Vecernji list

Poljski premijer Donald Tusk je početkom veljače je preko socijalne mreže ponosno prenio članak iz njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga pod naslovom „Poljaci dolaze". Komentirao je riječima: „Pogledajte kako se taj izraz promijenio u posljednjih 30 godina. Njemački mediji izvještavaju kako naše tvrtke sve češće preuzimaju etablirane zapadne brendove — a ne obratno. Poljska postaje ono što jest!"

Članak njemačkog lista javlja o sve jasnijem trendu: poljske tvrtke kupuju udjele i preuzimaju kompanije na Zapadu, među njima i mnoge u Njemačkoj.

Prema podacima koje je prikupio Bloomberg, poljske su tvrtke prošle godine najavile 22 preuzimanja u zapadnoj Europi — najviše otkako se takva statistika vodi. Devet tih poslova se odnosi na tvrtke u Njemačkoj.

Dominik Kopiński, savjetnik Poljskog ekonomskog instituta i profesor ekonomije na Sveučilištu u Wrocławu je uvjeren kako i takvi napisi označavaju „prekretnicu“ u gospodarskim odnosima Poljske i Njemačke. „Prije dvadeset godina, kad je Poljska tek ulazila u EU, teško bi se mogao uopće zamisliti takav scenarij", rekao je za DW. Ali novi naraštaj poljskih poduzetnika više uopće ne mari za nekadašnje stereotipe o poljskom gospodarstvu i njegovoj inferiornosti prema Zapadu: „Ne osjećaju nikakav kompleks ni strah. Reagiraju kad im se ukaže prilika i - što je još važnije, probijaju put drugima i služe kao primjer", uvjeren je profesor.

„Ako se ovo nastavi, možda to nije tek niz pojedinačnih preuzimanja, nego generacijski pomak u tome kako poljske tvrtke vide svoje mjesto u Europi“, dodaje Kopiński.

Prirodan rast

Jedna od poljskih tvrtki koja je aktivna u preuzimanjima je Spyrosoft Group, IT kompanija srednje veličine sa sjedištem u Wrocławu. Ona je nova vlasnica berlinske tvrtke embeddeers GmbH, specijalizirane za razvojne usluge u automobilskoj industriji. Spyrosoft je u završnoj fazi kupnje još jedne njemačke tvrtke.

U studenome 2025. kupila je i američku tvrtku Carimus, digitalnu agenciju iz Sjeverne Karoline. „U jednom trenutku tvrtke više ne mogu rasti samo organski, nego moraju kupovati druge kompanije", objašnjava novinarima DW Kevin Dabrowski, partner zadužen za marketing u Spyrosoftu. „Imamo oko 2.000 zaposlenih — nismo giganti, ali nam takva preuzimanja omogućuju brzinu rasta koja nas zadovoljava.“

Drugi dio njihove strategije je ulazak u već razvijena lokalna tržišta umjesto pokretanja posla od nule. „To nam pomaže da rastemo, širimo se i pronalazimo zanimljive klijente i destinacije“, kaže Dabrowski. „Lokalna prisutnost se pokazala važnom u zemljama poput Njemačke, Velike Britanije ili SAD‑a. Smatramo da je ključno biti ondje i fizički prisutan.“

Treba se i odvažiti krenuti u inozemstvo

Kopiński smatra da je još prerano tvrditi kako se radi o jasnom trendu, ali smatra da se to zapravo već odavno trebalo početi događati: „Više poljskih tvrtki koje rade u inozemstvu, traže akvizicije i jače se uklapaju u europski tržišni ekosustav — to je nešto što smo već trebali gledati“, kaže.

No preduvjet je i brz gospodarski rast Poljske i stalno približavanje standardu zapadne Europe. Prošle godine je poljski realni BDP porastao je 3,6%, oko dva postotna boda više od prosjeka EU.

Otkako je 2004. ušla u EU, Poljska je imala prosječni godišnji rast od gotovo 4%, a stopa rasta dodatno se ubrzala u proteklom desetljeću. Poljsko tržište kapitala također snažno raste.

Ključ uspjeha, kaže Kopiński, jest snažno domaće tržište. „To je veliko tržište koje i brzo postaje još snažnije, šesta najveća ekonomija EU. Mnogim poljskim tvrtkama je to doslovno ono što donosi jelo na stol." A uputiti se preko granice je velik korak: „Većina poljskih tvrtki nema prirodni nagon tražiti ‘hljeba preko pogače' u inozemstvu ako već dobro posluju kod kuće. Za izlazak van treba mentalitet poduzetnika, ali i manje straha prema riziku."

Dabrowski dodaje da je važno razumjeti da se mijenja i struktura poljskog IT‑sektora: Poljska više nije „zemlja jeftinih IT‑usluga". „Tako su nas nekoć vidjeli, ali sada više nismo to tržište — ta se percepcija seli u Indiju“, kaže on. „Tamo se danas dobivaju cjenovno najpristupačnije IT usluge, a Poljska više nije to mjesto.“

Kopernikanski obrat ulaganja

Treba još vidjeti hoće li Poljska u doglednoj budućnosti postati zemlja koja više ulaže u inozemstvo nego što strane tvrtke ulažu u Poljsku. Strana izravna ulaganja u tu zemlju su se zapravo 2024. smanjila – ali tako je i u mnogim europskim državama. Prema Katarzyni Rzentarzewskoj iz Erste Group, razlozi su rast troškova rada, visoke cijene energije i visoki troškovi servisiranja duga zbog kamatnih stopa.

Kopiński ističe da je Poljska dugo bila regionalni lider u privlačenju stranih ulaganja i u tu zemlju je od pada komunizma 1989. uloženo oko 370 milijardi eura. On misli da nedavna preuzimanja možda upućuju na dugo očekivani zaokret.

„U razvoju zrelijih ekonomija obično postoji trenutak kad brzo počnu rasti ulaganja u inozemstvo", objašnjava profesor ekonomije. Na kraju dosegnu — a ponekad i premaše — razinu stranih ulaganja koja dolaze u zemlju. Poljska je dugo čekala taj preokret, a i profesor se nada: „Možda se upravo sada počinje događati pred našim očima.“

Kukuruz na poljima kod Harkiva je visok, već odavno nije pobran. Sela su razorena i pusta. Uz rubove cesta stoje izgorjele olupine automobila. Borbe se ne vide, ali područje u regiji Harkiv blizu granice s Rusijom djeluje sablasno.

Snimke izviđačkih dronova i stacionarnih videokamera neprekidno se prenose na monitore jednog ukrajinskog zapovjednog mjesta. Ovdje brigada „Čartija“ Nacionalne garde nadzire regiju. Njezin se položaj nalazi nekoliko kilometara od bojišnice, u podrumu napuštene zgrade sjeverno od Harkiva.

Zapovjednik bojne nosi pozivni znak „Donner“; monitori mu ni na trenutak ne izlaze iz vidokruga. Vrijeme je vedro, nebo bez oblaka, izviđači moraju biti posebno oprezni. „Ako se neprijatelj približi našim položajima, znači da smo nešto propustili“, kaže „Donner“ za DW.

Samo rovovi i zemunice - gore nego u Prvom svjetskom ratu

Klasični zakloni i rovovi u ovom ratu više ne pružaju zaštitu, objašnjava on, zbog čega se „cijela pješadija – ukrajinska i neprijateljska – ukopava u podzemne tunele kako bi bila izvan dosega jurišnih dronova".

Pronaći tragove neprijatelja, kaže „Donner“, doslovno znači „čitati znakove na tlu iz zraka“: novi otpad na cestama napuštenih sela, svježe prekopana zemlja u vrtovima, mala hrpa drva za ogrjev nasred dvorišta. To su jasni pokazatelji.

Pilot Oleksij usmjerava dron prema jednoj kući i primjećuje nešto sumnjivo blizu bunara. „Izgleda kao tragovi životinja, ali teoretski je i neki vojnik mogao doći i uzeti vodu. To ćemo kasnije provjeriti“, kaže on. Zatim provjerava obližnju cestu; ondje je izviđanje malo ranije uočilo civilno vozilo koje se zaustavilo nekoliko minuta uz malu skupinu drveća.

„Neprijatelj stalno dostavlja različitu opremu svojoj pješadiji“, objašnjava Oleksij za DW. Čim njihova brigada otkrije ruski zaklon, šalju ondje borbene dronove. „Rusija radi isto", kaže „Donner". „Tko ima bolje zaklone i prednost u dronovima – taj dominira."

Opskrba samo robotima

Vlastiti podzemni zakloni trebali bi ostati tajnom što je duže moguće. Stoga ukrajinske snage sve rjeđe dostavljaju hranu i borbenu opremu, uklanjaju mine i evakuiraju ranjenike ljudima i automobilima, a sve češće besposadnim zemaljskim vozilima. Različiti robotski sustavi mogu prevoziti između 200 i 700 kilograma tereta.

Neprijatelj naravno da „lovi" ukrajinske zemaljske robote, objašnjava drugi zapovjednik brigade, s pozivnim znakom „Scrooge“, za DW. Njegova brigada svake noći šalje takve besposadne platforme s opskrbom do svojih položaja. Naša DW-ova reporterka susreće ga točno u ponoć usred stepe, na rubu sela na bojištu kod Kupjanska u Harkivskoj oblasti.

Ondje se žurno ukrcavaju kvadrokopteri, borbena oprema, hrana i gorivo na različite platforme. Sve mora biti obavljeno posebno brzo, jer su samo pet kilometara dalje uočeni neprijateljski borbeni dronovi.

Jedan je izgubljen

Prva polazi zemaljska platforma s pozivnim znakom „San“. Prema planu, teret bi trebao stići za dva sata. Pilot upravlja platformom s udaljenosti od 40 kilometara. „San“ prati izviđački dron kojim upravlja drugi kontrolni punkt udaljen oko 20 kilometara.

Na pola puta „San" se mora iznenada zaustaviti jer se pojavljuje neprijateljski borbeni dron. Oko sat vremena kasnije platforma je napadnuta. U stožeru se vidi kako se teret zapalio.

„San je bio iskusan borac", kaže s poštovanjem „Scrooge". Pretrpio je dvije „ozljede“, a mehaničari bi ga vjerojatno mogli ponovno „izliječiti“. Ostale su isporuke uspjele pa gubitak „Sna" nije tako težak: „To je samo stroj", kaže „Scrooge". „Najvažnije je da ljudi ne poginu."

Na bojištu će ostati samo roboti

Zapovjednik je uvjeren da razvoj ukrajinskih zemaljskih robota napreduje brže nego ruskih. Reporterki DW pokazuje borbenu platformu spremnu za uporabu u radionici svojeg poduzeća: na njoj je montiran američki teški mitraljez Browning. „Može uništavati neprijateljsko ljudstvo i opremu“, kaže „Scrooge“. Platforma može dugo ostati u pripravnosti zahvaljujući baterijama.

„Ako robot s mitraljezom može napasti neprijatelja s udaljenosti od kilometar i pol, to je već samo po sebi psihički teško za onoga tko je napadnut“, objašnjava mehaničar satnije Jurij.

„Scrooge“ je profesionalni vojnik iz vojne obitelji. Ako njega pitate, samo je pitanje vremena kada će „umjesto pješadije na bojištu ostati samo tehnika – roboti i dronovi. Ljudi će sjediti 100 kilometara dalje i njima upravljati“, kaže on našoj DW-ovoj reporterki. I dodaje: „Sve operacije koje ste večeras vidjeli ovdje već bi se sada mogle voditi s bilo kojeg mjesta na svijetu.“

Metar po metar, letak po letak, izborna povorka Emmanuela Grégoirea probija se kroz mnoštvo na tržnici u Bellevilleu. Četvrt na sjeveroistoku Pariza sve je modernija, ali je tradicionalno radničko područje.

Ovdje Ujedinjena ljevica – koju čine socijalisti, zeleni i komunisti – želi osvojiti birače svojim temama. Emmanuel Grégoire stavio je stanovanje u središte svoje kampanje.

„Naš program postavlja vrlo ambiciozne ciljeve kad je riječ o stambenom prostoru, u korist srednjeg sloja i radi suzbijanja špekulacija sa stanovima. Pojačat ćemo napore kako bismo 300.000 praznih stanova vratili na tržište. To bi trebalo ublažiti nestašicu stanova.“

Emmanuel Grégoire

„Neželjeni nasljednik" Grégoire

Godinama je socijalist Grégoire bio drugi čovjek u pariškoj gradskoj upravi iza gradonačelnice Anne i nije bio njezin željeni kandidat za nasljednika.

U kampanji se Grégoire želi odmaknuti od Hidalgo, a istodobno mora braniti njezinu ostavštinu koja je ujedno i njegova. To uključuje biciklističke staze, Olimpijske igre i - ne manje važno, između deset i jedanaest milijardi eura duga.

Kao gradonačelnik želi biti iznimno blizak građanima i rješavati sve svakodnevne probleme, kaže 48-godišnjak. To je, na kraju krajeva, ono što Parižanke i Parižani očekuju. U anketama o namjeri glasanja za prvi krug Grégoire je trenutačno na prvom mjestu, znatno ispred svoje vjerojatno najjače suparnice.

Dati – bivša ministrica oštrog jezika

bila je ministrica pravosuđa i kulture, sada je načelnica okruga u otmjenom 7. arondismanu – i zloglasna po svojem oštrom, katkad polemičnom stilu. I premda ankete govore drukčije, ona vjeruje da se osjeća želja za promjenom. Prvi put nakon 25 godina.

Dati je na svojevrsnoj speed dating turneji s vlasnicima trgovina na sjeverozapadu grada. Nekoliko minuta u pekarnici, u knjižari, u zalogajnici pa onda dalje. Podupiru je konzervativni Republikanci i centristički MoDem. U kampanji se prije svega oslanja na teme sigurnosti, čistoće i prometa. Promet posebno naglašava kako bi se distancirala od politike još uvijek aktualne gradonačelnice Anne Hidalgo.

„Ili imate potpuni kaos na cestama, ili su one zakrčene, jer se zatvaranja i radovi ne planiraju koordinirano. Trebamo prometni plan koji se temelji na podacima i moramo analizirati posljedice mjera. U našem prometnom planu svatko ima svoje mjesto. Ne vodimo ideološku borbu oko mobilnosti."

Rachida Dati

Milijun eura u džep Dati?

U trgovinama Dati, čini se, nailazi na dobar prijem: dobiva podršku i riječi ohrabrenja. No dio Parižanki i Parižana smatra da Dati kao potencijalna gradonačelnica nije prihvatljiva, jer će se u rujnu morati pojaviti pred sudom. Riječ je, pojednostavljeno, o optužbama za korupciju.

Kao zastupnica u Europskom parlamentu navodno je nezakonito lobirala za proizvođača automobila Renault i tadašnjeg šefa Carlosa Ghosna. Dati je između 2009. i 2013. primila gotovo milijun eura od nizozemske upravljačke tvrtke Renault-Nissan koncerna, u sklopu svojeg odvjetničkog rada. Ali to je bilo potpuno zakonito, kaže Dati.

„Svi koji o tome govore nemaju pojma o ovom slučaju. Riječ je o privatnim poslovima, o mojem odvjetničkom radu. Vrlo sam mirna u vezi s tim postupkom. Zato je pomalo neugodno što se taj proces koristi u političke svrhe, iako se ne radi o javnim sredstvima.“

Rachida Dati

No Dati mnogo riskira: ako bude osuđena, mogla bi izgubiti pravo da bude birana – a time i mjesto gradonačelnice, ako ga osvoji.

Na koga se može biti ponosan?

Socijalist Emmanuel Grégoire svjesno se postavlja kao suprotnost tomu i pretvara pariške lokalne izbore u temeljno pitanje:

„U prvom je redu riječ o etičkim načelima: želim biti gradonačelnik na kojeg će ljudi biti ponosni. Neovisno o ikakvom financijskom utjecaju. Ali izvan te etičke dimenzije radi se i o osnovnom izboru između političke desnice i ljevice.“

Emmanuel Grégoire

Težak izbor

Ishod pariških izbora neizvjesniji je nego ikad: jer je za prolazak u drugi krug dovoljno deset posto glasova, uz Grégoirea i Dati u utrku bi mogli ući i kandidat desnog centra Pierre-Yves Bournazel, Sarah Knafo iz desno-radikalne stranke Reconquête! te Sophia Chikirou iz ljevičarske LFI.

Tko će na kraju ući u gradsku upravu znatno će ovisiti o tome koje će se liste spojiti između dva kruga – ili koji će se kandidati povući. Riječ je, dakle, o strateškim odlukama o smjeru. A glavni grad tako postaje svojevrsni laboratorij stranaka za predsjedničke izbore sljedeće godine.

Od samog početka poslijeratne Savezne Republike Njemačke su saveznici ustrajali u njenom federalnom uređenju. Policija i održavanje reda su veoma strogo određene u nadležnost pokrajina – ali veoma brzo su i saveznici morali shvatiti kako treba postojati i neka policijska institucija koja može barem usklađivati policijski rad na razini čitave Njemačke.

Tako je na današnji dan, 15. ožujka 1951. u Wiesbadenu u pokrajini Hessen osnovan Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt, BKA). O njenim prvim djelatnicima se i u samom uredu nerado govorilo jer su transparentnost i samokritičnost dugo su bile tabu. Tek 2007. počelo se znanstveno istraživati vlastitu povijest. Tko ovih dana posjeti web-stranicu te institucije, povodom 75. obljetnice može pročitati rečenice poput ove: „Sve do kasnih šezdesetih godina ured su oblikovali ponajprije vodeći ljudi koji su bili formirani u razdoblju nacionalsocijalizma. Tek s smjenom naraštaja od 1969. započela je temeljita promjena.“

Mračna prošlost osnivača

Jer kao što je tadašnji kancelar Adenauer rekao kad se osnivala njemačka vojska: „Ne mogu prodati NATO-u generale koje imaju 18 godina", tako su i u mnoge druge državne institucije – u pravosuđe, Ured za zaštitu ustavnog poretka, Saveznu obavještajnu službu (BND) i u praktično sva državna tijela i ministarstva odgovorne za nacionalnu sigurnost lako – možda i prelako dolazili isti ljudi koji su to radili i u službi Hitlera.

I za stvaranje novog Saveznog kriminalističkog ureda gotovo su u potpunosti bili zaduženi bivši nacisti, nije nedostajalo niti bivših pripadnika elitnih postrojbi SS-a i Hitlerove tajne policije Gestapa. Doduše treba reći i kako su viši policijski službenici za vrijeme nacista automatski postajali pripadnici SS-a, ali pod Hitlerom je među njima jedva i ostalo nekih koji nisu dragovoljno bili instrument vlasti i represije u ime Führera.

Tri četvrt stoljeća nakon osnutka BKA nema nikakvih poteškoća suočiti se sa tom svom mračnom prošlošću jer je svjesna što joj je danas dužnost: „Zaštita demokracije jedna je od središnjih zadaća policije. U vrijeme hibridnih prijetnji, BKA prilagođava svoje strategije borbe, reagira fleksibilno i objedinjavanjem kompetencija jača svoje djelovanje.“

Savjetovati, ali ne i uhititi

I danas zapravo BKA nije ono što su FBI u Sjedinjenim Državama: isprva, BKA i njeni službenici su postojali samo kao ispomoć pokrajinskim kriminalističkim uredima, praktično bez ikakvih ovlasti pri uhićenju osumnjičenih. Pravi posao je ležao na policiji - tada 11, danas 16 – saveznih pokrajina i pokrajinskih kriminalističkih ureda (LKA). Savezni ured koordinira sve pojave koje ugrožavaju sigurnost zemlje: politički i vjerskiekstremizam, trgovinu drogom, međunarodni terorizam, kibernetički kriminal.

I tu – za razliku od američkog FBI – istragu i uhićenja provode najprije pokrajine, a tek od 2008. BKA je ovlašten i za operativno djelovanje, ali samo za istrage koje on vodi i po nalogu generalnog državnog odvjetništva. Povrh toga je odgovoran i za zaštitu ugroženih osoba – od njemačkog kancelara i njemačkog predsjednika do stranih državnika.

Ma koliko je isprva bio više administrativan i savjetodavan ured, prekretnica je bio lijevi terorizam koji je počeo 1968. Prije svega teroristička skupina Rote Armee Fraktion (RAF) je otela je i likvidirala mnoge istaknute osobe iz javnog života i taj teror je trajao sve do devedesetih prošlog stoljeća. Žrtve su često bili ugledni poslovni ljudi, poput predsjednika Udruge poslodavaca Hannsa Martina Schleyera.

Mračno doba terora sedamdesetih

Politički odgovor na sve veću prijetnju bio je snažna ekspanzija Saveznog kriminalističkog ureda, koji danas ima proračun od 1,24 milijarde eura. Broj zaposlenih gotovo se učetverostručio od 1970. Tada ih je bilo oko 1.200, početkom ovog stoljeća oko 4.500, a danas je gotovo 9.400 zaposlenih. Tu je veliku ulogu igrao i islamistički teroristički napadi 11. rujna 2001. u SAD-u.

Njemačka od tada sustavno jača sva sigurnosna tijela. Središnju ulogu ima Zajednički centar za borbu protiv terorizma (GTAZ), osnovan 2004. u Berlinu. U njemu BKA surađuje s predstavnicima pokrajinskih kriminalističkih ureda, Saveznom policijom, kriminalističkim uredom njemačke carine, obavještajnim službama te Saveznim uredom za migracije i izbjeglice (BAMF).

Svoje mjesto u GTAZ-u ima i ured saveznog državnog odvjetnika (GBA), koji BKA može u svakom trenutku zadužiti za istrage. Najčešće je riječ o sumnjama na terorizam, špijunažu i sabotažu. Saznanja BKA često vode do optužnica i presuda: i međunarodno je poznat slučaj bio ubojstvo Gruzijca, koji je 2019. usred Berlina ubijen iz vatrenog oružja. Sud je zaključio da je počinitelj djelovao po nalogu ruske države, a osuđen je na doživotni zatvor.

Isprva slijepi "na desno oko”

Drugo tematsko područje na kojem BKA intenzivno radi jest borba protiv desničarskog ekstremizma. Nakon što je 2011. neonacistička teroristička skupina Nacionalsozialistischer Untergrund (NSU) sama objavila svoje postojanje, BKA je preuzeo istragu o nizu ubojstava koje su godinama ostali neotkriveni, niti su se ti slučajevi uopće povezali sa istim počiniteljima. Žrtve su bile devet muškaraca stranog porijekla i jedna policajka.

I istražni odbor Bundestaga je proglasio kako je bio „potpuni državni neuspjeh" činjenica da je NSU mogao punih 13 godina nekažnjeno ubijati diljem zemlje. Najviše kritika bilo je usmjereno na sigurnosne institucije, a tu je očito zakazao i BKA. Posljedica su bile strukturne promjene koje su 2012. dovele do osnivanja Zajedničkog centra za borbu protiv ekstremizma i terorizma (GTEZ). Sličnost u nazivima s GTAZ-om nije slučajna – u oba centra usko surađuju policija i obavještajne službe.

I državne granice su previše tijesne

BKA se sve više povezuje i na međunarodnoj razini. Posebno bliska je suradnja s policijskom agencijom EU, Europolom. Glavna područja suradnje uključuju borbu protiv terorizma, organiziranog kriminala, zlostavljanja djece, kao i kriminal preko interneta i međunarodni kriminal. Globalna povezanost očituje se i u tome što u više od 50 država djeluju BKA-ovi policijski časnici za vezu, najčešće povezani s njemačkim veleposlanstvima.

Povodom 75. obljetnice BKA se osvrće na svoju složenu povijest i priznaje da su izazovi u digitalnom dobu veći nego ikad. Na svečanoj akademiji u Wiesbadenu njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) obećao je dodatno jačanje BKA-a i ostalih sigurnosnih institucija. „Više se ne mogu odvajati unutarnja i vanjska sigurnost", obrazložio je kancelar iz redova CDU-a, a obećao je i tehnološku modernizaciju.

Previše znatiželje u Njemačkoj nije dozvoljeno

Kriminalci u zemlji i inozemstvu sve se više služe umjetnom inteligencijom. Zbog toga predsjednik BKA-a Holger Münch već dulje traži šire ovlasti. Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU) želi mu omogućiti korištenje kontroverznog američkog nadzornog softvera „Palantir“, a planira se i primjena programa za biometrijsko prepoznavanje lica temeljenog na umjetnoj inteligenciji.

Iako nema malo država i u Europi koje već koriste takve alate za nadzor građana, to je neprihvatljivo za frakciju Ljevice u Bundestagu: „Ova vrsta digitalnog naoružavanja teško je spojiva s europskim pravom i ugrožava slobodu svih“, ističe glasnogovornica za unutarnja pitanja Clara Bünger.

Protiv BKA-a već je bilo više tužbi. Savezni ustavni sud 2024. presudio je da je nadzor – moguće i potpuno nevinih osoba, ali koje imaju kontakt sa eventualnim počiniteljem po Ustavu neprihvatljiv i time bitno smanjio mogućnost u istrazi. Zbog toga je Zakon o BKA-u u međuvremenu izmijenjen kako bi se bolje zaštitila temeljna prava osoba koje bi mogle biti pogođene.

Više od deset godina ekstremizam u Nigeriji bio je uglavnom ograničen na sjeveroistok zemlje, gdje je islamistički pokret Boko Haram sa svojim frakcijama vodio dugotrajnu pobunu protiv države. Ali posljednjih nekoliko godina se na graničnom području sjevera i sjeverozapada Nigerije se sve više isprepliću džihadisti Nigerije sa onima iz područja Sahela.

To područje zvano trokut Kebbi–Kainji–Borgu, obuhvaća nigerijske savezne države Kebbi, Sokoto, Niger i dio države Kwara u središnjoj Nigeriji. Proteže se preko granice u nigersku regiju Dosso i beninski departman Alibori.

Sudionici uključuju domaće džihadističke skupine poput frakcije Boko Harama koju vodi Sadiku, zatim Ansaru te skupinu Mahmudawa čiji su vođe prošle godine uhićeni, zajedno s pripadnicima lokalnih kriminalnih bandi.

Zajedno, te skupine navodno broje na stotine tisuća pripadnika, pljačkaju sela te diljem regije ubijaju i razaraju lokalne zajednice.

Carevi na tromeđi

U onome što izgleda kao nova faza širenja sahelskih džihadista prema obalnim državama zapadne Afrike, učvrstile su prisutnost u tom području skupine povezane s al‑Kaidom, poput Jama'at Nusrat al‑Islam wal‑Muslimin (JNIM), te Islamska država Sahel (IS Sahel/ISSP).

To se događa nakon stalnog vojnog pritiska i sve većeg suparništva tih skupina na tromeđi Liptako‑Gourma gdje se sastaju granice Burkine Faso, Malija i Nigera.

Krajem listopada prošle godine JNIM je preuzeo odgovornost za svoj prvi napad u Nigeriji nakon što je napao vojni položaj u Karonjiju u državi Kwara. U međuvremenu je džihadistička skupina povezana s Islamskom državom u Sahelu proširila djelovanje u pograničnim zajednicama u državama Sokoto i Kebbi na sjeverozapadu Nigerije.

Oko Božića su i SAD napale skupinu nazvanu Lakurawa, što je postao opći naziv za sahelske militante u tom području. Lakurawa se proširila preko granice u beninski departman Alibori te u nigerske regije Dosso i Tahoua, osobito oko mjesta Dogon Kiria, Bagaroua i općine Allela.
Skupina ima ambicija postati državnom institucijom: upravlja poslovima lokalnih zajednica, imenuje imame, naplaćuje poreze i nameće stroga vjerska pravila.

Pusto područje

Pogranična područja Nigera, Benina i Nigerije su zapravo golemo prostranstvo bez stvarne državne upravne i jedva nekom državnom uslugom.
Regija obuhvaća i velike šumske rezervate poput Nacionalnog parka Kainji, a u nekim ruralnim zajednicama jedva da i znaju tko njima vlada u dalekom glavnom gradu. To znači i da jedva i ima nekakvih snaga sigurnosti i nadzora državne granice.

Prema analitičarima, takvo područje oružanim skupinama omogućuje ne samo uspostavu novih operativnih baza i širenje logističke mreže zahvaljujući pristupu krijumčarskim i ilegalnim trgovačkim rutama, nego i nove pripadnike među lokalnim stanovništvom.

Djelovanje u pograničnom području pruža i stratešku prednost: borci mogu izvesti napad u jednoj zemlji pa se povući u drugu.

Primjerice, borci skupine Mahmudawa, kao i druge skupine, viđeni su kako nastoje održati slobodan koridor dok se kreću između svojih uporišta u državi Kwara prema beninskim departmanima Borgu i Alibori, u područja poput Kandija, Kalalea i Nikkija.

I previše suradnje među bandama

James Barnett iz Lagosa i suradnik američkog instituta Hudson, upozorava kako su odnosi među svim tim džihadističkim skupinama izuzetno složeni, mnogo toga se i preklapa, a suradnja postoji i sa običnim kriminalnim bandama. Postoje primjeri suradnje između skupina poput JNIM‑a, skupine Mahmudawa i Lakurawe te frakcije Boko Harama na tom području.

Analitičari smatraju da skupina Mahmudawa možda ima veze i da je vjerojatno pomogla JNIM‑u da uspostavi kontakte s lokalnim mrežama te se proširi i izgradi baze u Nacionalnom parku Kainji. „Mnoge stvari i dalje nisu jasne kad je riječ o razini suradnje između različitih oružanih skupina u području Kainjija, ali može zabrinuti što izgleda kako su uglavnom uspjeli izbjeći međusobne sukobe", rekao je Barnett za DW.

Barnett je dodao da su se ponekad unutar džihadističkih i oružanih skupina događali sukobi koji su ograničavali njihovo širenje pa svaki sporazum o nenapadanju „svakoj skupini daje određeni prostor da vodi vlastite operacije, što je loše za sigurnost lokalnog stanovništva".

Ipak, nema nade da se sve te skupine udruže u nekakvu cjelinu: „Ne očekujem da će se sve skupine uskoro okupiti pod jednim barjakom, ali dinamika procesa je zabrinjavajuća."

Već i previše bojišta u Nigeriji

Taj međudržavni koridor gdje kojekakve ekstremističke skupine vode glavnu riječ bi mogao promijeniti sigurnosnu sliku Nigerije i dodatno destabilizirati regiju. Pogođene države ionako jedva međusobno surađuju, a to otežava i razmjenu obavještajnih podataka i zajedničke operacije. U takvim situacijama džihadističke skupine poput Lakurawe ili IS Sahela mogu djelovati preko "šupljikave" granice s Nigerom i Beninom.

Heni Nsaibia, istraživač pri organizaciji Armed Conflict Location & Event Data Project (ACLED), smatra da se ti sigurnosni „prazni prostori“ moraju zatvoriti kako bi se spriječilo da se skupine „infiltriraju i povlače na drugu stranu granice“.

Jer Nigerija je suočena s nestabilnom sigurnosnom situacijom na više bojišta: brojne šume na sjeverozapadu i u dijelu središta zemlje daju zaklon „banditima“ koji iskorištavaju velika, uglavnom neuređena ruralna područja.

Vojska ima već previše posla i u borbi protiv Boko Harama i njegove frakcije na sjeveroistoku, separatista na jugoistoku i sukoba između stočara i farmera u središnjoj Nigeriji.

Nsaibia tvrdi da bi novi pobunjenički koridor u trokutu Kebbi–Kainji–Borgu dodatno opteretio ionako ograničene resurse.

Skupine koje imaju iskustvo stečeno u Sahelu pokušavaju ga primijeniti na novim područjima gdje im okolnosti odgovaraju, a Nsaibia smatra da je polazište „osiguravanje zaštite lokalnih pograničnih zajednica“.

Da bi se to postiglo, smatra kako je „potrebna određena razina regionalne suradnje i koordinacije granične sigurnosti“ uz istodobnu obnovu povjerenja lokalnih zajednica u državne institucije.

On kaže da se radi o „snažnom signalu": prvi crkveni čovjek neeuropskih korijena kao katolički biskup u Njemačkoj. Ove nedjelje (15. ožujka) karmelićanin Joshy Pottackal, rođen u Indiji, u katedrali u Mainzu bit će zaređen za biskupa i počinje djelovati kao pomoćni biskup u toj biskupiji.

Od svog imenovanja često čuje od ljudi migrantskog podrijetla jedno veliko „napokon!“. Napokon se „prepoznaje da smo i mi dio Katoličke crkve u Njemačkoj“, kaže 48-godišnjak u razgovoru za DW. To mu je „velika motivacija“. U Njemačkoj ima toliko kršćana s migrantskom pričom, kaže nam.

Za biskupiju Mainz na jugozapadu Njemačke ovo je dugo očekivano ređenje pomoćnog biskupa, koji tako rasterećuje tamošnjeg biskupa. Do 1. ožujka Pottackal je radio kao personalni referent u biskupiji. U budućnosti će također posjećivati župe, mladima dijeliti sakrament Krizme i predstavljati Crkvu.

To je povijesni korak za Katoličku crkvu u Njemačkoj, gotovo senzacija. Tko god je do sada postajao katolički biskup u Njemačkoj, obično je dolazio iz tipične njemačke obitelji srednje klase. Pottackal je prvi biskup rođen izvan Europe.

Milijuni katolika s migrantskom pričom

Među katoličkim vjernicima u Njemačkoj slika je već odavno drugačija. Prema podacima Njemačke biskupske konferencije, u Njemačkoj živi oko 3,4 milijuna katolika s barem jednim stranim državljanstvom, ukupno u zemlji ima nešto manje od 20 milijuna katolika.

Mnoge biskupije navode procjene broja vjernika čiji materinski jezik nije njemački. Tako nadbiskupija Köln govori o jednoj petini svih vjernika, biskupije Fulda i Mainz o 25 posto, dok Limburg kaže da ih je gotovo 35 posto.

Zbog naglog pada broja mladih muškaraca koji u Njemačkoj žele postati katolički svećenici, raste i broj svećenika i redovnika koje njemačke biskupije pozivaju ili koji dolaze iz inozemstva. Nekoliko stotina ih je iz Indije, a otprilike toliko i iz afričkih zemalja. Tek prije nekoliko tjedana indijske su redovnice u biskupiji Münster osnovale i novi samostan.

Pottackal kaže da su indijsku karmelićansku provinciju nekoć osnovali njemački karmelićani. Danas on, kao i drugi indijski karmelićani, djeluje u Njemačkoj. Govori o „zemlji misije".

Pater Joshy u zemlji doseljenika

Pottackal živi u Njemačkoj više od 20 godina. Za mnoge u biskupiji jednostavno je pater Joshy. Odavno ima njemačku putovnicu i dobro poznaje društveno raspoloženje u zemlji. „U sadašnjoj situaciji, u kojoj je društvo polarizirano i u kojoj je sve više protivljenja prema ljudima migrantskog podrijetla, ovo je snažan znak“, kaže o svom imenovanju. Crkva time, dodaje on, pokazuje da joj je raznolikost važna. To pokazuje i da je Njemačka zemlja useljeništva, smatra on.

Biskup iz Mainza Peter Kohlgraf, koji je Pottackala predložio za službu pomoćnog biskupa, rekao je prilikom njegova predstavljanja u studenom 2025. da je to „snažan i važan znak za naše vrijeme“. Katolička crkva je svjetska crkva: „U ovoj Crkvi nema stranaca." U to se uklapa i praksa pape papa Lea (Lava) XIV., koji je i sam redovnik iz SAD-a s dugogodišnjim iskustvom pastorala u Peruu, te koji je od svog izbora u svibnju 2025. imenovao već nekoliko biskupa migrantskog podrijetla.

Što župe mogu naučiti od biskupa s migrantskim iskustvom?

Na to Pottackal, koji se rado smije i odiše srdačnošću, odgovara odmah: „Fleksibilnost.“ Kao primjer navodi tipične pripreme za župnu feštu u Njemačkoj: „Planira se šest mjeseci, sve se protokolira i radi točno.“ U Indiji, kaže, ne poznaju tako dugoročno planiranje — sve je opuštenije, „s ležernošću i pouzdanjem u Boga“.

Prisjeća se župnih svečanosti u zajednicama na Neckaru, gdje je godinama bio na svećeničkoj službi. „Na jednom štandu bila je poljska kuhinja, na drugom indijska." Internacionalnost Crkve danas se manifestira i u ruralnim područjima, napominje on. I ondje, kaže, integracija u crkvenom okruženju više nije problem. U crkvenom miljeu u Njemačkoj nikada nije doživio isključenost. U svakodnevnim susretima, u trgovinama, ponekad se ipak osjećao nesigurno.

Pottackal spominje i iskustva iz misijskih područja u Indiji. Tamo su ljudi već sretni ako imaju bilo kakav šator u kojem mogu slaviti misu, kaže: „Nitko ne pita: koliko stepenica treba imati prezbiterij? Je li oltar od drva ili kamena?“ Ta su pitanja tipično njemačka, kaže pater Joshy. Za nekoga tko ne zna što će sutra navečer jesti, takve su teme nevažne. Vjera nije stvar vanjštine, nego znači „živjeti zajedno kao zajednica i slaviti Boga“. Njegov biskupski štap je drveni, a drvo je ugrađeno i u njegov križ koji nosi na grudima, te biskupski prsten.

Novi biskup ostaje u samostanu

Na vratima njegova ureda, još pod zaštitnom folijom, visi biskupsko ruho, crno s ljubičastim detaljima. Ljubičasta je službena boja katoličkih biskupa. „Ne moram to ruho uvijek nositi“, kaže 48-godišnjak, „samo u svečanim prilikama“. Zvuči pomalo kao da time tješi i samog sebe.

I kao pomoćni biskup, Pottackal će ostati karmelićanin i nastaviti živjeti u karmelskom samostanu u središtu Mainza. U redu je, kaže, ukorijenjen od svoje 15. godine. Samostan mu je „obitelj“. Trenutno tamo živi i moli osam subraće, priča on za DW. „Ne mogu si ni zamisliti da živim potpuno sam u biskupskoj rezidenciji.“ Vrlo je zahvalan što su biskup i biskupija odmah razumjeli njegovu želju da ostane živjeti u samostanu. „Tamo se osjećam kao kod kuće.“

Smatra se najvažnijim njemačkim filozofom današnjice i uživao je svjetsko priznanje: Jürgen Habermas postao je poznat kao polemičan intelektualac koji se tijekom dugog života uvijek iznova uključivao u političke rasprave. ‘Javno djelovanje’ najvažnija je zadaća filozofije, poručio je Habermas jednom. Filozof i sociolog preminuo je ove subote u 96. godini u Starnbergu, kako je priopćila izdavačka kuća Suhrkamp.

Iz Starnberga, gdje je desetljećima živio, Habermas se oglašavao sve do posljednjih godina. U kontekstu ruske agresije na Ukrajinu pozornost su privukla, primjerice, dva njegova teksta u ‘Süddeutsche Zeitungu’, u kojima je umirovljeni frankfurtski profesor zagovarao pravodobno pregovaračko rješenje.

Studentski pokret '68 – ali bez nasilja

Habermas se proslavio 1962. habilitacijom ‘Strukturna promjena javnosti’, u kojoj se bavio ranoburžoaskim društvom. Njegove su teze naišle na veliki odjek među autoritarizmu suprotstavljenim studentima 1968. godine, ali se uskoro distancirao od njihovih radikalnih predstavnika.

Godine 1986. Habermas je sudjelovao u pokretanju takozvane sporne rasprave povjesničara. Tada je branio povijesnu jedinstvenost Holokausta od pokušaja relativizacije među desnim konzervativnim povjesničarima.

Habermas je rođen 1929. kao sin građanske obitelji u Düsseldorfu, a odrastao je u Gummersbachu. Godine 1949., kao mladić od nepunih 20 godina, počeo je studirati filozofiju u Göttingenu. Poslijeratno društvo, koje je doživljavao kao autoritarno i sputano, navelo ga je da rano počne sanjati o demokratskom novom početku. ‘Za mene je demokracija bila čarobna riječ’, rekao je o svojim studentskim godinama u biografiji objavljenoj 2014. u izdavačkom poduzeću Suhrkamp.

S tim je bila povezana njegova intelektualna usmjerenost prema demokratskoj ustavnoj državi zapadnih sila, koja je u njegovu mišljenju uvijek ostala orijentir. Još tijekom spora povjesničara 1986. napisao je u tjedniku ‘Die Zeit’: ‘Bezuvjetno otvaranje Savezne Republike Njemačke političkoj kulturi Zapada najveće je intelektualno postignuće našega poslijeratnog vremena.’

Glas razuma i kritike

Habermas je 1956. postao istraživački asistent predstavnika kritičke teorije u Frankfurtu na Majni, Maxa Horkheimera i Theodora Adorna. Nakon profesure u Heidelbergu 1964. je preuzeo Horkheimerovu katedru za filozofiju i sociologiju na Sveučilištu u Frankfurtu. Godine 1981. objavio je svoje glavno djelo ‘Teorija komunikativnog djelovanja'. Nakon prelaska u Max-Planckov institut u Starnbergu, od 1983. ponovno je predavao filozofiju u Frankfurtu, gdje je 1994. otišao u mirovinu.

Uz povijesne događaje kao što su rat na Kosovu ili migracijska kriza 2015. Habermas se neprestano oglašavao i o stanju u Europi. S obzirom na Europsku uniju više je puta kritizirao njezine ‘političke elite’ i zauzimao se za snažnije uključivanje stanovništva u proces europskog ujedinjenja. Rano se zalagao i za europski ustav te isticao potrebu za europskom javnošću.

Što čini jednog intelektualca, Habermas je jednom sam opisao. Intelektualac treba imati ‘avangardski instinkt za ono što je važno’, istaknuo je u zahvali prilikom dodjele Kreiskyjeve nagrade 2006. ‘Mora se moći uznemiriti zbog kritičnih razvoja u trenutku kada se drugi i dalje drže uobičajenog posla.’

Habermas je bio oženjen s Ute Wesselhoeft 70 godina koja je preminula je prošlog lipnja. Od njihove troje djece, njegova kćerka povjesničarka Rebekka Habermas, preminula je 2023. nakon teške bolesti.

Habermas u Zagrebu

Njemački filozof je objavio i više članaka u – poslje politički nepodobnom časopisu Praxis Zagrebačkog filozofskog fakulteta, a bio je i ugledan gost Korčulanske ljetne škole. Suradnja sa tadašnjim profesorima Filozofskog fakulteta poput Gaje Petrovića, Milanom Kangrgom ili Predragom Vranickim se nastavila i dugo nakon prestanka izlaska tog časopisa, a profesor Habermas se rado odazivao i držati predavanja zagrebačkim studentima.

Kad je riječ o razvoju električnih vozila, niti jedan veliki proizvođač automobila ne može zaobići Bochum. U Ruhrskom području nalazi se Voltavision, najveći europski laboratorij za ispitivanje automobilskih baterija. Uvjereni u budućnost elektromobilnosti, braća Nils i Julian Stentenbach osnovali su tvrtku još prije 15 godina.

U središtu najnovijeg projekta Voltavisiona je smanjenje onda i vlastite emisije CO₂ i tu im pomaže ogranak Instituta Fraunhof za energetsku infrastrukturu i geotermiju. Riječ je o razvoju zemljinih sondi koje bi na dubini od oko 100 metara tijekom cijele godine „spremale hladnoću" za hlađenje laboratorija i poslovnih zgrada.

Baterija mora izdržati i nemoguće

Na površini od 4600 četvornih metara Voltavision posjeduje pet laboratorija u kojima se baterije za automobile ispituju pod svim mogućim uvjetima. Ispituju se, primjerice, njihov vijek trajanja ili otpornost na velike temperaturne skokove od plus 60 do minus 40 stupnjeva, objašnjava Nils Stentenbach. „Postoji velik broj testova koji se moraju ponoviti više puta da bi se utvrdila razina sigurnosti."

Treba ispitati i „što se događa s baterijom kad automobil prođe kroz lokvu ili kad dođe do nesreće u kojoj se baterija stisne na polovinu svoje veličine“. Neki testovi traju nekoliko tjedana, a drugi i možda preko godine dana. „Tada su doista pod neprekidnim opterećenjem i želimo ubrzati njihovo starenje tijekom takvog pokusnog rada", kaže Stentenbach.

Pećnice i hladnjaci za baterije

Ti se ispitni postupci odvijaju u uređajima koji neupućenima nalikuju goleme pećnice ili hladnjake. Čitave baterije, velike poput podnice električnog automobila, zauzimaju mnogo prostora. „Ispitujemo svaku pojedinačnu ćeliju koja se zatim povezuje u module, a tek onda iz toga nastaje baterija“, opisuje Nils Stentenbach postupak ispitivanja. „A budući da baterija sadrži nekoliko stotina ćelija, sve to traži mnogo vremena."

Mnogo toga što su izgradili kao "prostore za mučenje” baterija još nije niti postojalo kad je osnovana tvrtka, prisjeća se direktor. „Sve je to bilo eksperimentalno.“ S vremenom je Voltavision stalno rastao i postao najveći laboratorij za ispitivanje baterija u Europi. Danas tvrtka zapošljava oko 160 ljudi i ostvaruje godišnji promet od 25 do 30 milijuna eura.

U tim ispitnim postupcima uređaji razvijaju i mnogo topline tako da se moraju neprekidno hladiti. To se do sad radilo kao i u našim hladnjacima, dakle kompresorima plina i to u ovim razmjerima troši mnogo struje. Zato su se, kaže Nils Stentenbach, pitali kako mogu koristiti hladnoću našeg okoliša za potrebu hlađenja njihovih postrojenja.

I tu su onda došli do rješenja koje je bilo poznato i starim Rimljanima. „Spremati zimsku hladnoću za ljetne mjesece ima smisla. Jer proizvodnja hladnoće iziskuje mnogo energije", sažima Lore Mall koja vodi projekt. No tu im ne trebaju hladnoće Alpa kao Rimljanima: dovoljno je da su temperature u prirodi oko deset stupnjeva pa da čitav postupak bude isplativ.

Golema ušteda ugljičnog dioksida

Projekt je dobio i potporu njemačkog ministarstva za gospodarstvo i zaštitu klime u iznosu od 2,8 milijuna eura. Jer simulacije su pokazale kako bi se „korištenjem“ u zemlji spremljene hladnoće moglo uštedjeti i do 70 posto energije u odnosu na konvencionalne rashladne sustave.

Prema podacima njemačke državne Agencije za mrežne sustave, potrošnja električne energije u Njemačkoj iznosila je 2024. godine oko 484 milijarde kilovatsati. A kako na hlađenje zgrada i tehničkih postrojenja otpada oko 14 posto ukupne potrošnje, model podzemnih spremnika hladnoće koji su razvili Voltavision i Fraunhoferov institut mogao bi smanjiti njemačke emisije CO₂ za više od 20 milijuna tona.

Za direktora Voltavisiona Nilsa Stentenbacha tu se ne radi samo o smanjivanju dosadašnjih troškova električne energije, nego i o sljedećem koraku prema klimatskoj neutralnosti.

To mogu trebati i trgovački centri

Lore Mall tvrdi kako se "hladnoća” tako može proizvesti uz male troškove i "konzervirati” pod zemljom. Kao prijenosni medij temperature se koristi vodeno-glikolna smjesa u zatvorenim cijevnim sustavima koja predaje višak topline rashladnom sustavu u dubini. Zahvaljujući rasporedu sondi i upravljačkom sustavu koji uzima u obzir vremenske prognoze i očekivano razvijanje topline se može znatno smanjiti potreba za energijom za hlađenje.

Riječ je o sustavu koji se tijekom godine može puniti i prazniti. A potreba za hlađenjem postoji gotovo svugdje. Stoga se, prema riječima Nilsa Stentenbacha, projekt podzemnih spremnika hladnoće može primijeniti i u informatičkim centrima, trgovački centrima i supermarketima i drugim industrijskim granama.

Mala crna spomen-ploča na pročelju kuće broj 99 na budimpeštanskom bulevaru Andrássy podsjeća na događaj iz studenog 1956. godine. Tada su sovjetske trupe ušle u Mađarsku i brutalno ugušile antikomunističku revoluciju. Ipak, pojedini sovjetski vojnici odbili su sudjelovati u krvoproliću nad mađarskim borcima za slobodu – zbog čega su i sami pogubljeni.

Stanovnicima palače koja se nalazi nasuprot, ta ploča vjerojatno nije po volji. U toj se zgradi tada nalazilo veleposlanstvo Sovjetskog Saveza, gdje su izvršena pogubljenja. Danas je to veleposlanstvo Ruske Federacije u Mađarskoj. Neki ruski dužnosnici i dalje mađarsku revoluciju iz 1956. nazivaju „fašističkim ustankom". Rusija, koja sebe u mnogočemu vidi kao nasljednicu Sovjetskog Saveza, za događaje iz 1956. nikada se nije ispričala.

Gotovo sedamdeset godina kasnije čini se da ta zgrada ponovno igra jednu tužnu ulogu. Rusko veleposlanstvo u Budimpešti navodno je postalo svojevrsni moskovski zapovjedni centar u mađarskoj izbornoj kampanji. U suradnji s premijerom Viktorom Orbánom, njegovom vladom i strankom Fidesz, odatle se navodno organiziraju prljave kampanje protiv oporbenog kandidata Pétera Magyara. Na to upućuju informacije više istraživačkih novinara, kao i informacije koje su procurile s jedne sjednice mađarskog parlamenta.

„Polittehnolozi" u Budimpešti?

Već je mjesecima jasno da će parlamentarni izbori 12. travnja biti svojevrsni referendum o tome hoće li se Mađarska okrenuti Istoku ili Zapadu. Međutim, najnoviji događaji dodatno su zaoštrili situaciju: izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina o Mađarskoj, kao i prikriveno rusko miješanje, pokazuju da su izbori u Mađarskoj dobili širi europski i geopolitički značaj. Radi se o tome pripada li Mađarska Europskoj uniji i Zapadu ili Rusiji.

Prošlog tjedna mađarski istraživački novinar Szabolcs Panyi s portala Vsquare, pozivajući se na izvore iz europskih obavještajnih službi, objavio je da je tročlani tim tzv. „polittehnologa" doputovao u Mađarsku kako bi pomogao Orbánu da ponovno pobijedi na izborima 12. travnja. U Rusiji se „polittehnolozima" nazivaju politički savjetnici koji već desetljećima organiziraju Putinove izborne pobjede.

Vojska trolova i manipulacija algoritmima

Panyi je poznat po pouzdanim istraživačkim tekstovima. Za DW kaže da je informacije o ruskom utjecaju na izbore dobio iz tri neovisna izvora u europskim obavještajnim službama. Ruski tim navodno radi pod nadzorom Sergeja Kiriyenka, zamjenika čelnika ruske predsjedničke administracije. Njihov zadatak je organizirati kampanju na društvenim mrežama protiv Pétera Magyara i njegove stranke Tisza.

„Narativi Orbánove vlade na društvenim mrežama do sada su bili slabi i neučinkoviti", kaže Panyi. „Rusi žele pomoći Orbánu svojom vojskom trolova, manipulacijama algoritama i sadržajem koji širi strah, kako bi kampanju podigli na novu razinu."

Upozorenja zapadnih obavještajnih službi

Ubrzo nakon Panyijeve objave, mađarski su mediji izvijestili da se na zatvorenoj sjednici parlamentarnog Odbora za nacionalnu sigurnost govorilo o upozorenjima zapadnih obavještajnih službi da se u Budimpešti nalaze ruski „polittehnolozi". Predstavnici vlade rekli su, međutim, da njihova prisutnost nije potvrđena.

Ovog je tjedna list Financial Times objavio da je Kremlj angažirao moskovsku IT i propagandnu tvrtku „Agencija za društveni dizajn" (ASD) kako bi pomogla Orbánu u kampanji. Ta je agencija u Rusiji poznata po organiziranju dezinformacijskih kampanja i nalazi se pod sankcijama EU-a, SAD-a i drugih država.

Ruski veleposlanik napada Magyara

Nakon objave tih informacija, rusko veleposlanstvo u Budimpešti dodatno je potaknulo špekulacije priopćenjem da novinara Panyija „dobro poznaju" i da „otvoreno širi dezinformacije". Veleposlanstvo tvrdi da u njemu ne boravi nikakva delegacija pod vodstvom Kiriyenka. Istovremeno su tiskovna služba veleposlanstva i ruski veleposlanik u Budimpešti Jevgenij Stanislavov osobno napali oporbenog čelnika, optužujući ga za širenje lažnih informacija.

Péter Magyar kritizirao je rusko miješanje u izbore i napisao veleposlaniku: „Mi Mađari nasljednici smo boraca za slobodu iz 1956. godine. Nitko nas ne može zastrašiti ni ucjenjivati." Većina Mađara glasat će 12. travnja za to da je mjesto Mađarske u europskom savezu, rekao je Magyar. Pozvao je i Orbána da sazove Vijeće za nacionalnu sigurnost i objasni građanima „što se zapravo događa".

Putinovi pouzdani partneri

Orbán i njegova vlada, kao i Kremlj, odlučno negiraju da Rusija utječe na mađarsku izbornu kampanju. Ipak, Orbánova vlada održava bliže političke odnose s Rusijom nego gotovo s bilo kojom drugom državom. Otkako je Orbán došao na vlast 2010. godine, on i Putin sastajali su se gotovo svake godine. Mađarski premijer, unatoč sankcijama EU-a i SAD-a protiv Moskve, i dalje inzistira na ruskim isporukama nafte i plina, kao i na suradnji u području nuklearne energije.

Krajem prošle godine Putin je pohvalio Orbána kao „čelnika koji zastupa nacionalne interese" i rekao da će se s političarima poput njega Europa „ponovno roditi". Početkom ožujka mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó boravio je u Moskvi, gdje se sastao s Putinom. Kao znak prijateljstva, ruski predsjednik predao je Mađarskoj dvojicu ukrajinskih ratnih zarobljenika mađarskog podrijetla, koji su se prethodno u ruskim propagandnim videosnimkama – prikazivanima i u mađarskim državnim medijima – izjasnili proruski. Prošlog tjedna Putin je zaprijetio da bi Rusija mogla obustaviti isporuke energije Europi, ali je naglasio da će nastaviti opskrbljivati „pouzdane partnere", među kojima su Mađarska i Slovačka.

Istraživački novinar Szabolcs Panyi smatra da je ta prijetnja još jedna vrsta Putinove pomoći Orbánu u kampanji. „On signalizira Mađarima da će benzinske pumpe presušiti i gospodarstvo stati ako ne glasaju za njegovog saveznika", kaže Panyi.

Kad se prije tri godine iz Čačka preselio u Sjevernu Mitrovicu, Luka Pečenković (26) nije ni slutio da će morati prijavljivati policiji boravak u gradu u koji je došao zbog studija.

No budući da nema kosovske dokumente, od ponedjeljka (16. ožujka) – nakon što počne u potpunosti vrijediti Zakon o strancima – na Kosovu će biti tretiran kao stranac i trebat će mu boravišna dozvola ili viza.

Iz perspektive kosovske vlade, to je samo primjena zakona koji postoji više od 13 godina. Za Srbe je pak riječ o političkoj odluci kojom se otežava život. Luka to naziva – „početkom novog progona Srba s Kosova“.

Zašto je sporan Zakon o strancima?

Prema Zakonu o strancima, svatko tko nema kosovsko državljanstvo ili kosovske dokumente morat će u roku od 72 sata prijaviti adresu boravka na Kosovu. Boravak do 90 dana u razdoblju od 180 dana moguć je s vizom ili bez nje, ovisno o režimu.

Za rad tijekom tog razdoblja potrebna je radna dozvola, a za svaki boravak duži od 90 dana mora se podnijeti zahtjev za dozvolu boravka.

Osim što Srbija službeno ne priznaje neovisnost Kosova pa je tretiranje Srba kao stranaca na području na kojem desetljećima žive samo po sebi problematično, srpska manjina strahuje da će ih ovaj zakon diskriminirati.

Naime, zbog administrativnih poteškoća velik broj Srba rođenih u gradovima u Srbiji ne može dobiti kosovske dokumente. Prema podacima Srpske liste, takvih je građana više od 7.000.

Drugi će se problem ticati zaposlenih i studenata koji nemaju kosovske dokumente, a rade ili studiraju u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama koje funkcioniraju u sustavu Republike Srbije.

Doktor Jugoslav Gašić, profesor Medicinskog fakulteta u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, jedan je od njih. Za DW kaže da se primjenom ovog zakona „studenti i zaposleni dovode u situaciju da neće moći nastaviti studij ili rad“, te da je Zakon o strancima ključ kojim se srpske škole i zdravstvene ustanove uvlače u kosovski sustav.

Što je trebalo učiniti drukčije?

Iako je Zakon o strancima usvojen još 2013. i revidiran 2017., nikada nije u potpunosti proveden. Kosovske su vlasti njegovu primjenu najavile prošle godine, kad je civilni sektor sa Sjevera počeo upozoravati na odredbe koje će otežati život Srbima.

To, međutim, nije izazvalo adekvatnu reakciju ni u Beogradu ni u Prištini. „Imam dojam da su vlasti u Beogradu to pitanje do posljednjeg trenutka namjerno gurale u stranu – kako bi se sve dovelo pred gotov čin, kad su mogućnosti za promjene minimalne“, objašnjava za DW Miodrag Milićević, izvršni direktor nevladine organizacije Aktiv iz Sjeverne Mitrovice.

Izostala je, tvrdi, javna kampanja i ozbiljna komunikacija s građanima, kao i adekvatna reakcija Srpske liste i Beograda, koji je uz posredovanje međunarodne zajednice „morao prepoznati sve ove probleme i uvrstiti ih u teme dijaloga".

Iz Srpske liste poručili su za Kosovo online da su u posljednja tri mjeseca imali 47 sastanaka s međunarodnim predstavnicima.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prije nekoliko dana na RTS-u izjavio „da smo na putu da pronađemo neka rješenja koja ne bi značila katastrofu za naš narod, iako lakih rješenja nema“, ne navodeći o kakvim je rješenjima riječ.

Godine „privremenog" rješenja

Istodobno na snagu stupa i Zakon o vozilima, koji zabranjuje upravljanje vozilom na punomoć ako vozač nema prebivalište u zemlji u kojoj je vozilo registrirano. To znači da Srbi na Kosovu više neće moći voziti automobile registrirane u gradovima u Srbiji.

S obzirom na to da su Srbi na Kosovu više od desetljeća faktički koristili dokumente Republike Srbije uz administrativnu toleranciju kosovskih vlasti, iz Centra za afirmativne društvene akcije upozoravaju da međunarodni pravni standardi i praksa Europskog suda za ljudska prava ne dopuštaju ignoriranje statusa koji je godinama bio poznat i toleriran.

Drugim riječima, „ako bi se zakon počeo primjenjivati strogo formalno, bez razumijevanja konkretnih problema na terenu, posljedice bi bile vrlo ozbiljne“, navode za DW.

Spahiu: „Primjena zakona je rutinska stvar"

Dok se Srbi na Kosovu pribojavaju ponedjeljka, provedba ova dva zakona nije u fokusu vlasti južno od Ibra. Usred još jedne političke krize u Prištini, vijesti o toj temi jedva da se pojavljuju u medijima na albanskom.

Razlog je, objašnjava profesor Fakulteta političkih znanosti u Prištini Nedžmedin Spahiu, to što se sve doživljava kao „rutinska stvar“, jer Kosovo usklađuje svoje zakone kako bi se pripremilo za podnošenje zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji.

Ne negira, međutim, da su Srbi na Kosovu u specifičnoj poziciji.

„Mislim da mnogi od njih teško prihvaćaju postojanje kosovske države i navikli su da se, još od završetka rata ili od proglašenja neovisnosti Kosova, na neke stvari gleda kroz prste i tolerira. Sada je situacija drukčija i vjerujem da im to teško pada“, kaže Spahiu.

Ističe i da bi srpski predstavnici trebali pred Europskom unijom i kosovskim institucijama inzistirati na tome „da uredi koji se bave tim poslovima budu što bliže građanima“, kako bi se prijava boravka olakšala na lokalnoj razini.

Luku Pečenkovića i skupinu njegovih kolega ipak manje zanima gdje mogu prijaviti boravak. Jer oni na prosvjedima koje organiziraju protiv primjene ovih zakona postavljaju samo jedno pitanje: „Zašto Beograd šuti?"

Prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, njegove oružane snage su „uništile vojne objekte na otoku Kargu", glavnoj naftnoj luci Irana preko koje ta zemlja izvozi praktično svu svoju naftu. No naftna postrojenja nisu napadnuta, napisao je Trump na svojoj platformi Truth Social, „iz razloga pristojnosti". Ali ako Iran ili bilo tko drugi pokuša omesti prolaz brodova kroz Hormuški tjesnac, „odmah će preispitati tu odluku“.

Kakvo je stanje u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu, to nije sasvim jasno: Iran blokira tu za globalni izvoz nafte ključnu morsku rutu, a pomorski promet gotovo je potpuno stao. Američki ministar obrane Pete Hegseth nazvao je postupanje iranskih oružanih snaga u Hormuškom tjesnacu „činom čistog očaja". Pred novinarima je Hegseth rekao: „Pozabavili smo se time i nemamo razloga za brigu. Planiramo poraziti, uništiti i onesposobiti sve njihove relevantne vojne kapacitete dosad nezabilježenom brzinom." Hegseth nije naveo pojedinosti.

Tankeri će "uskoro” dobiti oružanu pratnju?

No načelnik Glavnog stožera Dan Caine dodao je da je prioritet američke vojske boriti se protiv djelovanja iranskih postavljača mina u toj strateški važnoj morskoj ruti. Caine je tjesnac nazvao „taktički složenim okruženjem“. Prije nego što američka mornarica ondje u većem opsegu počne provoditi prolazak brodova, najprije se, rekao je, moraju ispuniti primarni vojni ciljevi. Jer Hormuški tjesnac je na najužem dijelu širok samo dvadesetak nautičkih milja, a tankeri plove po ulaznoj i izlaznoj ruti u Perzijski zaljev koje su široke samo po dvije milje. Najveća opasnost nisu samo eventualne pomorske mine koje je postavio Iran, nego je promet i u dometu obalnog topništva i osobito raketnih baterija kopno-more.

To je zapravo opasnost i za američki ratni brodovi, koji bi - prema Trumpu, uskoro bi trebali pratiti tankere kroz taj važan tjesnac. Pratnja američke mornarice će početi „uskoro“, rekao je Trump novinarima, ali nije naveo točan datum.

"Iran je potpuno poražen"

Iran je, prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, dva tjedna nakon početka američko-izraelskih zračnih napada „potpuno poražen“. „Mediji koji šire lažne vijesti nerado izvještavaju o tome koliko je uspješan bio američki vojni odgovor protiv Irana, koji je potpuno poražen i želi sporazum“, napisao je Trump u petak na Truth Socialu. Dodao je da navodni sporazum koji želi Teheran „nije sporazum koji bi on prihvatio“.

Pentagon, prema pisanju medija, šalje dodatne ratne brodove i pripadnike mornaričke pješačke vojske na Bliski istok. Američke snage koje su već raspoređene u regiji dobile su pojačanje od nekoliko tisuća pripadnika pješaštva, više ratnih brodova i borbenih zrakoplova, objavio je portal Axios, pozivajući se na visokog američkog dužnosnika. Prema tom izvješću, pješaštvo bi, ako to bude željela američka vlada, bilo sposobno provoditi i kopnene operacije.

Iran je spreman na odmazdu

Glasnogovornik iranskih oružanih snaga, prema navodima provladine televizije Press TV, upozorio je da bi u slučaju američkog napada na naftnu, gospodarsku ili energetsku infrastrukturu zemlje „svi pripadajući američki objekti u regiji bili uništeni“. I novinska agencija Fars, bliska Revolucionarnoj gardi, upozorila je da bi „cjelokupna regionalna naftna i plinska infrastruktura u kojoj Sjedinjene Države i njihovi saveznici imaju interese“ u tom slučaju bila „zapaljena i uništena".

Iran koristi blokadu Hormuškog tjesnaca kao polugu u ratu sa SAD-om i Izraelom. SAD su uništile svaki vojni cilj na otoku Kargu, napisao je Trump. Otok dug oko šest kilometara, smješten u Perzijskom zaljevu oko 30 kilometara od jugozapadne obale Irana, nazvao je „iranskim draguljem“. Bombardiranje je, po njegovim riječima, bilo jedno od najžešćih „u povijesti Bliskog istoka“.

Stručnjaci su prije početka rata polazili od toga da bi iranske oružane snage u slučaju američkog napada mogle zatvoriti Hormuški tjesnac — što se i dogodilo. Revolucionarna garda i dalje održava blokadu. Njezino je zapovjedništvo nedavno, prema izvješću agencije Fars, reklo da postupa po nalogu novog vjerskog vođe Modžtabe Hameneija. Hoće li Trumpova prijetnja nakon bombardiranja otoka Karga imati učinka, ostaje za vidjeti.

SAD nude nagradu za informacije o iranskom vodstvu

SAD u međuvremenu nude nagradu do 10 milijuna dolara (8,7 milijuna eura) za informacije o iranskom vodstvu oko novog državnog poglavara Modžtabe Hameneija. Traže se informacije o vodećim osobama Revolucionarne garde, navelo je američko ministarstvo vanjskih poslova. Modžtabain otac, ajatolah Ali Hamenei, ubijen je 28. veljače na samom početku izraelsko-američkih napada na Iran, u izraelskom bombardiranju u glavnome gradu Teheranu.

Prema navodima američke vlade, ranjen je i njegov sin Modžtaba Hamenei. Američki ministar obrane Pete Hegseth tvrdi kako „znaju da je ranjen i vjerojatno onesposobljen". I Trump je za Fox News rekao da je Hamenei ranjen. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu dan ranije izjavio je da Modžtabaa Hamenei „ne može pokazati svoje lice u javnosti". Od njegova imenovanja na mjesto vrhovnog vođe, on se nije pojavio u javnosti.

Kad su prošle nedjelje u 18 sati na ekranima krenule prve procjene nakon izbora za pokrajinski parlament u Baden‑Württembergu, među zeleni političari i pristaše su se najprije čudili, a zatim bučno slavili: u vodstvu je bio Cem Özdemir, kandidat Zelenih za mjesto premijera pokrajinske vlade. Tako je ostalo do konačnog rezultata.

Bivši njemački ministar poljoprivrede osvojio je nešto više od 30 posto glasova. Time je okrunio nezapamćen uspon u posljednjim tjednima kampanje. Özdemir, a ne njegov protukandidat iz konzervativne CDU, postat će novi šef vlade u gospodarski snažnoj saveznoj pokrajini na jugozapadu Njemačke. Senzacija?

Zeleni traže novi smisao

Taj rezultat veliko je ohrabrenje za stranku Bündnis 90/Die Grünen u izbornoj godini s pet izbora za pokrajinske parlamente, nakon razdoblja u kojem je bila oslabljena nizom poraza. Unatoč tome što sa svojih oko 180.000 članova pripada najjačim zelenim strankama u svijetu, u protekle tri i pol godine izgubila je devet izbora na saveznoj i na pokrajinskoj razini.

Posebno težak bio je prošlogodišnji poraz za Bundestag: samo 11,6 posto birača podržalo je stranku koja se zalaže za zaštitu okoliša.

Nakon što su Zeleni od jeseni 2021. zajedno sa socijaldemokratima i liberalima pod kancelarom Olafom Scholzom (SPD) vodili zemlju, nakon izbora Friedricha Merza (CDU) za njemačkog kancelara u svibnju 2025. završili su duboko u oporbi.

Njemačka „treba" Zelene?

Stranka je izgubila i svoj najistaknutiji kadar. Bivši potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Robert Habeck razočaran se povukao iz aktivne politike, a bivša ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock preselila se u New York na dužnost u UN – makar i njeno imenovanje nije bilo bez kontroverzi.

Stranka je morala shvatiti kako više neće ići kao što je do tada išlo, a sada je stigla pobjeda Cema Özdemira u Baden‑Württembergu. Šefica zastupničkog kluba u Bundestagu, Britta Haßelmann, rekla je u razgovoru za Süddeutsche Zeitung: „Zeleni opet mogu pobjeđivati na izborima. I trebaju nas!"

Zeleni su nakon saveznih izbora djelomice izgubili osjećaj smisla svog političkog angažmana. U stranci i u Bundestagu vodile su se rasprave: treba li stranka jače zastupati politiku ljevice i svoju prepoznatljivu osobitost – borbu protiv klimatskih promjena? Ili, kao što su činili prije svega Habeck, ali i Baerbock: više se pozicionirati u političkom centru?

Najprije pragmatizam, tek onda okoliš

U Baden‑Württembergu je na čelu vlade i do sad bio političar Zelenih, Winfried Kretschmann koji je već zbog svoje starosti – u svibnju će navršiti 78. godinu – objavio kako se više neće kandidirati. Niti Kretschmann se nije isticao pretjeranim ekološkim zahtjevima, a njegov nasljednik Cem Özdemir je nastavio takav pragmatizam.

U kampanji se oslonio na vlastitu osobu i veliku popularnost u pokrajini u kojoj je i rođen prije 60 godina kao sin turskih useljenika. Na njegovim se plakatima uglavnom nigdje nije niti pisalo „Zeleni", nego je bio samo mali logo stranke sa suncokretom. U predizbornoj kampanji su se od njega jedva mogli i čuti nekakvi provokativni klimatski zahtjevi.

Sada će morati formirati koaliciju s CDU‑om, kakva je u Stuttgartu već postojala pod Kretschmannom. Na izbornoj večeri rekao je za DW: „Zajedno s demokršćanima bit ćemo dio nove vlade. Razlika je u tome što ovdje imamo koalicije koje pokušavaju rješavati probleme iza zatvorenih vrata i tek tada izlaze s rješenjima. Za razliku od Berlina" - njegova aluzija na stalne sukobe i sadašnje koalicije CDU/CSU i SPD‑a, ali i na koaliciju prethodne, Scholzove vlade.

„Ta pobjeda ništa ne vrijedi"

Već i zbog takvog udaljavanja od politike Zelenih, Özdemirova pobjeda u Berlinu, Bundestagu i središtu stranke nije svugdje popraćena slavljem. Osobito stranački podmladak, Grüne Jugend je razočaran i njegov uspjeh su komentirali izjavom kako izborne pobjede „ne vrijede ništa ako neće značiti da ljudi dobiju pokrajinsku vladu koja vodi jasnu socijalnu politiku."

A to je pitanje koje itekako muči Zelene: ovi pokrajinski izbori su bili svjetla točka nakon serije poraza, ali predstoji čitav niz pokrajinskih izbora gdje treba vratiti povjerenje birača. Britta Haßelmann ne vjeruje da „Özdemirov model" može uspjeti svugdje: „Strategija iz Baden‑Württemberga ne može se jednostavno preslikati na Sjeverno Porajnje i Vestfaliju, na Berlin ili na Rheinland‑Pfalz. Ciljevi su jednostavno previše različiti.“

U Rheinland‑Pfalzu će se 22. ožujka birati novi parlament, a ondje Zeleni zasad vladaju sa SPD‑om i FDP‑om. Jasno je i to da berlinski, ljevije orijentirani ogranak sigurno neće prihvatiti Özdemirov pristup. I grad-pokrajina Berlin bira pokrajinski parlament ove jeseni, 22. rujna.

Zeleni – desno ili lijevo?

No Özdemir – baš kao što je imao i pragmatizam njegovog prethodnika Kretschmanna - ima i zagovornike u Berlinu. Utjecajni potpredsjednik Bundestaga i bivši čelnik stranke, Omid Nouripour nazvao je pobjedu stranačkog kolege „predloškom kako Zeleni opet mogu postati prihvatljivi širokom krugu birača u cijeloj zemlji“.

Nouripour je za njemačku mrežu redakcija rekao o Özdemiru: „Pokazuje da zelena politika može dobiti većinu kad sluša ljude, kad se ravna prema njihovoj životnoj stvarnosti i kad polaže pravo na mjesto u društvenoj sredini."

Upravo će se oko toga voditi rasprava među Zelenima u idućim mjesecima: postoji li prostor za stranku koja je nekoć bila strogo oporbena i buntovna u građanskim slojevima društva? Treba li biti više lijevo kako bi lakše sklapala koalicije sa socijaldemokratima i Ljevicom? Ili pragmatičnija tako da je – kao u Stuttgartu – podesnija i za koalicije s konzervativnim strankama?

It's the economy, stupid!

Özdemir je odlučio pozicionirati se u društvenoj sredini. Prema mišljenju istraživača javnog mnijenja Roberta Heinricha iz instituta Infratest dimap, u tome mu pomaže velika prepoznatljivost i kao bivšeg ministra, a i politika njegovog prethodnika u Stuttgartu: još prije izbora je procijenio kako bi Zelenima "to moglo pomoći održati se u tematskom okruženju koje im ne ide u prilog, jer pitanja zaštite okoliša gube na važnosti, a gospodarska pitanja izlaze u prvi plan."

No nije u svakoj pokrajini kandidat Zelenih formata Özdemira. A kako i čime opet dobiti podršku birača – o tome će Zeleni još morati razmišljati.

Povodom smrti iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija, ruski predsjednik Vladimir Putin uputio je izraze sućuti, dok je njegov politički aparat osudio američko-izraelske napade na Iran. Napadi bi, prema Moskvi, mogli destabilizirati cijelu regiju i predstavljaju kršenje međunarodnog prava.

To može zvučati cinično, imajući u vidu što Rusija već godinama čini Ukrajini. Ali politička Moskva dobro poznaje cinizam. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov to je priznao ubrzo nakon početka napada na iranski režim. Na jednom od brifinga za medije rekao je:

„Moramo umanjiti posljedice ovih globalnih potresa po naše gospodarstvo. Moramo osigurati profit za sebe tamo gdje je to moguće, što možda zvuči cinično."

Privremeno ublažavanje sankcija

Ove se izjave podudarile s vijestima da američka vlada razmatra ublažavanje sankcija na rusku naftu. Washington sada doista privremeno, tijekom 30 dana, dopušta prodaju ruske nafte koja se već nalazi na moru.

Također je jasno da je cijena nafte od početka rata porasla za oko 30 posto, što kao proizvođača nafte veseli Rusiju.

Početkom tjedna Putin je održao sjednicu o situaciji na međunarodnim energetskim tržištima. Ona se pretvorila u propagandnu promociju ruskih energetskih resursa. Putin je naglasio da zemlje poput Kine i Indije, koje unatoč svim sankcijama kupuju rusku naftu i plin, i dalje mogu računati na Rusiju.

Putin se predstavlja kao spasitelj

Europljanima je također poručio da je Rusija spremna surađivati s njima u području nafte i plina. No dodao je da „trebamo dobiti signale da su oni spremni surađivati s nama". Tako se predstavlja kao navodni spasitelj u nevolji.

S pogledom na vlastitu zemlju, Putin zahtijeva da ruski proizvođači koriste dodatne prihode iz sektora nafte i plina kako bi smanjili zaduženost i druge obveze prema bankama.

Putin pokušava umilostiviti javnost i prikazati Rusiju u dobrom svjetlu — i svijetu, i vlastitom stanovništvu, koje sve više trpi zbog rata protiv Ukrajine i njegovih troškova. Rusija zasad profitira od rasta cijena energenata. Ali dokle?

Daljnje koristi za Putina

Osim financijskih koristi, Putin može izvući i političke prednosti iz rata protiv režima u Teheranu: mirovni pregovori između Rusije, Ukrajine i SAD-a trebali bi biti obnovljeni, možda već sljedećeg tjedna. Ali zasad su suspendirani — što ide Putinu u korist, jer voli igrati na kartu vremena.

Također mu pogoduje i to što je međunarodno pravo ponovno palo u drugi plan zbog iranskog rata. Time dobivaju oni koji se zalažu za pravo jačega. Putin bi to mogao tumačiti u svoju korist čim mu zatreba.

Ovisno o trajanju rata, SAD bi mogle upotrijebiti oružje koje bi inače bilo poslano Ukrajini— primjerice rakete protuzračne obrane „Patriot". To znači da ne bi stigle u Kijev.

Apropos toga: neko je vrijeme Iran važio za glavnog ruskog dobavljača oružja. Nakon invazije na Ukrajinu, Kremlj je navodno počeo kupovati iranske dronove „Šahid", iako to nikada nisu potvrdile ni jedna ni druga strana. U međuvremenu postoje tvrdnje da Rusija sama proizvodi dronove po uzoru na „Šahide" i da ih je čak unaprijedila.

Bez obzira na to, Rusija i Iran su u siječnju 2025. potpisali sporazum o partnerstvu. On ne sadrži obvezu vojne pomoći, ali obuhvaća suradnju u svim ostalim područjima: gospodarstvu, znanosti, energetici.

Ako iranski režim padne, Rusija ostaje bez još jednog saveznika

Ako bi režim u Iranu pao ili bio ozbiljno oslabljen, nakon Sirije i Venezuele Rusija bi ostala bez još jednog saveznika. Putin je prethodnih godina promovirao stvaranje novog svjetskog poretka i tražio partnere na Globalnom Jugu.

Svoju propagiranu „multipolarnost" želio je pokazati na forumima poput Šangajske organizacije za suradnju ili BRICS-a. U stvarnosti, međutim, SAD su više puta pokazale da mogu nekažnjeno eliminirati ili politički onesposobiti čelnike zemalja Globalnog Juga. Putin, koji želi veći utjecaj u tim regijama, sve to promatra — s mnogo riječi, ali bez konkretne pomoći saveznicima.

Mogu li za Putina prevagnuti prednosti ili mane američko-izraelskog napada na Teheran, još se ne može procijeniti. Službeno, on želi brz kraj sukoba.

Američki predsjednik Donald Trump je, možda u rijetkom trenutku pronicljivosti, prepoznao određenu neiskrenost kod Putina. Nakon nedavnog telefonskog razgovora s njim, rekao je: „Kad bi okončao rusko-ukrajinski rat — to bi bilo od veće pomoći."

Björn Blaschke, ARD

Loši energetsko-politički odnosi između Hrvatske i Mađarske odnedavno su još gori, uslijed prijave koju su mađarska naftna kompanija Mol i slovački Slovneft podnijeli Europskoj komisiji zbog, uvjereni su, zloupotrebe monopola hrvatske kompanije Janaf. Posrijedi je istoimeni naftovodod terminala u Omišlju kod Rijeke, do Mađarske i Srbije. Predmet spora, međutim, jest činjenica da Janaf i RH odbijaju mađarski zahtjev za transport nafte iz Rusije nakon obustave rada naftovoda Družba u Ukrajini zbog navodnog ratnog oštećenja u ruskom napadu.

Janaf već Mađarskoj i Slovačkoj dostavlja naftu iz drugih izvora, ali te dvije države i dalje žele raspolagati izuzećem od sankcija nad kupoprodajom tog energenta iz Rusije, znatno jeftinijeg od ponude iz ostalih zemalja. One tvrde i da Družba nije oštećena, ali nameće se pitanje zbog čega Mol i Slovneft prozivaju Janaf ako se on samo, po izjavi hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, ravna prema odredbama o sankcijama Europske unije i SAD-a Rusiji. Također, nije jasno kakvog smisla onda ima posredovanje Europske komisije, izvršnog tijela te iste unije.

EU pere ruke

„Pretpostavljam da su u Budimpešti procijenili da je Janaf, odnosno Hrvatska, najslabija karika u lancu“, rekao nam je naftni stručnjak Davor Štern, uz ostalo nekadašnji ministar gospodarstva RH. No on smatra da je vrh Europske unije nedavno Hrvatsku doveo u nepriliku, na neki način opravši ruke porukom da je odluka upravo na toj državi. Štern drži kako je pritisak na Janaf dio nastojanja za povratak u pune trgovinske odnose s Rusijom, o čemu su proteklih dana govorili mađarski premijer Viktor Orbán i ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó.

Zanimalo nas je i što se zbiva u još širem kontekstu, naime, u svjetlu najnovije odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa da Indiji dopusti kupovinu nafte od Rusije, a čemu je prethodio prestanak dotoka iz Irana zbog napada SAD-a i Izraela na tu zemlju. „Slažem se, kontekst je neodvojiv“, kaže ovaj bivši političar, „i sve valja uzeti u obzir, a naročito situaciju nakon blokade Hormuškog tjesnaca. Zapadno, ali i dalekoistočno tržište najednom ostaju bez velikih količina goriva, što u nekom scenariju može dovesti do ukidanja sankcija Rusiji.“

Svijet jednostranih odluka

Štern ističe da mu je držanje hrvatskog ministra gospodarstva Ante Šušnjara prema mađarskoj vladi i Molu - vrlo simpatično. „On tu s osnovom i samopouzdano uzima stvari iz svojeg resora u svoje ruke. A s druge strane imate slučaj da u ime Mola govori Szijjártó, dok se Mol uopće ne oglašava. Meni je to sve vrlo čudno. Pored svega i to da Mol ima rafineriju i u Rijeci, ali ona se ne spominje kod prijemanafte za Mađarsku i Slovačku preko Janafa. Spominju se samo njihovi pogoni, iako bi najjeftinija bila Rijeka. Vrlo čudno“, kaže Davor Štern.

Porazgovarali smo o istom sporu zatim i s Lukom Brkićem, politekonomistom sa zagrebačkog Sveučilišta Libertas koji je ponajprije naglasio da je zbrka oko sankcija nastala davno prije mađarsko-slovačke pritužbe na Janaf. „O sankcijama je“, podsjeća on, „prvo odlučivalo američko nacionalno tijelo koje je protegnulo ovlasti daleko od granica svoje jurisdikcije. I nipošto ne tvrdim da Rusija to nije zaslužila, ali je problem kad nitko ovdje ne propituje svijet u kojem se krucijalne odluke donose jednostrano, a svi trpimo posljedice."

Sve manje onoga što bi morala biti EU

„Ranije smo se pravili da nije tako, dok se danas to slijedi posve šutke. Istinski problem nastaje kad i zbog toga dođe do nedaća koje podnosi čitava Europa, pa i kudikamo šire“, rekao je Brkić za DW. Nadalje on tvrdi da, uslijed tako (ne)uređenih odnosa, sve manje i manje ostaje onoga što bi morala biti EU. Lisabonski ugovor, kao što je napomenuo, još od 2009. godine definira zajedničku energetsku politiku Europske unije. No od toga je po njegovu mišljenju ostalo tek mrtvo slovo na papiru, pa o toj politici definitivno ne odlučuje Bruxelles.

„Uvjeren sam da je jedina zajednička politika EU ona agrarna, a u ovom pak slučaju ne bih Mađarsku i Slovačku osuđivao samo zato što slijede svoj interes u krizi. Europska komisija je gurnula vrući krumpir Hrvatskoj, a što se vanjske i ekonomske politike EU-a tiče, danas dok Mediteran gori, čeka se da komesarica EK-a Dubravka Šuica dotakne nekog po ramenu“, zaključio je Luka Brkić i konačno dodao da je kao Europljanin i europejac ogorčen zbog prevlasti nekompetencije i okorjelog birokratizma u inače sasvim nesamostalnim strukturama EU-a.

Svijet je očekivano fokusiran na tankere s naftom i ukapljenim prirodnim plinom (LNG) koji ne prometuju u Hormuškom tjesnacu zbog rata u Iranu. Taj uski prolaz između Irana i Omana zaslužan je za oko petinu globalnog izvoza sirove nafte i LNG-a iz Zaljeva u ostatak svijeta.

Međutim, još je osjetljiviji teret gnojivo koje pomaže nahraniti svijet, kao i uvoz hrane o kojem ovise zaljevske države poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Kuvajta, Omana, Bahreina i Saudijske Arabije.

Zemlje Zaljeva čine 20 % globalne trgovine ključnim gnojivima poput amonijaka, fosfata i sumpora, pokazuju podaci tvrtke Signal Group. Gotovo polovica svjetske trgovine ureom — najraširenijim dušičnim gnojivom — dolazi upravo iz regije Zaljeva, pri čemu samo Katar osigurava desetinu globalne opskrbe, prema navodima Bloomberg Intelligence.

Kada je QatarEnergy prošlog tjedna zaustavio proizvodnju nakon iranskih napada na Ras Laffan, najveće svjetsko čvorište LNG-a i gnojiva, stotine tisuća tona ključnih hranjivih sastojaka i prekursora za gnojiva odjednom su bile blokirane.

Popratni efekti rata s Iranom predstavljaju treći veliki rizik za globalnu sigurnost hrane u posljednjih šest godina — nakon pandemije COVID-19 i ruskog zauzimanja nadzora nad ukrajinskim poljoprivrednim zemljištem i lukama koje su korištene za izvoz žitarica.

Nestašice gnojiva mogle bi utjecati na prinose

Prema UNCTAD-u, oko 1,33 milijuna tona gnojiva izvozi se kroz Hormuz svakog mjeseca. To znači da bi 30-dnevna blokada tjesnaca mogla izazvati nestašice i rizike za prinose kultura ovisnih o dušiku, poput kukuruza, pšenice i riže.

„Više cijene utjecat će na izbor usjeva“, rekao je Joseph Glauber iz IFPRI-ja (International Food Policy Research Institute iz Washingtona) za DW. „Poljoprivrednici bi mogli odabrati kulture koje zahtijevaju manje gnojiva."

Glauber je dodao da bi poljoprivrednici, posebno u siromašnijim zemljama, mogli jednostavno smanjiti ukupnu upotrebu gnojiva, što bi štetilo prinosima.

Unatoč tvrdnji američkog predsjednika Donalda Trumpa da je rat „gotovo završen“, UKMTO (United Kingdom's Maritime Trade Operations) je u srijedu objavio da je Iran pucao na tri broda u Hormuzu, što pokazuje da Teheran i dalje želi držati tjesnac (gotovo) zatvorenim.

Što Hormuz dulje ostane zatvoren za komercijalnu plovidbu, to će se više globalni lanci opskrbe gnojivima poremetiti, upozoravaju analitičari.

Nizozemska banka ING je navela da bi dugotrajan prekid „značajno smanjio dostupnost gnojiva“ u regijama koje najviše ovise o uvozu, poput Brazila, Indije, Južne Azije i dijelova EU-a.

Drugi veliki proizvođači gnojiva — Rusija, Kina, SAD i Maroko — imaju ograničene kapacitete za brzu nadoknadu manjka. Kina je uvela ograničenja na izvoz fosfatnih i dušičnih gnojiva, ali bi sada mogla biti pod pritiskom da ih ublaži.

„Dušik se može proizvoditi gdje god postoji prirodni plin ili ugljen“, rekao je Glauber. „No visoka cijena prirodnog plina je pravi problem“, jer bi povećanje proizvodnje bilo neekonomično.

Rastuće cijene nafte utječu na rast cijena hrane

Osim gnojiva, nafta izravno oblikuje troškove hrane — ona pokreće poljoprivredne strojeve, kamione, preradu i hlađenje. Svaka faza proizvodnje hrane sada je izložena rastu cijena energije.

Dok se cijena nafte Brent drži na oko 89 američkih dolara nakon skokova i do 119,50 dolara, efekt se već osjeti na benzinskim postajama. Na američkoj zapadnoj obali dizel je skočio na 4,69 dolara po galonu, dok u Njemačkoj prelazi 2,10 eura po litri.

Azijske ekonomije — Kina, Japan i Južna Koreja — također bilježe snažne poraste cijena goriva. Indija je zamrznula cijene dizela i benzina, štiteći potrošače i komercijalni transportni sektor.

Šefica MMF-a Kristalina Georgieva upozorila je u intervjuu za Bloomberg da bi rast cijena energije od 10 % tijekom iduće godine povećao globalnu inflaciju za 0,4 postotna boda i smanjio globalni rast za 0,2 %.

„Energija neizravno čini oko 50 % troška hrane", rekao je Glauber. „Nakon što su zemlje 2023./24. iskusile visoku inflaciju hrane, cijene nisu pale — samo je stopa rasta usporila."

Najsiromašnije i najovisnije zemlje pretrpjet će najveći udar

Ljudski „trošak" rata tako će najviše podnijeti najsiromašnije i uvozu najizloženije države.

Indija je posebno izložena jer uvozi do dvije trećine dušičnih gnojiva iz Zaljeva. Nestašice bi ugrozile monsunsku sezonu sadnje i povećale troškove za osnovne usjeve kojima se hrani 1,45 milijardi ljudi.

Brazil, jedan od najvećih svjetskih izvoznika hrane, ovisi o urei iz Zaljeva za oko 40 % svojih potreba dušika. Bilo kakav trajniji prekid ugrozio bi prinose soje i kukuruza.

Subsaharska Afrika suočava se s najvećim rizikom. Mnoge zemlje već koriste premalo gnojiva za dobre prinose, pa bi i mali porast cijena mogao prisiliti poljoprivrednike da dodatno smanje upotrebu, što bi potaknulo rast gladi.

U Iranu je po navodima Bloomberga inflacija već bila iznad 40 % i prije početka aktualnog sukoba, a poremećaji u uvozu, energiji i logistici dodatno će podići cijene hrane, što teško pogađa milijune ljudi.

Zaljevske države, koje uvoze 80–90 % hrane, također su iznimno ovisne o Hormuzu. Dugotrajnija blokada mogla bi isprazniti strateške rezerve u roku od nekoliko mjeseci, prisiljavajući ih na racionalizaciju ili pronalazak alternativnih (skupljih) distributivnih pravaca.

Nova dionica crnogorske autoceste, od Bara do Boljara na granici sa Srbijom, trebala bi koštati 694 milijuna eura. Novac ide kineskoj tvrtki Powerchina i njezinoj podkompaniji Stecol, piše njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

List sagu oko te autoceste, koja je započeta 2014., naziva primjerom kineske „diplomacije dužničke zamke".

„Za razliku od Europske unije, koja je sumnjala u isplativost zahtjevnog građevinskog pothvata, s mnogim mostovima i tunelima u planinskom području, Peking je već tada bio vrlo spreman ispuniti želju Podgorice", podsjeća FAZ.

Više od milijarde dolara posudila je kineska Exim banka, a posao je dobila državna China Road and Bridge Corporation (CRBC). „No, prve rate kredita trebalo je vratiti prije nego što je prva dionica ceste uopće bila gotova", piše list, a gradilo se uz mnogobrojna odlaganja i rast troškova.

Mala država je, podsjeća se, upala u proračunske teškoće. Tako je 2020. zaduženost Crne Gore dostigla 104 posto BDP-a. „Shema koja je poznata iz Afrike tada je prvi put viđena u Europi", ocjenjuje list.

Je li sada sve drukčije?

Tek je dogovor s europskim i američkim bankama sveo kamate na ispod pedeset posto prethodnog iznosa, no otplata glavnice do danas opterećuje Podgoricu.

„Slučaj Crne Gore plastično je pokazao granice kineske moći u regiji gdje različiti diplomatski utjecaji i vanjska potpora igraju ključnu ulogu", piše FAZ.

Gradnja se nastavlja, opet s Kinezima, ali postoji ključna razlika, kaže Milan Ljiljanić, prvi čovjek državnog Monteputa – novac sada dolazi iz Europe. EU subvencionira gradnju sa 150 milijuna eura, a Europska banka za obnovu i razvoj daje kredit od još 200 milijuna.

„Time se za 180 stupnjeva okrenuo stav politike EU koja je prije više od deset godina strogo odbijala gradnju te ceste duge 177 kilometara", bilježi frankfurtski dnevni list.

Zašto je Bruxelles promijenio stav?

Crna Gora je, dodaje se, danas najizgledniji kandidat za sljedeću članicu EU, možda već 2028. godine.

No, u češkoj nevladinoj organizaciji PromatračiKine u središnjoj i istočnoj Europi smatraju da blizina Podgorice članstvu u EU nije jedini razlog probuđenog interesa Bruxellesa. „Autocesta je dio većeg europskog koridora 11 koji povezuje Bari u Italiji s Bukureštom u Rumunjskoj", pišu oni.

Uz to, ocjenjuju da se time smanjuje utjecaj Kine i Rusije u regiji.

List prenosi da kritičari u Crnoj Goripothvat podrugljivo nazivaju „cesta u nigdje", no vlasti misle drukčije. Ljiljanić hvali pothvat kao „snažan poticaj za razvoj sjevera Crne Gore".

Kinezi grade i beogradski metro

Nova dionica trebala bi se graditi pet godina, a zatim će ostati još dvije dionice ove ceste koja na golemim betonskim stupovima prelazi preko „zelenih dolina i planinskih padina", opisuje FAZ.

Dodaje se da nije jedinstven slučaj da europskim novcem poslove dobivaju Kinezi, podsjećajući da je slično bilo u slučaju hrvatskog Pelješkog mosta koji je otvoren prije četiri godine. I njega je gradila kineska CRBC.

Ta tvrtka sada nije uspjela pobijediti na natječaju za nastavak gradnje u Crnoj Gori, ali ni novi graditelji, Powerchina, nisu nepoznati u regiji.

„U Srbiji i Bosni i Hercegovini taj pekinški državni koncern gradi ceste i vjetroelektrane", podsjeća se. Ista tvrtka vodi konzorcij koji treba graditi beogradski metro, projekt vrijedan milijardu eura.

Ministrica gospodarstva Katherina Reiche počela je „najvažnijim vijestima“. „Energetska opskrba Njemačke je zajamčena“, rekla je u srijedu (11. ožujka), objavljujući da su otvorene naftne rezerve zemlje.

Na benzinskim postajama vozači nailaze na cijene koje su već u velikoj mjeri probile psihološku granicu od dva eura po litri benzina ili dizela. Tko mora natočiti gorivo na autocesti, gdje su cijene u pravilu uvijek više, nailazi i na 2,5 eura. Cijene su za desetak dana rata u Iranu porasle za 30 posto.

A ipak, kaže Reiche, nafte u Njemačkoj ima dovoljno. Za plin također ne brine, jer tek četiri posto ukupne potrošnje EU-a dolazi iz zaljevskog područja u kojem se sada ratuje.

Benzinske postaje pod povećalom

Demokršćanska političarka ima osjetljiv i nezahvalan posao smirivanja javnosti i gospodarstva. Vjerojatno je zato odmah reagirala kada je Međunarodna agencija za energiju (MAE) zamolila članice da puste na tržište 400 milijuna barela sirove nafte i tako stabiliziraju cijene. Riječ je o najvećem puštanju rezervi u povijesti koje je zatražila MAE.

MAE obvezuje 32 članice – uglavnom zapadne zemlje – da u svakom trenutku imaju rezerve nafte dovoljne da u prosjeku mogu izdržati 90 dana bez uvoza ijedne kapi.

Njemačka u, pretežno podzemnim skladištima, ima oko 19,5 milijuna tona nafte. Sada u promet pušta oko 2,4 milijuna tona – što je otprilike desetodnevna ukupna potreba cijele zemlje.

Vlada će također pokušati smanjiti pritisak cijena na potrošače tako što bi, po uzoru na Austriju, bilo dopušteno da cijene rastu samo jednom dnevno, dok bi se mogle snižavati neograničen broj puta.

U Njemačkoj je inače uobičajeno da benzinske postaje mijenjaju cijene više puta dnevno, ovisno o dobu dana, navali kupaca, dolasku vikenda ili praznika, kao i u odnosu na konkurenciju koja posluje u blizini.

Uz to bi Zavod za zaštitu tržišnog natjecanja trebao pomnije pratiti eventualne zlouporabe pri povećanju cijena.

Kap u moru

Dnevno se u svijetu crpi oko sto milijuna barela nafte. Petina prolazi kroz Hormuški tjesnac koji je Iran zatvorio otkako su SAD i Izrael započeli napade. Navodno je Iran postavio i podvodne mine. Ako je to točno, teško da će Hormuški tjesnac uskoro biti plovan.

Posezanje za rezervama nafte u toj je situaciji „smisleno, ali nije čarobni štapić“, kaže ekonomist Marcel Fratzscher iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja. Ako tjesnac ostane blokiran, rezerve nafte bile bi „kap u moru“, dodaje on.

Od ruskog napada na Ukrajinu i izostanka jeftinijeg plina, cijene energenata u Njemačkoj ionako su visoke. Previsoke, kažu gospodarstvenici.

Aktualna vlada kancelara Friedricha Merza obećala je oporavak gospodarstva i nade polaže u 500 milijardi eura ulaganja u infrastrukturu u narednim godinama – još toliko uložit će u vojsku.

Koliki je račun?

Fratzscher procjenjuje da će rat na Bliskom istoku „usporiti, ali ne i zaustaviti oporavak“ njemačkog gospodarstva. Cijena rata u Iranu bit će oko 0,1 do 0,2 posto manji rast BDP-a, ali to, kaže Fratzscher, samo pod uvjetom da cijene energenata ne nastave divljati i da se normaliziraju već od drugog tromjesečja.

Drugi ekonomisti su pesimističniji. „Ako svjetskom gospodarstvu dulje bude nedostajalo dvadeset posto kapaciteta nafte i plina, to bi bio snažan udarac“, rekao je Gabriel Felbermayr za dnevnik Handelsblatt.

Njegov Institut njemačkog gospodarstva procjenjuje da bi cijena od 100 dolara po barelu za Njemačku značila 0,3 posto manji BDP ove godine, a čak 0,6 posto sljedeće.

Rakete se prodaju ali automobili ne

Kancelaru Merzu trebaju dobre vijesti s ratišta. „Njemačka i Europa nemaju interes za beskrajnim ratom“, rekao je. Nitko ne želi da se iranska državnost raspadne niti da se Iran ekonomski uguši, kaže. „To se tiče i naše sigurnosti, naše opskrbe energijom, a možda i kretanja migracija."

Nova nesigurnost pogađa njemačko gospodarstvo koje ionako pamti i bolje dane. Posebno su pogođene grane koje troše mnogo energije, a važne su izvozne industrije – kemijska industrija, proizvodnja metala, strojeva…

Što se tiče najvažnije, automobilske industrije, ona je već u velikoj krizi. Upravo je Volkswagen objavio da do 2030. ukida 50.000 radnih mjesta u Njemačkoj. Porsche bilježi pad dobiti od 91 posto.

Dobre brojke sada bilježe samo proizvođači oružja. Düsseldorfski koncern Rheinmetall dodatno je poguran ratom u Iranu. Njegov čelnik Armin Papperger kaže da je potražnja za protuzračnim raketama ogromna. „Tijekom vikenda telefoni nisu prestajali zvoniti."

Opet više nuklearne energije u Europi? Za to se zalaže šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona je na nuklearnom samitu kod Pariza početkom tjedna kao „stratešku grešku“ opisala okretanje leđa atomskoj energiji u pojedinim državama Europske unije.

Hvalila je tu energiju kao pouzdanu, povoljnu i uz male emisije štetnih plinova. Von der Leyen je najavila financijsku pomoć EU-a za izgradnju nuklearnih centrala.

Za šeficu Europske komisije se tako zatvara i obiteljski krug. Još je njezin pokojni otac Ernst Albrecht, također član CDU-a, sedamdesetih bio premijer Donje Saske i zalagao se da se u toj pokrajini napravi odlagalište radioaktivnog otpada.

Nije uspio. Mjestašce Gorleben, gdje je trebalo biti odlagalište, do danas je ostalo simbol borbe stotina tisuća prije svega mladih ljudi protiv atomske energije. Radioaktivni otpad nikad nije tamo skladišten.

Vječita debata

Von der Leyen ni danas nema ključnu podršku u svojoj stranci, njemačkoj CDU. Bila je bliska bivšoj kancelarki Angeli Merkel koja je prije 15 godina, pod utiskom havarije u japanskoj Fukušimi, odlučila krenuti u proces "opraštanja" od atomske energije.

Posljednja nuklearka je skinuta s distributivne mreže prije tri godine. Građene su od 1961. godine i u jednom trenutku je 37 reaktora davalo čak 30 posto njemačke struje.

Napuštanjem te logike nikad nisu svi bili zadovoljni. Posebno zbog veće ovisnosti od uvozne nafte i plina, što uvijek prate ćudi kolebanja svjetskih cijena, sukoba i geopolitičkih računica. Debate bi se po pravilu užarile – recimo, nakon ruskog napada na Ukrajinu, ili sada, po udaru na Iran – da bi onda brzo zgasle.

Sada savezni kancelar Friedrich Merz, i on stranački kolega Ursule von der Leyen, ponavlja da „nije moguće“ vratiti se energiji koju su prethodne vlade ugasile. „Žalim zbog toga, ali tako je, i moramo se koncentrirati na energetsku politiku koju imamo“, rekao je Merz u utorak (10. ožujka).

Teoretski ima većine...

Tehnički gledano, pokretanje reaktora nije mačji kašalj. Ali, prije svega, Merz zna da u ovom sazivu parlamenta nema većinu za takav korak. Odnosno – imao bi je ako bi zastupnici njegove Unije digli ruke sa zastupnicima desničarske Alternative za Njemačku (AfD).

Za Merza bi to bio ulazak u duboko zaleđe u kojem se već jednom opekao. Sada kategorično isključuje bilo kakvu suradnju ili pravljenje većine oko neke teme s AfD-om, koja je u dijelovima pod prismotrom zbog desnog ekstremizma.

U samoj saveznoj vladi, manji partner, socijaldemokrati (SPD), jasno odbacuje ideju povratka nuklearnoj energiji. Ministar zaštite okoliša Carsten Schneider (SPD) podsjetio je na „milijarde poreznog novca" koliko je koštao rad nuklearnih elektrana.

„Treba izvući zaključke ako jedna rizična tehnologija nakon 75 godina i dalje visi nad državnim loncem, a uz to postoje bolje alternative“, rekao je on.

Privatnike to ne zanima

Schneider je lakonski odbacio ideje Bruxellesa o polaganju prije svega na male mobilne modularne reaktore. „Te male atomske centrale se desetljećima najavljuju, ali ne uspijevaju se nametnuti. Umjesto toga, stalno vape za subvencijama."

U tome je dobio jak glas podrške u liku Markusa Krebbera, šefa najvećeg njemačkog opskrbljivača strujom RWE. „Kako sada stvari stoje, nezamislive su privatne investicije u male modularne reaktore“, rekao je on za Politico.

Na svijetu nema, dodao je Krebber, dobavljača koji bi danas ponudio sagraditi takav reaktor po fiksnoj cijeni. Sve u svemu – privatnom sektoru ne pada na pamet da se bakće modularnim reaktorima.

Za razliku od Njemačke, u drugim zemljama EU-a se razmišlja o jačanju nuklearnih kapaciteta. Prije svega u atomskoj zemlji Francuskoj gdje radi 57 reaktora.

Francuzi su utemeljili kružok petnaest članica EU-a koje se zalažu za još (više) reaktora. Među njima su Švedska i Italija, dok njemački stav dijele recimo Španjolska i Austrija.

Sindikat pilota zrakoplovne kompanije Lufthansa, Cockpit, planira u četvrtak i petak stupiti u štrajk. Pogođeni su putnički i teretni letovi Lufthanse koji polijeću s njemačkih zračnih luka od četvrtka u 00:01 do petka u 23:59. Iz mjera su izuzeti letovi prema Bliskom istoku.

Sindikat pilota Lufthanse Vereinigung Cockpit pozvao je više od 5.000 zaposlenih na štrajk. Pogođeni su letovi matične tvrtke Lufthansa i njezine teretne podružnice Lufthansa Cargo. Kod regionalne podružnice CityLine štrajkat će se samo u četvrtak.

Pozadina su neuspješni pregovori o plaćama u tvrtki CityLine te o kolektivnim mirovinskim aranžmanima u matičnoj kompaniji Lufthansa i njenoj teretnoj podružnici Lufthansa Cargo.

Eurowings leti (do daljnjeg)

Prema najavama, koncern će najkasnije do 14 sati predstaviti zamjenski red letenja za razdoblje štrajka. Zbog toga je pokrenut interni poziv kako bi se, unatoč štrajku, mogla ponuditi minimalna razina letova.

Operatori koji nisu zahvaćeni štrajkom — Discover Airlines i Lufthansa City Airlines — odradit će svoj program prema planu i po mogućnosti preuzeti dodatne letove. Putnici s aerodroma u Hamburgu i Hannoveru moraju računati ponajprije na ograničenja u domaćem zračnom prometu prema Frankfurtu i Münchenu.

Na linije Eurowingsa, Lufthansine podružnice, štrajk neće utjecati. Ondje do ponedjeljka (16. ožujka) traje glasanje o mogućem budućem štrajku.

Bliski istok izuzet iz štrajka

Prema navodima sindikatu pilota, neće se štrajkati na letovima prema trenutačnim kriznim područjima na Bliskom istoku. To se odnosi na destinacije u Egiptu, Azerbajdžanu, Bahreinu, Iraku, Izraelu, Jemenu, Jordanu, Kataru, Kuvajtu, Libanonu, Omanu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Međutim, mnoge od tih destinacija Lufthansa trenutačno ionako ne opslužuje.

Letovi za Dubai, Abu Dhabi, Amman, Erbil, Bejrut, Tel Aviv i Damman obustavljeni su, prema navodima Lufthanse, do najmanje 15. ožujka, a možda i duže. Trenutno se leti samo u Rijad i Jeddu u Saudijskoj Arabiji.

U prvom štrajku otpalo gotovo 800 letova

Piloti Lufthanse već su jednom s istim zahtjevima štrajkali 12. veljače. Prema podacima kompanije, tada je moralo biti otkazano 800 letova, a pogođeno je bilo oko 100.000 putnika. Pozadina štrajka u Lufthansa i Lufthansa Cargo je spor oko uvjeta mirovninskog ugovora unutar kompanije.

Uprava Lufthanse kritizira najavu štrajka i govori o ekstremno oštroj i nerazmjernoj mjeri. Direktor za kadrove Michael Niggemann kaže da „ova eskalacija ni na koji način nije razumljiva.“ To se posebice odnosi na vrijeme u kojem rat s Iranom uzrokuje novu razinu geopolitičke nesigurnosti.

Niggemann je sindikatu ponovno ponudio razgovore o cjelovitom rješenju. „Umjesto da štrajkovima dodatno pogoršavamo razvojne mogućnosti Lufthanse Classic, trebali bismo započeti razgovore o modernizaciji i budućoj veličini flote, što ima izravan i neposredan utjecaj na karijerne perspektive pilotkinja i pilota.“ Kompanija navodi kako i dalje ostaje spremna na pregovore s pilotima.

Kako je u utorak (10.3.) priopćio koncern Volkswagen, najveći europski proizvođač automobila, čiji brendovi uključuju između ostalih i Porsche, Audi, Škodu ili Seat, neto dobit je u prošloj godini gotovo prepolovljena u odnosu na prethodnu i pala je na 6,9 milijardi eura. To je najniži rezultat od dizelskog skandala 2016. godine. „Godina 2025. bila je obilježena geopolitičkim napetostima, carinama i visokom konkurentskom intenzitetu“, dao je kao objašnjenje za taj sunovrat financijski direktor Arno Antlitz.

Porsche stvara probleme

Za pad dobiti proizvođač automobila krivi dobrim dijelom i probleme poznatog proizvođača sportskih automobila Porschea, koji je važan dio koncerna VW i ranije je uvijek donosio debelu zaradu. Prošle godine ona je, međutim, dramatično pala, za više od 90 posto.

Problemi za tvrtku iz Stuttgarta su se nazirali već 2024. ,no prošle je godine situacija postala još teža: poslovanje u Kini je zapelo, carine u SAD-u koštale su mnogo novca, a električni modeli poduzeća nailazili su na znatno manji odaziv nego što se očekivalo. Bivši šef Porschea Oliver Blume stoga je prije svog odlaska potpuno preokrenuo strategiju – veća ponuda modela s motorima s unutarnjim izgaranjem trebala bi ponovno dati zamah prodaji.

No taj zaokret isprva je bio vrlo skup. Samo za to je nastao trošak od oko 2,4 milijarde eura. Porsche je naime snažno ulagao u električne automobile, davao prioritet e-modelima, a modeli s unutarnjim izgaranjem trebali su postupno nestati iz ponude. Promjena smjera sada zahtijeva prilagodbu projekata i otpise. Također se planirala izgradnja vlastite tvornica baterija. Taj se projekt sada ukida, uz trošak od oko 700 milijuna eura.

Ukupni izvanredni troškovi iznosili su oko 3,9 milijardi eura – jer su i američke carine donijele oko 700 milijuna eura dodatnih izdataka. U automobilskoj djelatnosti – dakle bez financijskih usluga – dobit prije oporezivanja iznosila je tek 90 milijuna eura.

Ukidanje 50.000 radnih mjesta

No čak i očišćena od posebnih negativnih faktora poput otpisa u Porscheu, profitna marža Volkswagena za cijelu godinu iznosila je samo 4,6 posto, izvjestio je koncern u utorak. Ako se isključe troškovi carina, marža raste na još uvijek niskih 5,5 posto.

To „dugoročno nije dovoljno“, rekao je Antlitz. Volkswagenu na taj način nedostaje sredstava za investicije koje bi omogućile bolje poslovanje u budućnosti. Za 2026. godinu koncern očekuje između 4,0 i 5,5 posto.

U tom kontekstu VW će i dalje „dosljedno“ smanjivati troškove, naglasio je Antlitz. U Njemačkoj će se stoga ukinuti dodatna radna mjesta: „Ukupno bi do 2030. trebalo ukinuti oko 50.000 radnih mjesta u cijelom Volkswagen koncernu u Njemačkoj“, rekao je član uprave Oliver Blume u pismu dioničarima. Krajem 2024.

VW je sa sindikatima već dogovorio ukidanje 35.000 radnih mjesta u Njemačkoj do 2030., ponajprije u matičnom brendu VW. Sada bi rezovi trebali zahvatiti i Audi, Porsche te softversku podružnicu Cariad.

Pad prodaje

Prihodi koncerna ostali su 2025. uglavnom stabilni, na gotovo 322 milijarde eura (minus 0,8 posto). Volkswagen je diljem svijeta zapošljavao 662.900 radnika – 2,4 posto manje nego godinu ranije.

U prodajnim rezultatima koncern je 2025. zabilježio rast od pet posto u Europi i čak deset posto u Južnoj Americi. To, međutim, nije bilo dovoljno: na dva ključna tržišta je prodaja znatno pala. Tako je u Sjevernoj Americi Volkswagen prodao 12 posto manje vozila nego godinu dana ranije, a u Kini šest posto manje.

Ukupno je koncern time pao ispod i psihološki i ekonomski važne granice od devet milijuna prodanih vozila. Za usporedbu, japanski Toyota koncern uspio je unatoč globalnim trgovinskim napetostima u prošloj godini povećati prodaju i, uključujući podružnice Daihatsu i Hino Motors, isporučio je 11,3 milijuna vozila – dodatno povećavši svoju prednost nad konkurentom iz Wolfsburga kao najveći svjetski proizvođač automobila.

E-mobilnost nije otpisana

Pozitivno se kod Volkswagena razvijao udio potpuno električnih vozila – porastao je prošle godine na 22 posto u knjigama narudžbi - prodaja električnih automobila porasla je 55 posto. S tim trendom će VW nastaviti: u 2026. godini koncern će „pokrenuti pristupačnu elektromobilnost s premium tehnologijom“, najavio je izvršni direktor Blume.

Automobilski stručnjak Ferdinand Dudenhöffer iz Center Automotive Research (CAR) istaknuo je u utorak da su u Volkswagenu prošle godine donesene „važne odluke“. U Kini bi Volkswagen s vozilima razvijenima izravno u toj zemlji mogao „postići preokret“, no „najveći izazov“ ostaje Porsche. Ipak, 2026. bi „mogla postati godina stabilizacije u vrlo nestabilnom okruženju“, rekao je Dudenhöffer. Godina će biti „ne samo za VW koncern vrlo izazovna“.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...