Vecernji list

Donald Trump se rado predstavlja kao snažan predsjednik koji svoje Ustavom određene ovlasti iskorištava do krajnjih granica. Načelno, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, on smije započeti vojnu operaciju, ali o tome mora formalno obavijestiti Kongres u roku od 48 sati. U ratu s Iranom to je pravodobno učinio 2. ožujka. No sada se približava drugi rok: takva operacija bez suglasnosti zastupnika i senatora smije trajati samo 60 dana. Taj rok istječe 1. svibnja.

Ako do tada ne dođe do pregovaračkog rješenja između Washingtona i Teherana, predsjednik mora poduzeti nove korake kako bi dalje legitimirao vojnu operaciju protiv Irana. Trumpu, koji u svom drugom mandatu redovito upravlja dekretima zaobilazeći parlament, ostaje nekoliko opcija.

Što je War Powers Resolution?

Način na koji su u slučaju rata raspodijeljene ovlasti između Kongresa i predsjednika propisan je takozvanom War Powers Resolution. Taj zakon nije se svidio tadašnjem predsjedniku Richardu Nixonu kada je donesen 1973. godine. Njegov veto je, međutim, Kongres nadglasao dvotrećinskom većinom, čime je zakon stupio na snagu.

Rezolucija se smatra poukom iz Vijetnamskog rata, koji su Sjedinjene Američke Države poticale još od 1950-ih, ali je tek 1964. Kongres formalno odobrio povećanje američke vojne prisutnosti u toj regiji. Utemeljitelji SAD-a su prije gotovo 240 godina u Ustavu jasno formulirati nadležnosti u slučaju rata: predsjednik je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, ali rat može objaviti samo Kongres. Danas su formalne objave rata izašle iz mode - posljednju je Kongres donio 4. lipnja 1942. protiv Bugarske, Mađarske i Rumunjske, koje su u Drugom svjetskom ratu bile saveznice nacističke Njemačke.

War Powers Resolution osigurava Kongresu pravo suodlučivanja i u modernim sukobima bez formalne objave rata, pri čemu se predsjedniku ostavlja prostor za djelovanje u osjetljivim situacijama. Kako će sesituacija dalje razvijati ovisi, osim o odlukama u Washingtonu, i o neizvjesnom stanju na Bliskom i Srednjem istoku.

Produljenje moguće – ali samo za 30 dana

Predsjednik SAD-a može, u skladu sa zakonom, jednom produžiti rok od 60 dana za dodatnih 30 dana – osobito kako bi omogućio uredno povlačenje trupa. Stormy-Annika Mildner, čelnica think-tanka Aspen Institute Deutschland, smatra to najvjerojatnijim scenarijem: „Pretpostavljam da će Trump iskoristiti dodatnih 30 dana – uz obrazloženje da je u sukobu već ostvaren napredak, da postoji primirje i da se nazire kraj rata, pa je to vrijeme potrebno za dovršetak procesa“, kaže Mildner u razgovoru za DW.

Ta bi argumentacija, međutim, oslabila ako bi se situacija, primjerice u Hormuškom tjesnacu, dodatno zaoštrila i ako bi se trenutačno primirje, koje nema vremenskog ograničenja, masovno i trajno kršilo. „Ako sukob sada dodatno eskalira, tada je pozivanje na tih 30 dana naravno još spornije nego što već jest“, kaže Mildner.

The New York Times navodi još jednu mogućnost. Trump bi mogao tvrditi da se pravilo od 60 dana u ovom konkretnom slučaju ne primjenjuje. Tako je njegov prethodnik Barack Obama, kojeg Trump često kritizira, 2011. u vezi sa zračnim napadima u Libiji, koje su odobrili Ujedinjeni narodi, argumentirao da se ne radi o trajnim borbenim djelovanjima, a pogotovo ne s kopnenim snagama.

Pet rezolucija protiv vojne operacije – i pet puta ne

U pravilu su predsjednici prije većih vojnih akcija tražili potporu javnosti, a posebno Kongresa – primjerice George W. Bush prije rata u Iraku 2003. godine. To što Trump to nije učinio kod američko-izraelskog napada na Iran predstavlja otvorenu slabost koju su zastupnici i senatori oporbenih demokrata već više puta iskoristili: od početka ožujka u oba doma održano je ukupno pet glasanja o rezolucijama koje su trebale otežati Trumpove poteze. Rezolucije su očekivano propale zbog republikanske većine u oba doma – iako djelomično uz relativno tijesan rezultat.

„Osim donošenja rezolucija, Kongres ima samo ograničene mogućnosti za aktivno okončanje rata“, kaže Stormy-Annika Mildner iz Aspen Institute Deutschland. „Učinkovit instrument bilo bi zaustavljanje financiranja. No politički je to teško provedivo.“ Američka vojska duboko je ukorijenjena u društvu – a uskraćivanje sredstava vojnicima vjerojatno bi naišlo na malo razumijevanja.

U Kongresu se već razmišlja o Midterms izborima

Dosadašnjih pet glasanja u Kongresu ne znači nužno da će šesto – nakon isteka roka od 60 dana – biti rutinsko. Nekoliko republikanaca, prema pisanju lista The New York Times, već je najavilo da će preispitati svoje buduće glasanje. John Curtis, republikanski senator iz Utaha, je objavio esej u kojem prva rečenica jasno poručuje: „Neću podržati trajnu vojnu akciju izvan okvira od 60 dana bez odobrenja Kongresa.“

Takvo odobrenje, međutim, Mildner smatra „ne osobito vjerojatnim“: „Za mnoge republikance politički je znatno lakše glasati protiv rezolucija za okončanje rata nego aktivno odobriti njegov nastavak. Ovo drugo znači jasnu suodgovornost za trajanje, troškove i rizike operacije – a time i značajnu izloženost napadima, osobito uoči Midterms izbora.“

Midterms elections, na kojima se redovito bira svih 435 zastupnika u Zastupničkom domu i 35 od 100 članova Senata održavaju se 3. listopada. Ti su izbori često prilika za "kažnjavanje" predsjednikove politike, a i ove godine ankete upućuju na to da bi Trumpovi republikanci mogli izgubiti većinu u oba doma.

Američki politički savjetnik Jonathan Katz iz Brookings Institution rekao je za DW da kandidati, osobito u državama i izbornim jedinicama gdje se očekuje tijesan rezultat, vrlo pomno prate ankete. „Istodobno bi prije Midterms izbora bilo rizično politički glasati protiv Trumpove vojne operacije. Republikanski članovi Kongresa radije će se držati po strani nego tražiti sukob s predsjednikom, koji je poznat po tome da napada republikance koje smatra nelojalnima.“

Jedan od razloga slabog rejtinga predsjednika su visoki troškovi života, dodatno pogoršani snažnim rastom cijena goriva kao posljedicom rata s Iranom. Čak se i iz redova inače čvrsto ujedinjene Trumpove MAGA baze čuju glasne kritike rata. Pritisak na predsjednika stoga je golem da pravodobno, prije Midterms izbora, pronađe rješenje koje će mu omogućiti očuvanje obraza – neovisno o tome kako će Kongres na kraju biti uključen.

Plinovod Južna interkonekcija, kojim bi se Bosna i Hercegovina trebala povezati s plinskom mrežom u Hrvatskoj, mogao bi ugroziti težnje BiH za članstvo u Europskoj uniji.

Projekt je strateški važan za zemlju, jer bi smanjio ovisnost BiH o ruskom plinu. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, EU je potaknula i države članice i zemlje kandidatkinje na prekid veza s ruskim energetskim sektorom.

Za BiH, koja gotovo sav plin uvozi iz Rusije, ovaj plinovod bi mogao biti ključni korak ka diverzifikaciji i povezivanju s europskim tržištem plina preko Hrvatske.

Zašto je Bruxelles zabrinut zbog planova za plinovod u BiH?

U ožujku su vlasti BiH usvojile zakon koji je praktički imenovao konkretnu tvrtku sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama, AAFS Infrastructure and Energy, kao investitora projekta. Ta firma je osnovana tek krajem 2025. godine i, prema dostupnim informacijama, nema iskustvo u izgradnji plinovoda.

To je ono što je izazvalo uzbunu u Bruxellesu. Uoči konačnog odobrenja sporazuma veleposlanik Europske unije u Sarajevu Luigi Soreca uputio je pismo čelnicima BiH, pozivajući ih na poštivanje pravila EU-a.

On je naglasio da vlasti moraju „pažljivo razmotriti obveze" iz Ugovora o Energetskoj zajednici prilikom izrade energetskih zakona. Kako bi se zadržao napredak ka članstvu u EU-u, dodao je, „ključno“ je da zakoni budu usklađeni s preporukama Europske komisije.

Za EU problem nije sam plinovod, već način na koji se projekt dodjeljuje. Bruxelles podržava smanjenje ovisnosti o ruskim energentima, ali inzistira da takve projekte prate transparentne procedure i pravila javnih nabavki.

Nova američka tvrtka nameće pitanja

Planirani sporazum i u samoj Bosni i Hercegovini izaziva sumnje. Ivana Korajlić iz Transparency Internationala u BiH upozorila je da bi „izbjegavanje bilo kakvih transparentnih procedura i konkurencije" predstavljalo „vrlo opasan" presedan.

Po njenom mišljenju, tvrtka AAFS Infrastructure and Energy izabrana je da bi se zadovoljio nečiji financijski interes. Takvi „zakoni krojeni po mjeri“, kaže Korajlić, služe privatnim interesima umjesto javnom dobru i nisu u skladu sa standardima EU-a.

Korajlić također postavlja pitanja o samoj američkoj firmi, navodeći kako nije jasno odakle bi došlo navodnih 1,5 milijardi dolara (1,3 milijarde eura) investicija, niti može li ta tvrtka realizirati projekt ove veličine.

Ona je napomenula da tvrtka ima veze s osobama bliskima američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, a u kombinaciji s navodnim lobiranjem to ukazuje da je politički utjecaj možda imao ulogu u njenom izboru. DW je zatražio komentar od tvrtke, ali odgovor nije stigao do trenutka objavljivanja teksta.

Trnovit put ka EU-u

Ova kontroverza ukazuje na šire izazove u procesu pristupanja BiH Europskoj uniji, koji je obilježen sporim reformama i političkim podjelama. Zemlja je službeno podnijela zahtjev za članstvo 2016. godine, a status kandidatkinje dobila je 2022.

Analitičarka Berta Lopez Domenech iz briselskog trusta mozgova European Policy Centre rekla je za DW da su formalni pregovori o članstvu počeli 2024. godine. Međutim, napredak je više puta zaustavljan zbog problema u upravljanju i neuspjeha u usklađivanju sa standardima EU-a.

Domenech dodaje kako je nemogućnost BiH da usvoji potrebne zakone posljednjih godina dovela do toga da EU ublaži svoje zahtjeve i snizi standarde. Po njenom mišljenju, „dobra vijest" je što EU sada ostaje pri kritikama i inzistira na tome da zakonodavstvo o energetskoj sigurnosti bude usklađeno s pravilima EU-a.

EU financiranje pod znakom pitanja

Ali pitanje nije samo političko. Bosna i Hercegovina i druge zemlje zapadnog Balkana riskiraju gubljenje značajnih sredstava EU-a ako ne provedu dogovorene reforme. BiH bi mogla ostati bez skoro 374 milijuna eura iz Plana rasta EU-a za regiju ukoliko se provedba nastavi odlagati.

To bi moglo dati Bruxellesu važan mehanizam pritiska. Zamrzavanje sredstava se ranije pokazalo kao efikasan način da se BiH potakne na potrebne reforme, rekla je Domenech za DW.

I Domenech i Korajlić ističu da ostaje nejasno hoće li intervencija EU-a biti dovoljna da promijeni tijek projekta. Ali se slažu da bi promjena bila u interesu same Bosne i Hercegovine.

Za Korajlić, ishod će pokazati je li prioritet zemlje „usklađivanje sa standardima EU-a ili ispunjavanje nečijih tuđih interesa“.

Gotovo godinu i pol skrivao se u ilegali, a sada je Amjad Jusuf uhićen. Prošlog petka sirijske službe privele su bivšeg nižeg časnika sirijske vojne obavještajne službe u blizini grada Hame u središtu zemlje i objavile njegovu fotografiju u prugastoj zatvorskoj odori.

Uhićenje Amjada Jusufa smatra se jednim od dosad najvažnijih koraka u pravosudnoj obradi zločina iz sirijskog građanskog rata. Jusufa se tereti da je imao središnju ulogu u pokolju u četvrti Tadamon u Damasku u kojem je 16. travnja 2013. ubijeno oko 300 civila. Videozapis koji je objavljen 2022. pokazuje kako Jusuf zarobljenike s povezima na očima dovodi do jame, pušta da u nju padnu i potom ih strijelja. Poslije su tijela žrtava spaljena.

„Rijetko se događa da je tako jasno prikazana perspektiva počinitelja", kaže Bente Scheller iz Zaklade Heinrich Böll u razgovoru za DW. Snimke nisu samo razotkrile brutalnost Asadova režima, nego i samorazumljivost s kojom se provodila ta brutalnost . „Oni sebe doživljavaju kao one koji to mogu činiti, jer im je to dopušteno."

Jedan od prvih i jedan od najvećih pokolja

Nakon uhićenja Jusuf je, prema navodima portala The Syrian Observer, priznao da je sudjelovao u ubojstvu oko 40 ljudi. Istodobno je tvrdio kako mu nitko nije naložio likvidaciju. U to se sumnja: brojni pokazatelji upućuju na to da su takvi zločini bili dio načina rada zloglasne vojne obavještajne službe. Masakr se stoga doima manje kao individualni čin, a više kao dio organiziranog nasilja.

„Masakr u Tadamonu bio je jedan od prvih i najvećih pokolja tijekom rata za koje je Asadov režim odgovoran", kaže politolog André Bank iz hamburškog German Institute for Global and Area Studies. Taj zločin pokazuje koliko je već od prvog trenutka sukob bio brutalan, ističe Bank.

Pokolj je do danas ostao simbol brutalnosti Asadova režima. „Radilo se i o propagandi. Režim je želio pokazati da ima potpunu moć", kaže Bank. Masakr je trebao poslužiti i za zastrašivanje: i pobunjenika i vlastitog stanovništva. Kamera je pritom bila dio samog nasilja.

Povjesničar Ugur Ümit Üngör sa Sveučilišta u Amsterdamu imao je ključnu ulogu u rasvjetljavanju ovog zločina. Zajedno sa sirijskom znanstvenicom Ansar Shahhoud uspio je, na temelju videosnimki, identificirati počinitelje i tijekom godina s njima uspostaviti kontakt.

Ubojstva kao svakodnevica režima

Prema Üngöru, video nije samo dokaz, nego i ključ za razumijevanje sustava. Počinitelji djeluju mirno, podijeljenih zadaća, gotovo rutinski. Üngör govori o insceniranom nasilju - pogubljenja su bila snimana. No istodobno su arhivi režima manjkavi: ključne zapovijedi često ne postoje u pisanom obliku, a odgovornost se svjesno fragmentira.

S tim tumačenjem se mogu složiti i u Syrian Network for Human Rights. Ta organizacija polazi od pretpostavke da je masakr u Tadamonu imao znatno više žrtava nego što je vidljivo na snimci – moguće više od 450.

Ovaj slučaj istodobno ukazuje i na strukturni problem suočavanja s prošlošću. Čak i ondje gdje ima mnoštvo dokaza – videosnimke, priznanja, iskazi svjedoka – pravna obrada ostaje složena. Pitanje individualne krivnje često se može razjasniti lakše nego pitanje institucionalne odgovornosti. Upravo na toj razini se odlučuje hoće li kazneni progon doista prerasti u suočavanje s prošlošću.

Koliko će se ići daleko sa istragama?

Unatoč tome, uhićenje se ocjenjuje kao jasna poruka. Ono pokazuje da se barem pojedini počinitelji, za koje postoje jasni dokazi, mogu dovesti pred lice pravde. No dokle će sezati taj proces, ostaje otvoreno. „Riječ je o tome da se postavi simbolički iznimno važan primjer“, kaže Bank. Istodobno, kazneni progon dosad je bio vrlo selektivan.

Valja dodati da su sirijske vlasti paralelno pokrenule prve postupke protiv drugih predstavnika starog sigurnosnog aparata. Promatrači to tumače kao pokušaj uspostave određenog institucionalnog kontinuiteta pravosuđa, iako ostaje nejasno koliko se ti sudski postupci mogu voditi neovisno.

I Scheller upozorava na ambivalenciju takvog razvoja. „Mnogi ljudi žele pravdu i polažu velike nade u ovakva suđenja.“ No uhićenje bi moglo potaknuti i prevelika očekivanja. „Jer, u konačnici, ovaj pokolj samo je jedan od mnogih.“ Presudno je, smatra ona, da se suočavanje s prošlošću postavi znatno šire.

Pritom sirijska tranzicijska pravda zasad obuhvaća isključivo zločine bivšeg režima. Drugi akteri nasilja uglavnom ostaju izvan fokusa. Scheller se zato zalaže za sveobuhvatniji pristup koji u središte stavlja perspektivu žrtava, neovisno o tome tko su bili počinitelji.

Pravda, a ne osveta

Dodatnu neizvjesnost stvara i sastav novih sigurnosnih struktura. Mnogi današnji pripadnici potječu iz bivših milicija ili naoružanih skupina. To otežava profesionalizaciju i otvara pitanja o vjerodostojnosti pravosuđa koje djelomice nose isti akteri koji su prethodno bili dio sukoba.

Za mnoge Sirijce Tadamon je i danas velika trauma. „U Siriji ima ljudi koji žele pravdu, a ne osvetu“, kaže Scheller. Unatoč godinama nasilja, društvo nije u potpunosti ogrezlo u brutalnost.

Istodobno lokalne inicijative i projekti civilnog društva pokazuju da želja za rasvjetljavanjem i pamćenjem i dalje postoji. Ti bi pristupi dugoročno mogli imati važnu ulogu, osobito ondje gdje državne procedure dosegnu svoje granice.

Slučaj Amjada Jusufa tako otvara veća pitanja pred kojima stoji Sirija: je li dovoljno izvesti pojedine počinitelje pred sud ili je potrebna dublja rasprava o strukturama nasilja? Uhićenje je početak. Hoće li prerasti u nešto više od simboličnog čina, pokazat će tek nadolazeći postupci.

Pet malijskih garnizonskih gradova – Kati, Bamako, Sevare, Gao i Kidal – istovremeno su bili meta napada tijekom proteklog vikenda. Džihadisti povezani s Al-Qaidom iz Skupine za potporu islamu i muslimanima (JNIM), u koordinaciji s Frontom za oslobođenje Azavada (FLA), koji se uglavnom sastoji od tuareških pobunjeničkih pokreta za neovisnost, preuzeli su odgovornost za napade.

Nina Wilen, direktorica Programa za Afriku pri Institutu Egmont za međunarodne odnose, izjavila je za Deutsche Welle da su događaji „bez presedana u povijesti Malija“ i pokazuju koliko je „JNIM ojačao tijekom protekle godine“. Wilen je dodala: „Činjenica da malijska vojna obavještajna služba nije uspjela otkriti da će se ovi napadi dogoditi predstavlja veliki neuspjeh za njih.“

Sadio Camara, ministar obrane Malija, ubijen je u subotu, 25. travnja 2026., u samoubilačkom napadu koji je izveo JNIM. Vlada je priopćila da je napadač detonirao automobil napunjen eksplozivom ispred Camarine privatne rezidencije u Katiju, oko 15 kilometara od glavnog grada Bamaka.

Kati je središte vojne moći i sjedište prijelazne vlade. Najavljen je državni pogreb ministra i dvodnevna nacionalna žalost.

Uzdrmana vojna hunta

Nina Wilen rekla je za DW da postoje dva razloga zbog kojih je Camara, koji se smatra drugim čovjekom hunte, bio meta. „On je vrlo simbolična figura za vojnu huntu“, rekla je. „Drugi razlog je što je Camara bio ključna osoba u uspostavljanju odnosa s Rusijom. Napad na njega može biti i poruka da se ne žele ruske trupe u zemlji."

Po navodima njemačkog lista Die Tageszeitung (taz), malijski vođa hunte general Assimi Goïta povukao se iz glavnog grada na sigurno mjesto prema jugozapadnoj susjednoj državi Gvineja. Stručnjaci na društvenim mrežama pretpostavljaju da se nalazi u bazi specijalnih snaga kojima je Goïta ranije zapovijedao – moguće pod turskom zaštitom.

Od petorice vođa puča koji su 2020. godine srušili izabranu civilnu vladu Malija i u međuvremenu uspostavili autoritarni vojni režim, dvojica su sada eliminirana: ministar obrane Sadio Camara, čiju je smrt vlada potvrdila u nedjelju navečer, i šef obavještajne službe Modibo Koné, za kojeg službena potvrda još izostaje – postoje i izvještaji da je teško ranjen prebačen u Maroko.

Tuareški pobunjenici napreduju, Rusi se povlače

Kidal, na sjeveroistoku zemlje, uporište je FLA-a. Grad je – ili bolje rečeno bio je – simbol rastuće moći malijske vojske koja ga je 2023. ponovno zauzela od Tuarega uz podršku zloglasne ruske skupine Wagner.

No situacija se preokrenula, prema riječima Djallila Lounnasa, izvanrednog profesora međunarodnih odnosa pri sveučilištu Al Akhawayn u Maroku. „Malijska vojska iznimno je slaba. Posljednjih godina kontrolirala je uglavnom urbane centre, dok su velika ruralna područja bila izvan kontrole. Tako je vojska bila izolirana u Kidalu“, rekao je on za DW.

27. travnja, Africa Corps pod kontrolom Moskve – koji se smatra nasljednikom Wagnerove skupine – potvrdio je povlačenje svojih snaga iz Kidala nakon teških borbi i u dogovoru s malijskim vodstvom. Pobunjenici su ranije objavili da su zauzeli velike dijelove sjevernog Malija.

Interventne snage Afričkog korpusa iz Rusija, koje su u tom dijelu zemlje trebale osiguravati kontrolu za malijsku vojsku, prema lokalnim izvješćima napuštaju jedno mjesto za drugim i svoje objekte predaju FLA-u: najprije najsjeverniji pokrajinski glavni grad Malija Kidal, u ponedjeljak i grad Tessit na granici sa susjednim Niger, te naposljetku garnizonske gradove Tessalit i Aguelhok u pustinji.

Navodno su tuareški pobunjenici Rusima ponudili slobodno povlačenje prema Libija, vjerojatno zračnim putem iz Gao, najvećeg grada regije. U sjeni napredovanja FLA-a, i islamisti JNIM-a zauzimaju položaje u napuštenim gradovima.

Prema analitičaru Lounnasu, Africa Corps borio se u Kidalu, Katiju i Bamaku. „Međutim, govorimo o samo 600 do 1.000 boraca“, kaže on. „To je vrlo malo. Ne mislim da su Rusi mogli učiniti više. Osim toga, zauzeti su u Ukrajini. Nisu se mnogo uključili ni u Iran, pa ne očekujem značajnije rusko sudjelovanje u Maliju.“

JNIM i FLA – suradnja džihadista i Tuarega

„Zanimljivo je da je došlo do koordinacije između džihadista i tuareških pobunjenika, koji inače nemaju puno zajedničkog, ali imaju zajedničkog neprijatelja“, rekao je Ulf Laessing, voditelj programa za zonu Sahel pri njemačkoj zakladi Konrad Adenauer (KAS) u Bamaku. „Zajedno su izveli napad 2012. i preuzeli sjever Malija. Kasnije su se džihadisti riješili Tuarega", rekao je Laessing za DW.

Djallil Lounnas nije baš iznenađen obnovljenom suradnjom između JNIM-a i FLA-a: „Postoje snažne veze među njima. Dolaze iz istih plemenskih okruženja. Borili su se skupa." Ipak, Laessing ne vjeruje da pobunjenici planiraju zauzeti veće gradove poput Bamaka.

„Nemaju kapacitet upravljati velikim gradom. Žele potaknuti pobunu, nadajući se da će prisiliti vladu na pregovore ili dovesti do promjene vlasti“, rekao je. „Ali nema naznaka da se to događa. Većina ljudi je nezadovoljna situacijom, ali i dalje podržava vladu jer ne žele da njima upravljaju džihadisti.“

Od subote navečer Bamako je pod 72-satnim noćnim policijskim satom. Postavljene su barikade ispred policijskih postaja, Glavnog stožera oružanih snaga i državne televizije.

Stanovnik Katija, koji je želio ostati anoniman, rekao je: „Izuzetno je teško napustiti Kati. Pristupne ceste glavnim ulicama zatvorene su za promet."

Oslabljeni AES jedva sposoban djelovati

Savez država Sahela (AES), koji čine Mali i susjedne države pod vojnom vlašću: Burkina Faso i Niger, osudio je napade kao „monstruoznu zavjeru koju podržavaju neprijatelji oslobođenja Sahela“. Jake riječi od strane ovog saveza – ali Mali zasad nije dobio konkretnu vojnu pomoć od saveznika.

Analitičarka Nina Wilen kaže da je to „prilično iznenađujuće, jer se ne nazivaju samo obrambenim savezom, nego i konfederacijom“. Dodaje da situacija pokazuje kako je AES „više savez na papiru nego u praksi“.

Ulf Laessing dodaje: „Burkina Faso i Niger zapravo nemaju kapacitete. I sami se bore protiv džihadista. Možda mogu pomoći dronovima, ali ne očekujem slanje trupa.“

Dopisnik DW-a Mahamadou Kane rekao je da se do nedjelje smirila situacija u gradovima Mopti i Sevare, gdje se nalazi jedna od najvažnijih vojnih baza. Stanovnik Moptija rekao je anonimno da je to rezultat zračne podrške: „Uspjeli su ponovno zauzeti rezidenciju guvernera i sigurnosnu postaju Baricondaga, koje su teroristi zauzeli u subotu.“

Njemačka „sa zabrinutošću prima vijesti“ iz Malija, izjavila je glasnogovornica njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Kathrin Deschauer za DW. Njemačkim državljanima savjetuje se da napuste zemlju ako je moguće i da do daljnjeg izbjegavaju putovanja tamo.

Vijest iz Perzijskog zaljeva odjeknula je poput groma: Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) već 1. svibnja napuštaju skupinu zemalja izvoznica nafte OPEC i OPEC+. I to u trenutku kada se svijet, zbog rata SAD‑a i Izraela protiv Irana, ionako nalazi usred teške energetske krize, a svjetsko gospodarstvo je uzdrmano.

Kao razlog se, prema priopćenju državne novinske agencije WAM, navodi kako je odluka temeljito razmotrena, osobito obzirom na stalne „poremećaje u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu”. U priopćenju se dalje navodi: „Ova odluka odražava dugoročnu stratešku i gospodarsku viziju UAE‑a te promjenu energetskog profila zemlje.”

Udarac najprije za Saudijsku Arabiju?

Analitičari odluku Emirata opisuju kao težak udarac za OPEC, a napose za faktičnog čelnika skupine izvoznica nafte, Saudijsku Arabiju.

„To je prije svega politička poruka, a ne gospodarska”, kaže Marc Ayoub, energetski stručnjak iz Instituta Tahrir. „To pokazuje da Emirati nisu zadovoljni vodstvom OPEC‑a. To je poruka Saudijskoj Arabiji i pokazatelj stanja saudijsko‑emiratskih odnosa, bilo na političkoj ili gospodarskoj razini, kad je riječ o energetskim pitanjima.”

Između dviju važnih zemalja Perzijskog zaljeva već dulje vrijeme postoje nesuglasice oko odnosa prema Iranu i drugim regionalnim sukobima, primjerice u Jemenu i Sudanu. Izlazak dugogodišnje članice kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati iz skupine zemalja izvoznica nafte mogao bi dodatno oslabiti tu organizaciju.

„To remeti jednadžbu”

„To remeti jednadžbu”, kaže Nehad Issmail, energetski analitičar katarske televizije Al Araby TV. „Time se stvara nova razina problema povezanih s Hormuškim tjesnacem, naftom iz Perzijskog zaljeva i situacijom u Iranu. Iznenadni izlazak u ovom kritičnom trenutku – u trenutku koji se, s obzirom na opasnu geopolitičku situaciju u regiji, čini neprimjerenim.”

Emirati su član OPEC-a bili još od 1967. godine – čak četiri godine prije vlastitog osnutka kao države. Uz Saudijsku Arabiju i Kuvajt, u posljednje su vrijeme smatrani najvažnijim akterom među dvanaest članica.

Prema Ayoubu, posljedice izlaska ponajprije će se osjetiti dugoročno: „Kratkoročno, to nema velik učinak na tržišta jer je Hormuški tjesnac zatvoren. No u budućnosti, kada se izvoz normalizira, UAE bi mogao bez ikakvih ograničenja plasirati više barela na tržište.”

Uspjeh za Trumpa?

To bi moglo razveseliti SAD: izlazak iz OPEC‑a smatra se uspjehom za američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je više puta kritizirao organizaciju i optuživao da „dere kožu” svijetu umjetnim podizanjem cijena nafte. Trump je vojnu potporu državama Perzijskog zaljeva povezivao s cijenama nafte i tvrdio da se SAD iskorištava.

Emirati se smatraju bliskim saveznicima SAD‑a i potpisnici su Abrahamovih sporazuma kojima su normalizirali odnose s Izraelom.

UAE se žali na nedostatnu potporu susjeda

U posljednjim tjednima Emirati su zbog toga postali meta Irana: nakon izbijanja rata SAD‑a i Izraela protiv Teherana, Dubai i Abu Dhabi bili su izloženi masovnim napadima iranskih dronova i projektila, s razornim gospodarskim posljedicama za UAE koji se smatra gospodarskim i turističkim središtem Perzijskog zaljeva.

Čini se da se Emirati u ovoj krizi osjećaju nedovoljno podržanima od susjednih zemalja. Diplomatski savjetnik predsjednika UAE-a Anwar Gargash početkom tjedna otvoreno je kritizirao to što su se zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu međusobno pomagale samo logistički, ali ne i šire. „Godine 2000. potpisali smo zajednički obrambeni sporazum”, rekao je Gargash. „A sada moramo konstatirati da je držanje zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu – iako je točno da su se logistički podržavale – s političkog i vojnog stajališta bilo povijesno gledano najslabije.”

Izlaskom iz OPEC‑a Emirati vjerojatno dodatno pokazuju da se okreću američkom predsjedniku Trumpu – i to njegovim stilom: bez obzira na dugogodišnje saveznike i multilateralne organizacije, stavljaju vlastite interese u prvi plan. Možda i zato što od SAD‑a očekuju veću zaštitu. A to je težak udarac za neposrednog susjeda, inače izuzetno moćnu Saudijsku Arabiju na Perzijskom zaljevu.

U jesen 2024. godine Rusija je pokrenula masovne zračne napade na Ukrajinu, gađajući njezin energetski sustav i izazivajući strah za sigurnost nuklearnih elektrana. Nekoliko reaktora isključeno je iz mreže. Jedan je potpuno ugašen. „Ne samo da smo bili uplašeni“, kaže Shaun Burnie, prisjećajući se te noći. „Bili smo prestravljeni.“

Za Burnija, stručnjaka za nuklearnu energiju iz Greenpeacea, s dugogodišnjim iskustvom rada na nekim od najradioaktivnijih mjesta na svijetu, opasnost je ležala u onome što je moglo uslijediti.

Nuklearne elektrane ovise o stalnom vanjskom napajanju kako bi sustavi za hlađenje reaktorske jezgre i istrošenog goriva funkcionirali. Ako mreža zakaže i elektrane se isključe, prelazi se na dizelske generatore. U najgorem slučaju, ako se ponovno ne mogu priključiti na mrežu, sustavi hlađenja otkazuju i reaktori se pregrijavaju.

Ukrajina zna što to znači. Dana 26. travnja 1986. godine reaktor u nuklearnoj elektrani u Černobilu eksplodirao je, prisilivši na evakuaciju stotine tisuća ljudi i kontaminiravši velike dijelove Europe. „Černobil je dio našeg kolektivnog sjećanja. Svatko ima obiteljske ili lokalne priče o tome“, kaže Lena Kondratjuk, 25-godišnjakinja iz Rivna na zapadu Ukrajine. „A sada, tijekom rata, to značenje postalo je još stvarnije.“

Energetski sustav pod pritiskom

Iako Ukrajina i dalje ovisi o nuklearnoj energiji i planira gradnju novih reaktora, najgori scenarij nije se ostvario. No prijetnja ostaje dok Rusija nastavlja napadati energetsku infrastrukturu. Više od polovice ukrajinskih kapaciteta za proizvodnju električne energije oštećeno je ili uništeno. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) ovu je situaciju nazvala „najvećom prijetnjom nuklearnoj sigurnosti na svijetu“.

Budući da su velike, centralizirane elektrane — nuklearne, termoelektrane ili plinske — koje proizvode ogromne količine energije na jednome mjestu laka meta, decentralizacija postaje sve privlačnija ideja. To uključuje i veće oslanjanje na obnovljive izvore energije, koji su teže mete, jeftiniji za popravke i brži za instalaciju.

Chris Alyett, stručnjak za energetiku iz britanskog think tanka Chatham House, kaže da jedna raketa može uništiti termoelektranu snage 250 megavata, dok bi za uništenje iste snage iz vjetroelektrana bilo potrebno čak 40 projektila. Solarni parkovi također su otporniji. „Ako dođe do oštećenja, ne mora se sve isključiti — paneli se mogu jednostavno zamijeniti“, kaže Alyett.

Upravo to potiče ukrajinske energetske tvrtke i nevladine organizacije na promicanje obnovljivih izvora energije. Solarni paneli na krovovima danas napajaju bolnice, škole i javne zgrade. Tijekom 2025. godine instalirano je dovoljno kapaciteta za opskrbu više od milijun kućanstava — sve to dok rat još traje.

Obnovljiva energija kao sredstvo opstanka

Lena Kondratjuk pridružila se organizaciji Ecoclub kao volonterka s 18 godina, a 2020. zaposlila se kao analitičarka za obnovljive izvore energije. Nakon ruske invazije, organizacija je pokrenula kampanju „Solar Aid for Ukraine“, jer su nestanci struje postali svakodnevica.

Kao i mnogi Ukrajinci, naučila se prilagođavati. Posao ju vodi diljem zemlje, uključujući i Mikolajiv, oko 60 kilometara od bojišnice. Kada je ondje stigla prvi put, grad je bio pod granatiranjem i opskrbljivao se energijom putem dizelskih generatora.

Unatoč rizicima, Kondratjuk je pomogla u instalaciji gotovo 90 solarnih sustava. Na mjestima poput Mikolajiva oni nisu samo izvor zelene energije — oni su spas. „Obnovljiva energija u Ukrajini nije pitanje klime i održivosti; riječ je o preživljavanju“, kaže Kondratjuk. „Riječ je o pristupu osnovnim potrebama.“ Ovi sustavi omogućuju vodovodima da rade tijekom nestanaka struje, bolnicama da normalno funkcioniraju, a djeci da pune telefone i ostanu u kontaktu s roditeljima.

U jednom projektu solarni paneli postavljeni su u domu za žene s mentalnim i neurološkim poteškoćama. Prije toga osoblje je ustajalo u četiri ujutro kako bi pripremilo obroke prije nestanka struje, no pacijentice su često ostajale bez toplog obroka. „Nakon toga bile su sretne jer su imale sve što im je potrebno“, kaže ona.

Lekcije za Europu

Ukrajincima je prioritet da električna energija ne prestane teći. Nuklearna energija ključna je za to i bez nje bi situacija bila znatno gora, s obzirom na razaranje kapaciteta na fosilna goriva tijekom rata.

Chris Alyett istražuje što druge europske zemlje mogu naučiti iz ukrajinskog iskustva upravljanja energetskom mrežom pod stalnim napadima. „Prošli su, i još uvijek prolaze, kroz strašno iskustvo, ali su pokazali nevjerojatnu sposobnost brze obnove. To nam je otkrilo što je ranjivo i o čemu moramo razmišljati“, kaže on.

Glavna lekcija je zemljopisna disperzija infrastrukture — bez obzira na izvor energije. Važne su i diversifikacija, veći udjel obnovljivih izvora i skladištenje energije, kao i stvaranje zaliha ključnih komponenti te njihova standardizacija, kako bi se sustav mogao obnoviti u roku od nekoliko tjedana, a ne mjeseci.

Alyett dodaje da su rat i sukobi u Hormuškom tjesnacu dodatno naglasili potrebu za bržom dekarbonizacijom i većim oslanjanjem na obnovljive izvore energije u Europi, koja oskudijeva fosilnim gorivima, kao i za smanjenjem emisija stakleničkih plinova.

Što se tiče budućnosti nuklearne energije, Alyett smatra da u zemljama poput Francuske nema razloga za njezino napuštanje. „Na kraju, cilj je izgraditi što više niskougljičnih izvora energije i sustav učiniti što sigurnijim.“

Kondratjuk kaže da joj je drago što je rođena dugo nakon Černobila — iako danas živi u drukčijoj katastrofi. I dalje vjeruje u budućnost: „Želim nastaviti pomagati svojoj zemlji i raditi u Ecoclubu. Mislim da će posla biti još više nakon rata, jer moramo obnoviti zemlju — i učiniti je zelenijom i boljom.“

Prsti su joj posve tanki, tek kost i koža. Nervozno vrti prsten koji joj jedva ostaje na prstu. 45‑godišnja Sudanka radije ne želi reći svoje pravo ime, a još uvijek ima i psihičke i tjelesne posljedice.

Prošlo je oko pola godine otkako je ova majka sa svoje četvero djece preživjela masakr u rodnom Al‑Faširu, u ratom pogođenoj regiji Darfur u Sudanu. U međuvremenu su uspjeli pobjeći u Ugandu gdje su danas izbjeglice. „Vlastitim sam očima vidjela genocid i doživjela ga na vlastitoj koži“, govori kroz suze Sudanka našim novinarima.

Baš sve značajke genocida

U Sudanu već tri godine traje rat. Humanitarne organizacije pretpostavljaju kako je već na stotine tisuća ljudi poginulo u borbama ili uslijed rata. Nasilje je doseglo vrhunac prošlog listopada: milicija RSF (Rapid Suport Forces), koja se bori protiv vladine vojske i njezinih savezničkih milicija, nakon duge opsade zauzela je Al‑Fašir, najveći grad regije Darfur i počinila pokolj golemih razmjera nad civilnim stanovništvom. Bilo je to svega nekoliko dana koji su u potpunosti promijenili i život naše sugovornice.

„Ta zvjerstva pokazuju obilježja genocida“, zaključuje glavni istražitelj UN‑a Mohamed Chande Othman u razgovoru za DW. On je u veljači, nakon otprilike tri mjeseca istraživanja, pred UN‑ovim Vijećem za ljudska prava u Ženevi predstavio svoje izvješće na 30 stranica te ga istodobno predao i Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu. Svoje zaključke temelji, kako kaže, na tri ključne spoznaje: „Prvo, postojanje masovnih ubojstava. Drugo, mučenje i stravično seksualizirano nasilje. I treće, dugotrajno izgladnjivanje uskraćivanjem humanitarne pomoći i uništavanjem medicinskih ustanova.“

Nemogući bijeg

Više od 18 mjeseci RSF je prethodno držao Al‑Fašir u opsadi. Internet i telefonska mreža bili su isključeni; ni zrno riže, ni kap benzina nisu mogle proći kroz cestovne blokade RSF‑a. I nitko nije mogao pobjeći. U Al‑Faširu se nalazilo i zapovjedništvo 6. divizije vojske protiv koje se RSF bori. Na početku su vojnici još uspijevali obraniti grad. Zatim im je RSF presjekao svaku opskrbu, a i stanovništvo je proglašeno "neprijateljem". Kada su se vojne postrojbe naposljetku predale, oko 250.000 preostalih stanovnika bilo je potpuno prepušteno na milost i nemilost RSF‑u.

Tako i ova majka sa svojom obitelji. Kada je RSF u noći s 25. na 26. listopada 2025. zasuo grad topničkim granatama i dronovima, naša sugovornica je pobjegla zajedno sa svojom malom djecom. Tada je zadnji puta i vidjela muža koji je želio pomoći ranjenom nećaku.

Neprijateljska milicija je u opsadi bagerima oko grada iskopala rov dug 30 kilometara, dubok i širok po četiri metra. Iza njega je bio podignut zemljani nasip - nepremostiva prepreka, kako nam danas govori: „U kaosu sam pala u rov, zatrpali su me zemlja i leševi. Kada sam došla k sebi, već je bio dan. Oko sebe sam vidjela toliko mrtvih.“

Tako je bijeg završio u zatočeništvu. Nakon što je rođak u Australiji platio otkupninu, ona i njezina djeca su naposljetku pušteni na slobodu te su, nakon daljnjih peripetija, stigli u izbjeglički kamp u Ugandi.

RSF se hvalio svojim zvjerstvima

Milicija je sama dokumentirala svoje zločine i takvih svjedočanstava ima bezbroj. Nakon potpunog komunikacijskog mraka, internet je ponovo uključen i na svom kanalu na Telegramu je RSF objavljivao videosnimke zvjerstava iz neposredne blizine, popraćene pompoznom glazbom. Tu su i snimke iz zraka terenskih vojnih vozila kako voze gradom. Vide se i rov i tisuće ljudi koji su pokušali pobjeći, ali su pali u smrtonosnu zamku iskopanog jarka.

Na jednom videu vidi se i kako RSF‑ov zapovjednik Abu Lulu - jasno prepoznatljiv po svojoj raščupanoj kovrčavoj kosi, što potvrđuju razni mediji i instituti - puca u sve one u rovu koji su još živi. Drugi video, snimljen istoga dana u bolnici u Al‑Faširu, prikazuje borce kako prolaze kroz napola razrušenu zgradu i pogubljuju sve one koji još živi leže u krevetima ili čuče na podu: ratni zločin i zločini protiv čovječnosti i to pred kamerama.

Masovna silovanja: od bebe do bake

Samo oko 100.000 ljudi, prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije (IOM), uspjelo je nekako pobjeći. Neki su, poput naše sugovornice i njezine djece, dospjeli u Tavilu, izbjeglički logor udaljen 70 kilometara jugozapadno, gdje su konačno dobili hranu.

Ondje je radio i Bob Kitchen iz Međunarodnog odbora za spašavanje (International Rescue Committee), jedne od rijetkih humanitarnih organizacija koja se odvažila biti u Sudanu. Razmjeri brutalnosti kojoj su ti ljudi bili izloženi duboko su ga potresli, kaže Kitchen. On priča da su „gotovo svi s kojima smo razgovarali bili spolno zlostavljani" i to bez obzira na dob, od dojenčadi do bake. „Uglavnom se radilo o grupnim silovanjima iznimne brutalnosti - to nasilje je vrlo jasno služilo kao sredstvo kažnjavanja."

I sateliti su sve vidjeli

Ono što se u mjesecima opsade događalo u Al‑Faširu uglavnom je prošlo nezapaženo u svjetskoj javnosti i tek povremeno je objavljena nekakva kratka vijest. Tim forenzičara s ugledne američke Yale School of Public Health uspio je te događaje pratiti uživo pomoću satelitskih snimaka. U svojoj najnovijoj analizi američki stručnjaci su mogli dokazati kako je RSF već prije napada uništio polja i seoska naselja u okolici koja su opskrbljivala grad hranom kako bi svi u gradu ostali gladni.

Iz orbite su forenzičari u tim danima listopada, kada je RSF zauzeo grad, na prašnjavim cestama mogli prepoznati leševe, čak i mrlje od krvi. Izbrojili su oko 150 gomila tijela i brojna masovna grobišta, kaže Nathaniel Raymond sa Sveučilišta Yale. Njegov tim nastoji procijeniti broj poginulih, objašnjava on DW‑u. Stručnjak vjeruje kako se barem „oko 70.000 ljudi mora proglasiti mrtvima ili nestalima".

Nakon opsade Al‑Fašira, o kojoj se malo izvještavalo, pokolj tog listopada je ipak izazvao šok diljem svijeta. Sve su glasniji pozivi na istragu. U očima pobjegle majke međunarodna zajednica je također krivac. „Svjetska nas je zajednica ostavila na cjedilu. Morala je intervenirati još tijekom opsade kako bi spriječila najgore“, kaže naša sugovornica kroz suze. „Ali ništa se nije dogodilo." Opet.

Još od 8. travnja se vode pregovori SAD-a i Irana o okonačnju rata, ali pregovori se nisu pomakli preko razine razgovora preko posrednika.

Američki predsjednik Donald Trump kao razlog tome vidi kaos u samom Iranu: „Iran ima velikih poteškoća oko toga da uopće prizna tko mu je zapravo vođa“, napisao je prošlog četvrtka (23.4.) na društvenoj mreži Truth Social. Postoji borba za vlast između „hardlinera“ i „umjerenih, koji uopće nisu tako umjereni, ali se njihov utjecaj širi".

Istoga dana su američki mediji javili i o planovima za napade na pojedine iranske dužnosnike koji navodno potkopavaju pregovore. Na samome vrhu tog popisa bi bio Ahmad Vahidi, zapovjednik Iranske revolucionarne garde.

Ahmad Vahidi, zapovjednik Iranske revolucionarne garde

68-godišnji Ahmad Vahidi je položaj zapovjednika Iranske revolucionarne garde naslijedio od Mohammada Pakpoura, ubijenog u napadu 28. veljače 2026. zajedno s još nekoliko visokih zapovjednika tijekom sastanka s vrhovnim vođom Alijem Hameneijem.

Ahmad Vahidi je poznat i u Iranu i u inozemstvu: Interpol ga traži još od 2007. godine zbog navodne umiješanosti u bombaški napad na židovski društveni centar AMIA (Asociación Mutual Israelita Argentina) u Buenos Airesu.

Argentinski istražitelji smatraju Vahidija jednim od glavnih organizatora tog terorističkog čina u kojem je ubijeno 85 ljudi, a više od 300 ih je ozlijeđeno. U vrijeme napada Vahidi je bio zapovjednik brigade Quds, elitne postrojbe Iranske revolucionarne garde u čijoj su nadležnosti i operacije u inozemstvu.

Vahidi se Revolucionarnoj gardi pridružio već s 20 godina te je tijekom Iransko-iračkog rata napravio karijeru. Nakon toga postao je zapovjednik postrojbe Quds i na toj je dužnosti ostao do 1997. godine.

Kao tvrdolinijaš se pokazao već i kao ministar obrane u vladi predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada (2009. – 2013.), a u vladi predsjednika Ebrahima Raisija bio je ministar unutarnjih poslova od 2021. do 2024. godine.

Tijekom prosvjeda 2022. za prava žena, nakon ubojstva Jine Mahse Amini u policijskom pritvoru, Vahidija se smatralo ključnom osobom u krvavom gušenju demonstracija i odlučnim zagovornikom vjerskog propisa o prekrivanju kose žena.

Prema iranskim izvorima, Vahidi spada i u uži krug suradnika novog revolucionarnog vođe u Iranu Modžtabe Hameneija.

Prema procjeni inozemnih instituta, Vahidi je vjerojatno utjecajnija osoba nego predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, za kojeg se smatra kako ima umjerenija stajališta i zalaže se za pregovore.

Mohamad Baker Kalibaf, predsjednik parlamenta

Mohamad Baker Kalibaf je kao predsjednik iranskog parlamenta (Madžles), što je postao 2020. godine, među najmoćnijim ljudima Irana i također ima bliske veze s Revolucionarnom gardom.

Rođen je 1961. godine, a nakon revolucije priključio se Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC). Tijekom Iransko-iračkog rata je postao zapovjednik jedne postrojbe, a nakon rata je nastavio karijeru u službama sigurnosti.

Kao predsjednik parlamenta je vodio izaslanstvo Irana na prvim pregovorima sa SAD-om u Pakistanu. Nije izvjesno hoće li i dalje imati tu ulogu.

No sve borbe i razlike između iranskih dužnosnika ne dopiru u javnost: čulo se da je Kalibaf optužio Saida Džalilija i ljude sličnog kova da će „uništiti Iran", ali službeno su demantirani svi takvi napisi.

Said Džalili, moćnik iz sjenke

Američka televizijska postaja Fox News je nedavno javila kako će baš Said Džalili, „teški tvrdolinijaš koji je ismijavao Trumpa", vjerojatno preuzeti vođenje mirovnih pregovora. Potvrde te tvrdnje još nema.

Said Džalili, rođen 1965., formalno ima tek nejasne funkcije u državnom aparatu Irana - član je vijeća koje razmatra sporove između parlamenta i Vijeća čuvara revolucije i navodno je predstavnik vrhovnog vođe na zasjedanjima najvišeg Vijeća za nacionalnu sigurnost. On je odlično poznat kao čvrsti tvrdolinijaš u iranskom političkom sustavu i odlučno odbacuje svako približavanje Zapadu.

Kao i mnogi iz njegove generacije, tijekom Iransko-iračkog rata (1980. – 1988.) dobrovoljno se prijavio u vojsku te je u borbama izgubio dio desne noge. Nakon rata, 1989. godine, započeo je karijeru u iranskom ministarstvu vanjskih poslova.

Kasnije je radio u uredu vrhovnog vođe, a od 2007. do 2013. bio je tajnik Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost te istodobno glavni pregovarač Irana za nuklearni program. U toj je ulozi i te pregovore vodio u sve dublji sukob, što je dovelo i do dodatnih sankcija UN-a protiv Irana.

Nakon nedavnih izjava Donalda Trumpa o nejasnoćama u upravljanju Irana, Džalili i drugi dužnosnici su preko društvenih mreža objavili gotovo identične poruke: „U našem Iranu nema ni hardlinera ni umjerenih. Svi smo mi ‘iranski' i ‘revolucionarni', a uz čelično jedinstvo naroda i države, u potpunoj odanosti vrhovnom vođi revolucije, prisilit ćemo zločinačkog agresora na pokajanje.“

Modžtaba Hamenei, vrhovni vođa Irana

Vrhovni vođa Irana je Modžtaba Hamnei, rođen 1969. godine kao drugi sin likvidiranog iranskog vrhovnog vođe Alija Hameneija. Nakon očeve smrti u veljači 2026. "Skupština stručnjaka" koju čini 80 "uglednih vjerskih učitelja" imenovala ga je novim vrhovnim vođom.

Još od stupanja na dužnost 8. ožujka 2026. se čeka njegovo javno obraćanje, ali sve do danas nema nikakve službene snimke. Za razliku od oca ili revolucionarnog vođe ajatolaha Homeinija, Modžtaba nije poznat kao veliki govornik i uvijek je djelovao iz pozadine.

Nije izvjesno što je s njim nakon udara tridesetak projektila na stambene i uredske komplekse njegova oca. List New York Times piše kako je navodno teško ranjen i nalazi se na tajnoj lokaciji, pod liječničkim nadzorom malog kruga pouzdanih liječnika, bez elektroničke komunikacije. Prema istom izvješću, u njegovom liječenju sudjeluje i predsjednik Masud Pezeškian kao kardiokirurg.

Masud Pezeškian, predsjednik

Masud Pezeškian je od srpnja 2024. predsjednik Irana. Rođen je 1954. godine u Mahabadu, po zanimanju je kardiokirurg. Od 2001. do 2005. bio je ministar zdravstva u vladi predsjednika Mohammada Hatamija. Nakon toga je dugi niz godina bio zastupnik u parlamentu za Tabriz, a od 2016. do 2020. obnašao je dužnost potpredsjednika iranskog parlamenta.

U političkom sustavu Irana predsjednik je podređen vrhovnom vođi koji ima stvarnu kontrolu nad vojskom, Revolucionarnom gardom, pravosuđem i strateškom vanjskom politikom.

Pezeškian stalno ističe potrebu za pregovorima sa SAD-om i poziva na „poštene i ravnopravne razgovore“. Službeno stoji iza Mohamada Bakera Kalibafa, koji je kao predsjednik parlamenta uspostavio prve izravne kontakte u pregovorima sa SAD-om u Pakistanu.

Abas Aragči, ministar vanjskih poslova

I Abas Aragči u svojim javnim istupima stalno ponavlja tu poruku. Rođen 1962. godine, a od 2024. je ministar vanjskih poslova Irana i poznato je lice pregovora i sa SAD-om i s drugim državama.

Još kao dječak sudjelovao je u Iranskoj revoluciji, a tijekom 1980-ih borio se u Iransko-iračkom ratu kao pripadnik Revolucionarne garde. Aragči se 1989. godine pridružio iranskom ministarstvu vanjskih poslova, a između ostalog bio je veleposlanik u Finskoj (1999. – 2003.) i Japanu (2007. – 2011.), a više puta je obnašao funkciju zamjenika ministra vanjskih poslova i glasnogovornika ministarstva. Godine 2015. bio je glavni iranski pregovarač u nuklearnim razgovorima koji su doveli do Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA), poznatog kao iranski nuklearni sporazum.

Posljednjih dana Aragči je putovao na razgovore u Pakistan, Oman i u ponedjeljak (27.4.) u Rusiju. Istodobno se nalazi u središtu intenzivnih diplomatskih aktivnosti.

Iranska novinska agencija Fars, bliska Revolucionarnoj gardi, izvijestila je i da je Iran preko posrednika Pakistana američkoj vladi uputio „pisane poruke“. One se navodno odnose na „crvene linije Islamske Republike Iran“, uključujući nuklearni program i Hormuški tjesnac. Prema tim navodima, ti sadržaji ipak nisu dio službenih pregovora.

„Kada je riječ o pitanju želi li srpsko rukovodstvo zaista svoju zemlju voditi u Europsku uniju ili budućnost ipak vidi prije u savezima s Moskvom i Pekingom, prostor za tumačenje je veliki", navodi Süddeutsche Zeitung. Tumačenje signala iz Beograda i njihovo uspoređivanje sa stvarnošću može imati vlastitu draž – gotovo kao čitanje horoskopa, smatra autor članka Tobias Zick.

„Tu je, recimo, radna grupa koju je Beograd nedavno formirao s ciljem navodnog unapređenja europske integracije zemlje. Tu su i sve nove izjave predsjednika Aleksandra Vučića, u kojima ponavlja da mu je cilj ulazak u EU. A s druge strane, bilježe se i novi koraci unazad kada je riječ o vladavini prava i demokratskim standardima – poput reforme pravosuđa kojom je vladajući SNS pokušao oslabiti Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal - baš onu instituciju koja je dovela u nezgodan položaj više članova vlade, a jednog ministra čak i pred sud."

Venecijanska komisija, savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavno pravo, sada je potvrdila da je reforma pravosuđa u Srbiji usvojena na netransparentan način i da ograničava neovisnost sudstva, piše Süddeutsche Zeitung.

Ipak, u Bruxellesu se primjećuje promjena tona otkako je krajem 2024. Slovenka Marta Kos na dužnosti povjerenice za proširenje zamijenila Orbanu bliskog Olivera Varhelyija. Prema navodima autora članka, Bruxelles sada nastupa znatno zahtjevnije prema autokratima na zapadnom Balkanu. Prošli tjedan je Kos, podsjeća list, pred Europskim parlamentom izjavila da se razmatra zamrzavanje do 1,5 milijardi eura sredstava za Srbiju ako zemlja ne provede preporuke Venecijanske komisije.

To je, zaključuje se u članku, „jasan i pohvalan signal iz Bruxellesa".

„Vučić bez sumnje razumije jezik novca. A reakcija Beograda pomoći će da se jasnije odgovori na pitanje koliko je Vučiću zaista stalo do priključenja Europskoj uniji", smatra autor Tobias Zick.

"Vučić traži način da ostane na vlasti"

„Predsjednik Srbije razmatra održavanje prijevremenih parlamentarnih izbora za vrijeme ljetnih praznika. Kritičari u tome vide strategiju za očuvanje vlasti. Ili je riječ o skretanju pažnje?"- piše Thomas Roser za Frankfurter Rundschau i nastavlja:

„Kako se približava kraj njegovog drugog i ujedno posljednjeg mandata na dužnosti predsjednika Srbije, Aleksandar Vučić traži način da ostane na vlasti – i da se iz predsjedničke fotelje vrati u premijersku, u kojoj je posljednji put sjedio 2017. godine. To ne bi bio problem kada bi njegova Srpska napredna stranka (SNS) na narednim parlamentarnim i predsjedničkim izborima osvojila dovoljan broj glasova birača."

Međutim, na nedavno održanim lokalnim izborima u deset gradova ta stranka je pretrpjela znatne gubitke, piše Frankfurter Rundschau i navodi kako je primjer koji Vučića opominje poraz njegovog istomišljenika Viktora Orbana na izborima u Mađarskoj.

Izbori za vrijeme ljetnih praznika

„Autokrat Vučić već je više puta posezao za dobro poznatim metodama kako bi učvrstio svoju poziciju i manipulirao izborima u svoju korist", ističe Frankfurter Rundschau i navodi da je repertoar raznovrstan i podsjeća: „Ali ne utječe na izbore samo direktna manipulacija – presudnu ulogu ima i termin održavanja."

Tako sada Vučić razmatra mogućnost raspisivanja prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora usred ljetnih praznika. To bi mu donijelo više prednosti, smatra Thomas Roser.

SNS, zahvaljujući prenapuhanom administrativnom aparatu, može računati na snažnu podršku svojih stalnih birača koji strahuju za radna mjesta. No u slučaju velike izlaznosti značaj tih glasova opada – kao i značaj iznuđenih, kupljenih ili lažnih glasova, smatra autor.

„Ako bi, pak, izlaznost zbog odlaska na odmor bila niska, njihov utjecaj na izborni ishod znatno bi porastao. Za vrijeme ljetnih odmora dio birača, sklonijih oporbi, iz velikih gradova vjerojatno bi se sunčao na plažama Jadrana ili Egeja, a u opustjelom Beogradu bi bilo lakše razbiti prosvjede protiv izborne prijevare. S druge strane, pristaše vlasti možda ne bi htjele plaćati skupe promjene ili otkazivanja već rezerviranih ljetovanja – iz prosvjeda bi mogli bojkotirati glasanje ili čak dati glas oporbi."

Frankfurter Rundschau se na kraju pita: „Nije jasno želi li Vučić, suočen s padom rejtinga, zaista razljutiti građane i u srpnju ih pozvati na biračka mjesta. Ili zapravo pokušava isprovocirati protivnike da prerano otkriju svoje strategije. Ili mu je cilj da podgrijavanjem spekulacija o ljetnim izborima skrene pažnju s drugih tema."

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Kineski influenceri sa selfie-štapovima, pametnim telefonima i kamerama okružuju nova vozila – ponekad u tolikoj mjeri da se automobili jedva mogu vidjeti. Čak ni veliki luksuzni električni kombi marke Zeekr ne uspijeva doći do izražaja u toj gužvi. Posjetitelje na štandu ne privlače samo automobili, nego i zvijezde poput kineskog glumca Huang Xiaominga.

Drugi proizvođači privlače pažnju plesnim nastupima i manekenkama, dok je BYD jedno od svojih vozila pretvorio u jednoroga. „Ovdje je izuzetno živo“, kaže 28-godišnji automobilski bloger Zhou Pengrui. „Najviše ljudi okuplja se oko kineskih brendova, dok kod stranih proizvođača nema tolikih gužvi. Primjećujem i da sve više automobila ima ugrađenu umjetnu inteligenciju.“

Sustavi za pomoć pri vožnji i glasovni asistenti sve se više oslanjaju na umjetnu inteligenciju. U skladu s tim, moto ovogodišnjeg sajma glasi „Budućnost inteligencije“ – naglasak više nije samo na elektrifikaciji, nego i na pametnim rješenjima.

Njemački automobili s kineskom tehnologijom?

Kako kinesko tržište gleda na nove njemačke električne modele razvijene posebno za Kinu – jedno je od ključnih pitanja ovogodišnjeg sajma. „Kineski automobili bolje su prilagođeni domaćem tržištu – bilo da je riječ o omjeru cijene i kvalitete, tehnološkim rješenjima ili navikama u vožnji. Oni bolje razumiju životni stil kupaca“, kaže kineska blogerka Liang Yingxin.

S druge strane, Zhou Pengrui ima i pozitivno mišljenje o njemačkim markama. „Zajednička poduzeća BMW-a, Mercedesa i Audija već koriste koncepte kineskih dobavljača i u velikoj su mjeri nadoknadila zaostatak.“

Dodaje i da njemački brendovi napreduju: „Kupci i dalje prepoznaju njihov kvalitet, tehnologiju i dizajn. Mercedes ima tradiciju dugu 140 godina, a i BMW je vrlo snažan. U kombinaciji s kineskom umjetnom inteligencijom, bit će još konkurentniji.“ Posebno izdvaja električni Mercedes GLC, koji uskoro stiže na kinesko tržište, ali napominje: „Vrlo je skup – za njega ću morati ozbiljno raditi.“

Volkswagen za 10.000 eura – samo u Kini

Cijena je ključni faktor. Kineski proizvođači nude pristupačne modele, a više od stotinu brendova natječe se u snižavanju cijena. To privlači kupce, iako mnogi proizvođači još uvijek ne ostvaruju profit od električnih vozila.

Njemački proizvođači već godinama imaju poteškoća na najvećem svjetskom automobilskom tržištu. Sada se suočavaju s kineskom konkurencijom i u luksuznom segmentu – primjerice s markom Stelato, koja koristi softver Huaweija, ili sa Zeekrom, iza kojeg stoji koncern Geely.

Volkswagen pokušava osvojiti i početni segment tržišta modelom pod podbrendom Jetta, po cijeni od oko 10.000 eura – no taj će automobil biti dostupan isključivo u Kini.

Sve veća suradnja s kineskim partnerima

Njemački proizvođači sve više razvijaju vozila unutar Kine, u suradnji s lokalnim tehnološkim i softverskim partnerima. „Audi, BMW i Mercedes i dalje imaju svoje mjesto u premium segmentu, ali riječ je o drukčijoj razini očekivanja i cijena. Ratovi cijenama trenutačno zamagljuju te razlike“, objašnjava stručnjakinja za automobilsku industriju Beatrix Keim iz Instituta za istraživanje mobilnosti u Duisburgu.

Dodaje kako svi proizvođači nastoje dodatno proširiti suradnju s lokalnim dobavljačima i partnerima kako bi smanjili troškove.

Kineski proizvođači ciljaju Europu

Istodobno, kineski proizvođači se sve više usmjeruju prema inozemnim tržištima. Prošle godine prodali su rekordni broj električnih vozila izvan Kine, a rast cijena nafte zbog sukoba između Irana i Izraela mogao bi dodatno povećati globalnu potražnju.

„Potražnja snažno raste u istočnoj Aziji, Australiji, ali i u Europi“, kaže Stella Li iz kompanije BYD. „U Njemačkoj su se naše narudžbe gotovo udvostručile.“

Ipak, kineski električni automobili još su rijetkost na njemačkim cestama. U prvom tromjesečju ove godine činili su tek oko tri posto novih registracija, prema podacima Savezne kancelarije za motorna vozila. No taj udio brzo raste – i mogao bi dodatno ubrzati zbog viših cijena goriva.

Demokracija i autokracija u Hrvatskoj dugo nisu bile javna tema kao što je to bio slučaj protekli mjesec. Intenzivnija diskusija nastupila je po medijskoj objavi godišnjeg nalaza švedskog Instituta za varijetete demokracije (V-Dem), zacijelo najviđenije ustanove te vrste u svijetu, ili barem što se tiče globalnog Sjevera. S te adrese, naime, početkom travnja dospjela je konstatacija o novim europsko-unijskim zemljama u procesu autokratizacije: Hrvatska, Italija, Slovenija, Slovačka.

Otprilike u isto vrijeme objavljen je i godišnji osvrt međunarodne organizacije Civil Liberties Union for Europe (Savez za građanske slobode za Europu) s faktično jednakim ishodom za RH. Hrvatske vlasti reagirale su na sve to optužbama da takvu sliku kreiraju stanoviti ljevičarski suradnici navedenih organizacija, ili pak – ignoriranjem. S druge strane, politička opozicija prigrlila je te refleksije izvana kao dokaz za svoju stalnu kritiku vladajućeg HDZ-a.

Pucanje sanitarnog koridora

Primjeri koje oni uobičajeno navode svakako su mnogobrojni, od političko-stranačkog „zarobljavanja“ sudbene vlasti, pritiska i utjecaja na medije poput javne radiotelevizije i drugih, potčinjavanja parlamenta volji izvršne vlasti, dezavuiranja lokalnih uprava, itd. Ozbiljnost prigovora za autokraciju u Hrvatskoj je dodatno potencirana mnogim veoma lošim ekonomskim pokazateljima, među najgorima u Europskoj uniji, od jako visoke stope inflacije do preniskog udjela industrije u BDP-u.

Ostaje pitanje jesu li osigurači liberalne demokracije pregorjeli, kazano metaforički, ili je u njezin postojeći model već bila ugrađena greška. V-Dem i slični prosudbeni autoriteti ne navode tu mogućnost, ni generalno niti u vezi s RH. „Rekao bih da se ovdje radi o kombinaciji socioekonomskih razlika koje utječu na kvalitetu života europskih građana, te sloma konsenzusa o nekim temeljima demokratskog poretka i potrebe da ih se čuva“, rekao nam je Dario Čepo, politolog i sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

On napominje da o prvom spomenutom problemu bolje od njega ipak mogu govoriti ekonomisti. „A što se drugog tiče, to se na europskoj razini očituje u sve manjem interesu Europske komisije da radi svoj posao i štiti interese EU i njezine temeljne ugovore“, nastavlja Čepo, skrećući nam pažnju i na važnost pucanja „sanitarnog koridora“ između mainstream političkih stranaka tj. centra i krajnje desnice. Ističe da je sve izraženija spremnost stranaka desnog centra da surađuju s ultranacionalistima i neofašistima.

Izvještaji kroz ružičaste naočale

„I za jednu i za drugu pojavu glavni je krivac Europska pučka stranka“, tvrdi on, „i njezin isključivi interes zadržavanja moći pod svaku cijenu. Takvo se djelovanje na europskoj razini potom spušta i na razinu država članica, pogotovo u onim državama poput Hrvatske gdje je na vlasti neka od EPP-ovih sestrinskih stranaka.“ No tu je po njemu i komisijino ignoriranje problema u državama članicama te izvještaji o stanju demokracije ili vladavini prava koji su pisani kroz ružičaste naočale.

Moćnicima na nacionalnim razinama, prema viđenju ovog profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta, tako je dano do znanja da mogu raditi što god žele bez velikog straha da će im se nešto dogoditi. „Stoga se i može dogoditi da desne stranke i na nacionalnoj razini surađuju s ultranacionalistima, da preuzimaju njihovu retoriku, da čelnici ne poštuju fundamentalnu demokratsku praksu umjerene retorike. Pritom je sve ovo puno razornije za nekonsolidirane demokracije poput Hrvatske“, drži Čepo.

Odstupnica u privatni život

Hrvatsku po njegovu mišljenju odlikuje to što je njezina demokratska praksa ionako bila na slabim nogama, a potom je, dolaskom Plenkovićeva HDZ-a na vlast, potpuno dotučena: „Mediji su pod opsadom, neovisne institucije su zarobljene, ključni alati sustava kontrole i nadzora su pod blokadom. Građani pritom nemaju snage, volje ili interesa odupirati se gotovo svakodnevnim napadima na demokratski politički sustav, čemu pridonosi i osjećaj da ionako ništa ne mogu promijeniti."

Konačno, ovaj politolog te sociolog ističe problem toga što visoki dužnosnici, poput Ursule von der Leyen, oni koji su zaposjeli institucije zadužene za očuvanje demokraciju, nisu za to zainteresirani. „Odnosno, više ih zanima akumuliranje dodatne moći i održanje na vlasti“, rekao je Dario Čepo za DW. Građani, pak, po njegovu uvidu puni nepovjerenja i prema europskim i prema nacionalnim institucijama, povukli su se u privatan život.

„Oni apatično smatraju da se politika njih ne tiče i da na nju ionako ne mogu utjecati. Što je daleko od istine“, zaključio je Čepo, pritom ne sumnjajući u ocjenu međunarodnih organizacija o Hrvatskoj.

Iluzija totalne usporedivosti

Samu lošu sliku Hrvatske ne dovodi u pitanje ni drugi naš sugovornik, filozof Boris Buden, ali je definitivno kritičan spram vjerodostojnosti spomenutih institucija. Prije svega prema V-Demu, a zbog njegove političke pozicije i uz to vezane metodologije.

„Slika svijeta koju reproducira švedski institut V-Dem svojim kvaziznanstvenim rangiranjem zemalja koristeći paradigme demokracije i autokracije nije samo duboko problematična odnosno nepouzdana, nego je prije svega ideološka. To znači da nas laže i to sa svrhom koja se sastoji u reprodukciji globalnih odnosa moći i dominacije“, mišljenja je Buden. Jer, po njegovim riječima, V-Dem najprije publiku „navlači“ na iluziju totalne sumjerljivosti političke prakse svih država svijeta, dakle na ideju da su međusobno usporedive.

No prema Budenu, ne može se prihvatiti teza o jednostavnoj usporedivosti npr. Kine i Crne Gore, ili Norveške i Burundija – najsiromašnije zemlje na svijetu. „Kakvog ima smisla uspoređivati Francusku i njene bivše kolonije u Africi, u zoni Sahela? Nedavno su u tim zemljama izvršeni vojni pučevi i srušeni su takozvani demokratski režimi. Za švedski institut to je očigledan pad iz demokracije u autokraciju“, tumači ovaj hrvatski filozof s adresama u Njemačkoj i Austriji.

On pritom podsjeća da je narod u tim afričkim zemljama stao uz vojne hunte koje su protjerale Francuze i domaće političke elite što su im omogućavale, kao u Nigeru, ekstremnu eksploataciju. „Ondje su francuske firme uz silne profite kopale uran", rekao je Buden za DW, „ostavljajući za sobom kontaminirani okoliš i stanovništvo u totalnom siromaštvu. Švedski institut, naravno, u pobuni naroda protiv eksploatacije i uništavanja okoliša i zdravlja ljudi ne vidi ništa demokratsko."

Samoproglašeni arbitri demokracije

„U njegovoj je slici svijeta Izrael još uvijek demokracija okružena autokracijama, tako da je to što Izrael radi u Gazi valjda borba demokracije protiv autokracije. Iza pozivanja na autoritet objektivne, bezinteresne znanosti krije se strategija spoznajne, intelektualne dominacije. Ne samo da smo najbolja demokracija na svijetu, mi najbolje znamo što jest, a što nije demokracija", rekao je Boris Buden, uz prosudbu da ne treba puno držati do mišljenja švedskog instituta kao „samoproglašenog arbitra" za pitanje svjetske demokracije.

„Autoritarne tendencije vladajućih u Hrvatskoj dobro su nam poznate i bez švedske arbitraže koja ionako neće uplašiti domaće autoritarce. Dok god 'keširaju' silne pare za rheinmetalove tenkove, francuske vojne avione i pokoju švedsku haubicu te pritom šutke potpisuju štogod im se stavi na stol, nitko ih neće potegnuti za uši zbog malo autokracije", pojasnio je Buden. Uostalom, kao što je poantirao za kraj, zapadne su demokracije podržavale i najmračnije diktature kad god im je to samima bilo u interesu.

Internetski portal archive.org već 30 godina arhivira digitalne sadržaje. Wayback Machine obuhvaća više od trilijun pohranjenih web-stranica i smatra se nezamjenjivim alatom za novinare, istraživače, povjesničare i pravnike koji žele pristup izbrisanim ili izmijenjenim sadržajima u njihovu izvornom obliku. No, ovaj jedinstveni projekt neprofitne organizacije sa sjedištem u San Franciscu suočava se s egzistencijalnom krizom – a najnovija prijetnja dolazi upravo od onih kojima je taj arhiv najpotrebniji: samih medija.

Sve veći broj velikih medijskih kuća ovom internetskom arhivu uskraćuje pristup svojim sadržajima. Prema istraživanju Zaklade Nieman za novinarstvo na Sveučilištu Harvard, najmanje 241 novinski portal iz devet zemalja blokira web pretraživače arhiva, uključujući The Guardian, The New York Times, Le Monde i najveći novinski koncern u SAD-u USA Today Co.

Medijske kuće same sebi uskraćuju pristup važnom alatu

USA Today je tako nedavno objavio senzacionalistički izvještaj o tome kako je američka Služba za imigraciju i carine (ICE) sustavno uskraćivala informacije o svojoj zatvorskoj politici. Osnova istraživanja bili su podaci Wayback Machinea na archive.org. Ista medijska kuća koja je ovu priču uspjela napisati zahvaljujući tom arhivu sada blokira pristup vlastitim sadržajima.

No, zbog čega medijske kuće sebi uskraćuju jedan od ključnih alata? Odgovor je jednostavan: strah od umjetne inteligencije (UI). Izdavači se plaše da će kompanije koje se bave umjetnom inteligencijom, poput OpenAI-ja ili Googlea, koristiti arhiv za masovni pristup njihovim novinarskim sadržajima kako bi trenirale svoje jezične modele – bez dozvole i bez naknade. Glasnogovornik New York Timesa, Graham James, o toj se temi javno očitovao: „Problem je u tome što kompanije koje se bave umjetnom inteligencijom koriste sadržaje Timesa u internetskom arhivu kako bi nam izravno konkurirale – pritom kršeći autorska prava.”

Do deset tisuća zahtjeva UI-botova u sekundi

Podaci pokazuju da je ogroman broj botova bio usmjeren na web-stranicu archive.org, tražeći medijske sadržaje za obuku UI modela – čime su dobili pristup upravo onim podacima koji su im uskraćeni. Mark Graham, direktor Wayback Machinea, potvrdio je u razgovoru za magazin Wired da su pojedine kompanije povremeno pristupale arhivu s desecima tisuća zahtjeva u sekundi – do te mjere da su privremeno preopteretile servere.

Archive.org nije bio pripremljen za takvu situaciju. Ta neprofitna organizacija djeluje prema pravilima otvorenog interneta; njezin moto glasi: „Baš kao i tradicionalna knjižnica, nudimo besplatan pristup istraživačima, povjesničarima, znanstvenicima, osobama s poteškoćama u čitanju i široj javnosti. Naš je cilj osigurati univerzalan pristup svim znanjima.” To se odnosi i na zabranu isključivanja botova i automatskih pretraživača (crawlera) – što je sada dovelo do sankcija koje su uvele velike izdavačke i medijske kuće.

Fondacija Electronic Frontier (EFF), organizacija za ljudska prava specijalizirana za digitalna pitanja, uspoređuje postupke izdavača s time da „izdavač novina najavljuje da knjižnicama više neće biti dopušteno čuvanje primjeraka njihovih izdanja”.

Povijest interneta mogla bi biti izgubljena

U međuvremenu je više od 100 novinarki i novinara potpisalo peticiju podrške internetskom arhivu. U njihovom otvorenom pismu navodi se: „U digitalnom medijskom pejzažu, gdje članci nestaju zbog gubitka linkova, spajanja kompanija ili mjera štednje, novinari se često oslanjaju na arhivski Wayback Machine kako bi ponovno uspostavili stranice koje bi inače bile izgubljene. Bez ovog kontinuiranog rada na očuvanju interneta, veliki dijelovi novije novinarske povijesti već bi bili izgubljeni.”

Mark Graham je za magazin Wired pojasnio da je u pregovorima s medijskim kompanijama kako bi ponovno uspostavio pristup njihovim sadržajima. Kako će se ti pregovori završiti još nije izvjesno. No njegov zaključak zvuči kao upozorenje: „Nema sumnje da sve veće blokiranje velikih dijelova javnog weba narušava sposobnost društva da razumije ono što se događa u našem svijetu.”

„Web arhiviranje je dio javne infrastrukture”

Novinar i osnivač portala socialmediawatchblog.de, Martin Fehrensen, vidi archive.org kao jedini funkcionalni lanac dokaza za otvoreni web. Ako on više ne može izvršavati svoje zadatke, to će imati značajne posljedice, rekao je u razgovoru za DW: „Milijuni citata koji su izvori Wikipedije izgubit će svoje uporište, odgovornost za istraživanje platformi – odnosno koji će se opći uvjeti i pravila primjenjivati, koja su pravila moderiranja preformulirana i kako – postat će puno teža, a pravno valjani digitalni dokazi nestat će.” Blokiranje arhiva je, kako ističe, potpuno apsurdno, osobito za medijske kuće.

Kako bi se riješio ovaj sukob, objašnjava on, postoje dva načina: „Potreban nam je dijalog s izdavačima uz jasno tehničko razdvajanje arhiviranja i treniranja umjetne inteligencije – jer je upravo to u biti dovelo do konflikta, a ne sam arhiv.” Srednjoročno, Fehrensen smatra da bi za web-arhive trebalo stvoriti poseban pravni status. Dugoročno gledano, „web-arhiviranje treba tretirati kao javnu infrastrukturu, a ne kao samostalni projekt nevladine organizacije u San Franciscu. Činjenica da ono 2026. godine još uvijek ovisi o jednoj organizaciji predstavlja pravi strukturni neuspjeh.”

Samo jedan od mnogih konflikata – ali najdramatičniji

Ovo nije prvi put da se internetski arhiv bori za svoj opstanak. U rujnu 2024. godine, tijekom hakerskog napada, ukradeni su podaci s 31 milijuna korisničkih računa – težak udarac od kojeg se organizacija mukotrpno oporavljala. Iste godine arhiv je pred američkim žalbenim sudom izgubio spor oko autorskih prava (Hachette protiv Internet Archive): izdavači Hachette, Penguin Random House, HarperCollins i Wiley uspješno su okončali tužbu protiv programa besplatnog posuđivanja e-knjiga koji je arhiv pokrenuo tijekom pandemije Covida. Više od 500.000 knjiga moralo je biti uklonjeno iz servisa posudbe. Unatoč tome, archive.org i dalje se suočava s milijunima dolara odštetnih zahtjeva.

U usporedbi s tim porazima, trenutna prijetnja koju predstavljaju medijske blokade strukturno je ozbiljnija – jer se ne može riješiti sudskom presudom ili tehničkim ažuriranjem. To je rezultat brojnih korporativnih odluka koje zajedno potkopavaju osnovnu djelatnost Wayback Machinea: sveobuhvatnu dokumentaciju javnog weba.

Rat između SAD-a i Irana paralizirao je međunarodnu trgovinu naftom i plinom, a posljedice će se vjerojatno osjećati i ako sukobljene strane uspiju postići dogovor o izvozu energenata kroz Hormuški tjesnac.

Rat je također potaknuo na razmišljanje i američke saveznike u Aziji. Japan je do sada pokrivao 93 posto svojih potreba sirovom naftom koja stiže ovim blokiranim plovnim putem, a Južna Koreja je kroz Hormuz dobivala 70% nafte i 20% prirodnog plina.

Osim toga, obje zemlje su shvatile da bi slična kriza bliža njihovoj regiji - u Južnom kineskom moru ili oko Tajvana - bila još katastrofalnija za njih.

Kroz Južno kinesko more prolazi roba vrijedna trilijune dolara

„Pomorske rute su apsolutno ključne i za Japan i za Južnu Koreju, jer ovise o pomorskoj trgovini za izvoz i uvoz ključne robe poput energenata, sirovina i hrane“, rekao je Joseph Kristanto, analitičar pomorske sigurnosti na S. Rajaratnam School of International Studies u Singapuru.

„Ako bi ove pomorske rute bile blokirane na duži period, posljedice bi bile mnogo veće od pukih kašnjenja u transportu", kaže on za DW. „Cijene energije bi porasle, tvornice bi imale poteškoće u održavanju proizvodnje, troškovi hrane i inputa bi se povećali, a oba gospodarstva bi mogla doživjeti veliki strateški šok."

Južno kinesko more je označeno kao glavna krizna točka otkako je Kina 2012. počela raspoređivati trupe na spornim otocima. Procjenjuje se da se kroz ove vode svake godine odvija oko 3,36 trilijuna dolara (2,86 trilijuna eura) globalne trgovine.

Azijske pomorske rute - „povezano pomorsko bojno polje"

Kristanto upozorava da „ranjivost ne završava na jednoj lokaciji". „Pomorske rute koje opslužuju Japan i Južnu Koreju čine kontinuirani koridor, pri čemu su Južno kinesko more i Tajvanski tjesnac usko povezani“, rekao je. „Čak i ako brodovi prođu Južno kinesko more, i dalje moraju ploviti kroz Luzonski prolaz da bi stigli do sjeveroistočne Azije.“

U krizi, posebno onoj koja bi uključivala Tajvan, ove sjeverne rute mogle bi postati jednako važne, ako ne i važnije od Južnog kineskog mora, kaže Kristanto i dodaje: „Ispravnije je promatrati regiju kao povezano pomorsko bojno polje, koje se proteže od jugoistočne Azije do Tajvanskog tjesnaca, umjesto fokusiranja na jednu točku sukoba."

Nema sumnje da Kina pokušava uspostaviti veću kontrolu nad širim područjima zapadnog Pacifika. Nedavno je Peking uputio službeni prosvjed nakon što je japanski razarač prošao kroz Tajvanski tjesnac. Tokio je priopćio da je prolazak imao za cilj demonstriranje „nepokolebljive posvećenosti načelu slobode plovidbe prema međunarodnom pravu“.

Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova odgovorio je da raspoređivanje japanske mornarice „ozbiljno podriva političke temelje u odnosima Kine i Japana i ugrožava suverenitet i sigurnost Kine“.

Saveznici SAD-a zabrinuti jer Washington premješta snage iz Azije

U nedavnom izvještaju novinske agencije Reuters se navodi da je Kina rasporedila brodove i postavila niz plutajućih barijera na ulazu u dio Južnog kineskog mora koji Peking osporava Filipinima. U izvještaju se ističe da se kineske aktivnosti poklapaju s aktivnostima SAD-a, koji šalje sve tri aktivne grupe nosača zrakoplova na Bliski istok i u blizinu Irana, dok se trupe i vojni materijal povlače iz indopacifičke regije.

„Očigledno postoji zabrinutost zbog smanjenja američkih snaga u Aziji. Vidimo da Kina koristi ovu priliku za širenje svog utjecaja i jačanje pozicije na ovim spornim područjima“, rekao je William Yang, analitičar Međunarodne krizne skupine s Tajvana, koji se bavi kineskom vanjskom politikom i geopolitičkim razvojem.

„Japan i Južna Koreja su potpuno ovisni o pomorskoj trgovini, a bilo kakvi poremećaji u pomorskim rutama ili, u najgorem slučaju, gubitak kontrole nad tim rutama u korist suparnika, bili bi noćna mora“, rekao je.

Traženje alternativnih pomorskih ruta

U ožujku su korejska plinska korporacija KOGAS i japanska JERA, kao najveći svjetski uvoznici tekućeg plina, potpisali memorandum o jačanju energetske sigurnosti. To uključuje razmjenu isporuka u slučaju nestašice koja bi pogodila jednu od tvrtki te analizu ponude i potražnje radi optimizacije isporuka i korištenja terminala.

Analitičari kažu da Japan i Južna Koreja mogu poduzeti određene mjere za smanjenje rizika, uključujući diverzifikaciju, skladištenje zaliha, prelazak na nove izvore energije, poboljšanje efikasnosti i jačanje domaće proizvodnje hrane. Međutim, ove mjere imaju granice. „Ove strategije mogu povećati otpornost, ali ne mogu suštinski zamijeniti ovisnost o pomorskoj ruti", naglašava Kristanto.

Tokio i Seul sada razmatraju i druge transportne pravce. „Teoretski postoje alternativne rute, poput onih pored Lomboka i kroz Makasarski prolaz (Indonezija) ili dalje na istok prema Pacifiku", navodi Kristanto. „No preusmjeravanje je skupo i samo djelomično smanjuje rizik. Ono povećava udaljenost, vrijeme i potrošnju goriva.“

„Još važnije je da čak ni pacifička zaobilaznica ne uklanja u potpunosti stratešku ranjivost, jer brodovi i dalje moraju prići Japanu i Koreji kroz vode koje mogu postati vrlo sporne u slučaju šireg sukoba“, dodao je.

Kina se širi prema Pacifiku

Peking je posljednjih godina raspoređivao nosače zrakoplova, bombardere dugog dometa i izviđačke letjelice izvan „prvog otočnog lanca" koji uključuje Japan, Tajvan i Borneo, i to puno dublje u Tihi ocean.

Kristanto kaže da su ti potezi dio kineske strategije kontrole bojišta u slučaju sukoba, poznate kao strategija „anti-pristupa i uskraćivanja područja“ (anti-access/area-denial).

„Dakle, iako korištenje različitih dobavljača i ruta može smanjiti rizik u određenim aspektima, ranjivost ostaje. Na kraju, brodovi će i dalje morati prolaziti kroz niz prepreka i iskušenja da bi stigli do sjeveroistočne Azije“, zaključuje analitičar Joseph Kristanto.

Riječ je uglavnom o mladim muškarcima iz trećih zemalja poput Indije i Vijetnama koji dolaze u Njemačku. Njemačke plaće mame ljude iz zemalja u kojima se tek djelić te plaće može zaraditi.

No san o Europi za mnoge ljude iz trećih zemalja postaje zamka, jer izgleda, došavši ovamo, zapadaju u izrabljivačke odnose i jaku ovisnost. Dolaze s vizom za stručnu ili sezonsku radnu snagu i za svoj posao u Njemačkoj plaćaju četvero- ili petocifrene iznose kao pristojbu za posredovanje. To su veliki dugovi koje ti ljudi zatim godinama otplaćuju radeći u Njemačkoj.

Pokazalo je to istraživanje političkog magazina „Monitor" njemačke postaje ARD. „Monitor" tako u svom istraživanju za televizijsku reportažu prikazuje kako agencije za posredovanje stalno vrbuju jeftinu radnu snagu za njemačku mesnu industriju – i time u Aziji zarađuju veliki novac.

Što je bilo poznato tvrtki Westfleisch?

„Moja obitelj je prodala svo svoje zlato", priča jedan mladić novinarima „Monitora". Prošle godine je iz indijske savezne zemlje Kerala stigao u Njemačku radi posla u tvrtki za preradu mesa Westfleisch. On nije izuzetak. Brojni radnici Westfleischa govore o visokim pristojbama, među njima i muškarci iz Vijetnama: „Nakon vjenčanja je supruzi i meni još ostalo nešto novca. Ostatak sam pozajmio od susjeda, rodbine i braće i sestara", priča jedan od tih muškaraca.

Westfleisch je na upit Monitora reagirao šokirano: „Izričito ne odobravamo takvo postupanje i kao poslodavac se zalažemo za naše uposlene." A ipak je ova tvrtka priznala da je i ona dosad platila pristojbe i do 15.000 eura agencijama za posredovanje, dodajući da su ti traženi iznosi "protivni vlastitom shvaćanju vrijednosti".

Stručnjakinja za ljudska prava Mimi Vu iz organizacije „Raise Partner" iz Vijetnama smatra da odgovornost leži i na koncernima. „Poduzeća moraju osigurati i kontrolirati da radnici koje zaposle, a koji su stigli posredstvom agencija, ne budu iskorištavani u procesu vrbovanja. Potrebna je obveza preuzimanja odgovornosti. I to važi za svaku vrstu vrbovanja, posebice kad se radi o radnoj snazi iz inozemstva."

Stručna radna snaga - na plaći pomoćnog radnika

Kako, međutim, funkcionira to posredovanje radne snage i koliko doista znaju poduzeća? Za vizu za stručnu radnu snagu ti ljudi moraju dokazati stručnu kvalifikaciju – da bi onda mogli u Njemačkoj raditi kao mesari. Na obračunima plaće, u što je Monitor imao uvid, piše kako ih se plaća samo kao pomoćne radnike. Westfleisch je na upit "Monitora" odgovorio da se poduzeće pridržava svih zakonskih odredbi.

Reporterskom timu je, pored toga, pošlo za rukom da „undercover", dakle prikriveno, stupi u kontakt s jednom od tih agencija za posredovanje koje šalju radnu snagu njemačkim tvrtkama u mesnoj industriji. Riječ je o agenciji GG&C GmbH iz južne Njemačke. Ona je u prošlosti za tvrtku Westfleisch posredovala kod dolaska više od 100 radnika iz trećih zemalja.

U razgovoru s „undercover" reporterskim timom je šefica agencije govorila o tome da se radnicima iz trećih zemalja može u svako doba dati otkaz – čak i nakon probnog roka. Reportere se također mamilo jednim popustom: za tri posredovana radnika se treba samo dva puta platiti pristojba od 2.000 eura, a za trećeg radnika je besplatno.

Na službeni upit "Monitora" o tome se agencija GG&C GmbH izričito distancirala od previsokih ili netransparentnih pristojbi te naglasila kao se zalaže za pravedne uvjete. No agencija ujedno priznaje da lokalni partneri u trećim zemljama obračunavaju naknade za određene usluge na licu mjesta. Westfleisch je na reporterski upit kazao da je u međuvremenu prekinuta suradnja s GG&C GmbH-om.

Među klijentima te agencije se, prema istraživanjima "Monitora", nalaze i druga poduzeća njemačke mesne industrije, pa čak i veliki koncerni poput Tönniesa koji danas nosi naziv „Premium Food Group". Ta tvrtka je priopćila da je također u međuvremenu okončalo suradnju s agencijom GG&C GmbH, istaknuvši: „Takva praksa je za nas neprihvatljiva." Vrbovanje radne snage se vrši „isključivo u skladu sa zakonima".

Otkaz u slučaju bolesti?

Ali za radnike stanje često ostaje teško. Tako indijski radnici govore o tome kako su u Westfleischu dobili otkaz za vrijeme probnog roka jer su bili bolesni. A kako poslodavci u slučajevima ovakvih zapošljavanja često osiguravaju i smještaj, za koji se stanarina izravno odbija od plaće, morali su, kažu, iseliti iz svojih soba. Westfleisch je na upit odgovorio da je u prošlosti „u pojedinačnim slučajevima (…) prekinuta suradnja s uposlenima". Sada poduzeće, prema vlastitim riječima, planira uspostaviti „financijskih paket pomoći za posebno pogođene radnike".

No istraživanja Monitora su pokazala da je Westfleisch u Vijetnamu sam ubrao posredničke pristojbe od uposlenika. Na pitanje o tome je Westfleisch potvrdio da je povremeno naplaćivao paušale za posredovanje. Time se slijedio model koji je u Vijetnamu uobičajen i u skladu je sa zakonom, poručuje se iz ove tvrtke i dodaje da su ti paušali bili „prihvatljivo" visoki te da su, između ostalog, sadržavali i tečaj jezika.

Ovisnost uposlenika i pritisak koji leži na njima dostižu jednu novu razinu s ljudima iz trećih zemalja, kaže Peter Kossen. Taj svećenik iz grada Lengericha se već godinama zalaže za pogođene radnike u mesnoj industriji: „Obitelji su dizale kredite kako bi svoga mladog čovjeka poslali na put. Taj projekt onda ne možete jednostavno prekinuti. Inače se vratite nazad i ništa niste postigli – samo nagomilali dugove."

Mesna industrija i „organizirana neodgovornost"

Već u prošlosti je mesna industrija bila u fokusu javnosti zbog izrabljivanja svojih uposlenika i zbog posredovanja osoblja uz pomoć sub-poduzeća. Tada se obećavalo poboljšanje.

Politika je tada reagirala s pooštravanjem zakona i zabranila, primjerice, takozvane radne ugovore prema kojima se ljude nije upošljavalo izravno u tim mesnim koncernima, već u sub-poduzećima. Trebalo se postići da koncerni konačno više ne prebacuju odgovornost. Ministar rada pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Karl-Josef Laumann (CDU) tada je stanje u mesnoj industriji opisao kao „organiziranu neodgovornost".

Na upit "Monitora" o aktualnim slučajevima, Laumann ne vidi potrebu za promjenom zakonskih okvira. On upućuje na to da dolazi do nepoštivanje zakona ukoliko se radnike nakon dolaska u Njemačku ne zaposli u skladu s kvalifikacijom ili ih se ne plati adekvatno. Djelovanje mnogih agencija za posredovanje Laumann, međutim, vidi kritično: „Agencije za posredovanje nose veliku odgovornost pri vrbovanju strane stručne radne snage. Kad ljudi iz inozemstva dođu kod nas da bi radili, onda to mora proteći pravedno i transparentno", ističe Laumann.

Nakon pet godina, od 1. lipnja za goste bi ponovno trebalo biti spremno nekada ekskluzivno ljetovalište i ponos crnogorske turističke ponude – Sveti Stefan. Vila Miločer, uz Sveti Stefan, bit će otvorena 21. svibnja na 20. obljetnicu obnove neovisnosti Crne Gore, dok će se otočić koji je punih pet godina zjapio prazan, otvarati postupno.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što se zakupac, tvrtka Adriatic Properties i vlada Crne Gore nisu mogli dogovoriti o uvjetima i načinu korištenja otoka i plaža za sve turiste, a ne samo za goste hotela. Godine 2021. pokrenut je arbitražni postupak u Londonu koji je nedavno zaključen nagodbom.

„Ovim potezom Vlada, na čelu s premijerom Milojkom Spajićem, uklanja rizik isplate moguće odštete veće od 100 milijuna eura, a novim predloženim rješenjem povećava se iznos prihoda, odnosno zakupnine koju ostvaruju poduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan hoteli. Novost i vrlo važna stavka za sve građane Crne Gore jest to što će država predloženim rješenjem imati godišnji udio u dobiti od 10 posto“, poručili su iz Vlade, dodavši da u Miločerskom parku neće biti dodatne gradnje.

S druge strane, potpredsjednik oporbene URE Blažo Rađenović pozvao je Specijalno državno odvjetništvo i Zaštitnika imovinsko‑pravnih interesa Crne Gore da se hitno uključe kako bi se spriječila šteta za državu i, kako tvrdi, „potencijalno koruptivan posao Vlade i drugih sudionika u slučaju Svetog Stefana“. Podsjetio je da je aktualni ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj ranije izjavio kako su se stekli uvjeti za raskid ugovora sa zakupcem i potpuni povratak hotela Sveti Stefan pod upravljanje države.

Hrvatska i Albanija su bile brze, a Crna Gora...

Zbog izostanka konkretnih i koordiniranih mjera za privlačenje turista koji, očekivanja od turističke sezone u Crnoj Gori „umjereno su pozitivna“, rekao je za DW član Odbora za turizam Gospodarske komore Crne Gore i vlasnik turističke agencije Dragan Ivančević. „Za razliku od susjednih zemalja, poput Albanije i Hrvatske, koje su brzo reagirale i aktivno surađuju s touroperatorima i zračnim prijevoznicima na operativnim mjerama, Crna Gora nije iskoristila priliku za znatnije povećanje broja turista“, kaže Ivančević. Dodaje da bi se broj gostiju povećao kada bi se uspostavila suradnja s relevantnim partnerima na europskim tržištima i provele ciljane mjere potpore gospodarstvu.

Podsjeća i na stare probleme: „Na žalost, ni ove godine u sezonu nismo ušli sa završenim cestama i potpunom komunalnom infrastrukturom“, kaže Ivančević.

„Crna Gora još ima priliku pozicionirati se kao sigurna i atraktivna destinacija za europske turiste koji su odustali od aranžmana u zemljama Bliskog istoka", vjeruje i ministrica turizma Simonida Kordić, dodavši da položaj Crne Gore poboljšavaju nove zračne linije, festivali Sea Dance i Exit te ponovno otvaranje Svetog Stefana.

Gdje su Nijemci?

Turistički kompleks Ada Bojana u Ulcinju prvu brojniju skupinu gostiju dočekuje već za prvomajske blagdane. Direktor poduzeća Ulcinjska rivijera Armend Mila to vidi kao uvod u dobru sezonu: „Napokon se pokrenuo kotač razvoja Ade Bojane, a to primjećuju i gosti koji ovdje dolaze godinama. Otvorili smo nizozemsko tržište, koje - za razliku od prethodnih godina, ima izravne letove prema Podgorici i Tivtu. Očekujemo povećanje prihoda od 25 posto u odnosu na 2025. godinu, a trenutačno imamo 46 posto više rezervacija nego prošle godine“, rekao je Mila za DW.

Strani turisti prošle su godine ostvarili 95,8 posto svih noćenja u Crnoj Gori, a najviše ih je bilo iz Srbije, Rusije i Bosne i Hercegovine. Nasuprot tome, prošle godine je tek svaki dvadeseti gost dolazio iz Njemačke: „Nekada je bilo mnogo gostiju iz Njemačke koji su rado boravili u Ulcinju. Privlačili su ih sunce, more, očuvana priroda i gostoprimstvo domaćina. Pozivam ih da ponovno dođu i uživaju u kupanju, vodenim sportovima, šetnjama Starim gradom i tradicionalnoj kuhinji. Iako mnogo ovisi o razvoju situacije na Bliskom istoku, nadam se da će sezona biti dobra“, rekao je za DW dugogodišnji ulcinjski ugostitelj Agim Gimo Nimanbegović.

Tko ovih dana hoda golemim industrijskim sajmom u Hannoveru, najvećim takvim na svijetu, sa zaprepaštenjem gleda robote kojima upravlja umjetna inteligencija (UI). Oni se rukuju, odgovaraju na pitanja na mnogim jezicima, pa čak i vare metal.

No pravi hit sajma posjetitelji ne mogu ni vidjeti ni dodirnuti. Skriven je na serverima. Riječ je o podacima, kao sirovini budućnosti. Vrlo brzo oni će odlučivati tržišne utakmice, možda i to koja će država biti bogata, a koja će zaostajati.

Država crpi podatke

Kina uvelike prikuplja i privatne podatke. Svaki građanin na temelju njih dobiva „ocjenu“. Taj sustav „socijalnog kredita“ službeni Peking opravdava željom da se u zajednički život unese više morala i poštenja, kao i borbom protiv prijevara i korupcije.

Sada su na redu industrijski podaci. „Posljednjih godina kineske su vlasti digitalnu transformaciju postavile kao prioritet i potiču je u područjima informacijske infrastrukture, digitalne ekonomije i inteligentne proizvodnje“, kaže istraživačica Qi He s kineskog Ženskog sveučilišta u Hunanu. „Političke strukture to podržavaju financijskim subvencijama, poreznim poticajima, posebnim regionalnim fondovima za inovacije te poticanjem suradnje industrije, znanosti i istraživanja“, dodaje ona.

Komunistički tehnokratski vrh odavno je prepoznao važnost cijele stvari. Već 2023. osnovana je Nacionalna uprava za podatke. Niknuli su brojni ponuđači proizvoda i tehnologija. Tim povoljnim okruženjem Kina privlači međunarodne istraživače i strane investicije. No rezultati istraživanja i sami podaci nalaze se pod državnim nadzorom. Još 2022. pooštrena su pravila za „izvoz“ podataka izvan Kine. „Važni podaci“ smiju se dijeliti prema van samo uz posebnu dozvolu, ali što su točno „važni podaci“ – određuje državni nadzor.

Podaci kao moć

Europska unija žali se da su europske tvrtke koje posluju u Kini posljednjih godina suočene s neizvjesnošću. Pojam „važnih podataka“ labavo je definiran i primjenjuje se vrlo široko, priopćuje Europska komisija. Zbog toga europski investitori oklijevaju pri ulaganju u Kinu. „Kineski regulatorni pristup želi uspostaviti suverenitet nad podacima“, piše Jiwei Qian, istraživač na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. To, dodaje on u svojoj novoj knjizi, stavlja tvrtke pred golem izazov – kako poslovati globalno kada ne znaju kada i koje podatke iz Kine smiju koristiti?

Političari i gospodarstvenici u Kini slažu se da su podaci vrijedniji od zlata. Nova petoljetka, kineski plan razvoja, predviđa širenje autonomne digitalne infrastrukture. „Infrastruktura za UI masovno se gradi i sve je manje ovisna o stranoj tehnologiji“, kaže Rebecca Arcesati, poznavateljica Kine iz berlinskog think tanka MERICS.

No događa se i više od toga – kinesko rukovodstvo smatra da se vrijednost podataka može mjeriti, pa bi trebala stajati i u bilancama tvrtki. „Zakonodavac radi na tome da utvrdi vrijednost važnih podataka“, rekao nam je kineski profesor prava koji nije želio da mu spominjemo ime.

Državne institucije uskoro bi mogle procjenjivati podatke i pripisivati im vrijednost. Banke bi zatim, pri odobravanju kredita tvrtkama, uzimale u obzir koliku vrijednost to poduzeće ima – ne financijski, već prema podacima, blagu kojim raspolaže. „Tvrtke bi se, primjerice, u stečajnom postupku mogle pozvati na vrijednost podataka koje imaju u posjedu“, kaže kineski profesor.

Njemačka kao partner

I Njemačkoj, kao industrijskoj naciji, potrebni su podaci iz Kine. To se posebno odnosi na proizvođače automobila, primjerice za istraživanja autonomne vožnje. Trenutačno sve njemačke automobilističke marke još ostvaruju profite na kineskom tržištu. No to će se s vremenom smanjiti ako ne budu ulagale u inovacije.

Prije dvije godine Kina i Njemačka dogovorile su pokretanje dijaloga na području automatizirane i umrežene vožnje. Do 2029. trebao bi se uspostaviti ravnopravan pristup podacima u tom području. No Njemačka industrijska i trgovinska komora upozorava poduzeća da u Kini „moraju proći postupak certifikacije ili sigurnosnu provjeru kineskih službi“ kako bi mogla koristiti podatke iz Kine.

Europska komisija prati tu temu. „Protok podataka neizostavan je za trgovinu. Značajan dio stranih izravnih ulaganja između EU-a i Kine ovisi o sposobnosti poduzeća da prekogranično upravljaju svojim podacima“, navodi Europska komisija. To se posebno odnosi, dodaju, na financije, osiguranja, farmaceutsku industriju, automobile te informacijske i komunikacijske tehnologije.

Na kraju je sve moralo ići vrlo brzo: poziv na konferenciju za novinare stigao je tek poslijepodne dan ranije – iako je kanadski ministar za digitalizaciju Evan Solomon zbog toga posebno doputovao iz Kanade. Njega je na konferenciji za novinare njemačke vlade dočekao njegov njemački kolega i domaćin Karsten Wildberger (CDU), zajedno s gospodarskim izaslanstvom triju poduzeća.

Vijest dana glasi: kanadski AI‑startup Cohere preuzima Aleph Alpha iz Heidelberga. Takva povezivanja nisu rijetkost, ali ova fuzija ima političku težinu.

Interes i Kanade i Njemačke

Jasno je da Njemačka želi smanjiti ovisnost o SAD – ne samo na vojnom planu, nego i u području umjetne inteligencije. Njemačkim tržištem zasad dominiraju OpenAI, Microsoft i Google. Upravo zato postoji zabrinutost da važni podaci odlaze u SAD, ali i strah da se u vrijeme napete transatlantske suradnje zemlja izlaže ucjenama ako ne postoji domaća alternativa velikim tehnološkim kompanijama.

Stoga je razumljivo što njemački ministar za digitalizaciju Wildberger stalno naglašava važnost digitalne suverenosti. Ona je, kako je rekao, „važan cilj“ njemačke vlade. Današnji dan nazvao je „prekretnicom koja pridonosi suverenosti“. Istodobno je priznao da se vodeći akteri u području umjetne inteligencije nalaze u Sjedinjenim Državama, ali i poručio da Njemačka treba „drugačiji put od američkog“. Upravo to bi trebao omogućiti ovaj spoj.

Više kanadsko nego njemačko

Novo njemačko‑kanadsko AI‑poduzeće pritom će vjerojatno biti mnogo više kanadsko nego njemačko: kanadski startup Cohere trebao bi držati 90 posto udjela u zajedničkoj tvrtki. Schwarz Grupa, kojoj pripadaju Lidl i Kaufland, sudjeluje s 500 milijuna eura i namjerava AI‑rješenja nove tvrtke koristiti u vlastitim cloud‑uslugama.

Cilj je, poručile su tvrtke, ponuditi „sigurnu alternativu za primjenu umjetne inteligencije“, posebno u području javne uprave, financija, obrane, energetike, telekomunikacija i zdravstva.

Je li to doista znači "neovisnost"?

Kanadski ministar za digitalizaciju Solomon slaže se s Wildbergerom: njemačko‑kanadska umjetna inteligencija može vladama doista ponuditi stvarnu suverenost i sigurnost podataka. Riječ je o tome da se osigura da važni podaci podliježu vlastitim zakonima i da ne budu izloženi pritisku drugih država.

Na konferenciji za novinare njemačke vlade sudionici su isticali pozitivne strane fuzije. Glavni direktor Coherea Aidan Gomez govori o „neovisnoj alternativi prilagođenoj poduzećima“, utemeljenoj na suverenosti. Rješenja se želi ponuditi tvrtkama i vladama diljem svijeta.

Od čuda od djeteta do ruba propasti

Stručnjak u tom području, Markus Beckedahl iz Centra za digitalna prava i demokraciju smatra međunarodnu suradnju u načelu ispravnom i nužnom – osobito ako se želi smanjiti ovisnost o SAD i Kini. Prema njemu, može se razumjeti kako Njemačka i Kanada traže načine ojačati digitalnu suverenost i tješnju gospodarsku suradnju pa je suradnja sama po sebi smislena.

No konkretan primjer Aleph Alphe vidi znatno kritičnije. Tvrtka je politički i medijski predstavljana kao „njemačko čudo“ i ogledni primjerak AI‑booma – uz potporu njemačke vlade. Ali taj njemački "šampion" u umjetnoj inteligenciji nije ispunio očekivanja: druga su poduzeća razvila bolje proizvode i snažnije tržišne pozicije.

Tek u siječnju postalo je poznato da je Aleph Alpha morao otpustiti 50 zaposlenika. Osnivač Jonas Andrulis već je krajem 2025. napustio položaj direktora svoje tvrtke. Utoliko je i sad ovu suradnju predstavljati kao europskog prvaka je "bacanje pijeska u oči", kaže Beckedahl. Preuzimanje Aleph Alphe prije svega vidi kao „rješenje koje čuva obraz, prije nego što se navodni njemački prvak u AI još više pretvori u ruševinu".

„Suverenost nisu tek usamljeni svjetionici"

Posebno kritičnim Beckedahl smatra političko pakiranje ovog posla. Ako Cohere drži oko 90 posto udjela, to je u praksi preuzimanje, a ne izgradnja njemačkog ili europskog prvaka. Time znatno gubi na vjerodostojnosti narativ digitalne suverenosti. Kanada, doduše, dijeli vrijednosti s Europom, ali nije članica EU. Njemačka suverenost time se svodi prije svega na djelomično smanjenje ovisnosti o američkim korporacijama, a ne na stvarnu europsku kontrolu.

Sličnu kritiku iznosi i stručnjakinja za umjetnu inteligenciju Rebecca Lenhard iz zastupničkog kluba Zelenih u Bundestagu. Ona zamjera saveznoj vladi što sada izdvaja jednu pojedinačnu inicijativu, a da pritom prethodno nije pružila pouzdan pregled digitalnih ovisnosti i postojećih europskih alternativa. „Samo tako država može ciljano smanjivati ovisnosti, stvoriti stvarnu slobodu izbora i omogućiti digitalnu samoodređenost u praksi, umjesto da je samo politički obećava“, kaže Lenhard.

Prvo da vidimo, što se tako može...

Iako fuziju smatra načelno pozitivnom, digitalna suverenost, prema Lenhard, ne nastaje kroz pojedinačne projekte‑svjetionike, nego kroz ekosustav. Presudna je transparentnost: država ne smije „u zakulisnim razgovorima proglašavati AI‑prvake“, nego mora jasno pokazati koje su obveze, narudžbe ili politička očekivanja povezana s takvim dogovorom.

Lenhard sumnja kako jedna jedina fuzija može ugroziti dominaciju OpenAI, Microsofta ili Googlea. Za to je potreban širok europski AI‑ekosustav koji obuhvaća istraživanje, računalne kapacitete, otvoreni kod, pravednu regulaciju i jasna tržišna pravila.

Hoće li se povezivanje uistinu pokazati kao korak prema većoj digitalnoj suverenosti – ili će ostati tek prijateljsko preuzimanje propalog njemačkog AI‑prvaka – u konačnici će ovisiti o tome hoće li iz njega proizaći konkurentan proizvod.

Stotine radnika poslano je kućama na prinudni godišnji odmor, dok će se gotovo 2.000 zaposlenih naći u neizvjesnosti i strahu od gubitka radnih mjesta. Pad Željezare sada prijeti izazivanjem lančane reakcije koja bi mogla pogoditi i do 500 kooperantskih firmi u BiH.

Generalni direktor tvrtke Ahmed Hamzić nije krio emocije. On je tek kratko na čelu Nove Željezare, a dočekao ga je najgori scenarij. „Nažalost, nismo uspjeli. Sav uloženi trud je poraz, ne samo za mene, nego i za ove ljude ovdje. Ovo je najteži dan i najveći poraz u mom životu“, rekao je Hamzić.

"Bez čelika nema ni države"

Nova Željezara Zenica prošle je godine poslovala s gubitkom od gotovo 97 milijuna maraka. Iako je taj minus donekle smanjen u tekućoj godini, opstanak na otvorenom tržištu nije bio moguć, prvenstveno zbog konkurencije iz Azije i dampinških cijena. Uprava dodatno zamjera inertnost federalnoj vlasti, naglašavajući da je ovakav ishod bio vidljiv mjesecima ranije.

„I nakon šest mjeseci Vlada Federacije BiH s nama komunicira preko medija, a bh. privredu pokušava spasiti priopćenjima“, poručio je Hamzić.

Stručnjaci i sindikati upozoravaju na pogubne posljedice. „Sve države u regiji i svijetu na razne načine štite svoju industriju čelika. Kvotama, carinama, subvencijama i pomoći. Jer je industrija čelika temelj cijele privrede. Bez vlastitog čelika BiH nije suverena država“, ističe Kenan Mujkanović iz Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona.

S njim se slaže i predsjednik Kantonalne privredne komore Tuzla Nedret Kikanović, koji naglašava da je BiH izgubila najvećeg izvoznika te da će se to odraziti na cjelokupnu industriju.

Blokada kvota

Kriza u Zenici dodatno je produbljena činjenicom da Željezara već dvije godine bilježi gubitke zbog neusvajanja Odluke o zaštiti domaće proizvodnje čelika. Vijeće ministara BiH je u nekoliko navrata odbilo usvojiti mjere zaštite, pri čemu su protiv takve odluke glasali ministri iz HDZ-a BiH.

„Recite mi kada bismo mogli očekivati efekte da bi se eventualno pomoglo takvoj jednoj kompaniji kao što je Željezara", upitala je Borjana Krišto (HDZ BiH), predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, aludirajući na dug period početka primjene mjera, čak i kada bi dobile zeleno svjetlo.

Dok Europska unija pooštrava uvjete za uvoz čelika kako bi zaštitila svoju proizvodnju od jeftinih kineskih proizvoda, u BiH takve mjere izostaju.

Traženje spasa preko Energoinvesta

Visoka peć će biti zasuta koksom, što tehnički ostavlja mogućnost ponovnog pokretanja u budućnosti. Vlada Federacije BiH želi izbjeći stečaj i nada se stabilizaciji tvrtke preko Energoinvesta.

„Umjesto stečaja Vlada FBiH pokreće proces konsolidacije i restrukturiranja sa ciljem očuvanja proizvodnje, radnih mjesta i stabilnosti domaće industrije“, navodi se u priopćenju Vlade.

Dodaju da obveze tvrtke prema javnim preduzećima, poput Elektroprivrede BiH, Energoinvesta i Željeznica FBiH, kontinuirano rastu te da ne postoji jasno definiran plan vlasnika za opstanak firme. U tom kontekstu je Vlada kao operativnog nositelja procesa konsolidacije prepoznala Energoinvest, oslanjajući se na iskustvo te kompanije u vođenju složenih sustava.

Zenica nije usamljeni slučaj

Gašenje ove industrije usko je povezano sa sudbinom drugih giganata. Problem je eskalirao kada je lukavačka Koksara (ranije GIKIL) otišla u stečaj krajem 2025. godine, čime je visoka peć u Zenici ostala bez domaće sirovine.

U isto vrijeme je novi udar došao iz Prijedora. Sredinom 2025. godine tvrtka Pavgord, na čelu s biznismenom Gordanom Pavlovićem, kupila je ArcelorMittalove pogone i u Zenici i rudnik Ljubiju u Prijedoru. Ipak, samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja prijedorski rudnik otišao je u stečaj, a radnici su nedavno stupili u štrajk.

„Dovedeni smo do zida. Štrajkamo glađu kako bismo nekoga osvijestili, jer ovo je već kraj. U Prijedoru više nema rudarstva“, izjavila je tijekom štrajka radnica Milena Ćurić.

Iako su radnici Ljubije upozoravali da se tvrtka svjesno gasi kako bi se rasprodala imovina, Vlada Republike Srpske ugasila je trenutni požar osiguravši šest milijuna maraka za otpremnine.

Sindikat metalaca FBiH sada zahtijeva hitno donošenje rokova, usvajanje zaštitnih mjera i precizan plan djelovanja, najavljujući prosvjede pred zgradama Vlade FBiH i Vijeća ministara 30. travnja.

„Mi ćemo možda i naći posao, otići ćemo u Europu. Ali tada će političari morati objasniti umirovljenicima zašto nema mirovina. Kada za jedan dan preko tisuću ljudi ostane bez posla, to je pogubno za državu“, zaključuje predsjednik Sindikata Nove Željezare Zenica Rašid Fetić.

Njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche (CDU) iznijela je mnoštvo loših vijesti kad je stala pred novinare u Berlinu. Procjenjuje se, rekla je, da će zbog rata u Iranu rast njemačkog gospodarstva ove godine iznositi tek mršavih 0,5 posto. „Ta eskalacija nas je ekonomski unazadila“, rekla je ova demokršćanka.

Godišnje ekonomsko izvješće, koje je predstavila u siječnju prije američkih i izraelskih udara na Iran, sada može baciti u smeće. Tada je još predviđala lagan, ali stabilan oporavak gospodarstva.

U njezinom ministarstvu razvijaju scenarije – što ako rat potraje? Što ako Hormuški tjesnac ipak uskoro bude otvoren pa nafta normalno poteče? No koji će se od tih scenarija ostvariti, to ni ministrica ne može pretpostaviti. Za to je ovih dana potrebna kristalna kugla.

Izvjesno je, pak, kaže Reiche, da će inflacija ove godine dosegnuti barem 2,8 posto. Poskupljenja su potaknuta skokom cijena benzina, nafte, plina i struje.

Šok i kriza

Nakon recesije, njemački gospodarski rast djelovao je kao nježan cvijet, krhko. A sada su vjetrovi udarni. „Rat na Bliskom istoku doveo je do energetskog šoka koji nismo mogli spriječiti, ali realno opterećuje ljude i gospodarstvo“, kaže Reiche.

Dodaje da su reforme postale još hitnije kako bi se podigao „potencijalni rast“. Računa se da taj „potencijal“ njemačkog gospodarstva – dakle rast u „normalnim“ vremenima – iznosi svega 0,5 posto. A to je premalo da osigura blagostanje u Njemačkoj u nadolazećim godinama.

I sadašnji tanki oporavak nakon recesije može se zahvaliti golemim državnim ulaganjima. Vlada kancelara Friedricha Merza zadužila se za bilijun eura, od čega polovica ide u obranu, a polovica u infrastrukturu.

Radna mjesta u industriji nestaju ili se sele u inozemstvo, žali se Reiche. „Slabost gospodarskog rasta je strukturne prirode – druge zemlje su bolje odradile domaću zadaću.“ Prema navodima Europske komisije, Njemačka ima najniži rast u Europskoj uniji.

Reiche protiv poreza na ekstra-profit

Reiche, konzervativna političarka s iskustvom u realnom gospodarstvu, skeptično gleda na uplitanje politike u slobodno tržište, primjerice ograničenjem cijene goriva na benzinskim postajama. Tu se razlikuje od ministra financija Larsa Klingbeila koji je ujedno i čelnik socijaldemokratskog koalicijskog partnera u vladi.

Porezni novac koji bi se iskoristio za neke olakšice „ne pada s neba", rekla je Reiche. Taj porezni novac se mora tek zaraditi, poručuje ona.

Ona odbija i poseban porez na ekstra-profit kojeg ostvaruje naftna industrija u Njemačkoj. Kaže da bi to moglo dovesti do toga da rafinerije smanje kapacitete ili odu poslovati drugdje.

I Europska komisija na takav namet gleda sa skepsom, premda ga je omogućila s početkom ruske agresije na Ukrajinu prije četiri godine. Njemačka je na konto tog poreza inkasirala dvije i pol milijarde eura, no pred Europskim sudom u Luksemburgu još se vode postupci zbog toga.

Morat će se stegnuti remen za koju godinu

Vodeći ekonomski instituti u Njemačkoj su još prije Uskrsa izašli sa svojim prognozama. Slično kao sada Ministarstvo gospodarstva, i oni su prepolovili prognoze rasta.

Timo Wollmersheim, koji se bavi rastom u Institutu za istraživanje gospodarstva pri Sveučilištu u Münchenu, podsjeća da će i taj minimalni rast uslijediti tek kao posljedica masovnih državnih investicija. A to ima svoju cijenu.

Kamate na državni dug porast će toliko da će krajem ovog desetljeća, kažu stručnjaci, biti potrebni „značajni napori u konsolidaciji“. Prevedeno na jezik običnih ljudi – morat će se stezati remen. I taj novac će, primjerice, nedostajati za ulaganja u socijalne programe ili povećanja mirovina.

Nadu ne ulijeva ni raspoloženje njemačkih poduzeća koja smatraju da se na rat na Bliskom istoku negativno odrazio na poslovanje te da se postojeći problemi samo pojačavaju. A međunarodne firme su suzdržane sa svojim investicijama u Njemačkoj, kako izvještava društvo za ispitivanje gospodarstva KPMG. Kao razlog se navodi da je birokracija previše kompleksna i da nema značajnoj napretka po pitanju digitalizacije u ovoj zemlji.

Rusija planira obustaviti tranzit nafte iz Kazahstana u Njemačku putem naftovoda Družba od 1. svibnja, čime se dovodi u pitanje rad ključne rafinerije koja osigurava većinu dizela, benzina i lož-ulja za grad Berlin.

Rafinerija PCK, smještena u gradu Schwedt oko 100 kilometara sjeverno od Berlina, dobiva naftu putem tog naftovoda. Ranije je bila pod upravom ruske naftne kompanije Rosneft, ali je njemačka vlada preuzela kontrolu nad njenim poslovanjem nakon invazije Moskve na Ukrajinu u veljači 2022. Od tada je rafinerija sve više uvozila sirovu naftu iz Kazahstana, koja se transportira iz središnje Azije preko ruskog teritorija do Berlina. Njemačko Ministarstvo za gospodarstvo i energiju potvrdilo je ovu informaciju: „Rosneft Njemačka obavijestio je Saveznu mrežnu agenciju da je, prema uputama ruskog Ministarstva energetike, zabranjen tranzit kazahstanske sirove nafte putem naftovoda Družba preko ruskog teritorija prema rafineriji PCK od 1. svibnja 2026. godine."

„Ruska Federacija još nije službeno potvrdila ovu informaciju njemačkoj vladi. Rosneft Njemačka trenutačno procjenjuje posljedice i prilagodit će se eventualnim promjenama situacije." Agencija Reuters je prva objavila ovu vijest 21. travnja, pozivajući se na više izvora iz industrije.

Ključna rafinerija

Rafinerija snabdijeva Berlin i okolnu regiju s više od 90% benzina, dizela i lož-ulja. Međutim, rafinerija nije potpuno ovisna o nafti iz Kazahstana. Od 2022. godine većina nafte dolazi preko luka poput Rostocka, ali i iz Poljske, a ne putem naftovoda Družba.

Ipak, potpuni prekid isporuka putem Družbe predstavljao bi veliki izazov, jer oko 17% od gotovo 12 milijuna tona nafte, koje rafinerija godišnje preradi, dolazi tim putem. „Prekid isporuka kazahstanske nafte rafineriji PCK ne ugrožava u konačnici sigurnost snabdijevanja Njemačke naftnim derivatima, iako bi PCK Schwedt morao raditi smanjenim kapacitetom“, rekao je glasnogovornik Ministarstva.

Ministarstvo je dodalo da će Rosneft Njemačka „ispuniti svoje obveze“ i „iskoristiti postojeće opcije kako bi se osigurala stabilno snabdijevanje u Njemačkoj. Iako rafinerija vjerojatno ima dovoljno alternativa za održavanje većine snabdijevanja, ova vijest dolazi u trenutku kada se Europa i drugi dijelovi svijeta suočavaju s jednom od najozbiljnijih energetskih kriza posljednjih desetljeća.

Rat u Iranu i zatvaranje Hormuškog tjesnaca smanjili su protok nafte prema Europi i Aziji, što je dovelo do naglog rasta cijena. Kerozin, koji je jedan od glavnih proizvoda rafinerije PCK, trenutno je poseban problem. Aviokompanije širom svijeta bile su prisiljene smanjiti broj letova, a Lufthansa je ovoga tjedna ukinula 20.000 letova iz rasporeda za razdoblje od svibnja do listopada.

Prijetnja energetskoj sigurnosti Europe

Rusija je više puta koristila izvoz energije kao političko sredstvo od početka invazije na Ukrajinu 2022. godine. Rat je na kraju doveo do toga da Europska unija smanji ovisnost o ruskoj nafti i plinu.

Od početka rata je ovisnost EU-a o ruskom plinu smanjena sa 45% ukupnog uvoza na 12% u 2025. godini. Kod nafte je taj udio smanjen sa 27% na 2%. Cilj inicijative REPowerEU je potpuno ukidanje uvoza ruskih energenata do 2027. godine.

Ekonomist Benjamin Hilgenstock izjavio je da će Rusija nastaviti ugrožavati energetsku sigurnost Europe kad god to bude mogla: „Ova vijest još jednom pokazuje da će Rusija moći prijetiti europskoj energetskoj sigurnosti sve dok se potpuno ne obustavi uvoz iz Rusije i preko njenog teritorija."

„Čak i relativno male količine mogu biti vrlo osjetljive za pojedine zemlje, regije ili rafinerije. Njemačka i EU trebali bi što prije provesti napuštanje ruskih fosilnih goriva, bez daljnjih odgađanja", istaknuo je Hilgenstock.

Neizvjesna budućnost

Ruska vlada još nije komentirala ovu odluku. Međutim, predsjednik Vladimir Putin je prošlog mjeseca pozvao svoju vladu da razmotri mogućnost smanjenja energetskih isporuka Europi.

Kazahstanski ministar energetike Yerlan Akkenzhenov sugerirao je da bi obustava isporuka mogla biti povezana i s tehničkim problemima uzrokovanima ukrajinskim napadima dronovima na rusku energetsku infrastrukturu. Kazahstan je počeo slati prve količine nafte u Schwedt u siječnju 2023. godine. Do tada je rafinerija gotovo isključivo koristila rusku naftu.

Iako je ova vijest loša, uspješno smanjenje ovisnosti rafinerije o ruskoj nafti od 2022. pokazuje da postoji realna mogućnost pronalaska alternativnih izvora, ako dođe do trajnog prekida isporuka putem Družbe. Rafinerija, koja je i dalje u vlasništvu Rusije ali pod upravom Njemačke, trenutno je izuzeta iz američkih sankcija protiv Rosnefta. To izuzeće je trebalo isteći 29. travnja, ali je produženo u ožujku bez preciziranog roka.

Sankcije zabranjuju zapadnim tvrtkama poslovanje s Rosneftom, ali je njemačka vlada intenzivno lobirala u Washingtonu kako bi rafinerija mogla nastaviti rad zbog svog strateškog značaja.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...