Vecernji list

Njemački kancelar Friedrich Merz ustraje na pomoći Ukrajini protiv ruske agresije. "Podupiremo Ukrajinu i nastavit ćemo je podupirati, jer ona brani i našu slobodu", rekao je Merz nedavno u raspravi u Bundestagu.

Time je reagirao na dopredsjednicu Alternative za Njemačku (AfD) Alice Weidel. Ona je u raspravi zahtijevala: "Konačno se zauzmite za mirovne pregovore, kao što to čini SAD." Predsjednik Donald Trump je pak dao naslutiti da bi u takvim pregovorima znatno izašao u susret Rusiji; kritičari u Njemačkoj to su nazvali diktiranim mirom.

O skupoj energiji u Njemačkoj Weidel je rekla: "Trebamo povoljan zemni plin iz Rusije. Na tome ćemo raditi." Neizravno je za dizanje u zrak plinovoda Sjeverni tok između Rusije i Njemačke u rujnu 2022. optužila ukrajinsku vladu i dodala: "Nastavljate nagrađivati osumnjičene organizatore napada u Kijevu milijardama eura na teret Njemačke." Iza napada se naslućuje jedna skupina iz Ukrajine.

Koliko je AfD proruski raspoložen unatoč napadu na Ukrajinu, u raspravi je jasno pokazao njihov zastupnik Jürgen Koegel. Govorio je o "cijenjenom predsjedniku Vladimiru Putinu", od kojega navodno ne prijeti nikakva opasnost za NATO.

Podjela istok-zapad u Njemačkoj

Stav AfD-a prema ratu u Ukrajini nije ništa novo. No otkako je 6. rujna izborno pobijedio u istočnoj saveznoj pokrajini Saskoj-Anhalt, gdje je s gotovo 44 posto postao daleko najjača stranka, taj stav zastupa još žešće. Zbroje li se glasovi za AfD, te stranke Ljevica i Savez Sahra Wagenknecht (BSW), građani u Saskoj-Anhaltu su s oko 60 posto glasova birali stranke koje su prema potpori Ukrajini skeptične te ju djelomice u potpunosti odbijaju.

Prema jednoj anketi, na izborni je rezultat odlučujuće utjecala i zabrinutost građana za mir u Europi. Ispitanici su tu temu naveli kao drugu najvažniju, odmah nakon "socijalne sigurnosti" – i daleko ispred "imigracije" ili "okoliša i klime".

Tome se pridružuje i rezultat ankete javnog servisa ARD-Deutschlandtrend neposredno prije izbora. Ona pokazuje podjelu istok-zapad po pitanju vojne potpore Ukrajini. Prema njoj, 39 posto Nijemaca sa zapada zemlje smatra da pomoć oružjem ide predaleko. Na istoku, dakle na području bivše komunističke DDR, ih je 54 posto.

"Kurs koji njemačka vlada vodi u pogledu Ukrajine na istoku nema većinu", kaže Johannes Varwick, politolog sa Sveučilišta u Halleu u Saskoj-Anhalt, za DW. "Ja to ipak ne bih nazvao 'prorusko raspoloženje', nego željom da se više oslanja na diplomaciju, umjesto da se sve novijim isporukama oružja potpiruje rat koji Ukrajina ne može dobiti."

Strah u Njemačkoj od ruske prijetnje

Njemačka je vlada 1. rujna Rusiju proglasila odgovornom za neuspjeli napad eksplozivnim dronom na zračnu luku u Leipzigu, preko koje se transportira velik dio vojne pomoći Ukrajini.

Ruski predsjednik Putin na to je govorio o "ozbiljnoj pogrešci" Njemačke, dok je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužbe nazvao čak "početkom pravog rata". Ta razmjena oštrih izjava značila je novu razinu eskalacije u i inače već dovoljno napetom odnosu.

Prema najnovijem ispitivanju ARD-a, 56 posto Nijemaca trenutno se osjeća jako ili vrlo jako ugroženo od strane Rusije. I ovdje je upadljivo da se istočni Nijemci i birači AfD-a osjećaju manje ugroženima kad je u pitanju Rusija. To se očito odrazilo i na izborni rezultat u Saskoj-Anhalt.

Politolog Sven Leunig sa Sveučilišta u Jeni u Tiringiji reakciju Nijemaca s istoka, upravo u svjetlu nedavne eskalacije u vezi s Leipzigom, vidi ovako: "To je manje temeljno odbijanje potpore Ukrajini kao takve, a više reakcija straha. Ljudi se žele držati podalje od sukoba, kako sami ne bi bili sve više uvučeni u njega. A to, naravno, jača stranke poput AfD-a, BSW-a i Ljevice, koje preuzimaju te narative."

Potpora Ukrajini dolazi pod pritisak i iz jednog drugog razloga. Tako AfD i BSW tvrde da novac koji dobiva Ukrajina nedostaje za socijalne potrebe u Njemačkoj. Zastupnik AfD-a Gottfried Curio, primjerice, optužio je njemačku vladu da reže socijalna davanja i povećava poreze "kako bi u inozemstvo nastavila davati milijarde", da bi financirala "tuđe ratove" poput onoga u Ukrajini.

Potpora Ukrajini polako slabi, ali samo postupno

Unatoč tomu, kancelar Merz i dalje vidi potporu svom kursu u politici i društvu. U raspravi u Bundestagu, na zahtjev AfD-a za ponovnim pokretanjem opskrbe energijom iz Rusije i prekidom potpore Ukrajini, rekao je: "Tim putem, koji ovdje predstavljate, ne ide većina u njemačkom Bundestagu, a ne ide ni većina stanovništva Savezne Republike Njemačke. I ubuduće ćemo braniti svoju slobodu."

No potpora Ukrajini – što također pokazuju ankete ARD-Deutschlandtrenda kroz godine – postaje sve nepopularnija među stanovništvom. Udio onih kojima vojna potpora ide predaleko polako, ali postojano raste – sada na 42 posto.

Sven Leunig smatra da savezna vlada zasad još nije pod pritiskom da preispita svoju politiku prema Ukrajini; još uvijek postoji "jasna potpora" za nju. "A prijetnja koja dolazi od Rusije svakako se i percipira. Bude li potpora u stanovništvu dugoročno slabila, vlada će u nekom trenutku na to morati reagirati."

Ukrajina drugi Afganistan?

Njegov kolega Johannes Varwick pak već sada savjetuje korekciju kursa, no manje zbog raspoloženja u Njemačkoj: "Da, trebali bismo stajati uz Ukrajinu, ali stajati uz nju ne znači potpirivati beznadan rat iscrpljivanja bez održive političke strategije. To iscrpljuje Ukrajinu, čak i ako se to prikazuje kao 'prijateljski nastrojeno prema Ukrajini'."

Kritičari su povukli paralele sa zapadnom intervencijom u Afganistanu, koja je nakon dvadeset godina, mnogo milijardi dolara pomoći i oko 3.500 poginulih zapadnih vojnika završila preuzimanjem vlasti od strane talibana.

No Sven Leunig na to gleda drukčije: "Mislim da ta dva slučaja nisu identična. U Afganistanu je postojala izravna vojna intervencija zapadnih država, s kopnenim i zračnim snagama. U slučaju Ukrajine riječ je samo o potpori oružjem. No u stanovništvu je prisutna i bojazan da će se rat – u tom smislu, naravno, postoji paralela s Afganistanom – dugo odugovlačiti, te da će Ukrajina na kraju ipak morati odustati."

Zasad Savezna vlada ne pokazuje znakove promjene mišljenja. Ministar vanjskih poslova Johann Wadephul izjavio je sada, prilikom posjeta glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea Berlinu: "Njemačka će u ovom razdoblju zadržati kurs", i to unatoč unutarnjopolitičkoj raspravi.

Na društvenim mrežama se predstavljao kao Adrian ili Dios - na španjolskom „Bog”. Godine 2024. se na njegovim profilima na mreži Telegram pojavio oglas za posao. Na chatu na ruskom jeziku traži zainteresirane za „posao fotografa” u Poljskoj. „Zainteresirani kandidati neka pošalju životopis, broj telefona i kopiju putovnice”, glasio je drugi oglas objavljen na mreži kubanskih iseljenika u Rusiji. U jednoj skupini za Latinoamerikance na španjolskom je tražio „ljude s vojnim iskustvom u nadzoru, obavještajnom radu, logistici i taktičkim manevrima”, nudeći 1.500 dolara uz bonus za svaku izvršenu operaciju.

Istraga DW-a i još triju europskih televizijskih kuća pokazala je da je Dios vrbovao više osoba za provođenje sabotaža po nalogu Rusije u najmanje četiri države EU-a. Većina regrutiranih dolazila je iz zemalja španjolskog govornog područja.

Mjesecima su novinari DW-a i partnerskih medija vodili desetke razgovora s dužnosnicima službi sigurnosti i osobama bliskima osumnjičenicima. Analizirali su sudske dokumente, službene izjave, objave na društvenim mrežama i podatke koji su "procurili" u javnost kako bi otkrili tko je Dios i rekonstruirali način na koji je uspostavio mrežu saboterâ za podmetanja požara diljem Europe - pa čak i ako svi iz njegove mreže nisu izvršili zadatke koje su dobili.

Vrbovanje ranjivih ljudi

Jedan od ljudi koje je Dios vrbovao bio je Luis Alfonso Murillo Diosa, tada 34-godišnjak.

Murillo je rođen u Caicedu, ruralnom mjestu na zapadu Kolumbije poznatom po planinskom krajoliku i poljoprivredi. Odrastao je u obitelji uzgajivača kave. No nekoliko godina loših uroda gurnulo je obiteljski posao u dugove, tvrdi osoba bliska obitelji.

Murillo je šest godina služio u kolumbijskoj vojsci. Prema sudskim dokumentima, vojsku je napustio 2015. godine. Nakon toga radio je različite poslove, kao i mnogi bivši vojnici. Pohađao je tečaj za baristu, povremeno radio kao tjelohranitelj i pomagao u obiteljskom poslu s kavom.

Početkom 2024. Murillo je odlučio stupiti u ukrajinsku vojsku. Sudski dokumenti pokazuju da je znao kako inozemni borci na bojišnici ondje mogu mjesečno zaraditi nekoliko tisuća eura.

Tražeći informacije o postupku prijave, pridružio se Facebook skupini za Latinoamerikance koji su željeli ratovati u Ukrajini. Tada ga je kontaktirao Dios.

„Često su na meti upravo ranjive osobe”, rekla je Daniela Richterova, izvanredna profesorica obavještajnih studija na londonskom King's Collegeu. „Riječ je o ljudima kojima treba novac, koji su spremni putovati zbog novca i ne postavljati previše pitanja o razlogu za ono što rade.”

Uhićen zbog pokušaja sabotaže

Prema sudskim dokumentima, Dios se u privatnoj poruci na Facebooku predstavio kao član „posebne skupine” te je Murilla pozvao da s njim radi na „posebnim misijama” u Europi umjesto da ode u Ukrajinu. Murillo je prihvatio ponudu, a Dios je sve organizirao: avionske karte, smještaj i prijevoz na terenu. Nikada se nisu osobno susreli.

Nakon što je Murillo u srpnju 2024. stigao u Bukurešt, Dios mu je poslao satelitsku snimku na kojoj su bili označeni jedan pogon za recikliranje i naftna bušotina. Murillo je trebao fotografirati i snimati te lokacije, a potom podmetnuti požar. Međutim, policija ga je privela dok je jedne noći nakon fotografiranja hodao u blizini pogona za recikliranje. Prema sudskim zapisima, Murillo je istražiteljima rekao da nikada nije namjeravao podmetnuti požar. Tvrdio je da je pokušavao doći u Europu kako bi se potom priključio borcima u Ukrajini te da nije znao za koga radi.

Godine 2025. osuđen je na šest godina zatvora zbog pokušaja sabotaže.

Ruski agenti „za jednokratnu upotrebu"

DW i njegovi partneri potvrdili su da je Murillo bio jedan od najmanje desetak ljudi koje je Dios vrbovao za sabotaže diljem Europe. Takvi se sudionici često nazivaju „agentima za jednokratnu upotrebu”: ljudima angažiranima preko interneta koji ponekad ni sami ne znaju tko je nalogodavac niti koji je stvarni cilj njihova zadatka.

Kako novinarima DW-a objašnjava Keir Giles, autor nekoliko knjiga o ruskim oružanim snagama, Kremlj sve više koristi takve "agente" od kako su vlade država članica EU-a nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. protjerale velik broj ruskih diplomata osumnjičenih za špijunažu i širenje dezinformacija.

„To je stvorilo prazninu u ruskim sposobnostima i trebalo im je vremena da pronađu novi način nasumičnih vrbovanja ljudi za izvođenje, ponekad naizgled nasumičnih napada”, rekao je Giles.

Samo tijekom 2024. godine agenti za jednokratnu upotrebu su podmetnuli požar u trgovačkom centru u Poljskoj, u trgovini Ikea u Litvi te poslali zapaljive pakete koji su se aktivirali u logističkim središtima u više država. Njemačke vlasti priopćile su da su takvi operativci glavni akteri u pokušaju napada dronom s eksplozivom u blizini ukrajinskog teretnog zrakoplova u Leipzigu ovog kolovoza.

Osumnjičenici za takve napade često nisu Rusi niti je poznato jesu li i prije imali veze s ruskim obavještajnim službama. Mnogi od optuženih su ukrajinske izbjeglice, sitni kriminalci ili lokalni mladići koji su željeli brzo zaraditi novac.

„Rusija ne mora biti osobito oprezna u prikrivanju tragova jer nema posebnih posljedica ako se otkrije njen utjecaj”, rekao je Giles. „A istodobno stvara dojam kakav Rusija želi stvoriti, kako je svemoćna i da može nanijeti štetu bilo gdje.”

Trag ruskih diverzija vodi na Kubu

DW je dobio potvrdu da je Dios tijekom četiri mjeseca u 2024. svojim ljudima naredio podmetanje požara u dvjema tvrtkama za građevinski materijal u Poljskoj, autobusnoj garaži u Češkoj, pogonu za recikliranje u Rumunjskoj te na opremi koja je iz Litve trebala biti izvezena u Ukrajinu.

Litavski tužitelji bili su jedini koji su javno niz tih požara pripisali ruskoj vojnoj obavještajnoj službi GRU. Također su objavili međunarodnu tjeralicu protiv Kubanca koji živi u Rusiji.

Novinari DW-a i njegovih partnera uspjeli su utvrditi da se iza nadimka Dios krije kubanski državljanin Oemis Romagoza Durruthy.

Rođen je u Camagüeyu, trećem po veličini gradu na Kubi, ali već najmanje sedam godina živi u Rusiji.

Romagoza je na prvi pogled običan učitelj latinoameričkih plesova u Petrozavodsku na sjeveru Rusije. Na društvenim mrežama je naveden kao član lokalnog plesnog studija Made in Cuba. U desecima internetskih videa sa satova plesa pokazuje korake salse, bachate i kizombe.

Godine 2022. oženio se Ruskinjom, a kasnije je dobio rusko državljanstvo. Na fotografijama s vjenčanja koje je DW pronašao na društvenim mrežama, supružnici poziraju pokraj velikog klavira. Na drugim fotografijama nalaze se sa svoje dvoje djece.

DW nije uspio utvrditi kada je i kako počeo raditi za ruske tajne službe. Po onome što se može doznati, moguće je da se našao u financijskim nevoljama. Tijekom 2023. posuđivao je novac od više kreditnih institucija. U jednoj prijavi kao poslodavca nije naveo plesnu školu, nego lanac supermarketa.

Nekoliko mjeseci poslije Romagoza se pojavio na više Facebook skupina gdje ljudi iz Latinske Amerike traže posao u Europi i Poljskoj, kao i onih koji su željeli ratovati u Ukrajini. Otprilike u isto vrijeme Dios je počeo objavljivati oglase za posao na Telegramu.

Sabotaže u EU se nastavljaju

Nije poznato, je li Romagoza i nakon rujna 2024. nastavio vrbovati ljude ili organizirati nove napade. No nije prestala ruska kampanja za sabotaže diljem Europe.

Samo u kolovozu Estonija je uhitila dvojicu osumnjičenika za podmetanje požara u tvrtki koja Ukrajini isporučuje besposadna vojna vozila, dok je Poljska prijavila požare u još dva postrojenja u kojima se proizvode dijelovi za dronove i helikoptere. Nadležne službe obiju država sumnjaju da iza tih planova stoji Rusija.

„Čini se da još uvijek postoje ljudi koji su ili dovoljno naivni ili im je novac toliko potreban da ih financijska nagrada motivira za ovakve aktivnosti”, rekla je profesorica sa King's Colleg Richterova koja se osobito bavi ruskim obavještajnim službama.

Najmanje devet agenata za jednokratnu upotrebu koje je Romagoza vrbovao već je uhvaćeno. Dvojica služe zatvorske kazne od šest do osam godina zbog pokušaja sabotaže ili terorizma. Ostali čekaju početak suđenja.

Europske vlasti i dalje tragaju za Romagozom koji se po svemu sudeći još nalazi u Rusiji. I ovog travnja je studio Made in Cuba objavio video na kojem on vodi sat salse. Na snimci stoji okrenut prema zrcalu i predvodi skupinu žena koje prate njegove korake i upute. „Jer to sam ja. Na nebu sam glavni”, pjeva se u kubanskoj salsa pjesmi koja svira u pozadini.

Otprilike u isto vrijeme kada je plesni studio objavio taj video, Romagoza se pridružio još najmanje dvjema Facebook skupinama latinoameričkih tražitelja posla u Poljskoj.

Oemis Romagoza Durruthy nije odgovorio na upite za komentar.

Hashimu Thaciju, bivšem predsjedniku Kosova, kao i trojici drugih bivših čelnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u srijedu 16. rujna u Haagu će biti izrečena prvostupanjska presuda u postupku za ratne zločine navodno počinjene između ožujka 1998. i rujna 1999. godine. Tužiteljstvo za svakog optuženog traži po 45 godina zatvora. Svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi.

Ako budu proglašeni krivima, to ne bi bio kraj postupka, jer će njihova obrana, kako se očekuje, gotovo sigurno uložiti žalbu. Isto je tako gotovo sigurno da će tužiteljstvo podnijeti žalbu ako presuda bude oslobađajuća. To znači da je skori povratak Thacija na političku scenu Kosova malo vjerojatan.

Novi prosvjedi – možda i ozbiljniji neredi?

„Kosovo je pred burnim danima – koji će barem privremeno nešto reći i o NATO-u", ocjenjuje list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). „Ako Thaci bude proglašen krivim (…) izvjesno je da bi se tada – i to ne samo u Moskvi i Beogradu – ponovo pojavila tvrdnja da je NATO tijekom bombardiranja Srbije 1999. surađivao s ratnim zločincem. Na Kosovu se već osjeća težina tog događaja. U subotu je u Prištini održan skup podrške Thaciju i njegovim suborcima. Novinska agencija AFP govorila je o desecima tisuća sudionika, dok je AP procijenio da ih je bilo nekoliko tisuća. Vijorile su se zastave OVK. 'Vratite osloboditelje kući’ i ’Kosovo čeka svoje heroje’, bili su samo neki od slogana.“

Njemački list procjenjuje da se, u slučaju osuđujuće presude, mogu očekivati novi prosvjedi na Kosovu, pa možda i ozbiljniji neredi. „Velika većina kosovskih Albanaca i dalje je prozapadno i proamerički orijentirana. Nije zaboravljeno da bez intervencije NATO-a predvođene SAD-om 1999. godine i bez zapadne podrške proglašenju neovisnosti 2008. godine vjerojatno ne bi bilo samostalnog Kosova. Ipak, postupak koji se vodi pred Specijalnim sudom u Haagu protiv Thacija većina stanovništva smatra nepravednim.“

FAZ podsjeća i da je, nakon rata 1999., ugled Thacija i drugih bivših čelnika OVK tijekom godina padao, i da je to bio jedan od razloga uspona Albina Kurtija i njegovog pokreta Samoopredjeljenje: „Thaci i pojedini njegovi suborci doživljavani su kao korumpirani ratni profiteri koji su novu državu podijelili između sebe i surađivali sa zapadnim akterima čiji ugled također nije bio besprijekoran. No suđenje u Haagu promijenilo je dio javnog raspoloženja. Suđenje je doprinijelo tome da popularnost Hashima Thacija, koja je prethodnih godina bila u ozbiljnom padu, ponovo poraste."

„Povijesni legitimitet oslobodilačkog rata“

Poticaj za pokretanje sudskog postupka protiv Thacija i ostalih dali su memoari Carle del Ponte, podsjeća švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ). „Bivša glavna tužiteljica Haškog suda za bivšu Jugoslaviju u njima je iznijela teške optužbe protiv vrha OVK. Istovremeno je kritizirala međunarodnu zajednicu zbog blagog odnosa prema bivšim pobunjenicima i ukazala na sustavno zastrašivanje svjedoka koje je ranije sprečavalo rasvjetljavanje slučajeva.“

„Na temelju tih navoda je Vijeće Europe zadužilo švicarskog političara Dicka Martyja da kao specijalni izvjestitelj istraži optužbe. U svom izvještaju Marty je potvrdio da postoje ozbiljne indicije o teškim zločinima OVK. Thacija je opisao kao vođu kriminalne skupine koja je navodno bila umiješana u trgovinu organima, oružjem i drogom. Za optužbe o trgovini organima do danas nisu pronađeni čvrsti dokazi“, piše švicarski list.

Ove srijede, nakon saslušanja više od 300 svjedoka, Specijalni sud za Kosovo trebao bi izreći presudu u predmetu Thaci i ostali. NZZ ukazuje: „Za tužilteljstvo nije presudno jesu li Thaci i trojica njegovih suboraca osobno ubijali i mučili ljude. Njihov argument je da su, kao dio vrhovnog zapovjedništva OVK, snosili odgovornost za zločine koje su počinili njihovi podčinjeni. Obrana je pokušala uvjeriti suce da je OVK bila kaotična organizacija bez jasnog zapovjednog lanca i da optuženi zbog toga nisu imali stvarnu kontrolu nad borcima."

„Svaki od optuženih angažirao je tim međunarodno priznatih odvjetnika. Njihov rad financiraju privatni donatori i država Kosovo. Od početka suđenja to je porezne obveznike koštalo više od 20 milijuna eura. Većina društva podržava te troškove, jer za većinu kosovskih Albanaca sud ne odlučuje samo o postupcima pojedinih vođa OVK, već i o povijesnom legitimitetu oslobodilačkog rata. Zbog toga mnogi ovaj proces doživljavaju kao nepravedan i jednostran“, zaključuje švicarski list Neue Zürcher Zeitung.

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Koliko su nejasne konture foruma pod nazivom BRICS, toliko prostora ostavljaju za slobodna tumačenja rezultata samita. Najvažniji rezultat: postignuto je jedinstvo. Zajednička deklaracija iz New Delhija 2026. usvojena je jednoglasno.

U njoj sve države članice izražavaju zabrinutost zbog sukoba na Bliskom istoku, ali se ne navode oni koji su za to odgovorni. Tako je bilo moguće da su s jedne strane prisutni Iran, a s druge Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, dakle i protivnici i saveznici SAD-a, te da su svi podržali istu deklaraciju.

To što nitko nije javno prozvan ima svoju logiku, objašnjava Umma Salma Bava, profesorica i stručnjakinja za međunarodnu politiku:

„U svijetu koji se sve više razdvaja i suočava sa složenim izazovima, izgradnja mostova ima prioritet. Moto samita BRICS-a, 'različite perspektive, zajednička rješenja', utjelovljuje upravo to načelo. Svaka država slijedi vlastitu agendu, ali ključna snaga indijske diplomacije leži u sposobnosti da za isti stol dovede suparničke aktere i upravlja različitim političkim interesima tako da se pronađe zajednička osnova.”

Uspješna kampanja za imidž Indije

Indija je samit svakako iskoristila u svoju korist: kampanja za jačanje imidža bila je uspješna. Kreatori sadržaja i influenceri iz Kine, Nigerije, Indonezije, Tajlanda i Kazahstana uspješno su obišli tu zemlju u sklopu organiziranih tura. Od Taj Mahala do Crvene tvrđave nastajale su sjajne fotografije i videozapisi za društvene mreže. Sve to djeluje kao savršena ilustracija indijskog BRICS mota, koji u prvi plan stavlja čovjeka.

To je više od lijepih riječi, smatra Umma Salma Bava: „To je politički pametna strategija za suočavanje s globalnim nesigurnostima i upravljanje unutarnjim razlikama među državama članicama. Ona zamjenjuje pristup koji državu stavlja na prvo mjesto pristupom u kojem je čovjek u središtu. Ako se slijedi agenda usmjerena na ljude, umjesto pristupa usmjerenog na državu, države članice mogu jednostavno zaobići duboke bilateralne razlike. Manje konfrontacije, više suradnje.”

Od preuzimanja pravila do njihovog oblikovanja?

Tako se svi okupljaju u forumu nejasnih kontura, na kojem rame uz rame stoje politički teškaši poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog predsjednika Xi Jinpinga i indijskog premijera Narendre Modija.

Oni demonstriraju da više ne žele samo slijediti pravila Zapada, nego i sudjelovati u njihovom oblikovanju, od „rule-takera“ do „rule-makera“, kako to kaže Modi. Ipak, riječ je o stalnom balansiranju između različitih polova svijeta, ističe politologinja Umma Salma Bava.

„Treba priznati koliko je indijska vanjska politika postala fleksibilna. Umjesto da se drži rigidnih doktrina, Indija se od tradicionalne nesvrstanosti razvila prema aktivnoj politici različitih savezništava. Ta fleksibilnost omogućuje New Delhiju da se suvereno kreće na vrlo različitim platformama, bilo u okviru skupine 'Quad' u indopacifičkoj regiji ili unutar BRICS-a. Istodobno, trgovinski sporazumi koji se naziru s Europskom unijom i državama EFTA-e svjedoče o prilagodljivosti i pragmatizmu.”

Predsjedanje iduće godine preuzima Kina

Države članice BRICS-a upravo zato odbacuju prikazivanje saveza kao anti-zapadnog bloka. U konačnici politički čelnici moraju štititi interese vlastitih građana, napominju. Zato je indijski premijer uputio još jedan apel:

„Instrumentalizacija tehnologije i kritičnih sirovina mogla bi omesti naš zajednički napredak, zato smo pri uvođenju tehnologije poseban naglasak stavili na uključivost.”

Hoće li se toga doista pridržavati sve članice BRICS-a? Koliko god se Indija uspješno predstavljala kao sjajan i uspješan domaćin, zemlja s najvećom težinom neće dopustiti da bude gurnuta u sjenu. Iduće godine predsjedanje forumom BRICS preuzima Kina. A predsjednik Xi Jinping već je naznačio smjer.

U svom govoru rekao je da bi države proširene skupine BRICS trebale dodatno produbiti suradnju, očuvati stabilnost industrijskih i opskrbnih lanaca te razviti integrirano tržište. Dakle više konkretnog djelovanja, manje harmonije.

To je jedan od njihovih najgorih rezultata u otprilike 100 godina, a ipak švedski Socijaldemokrati slave. Preliminarne projekcije već pokazuju da će ostati najjača snaga u parlamentu, a njihov lijevo-zeleni blok tijesno vodi ispred stranaka desne vladajuće koalicije. Čelnica Socijaldemokrata Magdalena Andersson nada se povratku na premijersku poziciju nakon četiri godine u oporbi. "Ako konačni rezultat izgleda onako kako se čini, Švedska će imati novu vladu", izjavila je.

Ipak kako će točno ta vlada izgledati još je uvijek potpuno otvoreno. Dva stranačka bloka su toliko blizu da će točni omjeri većine vjerojatno biti jasni tek kada se proglase službeni konačni rezultati. I iako lijevo-zeleni blok tijesno vodi, Andersson ima problem. Trebala bi joj podrška sve tri ostale stranke u njenom bloku. Socijalistička Stranka ljevice izjavila je tijekom predizborne kampanje: "Podržat ćemo vas samo ako ćemo biti dio vlade." No lijevo-liberalna Stranka centra to odbacuje. Hoće li od toga imati koristi netko treći?

Premijer Kristersson namjerava organizirati većinu

Čini se da se tome nada aktualni premijer Ulf Kristersson iz Umjerene stranke. Iako izborni rezultati otežavaju formiranje vlade, on je rekao da se njegovoj stranci ne žuri. Važnije je, rekao je, sve učiniti kako treba nego brzo. Najavio je da namjerava pokušati organizirati većinu.

Ali kako bi ta većina mogla izgledati, tek ćemo vidjeti. Njegov plan prije izbora bio je dovesti desničarske populističke Švedske demokrate u vladu. Posljednje četiri godine već su podržavali Kristerssonovu konzervativno-liberalnu manjinsku vladu.

Sada bi trebali dobiti i ministarska mjesta. Ali prvi put od ulaska u parlament 2010. godine Švedski demokrati su postigli lošiji rezultat na parlamentarnim izborima nego na prethodnim. Čelnik stranke Jimmie Åkesson priznaje gubitke, ali nakon objavljivanja prvih rezultata kaže: "Ipak, mislim da smo nešto dobili u ovoj izbornoj kampanji: U našoj zemlji ima znatno više ljudi koji se više ne srame naglas reći da su Švedski demokrati. Naprotiv: Ponosni su na to!"

Iznenađujući poraz Švedskih demokrata

Poraz Švedskih demokrata iznenadio je mnoge u Švedskoj - vjerojatno najviše samu stranku. Čelnik stranke Akesson pretpostavlja da su razlog bili posuđeni glasovi za liberale. Liberali su, prema anketama, bili u opasnosti da ne uspiju prijeći izborni prag od četiri posto, ali ipak su uspjeli ući u parlament.

Mats Knutson, politički komentator švedske televizije SVT, međutim pretpostavlja da je riječ o nečem drugom: "Jimmie Akesson imao je vrlo jasnu ambiciju biti u sljedećoj vladi pod svaku cijenu. Stranka se predstavila kao nešto pragmatičnija i manje radikalna kako bi to postigla. To vjerojatno nije odgovaralo svim njihovim dosadašnjim biračima."

Dan nakon izbora u Švedskoj, čini se da nema jednog jasnog pobjednika, ali da postoji jedan jasan gubitnik. Švedski demokrati dugo su poznavali samo jedan smjer: prema gore. U početku izolirani od ostalih stranaka u parlamentu protupožarnim zidom, postupno su postali preveliki da bi ih se ignoriralo.

Ovi izbori trebali su ukloniti posljednje ostatke tog protupožarnog zida. Umjesto toga, desni populisti moraju shvatiti: put do vlasti je trnovitiji nego što su mislili.Švedska: "Mi smo stručnjaci za Baltičko more"

Zverev je pobijedio Amerikanca, kojemu je to bio prvi nastup u finalu jednog Grand Slam turnira, rezultatom 6-3, 7-6 (7-2), 5-7, 6-2.

Ovaj uspjeh zaokružio je najbolju sezonu u Zverevljevoj karijeri. Ne samo da je osvojio dva od četiri Grand Slam turnira u istoj sezoni, nego je postao tek deveti tenisač koji je dosegnuo najmanje polufinale na sva četiri Grand Slam turnira u jednoj sezoni.

„Iza nas je bilo 30 godina bez osvojenog Grand Slam naslova, a sada smo osvojili dva u tri mjeseca", rekao je Zverev na terenu nakon svog drugog velikog naslova ove godine - te nakon pobjede na Roland Garrosu u lipnju.

„Bog je vidio koliko smo naporno radili i koliko smo patili. Godina 2026. rezultat je svih godina koje su joj prethodile“, rekao je zahvaljujući svom stručnom stožeru i obitelji.

Velika očekivanja od samog početka

Kao nekadašnji juniorski broj 1 na svijetu, Zvereva su pratila velika očekivanja od trenutka kada je 2013. godine, sa samo 16 godina, započeo profesionalnu karijeru. Naslovi su uskoro počeli stizati, kao i šokantna rana pobjeda protiv Rogera Federera na turniru u njegovoj rodnoj Njemačkoj 2016. godine.

No prisutnost Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića na sceni značila je da je Zverev teško dolazio do izražaja na Grand Slam turnirima. Nakon niza razočaravajućih ispadanja, svojevrsni iskorak napravio je 2020. godine, kada je stigao do polufinala Australian Opena i finala US Opena.

Kako su godine počele „sustizati" barem dvojicu članova velike trojke modernog muškog tenisa, činilo se da je Zverev idealno pozicioniran da postane dominantna figura na najvećim turnirima. Njegovo olimpijsko zlato iz 2021. djelovalo je kao početak žetve titula.

French Open i dugo čekanje na Grand Slam

No nije uspio iskoristiti priliku, a uspon Jannika Sinnera i Carlosa Alcaraza dodatno je otežao zadatak. Napokon je ove godine Zverev osvojio svoj prvi Grand Slam naslov, trijumfiravši na Roland Garrosu u lipnju. Time je postao prvi njemački tenisač koji je osvojio Grand Slam u pojedinačnoj konkurenciji nakon Borisa Beckera 1996. godine.

„Bio je to samo osjećaj olakšanja, radosti, sve zajedno“, rekao je za ATPTour.com. „Nisam ni shvatio da sam pobijedio dok nisam vidio svoju ložu kako skače i slavi. U glavi mislite: 'Pa moram nastaviti igrati', ali onda sam vidio svog oca kako podiže ruke u zrak. Tada sam shvatio: 'U redu, uspjeli smo. Ostvarili smo to. Mi smo Grand Slam prvaci.'"

Beckerov trijumf dogodio se godinu dana prije nego što je Zverev rođen u Hamburgu. Njegovi roditelji, ruskog podrijetla, oboje su bili profesionalni tenisači u Sovjetskom Savezu i preselili su se u Njemačku 1991. godine. Njegov stariji brat Mischa također je bio profesionalac do 2023. godine, dosegnuvši četvrtfinale Australian Opena 2017. i 25. mjesto na svjetskoj rang-listi iste godine. No Alexander je bio predodređen za još veću pozornicu.

Obitelj ima velik utjecaj na Zverevljevu karijeru

U mladosti je Mischu uglavnom trenirao otac, Alexander Zverev stariji, dok je mlađeg brata trenirala majka Irina. Ipak, u profesionalnoj karijeri glavnu je ulogu preuzeo otac, a obitelj je stalno prisutna na Zverevljevim mečevima.

„Znam da postoje i ludi roditelji u tenisu“, rekao je 29-godišnjak o toj temi uoči US Opena. „Ako pokušavate kontrolirati svaki aspekt života svojeg djeteta, čak i kada ono ima 25, 26 ili 27 godina i u nekom trenutku ima vlastiti privatni život... mislim da to nikada nije korisno.“

„Ali ako imate pametne teniske roditelje, kakve danas imamo na Touru, osjećam da je otac Bena Sheltona nevjerojatno pametan, otac Caspera Ruuda nevjerojatno pametan, a sretnik sam što isto mogu reći i za svoje roditelje. Mislim da je tada to korisno.“

Unatoč tome što je napokon okončao dugo njemačko čekanje na velikog muškog teniskog prvaka, Zverev nije bezgranično omiljen ni u svojoj zemlji ni na profesionalnom teniskom krugu.

Optužbe za obiteljsko nasilje

Iako mu se priznaje zasluge po pitanju podizanju svijesti o dijabetesu tipa 1, koji mu je dijagnosticiran 2022. godine, optužbe za obiteljsko nasilje pratile su njegovu karijeru i dovele do toga da je bio izviždan na različitim turnirima. Njegovo ponašanje na terenu također mu je ranije stvaralo probleme.

Prvi slučaj pojavio se u listopadu 2020. godine, kada je njegova bivša djevojka Olya Sharypova tvrdila da je bio nasilan prema njoj u više navrata. Međutim, Sharypova nije podnijela kaznenu prijavu, a u siječnju 2023. godine ATP, upravno tijelo muškog tenisa, zaključio je vlastitu istragu navodeći kao razlog „nedostatne dokaze".

Pozdravljajući tu odluku, Zverev je tada rekao: „Od samog početka tvrdio sam da sam nevin i odbacivao neutemeljene optužbe iznesene protiv mene.“

No 2024. godine našao se pred sudom u Berlinu zbog sličnih optužbi koje je iznijela Brenda Patea, njegova bivša djevojka i majka njegove kćeri. Sudu je rečeno da je „nakon žestoke svađe“ u njemačkoj prijestolnici Zverev navodno gurnuo Pateu prema zidu i objema je rukama davio.

On je negirao optužbe, a slučaj je zaključen nagodbom prema kojoj je Zverev platio 200.000 eura (233.000 dolara). Od toga je 150.000 eura otišlo državi, a 50.000 eura dobrotvornim organizacijama. Slučaj je službeno zaključen bez presude, a Zverev nije priznao krivnju.

Ne, scenarij nije potpuno nov: već 1991. godine u kina je stigao holivudski blockbuster koji u svojoj uvodnoj sekvenci crta izrazito mračnu sliku: "Terminator 2". Film počinje u dalekoj, mračnoj, ratom razorenoj budućnosti. Roboti ubojice i letjelice ondje love posljednje ljude koji se još bore za opstanak. Tim strojevima upravlja umjetna inteligencija vojne namjene koja je izmakla kontroli, zvana "Skynet". „Daleka budućnost“ u kojoj se odvija ta distopijska vizija je 2029. godina.

Poziv na regulaciju

Ako je vjerovati upozorenjima nekolicine razvojnih programera umjetne inteligencije, sličan scenarij mogao bi se ostvariti - čak i u tom, filmskom umjetnošću zadanom roku. „Oni koji razvijaju umjetnu inteligenciju ozbiljno vjeruju da bi nas ona mogla sve uništiti do kraja desetljeća“, objavio je istraživač iz područja umjetne inteligencije Jacob Coxon ovog tjedna na X-u. Kako bi se to točno moglo dogoditi, nije rekao. Pa ipak: „Nijedna druga ljudska djelatnost ne nosi takav potencijal opasnosti.“

Coxon je do tog trenutka bio zaposlenik tvrtke Anthropic, američke tvrtke za umjetnu inteligenciju koju, uz ostale, financiraju i Google i Amazon. U znak prosvjeda protiv, po njegovom mišljenju, neodgovorne utrke UI tvrtki da razviju sve bolju, samoregulirajuću superinteligenciju, dao je otkaz. Upozorio je da bi algoritmi mogli početi samostalno analizirati i poboljšavati vlastiti izvorni kod, čime bi se razvojni ciklusi od nekoliko mjeseci mogli skratiti na svega nekoliko minuta i time se otisnuti u sferu koju nije moguće kontrolirati.

Coxon sa svojim strahovanjima nije usamljen. Fizičar i nobelovac Geoffrey Hinton, koji se smatra "kumom umjetne inteligencije", već godinama upozorava na ozbiljne posljedice umjetne superinteligencije. Godine 2023. dao je otkaz u Googleu kako bi javno upozoravao na opasnosti vlastitog razvoja. I dobitnik Turingove nagrade Yoshua Bengio pokazuje zabrinutost zbog aktualnih razvoja. Pionir umjetne inteligencije s kanadskog Sveučilišta u Montrealu iznova poziva na strogu državnu regulaciju razvoja umjetne inteligencije. Ne tako davno, u srpnju 2026. više od 1000 zaposlenika vodećih tvrtki za umjetnu inteligenciju upozorilo je u otvorenom pismu na skori gubitak kontrole ako se utrka za "superinteligencijom" znatno strože ne regulira.

"Zarobljeni u utrci"

No pod Donaldom Trumpom dogodilo se upravo suprotno: SAD su svoj kurs u politici umjetne inteligencije jasno usmjerile prema što manje regulatornih prepreka i što bržem tehnološkom razvoju. U svom postu na X-u Coxon je neizravno kritizirao i posljedice te politike: „U OpenAI-ju mnogi nisu duboko internalizirali civilizacijske rizike. U Anthropicu se rizici dobro razumiju, ali su zarobljeni nastojanjima da u utrci stignu prvi - vjeruju da nitko drugi neće postupati odgovorno, pa to moraju učiniti sami, unatoč riziku.“

Coxon je sam tek početkom 2026. prešao iz OpenAI-ja u Anthropic i stoga poznaje obje korporativne kulture. U intervjuu za Wall Street Journal također je rekao da bi, prema "najagresivnijim scenarijima", stvari mogle izmaknuti kontroli već krajem 2027. godine.

Problem usklađenosti (alignment)

Posljednjih godina brojni su se stručnjaci već zabrinuto očitovali o naglom napretku umjetne inteligencije. Posebice razvoj takozvane "opće umjetne inteligencije" (AGI) nalazi se u središtu rasprave. Pod tim se podrazumijevaju sustavi koji ne rješavaju samo pojedinačne zadatke, već dosežu ili nadmašuju ljudske intelektualne sposobnosti u gotovo svim područjima.

Neki istraživači tvrde da bi takva tehnologija mogla nositi nepredvidive rizike. Tako visokorazvijeni modeli umjetne inteligencije mogu slijediti ciljeve na način koji odstupa od ljudskih namjera - istraživači sigurnosti umjetne inteligencije govore o "problemu usklađenosti" (alignment problem). Pojednostavljeno rečeno: Komanda "Pobijedi na šahovskom turniru" teoretski bi mogla značiti i eliminiranje ostalih sudionika, sa svim formama „eliminiranja“. Tome pridonosi i činjenica da ni sami razvojni programeri uvijek u potpunosti ne razumiju kako pojedine odluke nastaju.

Stoga ne čudi da se upravo Coxonov bivši kolega Evan Hubinger priklonio istraživaču umjetne inteligencije. Hubinger je sam voditelj tima za stresno testiranje usklađenosti (alignment) u Anthropicu. Objavio je na X-u: „Jacob je u pravu - mi zaista ozbiljno vjerujemo da bi umjetna inteligencija mogla ubiti sve ljude! Osobno procjenjujem vjerojatnost unutar sljedećeg desetljeća na više od deset posto.“

Hubinger je pritom jasno rekao da Anthropic još nije pronašao nikakvo rješenje za problem usklađenosti. Dodao je da bi umjetna inteligencija mogla početi pružati otpor svom gašenju - ne iz zle namjere, već zato što tada više ne bi mogla postići svoj programirani cilj. I Daniel Kokotajlo, poznati bivši istraživač OpenAI-ja, nazvao je trenutnu situaciju u industriji "ludom".

Pretjerana histerija?

Drugi stručnjaci za umjetnu inteligenciju smatraju takve scenarije propasti, međutim, iznimno malo vjerojatnima. Rasprava o tome bi li umjetna inteligencija mogla postati opasna po čovječanstvo traje već godinama. Među najistaknutije kritičare takozvanih "AI Doomera" (proroka propasti) ubraja se, primjerice, glavni znanstvenik Mete Yann LeCun. U listopadu 2024. takva je razmišljanja nazvao "potpunom besmislicom".

Drugi stručnjaci također napominju da razvoj takvih sustava zahtijeva golemu količinu računalne snage, energije, podataka i infrastrukture. Umjetna inteligencija ne bi mogla jednostavno "iz interneta" preuzeti vlast nad svijetom. Prvo bi ovisila o poslužiteljima, elektroenergetskim mrežama, komunikacijskim sustavima i fizičkim resursima koje kontroliraju ljudi.

Je li stvarna opasnost negdje drugdje?

Zapravo, mnogi stručnjaci kratkoročne rizike ne vide toliko u izravnom uništenju čovječanstva, koliko u brojnim neizravnim posljedicama već postojećih sustava umjetne inteligencije - bez "superinteligencije". Tu spadaju, primjerice, dezinformacijske kampanje dosad neviđenih razmjera i s tim povezana manipulacija demokratskim procesima, širenje masovnog nadzora te gubitak radnih mjesta u brojnim granama.

Upravo je ovog petka tvrtka Anthropic objavila da je bilo nekoliko pokušaja korisnika da zlorabe njezin softver Claude za razvoj biološkog oružja. Korisnici su u posljednjim mjesecima više puta postavljali sumnjive upite u tom smislu. Anthropic je te upite morao blokirati.

A u kolovozu 2026. Meta, Anthropic i OpenAI izazvali su pozornost kada su objavili da su njihove umjetne inteligencije nenamjerno provele samostalne automatizirane kibernetičke napade na druge tvrtke. Dobile su od ljudskih korisnika zadatak da ostvare pristup određenim poslužiteljima, nakon čega su samostalno kombinirale potrebne korake za postizanje tog cilja bez daljnjih ljudskih uputa.

Mecklenburg-Zapadno Pomorje: to su Baltičko more i turistički magneti na otocima Rügen i Usedom. To je Hiddensee s grobom književnika Gerharda Hauptmanna. To su sveučilišta u Greifswaldu i Rostocku, među najstarijima u Njemačkoj. To su brodogradilišta i ogromna nuklearna elektrana u Lubminu, izgrađena još u doba DDR-a, koja je zatvorena 1995. godine.

Istovremeno, Mecklenburg-Zapadno Pomorje je najrjeđe naseljena njemačka pokrajina. Krajem 2025. imala je samo 1,57 milijuna stanovnika. Stopa nezaposlenosti u toj gospodarski slabijoj pokrajini iznosi osam posto. To je više od njemačkog prosjeka. A s oko šest posto stranaca ona ima uvjerljivo najmanji postotak stanovnika stranog porijekla od svih 16 njemačkih pokrajina.

To je pokrajina na obali koju mnogi nekadašnji građani DDR-a povezuju s ljetovanjima u kampovima i turističkim naseljima. Pokrajina sa 16 nacionalnih parkova – više nego bilo koja druga u Njemačkoj.

Ali to je i mjesto napada na smještaje za strance nakon njemačkog ujedinjenja. Slike zapaljenih zgrada u Rostocku u kolovozu 1992.obišle su svijet. Broj tražitelja azila u Njemačkoj te godine dostigao je tadašnji rekord od 440.000 ljudi. To je izazvalo žestoke rasprave širom zemlje.

Više stotina desnih ekstremista napalo je tada jedno prihvatilište u Rostocku u kojem se nalazilo stotinjak ljudi iz Vijetnama. Zgrada je zapaljena, a oko 3.000 okupljenih građana pljeskalo je napadačima. Pravo je čudo da nije bilo poginulih, ali je bilo mnogo ozlijeđenih. To su bili najteži rasistički neredi u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata.

Manuela Schwesig protiv AfD-a

U toj pokrajini je već 28 godina na vlasti Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) – u različitim koalicijama. Trenutno je na čelu vlade popularna premijerka i nekadašnja savezna ministrica Manuela Schwesig. Ona vodi koaliciju socijaldemokrata i Ljevice. Pedesetdvogodišnja premijerka ima dobre šanse za ostanak na dužnosti i poslije izbora 20. rujna.

Ipak, otvoreno je pitanje kako će na izbore utjecati rezultati glasanja u Saskoj-Anhaltu 6. rujna. Tamo je Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila gotovo 44 posto glasova i ostavila tradicionalne stranke daleko iza sebe – iako nije uspjela dobiti apsolutnu većinu. Hoće li taj rezultat dati dodatni zamah AfD-u i na sjeveru zemlje ili će ipak pomoći Manuel Schwesig?

Što kažu ispitivanja javnog mnijenja? Premijerka, koja je u anketama dugo zaostajala za AfD-om, uspjela je smanjiti razliku na samo nekoliko postotaka. Njen slogan glasi: „Žena protiv plavog" – plavo je, naime, boja AfD-a.

U TV-sučeljavanju s vodećim kandidatom AfD-a Leif-Erikom Holmom, desetak dana uoči izbora, Schwesig je AfD nazvala „najopasnijom strankom za našu zemlju, za gospodarstvo, za socijalnu državu, ali i za žene". Obraćajući se direktno Holmu rekla je: „Vi loše govorite o ovoj zemlji."

CDU pao na sedam posto

Mecklenburg-Zapadno Pomorje jedina je istočnonjemačka pokrajina u kojoj pokrajinski Ured za zaštitu ustavnog poretka nije AfD označio kao „dokazano krajnje desnu" organizaciju. Prema zadnjoj anketi javnog servisa ZDF (objavljena 10.9.), Alternativa za Njemačku s oko 37 posto podrške predstavlja najjaču političku snagu – slično kao i u ostalim istočnim pokrajinama.

Ali SPD Manuele Schwesig ima 34 posto, a njihov sadašnji koalicijski partner Ljevica mogao bi računati s oko 10 posto.

CDU kancelara Friedricha Merza je pao na samo sedam posto, što je najlošiji rezultat Kršćanske demokratske unije na nekim pokrajinskim izborima. Loš rezultat u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju mogao bi dodatno usijati raspravu o nepopularnom kancelaru.

Zeleni se bore za ulazak u pokrajinski parlament i prema anketama na rubu izbornog praga, odnosno imaju oko pet posto podrške.

Kod takvog odnosa snaga malo je vjerojatno formiranje većine koja bi za premijera izabrala kandidata AfD-a Leif-Erika Holma.

Sve stranke koje imaju realne šanse za ulazak u parlament isključile su mogućnost suradnju s AfD-om.

Bivši radijski voditelj kao kandidat AfD-a

Leif-Erik Holm nastupa kao političar blizak običnim ljudima. U tome mu pomaže iskustvo radijskog voditelja, koje je stekao i na regionalnom javnom servisu NDR.

Od 2017. godine je zastupnik AfD-a u Bundestagu. U predizbornoj kampanji redovito govori o velikom nezadovoljstvu građana radom vlade, gospodarskoj stagnaciji i teškoj socijalnoj situaciji na slabo razvijenom i rijetko naseljenom sjeveroistoku zemlje.

Prema njegovim riječima, samo AfD razumije koliko je teško uzdržavati obitelj i koliko malo novaca ostaje ljudima na kraju mjeseca: „Oni gore to više uopće ne razumiju. Ljudi izlaze na barikade jer im se uzima sve više novca."

Njegova poruka stalno je ista: „Oni gore – mi dolje." Ipak, u direktnoj usporedbi s popularnom premijerkom Schwesig, Holm ne uspijeva ostaviti jači dojam.

Rezultat zadnje ankete prema kojoj AfD uživa podršku oko 37 posto birača pokazuje i nešto drugo: Mecklenburg-Zapadno Pomorje ostaje duboko podijeljena pokrajina. A to znači da upravljanje tom saveznom pokrajinom narednih godina neće biti ništa lakše.

Kamerun je jedno od glavnih izvorišta afričkih regruta za rusku vojsku. Mladići se namamljuju lažnim obećanjima o poslovima i brzom stjecanju ruskog državljanstva, da bi se na kraju našli na prvim redovima bojišnice u Ukrajini.

Ukrajinski su dužnosnici priopćili da se do svibnja ove godine gotovo 3.000 građana iz nekoliko afričkih zemalja borilo ili se i dalje bori na strani Rusije. Kamerun, Gana, Egipat, Kenija i Uganda identificirane su kao glavne zemlje podrijetla.

U travnju je vlada Kameruna potvrdila da je Rusija prijavila smrt 16 državljana Kameruna, od kojih je sedam poginulo u vojnim operacijama u Ukrajini.

Ruske sheme regrutiranja

Stvarni je broj poginulih vjerojatno veći, kaže dopisnica DW-a Dorkas Ekupe, koja izvještava iz Bamende na sjeverozapadu Kameruna.

„Kada pogledate druga izvješća i vidite što se događa, čak i obitelji koje tuguju za svojim najmilijima, broj je zaista mnogo veći od onoga što je vlada ranije priopćila", kaže Ekupe za podcast DW AfrikaLink.

Ona je navela dva ključna razloga: gospodarski očaj i nasjedanje na obmanu.

Mnogi regruti, kako je naglasila, putuju u Rusiju vjerujući da su dobili posao u građevinarstvu ili kao zaštitari, ili su uvjereni da sudjeluju u programima za studiranje. „Kada stignu u Rusiju, završe na bojištu", sažela je Ekupe.

Privlačnost Rusije dodatno se pojačava kampanjama. Banjo Herman Jenika, predavač na Sveučilištu u Bamendi, ukazao je na ulogu skupine Wagner, ruske paravojne organizacije, kao glavnog instrumenta Moskve za širenje prisutnosti diljem Afrike.

On je također naveo programe poput „Afričke inicijative" i „Alabuge", koji se predstavljaju kao programi kulturne ili obrazovne razmjene, ali se povezuju s regrutiranjem.

Francuska je ranije opisala Afričku inicijativu kao paravan kojim upravljaju ruske obavještajne službe, a koji je osmišljen za širenje propagande.

„Na prvi pogled to ponekad izgleda kao kulturna suradnja", primjećuje Jenika. „Ponekad se Kamerunce namami tako što misle da je riječ o poslu, a pritom ne znaju što se krije iza svega."

Dodaje i da su obećanja o stjecanju ruskog državljanstva u roku od šest mjeseci, u kombinaciji s financijskim motivom, posebno snažan poticaj.

Zašto mladi muškarci i dalje pristaju?

Ekonomska računica koja stoji iza odluka regruta vrlo je jasna, objasnio je Jenika.

„Zamislite da ste stolar u Kamerunu, gdje ne možete zaraditi ni 100.000 kamerunskih franaka (178 dolara) mjesečno, a netko vam obećava tri milijuna franaka (5.335 dolara) da dođete i radite", rekao je. „To je vrlo privlačno."

Ipak, naglasio je da nisu svi Kamerunci u Rusiji bili prevareni. Neki od njih ondje žive godinama, tek su s vremenom uključeni u vojsku i, prema njegovim riječima, relativno dobro prolaze.

Kaže da obećanje financijske nagrade, u kombinaciji s mogućnošću stjecanja ruskog državljanstva, objašnjava zašto čak i ljudi koji su svjesni rizika i dalje prihvaćaju ponude za regrutiranje.

Ekupe je to potvrdila, ističući da među dijelom mladih vlada osjećaj fatalizma: „Ponekad ljudi kažu: 'Ako umrem, pa što.'"

Obitelji koje ostaju iza njih posljedice snose u tišini. Dopisnica DW-a Ekupe opisala je slučajeve u kojima su majke tek godinama poslije saznale za smrt sinova, u jednom slučaju tek nakon što je drugi vojnik telefonom javio obitelji da je 35-godišnji Kamerunac poginuo.

Prema njezinim riječima, mnoge obitelji nisu dobile nikakvu financijsku naknadu od vlade Kameruna, a neki su od poginulih muškaraca iza sebe ostavili trudne supruge i djecu.

Kontakt između regruta i njihovih obitelji često se naglo prekida. „Kada ondje stignu i shvate da nije onako kako im je obećano, vrlo je teško obavijestiti obitelj", kaže Ekupe. „Ponekad im treba vremena da se prilagode novom okruženju i situaciji u kojoj su se našli."

Tko snosi odgovornost?

Kada je riječ o pravnoj odgovornosti, Jenika je istaknuo da međunarodno pravo u načelu ne zabranjuje stranom državljaninu da se dobrovoljno prijavi u oružane snage druge države.

Pravna odgovornost nastaje, kako je rekao, kada regrutiranje uključuje prijevaru, prisilu, trgovinu ljudima ili plaćeničko djelovanje.

Pozvao se na članak 47 Dodatnog protokola iz Ženevske konvencije, koji plaćenika definira kao osobu čiji je glavni motiv privatna financijska korist i koja izravno sudjeluje u neprijateljstvima.

Jenika je objasnio da prema postojećim pravnim okvirima odgovornost za smrt stranog borca u ratu druge zemlje uglavnom snosi sam pojedinac i njegova obitelj, a ne država koja ga je regrutirala.

Vlada Kameruna se obratila javnosti i priopćila da ne šalje svoje vojnike u inozemstvo izvan međunarodnog mandata, te je upozorila građane da ne sudjeluju u stranim sukobima.

Analitičari pozivaju kamerunsku i druge afričke vlade da pokrenu odgovor u tri smjera: reformom gospodarske politike kako bi se stvorile nove prilike; diplomatskim angažmanom prema Rusiji kako bi se na odgovornost pozvali akteri koji vode mreže za regrutiranje; te jasnim i proaktivnim upozoravanjem građana na opasnosti od ovakvih shema.

Gana je već formalno pokrenula ovo pitanje pred Rusijom i zatražila prekid regrutiranja svojih državljana.

Jenika smatra da odsutnost službenog odgovora kamerunske politike dosad djelomično proizlazi iz svijesti vlade da regrutiranje provode privatni akteri, što ograničava mogućnosti države za intervenciju, kao i iz dugogodišnjih vojnih veza Kameruna s Rusijom, koje je predsjednik Paul Biya nastojao obnoviti 2014. i 2015. godine.

„Da bi vlada ovo zaustavila", zaključuje Banjo Herman Jenika, „mora voditi politiku koja uključuje sve, koja je transparentna i u kojoj ljudi mogu pronaći šanse za život unutar sustava."

Ovaj je tekst generiran pomoću umjetne inteligencije na temelju podcasta DW-a.

Njemački novinar i dobar poznavatelj srpske političke scene Michael Martens u nedjeljnom izdanju lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (13.09.) kaže:

„Čovjek ne može biti zainteresiran za sve, pa se ne može predbacivati najvećem broju europskih političara da nisu zainteresirani za Srbiju. Mala balkanska država koja nije članica ni Europske unije ni NATO-a – doista postoje važnije stvari za top dužnosnike u Bruxellesu, Berlinu i Parizu. Ali katkad se ta nezainteresiranost osveti. Koliko malo Europa o Srbijizna, pokazuju ljutite reakcije zbog odnosa Beograda prema smrtiratnog zločinca Ratka Mladića".

Nakon što je konstatirao europski deficit zainteresiranosti i znanja kada je riječ o Srbiji, autor nastavlja: „Naravno da je gnusno da je masovni ubojica u Beogradu pokopan s vojnim počastima i da su se srpski ministri poklonili nad njegovim lijesom, a da pritom nisu pretrpjeli ni najmanju kritiku predsjednika države Aleksandra Vučića. Ali neke reakcije europskih političara zvuče tako kao da je odjednom, iznenada iz boce pobjegao neki zli duh. No tko prati zbivanja u Srbiji ne može biti iznenađen državnim forsiranjem počasti za jednog zločinca.

Srpski političari iz vlasti neprestano relativiziraju i veličaju ratne zločine, kako svoje jučerašnje tako i današnje ruske. Nasuprot tome, aktivisti koji se zalažu za obilježavanje genocida u Srebrenici bivaju pretučeni na ulici, dok u Srbiji država u najmanju ruku tolerira murale i transparente koji slave generala ubojicu.

Mladićeva smrt samo je uklonila zastor iza kojega se već godinama odvija drama na koju iz inozemstva ne obraćaju pažnju".

Da se prekinu pristupni pregovori?

Nakon konstatiranja stanja autor se okreće analizi europske perspektive Srbije nakon Mladićeva pogreba i skandala koji je on izazvao u zapadnim centrima moći:

„Sada postoje pozivi da se prekinu pristupni pregovori sa Srbijom. Ali djelotvornost takvog koraka ne bi trebalo precjenjivati. Razgovori sa Srbijom faktički su zaustavljeni već nekoliko godina. Ono što bi zaista zaboljelo Beograd bio bi uspjeh Crne Gore na putu u EU. To bi pokazalo da članstvo u Europskoj uniji nije puko maštanje – moguće je ako se provedu nužne reforme.

Ali i ovdje postoji druga prepreka: čak i ako bi Crna Gora ispunila sve reformske uvjete, nije izvjesno da bi zaista moglo uslijediti i članstvo, jer je proces ratifikacije ugovora izuzetno trnovit. U Parizu je, recimo, potrebna dvotrećinska parlamentarna većina ili čak referendum prije nego što se nova zemlja primi u EU. Malo je vjerojatno da bi to bilo moguće upravo u Francuskoj, koja je posebno skeptična prema proširenju".

Uspjeh Crne Gore – kazna za Srbiju?

Za pat-poziciju u odnosu na proširenje EU-a autor vidi rješenje koje je već predloženo iz regije: „Bosanski stručnjak za Balkan Adi Ćerimagić predlaže kreativno rješenje: kako bi bilo da se u pristupni ugovor s Crnom Gorom unese odredba da Crna Gora odmah nakon ispunjavanja svih pristupnih uvjeta doduše ne bude nužno odmah primljena, ali odmah dobije pristup zajedničkom tržištu i Schengenskoj zoni? To ne bi pomoglo samo Crnoj Gori i proširilo europsku zonu vladavine prava makar za jednu malu članicu, već bi dalo vjetar u leđa onim snagama u Srbiji koje ne žele ići putem nacionalizma i veličanja ratnih zločina. Nasuprot tome, zastrašivati Srbiju zaustavljanjem procesa koji je ionako zaustavljen moglo bi se pokazati praznom prijetnjom".

Fort Knox, utvrđeni kompleks u američkoj saveznoj državi Kentucky, u kojem se čuva oko polovine zlatnih rezervi američke vlade, sinonim je za sigurnost. Kada se kaže da je nešto „kao Fort Knox“, to znači da je izuzetno sigurno i dobro čuvano. Ipak, predodžba o SAD-u kao sigurnom mjestu za čuvanje zlata očito slabi.

Nedavna odluka Nizozemske središnje banke da prebaci oko 86 tona zlata iz New Yorka u London ukazala je na sve veću zabrinutost pojedinih vlada zbog čuvanja strateške imovine u SAD-u, kao i zbog pitanja bi li joj se u slučaju krize moglo brzo i nesmetano pristupiti.

Nizozemska središnja banka kao razlog je navela „geopolitičke nemire“ i priopćila da će raspoređivanje zlata u različitim pravnim jurisdikcijama poboljšati njezinu „spremnost za krizne situacije“.

Francuska je također između srpnja 2025. i siječnja 2026. povukla svo preostalo zlato iz njujorških trezora američkih Federalnih rezervi, iako je guverner Banke Francuske François Villeroy de Galhau tada izjavio da ta odluka nije bila politički motivirana.

Nekoliko političara u Njemačkoj i Italiji, zemljama koje imaju druge, odnosno treće najveće zlatne rezerve na svijetu, pozvalo je da se i njihovo zlato povuče iz SAD-a. Razlog je zabrinutost zbog nepredvidive politike administracije Donalda Trumpa i njezine sve izraženije odbojnosti prema Europskoj uniji, uključujući i prijetnje da će pripojiti dio njezina teritorija na Grenlandu.

Sébastien Thiery, analitičar tvrtke Oxford Economics, kaže da je za europske središnje banke neposredno oduzimanje njihove imovine „izuzetno mali rizik“. Međutim, prema njegovim riječima, u vrijeme geopolitičke neizvjesnosti raste zabrinutost oko dostupnosti te imovine.

„Važnija je bojazan da bi imovina koja se čuva u drugoj pravnoj jurisdikciji mogla privremeno postati nedostupna u nekom ekstremnom scenariju, kao što su sankcije, pravni sporovi ili geopolitička kriza“, rekao je on za DW.

Zlatna groznica od 2008. godine

Krishan Gopaul iz Svjetskog vijeća za zlato kaže da središnje banke diljem svijeta općenito kupuju više zlata još od globalne financijske krize 2008. godine, kao i da sve veću pažnju posvećuju tome gdje ga i na koji način čuvaju. Zbog toga su cijene zlata porasle na rekordne razine.

Nedavno istraživanje Svjetskog vijeća za zlato pokazalo je da su središnje banke tijekom protekle četiri godine u prosjeku kupovale po 1.000 tona zlata godišnje, u usporedbi s prosjekom od 500 tona godišnje tijekom prethodnog desetljeća.

Gopaul kaže da je nakon globalne financijske krize 2008. uslijedila dužnička kriza u eurozoni, a potom i niz političkih kriza, pandemija, kao i dugotrajni geopolitički potresi i sukobi. Zbog svega toga zlato je ponovno dospjelo u središte pažnje kao sigurno utočište za kapital.

„Tijekom protekla dva desetljeća neprestano su se, u ovom ili onom obliku, pojavljivala pitanja i zabrinutost u vezi s globalnim financijskim sustavom i stanjem u geopolitici“, kaže on.

Zašto je važno gdje je zlato

Odluke Nizozemske i Francuske da svoje zlato povuku iz SAD-a i vrate ga u Europu pokazuju da se sada mnogo više pažnje posvećuje mjestu na kojem se zlato točno nalazi, kako bi se u slučaju nove krize moglo lako i brzo staviti u funkciju.

Središnje banke, vlade i državni investicijski fondovi čuvaju fizičko zlato na različitim lokacijama. Njegovo premještanje može biti izuzetno složeno, rizično i skupo, dok lakoća njegove prodaje ili zamjene za valute ili drugu imovinu ovisi o tome gdje se ono nalazi.

„Središnje banke posvećuju sve veću pažnju ne samo tome koju imovinu posjeduju već i tome gdje se njihove rezerve čuvaju, prije svega kako bi povećale njihovu otpornost i fleksibilnost“, kaže Thiery.

Gopaul navodi da je upravljanje rezervama postalo „izuzetno važno“. Iako se može činiti očiglednim da je pažnja prvenstveno usmjerena na moguće rizike povezane s određenom jurisdikcijom, kao što su SAD, dio razloga za donošenje takvih odluka jest i nastojanje da zlato bude što bliže matičnoj zemlji i da se nalazi u trgovinskom središtu u kojem se transakcije brzo obavljaju.

On ističe da je Nizozemska središnja banka svoje zlato prebacila u London, a ne u Nizozemsku, zato što je Velika Britanija „jedno od najlikvidnijih svjetskih središta za trgovinu zlatom“.

„Ideja je da se u slučaju krize, odnosno u razdobljima velikih pritisaka, to zlato može brzo staviti u opticaj“, kaže on. „London je praktički srce tržišta zlata. Ondje se odvija ogroman broj transakcija, a tržište je toliko likvidno da je upravo to mjesto na kojem želite da se vaše zlato nalazi u vrijeme krize.“

Banka Engleske jedan je od najvećih svjetskih posjednika i čuvara zlata: procjenjuje se da u svojim trezorima ima oko 400.000 zlatnih poluga, odnosno oko 5.000 tona zlata.

Pitanje povjerenja u SAD

Iako prebacivanje zlata na mjesto poput Londona europskim institucijama samo po sebi donosi određene prednosti, jasno je da na njihove odluke utječu i sumnje u pouzdanost SAD-a u Trumpovoj eri, kao i zabrinutost u pogledu američkog financijskog sustava u cjelini.

Prošlog tjedna direktor golemog norveškog državnog investicijskog fonda, vrijednog 2,3 bilijuna dolara, izjavio je da fond mora znatno smanjiti svoju izloženost američkim državnim obveznicama. Čini se da je tu odluku potaknula zabrinutost zbog stanja na tržištu američkih državnih obveznica. Visoka inflacija i rast državnog duga povećavaju troškove zaduživanja i izazivaju nelagodu među investitorima.

Thiery kaže da je zlato i dalje osjetljivo na odluke američkih Federalnih rezervi i da opća zabrinutost zbog američkih financijskih tržišta potiče vlasnike zlata da svoju imovinu premještaju na druge lokacije.

Uz te konkretne bojazni u vezi s financijskim tržištima, Trumpova retorika o Grenlandu i njegove stalne, prikrivene prijetnje Europskoj uniji dodatno su ojačale želju europskih institucija da svoju imovinu preraspodijele.

Ipak, SAD, a posebno njujorška Banka federalnih rezervi na Manhattanu, i dalje su jedan od ključnih čuvara europskog zlata, prije svega njemačkog. Iako je Bundesbank između 2013. i 2017. vratila iz SAD-a u Njemačku oko 300 tona zlata, ona u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje čuva znatno više od 1.000 tona.

U prošlogodišnjem priopćenju Bundesbank je navela: „Ne sumnjamo da je njujorška Banka federalnih rezervi pouzdan partnerod povjerenja za čuvanje naših zlatnih rezervi.“

Kad norveški državni fond promijeni svoju investicijsku strategiju, financijski svijet pažljivo sluša – a pogotovo kada objavi da drastično smanjuje ulaganja u američke državne obveznice. Prema proračunima agencije Reuters, ovaj korak bi značio prodaju američkih vrijednosnih papira u iznosu od gotovo 80 milijardi dolara, nakon što je fond krajem lipnja posjedovao oko 215 milijardi dolara.

Sve više investitora diljem svijeta sa zabrinutošću promatra nekontrolirano zaduživanje Sjedinjenih Država. To je osobito došlo do izražaja otkad je američki državni dug u kolovozu premašio granicu od 40 bilijuna dolara, a kamata na tridesetogodišnje državne obveznice SAD-a skočila na 5,3 posto, što je najviša razina od 2007. godine.

Time se strah vratio na tržišta kapitala – strah da će državni dugovi u SAD-u i drugim razvijenim zemljama postati ozbiljan problem.

Za visoko zadužene države poput Japana, čiji dug iznosi više od 200 posto bruto domaćeg proizvoda, posuđivanje novca na tržištima kapitala postaje sve skuplje. Isto vrijedi za Francusku i Veliku Britaniju.

Njemačka za sada stoji znatno bolje. S javnim dugom od oko 65 posto BDP-a, stopa zaduženosti je upola manja nego u SAD-u.

Međutim, zbog zaduživanja radi modernizacije Bundeswehra i infrastrukture, ona će se u narednim godinama kretati prema 80 posto. U kolovozu su kamate na desetogodišnje njemačke državne obveznice u jednom trenutku porasle na više od 3,3 posto, što je najviša razina inozemnih kamata u posljednjih petnaestak godina.

SAD: za kamate više od 3 milijarde dnevno

SAD sada troše preko bilijun američkih dolara godišnje samo na otplatu kamata za svoj državni dug, što je više od tri milijarde dolara dnevno, pokazuju proračuni Kongresnog ureda za proračun (CBO).

Još od 2024. godine Washington izdvaja više novca za kamate nego za cjelokupnu vojsku. Francuska i Velika Britanija suočavaju se s istim problemom.

Prema proračunima Banke federalnih rezervi St. Louisa, jedne od 12 središnjih regionalnih banaka koje zajednički čine središnji bankarski sustav SAD-a, američki državni dug je u proteklih 30 godina porastao za više od 600 posto: s 5,2 bilijuna dolara iz 1996. godine na sadašnjih više od 40 bilijuna. Ukupan dug, s više od 125 posto BDP-a, na sličnoj je razini kao u Italiji ili Francuskoj.

Američki proračunski deficit će ove godine iznositi gotovo šest posto gospodarskog učinka. Pritom je ministar financija Scott Bessent izvorno želio spustiti deficit na tri posto.

To je potpuno nerealno ako se pogleda trenutna situacija: u državnoj blagajni nedostaju prihodi od kaznenih tarifa koje je ukinuo Vrhovni sud, na što se nadovezuju i ogromni troškovi za rat u Iranu, kao i manjak novca zbog poreznih olakšica za poduzeća.

Ovaj kurs je neodrživ

„Ovo je vrlo opasna putanja“, smatra Carsten Roemheld, strateg za tržišta kapitala u fondu Fidelity International, u intervjuu za DW.

„Nervoza raste vrlo primjetno i unutar američke administracije. To se sasvim jasno vidi. Ako se ovako nastavi, ovaj kurs je neodrživ.“

To je posebno očito kada se pogleda brzina kojom američki dug raste. Tijekom financijske krize 2008. godine premašena je granica od deset bilijuna dolara, a 2017. je dosegnut prag od 20 bilijuna. Početkom 2022. dug je već iznosio 30 bilijuna, a do sljedećeg negativnog rekorda od 40 bilijuna dolara u ljeto 2026. Amerikancima je trebalo svega četiri i pol godine.

„Era jeftinog novca je završena“

Američki ministar financija Scott Bessent zbog toga je posegnuo za izvanrednim mjerama kako bi oborio kamatne stope na američke obveznice.

Od 9. rujna planira udvostručiti otkup dugoročnih državnih obveznica s dosadašnjih dvije milijarde dolara na najmanje četiri milijarde. To bi se trebalo financirati izdavanjem novih kratkoročnih državnih zapisa (T-Bills).

„Ova mjera je, naravno, sama po sebi preskromna da bi trajno držala kamate pod kontrolom“, smatra Carsten Roemheld. Investitori su postali skeptični i pažljivo analiziraju brojke.

„Tržište obveznica sada zahtijeva financijsku disciplinu“, citira Financial Times Kim Crawford, menadžericu za globalno tržište obveznica u JPMorgan Asset Managementu.

Međutim, ta disciplina nigdje nije na vidiku: ni u SAD-u, Japanu, Francuskojniti u Njemačkoj nema naznaka da tamošnje vlade ozbiljno namjeravaju provoditi mjere štednje.

Unatoč svemu Amerika neće bankrotirati

Unatoč svim problemima, investitori trenutno ne mogu zaobići SAD – u tome se slaže većina ekonomista.

„Europsko tržište kapitala još uvijek nije alternativa američkom“, kaže Carsten Brzeski, glavni ekonomist u ING banci, u intervjuu za DW. „Kina i druge brzorastuće ekonomije nisu u stanju ili ne žele preuzeti tu ulogu od Amerike. Zato mislim da se investitori – iako trenutno strahuju od veće inflacije i održivosti američkog državnog duga – ne okreću od SAD-a. Barem dok američko gospodarstvo bilježi rast.“

Ni Carsten Roemheldne vidi neposrednu opasnost od bankrota SAD-a.

„Naravno da Amerika nije nesolventna, jer ona svoj novac, ako to želi, može jednostavno otisnuti. Ali ovakva politika će poljuljati povjerenje. To će se odraziti na tečaj dolara, koji će oslabiti kada međunarodni investitori budu manje spremni financirati SAD“, navodi Remheld.

Međutim, bez obzira na to koliko će još trajati američki rat protiv Irana – koji uzrokuje visoke vojne izdatke i skok cijena energenata – mnogo toga upućuje na to da će SAD trajno morati plaćati više kamatne stope na tržištu kapitala.

Investicije u (američku) umjetnu inteligenciju

To, prema riječima Roberta Sockina, glavnog ekonomista za SAD u tvrtki za upravljanje imovinom PGIM, leži i u „korporativnim obveznicama povezanim s umjetnom inteligencijom (UI), koje sve više istiskuju državne obveznice“.

Da veliki tehnološki koncerni, koji radi financiranja svojih milijardskih investicija u UI infrastrukturu masovno izdaju obveznice, predstavljaju izravnu konkurenciju državi, potvrđuje i Carsten Roemheld.

„Samo četiri velika takozvana hiperskalera, odnosno tvrtke koje proizvode platforme za UI industriju u SAD-u, ove su godine već uzele preko 800 milijardi dolara duga, s tendencijom daljnjeg rasta u naredne dvije godine.“

Kada uz sve to tehnološki giganti ponude i više kamatne stope, mnogi investitori mijenjaju strategiju.

„Ako sam do sada kao investitor u portfelj stavljao američke državne obveznice kao jamstvo, čiji su se izgledi posljednjih godina pogoršali, a sada na tržištu dobivam dugoročne obveznice vrhunskih tvrtki poput Alphabeta ili Microsofta – i to s kamatom koja je za 100 baznih bodova veća od državne – onda je to apsolutna konkurencija“, zaključuje Roemheld.

To je konkurencija s kojom prije dvije ili tri godine još nijedan ministar financija u SAD-u nije mogao računati.

Dogodilo se kako je bilo predviđeno: Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je dijelom krajnje desna, pobijedila je na izborima u Saskoj-Anhaltu i sada bi mogla formirati pokrajinsku vladu. Dakle, nitko ne može biti iznenađen.

No ono s čime gotovo nitko nije računao: Kršćanska demokratska unija (CDU), koja je dosad bila na vlasti, izgubila je više od polovice glasova koje je osvojila na prošlim izborima. A i ostale stranke su zabilježile slabe rezultate. Govoriti o uvjerljivoj izbornoj pobjedi AfD-a nije pretjerivanje, a mnogi čak govore o prekretnici u njemačkoj poslijeratnoj povijesti.

Polako, bez žurbe?

„Pokrajinsku vladu koju bi vodio AfD zasigurno bi mnogi doživjeli kao prekretnicu i to bi dodatno potaknulo raspravu o pravilnom odnosu prema toj stranci“, rekao je, primjerice, ekonomist Commerzbanke Ralph Solveen novinskoj agenciji Reuters.

On istodobno savjetuje: strpljivo sačekati razvoj situacije. I računa s time da bi mnoge odluke AfD-a mogle imati utjecaj na gospodarstvo tek srednjoročno do dugoročno. „Osim toga, odluke o (...) većini poreza, uređenju tržišta rada i sustavima socijalne sigurnosti donose se na saveznoj razini. Zato AfD kod mnogih svojih najava samo obećava da će se u Bundesratu zalagati za nešto, što zbog predvidive izolacije vlade AfD-a vjerojatno teško može biti okrunjeno uspjehom.“

Lokalnopolitički pragmatizam?

Mnoge brige gospodarstva već su bile tematizirane prije izbora. No pokazalo se da i unutar AfD-a postoje različita mišljenja, koja mogu dovesti i do iznenađujuće politike.

DW je prije dva mjeseca izvijestio da Hannes Loth, gradonačelnik Raguhn-Jeßnitza u Saskoj-Anhaltu, želi dati postaviti šest novih vjetroelektrana. Pritom je važno napomenuti: Loth je član AfD-a i time se suprotstavio programu i zahtjevima vlastite stranke.

Hoće li to biti znak unutarstranačkog pluralizma ili samo lokalnopolitičkog pragmatizma, pokazat će se u nadolazećem zakonodavnom razdoblju. No umirujući učinak na gospodarstvo u Njemačkoj nije primjetan.

Posljedice ksenofobije

Jedna od točaka kojima je AfD pridobivao birače bilo je obećanje da će ograničiti broj stranaca. Ali može li stranka to i provesti? Michael Berlemann, direktor Hamburškog instituta za svjetsko gospodarstvo (HWWI), izrazito je skeptičan. Ona će to pokušati, kaže za DW, ali: „Velik dio obećanih mjera uopće se ne može provesti na pokrajinskoj razini jer su ovdje nadležnosti u rukama savezne države, dok bi drugi dio bio protuzakonit i sudovi bi ga nakon određenog odgađanja poništili.“ Ovaj stručnjak dodaje: „AfD u Saskoj-Anhaltu uopće ne može ograničiti useljavanje stranih stručnih radnika.“

Glavni ekonomist ING-a Carsten Bzeski odgovorio je DW-u na to pitanje ukazivanjem na nedostatak stručne radne snage: „Ubrzana protjerivanja u Saskoj-Anhaltu vjerojatno bi ostala u granicama. No simbolički učinak ne može se podcijeniti: kao i kod Trumpa, takvi bi medijski naslovi djelovali odvraćajuće i na strane stručne radnike.“

Wido Geis-Thöne, ekonomist Instituta njemačkog gospodarstva u Kölnu, vidi to na isti način. DW-u je napisao da će AfD „učiniti sve kako bi proveo svoje migracijsko-političke ciljeve“. Međutim, može činiti samo „stvari koje doista spadaju u nadležnost pokrajine, a ne savezne države“.

Šteta za Sasku-Anhalt

On vidi samu saveznu pokrajinu kao najveću žrtvu takve politike: „S pokrajinskom vladom neprijateljski nastrojenom prema migraciji Saska-Anhalt postaje znatno manje privlačna kao odredište za strane stručne radnike, neovisno o tome hoće li se za njih iz pravne perspektive doista nešto promijeniti ili ne.“

Za direktora HWWI-ja Berlemanna posebno su problematični neizravni učinci najavljene politike AfD-a. Najavljene mjere mogle bi dovesti do toga „da će ubuduće tu saveznu pokrajinu izbjegavati mnogi stručni radnici, koji su posebno potrebni na područjima zdravstva i njege, ugostiteljstva i turizma, prehrambene industrije i poljoprivrede te građevinarstva i logistike“. To će povećati nedostatak stručnih radnika i gospodarski zaostatak savezne pokrajine, ocjenjuje ovaj stručnjak.

Otvorenost i raznolikost odlučuju

Saska-Anhalt mora ostati savezna pokrajina u kojoj ljudi iz cijelog svijeta rado žive i rade, u kojoj poduzeća mogu ulagati i u kojoj mogu nastajati nove tehnologije, upozorava stoga predsjednik Bitkoma Ralf Wintergerst. Katoličkoj novinskoj agenciji KNA je rekao: „Digitalno gospodarstvo živi od otvorenosti, raznolikosti i međunarodne suradnje. Tvrtke ulažu tamo gdje pronalaze dobre uvjete i gdje su stručni radnici iz zemlje i inozemstva dobrodošli.“

O stranim ulaganjima glavni ekonomist ING-a Carsten Brzeski rekao je Reutersu: „Svakako, moglo bi doći do simboličnog učinka na strane ulagače. Ali nemojmo zaboraviti da Saska-Anhalt nije cijelo njemačko gospodarstvo.“

Pogled prema Berlinu

Na budućnost savezne pokrajine Saske-Anhalt gleda predsjednik DIW-a Marcel Fratzscher: „Neovisno o sljedećoj konstelaciji vlade, kontroverzna ili slaba pokrajinska vlada i polarizacija tijekom predizborne kampanje vjerojatno će ubrzati iseljavanje ljudi i tvrtki iz Saske-Anhalta te time znatno pogoršati situaciju u toj saveznoj pokrajini.“

Za Reuters je rekao da je izborni rezultat „prije svega glas nepovjerenja prema saveznoj vladi“. Kao posljedica toga „savezna vlada treba promijeni smjer i provesti duboke, strukturne reforme u subvencijama, birokraciji, porezima, socijalnom sustavu i Europi“.

Vrlo slično to vidi i glavna direktorica Saveza njemačke industrije BDI Tanja Gönner. Ona nakon izbora za pokrajinski parlament poziva saveznu vladu na odlučnu reformsku politiku: „Odgovor na ovaj rezultat izbora za pokrajinski parlament ne smije biti politički zastoj na saveznoj razini.“

Sada savezna vlada mora dosljedno provoditi i proširiti reformsku agendu za više ulaganja, inovacija i rasta, rekla je za Redakcijsku mrežu Njemačka, jer su „recepti radikalnih stranaka za to neprikladni“. „Politički centar“ sada treba pokazati da je sposoban djelovati, zahtijeva glavna direktorica Saveza njemačke industrije. Potrebna je politika usmjerena na konkurentnost i rast, kako u pokrajini tako i na saveznoj razini, smatra Gönner. I ističe da izborni rezultat u pokrajini ne bi smio skrenuti pozornost s tog cilja.

Njemački automobilski div Volkswagen (VW) u četvrtak (3.9.) je objavio da će do kraja desetljeća ukinuti ukupno 100.000 radnih mjesta - to će biti najveće restrukturiranje ikad u globalnoj automobilskoj industriji.

Koncern je priopćio da su uprava i sindikati odobrili plan koji uključuje smanjenje za dodatnih 50.000 radnih mjesta, uz već dogovorenih 50.000.

„Ključno je sustavno uskladiti razinu zaposlenosti s gospodarskom stvarnošću”, stoji u priopćenju iz sjedišta Volkswagenove grupacije u Njemačkoj koja, osim samog VW-a, uključuje i Audi i Porsche.

Ukidanje ukupno 100.000 radnih mjesta znači oko 15 % manje zaposlenika diljem svijeta. Zadnje masovno ukidanje u automobilskoj industriji bilo je 2009. godine kada je General Motors ukinuo 50.000 radnih mjesta nakon što je proglasio stečaj.

U VW-u su se sindikati i uprava javno prepirali prije nego što su potvrdili planove. Sindikati su optuživali upravu da nije bila iskrena prema zaposlenicima, jer se u medijima pojavila brojka od 100.000, prije nego što je odluka i interno priopćena.

„Motor cijele regije”

Volkswagen je također objavio da se dugoročna budućnost četiriju velikih njemačkih tvornica – u Hannoveru, Emdenu, Zwickauu i Neckarsulmu – ne može jamčiti. Njihovo zatvaranje bilo bi prvo potpuno zatvaranje VW-ovih pogona u njegovoj matičnoj zemlji.

„Ako bi se ova tvornica doista zatvorila, mogli biste staviti veliku crnu mrlju na kartu”, rekao je za novinsku agenciju AFP jedan dugogodišnji zaposlenik u Zwickauu u Saskoj. I dodao: „Tvornica i radna mjesta izvan nje, naši dobavljači, oni su motor cijele regije.”

Najveći europski proizvođač automobila pao je u krizu zbog više faktora: zbog carina Sjedinjenih Američkih Država, kineske konkurencije i usporenog rasta potražnje za njegovim električnim vozilima.

Reforme koncerna za povećanje profitabilnosti

No izvršni direktor Oliver Blume inzistirao je na tome da odluka o ukidanju 100.000 radnih mjesta šalje „snažan signal za budućnost Volkswagenove grupacije”.

VW nije naveo pojedinosti o vremenskom rasporedu ukidanja, kao ni o tome kako će to biti raspoređeno po različitim regijama u kojima koncern ima tvornice i urede, ali tvrtka je rekla da će se njezin fokus usmjeriti na Sjevernu Ameriku te da želi proširiti izvoz prema Globalnom jugu.

Plan također uključuje ulaganje u troznamenkastom milijardskom iznosu tijekom nadolazećih godina, dok će se VW nastojati tehnološki unaprijediti kroz istraživanje i razvoj te postati konkurentniji.

Među mjerama je i strukturna promjena koja bi trebala omogućiti brže donošenje odluka te smanjenje broja poslovnih subjekata i udjela koje posjeduje za otprilike jednu trećinu.

Ovisnost, samoozljeđivanje, samoubojstvo: društvene mreže, čija je strategija usmjerena na interakciju s korisnicima, suočavaju se s masivnim kritikama. Optužuje ih se da potiču ovisnost o korištenju mreža i uzrokuju ozbiljne psihičke posljedice, posebno kod djece.

Držeći korisnike „prikovanima" uz ekrane neprekidnim skrolanjem, preporukama sadržaja i stalnim obavijestima, platforme poput Facebooka, YouTubea i TikToka ostvaruju goleme profite.

Tako je Meta, vlasnik Facebooka, prošle godine zabilježila rekordne prihode od oglašavanja u iznosu od 196,2 milijarde američkih dolara (168,3 milijarde eura) – sve zahvaljujući svojoj sposobnosti da korisnike i korisnice zadrži uz ekrane.

No taj poslovni model danas se suočava s velikim pravnim i regulatornim preprekama. Sve više zemalja zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, a posebno u SAD-u raste broj tužbi protiv tehnoloških kompanija.

U najnovijem velikom pravnom sporu je 29 američkih saveznih država, među njima Kalifornija, Colorado i New Jersey, početkom mjeseca podnijelo tužbu protiv Mete. Društvenoj mreži predbacuju da je svoje platforme namjerno dizajnirala tako da mladi korisnici postanu ovisni o njima.

U nagodbi koja je javno postala poznata u prošlu srijedu Meta je pristala platiti do 18 milijardi američkih dolara (15,5 milijardi eura) za 47 saveznih država, District od Columbia i američke teritorije (područja pod kontrolom vlade SAD-a, ali koja nemaju status savezne države, nap. red.) S državom Teksas kompanija je sklopila zasebnu nagodbu u vrijednosti od milijardu američkih dolara (0,86 milijardi eura). Osim toga, pristala je uvesti ograničenja vremena korištenja i noćne blokade za maloljetne korisnike.

Regulacija „kaska" za tehnologijom

Vlade diljem svijeta posljednjih su godina pooštrile pravila, no zakonodavcima je teško pratiti brz razvoj tehnologije.

Više opsežnih studija utvrdilo je povezanost između korištenja društvenih mreža među tinejdžerima i povećane pojave anksioznosti, depresije te nezadovoljstva vlastitim tijelom. I istraživači same kompanije prepoznali su povezanost između korištenja Instagrama i problematične slike o vlastitom tijelu te mentalnog zdravlja kod nekih djevojaka u tinejdžerskoj dobi, što potvrđuju Metini dokumenti koji su dospjeli u javnost 2021. godine.

Prema podacima tvrtke Sensor Tower koja se bavi istraživanjem tržišta, američki tinejdžeri su 2025. godine provodili oko 90 minuta dnevno pregledavajući TikTok. Testiranja organizacija poput Amnesty Internationala pokazala su 2023. da algoritmi te platforme korisnicima koji pretražuju sadržaje povezane s mentalnim zdravljem u određenim slučajevima preporučuju i videozapise o depresiji i samoozljeđivanju.

„Kompanije ove veličine, koje imaju tako velik utjecaj na živote ljudi, moraju ispunjavati osnovne sigurnosne standarde”, kaže za DW Camille Carlton, voditeljica odjela za strategiju u organizaciji Center for Humane Technology.

„Ta ideja nije radikalna”, kaže ona. „To je isti standard koji primjenjujemo na druge proizvode poput automobila, lijekova i dječjih igračaka.”

Više zaštite za djecu

Nakon višegodišnje blokade, u SAD-u među demokratima i republikancima raste potpora strožim pravilima kojima bi se djeca, kroz zakon Kids Online Safety Act (KOSA), zaštitila od opasnosti društvenih mreža.

Prijedlog zakona predviđa da za maloljetnike automatski vrijede najstrože sigurnosne postavke. Time bi roditelji dobili više mogućnosti za nadzor internetskih profila svoje djece.

„Tehnologija se razvija tako brzo, a dokazi da uzrokuje štetu gomilaju se tolikom brzinom da sam vrlo optimističan da će tijekom sljedećeg saziva Kongresa biti usvojen važan zakon”, rekao je socijalni psiholog Jonathan Haidt, autor knjige „Generacija tjeskobe”, u podcastu Politica „The Conversation”.

Zakon bi mogao precizno definirati u kojoj su mjeri tehnološki divovi dužni predvidjeti moguće štete i razviti odgovarajuće funkcije za njihovo sprječavanje. No Carlton se također zalaže za to da proizvodi društvenih mreža podliježu američkim propisima o zaštiti potrošača i odgovornosti za proizvode.

Kakve bi šanse imale alternative?

U Njemačkoj je Cornelia Sindermann, profesorica psihologije na Sveučilištu Charlotte Fresenius u Heidelbergu, istraživala stavove korisnika prema alternativnim modelima društvenih mreža. Među njima su modeli temeljeni isključivo na pretplati, bez oglašavanja, koje Meta testira za Facebook i Instagram u 27 država članica EU-a i Ujedinjenom Kraljevstvu.

U svojoj studiji iz 2024. godine Sindermann je utvrdila da bi više od polovice odraslih i dvije trećine mladih bilo spremno plaćati neku vrstu javnog servisa na društvenim mrežama, s mnogo strožim sigurnosnim standardima, primjerice odgovarajuću verziju Facebooka.

Iako bi platforme društvenih mreža mogle „iznova osmisliti dijelove svog poslovnog modela i otvoriti dodatne izvore prihoda”, Sindermann sumnja da bi takve alternative mogle zamijeniti najpopularnije društvene mreže.

Ulaganja u umjetnu inteligenciju dodatno otežavaju regulaciju

Zakonodavci se suočavaju s još jednim problemom: upravo one platforme društvenih mreža koje koriste milijarde ljudi ulažu stotine milijardi američkih dolara u prestižne projekte umjetne inteligencije (UI).

Neki promatrači ističu da podaci prikupljeni putem društvenih mreža pružaju vrijedne uvide u stvarno ponašanje korisnika, što je od velike koristi za razvoj umjetne inteligencije.

Tehnološki divovi postaju sve moćniji, a njihovi novi UI projekti pokazuju se (pod) jednako teškima za regulaciju kao društvene mreže. Stručnjaci sve češće izražavaju zabrinutost da se upravo problematične prakse koje su oblikovale društvene mreže sada „ugrađuju" u znatno moćnije proizvode umjetne inteligencije.

Dok se društvene mreže natječu oko toga tko će pridobiti našu pažnju, umjetna inteligencija je danas već sposobna utjecati na ljudsko razmišljanje, ponašanje i odnose na načine koje je teško i zamisliti, smatra Carlton.

Na kraju šestog mjeseca rata s Iranom dobra je vijest u SAD-u da se američko gospodarstvo zasad drži iznenađujuće stabilno. Većina ekonomistica i ekonomista ne očekuje recesiju, a stopa nezaposlenosti ostaje niska.

Ipak, rat ima svoju cijenu, a posljedice posebno osjećaju mala poduzeća. Aj Navarro ima dva food trucka u Sacramentu. Za jednu lokalnu televizijsku postaju kaže:

"Oba kamiona trebaju generatore kako bi sve ostalo hladno. A nisu baš ni štedljivi. Dio dodatnih troškova moram prebaciti na kupce."

Cijene dizela na rekordnoj razini

Glavni razlog su visoke cijene energije.

"Visoke cijene posljedica su rata s Iranom i poremećaja u Hormuškom tjesnacu", objašnjava Bob McNally, koji je bio energetski savjetnik bivšeg predsjednika Georgea W. Busha.

Zbog borbi i blokade u Hormuškom tjesnacu taj važan opskrbni pravac je ozbiljno poremećen. Posljedice se osjećaju sve do Sjedinjenih Država. I odavno se više ne radi samo o benzinu na crpkama. Aleema Croft, stručnjakinja za sirovine u RBC Capital Marketsu, upozorava:

"Posebno zabrinjava tržište dizela. Cijene dizela su na rekordnoj razini."

Veći troškovi prijevoza i hrane

Rast cijena dizela poskupljuje teretni promet. Time rastu troškovi prijevoza, robe, hrane i putovanja. Potrošači posljedice rata osjećaju svaki dan.

A sukob s Iranom postaje sve skuplji i za državu, kaže Gabe Murphy iz organizacije Taxpayers for Common Sense, nestranačke organizacije za proračunska i porezna pitanja, za ARD-ov studio u Washingtonu:

"Prema najopsežnijim procjenama, izravni troškovi za porezne obveznike već premašuju 100 milijardi dolara. To su bile brojke do kraja lipnja. Od tada je račun dodatno narastao. Tome treba pridodati i troškove za potrošače."

Teret za porezne obveznike

Prema jednoj analizi, ovaj rat američke obitelji do sada stoji oko 1.000 dolara po kućanstvu. Amerikanci rat tako plaćaju na dvije fronte: kroz više troškove života i kroz državni proračun.

Uz to, velik dio rashoda financira se kreditima. Zbog toga će u nadolazećim godinama rasti teret kamata za državu, a na kraju će ga platiti porezni obveznici. Profiteri su vojna industrija i dijelovi energetskog sektora.

Strah od visoke inflacije

I zbog toga većina ekonomistica i ekonomista trenutačno ne očekuje ozbiljnu gospodarsku krizu. Veća je bojazan da će inflacija dulje ostati visoka te da će zbog toga američka središnja banka Federal Reserve i dalje zadrža(va)ti visoke kamatne stope.

Što to konkretno znači često se vidi u vrlo osobnim odlukama. Primjer je Sean Bennett, koji upravo toči gorivo u svoj prilično stari automobil:

"Dosad sam vozio automobil za koji nisam uzeo kredit. Ali kupnja novog i plaćanje rata, osiguranja i tekućih troškova bit će teško izvedivi."

Zato ne zna hoće li si ponovno kupiti drugi automobil. I to ovisi o ratu SAD-a protiv Irana.

Mlade sadnice rajčice poredane u prostoriji opremljenoj brojnim kamerama. Biljke su stare tek nekoliko tjedana i znanstvenice i znanstvenici ih neprestano promatraju, bilježeći i najmanje promjene u boji, temperaturi i fotosintezi.

Prostorija u kojoj rastu oponaša vrućinu i vlažnost zraka indijske klime. Istraživači na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj analiziraju kako biljke reagiraju na različite stresore kako bi identificirali genetske značajke koje bi plodove mogle učiniti otpornijima na klimatske promjene prouzročene ljudskim djelovanjem.

„Možemo regulirati temperaturu. Možemo ih izložiti toplinskom opterećenju, možemo ih izložiti kratkim hladnim šokovima kako bismo simulirali kasne mrazove koji mogu biti vrlo štetni za mlade biljke", objašnjava Rick van de Zedde, voditelj ovog programa u Netherlands Plant Eco-Phenotyping Centreu (NPEC). „Dodavanjem soli možemo povećati salinitet.“

Uistinu su znanstvenice i znanstvenici u stanju simulirati gotovo sve uvjete na planetu. „Nazvao bih to teretanom za biljke", kaže van de Zedde.

Zašto je toliko važno razumjeti biljke?

Ova vrsta istraživanja postaje sve važnija. Poljoprivreda je oduvijek ovisila o predvidljivim godišnjim dobima i uvjetima. Poljoprivrednici su se u planiranju ravnali prema poznatim vremenskim obrascima kako bi, primjerice, u proljeće sijali, a u jesen žnjeli.

No otkako se planet zagrijava zbog uporabe fosilnih goriva, rastuće globalne temperature narušavaju taj ritam. Globalno zagrijavanje dovodi do većeg broja toplinskih valova, duljih i intenzivnijih razdoblja suše te poplava s ozbiljnim posljedicama, koje sve više ugrožavaju poljoprivredne usjeve.

Zbog iznimno visokih temperatura ovog ljeta poljoprivrednici u nekim regijama Njemačke upozoravaju na gubitke prinosa. U nekim zemljama, među kojima su Francuska, Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo, već je zabilježen pad prinosa žitarica.

Sa svjetskim stanovništvom koje bi do 2050. trebalo dosegnuti deset milijardi, raste pritisak da se proizvede dovoljno hrane za sve. Taj pritisak dodatno povećava rastuća potrošnja mesa, koja za sobom povlači sve veću potražnju za žitaricama kao stočnom hranom.

Istovremeno raste potražnja za biljkama za proizvodnju biogoriva koje se dobiva iz organskog materijala poput biljaka ili životinjskog otpada. Za istraživače se više ne postavlja samo pitanje kako proizvesti više hrane, nego kako to postići u sve težim uvjetima.

Visoka tehnologija za biljke

Nizozemska je već dugo vodeća zemlja kad su u pitanju poljoprivredne inovacije i ne bez razloga se često naziva „Silicijskom dolinom poljoprivrede". Unatoč svojoj relativno maloj veličini, zemlja je prema vrijednosti izvoza drugi najveći svjetski izvoznik poljoprivrednih proizvoda – nakon SAD-a.

U staklenicima Sveučilišta Wageningen znanstvenice i znanstvenici simuliraju uvjete okoliša poput suša, tropske vlažnosti zraka ili hladnih noći te prate biljke pomoću različitih tehnologija.

Tijekom više tjedana automatizirane vage svake tri minute bilježe težinu različitih vrsta drveća kako bi utvrdile koliko im je vode potrebno. Napredni skeneri bilježe kretanje lišća kao dio postupka poznatog kao fenotipizacija, pri kojem se mjere biljke i njihove značajke.

Botaničarke i botaničari su već tisućama godina proučavali biljni svijet kako bi odabrali najbolje biljke za uzgoj. No primjenjivane ručne metode bile su mukotrpne i zahtijevale su puno vremena. U aktualnom pokusnom programu u Nizozemskoj se međutim može govoriti o tisućama biljaka u samo jednom eksperimentu, navodi van de Zedde za DW, osvrćući se pritom na efikasnost u modernom proučavanju biljnog svijeta.

Pokusi i izvan laboratorija

A ipak – koliko god jedan laboratorij bio opremljen suvremenom tehnologijom, on ne može u potpunosti oponašati uvjete stvarnog svijeta. Čimbenike poput tuče, snažnih vjetrova ili različitih temperatura tla teško je simulirati.

U blizini sveučilišta pokusna polja s ječmom služe kao važna praktična provjera. Istraživači koriste mobilne metode snimanja i GPS-sustave kako bi izravno na njivi prikupljali podatke o stotinama različitih poljoprivrednih kultura.

Usporedbom rezultata iz staklenika i s otvorenih polja mogu preciznije utvrditi koje značajke biljaka pridonose tome da hrana bude otpornija u uvjetima klimatskih promjena. „Riječ je o prikladnosti. Jednostavno procjenjujemo kako biljke reagiraju na stres. Koje se s njim mogu nositi, a koje zbog njega pate?", objašnjava van de Zedde.

Istraživačice i istraživači koriste zatim te podatke kako bi identificirali DNK-profile povezane s tolerancijom na određene stresore. Zatim mogu križati različite sorte, primjerice sortu s visokim prinosima i otpornu sortu, kako bi dobili otporno potomstvo.

Strah od genetski modificiranih biljki

Cilj je ubrzati evoluciju. Nizozemska vlada i poduzeća za oplemenjivanje biljaka koja financiraju istraživanje odlučuju koje će se sorte dalje uzgajati.

Alan Pauls, doktorand u genetičkom laboratoriju sveučilišta, međutim, priznaje da neki kritički gledaju na te metode. „U razgovoru sa starijim generacijama definitivno imam osjećaj da ne vjeruju u sve to“, kaže. „Čim je riječ o hrani ili biljkama u laboratoriju, odmah se pomisli na genetski modificirane organizme.“

Kod genetski modificiranih organizama, koji se nazivaju i GMO-ima, geni se umjetno mijenjaju kako bi se organizmima dale određene značajke. Pritom se, primjerice, gen druge vrste, poput bakterije, može umetnuti u biljku.

U Europskoj uniji genetska je modifikacija strogo zakonski regulirana i zahtijeva opsežne sigurnosne provjere. U Wageningenu samo pet posto eksperimenata uključuje genetski modificirane biljke. Većina eksperimenata usmjerena je na odabir postojećih značajki pomoću fenotipizacije i na taj način ubrzavanje prirodnih procesa, umjesto stvaranja novih značajki.

Pauls smatra da je zastario argument prema kojem previše intervencija hranu čini umjetno. „Mislimo li da je hrana umjetna zato što se koristi stroj? Mislimo li da je umjetna zato što se sve događa tako brzo ili u laboratoriju?“, pita on. „Još uvijek mogu žeti rižu srpom, ali hoće li to biti dovoljno da na vrijeme prehranimo milijardu ljudi? – Ne.“

U Češkoj Republici, koja je uz Sloveniju najbogatija postkomunistička zemlja Europe, prema najnovijem izdanju časopisa Statistika&My Nacionalnog statističkog ureda (CSU), danas uz deset milijuna domaćih stanovnika živi više od milijun i pol osoba koje nisu Česi. Osobe bez češke putovnice koje su zaposlene ili vode poduzeće u toj članici Europske unije nazivaju „ekonomski nastanjenim strancima”.

„2015. godine na svakih sto stanovnika dolazila su oko četiri ekonomski nastanjena stranca”, objašnjava Vladimir Karmiet iz Češkog zavoda za statistiku (ČSU). „Godine 2025. bilo ih je gotovo dvanaest.” Ako se uzmu u obzir službeni podaci statističkog ureda, prema kojima je krajem 2025. u Češkoj bilo prijavljeno 1,1 milijun stranaca, oni danas čine 10,4 posto ukupnog stanovništva.

Useljavanje kao posljedica rata

Rast stope doseljavanja u Češku je izravna posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Nakon početka ruske invazije u veljači 2022. više od pola milijuna Ukrajinaca pobjeglo je u Češku Republiku. Danas oni, a radi se o 613.000 ljudi, čine uvjerljivo najveću skupinu stranaca u zemlji. Češke vrtiće i škole pohađa 126.000 ukrajinske djece. Više od 80 posto odraslih Ukrajinaca je zaposleno.

Drugu najveću skupinu stranaca u Češkoj čine državljani susjedne Slovačke, s kojom je Češka Republika do 1992. godine činila zajedničku državu Čehoslovačku. Krajem prošle godine u Češkoj je bilo prijavljeno 125.000 Slovaka, no stvarni broj zaposlenih iz susjedne zemlje vjerojatno je otprilike dvostruko veći.

„Građani država članica Europske unije ne moraju odmah prijaviti svoj boravak na području Češke Republike, ali njihovi poslodavci moraju prijaviti njihovo zaposlenje. Zbog toga se čini kao da u Češkoj radi više stranaca nego što ih ondje živi”, navodi se u članku časopisa Statistika&My. Najviše stranaca živi i radi u glavnom gradu Pragu, koji broji 1,4 milijuna stanovnika. Ondje 366.000 službeno prijavljenih stranaca čini više od dvadeset posto stanovništva.

„Moguća redovna dugoročna dozvola boravka”

Za poduzeća u Češkoj ni to nije dovoljno. Češka služba za zapošljavanje zabilježila je ukupno 100.000 otvorenih radnih mjesta uz stopu nezaposlenosti od pet posto. Zato vlada premijera Andreja Babiša želi zadržati velik dio ukrajinskih radnika u Češkoj čak i nakon mogućeg završetka ruskog rata protiv Ukrajine, i to unatoč pritisku svog koalicijskog partnera, ultranacionalističke stranke Sloboda i izravna demokracija (SPD), koja se protivi migracijama i Ukrajini.

„Češkoj su potrebni radnici iz Ukrajine u građevinarstvu, industriji, zdravstvu i sektoru skrbi”, izjavio je za DW Karel Havliček, zamjenik premijera i član Babiševe stranke ANO (Akcija nezadovoljnih građana). „Tko ovdje radi pod normalnim uvjetima, plaća poreze, naučio je češki jezik i integrirao se u normalan život, trebao bi imati mogućnost dobiti regularnu dugoročnu dozvolu boravka”, rekao je Havliček.

Češka se oslanja i na radnike s Filipina

No Ukrajinci i Slovaci nisu dovoljni da podmire češke potrebe za radnom snagom. Ne samo gospodarstvo, nego i zdravstveni i socijalni sektor trebaju više osoblja. Zbog toga je posljednjih godina, uz podršku češke države, u zemlju već dovedeno više od 15.000 Filipinaca.

„Filipinci imaju dugu tradiciju rada u inozemstvu, dobro funkcionirajući sustav odabira i velik broj ljudi koji govore engleski te su stručno dobro obrazovani, primjerice za industriju, logistiku, zdravstvo i njegu”, rekao je potpredsjednik vlade Havliček za DW.

Češka traži radnu snagu i u brojnim drugim zemljama svijeta. „Osim Filipina, usredotočeni smo na Indiju, Indoneziju, Mongoliju, Republiku Moldovu, Gruziju, Kazahstan, Armeniju, Srbiju i Sjevernu Makedoniju, uvijek u skladu s konkretnom potražnjom poduzeća”, nastavio je Havliček. „Prioritet i dalje imaju automatizacija, zapošljavanje domaće radne snage i ostanak Ukrajinaca i Slovaka koji su već ovdje. Kontrolirana migracija treba popunjavati stvarne manjkove, a ne rušiti plaće.”

Fobija prema migrantima i dalje postoji

Unatoč snažnom porastu broja stranaca i interesu za dodatnom radnom snagom iz inozemstva, Češka i dalje, uz iznimku Ukrajinaca, ostaje suzdržana po pitanju odobravanja azila i privremene zaštite.

„Politika azila Češke Republike i mnogih zemalja Europske unije je sramotna. Politički i društveno umjetno poticana fobija prema migrantima i izbjeglicama nažalost je toliko snažna da političari i država ne oklijevaju postupati nezakonito i ksenofobno”, smatra Martin Rozumek, direktor nevladine organizacije Organizacija za pomoć izbjeglicama (OPU), u izjavi za DW.

„Ipak, gospodarstvo i starenje stanovništva na kraju će prevagnuti”, nastavlja Rozumek. U Češkoj je 2025. godine rođeno 77.600 djece, dok je umrlo 113.300 stanovnika. Bez useljavanja bi, dakle, demografski razvoj bio negativan, sa svim posljedicama za tržište rada. „Posebno će se ekonomske migracije nastaviti u većem opsegu”, zaključuje Rozumek, „a to će i dalje biti od koristi češkoj državi, društvu i poduzećima.”

Za Petru Liesenfeld klimatske promjene počinju doslovno pred kućnim pragom. Već godinama razina podzemnih voda u njezinu rodnom gradu Baruthu sve više pada. U vrtu danas mora znatno više zalijevati nego prije, a neka od njezinih omiljenih stabala u okolici potpuno su se osušila. I polja u blizini su suša nego ranijih godina, kaže ona. Istodobno dvije tvrtke na tom području sada žele crpiti još više vode kako bi proširile proizvodnju pića.

To otvara pitanje: hoće li sve oskudnije zalihe vode biti dovoljne za sve?

Red Bull i voda iz Barutha

Od 1990-ih godina u gradiću Baruthu, oko 60 kilometara južno od Berlina, puni se mineralna voda. Početkom 2023. lokaciju su preuzeli Red Bull i austrijski proizvođač pića Rauch. Tvrtke sada žele proširiti proizvodnju otvaranjem nove tvornice limenki i dodatnim postrojenjima usred zaštićenog vodenog područja.

Vodocrpilište u Baruthu smije svake godine „vaditi" unaprijed određenu količinu podzemne vode. Od toga je već sada 92 posto rezervirano za Red Bull i Rauch, dok osam posto ostaje za opskrbu pitkom vodom oko 4.300 stanovnika. Tvrtke godišnje smiju potrošiti toliko vode da bi se njome mogla zadovoljiti potreba za pitkom vodom 57.000 ljudi. Koliko točno industrija dosad koristi, nije javno poznato.

To je prema važećim ugovorima zakonito, kaže Peter Ilk. Donedavno je bio gradonačelnik mjesta i smatra ga se glavnom pokretačkom snagom industrijalizacije regije. Kad je riječ o upravljanju vodama, ne vidi nikakav problem.

„Opskrbi stanovništva uvijek smo davali prednost. Tako stoji i u svim ugovorima", kaže on. To što industrija treba znatno više vode od stanovnika, prema njegovu mišljenju ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Sasvim drukčije situaciju vidi hidrogeologinja Irina Engelhardt s Tehničkog sveučilišta u Berlinu. Studije i ugovori na kojima se temelje današnja vodna prava potječu iz 1990-ih godina. Od tada su se, kaže ona, značajno promijenili i razine podzemnih voda, i obnova podzemnih voda, ali i način korištenja zemljišta.

„S određenom zabrinutošću promatram razvoj situacije s vodama u pokrajini Brandenburg.“ Problem je, kaže ona: „Količina vodnih resursa koja je doista dostupna trenutačno se precjenjuje od strane brandenburških vlasti."

Zajedno s građanskom inicijativom lokalnog stanovništva traži izradu novih, neovisnih studija. Kritike postoje i zato što su vlasti zacrnile dijelove dokumentacije za praćenje stanja. Time se, između ostalog, žele zaštititi točne lokacije bunara iz kojih industrija crpi vodu. No neki stanovnici sumnjaju da se tako prvenstveno prikrivaju informacije o promjenama razine podzemnih voda.

„Pitamo se zašto ne može biti više transparentnosti ako je sve u redu. Zašto javnost to ne smije znati?", kaže Petra Liesenfeld.

Također nije javno poznato koliko točno Red Bull i Rauch plaćaju za dozvoljeno dnevno crpljenje do sedam milijuna litara podzemne vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa to je problematično.

„Voda je prema zakonu opće dobro koje ne može biti predmet vlasništva. Po mom mišljenju bilo bi smisleno da sve donesene odluke i svi sklopljeni ugovori budu javno dostupni“, kaže on.

Brandenburg postaje sve suši

Nestaje li Brandenburgu vode? Prema procjeni stručnjaka, još ne.

„Njemačka, pa tako i Brandenburg, i dalje su područja bogata vodom. Ne radi se o tome da sada moramo upravljati trajno sušnom situacijom, nego o tome da i ubuduće moramo upravljati razdobljima suše koja traju dvije ili tri godine“, kaže Marx, koji vodi Monitor suše Helmholtzova centra za istraživanje okoliša.

Ipak, vodna bilanca ovdje se, kao i drugdje u Njemačkoj, sve vidljivije mijenja. Od godina obilježenih sušom koje su počele 2018., podzemne vode na mnogim se područjima više ne obnavljaju dovoljno. Više temperature i pojačano isparavanje otežavaju oporavak zaliha u dubljim slojevima tla.

„To znači da se sustav preokreće, sustav se mijenja. Vidimo područja u kojima je razina podzemnih voda u posljednjih 20 godina pala za dva metra“, kaže Engelhardt.

To bi u budućnosti moglo izazvati još više problema, jer se 95 posto pitke vode u Brandenburgu dobiva iz podzemnih voda.

Mijenjaju se i jezera koja se napajaju podzemnim vodama. Heike Christoph živi više od 30 godina uz Malo Kolpinsko jezero. Kao dijete ondje je klizala, a danas prema njezinim zapažanjima nedostaje i do 1,5 metara vode.

„Čak i ako se sada ponovno vidi vodena površina, ovdje ima najviše 20 do 30 centimetara vode“, kaže ona.

Koliko vode treba energetska tranzicija?

Samo nekoliko kilometara istočno, u Grünheideu, nalazi se Teslina gigatvornica. Tvornica električnih automobila ima dozvolu za crpljenje do 1,4 milijuna kubičnih metara vode godišnje i planira povećati proizvodnju na do 7.500 vozila tjedno.

Mnogi stanovnici pitaju se zašto se građane posljednjih godina stalno poziva na štednju vode, dok industrijski projekti nastavljaju rasti.

„Mnogi projekti, poput škola i vrtića koji su trebali biti izgrađeni, bili su na čekanju jer nije bilo vode“, prisjeća se stanovnica Manu Hoyer.

Andreas Marx objašnjava da upravo građani često snose posljedice kada su vodni resursi ograničeni.

„Oni koji se u pravilu ograničavaju jesu privatni korisnici vode. Jednostavno zato što je to najlakše provesti. Industrijske tvrtke samo se rijetko ograničavaju. To je povezano s činjenicom da nije jasno kako procijeniti gospodarske posljedice takvih mjera“, kaže on.

Tesla Elona Muska i druge tvrtke s velikom potrošnjom vode tako predstavljaju primjer temeljnog sukoba: industrijska postrojenja stvaraju radna mjesta i ulaganja, ali istodobno mogu povećati pritisak na lokalne resurse.

Bakar za energetsku tranziciju – rizik za podzemne vode?

Dodatni problemi za rijeke u regiji uskoro bi se mogli pojaviti nešto južnije, u Sprembergu. Ondje bi uskoro trebao započeti iskop bakra na dubinama do 1.200 metara, važne sirovine za elektroenergetske mreže, električne automobile i obnovljive izvore energije.

Geotehničar Michael Pfeifer upozorava na rizike za vodni sustav. Voda iz rudnika na toj dubini sadrži velike količine soli i sumpora te zahtijeva složen proces pročišćavanja.

„No postrojenje za pročišćavanje koje je zasad planirano ni približno ne odgovara naporu koji bi zapravo bio potreban da bi se voda pročistila do razine na kojoj bi se bez opasnosti mogla ispuštati u rijeku Spree“, kaže Pfeifer.

Spree odatle teče prema Berlinu. Voda je već sada opterećena posljedicama dugotrajne eksploatacije lignita u regiji.

S postupnim „gašenjem" ugljena najkasnije do 2038. situacija će se dodatno pogoršati. Tada će nestati voda koja se dosad iz površinskih kopova ispumpavala u Spree. Istodobno će biti potrebne velike količine vode za punjenje nekadašnjih rudarskih kopova. Stručnjaci procjenjuju da bi tijekom sušnih ljeta rijeka Spree tada mogla nositi samo četvrtinu dosadašnje količine vode, s dalekosežnim posljedicama sve do Berlina.

Utrka za vodenim resursom

Rudarstvo, industrija i klimatske promjene – pritisak na vodne resurse u Brandenburgu raste. Jedno od mogućih rješenja je umjetno obnavljanje podzemnih voda: višak vode iz razdoblja obilnih oborina skladišti se u podzemlju i koristi kasnije.

Hidrogeologinja Irina Engelhardt istražuje gdje bi to bilo moguće provesti u regiji.

„Postoje područja u Brandenburgu, primjerice područje u kojem se trenutačno nalazi Tesla, gdje bismo umjetnim obnavljanjem podzemnih voda mogli nadomjestiti gotovo cjelokupnu potrebu opskrbljivača pitkom vodom“, kaže ona.

No za to je prije svega potrebno imati dovoljno vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa ključno je jedno pitanje: prema kojim pravilima tijekom dugotrajnih sušnih razdoblja vodu treba raspodijeliti između stanovništva, poljoprivrede, prirode i industrije?

Njemačka za sada nema jasna pravila za takve situacije. Čak ni pojam „suša“ još nije definiran u Zakonu o vodnom gospodarstvu.

Time se Brandenburg suočava s izazovom koji postaje sve važniji diljem svijeta: kako će se u budućnosti upravljati i koristiti dragocjeni vodni resursi?

Nešto više od pola milijuna tona soje Kina je sredinom kolovoza kupila u Sjedinjenim Američkim Državama za nadolazeću sezonu. No ta količina predstavlja samo dio ukupnog uvoza: u listopadu prošle godine Kina je, prema navodima agencije Reuters, sa SAD-om dogovorila kupnju oko 25 milijuna tona soje godišnje. Sporazum vrijedi do kraja 2028. godine.

Iako je Kina u svom 15. petogodišnjem planu postavila cilj da ubuduće što više hrane proizvodi unutar vlastitih granica, ne može ipak „zamijeniti" sav uvoz, poput soje. Ova proteinski bogata mahunarka ne služi samo za ljudsku prehranu, nego prije svega kao stočna hrana za golemi kineski uzgoj svinja, peradi i ribe. Zbog ograničenih zemljišnih i vodnih resursa kineska poljoprivreda teško može prevladati svoju ovisnost o uvozu.

Pokušaj povećanja količine opskrbe hranom iz domaće proizvodnje motiviran je i sve nesigurnijom globalnom situacijom. Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo mogu biti pogođene poljoprivredne isporuke i trgovinski putevi. Tome se pridružuju trgovinski sukobi i posljedice klimatskih promjena. Za Kinu je prehrambena sigurnost stoga i pitanje nacionalne sigurnosti.

„Rat između Rusije i Ukrajine povećao je rizike koje sadašnje globalno tržište žitarica predstavlja za nacionalnu prehrambenu sigurnost te potaknuo preispitivanje globalne trgovine žitaricama koja se temelji na slobodnoj trgovini“, navodi se u članku koji je objavio američki think tank Center for Strategic and International Studies (CSIS).

Još jedan izazov predstavljaju ograničeni resursi zemlje. „Kina, s gotovo 18 posto svjetskog stanovništva, druga je najmnogoljudnija zemlja svijeta nakon Indije, ali raspolaže sa samo oko sedam posto globalnih poljoprivrednih površina“, kaže Christina Otte, dopisnica za Kinu iz organizacije Germany Trade & Invest (GTAI).

Istodobno rastu klimatski rizici. Aktualna studija objavljena u znanstvenom časopisu Nature pokazuje da su se u Kini povećao broj takozvanih „kombiniranih" pojava ekstremne vrućine i suše, što posebno opterećuje prinose kukuruza i riže.

Ciljevi 15. petogodišnjeg plana

U 15. petogodišnjem planu za razdoblje od 2026. do 2030. kinesko vodstvo prije svega računa na povećanje produktivnosti. Udio visokokvalitetnog poljoprivrednog zemljišta trebao bi porasti s približno 70 na 75 posto. Istodobno bi se trebale razviti otpornije sorte sjemena, povećati stupanj mehanizacije i proširiti primjena „pametne poljoprivrede" (Smart Farming). Također bi se trebalo učinkovitije koristiti vodne resurse.

„Kina je za svoj poljoprivredni sektor postavila doista ambiciozne ciljeve", kaže Otte. No, dodaje, taj kurs nije nov. Peking već godinama provodi strategiju jačanja domaće proizvodnje i smanjenja ovisnosti o uvozu.

Peking pritom ulaže i u tehnološku modernizaciju. Kina investira u nove sorte sjemena, biotehnologiju, preciznu poljoprivredu, digitalizaciju i umjetnu inteligenciju. Strojevi bi se uz pomoć navigacijskih sustava trebali koristiti preciznije, dok bi senzori trebali ranije upozoravati na bolesti ili vremenske nepogode. Tome se pridružuju učinkovitiji sustavi navodnjavanja i veća uporaba organskih gnojiva.

„Sve te mjere mogu značajno pridonijeti povećanju poljoprivredne proizvodnje. Ipak, smatra se da će Kina i ubuduće ovisiti o uvozu“, kaže Otte. Razlog je činjenica da su mnoga područja ograničeno pogodna za poljoprivrednu proizvodnju, ili uopće nisu prikladna za agrarnu djelatnost.

Posljedice za trgovinske partnere

Istodobno Peking nastoji diverzificirati svoje dobavljače. Chatham House (think tank, nap. red.) kombinaciju veće domaće proizvodnje, raznolikijih izvora uvoza i velikih zaliha opisuje kao ključni element kineske strategije prehrambene sigurnosti. To uključuje i ulaganja u nove prometne pravce i opskrbne lance, primjerice u lučku i željezničku infrastrukturu.

Za zemlje koje izvoze poljoprivredne proizvode u Kinu promjene u kineskoj potražnji mogle bi imati različite posljedice. Analiza objavljena sredinom kolovoza u časopisu FULCRUM, koji prati politička kretanja u Aziji, a koju je izradio singapurski institut ISEAS-Yusof Ishak Institute, zaključuje da bi posebno pogođene mogle biti pojedine države ASEAN-a. Kambodža, Laos, Mjanmar, Tajland i Vijetnam ubrajaju se među zemlje koje su relativno snažno ovisne o kineskom tržištu.

Kod riže, peradi i svinjskog mesa Kina već sada u velikoj mjeri osigurava vlastite potrebe ili kapacitete proizvodnje može dodatno povećati. Očekuje se rast domaće proizvodnje i pšenice te kukuruza. S druge strane, kod soje, govedine, mliječnih proizvoda i biljnih ulja Kina će i dalje ovisiti o uvozu. Zbog toga ISEAS za zemlje ASEAN-a, ovisno o proizvodu, predviđa i smanjenje izvoznih šansi - ali i trajnu ili rastuću potražnju.

„Za zemlje koje su dosad izvozile velike količine hrane i poljoprivrednih proizvoda u Kinu to prije svega znači sve veći konkurentski pritisak“, kaže Otte. „Istodobno se otvaraju nova partnerstva i mijenjaju tržišne šanse."

ISEAS ukazuje i na rastuću potražnju za kvalitetnijim i prerađenim prehrambenim proizvodima, među kojima su kava i kakao, prerađena hrana te riba i morski proizvodi. Istodobno će zahtjevi vezani uz sigurnost hrane, dokumentacija podrijetla i održivost dobivati na važnosti.

„Kina bi se stoga mogla razviti od tržišta koje uvozi velike količine hrane prema tržištu koje traži selektivnije i kvalitetnije proizvode“, kaže Otte.

Poljoprivredna tehnologija kao novi izvozni sektor

Kineska strategija ne ograničava se samo na vlastitu proizvodnju. ISEAS ističe da je Kina već postala važan tržišni akter u sektoru poljoprivredne tehnologije, poboljšanog sjemena, digitalnih poljoprivrednih sustava, tehnologije navodnjavanja i strojeva za preradu hrane. To bi državama ASEAN-a moglo otvoriti mogućnosti za transfer tehnologije i suradnju.

I britanski Chatham House jasno uočava međunarodne posljedice kineskih ulaganja u poljoprivrednu tehnologiju. Tehnike za povećanje prinosa, smanjenje gubitaka hrane i regeneraciju tla mogle bi se primjenjivati i izvan Kine, tvrdi se.

„Moglo bi se reći da bi Kina mogla postati važno središte moderne poljoprivredne tehnologije“, kaže Otte. „No ta zemlja vjerojatno ipak neće uspjeti postići potpunu neovisnost o uvozu hrane.“

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...