Vecernji list

„Ana, Hrvatica, trudna je, ali sa Srbinom – kakav kaos! Drugim riječima: Nebojša, Srbin, bit će otac, ali majka je Hrvatica. Bože sačuvaj! To je otprilike radnja hrvatske komedije „Svadba“, koja trenutačno ne samo u Hrvatskojruši sve rekorde na kino-blagajnama još od srednjeg brončanog doba.

Već prije premijere filma 20. siječnja unaprijed je rasprodano više od 40.000 ulaznica – rekord u povijesti hrvatske kinematografije. Iako je uzbuđenje prije početka filma djelomično bilo posljedica razrađene reklamne kampanje, ono što se nakon toga dogodilo ne može se objasniti samo marketingom“, ocjenjuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.

List dalje podsjeća da je film u manje od mjesec dana nakon premijere izjednačio rekord koji je držao „Titanic“ kao najveći hit u hrvatskim kinima, prodavši više od 500.000 ulaznica.

Autor potom pravi usporedbu s Njemačkom, ističući da Hrvatska ima jedva oko 3,8 milijuna stanovnika. „Prevedeno na njemačke razmjere, to odgovara brojci od dvanaest milijuna gledatelja. Prošlo je četvrt stoljeća otkako su filmovi u Njemačkoj postigli takve rezultate:„Harry Potter i kamen mudraca“ i „Gospodar prstenova: Prstenova družina“, ali ti su se brojevi temeljili na ukupnom razdoblju prikazivanja, a ne samo nakon tri tjedna“, piše FAZ, navodeći da film bilježi velik uspjeh i u Bosni i Hercegovini te Srbiji, gdje je dosad ukupno prodano više od milijun ulaznica.

FAZ navodi da film ostvaruje uspjeh i u zemljama s velikom južnoslavenskom dijasporom te kao primjer ističe Beč, koji naziva „glavnim gradom Balkana“, gdje je tijekom vikenda održano 12 projekcija, a svaka je bila rasprodana u roku od nekoliko sati. List prenosi i ocjenu glasnogovornika kino-lanca „Cineplexx“, koji kaže da je film nadmašio sva početna očekivanja.

„Svadba je više od filma"

„Svadba“ je, ocjenjuje FAZ, više od filma. „To je fenomen. A to otvara pitanje zašto je tako uspješna. Samo glumačka postava i stil ne mogu to objasniti. Glumačku postavu čine mnoge od najpoznatijih srbijanskih i hrvatskih glumačkih zvijezda, ali sama velika imena ne jamče pune kinodvorane. A stil? Film je površan, ponekad vulgaran, pa stoga privlačan širokoj publici – ali takvih komedija na Balkanu ima napretek, a nijedna nije postigla ni približnu popularnost „Svadbe“.

Jedno tumačenje njegova uspjeha stoga je sljedeće: „Svadba“ se ruga nacionalnim stereotipima, karikira srpske klišeje o Hrvatskoj, kao i hrvatske klišeje o Srbiji, i čini se da među mnogim ljudima u regiji postoji snažna potreba da se pompozna retorika političara o susjednim zemljama rasprši, ismije i zakopa“, piše FAZ.

List zaključuje da publika i dalje hrli u kina gledati „Svadbu“ te ocjenjuje: „Vjerojatno će se u regiji mnogo nagađati o poruci koju ta publika šalje. Ta poruka vjerojatno nije tako jasna kao što sugeriraju brojke s blagajni. Ipak, prvi zaključak može biti sljedeći: Jugoslavija više ne postoji i nema razloga prolijevati suze za tom diktaturom. No ‘Jugosfera’– kulturni prostor u kojem se ljudi mogu smijati istim predrasudama bez jezičnih barijera i prepoznati vlastite predrasude u predrasudama drugih – živa je. Možda življa nego ikad", smatra Michael Martens, autor teksta o filmu „Svadba" u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

Varalica, prevarant, balon pun vrućeg zraka – mađarski oporbeni vođa Peter Magyar, čelnik stranke Tisza (Poštovanje i sloboda) i favorit na parlamentarnim izborima 12. travnja, obilježen je mnogim etiketama od strane propagandnog stroja vlade Viktora Orbána. No, čak su se i neovisni promatrači u Mađarskoj više puta zapitali jesu li Magyar i njegova stranka ustvari samo „One-Man-Show", odnosno predstava jednog čovjeka.

Doista, Magyar je dugo vremena ostavljao takav dojam. 44-godišnji odvjetnik, bivši član Orbánove stranke Fidesz (Savez mladih demokrata), potpuno se neočekivano pojavio na političkoj sceni u veljači 2024. Njegov retorički talent brzo mu je donio ogromnu popularnost, a više puta je uspio okupiti stotine tisuća ljudi na prosvjedima protiv Orbánovog režima. Preuzeo je malu stranku Tisza, koja je ubrzo pretekla Fidesz u anketama, te obećao radikalnu promjenu politike i sustava u Mađarskoj. Ali kako i s kim je to namjeravao postići, nije bilo jasno.

Međutim, posljednjih mjeseci i tjedana Tiszi su se pridružili brojni mađarski stručnjaci i istaknute osobe. Među njima su, najnovije, poslovni čovjek i bivši direktor Shella Istvan Kapitany te diplomatkinja i stručnjakinja za energetiku Anita Orban (nije u rodu s premijerom), koja je nekoć bila bliska euroatlantskom krilu Orbanove stranke Fidesz. Bivši mađarski načelnik Glavnog stožera Romulusz Ruszin-Szendi uključen je u rad stranke Tisza već neko vrijeme. Prošle nedjelje (7. veljače), Magyar i njegov kabinet stručnjaka konačno su predstavili dugo očekivani izborni program Tisze.

Ne radi se o „One-Man-Show"

Mnogi mađarski promatrači su iznenađeni, i to posebno prominentnim pojačanjima u redovima Tisze. „Najveći problem stranke i njezino najosjetljivije pitanje je etiketa One-Man-Show", kaže politolog Gabor Török u podcastu na portalu 24.hu. „Mnogi su mislili da Tisza nije sposobna preuzeti vlast. Činjenica da su se ljudi poput Istvána Kapitanyja i Anite Orban pridružili stranci demantira taj dojam. Osim toga, bio sam iznenađen što tako poznate osobe svoja lica i svoja imena stavljaju na raspolaganje stranci čak i prije izbora.“

Politolog Daniel Rona nudi objašnjenje. U intervjuu za portal Telex rekao je da mnogi u Mađarskoj ne isključuju mogućnost kraja Orbanovog sustava. „Kada se uspješni poslovni ljudi pridruže Tiszi, to je ujedno i signal da vjeruju u takvu promjenu“, rekao je Rona.

Ekonomist Istvan Kapitany (64) započeo je karijeru krajem 1980-ih, dok je Mađarska prelazila na tržišno gospodarstvo. U početku kao zaposlenik male mađarske podružnice Shella, kasnije je postao potpredsjednik Shell International Petroleuma i tu je poziciju imao do odlaska iz tvrtke 2024. godine. Bio je i predsjednik Mađarske udruge menadžera (MOSZ).

Za njegov rad Orbánova vlada dodijelila mu je, između ostaloga, mađarski Orden za zasluge. Međutim, čim je Kapitany sredinom siječnja 2025. objavio da se pridružuje Tiszi kao ekonomski stručnjak, ton u Orbánovoj propagandnoj mašineriji se promijenio. Od tada je, da citiramo ministra vanjskih poslova Pétera Szijjártóa, Kapitany "predstavnik međunarodnog velikog biznisa" koji ne predstavlja interese mađarskog naroda niti načela solidarnosti.

Najprije posebna izaslanica, sada "Sorosova agentica"

Slična sudbina zadesila je i diplomatkinju Anitu Orban. Ova 51-godišnjakinja ima diplome iz ekonomije i međunarodnog prava, te je vodeća međunarodna stručnjakinja za energetiku. Do 2021. radila je kao konzultantica za tvrtke u sektoru ukapljenog prirodnog plina (LNG), a potom kao menadžerica u Vodafone Hungary. Nekada je pripadala prozapadnom, euroatlantskom krilu Fidesza i bila je posebna izaslanica Mađarske za energetsku sigurnost od 2010. do 2015.

Krajem siječnja objavila je svoju namjeru da se angažira u Tiszi i od tada ju prati reputacija potencijalne ministrice vanjskih poslova nakon izbora. Nekada vrlo hvaljena u Orbanovim krugovima, sada ju je, na primjer, vođa zastupničkog kluba Fidesza Mate Kocsis nazvao "Sorosovom agenticom". Ministar vanjskih poslova Szijjarto optužuje ju za "lobiranje protiv Mađarske" kako bi spriječila zemlju da "kupuje jeftin ruski plin".

Među ostalim poznatim osobama koje su se pridružile Tiszi 2024. i 2025. godine su bivši načelnik Glavnog stožera Ruszin-Szendi, liječnik i popularni zdravstveni influencer Andras Kulja, glumac i redatelj Mark Radnai, stručnjak za bankarstvo i financije Andras Karman, pjevačica Erzsebet Csezy i pastor Reformirane crkve Zoltan Tarr, čija je supruga krajem 2024. otpuštena iz Ministarstva prometa jer je lajkala objave svog supruga na Facebooku.

Izborni program putem YouTubea

Prošle subote (7. veljače), neki Tiszini pristaše predstavili su 240 stranica dugi Tiszin izborni program – ali ne na nekom pompoznom velikom događaju, već na YouTubeu, u videu koji traje sat vremena. Osim Tiszinog velikog obećanja da će ukinuti korumpirani Orbánov sustav i vratiti vladavinu prava i demokraciju u Mađarsku, najvažnije točke dugo očekivanog programa su: povratak Mađarske kao pouzdanog partnera u EU i NATO, reforme u teško zanemarenom zdravstvenom i obrazovnom sustavu te poboljšana socijalna politika i održiva borba protiv siromaštva.

Tisza namjerava zadržati većinu socijalnih mjera iz Orbánove ere, poput podrške obiteljima i umirovljenicima. Također neće biti promjena u migracijskoj politici. Stranka se protivi brzoj integraciji Ukrajine u EU, ali najavljuje namjeru normalizacije odnosa sa susjednom zemljom. Istodobno, ovisnost o ruskoj nafti i plinu trebala bi se značajno smanjiti do 2035.

Orbanov tabor prijeti seks videom

Peter Magyar naglašava da su stotine članova i stručnjaka mjesecima radile na Tiszinom izbornom programu. Mnogi neovisni promatrači u Mađarskoj program vide više kao pokušaj opovrgavanja ponekad skandaloznih optužbi koje dolaze iz Orbanova tabora.

U međuvremenu, Orbanov tabor se očito već priprema za sasvim drugačije napade na Tiszu. Peter Magyar u objavi na Facebooku tvrdi da će biti objavljene kompromitirajuće seks video snimke na kojima se nalazi – upravo on. Misteriozna web-stranica pod domenom koja nosi ime potpredsjednika Tisze Marka Radnaija - koja nije ustvari njegova prava web-stranica - već postoji. Na njoj se vidi prazan krevet u spavaćoj sobi, snimljen iz perspektive nadzorne kamere. Iznad stoji: "Coming soon" ("Uskoro").

Kelnski karneval je diljem svijeta na glasu kao oličenje njemačke razuzdanosti: ljudi u kostimima drže se pod ruku, njišu se u ritmu glazbe i pjevaju tradicionalne pjesme. Ta slika još uvijek vrijedi – ali odavno više ne priča cijelu priču. Jer karneval u Kölnu vidljivo se mijenja. I prije svega: zvukom.

Glazbena scena Kölna golema je i jedinstvena u Njemačkoj. U protekla dva desetljeća naglo se promijenila – a time i karnevalska glazba. Ono što je nekoć bilo snažno obilježeno ritmovima marša ili tročetvrtinskim taktovima, djelomično lascivnim tekstovima i pamtljivim melodijama, u međuvremenu se razvilo u pop-kulturni soundtrack grada.

Tradicionalni karnevalski bendovi još uvijek postoje, no i oni u velikoj mjeri slijede trend: karnevalska glazba postala je glasnija, brža, raznovrsnija – i znatno mlađa. Ona više ne prati samo službene karnevalske manifestacije i tradicionalna karnevalska društva, ne oblikuje samo ulični karneval, nego i društvene mreže te svakodnevicu mnogih mladih ljudi – i to izvan razdoblja karnevala. Kako bend Kasalla skandira u jednoj od svojih pjesama: „Karneval cijele godine, rock'n'roll i ufftata!"

Od 2015. godine ljeti se na Rajni održava veliki kelnski ljetni festival „Jeck im Sunnesching“ (Lud na suncu), na kojem tisuće, ponajprije mladih ljudi, razuzdano slave isto tako mlade bendove koji pjevaju na dijalektu.

Cilj: zvuk koji se razumije širom svijeta

Klasične karnevalske pjesme dugo su bile osmišljene tako da ljude zajednički potaknu na njihanje u ritmu. Danas mnoge nove pjesme više funkcioniraju poput klupskih pjesama ili pop-himni. Oslanjaju se na beatove, refrene za zajedničko pjevanje i energiju. Cilj više nije samo zajedništvo u dvorani ili za šankom, nego pokret na ulici – čista festivalska atmosfera – i zvuk koji se razumije diljem svijeta.

To posebno dolazi do izražaja na uličnom karnevalu, dakle ondje gdje slavi stotine tisuća ljudi. Često bez čvrstog programa, pozornica ili sjedećih mjesta. Ovdje glazba mora odmah „upaliti“. I upravo to i čini.

To se ne događa samo u Njemačkoj. I u drugim zemljama tradicionalne svečanosti mijenjaju svoje lice: u New Orleansu u SAD-u se, primjerice, Mardi Gras odavno odvojio od isključivo puhačkih orkestara. Uz brass bendove, parade danas oblikuju hip-hop i elektronički beatovi.

I Notting Hill Carnival u Londonu pokazuje kako glazba može promijeniti pučku svečanost. Ono što je nekoć bilo snažno folklorno obilježeno danas je prije svega određeno ozvučenjem, basom, reggaeom i dancehallom. Glazba ondje oblikuje atmosferu i ne drži se navodnih pravila. Upravo tim putem ide i kelnski karneval: tradicionalni elementi ostaju, ali se zvučno moderniziraju.

Nova scena: mlada, glasna, samouvjerena

Ovu promjenu pokreće mlada, eksperimentalna glazbena scena. No unatoč svoj modernosti, mnogi mladi kelnski bendovi zadržavaju važno obilježje identiteta: dijalekt svoga grada. Kölsch nije samo folklor, nego jezik svakodnevice.

Većina njih ne dolazi iz tradicionalnih karnevalskih društava, nego iz pop-, indie- ili elektro-scene. Njihove pjesme pričaju priče iz života, o ljubavi i boli, o osjećaju pripadnosti i zajedništvu. Mnoge prenose političke poruke, zalažu se za toleranciju i protiv desnice, a druge jednostavno poručuju: slaviti kao da sutra ne postoji.

Prvi viralni karnevalski hit

Hit „Karnevalsmaus" benda Druckluft proširio se putem TikToka i Instagrama. Pjesma je razigrana, ironična i jasno prilagođena društvenim mrežama.

Gotovo svatko u Kölnu i okolici poznaje jednostavnu koreografiju koja je postala viralna na internetu – a karnevalske trgovine jedva stižu ispuniti narudžbe: mišje uši brzo su rasprodane, jer je karnevalski trend 2026. godine neosporno „Karnevalsmaus" (Karnevalski miš). Pjesma pokazuje kako karnevalska glazba danas funkcionira: kratko, pamtljivo i otvoreno za nove navike slušanja. Iako je nastala klasično u prostoriji za probe, zahvaljujući svojoj digitalnoj prisutnosti u vrlo kratkom vremenu dosegla je milijune ljudi i izvan kelnske regije.

Generacija Z preuzima karneval

Ova nova glazba posebno snažno privlači generaciju Z. Mladi ljudi, rođeni 1990-ih i 2000-ih, koji su odrasli uz streaming, memove i globalnu pop-kulturu, ponovno otkrivaju karneval – kao izraz identiteta i zajedništva.

To mijenja i vanjsku sliku. Kostimi se manje orijentiraju na klasične likove, a više na pop-ikone, internetske fenomene ili političke poruke. Glazba, moda i stav međusobno se isprepliću.

To je slično međunarodnim trendovima: velike ulične proslave poput Pride parada ili urbanih karnevalskih formata danas funkcioniraju manje kroz tradiciju, a više kroz sudjelovanje.

„Loss mer singe“: tradicija susreće sadašnjost

Da ova promjena ne djeluje protiv tradicije, pokazuje format „Loss mer singe" (Hajdemo pjevati). Nastao je 2001. godine i u tjednima prije karnevala danas organizira gotovo 70 večeri zajedničkog pjevanja. Ne samo u Kölnu i okolici, nego i u Berlinu, Hamburgu i Münchenu. Na tim događanjima, koja se većinom održavaju u gostionicama, nove karnevalske pjesme zajednički se slušaju, pjevaju i ocjenjuju.

Publika odlučuje što funkcionira, i to često prilično jednoglasno, kako je primijetio osnivač „Loss mer singe“ Georg Hinz: „Posvuda vidimo širok raspon starosne dobi, od srednjih dvadesetih do srednjih šezdesetih, pri čemu svi vole iste pjesme.“ On, kako je Hinz rekao u razgovoru za DW, nema dojam da ovaj novi glazbeni životni osjećaj nekoga isključuje; naprotiv, uključuje sve. „Danas je sasvim normalno da kelnska pop-balada, koju bi jednako dobro mogli pjevati međunarodni pop-zvijezde, povezuje sve generacije.“

Kelnski karneval pokazuje kako kulturne svečanosti opstaju ako se otvore za nove trendove. Njegova glazba reagira na društvene promjene, digitalnu kulturu i nove ciljne skupine. Po tome kelnski karneval nije puka tradicionalna manifestacija, nego živa gradska proslava. Njegova glazba danas priča o životu u gradu, o identitetu, humoru i stavu. Tako karneval ostaje ono što je uvijek bio: ogledalo društva.

Uz zvuk vuvuzele i trube, po sitnoj kiši, ljudi pristižu na mjesto okupljanja na jednom od najvećih raskrižja u središtu Kragujevca. „Pumpaj“ (povik studentskog pokreta) se čuje samo iz dječjih grla, odrasli tiho prilaze. Kragujevac je i ove godine bio mjesto studentskog prosvjeda na Sretenje odnosno Dan državnosti Srbije.

Prosvjed pobunjenih studenata ove se godine znatno razlikuje od prethodnog, kada su brojni studenti iz svih krajeva Srbije danima pješačili do toga grada. Sada je prisutno mnogo manje ljudi, ali kažu da je broj manje važan od poruke. Građani su i dalje ljuti zbog događanja u Srbiji i žele to jasno poručiti vlastima.

„U posljednjih 15 godina nestalo je čitavo Pomoravlje“, priča nam Stanko Lakić iz Vrnjačke Banje. „Gradovi Kruševac, Trstenik, Vrnjačka Banja, Kraljevo, Čačak i Gornji Milanovac. Doslovno je nestalo 600.000 ljudi u ovih 15 godina, a toliko se još iselilo iz Srbije. Što nam se još treba dogoditi?"

Uoči redovitih lokalnih izbora koji se održavaju u deset gradova poručuje: „Ljudi trebaju birati najbolje. Političke stranke su nužno zlo, ali mi moramo birati najbolje, jer jedino najbolji nas mogu izvesti iz ovog pakla." Upravo zato je, kaže, ovaj prosvjed za njega vrlo važan.

Fokus na Ustav, poručuju studenti

Staniša Marković najčešće ide na prosvjede u Niš jer živi u Sokobanji. Njegova djeca žive u inozemstvu, a on im preko Vibera redovito šalje snimke s prosvjeda.

„Došao sam prvi put u Kragujevac na prosvjed jer mi je važno da se podsjetimo prošlih vremena, Ustava, pravde, jednakosti i da nema povlaštenih“, kaže Marković i dodaje da podržava „ovu djecu iz srca i iz duše“.

Sječa knezova – pogubljenje srpskih glavešina 1804. godine – tada nije spriječila Prvi srpski ustanak. Naprotiv, ubrzala ga je.

Sve veći broj građana nalazi se kod Zastavinog nebodera i mosta na Lepenici. Ispred je šesnaest stolica s bijelim ružama i ispisanim imenima stradalih u padu nadstrešnice pretprošle godine. Tako je sve počelo, podsjećaju studenti.

Sada, kažu, fokus imaju na Ustavu Srbije, zbog čega su i izabrali Kragujevac i Orašac.

„Imamo otpuštanja mnogih profesora ili radnika iz drugih područja. To mene podsjeća na sječu knezova, uklanjanje slobode mišljenja, uklanjanje dostojanstva“, kaže Bogdan Aleksoski, apsolvent Prirodno-matematičkog fakulteta u Kragujevcu.

Nakon šesnaest minuta šutnje, govora studenata i otpuštene profesorice iz Novog Sada Jelene Kleut, formirana je kolona vozila za Orašac, mjesto gdje je počeo Prvi srpski ustanak 1804. godine.

Glavni događaj u Orašcu kod Aranđelovca

Sitnu kišu i tmuran dan iz Kragujevca zamijenio je snijeg koji pada ukoso zbog oštrog vjetra. Prostor kod spomenika vođi Karađorđu i Marićevića jaruge, gdje je ustanak prije više od dva stoljeća dogovoren, ispunjen je ljudima iz svih krajeva Srbije.

Srpsku himnu „Bože pravde“ nadjačavaju fijuci vjetra. Govornici se izmjenjuju, a među njima i bivši košarkaški reprezentativac Vladimir Štimac, kojem je upravo istekla zabrana prisustvovanja javnim događajima. Ovo je prvi put da prisustvuje nekom skupu od studenoga prošle godine.

Te je mjere nazvao nezakonitima i sramotnima te dodao da se ideja slobode ne može pritvoriti. Podsjetio je da su 15. ožujka 1804. godine ljudi rekli „dosta" tiraniji, a da je istoga dana 1835. donesen Sretenjski ustav, u to vrijeme jedan od najmodernijih u Europi.

„Danas mi branimo taj duh ustava“, poručio je Štimac okupljenima. „Branimo ga od onih koji su institucije pretvorili u svoje instrumente, a zakon u svoju volju. Ova vlast je zaboravila da država nisu oni, država ste vi“, rekao je Štimac.

Uoči redovitih lokalnih izbora u Aranđelovcu

Iako promrzli, okupljeni su strpljivo čekali kraj programa. „S obzirom na to koliko je hladno, zadovoljna sam koliko je ljudi bilo“, kaže nam jedna žena koja se polako izvlači iz gužve.

„Bila je i veća zima, nema ovdje zime“, kaže Aleksandar Marinković iz Mladenovca za DW.

„Ovaj dan je za mene kao pravoslavca naš veliki blagdan. Fantastično je što su povezani blagdan i ovaj skup. Posebno jer će uskoro ovdje biti lokalni izbori. Mogu samo poručiti susjedima iz Aranđelovca da ne smiju dopustiti nikakve vanjske utjecaje u svojoj borbi za slobodu“, kaže on.

Redoviti lokalni izbori koji će se uskoro održati u ovom kraju moraju biti raspisani najkasnije do 25. ožujka.

„Mislim da će učiniti sve samo da pokradu izbore ovdje na lokalnoj razini, kao i na bilo kojoj drugoj. E tada su potrebni pomoć i jedinstvo“, kaže Sandra Sredanović iz Beograda.

Na Sretenje je u sklopu državne ceremonije upravo u Orašcu i Kragujevcu bio i premijer Srbije Đuro Macut. Iz Orašca je u prijepodnevnim satima poručio da mjesto na kojem je vožd Karađorđe započeo Prvi srpski ustanak simbolizira jedinstvo.

Odatle je, suprotno putanji studenata i građana, krenuo prema Kragujevcu, a na samom ulazu u grad izviždala ga je kolona građana i studenata.

Prije jedva pet godina više od polovice plina koji se trošio u Europi dolazilo je iz Rusije, uglavnom plinovodima. No Moskva je pokrenula sveobuhvatnu ofenzivu na Ukrajinu, a europske prijestolnice ionako su željele što više smanjiti uvoz iz Rusije.

Ubrzo su, kako se smatra, ukrajinski diverzanti uništili i Sjeverni tok, pa je taj pravac opskrbe plinom fizički zatvoren.

No postavlja se pitanje – srlja li Europa, oslobođena plinske ovisnosti o Rusiji, sada u novu ovisnost? Danas u sve većim količinama stiže ukapljeni prirodni plin (LNG), a čak 57 posto uvoza tog energenta dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država. Procjenjuje se da bi taj udio do 2030. mogao narasti na čak 80 posto.

Sjedinjene Američke Države inače do 2016. uopće nisu izvozile plin, a danas su najveći svjetski izvoznik LNG-a.

Uskoro i preko Grčke

Američki Institut za ekonomiju energetike i financijsku analizu (IEEFA), koji zagovara prijelaz na obnovljive izvore energije, u jednom izvješću tvrdi da Europska unija potkopava vlastiti plan donesen 2022. godine. Ideja tog plana bila je „uštedjeti energiju, diverzificirati izvore i ubrzati prijelaz na čistu energiju“.

Istina, tim je planovima plin dopušten kao energent „čišći“ od ugljena ili mazuta. No u računicu ulazi i činjenica da je američki ukapljeni plin znatno skuplji od ruskog.

„Američki LNG najskuplji je za potrošače u EU, ali europske kompanije i dalje potpisuju nove ugovore“, kaže Ana Maria Jaller-Makarewicz, analitičarka IEEFA-e za europsku energetiku i autorica izvješća.

Među njima je i ugovor koji je potpisao novi grčki konzorcij Atlantic-See LNG za uvoz američkog plina. On bi se potom transportirao vertikalnim plinovodom kroz Bugarsku i Rumunjsku, potencijalno sve do Ukrajine.

I Srbija je izrazila interes za ukapljeni plin koji u Europu ulazi preko grčkog Aleksandrupolisa.

Grčka se za sedam dana sastaje s američkom stranom s idejom da u sljedeća dva desetljeća godišnje dobiva 15 milijardi kubičnih metara plina. Za usporedbu, ukupna potrošnja plina u Srbiji iznosi oko tri milijarde kubičnih metara.

S istim američkim dobavljačem, Venture Global, ugovor od 2023. ima i njemačka tvrtka Securing Energy for Europe, nasljednica nacionaliziranog Gazpromova ogranka u Njemačkoj. Prema tom ugovoru Nijemci će tijekom sljedeća dva desetljeća godišnje uvoziti 2,25 milijuna tona ukapljenog plina iz postrojenja u Louisiani.

Trumpova samohvala nakon ucjene

Američki predsjednik Donald Trump hvalio je vlastiti uspjeh na putu „energetske dominacije“ SAD-a. U srpnju prošle godine, prijetnjama carinama ishodio je dogovor s Bruxellesom prema kojem bi se EU obvezala godišnje kupovati američke energente u vrijednosti od 750 milijardi dolara.

„Taj sporazum stavio je Europu pod pritisak da kupuje više američke energije“, kaže Jaller-Makarewicz. Ako se sporazum počne provoditi, dodaje, nastat će „visokorizična geopolitička ovisnost“ o američkom LNG-u.

U izvješću IEEFA-e navodi se: „Dogovor praktički veže opskrbu EU energentima uz jednog prodavatelja, čime se riskira energetska sigurnost i potkopavaju planovi za smanjenje uporabe plina.“

Potražnja za američkim plinom vjerojatno će dodatno rasti jer EU planira od kraja 2027. potpuno zabraniti uvoz ruskog plina. Mađarska, jedna od članica koje još uvoze ruske energente, pokrenula je pravne korake protiv te odluke.

„Diverzifikacija ne može značiti zamjenu jednog dominantnog dobavljača drugim“, izjavio je početkom godine Raffaele Piria iz berlinskog Ekološkog instituta. Dodao je da Europi treba bolja strategija koja uzima u obzir „današnju geopolitičku stvarnost“.

Vjetroelektrane umjesto plina?

I u političkom Bruxellesu odlučili su dodatno razmotriti situaciju, posebno nakon što je Trump nedavno ponovno zaprijetio carinama ako mu se ne prepusti Grenland.

„U ovim turbulentnim geopolitičkim vremenima Europa mora biti snažna i ujedinjena – i odabrati neovisnost. To znači oslanjanje na čistu, sigurnu i domaću energiju“, rekao je krajem siječnja europski povjerenik za energetiku Dan Joergensen na summitu u Hamburgu.

Tamo je dogovoreno nekoliko mjera, među ostalim i pakt za ulaganja u vjetroelektrane na moru. Joergensen je rekao da Europa treba nabavljati plin i iz Kanade, Katara i Alžira.

„Budućnost energetike u Europi ide u smjeru promjene“, primjećuje Jaller-Makarewicz. „Ako EU ostane pri planu da potrošnju plina zamijeni čistom energijom, tada će i potražnja za plinom padati.“

Više od 120 europskih i međunarodnih organizacija civilnog društva poslalo je pismo čelnicima EU u kojem traže odustajanje od trgovinskog sporazuma sa SAD-om koji Europu prisiljava na uvoz energenata preko Atlantika.

To je poziv na smanjenje ovisnosti o američkim fosilnim gorivima „u znak solidarnosti s onima kojima prijeti Trumpov imperijalizam pokretan fosilnim gorivima“. Pismo je uslijedilo nakon američkog pritiska na Venezuelu i zahtjeva vezanih uz Grenland.

Predsjednik RH Zoran Milanović kandidirat će se na sljedećim parlamentarnim izborima 2028. godine sa svojom, nezavisnom listom – ako je vjerovati medijskim navodima od prošlog tjedna. No prije negoli se i on sam izjasnio o tako već nazvanoj „Zoranovoj listi“, javnost su preplavile reakcije ostalih političara, kao i medijskih komentatora. Na tom tragu već danima upravo grozničavo se procjenjuju mogući efekti zamišljene situacije po rezultate koje bi u tom slučaju osvojili Milanoviću formalno bliske stranke SDP i Možemo.

Istodobno, iznose se projekcije rezultata desnog centra i desnice, od HDZ-a do DP-a i Mosta, odnosno potencijal Zorana Milanovića da „ugrabi“ dio glasova s te strane. Navodno bi ih on tad ugradio u izborni prinos lijevo-liberalne koalicije, ali ostaje pitanje bi li time i za sebe osvojio onu ključnu, premijersku poziciju. Također, spekulira se i s pretpostavkom da ta vrsta političke kuhinje lako može skončati u fatalnim komplikacijama, ako se njezini vinovnici nekako preračunaju.

Nepotreban i štetan cirkus

Pritom se mora u vidu imati činjenica da baš SDP i njemu srodne stranke u nekoliko prethodnih izbora bilježe više takvih kalkulantskih posrtaja. „Ništa pozitivno ne vidim u toj kombinaciji, ako je najava uopće vjerodostojna“, rekao je za DW ovim povodom politolog Ivan Šiber, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. No prije svega, napomenuo je da on ima prilično negativno mišljenje o Milanoviću i njegovu političkom držanju, a koje se osobito potencira u sukobu predsjednika RH i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

„Nemojte me pogrešno shvatiti“, dodao je, „jer time ne izražavam nekakvu sklonost Plenkoviću. Naprotiv, smatram da mi nemamo boljeg od Milanovića, nažalost. Ali sukob među njima je često sebi svrha, kao s ona dva poslovična jarca na brvnu. Da sam pristalica nekih teza o mentalitetu, rekao bih da imamo posla s ogledom vlaja i bodula, mada bježim od takvih varljivih interpretacija." Utemeljitelj kolegija političke psihologije i političkog marketinga u Hrvatskoj, osvrnuo se zatim posebno na „Zoranovu listu".

„Nepotreban cirkus. I štetan, jer će oslabiti SDP, pa će jedan dio glasova uzeti Milanović, drugi Možemo, a SDP-u će ostati ono što ostane, možda izrazito malo. Krivo mi je zbog takvog rizika, ipak je ta stranka i moje djelo, ili nedjelo, kako hoćete“, kaže Šiber.

Za alternativu on predviđa mogućnost povratka Milanovića na čelo SDP-a, što bi u interno-stranačkom pogledu bila drastična mjera. Time bi se priznala, naime, znana teza da si ta stranka kroz posljednjih desetak godina nije uspjela pronaći novog uspješnog lidera.

Mrtvi drže žive za noge

„No takav bi manevar definitivno imao značajne šanse za uspjeh, dok ovaj s nezavisnom listom najvjerojatnije ne bi“, drži Ivan Šiber. Na pitanje o eventualnoj programsko-sadržajnoj razlici između takve nezavisne liste i SDP-a, kao i Možemo, pak naš sugovornik reagira burno: „Mislio sam da ozbiljno razgovaramo! Pa tko tu više vodi računa o programu, već odavno?!“ Objašnjava potom da se nekoć zaista cijenilo i programske sadržaje, pa je tad ljevica bila za oporezivanje bogatih i socijalne programe, a protiv militarizacije.

„Molim da mi ukažete na bilo kakvu relevantnu usporednu analizu programa ljevice i desnice u RH, ako se time više itko bavi, jer se ne bave ni same stranke, osim donekle Možemo, kao novija pojava“, poantira ovaj politolog, a na to ga pitamo da locira ostatak razlike koja i dalje navodno postoji između dva politička pola. Šiber pomalo rezignirano uzvraća dvjema riječima koje u hrvatskom političkom prostoru posljednjih desetljeća funkcioniraju na razini općepoznate šifre: „Jasenovac, Bleiburg“.

Sva javno potencirana politička pitanja u Hrvatskoj, dakle, svedena su na tu opreku, kao da ništa drugo ne postoji, ili je sadržano u tome. No prije će biti da se time zaklanjaju realni društveni problemi današnjice, bez obzira što se dio njih svakako može čitati u ključu suprotnosti kao što su „fašizam ili antifašizam" i „konzervativno ili liberalno“. Ivan Šiber mišljenja je da je Hrvatska talac prošlosti, tj. njezine revizionističke interpretacije kojoj se ne vidi kraja: „Mrtvi drže žive za noge, kao što je to rekao Karl Marx."

Eskapade i baloni

„Imate tako predsjednika jedne ekstremno-desničarske stranke koja sudjeluje u vladajućoj koaliciji, a koji je lani na Dan oslobođenja Zagreba izjavio da hrvatski glavni grad nije 1945. godine na taj datum oslobođen, nego okupiran. Njegov partner, premijer Vlade RH, na to nije reagirao nijednom riječju. I očito je to dovoljno da zadrži čitavo društvo u stanju svojevrsne ucjene, a tako možemo promatrati i kombinacije u vezi s Milanovićevom kandidaturom“, zaključio je Šiber.

Politički analitičar Jaroslav Pecnik, i sam nekadašnji političar, međutim, sklon je pretpostavci da se iza vijesti o „Zoranovoj listi“ krije dogovor predsjednika RH i predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića. Prema njegovim riječima, razlog tome bi mogao biti dojam da se HDZ fokusirao na zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića iz stranke Možemo kao prvo lice opozicije. Tako bi afirmacija Milanovića kao opozicionara i SDP-ovca bila poruka ne samo HDZ-u, nego i koalicijskim partnerima na lijevom centru.

„Milanović je pritom ionako sklon eskapadama“, nastavio je Pecnik, „pa je zacijelo i ovo zasad još neka vrsta probnog balona. Takva je slonost ujedno Milanovićeva prednost i mana, ali valja znati da on neće odrađivati posao za druge. Ako se na koncu uključi, htjet će biti premijerski kandidat. A to će se lomiti preko cijele te ljevice.“ Povrh svega, ovaj analitičar smatra da rana te neslužbena najava Milanovićeve kandidature služi i odmjeravanju Plenkovićeve snage.

Odmjeravanje na više strana

Pecniku se tako čini da bi na pozicijama lijevog centra mogli pomišljati da se hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a donekle „potrošio" uslijed dugotrajne i turbulentne vladavine. „No to nije jedini razlog, jer imamo odmjeravanje na više strana: interno u SDP-u, šire u koaliciji s Možemo, i na van prema HDZ-u. Imam utisak da je ovaj 'projekt' osmišljen s tim višestrukim ciljem. Upada u oko i to da je mogućnost zasebne Milanovićeve kandidature najavljena puno prije izbora, pa sve još stignu promijeniti“, kaže Jaroslav Pecnik.

I ovaj komentator ukazuje na štetnu drugorazrednost pitanja stranačkih programa, upozoravajući da je SDP već izašao u javnost s određenom zanimljivom strategijom. Pecnik ističe da je ljevici to presudno, kako bi se vratila na svoja izvorna stajališta umjesto forsiranja izborne kombinatorike bez političkog identiteta. Tako bi moralo biti i u kontekstu Milanovićeve kandidature, na kojoj god listi da se on pojavi – odnosi lijevih snaga na sceni morali bi polaziti od političke osnove, a ne od personalnih kapaciteta.

Saudijska Arabija započela je s revizijom svoje Vizije 2030 (Vision 2030), sveobuhvatnog programa diverzifikacije pokrenutog 2016. godine. De facto vladar zemlje, prestolonasljednik Mohammed bin Salman - u to vrijeme zamjenik prestolonasljednika, ujedno i ministar obrane - predstavio je program reformi vrijedan 2 bilijuna dolara prije deset godina kako bi smanjio ovisnost kraljevstva o nafti te transformirao gospodarstvo i društvo.

Od tada, Rijad, kao najveći svjetski izvoznik nafte, usmjerava svoje gospodarstvo prema tehnologiji, turizmu i obnovljivim izvorima energije. Druga ključna područja su izgradnja raznih giga projekata – odnosno velikih projekata poput kompletnih novih gradova koji se smatraju projektima koji mijenjaju percepciju Saudijske Arabije - povećanje rasta privatnog sektora, kao i koraci za modernizaciju saudijskog društva, poput jačanja prava žena i povećanju stope njihovog sudjelovanja u tržištu rada.

Međutim, ovog tjedna ministar financija Mohammed al-Jadaan objavio je da Saudijska Arabija prilagođava strategiju reformi. U intervjuu za poslovni portal Bloomberg u ponedjeljak, al-Jadaan je rekao da vlada radi na novom petogodišnjem planu usmjerenom na "udvostručenje turizma, proizvodnje, logistike i energetike".

Revidirani pristup znači da će neki projekti biti reducirani, drugi prošireni, a neki stavljeni na čekanje, rekao je.

Saudijski građevinski projekti smanjeni ili zaustavljeni

Ranije ovog mjeseca, Saudijski olimpijski odbor objavio je da će se Azijske zimske igre 2029. održati u Almatiju u Kazahstanu, umjesto u skijalištu Trojena koje je u izgradnji u planinama, radi se o futurističkom projektu NEOM u Saudijskoj Arabiji. Godine 2025. opseg NEOM-a već je bio reduciran: izvorno planirani par paralelnih nebodera dug 170 kilometara, visokih poput njujorškog Empire State Buildinga, sada će biti dug „samo" 2,4 kilometra.

Krajem siječnja, izgradnja Mukaaba - nebodera u obliku kocke dimenzija 400 metara x 400 metara planiranog kao središnji dio rijadske četvrti New Murabba - obustavljena je jer su dužnosnici ponovno procijenili njegovo financiranje i izvedivost.

Umjesto toga, Mohammed bin Salman najavio je Vrata kralja Salmana u listopadu 2025., novo područje uz Veliku džamiju u Meki koje će postojećoj ponudi dodati oko 900.000 unutarnjih i vanjskih molitvenih prostora.

„Svaki veliki projekt s pravom prolazi kroz razdoblja revizije i prilagodbe kao odgovor na šira razmatranja“, rekla je za DW Alice Gower, direktorica geopolitike i sigurnosti u londonskoj konzultantskoj tvrtki Azure Strategy. „Ciljevi Vizije 2030 Saudijske Arabije bili su ambiciozni, a mnogi giga projekti mogli bi se od samog početka opisati kao nerealni.“

Nadalje, kombinacija globalnih cijena nafte koje su ispod razine koja je potrebna za financiranje, te visoke državne potrošnje kao i mladog stanovništva kojem je potrebno zaposlenje, opteretilo je državnu blagajnu, dodala je Gower.

Uloga saudijskog Javnog investicijskog fonda

Reviziju ključnog programa zemlje potaknuo je saudijski Javni investicijski fond (PIF), glavni investitor u projekte Vizije 2030. Prema izvješću novinske agencije Reuters iz listopada 2025., državni investicijski fond vrijedan 925 milijardi dolara (776 milijardi eura) povećao je pritisak da se fokus preusmjeri sa skupih projekata nekretnina na industrije koje obećavaju bolji povrat ulaganja u bliskoj budućnosti.

Yasir Al-Rumayyan, guverner PIF-a, rekao je novinarima u siječnju da će se fond u sljedećih pet godina usredotočiti na šest "ekosustava", uključujući turizam, urbani razvoj, inovacije, čistu energiju i industriju.

"Novi fokus je na međunarodnim projektima poput Svjetskog prvenstva 2034., gdje su potencijalne dividende za Saudijsku Arabiju znatne", potvrdila je Gower, dodajući da "ta područja također pružaju priliku globalnoj publici da doživi Saudijsku Arabiju."

Reforma Vizije 2030 također je preporučena u nedavno objavljenom radnom dokumentu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).

„Potrebne su kontinuirane reforme kako bi se riješili strukturni nedostaci i prilagodili novim prioritetima, posebno usklađivanjem inicijativa vezanih uz težnje mladih", navodi se u dokumentu.

Posebno se ističe da postoji „nesklad između potražnje na tržištu rada i vještina (...) jer ciljani sektori Vizije 2030 možda još uvijek ne iskorištavaju u potpunosti visokoobrazovanu radnu snagu zemlje.“

Međutim, s obzirom na to da je Vizija 2030 u svojoj desetoj godini, mlada generacija Saudijske Arabije odrasla je uz obećanje reformi, ambicije i gospodarskog rasta Vizije.

„Promjena fokusa Vizije 2030, kao odgovor na ekonomske izazove, pomalo je šokantna jer su mnogi svoje karijere povezali s ciljevima razvojnog plana", upozorila je Alice Gower.

Autoritarizam i represija u Saudijskoj Arabiji se nastavljaju

Unatoč ovom šoku, promatrači ne očekuju javno ogorčenje zbog preraspodjele prioriteta. Saudijska Arabija redovito biva kritizirana zbog teške situacije s ljudskim pravima i gušenjem kritika. U posljednjih pet godina, razne osobe osuđene su na desetljeća zatvora samo zbog lajkanja objava o ljudskim pravima na društvenim mrežama. Također, broj izvršenja smrtne kazne povećao se u 2025. godini.

S druge strane, Gower predviđa da će državni nadzor biti osjetljiv na sve vanjske znakove nezadovoljstva, izražene na društvenim mrežama ili u javnosti, također i u vezi s revizijom paketa reformi.

Julia Legner, izvršna direktorica londonske organizacije za zaštitu ljudskih prava ALQST, izjavila je za DW da "ove preglomazne inicijative odozgo, koje pokreće PIF i strogo kontrolira Mohammed bin Salman, isključuju velike dijelove saudijskog društva".

Rodna ravnopravnost u Saudijskoj Arabiji 'još uvijek daleko'

Ovo mišljenje dijeli Ahmed Benchemsi, direktor komunikacija u odjelu Human Rights Watcha za Bliski istok i Sjevernu Afriku.

„U Saudijskoj Arabiji, reforme i represija nameću se s vrha, oboje pod strogom autoritarnom vlašću“, rekao je Benchemsi za DW.

Naizgled, to sve izgleda kao napredak, ali uz podrobniji pogled otkriva se nešto tmurnija stvarnost, rekao je Benchemsi.

„Dakle, da, žene mogu voziti, da, više ih se potiče da se pridruže tržištu rada, ali njihova sloboda je ograničena, njihova prava su uvjetna, a njihova autonomija strogo kontrolirana“, rekao je.

Unatoč reformama, žene i dalje mogu biti kažnjene zbog „neposlušnosti“ svojim muževima. Razvod se može blokirati, skrbništvo nad djecom može se oduzeti, bilo putem pravnih propisa ili birokracije, rekao je.

„Što se tiče rodne ravnopravnosti, stvarne rodne ravnopravnosti, ona je još uvijek daleko“, rekao je Benchemsi.

Nova američka administracija iz temelja je promijenila političku arhitekturu Balkana, pretvarajući desetljetne postulate o suverenitetu BiH na razinu upitnosti njezina opstanka. Nakon političke ofenzive rukovodstva Republike Srpske prema Izraelu i SAD-u, ponovno su se otvorila pitanja o samoopredjeljenju RS-a, ovoga puta uz mlake američke reakcije.

„Budućnost zemlje je u rukama njezinih građana. Potičemo sve lidere da se usredotoče na postizanje stabilnosti i prosperiteta koje njihovi građani zaslužuju“, naveli su iz State Departmenta, uz najavu da će nastaviti koristiti sve diplomatske alate kako bi podržali stabilnost BiH, prenose mediji.

Minhenski lobi i diplomatski protuudar

Mlake su i reakcije iz Europe, odakle su ranije stizala upozorenja, ali i konkretni potezi, u formi sankcija ili nekom drugom obliku političke izolacije. Pitanje je li entitet jači od države prestalo je biti pravno i postalo isključivo politički odnos snaga na međunarodnoj sceni, što iz Banje Luke vješto koriste.

Na marginama Minhenske sigurnosne konferencije (MSC) o tom je pitanju govorio član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, poručivši da su na sceni pokušaji destabilizacije Bosne i Hercegovine i napadi na Daytonski mirovni sporazum. U razgovoru sa šefom Ureda za Europu i Euroaziju američkog State Departmenta Brendanom Hanrahanom, Bećirović je ukazao na skandalozne ugovore RS-a s određenim lobističkim kućama kojima je eksplicitno ugovoreno lobiranje za razbijanje međunarodno priznate države.

„To predstavlja antidaytonsko i protuustavno djelovanje usmjereno protiv mira i sigurnosti te eskalaciju kakva nije viđena u više od 30 godina provedbe Daytonskog sporazuma. Ne smije se dopustiti realizacija takve destruktivne i opasne politike“, rekao je Bećirović.

„Tko je Dodik?"

Iz Bruxellesa je stigla reakcija preko europske povjerenice za proširenje Marte Kos. Tijekom svoje posjete regiji, Kos je zauzela neuobičajeno oštar stav, javno upitavši: „A tko je uopće Dodik?“

„On ne predstavlja ni Bosnu i Hercegovinu niti Republiku Srpsku. Više od milijun ljudi živi u RS-u, oni su bitni. Razgovarat ćemo s političarima, tako i s novim predsjednikom RS-a. Ali Dodik je nebitan za mene“, zaključila je Kos, jasno dajući do znanja da Europska komisija ne vidi Dodika kao legitimnog partnera za europski put dok vodi politiku secesionizma.

Nije dugo trebalo čekati na odgovor. „Meni je ona potpuno nebitna i ne bavim se njome. Kada ničim izazvana izgovara moje ime, tada joj ukažem na njezinu nebitnost. Vidim da najavljuje razgovore u Republici Srpskoj. U Banjoj Luci može razgovarati s luzerima ili sama sa sobom u ogledalu. Govori i o secesiji. Ona to odlično zna. Dolazi iz zemlje koja je provela secesiju“, rekao je Dodik.

Prijava za rušenje ustavnog poretka

Ni u Sarajevu ne sjede prekriženih ruku pa je tako skupina parlamentaraca Zastupničkog doma PSBiH zbog „puzajućeg državnog udara“ podnijela kaznene prijave protiv rukovodstva Republike Srpske, ali i njihovih lobističkih predstavnika u inozemstvu.

Prijava je, kako je rekao Saša Magazinović, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH, podnesena protiv Mladena Filipovića, šefa predstavništva Republike Srpske u Austriji, i drugih povezanih osoba koje pozivaju, potiču ili pripremaju neovisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine (Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Radovan Višković i drugi)“.

„Kaznena prijava podnosi se zbog postojanja osnova sumnje da su prijavljene osobe počinile kaznena djela napada na ustavni poredak, ugrožavanja teritorijalne cjeline, davanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem, udruživanja radi počinjenja kaznenih djela te pomaganja i poticanja“, naveo je Magazinović.

„Očekujemo da Tužiteljstvo BiH ne može ostati nijemo na ovaj predmet i ovaj slučaj“, uvjeren je zamjenik predsjedavajućeg Zastupničkog doma PSBiH Denis Zvizdić.

Tvorničke postavke

Ovaj potez, međutim, dolazi u trenutku kada su državne pravosudne institucije pod neviđenim pritiskom i unutarnjom blokadom, što otvara pitanje njihove operativne moći u ovoj godini.

Dužnosnici RS-a prijave nazivaju „političkim folklorom“ i očajničkim potezom onih koji su izgubili podršku „međunarodnih mentora“. U krugovima bliskima novoj američkoj administraciji ovakvi pravni procesi promatraju se kao unutarnja kočnica ekonomskoj stabilnosti, što dodatno produbljuje jaz između sarajevskog inzistiranja na vladavini prava i novog zapadnog pragmatizma koji favorizira „mirnu realnost na terenu“.

„Mi ne rušimo Ustav BiH, mi ga samo vraćamo na tvorničke postavke, onako kako je napisan u Daytonu, a ne kako su ga desetljećima prekrajali visoki predstavnici bez ikakvog legitimiteta“, rekao je Milorad Dodik, de facto i dalje vođa svih političkih procesa u RS-u, bez obzira na prošlogodišnju presudu.

Šef bosanskohercegovačke diplomacije u javnost je iznio ugovor koji, kako tvrdi, razotkriva lobiranje Milorada Dodika u SAD-u. Četiri milijuna dolara za kanadsku konzultantsku kuću u kojem su navedeni jasni ciljevi.

OHR, Schmidt i secesija

„Jedan od tih ciljeva je zatvaranje OHR-a, naglašen, napisan, ozvaničen i na njemu se aktivno radi i djeluje. Uklanjanje Schmidta s pozicije visokog predstavnika, napisano, potpisano. Secesija, jasno naglašena kao konačni i finalni cilj, što predstavlja udar na ustavni poredak BiH i to je tek početak jedne priče, ta borba i dalje traje“, kaže Elmedin Konaković.

Narativ o samoopredjeljenju, koji je donedavno bio apsolutna crvena linija za svakog zapadnog diplomata, sada se u krugovima bliskima novoj američkoj administraciji promatra na drugačiji način, bez oštrih reakcija ili izravnih poteza prema protagonistima takvog narativa.

Dio američkih dužnosnika sve češće šalje signale da suživot bez unutarnjeg konsenzusa više nije održiv model, što izravno potkopava poziciju onih koji i dalje odgovor vide u snažnom međunarodnom posredovanju i prisutnosti.

S druge strane, predstavnici Europske unije, poput visokog predstavnika za vanjsku politiku, upozoravaju da bi „svaki pokušaj unilateralnog mijenjanja ustavnog poretka doveo do potpune izolacije entiteta", ali na te prijetnje u Banjoj Luci više nitko ne gleda ozbiljno, osokoljen podrškom upravo nove administracije i njihovih saveznika.

Redefiniranje uloge

Što se tiče same pozicije Republike Srpske i njezina lobiranja, doktor pravnih znanosti iz Banje Luke Milan Blagojević kaže da tu nema ništa sporno, osim u dijelu koji se odnosi na samostalnost RS-a.

„Ugovor je zaključen kada Milorad Dodik nije imao nijednu javnu funkciju. Unatoč tome, ugovorom se ugovaraju koristi za Dodika, a sve se to plaća novcem iz proračuna Republike Srpske, što je zlouporaba službenog položaja od strane onih u Vladi Republike Srpske koji su po svojoj funkciji to omogućili. Ali na sve to javna tužiteljstva šute“, tvrdi Blagojević.

Opasnost ovakvog pristupa ne leži samo u mogućem formalnom raspadu zemlje, već u potpunom izostanku otpora međunarodne zajednice, čime se tiha disolucija pretvara u prihvaćen politički proces koji se više ne smatra incidentom, nego novom normalnošću.

Politička analitičarka Tanja Topić upozorava da nakon posjete delegacije RS-a SAD-u i Izraelu stavovi postaju radikalniji.

„Nakon diplomatske ofenzive, nazovimo je tako, dijela rukovodstva Republike Srpske, ali i Bosne i Hercegovine te nekih stranačkih čelnika, rekla bih da je razina agresivnog narativa i govora mržnje podignuta za jednu oktavu“, kaže Topić.

Analitičari vjeruju da sudbina Bosne i Hercegovine sada izravno ovisi o sposobnosti njezinih institucija da u novom globalnom poretku redefiniraju svoju ulogu kao nezaobilaznog čimbenika regionalne stabilnosti i ekonomskog povezivanja. Iako su entiteti preuzeli značajnu moć, opstanak BiH ostaje jedini put prema europskim integracijama, ostavljajući prostor za unutarnji kompromis koji bi suverenitet BiH prilagodio novim geopolitičkim realnostima.

Europljani su u Münchenu osjetili olakšanje nakon što je američki državni tajnik Marco Rubio jučer nastupio bitno drukčije nego potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država J. D. Vance na istome mjestu prije godinu dana. No očito im još nije potpuno jasno radi li se samo o ublažavanju retorike ili o prilici za obnovu partnerstva.

Za neke je čaša napola puna, za druge napola prazna. Među prve svakako spada predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona je izrazila zadovoljstvo prijedlogom američkog šefa diplomacije da Amerikanci i Europljani zajednički „ponovno ožive transatlantski savez“.

Von der Leyen je rekla da je došlo vrijeme da Europa sama preuzme odgovornost za vlastitu obranu te da pritom mora prevladati neke „tabue“. Naglasila je kako treba konkretno ispuniti odredbu iz Ugovora o Europskoj uniji prema kojoj su države članice dužne braniti jedna drugu. To već zvuči kao prijedlog osnivanja svojevrsnog europskog NATO-a.

Stalno „pljuvanje po Europi"

Napola prazna čaša dolazi također iz samog vrha europske politike. Otvorenije neslaganje s Washingtonom jutros (15. veljače) izrazila je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas. U svom obraćanju na konferenciji nastupila je borbenim tonom. Rekla je da joj stalno „pljuvanje po Europi“ ide na živce. „To je trenutačno vrlo moderno. A ja se pitam – koja je zapravo alternativa?“

U izvještaju njemačkog javnog servisa ARD navodi se da je Kaja Kallas američkom državnom tajniku uputila verbalni šamar. Nije izgovorila Rubiovo ime, ali je rekla da ne želi nikakve lekcije o slobodi medija jer dolazi iz Estonije, zemlje koja je na drugome mjestu svjetske ljestvice slobode medija, dok su Sjedinjene Američke Države na 57. mjestu.

Točku po točku opovrgavala je tvrdnje koje je Rubio iznio prethodnog dana – Europa ne stoji pred civilizacijskim slomom, čak i ako ideologija pokreta MAGA ostavlja dojam da kontinentom uglavnom hodaju dekadentni ljudi. Kako bi se inače objasnilo, upitala je publiku, da toliko država želi postati članicama Europske unije?

„Kada putujem svijetom, vidim zemlje koje se ugledaju na nas jer zastupamo vrijednosti koje su i dalje vrlo cijenjene“, istaknula je Kallas. Dodala je da su Rubiove poruke samo djelomično bile upućene Europljanima, a dijelom i američkoj javnosti. Jasno je, priznala je, „da se ne slažemo u svim pitanjima i da će tako i ostati“.

Predstavnici vlada iz istočne Europe bili su skloniji ozbiljno shvatiti pitanje migracija. No oko osamostaljivanja Europe u odnosu na Ameriku u području obrane vlada jedinstvo. Kao primjer navodi se Njemačka, čiji će se izdaci za obranu do kraja desetljeća udvostručiti u odnosu na njegov početak. Francuski ministar za europska pitanja Benjamin Haddad podsjetio je na to da Europljani već gotovo godinu dana u velikoj mjeri sami preuzimaju potporu Ukrajini.

Ukrajinski narod odlikovan Nagradom Ewald von Kleist

Na marginama Münchenske sigurnosne konferencije svake se godine dodjeljuje Nagrada Ewald von Kleist, nazvana po časniku Wehrmachta i članu skupine koja je izvršila atentat na Hitlera 20. srpnja 1944. Nakon rata bio je ugledni izdavač i jedan od osnivača Münchenske sigurnosne konferencije. Nagrada za mir dodjeljuje se od 2009. godine.

Ove ju je godine primio predsjednik Volodimir Zelenski – u ime cijelog ukrajinskog naroda. „Ukrajinke i Ukrajinci strašno su patili“, rekao je voditelj konferencije Wolfgang Ischinger na svečanosti u Münchenu, „a posebno je strašno bilo kako ih je Rusija terorizirala tijekom proteklih, vrlo hladnih tjedana.“ Nagrada se obično dodjeljuje državnicima, a ovo je prvi put da je dodijeljena cijelom jednom narodu. Zelenski je zahvalio svim državama koje podupiru Ukrajinu, posebno Njemačkoj, ali je upozorio na nedostatak presretačkih raketa.

Promatrači iz Ukrajine primjećuju da rat u njihovoj zemlji na ovoj sigurnosnoj konferenciji više nije u središtu pozornosti kao ranijih godina. Timofij Jelisratenko, novinar internetske platforme „Novini“, upozorava: „Od Münchena do fronte ima nešto manje od 2.000 kilometara – to nije mnogo. Tamo se razaraju gradovi i ubijaju civili. Europljani bi trebali razumjeti da taj rat može doći i do njih ako budu okretali glavu.“

Zelenski je izjavio da bi Ukrajina na mjesečnoj razini morala onesposobiti oko pedeset tisuća ruskih vojnika kako bi se izvršio pritisak na Vladimira Putina. Nitko nije mogao reći hoće li trilateralni pregovori Ukrajine, Rusije i SAD-a sljedećeg tjedna u Ženevi donijeti konkretne korake prema miru.

Kina i SAD – sve žešći suparnici

Astrid Freiseisen iz Bavarske radiotelevizije (BR) primijetila je da je Rubio svojom diplomatskom ofenzivom donekle zasjenio nastup kineskog ministra vanjskih poslova koji je govorio odmah nakon njega.

Wang Yi nastupio je s porukom vrlo sličnom onoj koju je Rubio prenio iz Washingtona: „Kina i EU su partneri, a ne sustavni rivali ili protivnici.“ Pljesak je bio znatno suzdržaniji nego onaj koji je dobio Rubio. Politički analitičari ipak smatraju da Europljani cijene predvidljivost Pekinga, za razliku od nove nepredvidivosti Washingtona. Njemački kancelarFriedrich Merz, koji je već posjetio Kinu, u Münchenu je upozorio: „Kina sustavno koristi ovisnosti drugih. I međunarodni poredak tumači iznova, u skladu sa svojim interesima."

Zapadne zemlje pritom osjećaju snažnu nelagodu zbog ovisnosti o kineskom izvozu rijetkih metala. Wang Yi naglasio je da su Kini važni Ujedinjeni narodi i druge međunarodne organizacije – iz kojih se Washington povlači. Što se tiče odnosa Pekinga i Washingtona, kineski ministar vanjskih poslova rekao je da bi suradnja bila najbolja „za obje zemlje i za cijeli svijet“. No ako Washington to ne želi, mogao bi doći i do sukoba. Naravno, ključna riječ za Peking je – Tajvan.

Direktor konferencije Wolfgang Ischinger više je puta pitao Wanga o kineskoj mirovnoj inicijativi u ratu u Ukrajini. Odgovor je bio da Kina želi mir, ali bez konkretnih prijedloga. Kineski promatrači, poput televizijskog voditelja Xuija Qindua, nisu bili sputani diplomatskim jezikom pa su otvoreno objasnili kalkulaciju Pekinga u vezi s Ukrajinom: „Europljani čvrsto stoje uz Amerikance. Kada bismo sada vršili pritisak na Ruse da se povuku iz Ukrajine, uvrijedili bismo ih. Time bismo izgubili Ruse, a Europljani bi i dalje ostali uz Amerikance. Amerikanci bi bili naši neprijatelji, a mi bismo ostali sami."

Treba podsjetiti da je njemački kancelar Merz rekao kako će Kinezi uskoro biti vojno potpuno ravnopravni Amerikancima. Promatrači ističu da Berlin, jednako kao Pariz i London, ima veliku dilemu – želi se istodobno distancirati od Kine, ali i surađivati s njom.

Ovogodišnja Münchenska sigurnosna konferencija nije donijela odgovore, ali je razvrstala velika pitanja našeg vremena. Na tom velikom skeneru svjetske sigurnosne arhitekture pukotine su vidljivije nego ikada – i nalaze se u pokretu.

To su brojke koje njemački ministar unutrašnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU) rado voli vidjeti: 5.976 građana Sirije u Njemačkoj se prošle godine željelo priključiti programu potpore dobrovoljnog povratka u njihovu domovinu koji financira Savezni ured za migracije i izbjeglice (BAMF) i predalo je svu potrebnu dokumentaciju. Čak je 3.678 njih već u Siriji. Za političara CSU‑a to je uspjeh njegove često najavljivane promjene politike migracije: „Tko nema izgleda ostati u Njemačkoj, dobiva ciljanu potporu za dobrovoljni povratak.“

Ta „ciljana potpora" jest trošak leta na račun Njemačke, plus 1.000 eura po odrasloj osobi i 500 eura za djecu i mlade kao početna pomoć. Prije godinu dana ured je ponovno pokrenuo program koji je bio obustavljen zbog rata. A ne raste samo broj povratnika u Siriju: sve više ljudi odlučuje se i na povratak u druge domovine.

Sve više povratnika iz Njemačke

BAMF je u priopćenju naveo: „Ukupno je 16.576 osoba dobilo potporu pri povratku u svoju zemlju porijekla ili u treću zemlju koja ih je spremna primiti. Time je bilo znatno više povrata nego 2024. kada je zemlju napustilo 10.358 osoba. U 2025. najveći broj dobrovoljnih povrataka bio je u Tursku, Siriju, Rusku Federaciju, Gruziju i Irak.“

Je li dobrovoljni povratak u Siriju dakle priča o uspjehu? Ili je riječ o potpuno promašenoj raspravi, kako upozorava Iris Schwerdtner, predsjednica stranke Ljevice. Ona tvrdi kako u Siriji i dalje vladaju uvjeti nalik građanskom ratu i time Njemačka ne bi smjela nikoga protjerivati u tu zemlju niti nekoga poticati na dobrovoljan odlazak. Svaku takvu inicijativu ona „trenutačno smatram potpuno neprimjerenom".

„Valjda su se raspitali kako je tamo"

Sandra Lorenz je djelatnica humanitarne organizacije Johanniter Auslandshilfe koja je aktivna na sjeverozapadu Sirije. Lorenz je rekla za DW da razumije ljude koji se žele vratiti kući. „Vidimo to i u Ukrajini – ljudi se, unatoč napadima, žele vratiti u svoja sela. To je sasvim normalno. Ali mora biti jasno u što se upuštaju. Infrastruktura je u mnogim dijelovima potpuno uništena. A ljudi koji danas tamo žive, ponovno bježe zbog stalnih borbi."

Naravno, kaže Lorenz, situacija u potpuno razorenim gradovima poput Aleppa ili Iprina drugačija je nego, primjerice, u glavnom gradu Damasku. No stanje je i dalje vrlo teško, a trebalo bi biti mnogo brži u obnovi, ne samo zbog razornog potresa prije tri godine. Za njenu humanitarnu organizaciju to prije svega znači: potpora obnovi infrastrukture te pomoć tamošnjim bolnicama kojima treba osigurati gorivo, pitku vodu i lijekove.

„Stotine tisuća ljudi ovise o pomoći u hrani i treba im pomoć da ponovno dobiju vodu, pristojan dom i prihod. U Siriji je situacija kao i u drugim ratnim područjima – jednostavno više nije kao prije 14 godina. I mogu se samo nadati da su se ljudi raspitali, što će ih tamo naći kad dođu, da su razgovarali s nekim, da imaju mjesto ili poznanike kod kojih mogu isprva doći.“

Hitna pomoć bolnicama

Nahla Osman ovih je dana vlastitim očima vidjela kako izgleda stanje u njezinoj domovini. Odvjetnica i potpredsjednica Udruge njemačko‑sirijskih humanitarnih organizacija upravo se vratila s delegacijskog putovanja u Siriju, zajedno s predstavnicima Njemačkog društva za međunarodnu suradnju GIZ, Ministarstva za gospodarsku suradnju BMZ i razvojne banke KfW.

„U Harasti, predgrađu Damaska, ne postoji niti jedna kuća u koju je moguće živjeti i koja zadovoljava minimalne uvjete za život. Više od 80 posto škola u Siriji je uništeno. Istodobno nedostaje doslovno svega, osobito lijekova i medicinske opreme. Ministar zdravstva rekao nam je da nekih uređaja možda ima jedan ili dva u cijeloj Siriji."

Obnova sirijskih bolnica jedan je od ključnih ciljeva njemačke razvojne pomoći, a na ovom putovanju potpisan je ugovor s pet klinika. Istodobno bi Njemačka i tu mogla imati interesa: sirijska je vlada predložila uvođenje nastave njemačkog jezika u škole od petog razreda, kako bi kasnije stručnjaci poput liječnika mogli barem na praksu u Njemačkoj.

Nahla Osman ne razumije želju njemačke politike o povratku Sirjaca u njihovu domovinu: „Većina Sirijaca u Njemačkoj je integrirana, govore njemački i rade. Naravno da mnogi sanjaju o povratku, ali svakako ne u ovakvim uvjetima.“ Rasprava u Njemačkoj se po njenom mišljenju svodi na zahtjev: „Svi Sirijci trebali bi se vratiti, uzeti lopate u ruke i obnoviti zemlju. Tako se ne vodi rasprava u zemlji koja sve više ovisi o useljenicima."

Na političkoj sceni Crne Gore, u godini kada zemlja treba završiti pregovore s Europskom unijom (EU), karte se ponovno miješaju nakon što je prosrpska Demokratska narodna partija (DNP) Milana Kneževića odlučila izaći iz državne i podgoričke vlasti, godinu i pol prije redovitih izbora.

I dok Vlada premijera Milojka Spajića i bez Kneževićevih zastupnika ostaje sa stabilnom većinom u parlamentu, izvjesno je da više nema većinu u glavnom gradu Podgorici te će se vjerojatno morati uvesti prinudna uprava ili ići na izvanredne lokalne izbore, koji bi bili treći u četiri godine.

Izlazak DNP-a iz vlasti epilog je višemjesečne sage oko izgradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Botunu, kojem se Kneževićeva stranka oštro usprotivila, dok su ostale stranke vlasti, predvođene Spajićevim Pokretom Europa sad (PES), podržale projekt. Turski izvođač radova započeo je radove tek uz pomoć policije, nakon što su prethodno uhićeni mještani koji su prosvjedovali protiv kolektora.

DNP je potom od Spajića tražio da podrži njihove zahtjeve o rješavanju identitetskih pitanja, odnosno uvođenju srpskog jezika kao službenog, dvojnog državljanstva sa Srbijom i trobojnice kao „narodne zastave“. Budući da je Spajić to odbio na sjednici Vlade, njezin potpredsjednik iz DNP-a Milun Zogović i ministrica prometa Maja Vukićević podnijeli su ostavke.

Srpski blok na dvije strane

Povratak u oporbu Knežević je obilježio prepoznatljivom retorikom. „Ovu antisrpsku Vladu treba srušiti i Crna Gora treba ići na izvanredne parlamentarne i lokalne izbore prije 2027. godine“, poručio je u više intervjua posljednjih dana.

Ipak, u toj „antisrpskoj Vladi“ ostat će Nova srpska demokracija (NOVA), predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koja je 14 godina s Kneževićevim DNP-om bila u koaliciji koja se ranije zvala Demokratski front (DF), a sada „Za budućnost Crne Gore“ (ZBCG).

Prije nekoliko dana Mandić je sazvao sva stranačka tijela i dužnosnike koji su jednoglasno odlučili da stranka treba nastaviti započeti posao u okviru parlamentarne većine i Vlade Crne Gore kako bi se, između ostalog, povratak bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS) „učinio nemogućim“.

Mandić je ranije poručio da podržava Kneževićeve identitetske zahtjeve, ali da nije realno da oni budu ostvareni u ovom trenutku jer nemaju dovoljno zastupnika u parlamentu. „Sve što je desetljećima unatrag ostalo neriješeno ili pogrešno ustavno i zakonski normirano ne možemo riješiti jednim potezom. To možemo učiniti samo ako nam narod da potrebnu potporu i broj narodnih predstavnika spremnih da takva rješenja podrže i ugrade u sustavne akte države“, potvrdili su i njegovi politički suradnici, uz poruku da neće raskidati ni koaliciju s DNP-om.

Oni su aklamacijom zadužili Mandića da, „u bratskoj komunikaciji s Kneževićem, definira zajednički pristup svim pitanjima koja su bliska srpskom narodu“.

I Kneževića je predsjedništvo njegove stranke zadužilo da u što skorijem roku pokrene razgovor s Mandićem o daljnjoj budućnosti koalicije ZBCG. Poručio je da će s Mandićem ostati u prijateljskim odnosima i ako dođe do raskida koalicije, ali je nagovijestio razlaz jer je, kako je rekao, „nerealno da je dio koalicije na vlasti, a dio u oporbi“.

Tko će uzeti najviše srpskih glasova?

Analitičari u Crnoj Gori posljednjih dana različito su ocijenili poteze dosadašnjih saveznika. Jedni smatraju da je razlaz Mandića i Kneževića neizbježan te da slijedi borba za prevlast u srpskom biračkom tijelu, pri čemu će Knežević za sobom povući „tvrđi dio birača“, kojem su identitetska pitanja najvažnija.

Drugi tvrde da je riječ samo o političkoj taktici Mandića i Kneževića s ciljem da, formalno razdvojeni, uzmu glasove drugim strankama, prvenstveno vladajućem PES-u, ali i Demokratama, a zatim ih ponovno objedine u okviru neke buduće vlasti.

U cijeloj dinamici bit će zanimljiv i odnos srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji je prethodnih godina otvoreno podržavao i Mandića i Kneževića. Posljednjih mjeseci klatno se ipak pomaknulo prema Kneževiću, kojeg je Vučić, nakon policijske intervencije u Botunu, čak nazvao i liderom srpskog naroda u Crnoj Gori, iako je Mandić na visokoj državnoj funkciji, a njegova stranka znatno jača po broju zastupnika od Kneževićeve.

Vučić je i nakon Kneževićeva izlaska iz Vlade nastavio hvaliti Kneževića poručujući da „on ne kalkulira i ne pravi kompromise s političkom platformom i programom, što je velika rijetkost kod Srba i zaslužuje svaku vrstu poštovanja“.

U borbi za lidera Srba u Crnoj Gori veliku ulogu mogli bi imati i mediji bliski vlastima u Beogradu te njihove podružnice u Crnoj Gori, dok je za Kneževića otežavajuća okolnost to što je Spajić počeo smjenjivati i njegove dužnosnike na nižim razinama državne vlasti, a isto najavljuje i gradonačelnik Podgorice iz PES-a Saša Mujović.

U takvoj situaciji prednost u tim resursima ostat će u rukama Mandića, čiji kadrovi ostaju na vlasti. Sve u svemu, prvi test budućih odnosa dosadašnjih koalicijskih partnera uslijedit će vrlo brzo, u samom parlamentu, jer će Knežević prijeći u oporbene klupe, a kada bude napadao vlast, njezino lice u Skupštini upravo će biti Mandić.

Ma koliko bila zastrašujuća, to je uobičajena praksa gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja nije prodana se isprva nudi uz određen popust, ali taj popust nikad ne smije biti previše velik.

Tko će kupiti, na primjer, traperice za 200 eura, ako se te iste traperice u dogledno doba mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: kako bi bilo da se neprodana roba pokloni onima kojima je to potrebno pa da kupac skupih traperica na cesti sretne i beskućnika u istim hlačama.

Ma koliko muke, truda i niskih nadnica bilo u nekoj tvornici u dalekom svijetu, jedino rješenje modni lanci vide u uništavanju neprodane robe, nerijetko još neraspakirane i u kutijama u kojima je došla iz tvornice. "Stara” roba zauzima prostor u trgovini koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje je trošak. U sektoru tekstila je veoma teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su skoro sve zelene haljine prodane, ali su ostale još kutije i kutije plavih? A i trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što je stigao kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama.

Kako uopće nešto određivati tvrtkama?

No tko uopće može određivati tvrtkama što da rade s robom koja je njihovo vlasništvo? I to makar su razmjeri tog rasipanja upravo zastrašujući: Europska komisija procjenjuje kako se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanog tekstila uništi prije nego što ga itko uopće obuče.

Ali u tome ima element u kojem EU može biti nadležan: neprodana odjeća u pravilu završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća onda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisije CO₂ godišnje. Zvuči mnogo, makar je to zapravo količina ugljičnog dioksida koju otprilike stvori ukupan zračni prijevoz samo prema Sjevernoj Americi i to samo za mjesec dana.

No to je Europskoj uniji omogućilo da već od prošlog srpnja strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sad je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine, priopćila Europska komisija. Doduše, tek od 2030. godine kako bi se stigli prilagoditi novim propisima.

Moraju se ostaviti iznimke

Postoje iznimke, primjerice za robu koja je oštećena ili kad postoje sumnje u štetnost po zdravlje. No već to je golem problem u internetskoj trgovini: u načelu, nema velike razlike od hlača ili haljine koje ste probali u kabini u trgovini pa ste ipak zatražili broj veći ili manji, od one robe koja je vraćena nakon kupnje preko interneta. Ali tko može znati boluje li možda kupac kojem je stigao paket od neke teške i zarazne bolesti? Samo se u njemačkoj internetskoj trgovini svake godine zbrine gotovo 20 milijuna vraćenih artikala. Zato – ravno u vatru.

Najkasnije od 2030. i srednje veliki tekstilni lanci moraju objavljivati podatke o neprodanoj robi i što onda s tim namjeravaju. Bruxelles time želi natjerati tekstile lance da bolje nadziru svoje zalihe i budu realniji kod količine koju naručuju, a i da razmisle o alternativama, poput daljnje prodaje po znatno nižoj cijeni ili ipak doniranja.

Nakon napada Sjedinjenih Američkih Država na najbližeg kubanskog saveznika Venezuelu i otmice Nicolasa Madura, Caracas je obustavio isporuke nafte Kubi. Krajem siječnja je američki predsjednik Donald Trump ovu otočnu državu proglasio „posebnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti SAD-a" i zaprijetio svim državama carinama ako nastave snabdijevati Kubu naftom ili naftnim derivatima.

Kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel je još nedavno te mjere nazvao „fašističkim, kriminalnim i genocidnim“. U međuvremenu poručuje da je Kuba spremna na razgovore sa SAD-om „bez preduvjeta". Istovremeno inzistira da njegov režim nije „pred kolapsom" i najavljuje detalje plana za jačanje energetskog sektora.

„Trump je lud, po svaku cijenu nam želi oduzeti i zrak za disanje. A onaj drugi je još fanatičniji kad je riječ o Kubi“, kaže Aleida, koja u Havani iznajmljuje privatni smještaj. Ona aludira na američkog državnog tajnika kubanskog porijekla Marca Rubia. On se smatra jednim od glavnih zagovornika politike „maksimalnog pritiska" na Venezuelu i Kubu. „Samo čekamo da vidimo što će se još dogoditi“, kaže Aleida, vidno zabrinuta.

„Ponekad mislim da će nas Trump napasti, a ponekad da nas ipak neće pustiti da potonemo kako bi se onda predstavio kao spasitelj“, kaže 21-godišnja državna službenica Rachel. Dodaje kako očekuje da će svakodnevni život postati još teži.

„Trump šteti nama običnim ljudima, a ne vladi“, kaže Ramon. Ovaj 60-godišnjak radi kao taksist i živi od turizma, koji je prošle godine ponovo zabilježio lošije brojke. Benzin se sada može dobiti samo za devize i nakon višesatnog čekanja u redovima na takozvanim dolarskim benzinskim crpkama. Isključenja struje od deset do 15 sati dnevno postala su uobičajena i u Havani. Zemlja trenutno proizvodi tek oko 40 posto potrebne električne energije. Ipak, unatoč Trumpovim carinskim prijetnjama život u Havani naizgled ide svojim tokom.

To potvrđuje i Bert Hoffmann iz GIGA instituta za latinoameričke studije, koji se trenutno nalazi u Havani. „Postoji veliko iščekivanje. Živimo u nekoj vrsti krizne normalnosti, život ide dalje. Nestanci struje su učestaliji, benzina je manje, ali sve se pogoršava postupno. Na ulicama i dalje ima prometa", kaže Hoffmann. No riječ je o varljivoj normalnosti, jer zemlja „nema nikakvu perspektivu da dobije naftu".

Prekretnica u Caracasu

Od 3. siječnja sve se promijenilo, kaže Hoffmann. Tada je Venezuela otpala kao najvažniji kubanski dobavljač nafte. Meksiko, drugi najvažniji dobavljač, obustavio je isporuke planirane za siječanj. Od 9. prosinca nijedan tanker s naftom nije pristao na Kubu.

U siječnju je Kuba kupila jednu pošiljku nafte na takozvanom spot-tržištu. Brod iz Toga, koji je trebao stići 4. veljače, na otvorenom moru je promijenio kurs prema Dominikanskoj Republici. Može se pretpostaviti da se to dogodilo pod pritiskom SAD-a, kaže Hoffmann. „To znači da čak i kad Kuba uspije kupiti naftu, ona ne stigne do otoka." To vrijedi i za moguće isporuke iz Alžira, Angole, Kine ili Vijetnama. „Pretpostavljam da SAD ulaže mnogo napora kako bi to spriječio", kaže Hoffmann. „Vrlo je vjerojatno da Kuba u dogledno vrijeme neće dobiti naftu. A to je brutalno.“

Stručnjaci procjenjuju da Kubi trenutno treba oko 100.000 barela sirove nafte dnevno. Između četvrtine i trećine nafte dosad je dolazilo iz Venezuele. Meksiko je 2025. isporučivao procijenjenih 6.000 do 12.000 barela dnevno, dok su Rusija i Alžir slali manje količine.

Iako je Kuba posljednje dvije godine uz podršku Kine znatno investirala u izgradnju solarnih parkova, oni ni približno ne mogu pokriti potrebe za električnom energijom. Opskrba strujom i dalje ovisi o zastarjelim termoelektranama sovjetske proizvodnje, sklonih kvarovima. To znači da je Kuba ovisna o uvozu energenata. Domaća teška nafta, koja pokriva oko 40 posto potreba, ne može se preraditi u benzin i koristi se samo za elektrane.

Nitko ne zna koliko će postojeće zalihe nafte još trajati, kaže Hoffmann. List Financial Times je krajem siječnja govorio o 15 do 20 dana. Posljedice će u svakom slučaju biti kobne. „U suštini je pitanje tjedana kada više neće biti benzina. A kad nema benzina, onda ne samo da turisti ne mogu od plaže do zračne luke, nego ni hrana sa sela ne može do gradova“, naglašava stručnjak GIGA-e.

Hoffmann spominje i jednu njemačku firmu koja na Kubi proizvodi medicinski kisik za bolnice. „Ako kamion nema benzina, kisik ne stiže u bolnicu i ljudi umiru." Ako se hrana više ne može transportirati, nastupit će glad.

Meksiko je najavio slanje humanitarne pomoći još ovoga tjedna. Istovremeno diplomatskim putem ispituje mogućnosti za isporuke nafte. No, Meksiko je gospodarski jako ovisan o SAD-u, pa mu je manevarski prostor ograničen. Uz to, predstoje novi pregovori o sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, što Trumpu omogućava dodatni pritisak na susjednu zemlju.

Kontakti nisu pregovori

Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum ponudila se i kao posrednica u mogućim razgovorima između Washingtona i Havane, iako uopće nije jasno o čemu bi se pregovaralo. Na saslušanju u američkom Senatu u siječnju državni tajnik Rubio otvoreno je dao do znanja da teži promjeni režima.

Za razliku od Venezuele, Kuba ima manje gospodarski, a više simbolički značaj. Ovaj karipski otok simbolizira otpor Monroevoj doktrini i američkom zahtjevu za dominacijom na zapadnoj hemisferi. „To je otvoreni račun“, kaže Hoffmann. „U Washingtonu imaju osjećaj da sada drže sve adute i da je došao trenutak za kapitulaciju Kube, što god to konkretno značilo.“ Zato je teško zamisliti „oko kojih bi se točaka kubansko vodstvo moglo dogovoriti s Trumpom i Rubiom", dodaje Hoffmann.

Trump je posljednjih dana tvrdio da njegova vlada vodi razgovore s kubanskim čelnicima. Havana je to demantirala: postoje kontakti, ali ne i dijalog. Zamjenik kubanskog ministra vanjskih poslova Carlos Fernandez de Cossio izjavio je u intervjuu za španjolsku novinsku agenciju EFE da su „razmijenjene poruke", ali da bi „bilo pogrešno reći da se pripremaju bilateralni pregovori“. Havana je više puta javno izrazila spremnost na razgovore sa SAD-om „na ravnopravnoj osnovi".

Suočen s naftnim embargom de Cossio je priznao da njegova zemlja ima „ograničene opcije“. Najavio je hitni plan koji će „narednih dana" biti predstavljen stanovništvu. On će biti „težak za vladu i veoma težak za stanovništvo u cjelini“.

U međuvremenu je ruski veleposlanik na Kubi Viktor Koronelli uputio jasnu poruku. Kako prenosi novinska agencija Reuters, ovaj diplomat je u intervjuu za rusku agenciju RIA Novosti naglasio da Moskva planira i dalje isporučivati naftu Kubi. „Ruska nafta je posljednjih godina više puta isporučivana Kubi. Polazimo od toga da će se ta praksa nastaviti“, rekao je Koronelli.

Naknadno gledavši, odluka Deutsche Bank poslovati s Jeffreyjem Epsteinom nipošto nije bila dobra. Ta pogreška se banci sad obija o glavu: prema portalu Wallstreet Online, vrijednost dionice njemačke banke je već 4. veljače i nakon što su u javnost stigle prve informacije iz „Epsteinovih spisa" pala za 5,49 posto.
Jeffrey Epstein bio je osuđen za seksualne prijestupe, a tereti ga se i za nova kaznena djela. U kolovozu 2019. je nađen mrtav u istražnom zatvoru i barem po službenim tumačenjima, počinio je samoubojstvo.
Iako američke službe tvrde kako su sad objavljeni svi spisi istrage o Epsteinu, još se ne može procijeniti koliko je ljudi bilo upleteno u Epsteinov sustav zlostavljanja niti jesu li počinjena još neka kaznena djela. Trebat će mnogo vremena da se temeljito obradi golema dokumentacija.

Deutsche Bank sada „izražava žaljenje"

U istrazi su obuhvaćene već brojne poznate osobe. Da je tu onda i Deutsche Bank se na prvi pogled čini kao iznenađenje, ali kad se pogleda njezina nedavna povijest u Sjedinjenim Državama i sporovi u koje je bila upletena, onda tu ništa nije čudno. Tko se jednom upusti u sumnjive poslove i manipulacije, njemu se teško može vjerovati.
Deutsche Bank sada „izražava žaljenje". „Kao što stalno naglašavamo od 2020., banka priznaje pogrešku što je 2013. prihvatila Jeffreyja Epsteina kao klijenta", prenosi dpa izjavu koju objavljuje njemačka banka. Doduše i u novim spisima još nisu nađene potvrde kako je Deutsche Bank počinila neko kazneno djelo, niti je neki od suradnika banke sudjelovao na Epsteinovim ozloglašenim zabavama i bio na njegovu privatnom otoku. No svakako se mora postaviti pitanje poslovnog morala banke koja se upušta u poslove sa takvom klikom.

Bernd Villhauer sa Instituta Weltethos pri Sveučilištu u Tübingenu se bavi i moralnim pitanjima u poslovanju. On smatra da „banke imaju obvezu provjeravati okruženje svojih poslovnih partnera“, i to „neovisno o zakonskim propisima i pravilima o usklađenosti“.

Morala je znati, zašto Epstein treba novu banku

U ovom slučaju, kaže, „trebalo je biti vrlo oprezan i ne ulaziti u poslovni odnos s nekim poput Epsteina niti mu pomagati u njegovim poslovima kao mušterije banke" i to pogotovo stoga jer se radilo o velikim iznosima.
Prema Handelsblattu, Deutsche Bank znala je točno s kim ulazi u posao. Suradnja s Epsteinom počela je nakon što mu je otkazala suradnju njegova dotadašnja banka JPMorgan, a i ta američka banka je kasnije i u okviru nagodbe, platila 290 milijuna dolara njegovim žrtvama.

Villhauer je oprezan kad govori o poslovanju Deutsche Banke i drugih banaka na međunarodnom tržištu, ali u ovom slučaju „na žalost se mora reći kako je Deutsche Bank više puta bila previše neoprezna".
Banka nije nekakva crkva koja sudi o moralu. Njezin je posao obrtati novac i zarađivati. Villhauer se s tim slaže i dodaje: „Baš zato treba procijeniti i je li neki odnos isplativ kratkoročno, srednjoročno i dugoročno.“ Dužnost banke je da sve to provjeri i tu će biti slučajeva „da određeni sumnjivi ili granični poslovi mogu kratkoročno donositi dobit, ali dugoročno donose rizike i štetu po ugled banke, što sada vidimo".

Gotovina nije problem, ali treba znati razlog

Prema trenutačnim navodima, Deutsche Bank nije reagirala niti kad je Epstein podizao velike iznose gotovine. Je li to samo po sebi sumnjivo? Villhauer kaže da nije, jer sve ovisi o kontekstu: „U odnosu s nekim klijentima nije nimalo problematično da netko podigne 200.000 dolara ili više u gotovini. Banka tu ne treba glumiti suca."
„Ali presudan je kontekst. Ako znam da je netko bio upleten u trgovinu drogom i ta osoba podigne veći iznos, normalno da je to sumnjivo.“ Ako klijent jasno objasni zašto mu treba veća svota i može pokazati na što će je potrošiti, to je sasvim drugačija situacija. „Zato treba biti oprezan s tvrdnjama da je podizanje velikog iznosa sam po sebi kriminal. Nije."
Kod svakog prijenosa traži se svrha. U ovom slučaju promatrače su zbunile oznake poput „najamnina“, „školarina“ ili „useljenički poslovi“. To postaje sumnjivo tek kad se zna što su zapravo bile Epsteinove nezakonite aktivnosti. Treba li banka općenito najprije provjeriti svaku takvu naznaku pa tek onda izvršiti prijenos?

Što je još u spisima?

Villhauer smatra da bi banka „trebala što jasnije i otvorenije objasniti što provjerava i u kojim situacijama to čini“. Ipak, kaže da se moraju primjenjivati stroga pravila: „Osobito Deutsche Bank, koja je već bila izložena kritikama zbog sumnjivih poslova, treba bi biti osobito pažljiva u ovakvim slučajevima."
Deutsche Bank već je platila za svoje greške: njujorškom nadzornom tijelu 150 milijuna dolara zbog manjkavog nadzora protiv pranja novca, a onda i 75 milijuna dolara žrtvama Jeffreyja Epsteina u okviru nagodbe. Je li time sve riješeno? Villhauer kaže da nije: „Ako ustanova drži do sebe i želi poslovati i moralno ispravno, onda nikad nije ‘čista'."

„Kod morala, nema ‘otkupljenja' (za novac). Takvo što ne postoji." Glavno je pitanje „etičkih načela same banke i prema čemu se želi ravnati“. No proučavanje dokumenata o Epsteinu je tek počelo, a ako se vremenom otkrije kako je Deutsche Bank bila još dublje upletena u te makinacije, mogla bi se naći u vrlo teškoj situaciji. U Frankfurtu se u svakom slučaju pomno prati razvoj događaja.

Američki naftni koncern Sunoco kupio je tvrtku Tanquid, najvećeg operatera skladišta goriva u Njemačkoj, za oko 500 milijuna eura, uključujući dugove od oko 300 milijuna eura. Vijest bi vjerojatno zanimala samo uzak krug ljudi iz energetskog sektora, da se ne radi o kompaniji koja upravlja dijelovima kritične energetske i vojne infrastrukture u Njemačkoj.

Zbog toga je preuzimanje Tanquida otvorilo širu raspravu o sigurnosti opskrbe, geopolitičkim ovisnostima i ulozi Sjedinjenih Američkih Država u europskoj energetskoj infrastrukturi – posebno u svjetlu političkih veza novog vlasnika s aktualnim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.

Kritična infrastruktura pod povećalom

Tanquid, sa sjedištem u Duisburgu, upravlja s 15 skladišta tekućeg goriva u Njemačkoj i jednim u Poljskoj. Ukupni skladišni kapacitet iznosi oko tri milijuna kubičnih metara nafte, goriva i kemijskih proizvoda.

Tvrtka posjeduje i 49 posto udjela u Društvu za upravljanje cjevovodima (FBG), koje upravlja s više od 1.000 kilometara strateški važnih dalekovodnih cjevovoda. Preostalih 51 posto FBG-a pripada njemačkom Ministarstvu obrane.

Tim se cjevovodima, među ostalim, isporučuje kerozin njemačkim vojnim aerodromima, uključujući bazu Büchel, gdje je stacionirano američko nuklearno oružje, kao i zrakoplovnu bazu Neuburg, odakle polijeću „Eurofighteri“ u slučaju narušavanja njemačkog zračnog prostora.

Zbog toga je Tanquid registriran kao dio kritične infrastrukture, a prema zakonu iz 2020. godine promjena vlasništva podliježe posebnom državnom nadzoru.

Oprezno „odobrenje uz uvjete"

Savezno ministarstvo gospodarstva mjesecima je ispitivalo bi li prodaja Tanquida mogla ugroziti sigurnost Njemačke ili drugih članica Europske unije. Ministarstvo je 9. siječnja dalo takozvano „odobrenje uz uvjete“, što su na upit medija Spiegel i ZDF potvrdili glasnogovornici ministarstva.

Na internetskim stranicama Tanquida objavljeno je da je tvrtka Sunoco 16. siječnja uspješno dovršila preuzimanje i da sada širi svoje poslovanje u Europi.

„Ova vojna infrastruktura od ključne je važnosti za operativnu sposobnost zrakoplovstva – to što bi njezino upravljanje moglo biti pod kontrolom američke kompanije politički je izuzetno osjetljivo“, izjavio je za Spiegel Jacopo Maria Pepe iz Zaklade Znanost i politika.
Krajem siječnja, međutim, agencija Dpa i drugi mediji su objavili da je Tanquid obvezan prodati svoj 49-postotni udio u FBG-u te da će kontrolu nad cjevovodima u potpunosti preuzeti njemačka država. U pismu Gospodarskom odboru Bundestaga, u koje je uvid imala agencija Dpa, navodi se da su cjevovodni sustavi u isključivom vlasništvu savezne vlade, dok je FBG zadužen za njihovo operativno upravljanje.

Novi vlasnik i stare političke veze

Kritike se, međutim, ne odnose samo na samu prodaju, nego i na novog vlasnika. Sunoco LP je kćerinska tvrtka američkog energetskog koncerna Energy Transfer, čiji je osnivač i vlasnik Kelcy Warren. Prema podacima časopisa „Forbes“, Warren spada među najbogatije ljude na svijetu.

Smatra se dugogodišnjim velikim donatorom i političkim saveznikom Donalda Trumpa. Istraživanje Spiegela pokazuje da su tijekom godina u dvoznamenkastim milijunskim iznosima tekle donacije organizacijama bliskima pokretu MAGA. Trump je ubrzo nakon stupanja na dužnost 2017. godine potpisao izvršnu uredbu kojom je otvoren put za realizaciju spornog naftovoda „Dakota Access", projekta kompanije Energy Transfer.

U vezi s tim projektom, Warrenova je kompanija sudskim putem dobila odštetu od ekološke organizacije Greenpeace u iznosu od oko 660 milijuna dolara, kasnije smanjenu na 345 milijuna. Amnesty International taj slučaj svrstava u takozvane SLAPP tužbe, čiji je cilj pravnim sredstvima zastrašiti kritičare.

Kritike Zelenih i Greenpeacea

Još kada je prodaja Tanquida prošlog ljeta najavljena, stranka Zeleni u Bundestagu postavila je zastupničko pitanje u kojem se upozorava na „mogući utjecaj na europsku opskrbu energijom, posebno imajući u vidu javno poznatu političku bliskost menadžmenta kompanije s aktualnim predsjednikom SAD-a“.
Greenpeace je prodaju nazvao „ozbiljnom pogreškom“, ocjenjujući da se „kritična energetska infrastruktura stavlja u ruke američke fosilne kompanije, uz zanemarivanje sigurnosnih i klimatsko-političkih rizika“.

Tko je 20 godina bio vlasnik Tanquida?

U aktualnoj raspravi, međutim, gotovo da nema osvrta na dosadašnjeg vlasnika Tanquida. Tijekom protekla dva desetljeća kompanija je bila u rukama australske investicijske grupe Macquarie Group Limited, čija se tržišna vrijednost procjenjuje na oko 55 milijardi dolara.

Macquarie je Tanquid preuzeo 2005. godine, odvajanjem od njemačke matične tvrtke – dva dana nakon što je Angela Merkel stupila na dužnost kancelarke, dok je sama transakcija dogovorena još tijekom mandata Gerharda Schrödera, na čelu koalicije socijaldemokrata i zelenih. U isto vrijeme njemačko-ruska energetska suradnja ulazila je u novu fazu, jer je upravo te 2005. donesena politička odluka o realizaciji projekta plinovoda za ruski plin Sjeverni tok.

Umiješanost u aferu utaje poreza

Ta australska investicijska banka u Njemačkoj se dovodi u vezu s jednim od najvećih poreznih skandala u povijesti zemlje, aferom Cum-Ex. Prema posljednjem godišnjem izvješću Macquarie Groupa, oko 100 sadašnjih i bivših zaposlenika se nalazi na listi osumnjičenika, među njima i visoko rangirani menadžeri. Banka je Njemačkoj već platila oko 100 milijuna eura u okviru nagodbe.

Početkom prosinca 2025. javno tužiteljstvo u Kölnu podiglo je prvu optužnicu u ovom slučaju, što se smatra prekretnicom, jer je riječ o prvoj optužnici protiv bankara iz vodeće međunarodne investicijske banke u vezi s aferom Cum-Ex. Osim toga, australska Komisija za vrijednosne papire i ulaganja u svibnju 2025. podnijela je tužbu protiv Macquarieja zbog navodno sustavno obmanjujućih poslovnih praksi tijekom razdoblja od 14 godina.

Rasprava o Tanquidu uklapa se u širu europsku raspravu o kontroli kritične infrastrukture, odnosima prema saveznicima i dugoročnoj energetskoj sigurnosti.

Talijanski otok, neposredno pred zaljevom Napulja gdje je navodno čitav niz rimskih careva imalo svoje ljetnikovce, je zapravo sićušan: tek je nešto veći od hrvatske Premude ili Šćedra, a baš kao što i Premuda ima svoju spilju „Katedralu", Capri je glasovit i po svojoj Plavoj spilji.

A dok je redovito prava gomila barki puna turista i pred ulazom u spilju – gdje će im barba znati i nešto otpjevati kao dokaz jedinstvene akustike, prepuno je turista i po uskim i strmim kalama gradića Caprija. One su toliko neprohodne da je tamo još uvijek najbolji način prenositi teži teret – magarac, na golemu radost turista koji odmah dižu svoje mobitele i gužvu čine zapravo već nepodnošljivom.

50.000 turista na dan

Jer dok čitav otočić broji tek nešto više od desetak tisuća stanovnika, u sezoni se tamo obruši i po 50.000 turista – na dan! No stanovnicima otoka je sve to već dojadilo: prema jednoglasnoj odluci tamošnjeg općinskog vijeća, već od ove sezone će smjeti pristajati samo organizirane turističke skupine s najviše 40 osoba javlja talijanska agencija Ansa.

A i oni koji stignu, moraju se drugačije ponašati: turističkim vodičima skupina i većih od 20 osoba je najstrože zabranjeno korištenje megafona, nego znamenitosti će morati objašnjavati putem bežičnih slušalica kakve inače često koriste vodiči po muzejima i galerijama.

Isto tako, vodiči će morati nositi jasne oznake svoje uloge, ali im se također zabranjuju isto tako uobičajene i drečave oznake poput šarenih kišobrana, zastavica na štapu i slično. A bit će i odgovorni da se njihova grupica ne razilazi posvuda i da ne zauzimaju previše prostora na kalama Caprija.

Capri zapravo živi prije svega od tih furešta, ali predsjednik lokalnog trgovačkog udruženja Ascom Confcommercio Capri, Lorenzo Coppola je također pozdravio ova nova ograničenja. I po njegovom mišljenju su ona „nezaobilazno sredstvo rasterećenja“ u najprometnijim područjima te da će se sano tako otočanima „vratiti prostor koji im pripada".

Njemačko gospodarstvo nalazi se u krizi i prolazi kroz strukturne promjene: „stari” poslovni model više ne funkcionira. Uz trgovinske sukobe i probleme s konkurentnošću, jedan od razloga je i sve jači pritisak konkurencije iz Kine. Proizvodnju industrija koje su nekad bile povezane s oznakom „Made in Germany” sve češće preuzimaju tvrtke iz Kine i prodaju proizvode po nižim cijenama.

Kako bi otvorila nova tržišta za njemačke tvrtke koje izvoze, predstavnici njemačke vlade ovih dana putuju svijetom – u Indiju, jugoistočnu Aziju ili u države Perzijskog zaljeva. No što Njemačka uopće može ponuditi? Koje su prednosti domaćeg gospodarstva?

„Snage njemačkog gospodarstva i dalje su ondje gdje su oduvijek bile: ‚Made in Germany’ znači visoku kvalitetu, visoku razinu inovacija, snažnu orijentiranost na kupce i sveobuhvatne servisne usluge. Imamo mnogo visokospecijaliziranih proizvođača u uskim tržišnim nišama i 'tajnih šampiona' – primjerice u strojogradnji”, nabraja Jürgen Matthes iz njemačkog Instituta za gospodarstvo (IW) za javni servis ARD. I sve se to i dalje traži na svjetskom tržištu, dodaje on.

Još uvijek mnogo šampiona iz Njemačke

Budući da Kina sve više sustiže Njemačku na području inovacija i da tržište postaje sve zasićenije, njemačko se gospodarstvo sve snažnije usmjerava na uži krug proizvoda. No temelj ostaje isti: „Naše su prednosti ponajprije u strojarstvu i automobilskoj industriji, u prvom redu u motorima s unutarnjim izgaranjem, ali i u specijalnoj kemiji, farmaceutskoj industriji, medicinskoj tehnici te u važnim segmentima elektroindustrije”, kaže Matthes.

Prema vrijednosti robe, njemačke tvrtke izvozile su 2024. godine ponajprije motorna vozila i dijelove. Na drugom i trećem mjestu bili su strojevi te kemijski proizvodi. Na kojim je područjima njemačko gospodarstvo posebno dominantno, pokazuje studija IW-a iz prošle godine: prema njoj njemački udio u svjetskom izvozu u oko 180 od 5.300 skupina proizvoda iznosi najmanje 30 posto – uključujući lijekove, kemijske poluproizvode i optičke mikroskope. Kod nekih lijekova protiv bolova taj udio prelazi i 90 posto.

Tko će to platiti?

No 2010. godine bilo je čak 240 takvih skupina proizvoda – dakle, prevlast slabi. Prednost njemačkih proizvoda uvijek je bila njihova visoka kvaliteta. Ona se drži i danas, ali je na svjetskom tržištu važna i druga okolnost: niska cijena. „Ako kineski proizvođač ponudi proizvode koji su možda 20 do 30 posto slabije kvalitete, ali 50 posto jeftiniji, tvrtke sve češće posežu za njima umjesto da i dalje nabavljaju iz Njemačke i EU-a”, navodi Matthes.

Uz instrumente trgovinske zaštite i mjere protiv rastućih troškova, prema mišljenju stručnjaka novi savezi mogu biti sredstvo protiv niskih cijena. Prošloga tjedna EU i Indija dogovorili su trgovinski sporazum – uključujući znatno niže carine. To može pomoći i njemačkom izvozu. „Da je taj sporazum već postojao, vjerojatno bi svi naši strojevi u pogonu bili njemački ili barem europski”, kaže Sanjay Malhotra za Tageschau. On je direktor indijske tvrtke koja proizvodi elektroničke dijelove za europske proizvođače automobila.

Istodobno bi i sve važniji sektor usluga trebao dobiti više pozornosti, kaže Matthes, što je nedavno analizirao u jednoj IW-studiji. To su očito prepoznale i klasične industrijske tvrtke jer se sve više okreću uslugama. Prema analizi minhenskog ifo instituta, sve veći udio u njihovim prihodima umjesto proizvodnje imaju montaža, održavanje i savjetovanje – i to zahvaljujući visokim njemačkim standardima.

Znanje je najvrednija roba

„Upravo u srednjim poduzećima još uvijek ima mnogo svjetskih lidera koji dolaze iz Njemačke. To znači da smo stekli golemo iskustvo koje sada moramo primijeniti na nove načine”, objašnjava ekonomist Martin Lück iz Macro Monkeyja. Industriju danas treba promatrati drukčije. „Ne više kao klasični industrijski pogon s dimnjakom, nego možda više kao veliki ured u kojem računala rade punom parom, a ljudi zajedno traže najbolja rješenja za kupce.”

Ipak, njemački strojevi, kemija, automobili i elektronika i dalje se traže. „Zbog toga je sada važno zadržati visoku inovativnost kako bismo ostali na vrhu i bili bolji od konkurencije”, upozorava Matthes. Kod proizvoda prilagođenih kupcima tako se obično mogu postići dobre cijene. Edgar Walk, glavni ekonomist u Metzler Asset Managementu, također smatra da su inovacije presudne u globalnoj konkurenciji, jer druge države sustižu Njemačku u pogledu kvalitete.

„Na svom području uvijek morate biti tehnološki najnapredniji. To je jedini način da obranite svoj udio na tržištu ili ga možda čak povećate”, kaže ekonomist za ARD. Zato je važno i dalje mnogo ulagati u istraživanje i te rezultate više primjenjivati u poduzećima. „Njemačka je i dalje iznimno snažna zemlja na području znanosti”, kaže Walk.

Poplava „novih"

To se vidi, kaže on, primjerice u velikom broju patenata na području umjetne inteligencije. I u medicinskoj tehnici Njemačka je u svjetskom vrhu i ima velik potencijal. Trend pokazuju i rekordni brojevi start-upova. Tijekom 2025. osnovano ih je 3.568 – više nego ikad prije. Posebno u sektorima softvera, medicine i prehrane osjetno raste dinamika osnivanja novih tvrtki, naveo je nedavno Savez start-upova.

„Naša izvrsna istraživanja pritom imaju ključnu ulogu kao polazište za inovacije i nove start-upove”, rekla je potpredsjednica Saveza Kati Ernst. „Ako olakšamo osnivanje tvrtki koje nastaju iz znanosti i damo prednost inovacijama, to može dati dodatni poticaj našem gospodarstvu.” Ekonomist Walk ovdje vidi glavni problem njemačkog gospodarstva: „Inovacijska snaga znači da iz temeljnih istraživanja nastaju proizvodi i inovacije. U tome, nažalost, još nismo dovoljno dobri.”

To je, kaže Walk, povezano s time da se mlade tvrtke ne financiraju dovoljno preko tržišta kapitala. Slično vidi i Matthes iz IW-a kad je riječ o sveučilištima i visokim školama: „S vremena na vrijeme suočeni smo s time da nešto istražimo i razvijemo, ali na tržištu nema dovoljno kapitala, a regulacije su previsoke.” Zbog toga mladi osnivači s idejama izlaze na strana tržišta i ne nastaju radna mjesta u Njemačkoj. Kako bi spriječila odlaske u inozemstvo, njemačka je vlada nedavno s Francuskom predstavila stručni izvještaj. Među prijedlozima je reforma privatne i poslovne mirovinske štednje.

Inovacija znači i (poslovni) rizik

Dominik Groll, istraživač tržišta rada u Institutu za svjetsko gospodarstvo u Kielu, u tom kontekstu upozorava i na vrlo visoku zaštitu od otkaza u Njemačkoj: „Inovacije, izumi i tehnološki napredak vrlo su nesiguran proces. Na području visoke tehnologije osam od deset projekata propadne.” Trenutačno je vrlo skupo restrukturirati poduzeće u slučaju neuspjeha. „Zbog toga se tvrtke često ni ne kreću tim putem, nego se bave samo manjim inovacijama kod kojih rizik nije tako velik.”

Osim toga važna je tijesna povezanost sveučilišta, državnih istraživačkih ustanova i tvrtki, naglašava Matthes. „Imamo snažan inovacijski ekosustav koji i dalje pripada temeljnim snagama njemačkog gospodarstva.” Dodatna snaga ostaje i dualno obrazovanje – iako se poduzeća trenutačno žale kako je školsko obrazovanje sve slabije. Potrebna su veća ulaganja u obrazovanje, smatra i ekonomist Walk.

Ovih dana je glavna robna kuća Nama u zagrebačkoj Ilici opet bila puna kao u najboljim danima. Ali zadovoljnih lica nije bilo ni među kupcima, još manje među djelatnicima robne kuće. Jedni su došli privučeni popustom od 30% na gotovo čitavu robu, ali barem među rođenim Zagrepčanima je bilo mnogo i onih koji su došli kupiti barem još nešto, za uspomenu na predugu tradiciju ove robne kuće u središtu njihovog grada.

Doduše i u tim emocijama se malčice pretjeruje: kad su Carl Kastner i Herman Öhler 1881. otvorili robnu kuću i u Zagrebu, robne kuće tipa „od igle do lokomotive“ su nicale kao gljive poslije kiše diljem tadašnjeg (donekle) civiliziranog svijeta – prva se smatra londonska kuća Harding, Howell & Co. otvorena gotovo stoljeće ranije. I kataloška prodaja uvedena nakon Prvog svjetskog rata je možda bila novina samo u tom zakutku Europe, a vječita je sramota i sudbina obitelji Öhler kojoj je u doba NDH i oduzeta imovina i likvidirana samo zato jer je bila „krive" vjere.

Čuda neviđena u Nami

Nova povijest „Narodnog Magazina“ počinje u Beogradu nakon rata, još u vjeri kako će se i u Titovoj Jugoslaviji, baš kao i kod Staljina, čitavo gospodarstvo upravljati iz središta moći. Ali to nije dugo trajalo: već 1952. Nama postaje samostalna tvrtka, brzo širi broj svojih trgovina ne samo po Zagrebu i Hrvatskoj.

Među današnjim kupcima uspomena možda još ima onih koji se sjećaju kako su dolazili pred izlog Name diviti se izloženom čudu neviđenom: radiju, ali sa slikom – televizoru. Iz daleka se dolazilo u Namu i čuditi se isto tako nečem nevjerojatnim: pomičnim stepenicama. Samo staneš na jednu i za čas si na katu iznad. Doduše, te stepenice su onda bile na drugom mjestu, sasvim lijevo od ulaza prije odjela živežnih namirnica.

1965. je bila važna godina, ali prije svega zahvaljujući sposobnosti tadašnjeg i dugogodišnjeg direktora Name, Franje Balena. Tada je Jugoslavija donekle reformirala svoje gospodarstvo i ostavila nešto više prostora poslovnim odlukama direktora. Tu se i Nama onda odlučila na nešto ne samo nečuveno, nego i opasno u „pravom“ socijalizmu: ponuditi potrošačke kredite. „Je li to, drugarice i drugovi, tu netko želi među našim radnicima širiti potrošački mentalitet?“, vjerojatno bi se moglo čuti od nekog sekretara KP. A tako nešto nije tek završavalo samokritikom na sljedećem sastanku Partije.

„Daj, skoči do Trga po veći lonac“

Kredita je bilo i u državama Istočnog bloka, ali uglavnom samo za stanove, možda automobil u nekoj dalekoj perspektivi kad bi se došlo na red, u Čehoslovačkoj i Mađarskoj se preko sindikata mogao kupiti i namještaj na rate. Doduše u mnogim tim rajevima proletera nije niti bilo robe široke potrošnje za koju je trebalo tražiti kupce. A i socijalističkim trgovcima je bilo ugodnije sjediti i čitati novine u praznoj trgovini.

U Nami je robe ipak bilo: poslije Drugog svjetskog rata uglavnom ono malo što je ostalo, ali toga nije bilo mnogo. Zbog hiperinflacije Pavelićeve kune je njemačkim vojnicima tu sve bilo praktično badava, a u godinama rata je jedva i što stizalo na police. I u Jugoslaviji je potrajalo dok je bilo nešto za kupiti i naravno da ponuda Name nikad nije bila niti blizu ponudama robnih kuća „trulog Zapada“.

Upravo je to doba kojeg i Zagrepčani vežu za Namu: ako je hitno trebala crna kravata za pogreb, još veći lonac za sarmu ili nova plafonjera nakon što je stara pala sa stropa bez ikakvog razloga, odmah u Namu. Uz potvrdu poduzeća gdje ste zaposleni se uzeo i kredit za televizor, hladnjak ili perilicu. Za zimski kaput, bolju haljinu ili odijelo je alternativa bio i Varteks na Trgu – i on je davao kredite, ali opet i Nama.

Iz jedne u još veću nevolju

Samo u Zagrebu je bilo desetak robnih kuća Name, ona na Kvaternikovom je i zasuta nagradama za arhitekturu. Držala je čitav niz trgovina, od Rijeke i Ljubljane pa do Osijeka i Bjelovara. Na ulazu u osamdesete je to bio trgovački lanac ozbiljnih razmjera i u svjetskoj usporedbi, ali onda su počeli problemi.

Jer i prije nego što je Tito umro, postalo je jasno kako je čitava država pred bankrotom: to su bile godine par-nepar vožnje automobilom, nestašica sad ovog, sad onog i uvijek novih paketa MMF-a. Nešto kasnije, Markovićev „konvertibilni dinar“ i prava pošast šverc-komerc trgovina je također bio udarac za trgovački lanac koji je bio naviknut poslovati po koliko-toliko normalnim zakonima. A onda je i počeo rat.

Djelatnici Name pamte kako se u godini kad su granatama oštećene njihove robne kuće u Vinkovcima, Vukovaru i Sisku prvi put dogodilo da nije bilo za njihove plaće, a Nama je isto tako po prvi put morala objaviti gubitak.

No baš nikakve granate JNA nisu mogle počiniti štetu kakva je Nama počinjena u novoj, samostalnoj Hrvatskoj od tada podobnih za „novi stališ“. Kako je uopće provedena „privatizacija“ i zašto je samo 27% dionica završilo ipak kod zaposlenih, to ni danas nije sasvim jasno. Fond za privatizaciju tada ne priznaje pretvorbeni elaborat jer vrijednost Name nije pravilno procijenjena, niti je utvrđen realan temeljni kapital. Ali sve se činilo da Namu i čitavu njenu imovinu zgrabi formalni vjerovnik, Privredna Banka Zagreb na čijem je čelu bio Božo Prka – i to za „staru štednju“, dakle zamrznuti novac koji praktično nije više niti postojao.

Ostala je pustoš

Dobro se pamti i direktorica koju je postavio PBZ Invest Holding, Marija Šola: imovina se prodavala u bescjenje, a vječita sramota je i Hrvatske gospodarske komore što je Šola nagrađena Zlatnom kunom kao najuspješnija poduzetnica Hrvatske. Njen koncept je navodno bio tvrtku pretvoriti u robnu kuću hrvatskih proizvoda, makar je već onda bilo jasno kako slični kao Prka i Šola čine sve da se robom široke potrošnje doista proizvedenom u Hrvatskoj, teško bude moglo napuniti i kiosk. Doduše kod nagrade HGK treba dodati da ju je osim Šole dobio i Miroslav Kutle pa da se odmah shvati njena vrijednost.

Ali niti to nije kraj agonije Name. Šola i društvo iz PBZ-a se 1998. povlače iz tog pohoda, manje vjerojatno zbog tužbe i istrage za koju nikad nije bilo osobite volje, iako su prekršeni valjda svi članci zakona. Nego prije zato jer se nije uspjelo „privatizirati“ i dragulj ove tvrtke – praktično čitav stambeni blok na Jelačićevom trgu prema Ilici.

Odlukom vlade Ivice Račana, Nama se vraća u Fond za privatizaciju, ali blagajna je naravno ostavljena praznom. To znači stečaj, a dok se stečajni postupci u svijetu ponekad okončavaju u danima ili tjednima, stečajni postupak u Nama će potrajati doista rekordnih 25 godina. Stečajni upravitelj Damir Mikić je zapravo u tom vremenu učinio što je mogao, Nama je čak uglavnom poslovala sa skromnim dobitkom. Ali poslovno gledavši, kad trgovačka kuća ima „u stečaju“ u svom naslovu, onda će svi ozbiljni partneri bježati od vas kao vrag od tamjana. A i za najjeftiniji kineski bofl će se od vas tražiti da sve platite odmah po narudžbi.

Robne kuće imaju perspektivu

I to je onda bila fatalna omča iz koje više nije bilo izlaza. Da, robne kuće tipa „od igle do lokomotive“ itekako imaju poslovnih izgleda. Njemačka Galeria Kaufhof tetura iz stečaja u stečaj isključivo zbog samoubilačke – i zapravo kriminalne odluke prodati velik broj svojih nekretnina Signa Group, odnosno Rene Benku protiv kojeg se sad vodi i kazneni postupak i onda sklopila sporazum o najmu za te iste zgrade po nerealno visokim cijenama. Praktično isti problem ima i francuski Galeries Lafayette koji je dio svojih kuća prodao Michelu Ohayonu i također dogovorio besmislen najam s njegovim Hermione Retail. I Ohayon sad ima ozbiljnog posla s policijom i sudovima.

Ali robne kuće su uspješne i to ne samo „kuće za bogate“ kao što su Harrod's u Londonu, madridski El Corte Inglés ili KaDeWe u Berlinu – Zagreb je jednostavno premalen da bi imao dovoljan broj takve likvidne publike. Robne kuće su doduše i stvar tradicije i navike kupaca, ali britanski Marks and Spencer nema nikakvih ozbiljnijih problema, pogotovo s njegovim odjelom živežnih namirnica – na primjer koje Nama uopće više nema.

I na najnižoj razini robnih kuća koji nude najgoru jeftinoću po razmjerno povoljnim cijenama – poput KiK-a, Woolwortha ili Tedija ima konsolidacija, ali ne i načelnih problema u poslovanju takvih kuća opće namjene. Ljudi su ljudi, vole doći u trgovinu po nešto i izaći sa još tri stvari jer su im se učinile zgodnim i jeftinim. Čak i jedna Ikea se polako pretvara u svaštarnicu, a i discounteri poput Lidla odlično znaju kako sa NFA – Non Food Article zapravo zarađuju daleko više nego na hrani.

Što će tamo nastati?

Ali za sve to je Nama trebala investiciju i ulaganje kako bi se promijenila i prilagodila. „U stečaju“ – to jednostavno nije moguće. Jesu li Republika Hrvatska ili grad Zagreb trebale iskoristiti svoje pravo prvootkupa i postati vlasnici? Država i grad su svašta, ali to ne znači i da su dobri poduzetnici. Je li to splitska tvrtka Izbor Šesti d.o.o. i obitelj Banović koja je vlasnik postala za pola cijene od procjenjenih 34,5 milijuna eura?

Neki mediji u Hrvatskoj se naslađuju pomisli kako je ta tvrtka u poslovnim vezama sa španjolskim modnim lancom Zara i kako bi tamo mogla nastati njihova robna kuća. Najprije, za Zara je ova Nama jednostavno puno prevelika za grad veličine Zagreba, a Zara već i ima trgovinu nešto niže u Ilici u bivšoj poslovnici izdavačke kuće Mladost. A i o devastaciji izdavačkog giganta Mladost bi se mogla sažeti slična priča kao i za Namu.

Ta zgrada je zapravo izvorno bila hotel „K caru austrijanskom“ a već se vidjelo kako mašta poduzetnika u Hrvatskoj obično ne prelazi ono što već rade svi. Još jedan hotel? Ostaje da se vidi. Ali kad će hitno trebati veći lonac za sarmu, sad će za Zagrepčane nastati ozbiljan problem.

Trumpov Projekt strateških zaliha nastoji osigurati pristup Sjedinjenih Država rijetkim zemnim metalima koji su ključni za napredne tehnologije i čistu energiju. Europska unija želi ući u savez za osiguravanje minerala s Washingtonom, ali ostaje pitanje mogu li uistinu izaći na kraj s golemom prednošću Kine u toj eksploataciji.

Ovog tjedna su se i u Sjedinjenim Državama i u Europskoj uniji zaredale najave velikih promjena obzirom na kineski utjecaj na rijetke zemne metale, temeljne sastojke tehnologije nove generacije.

Američki predsjednik Donald Trump u ponedjeljak je predstavio Project Vault, plan za izgradnju američkih strateških zaliha ključnih minerala, povećanje domaćih kapaciteta za preradu rijetkih zemnih metala i osiguravanje dugoročnih ugovora o opskrbi s proizvođačima.

Isto tako, EU je već u utorak objavila planove za dogovor o rijetkim zemnim metalima s Washingtonom kako bi ojačala vlastitu neovisnost od uvoza iz Kine.

U međuvremenu se američki potpredsjednik J.D. Vance u srijedu sastao s izaslanicima zemalja proizvođača ključnih minerala, nastojeći stvoriti protutežu njihovim sponama s Kinom.

Rijetki zemni metali i drugi ključni minerali poput litija, kobalta i bakra neophodni su za električna vozila, robotiku, umjetnu inteligenciju, obranu i obnovljivu energiju.

Što je Project Vault?

To je inicijativa Trumpove vlade za stvaranje zaliha više od 50 ključnih minerala, uključujući rijetke zemne metale koje američka vlada definira kao „kritične“.

„Godinama su američke tvrtke riskirale da ostanu bez ključnih minerala za vrijeme tržišnih poremećaja“, rekao je Trump na predstavljanju projekta u ponedjeljak u Bijeloj kući. „Danas pokrećemo ono što će biti poznato kao Project Vault kako bismo osigurali da američke tvrtke i radnici nikada ne budu pogođeni nedostatkom.“ Trump je dodao: „Pokazujemo da ovime obuhvaćamo sve ... Ne bavimo se samo određenim mineralima i rijetkim zemnim metalima. Bavimo se svime.“

Američke strateške zalihe ključnih minerala poduprte su kreditom od 10 milijardi dolara iz Američke izvozno‑uvozne banke (EXIM) i sa do dvije milijarde dolara privatnog kapitala.

Predsjednik i čelnik EXIM-a John Jovanovic rekao je za CNBC da projekt uspostavlja model javno‑privatnog partnerstva „koji je jedinstveno prikladan i predstavlja najbolje što Amerika može ponuditi“. U njemu sudjeluje i više od desetak američkih koncerna, uključujući General Motors, Stellantis, Boeing, GE Vernova i Google. Bloomberg je objavio da su tri kuće aktivne na svjetskom robnom tržištu potpisale ugovore o nabavi sirovina.

Dužnosnici tvrde da je inicijativa osmišljena kako bi podržala američku proizvodnju i smanjila rizik u opskrbi te da po potrebi zajamči pričuvu neophodnih sirovina za 60 dana.

Po sadašnjim cijenama, 12 milijardi dolara dovoljno je da se kupi sva količina ključnih minerala koja se izvan Kine potroši u jednoj godini.

Zašto upravo sad?

Projekt strateških zaliha je odgovor na praksu Kine koja već godinama te sirovine koristi i kao geopolitičko sredstvo pritiska, osobito tijekom prošlogodišnjeg sukoba oko carina s Washingtonom.

Kina trenutačno proizvodi oko dvije trećine svjetskih rijetkih zemnih metala i prerađuje gotovo 90 posto, čime apsolutno dominira na svjetskom tržištu. Peking je dva puta objavio kako će ograničiti izvoz rijetkih zemnih metala tijekom trgovinskih pregovora SAD-a i Kine, a zatim ublažio ograničenja kako su se napetosti smanjivale. To je pokazalo koliko brzo Kina može iskoristiti svoju dominaciju kao sredstvo pritiska.

Ta ograničenja odmah su izazvala nestašice i kašnjenja u proizvodnji američkih i europskih proizvođača, ubrzavajući pozive na diverzifikaciju nabave ključnih minerala.

Kineski čelnici već su prije koristili rijetke zemne metale kao polugu - primjerice 2010. kada je Peking naglo obustavio izvoz u Japan tijekom diplomatskog spora što je izazvalo šok u opskrbnim lancima i skok cijena.

Planirane američke zalihe minerala oblikovane su po uzoru na Nacionalne naftne rezerve, nastale nakon naftne krize 1970‑ih kada je arapski embargo izazvao četverostruko poskupljenje nafte i manjak goriva.

Nove zalihe rijetkih zemnih metala trebale bi zaštititi američke proizvođače od poremećaja u opskrbi i istodobno poduprijeti domaću proizvodnju.

Project Vault dio je šireg nastojanja Trumpove vlade ojačati američke opskrbne lance protiv geopolitičkog pritiska. Pentagon je tijekom protekle godine potrošio gotovo 5 milijardi dolara kako bi osigurao pristup tim mineralima.

Prošlog mjeseca dvostranačka skupina zastupnika predložila je novu agenciju s 2,5 milijarde dolara za poticanje proizvodnje rijetkih zemnih metala i drugih ključnih minerala.

Koju ulogu ima EU?

EU se suočava s mnogim teškoćama baš kao i SAD. Europa gotovo da nema domaće kapacitete za preradu rijetkih zemnih metala i izrazito ovisi o kineskim prerađivačima, na primjer za trajne magnete koji se koriste u vjetroturbinama, električnim vozilima i borbenim zrakoplovima.

EU-ov Akt o ključnim sirovinama postavlja neobvezujuće ciljeve za domaću eksploataciju, preradu i recikliranje, dok novo financiranje nastoji ubrzati projekte u Švedskoj, Finskoj i na Grenlandu kao dijelu Danske.

Te regije imaju neka od najperspektivnijih nalazišta rijetkih zemnih metala u EU-u - a Grenland nudi posebno značajan potencijal.

Nekoliko europskih tvrtki, među njima njemački Vacuumschmelze, proširuje proizvodnju trajnih magneta kako bi Europa dobila prvu ozbiljniju alternativu kineskoj ponudi.

Nakon što je Bruxelles ovoga tjedna predložio savez sa SAD-om za rijetke zemne metale, američki Ured trgovinskog predstavnika potvrdio je u srijedu da će surađivati s EU-om i Japanom na „ublažavanju ranjivosti u opskrbnim lancima“.

U zajedničkoj izjavi se navodi da partneri „poduzimaju značajne korake prema jačanju svoje ekonomske i nacionalne sigurnosti“ povećanjem otpornosti sektora ključnih minerala.

Što SAD nudi partnerima?

Predstavnici 55 zemalja, uključujući članice EU-a i Japan, okupili su se u State Departmentu u Washingtonu u srijedu na summitu o ključnim mineralima.

Vance im je rekao da SAD želi pomoći u stvaranju „trgovačkog bloka“ rijetkih zemnih metala među saveznicima i partnerima koji jamči američki pristup i povećava proizvodnju u cijeloj zoni.

Među sudionicima su bile i velike ili nove proizvođačke zemlje poput Australije, Indije i Tajlanda, uz potrošače i prerađivače rijetkih zemnih metala poput Južne Koreje, Njemačke i Kanade.

Prisutne su bile i neke afričke zemlje uključujući Demokratsku Republiku Kongo, koje se smatra ključnim partnerima u opskrbi i drugih minerala.

Predloženi trgovački blok određivao bi minimalne cijene za ključne minerale kako bi se spriječilo da Kina iznenada poveća izvoz i obori cijene te tako potkopava ponudu drugih zemalja. Project Vault, savez SAD‑a, EU‑a i Japana te planirani trgovački blok zemalja s ključnim mineralima, smatra se mjerom koja bi trebala pomoći kratkoročnoj zaštiti i dugoročnoj diverzifikaciji od Kine.

No mnogi analitičari vjeruju da će trebati pet do deset godina kontinuiranog ulaganja kako bi se stvorila ozbiljna konkurencija vodećem svjetskom proizvođaču i da bi moglo doći do prezasićenja tržišta ako zemlje slijede američki primjer i krenu u stvaranje vlastitih dugoročnih zaliha.

Informativni magazin Focus je 1. veljače izvijestio: „Hladni val proždire naše rezerve plina". Televizijska postaja ntv bila je još konkretnija dva dana ranije: „Njemačke zalihe plina teoretski su dovoljne za otprilike još šest tjedana", uz upozorenje: „Gotovo da nema prostora za dodatna opterećenja."

Pažnja usmjerena na zalihe plina posljedica je ruskog napada na Ukrajinu. Godine 2022. njemačka vlada je odlučila da više ne kupuje naftu i plin iz Rusije. Tada je postojala bojazan mogu li se energetske potrebe pokriti bez ruskog plina? Već sljedeće godine bilo je jasno: da, mogu.

To je bilo moguće i zahvaljujući diverzifikaciji uvoza. Plin iz Rusije je u velikoj mjeri zamijenjen uvozom, između ostalog, iz SAD-a i Norveške. Sve više se uvozi ukapljeni zemni plin (LNG) morskim putem. Terminali potrebni za to planirani su, odobreni i pušteni u rad u rekordno kratkom roku.

"Pod normalnim uvjetima"

Ova zima je u Njemačkoj oštrija nego što je bila prošlih godina. Zato je pitanje sigurnosti opskrbe sasvim razumljivo. Međutim, njemačko Ministarstvo gospodarstva i energetike ne vidi problem. Glasnogovornica ministarstva Susanne Ungrad izjavila je za DW: „Snabdijevanje plinom je osigurano." Razlozi su „dobro razvijena LNG infrastruktura u Njemačkoj i Europi" te „glavna opskrba kroz norveški plinovod".

Ni Fiete Wulff nije zabrinut. Glasnogovornik Savezne mrežne agencije rekao je u razgovoru za DW: „Trenutno ne vidimo ugrožavanje opskrbe plinom." Dodao je da je „popunjenost skladišta plina važan pokazatelj, ali ne i jedini". Naime, pojasnio je, značajan dio „našeg plina dolazi preko plinovoda i LNG transporta iz susjednih zemalja". Dodao je da je opskrba osigurana čak i za oštriju zimu nego što je ova. Zaista kritični bili bi „razorni događaji poput terorističkih napada ili kvara na velikim plinovodima".

Olaf Geyer, koji u strateškoj konzultantskoj kući Arthur D. Little vodi sektor Energetska praksa za Njemačku i Švicarsku, također vidi trenutnu situaciju prilično opušteno. Na pitanje jesu li zalihe dovoljne, dao je u razgovoru za DW jasan odgovor: „Da. Pod normalnim uvjetima. Ako ekstremna hladna razdoblja ne traju duže od jednog ili dva tjedna, zalihe su dovoljne."

Oskar Burmann iz Strukovnog udruženja plinskog i vodičnog gospodarstva, lobističke organizacije plinske branše, također ima umirujuću poruku: „Zakonski propisane razine popunjenosti skladišta plina su dostignuti. Pored toga, plinsko gospodarstvo je, zahvaljujući postojećoj LNG infrastrukturi i novim plinovodnim vezama, načelno u stanju i kratkoročno reagirati na dodatne potrebe."

Kako funkcioniraju skladišta?

Sebastian Heinermann, izvršni direktor Inicijative za skladištenje energije (INES), objasnio je za DW kako funkcionira skladištenje plina. Uvoz nije sezonski uvjetovan, već je ljeti i zimi isti, kaže ovaj stručnjak.

No dodaje da je potrošnja fleksibilna. Ljeti je niska, pojašnjava, i: „Ako na jedan uobičajen ljetni dan uvezemo 3,1 terawatt sat ali potrošimo, na primjer, samo 1,3, tada ostaje višak." Taj višak, kaže Heinermann, „dijelom izvozimo, ali velikim dijelom i skladištimo".

Za razliku od količina uvoza, punjenje i pražnjenje skladišta podliježu sezonskim oscilacijama. To je, prema Heinermannu, „sezonski posao. Skladišta se pune ljeti. Zimi se prvenstveno koriste za snabdijevanje".

Rastuće ljetne cijene

No problem predstavlja formiranje cijena, kaže ovaj stručnjak. „Jedinstveno je mišljenje u industriji da je cijena plina prošlog ljeta bila neuobičajeno visoka. Bila je toliko visoka da se ljeti za plin moralo platiti više nego što bi ga se zimi moglo prodati. To se naziva negativni ljetni/zimski spread."

To, naravno, nije prirodni zakon, već posljedica ponude i potražnje. Na državnu pomoć opskrbljivači plinom mogu se osloniti samo ograničeno. Njemačko Ministarstvo za gospodarstvo i energetiku nam je priopćilo da se „punjenje skladišta mora odvijati tržišno". Susanne Ungrad je za DW rekla: „Državna intervencija treba se dogoditi samo ako dugoročno povećava sigurnost opskrbe i ne oslobađa tržišne aktere njihove odgovornosti.“

A sljedeće godine?

Govoreći o otpornosti njemačkog sustava skladištenja, analitičar Olaf Geyer najprije konstatira: „Mora se reći da je energetski sustav danas znatno stabilniji nego prije tri ili četiri godine.“

Ipak, on vidi i probleme koji dolaze: „Iz zime ćemo izaći s niskom razinom popunjenosti i tada se postavlja pitanje: kako će se skladišta ponovo napuniti?“ Tu veliku ulogu igraju atraktivne veleprodajne cijene, „kako bi se taj ljetni/zimski spread uopće isplatio“. Između cijena po kojima se plin kupuje ljeti i prodaje zimi „mora postojati solidna razlika, da bi atraktivnost bila dovoljna".

Olaf Geyer ima i šire zahtjeve kako bi se snabdijevanje plinom učinilo sigurnijim. On upozorava na potrebu za „većom fleksibilnošću u sustavu“. To uključuje bolje iskoristiva skladišta i aktivno upravljanje potrošnjom. Prije svega, međutim, potrebni su „alternativni energenti“, rekao je za DW. Elektrifikacija u proizvodnji topline „bi, naravno, pomogla cjelokupnom energetskom sustavu".

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...