Vecernji list

Pismo njemačkog kancelara Friedricha Merza se već proširilo političkim Berlinom. U obraćanju predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, predsjedniku Vijeća EU-a Antoniu Costi i Nikosu Christodoulisu, predsjedniku Cipra, trenutačno predsjedavajuće članice EU-om, Merz se zalaže za davanje dinamike procesu proširenja Europske unije. U prvom redu u pismu se govori o Ukrajini i „pridruženom članstvu".

Kad je Ukrajina u pitanju radi se prije svega o utvrđivanju pozicije uoči pregovora o konačnom rješenju statusa ove zemlje u sjeni ruske agresije. Kancelar Merz (Kršćansko-demokratska unija, CDU) tu govori i o „sigurnosnim jamstvima" za Ukrajinu.

Bolji pristup bez punopravnog članstva

No na kraju svog pisma, koje je poslano još 18. svibnja, Merz govori i o potrebi „intenziviranja dinamike" proširenja i na zemlje zapadnog Balkana. U pismu, koje DW-u stoji na uvid, Merz govori o pristupu ekonomskom području EU-a za ove zemlje kao i o mogućnosti sudjelovanja u radu institucija i prije ulaska u punopravno članstvo.

„Zamisliv je primjerice povlašteni pristup unutarnjem tržištu i bliže veze s europskim institucijama u svakodnevnom procesu donošenja odluka, primjerice dodjeljivanjem statusa promatrača zemljama zapadnog Balkana u svim relevantnim institucijama EU-a te održavanjem zajedničkih sjednica Europske komisije ili Europskog parlamenta s predstavnicima zemalja zapadnog Balkana o pitanjima koja se izravno tiču te regije", stoji u Merzovom pismu upućenom nešto više od dva tjedna prije samita EU-a i zemalja zapadnog Balkana u crnogorskom Tivtu.

Iako Merzove ideje o „članstvu light" nisu nove - u sličnim oblicima su se pojavljivale i u prošlosti, posljednji put u zajedničkom istupu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i albanskog premijera Edija Rame u njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemene Zeitung krajem veljače - reakcije na njegov istup su uglavnom pozitivne.

Uključiti Francusku i Poljsku

„Prije svega treba reći da inicijativa kancelara Merza počiva na spoznaji da ovdje postoji potreba za djelovanjem i to je dobro", rekao je u razgovoru za DW parlamentarni zastupnik stranke Zeleni Boris Mijatović. Član vanjskopolitičkog odbora i dobar poznavatelj prilika u regiji jugoistočne Europe smatra da je dobro da upravo iz Berlina dolazi inicijativa za pomicanje procesa proširenja na zemlje zapadnog Balkana.

On istodobno upozorava da bi bilo još bolje kada bi Merz i svoje najbliže i najvažnije EU-partnere Francusku i Poljsku uključio u ovu inicijativu.

Ideja njemačkog kancelara je naišla na dobar odjek i kod DW-ovih sugovornika u regiji. Jakov Devčić, voditelj ureda zaklade Konrad Adenauer za Srbiju i Crnu Goru, također smatra kako je važan signal da je kancelar spreman unijeti novu dinamiku u proces proširenja. Devčić je ustvrdio kako „kreativni modeli postupne integracije mogu pomoći u prevladavanju zamrznutih procesa i postavljanju novih poticaja za reforme". „S geopolitičkog stajališta krajnje je vrijeme za djelovanje“, zaključio je voditelj ureda, njemačkim demokršćanima bliske, zaklade.

Ukrajina u prvom planu

Istodobno analitičari u Berlinu s kojima je DW razgovarao doduše pozdravljaju inicijativu iz Berlina ocjenjujući kako ona, s obzirom na činjenicu da dolazi iz samog kancelarskog ureda, ima posebnu težinu, no istodobno zaključuju kako je Merzov istup prije svega posljedica želje da se ubrza pristup rješavanju problema s Ukrajinom. Tako ispada da je spominjanje zapadnog Balkana sporedna točka.

„Naravno je dobro da Njemačka pokazuje inicijativu i proaktivnost, da je zainteresirana za neko novo modeliranje ovog članstva, međutim moramo biti svjesni da je to prvenstveno osmišljeno za Ukrajinu i u samom dokumentu koji Merz pokušava predložiti svojim europskim partnerima jasno je da je to inicijativa koja je namijenjena Ukrajini, da se nešto ubrza. I u dokumentu se jasno vidi da je zapadni Balkan tu u drugom planu“, rekao je za DW analitičar Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) Nikola Xaviereff.

Adi Čerimagić iz Europske inicijative za stabilnost (ESI) smatra da Merzovog istupa za alternativnim rješenjima, kada je u pitanju članstvo u EU-u, ne bi bilo bez pritiska iz Kijeva. „Ova inicijativa dolazi kao direktna posljedica pritiska ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji je u kontekstu razgovora o mogućem mirovnom aranžmanu s Rusijom tražio ne samo jamstva za brzo članstvo Ukrajine u EU-u, nego i šire europske sigurnosne garancije koje Ukrajina trenutno ne može dobiti kroz NATO“, rekao je Ćerimagić u razgovoru za DW.

Ništa novog

On zaključuje da Merzov istup ne donosi ništa novog jer već i sad postoji izvjesna razna integracija zemalja zapadnog Balkana u EU strukture. „Inicijativa trenutno otvara više političkih, pravnih i praktičnih pitanja nego što daje odgovora. Čini se da i sam kancelar Merz to prepoznaje, a ta pitanja će vjerojatno postati dio širih rasprava među europskim čelnicima u narednim mjesecima, iako tema još uvijek formalno nije na dnevnom redu Europskog vijeća“, kaže Ćerimagić.

Daljnji problem je, kako kažu naši sugovornici, činjenica da je inicijativa o „članstvu light“ neatraktivna za članice koje su već daleko napredovale u pristupnom procesu, poput Crne Gore koje je već odbojno reagirala i na inicijativu Vučića i Rame.

„Crna Gora i Albanija jesu napredne i one ne žele biti zaključane u ovoj nekoj prostoriji prije punopravnog članstva, dok je za Srbiju i druge potencijalne članice to naravno super ponuda. Oni će biti sretni kad to pročitaju i protumačit će to kao nešto što je snažno, nešto jako dobro za njih, ali neće naravno biti otvoreni i reći kako oni još nisu spremni za to", kaže Xaviereff.

Mijatović smatra da je pozitivno što je Merz izričito spomenuo i Sjevernu Makedoniju što bi moglo utjecati na Bugarsku da odustane od svog blokirajućeg pristupa.

Sugovornici se slažu kako je korak njemačkog kancelara važan za EU perspektivu zemalja zapadnog Balkana ali da on sam po sebi nije čarobni štapić.

„Konkretno za zapadni Balkan prijedlog sadrži ohrabrujući jezik o tome da punopravno članstvo ostaje cilj i da proces proširenja treba ubrzati. Ali u stvarnosti, riječ je više o simboličnoj nadogradnji postojećeg pristupa nego o velikom strateškom zaokretu. Ne postoje konkretne obveze kada je riječ o Crnoj Gori ili drugim državama regije, niti postoji jasna naznaka da bi zemlje koje brzo provode reforme mogle brže napredovati“, zaključuje Ćerimagić.

U noći na srijedu pregovarači EU postigli su dogovor o zakonodavnim prijedlozima za provedbu trgovinskog sporazuma između EU i SAD. Taj se dogovor smatra važnim korakom u provedbi tzv. sporazuma iz Turnberryja u Europskoj uniji.

Što je sporazum iz Turnberryja?

Prošloga ljeta predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i Donald Trump postigli su dogovor u škotskom Turnberryju, na Trumpovu posjedu s igralištem za golf. U središtu sporazuma je sljedeće: SAD će na većinu robe iz EU primjenjivati carine do najviše 15 posto. EU će zauzvrat u potpunosti ukinuti carine na američku industrijsku robu i olakšati pristup tržištu za određene američke ribarske i poljoprivredne proizvode.

Što se sada dogodilo?

Kako bi EU mogla ispuniti svoj dio sporazuma, mora donijeti novo zakonodavstvo. U ranim jutarnjim satima ove srijede su nadležne institucije EU postigle privremeni dogovor o zakonodavnim aktima. Europski parlament pritom je u budući zakon ugradio nekoliko uvjeta.

Koje uvjete traži Europski parlament?

Prije svega, sporazum je dopunjen tzv. klauzulom isteka. Prema njoj bi se sporazum primjenjivao samo do kraja 2029., ali se može produljiti.

Zaštitna klauzula trebala bi omogućiti privremenu obustavu sporazuma ako i nakon 31. prosinca 2026. ostanu povišene carine na proizvode od aluminija i čelika.

Uz to je predviđen i zaštitni mehanizam kako bi se spriječile „ozbiljne štete“ zbog rasta uvoza američke robe. U tu svrhu Europska komisija trebala bi svaka tri mjeseca redovito izvještavati o promjenama u obujmu trgovine između EU i SAD.

Što slijedi?

Dogovor sada moraju konačno potvrditi Europski parlament i Vijeće EU, tijelo koje predstavlja 27 država članica. Europski parlament glasovanje je najavio za sredinu lipnja.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je pozdravila dogovor: „To znači da ćemo uskoro, kako smo obećali, ispuniti svoj dio zajedničke izjave EU i SAD“, napisala je na platformi X (bivši Twitter). Dodala je da bi oba zakonodavna tijela trebala brzo dovršiti postupak kako bi se osigurao stabilan, predvidljiv, uravnotežen i obostrano koristan transatlantski trgovinski odnos.

Ipak, ostaje otvoreno kako će SAD gledati na nove uvjete. U EU vlada uvjerenje da će ih američka vlada prihvatiti. Glasnogovornica Europske komisije izjavila je u srijedu da su obje strane u stalnom kontaktu te da Washington očekuje dogovor i da će ga ocijeniti kao dobru vijest.

Zašto je to toliko dugo trajalo?

U EU naglašavaju da je riječ o uobičajenom zakonodavnom postupku. Ipak, postupak je dva puta bio obustavljen: zbog Trumpovih prijetnji oko Grenlanda i zbog presude Vrhovnog suda SAD koja je poništila pravnu osnovu američkih carina o kojima je u sporazumu uopće riječ.

Nakon što je Donald Trump početkom svibnja zaprijetio povećanjem carina na automobile i dao EU rok do 4. srpnja za provedbu sporazuma, dodatno je porastao pritisak na EU.

Kakva se očekivanja vežu uz dogovor?

Više zastupnika u Europskom parlamentu su kritizirali sporazum iz Turnberryja između Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen i smatraju ga neravnopravnim. „To ne bih nazvao dobrim sporazumom, to sam mislio odmah i mislim i dalje", rekao je u srijedu predsjednik Odbora za trgovinu u Europskom parlamentu Bernd Lange.

Socijaldemokrat je na konferenciji za novinare podsjetio i na pregovaračke okolnosti u kojima se nalazila Ursula von der Leyen. Prema njegovim riječima, Donald Trump povezao je svoje zahtjeve oko carina s pitanjem daljnje američke potpore Ukrajini.

Europska komisija redovito ističe važnost sporazuma, prije svega u stvaranju stabilnosti i predvidljivosti za europske tvrtke i potrošače. S njegovom provedbom povezana je i nada da će stalne prijetnje novim carinama uskoro postati prošlost.

Od početka ovog tisućljeća skoro svake godine dolazi do pojavljivanja ebole, ali aktualna epidemija je drugačija.

Uzročnik većine oboljenja, uključujući i epidemiju u zapadnoj Africi u kojoj je umrlo oko 11.000 ljudi, je Zaire ebolavirus. Protiv ovog soja sada postoji cjepivo. No trenutno kruži rjeđa varijanta poznata kao Bundibugyo; ime je dobila po regiji u Ugandi u kojem se prvi put pojavila 2007. Do danas ne postoje ni cjepiva niti lijekovi za ovu vrstu virusa; otprilike jedna od tri zaražene osobe umre od posljedica infekcije.

Aktualno izbijanje epidemije u istočnom Kongu i Ugandi je treće po redu s Bundibugyo ebolavirusom - i već se pokazalo kao najsmrtonosnije. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), 139 ljudi je umrlo do ove srijede (20.5.), a kod više od 600 pacijenata postoji sumnja da su zaraženi. "Duboko sam zabrinut zbog razmjera i brzine širenja epidemije", rekao je generalni direktor SZO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus na skupštini u Ženevi. "Brojke će i dalje rasti, a i operacije na terenu bit će proširene - uključujući poboljšani nadzor, praćenje kontakata i laboratorijsko testiranje."

Tedros je odmah nakon vijesti o izbijanju epidemije proglasio međunarodno zdravstveno izvanredno stanje bez, kao što je uobičajeno, prethodnog savjetovanja sa stručnjacima. Jer se virus ebole očito već tjednima neprimijećeno širio. I dok zdravstveni radnici, uz veliki osobni rizik, pokušavaju uspostaviti kontrolu u borbi protiv ove po život opasne bolesti, drugi se pitaju: bi li epidemija bila otkrivena ranije da Sjedinjene Američke Države, pod predsjednikom Donaldom Trumpom, nisu tako drastično smanjile svoj doprinos globalnom zdravlju?

Razmjeri epidemije veći nego što se mislilo

Američki epidemiolog Eric Feigl-Ding, koji je još u siječnju 2020. kao jedan od prvih istaknutih znanstvenika upozorio na nadolazeću pandemiju koronavirusa, opisao je trenutno potvrđene slučajeve ebole kao "vrh ledenog brijega". "Neki zdravstveni radnici su već umrli od zaraze virusom, koji se brzo proširio po mnogim regijama. Iako trenutno provodimo vrlo malo testiranja, otkrivamo veliki broj slučajeva infekcije, što znači da samo grebemo po površini, kao i da su razmjeri epidemije veći nego što se ranije mislilo", rekao je Feigl-Ding za DW. Širenje zaraze, kako je napomenuo, napreduje puno brže nego u Gvineji, Sijera Leoneu i Liberiji 2014. godine.

Ebola se prenosi direktnim kontaktom sa zaraženim osobama ili njihovim tjelesnim tekućinama. Taj način prijenosa je značajno ograničeniji od onog u slučaju COVID-a. Teoretski bi se Bundibugyo varijanta mogla staviti pod kontrolu korištenjem mjera hitnog odgovora na pandemiju: odnosno uvođenjem karantene, testiranjem i praćenjem kontakata.

„Brzina djelovanja je ključna, ali mi ju više nemamo“, žali se Feigl-Ding. "USAID je nekada imao tu brzinu; bili su na licu mjesta, distribuirali lijekove i podržavali lokalne zdravstvene radnike i klinike." To, kaže, više nije slučaj. "Ovo je primjer onoga što se događa kada se oslabi zdravstvena infrastruktura."

USAID, CDC, SZO: osveta za drastične rezove?

Razvojna agencija USAID je vjerojatno najpoznatiji primjer udara na američke institucije nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću. On je dekretom zamrznuo sve isplate pomoći na 90 dana, kako bi se ispitala njihova namjena. Mnogi zaposlenici USAID-a su otpušteni i 90 posto sredstava agencije je bilo ukinuto. Iako je Kongres kasnije povećao proračun, čak su i ovi privremeni prekidi ostavili trajne posljedice. Problem otežava činjenica da su europske vlade, uključujući Njemačku, također drastično smanjile svoj doprinos za razvojnu pomoć.

Trumpov glavni provoditelj mjera štednje bio je tehnološki milijarder Elon Musk, koji je bio na čelu takozvanog Ureda za vladinu učinkovitost (DOGE). U veljači 2025. Musk je morao priznati Vladi da je "slučajno" ukinuo programe usmjerene na suzbijanje ebole. No prema izvještaju New York Timesa, nije došlo do naknadnog pokretanja svih programa. List je, pozivajući se na osoblje američkog veleposlanstva u Kampali, objavio da se epidemija ebole, koja je u to vrijeme izbila u Ugandi, zbog toga pogoršala.

Neposredno nakon inauguracije u siječnju 2025. Trump je naredio i povlačenje SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije, potez koji je formalno stupio na snagu godinu dana kasnije. Prije toga, Sjedinjene Države su bile jedan od najznačajnijih financijskih pokrovitelja organizacije; za godine 2023. i 2024. američki doprinos iznosio je više od 1,2 milijarde dolara.

Za vrijeme ranijih epidemija ebole SZO je zajednički djelovao s Američkom službom za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). No, pod krinkom smanjenja birokracije i ova služba je pod ministrom zdravstva Robertom Kennedyjem Jr. pretrpjela drastična kraćenja proračuna: u travnju 2025. Kennedy je izdao direktive o otpuštanju 25 posto osoblja i raskidu 35 posto postojećih ugovora. Prema izvještajima američkih medija, ključno osoblje uključeno u borbu protiv ebole je, između ostalog, "nenamjerno" otpušteno i nakon toga ponovo zaposleno. Prema podacima CDC-a, ova služba u Kongu ima više od 30 suradnika koji su trenutno aktivno uključeni u borbu protiv širenja epidemije.

Neumorni rad u teškim uvjetima

"Smanjenje humanitarnih i zdravstvenih resursa u Kongu nesumnjivo šteti tamošnjem stanovništvu i, u određenoj mjeri, ometa prevenciju epidemije i rano otkrivanje zaraženih", kaže Julie Drouet, direktorica NGO-a Action Against Hunger u Kongu.

Po njenom mišljenju, zakašnjelim reakcijama su doprinijeli i drugi faktori, među kojima je i širenje rjeđe varijante virusa: "Prvi testovi su dali negativne rezultate jer su bili posebno kalibrirani za otkrivanje češćeg zairskog soja virusa. A i prvi smrtni slučajevi dogodili su se u udaljenim mjestima, a ne u zdravstvenim centrima." Tako se virus mogao širiti relativno dugo, a da javni zdravstveni sustav to nije utvrdio.

Istočni Kongo, koji obuhvaća provincije Sjeverni Kivu i Južni Kivu, kao i sada pogođenu regiju Ituri, dodatno se suočava s nasiljem i nestabilnošću. Početkom 2025. godine milicije koje su povezane sa susjednom Ruandom praktički su preplavile ovu regiju bogatu rudnim resursima. A kako je tamošnje stanovništvo uvijek iznova moralo napuštati svoje domove, epidemija se u tim okolnostima može lakše širiti, pri čemu je istovremeno otežano i djelovanje humanitaraca.

Teški uvjeti rada, iako su, prema riječima Julie Drouet, humanitarci pripremljeni na njih: "Trenutno činimo sve što možemo da obuzdamo epidemiju, na primjer, uspostavljamo humanitarne zračne mostove, kako bismo osigurali pristup i isporučili pomoć."

SZO je osigurao početnu tranšu od 3,9 milijuna američkih dolara za podršku nacionalnim zdravstvenim sustavima. Zdravstveni radnici pak pozivaju vlade širom svijeta da značajno povećaju ovaj iznos kako bi pomogli obuzdavanju širenja epidemije.

Suradnik: Anthony Howard

Proces proširenja Europske unije traje predugo i kašnjenje dovodi do frustracije i među kandidatima za pristupanje i među državama-članicama EU-a, poručio je Merz u pismu čije izvode objavljuje više njemačkih medija. Ono je upućeno predsjedniku Europskog vijeća, Antoniu Costi, predsjedatelju Vijeća EU-a Nikosu Christodoulidisu i predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen.

Proširenje EU-a je geopolitički imperativ, naglašava Merz. Da bi se osigurala brza perspektiva pristupanja za zemlje Zapadnog Balkana i Republiku Moldaviju, Merz predlaže da im se pruži privilegirani pristup jedinstvenom tržištu, status promatrača u tijelima EU i postupna integracija u procese donošenja odluka.

Ukrajina mora biti vezana za EU

Štoviše, njemački kancelar poziva na otvaranje svih pregovaračkih poglavlja za Ukrajinu. Čak i prije punog pristupanja, Ukrajina mora biti vezana za EU kroz „pridruženo članstvo“, poručuje Merz. U tom smislu, on se zalaže za veće sudjelovanje Kijeva u institucijama EU-a, kao i u sigurnosnoj i vanjskoj politici, uz uvjet da ta zemlja usvoji zakone EU-a.

Tu inicijativu kancelar opravdava navodeći da je situacija Ukrajine kao nacije u ratu jedinstvena, ali i to da je, kako navodi, postigla značajan napredak u pregovorima o pristupanju. Prema Merzovom mišljenju, ovaj prijedlog ima za cilj i olakšavanje mirovnih pregovora koje je pokrenuo predsjednik SAD-a Donald Trump.

Ipak, prema procjeni njemačkog kancelara, izgledi da Ukrajina u bliskoj budućnosti zaista postigne punopravno članstvo, ostaju nerealni.

Tobias Pelz osjeća posljedice rata s Iranom u vlastitoj štali: ondje gdje inače skladišti zalihe gnojiva, zjapi praznina. Ove je godine zamjenik predsjednika Saveza poljoprivrednika savezne pokrajine Saske već obavio gnojidbu. No usjev za sljedeću godinu mora pognojiti najkasnije u veljači 2027.

Pelz kaže: „Rado bismo unaprijed kupili gnojivo za iduću godinu, ali trenutačno su cijene tako visoke da kažemo – vidjet ćemo što će godina donijeti.“

Europska komisija obećava financijsku pomoć

Iste brige more i druge poljoprivrednike u Europskoj uniji. Samo od početka godine cijene dušičnih gnojiva u Europi porasle su za 40 posto, objašnjava glasnogovornica EU-a.

U utorak (19.5.) je povjerenik za poljoprivredu Christopher Hansen predstavio novi akcijski plan za gnojiva i naglasio: prihvatljiva cijena i dostupnost gnojiva u Uniji moraju se održati i kratkoročno i dugoročno.

Komisija sada želi osigurati dodatnu financijsku potporu poljoprivrednicima u EU-u. Ona bi se ponajprije trebala isplaćivati iz krizne rezerve Zajedničke europske poljoprivredne politike, skraćeno ZPP.

Kritike dolaze od Njemačkog saveza poljoprivrednika. Za „reagiranje na kratkoročne poremećaje na tržištu“ to „nije pravi instrument“, izjavio je predsjednik saveza Joachim Rukwied. Potrebna su dodatna sredstva kako bi se poljoprivrednicima neposredno pomoglo, smatra on. „Ako mjere ne stupe na snagu prije jesenske sjetve, za mnoge će seljake doći prekasno", rekao je Rukwied.

Komisija želi ojačati domaću proizvodnju gnojiva

Europska komisija planira ojačati domaću proizvodnju gnojiva kako bi se spriječila „deindustrijalizacija“. Zbog ruske agresije na Ukrajinu i domaća industrija gnojiva pod velikim je pritiskom jer za proizvodnju gnojiva ovisi o plinu. A plin je trenutačno skup.

Komisija sada želi poticati europske alternative. Primjerice proizvodnju i korištenje gnojnice, zelenog amonijaka, biomase algi i fosfora iz kanalizacijskog mulja. Komisija također želi ispitati može li se oporezivanje CO₂ učiniti fleksibilnijim za industriju gnojiva. Uz to EU raspravlja o ukidanju europskih carina na gnojiva iz svih zemalja osim Rusije i Bjelorusije, što je predloženo još prije početka rata s Iranom.

Kritika Zelenih

Savezni ministar poljoprivrede Alois Rainer (CSU) pozdravlja akcijski plan Komisije u izjavi za njemački javni servis ARD. Savezna vlada je nedavno, zajedno s Poljoprivrednom rentnom bankom, pokrenula povoljne kredite od 50.000 do najviše 500.000 eura za poljoprivrednike pogođene rastom cijena. Krediti se mogu zatražiti od prvog lipnja, rekao je Rainer.

No mnogim poljoprivrednicima to nije dovoljno, smatra Tobias Pelz i dodaje da su mnogi već zaduženi i ne mogu si pomoći dodatnim kreditima. On strahuje od daljnjeg nestanka farmi.

Zastupnik Zelenih u Bundestagu Karl Bär nije zadovoljan aktualnom političkom raspravom. On podsjeća da već postoji uspješna poljoprivreda koja funkcionira bez umjetnih dušičnih gnojiva – ekološka poljoprivreda. I ističe da Europa može smanjiti svoju ovisnost samo ako se osloni na alternative: „Tada nam se ne bi događalo da zbog rata na Bliskom istoku rastu cijene gnojiva, goriva i svega ostalog.“

Čini li EU dovoljno?

Koliko god se Europska komisija želi pripremiti za slučaj daljnjeg rasta cijena na tržištu gnojiva, čini se da je trenutačno nemoćna s obzirom na sigurnosnu situaciju na trgovačkim rutama. Rat s Iranom i rat u Ukrajini traju.

EU pokušava ojačati domaću proizvodnju gnojiva i zaštititi svoje poljoprivrednike. No obje strane tvrde da im treba više nego što je Unija očito trenutačno spremna dati.

Krajnji potrošači to će za nekoliko mjeseci osjetiti na blagajnama u supermarketima. Glasnogovornica Komisije objašnjava da su dosadašnji ratovi i krize pokazali da je cjenovni šok na tržištu gnojiva u trgovinama hranom vidljiv šest do dvanaest mjeseci kasnije.

„Posao nije završen i mora se nastaviti", rekao je u intervjuu za Deutsche Welle visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt koji će početkom lipnja 2026. godine napustiti dužnost šefa OHR-a (Office of the High Representative – Ured visokog predstavnika).

Vijeće za provedbu mira tada bi trebalo izabrati novog visokog predstavnika, a Schmidt se nada da će i međunarodna zajednica i građani Bosne i Hercegovine pronaći rješenje kako bi ta zemlja „pronašla put u Europsku uniju, korak po korak“.

U medijima u Bosni i Hercegovini kao mogući nasljednik Christiana Schmidta spominje se Talijan Antonio Zanardi Landi, diplomat koji navodno ima potporu Sjedinjenih Američkih Država, dok se europske države o tome još ne očituju.

Kao bivši veleposlanik u Beogradu, Zanardi Landi dobro poznaje prilike na Balkanu. Portal Klix.ba navodi da ga mnogi vide kao ličnost koja bi mogla približiti stavove Istoka i Zapada o budućoj ulozi OHR-a.

Između nemoguće misije i malih koraka naprijed

U intervjuu za Deutsche Welle, Christian Schmidt kaže da ne poznaje spomenutog talijanskog diplomata i da se o tome ne želi izjašnjavati. „Mogu samo reći da svatko tko dođe ovamo, mora znati kako je ovo balansiranje između nemoguće misije i malih koraka naprijed“, rekao je Schmidt.

„Želio sam biti posljednji (visoki predstavnik), ali nije tako ispalo. Sada se moramo uhvatiti u koštac s dovršetkom procesa. Međutim, uvjeti moraju biti ispunjeni, a to znači odgovarajući zakonodavni okvir. Ono što do sada nisam uspio riješiti jest pitanje državne imovine, složeno pravno pitanje kojim će se moj nasljednik možda morati baviti“, rekao je Schmidt.

„Približavanje stavova Istoka i Zapada“ u kontekstu izbora novog visokog predstavnika donosi i brojne neizvjesnosti, na što upozoravaju pojedini analitičari u Bosni i Hercegovini.

Novinar Emir Habul sumnja u kapacitet OHR-a u novim geopolitičkim okolnostima. Ističe da se američka pozicija radikalno promijenila, što - prema njegovu mišljenju, pokazuje i nedavno ukidanje sankcija Miloradu Dodiku. Dodaje da je moć visokog predstavnika oduvijek ovisila isključivo o potpori Washingtona i drugih velikih sila te da je era snažnog OHR-a „nepovratno završena s Paddyjem Ashdownom“.

Američki interesi i europska nesuglasja

Habul podsjeća i na propast „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena te naglašava da je tada propuštena povijesna prilika da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država, zbog čega je danas „sve manje države“. Ključni problem vidi i u potpunom nedostatku interesa novog američkog predsjednika za ovu regiju:

„Donalda Trumpa Bosna i Hercegovina uopće ne zanima. Rusija je njegov partner i interes, dok je Europa i dalje slaba. U ovom trenutku možemo samo nagađati što će biti i koliku će moć imati visoki predstavnik“, ocjenjuje Habul. Ipak, po njegovom mišljenju je međunarodna zajednica i dalje ključni kohezivni čimbenik: „OHR je ipak to ljepilo koje drži na okupu Bosnu i Hercegovinu, koja je sve manje važna i Europskoj uniji i Americi.“

Slične pesimistične procjene iznosi i novinar Željko Bajić. Smatra da se međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini nalazi u najkritičnijem trenutku kada je riječ o izboru nasljednika Christiana Schmidta. Podsjeća da je Schmidtov dolazak pratio visok stupanj usklađenosti među zapadnim partnerima unutar Vijeća za provedbu mira, dok je danas situacija potpuno drukčija: unutar Europe nedostaje suglasnost, odnosi između Bruxellesa i Washingtona kreću se cik-cak, a Rusija otvoreno tvrdi da visoki predstavnik više nije potreban.

Umorni od "glumljenja" da se nešto radi

Bajić upozorava da bi eventualni pokušaj postizanja konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN-a nosio velik rizik od ruskog veta. Ipak, smatra da ključni izazov nije samo pitanje osobe, nego i sama bit budućeg mandata novog visokog predstavnika. Njegov je dojam kako su i Europa i Amerika umorne od „glumljenja" da se nešto radi i postiže, ali i od stalnih opstrukcija lokalnih političara.

Čak i ako bi na tu dužnost došla osoba po volji Washingtona, to, prema Bajićevu mišljenju, ne znači povratak snažnog američkog utjecaja. Bosna i Hercegovina već dugo nije u nekoj većoj pažnji tamošnje politike gdje je primarni cilj tek održavanje mira. Nova administracija, dodaje, imat će posve drukčije prioritete:

„Ne radi se o tome hoće li Amerika biti bliža Rusiji. Amerika će svoju poziciju graditi prije svega na gospodarskim interesima obitelji Trump. Politički utjecaj eventualnog američkog kandidata na dužnosti visokog predstavnika bio bi u drugom planu.“

Već je bila kapitulacija?

S druge strane, ako nasljednik bude Europljanin, otvara se pitanje unutarnjeg konsenzusa u Europskoj uniji o korištenju bonskih ovlasti. Prema Bajićevoj procjeni, tu bi jedino Velika Britanija mogla snažnije zagovarati odlučniji pristup. On povlači i izravnu vezu između političke moći OHR-a i sigurnosne situacije na terenu:

„Slaba pozicija visokog predstavnika značila bi i slabljenje utjecaja EUFOR-a. A od toga do destabilizacije prilika u zemlji, na duži rok, nije dalek put. Kapitulacija, ako se tako može nazvati, možda se već dogodila: tiho i gotovo neprimjetno. Visoki predstavnik odavno nije ono što je nekad bio“, zaključuje Željko Bajić.

Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, potvrđuje da odluku o odlasku s ove funkcije nije donio preko noći.

„Nije baš tako da sam se jednog jutra probudio i pomislio da bi sada ovdje mogao završiti posao", kaže Schmidt u intervjuu za Deutsche Welle.

Bosansko-hercegovački i njemački mediji su mjesecima izvještavali, pozivajući se na neimenovane izvore, da se bliži kraj Schmidtovog mandata u BiH.

Schmidt nije želio odgovoriti na pitanje o mogućim pritiscima na njega, ali je rekao da se on u „postojećim političkim okolnostima više ne kandidira".

„Svi osjećamo da se politička situacija u svijetu jako promijenila, postala je vrlo nestabilna", rekao je Schmidt napomenuvši da u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira u BiH skupa s njim sjede Amerikanci, Europljani, Japanci, Turci i Britanci. „Potrebna mi je podrška svih", rekao je Schmidt.

Schmidt je rekao da je dijelom već na sceni promjena političkog pristupa BiH, te potvrdio da ne postoji konsenzus u međunarodnoj zajednici o tome.

„Želimo li nastaviti s Daytonom ili slijediti druge pristupe? Koja je uloga međunarodne zajednice? O tome postoje različita mišljenja. Moram se moći osloniti na to da imam konsenzus unutar međunarodne zajednice. Želim sačuvati taj konsenzus, koliko god to paradoksalno zvučalo. Vjerujem da se on može sačuvati samo ako moram poduzeti korak koji apsolutno nisam želio: povući sebe iz pregovora, da tako kažem, i otvoriti put drugima", kaže Schmidt.

„Posao nije završen"

Schmidt je rekao da posao u BiH međutim nije završen i da on mora biti nastavljen.

U BiH se, prema njegovim riječima, suočavamo sa ključnim pitanjem, a to je da li postoji dovoljno političke volje u zemlji za europske integracije ili su jače destruktivne snage koje žele uništiti zemlju i njenu budućnost.

„Svako mora shvatiti da ako se stvari raspadaju na Balkanu, to nije umirujući znak", rekao je Schmidt i poručio da zbog toga računa na međunarodnu zajednicu, te da Europljani i Amerikanci u ključnom trenutku kažu: "Ne, sada nastupamo zajedno i za Europu".

Schmidt je u kontekstu destruktivnih snaga spomenuo predsjednika SNSD-a Milorad Dodika konstatirajući da su sve sankcije protiv njega ukinute.

„On je angažirao lobističku firmu da se bori za tri stvari: da se omogući secesija, odnosno neovisnost Republike Srpske, da se ukinu sudske presude protiv njega i da ja odem. U to je uložio mnogo novca", kaže Christian Schmidt u intervjuu za DW.

Schmidt, koji je rekao da je želio biti posljednji visoki predstavnik, odbio je govoriti o svom mogućem nasljedniku na ovoj funkciji, ali je poručio sljedeće: „Mogu samo reći da svatko tko dođe ovdje mora znati da je ovo balansiranje između nemoguće misije i malih koraka naprijed."

Intervju s Christianom Schmidtom možete pogledati na našem Youtube kanalu.

Crna Gora slavi 20 godina od referenduma 21.svibnja 2006. kada je 55,5 posto građana glasalo za neovisnu i međunarodno priznatu državu, dok se 44,5 posto izjasnilo za opstanak zajedničke države sa Srbijom. Time je nakon 88 godina obnovljena crnogorska neovisnost.

Slavi i Kristina Perović. U svibnju 2006. tek rođena, a danas studentica druge godine Fakulteta političkih znanosti na Sveučilištu Crne Gore.

"Moje odrastanje u neovisnoj Crnoj Gori obilježile su društvene i političke promjene, ali i razdoblje u kojem su mladi postajali sve glasniji i aktivniji u društvu. Iako su podjele postojale, mislim da je moja generacija odrasla s nešto više otvorenosti prema različitostima, većim pristupom informacijama i većom željom da sudjeluje u promjenama kroz obrazovanje, aktivizam i omladinske inicijative", kaže Kristina za DW.

Podjele ostale i poslije 20 godina

Za 20 godina Crna Gora je stigla na korak do članstva u Europskoj uniji, a u NATO je ušla 2017. godine. Prošla je i kroz brojna politička previranja, ali i doživjela mirnu smjenu vlasti 2020. kada su pobjednici s referenduma svoje mjesto ustupili najvećim dijelom onima koji su prije 20 godina bili za zajednicu sa Srbijom.

Broj stanovnika Crne Gore tek je neznatno porastao u posljednja dva desetljeća, između ostalog i zbog toga što su brojni mladi ljudi otišli u inozemstvo. Ono što je ostalo isto, iako u manjem obujmu, jesu referendumske podjele iz 2006. koje su uglavnom političke prirode.

Većinski dio građana i danas se dijeli na Crnogorce i Srbe, spori oko jezika i zastave. Prosrpske stranke su i službeno pokrenule inicijativu za ustavno normiranje srpskog jezika kao službenog i za uvođenje “trobojke" kao državne zastave. No do izmjena nije došlo. Građanske i oporbene stranke često ističu da bi ovo pitanje moglo ugroziti političku stabilnost i europski put, ali i sami identitet Crne Gore.

Gospodarstvo i dalje ovisno o sreći

Komentirajući crnogorsko gospodarstvo dvadeset godina kasnije ekonomski analitičar Miloš Vuković za DW kaže da je Crna Gora uspjela održati nominalnu gospodarsku stabilnost i povremene epizode rasta, ali da nije izgradila dosljedan, produktivno utemeljen i socijalno pravedan ekonomski model.

Zbog toga upozorava: "Politička neovisnost je ostvarena 2006. godine, ali gospodarska neovisnost još nije zaokružena. Država je vraćena; sada joj se duguje gospodarstvo koje neće ovisiti o izgovorima, eksternim priljevima i sretnim okolnostima, već o vlastitoj sposobnosti da proizvodi, izvozi, zadržava ljude i stvara razvoj koji se osjeća u realnom životu. Ako tridesetogodišnjica neovisnosti 2036. godine bude dočekana s istim izgovorima, problem više neće biti samo gospodarski već povijesni.”

Vuković dodaje da se umjesto jasne razvojne strategije Crna Gora tijekom dva desetljeća uglavnom kratkoročno prilagođavala ekonomskim trendovima. Podsjeća da se rast prečesto oslanjao na priljev novca, osobnu potrošnju, uvoz, tržište nekretnina, sezonski turizam i zaduživanje, a premalo na produktivnost, proizvodnju i izvoz. "Prvi val stranih investicija nakon referenduma stvorio je privid ubrzanog razvoja, ali taj rast nije proširio proizvodnu osnovu zemlje. Bio je to rast na valu novca, a ne rast izgrađen na znanju, tehnologiji i konkurentnosti“, kaže Vuković.

Mladi čekaju kartu za EU

Znanje ni danas nije glavni kriterij pri zapošljavanju, već posao često omogućava stranačka iskaznica. Obrazovanje nije ozbiljno reformirano, a najbolji su otišli ili čekaju kartu za EU. Nema službenih podataka o broju mladih koji su na studiju ili rade u zemljama Europske unije, ali rezultati Studije o mladima iz jugoistočne Europe Zaklade Friedrich Ebert iz 2024. godine pokazuju da petina ili 20,59 posto njih želi napustiti državu zbog loših socijalnih, životnih i gospodarskih uvjeta.

Glavni razlozi za odlazak mladih su nemogućnost pronalaženja posla u struci, niska primanja i nezadovoljavajući životni standard. 21-godišnja Kristina Perović također želi probati život u inozemstvu.

"Za 20 godina želim živjeti u Crnoj Gori, koja je već uveliko članica Europske unije i baštini europske vrijednosti. Što se tiče budućnosti mladih, vidim ih prvenstveno u Crnoj Gori, ali smatram da je također važno da mladi imaju mogućnost odlaska iz naše zemlje kako bi se obrazovali i usavršavali, ali i da, kada steknu nova znanja i iskustva, to vrate u Crnu Goru i koriste za razvoj društva i njegov napredak. Na taj način stvaramo kontinuitet u kojem mladi ne odlaze trajno, već se vraćaju i svojim znanjem i iskustvom doprinose svojoj zemlji“, zaključuje Perović.

Crna Gora naredna članica EU-a?

Do narednog okruglog jubileja obnove neovisnosti očekuje se da će Crna Gora postati članica Europske unije. I najviši europski dužnosnici u javnim obraćanjima Crnu Goru vide kao najizgledniju i prvu narednu članicu EU-a.

Cilj Vlade je da se do kraja ove godine zatvore sva poglavlja u pregovorima s Bruxellesom, kako bi zemlja postala 28. članica do 2028. godine. Najnoviji Eurobarometar pokazuje da 66 posto građana Crne Gore smatra da je članstvo dobra stvar, a 75 posto vjeruje da će ulazak u EU donijeti konkretne koristi državi.

DW: Ove godine navršava se 20 godina od obnove crnogorske neovisnosti. Kada pogledate Crnu Goru danas, što smatrate njezinim najvećim uspjehom, a što najvećim propuštenim prilikama u protekla dva desetljeća?

Jakov Milatović: Najveći uspjeh Crne Gore je sama činjenica da je obnovljena neovisnost očuvana kao mirna, demokratska i međunarodno priznata odluka građana. Dvadeset godina kasnije, Crna Gora je suverena država, članica NATO saveza, sljedeća kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji i zemlja koja ima realnu šansu da u narednim godinama zatvori najvažnije povijesno poglavlje svojih europskih integracija.

Uz taj uspjeh stoji i važna demokratska činjenica: Crna Gora je 2020. godine pokazala da se vlast može promijeniti mirno, na izborima, bez ugrožavanja države.

Najveća propuštena prilika je nedovršena reforma i izgradnja snažnih i neovisnih institucija. Prethodni režim je obnovu neovisnosti koristio kao politički štit za klijentelizam, korupciju i privatizaciju države. Prve godine neovisnosti trebalo je iskoristiti za izgradnju neovisnog pravosuđa, profesionalne administracije, slobodnih institucija i gospodarstva utemeljenog na znanju. Predugo se gradio sustav u kojem je stranačka pripadnost vrijedila više od rada i sposobnosti.

Zato danas imamo zadatak da neovisnost konačno dobije svoj puni smisao kroz neovisnost institucija i jednakost prilika. To znači da je Crna Gora država u kojoj zakon vrijedi jednako za sve, u kojoj mladi imaju mogućnost za uspješan život u svojoj zemlji, institucije koje rade bez poziva iz stranačkih centrala, a europska pravila znače bolji standard, sigurnost i dostojanstvo.

Preći u fazu institucionalnog čišćenja

Crna Gora je od svih država kandidatkinja najbliža članstvu u Europskoj uniji, dok je Srbija posljednjih godina u zastoju. Što je Crna Gora učinila drugačije?

U našem društvu postoje brojne podjele, ali postoji i snažno uvjerenje građana da je članstvo u Europskoj uniji najbolji okvir za bolji život, jače institucije i sigurniju budućnost. Istodobno, Crna Gora ima jasan vanjskopolitički smjer. Crna Gora je članica NATO-a i ima potpuno usklađenu vanjsku i sigurnosnu politiku s Europskom unijom.

Također, Crna Gora je otvorila sva pregovaračka poglavlja, privremeno zatvorila 14 poglavlja i sada ulazi u završnicu pristupanja. Radna skupina koju je formirala EU započela je rad na Ugovoru o pristupanju Crne Gore Europskoj uniji. To je velika prilika, ali i velika odgovornost.

Srbiji želimo sve najbolje. Svaka država sama bira svoj put.

Pad DPS-a trebao je označiti kraj sustava koji su mnogi opisivali kao zarobljenu državu. Koliko je Crna Gora u međuvremenu doista uspjela oslabiti korupcijske i klijentelističke mreže ili su se one samo prilagodile novim političkim okolnostima?

Sustav zarobljene države jest razbijen. Zapravo, monopol jedne stranke nad državom više ne postoji. Pokrenuti su brojni postupci i javnost danas mnogo otvorenije govori o visokoj korupciji, organiziranom kriminalu i zlouporabi institucija.

Ipak, mreže korupcije i organiziranog kriminala pokazale su veliku sposobnost opstanka. One mijenjaju političke adrese, traže nove zaštitnike, opstaju kroz javna poduzeća, javne nabave, rasprodaju državnih resursa i slabosti pravosuđa. Zato je pad DPS-a otvorio početak mnogo težeg posla.

Građani su 2020. tražili pravdu, red i institucije koje rade svoj posao. Uhićenja imaju smisla samo kada dobiju zakonit i konačan sudski epilog. Pravomoćne presude, oduzimanje nezakonito stečene imovine i puna transparentnost bit će pravo mjerilo uspjeha.

Crna Gora mora prijeći iz faze političke promjene u fazu institucionalnog čišćenja. To znači neovisno i učinkovito pravosuđe, otvorene javne nabave, kontrolu državnih kompanija i nultu toleranciju na korupciju i stranački utjecaj na državne institucije.

Crna Gora između dviju snažnih identitetskih struja

Unatoč uspjesima u eurointegracijama, Crna Gora i dalje djeluje kao društvo rastrgano između dviju snažnih identitetskih struja, crnogorske i srpske. Mislite li da je Crna Gora uspjela pronaći ravnotežu?

Crna Gora još traži punu ravnotežu, ali znamo što je temelj na kojem se ravnoteža gradi. To je građanska država u kojoj svaki čovjek ima pravo na svoje ime, jezik, vjeru, naciju i sjećanje, uz jednaku obvezu da poštuje Ustav, zakone i državne institucije.

Identitetske razlike postaju problem kada se pretvore u sredstvo političke trgovine, instrument straha ili način prikrivanja korupcije, siromaštva i neodgovornosti. Predugo su se građani pozivali da biraju u koji će identitetski rov ući, dok su se javni resursi trošili bez kontrole, obrazovanje uništavalo, zdravstvo zapostavljalo, a mladi odlazili.

Ravnoteža se gradi tako što država pokazuje pravednost prema svakome. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani i svi drugi građani moraju znati da se njihova prava temelje na Ustavu i zakonu, uz potpunu zaštitu od stranačke samovolje. Građanski karakter Crne Gore znači slobodu identiteta i jednakost pred državom.

Naša generacija ima obvezu da identitetska pitanja spusti iz prostora političke ucjene u prostor poštovanja. Kada građanin zna da može živjeti dostojanstveno, da dobije posao prema znanju, da se liječi na vrijeme i da ga institucije štite, tada se i društvene podjele smanjuju. Pravda i razvoj najbolja su politika pomirenja.

Komplicirani odnosi s Beogradom

Odnosi Podgorice i Beograda i dalje djeluju nestabilno i opterećeni čestim političkim tenzijama. Tome svjedoči i odluka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da ne dođe na obilježavanje jubileja neovisnosti Crne Gore. Zašto odnosi dviju država ni nakon dva desetljeća nisu uspjeli postati istinski partnerski i stabilni?

Odnosi Crne Gore i Srbije bit će u potpunosti rasterećeni dnevne politike kada se u potpunosti prihvati činjenica: Crna Gora je suverena država, a Srbija je susjed s kojim želimo najbolje moguće odnose. Poštovanje neovisnosti Crne Gore temelj je svakog zdravog partnerstva.

Naše obitelji, gospodarstvo, kultura, jezik, povijest i svakodnevni život povezani su mnogo dublje od bilo koje dnevne polemike. Upravo zato državni odnosi moraju biti mirni, racionalni i utemeljeni na međusobnom poštovanju.

To je video koji teško može biti simboličniji: bespilotna letjelica s eksplozivom pogađa bateriju izraelskog sustava Iron Dome. Milijarde vrijedan sustav protuzračne obrane – napadnut letjelicom koja košta jedva nekoliko stotina eura. Snimke zasad nisu definitivno verificirane, no stručnjaci ih smatraju autentičnima.

Video je prije otprilike tjedan dana na društvenim mrežama objavila proiranska milicija Hezbolah, koju među ostalima Njemačka, SAD i više sunitsko-arapskih država klasificiraju kao terorističku organizaciju. Za nju je taj događaj ogroman propagandni uspjeh. A izraelska vojska djeluje ranjivije.

Dronovi s optičkim vlaknima kao tajno oružje

Od ožujka libanonski Hezbolah sve više koristi takozvane FPV (First Person View) dronove koji pilotima daju sliku cilja u stvarnom vremenu. U napadima je poginulo više izraelskih vojnika, a mnogi su ranjeni. Ono što posebno zabrinjava izraelske vojne stručnjake: sa sve više tih dronova ne upravlja se radiovezom, nego pomoću optičkog vlakna. Naime, njihovi se signali tankim kabelima, koji se odmotavaju sa zavojnice, prenose do pilota. Posljedica: i lociranje dronova i ometanje njihove komunikacije, takozvani jamming, sredstvima klasičnog elektroničkog ratovanja gotovo su nemogući.

U ratu u Ukrajini se dronovi s optičkim vlaknima masovno koriste od 2024. – i od strane Ukrajine i od strane Rusije. Mnoge protumjere do danas djeluju prilično improvizirano. Osim postavljanja zaštitnih mreža, često se u borbi protiv takvih dronova koriste jednostavna mehanička sredstva poput presijecanja kabela ili gađanja sačmaricama. Protiv temeljnog problema – da ih je tehnički teško locirati – čini se da su obje strane zasad nemoćne.

Vlada poziva na strpljenje

S obzirom na razvoj koji se nazire već godinama, mnogi analitičari su iznenađeni da ni izraelska vojska ne djeluje bolje pripremljeno. „Vojske koje su pripremane za velike ratove odjednom se suočavaju s potpuno novim izazovima“, objašnjava stručnjak za dronove Neri Zin u razgovoru za DW. Prema riječima izvršnog direktora izraelskog obrambenog startupa Axon Vision, upravo velikim vojnim silama nije lako dovoljno brzo prilagoditi način ratovanja: „Tenk koji košta dvoznamenkaste milijunske iznose sada odjednom može napasti FPV dron koji se za 400 dolara može kupiti na Alibabi."

Ukrajinski veleposlanik u Izraelu Jevhen Korniičuk začuđen je što Izrael u potrazi za rješenjima ne koristi ukrajinska iskustva. „Nažalost, ne vidimo veliko zanimanje izraelskog vodstva na tom području", rekao je diplomat za izraelski portal Ynet News. Time zemlja propušta važnu priliku, dodao je veleposlanik.

Glasnogovornik izraelske vojske (IDF) na upit DW-a je priopćio da se pažljivo prate izazovi i na drugim svjetskim ratištima. Izraelske oružane snage pritom su „u prvim redovima utrke za razvoj mjera protiv ove prijetnje".

U međuvremenu se zbog te teme Benjamin Netanyahu nalazi pod sve većim pritiskom. Izraelskim medijima premijer je rekao da je naredio „pokretanje posebnog projekta za prijetnju dronovima". Istodobno je pozvao na strpljenje i dodao: „To će potrajati." Moguća tehnička rješenja o kojima se raspravlja raznolika su. Ona se kreću od rane vizualne i akustične detekcije letjelica do uništavanja elektronike pomoću mikrovalne i laserske tehnologije – sve uz primjenu umjetne inteligencije.

Rješenja trebaju biti jeftina

„Prije svega trebamo jednostavna rješenja – i trebamo ih odmah“, naglašava stručnjak za dronove Neri Zin. „Ne možemo još godinama čekati da nešto razvijemo.“ I njegov startup već radi na rješenjima za obranu od napada dronovima s optičkim vlaknima. Pritom se oslanja na sustave koji bi trebali štititi prije svega manje jedinice i koji se mogu montirati na vozila. Ideja: vizualne i termalne kamere snimaju okolinu. Podaci se odmah analiziraju pomoću posebno treniranih sustava umjetne inteligencije. Na kraju se informacije o cilju prosljeđuju oružanim sustavima.

Prema Zinu, njegova tvrtka već ima klijente u brojnim zemljama – i u Europi. On kaže da na kraju krajeva rat dronovima uvijek ima i financijsku dimenziju. Rješenja prije svega moraju biti jeftina, inače dolazi do apsurdnih situacija, smatra Zin i objašnjava: „Jučer sam vidio kako je jedan general iz Emirata govorio o troškovima iranskog rata prošlog mjeseca. Tamo su Shahed-dronove obarali presretačkim raketama – koje koštaju osam milijuna dolara po komadu.“

Loše vijesti iz Washingtona zatekle su poljsku vladu potpuno nespremnu – i šokirale zemlju na istočnom krilu NATO-a: Pentagon je iznenada zaustavio slanje tenkovske brigade koja je u okviru redovite rotacije trupa trebala biti prebačena u Poljsku. Prethodnica, koja pripada 1. konjičkoj diviziji kopnene vojske iz Teksasa, već se nalazi u Poljskoj kako bi pripremila prihvat 4.000 vojnika.

Šok je tim veći jer se Poljska nadala da će profitirati od nove američke vojne strategije: nakon najave američkog predsjednika Donalda Trumpa da će iz Njemačke povući više od 5.000 američkih vojnika, nekoliko poljskih političara – uključujući i predsjednika Karola Navrockog – izrazilo je spremnost da oni budu stacionirani u Poljskoj. Prije svega, predstavnici desno-konzervativne stranke PiS (Pravo i pravda) nisu skrivali likovanje zbog „kažnjavanja“ Njemačke.

„Amerika neće nigdje naći boljeg saveznika“

Poljski premijer Donald Tusk apelirao je u ponedjeljak na Amerikance da ne dovode u pitanje blisko savezništvo s Poljskom. Prijateljstvu i suradnji između Poljske i SAD-a nema alternative, rekao je Tusk u Deblinu, nakon potpisivanja sporazuma o osnivanju poduzeća u kojem će se popravljati motori borbenih tenkova Abrams.

Amerikanci u Poljskoj imaju „prijatelja, isključivo prijatelje ovdje na Visli, jednog od najlojalnijih saveznika“. „Amerika neće nigdje naći boljeg saveznika“, pohvalio je Tusk svoju zemlju.

Poljska vrijedi kao vjerojatno najlojalniji i najpouzdaniji saveznik SAD-a u Europi. Ondje je već stacionirano 10.000 američkih vojnika. Oni koriste razvijenu vojnu infrastrukturu s američkom bazom za proturaketni štit u Redžikovu na sjeveru Poljske, koji treba zaštititi Europu i SAD od balističkih raketa. U Poznanju je uspostavljen istureni stožer 5. korpusa američkih kopnenih snaga.

Poljska ulaže u američku vojsku

Poljski ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz nastoji uvjeriti Amerikance ekonomskim argumentima. Poljska spada među najveće kupce američkog oružja, uključujući tenkove Abrams, helikoptere Apache i borbene zrakoplove tipa F-35. Kupnje u Americi iznose 50 milijardi dolara (43 milijarde eura). Naglasio je da Poljska u svakog američkog vojnika godišnje iz poljskog proračuna ulaže 15.000 dolara (12.900 eura). „Reforma ne može ići na štetu najvećeg saveznika“, rekao je Kosiniak-Kamysz.

Od pada Željezne zavjese u Europi 1989./90., Poljska u SAD-u vidi jamca svoje neovisnosti i sigurnosti. Sve poljske vlade, bilo liberalne, lijeve ili desne, dosljedno su nastojale ostvariti strateško savezništvo sa SAD-om. Cilj je bio uspostavljanje vojne infrastrukture i stalna prisutnost američkih trupa kao osiguranje od opasnosti iz Rusije.

Stručnjak za sigurnost: još nije sve gotovo

Poljska vlada u Varšavi odlučna je učiniti sve kako bi ipak spriječila prijeteće smanjenje trupa. Premijer Tusk poslao je u ponedjeljak (18.05.2026.) dva zamjenika ministra obrane u Washington s porukom: „Poljska je spremna proširiti prisutnost SAD-a u Poljskoj.“

„Lopta je još u igri“, rekao je bivši šef Ureda za nacionalnu sigurnost (BBN) Jacek Siewiera u utorak (19.05.2026.) za televiziju TVN. Ovaj stručnjak iz Atlantskog vijeća podsjetio je da je i ranije bilo pokušaja da se smanje američke trupe u Poljskoj, posljednji put 2024. godine. Zahvaljujući pametnim pregovorima tada je uspjelo uvjeriti Amerikance u suprotno. Povlačenje tenkovske brigade bio bi težak gubitak, jer je ta postrojba najvažnija „pesnica“ u slučaju udara protiv eventualnih napadača.

Tko je kriv za odluku u Washingtonu?

Siewiera je apelirao na sve političke snage u Poljskoj da surađuju u ovom pothvatu. No stvarnost izgleda drukčije. Oba zavađena tabora – liberalno-konzervativna vladajuća koalicija premijera Tuska, kao i desno-konzervativna oporba i predsjednik Navrocki, koji potječe iz te političke struje – prebacuju odgovornost jedni na druge.

Predsjednik PiS-a Jarosław Kaczyński optužio je Tuskovu vladu da je uništila dobre odnose s Amerikom i oslabila poziciju Poljske u NATO-u. „Gubitnici ili, kao i uvijek, promišljena pronjemačka politika koja ignorira poljske interese?“, napisao je vođa desno-konzervativnog tabora u Poljskoj na mreži X. „Kaczyński pokušava prebaciti krivnju na Poljsku za odluku Washingtona. Navrocki pred drugim šefovima država na samitu u Bukureštu blati vlastitu državu. S njima je sve gore i gore“, odgovorio je Tusk.

Predsjednik Navrocki važi za političara s dobrim kontaktima s Trumpom i njegovim MAGA pokretom. Trump je podržao ovog desnog konzervativca u izbornoj kampanji, a nakon izbora, prilikom prijema u Bijeloj kući u ljeto 2025., Trump mu je obećao da neće smanjivati američke trupe u Poljskoj. Čini se da je aktualna odluka Pentagona iznenadila i Navrockog, koji je početkom svibnja telefonom razgovarao s Trumpom.

„Temelj naše sigurnosti se urušava“, piše Bartosz Wieliński u listu Gazeta Wyborcza – i apelira na sugrađane da se pripreme na najgore. Komentator ovog lijevo-liberalnog dnevnika skicira dva moguća scenarija: optimistični polazi od nesporazuma koji se može brzo razjasniti i ispraviti. Pesimistični scenarij vidi u ovom potezu početak radikalnog povlačenja SAD-a iz Europe. „To bi bio kraj poljskog sna o Americi kao sili zaštitnici“, upozorava Wieliński.

Rusija zavarava protudronsku obranu na istočnom krilu NATO-a, a u sporu oko toga raspada se vlada pogođene države: članice EU-a Latvije. To je vrlo skraćeni sažetak najnovijih događaja na Baltiku. No na drugi pogled ova epizoda prije svega otkriva slabost europske sigurnosne arhitekture. DW je razgovarao sa stručnjacima iz Latvije.

Dron iz vedra neba

Ukrajina već mjesecima izvodi protunapade novim vrstama dronova duboko u ruskom zaleđu, osobito protiv naftne infrastrukture. Takvi udari često su uspješni; druge je dronove Rusija uspjela oboriti ili ih odbiti elektroničkim ometanjem.

I 7. svibnja Rusija je očito koristila takve ometajuće signale, nakon čega su dvije ukrajinske bespilotne letjelice skrenute prema zapadu, ušle u latvijski zračni prostor i na kraju se srušile. Jedna od njih izazvala je požar u bivšem skladištu goriva. Prema izvješćima, latvijska vojska nije primijetila dronove sve do njihovog pada te nije aktivirala obrambene mjere i uzbunu.

Premijerka Evika Siliņa iz liberalno-konzervativne stranke Novo jedinstvo proglasila je odgovornim ministra obrane Andrisa Sprūdsa koji je potom pod njezinim pritiskom podnio ostavku. No onda je i devet zastupnika njegove Progresivne stranke napustilo vladajuću koaliciju, pa je premijerka ostala bez parlamentarne većine – i 14. svibnja također najavila svoju ostavku.

Što sada slijedi u Latviji?

„Izvana vjerojatno izgleda kao da je incident s dronovima izazvao kolaps koalicije", rekla je za DW Elīna Egle Locmele, predsjednica Udruženja latvijske obrambene industrije. No ona ocjenjuje da politika nije ispunjavala vlastita obećanja, osobito na području obrane, i zaključuje: „U toj situaciji mnogo se toga poklopilo."

U heterogenoj koaliciji premijerkinog Novog jedinstva sa zeleno-konzervativnom Seljačkom strankom i lijevim Progresivnima od samog dolaska na vlast stalno su izbijali otvoreni sukobi. Paralelno s krizom oko dronova, zbog optužbi za korupciju pali su i ministar poljoprivrede te glavni tajnik vlade.

Redovni parlamentarni izbori ionako su zakazani za 3. listopada. Do tada bi zemlju trebala voditi privremena vlada. Predsjednik države Edgars Rinkēvičs povjerio je sastavljanje vlade Andrisu Kulbergsu, zastupniku najveće oporbene frakcije.

Lobistica obrambene industrije Locmele izjavila je za DW da se zemlja po njezinu mišljenju ne nalazi u krizi, već da birači sada imaju priliku sami prosuditi koje stranke djeluju odgovorno. „To je vrlo dobra lekcija za našu demokraciju.“

Zaostatak u protudronskoj obrani

Mnoge više zabrinjava ono što je incident otkrio po pitanju obrane teritorija NATO-a. „Nebo uopće nije sigurno“, rekao je za DW Māris Andžāns, direktor Centra za geopolitičke studije u Rigi, i kao razlog naveo i to što Latvija zasad nema ni obrambene sustave Patriot ili IRIS-T.

Latvijska vlada je 2024. odobrila izdvajanje za obranu u iznosu od 650 milijuna eura do 2036. U tom okviru zemlja želi zajedno s Estonijom još ove godine staviti u uporabu njemački sustav protuzračne obrane IRIS-T. Za obranu kratkog dometa trebao bi se pobrinuti švedski RBS 70 NG. No postojeći sustavi, među kojima je i sustav NASAMS koji je u Latviji rasporedila Španjolska, nisu dovoljni, smatra Andžāns: „Kad bismo se morali nositi s 50 dronova odjednom – ili kao Ukrajina povremeno čak sa stotinama dronova i raketa istodobno – to ne bismo mogli.“

Nažalost, iz prvog pada ruske bespilotne letjelice tipa Shahed u Latviji u jesen 2024. nisu izvučene pouke, kaže Andžāns. U međuvremenu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski najavio slanje stručnjaka za dronove u Latviju te s predsjednikom Rinkēvičsom dogovorio suradnju.

Ukrajina trenutačno ima tehnološku prednost kod djelomično umjetnom inteligencijom potpomognutih napadačkih i obrambenih dronova. To Kijevu omogućuje da s jedne strane napada strateške ciljeve u Rusiji, a s druge strane da svoje tehnologije ponudi drugim državama, primjerice zaljevskim zemljama koje napada Iran ili i Njemačkoj.

Preusmjereni ukrajinski dronovi kao dio ruske hibridne strategije?

Kao i Ukrajina, i tri baltičke države Latvija, Litva i Estonija nekoć su bile dio Sovjetskog Saveza te su zbog tog iskustva težile vezivanju za Zapad. To je već ostvareno pristupanjem NATO-u i EU-u u proljeće 2004. Kao odgovor na rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima 2014. NATO je radi odvraćanja rasporedio multinacionalne postrojbe na Baltiku i u Poljskoj.

Unatoč tome, te tri države i dalje strahuju da bi Moskva mogla povrijediti i njihov suverenitet. Posebno u Latviji i Estoniji i dalje postoje velike ruske manjine koje su također meta ruske propagande. Stručnjaci i na Baltiku bilježe pokušaje destabilizacije u okviru šire ruske hibridne strategije.

Zasad ništa ne upućuje na to da je Rusija u ovom slučaju ciljano usmjerila ukrajinske dronove prema Latviji i ondje namjerno gađala bivše skladište goriva. No, bilo namjerno ili ne: incidenti još jednom pokazuju hitnost poboljšanja protudronske obrane NATO-a.

I 17. svibnja Latvija je ponovno prijavila kratkotrajno narušavanje njezinog zračnog prostora dronom – a istoga dana na istoku Litve srušio se ukrajinski dron opremljen eksplozivom.

U utorak 19. svibnja krajinski dron ušao je u zraöni prostor Estonije gdje su ga oborili avioni NATO-a. Kijev se ispričao zbog incidenta, ali je za to okrivio Rusiju.

Bivši ugledni porezni odvjetnik Hanno Berger (75) u zatvoru je već četiri godine. Pravomoćno je osuđen pred sudovima u Bonnu i Wiesbadenu zbog osobito teške utaje poreza. Sada je Okružni sud u Bonnu odredio jedinstvenu kaznu od deset godina jer su oba djela za koja je osuđen usko povezana.

Ovom odlukom kazneno vijeće izreklo je maksimalnu kaznu za utaju poreza, odnosno nenasilni kriminal u Njemačkoj. Bergerova kazna rekordna je jer je bio arhitekt sustava prijevara Cum-Ex, ključna figura brojnih transakcija u kojima su sudionici tražili povrat poreza koji nikada nisu platili.

Sam Berger na taj je način uzeo oko 15 milijuna eura poreznog novca. Prema sudskim presudama, suodgovoran je za štetu u Njemačkoj koja se mjeri stotinama milijuna eura.

Najveći porezni skandal u Njemačkoj – 10 milijardi eura

Cum-Ex smatra se najvećim njemačkim poreznim skandalom, a na njegovu rasvjetljavanju radi se već 14 godina. Trenutačno postoji oko 1.800 osumnjičenih. Dosad je optužnica podignuta protiv 40 osoba, od kojih su 24 osuđene.

Procjenjuje se da su brojni bankari, savjetnici i trgovci dionicama kroz ove prijevare oštetili njemačku državu za najmanje deset milijardi eura. Pojednostavljeno, ova shema krađe može se dočarati primjerom iz supermarketa u Njemačkoj. Kada netko u supermarketu vrati boce, dobije potvrdu za polog i na blagajni mu se vraća novac. Kod sheme Cum-Ex – slikovito rečeno – te se potvrde umnožavaju pa su akterima isplaćivani povrati za boce koje nisu ni imali, odnosno vratili. Naravno, Cum-Ex zapravo je mnogo složenija krađa.

Jednom godišnje njemačke kompanije čijim se dionicama trguje na burzi dio dobiti isplaćuju dioničarima u obliku dividende. Na tu dividendu obračunava se porez na kapitalnu dobit. Dugo je vrijedilo pravilo da banka kompanije taj porez automatski uplaćuje poreznim vlastima, tako da dioničar ne dobiva puni iznos dividende – dio ostaje državi. Dioničar od svoje banke dobiva potvrdu da je porez plaćen. Ta porezna potvrda može imati konkretnu novčanu vrijednost jer vlasnici dionica u određenim slučajevima mogu od porezne uprave zatražiti povrat tog novca.

U Njemačkoj su domaći investicijski fondovi prema zakonu imali privilegij da ne plaćaju porez na dividende jer se smatralo da će taj porez platiti građani kada podignu novac iz fonda. Zbog toga su organizatori prijevare upravo te fondove koristili kao paravan.

Shema je funkcionirala ovako: običan investitor (koji mora platiti porez) proda dionicu fondu (koji ne mora platiti porez) neposredno prije isplate dividende. Fond naplati dividendu i prema zakonu dobije povrat poreza jer je oslobođen plaćanja. Odmah nakon toga fond vrati dionicu prvotnom investitoru.

Tijekom te munjevite operacije sustav bi se zbunio zbog takozvane kratke prodaje pa bi porezna uprava izdala potvrdu o plaćenom porezu i fondu i prvom investitoru. Na kraju bi i jedni i drugi tražili povrat novca za isti paket dionica. I tako više puta. Fond je, dakle, služio samo kao legalni instrument za udvostručavanje poreznih potvrda.

Pojedinačna dionica ne bi donijela značajnu zaradu, ali zbog trgovanja milijunima dionica na ovaj način iz državne blagajne akterima su isplaćene milijarde.

Za provedbu ovako složenih poslova bio je potreban čitav niz sudionika: investitori koji su osiguravali velika novčana sredstva za trgovinu velikim paketima dionica, trgovci koji su realizirali burzovne transakcije, bankari koji su odobravali kredite, vlasnici financijskih kompanija koji su podnosili zahtjeve za povrat novca, kao i porezni odvjetnici koji su sve to potkrepljivali pravnim mišljenjima. Svi su dijelili plijen – novac poreznih obveznika.

Berger sebe vidi kao žrtvenog jarca

Ipak, Berger i dalje tvrdi da je nevin – inzistira na tome da je u zakonima postojala rupa koja je omogućavala Cum-Ex transakcije. „Osjećam se kao žrtveni jarac. To je jasno“, izjavio je za podcast „INSIDE CumEx – lov na poreznu mafiju“ njemačkog ARD-a, u prvom obraćanju javnosti od uhićenja.

Između ostalog, navodi da je prema zakonu ista dionica mogla imati dva vlasnika: jednog stvarnog i jednog ekonomskog. Oba su, prema njegovu tumačenju, imala pravo na povrat poreza na dividendu – iako ga je platio samo jedan. Međutim, i Savezni sud pravde, najviša kaznena instanca u Njemačkoj, presudio je da su poslovi Cum-Ex oduvijek bili nezakoniti. Berger na to u intervjuu reagira bez zadrške: „Sve sam to već čuo. Besmislice. Fraze! Gdje je zakon? To su gluposti.“

Počeo je kao državni službenik

Berger je sin protestantskog svećenika, a nakon studija prava 1980-ih odlučuje se za državnu službu. Kao porezni inspektor brzo napreduje i postaje jedan od najvažnijih kontrolora banaka u zemlji. Ipak, takav život nije mu se sviđao: „Ne vrednuje se trudi li se netko. Sve se svodi na to tko je sljedeći za napredovanje.“

Devedesetih prelazi u privatni sektor. Nakon rada u velikim odvjetničkim uredima osniva vlastiti: savjetuje milijardere i utjecajne klijente te slovi za jednog od najcjenjenijih stručnjaka za porezno pravo. Početkom 2000-ih prvi put otkriva porezni model koji obećava iznimno visoke prihode uz relativno mali rizik. Taj model kasnije dobiva naziv Cum-Ex.

Između 2006. i 2011. Berger omogućava pristup tom modelu i iznimno bogatim privatnim investitorima. U podcastu opisuje kako je u petominutnom telefonskom razgovoru prikupio 50 milijuna eura za jedan Cum-Ex fond: „Čovjek je kao u zanosu – imate uspjeh i golemu energiju.“

Bijeg u Švicarsku i izručenje

Međutim, 2012. dolazi otrježnjenje. Tužiteljstvo u Frankfurtu pretražuje njegov ured zbog sumnje na utaju poreza. Berger tada odlazi u Švicarsku. Ali pritisak raste. Kelnsko tužiteljstvo 2014. pokreće novu istragu, pod vodstvom tadašnje tužiteljice Anne Brorhilker. Kroz opsežnu međunarodnu akciju prikupljaju se dokazi, a od 2016. pojavljuju se i pokajnici među svjedocima, među kojima i Bergerov bliski suradnik i partner.

Nakon dugog pravnog spora Berger je 2022. izručen iz Švicarske. Iste godine osuđen je pred sudom u Bonnu na osam godina zatvora, a kasnije i pred sudom u Wiesbadenu. Pokušaji žalbe nisu uspjeli, sve pravne mogućnosti u Njemačkoj praktično su iscrpljene. Berger je u ljeto 2025. podnio žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Taj sud još se nije oglasio o ovom slučaju.

Gdje su novci?

Istodobno, financijski dio postupka protiv Bergera pokazuje se kao iznimno složen. Iako mu je naloženo da vrati gotovo 15 milijuna eura, dosad je naplaćen tek minimalan dio – oko 13.200 eura.

Problem predstavlja činjenica da se imovina nalazi u inozemstvu. Primjerice, jedna nekretnina u Švicarskoj više ne može biti zaplijenjena jer ju je Berger prije više godina prenio na treće osobe. Prema švicarskom pravu, mogućnost osporavanja tog prijenosa u međuvremenu je zastarjela.

Njemački kemijski sektor je temeljni stup nacionalnog gospodarstva, treći sektor po važnosti - nakon automobilske industrije i strojarstva. Ostvaruje stotine milijardi godišnjih prihoda i izravno zapošljava oko pola milijuna ljudi.

Međutim, industrija je posljednjih godina pogođena krizom, opterećena visokim troškovima energije, rastućim regulatornim opterećenjima, konstantno slabom ekonomijom i intenzivnom konkurencijom iz inozemstva.

Kemijska proizvodnja zahtijeva velike količine energije, ne samo električne energije već i toplinske, pare i tlaka. Stoga, kada cijene energije rastu, to narušava globalnu konkurentnost i profitabilnost tvrtki.

Od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. i gubitka jeftinog ruskog plina koji je uslijedio nakon toga, njemačke kemijske tvrtke suočavaju su se s cijenama energije koje su među najvišima u svijetu.

Američko-izraelski rat protiv Irana ove je godine pogoršao te izazove. Izazvao je još jedan nagli porast cijena energije, a istovremeno je poremetio lance opskrbe i uzrokovao nestašicu ključnih sirovina.

„Cijene energije, posebno prirodnog plina, udvostručile su se od početka rata u Ukrajini", rekao je Christof Günther, generalni direktor InfraLeune, njemačke tvrtke za infrastrukturu i usluge koja upravlja kemijskim parkom Leuna, najvećim integriranim kemijskim postrojenjem u zemlji.

„I one (cijene energije) su se upravo privremeno udvostručile zbog rata u Iranu. Dakle, imamo posla s izuzetno visokim troškovima energije", rekao je on za DW.

Nema znakova preokreta tijekom ove godine

Ukupni prihodi njemačkih kemijskih tvrtki opali su za oko 22% od 2022., na 220 milijardi eura (256 milijardi dolara) u 2025., prema podacima njemačkog Udruženja kemijske industrije VCI.

Ta grupacija, koja zastupa interese oko 2300 tvrtki, izjavila je da nema znakova preokreta, s vjerojatnom stagnacijom ili daljnjim padom proizvodnje ove godine. Ova grupa naglašava je da je smanjenje troškova prirodnog plina ključno za jačanje Njemačke kao industrijske lokacije.

VCI ističe da prirodni plin nije samo izvor energije za kemijski sektor. To je također ključna sirovina koja se ne može zamijeniti preko noći, što tvrtke ostavlja uvelike izloženima stalnim cjenovnim pritiscima.

„Alternative poput biometana mogu podržati transformaciju, ali su još uvijek u fazi tržišnog etabliranja i trenutno su dostupne samo u ograničenoj mjeri", navodi se u izjavi ovog udruženja za DW.

Kako vratiti konkurentnost?

Anna Wolf, stručnjakinja za kemijsku industriju u minhenskom ifo institutu, ekonomskom think-tanku, rekla je da je industrija učinila najviše što je mogla kako bi prevladala energetske izazove, ističući ulaganja u energetski učinkovitu proizvodnju i recikliranje.

Ona naglašava da je teret sada na donosiocima političkih odluka da osiguraju da je energija dostupna "u dovoljnim količinama, po međunarodno konkurentnim cijenama i putem infrastrukture na koju se kemijska industrija zapravo može osloniti za svoje dugoročne investicije".

Bez pouzdane, pristupačne energije i infrastrukture za njezinu isporuku, „nijedna druga mjera – bilo da je riječ o regulaciji, trgovini ili inovacijama – neće biti dovoljna za obnovu konkurentnosti", kaže ona za DW.

Krizu pogoršava dugotrajna ekonomska stagnacija u Njemačkoj i slab rast širom Europe, što rezultira smanjenom potražnjom za kemijskim proizvodima u regiji.

„Tržišni uvjeti su se posljednjih godina promijenili na štetu njemačke kemijske industrije", rekao je za DW Martin Gornig, direktor sektora istraživanja industrijske politike u Njemačkom institutu za ekonomska istraživanja (DIW Berlin).

Osim energetskih problema, objasnio je da je to prvenstveno posljedica slabe ekonomske potražnje za kemijskim proizvodima u Europi. „Ako se domaća ekonomija u Europi ponovno oporavi, poboljšat će se i izgledi za njemačku kemijsku industriju", kaže Gornig.

Gubitak radnih mjesta i ulaganja

Slaba poslovna klima već je potaknula mnoge tvrtke da odgode ulaganja, smanje proizvodnju i „režu" radna mjesta u Njemačkoj.

Njemački kemijski div BASF, na primjer, započeo je veliku kampanju smanjenja troškova na domaćem tržištu, dok je istovremeno agresivno ulagao u inozemstvo, posebno u Kinu. Tvrtka je također predstavila planove za premještanje određenih poslova iz Njemačke u azijske zemlje poput Indije i Malezije kao dio šireg restrukturiranja svoje radne snage.

Sveukupno, industrija je izgubila više od 13.000 radnih mjesta od 2022., izvijestio je chemeurope.com, specijalizirani portal za kemijski sektor.

Unatoč teškim uvjetima, Njemačka trenutno (i dalje) ostaje centralno mjesto za temeljne kemijske proizvodne operacije tvrtki iz ove branše. A potpuno preseljenje u inozemstvo malo je vjerojatno, kažu stručnjaci, s obzirom na složenu i međusobno povezanu prirodu industrijskih procesa i veza s drugim tvrtkama u zemlji.

Ako ne dođe do poboljšanja u operativnom okruženju, tvrtke će vjerojatno proširiti proizvodne kapacitete negdje drugdje.

Rizici premještanja proizvodnje u inozemstvo

No, stručnjakinja ifo-a Wolf naglasila je da se Njemačka i Europa više ne mogu oslanjati samo na tržišne snage i prihvatiti da će se strateški važni sektori poput kemikalija preseliti u inozemstvo kada izgube konkurentnost.

„Ta je logika funkcionirala u otvorenoj svjetskoj ekonomiji s pouzdanim partnerima, ali pouzdana partnerstva postala su rijetka", kaže Wolf.

Međutim, u svijetu sve krhkijih saveza i nepouzdanih partnera, gubitak industrijskih grana koje su sistemski relevantne riskirao bi potkopavanje sigurnosti opskrbe Europe, rekla je Wolf.

Kako bi potaknula sektor, zajedno s drugim energetski intenzivnim industrijama, njemačka vlada želi subvencionirati troškove električne energije.

Također se zalaže za reformu sustava kojim se određuju cijene ugljika EU-a za koji se tvrtke žale da ih nepravedno opterećuje. Berlin želi promjene u sustavu kako bi osigurao da on također štiti industrijsku konkurentnost, a istovremeno teži ostvarenju klimatskih ciljeva.

VCI je pozdravio te mjere, ali je priopćio da je potrebno još više konkretnih poteza, pozivajući na uvođenje poreznih poticaja, zajamčenu dugoročnu opskrbu plinom i veću upotrebu biometana.

Također je pozvao na rješavanje dugotrajnih postupaka izdavanja dozvola i rastućih regulatornih opterećenja, rekavši da oni koče ulaganja i proizvodnju. "Industrija hitno treba pouzdane i međunarodno konkurentne okvirne uvjete. Izolirane mjere više nisu dovoljne", navodi VCI.

Daleka putovanja u ovim vremenima nisu baš privlačna: politički je nesigurno, međunarodne krize su svakodnevica, a onda je stvar i cijene - i puta i boravka. „Međunarodne nesigurnosti dovode do toga da ljudi češće provode odmor u vlastitoj zemlji“, objašnjava Norbert Kunz iz Njemačkog turističkog saveza.

Što se tiče ovogodišnjeg ljetnog odmora, mnogi su još veoma oprezni. Na njihove odluke utječu sukobi na Bliskom istoku, nestabilne političke prilike u drugim dijelovima svijeta, a i rast vlastitih životnih troškova.

Zbog toga mnogi ne žele u inozemstvo, nego se radije odlučuju za odmor u Njemačkoj. Tonya Schulz iz turističkog kompleksa Park Aktiv Resort nam kaže kako osjetno raste potražnja za odmorom u brdskom području Rhön, koje se nalazi doslovce u središtu Njemačke. Ondje gotovo nema gradova i važnijih prometnica - ali ima prirode i mira na pretek. Njeno spa-odmaralište je u sredogorju na tromeđi Hessena, Thüringena i Bavarske, a za mnoge turiste je privlačno i još nešto: odakle god krenuli iz Njemačke nije osobito daleko.

Odmor može biti i sasvim blizu

Obitelj Remmert nam priča da je i njihov odmor propao zbog međunarodne (ne)sigurnosti. Isprva su planirali putovanje u Tajland, ali je turoperator otkazao let preko Dohe. Tako su umjesto u Aziji završili u njemačkoj provinciji.

Općenito je mnogima postalo jasno kako se lijep odmor zapravo može provesti i sasvim blizu mjesta gdje žive. A takva bliska domaća odredišta su još više privlačna kad se pogledaju cijene goriva na benzinskoj postaji.

To potvrđuju i ankete u turističkom sektoru. Prema podacima Njemačkog turističkog saveza, 41 posto Nijemaca koji namjeravaju putovati u sljedeća tri mjeseca planira odmor provesti u vlastitoj zemlji, dok 15 posto razmišlja o dva do tri kraća putovanja unutar Njemačke.

Ovaj se trend odražava i u statistici noćenja. U Hessenu su brojke već početkom godine krenule uzlaznim putem: u siječnju su porasle za 7,7 posto, u veljači za gotovo 2 posto, a rast se nastavio i u ožujku.

Teško predviđati, ali...

Christian Engelhardt iz turističkog saveza te pokrajine u tim brojkama vidi pozitivan signal, ali pritom dodaje i kako se takva domaća putovanja u pravilu bilježe tek kratko unaprijed. Zbog toga je teško prognozirati, kakva će biti čitava sezona.

Uz sigurnost, ključnu ulogu ima i cijena. Mnogi putnici pažljivije traže povoljne ponude i fleksibilne mogućnosti.

Na taj trend ukazuje i Julia Rodriguez Diaz koja na svom Instagram‑profilu „happy kids Ausflugstipps“ predstavlja izlete za obitelji i mogućnosti smještaja u regiji. Danas se mnogo više pažnje obraća oglasima o povoljnim ponudama u blizini nego što je bilo ranije. Posebno raste zanimanje za jednostavan i cjenovno pristupačan smještaj, poput omladinskih hostela.

Od toga imaju koristi i pružatelji usluga poput centra Lahntal u okrugu Lahn‑Dill u središnjem Hessenu, gdje obitelji mogu prenoćiti u hotelskom tipiju već od 25 eura. Voditelj centra Manfred Köhnlein misli da je razlog i što ljudi više paze na izdatke, ali i nesigurnost odlaska na duži put.

U provinciju, ali Frankfurt je prazan

I dok se ugostitelji u zabačenim područjima Hessena čude nagloj potražnji, u metropoli te pokrajine - gradu Frankfurtu - situacija je drugačija. Grad u velikoj mjeri ovisi o međunarodnom turizmu, a sada pogotovo nedostaju imućni gosti iz arapskih zemalja.

Nisu prazni samo luksuzni hoteli, nego pati i maloprodaja - pogotovo luksuznih proizvoda kakvi se mogu naći u poznatoj frankfurtskoj ulici Zeil. Strani turisti uglavnom odsjedaju u hotelima sa četiri ili pet zvjezdica i u prosjeku troše više novca od "domaćih" jer se sami Nijemci češće odlučuju za povoljnije hotele, objašnjava Thomas Feda iz Frankfurtske turističke organizacije.

Za budućnost turizma u Hessenu presudnu ulogu ima marketing, osobito na digitalnom području. Upravo tamo, smatra Christian Engelhardt iz Njemačkog turističkog saveza, još postoji znatan potencijal. Raste važnost društvenih mreža, a i autentičnih ocjena turista koji su tamo boravili.

Ima još takvih "zaboravljenih" područja

Influenceri poput Julije Rodriguez Diaz pokazuju koliko suvremeni kanali mogu biti učinkoviti. Autentični videozapisi i izravni dojmovi često dosežu potencijalne goste uspješnije od klasičnog oglašavanja. Na Instagramu ju prati više od 350.000 korisnika koji se oslanjaju na njezine preporuke.

Unatoč svim neizvjesnostima, jedno je jasno: malo se tko želi odreći odmora. Samo se mijenja način putovanja.

Uz ciljano oglašavanje i jaču digitalizaciju od tog trenda bi mogla imati koristi područja koja su do sad bila zapostavljena u turističkoj utrci - poput pustih područja pokrajine Hessen. Christian Engelhardt čak smatra da je moguća rekordna godina za domaći turizam – pod uvjetom da i vrijeme bude donekle stabilno.

Europska komisija poduzela je korake kako bi blokirala financiranje solarne tehnologije proizvedene u Kini zbog straha da bi ta tehnologija mogla predstavljati sigurnosnu prijetnju europskoj elektroenergetskoj mreži, pa čak i izazvati velike nestanke struje.

Odluka, koja je potvrđena 4. svibnja, odražava rastuću zabrinutost u Bruxellesu da ovisnost Europe o kineskoj zelenoj tehnologiji čini Uniju ranjivom na sigurnosne prijetnje.

Zabrana financiranja usmjerena je na solarne invertere, koji se često opisuju kao mozak sustava za proizvodnju solarne energije.

Ti solarni inverteri uređaji su koji pretvaraju solarnu energiju u upotrebljivu električnu energiju. Povezani su s internetom i često im se može pristupiti na daljinu radi održavanja i ažuriranja softvera.

Najgori scenarij: Blackout diljem Europe?

„Sve kompanije koje proizvode invertere imaju nešto poput prekidača za gašenje”, rekao je za DW Kristof Podewils, glavni tajnik Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme.

Prekidač za gašenje i druge veze na daljinu normalno se koriste radi sigurnosti ili stabilizacije mreže. No stručnjaci za kibernetičku sigurnost upozoravaju da bi, u najgorem slučaju, hakeri ili neprijateljski državni akteri mogli iskoristiti te veze na daljinu kako bi poremetili opskrbu električnom energijom.

Tijekom 2024. godine 61 posto svih invertera uvezenih u Europu dolazilo je iz Kine, prema podacima istraživačke skupine Lum sa sjedištem u Ženevi. Huawei i Sungrow dva su proizvođača invertera koji dominiraju ne samo europskim nego i globalnim tržištem. Nekoliko kineskih proizvođača već je isporučilo opremu za više od 220 gigavata .

„Da to stavimo u odnos, kontrola nad otprilike 10 gigavata već bi bila dovoljna da izazove velike poremećaje u europskoj elektroenergetskoj mreži”, rekao je Podewils.

Sumnjivi komunikacijski uređaji u solarnoj tehnologiji

Ne postoji nijedan poznat slučaj da su inverteri proizvedeni u Kini korišteni za gašenje dijelova europske mreže. No zabrinutost je pojačana nakon što je Reuters 2025. objavio da su američki energetski dužnosnici otkrili sumnjive komunikacijske uređaje unutar nekih invertera proizvedenih u Kini. „Prijetnja je stvarna”, rekla je stručnjakinja za kibernetičku sigurnost Swantje Westphal. „To nije izmišljena hipoteza.”

Rasprava o inverterima dolazi u trenutku kada Europa preispituje svoju širu ovisnost o uvozu kineske tehnologije za čistu energiju. Prema podacima skupine Lum, Kina sudjeluje s 98 posto uvoza solarnih panela i s 88 posto uvoza litij-ionskih baterija u Europu.

Ta organizacija upozorila je da funkcije daljinskog pristupa u povezanim energetskim tehnologijama mogu stvoriti potencijalne ranjivosti u elektroenergetskim sustavima.

Dominacija kineske zelene tehnologije u Europi

Bruxelles sve češće zauzima oštriji stav prema kineskom uvozu koji se smatra ili sigurnosnim rizikom ili prijetnjom europskoj industriji. U ožujku je Europska komisija predstavila Zakon o industrijskom ubrzanju, čiji je cilj usmjeravanje većeg financiranja prema europskim zelenim tehnologijama, uključujući baterije i električna vozila.

Komisija je također predstavila reviziju Zakona o kibernetičkoj sigurnosti, koja će Bruxellesu dati veće ovlasti za ograničavanje kineskih kompanija u kritičnoj infrastrukturi, poput komunikacija ili opskrbe energijom diljem Europske unije.

Prema najnovijim mjerama, sredstva EU-a kojima izravno upravljaju Komisija i institucije poput Europske banke za obnovu i razvoj više se ne mogu koristiti za kupnju solarnih invertera proizvedenih u Kini. Ograničenja se ne odnose na kupnje koje izravno obavljaju države članice EU-a, a postojeći kineski inverteri instalirani diljem Europe mogu ostati u uporabi.

„To je korak u dobrom smjeru”, rekla je Westphal. „Ali nismo zabranili te kineske invertere na našem tržištu.”

Mogu li europski inverteri nadoknaditi manjak?

Trenutačno se 80 posto novih solarnih sustava u Europi oslanja na kineske invertere, prema podacima Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme. Ako se kineski dobavljači udalje od zadovoljavanja europske potražnje, europski proizvođači morat će popuniti značajan jaz.

No Podewils smatra da su europski dobavljači spremni: „Moguće je povećati proizvodne kapacitete za samo nekoliko mjeseci do razine potrebne za pokrivanje potražnje.” Očekuje se da će inverteri proizvedeni u Europi biti nešto skuplji od kineskih alternativa — za oko 2 posto, prema riječima jednog dužnosnika Europske komisije.

No Podewils tvrdi da je taj dodatni trošak opravdan. „To je kao uplata osiguranja”, kaže on.

Odluka njemačke vlade da uvede porez na zaslađena pića kao dio paketa reforme zdravstvenog sustava pokrenula je novu raspravu o miješanju države u prehrambene navike - iako su mnoge druge zemlje širom svijeta već uvele takav porez. Ovaj namet, koji bi se počeo primjenjivati tek početkom 2028. godine donio bi - prema podacima Ministarstva zdravstva - oko 450 milijuna eura godišnje. Taj novac ne bi ulazio u savezni proračun, već bi bio rezerviran za ulaganja u zdravstvo.

Iako točni detalji još nisu sadržani u nacrtu zakona o reformi zdravstva, panel stručnjaka predložio je slojeviti model oporezivanja:

Pića s manje od 5 grama šećera na 100 mililitara - bez poreza

Pića s 5 do 8 g na 100 ml: namet od 26 centi po litri

Pića s više od 8 g na 100 ml: namet od 32 centa po litri

Ministrica zdravstva Nina Warken (CDU) izjavila je da podržava takvu mjeru, ali je priznala da vlada još mora usuglasiti detalje - te da je konačna odluka o poreznoj politici ipak na Ministarstvu financija. Neki članovi njene stranke već su izrazili zabrinutost - na stranačkoj konferenciji u veljači vođena je žustra rasprava, pri čemu su mnogi političari strahovali da bi mjera mogla djelovati paternalistički.

Liječnici i nutricionisti jednoglasno za prijedlog

Za njemačke liječnike i nutricioniste ovakva mjera je neizbježna. Peter Philipsborn, profesor na Sveučilištu u Bayreuthu, istakao je da je više od 100 zemalja već uvelo porez na šećer u pićima te da istraživanja pokazuju pozitivne učinke.

„Općenito, jasno je da takvi porezi smanjuju potrošnju zaslađenih napitaka“, rekao je za Deutsche Welle. „Znamo i iz brojnih drugih studija da redovita konzumacija takvih pića dovodi do debljanja i povećava rizik od gojaznosti i obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa."

Istraživanja također pokazuju da stanovnici Njemačke konzumacijom bezalkoholnih pića unose više šećera u organizam nego stanovnici bilo koje od deset najnaseljenijih zemalja zapadne Europe. Prema studiji organizacije Foodwatch, objavljene u veljači, Nijemci dnevno konzumiraju oko 26 grama šećera iz pića - više nego iz čokolade i slatkiša (20 grama).

Za razliku od toga u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je slojeviti porez uveden 2018. godine, prosječan unos iznosi samo 16 grama dnevno. Tamošnji primjer pokazuje i da proizvođači nisu reagirali povećanjem cijena, već smanjenjem količine šećera u napicima. Do 2019. sadržaj šećera u britanskim bezalkoholnim pićima smanjen je za 35%.

Industrija pića skeptična

No ovi podaci nisu uvjerljivi za predstavnike prehrambene industrije i tvrtki koje proizvode pića. Neki ističu da je, unatoč porezu, stopa dječje gojaznosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje veća nego u Njemačkoj.

Prema riječima Manon Struck-Pacyna iz udruženja Food Federation Germany, porezi na šećer u drugim zemljama možda su samo doveli do preusmjeravanja potrošnje na druge slatke proizvode.

„To je takozvani efekt supstitucije", kaže ona za DW. „Uvodimo nešto pod izgovorom prevencije zdravlja, ali to ne mora nužno donijeti rezultat, jer nema dokaza da ljudi postaju mršaviji." No u priopćenju iz travnja koje su potpisali deseci njemačkih znanstvenika i organizacija za javno zdravlje, navodi se da nema dokaza da porez na šećer dovodi do povećane potrošnje drugih slatkih proizvoda.

Teret za gospodarstvo?

Manon Struck-Pacyna tvrdi i da bi takav namet kratkoročno doveo do većih troškova za potrošače. „Uz porez dolaze i veći birokratski troškovi za tvrtke. Moraju analizirati sve proizvode, izračunati sadržaj šećera i svrstati ih u kategorije. To znači mnogo radnih sati - a ti troškovi će se prenijeti na potrošače.“

Posebno bi, prema njenim riječima, bile pogođene male i srednje firme koje imaju ograničen asortiman. Ako bi morale mijenjati recepturu, mogle bi izgubiti tržište.

Porez za siromašne?

Još jedna kritika je da porez na šećer nerazmjerno pogađa domaćinstva s nižim prihodima, koja veći dio novca troše na hranu i češće kupuju zaslađena pića.

Ipak, Philipsborn smatra da zdravstvene koristi nadmašuju te nedostatke. „Ukupno porezno opterećenje je relativno malo - nekoliko eura po domaćinstvu godišnje. To nije presudno“, rekao je. „Važnije je pitanje tko ima koristi od tog novca."

Prema njegovim riječima, upravo bi siromašniji slojevi najviše profitirali, jer su oni najviše pogođeni bolestima povezanim s prekomjernim unosom šećera. Drugim riječima, takav porez može doprinijeti većoj društvenoj jednakosti.

Potrebne šire mjere

Stručnjaci se slažu da sam porez nije dovoljan. Učinkovita zdravstvena politika zahtijeva čitav paket mjera: zdraviju ishranu u školama i vrtićima, zaštitu djece od marketinga kojim se reklamira nezdrava hrana, kvalitetniju ponudu u menzama, kao i niže poreze na zdravu hranu.

Za sada prijedlog ovog poreza u Njemačkoj tek treba proći parlamentarnu proceduru, a politička rasprava će se, po svemu sudeći, nastaviti.

Predsjednik Donald Trump unaprijed je rekao da bi bio „razočaran“ ako Warsh odmah ne snizi kamatne stope, a činjenica je da se i Kevin Warsh i ranije često zalagao za niže kamatne stope. U autorskom tekstu za Wall Street Journal opisao je umjetnu inteligenciju kao „dezinflacijsku silu“: ona može povećati produktivnost i tako ublažiti rast cijena.

Warsh i kod mjerenja inflacije stavlja drukčije naglaske od svog prethodnika. Umjesto da se ponajprije oslanja na klasičnu temeljnu inflaciju – dakle rast cijena bez snažno promjenjivih cijena hrane i energije – upućuje na takozvane trimmed mean pokazatelje. Kod njih se izračunava prosjek bez ekstremnih kretanja cijena.

To je zapravo veliki rizik: takvi „očišćeni“ prosjeci, kakve primjerice računa ogranak Feda u Dallasu, mogli bi podcijeniti inflaciju upravo u kriznim razdobljima, upozoravaju ekonomisti Commerzbanke Bernd Weidensteiner i Christoph Balz. Tako je bilo tijekom naftne krize 1970-ih kao i za vrijeme pandemije koronavirusa.

Warsh ne odlučuje sam

No još je veće pitanje može li – čak i ako hoće - Warsh uopće diktirati politiku snižavanja kamatnih stopa dok je inflacija u SAD na najvišoj razini u tri godine. Jer čelnik Feda ne odlučuje sam o monetarnoj politici: za snižavanje kamatnih stopa potrebna je većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu.

„Trump bi morao zamijeniti još više ljudi kako bi mogao određivati kamatnu politiku Feda“, kaže Stefan Riße iz Acatisa u razgovoru s financijskom redakcijom ARD-a. „A ti imenovani kandidati morali bi usto biti poslušni izvršitelji – to ne vidim ni u slučaju Kevina Warsha.“

Powell je i dalje tu

Uz to, Jerome Powell ne nestaje odmah sa scene monetarne politike. Bivši čelnik Feda zasad ostaje član Odbora guvernera i time i član odbora za operacije na otvorenom tržištu. To je osjetljiva situacija kakva nije zabilježena još od 1948.

Edgar Walk iz Metzler Asset Managementa stoga smatra mogućim „da većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu glasa protiv predsjednika“. To bi za Warsha moglo imati i političku zaštitnu funkciju. „Možda to može iskoristiti kao izgovor prema Trumpu u smislu: nisam jednostavno dobio većinu za monetarnu politiku kakvu želiš.“

Možda važniji od ključnih kamatnih stopa bude Warshov drugi veliki projekt: bilanca Feda. Warsh je više puta kritizirao snažno povećanje bilance središnje banke zbog masovnog otkupa američkih državnih obveznica.

Zašto Fed ima upravo gigantsku bilancu?

Tu, prema mišljenju stručnjaka, ima argument, jer je ukupna bilanca Feda na kraju drugog tromjesečja iznosila 6,7 bilijuna dolara odnosno 21 posto bruto domaćeg proizvoda. Za usporedbu: prije financijske krize 2008. iznosila je oko 900 milijardi dolara, odnosno šest posto BDP-a. Velikim dijelom je to zasluga Powella, ali mu to nije pomoglo pred ovim američkim predsjednikom. Jer zapravo je i to instrument spuštanja kamata: više otkupa državnih obveznica održava njihovu cijenu – i spušta njihovu kamatu.

Warsh sada želi Fed vratiti njegovoj osnovnoj zadaći i smanjiti bilancu. Logika mu je sljedeća: ako Fed na taj način povuče monetarni poticaj, stvorit će prostor za snižavanje ključnih kamatnih stopa.

No ako Fed smanji svoj portfelj američkih državnih obveznica, moglo bi doći do rasta dugoročnih kamatnih stopa – primjerice na desetogodišnje i tridesetogodišnje obveznice SAD.

Za visoko zaduženu američku državu to bi imalo ozbiljne posljedice, upozorava ekonomist Acatisa Riße: „Ako dugoročne kamate rastu, proračunski deficiti, koji su pod Donaldom Trumpom dodatno porasli, postaju sve skuplji za financiranje.“

Je li se Trump "kladio na krivog konja"?

Time bi Warsh mogao postupiti upravo protiv Trumpovih interesa ondje gdje je predsjedniku posebno važno: kod troškova financiranja države. Ako istodobno ne uspije osigurati većinu za snižavanje kamatnih stopa u odboru, buduća politika Feda mogla bi u konačnici biti znatno restriktivnija.

Na kraju bi Trump mogao dobiti čelnika Feda koji doduše drukčije zvuči i drukčije argumentira od Powella, ali ne donosi automatski labavu monetarnu politiku kakvu očekuje Bijela kuća. Trump je zapravo imenovao i Powella 2017., a i Warsh bi za Trumpa mogao postati neugodniji nego što se činilo na početku.

Vinjete za prolaz kroz Malajski tjesnac: to bi bio unosan posao. „Kad bi prihod od vinjeta stvarno podijelili na tri dijela između Indonezije, Malezije i Singapura, to bi moglo narasti do poprilične svote", rekao je indonezijski ministar financija Purbaya Yudhi Sadewa krajem travnja.

Ose pritom šalio, a nekoliko dana kasnije indonezijski ministar vanjskih poslova Sugiono izjavio je da njegova zemlja poštuje slobodu plovidbe i da neće naplaćivati ​​nikakve tranzitne pristojbe za Malajski tjesnac.

No, ideja da bi se brodski promet mogao zloupotrijebiti kao geopolitički instrument, ne samo u Hormuškom već i u drugim tjesnacima, nije šala. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca prisililo je kreatore politika u Aziji da razmotre sigurnost drugih pomorskih uskih grla.

U regiji se to posebno odnosi na Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi najvažnija trgovačka ruta između Istočne Azije, Bliskog istoka i Europe. Oko 22 posto globalne pomorske trgovine prolazi kroz tjesnac između Indonezije, Malezije i Singapura.

Prijetnja geopolitičkog utjecaja

Pri tome odavno više nije riječ o pirateriji ili regionalnim konfliktima. Već u studenom prošle godine, think tank Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) ukazao je na ovu novu prijetnju.

Čak su i nedržavni akteri sada sposobni značajno poremetiti globalne trgovinske tokove. Ovaj think tank navodi napade šijitske milicije Hutija u Crvenom moru kao primjer. Mnoge brodarske tvrtke sada izbjegavaju rutu kroz Sueski kanal i odlučuju se za dužu rutu oko Rta dobre nade – sa znatnim posljedicama za lance opskrbe i cijene.

Nikolaus Scholik, politolog, bivši pukovnik u austrijskim oružanim snagama i viši savjetnik u Austrijskom institutu za europsku i sigurnosnu politiku (AIES), ovo vidi kao temeljnu promjenu u geopolitičkoj dinamici moći. „Danas svjedočimo posljedicama razvoja u kojem pojedine države vjeruju da mogu legalno dominirati strateški važnim tjesnacima", rekao je Scholik za DW.

On smatra da je posebno opasno što tjesnaci poput Hormuškog, Malajskog ili čak Tajvanskog postaju poluge geopolitičkog utjecaja.

Christian Wirth iz Azijske istraživačke skupine pri Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) dijeli ovo mišljenje. „Je li neki tjesnac posebno ranjiv ovisi u biti o tri faktora: opsegu prometa, mogućim alternativnim rutama i političkoj situaciji u regiji", rekao je Wirth za DW. Što je ruta važnija i što ju je teže zaobići, to je veći njezin strateški značaj, kaže on.

"Povratak geografije"

Iako se Hormuški tjesnac, kroz koji se mora transportirati značajan dio globalnog izvoza nafte i plina, trenutno čini posebno ranjivim, Scholik tvrdi da se ne treba usredotočiti isključivo na Perzijski zaljev. "Tajvanski tjesnac bi bio u takvom scenariju još značajniji od Hormuškog", kaže on, misleći na potencijalne sukobe između Kine i Tajvana. Veliki dio azijske trgovine, kaže on, teče kroz njega, baš kao i kroz Malajski tjesnac.

Trenutno, političari širom svijeta doživljava "povratak geografije", piše Međunarodni institut za strateške studije (IISS). Tjesnaci poput Hormuškog, Bab al-Mandabskog i Tajvanskog odavno su postali više od pukih geografskih prijelaza, navodi IISS. Oni sve više postaju strateške poluge geopolitičke moći. Ova bliska globalna međusobna povezanost stvara nove ovisnosti - a time i nova sredstva za vršenje pritiska, piše IISS.

Pri tome je međunarodno pravo jasno. „Načelo tranzita primjenjuje se na tjesnace od međunarodnog značaja", kaže Wirth. „To znači da brodovi, čak i ratni brodovi, mogu nesmetano i u svojim normalnim načinima rada prolaziti kroz tjesnace koji važe kao međunarodne vode", kaže Wirth.

Stoga bi blokiranje nekog međunarodnog tjesnaca predstavljalo ozbiljno kršenje međunarodnog prava, nastavlja Wirth. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora jamčiti miran prolaz čak i ratnih brodova kroz obalne vode definirane kao suvereni teritorij susjednih država.

Plaćanje pristojbi, kaže Scholik, tamo uglavnom nije dopušteno. Situacija je drugačija samo u slučaju umjetnih plovnih puteva poput Sueskog ili Panamskog kanala.

Krhko pomorsko pravo

Scholik također ističe da međunarodno pomorsko pravo jasno jamči slobodan prolaz. Međutim, pravi problem je politička stvarnost: "Međunarodno pravo funkcionira samo ako su uključene države spremne pridržavati ga se", kaže on. Kao primjer navodi Južno kinesko more, gdje je Kina ignorirala međunarodnu arbitražnu presudu u korist Filipina.

Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na precjenjivanje tradicionalne vojne moći. „Više vam nije potrebna ni velika flota da bi značajno poremetili promet kroz neki tjesnac", kaže Scholik. Iran je pokazao da može izvršiti znatan pritisak malim gliserima, raketama ili asimetričnim oružjem.

IISS izražava slično mišljenje: „Čak i relativno slabe države i nedržavni akteri mogu koje mogu spriječiti promet."

Wirth, međutim, ističe da potpuna blokada tjesnaca također nosi ogromne rizike za državu koja ga blokira. Ekonomska šteta, kaže, obično utječe i na nju. Tako bi primjerice Kina bila masovno pogođena u slučaju eskalacije u Tajvanskom tjesnacu ili u Malaki.

Pomorska uska grla

Ipak, stručnjaci ističu da ranjivost globaliziranog gospodarstva raste. Scholik ukazuje na načelo "just-in-time" modernih lanaca opskrbe. Tvrtke gotovo više nemaju skladišta za zalihe. Čak i kratki poremećaji stoga mogu izazvati globalnu ekonomsku štetu. CSIS stoga tvrdi da Hormuški tjesnac nije iznimka, već simptom: moderno globalno gospodarstvo ovisi o nekoliko pomorskih uskih grla, čiji poremećaj može imati globalne posljedice.

Upravo zato rasprava oko Malake ima posljedice daleko izvan jugoistočne Azije. Žestoka reakcija Singapura, Malezije i Indonezije na ideju potencijalnih tranzitnih naknada je pokazala koliko je veliko postalo iskušenje korištenja geografske kontrole kao političkog ili ekonomskog instrumenta i koliko bi svako dovođenje u pitanje slobode plovidbe sada bilo opasno za globalno gospodarstvo.

Kao posljedica rata u Iranu diljem svijeta vlada nesigurnost u planiranju. Mnoge države strahuju od dugotrajne inflacije i nestašice resursa. Dok se zaljevske države bore za svoj imidž „sigurnih utočišta”, Turska kreće u ofenzivu: velikim smanjenjima poreza i gospodarskim poticajima Ankara želi privući prije svega strane investitore i kapital u zemlju.

Odgovarajući paket zakona predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio je još krajem travnja. Početkom svibnja upućen je u parlament i usvojen u nadležnom povjerenstvu. Cilj je učiniti Tursku međunarodno konkurentnijom i pozicionirati je kao atraktivnu lokaciju za strani kapital i kvalificiranu radnu snagu.

Zakon je namijenjen osobama i kompanijama koje u posljednje tri godine nisu bile prijavljene kao porezni obveznici u Turskoj, a predviđa im značajne pogodnosti. Tko svoju imovinu iz inozemstva – devize, zlato ili vrijednosne papire – registrira u Turskoj do 31. srpnja 2027., dobit će 20-godišnje oslobođenje od poreza na dohodak za prihode ostvarene u inozemstvu. Osim toga, za ovu skupinu porezna stopa na nasljedstva i darovanja pada na samo jedan posto. Trenutačno se te stope za nasljedstva – ovisno o iznosu – kreću između jedan i deset posto, a za darovanja između deset i 30 posto.

I dosad neprijavljena domaća imovina može se pod određenim uvjetima prijaviti bez kazne, primjerice ako se na određeno razdoblje uloži u državne domaće obveznice ili slične instrumente.

Radikalno smanjenje poreza na dobit za izvoznike

Poticaj bi trebao dobiti i vanjskotrgovinski sektor. U ožujku je zabilježen pad od 6,4 posto. Zbog toga vlada sada želi smanjiti porez na dobit za domaće kompanije. Za izvoznike roba porezna stopa pada s 25 na devet posto, a za ostale izvoznike na 14 posto.

Osim toga, vlada želi istanbulski financijski centar razviti u međunarodno konkurentno središte po uzoru na Singapur ili Hong Kong. Kompanije sa sjedištem u toj turskoj metropoli dobit će potpuno oslobođenje od poreza na dobit ostvarenu međunarodnom trgovinom. I globalne korporacije koje ondje premjeste svoja regionalna upravna sjedišta trebale bi 20 godina biti oslobođene poreza.

Smanjenje birokracije za investitore

Kako bi ulaganja postala privlačnija, vlada želi znatno smanjiti birokraciju. Koordinaciju će izravno preuzeti predsjednički ured. Planirano je jedinstveno digitalno mjesto koje će objedinjeno i ubrzano rješavati sve procese – od osnivanja kompanije preko radnih i boravišnih dozvola do ekoloških provjera.

Prilikom predstavljanja paketa zakona Erdoğan je izjavio da Turska više nije samo most između Istoka i Zapada ili Sjevera i Juga. Zemlja je, kako je rekao, nezaobilazno čvorište za energetske i trgovačke koridore u regiji. Kroz krize posljednjih godina Ankara je uspješno prošla, zbog čega je Turska danas „otok stabilnosti”. „Turska je na dobrom putu da postane jedan od novih polova moći u promjenjivom, multipolarnom svijetu”, dodao je Erdoğan.

Unatoč ambicioznim planovima, porezni stručnjaci poput Emrea Şirina izražavaju sumnje. „To je samo pokušaj dolaska do svježeg novca. Više nema novca ni resursa koji se mogu iscrpiti”, kaže ovaj neovisni istanbulski ekonomist i stručnjak za nekretnine. Po njegovu mišljenju, vlada poseže za svim dostupnim sredstvima kako bi privukla kapital.

Porezne povlastice za strane kompanije i dugotrajno oslobađanje od nameta na uvezeni kapital posljednje su očajničke mjere. „Kako se brod ne bi nasukao”, komentira Şirin. Prema njegovim riječima, u zemlju gotovo više ne dolaze strane izravne investicije, dok domaće kompanije ili bankrotiraju ili odlaze iz zemlje.

Još jedna kritika promatrača jest da se kod mjera, i za domaću i za stranu imovinu, podrijetlo kapitala provjerava samo ograničeno. Time se, prema optužbama, otvaraju vrata kriminalnim novčanim tokovima. Ministar financija Mehmet Şimşek odbacuje te tvrdnje i poziva se na ranije uspjehe sličnih programa.

Vlada AKP-a slične je mjere već uvodila sedam puta. Godine 2008. prvi je put proveden takav program i tada je, prema navodima vlade, ponovno prijavljena imovina u vrijednosti od 31 milijarde američkih dolara. Time je kapital turskih državljana vraćen iz inozemstva u zemlju i ojačano tržište, tvrdi ministar financija Şimşek.

Hoće li Istanbul postati alternativa Zaljevu?

Nesigurnost u regiji izazvana ratom u Iranu probudila je u Turskoj nade u dodatne investicije – posebno kao mogućoj alternativi Perzijskom zaljevu. No ekonomist Sinan Alçın, osnivač 4ware Researcha i predsjednik platforme Ekonomi Istanbul, smatra da je to malo vjerojatno.

Kako bi privukla velike strane izravne investicije, Turska mora ojačati povjerenje u pravnu državu i ostvariti napredak u pitanjima poput slobode medija, rekao je u travnju u intervjuu za DW. Mnogi promatrači dijele to mišljenje i u planiranim mjerama ne vide održivo rješenje, nego traže dubinske strukturne reforme.

Turska se već šest godina nalazi u gospodarskoj krizi. Erdoğanova politika niskih kamatnih stopa gurnula je zemlju 2019. u krizu i od tada ona bilježi dvoznamenkaste stope inflacije. Prošli mjesec inflacija je iznosila 32,4 posto, dok je u svibnju 2024. privremeno premašila čak 75 posto.

Pritom neovisni ekonomisti čak sumnjaju i u te službene podatke turskog statističkog zavoda. Istraživačka skupina ENAG procjenjuje da je stopa inflacije nedavno iznosila više od 55 posto. Tijekom vikenda turski predsjednik dekretom je smijenio čelnika nacionalnog statističkog zavoda. I neovisnost turske središnje banke već je godinama predmet međunarodnih rasprava.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...