Vecernji list

Uspon Kine do druge najveće svjetske ekonomije već je postavio nova pravila u globalnom gospodarstvu. A sada sve brže prodire i u sektor visoke tehnologije.
Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija su imale desetljeća da apsorbiraju prvi „kineski šok” s kraja prošlog stoljeća, ali mnogo manje vremena imaju oni koji se suočavaju s drugim — a tu je ponajprije Njemačka.

Prvi jasan znak da golema kineska ulaganja u visoku tehnologiju donose plodove se vidio odmah nakon što su se prvi kineski električni automobili pojavili diljem Europe 2023. godine. Nije bilo mnogo vjere kako će kineski automobili ozbiljno ugroziti tradicionalne njemačke proizvođače, ali samo nešto više od dvije godine kasnije su kineski konkurenti postali su ozbiljna konkurencija na europskom tržištu.

Izvoz u Kinu pada, uvoz iz Kine raste

Njemački giganti poput Volkswagena, BMW‑a i Mercedesa posljednje vrijeme upozoravaju na pad svoje dobiti jer se prodaja smanjuje i u Kini i na europskim tržištima.
Eurostat svjedoči kako je izvoz njemačkih vozila u Kinu pao je za dvije trećine od 2022.

To nadmetanje ne obuhvaća samo automobilsku industriju: prošle godine izvoz svih roba u Kinu pao je za 9,3 posto, na 81,8 milijardi eura, što je najniža razina u desetljeću, dok je u tom razdoblju pak snažno porastao uvoz iz Kine.

„Njemačka je u središtu drugog kineskog šoka”, smatra Andrew Small iz programa za Aziju pri Europskom vijeću za vanjske odnose (ECFR) za DW. „Dugo su se gospodarstva Njemačke i Kine međusobno nadopunjavali, ali sada su konkurenti.”

Prošli tjedan je istraživačka kuća Rhodium Group iz New Yorka, specijalizirana za Kinu, upozorila da je njemačka trgovina prema Kini ušla u „strukturni pad”. To znači da će u Njemačkoj biti još više stečajeva i otkaza ako ovdašnja industrija ne pronađe nova tržišta.

Oštra borba za svjetska tržišta

U svojem izvještaju „Njemački ‘kineski šok’ — još jednom”, Rhodium navodi da kineski konkurenti otimaju tržište njemačkim proizvođačima strojeva, kemijskih proizvoda i opreme za proizvodnju energije.

„Kinesko je tržište za njemačke multinacionalne kompanije nekad bio zlatni rudnik”, sažima za DW Noah Barkin, jedan od autora izvještaja i stručnjak za Kinu. „Ali u posljednje tri godine nestala je četvrtina njemačkog izvoza u Kinu.”

Kina je godinama bila prvo ili drugo najvažnije tržište njemačkim izvoznicima, ali je 2024. pala na peto mjesto. Prema prognozi njemačke agencije Germany Trade & Invest (GTAI), prošle je godine trebala pasti čak na sedmo.

Pritisak na njemačku industriju više nije ograničen samo na njen izvoz u Kinu. Konkurencija iz Kine je sve aktivnija na tržištima u Aziji, Latinskoj Americi i Africi. Barkin napominje da Kina u tim regijama „postiže golemi napredak u odnosu na njemačke kompanije, nudeći mnogo jeftinije proizvode”.

I ugoditi i zaprijetiti

Dok se kancelar Friedrich Merz priprema za svoj prvi službeni posjet Kini (24.2.), tamo ga čeka težak zadatak. Jer tijekom trodnevnog posjeta mora naći pravu mjeru između ugađanja Kini, važnom tržištu njemačke industrije, i pritiska na Peking da riješi stare probleme: pristup kineskom tržištu i državne subvencije prevelikih proizvodnih kapaciteta.

No i Kina treba Njemačku tako da se čini kako obje strane žele stabilizirati odnose koji subili napeti otkad je pandemija razotkrila koliko Njemačka ovisi o kineskim komponentama i sirovinama. To je u proteklih nekoliko godina ipak dovelo do djelomičnog smanjivanja rizika i ovisnosti.

Stefan Messingschlager sa Sveučilišta Helmut Schmidt u Hamburgu smatra da će potpuna obnova odnosa biti „teška zadaća”, ali da je „prihvatljiv cilj — kontrolirana stabilizacija”.

„Ključ je smanjiti kinesku moć ucjenjivati rijetkim zemnim metalima i ovisnosti o jednom dobavljaču kad je riječ o materijalima za baterije, čipove, farmaceutskim sastojcima i ključnom industrijskom softveru”, smatra Messingschlager.

Njemačka neće moći sama

Kina kontrolira oko dvije trećine svjetske proizvodnje rijetkih zemnih metala i 90 posto kapaciteta prerade. Prošle je godine uvela ograničenja izvoza tih ključnih minerala u EU i SAD, što je poremetilo proizvodnju automobila na obje strane Atlantika.

Messingschlager smatra da Berlin mnoge probleme — kinesku prekomjernu proizvodnju i goleme državne subvencije — neće rješavati bilateralno, nego jedino zajednički sa čitavom EU, uključujući mjere protiv dampinga i kineskih državnih subvencija.

Na summitu o konkurentnosti u Belgiji prošloga tjedna, čelnici EU‑a podržali su snažniju industrijsku strategiju Unije, uključujući politiku „Kupuj europsko” za javnu nabavu. Najavili su i nove mjere protiv nepoštene kineske konkurencije.

U siječnju je Europska komisija najavila nove istrage i zaštitne mehanizme za ispravljanje tržišnih poremećaja nastalih kineskom industrijskom politikom.

EU također ubrzano pregovara o trgovinskim sporazumima s Indijom i važnim latinoameričkim državama, što bi trebalo otvoriti nova tržišta za njemačke izvoznike.

Neće moći bez mjera zaštite

Institut Rhodium ističe kako njemačka industrija i dalje dobro posluje u EU‑u, Velikoj Britaniji i Turskoj zbog blizine i povlaštenih trgovinskih sporazuma. No u njenom izvještaju se upozorava da bi kineski proizvođači mogli vrlo brzo napredovati i na tim tržištima ako se ne uvedu zaštitne mjere.

Small iz ECFR‑a se slaže kako „diversifikacija bez obrane nije dovoljna” i poziva EU da surađuje s drugim državama koje žele zaštititi svoje industrije od kineske konkurencije. Prava poruka Pekingu bi bio tek odlučan i istodobni odgovor više trgovinskih partnera.

„To će se morati provoditi diskretno jer već vlada nervoza kod dojma kako se razne države udružuju protiv Kine”, rekao je Small. „Ali postoji stvaran interes i izvan EU‑a da se uvedu obrambene mjere u strateškim sektorima.”

Mnogi ekonomisti uspoređuju pritisak na njemačku industriju s Detroitom. To je nekoć bilo srce američke automobilske industrije, ali već desetljećima trpi gospodarski pad i iseljavanje.

Barkin govori o „panici“ u nekim njemačkim industrijskim granama zbog kineskog napretka i žali što se oštar politički ton u Berlinu još ne prati konkretnim mjerama.

Njihov izvještaj upozorava da „bez uvjerljive prijetnje ograničavanja pristupa europskom tržištu, Kina neće imati nikakav poticaj smanjiti izvoz”, dok će se njemačka industrija i dalje „boriti protiv mnogo većeg konkurenta koji ne igra po istim pravilima”.

U Elizejskoj palači je nervoza sve veća. Hoće li Francuska uopće uspjeti sve pripremiti na vrijeme? Predsjednik francuskog organizacijskog odbora, prvak u skijanju na mogulima iz 1992. u Albertvilleu, Edgar Grospiron je djelovao samouvjereno na konferenciji za novinare povodom primopredaje dužnosti od Milano Cortine domaćinu sljedećih igara, francuskim Alpama. Kaže kako je "navikao” na trnovit put do cilja, ali obećaje: „Priredit ćemo spektakularne Zimske igre, igre sudjelovanja i inovacija.“

Optimizam je trenutno i ljuto potreban. Matthieu Sakkas, koji je u francuskom organizacijskom odboru zadužen za imidž Igara 2030., je autor ceremonije na završnoj svečanosti u Italiji. Glazbenici i sportaši iduće Igre najavljuju uz novu orkestralnu izvedbu Marseljeze. „Našu ceremoniju primopredaje nazivamo ‘Nova zora’. Svjetlo će biti nit vodilja naših Zimskih igara.“

Ne zna se niti što sve, niti gdje

No za sad je nebo još prilično mračno nad ZOI 2030. Još nije jasno koje će nove sportske discipline biti odobrene za sljedeće Igre. Spominju se telemark, ice cross i skijaški sprint. Time još nisu jasne ni neke lokacije natjecanja.

Grospiron priznaje: „Za nas je ključno pitanje novih disciplina, jer o tome ovisi konačan raspored mjesta održavanja.“ O tome će MOO odlučiti u lipnju.

A što se više odgađa odluka, to je više nezadovoljstva u regijama koje bi mogle biti mjesta natjecanja. Makar je bilo nezadovoljstva već i na ovim Igrama u Italiji zbog velikih udaljenosti među pojedinim mjestima natjecanja, Zimske igre 2030. će biti još više raspršene: izvjesno je da će neka natjecanja biti u Savoji, neka u Gornjoj Savoji, neka u Briançonu, a neka čak u Nici na Sredozemlju.

Iskustvo iz 2024.

Zimskim olimpijskim igrama u Francuskoj se od početka protive i ekološke udruge, ali glasno se negoduje i zbog golemih troškova – predviđena ulaganja iznose oko 1,4 milijarde eura. No ništa ne može omesti predsjednika organizacijskog odbora Grospirona: „Uvjereni smo i sigurni kako možemo prirediti Igre na izuzetnoj razini." U 85 posto slučajeva su već poznate lokacije natjecanja, a neizvjesno je još samo preostalih 15 posto. Grospiron dodaje i kako će Francuska imati koristi od stručnosti i iskustva s Ljetnih igara 2024. „A imamo i primjer sjeverne Italije, gdje su se Igre također održavale na međusobno udaljenim lokacijama.“

Ostaje pitanje mogu li se unutar organizacijskog odbora brzo riješiti sve napetosti. Nove promjene kadrova u organizacijskom odboru će progutati dragocjeno vrijeme. A vremena je sve manje.

Početkom veljače Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) objavio je rezultate istraživanja provedenog krajem siječnja. To je bilo u trenutku kada su, nakon masovnih ruskih napada na energetska postrojenja, dijelovi zemlje – naročito glavni grad Kijev – bili suočeni s akutnim nestašicama struje, grijanja i vode. Sve to pri temperaturama koje su se spuštale i do minus 25 stupnjeva.

Prema mišljenju 88 posto ispitanika, Rusija želi napadima na ukrajinski energetski sustav prisiliti Ukrajinu na kapitulaciju. Njih 65 posto navelo je da su spremni izdržati rat onoliko dugo koliko bude potrebno. U rujnu i prosincu 2025. godine isto je izjavilo 62 posto ispitanih.

„Ovaj siječanj kod mene nije izazvao još veću odlučnost i bijes, jer sam već od 2022. maksimalno odlučna i bijesna. Ovo je jednostavno još jedna etapa izuzetno teške borbe koju ćemo, ovako ili onako, dobiti", kaže Julija iz Kijeva u razgovoru za DW. Njen suprug, s kojim ima kćerku, od 2024. je na ratištu.

„Najviše mi pomaže moj bijes da ostanem postojana, ali i saznanje da nemamo drugu opciju. Sve drugo osim istrajnosti bilo bi mnogo gore", dodaje ona.

„Ne radi se samo o pravdi, već o opstanku"

Anton Hrušecki, direktor KIIS-a, objašnjava u razgovoru za DW da je jedan od ključnih faktora otpornosti stanovništva svijest o tome da je ruski rat protiv Ukrajine egzistencijalan. Kako kaže, za Ukrajince se ne radi samo o pravdi, već o pukom opstanku.

„Otpornost Ukrajinaca je i dalje visoka. S jedne strane, oni su iscrpljeni i otvoreni čak i za teške ustupke. S druge strane, unatoč svemu, nisu spremni prijeći ‘crvene linije'", kaže Hrušecki. Dodaje da ni pokušaji Rusije da tijekom zime stvori neizdržive životne uvjete u Ukrajini nisu promijenili takav stav.

Sociolog navodi da Ukrajinci danas sve češće govore o „Holodomoru". Taj izraz je izveden iz pojma „Holodomor", koji na ukrajinskom znači „ubojstvo glađu" i odnosi se na glad koju je staljinistički režim sustavno izazvao u Ukrajini između 1932. i 1933. godine. U tom kontekstu se riječ „Holodomor" danas koristi kao izraz za „ubojstvo hladnoćom".

I psihologinja Katerina Kudrčinska ukazuje na to da su Ukrajinci iscrpljeni kroničnim stresom. „On razara tijelo, živčani sustav i psihu", kaže ona. Prema njenim riječima, otpornost stanovništva oblikuje i psihološki efekt: poslije tolikih gubitaka ljudi se ne žele odreći i onoga što im je preostalo.

„Želim ponovo izgraditi svoju zemlju"

„Želimo izdržati jer bi, u slučaju predaje, pod ruskom vlašću bilo mnogo gore", kaže studentica Natalija za DW. Ona je došla na Trg neovisnosti u Kijevu kako bi na improviziranom memorijalu poginulim vojnicima postavila malu zastavu u čast svog oca koji je nedavno poginuo u Donjeckoj oblasti. Priznaje da joj je ponekad teško izdržati – gubitak oca, ekstremne životne uvjete i svijest o ozbiljnosti situacije u zemlji.

„Snagu crpim iz toga što živim za svog oca, koji je želio živjeti i graditi budućnost sa svojom obitelji. Zbog njega ne mogu tek tako odustati. Ukrajina ima budućnost, u to sam uvjerena", kaže Natalija, koja je na početku rata pobjegla u inozemstvo, ali se kasnije vratila. „Ukrajina je moja domovina. Ne želim otići. Želim ponovo izgraditi svoju zemlju."

I Olga iz Kijeva želi ostati. „Ne mogu samo uzeti dijete za ruku i otići. To bi bila izdaja mog muža koji se bori u ratu", kaže ona za DW. Njen suprug se već na samom početku ruske invazije kao dobrovoljac priključio borbama i trenutno je raspoređen u oblasti Pokrovsk. Kući dolazi vrlo rijetko, priča Olga koja odgaja dvogodišnjeg sina i uz to radi.

Prema njenim riječima, mnogi Ukrajinci se nadaju kraju rata. Primjećuju naznake gospodarskih problema u Rusiji i crpe nadu iz činjenice da Rusiji ni poslije četiri godine nije pošlo za rukom ostvarenje značajnije vojne pobjede. Upravo to, smatra ona, hrani vjeru da će se sve ipak dobro završiti.

Raspoloženje među ukrajinskim vojnicima na bojištu

Serhij (ime promijenjeno) se prije četiri godine kao bolničar dobrovoljno priključio ukrajinskim oružanim snagama. Smatra da motivacija i unutarnja snaga slabe iz više razloga: ne postoje jasno definirani vremenski rokovi službe, mogućnosti za demobilizaciju su minimalne, a financijska podrška vojnicima koji nisu direktno na frontu je nedovoljna.

Kirilo (ime promijenjeno), pripadnik kopnenih snaga, kaže da su se njegovi suborci već pomirili s nedostatkom odmora. „Ovdje smo se toliko navikli da se više i ne sjećamo kako je bilo ranije. Na početku su postojali planovi za budućnost, a sada ih više nema. To nije pesimizam – više je osjećaj da će se dogoditi ono što se mora dogoditi. To je neka vrsta poniznosti, a ne beznađa", kaže on.

Kirilo dodaje da raspoloženje u vojsci dodatno opterećuju korupcijski skandali u vlasti i slučajevi pronevjere sredstava namijenjenih obrambenoj industriji. „U tim trenucima je posebno snažan osjećaj da smo prevareni", kaže on za DW.

„Kada mi osobno ponestane motivacije ostaju mi samo disciplina i svijest da Ukrajina – ta država, ta nacija, taj identitet – možda neće postojati u budućnosti ako ne izdržimo i ne nastavimo se boriti", kaže „Mos", vojnik iz jedne ukrajinske postrojbe za dronove. I on se suočavao sa sagorijevanjem i apatijom, ali mu je pomogla svijest da alternativa ne postoji.

Vizija uspješne budućnosti Ukrajine

Prema riječima sociologa Antona Hrušeckog, otpornost Ukrajinaca na kraju četvrte godine rata oblikuje i saznanje da europski partneri nastavljaju podržavati Ukrajinu, te da Kijev ima podršku suvremenog, razvijenog svijeta. „Današnje patnje doživljavaju se kao ulaganje u budućnost", kaže on i dodaje: „Naši najnoviji podaci pokazuju da više od 60 posto građana ostaje optimistično i vjeruje da će Ukrajina za deset godina biti prosperitetna članica Europske unije."

Nakon što je meksička vojska ubila ozloglašenog narkobosa Nemesija Oseguere Cervantesa, poznatog kao El Mencho, u nedjelju (22.2.) je u više dijelova zemlje došlo do nasilnih nereda. U zapadnoj saveznoj državi Jalisco članovi bandi blokirali su prometnice zapaljenim automobilima i kamionima.

Njemački list Bild, pozivajući se na podatke meksičkog sigurnosnog kabineta, prenosi kako je policija do sada na autocestama u 20 saveznih država registrirala 252 blokade postavljene od strane pripadnika narkokartela. U priopćenju se navodi da su vojska, Nacionalna garda i druge vlasti do sada uspjeli ukloniti 90 posto barikada kao i da je najveći broj blokada zabilježen u saveznoj državi Jalisco.

U tamošnjem turističkom gradu Puerto Vallarta i na području oko metropole Guadalajara je nakon smrti El Mencha opljačkano 69 poslovnica trgovačkog lanca Oxxo, a oštećeno je 18 filijala Banco del Bienestara, o čemu je izvijestio portal El Universal. Prema podacima ovog portala, uhićeno je 14 pljačkaša i 11 osoba koje su sudjelovale u napadima na banke.

Predsjednica Claudia Sheinbaum pozvala je stanovništvo da ostane mirno. „Moramo ostati informirani i sačuvati prisebnost“, napisala je na platformi X.

Vojska je prethodno objavila da je ubijen vođa narkokartela Jalisco Nueva Generación. Nemesio Oseguera (59) je, kako je navedeno, ranjen za vrijeme operacije u gradu Tapalpa u saveznoj državi Jalisco, a preminuo je tijekom leta za glavni grad Mexico City. U Meksiku, ali i u SAD-u, za njim su bile raspisane tjeralice. Američke vlasti nudile su nagradu od 15 milijuna dolara (12,7 milijuna eura) za informacije koje bi dovele do njegovog uhićenja.

Prema navodima oružanih snaga, u operaciji su korištene i „dodatne informacije“ američkih vlasti. Karoline Leavitt, glasnogovornica Donalda Trumpa, potvrdila je na platformi X da su „Sjedinjene Američke Države podržale meksičku vladu obavještajnim informacijama u operaciji u Tapalpi (Jelisco, Meksiko) u kojoj je ubijen Nemesio Oseguera".

Osim El Mencha, ubijeno je i šest članova bande, dok su tri meksička vojnika ranjena. Dvojica osumnjičenih su uhićeni. Sigurnosne snage zaplijenile su veći broj komada oružja, uključujući i raketne bacače.

Otkazana nastava, letovi...

U Jaliscu, gdje bi se ovog ljeta trebale igrati četiri utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce, vlasti su otkazale sve događaje s većim okupljanjima.

Školska nastava je u ponedjeljak također otkazana. Put do sveučilišta ili škola nije siguran. Profesorima, nastavnicima i studentima savjetovano je da u ponedjeljak ostanu kod kuće. Predavanja i seminari se nude online. Zadaci i ispiti mogu se predati ili polagati kasnije. Otkazana je i nastava u drugim dijelovima zemlje. U glavnom gradu savezne države Guadalajara ulice su uglavnom ostale puste, a prodavaonice, ljekarne i benzinske crpke zatvorene.

Meksička predsjednica je izjavila da je vlada u stalnom kontaktu s vlastima saveznih država u kojima su izbili neredi kao reakcija na ubojstvo El Mencha.

Posljedice su se osjetile i na međunarodnoj razini. Više sjevernoameričkih aviokompanija otkazalo je letove prema meksičkim gradovima. Kompanije poput United Airlinesa, Southwest Airlinesa i Air Canade objavile su da zasad neće letjeti za Puerto Vallartu, Guadalajaru i Manzanillo. Neki zrakoplovi, koji su bili na putu za Meksiko, morali su se vratiti. Također je otkazano više nogometnih utakmica.

Američko Ministarstvo vanjskih poslova pozvao je američke državljane u Meksiku da se do daljnjega „sklone na sigurno mjesto i tamo ostanu“. Kanadska vlada savjetovala je svojim državljanima da „ostanu neupadljivi“ i slijede upute lokalnih vlasti. Kanađani u saveznim državama Jalisco, Michoacán i Guerrero također bi trebali potražiti sigurno sklonište.

Upozorenja njemačkog veleposlanstva

Njemačko veleposlanstvo u Meksiku je upozorilo na platformi X na „nerede, blokade prometnica i podmetanja požara“ u različitim dijelovima zemlje. Oni koji se nalaze na sigurnim mjestima, poput hotela, trebali bi tamo ostati i izbjegavati nepotrebna putovanja. „Ne pokušavajte se suprotstaviti ili pobjeći u slučaju blokada na prometnicama", navodi se u priopćenju.

Zamjenik američkog državnog tajnika Christopher Landau pozdravio je akciju meksičke vojske i opisao El Mencha kao „jednog od najkrvavijih i najbezobzirnijih narkobosova". To je „veliki pomak za Meksiko, SAD, Latinsku Ameriku i svijet" kada je u pitanju borba protiv droge, dodao je.

Kartel Jalisco Nueva Generación, osnovan 2009. godine, smatra se jednom od najnasilnijih kriminalnih organizacija u Meksiku. Spada među narkokartele koje je američki predsjednik Donald Trump proglasio terorističkim organizacijama. Američke vlasti optužuju tu kriminalnu skupinu za krijumčarenje kokaina, heroina, metamfetamina i fentanila u velikim količinama iz Meksika u Sjedinjene Američke Države.

Ubojstvo Oseguerasa smatra se najtežim udarcem meksičkim narkokartelima od uhićenja šefova Joaquína Guzmána, poznatog kao El Chapo, i Ismaela Zambada Garcíe, koji se nalaze u zatvoru u SAD-u. Sigurnosni stručnjaci sada upozoravaju na moguće krvave borbe za nasljedstvo na čelu kartela.

„Nisam planirala ići na sezonu, ali mi je na društvenim mrežama iskočio zanimljiv oglas i prijavila sam se ne misleći da ću ga zapravo dobiti“, kaže studentica Iva iz Zagreba koja će ovo ljeto provesti kao animatorica na hrvatskoj obali.

Regrutacije sezonskih radnika u punom su jeku, oglasi iskaču na raznim društvenim mrežama, a na web stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je u kategoriji „Ugostitelji i radnici u turizmu“ trenutačno aktivno 2.024 oglasa. Traže se domaći i strani radnici te naravno – studenti. Ostati doma, otići na obalu ili van Hrvatske, što se najviše isplati?

Od kuhara do vrtlara

Od konobarenja do vrtlarenja, ponuda sezonskih poslova je raznolika - kao i uvjeti. DW je pregledao oglase na nekoliko poznatih platformi za pronalaženje sezonskih poslova. Podsjetimo, minimalna studentska satnica u Hrvatskoj za 2026. iznosi 6,56 EUR.

Studenti koji se u sezoni odluče za konobarenje će po satu zarađivati između minimalca i 9 eura, kako se najčešće navodi. Oglas za turističkog animatora koji se pojavio na više društvenih mreža nudi satnicu koja je tek malo veća od minimalne, smještaj te tri obroka dnevno. Oni koji se odluče biti ti koji te obroke pomažu pripremati kao pomoćni kuhari u Istri će dobivati oko 8 eura po satu. Putni troškovi će im biti plaćeni, ali o smještaju i hrani nema informacija.

„Bilo mi je bitno da imam smještaj na sezoni. Znam da mi se neće baš novčano isplatiti, ali isplati se zbog ekipe", kaže Iva.

Hoteli i apartmani ne bi mogli funkcionirati bez čistačica kojih svake godine nedostaje, a jedan objekt na Krku traži studente za taj posao pri čemu nudi satnicu od 7 eura, smještaj i hranu. Za sličnu satnicu od 6,60 eura u Petrčanima se traži recepcioner.

„Prethodne četiri sezone sam radila kod istog poslodavca, a od uvjeta mi se mijenjala samo satnica – svake godine je rasla. Inače sam iz Istre i živim blizu posla pa mi to odgovara i nemam potrebu ići negdje drugdje“, komentirala je studentica Karla koja preko godine studira u Zagrebu.

Pozitivna iskustva sezonskog rada na hrvatskoj obali ima i studentica Dorotea iz Zagreba koja kaže kako je uvijek imala fleksibilno radno vrijeme, uključen smještaj i obroke te bi dobro zaradila. „Isplati se otići na sezonu“, zaključuje ona.

Najbolju satnicu, prema pregledanim oglasima, imat će voditelji turističkih izleta u Istri, u iznosu od 10 do 12,50 eura. Hoće li imati osiguran smještaj i hranu, ne piše.

EU traži transparentnost kod plaća

Česta je pojava da u oglasima pišu svi uvjeti osim plaće. U nekima stoji da je ona „konkurentna", „po dogovoru" ili stoji da se za više informacija mogu javiti telefonski ili e-poštom. Neki se iz tog razloga odluče ne javiti za posao.

Oko 80 % hrvatskih poduzeća ne navodi plaću u oglasima i za minimalnu plaću traže motiviranog zaposlenika, piše HRT. S druge strane, kako je direktor Udruge poduzetnika u hotelijerstvu Hrvatske Bernard Zenzerović rekao za HRT, potreba za radnicima je velika. Procjenjuje se da će ove sezone trebati 65 tisuća radnika te da će od njih samo 15 tisuća biti državljani Hrvatske.

Veliki broj oglasa za sezonske poslove na hrvatskoj obali ne nudi značajno veću satnicu od one koju bi mogli dobiti u gradovima u unutrašnjosti. Portal Moj posao proveo je istraživanje koje je pokazalo da je veća šansa da će domaći radnici otići na sezonu ako je plaća za 30-40% veća nego za isti posao u mjestu boravišta negdje u unutrašnjosti.

Institucije Europske unije prepoznale se problematiku skrivanja plaća te je donesena direktiva kojom Hrvatska mora najkasnije do 7. lipnja 2026. uvesti transparentnost u oglase za poslove. Time će se poslodavce obvezati da objave iznos plaće ili njen raspon, kandidati će prije prvog razgovora morati imati tu informaciju te ih poslodavac neće smjeti pitati o plaći na prethodnom radnom mjestu, piše HRT. Još jedan od ciljeva ove direktive je uočavanje i prevencija eventualnih nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena na istim pozicijama.

A možda ipak raditi izvan Hrvatske?

„Moje iskustvo sezone u Austriji je naspram Hrvatske bilo puno bolje s financijskog aspekta, dok mi je u Hrvatskoj bila opuštenija atmosfera. Sve u svemu, mislim da se više isplatilo otići u inozemstvo i ne bih ponovno išla raditi na sezonu u Hrvatskoj", kaže nam studentica ekonomije Antonela, koja je svoje znanje njemačkog jezika iskoristila u potrazi za većom zaradom.

U jednom oglasu stoji da se u austrijskom Vorarlbergu traži konobar, a nudi se plaća 2.000 do 2.200 eura i smještaj u jednokrevetnoj sobi. Potrebno je odraditi 48 sati tjedno i znati njemački ili engleski jezik. Pojavio se i sličan oglas u kojem stoji da se traži pomoćni konobar u Tirolu koji bi mjesečno zarađivao 1.900 do 2.200 eura, ali je znanje njemačkog jezika obvezno.

Osim Austrije, mnogi razmišljaju i o Njemačkoj. Ondje minimalna studentska satnica iznosi 13,90 eura neto, a vrlo lako se pronađu i poslovi za veću satnicu. Brzom internetskom pretragom DW je pronašao ponudu od 14,25 eura za poslove čišćenja u Münchenu, radove u skladištu za nekoliko centi više, te posao DHL poštara za preko 16 eura po satu.

„Kad sam radio sezonu u Njemačkoj, kolege iz firme su nam našle smještaj, dobio sam službeno vozilo, satnica je bila odlična, a i kolege. Bilo je to vrlo pozitivno iskustvo koje ću pamtiti", kaže student Semir iz BiH koji je prije razmišljao i o sezonskom radu u Hrvatskoj. „Teško se uspostavljala komunikacija s poslodavcima i dugo su se čekale radne dozvole. Bio sam poslao više prijava za konobarenje, ali sam dobivao negativne odgovore ili ne bih dobio nikakav odgovor, tako da na kraju nije bilo ništa od toga", rekao je on.

Sve više studenata odlučuje se na Work and Travel, program koji podrazumijeva odlazak na sezonu u Sjedinjene Američke Države. Specifičan je po tome što je uz zaradu naglasak i na iskustvu putovanja SAD-om i kulturnoj razmjeni. Profit na kraju dosta varira ovisno o tome koliko poslova je student radio, gdje je živio i koliko je na kraju putovao. Može se zaraditi i do oko 20.000 eura, objavila je na društvenim mrežama travel influencerica Marija Lovrić.

Čini li nas Netflix stvarno manje inteligentnima? Ne mislim na onu starinsku rečenicu: "TV ti uništava mozak", te da bi sate provedene u gledanju epizoda "Bridgertona" ili "Squid Game"bilo bolje provesti s Dostojevskim. Mislim na ovo: pojednostavljuje li Netflix dijalog i pripovijedanje u svojim filmovima i TV emisijama kako bi odgovarali publici za koju zna da jedva obraća pažnju?

To je misao koja mi je pala na pamet gledajući posljednju sezonu "Stranger Thingsa". Netflixova serija braće Duffer započela je 2016. kao nostalgična posveta svemu što je vezano za 80-e, posebno romanima Stephena Kinga i filmovima Stevena Spielberga - "Firestarter" susreće "E.T." putem Dungeons and Dragonsa. Ali žrtva vlastitog uspjeha u osvajanju svijeta, tokom devet godina i pet sezona, serija je postala napuhana i troma.

Velik dio onoga što je seriju „Stranger Things" ranije činilo privlačnom bio je vizualnog karaktera: odjeća, setovi, otrcani, ali cool specijalni efekti, epske borbene scene. U posljednjoj sezoni je mnogo toga ipak nestalo ustupivši mjesto likovima koji sjede objašnjavajući što će učiniti, dok istovremeno prepričavaju dijelove radnje koje je publika već vidjela. Navodno se bliži kraj svijeta, no Mike, Will, Nancy i Eleven uvijek kao da imaju vremena za još jednu rundu prepričavanja.

Reci sve, ne pokaži ništa

„Stranger Things" nije jedini. Provedite vrijeme pregledavajući Netflixove originalne serije i brzo ćete uočiti određeni obrazac. Likovi opisuju što rade ili osjećaju. Podsjećaju vas na ono što se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. Iznose svoje ciljeve i motivacije, u slučaju da ste nešto propustili prvi - ili drugi - put.

U filmu "Irish Wish", Netflixovoj fantaziji o zamjeni tijela za jednokratnu upotrebu, Maddie Kelly (Lindsay Lohan) pruža toliko jasno objašnjenje da je gotovo impresivno.

"Proveli smo dan zajedno. Priznajem da je bio prekrasan dan ispunjen dramatičnim prizorima i romantičnom kišom", kaže on. "Ali to ti ne daje pravo da preispituješ moje životne izbore. Sutra se udajem za Paula Kennedyja", kaže ona.

„U redu“, odgovara njezin ljubavnik James (Ed Speleers), rečenicom koja se čini manje napisanom nego generiranom. „To će biti zadnji put da me vidiš jer nakon što ovaj posao završi idem u Boliviju fotografirati ugroženog guštera.“

Ideja više nije pokazati, nije pripovijedati, nego objasniti uvijek iznova, gledateljima čija je pažnja odvučena nečim drugim.

Osmišljavanje priča za rastresene gledatelje

I ova lavina "reci, a ne pokaži" nije slučajna. To je namjerno.

Kada je Matt Damon snimao "The Rip", svoj novi Netflixov policijski triler u kojem glumi Ben Affleck, Netflix je predložio da pojednostave dijalog. U intervjuu za "The Joe Rogan Experience", Damon je rekao da su Netflixovi rukovoditelji iznijeli ideju da "ne bi bilo strašno da se radnja ponovi tri ili četiri puta u dijalogu, jer su ljudi na svojim mobitelima dok gledaju film."

Fenomen je poznat kao gledanje na "drugom ekranu", a Netflixovi algoritmi - sposobni pratiti, do sekunde, kada se gledatelji isključe ili prestanu gledati - izvukli su direktan zaključak: njihova publika je ometena, a sadržaj bi trebao prilagoditi toj distrakciji. Emisije su napisane kako bi preživjele gledanje tokom online kupovine, pregledavanja TikToka ili polu slušanja iz druge sobe.

Glumica i producentica Justine Bateman nazvala je to "vizualnom glazbom u pozadini" – televizija kao glazba koja se sluša dok se kuha ručak.

Ništa od ovoga nije u potpunosti novo. Oduvijek smo imali "televiziju za peglanje" - sapunice, reprize, reality showe osmišljene da zuje u pozadini dok gledatelji rade nešto drugo. Ono što je sada drugačije jest to što je Netflix tu logiku primijenio na svoje glavne adute i proizvode: drame, blockbuster filmove i popularne serije.

To nas ne bi smjelo iznenaditi. Uostalom, ovo je platforma koja je izgradila svoj brend na mantri "Netflix i opuštanje". Lako probavljivo, odmah razumljivo i trenutno zaboravljivo pripovijedanje nije greška, već proizvod.

Zašto Netflixovi originali izgledaju i zvuče isto

I nije stvar samo u dijalozima. Pažljivi gledatelji Netflixa - sada već svojevrsna manjina - možda su primijetili da mnogi filmovi i serije ovog streamera počinju izgledati i zvučati jezivo slično. Svijetlo, ali niskokontrastno digitalno osvjetljenje. Spljoštene slike koje preživljavaju ispiranje dnevnim svjetlom. Komprimirani zvučni miksevi koji sve održavaju na istoj srednjoj razini, osiguravajući da su šaputanja čujna, ali oduzimaju scenama teksturu ili tišinu.

Ovi izbori imaju smisla ako pretpostavimo da vaša publika nije u mračnom kinu s velikim platnom i zvučnicima, nego na telefonu u podzemnoj željeznici ili vani na laptopu, napola gledajući dok sunce izbjeljuje sliku.

Što se gubi kada pažnja nestane

Polako nas to udaljava od ideje filma ili televizije kao impresivne, vizualne umjetničke forme. Udaljava nas od kadriranja, osvjetljenja i ekspresivne moći tišine - alata filma.

Ipak, klizanje prema algoritamski programiranom digitalnom sadržaju niske kvalitete nije neizbježno. Najveći Netflixov serijski hit prošle godine bio je "Adolescence", britanska socrealistička drama kod koje je svaka epizoda snimljena u jednom kadru. Netflixov najbolji originalni film bio je "K-Pop Demon Hunters", animirani film koji je spojio istočne i zapadne tradicije pripovijedanja i privukao pažnju, potičući gledatelje da pjevaju.

I jedno i drugo je funkcioniralo upravo zato što su od svoje publike tražili više, a ne manje. Ako gledatelji žele samo pozadinsku buku, Netflix je rado isporučuje. Pravo je pitanje hoće li publika primijetiti - ili će je to zanimati - kada platforma prestane tražiti od njih da uopće obraćaju pažnju.

Neposredno prije ruskog napada na Ukrajinu, 2021. Europa je oko 50 posto svog prirodnog plina uvozila iz Rusije, uglavnom putem plinovoda. Nakon ruske invazije 2022. Europljani su brzo počeli smanjivati ovisnost i u tri godine su potrošnju ruskog plina smanjili za dvije trećine.

Istodobno, Europa se počela sve više oslanjati uvoz ukapljenog plina i to prije svega iz Sjedinjenih Američkih Država. Taj je plin nakon invazije dobio nadimak „plin slobode" i stalno se povećava njegov prijevoz preko Atlantika stalno povećava zahvaljujući mreži novih terminala u državama EU.

Do 2025. oko 57 posto uvoza LNG-a u EU stizalo je iz Sjedinjenih Država, gotovo četiri puta više nego 2021. Prema analizi Instituta za energetsku ekonomiku i financijsku analizu (IEEFA), taj bi udio do 2030. mogao narasti i na 80 posto. SAD prije 2016. nije izvozio plin jer su zalihe bile namijenjene domaćem tržištu, no danas je postao najveći svjetski dobavljač LNG‑a.

Američki plin je najskuplja opcija

Plin će još neko vrijeme ostati dio europske energetske tranzicije, a većina plina u Europu stiže iz Norveške putem plinovoda. No analitičari upozoravaju da bi nagli rast uvoza američkog LNG-a mogao ugroziti planove o energetskoj neovisnosti i sigurnosti.

IEEFA u svom izvješću navodi da pretjerano oslanjanje na američki LNG „proturječi“ planu REPowerEU iz 2022., koji nastoji okončati ovisnost o ruskim fosilnim gorivima „uštedama energije, diversifikacijom izvora i ubrzanim prelaskom na čistu energiju“.

Osim toga, rast američkih isporuka nije u skladu s ciljem EU‑a da energija bude jeftinija. „Američki LNG najskuplji je za europske kupce, ali europske tvrtke svejedno potpisuju ugovore“, kaže Ana Maria Jaller-Makarewicz, glavna europska analitičarka IEEFA‑e i autorica izvješća o rastu energetske ovisnosti EU‑a.

Među tim ugovorima je i sporazum novoosnovanog poduzeća Atlantic‑See LNG o opskrbi jugoistočne Europe, a moguće i Ukrajine, američkim LNG‑om. Plin bi se dopremao preko grčkih terminala i regionalnog „Vertikalnog plinskog koridora“.

Prema podacima agencije Reuters, predstavnici grčkog poduzeća 24. veljače sastaju se s američkim dužnosnicima kako bi osigurali do 15 milijardi kubičnih metara LNG-a godišnje u idućih 20 godina za opskrbu središnje i istočne Europe. Atlantic‑See LNG već je potpisao dvadesetogodišnji ugovor s Venture Globalom, jednim od najvećih američkih izvoznika LNG-a u EU.

Trumpova „energetska dominacija"

Još 2023. njemačka državna tvrtka Securing Energy for Europe – nekadašnji Gazprom Germania – potpisala je dvadesetogodišnji ugovor s Venture Globalom o uvozu milijuna tona LNG-a godišnje iz njihovih postrojenja u Louisiani.

Direktor Venture Globala Mike Sabel izjavio je da je „zahvalan na snažnom vodstvu predsjednika Trumpa" i svima „s obje strane Atlantika" koji podupiru trgovinu američkim LNG-om.

Predsjednik SAD‑a Donald Trump promovirao je politiku američke „energetske dominacije“ i u srpnju 2025. dogovorio trgovinski sporazum između EU‑a i SAD‑a kojim se Europa obvezuje da će do 2028. godišnje kupovati američkih energenata – ukapljenog plina, nafte i nuklearnog goriva – u vrijednosti od gotovo 630 milijardi eura (750 milijardi dolara).

„Taj je sporazum prisiljava Europu kupovati sve više američke energije“, kaže Jaller-Makarewicz i upozorava da će, kad bude formaliziran, dodatno povećati rizik „geopolitičke ovisnosti visokog rizika“ o američkom LNG‑u.

IEEFA u svom izvješću zaključuje: „Sporazum u praksi veže energetsku opskrbu EU‑a uz jednog dobavljača, čime se dovodi u pitanje energetska sigurnost i ugrožavaju planovi za smanjenje potrošnje plina.“ A kad EU krajem 2027. potpuno zabrani uvoz ruskog plina, potražnja za američkim plinom bi mogla čak još biti veća.

Monopol jednog umjesto monopola drugog

Već kad je Europski parlament u prosincu glasao za postupno ukidanje uvoza ruskog plina i nafte, stručnjaci upozoravaju da sama obustava uvoza iz Rusije ne znači automatski i veću raznolikost u opskrbi. „Diversifikacija ne može značiti zamjenu jednog dominantnog dobavljača drugim“, rekao je Raffaele Piria, viši suradnik berlinskog instituta Ecologic. „Europi treba jasna definicija diversifikacije i strategija usklađena s današnjim geopolitičkim okolnostima.“

Jer odnosi EU i SAD nipošto nisu više tako dobri: tu su i prijetnje carinama državama EU‑a koje odbijaju njegove zahtjeve u vezi s aneksijom Grenlanda tako da se i Bruxelles počeo pitati, koliko je mudro osloniti se na američki plin. „U ovim burnim geopolitičkim vremenima, Europa mora ostati snažna i jedinstvena i težiti neovisnosti. To znači udvostručiti ulaganja u čistu, sigurnu i domaću energiju“, poručio je povjerenik Europske komisije za energetiku i stambenu politiku Dan Jorgensen na summitu Sjevernog mora u Hamburgu krajem siječnja.

I druge izvore i drugu energiju

Na summitu je dogovoren i „Zajednički pakt o ulaganju u pučinske vjetroelektrane“, uz još nekoliko mjera usmjerenih na postizanje čiste i neovisne energije u EU‑u.

Jorgensen je također rekao da bi Europa trebala nabavljati mnogo više plina iz drugih zemalja kao što su Kanada, Katar ili Alžir. „Smjer europske energetske politike mogao bi se promijeniti“, ističe Jaller-Makarewicz. „Ako EU ostane čvrst u namjeri da potrošnju plina zamijeni čistim izvorima energije, potražnja će padati.“

U takvim okolnostima mogli bi i propasti postojeći dogovori o američkom LNG-u, temeljeni na memorandumima o razumijevanju – formalnim ali pravno neobvezujućim sporazumima.

U međuvremenu je više od 120 europskih i međunarodnih organizacija civilnog društva poslalo pismo čelnicima EU‑a s pozivom da prekinu pregovore o trgovinskom sporazumu EU‑SAD koji Europu trajno veže uz američki izvoz energije.

U pozivu na „smanjenje ovisnosti o američkim fosilnim gorivima u znak solidarnosti s onima koji su ugroženi Trumpovim fosilnim imperijalizmom" podsjeća se i na nedavni napad na Venezuelu i Trumpova težnja prisvojiti Grenland.

Prošlo je više od godinu dana otkako su ukrajinske snage zarobile dvojicu sjevernokorejskih vojnika u ruskoj Kurskoj oblasti, ali sudbina ta dva muškarca još uvijek je neizvjesna. Aktivisti optužuju vladu Južne Koreje da odugovlači.

Zarobljeni vojnici zatražili su da ne budu vraćeni u Sjevernu, nego u Južnu Koreju. Na sjeveru bi mogli biti kažnjeni zato što su dopustili da budu zarobljeni živi.

„Neću preživjeti povratak. Svi ostali su se raznijeli. Ja sam zakazao“, rekao je jedan od vojnika za južnokorejski list Hankook Ilbo.

Ujedinjeni narodi također su se uključili u rješavanje ovog pitanja. Posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava u Sjevernoj Koreji rekao je u veljači da Ukrajina treba poštovati međunarodni protokol i ne slati ratne zarobljenike na mjesto gdje bi mogli biti mučeni.

„Bio bih zahvalan Južnoj Koreji kada bi me primili. Ako ne,ništa ne mogu učiniti“, citirao je list jednog od vojnika.

Strah da ih se proglasi izdajnicima

Zarobljenici bi u Sjevernoj Koreji vjerojatno bili smatrani izdajnicima. Aktivisti i sjevernokorejski disidenti rekli su za DW da sjevernokorejska vojna doktrina izričito zabranjuje predaju vojnika.

„Režim je svojim vojnicima rekao da počine samoubojstvo ako im zaprijeti zarobljavanje u Ukrajini", rekla je za DW Kim Eujin, koja je kao tinejdžerica pobjegla iz Sjeverne Koreje 1990-ih.

„Ta dvojica muškaraca nisu slijedila te naredbe“, dodala je Kim, „i nisu se ubili — čak i ako su pokušali.“

„Ne znamo kako će režim reagirati na vojnike koji nisu izvršili naredbu da se ubiju umjesto da budu zarobljeni, jer se to nikada prije nije dogodilo“, rekla je Kim.

„Ali pretpostavljam da će ih smatrati izdajnicima“, dodala je. „I to neće biti samo oni: njihove obitelji također će biti kažnjene.“

Odmazda može pogoditi tri generacije

U intervjuima su muškarci rekli da se nisu bojali borbe u Ukrajini, ali su znali da bi zarobljavanje moglo donijeti teškoće njihovim obiteljima zbog doktrine Pjongjanga: „Odmetnik znači kaznu za tri generacije."

Pogled u povijest pokazuje da su tijekom i nakon Korejskog rata vraćeni ratni zarobljenici navodno bili izloženi prisilnom radu i klasificirani kao neprijateljski elementi“, kaže Peter Oh iz organizacije Free Korean Association, koja pomaže sjevernokorejskim izbjeglicama u Sjedinjenim Državama.

„Ti se pritvorenici vjerojatno boje sličnih posljedica ako se vrate“, rekao je Oh.

„Moguće su i posljedice za njihove obitelji“, dodao je. „No sjevernokorejska vlada možda će nastojati izbjeći ekstremne mjere kako bi izbjegla međunarodnu istragu.“

Oklijevanje Seula

Prema članku 3. južnokorejskog ustava, Sjevernokorejci se i dalje smatraju građanima Juga i prema tome imaju pravo živjeti u Južnoj Koreji.

Međutim, više od godinu dana nakon zarobljavanja dvojice vojnika, vlada Južne Koreje ne čini se osobito spremnom prihvatiti te ratne zarobljenike.

„Odgoda je posljedica složenih međunarodnih pravnih i diplomatskih odnosa i prepreka koje uključuju Ukrajinu, Rusiju, Sjevernu Koreju i Južnu Koreju“, pojašnjava Oh.

„Iako je južnokorejska vlada iskazala opći interes, nije poduzela izravne korake, vjerojatno zbog osjetljivih geopolitičkih implikacija“, dodao je taj stručnjak.

Trenutačno se čini da južnokorejski predsjednik Lee Jae Myung želi poboljšati odnose s Pjongjangom.

Ustav Južne Koreje također uključuje članak 4., koji se usredotočuje na „mirne odnose sa Sjeverom“, kaže Oh i dodaje: „Naš je stav da, bez obzira na tumačenje ustava, vojnici imaju pravo tražiti azil u Južnoj Koreji ili trećoj zemlji, prema vlastitoj slobodnoj volji.“

Pregovori u zastoju

Pregovori između Seula i Kijeva o sudbini vojnika čini se da su zapeli u slijepoj ulici.

Korejski institut za nacionalno ujedinjenje objavio je 9. veljače izvještaj u kojem se navodi da je „izravna komunikacija između čelnika Južne Koreje i Ukrajine ključna“ za prevladavanje zastoja. Bez postizanja dogovora, Ukrajina bi mogla biti obvezna predati muškarce Rusiji.

Sjeverna Koreja još se nije javno oglasila o dvojici ratnih zarobljenika u Ukrajini, iako je moguće da su pregovori vođeni iza zatvorenih vrata.

Prebjegla Kim Eujin tvrdi da ništa ne sprječava Ukrajinu da oslobodi muškarce te da ne postoji „ništa u međunarodnom pravu“ što bi im zabranilo putovanje u Južnu Koreju.

„Stalno govore da je to ‘komplicirano pitanje’, ali ne mislim da se dovoljno trude“, rekla je Kim govoreći o vladi Južne Koreje.

„Predsjednik Lee, Ministarstvo za ujedinjenje i Ministarstvo vanjskih poslova čini se više brinu o tome da ne naljute Kim Jong Una nego da dovedu te muškarce u Južnu Koreju“, rekla je Kim i zaključila:

„Da se radi samo o njihovim ljudskim pravima, već bi bili ovdje. Čini se kao da vlada Južne Koreje zapravo traži razloge da ih ne primi.“

Politička drama „Žuta pisma“ berlinskog redatelja Ilkera Cataka osvojila je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Time je prvi put nakon više od dva desetljeća film jednog njemačkog redatelja dobio najvažnije priznanje festivala.

Posljednji put to se dogodilo 2004. godine, kada je film „Gegen die Wand“ (Glavom kroz zid) redatelja Fatiha Akınaosvojio Zlatnog medvjeda.

Çatak, koji je i koscenarist filma, u „Žutim pismima“ priča priču o turskom umjetničkom paru iz kazališnog svijeta u Ankari. Njihovi politički stavovi dovode do gubitka posla i financijskih problema. Çatak je poznat i po ostvarenju „Das Lehrerzimmer“ (Zbornica).

Nagrada za najbolju glumicu također je pripala Njemačkoj: Sandra Hüller osvojila je Srebrnog medvjeda za ulogu u drami „Rose“ (Roze). U tom filmu četrdesetsedmogodišnja glumica tumači ženu koja se u 17. stoljeću, u jednom malom i zabačenom selu, predstavlja kao muškarac. Glumica iz Tiringije već je 2006. godine osvojila Srebrnog medvjeda za najbolju glumicu za ulogu u drami „Rekvijem“.

Veliku nagradu žirija dobila je tragedija „Kurtuluş“ (Oslobođenje) turskog redatelja Emina Alpera. Film, koji stilski podsjeća na vestern, govori o smrtonosnom sukobu dviju seoskih zajednica.

Palestinski redatelj kritizirao njemačku vladu

To što je žiri glavnu nagradu dodijelio političkoj drami može se shvatiti i kao znak. Rijetko se na Berlinaleu tako žestoko raspravljalo o tome kako treba voditi političke rasprave. I to ne samo tijekom festivala — nego i na završnoj svečanosti.

Sirijsko-palestinski redatelj Abdallah Alkhatib osvojio je nagradu za najbolji dugometražni prvijenac filmom „Chronicles From the Siege“ i svoj govor zahvale povezao s oštrom kritikom stava njemačke vlade prema ratu u Gazi. „Sjećat ćemo se svakoga tko je bio uz nas i sjećat ćemo se svakoga tko je bio protiv nas“, rekao je redatelj, koji je sa sobom donio palestinsku zastavu.

Predstavnik njemačke vlade napustio dvoranu

Alkhatib je njemačku vladu optužio da je faktički partner onoga što je on nazvao „genocida u Pojasu Gaze“. Izraelska vlada odbacuje tvrdnje da u Gazi provodi genocid — što je i stav njemačke vlade — te govori o samoobrani nakon terorističkog napada islamističkih ekstremista na židovsku državu 7. listopada 2023.

„Savezni ministar Schneider smatra ove izjave neprihvatljivima“, priopćio je kasnije glasnogovornik ministra zaštite okoliša koji je kao jedini predstavnik vlade nazočio završnoj svečanosti. Tijekom Alkhatibova govora socijaldemokratski političar je napustio dvoranu.

Prije toga je i libanonska redateljica Marie-Rose Osta, nagrađena za kratki film, na pozornici kritizirala izraelsko vođenje rata, ne spominjući masakr od 7. listopada. Voditeljica Desiree Nosbusch potom je rekla da je „sigurna da su naša srca uz sve ljude koji pate, bilo zbog ratova ili terorizma".

Završna svečanost bila je poput samog festivala, rekla je ravnateljica Berlinalea Tricia Tuttle. „To je mjesto na kojem umjetnici mogu govoriti, a ponekad govore na način koji je neugodan ili kontroverzan, ali važno je da im pružimo taj prostor.“ Ne osjeća se uvijek ugodno voditi takve rasprave.

Moraju li se filmski autori neprekidno politički izjašnjavati?

U otvorenom pismu više filmskih autora optužilo je Berlinale da se nije dovoljno jasno odredio prema ratu u Gazite su čak govorili o cenzuri. Tuttle je to odbacila i stala u obranu predsjednika žirija, poznatog redatelja Wendersa, koji je bio kritiziran zbog izjave da bi se filmski autori trebali držati podalje od politike. Iz njegova odgovora izdvojen je samo dio, naglasila je Tuttle.

„Pitanje trebaju li se filmski autori ili drugi umjetnici politički izjašnjavati — ili čak moraju — ne raspravlja se tek odnedavno. Ipak, čini se da je rasprava postala žešća, a polarizacija veća. Umjetnici su tijekom Berlinalea više puta bili pitani o svojim političkim stavovima. No festivalski prostor ne mora biti parlament", rekao je i redatelj Ameer Fakher Eldin na pozornici.

Wenders uputio apel političkim aktivistima

Wenders je pročitao svojevrstan apel političkim aktivistima koji su ga posljednjih dana žestoko kritizirali: „Kao što filmovi Berlinalea jasno pokazuju, većina nas filmskih autora vam plješće. Svi vam plješćemo. Radite nužan i hrabar posao, ali mora li on biti u suprotnosti s našim? Moraju li se naši jezici sudarati?“

Dok društvene mreže mogu brzo i učinkovito mobilizirati za humanitarne ciljeve, kino se, objasnio je, odlikuje empatijom, složenošću i dugotrajnim učinkom.

Mnogi nagrađeni filmovi pričaju priče koje se otvaraju prema širim društvenim ili političkim kontekstima. To vrijedi za Catakova „Žuta pisma", ali i za druge dobitnike nagrada

Džamija Banja Baši u glavnom gradu Bugarske Sofiji jedna je od najstarijih džamija u Europi. Izgrađena u 16. stoljeću i podsjeća na gotovo 500 godina osmanske vladavine nad ovom, pretežno kršćansko-pravoslavnom, zemljom.

Danas u Bugarskoj živi najveća turska zajednica na Balkanu. Prema najnovijem popisu stanovništva iz 2021. etnički Turci čine oko 500.000 od ukupno 6,5 milijuna stanovnika ove države, članice Europske unije na jugoistoku Europe.

Većina njih potomci su turskih doseljenika koji su u Bugarsku došli s osmanskim osvajanjima u 14. i 15. stoljeću. Područja naseljavanja ove pretežno sunitsko-muslimanske zajednice nalaze se uglavnom u južnim i sjeveroistočnim pokrajinama.
Pripadnici manjine do danas govore turski, za razliku od muslimana koji govore bugarski, nazivanih „Pomaci“, a koji vjerojatno potječu od obraćenika s pravoslavnog kršćanstva na islam.

Susjedstvo kao dio svakodnevnog života

Među oko 750.000 bugarskih Roma također ima muslimana, a od migrantske krize 2015. doselili su se i dodatni muslimani s Bliskog istoka i iz Afganistana. Prema istraživanju iz 2017. koje je provela politologinja Evgenija Ivanova s Novog bugarskog sveučilišta u Sofiji, oko 89 posto bugarskih muslimana izjašnjava se religioznima.

No: „Religioznost je međutim u Bugarskoj općenito relativno slabo izražena“, kaže Marina Liakova, sociologinja na Pedagoškoj visokoj školi u Karlsruheu, za Deutsche Welle. Istraživala je migracije i religiju u Bugarskoj. „I kod kršćana i kod muslimana više je riječ o kulturnoj religioznosti“.

Muslimani, primjerice, poštuju post tijekom ramazana — ali redoviti odlazak u džamiju svakog petka prilično je neuobičajen. Žene s maramom rijetko se susreću među bugarskim muslimankama.

„Kršćani i muslimani međusobno su kulturno, jezično i kulinarski utjecali jednina druge tijekom 500 godina osmanske vladavine“, kaže Liakova. „U svakodnevici postoji nešto poput susjedstva i prijateljskog suživota.“ Ipak, postoje i negativni stavovi prema islamu zbog nove migracije iz Sirije i Afganistana — ali i zato što podsjeća na osmansku stranu vlast.

Sjene komunističke prošlosti

Politički se posljedice komunističke vladavine u Bugarskoj osjećaju sve do danas. U godinama 1984. i 1985. diktator Todor Živkov prisilio je bugarske Turke da se odreknu svojih imena i umjesto njih prihvate bugarska imena.

Cilj kampanje, službeno nazvane „proces preporoda“, bio je uništiti etnički identitet turskog stanovništva. Nakon prosvjeda je 1989. više od 360.000 bugarskih Turaka protjerano u Tursku. To je bilo najopsežnije etničko čišćenje u Europi nakon 1945. godine.

Danas ustav iz 1991. doduše jamči prava svih etničkih i vjerskih skupina u zemlji. Međutim, pravoslavna crkva uživa privilegiran položaj kao „tradicionalna religija zemlje“. Prisilna asimilacija i etnička čišćenja i dalje su osjetljive teme.

Parlament u Sofiji je 2012. u važnoj deklaraciji, na inicijativu tzv. Plave koalicije, jasno imenovao kršenja ljudskih prava, osudio ih i pozvao pravosuđe na djelovanje. No nakon toga nije bilo daljnjih koraka; nijedan počinitelj nije izveden pred sud, a kamoli osuđen.

Traumatični događaji

„Ne postoji politička volja za suočavanje s prošlošću“, kaže povjesničar i stručnjak za jugoistočnu Europu Tomasz Kamusella sa Sveučilišta St Andrews u Škotskoj u razgovoru za DW. „Jer mnogi koji su danas na vlasti u Bugarskoj tada su sudjelovali u etničkim čišćenjima. Nitko ne želi otvoriti to pitanje.“

Diktator Živkov i danas se slavi kao „veliki europski državnik“, a u političkoj eliti postoji malo svijesti o njegovoj ulozi u zločinima protiv čovječnosti. „Ti su događaji traumatični i za tursku manjinu i za bugarsko društvo u cjelini“, kaže Marina Liakova. „O tome se gotovo ne govori, čak ni u obiteljima. Samo se nekolicina novinara i znanstvenika bavi tim temama.“

Tijekom akcija čišćenja oduzimana je i imovina turske manjine. Još je 2023. veliki muftija muslimanske zajednice u Bugarskoj, Mustafa Hadži, prema izvješću Report on Religious Freedom, bezuspješno pokušao sudskim putem zatražiti povrat džamija i zemljišta koje je komunistički režim oduzeo.

Također nema ni vanjskog pritiska, ni od Europske unije niti Turske, prema suočavanju s prošlošću. „Bugarska prolazi ispod radara pozornosti“, kaže Kamusella. Turska svoj utjecaj prije svega koristi kako bi oblikovala islam u vlastitoj zemlji prema vlastitim shvaćanjima. Vjerska institucija Diyanet u pravilu financira gradnju džamija i regulira obrazovanje imama prema svojim nastavnim planovima.

Podijeljene političke organizacije

Preko stranke Pokret za prava i slobode (DPS), treće najveće političke stranke u Bugarskoj, turska manjina dugo je sudjelovala u političkom odlučivanju u zemlji. DPS se smatrao glasnogovornikom turske zajednice — ali je „jednako dio političkog sustava u Bugarskoj potresenog korupcijom i skandalima kao i druge stranke“, kaže povjesničar Tomasz Kamusella.

DPS se, primjerice, zalagao za bolju infrastrukturu u područjima naseljenim manjinom — ali je uvijek izbjegavao osjetljiva pitanja: tešku prošlost, pitanja identiteta, ograničenja pri izdavanju dozvola za gradnju džamija ili činjenicu da turski jezik u državnom obrazovnom sustavu Bugarske nije nastavni jezik.

U srpnju 2024. DPS se raspao nakon sukoba između dugogodišnjeg predsjednika Ahmeda Dogana i oligarha i medijskog poduzetnika Deljana Peevskog. Potonji je preuzeo kontrolu i preimenovao stranku u „DPS-Novi početak“, dok je Ahmed Dogan osnovao novu stranku Savez za prava i slobode. Tada su se pojavile i naznake izborne prijevare i kupovine glasova od strane Peevskog, prvog etničkog Bugara na čelu DPS-a.

Popis optužbi protiv Peevskog dug je: proteže se od podmićivanja i trgovanja utjecajem, pronevjere sredstava i mafijaških veza do zastrašivanja oporbenih političara. Protuvladini prosvjedi od studenoga 2025. bili su usmjereni i protiv Peevskog, koji doduše nije sudjelovao u vladi premijera Rossena Željaskova iz konzervativne stranke GERB, ali ju je podržavao u parlamentu.

Njemački Hapag-Lloyd, peta najveća svjetska kontejnerska brodarska tvrtka, potpisao je sporazum o kupnji izraelskog Zim Integrated Shipping Services za 3,5 milijardi eura. Sporazum je potpisan ovog ponedjeljka nakon intenzivnih pregovora, a Zimova uprava prihvatila ga je jednoglasno. No još ga mora i formalno potvrditi izraelska vlada jer prema osnivačkoj povelji tvrtke, tamošnja vlada zadržava posebna prava.

Zajednička bi kompanija raspolagala flotom većom od 400 brodova s kapacitetom većim od 3 milijuna TEU (kontejnera standardne veličine od 20 stopa) i godišnjim prometom od preko 18 milijuna TEU‑a. Zim ima sjedište u glavnoj luci Izraela, Haifi, a od 2021. su njegove dionice i na burzi New Yorka. Izraelski brodar je po veličini deseti na svijetu i održava globalnu mrežu kontejnerskih linija.

Ponuđenih 35 dolara po dionici predstavlja 58 posto više od burzovne cijene u petak 13. veljače 2026., a dionice Zima skočile su za preko 30 posto nakon objave moguće akvizicije.

Prijevoz i oružja za Izrael

Zim se u Izraelu smatra tvrtkom od strateškog značaja. Osim komercijalnog prijevoznika, tvrtka godinama ima ulogu u logistici i dio je planova nacionalne sigurnosti. Prema izraelskom istraživačkom centru Who Profits, Zim ima ključnu ulogu i u prijevozu američke vojne pomoći Izraelu. To izraelsku državu čini posebno opreznom prema gubitku nadzora nad kompanijom, osobito u trenucima kad se suočava s više osjetljivih izazova, uključujući rat u Gazi, napetosti s Iranom i širu regionalnu nestabilnost.

Obzirom na sve to, u pregovorima se došlo do kompromisa koji zvuči razumno: Hapag kani podijeliti izraelsku tvrtku tako da se njezine glavne kontejnerske operacije integriraju u Hapag-Lloydovu globalnu mrežu, dok bi manji, na Izrael usmjeren dio preuzela domaća investicijska kuća FIMI. Na taj bi način Hapag-Lloyd dobio Zimove brodove, rute i komercijalne ugovore, a FIMI bi preuzeo preostalu imovinu i obveze povezane sa „zlatnom dionicom“ izraelske države. Hapag navodi da će nova izraelska tvrtka zadržati ime Zim i raspolagati flotom od šesnaest suvremenih brodova za strateške linije.

Problem su i suvlasnici Hapaga

No Izraelce brine i što su u vlasništvu njemačkog brodara i državni fondovi Katara (12,3 posto) i Saudijske Arabije (10,2 posto). To im ne omogućava odlučivanje u Hapag-Lloydu, ali obzirom na dugotrajne regionalne napetosti i percepciju o vezama Katara s Hamasom je i to za Izrael jedva prihvatljivo. Gradonačelnik Haife Yona Yahav izjavio je za Reuters kako je Zim „od ključne važnosti za izraelsko gospodarstvo i sigurnost" te je pozvao vladu da zaustavi transakciju.

Hapag tvrdi da će podjela omogućiti izraelskoj državi zadržati nadzor nad upravljanjem Zima, njegovim kapacitetima za hitne situacije i pomorskim uslugama povezanim s nacionalnom sigurnosti. No izraelska lučka uprava taj je plan nazvala „egzistencijalnom prijetnjom" jer strahuje da bi nova kompanija ostala bez dovoljno kapaciteta i poslovno ranjiva jer bi ostala bez dobiti iz komercijalnog poslovanja.

Oko 800 od ukupno 1.000 Zimovih zaposlenika ovog je tjedna stupilo u štrajk protiv preuzimanja. Sindikalna predstavnica Ziva Lainer Schkolnik je objavila: „Više ne dopuštamo nikakav rad. Zaustavili smo nekoliko brodova u lukama Ašdod i Haifa." Prema sindikatu, nova izraelska izdvojena tvrtka trebala bi zapošljavati samo oko 120 ljudi, što bi moglo ugroziti do 900 radnih mjesta. Hapag to odbacuje i tvrdi da radna mjesta u sjedištu i menadžmentu Zima nisu ugrožena.

Mjesecima će se još čekati birokracija

Još je neizvjesno, hoće li izraelska vlada odobriti preuzimanje. Ministrica prometa Miri Regev zauzela je izrazito kritičan stav, zaprijetila blokadom prodaje i naložila hitnu procjenu posljedica ugovora. Zatražila je od ministarstva da ispita može li država intervenirati koristeći svoju „zlatnu dionicu“. Ured premijera Benjamina Netanyahua kao ni ministarstva financija i gospodarstva, još se nisu javno izjasnili o preuzimanju. Plan podjele osmišljen je kako bi smirio strahove oko strateške uloge Zima, ali nije sigurno da će to ubrzati proces odobravanja.

Očekuje se da će konačna odluka zahtijevati mišljenje oko deset različitih državnih tijela, uključujući regulatora tržišnog natjecanja i komisiju za strana ulaganja, a cijeli proces mogao bi trajati oko devet mjeseci.

Hapag očekuje godišnje uštede od 300 do 500 milijuna eura zahvaljujući optimizaciji linija, smanjenju troškova i prednostima većeg obujma poslovanja. Brodarska industrija trenutačno se suočava s prekomjernim kapacitetima i padom vozarina. Za tvrtku iz Hamburga preuzimanje bi značilo veliku stratešku ekspanziju u trenutku kada joj prihodi padaju. Kompanija je za 2025. prijavila preliminarnu dobit prije kamata i poreza (EBIT) od milijardu eura, znatno manje od 2,6 milijardi u 2024. Glavni izvršni direktor Hapag-Lloyda Rolf Habben Jansen rekao je da se nada da će transakcija biti dovršena do kraja godine.

Hapag-Lloyd je početkom mjeseca ponovno počeo ploviti kroz Crveno more i Sueski kanal. Brodarske su tvrtke protekle dvije godine izbjegavale taj prolaz zbog napada jemenskih Hutija na teretne brodove povezane s Izraelom zbog rata u Gazi.

Još je bilo rano jutro kada je krenula neprestana topnička paljba po utvrdama i rovovima kod Verduna. Nijemci su dopremili 300 vlakova streljiva i pucali iz svih oruđa — satima. Tutnjava topova čula se 150 kilometara daleko.

Zapovijed za napad na Francuze dao je načelnik Glavnog stožera Erich von Falkenhayn. Želio je okončati rovovski rat koji je od rujna 1914., nekoliko mjeseci nakon početka Prvog svjetskog rata, trajao na Zapadnom bojištu između Belgije i Francuske.

„Planirao je probiti bojišnicu i vratiti se pokretnom (manevarskom) ratovanju", kaže povjesničar Olaf Jessen, autor knjige „Verdun 1916: Prabitka stoljeća“ (Verdun 1916: Urschlacht des Jahrhunderts), u razgovoru za DW.

Zarobljeni u „paklu Verduna"

Međutim, Falkenhaynova računica nije uspjela. Umjesto brzog proboja, deset mjeseci se ogorčeno borilo za svako selo i svaki brežuljak. Francuska parola glasila je „On ne passe pas!“ („Neće proći!“). Bitka je postala simbol besmislenog krvoprolića. Tijekom iscrpljujućeg rovovskog rata vojnici su preživljavali u zemunicama: štakori, uši, hladnoća i loša prehrana razarali su živce, a smrt je bila stalni pratilac. Neprijatelj je često bio udaljen svega 30 metara.

Najmodernije topništvo trebalo je iznuditi odluku — teški minobacači, bacači plamena, strojnice. Na prostoru manjem od 30 četvornih kilometara ispaljeno je 26 milijuna granata i 100.000 granata s bojnim otrovom. Ljeti se nad bojištem širio prodoran smrad leševa; dijelovi tijela, izbačeni udarnim valovima eksplozija, visjeli su po granama spaljenog drveća. Zimi su vojnici stajali do koljena u ledenoj vodi i blatu, mučeni žeđu — pili su iz kišnih lokvi u kojima su, između lešina konja, iskrvarili njihovi suborci.

„To nečovječno iskustvo urezalo se u kolektivno pamćenje pojmovima poput ‘krvavog mlinia' i ‘pakla Verduna’“, kaže Jessen. Čovjek je tada postao „puko ratno sredstvo“. Užas se ogleda i u pismima vojnika njihovim obiteljima.

„Verdun, strašna riječ! Bezbroj ljudi, mladih i punih nade, moralo je ovdje izgubiti život, njihove kosti sada negdje trunu — između položaja, u masovnim grobnicama, na grobljima“, piše dvadesetogodišnji student teologije Paul Belike obitelji.

„Bitka je bila neuobičajeno surova“

Brutalni rovovski rat odnio je više od 300.000 života i ostavio preko 400.000 ranjenih. U prosincu 1916. bojište je, nakon bezbrojnih topničkih udara, nalikovalo mjesečevu krajoliku. „Bitka je bila neuobičajeno surova, čak i za prilike Prvog svjetskog rata“, kaže Jessen. „Toliki broj mrtvih na tako malom prostoru do tada nije zabilježen nigdje drugdje.“

U početku su Nijemci napredovali, ali su „Francuzi potom povratili gotovo cijeli teritorij koji su Nijemci mjesecima osvajali uz velike gubitke“, kaže Jessen. „Nakon 300 dana i 300 noći njemačka je strana stajala praktički tamo gdje je ofenziva počela u veljači 1916.“ Jedan od razloga bila je dulja smjena njemačkih vojnika na bojištu: „Borbeni moral Nijemaca bio je slomljen iscrpljenošću.“

Falkenhaynov protivnik, branitelj Verduna Philippe Pétain, od početka je primjenjivao princip rotacije vojnika. Gotovo svaki francuski vojnik bio je upućivan u rovove kod Verduna, ali je nakon nekoliko dana mogao biti zamijenjen. „Time se sprječavalo brzo iscrpljivanje i demoralizacija“, kaže Jessen.

Pustiti neprijatelja „da iskrvari"

Nakon što je ofenzivna strategija propala, Falkenhayn je 29. kolovoza 1916. smijenjen s mjesta načelnika Glavnog stožera Vrhovne komande; naslijedio ga je Paul von Hindenburg. Njemačke su trupe već bile potrebne na drugim mjestima, prije svega na Sommi, gdje su britanske snage u lipnju 1916. pokrenule ofenzivu kako bi rasteretile Francuze kod Verduna.

Bitka je okončana 18. prosinca. Falkenhayn je kasnije u memoarima pokušao svoju ulogu prikazati u blažem svjetlu, tvrdeći da je želio „pustiti francusku vojsku da iskrvari“. „Ako za dva mrtva njemačka vojnika mora krvariti pet Francuza, to je dobra i obećavajuća stvar“, napisao je.

„Preživjeli veterani tu su izjavu doživjeli kao izdaju — jer su shvatili da ih je jedan od njihovih generala vidio samo kao ljudski materijal", kaže Jessen.

Prekretnica u Prvom svjetskom ratu

„To nije bila odlučujuća bitka, ali jest vrlo važna prekretnica u povijesti Prvog svjetskog rata“, naglašava povjesničar — svojevrsni zaokret prema njemačkom porazu. Također je pomaknula ravnotežu moći u Njemačkoj prema vojnoj diktaturi i ubrzala ulazak SAD-a u rat.

I takozvana „legenda o nožu u leđa“ oživjela nakon Verduna: Vrhovna komanda, Hindenburg i Erich Ludendorff, nakon 1918. nisu željeli preuzeti odgovornost za poraz i širili su sliku neporažene vojske na bojištu, kojoj su navodno socijaldemokrati, socijalisti, pristaše demokracije i Židovi zadali udarac s leđa.

Mjesta sjećanja

Danas je Verdun u Njemačkoj sinonim za apsolutnu besmislenost rata, dok je u Francuskoj tragedija Verduna isprepletena s osjećajem nacionalnog jedinstva i čak pobjede — iako je u stvarnosti bila vojni zastoj uz cijenu nečovječnog stradanja. Godine 1932. otvorena je kosturnica s posmrtnim ostacima bezbroj nepoznatih vojnika. A od 1967. Memorijalni centar Verdun podsjeća na poginule u rovovskom ratu.

Još 1914. britanski pisac Herbert George Wells skovao je frazu „The war that will end war“ („Rat koji će okončati sve ratove“). Ako je ijedan francuski ili njemački vojnik koji je poginuo kod Verduna vjerovao da vodi „rat za okončanje svih ratova“, prevario se.

Više od sto godina kasnije ponovno se pojavljuju slike rovovskog rata — ne na crno-bijelim fotografijama, već na suvremenim snimkama iz Ukrajine. „Ako pogledate današnje slike iz Donbasa, mogu se uočiti velike paralele“, kaže Jessen. „Tada (u Prvom svjetskom ratu) svi su akteri ostajali prikovani za ‘pokeraški stol’, vjerujući da bez konačne pobjede ne mogu opravdati ogromne gubitke, čekajući psihološki i politički slom protivnika. To veoma podsjeća na situaciju u Ukrajini i Rusiji. Trenutačno nema proboja.“

Nekadašnji neprijatelji, Njemačka i Francuska, danas su dobri prijatelji. Povjesničar Olaf Jessen nada se da ćemo iz povijesti nešto naučiti.

Na stranačkoj konvenciji vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU), koja se održava ovog vikenda u Stuttgartu, jedna od glavnih tema o kojoj će se raspravljati jest ono što šefu CDU-a i kancelaru Friedrichu Merzu jako ide na živce a to je pojam„work-life balance".

Za njega previše građana radi skraćeno radno vrijeme a to se mora promijeniti jer, kako je ponavljao više puta, kako bi Njemačka bila prosperitetna, više zaposlenih mora prijeći na puno radno vrijeme.

No kao i u mnogim drugim aspektima i ovdje kancelar ne sagledava čitavu sliku. U mnogo slučajeva su razlozi zašto netko ne radi puno radno vrijeme nego ustraje na „ravnoteži između rada i slobodnog vremena", što je po njemu očito isprika za plandovanje, potpuno pragmatične prirode. U to spada i činjenica da mladi roditelji jednostavno ne mogu pronaći mjesto u vrtiću za svoje dijete.

Nova studija Instituta za ekonomske i društvene znanosti (WSI) Zaklade Hans-Böckler pokazuje da je sve veći broj roditelja prisiljen raditi skraćeno radno vrijeme zbog nedostatka osoblja, zatvaranja i skraćenog radnog vremena u dječjim vrtićima.

„U postojećim okolnostima zaposleni roditelji ne mogu pouzdano planirati, a osobito žene moraju dvaput razmisliti mogu li prihvatiti ili proširiti zaposlenje na puno radno vrijeme. Aktualna rasprava o radnom vremenu često je pogrešno postavljena: prije svega su potrebna daljnja masovna ulaganja u infrastrukturu ranog obrazovanja, posebno bolje kadrovsko popunjavanje. I dalje nedostaje stotine tisuća odgajatelja u vrtićima“, kaže autorica studije i direktorica WSI-ja Bettina Kohlrausch.

Više od polovice suočeno s iznenadnim nedostatkom skrbi za djecu

Prema podacima Njemačkog instituta za mlade (DJI), nešto više od polovice roditelja koji žive u Njemačkoj treba vanjsku skrb za djecu, a među njima samo 33 posto navodi da lokalne mogućnosti skrbi pokrivaju sve sate koji su im potrebni kako bi mogli raditi. Osobito majke posežu za krajnjim rješenjima kada vrtići rade skraćeno ili se potpuno zatvaraju zbog bolesti i nedostatka osoblja.

Istraživanje Bettine Kohlrausch, u kojem je sudjelovalo oko 900 obitelji iz cijele zemlje i svih društvenih slojeva, pokazalo je da se 54 posto ispitanika suočilo s iznenadnim nedostatkom skrbi za djecu. Za 30 posto pogođenih roditelja to je značilo skraćenje radnog vremena, dok se 42 posto moralo osloniti na prijatelje i rodbinu kako bi popunili praznine. Za useljenike i obitelji s nižim prihodima ta mogućnost često ne postoji.

„Neću moći ponovno raditi puno radno vrijeme dok oboje moje djece ne budu u srednjoj školi“, rekla je za DW Rachel, jedna učiteljica iz Kölna. Prije dvije godine morala je skratiti radno vrijeme nakon što je vrtić koji pohađaju njezina djeca, danas stara 3 i 7 godina, zbog nedostatka osoblja počeo ranije zatvarati.

„Iako sam zahvalna što je to u Njemačkoj moguće“, dodala je, „to postaje sve neodrživije kako troškovi života rastu. Ali ugovor na puno radno vrijeme ne dolazi u obzir – nemamo obitelj u blizini, a ako se vrtić neočekivano zatvori ili završi ranije, ne mogu biti na poslu.“

Nedostaju milijarde za financiranje odgovarajuće skrbi za djecu

Istraživanje je također pokazalo da „nepouzdana skrb za djecu dodatno produbljuje neravnomjernu raspodjelu skrbi između muškaraca i žena, a time i rodno specifične obrasce raspodjele skrbi i zaposlenosti. To također predstavlja prepreku većem sudjelovanju žena na tržištu rada.“

No dok vlada pokušava potaknuti Nijemce da više rade, ulaganja u sektor skrbi za djecu opadaju. Njemačka državna razvojna banka KfW utvrdila je da od 2022. na nacionalnoj razini nedostaje oko 10,5 milijardi eura kako bi svaka obitelj imala pristup pouzdanoj i kvalitetnoj skrbi za djecu. Odgovornost za stvaranje i financiranje vrtića te obuku osoblja uglavnom snose savezne pokrajine i lokalne vlasti.

Prema DJI-ju, dostupnost odgovarajuće skrbi znatno se razlikuje među 16 njemačkih saveznih pokrajina – 23 posto roditelja u maloj saveznoj pokrajini-gradu Bremenu kaže kako su pogođeni nedostatkom skrbi za djecu u vrtićima, dok je u istočnoj pokrajini Saska-Anhalt taj udio samo 5 posto.

Bolja ponuda vrtića na istoku zemlje ima i povijesnih razloga. U Istočnoj Njemačkoj se politički poticalo da žene rade pa je država osigurala široku ponudu skrbi a ta infrastruktura postoji i danas. U Zapadnoj Njemačkoj je dugo bilo pravilo da u obitelji radi samo suprug dok žena ostaje kod kuće i brine se između ostalog, za djecu.

Žene nose veći dio tereta

Razlika je izražena i između muškaraca i žena. Prema studiji WSI-ja, 73 posto muškaraca u pogođenim partnerstvima reklo je da su njihove partnerice preuzele brigu o djeci kada vrtić nije bio dostupan, dok je isto za svoje muške partnere reklo 39 posto žena.

Bettina Kohlrausch upozorila je da bi ukidanje maksimalnog osmosatnog radnog dana, još jedan prijedlog koji je CDU iznio kako bi potaknuo Nijemce da više rade, dodatno pogodilo žene.

U svom izbornom programu CDU Friedricha Merza birače je privlačio obiteljskom politikom, obećavajući više novca za obitelji, pouzdanu skrb za djecu i poboljšanja roditeljskih naknada. Nakon deset mjeseci na vlasti, gotovo niti jedno od tih obećanja nije ispunjeno.

Napušta li Christine Lagarde ECB prijevremeno?

Službeno, predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde ne napušta prijevremeno svoju dužnost na čelu središnje banke eurozone koju čini 21 članica.

Međutim, Financial Times je u srijedu izvijestio da je Lagarde osobama bliskima sebi rekla kako razmatra povlačenje prije isteka svojeg osmogodišnjeg mandata 2027. godine.

Prema FT-u, Lagarde već nekoliko mjeseci razmatra taj potez i o njemu je razgovarala s visokim europskim dužnosnicima.

Kako navodi izvješće, razmišljanje 70-godišnjakinje jest otići prije francuskih predsjedničkih izbora u travnju 2027. Takav bi vremenski okvir omogućio francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, koji se ne možekandidirati za treći mandat, da zajedno s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom pomogne u izboru njezina nasljednika.

Cilj je, kako se čini, osigurati da čelno mjesto središnje banke eurozone preuzme kandidat glavne struje, proeuropske orijentacije, umjesto da se riskira utjecaj mogućeg novoizabranog krajnje desnog predsjednika u Francuskoj sljedeće godine.

Lagarde, koja je ranije bila prva žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda, prema izvješću još nije odredila točan datum odlaska. Londonski poslovni dnevnik naveo je da još nije donijela konačnu odluku niti je bilo kakav plan komunicirala Upravnom vijeću ECB-a.

Lagarde je „u potpunosti usredotočena na svoju misiju i nije donijela nikakvu odluku u vezi s krajem svojeg mandata“, rekao je glasnogovornik ECB-a za DW u pisanoj izjavi.

Zašto bi prijevremeni odlazak bio značajan?

Trenutačna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi francuska krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje (Rasseblement Nationale) mogla pobijediti ili osvojiti snažne pozicije na predsjedničkim izborima sljedeće godine.

Euroskeptični francuski predsjednik mogao bi zagovarati nekonvencionalnijeg čelnika ECB-a, potencijalno usmjeravajući banku dalje od njezina sadašnjeg centrističkog, proeuropskog stajališta.

Ranim odlaskom, moguće krajem 2026. ili početkom 2027., Lagarde bi mogla pomoći osigurati nasljednika iz glavne političke struje. Ovaj pristup ima za cilj unaprijed zaštititi ECB od rastućih populističkih pritisaka diljem Europe.

Analitičari ipak očekuju da će monetarna politika u kratkom roku ostati stabilna, pri čemu se očekuje da će ECB zadržati kamatne stope oko 2 %. To je posljedica procesa odlučivanja temeljenog na konsenzusu unutar središnje banke i sličnih stajališta vjerojatnih kandidata za predsjedničku funkciju.

Unatoč tome, nagađanja unose neizvjesnost oko nasljeđivanja i mogla bi utjecati na percepciju dugoročne vjerodostojnosti središnje banke.

„Samo po sebi, ovaj potez neće biti jako štetan“, rekao je Andrew Kenningham, glavni ekonomist za Europu u britanskoj tvrtki Capital Economics, za DW. „Ali postavlja presedan koji bi buduće vlade mogle slijediti ako požele vršiti pritisak na ECB da donosi određene odluke. Time se narušava imidž ECB-a kao jedne od najneovisnijih središnjih banaka na svijetu.“

Bi li rani odlazak Lagarde narušio neovisnost ECB-a?

Čak i ako je Lagardein odlazak dobrovoljan, on ipak otvara pitanja o neovisnosti ECB-a. Središnja banka osmišljena je da djeluje bez političkog uplitanja, a njezin mandat usmjeren na stabilnost cijena zaštićen je ugovorima Europske unije.

Međutim, izvješća sugeriraju da je vrijeme odlaska motivirano željom da čelnici EU-a oblikuju izbor nasljednika prije velikih nacionalnih izbora na kojima je moguća pobjeda krajnje desnice. Kritičari tvrde da bi prijevremeni odlazak otkrio donekle netransparentno prilagođavanje pravila radi željenih ishoda, što bi moglo narušiti reputaciju banke kao apolitične institucije.

U praksi, međutim, zaštitni mehanizmi neovisnosti ECB-a ostaju snažni. Predsjednika banke imenuje Europsko vijeće, a potvrđuje Europski parlament, uz sudjelovanje više čelnika EU-a.

Nasljednik bi i dalje morao dobiti široki konsenzus vlada država eurozone, a političko uplitanje bilo bi ograničeno kontinuitetom sedmogodišnjeg mandata.

„Nije slučajno da se, kao i drugi čelnici središnjih banaka, predsjednik ECB-a imenuje na dug i fiksan mandat“, rekao je Kenningham za DW. „To je jedna od nekoliko značajki upravljanja ECB-om koje su osmišljene kako bi jamčile neovisnost.“

Financijska tržišta zasad su mirno reagirala na izvješće FT-a, što sugerira da se moguće negativne posljedice ne očekuju, barem ne u većem obimu.

Međutim, taj je potez ponovno potaknuo zabrinutost oko autonomije središnjih banaka s obje strane Atlantika, nakon što je američki predsjednik Donald Trump javno vršio pritisak na predsjednika Federalnih rezervi (Fed) Jeromea Powella zbog odluka o kamatnim stopama. Powell je pod kaznenom istragom zbog optužbi da je svojim izjavama doveo Kongres u zabludu u vezi s renoviranjem sjedišta Feda.

Tko bi mogao zamijeniti Lagarde?

Pojavilo se nekoliko imena mogućih nasljednika, uključujući Klaasa Knota, uglednog bivšeg guvernera nizozemske središnje banke. Knot je poznat po svojem oštrom stavu prema inflaciji i snažnim proeuropskim stavovima.

Pablo Hernandez de Cos, bivši guverner Banke Španjolske, a sada u Banci za međunarodna poravnanja, još je jedan vodeći kandidat. On sa sobom donosi iskustvo u upravljanju krizama te uravnotežen pristup temeljen na podacima.

Joachim Nagel, predsjednik njemačke Bundesbanke, također se često spominje kao mogući nasljednik. Kao čelnik središnje banke najvećeg europskog gospodarstva, predstavlja fiskalnu disciplinu i već je izrazio zanimanje za „šire uloge".

„Sljedeći predsjednik ECB-a trebao bi imati vrlo snažno razumijevanje monetarne politike, vjerojatno stečeno radom unutar Europskog sustava središnjih banaka, kao i ekonomije i financijskih tržišta. Također mora uživati poštovanje čelnika glavnih vlada eurozone“, rekao je Kenningham.

Kako bi jedna krajnje desna vlada mogla utjecati na monetarnu politiku eurozone?

Krajnje desna vlada u Francuskoj vjerojatno bi se suočila sa značajnim preprekama u izravnom usmjeravanju monetarne politike eurozone. Primarni mandat ECB-a jest postizanje stabilnosti cijena, s ciljanom inflacijom od 2 % u srednjem roku. O tome se odlučuje konsenzusom u Upravnom vijeću koje ima 26 članova.

Čelnik jedne države ne može diktirati kamatne stope ili politiku. Čak i kada bi Francuska izabrala euroskeptičnog predsjednika, on ne bi mogao nametnuti radikalne promjene, poput ukidanja inflacijskog cilja ili vođenja labave politike radi poticanja rasta.

Nijedan krajnje desni čelnik u Europi zasad nije uspio utjecati na ključne odluke ECB-a. Međutim, talijanska populistička premijerka Giorgia Meloni povremeno je kritizirala odluke o kamatnim stopama.

Neizravni pritisci krajnje desne francuske vlade mogli bi se provesti kroz planove visoke potrošnje ili prekomjernog duga, što bi moglo povećati prinose na državne obveznice dok ulagači procjenjuju veće rizike od neplaćanja.

To bi dodatno moglo ugroziti financijsku stabilnost u Francuskoj, potencijalno se proširiti i na druge visoko zadužene države EU-a te prisiliti ECB na intervenciju.

Čelnici francuskog krajnje desnog RN-a izjavili su da bi, ako budu izabrani, potaknuli ECB da ponovno pokrene kvantitativno popuštanje (QE) kako bi se olakšali francuski dužnički problemi.

QE je alat koji se koristio u godinama nakon globalne financijske krize 2008./09., kada je ECB kupovao velike količine državnih obveznica kako bi ubrizgao novac u sustav i podupro gospodarstvo eurozone.

Kako je Jeffrey Epstein, čovjek koji nije završio započeti studij i radio u školi kao nastavnik matematike i fizike, stekao golemo bogatstvo?

Barem na početku, ovaj čovjek iz radničke obitelji s Coney Islanda u New Yorku u SAD-u imao je puno sreće. Epstein je preko poznanstava dobio posao u investicijskoj banci Bear Stearns, što mu je otvorilo vrata svijeta visokih financija. Nakon pet godina napustio je banku, ali je kontakte i iskustvo stečeno tamo koristio kao dokaz svoje vjerodostojnosti.

Jeffrey Epstein – čovjek misterija i financija

Nakon njegovog odlaska iz Bear Stearnsa, Epsteinovo ime sve se češće pojavljivalo u financijskim krugovima, ali je bilo teško reći čime se zapravo bavio.

„Bio je enigma", rekao je dopisnik medijske kuće Fox Business Network Charles Gasparino u Netflixovu dokumentarcu iz 2020. „Jeffrey Epstein: odvratno bogat" (Jeffrey Epstein: Filthy Rich). Ljudi s Wall Streeta obično ostavljaju tragove, ali Epstein je bio neuhvatljiv.

„Bio je tip o kojem se mnogo govorilo, a koji zapravo nije imao neki vidljiv trag u svijetu investicija", dodao je Gasparino.

Epsteinove navodne veze s Ponzijevom shemom

Steven Hoffenberg, bivši direktor Financijske korporacije Towers Financial Corporation, tvrdio je da zna dio priče.

Krajem osamdesetih zaposlio je Epsteina, koji mu je, prema njegovim riječima u intervjuu za Netflix, postao „partner u zločinu“. Hoffenberg je vodio ono što se kasnije pokazalo kao Ponzijeva shema vrijedna 460 milijuna dolara.

„Epstein je preuzeo dio vezan uz vrijednosne papire, lažnu imovinu, manipulirao je cijenama dionica i ilegalno trgovao", rekao je Hoffenberg.

Sve se urušilo 1993. godine. Hoffenberg se izjasnio krivim i osuđen je na 20 godina zatvora. Epstein nikada nije optužen, pa je teško reći kakvu je ulogu imao i koliko je profitirao.

Veza s Lesom Wexnerom

Sredinom osamdesetih Epstein je upoznao Lesa Wexnera, trgovačkog mogula iz Columbusa u Ohiju, vlasnika Victoria’s Secreta i tvrtke The Limited. Epstein se predstavljao kao financijski savjetnik i 1991. dobio pristup Wexnerovim financijama.

Preuzeo je upravljanje Wexnerovim osobnim financijama, obilno sam sebi isplaćivao naknade te stekao portfelj nekretnina i privatni zrakoplov.

Razdvojili su se 2007., kada je izbio skandal povezan s Epsteinom. Tek tada je Wexner otkrio da je Epstein, kako je kasnije napisao, „prisvojio goleme iznose novca od mene i moje obitelji".

Odakle je došlo Epsteinovo bogatstvo?

Prema nedavno objavljenom izvješću američkih državnih tužitelja, Epstein je ukrao ili nezakonito prisvojio nekoliko stotina milijuna dolara koji su pripadali Wexneru.

„To nedolično ponašanje, zajedno s honorarima koje je Epstein isplaćivao sam sebi za usluge Wexneru, čini se da objašnjava gotovo cjelokupno Epsteinovo bogatstvo“, navodi se u izvješću.

Epstein je sam sebi prodao Wexnerov privatni zrakoplov za mali dio njegove vrijednosti. Isto je učinio i s luksuznom kućom u New Yorku. Također je kupovao nekretnine u Wexnerovo ime, a zatim ih preprodavao samome sebi po sniženim cijenama.

Epstein je 2008. vratio 100 milijuna dolara Wexneru u privatnoj nagodbi, umjesto da se suoči s javnim sudskim postupkom. Wexner je prekinuo sve veze s njim, ali nikada nije podnio službenu prijavu.

Tako je Epstein otišao s imovinom i golemom količinom gotovine. Budući da Wexner više od desetljeća nije javno govorio o tome, nitko nije znao što se zapravo dogodilo.

Kako je Epstein koristio Wexnerove veze

Wexner mu je dao još nešto: vjerodostojnost. Ako je Wexner vjerovao Epsteinu, mogli su i drugi. Epstein je to koristio kako bi pristupio sve širem krugu moćnih ljudi.

Nije se ustručavao kao svoje kontakte spominjati imena poput Clintona ili Rockefellera. Činilo se da to funkcionira, pa su se u njegovu mrežu uključivali i istaknuti ljudi poput američkog milijardera i kolekcionara Leona Blacka.

Tijekom godina pojavljivale su se tihe optužbe o pretjeranim naknadama ili iskorištavanju, ali čini se da je Wexner jedini koji je javno tvrdio da je opljačkan.

Uloga JP Morgana i Deutsche Banka

Čak i nakon što je 2008. postao registrirani seksualni prijestupnik i proveo vrijeme u zatvoru, mnogi su i dalje od njega tražili savjete, što potvrđuju i najnoviji dokumenti američkog Ministarstva pravosuđa.

Mnoge su tvrtke rado poslovale s njim. Na meti istražitelja posebno su bile banke.

Epstein je koristio usluge američke banke JP Morgan od 1998. do 2013., kada su mu zatvoreni računi. Deset godina kasnije, bez priznanja krivnje, banka se nagodila s Djevičanskim otocima oko njihovih potraživanja i platila 75 milijuna dolara, a potom i 290 milijuna na temelju nagodbe sa skupinom Epsteinovih žrtava.

Nakon zatvaranja njegovih računa u JP Morganu Epstein je 2013. godine otvorio račun u Deutsche Bank. Kasnije je imao oko 40 računa prije nego što je banka iz Njemačke prekinula suradnju neposredno prije njegove smrti.

Deutsche Bank je izrazio žaljenje zbog veze s Epsteinom i pristala platiti 75 milijuna dolara na temelju nagodbe sa skupinom žrtava, također bez priznanja krivnje.

Što se dogodilo s Epsteinovim bogatstvom?

Epstein je uhićen 6. srpnja 2019. i optužen za trgovinu maloljetnicama radi seksualne eksploatacije. Pronađen je mrtav u svojoj zatvorskoj ćeliji 10. kolovoza iste godine.

Njegova oporuka, otvorena na ostavinskoj raspravi na Djevičanskim Otocima gdje je imao prebivalište, sadržavala je popis imovine vrijedne 577 milijuna dolara, uključujući 56,5 milijuna u gotovini, gotovo 194 milijuna u hedge fondovima i privatnim investicijama te 112 milijuna u dionicama. Također su navedene i tvrtke koje su posjedovale njegove nekretnine na Djevičanskim Otocima, u Novom Meksiku, New Yorku, Palm Beachu i Parizu.

No porezi, održavanje, pravni troškovi i velike nagodbe značajno su umanjili imovinu. To nije spriječilo pokušaje razjašnjavanja porijekla njegove imovine.

New York Times je u prosincu 2025. završio višemjesečnu istragu. Nakon pregleda tisuća stranica dokumenata zaključili su da je Epstein izgradio svoje bogatstvo kroz „prijevare, krađe i laži“.

„Epstein je bio manje financijski genij, a više izniman manipulator i lažljivac", navodi list. „Uvijek iznova je bio spreman djelovati na rubu kriminala i srušiti sve mostove iza sebe kako bi stekao bogatstvo i moć."

Nova berlinska zračna luka? Planirana za pet, a završena za 14 godina.

Glavni željeznički kolodvor u Stuttgartu? Gradi se već 16 godina.

Hamburška koncertna dvorana Elb-filharmonija (Elbphilharmonie). Građena devet godina umjesto tri.

A troškovi tih velikih javnih građevinskih projekata u Njemačkoj? Ponekad deset puta veći od predviđenih.

Uzmimo za primjer i opernu kuću u Kölnu. Izgrađena 1950-ih kao simbol moderne demokracije, bila je kulturni dragulj. Do 2012. već joj je bila potrebna obnova. Plan je zvučao jednostavno: tri godine radova, pa ponovno otvaranje 2015.

U praksi to izgleda ovako: zgrada – koja obuhvaća samu operu, kazalište s dvije scene i dječju operu s vlastitom scenom – još uvijek je gradilište.

Operna pjevačica Emily Hindrichs se sjeća svog optimizma kada se pridružila ansamblu 2015. „Tada sam mislila: dobro, to će brzo riješiti. Bila sam optimistična." Deset godina kasnije ona još uvijek nije kročila u tu zgradu. Predstave se održavaju u privremenim prostorima, a frustracija je ogromna.

Prvobitno predviđeni troškovi obnove od 250 milijuna eura narasli su na 850 milijuna. Kada se pridodaju kamate i troškovi privremenih prostora, račun dostiže iznos od 1,5 milijardi. „Kao da stalno bacamo novac", kaže Hindrichs.

Tijekom desetljeća gradnje glumac Andreas Grötzinger je prošao kroz čitav spektar emocija: „Nada, očaj, bijes – i sve više cinizma. Stalno su najavljivali nove datume, koji se nikada nisu ostvarili."

Najviše ga je uznemirilo to što mu nitko nikada nije objasnio zašto je projekt propao. „Nitko ne zna", kaže on. „Nitko ne može reći što je točno pošlo naopako. Sve je to jedna velika, zbunjujuća, komplicirana mreža uzroka."

Što izaziva kašnjenja u Njemačkoj?

Jürgen Marc Volm preuzeo je vođenje projekta 2024., kada je on već kasnio devet godina. Ukazuje na ogromnu složenost: 64.000 četvornih metara površine, 2.000 prostorija, sudjelovanje 58 firmi sa 72 različita zanata, plus 22 projektantska ureda.

„Mnogo toga se moralo raditi ponovo jer dozvole nisu bile pravilno izdane, a pojavili su se i propusti u projektiranju i izgradnji", objašnjava Volm za DW. Tu je i kruti sustav javne nabave, koji često favorizira najjeftinijeg ponuđača. Kada izvođači bankrotiraju, radovi staju, raspisuju se novi tenderi i kašnjenja se gomilaju.

„Firme su odlazile u stečaj“, priča Volm. „Morali smo angažirati nove, a one su se morale uključiti u projekt koji je već bio u toku, pa se sve stalno mijenjalo." U stvari je najveći problem u Kölnu bio „slom" komunikacije, kaže Volm i dodaje: „Jako smo dobri u rješavanju tehničkih problema, ali ne i u komunikaciji."

Takva ogromna kašnjenja i troškovi koji eksplodiraju događaju se širom zemlje. „Njemačka ima ogroman problem“, kaže Reiner Holznagel, predsjednik Saveza poreznih obveznika. „Veliki projekti se više ne grade brzo, efikasno i u skladu s potrebama. Ona stara pozitivna slika o Njemačkoj više ne vrijedi."

Holznagel ukazuje na bezbrojne regulative – od ekoloških do sigurnosnih – koje sve usporavaju. „Gradnja u Njemačkoj je ekstremno skupa. Ne zbog materijala ili plaća, već zato što imamo toliko propisa. Oni nas koštaju puno vremena, novaca i truda."

Priča o dvije katedrale

Opera u Kölnu nije prvi epski projekt u tom gradu koji kasni. Poznata kelnska katedrala, najposjećeniji njemački spomenik kulture, građena je 600 godina. Radovi su počeli 1248. Kada je grad ostao bez novca, napuštena dizalica na nedovršenom tornju bila je simbol vijekovima.

Tek mnogo kasnije, 1880. godine, crkva je konačno završena. Završetak je postao nacionalna misija u vrijeme kada se Njemačka prvi put ujedinjavala. „Trebalo im je 600 godina", kaže glumac Grötzinger uz osmjeh. „Nadam se da ćemo mi biti brži.“

U centru Pariza, 500 kilometara jugozapadno od Kölna, stoji druga slavna katedrala: Notre Dame. Završena je mnogo brže, 1345. godine i možda može poslužiti kao model za prevladavanje njemačkih problema s rokovima i budžetima.

Krov i toranj ove katedrale uništeni su u požaru 2019. Ubrzo nakon toga francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je da će crkva biti obnovljena za pet godina. I bila je – na vrijeme i u okviru predviđenih troškova.

Umirovljeni general Jean-Louis Georgelin vodio je projekt vojničkom strogošću. „Zvao ga je petogodišnja bitka“, prisjeća se Philippe Jost, koji je preuzeo vođenje poslije Georgelinove smrti i doveo projekt do kraja.

Jost kaže da je zajednički cilj stvorio „duh Notre Damea". „Radimo kao jedna velika obitelj“, rekao je šefovima svih uključenih firmi. Također im je rekao da je tu da im pomogne ako naiđu na problem. „Novac utrošen u rješavanje problema je dobro potrošen novac. To je kao gašenje požara prije nego što se proširi", kaže Jost.

Bio je spreman na najgore – gotovo četvrtina proračuna bila je rezervirana za poskupljenja, nepredviđene situacije i druge rizike. Umjesto prebacivanja krivice, Francuzi su dali prioritet povjerenju i komunikaciji i zadržali su mali vodeći tim. Jost je vodio organizaciju koja nikada nije imala više od 35 ljudi i bila je formirana samo za tu svrhu.

Više od godinu dana birali su prave izvođače. „Morali smo izabrati najbolje“, priča on. „Najbolji nisu uvijek najjeftiniji." Rezultat je obnova u vrijednosti od 700 milijuna eura, završena kako je i obećano – za pet godina.

Lekcije za Njemačku

Krajnje je vrijeme da Njemačka uči iz najboljih primjera, ističe Holznagel. „Kada pogledam stanje nekih mostova ili cesta – da i ne govorim o vlakovima – Njemačka ima ogroman problem i razumljivo je zašto su ljudi toliko nezadovoljni."

Operna pjevačica Emily Hindrichs iznenađena je, kako kaže, nedostatkom fleksibilnosti u Njemačkoj. „Uvijek taj tvrdoglavi, kruti stav: ‘Imamo plan, mora tako!'. Plana B nema."

Glumac Andreas Grötzinger dodaje da desetljećima opera i kazalište u Kölnu nisu bili adekvatno održavani, što je pogoršalo situaciju. „Njemačka je toliko malo ulagala u infrastrukturu da, kada do dođe problema, oni postanu ogromni."

Dobra vijest je da bi kelnska opera trebala biti otvorena na jesen 2026. Za Emily će to biti emotivan trenutak. „Ako budem pjevala tamo, to će biti kao povratak kući. Na to čekam godinama."

U ekonomskoj krizi njemačka industrija je i 2025. u velikoj mjeri smanjivala broj zaposlenih. Krajem prošle godine zapošljavala je 5,38 milijuna ljudi – što je oko 124.000 manje nego godinu ranije. To pokazuje analiza konzultantske kuće EY, koja je dostupna njemačkoj novinskoj agenciji DPA.

Smanjenje broja radnih mjesta u industriji bilo je gotovo dvostruko veće nego 2024. godine. Studija se temelji na podacima Saveznog statističkog ureda Njemačke i obuhvaća tvrtke s najmanje 50 zaposlenih.

Najviše pogođena automobilska industrija

Najpogođenija je automobilska industrija, u kojoj je samo prošle godine smanjeno oko 50.000 radnih mjesta, dok su kemijska i farmaceutska industrija sa „samo" 2.000 radnih mjesta manje prošle relativno dobro.

„Njemačka industrija nalazi se u dubokoj krizi“, rekao je Jan Brorhilker, partner u konzultantskoj kući EY. Od 2023. godine industrijski prihodi smanjeni su za gotovo pet posto. Smanjenje broja radnih mjesta stoga je još i umjereno. Jasno je, međutim: „Trebat će značajan ekonomski oporavak kako bi se spriječio daljnji gubitak radnih mjesta.“

Dvije industrijske grane protiv trenda

Prema studiji, samo je prošle godine prihod industrije pao za 1,1 posto, a četvrti kvartal 2025. bio je deseti uzastopni kvartal s padom prihoda. Posebno su značajno smanjenje prometa zabilježile automobilska, papirna i tekstilna industrija, dok su metalna i elektrotehnička industrija ostvarile rast.

Srednjoročno se očekuje da će smanjenje broja radnih mjesta u industriji biti još veće nego 2025. Od 2019. godine, prije pandemije, broj zaposlenih smanjen je za oko 266.000 – što predstavlja pad od gotovo pet posto. U automobilskoj industriji zaposlenost je od tada smanjena za 13 posto, što u brojkama iznosi 111.000 radnih mjesta.

Daljnje smanjenje očekuje se i 2026.

Stručnjaci konzultantske kuće EY strahuju da će industrija i ove godine, zbog slabih narudžbi i visokog konkurencijskog pritiska, nastaviti smanjivati broj radnih mjesta. Osim toga, povećava se broj stečajeva, posebno među dobavljačima u automobilskoj industriji. Auto-kompanije također sve više premještaju proizvodnju i istraživanje u inozemstvo – što ide na štetu radnih mjesta u Njemačkoj. Broj nezaposlenih prošle je godine privremeno premašio tri milijuna.

Iako se očekuje da će njemačko gospodarstvo, nakon godina stagnacije, u 2026. ostvariti rast od oko jedan posto, proći će određeno vrijeme dok se taj rast ne osjeti u poduzećima. Širi oporavak ekonomisti očekuju tek 2027. godine, kada će državna ulaganja u obranu i infrastrukturu dati puni učinak.

Šef Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja Marcel Fratzscher smatra da gospodarstvo nema dobru perspektivu bez sveobuhvatnih reformi savezne vlade na čelu s Friedrichom Merzom. Nedostaje radnika kako bi se postigle stope rasta iz prošlih godina. Stoga predlaže povećanje poreza i veće smanjenje subvencija.

Fratzscher također predlaže ukidanje mini-poslova i uvođenje većeg poreza na nekretnine, kako bi se povećala motivacija za razvoj i ekonomsko korištenje imovine. Također bi se trebale ukinuti ili smanjiti sve porezne subvencije koje štete klimi, poput privilegija za dizel, oslobađanja od poreza na kerozin i paušala za putnike. One same iznose oko 60 milijardi eura godišnje. Fratzscher je predložio i ukidanje zajedničkog (umanjenog) oporezivanja supružnika, koje državu košta oko 22 milijarde eura godišnje.

Prije jedva pet godina više od polovice plina koji se trošio u Europi dolazilo je iz Rusije, uglavnom plinovodima. No Moskva je pokrenula sveobuhvatnu ofenzivu na Ukrajinu, a europske prijestolnice ionako su željele što više smanjiti uvoz iz Rusije.

Ubrzo su, kako se smatra, ukrajinski diverzanti uništili i Sjeverni tok, pa je taj pravac opskrbe plinom fizički zatvoren.

No postavlja se pitanje – srlja li Europa, oslobođena plinske ovisnosti o Rusiji, sada u novu ovisnost? Danas u sve većim količinama stiže ukapljeni prirodni plin (LNG), a čak 57 posto uvoza tog energenta dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država. Procjenjuje se da bi taj udio do 2030. mogao narasti na čak 80 posto.

Sjedinjene Američke Države inače do 2016. uopće nisu izvozile plin, a danas su najveći svjetski izvoznik LNG-a.

Uskoro i preko Grčke

Američki Institut za ekonomiju energetike i financijsku analizu (IEEFA), koji zagovara prijelaz na obnovljive izvore energije, u jednom izvješću tvrdi da Europska unija potkopava vlastiti plan donesen 2022. godine. Ideja tog plana bila je „uštedjeti energiju, diverzificirati izvore i ubrzati prijelaz na čistu energiju“.

Istina, tim je planovima plin dopušten kao energent „čišći“ od ugljena ili mazuta. No u računicu ulazi i činjenica da je američki ukapljeni plin znatno skuplji od ruskog.

„Američki LNG najskuplji je za potrošače u EU, ali europske kompanije i dalje potpisuju nove ugovore“, kaže Ana Maria Jaller-Makarewicz, analitičarka IEEFA-e za europsku energetiku i autorica izvješća.

Među njima je i ugovor koji je potpisao novi grčki konzorcij Atlantic-See LNG za uvoz američkog plina. On bi se potom transportirao vertikalnim plinovodom kroz Bugarsku i Rumunjsku, potencijalno sve do Ukrajine.

I Srbija je izrazila interes za ukapljeni plin koji u Europu ulazi preko grčkog Aleksandrupolisa.

Grčka se za sedam dana sastaje s američkom stranom s idejom da u sljedeća dva desetljeća godišnje dobiva 15 milijardi kubičnih metara plina. Za usporedbu, ukupna potrošnja plina u Srbiji iznosi oko tri milijarde kubičnih metara.

S istim američkim dobavljačem, Venture Global, ugovor od 2023. ima i njemačka tvrtka Securing Energy for Europe, nasljednica nacionaliziranog Gazpromova ogranka u Njemačkoj. Prema tom ugovoru Nijemci će tijekom sljedeća dva desetljeća godišnje uvoziti 2,25 milijuna tona ukapljenog plina iz postrojenja u Louisiani.

Trumpova samohvala nakon ucjene

Američki predsjednik Donald Trump hvalio je vlastiti uspjeh na putu „energetske dominacije“ SAD-a. U srpnju prošle godine, prijetnjama carinama ishodio je dogovor s Bruxellesom prema kojem bi se EU obvezala godišnje kupovati američke energente u vrijednosti od 750 milijardi dolara.

„Taj sporazum stavio je Europu pod pritisak da kupuje više američke energije“, kaže Jaller-Makarewicz. Ako se sporazum počne provoditi, dodaje, nastat će „visokorizična geopolitička ovisnost“ o američkom LNG-u.

U izvješću IEEFA-e navodi se: „Dogovor praktički veže opskrbu EU energentima uz jednog prodavatelja, čime se riskira energetska sigurnost i potkopavaju planovi za smanjenje uporabe plina.“

Potražnja za američkim plinom vjerojatno će dodatno rasti jer EU planira od kraja 2027. potpuno zabraniti uvoz ruskog plina. Mađarska, jedna od članica koje još uvoze ruske energente, pokrenula je pravne korake protiv te odluke.

„Diverzifikacija ne može značiti zamjenu jednog dominantnog dobavljača drugim“, izjavio je početkom godine Raffaele Piria iz berlinskog Ekološkog instituta. Dodao je da Europi treba bolja strategija koja uzima u obzir „današnju geopolitičku stvarnost“.

Vjetroelektrane umjesto plina?

I u političkom Bruxellesu odlučili su dodatno razmotriti situaciju, posebno nakon što je Trump nedavno ponovno zaprijetio carinama ako mu se ne prepusti Grenland.

„U ovim turbulentnim geopolitičkim vremenima Europa mora biti snažna i ujedinjena – i odabrati neovisnost. To znači oslanjanje na čistu, sigurnu i domaću energiju“, rekao je krajem siječnja europski povjerenik za energetiku Dan Joergensen na summitu u Hamburgu.

Tamo je dogovoreno nekoliko mjera, među ostalim i pakt za ulaganja u vjetroelektrane na moru. Joergensen je rekao da Europa treba nabavljati plin i iz Kanade, Katara i Alžira.

„Budućnost energetike u Europi ide u smjeru promjene“, primjećuje Jaller-Makarewicz. „Ako EU ostane pri planu da potrošnju plina zamijeni čistom energijom, tada će i potražnja za plinom padati.“

Više od 120 europskih i međunarodnih organizacija civilnog društva poslalo je pismo čelnicima EU u kojem traže odustajanje od trgovinskog sporazuma sa SAD-om koji Europu prisiljava na uvoz energenata preko Atlantika.

To je poziv na smanjenje ovisnosti o američkim fosilnim gorivima „u znak solidarnosti s onima kojima prijeti Trumpov imperijalizam pokretan fosilnim gorivima“. Pismo je uslijedilo nakon američkog pritiska na Venezuelu i zahtjeva vezanih uz Grenland.

Ma koliko bila zastrašujuća, to je uobičajena praksa gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja nije prodana se isprva nudi uz određen popust, ali taj popust nikad ne smije biti previše velik.

Tko će kupiti, na primjer, traperice za 200 eura, ako se te iste traperice u dogledno doba mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: kako bi bilo da se neprodana roba pokloni onima kojima je to potrebno pa da kupac skupih traperica na cesti sretne i beskućnika u istim hlačama.

Ma koliko muke, truda i niskih nadnica bilo u nekoj tvornici u dalekom svijetu, jedino rješenje modni lanci vide u uništavanju neprodane robe, nerijetko još neraspakirane i u kutijama u kojima je došla iz tvornice. "Stara” roba zauzima prostor u trgovini koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje je trošak. U sektoru tekstila je veoma teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su skoro sve zelene haljine prodane, ali su ostale još kutije i kutije plavih? A i trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što je stigao kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama.

Kako uopće nešto određivati tvrtkama?

No tko uopće može određivati tvrtkama što da rade s robom koja je njihovo vlasništvo? I to makar su razmjeri tog rasipanja upravo zastrašujući: Europska komisija procjenjuje kako se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanog tekstila uništi prije nego što ga itko uopće obuče.

Ali u tome ima element u kojem EU može biti nadležan: neprodana odjeća u pravilu završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća onda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisije CO₂ godišnje. Zvuči mnogo, makar je to zapravo količina ugljičnog dioksida koju otprilike stvori ukupan zračni prijevoz samo prema Sjevernoj Americi i to samo za mjesec dana.

No to je Europskoj uniji omogućilo da već od prošlog srpnja strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sad je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine, priopćila Europska komisija. Doduše, tek od 2030. godine kako bi se stigli prilagoditi novim propisima.

Moraju se ostaviti iznimke

Postoje iznimke, primjerice za robu koja je oštećena ili kad postoje sumnje u štetnost po zdravlje. No već to je golem problem u internetskoj trgovini: u načelu, nema velike razlike od hlača ili haljine koje ste probali u kabini u trgovini pa ste ipak zatražili broj veći ili manji, od one robe koja je vraćena nakon kupnje preko interneta. Ali tko može znati boluje li možda kupac kojem je stigao paket od neke teške i zarazne bolesti? Samo se u njemačkoj internetskoj trgovini svake godine zbrine gotovo 20 milijuna vraćenih artikala. Zato – ravno u vatru.

Najkasnije od 2030. i srednje veliki tekstilni lanci moraju objavljivati podatke o neprodanoj robi i što onda s tim namjeravaju. Bruxelles time želi natjerati tekstile lance da bolje nadziru svoje zalihe i budu realniji kod količine koju naručuju, a i da razmisle o alternativama, poput daljnje prodaje po znatno nižoj cijeni ili ipak doniranja.

Nakon napada Sjedinjenih Američkih Država na najbližeg kubanskog saveznika Venezuelu i otmice Nicolasa Madura, Caracas je obustavio isporuke nafte Kubi. Krajem siječnja je američki predsjednik Donald Trump ovu otočnu državu proglasio „posebnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti SAD-a" i zaprijetio svim državama carinama ako nastave snabdijevati Kubu naftom ili naftnim derivatima.

Kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel je još nedavno te mjere nazvao „fašističkim, kriminalnim i genocidnim“. U međuvremenu poručuje da je Kuba spremna na razgovore sa SAD-om „bez preduvjeta". Istovremeno inzistira da njegov režim nije „pred kolapsom" i najavljuje detalje plana za jačanje energetskog sektora.

„Trump je lud, po svaku cijenu nam želi oduzeti i zrak za disanje. A onaj drugi je još fanatičniji kad je riječ o Kubi“, kaže Aleida, koja u Havani iznajmljuje privatni smještaj. Ona aludira na američkog državnog tajnika kubanskog porijekla Marca Rubia. On se smatra jednim od glavnih zagovornika politike „maksimalnog pritiska" na Venezuelu i Kubu. „Samo čekamo da vidimo što će se još dogoditi“, kaže Aleida, vidno zabrinuta.

„Ponekad mislim da će nas Trump napasti, a ponekad da nas ipak neće pustiti da potonemo kako bi se onda predstavio kao spasitelj“, kaže 21-godišnja državna službenica Rachel. Dodaje kako očekuje da će svakodnevni život postati još teži.

„Trump šteti nama običnim ljudima, a ne vladi“, kaže Ramon. Ovaj 60-godišnjak radi kao taksist i živi od turizma, koji je prošle godine ponovo zabilježio lošije brojke. Benzin se sada može dobiti samo za devize i nakon višesatnog čekanja u redovima na takozvanim dolarskim benzinskim crpkama. Isključenja struje od deset do 15 sati dnevno postala su uobičajena i u Havani. Zemlja trenutno proizvodi tek oko 40 posto potrebne električne energije. Ipak, unatoč Trumpovim carinskim prijetnjama život u Havani naizgled ide svojim tokom.

To potvrđuje i Bert Hoffmann iz GIGA instituta za latinoameričke studije, koji se trenutno nalazi u Havani. „Postoji veliko iščekivanje. Živimo u nekoj vrsti krizne normalnosti, život ide dalje. Nestanci struje su učestaliji, benzina je manje, ali sve se pogoršava postupno. Na ulicama i dalje ima prometa", kaže Hoffmann. No riječ je o varljivoj normalnosti, jer zemlja „nema nikakvu perspektivu da dobije naftu".

Prekretnica u Caracasu

Od 3. siječnja sve se promijenilo, kaže Hoffmann. Tada je Venezuela otpala kao najvažniji kubanski dobavljač nafte. Meksiko, drugi najvažniji dobavljač, obustavio je isporuke planirane za siječanj. Od 9. prosinca nijedan tanker s naftom nije pristao na Kubu.

U siječnju je Kuba kupila jednu pošiljku nafte na takozvanom spot-tržištu. Brod iz Toga, koji je trebao stići 4. veljače, na otvorenom moru je promijenio kurs prema Dominikanskoj Republici. Može se pretpostaviti da se to dogodilo pod pritiskom SAD-a, kaže Hoffmann. „To znači da čak i kad Kuba uspije kupiti naftu, ona ne stigne do otoka." To vrijedi i za moguće isporuke iz Alžira, Angole, Kine ili Vijetnama. „Pretpostavljam da SAD ulaže mnogo napora kako bi to spriječio", kaže Hoffmann. „Vrlo je vjerojatno da Kuba u dogledno vrijeme neće dobiti naftu. A to je brutalno.“

Stručnjaci procjenjuju da Kubi trenutno treba oko 100.000 barela sirove nafte dnevno. Između četvrtine i trećine nafte dosad je dolazilo iz Venezuele. Meksiko je 2025. isporučivao procijenjenih 6.000 do 12.000 barela dnevno, dok su Rusija i Alžir slali manje količine.

Iako je Kuba posljednje dvije godine uz podršku Kine znatno investirala u izgradnju solarnih parkova, oni ni približno ne mogu pokriti potrebe za električnom energijom. Opskrba strujom i dalje ovisi o zastarjelim termoelektranama sovjetske proizvodnje, sklonih kvarovima. To znači da je Kuba ovisna o uvozu energenata. Domaća teška nafta, koja pokriva oko 40 posto potreba, ne može se preraditi u benzin i koristi se samo za elektrane.

Nitko ne zna koliko će postojeće zalihe nafte još trajati, kaže Hoffmann. List Financial Times je krajem siječnja govorio o 15 do 20 dana. Posljedice će u svakom slučaju biti kobne. „U suštini je pitanje tjedana kada više neće biti benzina. A kad nema benzina, onda ne samo da turisti ne mogu od plaže do zračne luke, nego ni hrana sa sela ne može do gradova“, naglašava stručnjak GIGA-e.

Hoffmann spominje i jednu njemačku firmu koja na Kubi proizvodi medicinski kisik za bolnice. „Ako kamion nema benzina, kisik ne stiže u bolnicu i ljudi umiru." Ako se hrana više ne može transportirati, nastupit će glad.

Meksiko je najavio slanje humanitarne pomoći još ovoga tjedna. Istovremeno diplomatskim putem ispituje mogućnosti za isporuke nafte. No, Meksiko je gospodarski jako ovisan o SAD-u, pa mu je manevarski prostor ograničen. Uz to, predstoje novi pregovori o sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, što Trumpu omogućava dodatni pritisak na susjednu zemlju.

Kontakti nisu pregovori

Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum ponudila se i kao posrednica u mogućim razgovorima između Washingtona i Havane, iako uopće nije jasno o čemu bi se pregovaralo. Na saslušanju u američkom Senatu u siječnju državni tajnik Rubio otvoreno je dao do znanja da teži promjeni režima.

Za razliku od Venezuele, Kuba ima manje gospodarski, a više simbolički značaj. Ovaj karipski otok simbolizira otpor Monroevoj doktrini i američkom zahtjevu za dominacijom na zapadnoj hemisferi. „To je otvoreni račun“, kaže Hoffmann. „U Washingtonu imaju osjećaj da sada drže sve adute i da je došao trenutak za kapitulaciju Kube, što god to konkretno značilo.“ Zato je teško zamisliti „oko kojih bi se točaka kubansko vodstvo moglo dogovoriti s Trumpom i Rubiom", dodaje Hoffmann.

Trump je posljednjih dana tvrdio da njegova vlada vodi razgovore s kubanskim čelnicima. Havana je to demantirala: postoje kontakti, ali ne i dijalog. Zamjenik kubanskog ministra vanjskih poslova Carlos Fernandez de Cossio izjavio je u intervjuu za španjolsku novinsku agenciju EFE da su „razmijenjene poruke", ali da bi „bilo pogrešno reći da se pripremaju bilateralni pregovori“. Havana je više puta javno izrazila spremnost na razgovore sa SAD-om „na ravnopravnoj osnovi".

Suočen s naftnim embargom de Cossio je priznao da njegova zemlja ima „ograničene opcije“. Najavio je hitni plan koji će „narednih dana" biti predstavljen stanovništvu. On će biti „težak za vladu i veoma težak za stanovništvo u cjelini“.

U međuvremenu je ruski veleposlanik na Kubi Viktor Koronelli uputio jasnu poruku. Kako prenosi novinska agencija Reuters, ovaj diplomat je u intervjuu za rusku agenciju RIA Novosti naglasio da Moskva planira i dalje isporučivati naftu Kubi. „Ruska nafta je posljednjih godina više puta isporučivana Kubi. Polazimo od toga da će se ta praksa nastaviti“, rekao je Koronelli.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...