Vecernji list

Mihajlo Drapatij treći je zapovjednik ukrajinske vojske od početka ruske invazije prije gotovo pet godina. Njegovo imenovanje odmah je naišlo na pozitivan odjek među pripadnicima vojske. Razlozi su bili očiti: sa 43 godine osjetno je mlađi od svojih prethodnika, a iza sebe ima i bogato ratno iskustvo stečeno na prvoj crti bojišta još od 2014. godine, kada je Rusija potaknula stvaranje samoproglašenih republika na istoku Ukrajine.

Bivši glasnogovornik Kopnenih snaga, kojima je Drapatij ranije zapovijedao, nakon njegova imenovanja je rekao da je riječ o osobi koja je pokazala sposobnost djelovanja u teškim situacijama te da gotovo nije čuo negativne reakcije na njegov izbor.

Manje mikroupravljanja, više odgovornosti

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski imenovao je Drapatija nakon što su brojni građani prosvjedovali protiv njegova prethodnika Oleksandra Sirskog. Kritičari su Sirskom zamjerali pretjerano centraliziran i autoritaran način vođenja vojske.

Prema riječima vojnih promatrača, Drapatij je tijekom prvih sto dana mandata već proveo niz promjena. Najvažnija među njima odnosi se na drukčiji model zapovijedanja, s manje mikroupravljanja iz vrha i više odgovornosti prepuštene nižim zapovjednim razinama.

Jurij Butusov, nekadašnji ratni izvjestitelj, a danas vojnik, smatra da je upravo to jedna od ključnih novosti.„Zapovjednici korpusa više ne moraju dva puta dnevno podnositi izvješća vrhovnom zapovjedniku. Pozitivno je to što se tako gubi manje vremena“, kaže Butusov.

Novi fokus na Donbas

Promatrači također ističu da Drapatij više pozornosti posvećuje operativnom planiranju na višim razinama. U Donbasu, gdje se odvijaju najvažnije borbe, uspostavio je dvije velike vojne skupine sastavljene od više korpusa kako bi poboljšao koordinaciju obrambenih operacija.

Takve promjene primjećuju i kritičari Kremlja u Rusiji. Ruslan Levijev iz analitičke platforme Conflict Intelligence Team smatra da se Drapatijev utjecaj najjasnije vidi upravou Donjeckoj oblasti, koja ostaje glavni cilj ruske vojske.

Prema njegovim riječima, ruske snage posljednjih mjesec i pol gotovo da nisu ostvarile značajniji teritorijalni napredak na tom dijelu bojišta. Kao jedan od razloga navodi promjene u zapovjednoj strukturi ukrajinskih snaga koje brane područje Slovjanska i Kramatorska.

Operacija „Vivaldi“

Ukrajinska vojska u međuvremenu je ostvarila i ograničen lokalni prodor na sjeveru Donbasa. Ukrajinska strana tu je akciju nazvala operacijom „Vivaldi“.

Prema dostupnim informacijama, operacija je poremetila ruske planove okruživanja Slovjanska i Kramatorska sa sjeverne strane te natjerala ruske snage na prilagodbu planova.

„Nakon promjena u vrhu vojske Ukrajinci bolje iskorištavaju slabosti ruske vojske za uspješne napadne operacije“, ocjenjuje Levijev. Kao najbolji primjer navodi upravo operaciju „Vivaldi“.

Usporen ruski prodor, ali bez preokreta

Prema različitim procjenama, od Drapatijeva dolaska na čelo vojske Rusija ukupno nije osvojila više teritorija nego što ga je Ukrajina istodobno uspjela vratiti pod svoju kontrolu.

Takvu ocjenu prenose čak i neki proruski Telegram-kanali koji prate ratna događanja. Ipak, većina vojnih analitičara upozorava da to ne znači preokret na bojištu.

Po njihovu mišljenju, promjene koje je uveo Drapatij zasad su prije svega znatno usporile rusko napredovanje. Veće ukrajinske protuofenzive i opsežnije oslobađanje okupiranih područja u ovom trenutku većina stručnjaka i dalje smatra malo vjerojatnima.

Prvih sto dana Mihajla Drapatija stoga se uglavnom ocjenjuje kao razdoblje reorganizacije i stabilizacije obrane. Hoće li te promjene dugoročno omogućiti Ukrajini i značajnije ofenzivne uspjehe, ostaje otvoreno pitanje.

Ponekad se stječe dojam da Njemačka zaostaje kada je riječ o digitalizaciji. No interes za Digitalni summit Savezne vlade je ogroman. „Rasprodani smo, gotovo i više od toga. Potražnja je bila veća nego što smo je mogli zadovoljiti”, rekao je njemački ministar za digitalizaciju Karsten Wildberger (CDU).

On je domaćin summita koji se održava danas i sutra u Berlinu. Očekuje desetke gostiju iz cijelog svijeta. Među njima su ministrice i ministri digitalizacije iz Francuske, Nizozemske i Kanade, direktori brojnih tehnoloških tvrtki te znanstvenici. Na skupu bi se trebao pojaviti i njemački kancelar Friedrich Merz.

Sudionici će razmjenjivati iskustva na panelima, tijekom uvodnih izlaganja i na sajamskim štandovima. Kao i prethodnih godina, središnja tema ostaje umjetna inteligencija.

Posebno se postavlja pitanje kako Njemačka i Europa mogu imati veći utjecaj u području umjetne inteligencije. Wildberger očekuje da summit potakne novi zamah. „Kako možemo nadograditi ono što je već pokrenuto kako bismo i dalje ostali među vodećima u području umjetne inteligencije?”, rekao je ministar.

Ovisnost o SAD-u dodatno je porasla

U Njemačkoj je posljednjih godina ipak postignut određeni napredak na digitalnom planu. Njemačke tvrtke imaju važnu ulogu u primjeni umjetne inteligencije u industriji, osnivaju se brojni AI startupovi, a država je pokrenula strategiju razvoja podatkovnih centara.

Ipak, neki stručnjaci sumnjaju da Njemačka može konkurirati samom svjetskom vrhu. Jedan od ključnih problema ostaje činjenica da su Njemačka i Europa u području umjetne inteligencije i dalje snažno ovisne o Sjedinjenim Državama. Ondje najveće tehnološke kompanije, od OpenAI-ja do Nvidije, ostvaruju najveće prihode, grade podatkovne centre i postavljaju tehnološke standarde svakom novom generacijom AI sustava. Tko želi koristiti najnaprednija rješenja, uglavnom mora kupovati američku tehnologiju.

Takvo stanje potvrđuje i berlinski think tank Agora Digitale Transformation. Njegov izvršni direktor Stefan Heumann ocjenjuje da se od prošlog Digitalnog summita nije mnogo promijenilo. „Nažalost, nismo osobito suvereni. O tome se prošle godine intenzivno raspravljalo, ali od tada se zapravo nije dogodilo mnogo. Moglo bi se čak reći da su ovisnosti dodatno porasle”, kaže Heumann.

Dominacija velikih tehnoloških kompanija

Neravnoteža je posebno vidljiva kada je riječ o ulaganjima. Agora Digitale Transformation analizirala je savezni proračun i izračunala da država za projekte umjetne inteligencije izdvaja oko 800 milijuna eura, odnosno svega 0,15 posto ukupnog saveznog proračuna.

U usporedbi s astronomskim ulaganjima američkih tehnoloških divova taj iznos djeluje skromno. Prema podacima think tanka, Amazon, Alphabet, Microsoft i Meta ove godine zajedno ulažu oko 655 milijardi eura u umjetnu inteligenciju, što je više od čitavog njemačkog saveznog proračuna.

Ministar Wildberger ipak upozorava da novac nije jedini odlučujući čimbenik. „Nije uvijek riječ samo o novcu, nego i o načinu razmišljanja. Jesmo li dovoljno hrabri da doista prigrlimo ovu tehnologiju i iskoristimo njezine mogućnosti? Mislim da na tom području još moramo nadoknađivati zaostatke”, rekao je za emisiju Bericht aus Berlin.

Vlak umjetne inteligencije još nije otišao

Slično razmišljaju i u gospodarstvu. Bernhard Rohleder, glavni direktor udruženja digitalne industrije Bitkom, upozorava da Njemačka ovisi o uvozu takozvanih temeljnih modela umjetne inteligencije, odnosno velikih modela na kojima se temelje sustavi poput ChatGPT-a, Claudea tvrtke Anthropic ili kineskog DeepSeeka. „To još ne možemo razvijati u Njemačkoj na način na koji to mogu drugi”, kaže Rohleder.

Unatoč tome, smatra da prilika nije propuštena. „Vlak umjetne inteligencije vozi brzo, ali stalno staje na međupostajama”, kaže Rohleder. Drugim riječima, ne mora svaka država razviti vlastiti ChatGPT niti svaka vlada mora ulagati milijarde kao američki tehnološki giganti. Ključ je, smatra on, u pametnim, a ne samo velikim ulaganjima.

Njemačka bi, primjerice, mogla snažnije razvijati takozvanu fizičku umjetnu inteligenciju, područje koje obuhvaća primjenu AI-a u strojevima, tvornicama, robotima i autonomnim vozilima. Također bi mogla više ulagati u temeljna istraživanja umjetne inteligencije te graditi partnerstva s državama izvan SAD-a. Kao primjer navodi se suradnja kanadske AI tvrtke Cohere i njemačke kompanije Aleph Alpha iz Heidelberga.

Tema za raspravu tijekom dvodnevnog summita stoga ne nedostaje. No pred Njemačkom su i mjeseci intenzivnog rada. Kako poručuje ministar Wildberger: „Sada treba zasukati rukave i ubrzati tempo.”

Nakon izbornog poraza Aleksandra Vučića bit će mu teško održati se u državi društvu, ocjenjuje švicarski list Neue Zürcher Zeitung. List podsjeća da se politička lojalnost u Srbiji tijekom posljednjih četrnaest godina velikim dijelom oslanjala na mrežu klijentelizma unutar državnih institucija, javnih poduzeća i medija.

No razgradnja takvog sustava bit će dugotrajan proces. Kako navodi list, "korumpirani državni službenici često skrivaju imovinu kroz offshore kompanije ili preko povezanih osoba, a sudski postupci protiv njih mogu trajati godinama". Dodatni problem predstavlja činjenica da se mnogi ljudi iz prethodnog sustava i dalje nalaze u pravosuđu i sigurnosnim službama.

Prema pisanju švicarskog lista, važnu ulogu imat će i tvrtke koje su tijekom Vučićeve ere ostvarile značajan rast zahvaljujući poslovima s državom. Među njima se spominje i tvrtka Store Energy, aktivna u sektoru solarne energije, u kojoj vlasnički udio ima Nikola Petrović, kum bivšeg predsjednika Srbije.

Opasnost od prevelikih očekivanja

O mogućnostima obračuna s korupcijom Neue Zürcher Zeitung razgovarao je s Klaudijom Lastro, stručnjakinjom za zapadni Balkan sa Sveučilišta u Grazu. Ona upozorava da prevelika očekivanja mogu ugroziti uspjeh nove vlasti. Kao primjer navodi Crnu Goru, gdje je nakon promjene vlasti najavljivana temeljita reforma države. „To su bila obećanja koja nije bilo moguće ostvariti u kratkom roku, što je dovelo do frustracije birača“, ističe Lastro.

Slična očekivanja sada postoje i u Srbiji. tijekom kampanje obećavao je obnovu demokracije i pravne države, a upravo će rezultati na tom području biti među prvim mjerilima uspješnosti nove vlasti.

Nemanja Nenadić iz organizacije Transparentnost Srbija smatra da bi ključnu ulogu trebalo imati neovisno pravosuđe. „Samo za najhitnije predmete vjerojatno bi bilo potrebno deset puta više tužitelja nego što ih danas ima“, upozorava Nenadić.

Hoće li i protiv Vučića biti istrage?

List ističe da postoje i prvi znakovi mogućih promjena. Vrhovna javna tužiteljica Zagorka Dolovac najavila je formiranje posebne komisije koja bi trebala analizirati rad tužiteljstava.

Istraživačica Beogradskog centra za sigurnosnu politiku Jelena Pejić Nikić smatra da bi taj potez mogao označiti početak promjena. „Vjerujem da je to prvi potez koji pokazuje da se možda konačno osjeća dovoljno osnaženom da radi svoj posao“, kaže ona.

Prema pisanju švicarskog lista, važnu ulogu u budućim antikorupcijskim istragama mogla bi imati i policija. Kao primjer navodi se nedavno uhićenje načelnika kriminalističke policije Marka Krička i njegova zamjenika Boška Sekulovića zbog sumnji u zlouporabu položaja.

Program Studentske liste zato predviđa osnivanje posebne istražne, odnosno „tužiteljske policije“ koja bi djelovala neovisno o političkim strukturama. U tom kontekstu Neue Zürcher Zeitung navodi da bi se pod povećalom istražnih tijela jednog dana mogao naći i sam Aleksandar Vučić.

Može li plenum upravljati državom?

Dok švicarski list naglasak stavlja na obračun s nasljeđem bivše vlasti, njemački Berliner Zeitung bavi se drugim pitanjem: može li model participativne demokracije koji je razvio studentski pokret funkcionirati na državnoj razini?

List podsjeća da je Studentska lista okupila profesore, liječnike, umjetnike, sportaše i druge javne osobe, dok sami studenti uglavnom nisu bili kandidati.

U središtu političke filozofije pokreta nalazi se plenum, skupština na kojoj sudionici raspravljaju i odlučuju o pitanjima javnim glasovanjem. Taj model odigrao je ključnu ulogu tijekom studentskih prosvjeda.

No profesorica psihologije Ana Mirković, jedna od najpoznatijih osoba Studentske liste i moguća kandidatkinja za ministarsku dužnost, upozorava da se takav model ne može jednostavno preslikati na državu. „Država ne može i ne smije biti vođena anarhično“, kaže Mirković.

Prema njezinim riječima, država treba jasne linije odgovornosti, procedure i operativnu učinkovitost. Ono što bi studentski pokret želio prenijeti u institucije nije sam model plenuma, nego nova politička kultura utemeljena na transparentnosti, otvorenim raspravama i stalnim konzultacijama sa stručnjacima i građanima.

Tko ima posljednju riječ?

Berliner Zeitung pritom postavlja pitanje kakav će odnos postojati između plenuma i parlamenta. Nakon izbora zastupnici imaju pravni mandat i odgovornost prema biračima, što otvara mogućnost sukoba između odluka građanskih skupština i parlamentarnih predstavnika.

Mirković smatra da posljednja riječ mora pripasti izabranim zastupnicima. „Oni nose pravnu i političku odgovornost za djelovanje institucija i za to moraju odgovarati“, kaže ona. Istodobno smatra da bi plenumi i građanske skupštine trebali ostati „moralni kompas“ vlasti i trajni korektiv političkih odluka.

Na pitanje što bi učinila kada bi se stav parlamenta razlikovao od odluke plenuma, Mirković odgovara da nikada ne bi djelovala protiv vlastitog integriteta.

Od samoupravljanja do participativne demokracije

Njemački list pritom povlači paralelu s jugoslavenskim modelom radničkog samoupravljanja. Podsjeća da je socijalistička Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom razvila vlastiti politički i gospodarski model, koji je trebao predstavljati alternativu sovjetskom sustavu.

Početna ideja bila je uključiti građane u donošenje odluka preko radničkih vijeća. U praksi su se, međutim, pojavili problemi poput nejasnih nadležnosti, prevelike birokracije i zadržavanja stvarne moći u rukama političke elite.

Mirković smatra da je ideja radničkog samoupravljanja bila plemenita, ali da ju je ograničavao jednopartijski sustav. „Ne želimo ponavljati birokratske eksperimente prošlosti“, kaže ona.

Umjesto toga Studentska lista zagovara model moderne participativne demokracije s jasno definiranim odgovornostima, mehanizmima kontrole vlasti, digitalnim alatima za sudjelovanje građana, lokalnim skupštinama i slobodnim medijima.

Kraj profesionalnog političara?

I sama Mirković upozorava da horizontalno organizirane skupine bez jasne strukture mogu dugoročno upasti u paralizu odlučivanja ili stvoriti neformalne centre moći koji ne odgovaraju javnosti.

Zbog toga naglašava da hijerarhija ostaje nužna. „Hijerarhija je potrebna, ali hijerarhija zasnovana na stručnosti i funkcionalnoj odgovornosti, a ne na slijepoj poslušnosti i kultu ličnosti“, kaže ona.

Na kraju Berliner Zeitung zaključuje da će se tek sada vidjeti može li Studentska lista ponuditi nešto više od same pobjede nad Aleksandrom Vučićem. Ako uspije, pitanje neposrednijeg sudjelovanja građana u odlučivanju moglo bi postati tema i u drugim europskim državama.

*Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

Ovoga ponedjeljka (2.11.) savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier i predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj Josef Schuster u Frankfurtu na Majni otvaraju Židovsku akademiju. Ovim projektom židovska zajednica želi poslati poruku koja bi trebala imati odjek širom Njemačke. Od osnivanja Savezne Republike Njemačke važne društvene promjene pratile su i oblikovale rasprave u akademijama različitih usmjerenja.

Povijest i moderna

Objekt u frankfurtskom Westendu spaja tradiciju stare vile iz razdoblja Gründerzeit, stare više od 110 godina, s novom četverokatnom zgradom. Zahvaljujući brojnim staklenim površinama djeluje gotovo prozirno, a pomalo se poigrava i geometrijskim linijama. Staro i novo – povijest i moderna. „Mi sebe vidimo kao mjesto na kojem se podjednako raspravlja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“, kaže za DW Sabena Donath, direktorica ove jedinstvene ustanove na razini cijele Njemačke.

Od zgrade Akademije do sinagoge u Westendu ima manje od deset minuta hoda. S druge strane, u neposrednoj blizini nalazi se kompleks Frankfurtskog sajma s dvoranom Festhalle, gdje su nacisti 1938. godine okupili židovske muškarce i odatle ih deportirali u koncentracijske logore.

Središnje vijeće Židova je svjesno odabralo Frankfurt kao sjedište Akademije. Metropola na Majni danas, uz Berlin, München i Düsseldorf, spada među važne centre židovskog života u Njemačkoj.

Frankfurt i židovska zajednica

Osnivanje Akademije podsjeća i na tradicionalno veliki značaj grada za židovsku zajednicu, kao i na značaj židovskog života za sam grad. Upravo je ovdje 1950. godine osnovano Središnje vijeće Židova u Njemačkoj, koje danas ima sjedište u Berlinu. Ovdje se nalazi i Središnja ustanova za socijalnu zaštitu Židova. Židovski muzej, otvoren 1988. godine, najznačajniji je muzej te vrste u Njemačkoj.

Židovski mislioci neodvojivi su dio frankfurtske intelektualne i sveučilišne povijesti. Frankfurtski Židovi sudjelovali su u osnivanju Goetheovog sveučilišta. Među njima je i Židovska obrazovna kuća, osnovana 1920. godine, koja je brzo postala uspješna i bila povezana s imenom filozofa Franza Rosenzweiga (1886.–1929.). Nacisti su ju zatvorili 1938. godine.

Nova Židovska akademija nastavlja tradiciju te obrazovne kuće. Tadašnji predsjednik Središnjeg vijeća Dieter Graumann 2012. godine predložio je osnivanje Odjela za obrazovanje. Iz njega je kasnije proizašla Akademija. Sabena Donath i Doron Kiesel oblikovali su rad obrazovnog odjela, a sada su zajedno direktori Akademije.

„Kuća za one koji znaju i za one koji pitaju“

Akademija bi, kaže Sabena Donath, trebala biti „spoj znanosti i široke javnosti“, „kuća za one koji znaju i kuća za one koji pitaju“. Direktorica navodi teme iz filozofije religije i etike, kao i programske rasprave o suvremenom židovstvu. Program se bavi brojnim aspektima židovskog života, uključujući različitost vjerskih pravaca.

Doron Kiesel za DW pojašnjava: „Želimo pokazati kako Židovi danas žive i koliko je židovski život raznolik. I da je potpuno pogrešno govoriti o 'Židovima' ili 'židovskom mišljenju' kao da je riječ o nečemu jedinstvenom.“

Predsjednik Središnjeg vijeća Schuster izrazio je u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung nadu da će Akademija „židovske teme, pored antisemitizma i progona Židova, približiti javnosti“. Ali i te teme svakako ostaju dio programa. „U ovoj zemlji imamo problem", kaže Kiesel, „što se antisemitizam skriva iza beskonačno mnogo tema i povremeno ispoljava, nekad otvorenije, nekad suptilnije.“

Antisemitizam „nije mišljenje“, naglašava direktor Doron Kiesel. On predstavlja „dovođenje u pitanje jednog oblika zajedničkog života za koji smo mislili da je nakon Drugog svjetskog rata za većinu ljudi koji ovdje žive postao nešto što se podrazumijeva. Tu sada postoji skepsa. Moramo se pripremiti za sve moguće scenarije.“

Sigurnosne mjere poskupile troškove gradnje

U novu zgradu Akademije ugrađene su i sigurnosne mjere. „Gorko je što je stanje takvo da židovske institucije moraju biti pod nadzorom“, kaže Donath. Akademija će biti zaštićena, kao što se moraju štititi i židovske škole i sinagoge. „Za nas je to tužna svakodnevica."

Troškovi izgradnje iznosili su oko 40 milijuna eura. Otprilike polovicu je financiralo Središnje vijeće Židova, a drugu polovicu njemačka država i pokrajine. Troškovi su, između ostalog i zbog sigurnosnih mjera ugrađenih u objekt, znatno veći nego što je bilo planirano prilikom polaganja kamena temeljca 2021. godine.

Na svečanosti povodom polaganja kamena temeljca Josef Schuster je kao jednu od tema Akademije naveo i „dijalog među religijama“. Kiesel je, međutim, po tom pitanju razočaran. „Nemamo samo pozitivna iskustva. Postoje veliki izazovi u odnosima s dijelovima muslimanske zajednice, ali i s kršćanskim zajednicama ili predstavnicima kršćanskih crkava“, kaže Kiesel. „Kada govorite o dijalogu između Židova i kršćana ili Židova i muslimana, primijetite da se razgovor ponekad iznenada pretvori u raspravu o izraelskoj politici i nasilju na Bliskom istoku."

Odnos prema judaizmu, kao i prema Izraelu, postao je neuravnotežen. „Trenutno u mnogim aspektima vlada svojevrsna šutnja, prije svega između nas i muslimanskih zajednica.“

Židovska akademija želi se suočiti s tim izazovima. Međureligijski dijalog izričito će biti jedan od njenih zadataka.

Njemački gospodarski model, utemeljen na izvozu, suočava se s dosad nezabilježenim pritiscima upravo u trenutku kada potpora krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD) doseže novu najvišu razinu.

Kineski konkurenti postupno smanjuju udio velikih njemačkih industrijskih tvrtki na tržištu, dok trajno skupi energenti, visoki troškovi rada i prekomjerna birokracija dodatno produbljuju strukturnu krizu.

Nakon dvije godine gospodarskog pada, realni bruto domaći proizvod (BDP) prošle je godine porastao za svega 0,2 posto, prema podacima Saveznog statističkog ureda Destatis. Izvoz u Kinu pao je 2025. godine za 9,7 posto, dok su isporuke njemačkih vozila i automobilskih dijelova smanjene za trećinu.

Iako postoje znakovi da se njemačko gospodarstvo počinje oporavljati, najnovija vladina prognoza rasta od 1,3 posto za 2026. godinu i dalje je skromna u usporedbi s godinama gospodarskog procvata prije pandemije COVID-19.

U donjoj grafici prikazano je kako je Njemačka profitirala od napretka Kine – sve do pandemije koronavirusa:

AfD trenutačno u anketama bilježi veću potporu od svih ostalih političkih stranaka u Njemačkoj. Brojni gospodarski izazovi s kojima se zemlja suočava znatno su pridonijeli usponu desnih populista. Njemačka služba za zaštitu ustavnog poretka smatra da postoje pouzdani pokazatelji kako je AfD u cijelosti ekstremno desna stranka.

Stranka obećava vratiti Njemačku na put gospodarskog rasta prekidom energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima, smanjenjem poreza i ponovnim pregovorima o ugovorima Europske unije. Istodobno najavljuje reformu sustava socijalne skrbi i znatno stroža ograničenja useljavanja.

Merz želi potaknuti rast naprednim tehnologijama

Dok koalicijska vlada kancelara Friedricha Merza traži novu strategiju gospodarskog rasta kako bi zaustavila jačanje populističke politike, njemačka je vlada predstavila visokotehnološki plan usmjeren na šest prioritetnih sektora.

Riječ je o umjetnoj inteligenciji (UI), kvantnom računalstvu, mikroelektronici, biotehnologiji, čistoj energiji, uključujući nuklearnu fuziju, te klimatski neutralnoj mobilnosti.

Irene Bertschek, voditeljica odjela za digitalno gospodarstvo u Leibnizovu Centru za europska gospodarska istraživanja (ZEW), smatra da je njemačko istraživanje tih „ključnih tehnologija koje omogućuju razvoj drugih tehnologija” vrlo napredno, osobito na području klimatski neutralnih tehnologija.

No rezultati istraživanja često se komercijaliziraju u inozemstvu, izjavila je Bertschek za DW. Sjedinjene Američke Države prednjače na području umjetne inteligencije, dok Kina ubrzano smanjuje svoj zaostatak.

Bilijuni eura novih ulaganja

Izvješće koje je u ponedjeljak objavila inicijativa Made for Germany, skupina koju čini 147 tvrtki i ulagača, nadovezuje se na vladin plan. U izvješću se procjenjuje da bi te i druge nove tehnologije do 2035. godine mogle privući ulaganja u iznosu do 4,1 bilijuna eura.

Ali ostvarenje tog potencijala manje će ovisiti o današnjim industrijskim divovima poput Volkswagena, Siemensa i BASF-a. „Nova područja neće osvajati prvenstveno etablirane tvrtke, nego inovativni novi sudionici na tržištu – startupovi”, izjavio je za DW Oliver Falck, direktor Centra za ekonomiju inovacija i digitalnu transformaciju njemačkog ifo instituta.

Prema Falckovim riječima, zadatak je stvoriti odgovarajuće uvjete za nastanak startupova. To uključuje vrhunska sveučilišta, pristup privatnom kapitalu i dovoljno slobode za eksperimentiranje.

Zalaže se i za državno financiranje u ranoj fazi razvoja, rizičnom razdoblju između istraživanja i komercijalne održivosti, kada je privatno financiranje često teško dostupno.

U donjoj grafici prikazan je rast broja novih startupova u Njemačkoj:

Ulagači se okreću sektorima budućeg rasta

Postoje jasni znakovi da je ta promjena već u tijeku. Podaci Deutsche Banka i platforme startupdetector, njemačke baze podataka o startupovima i platforme za tržišne analize, pokazuju da je u prvoj polovici 2026. godine u Njemačkoj osnovano više od 3.000 startupova, što je 88 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. Trećina novih tvrtki usmjerena je na umjetnu inteligenciju.

Ulaganja rizičnog kapitala porasla su za 44 posto, na 5,8 milijardi eura u prvoj polovici 2026. godine. Među korisnicima tih ulaganja nalaze se tvrtke poput Neura Roboticsa te proizvođači dronova Stark i Quantum Systems.

U međuvremenu američki ulagači sve češće preuzimaju njemačka tradicionalna mala i srednja poduzeća – privučeni njihovim specijaliziranim tehnologijama.

„Njemačko malo i srednje poduzetništvo je vrlo inovativno. Sada je ključno ulagati u temeljne tehnologije poput umjetne inteligencije i iskoristiti potencijal koji se otvara na sjecištu tih tehnologija i već postojećih tehnologija”, naglasila je Bertschek.

Ta stručnjakinja, koja ujedno predsjeda Povjerenstvom njemačke vlade za istraživanje i inovacije (EFI), smatra da bi mala i srednja poduzeća trebala bolje iskoristiti goleme količine podataka iz proizvodnih procesa te surađivati sa startupovima koji razvijaju umjetnu inteligenciju kako bi pomogla tim mladim tvrtkama.

Argumenti u prilog posebnim gospodarskim zonama

Još jednu ideju za ubrzavanje prelaska na nove visokotehnološke sektore iznosi Sven Gabor Janszky, predsjednik instituta za istraživanje budućnosti 2b AHEAD iz Leipziga. Smatra da su Njemačkoj potrebne posebne gospodarske zone kako bi mogla uhvatiti sljedeći val gospodarskog rasta.

„Za nekoliko specifičnih tehnologija ublažite propise, privucite ambicioznu radnu snagu i usmjerite novac u te zone”, izjavio je Janszky za DW.

Dodao je da bi takav pristup slijedio primjere Silicijske doline te kineskih velikih urbanih središta Shenzhena i Pudonga, četvrti Šangaja. A podsjećao bi i na uvjete koji su pomogli obnoviti njemačko gospodarstvo nakon Drugoga svjetskog rata.

Prema Janszkyjevu mišljenju, takve bi zone pomogle Njemačkoj da postane predvodnica na novim područjima razvoja, umjesto da ostane vezana uz svoje tradicionalne industrijske prednosti.

„Propisi EU-a možda će pokušati zabraniti takav potez, ali Njemačka će ih morati prevladati kako bismo ponovno mogli pokrenuti gospodarski rast”, dodao je.

Veća izdvajanja za obranu potiču tehnološki razvoj

Snažan rast njemačkih izdvajanja za obranu također će pomoći razvoju nekoliko visokotehnoloških sektora koji su sada među prioritetima.

Prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS), njemački obrambeni proračun trebao bi 2026. godine dosegnuti približno 120 milijardi eura, odnosno oko 2,6 posto BDP-a. Vlada želi da taj udio do 2029. poraste na 3,5 posto.

Nabava koja će uslijediti znatno će potaknuti proizvodnju dronova, senzora, komunikacijskih sustava i drugih tehnologija dvojne namjene, koje se mogu koristiti i u civilne i u vojne svrhe.

Razlika u troškovima ne mora biti presudna

Budući da glavni konkurent Kina ima znatno niže troškove energije i rada te raspolaže golemim državnim subvencijama, Njemačka će se i pri izvozu novih visokotehnoloških proizvoda nastaviti suočavati sa sličnim problemima što se tiče konkurentnosti. No to ne mora značiti da će biti neuspješna, smatra Falck iz ifo instituta.

„Uzmimo za primjer industriju poluvodiča. Vjerojatno je nerealno težiti vodećem položaju duž cijelog lanca proizvodnje. No dovoljno je biti predvodnik u pojedinim ključnim točkama”, istaknuo je.

„A upravo je to područje na kojem je Njemačka snažna: kao dobavljač opreme za najmodernije tvornice čipova i kao dobavljač energetskih poluvodiča za najveće svjetske pogone za razvoj umjetne inteligencije.”

Drugim riječima, zahvaljujući prednosti prvog ulaska na tržište, desetljećima prikupljanim visokokvalitetnim proizvodnim podacima i usmjerenosti na specijalizirane niše, Njemačka može zadržati važnu ulogu u naprednim industrijskim i inženjerskim tehnologijama.

Gotovo 20.000 ljudi ove je godine već krenulo na opasan put iz Libije prema Kreti. Ruta od istočne obale Libije do Grčke tako se razvila u važan koridor neregularnih migracija prema Europi, piše grčki list Kathimerini.

Primjerice, samo 20. listopada grčke su vlasti registrirale 710 osoba u 14 plovila. Sljedećeg dana stigle su još stotine ljudi. Mnoga plovila isplovljavaju iz područja oko Tobruka u Libiji. Za prijelaz koji traje oko dan i pol migranti, prema navodima Kathimerinija, krijumčarskim mrežama ponekad plaćaju i do 4.000 američkih dolara.

Sve veća važnost te rute povezana je i s pojačanim nadzorom na drugim migrantskim pravcima. Nakon što su istočnolibijske snage 2023. intenzivirale djelovanje protiv krijumčarskih aktivnosti prema Italiji, mreže su krajem godine ponovno pokrenule aktivnosti promijenivši metode rada: koristile su manja plovila i velik dio polazaka preusmjerile prema Kreti. Prema analizi organizacije Global Initiative Against Transnational Organized Crime (GI-TOC) sa sjedištem u Švicarskoj, u krijumčarenje ljudi uključili su se i etablirani krijumčarski klanovi koji su se ranije bavili trgovinom robe, vozila i droge. Oko Tobruka plovila se dijelom grade na licu mjesta, a migranti čekaju polazak u kućama u blizini obale, navode stručnjaci.

Poslovi unutar sustava neformalne moći

Krijumčarenje ljudi u Libiji usko je povezano s takozvanom konfliktnom ekonomijom. Naoružani akteri mogu kontrolom neformalnih tržišta i prometnih pravaca stjecati gospodarske resurse i politički utjecaj. Istodobno lokalni moćnici mjere protiv krijumčarenja mogu koristiti kako bi osigurali financijsku ili političku potporu. Te mehanizme opisuje studija britanskog think tanka Chatham House o tranzitnim središtima Kufri, Sabhi i Zawiyi. Za rutu od Tobruka do Krete takva povezanost zasadnije konkretno dokazana.

„I dalje vrijedi da se oko krijumčarskih ruta razvio čitav poslovni sektor, bez obzira na to radi li se o oružju, robi, ljudima ili drogama”, kaže politologinja Hager Ali iz Instituta za globalne i regionalne studije (GIGA) u razgovoru za DW. Ondje gdje već postoje kontakti, prijevozna sredstva i zaštitne strukture, ilegalno poslovanje s migrantima može se uklopiti u postojeće mreže.

Na istoku politički podijeljene zemlje najveći dio moći nalazi se u rukama generala Khalife Haftara i vojnih te političkih struktura povezanih s njim. Važne položaje zauzimaju i njegovi sinovi, osobito Saddam Haftar. Ostaje otvoreno pitanje jesu li krijumčari na obali povezani s mrežama obitelji Haftar. Prema riječima Hager Ali, već i dojam da netko kontrolira neformalna tržišta može donositi politički utjecaj.

„Što imate veći privid kontrole nad tim tržištem, to imate i veći utjecaj”, kaže Ali. Tko može utjecati na isplovljavanja ili ih spriječiti, time može pokazati vlastitu važnost u odnosu na druge aktere.

I akcije protiv krijumčara koje privlače pozornost javnosti mogu služiti političkoj legitimaciji. „Predstavlja se kao netko tko može uspostaviti red i zaustaviti migracije”, kaže Ali, misleći pritom i na političke donositelje odluka u istočnoj Libiji. Ipak, naglašava da ne postoje dokazi o povezanosti obitelji Haftar s krijumčarskim mrežama.

Geopolitički interesi

Migrantska ruta između istočne Libije i Krete dobiva na važnosti i u kontekstu suparništva u istočnom Sredozemlju. Parlament u Tobruku 20. listopada odobrio je sporazum o pomorskom pravu s Turskom, koji je Ankara još 2019. sklopila samo s rivalskom vladom u Tripoliju.

Ta odluka pokazuje približavanje Turske i Haftarova tabora, protiv kojega se Ankara tijekom libijskog građanskog rata dulje vrijeme i vojno borila. Obje strane imaju gospodarske i strateške interese, uključujući moguće energetske projekte. Grčka sporazum odbacuje smatrajući da njime bivaju povrijeđena njezina pomorska i gospodarska prava oko otoka poput Krete i Rodosa.

Izravna povezanost između tog sporazuma i porasta broja dolazaka migranata nije dokazana. No Hager Ali smatra da je načelno moguće da se migracije u geopolitičkim sukobima koriste i kao sredstvo pritiska. Pritom naglašava da nije dokazano kako Haftarovo vodstvo ili njemu bliske strukture upravljaju polascima migranata.

Europska dvojba

Kako bi spriječila isplovljavanja migrantskih skupina preko Sredozemnog mora, Europska unija surađuje s libijskim vlastima i sigurnosnim akterima, premda su njihove veze s naoružanim skupinama i njihov politički legitimitet predmet prijepora. Geograf Andreas Dittmann sa Sveučilišta u Gießenu upozorava na proturječje takve politike: suradnja može služiti kontroli migracija, ali istodobno i jačati lokalne centre moći.

„Ako bi odgovorni na istoku Libije doista mogli utjecati na opseg i vrijeme takvih migracijskih kretanja, time bi europskim vladama mogli pokazivati i svoju stratešku važnost”, rekao je Dittmann za DW.

Koliko je težak položaj mnogih migranata pokazuje i izvješće Međunarodne organizacije za migracije (IOM), temeljeno na podacima iz svibnja i lipnja 2026. godine. Prema tim podacima, u Libiji je živjelo oko 950.000 registriranih migranata i izbjeglica. Mnogi imaju ograničen pristup zdravstvenoj skrbi, a nedostatak dozvola boravka i rada povećava njihovu ovisnost o neformalnim strukturama te rizik od iskorištavanja.

Žene čine oko 51 posto stanovništva SAD-a. No to se ne odražava u sastavu Kongresa, gdje su zastupljene s tek 28,4 posto. Ipak, riječ je o najvećem broju žena u povijesti aktivnih u američkom zakonodavstvu. U Zastupničkom domu i Senatu trenutačno sjede ukupno 152 žene. I među guvernerima saveznih država njihov je udio najveći dosad: od 50 guvernera njih 14 su žene, odnosno 28 posto.

Razlozi zbog kojih su žene i dalje razmjerno slabo zastupljene u Kongresu brojni su. „Neki su strukturne prirode. Imamo pravila i procese koji novim kandidatima otežavaju ulazak u politiku”, kaže Kelly Dittmar, direktorica istraživanja u Centru za američke žene i politiku (CAWP) pri Sveučilištu Rutgers u razgovoru za DW. „A povijesno gledano, žene su bile upravo ti novi kandidati.”

Mjesto u Senatu otvara se samo svakih šest godina, dok zastupnici u Zastupničkom domu nemaju ograničenje broja mandata i teoretski mogu desetljećima ostajati na dužnosti. Uz to, naglašava Dittmar, vođenje kampanje u SAD-u iznimno je skupo, a žene su tradicionalno imale slabiji pristup mrežama bogatih donatora koji su, kao i mnogi stranački čelnici, uglavnom muškarci. Muški politički lideri češće regrutiraju muškarce nego žene kao nove kandidate. Svoju ulogu imaju i društveni stereotipi. „Postoje stereotipi o tome što žene mogu ili bi trebale raditi”, kaže Dittmar.

Hoće li u Kongresu nakon izbora sjediti više ili manje žena, odlučit će birači 3. studenoga. Na tim izborima bira se svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 od ukupno 100 senatorskih mjesta. U 36 saveznih država građani će također odlučivati tko će postati guverner.

Zastupnički dom: Tri puta više demokratkinja nego republikanki

Od 435 zastupnika u Zastupničkom domu SAD-a njih 125 su žene. Kao i u Senatu te među guvernerima, zastupljenost nije ravnomjerno raspoređena između dviju velikih stranaka. Demokrati imaju znatno više žena od republikanaca. Trenutačno među demokratima ima 95 zastupnica, a među republikancima 30.

„Kod republikanaca postoji znatno manje snažne potpore potencijalnim kandidatkinjama”, kaže Dittmar. Organizacije koje potiču žene da se kandidiraju i pomažu im u pripremi uglavnom su demokratski orijentirane ili nestranačke. Osim toga, republikansko vodstvo nije izloženo pritisku birača da regrutira više žena. Demokratima je raznolikost važnija pa njihovi birači češće žele vidjeti više žena među izabranim predstavnicima.

Republikanci trenutačno imaju većinu u Zastupničkom domu i stoga drže mjesto predsjednika doma, odnosno većinskog vođe. Tu funkciju trenutno obnaša Mike Johnson. U povijesti SAD-a samo je jedna žena bila na toj dužnosti: demokratkinja Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma od 2007. do 2011. te ponovno od 2019. do 2023. godine.

Senat: Još veće prepreke za žene

Žene zauzimaju 27 posto mjesta u američkom Senatu. Među njima je 16 demokratkinja i 11 republikanki. Svaku od 50 saveznih država predstavljaju po dva senatora ili senatorice. Budući da senatorski mandati traju dulje, a senatori predstavljaju znatno veći broj birača od zastupnika u Zastupničkom domu, ženama je još teže doći do mjesta u toj instituciji, smatra Dittmar.

„To je pitanje prilike i trenutka”, kaže ona objašnjavajući zašto je broj senatorica i dalje malen. Pojedino senatorsko mjesto otvara se samo svakih šest godina, ukupno ih je tek stotinu, a na izborima se svake dvije godine bira nešto više od trećine njih. To ostavlja malo prilika ženama koje još nisu imale senatorski mandat. Osim toga, kampanja za Senat na razini savezne države skuplja je od kampanje za mjesto u Zastupničkom domu, a prema analizama CAWP-a kandidatkinje raspolažu manjim osobnim bogatstvom od svojih muških kolega.

Jedna kandidatura mogla bi ući u povijest. Ako demokratkinja Peggy Flanagan pobijedi u Minnesoti, postat će prva žena pripadnica autohtonih naroda Amerike izabrana u Senat SAD-a. Flanagan pripada narodu Ojibwe, poznatom i kao Chippewa, jednom od starosjedilačkih naroda koji su tradicionalno živjeli na području Velikih jezera u SAD-u i Kanadi.

Flanagan trenutačno obnaša dužnost zamjenice guvernera Minnesote. Prema aktualnim anketama ima blagu prednost pred republikankom Michele Tafoya, nekadašnjom televizijskom sportskom novinarkom i savjetnicom konzervativnih političara.

Utrke za guvernere: Prva crna guvernerica?

Od 14 sadašnjih guvernerica deset su demokratkinje, a četiri republikanke. Šest njih ponovno se kandidira, među njima i Sarah Huckabee Sanders, guvernerica Arkansasa i glasnogovornica Donalda Trumpa tijekom njegova prvog predsjedničkog mandata.

U Minnesoti i Georgiji crne bi žene prvi put u američkoj povijesti mogle postati guvernerice saveznih država. U Minnesoti se demokratski guverner Tim Walz, kandidat Kamale Harris za potpredsjednika na izborima 2024., ne kandidira za novi mandat. Za njegovo mjesto natječu se demokratkinja Amy Klobuchar i republikanka Lisa DeMuth.

U Georgiji se za mjesto guvernerice natječe crna demokratkinja Keisha Lance Bottoms.

Dittmar ne očekuje pobjedu Lise DeMuth u Minnesoti jer se ta savezna država smatra demokratskim uporištem. Amy Klobuchar predstavlja Minnesotu u Senatu od 2007. godine i uživa visoku prepoznatljivost među biračima.

No utrka u Georgiji „vrlo je tijesna”, kaže Dittmar. Bottoms „apsolutno ima šanse” za pobjedu. Najpoznatiji podupiratelj joj je bivši predsjednik Barack Obama. Republikanskog kandidata za guvernera Ricka Jacksona podržao je predsjednik Donald Trump.

Korijen ovog sukoba seže još 2015. kad je na kraju prethodnog mandata i sadašnjeg premijera Poljske Donalda Tuska njegova vlada imenovala još pet sudaca Ustavnog suda. Ali nova vlada konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS) nisu htjeli prihvatiti sve te suce i toj stranci bliski predsjednik Andrzej Duda – jednostavno ih nije pozvao da polože prisegu kako bi doista i postali suci najvišeg suda u državi. Umjesto toga je konzervativan PiS postavio suce po svom ukusu, što se osobito odnosi na predsjednika Ustavnog suda Bogdana Święczkowskog i provjerenog kadra stranke PiS.

Sad se zapravo događa isto: parlament u kojem opet Tuskova stranka ima većinu je odlučio kako dio sudaca Ustavnog suda nije izabran prema zakonima i objavljeno je kako predsjednik suda Święczkowski i njegov zamjenik privremeno razriješeni dužnosti. Sud bi privremeno trebala voditi sutkinja Anna Korwin-Piotrowska.

Predsjedničko iskustvo amaterskog boksača...

No razrješeni predsjednik suda tu odluku ne želi prihvatiti – niti to želi, sad opet PiS-u bliski predsjednik Karol Nawrocki, a sukob sve više eskalira. Predsjednik – ili "predsjednik” suda je pokušao kutnom brusilicom opet ući u svoj ured, a u petak uvečer se u zgradi suda pojavio i predsjednik države. Na videosnimci koju je na društvenim mrežama objavio jedan od ustavnih sudaca vidi se kako se Nawrocki, nekadašnji amaterski boksač, uz grubo guranje probija u zgradu suda. Pritom je jednu sutkinju silom umalo srušio na zemlju.

To je već bilo previše za premijera Tuska: „Pravna država razlikuje se od zakona džungle po tome što o tome tko je u pravu ne odlučuju mišići i bezobrazluk“, izjavio je u obraćanju u subotu uvečer. „U pravnoj državi sudac, čak i ako je riječ o nježnoj ženi, ne uzmiče pred agresivnim nasilnikom." Dodao je kako političaru u pravnoj državi nije dopušteno ulaziti u prostor suda kako bi davao naloge i zastrašivao suce.

U govoru je Tusk ustvrdio da napad na Ustavni sud i njegove suce predstavlja novi korak u narušavanju pravne države za koje je odgovornom ocijenio PiS i predsjednike koje je ta stranka podupirala: Andrzeja Dudu, koji je dužnost obnašao do 2025., te sadašnjeg predsjednika Karola Nawrockog.

Poljski premijer rekao je i da je uvjeren kako će Ustavni sud uskoro ponovno raditi onako kako bi trebao. Dodao je da je zadaća njegove vlade sudu osigurati sigurnost i uvjete za normalan rad.

Tko su „pravi"?

No osnovni problem jest što obje strane tvrde kako su upravo oni „pravi" suci: umjesto pred predsjednikom su novi suci prisegu položili pred parlamentom, ali ostaje pitanje što je sa starim – dakle sucima po ukusu stranke PiS? Jer formalno, oni jesu prisegu položili kako je i predviđeno, dakle pred predsjednikom države.

Nawrocki se u subotu sastao s predstavnicima nekoliko parlamentarnih klubova. Iz vladajućeg tabora sudjelovali su ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz iz Kršćanske narodne stranke (PSL) te Szymon Hołownia iz stranke Poljska 2050.

Zastupnici Tuskove Građanske koalicije i koalicijskog partnera Ljevice odlučili su bojkotirati sastanak u predsjedničkoj palači. Predstavnici obje skupine istaknuli su da predsjednik nije objasnio svrhu sastanka.

O konkretnim rezultatima razgovora nije bilo informacija.

Glasnogovornica Europske komisije izjavila je da Bruxelles vrlo pomno prati razvoj događaja povezanih s Ustavnim sudom.

Dodala je da je zadaća poljske vlade osigurati da sud može raditi u skladu s poljskim ustavom i uz poštovanje relevantne sudske prakse Suda Europske unije.

Inicijativa „Gen Z regelt" pozitivno je ocijenila masovne prosvjede mladih održane diljem Njemačke. Glasnogovornik inicijative, koji se u javnosti predstavlja samo imenom Amadeo, rekao je u subotu navečer da je više od 100.000 ljudi sudjelovalo u prosvjedima te da podaci iz šest do osam gradova još nisu bili uračunati. „Danas je stotinu tisuća ljudi pokazalo zbog čega izlazi na ulice", rekao je Amadeo.

Istodobno je najavio nove akcije za tri tjedna. Inicijativa namjerava sudjelovati i u europskim prosvjedima zakazanima za 20. studenoga. „Za nas je ovo tek prvi korak. Želimo sudjelovati u prosvjedima koji će se održati diljem Europe 20. studenoga", rekao je Amadeo za dpa-u.

Oni traže veća ulaganja u škole, pomoć ovisnicima i psihoterapijsku skrb, mjere protiv rasta životnih troškova, više socijalne pravde i snažniju zaštitu klime. Protivi se ponovnom uvođenju vojnog roka i širenju državnog nadzora.

U Frankfurtu pljačke i Molotovljevi kokteli

No već tijekom popodnevnih mirnih prosvjeda se vidjelo kako je teško reći, što bi trebao značiti taj pomodni izraz „generacija Z": dobrim dijelom su i u prosvjedima sudjelovale mnogo starije osobe, a pogotovo takvi su ostali i u večernjim satima kad su se mirni prosvjedi u više njemačkih gradova pretvorili u poprišta nasilja i nereda – osobito u Frankfurtu i Kölnu.

Novinari dpa-e u Frankfurtu su izvijestili da je više osoba provaljivalo u trgovine te kradlo tenisice i drugu robu. Napadnuta je i trgovina oružjem.

Policija je priopćila da su na više lokacija razbijeni izlozi te da su na policijske službenike bacani Molotovljevi kokteli. Do kasno navečer privremeno je privedeno više od 30 osoba. Policija je istaknula da su njezini pripadnici brzo reagirali te zaplijenili dva komada oružja.

Frankfurtska policija zatvorila je trgovačku ulicu Zeil, a u središtu grada raspoređene su i specijalne policijske snage.

Ministar unutarnjih poslova njemačke savezne pokrajine Hessen Roman Poseck iz CDU-a najavio je odlučnu reakciju protiv izgrednika.

„Šokiran sam izljevima nasilja u Frankfurtu. Vidjeli smo prizore koje nismo željeli vidjeti", rekao je Poseck za dpa-u.

Napadi na policiju i u Kölnu

Do sukoba je došlo i u Kölnu, na prostoru ispred katedrale i nedaleko od glavnog kolodvora.

Prema navodima policije, na policajce su bacane boce, a u jednom trenutku letjeli su i bicikli. Jedna je osoba ozlijeđena. Policija je privela više izgrednika, a pet osoba završilo je u pritvoru. U jednoj sporednoj ulici razbijen je prozor nakon što je na njega bačen električni romobil.

Predsjednik kölnske policije Johannes Hermanns branio je odluku gradskih vlasti da u kratkom roku zabrane planiranu povorku. „Kod maskiranih osoba pronašli smo Molotovljeve koktele i čekiće za razbijanje stakla. Za što su ih namjeravali koristiti, ne treba posebno objašnjavati", rekao je Hermanns.

Dodao je kako je uvjeren da je policija spriječila prizore kakvi su se posljednjih dana mogli vidjeti u Parizu i Milanu.

Ranije tijekom dana iz Berlina su prijavljena bacanja boca, petardi i jaja, dok su u Hamburgu gorjele barikade. U nekim gradovima policija je upotrijebila vodene topove. Izgredi su zabilježeni i u Hannoveru i Bremenu.

Njemačka nije Francuska

Posebno su događaji u Frankfurtu podsjetili na nedavne prosvjede u Francuskoj, ali pogotovo među izgrednicima je to daleko od onoga što se i ove subote vidjelo u susjednoj zemlji.

Prema podacima francuskog ministarstva unutarnjih poslova, u subotu je u Francuskoj prosvjedovalo oko 320.000 ljudi, od čega 70.000 u Parizu. Do 20 sati diljem zemlje uhićena je 511 osoba.

U Berlinu je dio prosvjednika organizirao odvojenu povorku koja je bila povezana s valom prosvjeda mladih, ali nije bila dio službenih akcija inicijative „Gen Z regelt".

Na skupu kod Brandenburških vrata ranije tijekom dana tisuće ljudi mirno su prosvjedovale. Navečer se oko 700 osoba okupilo u povorci koju je policija prijevremeno zaustavila. Nakon toga, prema policijskim navodima, satima se odvijala svojevrsna „igra mačke i miša" između policije i prosvjednika.

Policija je priopćila da je lakše ozlijeđeno 27 policajaca te da je privremeno privedeno do 56 sudionika prosvjeda.

I u Hamburgu je situacija navečer eskalirala nakon što je veći dio dana protekao bez ozbiljnijih incidenata. Skupine osoba odjevenih u crno, djelomično maskiranih, više su puta aktivirale pirotehnička sredstva, iščupale građevinske zaštitne ograde i potom ih zapalile.

Rusija je sve bliže aktiviranju svog „novog oka" nad Europom. Prema medijskim izvještajima, gotovo je završena izgradnja ogromnog radarskog kompleksa u Kalinjingradu, ruskoj eksklavi sa snažnim vojnim prisustvom.

Promatrani iz zraka, tri kraka prostranog kompleksa, od kojih je svaki duži od 500 metara, izgledaju kao trag nekog vanzemaljskog oblika života ostavljen usred inače netaknute šumske prirode. Građevina bi se mogla usporediti i s platformom za slijetanje ili lansiranje, namijenjenom ogromnoj moskovskoj obavještajnoj mreži.

Stručnjak za sigurnost Vaidotas Malinionis kaže da je radar toliko velik da može „promatrati" iza zakrivljenosti Zemljine kugle. Bivši zapovjednik iz Litve rekao je za DW da će radarski sustav za nadzor izvan horizonta (OTH), koji se gradi u blizini Gvardejska, imati domet od oko 3.000 kilometara. To bi Moskvi omogućilo nadziranje gotovo svakog dijela Europe, kao i čitav teritorij Ukrajine.

Prema izvještajima, sustav bi Rusiji omogućio presretanje satelitskih komunikacija, kao i otkrivanje kretanja zrakoplova i balističkih raketa.

„Cilj i svrha ovog radara je promatranje ciljeva na velikim udaljenostima i mogućnost ranog upozoravanja. Još ne znamo je li operativno sposoban za obavljanje tih zadataka, ali se svakako upravo sada gradi", dodao je on.

Centar za elektronsko ratovanje

Britanski list Times piše da su sustavi prvenstveno namijenjeni otkrivanju i ometanju elektronskih signala, pozivajući se na finsko-poljsku svemirsku i obrambeno-tehnološku tvrtku ICEYE.

„Mogli bi ga koristiti u ofanzivnim operacijama, kako bi prikupili više informacija o određenim ciljevima“, objašnjava Malinionis. „A ako bi uspjeli dobiti rano upozorenje o kretanju NATO-ovih trupa, u slučaju invazije na istočno krilo NATO-a, imali bi više vremena za donošenje odluka."

Prema pisanju Timesa, tvrtka ICEYE smatra da širenje ruskog sustava radara za nadzor izvan horizonta pokazuje da se Kalinjingrad razvija u centar za napredne vojne senzore i sustave za elektronsko ratovanje.

„Novi radar ukazuje na intenziviranje nadmetanja Rusije i NATO-a za vojnu nadmoć i kontrolu nad regijom Kalinjingrada", naglasila je letonska geopolitička analitičarka Evija Djatkovica.

I upozorila: „To je potencijalno opasna situacija, jer se može očekivati daljnje jačanje vojnog prisustva na obje strane, a u jednom trenutku preventivni udar mogao bi postati opcija kako bi se drugoj strani uskratila neprihvatljiva prednost u regiji."

Kalinjingrad raspolaže sa značajnom vojnom moći

Rusija je već upozorila NATO da bi bila spremna upotrijebiti nuklearno oružje ako bi zapadni savez pokušao blokirati Kalinjingrad. Ova potencijalna točka sukoba i ruska vojna ispostava nalaze se na obali Baltičkog mora, između članica NATO-a Poljske i Litve, u neposrednoj blizini istočnog krila NATO-a.

Eksklava se prostire svega 200 kilometara od istoka do zapada i 100 kilometara od sjevera do juga. Ipak, kako ističe Malinionis, najmanja ruska federalna jedinica, odnosno oblast, raspolaže značajnom vojnom moći: „Prema nekim izvorima, Rusija ima mogućnost da u Kalinjingradu rasporedi do 100 nuklearnih bojevih glava. Pojedini izvori navode da je njihovo raspoređivanje tamo već počelo, mada to još nije potvrđeno."

Ali to nije sve

Satelitske snimke otkrivaju i nova skloništa za borbene zrakoplove u vojnoj zračnoj luci Kalinjingrad-Čkalovsk, piše njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Na drugim snimkama vide se lansirne platforme na mobilnom položaju protuzračnog raketnog sustava S-400 u Baltiisku, što ukazuje na mogućnost da su ti sistemi već operativni.

„Ovi faktori jasno pokazuju strateški značaj teritorija oko Kalinjingrada i za Rusiju i za NATO“, kaže Djatkovica. I dodaje: „Za Rusiju, između ostalog, geografski položaj Kalinjingrada i tamo raspoređeni nuklearni arsenal omogućavaju emitiranje prijetnji prema većini europskih glavnih gradova."

Poticaj za Zapad

„Ruski zlonamjerni signali trebali bi potaknuti Zapad da nastavi s jačanjem svojih vojnih kapaciteta što će, zauzvrat, učiniti zajedničko odvraćanje NATO-a i Europe uvjerljivijim", savjetuje Evija Djatkovica.

Njemački proizvođač naoružanja Rheinmetall već gradi satelite s radarom sa sintetičkom aperturom (SAR), u suradnji s tvrtkom ICEYE. Oni omogućavaju snimanje preciznih slika kretanja trupa i položaja neprijateljskih snaga, čak i noću ili u lošim vremenskim uvjetima.

Snimke će se koristiti na istočnom krilu NATO-a, kao i u okviru brigade Bundeswehra stacionirane u Litvi. Prvi SAR sateliti trebali bi biti lansirani raketom tvrtke SpaceX početkom 2027. godine.

Malinionis se složio da je prilagođavanje najvažnija lekcija koju europski čelnici trebaju naučiti u vrijeme ruske agresije. A što se tiče ruskog radara, on upozorava: „Postoji jedna slabost ovog novog ruskog radara. Toliko je ogroman da predstavlja prilično laku metu!“

To je i više nego senzacija za Katoličku crkvu: Maria Montserrat Alvarado ove nedjelje preuzima vodstvo vatikanskih komunikacija kao prva žena, prva Amerikanka, a sa samo 39 godina i jedna od najmlađih na toj dužnosti. Budući da su Vatikanu već po prirodi strani bilo kakvi pokušaji neku funkciju preobratiti i u ženski oblik, njezina službena titula glasi "prefekt Dikasterija za komunikacije".

Politologinja rođena u Meksiku, a odrasla u američkoj saveznoj državi Floridi, diplomirala je upravljanje političkim kampanjama i komunikacijama u Washingtonu. Prije toga studirala je glazbeni teatar. Političko iskustvo stekla je u glavnom gradu SAD boreći se za prava vjerskih zajednica obzirom na načelno odvajanje države i Crkve u SAD.

Alvarado je medijsku karijeru započela u konzervativnoj katoličkoj medijskoj kući EWTN (Eternal Word Television Network). Vodila je tjednu televizijsku emisiju „EWTN News in Depth“, a zatim postala čelnica opsežne informativne mreže EWTN-a kojoj pripada i Katolička novinska agencija CNA (Catholic News Agency). Poznavatelji crkvenih prilika tvrde da je upravo ona u informativnim programima EWTN promijenila njen borben ton sa previše rasprava o sukobima unutar Crkve u – možda ne baš „američki" smiren i informativan pristup.

Papin osobni izbor

Nije poznato kako je papa Leo XIV. doznao za nju niti kada i na koji način ju je kontaktirao. No u svom posljednjem opsežnom intervjuu za EWTN, Alvarado je dala naslutiti da je upravo papa osobno pokrenuo inicijativu za njezino imenovanje.

Njezin novi djelokrug obuhvaća više službenih i poluslužbenih vatikanskih kanala, od Vatikanske izdavačke kuće i dnevnika L'Osservatore Romano do višejezične internetske platforme Vatican News i vatikanskog Ureda za medije. S velikim se zanimanjem očekuje kako će ih ubuduće ustrojiti i kadrovski i organizacijski.

Odluka prvog pape iz SAD da vodstvo vatikanskog komunikacijskog aparata također povjeri Amerikanki teško će proći bez posljedica. Dosad su ondje, uz tek nekoliko iznimaka, glavnu riječ vodili Talijani. Alvarado je nedavno izjavila da su joj jezik i mentalitet te sredine među najvećim izazovima s kojima se trenutačno suočava.

Ludwig Ring-Eifel, KNA

Putovanje Rutom 5 u Urugvaju, državnom cestom koja prolazi cijelom zemljom. Na 500 kilometara dugom putu od Montevidea do brazilske granice vidimo polja, stada goveda i poneku kuću uz cestu, ali nešto se neprestano ponavlja: vjetroturbine.

Mnoge od njih pripadaju Fernandu Schaichu: „Ovdje na karti možete vidjeti kako je Urugvaj nekoć izgledao. Ove pojedinačne crvene točkice predstavljaju proizvodna postrojenja“, kaže. „Godine 2010. tu i tamo postojala je neka hidroelektrana ili mala eksperimentalna vjetroelektrana.“

Zatim na virtualnoj karti prikazuje stanje iz 2026. godine. Urugvaj izgleda kao da je prekriven ospicama: crvene točkice nalaze se posvuda. Schaich i njegova tvrtka SEG Ingeniería upravljaju sa 75 vjetroturbina, što čini deset posto svih vjetroturbina u zemlji.

Energetska mješavina Urugvaja danas se sastoji od 50 posto hidroenergije, 30 posto energije vjetra, 15 posto biomase i tri posto solarne energije. Schaich ističe: „Današnja proizvodnja električne energije praktički je potpuno zelena. U posljednjih nekoliko godina fosilna goriva u prosjeku su sudjelovala sa samo dva posto. To nije samo pitanje održivosti nego i gospodarske isplativosti.“

Jedan čovjek, jedna vizija

Urugvaj je 2008. godine pogodila energetska kriza. Izrazito visoke cijene energije, u kombinaciji s teškom sušom, dovele su elektroenergetski sustav na rub izdržljivosti, uz česte nestanke struje. Upravo je to bio početak promjene načina razmišljanja. Danas se ova južnoamerička država s 3,5 milijuna stanovnika smatra jednim od klimatskih predvodnika.

To je postigla unatoč tome što nije raspolagala velikim financijskim rezervama niti razvijenom visokotehnološkom infrastrukturom. Vizionar iza te transformacije bio je fizičar Ramón Méndez.

„Ono što je bilo novo u urugvajskom slučaju, a što je moguće primijeniti i drugdje, jest način na koji smo promišljali energetsku tranziciju“, kaže. „Nije riječ o manjim prilagodbama, nego o temeljitoj preobrazbi cijelog sustava.“

Kao nacionalni direktor za energetiku uspio je postići svojevrsni društveni konsenzus koji su podržale sve političke opcije. Između 2010. i 2020. godine država i privatni sektor zajedno su uložili oko sedam milijardi američkih dolara u obnovljive izvore energije.

Uspjeh zahvaljujući dugoročnoj sigurnosti planiranja

Doneseni su novi propisi, uvedene porezne olakšice, a stručnjaci su obilazili zemlju i održavali prezentacije. U proces su uključeni poljoprivrednici i sveučilišta, a rezultat je bio otvaranje ukupno 50.000 novih radnih mjesta.

Postojala je i još jedna ključna mjera: zakonima je zajamčena otkupna potražnja za proizvedenom energijom tijekom sljedećih 20 godina. Time su troškovi energije postali predvidljivi i stabilni.

„Još uvijek se često tvrdi da obnovljivi izvori energije ne mogu osigurati jednaku sigurnost opskrbe kao fosilna goriva“, kaže Méndez.

„No Urugvaj, koji nije izložen posljedicama nedavnih događaja u Hormuškom tjesnacu, danas je znatno pouzdaniji i energetski sigurniji.“

Dodaje: „Koliko Njemačku stoji nedostatak uvoza ukapljenog prirodnog plina? Troškovi snažno rastu, a na kraju ih plaćaju građani.“

Visoki troškovi električne energije

Znači li to da je u Urugvaju sve idealno? Ne baš. Unatoč procvatu zelene energije, cijene električne energije za kućanstva gotovo se nisu smanjile. Četveročlana obitelj u prosjeku plaća oko 150 američkih dolara mjesečno.

Luis Andrade kaže: „Trošimo što je moguće manje električne energije jer je skupa. To se neće tako brzo promijeniti.“

Osim toga, zemlja i dalje mora uvoziti sirovu naftu, prvenstveno za potrebe prometa i industrije. Ona čini otprilike 35 posto ukupne energetske potrošnje. Zbog toga je sada započela druga faza energetske tranzicije.

To se posebno vidi na primjeru Enriquea Carbonera. On održava red u garaži autobusnog terminala u Montevideu, a masne crne mrlje na podu pokazuju gdje su parkirani dizelski autobusi.

„Sve je to zbog dizela“, kaže Carbonero. „Motori s unutarnjim izgaranjem prljavi su i stvaraju neugodne mirise. Ondje gdje punimo električne autobuse sve je čisto. Važno nam je da se ta razlika vidi.“

Tranzicija je započela

Montevideo, glavni grad Urugvaja, postupno napušta dizelski pogon. Od 2021. godine vozni park javnog prijevoza proširuje se isključivo električnim autobusima, a danas je svaki četvrti autobus električni. Cilj je do 2040. godine postići stopostotnu elektrifikaciju.

Tu su i poticaji za taksiste koji prelaze na električna vozila. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci gotovo 70 posto svih novoregistriranih automobila bilo je na električni pogon.

Vozač Ubera Hernán Gómez prije šest mjeseci prešao je na električni automobil. Kaže da sada mjesečno štedi oko 900 dolara na troškovima goriva.

„U početku sam mislio da nešto nije u redu. Ali nije, jer sam sve izračunao i razlika je bila golema.“

Urugvaj kao uzor drugim zemljama?

Ipak, ostaje pitanje može li se urugvajski model uspješno primijeniti drugdje. Zemlja raspolaže snažnim vjetrovima, obiljem sunčeve energije i rijetko je naseljena, osobito u ruralnim područjima. Uz to, ima vrlo malo energetski intenzivne industrije.

Postoji još jedan razlog za zabrinutost čovjeka kojeg smatraju ocem urugvajske zelene tranzicije. Prema Méndezu, politika koja se temelji na dijalogu sve više gubi prostor.

„Provesti nešto ovakvo danas postaje sve teže diljem svijeta. Vlade se mijenjaju, a s njima se često radikalno mijenja i politika. Jedna strana drugoj poručuje da je u svemu pogriješila.“

I zaključuje: „Ako sa svakom promjenom vlasti iznova osnivamo državu, na kraju svi gubimo.“

Odmah nakon što je otkriven napad na najveću svjetsku burzu kriptovaluta Binance, objavljeno je kako namjerava nadoknaditi gubitke od 6,3 milijarde dolara nastale u hakerskom napadu. Tvrtka je priopćila da je uz pomoć partnera već zamrznula oko polovice ukradene imovine. Ali kako stručnjaci tvrde, oko 3 milijarde dolara najvjerojatnije više nitko nikad neće naći.

Već da i spasi svoj položaj na tržištu, Binance je izdvojio više od šest milijardi dolara vlastitih sredstava kako bi pokrio gubitke. Korisnici bi ponovno trebali moći podizati sredstva u roku od 40 sati. Isplate i uplate nakon napada privremeno su bile obustavljene.

Trag vodi u Sjevernu Koreju

Stručnjaci pretpostavljaju da iza napada stoji hakerska skupina povezana sa Sjevernom Korejom. Prema dosadašnjim saznanjima, napadači su pristup informatičkim sustavima Binancea dobili preko hakiranog prijenosnog računala jednog inženjera.

Istraga je još u tijeku i zasad nije identificirana nijedna konkretna osoba odgovorna za napad. Binance surađuje s američkim Saveznim istražnim uredom (FBI) i Tajnom službom SAD kako bi rasvijetlio slučaj.

Prema vlastitim podacima, Binance ima 335 milijuna registriranih korisnika diljem svijeta. Vrijednost imovine pod skrbništvom tvrtke 2025. iznosila je 162,8 milijardi dolara. Burza raspolaže i vlastitim sigurnosnim fondom vrijednim više od milijarde dolara u bitcoinu.

Osim toga, tvrtka je za pokriće štete osigurala još oko 6,34 milijarde dolara vlastitih sredstava. Nije objavljeno odakle taj novac potječe.

Koliko su te burze uopće sigurne?

Napad je ponovno pokazao rizike povezane s kriptovalutama. Analitičar brokerske kuće IG Salah-Eddine Bouhmidi upozorava da su se, unatoč Binanceovu obećanju da će nadoknaditi štetu, pitanja sigurnosti i pohrane digitalne imovine ponovno našla u središtu pozornosti.

Tečajevi bitcoina i ethereuma privremeno su pali za oko tri posto, dok je Binance Coin izgubio pet posto vrijednosti.

I Bernardo Brits, direktor pružatelja platnih usluga Trace Finance, smatra da je obrana od hakerskih napada sve teža. „Umjetna inteligencija može pronaći sigurnosne propuste brže nego što ih je moguće ukloniti“, upozorava Brits.

Po njegovu mišljenju, to bi moglo potaknuti korisnike da napuste manje i srednje burze i prijeđu na veće platforme koje smatraju sigurnijima.

Uvjet da bude „pravi" novac

Konkurenti poput Coinbasea i Krakena odmah su poduzeli dodatne mjere za jačanje sigurnosti te pozvali na bolju razmjenu informacija unutar sektora.

Coinbase je objavio da je „iz opreza“ prilagodio sustave za pohranu ključeva kriptovaluta koji se drže izvan mreže. Kraken je priopćio da prati incidente u industriji kako bi dodatno unaprijedio vlastite sigurnosne mjere.

Predstavnici sektora upozoravaju da je hitno potrebno djelovati jer vlada američkog predsjednika Donalda Trumpa potiče dublju integraciju digitalne imovine u financijski sustav. Time se povećavaju i ulozi za industriju koja je i ranije bila meta velikih hakerskih napada.

„Ako kriptovalute žele ostvariti svoj puni potencijal, mora se odmah poboljšati sigurnost", rekao je Chris Perkins, direktor odjela za kriptovalute u investicijskoj kući Franklin Templeton.

Mjesto održavanja svečanosti nije odabrano slučajno: u zračnoj luci u Düsseldorfu premijer njemačke pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Henrik Wüst se sredinom rujna zahvalio ljudima koji su prije 65 godina izašli iz zrakoplova na tom mjestu: gastarbajterima prve generacije, koji su se odvažili na avanturu, ostavili svoju domovinu i na kraju dali svoj doprinos prosperitetu Savezne Republike Njemačke.

Do obustave zapošljavanja 1973. godine u Njemačku je došlo oko 870.000 Turkinja i Turaka. Radili su u rudnicima, na proizvodnim trakama u tvornicama ili čistili tvorničke hale. Većina njih je ostala u Njemačkoj i tu pronašla novi dom. „Učinili ste našu zemlju raznovrsnijom, otvorenijom i snažnijom", pohvalio ih je Wüst, ali je istovremeno jasno rekao: „Tek kada ime, boja kože i vjera više ne budu imali nikakvu ulogu, ostvarit ćemo cilj."

No od toga je Njemačka još uvijek prilično daleko, kaže za DW Haci-Halil Uslucan, jer 65 godina kasnije prema ljudima turskog porijekla još uvijek ima mnogo diskriminacije. Ipak, prema njegovim riječima, sporazum o zapošljavanju je uspješna priča: „Na mnogim područjima bilježimo uspjehe, naprimjer u obrazovanju. Danas imamo veliki broj sveučilišnih diplomaca turskog porijekla, imamo profesionalni napredak. Imamo i politički napredak, naprimjer premijera Baden-Württemberga Cema Özdemira."

Siromaštvo umirovljenih migranata znatno veće

Sam Uslucan je savršen primjer. Njegov otac je 1971. godine došao iz Turske u Berlin i radio u tekstilnoj industriji, a dvije godine kasnije doveo je suprugu i dvojicu sinova. Haci-Halil Uslucan je doktorirao psihologiju i danas radi na Sveučilištu Duisburg-Essen kao profesor suvremenih studija o Turskoj.

Jedna od njegovih najnovijih tema istraživanja odnosi se na negativne posljedice sporazuma o zapošljavanju, koje pogađaju i opterećuju mnoge nekadašnje gastarbajtere. Najveća je usamljenost starijih doseljenika. Ali to nije jedini problem koji sve više muči neke umirovljenike turskog porijekla.

„Istraživanja pokazuju da je siromaštvo među migrantima-umirovljenicima dvostruko veće – između 25 i 30 posto, u odnosu na 12 do 14 posto kod Nijemaca. Stopa invalidnosti i prijevremenog odlaska u mirovinu kod migranata je znatno veća, jer je prva generacija uglavnom radila jako teške fizičke poslove."

Prema Uslucanovim riječima, vjerojatnost da takve osobe ostanu bez posla deset godina prije dostizanja starosne dobi za mirovinu dvostruko je veća. „Osim toga, imaju niža mjesečna primanja, često prekinute radne biografije a radili su u sektoru niskih plaća. Posljedica toga je mala mirovina."

Mirovina je u prosjeku 360 eura manja

Posebna analiza Njemačkog mirovinskog osiguranja pokazuje zabrinjavajuće podatke: umirovljenici s turskim državljanstvom u Njemačkoj primaju u prosjeku oko 360 eura manju mirovinu od njemačkih penzionera. Krajem 2025. godine to je iznosilo 890 eura u odnosu na 1.250 eura mjesečno.

Još je zabrinjavajuće to što je udio osoba s turskim državljanstvom, koje u Njemačkoj primaju osnovnu socijalnu pomoć za umirovljenike, u lipnju 2026. godine bio više od tri puta veći nego kod Nijemaca i iznosio 9,3 u odnosu na 2,7 posto.

Sociolog Eric Seils iz Zaklade Hans Böckler u Düsseldorfu kaže za DW da su mnogi gastarbajteri bili stariji kada su došli u Njemačku i da su zbog toga manje vremena uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje. I ukazuje na još jedan problem: „Gastarbajteri, koji su dolazili u Njemačku, često su odmah počinjali raditi u tvornicama, rudnicima ili na građevini. Tamo nisu imali visoke satnice, jer su često bili slabije obrazovani od Nijemaca."

Deindustrijalizacija koja je počela početkom 70-ih godina i naftna kriza dodatno su doveli do toga da mnogi gastarbajteri izgube posao. „Više nije bilo toliko dobrih radnih mjesta u klasičnoj industriji. Tko nije imao dobro obrazovanje, lakše je ostajao bez posla nego školovaniji ljudi. Isto se događalo i Nijemcima. A kada su radne karijere prekinute, to se naravno kasnije odražava i na visinu mirovine."

Gastarbajteri: malo mogućnosti za dokvalifikaciju

I Janina Söhn iz Sociološkog istraživačkog instituta u Göttingenu (SOFI) pri Sveučilištu Georg-August bavila se pitanjem siromaštva doseljenika u starosti. Njen zaključak je da je činjenica, po kojoj je gotovo trećina doseljenika-umirovljenika izložena riziku od siromaštva, veliki problem u Njemačkoj.

„Ovu grupu to pogađa još teže nego, naprimjer, žene općenito, koje već same po sebi imaju povećan rizik od siromaštva. A kada pogledamo migrantice koje žive same, brojke su zaista alarmantne. Kada ne bi bilo obiteljske podrške, situacija bi bila još mnogo gora i tužnija."

Umirovljenici s turskim državljanstvom nemaju ni velike mogućnosti za dodatnu zaradu. Bilo zato što njihove, uglavnom niske kvalifikacije nisu dovoljne, bilo zato što zbog teškog fizičkog rada u mlađim godinama više nisu fizički sposobni za dodatni rad. Prema podacima Savezne agencije za rad, njihova stopa zaposlenosti iznosi samo polovicu stope kod Nijemaca – 5,2 naspram 10,8 posto.

Janina Söhn kaže da se radi o čitavom nizu nepovoljnih okolnosti i životnih teškoća. „Generaciju gastarbajtera Njemačka je dovela ovdje, ali oni su radili najteže poslove, dok su se domaći stanovnici djelom mogli dodatno obrazovati i kvalificirati."

No za gastarbajtere nije bilo programa dodatnog stručnog usavršavanja, napominje ova znanstvenica i dodaje: „Ljudi koji su radili teške poslove, a koji su bili potrebni svakom gospodarstvu, platili su to svojim zdravljem."

Christine Lagarde prijevremeno odlazi s mjesta predsjednice Europske središnje banke. Ova Francuskinja će dužnost napustiti 7. veljače 2027., priopćio je ESB. Njezin osmogodišnji mandat inače je trebao završiti krajem listopada 2027.

Čelnici 21 države europodručja sada će morati ranije riješiti pitanje njezina nasljednika. Lagardein odlazak omogućuje francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, kojem mandat istječe, i njemačkom kancelaru Friedrichu Merzu da još prije izbora u Francuskoj dogovore imenovanje na jednu od najvažnijih vodećih dužnosti u Europi.

Zabrinutost zbog mogućeg uspjeha euroskeptičnih snaga na izborima

Lagardeino povlačenje nije preveliko iznenađenje. Nagađanja o njezinu prijevremenom odlasku čuju se već dulje vrijeme. Financial Times je još u veljači 2026. objavio da se Lagarde namjerava povući prije predsjedničkih izbora u Francuskoj, koji će se održati u travnju 2027.

Razlog su, kako se navodi, strahovi da bi euroskeptični desni populisti okupljeni oko Marine Le Pen mogli pobijediti na izborima u drugom najvećem gospodarstvu europodručja, što bi moglo otežati imenovanje novog čelnika ESB-a.

Macron se na predsjedničkim izborima više ne smije kandidirati. Lagarde je u rujnu, u jednom intervjuu, prvi put i sama potvrdila da razmatra mogućnost da dužnost u ESB-u napusti „nekoliko mjeseci” prije isteka mandata. Posljednjih mjeseci često se nagađalo i o njezinu mogućem prelasku na čelno mjesto Svjetskog gospodarskog foruma.

„Očito joj to nije posao iz snova”

„Svoj mogući odlazak u Svjetski gospodarski forum u Davosu uvijek je opovrgavala sve neuvjerljivije”, kaže Carsten Brzeski, glavni ekonomist banke ING u Njemačkoj. On očekuje da će ESB najkasnije do prosinca izdati službenu objavu.

Po njegovu mišljenju, Lagardein prijevremeni odlazak bio bi dokaz da se nikada nije doživljavala kao netko tke je svim srcem uz ESB.

„Očito joj to nije posao iz snova”, smatra Brzeski. Njezini prethodnici, kaže, praktički su živjeli za ESB i rad u toj instituciji smatrali vrhuncem svoje karijere. Lagarde ostavlja drukčiji dojam.

Kritičan je i glavni ekonomist Commerzbanka Jörg Krämer.

„Rasprava o Lagarde nesretna je jer traje jednostavno predugo”, kaže on. Time se, smatra, pozornost odvlači od stvarnih problema, prije svega previsoke inflacije i proračunske krize u Francuskoj.

ESB pred teškim odlukama

Rasprave o budućnosti njegove predsjednice zatiču Europsku središnju banku u vrlo zahtjevnom trenutku. Gospodarski rast u mnogim zemljama eurozone usporava. Istodobno se monetarna situacija ponovno zaoštrava, što zahtijeva snažno vodstvo.

U rujnu je stopa inflacije u zoni eura porasla s 3,2 posto u prethodnom mjesecu na 3,8 posto, znatno više nego što se očekivalo. Time je gotovo dvostruko viša od razine koju središnji bankari smatraju poželjnom.

Iako bi takav razvoj događaja načelno zahtijevao reakciju monetarne politike, financijska tržišta ovaj put u velikoj većini ne očekuju novo povećanje kamatnih stopa.

Razlog je dramatična situacija u Francuskoj. Prinos na desetogodišnje francuske državne obveznice ondje je prvi put nakon 15 godina premašio pet posto. Razlika u odnosu na njemačke državne obveznice ponovno je dosegla razine kakve su viđene tijekom europske dužničke krize.

Francuska – briga financijskih tržišta

„Francuska se nalazi u teškoj situaciji. Vlada bi morala provesti znatno snažniju fiskalnu konsolidaciju, odnosno štednju, kako dug ne bi nastavio rasti brže od gospodarske snage zemlje”, kaže Krämer.

No političke okolnosti, smatra, ne upućuju na takav razvoj događaja. I desnica i ljevica toliko su ojačale da je politički centar postao preslab za provođenje nepopularnih mjera štednje.

Na financijskim tržištima već se postavlja pitanje hoće li ESB svojim programom otkupa državnih obveznica morati pružiti potporu Francuskoj.

„ESB zapravo ne bi smio kupovati francuske državne obveznice jer je sama francuska vlada odgovorna za svoje proračunske probleme”, smatra ekonomist Krämer.

Prema njegovim riječima, riječ je o vrlo osjetljivoj situaciji za Europsku središnju banku.

Oliver Feldforth, Ursula Mayer (ARD)

To bi trebalo spasiti europsku automobilsku industriju od kineske nelojalne trgovinske prakse. Akt Europske unije o ubrzanju industrije (Industrial Accelerator Act - IAA), predstavljen u ožujku, ima za cilj modernizirati europske tvornice automobila i subvencionirati vozila proizvedena u Europi.

Međutim, plan EU-a „Made in Europe” izaziva ozbiljnu zabrinutost među drugim savezničkim zemljama proizvođačima automobila, poput Turske, Maroka, Japana i Južne Koreje, koje su duboko uključene u europske lance opskrbe automobilske industrije auto-dijelovima.

Nakon višemjesečnog zastoja i rasprava o mogućim posljedicama tog zakona za proizvodnju automobila u zemljama izvan Europske unije, Njemačka i Francuska početkom ovog mjeseca postigle su važan kompromis koji bi dobavljačima iz zemalja izvan EU-a, poput Ujedinjene Kraljevine i Norveške, omogućio da za svoje komponente dobiju status „europskog podrijetla”.

Blizu Europe, a ipak daleko

Međutim, drugi važni akteri u automobilskom sektoru mogli bi ostati isključeni, među njima i Turska, koja od sredine 1990-ih ima gotovo neometan pristup tržištu EU-a.

Iako prijedlozi prije stupanja na snagu još moraju proći kroz važne zakonodavne procedure u Bruxellesu, predsjednik Zaklade za gospodarski razvoj (IKV) Ayhan Zeytinoğlu smatra da bi francusko-njemački okvir mogao imati pogubne posljedice za turski automobilski sektor.

„73 posto ukupnog turskog izvoza automobila odlazi u EU”, rekao je Zeytinoğlu za DW. „Ako se suočimo s preprekama tipa 'Made in Europe' na tržištu EU-a, to će nanijeti veliku štetu i našoj trgovini s EU-om i našem izvozu.”

Prema njegovim riječima, isključivanje Turske također bi štetilo europskoj automobilskoj industriji umjesto da ojača njezinu konkurentnost u odnosu na Kinu. Turska udruga izvoznika automobilske industrije (OIB) izračunalo je da je izvoz automobila iz Turske u EU prošle godine dosegnuo 30,1 milijardu dolara (26,8 milijardi eura).

Zaštita autodijelova proizvedenih u Europi

Akt EU-a o ubrzanju industrije (IAA) zahtijeva da 70 posto ukupne vrijednosti komponenti vozila, ne računajući baterije, bude proizvedeno u Europi. Međutim, početni prijedlog odnosi se samo na baterijska električna vozila, plug-in hibride i vozila na gorivne članke (vodik), koja su prošle godine činila tek 27 posto novih registracija automobila u EU-u.

Tommaso Pardi, direktor međunarodne automobilske istraživačke mreže GERPISA i viši istraživač pri francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS), smatra da je cilj od 70 posto zapravo prilično blag.

„Ako uzmete prosječan električni automobil proizveden u Europi i izuzmete bateriju, vidjet ćete da oko 83 posto dijelova dolazi iz Europe”, rekao je Pardi za DW.

Prema revidiranom njemačko-francuskom planu, neki samopuneći hibridni automobili, kao i vozila s benzinskim i dizelskim motorima, mogli bi se prodavati i nakon 2035. godine, no i za njih bi vrijedila pravila „Made in Europe”.

Ta vozila imaju znatno manji udio europskih dijelova. Većina od gotovo 800.000 vozila koje je Turska prošle godine izvezla u EU bila bi obuhvaćena tim znatno širim pravilima.

Kina traži zaobilazni ulaz

Još jedan važan razlog za isključivanje Turske jest širenje prisutnosti kineskih proizvođača automobila u toj zemlji, koji tako nastoje dobiti posredan pristup tržištu EU-a. Među njima je i SWM Motors, čija je tvornica u Eskişehiru na sjeverozapadu Turske zatvorena nakon godinu dana rada jer proizvedeni automobili nisu zadovoljavali sigurnosne standarde EU-a.

Planovi kineske tvrtke BYD o otvaranju tvornice vrijedne milijardu dolara u Manisi, velikom industrijskom središtu u blizini egejske obale, stavljeni su na čekanje.

Maroko je, u međuvremenu, od početka pandemije koronavirusa privukao više od 10 milijardi eura (11 milijardi dolara) kineskih ulaganja, prema podacima konzultantske kuće AlixPartners. Velik dio tih ulaganja odnosi se na baterije i autodijelove.

Za Francusku Maroko ima sličnu ulogu kakvu Kina ima za njemačku automobilsku industriju te predstavlja proizvodno središte s nižim troškovima koje francuskim proizvođačima pomaže ostati konkurentnima. Jeftiniji modeli francuskih proizvođača automobila vjerojatno bi poskupjeli kada bi Maroko bio isključen.

Japanski proizvođači automobila, koji neke svoje modele proizvode u europskim tvornicama, također bi mogli biti pogođeni. Automobili uvezeni iz Japana ne bi imali pravo na subvencije EU-a, dok bi modeli proizvedeni u Francuskoj, Portugalu i istočnoj Europi imali koristi samo ako bi dovoljan dio njihovih komponenti potjecao iz Europe.

Južnokorejski proizvođači automobila također bi mogli biti pogođeni. Hyundai i Kia proizvode automobile u Češkoj i Slovačkoj, ali i uvoze modele iz Azije koji ne bi ispunjavali uvjete. S druge strane, korejske tvornice baterija u Poljskoj i Mađarskoj računale bi se kao europska proizvodnja.

Proizvođači automobila žele zadržati jeftin uvoz

Pardi ističe da veliki europski proizvođači automobila aktivno lobiraju za ublažavanje IAA-a kako bi zaštitili svoje visoke profitne marže.

„Žele ograničiti IAA kako bi zadržali što veći prostor za nabavu iz inozemstva, osobito iz Kine.”

Proizvođači automobila sa sjedištem u EU-u upozoravaju da bi veći troškovi autodijelova dodatno pogoršali njihov položaj u konkurenciji s kineskim suparnicima, dok europska proizvodnja baterija u dogledno vrijeme vjerojatno neće moći zadovoljiti potražnju.

Ankara također lobira u Bruxellesu za uključivanje Turske u oznaku „Made in Europe”, dok proizvođači automobila pokušavaju postići kompromis prema kojem bi Turska bila uključena naknadno.

Pardi smatra da bi rješenje moglo biti omogućavanje tog statusa „samo europskim tvrtkama koje posluju u Turskoj i Maroku... dok bi sve novije investicije povezane s kineskim kapitalom u tim zemljama bile isključene”.

„Moramo zaustaviti krvarenje”, poručuju proizvođači autodijelova

Europski proizvođači autodijelova, međutim, zauzimaju suprotno stajalište i pozivaju na dodatno jačanje Akta EU-a o ubrzanju industrije (IAA). Upozoravaju da bi bez bolje zaštite njihovih članova do 2035. godine u regiji moglo biti izgubljeno čak 650.000 radnih mjesta.

„Izgubljena radna mjesta u industriji vrlo je teško vratiti, a šteta se proteže daleko izvan okvira velikih dobavljača”, rekao je Benjamin Krieger, glavni tajnik Europskog udruženja dobavljača automobilske industrije (CLEPA), za DW.

Krieger smatra da IAA pomaže europskoj industriji izjednačiti uvjete tržišnog natjecanja s Kinom te dodaje: „Moramo zaustaviti krvarenje.”

Uz široku javnu potporu mjerama koje osiguravaju da javno financiranje EU-a „donese korist stvaranju vrijednosti u Europi”, Krieger smatra da saveznici poput Turske, Maroka, Južne Koreje i Japana ipak ne moraju biti oštećeni ako ispune kriterije EU-a.

„EU bi trebao ponuditi pristup IAA-u kroz mehanizam dobrovoljnog pristupanja, utemeljen na objektivnim kriterijima: usklađenosti s propisima, socijalnim i okolišnim standardima, nepostojanju narušavanja tržišta, poštovanju vladavine prava i reciprociteta, uz mjere protiv zaobilaženja pravila”, kaže Benjamin Krieger te zaključuje: „Partneri koji ispune te uvjete dobrodošli su.”

Pronalazak čak 33.000 tona opasnog i neopasnog otpada zakopanog u Lici posljednjih je tjedana postao prvoklasni politički skandal u Hrvatskoj. Izračunato je da će sanacija koštati više od 55 milijuna eura, no malo se tko nadao da će manji dio ličkog otpada, i to neopasnog, gotovo pa podići pravu malu revoluciju u Istri. Prema odluci Vlade, oko 300 tona neopasnog otpada, uglavnom plastike, određeno je za spaljivanje u cementari Holcim u Koromačnu u Istarskoj županiji, a 325 tona u cementari Nexe u Našicama.

Spaljuju otpad 25 godina

Najava dolaska kamiona iz Like doslovno je digla mještane Koromačna na noge, koji tjednima blokiraju cestu prema cementari, a situacija se toliko zaoštrila da je zatraženo zatvaranje tvornice koja ovdje proizvodi već stotinu godina.

Mještanima koji se žale na smrad i dim iz tvornice te strahuju za svoje zdravlje pridružili su se i neki lokalni političari, a mediji su zabilježili i prepucavanja na relaciji Istra - Zagreb oko toga tko je dopustio da se otpad iz Gospića dopremi u Istru, da bi izašlo na vidjelo da tvornica u Koromačnu takvu vrstu otpada spaljuje 25 godina te da je jednu od dozvola izdala upravo Istarska županija, čija se Skupština zdušno usprotivila dopremanju ličkog otpada u Istru. Tu su i zabrinuti radnici tvornice koji su javno iskazali bojazan za svoja radna mjesta.

S druge strane postavilo se pitanje što s 13.000 tona neopasnog otpada iz Italije koji je već godinama uskladišten u bivšoj tvornici Istraplastika u Pazinu i tko će platiti oko 8 milijuna eura za njegovu sanaciju. Paralelno je ponovno aktualizirano pitanje Županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun nadomak Pule, u koji se doprema otpad iz cijele Istre, podkapacitiranog za količine koje nastaju u turističkoj sezoni, zbog čega okolno stanovništvo trpi nesnosan smrad. Situacija je eskalirala do te mjere da su nakon višekratnih prosvjeda i zahtjeva za zatvaranjem Kaštijuna Grad Pula kao većinski vlasnik i Istarska županija donijeli zaključak o potrazi za novom lokacijom centra.

Alternativno gorivo

Dr. sc. Tomislav Lukić, predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja MAOR, za DW kaže da razumije zabrinutost građana kad je riječ o cementari u Koromačnu, ali ne smatra stručno opravdanim zahtjev za zatvaranje cementare, koju traži Inicijativa za ujedinjenu Labinštinu, samo zato što termički oporabljuje odgovarajući neopasni otpad.

„Prema novijoj objavi Europskog udruženja proizvođača cementa, u cementarama EU-a godišnje se koristi približno 12 milijuna tona alternativnih goriva. Ta kategorija obuhvaća različite vrste otpada i biomasu, pa je ne treba poistovjećivati isključivo s plastikom ili RDF-om. Koromačno već godinama koristi gorivo iz otpada kao zamjenu za ugljen i petrolkoks”, kaže Lukić.

Prema njegovim riječima, otpad iz Gospića i gorivo proizvedeno njegovom predobradom prema izjavi Holcima provjeravaju se u više faza, a Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost također je objavio da, prema provedenim analizama, predmetni otpad zadovoljava tehničke specifikacije cementara u pogledu proizvodnog procesa i zaštite okoliša. To, kaže, treba jasno razlikovati od drugih (zakopanih, op.a.) frakcija gospićkog otpada koje imaju opasna svojstva.

Lukić podržava najavljeni projekt hvatanja i trajnog geološkog skladištenja CO₂ iz cementare (čemu se u inicijativi također protive, a podržala ih je i Općina Raša), kao jednu od mogućnosti smanjenja teško izbježivih emisija cementne industrije, pod uvjetom da konkretni projekt dokaže sigurnost i stvarni klimatski učinak.

„Hvatanje“ ugljičnog dioksida

„Pritom treba razlikovati hvatanje CO₂ u cementari, privremeno skladištenje ukapljenog CO₂, njegov prijevoz i konačno geološko skladištenje. To su različite faze s različitim rizicima. Najava hvatanja CO₂ u Koromačnu ne znači sama po sebi da će se on utiskivati u podzemlje ispod naselja. Građanima treba jasno predstaviti cijeli lanac, lokaciju konačnog skladištenja i sigurnosne mjere. Potpora tehnologiji mora počivati na provjerljivim dokazima, a prihvatljivost konkretnog projekta u transparentnom postupku”, veli Lukić.

Kad je riječ o premještanju Kaštijuna, kaže da prvi korak treba biti snažnija prevencija nastanka otpada, posebno otpada od hrane te njegovo odvajanje na licu mjesta.

“Istri su potrebni dodatni specijalizirani kapaciteti za obradu odvojeno prikupljenog biootpada, poput kompostana i, gdje je opravdano, postrojenja anaerobne digestije. Time bi se smanjilo opterećenje Kaštijuna vlažnom, lako razgradivom organskom tvari”, smatra Lukić.

Po njegovom mišljenju, potrebno je tehnološki unaprijediti postrojenje za mehaničko-biološku obradu na Kaštijunu. “Istra treba razviti mrežu međusobno povezanih postrojenja za različite tokove otpada. Hoće li za preostali miješani otpad biti potreban jedan ili više centara, treba pokazati bilanca količina i kapaciteta, osobito ljeti”, smatra Tomislav Lukić.

Cementara kao nužno zlo

Poznati istarski znanstvenik, koji je zbog cjelokupne užarene situacije želio da njegovo ime ostane poznato samo redakciji DW-a, kaže da su cementare nužno zlo: bez njih ne možemo, ali je pitanje gdje će se raditi.

“Cementare su loše zbog ugljičnog dioksida, ali to je pitanje civilizacije: hoćemo li se vratiti u svijet bez cementa. I vapna”, kaže znanstvenik.

Kad je riječ o pohrani ugljičnog dioksida pod zemljom, kaže da postoji poseban sloj stijena koji može apsorbirati ugljični dioksid nastao kako u cementarama, tako i u elektranama.

“Ta tehnologija se još ne primjenjuje, ali kad se bude primjenjivala to će biti najsigurniji način da se riješite ugljičnog dioksida. Ali što s ljudima koji su protiv? Kad biste otišli u Rijeku i pitali ljude koji se užasavaju one rupe (jama Sovjak, op. a.) u koju INA i rafinerija nafte bacaju najopasniji otpad već 60 godina, to se ne da uspoređivati. Gospić je talk za pod pazuh u usporedbi s Rijekom. Što ćemo reći ljudima u Rijeci?”, pita naš sugovornik.

Kaštijun po njemu treba modernizirati, paralelno početi pripremati novi centar za cijelu Istru, a Kaštijun polako isključivati i zamjenjivati. Mora, kaže, postojati željeznička pruga za dovoz otpada jer kamioni zagađuju. A prostornim planovima, dodaje, još je prije 30-ak godina bila određena potencijalna lokacija za centar za gospodarenje otpadom sa sortirnicom između Vodnjana i Kanfanara, uz koju se nalazi i pruga.

Proizvođač luksuznih automobila Audi planira otvoriti svoju prvu tvornicu u Sjedinjenim Američkim Državama, a američki predsjednik Donald Trump taj potez pripisuje svojoj carinskoj politici. DW analizira reakcije u Njemačkoj u vrijeme velikih rezova u domaćoj automobilskoj industriji.

1. Što obuhvaća Audijev investicijski plan vrijedan četiri milijarde dolara?

Američki predsjednik Donald Trump objavio je ulaganje u subotu tijekom predizbornog skupa u saveznoj državi Georgiji, jednoj od ključnih saveznih država za Republikansku stranku uoči izbora za Kongres sljedećeg tjedna.

Audi je ubrzo potvrdio plan i najavio izgradnju svoje prve tvornice u SAD-u u blizini grada Macona u Georgiji. Projekt je vrijedan oko četiri milijarde dolara (3,6 milijardi eura) i trebao bi otvoriti oko 4.500 radnih mjesta.

Njemački proizvođač automobila priopćio je da bi gradnja trebala započeti iduće godine, dok bi proizvodnja do 200.000 vozila godišnje trebala krenuti početkom 2030-ih.

Tvrtka planira proizvoditi premium SUV modele za američko tržište, što opisuje kao dugoročnu predanost jednom od najvažnijih svjetskih tržišta luksuznih automobila.

Ova investicija dolazi u trenutku kada se njemački proizvođači automobila suočavaju s dosad nezabilježenim pritiskom zbog konkurencije iz Kine, rasta troškova i posljedica dvaju velikih sukoba u svijetu.

Potpomognuti velikim državnim subvencijama, kineski proizvođači stekli su prednost u prijelazu na električna vozila povećavajući proizvodnju novih modela koji sve brže osvajaju tržišni udio na iznimno konkurentnom globalnom tržištu.

BMW, Mercedes-Benz i Volkswagen, Audijeva matična kompanija te drugi najveći proizvođač automobila na svijetu, posljednjih su mjeseci upozorili na pad dobiti i sve veći pritisak na profitne marže.

Istodobno su najavili velike mjere štednje. Volkswagen do 2030. planira ukinuti do 100.000 radnih mjesta, dok je Audijeva tvornica u Neckarsulmu, u kojoj radi oko 15.000 zaposlenika, jedna od četiri tvornice kojima prijeti zatvaranje.

2. Zašto Audi ulaže u proizvodnju automobila u SAD-u?

Trump je ustvrdio da je upravo njegova carina od 15 posto na automobile proizvedene u Europi razlog Audijeve investicije te rekao da se projekt „ne bi dogodio bez carina“.

Iako se odluka uklapa u Trumpovu strategiju vraćanja proizvodnje u Sjedinjene Države, Audi naglašava da je ulaganje prvenstveno motivirano rastom poslovanja i povećanjem otpornosti tvrtke.

„Imamo mnogo veće ambicije za Audi u Americi“, izjavio je izvršni direktor Audija Gernot Döllner, koji se zajedno s Trumpom pojavio na predizbornom skupu republikanaca.

„Sjedinjene Države jedno su od najvažnijih premium tržišta na svijetu, a dosad nismo ostvarili svoj puni potencijal. Odlučni smo to promijeniti. Ovdje nije riječ samo o izgradnji tvornice nego o jačanju Audijevog poslovanja u Americi“, rekao je.

Ipak, Trumpove carine dodatno su povećale pritisak na proizvođača automobila.

Audi, koji automobile za američko tržište trenutačno izvozi iz Europe i Meksika, procjenjuje da su dodatni troškovi povezani s carinama prošle godine iznosili oko 1,2 milijarde eura (1,3 milijarde dolara).

Tvrtka je prošle godine u SAD-u prodala više od 160.000 vozila, no prodaja je pala za 16 posto zbog snažne konkurencije i nakon što je Trump ukinuo subvencije za električna vozila na tom tržištu.

Prema procjenama analitičara automobilske industrije, izgradnjom tvornice u SAD-u Audi će moći izbjeći ili barem smanjiti troškove povezane s američkim carinama.

3. Kakve su reakcije u Njemačkoj na Audijeve najave?

Najava ulaganja izazvala je žestoke reakcije u Njemačkoj zbog teškog stanja u domaćoj automobilskoj industriji i straha da bi nova investicija u SAD-u mogla dovesti do dodatnih gubitaka radnih mjesta u Njemačkoj.

Velik dio kritika usmjeren je na Döllnerovo pojavljivanje uz Trumpa na predizbornom skupu.

Glasnogovornica za prometnu politiku Socijaldemokratske stranke (SPD) Isabel Cademartori ocijenila je taj nastup kao političku potporu autokratu koji vodi trgovinski rat protiv Njemačke.

„To je sramota, posebno imajući u vidu povijest Volkswagenove grupacije“, izjavila je, aludirajući na povijesne veze tvrtke s nacističkim režimom tijekom Drugog svjetskog rata.

Predsjednica moćnog sindikata IG Metall Christiane Benner nastup je nazvala „iznimno neugodnim, politički neprihvatljivim i nedostojnim tvrtke“.

Predsjednica radničkog vijeća Volkswagena Daniela Cavallo otišla je i korak dalje ustvrdivši da se Döllner pretvorio u „lutku u (Trumpovoj) propagandnoj predstavi“.

Istodobno je priznala da bi tvornica u SAD-u mogla imati poslovnog smisla jer Volkswagen ondje mora povećati svoj tržišni udio.

Glavni tajnik SPD-a Tim Klüssendorf govori o "skandalu". Na Instagramu je objavio kako Döllner ovim potezom nagrađuje "carinsku politiku Donalda Trumpa", dok istovremeno VW koncern kod kuće ukida radna mjesta. Šef Ljevice Luigi Pantisano zahtijeva Döllneru ostavku.

Šef vlade savezne zemlje Donje Saske Olaf Lies (SPD) također je kritizirao šefa Audija. On smatra da je odluka u ulaganju u SAD-u možda "strateški važna", ali i dodao da predizborni skup "nije pravo mjesto" za objavu investicije. Döllner je postao "dio političkog insceniranja", dodao je Lies.

Donja Saska je suvlasnik Volkswagena i jedan od većih dioničara s udjelom od 20 %. Kritike stižu i iz redova CDU-a i Zelenih.

Glasnogovornik Audija branio je ulaganje rekavši da ono „nije odluka protiv Njemačke, nego korak prema jačanju naše globalne konkurentnosti“.

Predsjednik Audijeva nadzornog odbora Manfred Döss poručio je da se budućnost tvrtke ne može osigurati samo štednjom i povećanjem učinkovitosti.

„Potrebna nam je hrabrost za ulaganja, iskorištavanje novih prilika i donošenje odluka koje će oblikovati našu kompaniju desetljećima“, rekao je.

4. Hoće li investicija pomoći Trumpu na izborima?

Objava investicije očito je vremenski usklađena s američkim izborima za Kongres 3. studenoga.

Birači će odlučiti hoće li republikanci ili demokrati kontrolirati Kongres tijekom posljednje dvije godine Trumpova mandata.

Odluka da se ulaganje objavi upravo u Georgiji smatra se strateškim potezom kojim se želi pomoći republikanskim kandidatima u toj politički važnoj saveznoj državi.

Od povratka u Bijelu kuću prošle godine Trump koristi carine i politički pritisak kako bi potaknuo globalne proizvođače automobila na preseljenje proizvodnje u SAD.

Audijeva investicija slijedi slične poteze kompanija Stellantis i Toyota, koje proširuju proizvodnju u SAD-u, dok Honda pregovara o izgradnji nove tvornice.

Američki proizvođači General Motors i Ford također su najavili povećanje domaće proizvodnje.

Iako jedna investicijska objava vjerojatno neće biti presudna za velik broj birača, ona podupire jedno od Trumpovih ključnih predizbornih obećanja: obnovu industrijske proizvodnje u Sjedinjenim Državama.

Asaf Beri iz Tel Aviva najradije vodi turističke grupe kroz svoju zemlju. No od početka rata organizirani turistički dolasci gotovo su potpuno presušili. A kada posjetitelji ipak stignu, često ističu isti problem.

„Kažu da je hrana ukusna, ali da je Izrael jako skup. I to je istina. Troškovi života su golemi“, kaže Beri.

Zbog visokih cijena danas rjeđe odlazi u restorane i putuje manje nego prije. Preseljenje odgađa jer su najamnine previsoke, a kupnju novog automobila također je stavio na čekanje. Kako kaže, njegova se financijska situacija tijekom rata stalno pogoršavala.

„Što ova vlada dulje vodi rat, meni je financijski sve teže. Tako je i mnogim drugima. Ljudi su frustrirani“, govori.

Zbog toga će osobne financije imati važnu ulogu u njegovoj odluci na parlamentarnim izborima. Ipak, sigurnost zemlje i završetak rata za njega ostaju među ključnim političkim pitanjima. Priželjkuje i vladu koja neće dodatno produbljivati podjele u izraelskom društvu.

Tri posla za pristojan život

Uz posao turističkog vodiča, Beri radi i kao grafički dizajner. Međutim, i na tom tržištu osjeća posljedice rata. „Grafički dizajn za mnoge je tvrtke postao luksuz. Danas razmišljaju hoće li isplatiti plaće ili ulagati u marketing. Klijenata je manje. Svi pokušavaju uštedjeti. Država troši ogromne iznose na rat“, kaže.

Treći posao povezan mu je s rezervistima koji se vraćaju s bojišta. Susreće ljudee suočavaju s traumama i pokušavaju ponovno pronaći mjesto u civilnom životu. Neki se više ne mogu vratiti dotadašnjim zanimanjima.

Posljedice rata zato se ne vide samo u državnom proračunu ili poslovnim bilancama, nego i u svakodnevici brojnih građana koji pokušavaju obnoviti normalan život.

Rat je gospodarstvo stajao više od 100 milijardi eura

Ekonomske posljedice osjećaju se diljem zemlje. Prema procjenama Izraelske središnje banke, tri godine rata izraelsko su gospodarstvo stajale više od 100 milijardi eura.

Istodobno su povećani i porezni nameti. Vlada je još prije dvije godine podigla porez na dodanu vrijednost, dok se brojna poduzeća suočavaju s manjkom radne snage i poremećajima u poslovanju.

Visokotehnološki sektor i dalje ostaje jedno od najjačih uporišta izraelskog gospodarstva i izvoza. No i taj sektor trpi posljedice jer se velik broj zaposlenika redovito poziva u pričuvni sastav vojske te privremeno napušta svoje radno mjesto.

Dugoročni izazovi za novu vladu

Ekonomski istraživač Ajal Kimhi iz instituta Šoreš u Rehovotu smatra da gospodarska pitanja zasad nisu u središtu izborne kampanje, iako njihove posljedice osjećaju gotovo svi građani.

„Sljedeća vlada morat će nadoknaditi gubitke. Šteta izazvana ratom jednaka je ukupnoj vrijednosti robe i usluga koje Izrael proizvede tijekom jedne godine. Kao da su svi građani radili godinu dana, a za taj rad nisu dobili ništa“, kaže Kimhi.

Po njegovoj procjeni problem nisu samo izravni ratni troškovi. Kako bi financirala ratne operacije, država dodatno opterećuje proračun, što bi moglo usporiti gospodarski razvoj u godinama koje dolaze. „Sljedeća generacija platit će cijenu jer današnja politika troši sredstva namijenjena budućem razvoju“, upozorava.

Zbog toga nova vlada neće morati samo zaustaviti daljnje gospodarsko slabljenje, nego i pronaći način za obnovu investicija, jačanje poduzetništva i vraćanje povjerenja građana.

Obrazovanje i tržište rada pod pritiskom

Kimhija posebno zabrinjava utjecaj rata na obrazovni sustav. Brojni studenti morali su prekinuti ili odgoditi studij zbog služenja vojnog roka i pričuvnih obveza.

Dugoročno bi to moglo dovesti do manjka stručnjaka u zemlji čije gospodarstvo snažno ovisi o tehnologiji, istraživanju i visokoobrazovanim radnicima. Nedostatak kvalificirane radne snage mogao bi usporiti razvoj novih proizvoda, ali i ograničiti otvaranje novih radnih mjesta.

Kompanije ostaju bez zaposlenika, mladi gube godine obrazovanja, a država istodobno mora financirati goleme ratne izdatke. U takvim okolnostima troškovi života za mnoga kućanstva nastavljaju rasti.

Za Asafa Berija zato je predstojeće glasanje povezano i s vrlo osobnim očekivanjima. Želio bi ponovno imati više financijske sigurnosti i vjerovati da se rat približava kraju.

Izbori u sjeni rata

Izrael će 27. listopada 2026. birati novi saziv parlamenta, Kneseta. Izbori se održavaju u sjeni posljedica napada Hamasa 7. listopada 2023., ratova na Bliskom istoku i sudskog procesa za korupciju protiv premijera Benjamina Netanyahua.

Među glavnim temama kampanje nalaze se vanjska i sigurnosna politika, odgovornost za propuste tijekom napada Hamasa, vojna služba ultraortodoksnih muškaraca te sve veći troškovi života.

Glavnim izazivačem Netanyahuu i njegovoj desno-vjerskoj koaliciji smatra se bivši načelnik Glavnog stožera izraelske vojske Gadi Eisenkot. Njegova stranka Jašar zalaže se za jačanje pravne države, dok u sigurnosnim pitanjima zauzima čvrst stav, osobito prema Hamasu.

„Ovisnost o Rusiji drastično je smanjena“, kaže Ben McWilliams, stručnjak za energetiku iz briselskog think tanka Bruegel. To se ponajprije vidi kod jednog energenta: plina. Od početka ruske invazije Europska unija smanjila je uvoz plina iz Rusije za tri četvrtine. Od početka iduće godine uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) bit će potpuno zabranjen, a od jeseni će se zabrana odnositi i na plin koji se doprema plinovodima.

No slika je znatno složenija. Prema podacima iz izvješća „Russia Fossil Tracker” finskog istraživačkog centra Centre for Research on Energy and Clean Air (CREA), 27 država članica EU-a potrošilo je oko 238 milijardi eura na ugljen, naftu i plin iz Rusije. Tim novcem Rusija financira teroriziranje ukrajinskog stanovništva raketama i dronovima, kaže europarlamentarka Hanna Gedin iz švedske socijalističke stranke Vänsterpartiet.

Neke države i dalje ovise o ruskoj nafti

Europska komisija početkom godine najavila je plan za okončanje uvoza ruske nafte, no on još nije predstavljen. „Gdje je obećano zakonodavstvo? Gdje je vaša hrabrost da budete primjer drugima?”, upitala je Gedin u Europskom parlamentu u Strasbourgu.

Kad je riječ o nafti, pojedine države članice EU-a i dalje ovise o uvozu iz Rusije, prije svega Mađarska i Slovačka preko naftovoda Družba. Takve se ovisnosti ne mogu ukloniti preko noći. Ipak, udio ruske nafte u ukupnom uvozu Europske unije znatno je smanjen.

Trumpov sporazum o dizelu otvara nova pitanja

Dodatne prijepore izaziva politika američke vlade. Washington je najprije sklopio sporazum s Rusijom o nabavi dizelskog goriva, a potom je predsjednik Donald Trump neposredno prije stupanja na snagu privremeno suspendirao sankcije protiv Putinova režima.

„Bilo bi suludo ponovno kupovati energente iz Rusije”, kaže Ben McWilliams iz Bruegela.

Prema mišljenju ovog energetskog stručnjaka, Trumpova politika prema Rusiji ne bi smjela imati nikakav utjecaj na sadašnji europski smjer. Takvo stajalište dijeli i većina zastupnika u Europskom parlamentu. Socijaldemokrat Jens Geier ističe:

„Nalazimo se u odnosu ovisnosti prema državi koja vodi rat i to se mora okončati što je prije moguće.”

Velika ovisnost u području nuklearne energije

Jedan aspekt energetske ovisnosti o Rusiji rjeđe se spominje u Bruxellesu i Strasbourgu: nuklearna energija. Prema podacima agencije Euratom, količina uranija uvezenog iz Rusije godinama je gotovo nepromijenjena. Ruski državni koncern Rosatom, koji se bavi obogaćivanjem uranija, čak je proširio svoje poslovanje u Europskoj uniji.

U pet država članica EU-a rade nuklearni reaktori ruske konstrukcije. Za njih će se uskoro u njemačkom Lingenu proizvoditi gorivni elementi, i to u sklopu francusko-ruskog zajedničkog pothvata tvrtki Framatome i Rosatom.

Ben McWilliams smatra da je riječ o slijepoj točki europske energetske politike:

„Financijski gledano, ti iznosi nisu osobito veliki. Za Putinov ratni stroj mnogo su važniji nafta i plin. No problem s uranijem jest strateška ovisnost o Rusiji.”

Za diversifikaciju je potrebno vrijeme

Unatoč europskim najavama, na tom se području zasad malo toga promijenilo. Razlog su, među ostalim, i otpori u Francuskoj. Francuski zastupnik liberalne skupine Renew Pascal Canfin upozorava da je tehnički mnogo složenije odustati od ruskog uranija nego od ruskog plina ili nafte.

Osim toga, izvori opskrbe uranijem već su danas raznovrsniji. Europska unija velike količine uranija nabavlja iz Kanade, Kazahstana i Australije. S druge strane, početkom 2022. godine, prije početka rata, čak je polovica uvoza plina dolazila iz Rusije.

Takva neravnoteža, koja je Rusiji omogućila da koristi energiju kao sredstvo ucjene, više se nikada ne smije ponoviti, smatra Canfin.

Zato je za Europsku uniju najvažnije sve više oslanjati se na električnu energiju, koja se u sve većoj mjeri proizvodi iz obnovljivih izvora. No, upozorava Canfin, i tu prijeti nova opasnost: ovisnost o Kini u proizvodnji solarnih panela i vjetroturbina.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...