Vecernji list

Mario (30), Mijat (29) i Matija (22) naizgled nemaju ništa zajedničko. Jedan je iz Tuzle, drugi iz Negotina, treći iz Zagreba. Završili su različite srednje škole i fakultete, bave se različitim zanimanjima i međusobno se ne poznaju.

Zajedničko im je da dolaze s prostora bivše Jugoslavije. I da žive u inozemstvu ili tek planiraju otići.

Sva trojica za DW kažu da odluku o odlasku nisu donijeli preko noći. Iako im je motivacija za odlazak bila različita, razlozi su isti: neuređenost sustava i nedostatak organizacije društva.

„Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske? Tamo ništa ne funkcionira! Ne funkcionira javni prijevoz, dječji vrtići, nema posla, nema stanova, sve je skupo. Ljudi žele živjeti u državama koje funkcioniraju, nije stvar samo u novcu“, priča nam Matija, koji od 16. godine živi u njemačkom gradu Mainzu.

Jedan od mnogih

Da u odluci o iseljenju nisu usamljeni, svjedoči podatak da prostor bivše Jugoslavije svake godine u prosjeku napusti oko 133.500 ljudi. To pokazuje baza podataka međunarodne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja bilježi broj osoba koje su se doselile u neku zemlju tijekom jedne godine.

Iako na nacionalnoj razini (osim u Hrvatskoj) ne postoje službene statistike o broju onih koji napuštaju zemlju, podaci OECD-a za 31 državu pokazuju da je od 2019. do 2023. godine – posljednja za koju su dostupni podaci – Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu ukupno napustilo više od 660.000 ljudi.

Prema ovim podacima, vodeća zemlja po odljevu mozgova je Hrvatska, koju godišnje napusti oko 47.000 ljudi, odnosno svaki 80. stanovnik, budući da populacija broji oko 3.8 milijuna građana. Sljedeća na ovoj neslavnoj listi je Srbija, koja godišnje u prosjeku ostane bez 43.000 stanovnika, dok iz Bosne i Hercegovine svake godine ode oko 40.000 građana.

Generalna tajnica Vijeća za regionalnu suradnju Majlinda Bregu je 2023. godine priopćila da će, prema procjenama, regija zapadnog Balkana u predstojećim desetljećima izgubiti između jedne četvrtine i polovice kvalificiranih i obrazovanih mladih građana, a kao neke od glavnih razloga istaknula je visoku stopu nezaposlenosti, siromaštvo i isključenost.

Zašto mladi odlaze?

Iako migracije iz država nastalih na području bivše Jugoslavije nisu „od jučer“, stručnjaci ukazuju na to da su se faktori posljednjih 30 godina promijenili.

Demograf Vladimir Nikitović s Instituta društvenih znanosti u Beogradu za DW objašnjava da, za razliku od tzv. potisnih faktora koji su nekad dominirali, a prvenstveno su se ticali ekonomskih razloga, danas ljude motiviraju i faktori zadovoljstva ili nezadovoljstva stanjem u društvu.

Ipak, iako kvaliteta života jest važan faktor, Nikitović napominje da on varira ovisno o vrsti zanimanja, te da je teško sa sigurnošću reći da je postao važniji od zarade.

„Kod visokoobrazovanih ljudi, koji po pravilu imaju veća očekivanja od života, kvaliteta života i svi oni faktori koji nisu isključivo vezani za novac ili plaću nalaze se vrlo visoko na listi prioriteta“, ističe on i dodaje:

„S druge strane, kod ljudi koji su u drugim zanimanjima, obavljaju prije svega manualne poslove, gdje su razlike u zaradama često pet ili šest puta veće nego kod nas, sasvim je logično da je gospodarski faktor i dalje presudan. To je i dalje najveći dio ljudi koji odlaze".

Na pitanje kako se aktualna politička događanja odražavaju na motivaciju mladih za odlazak ili ostanak u zemlji, Nikitović kaže da ona svakako imaju utjecaja, ali se mnogo više odražavaju na potencijal za odlazak nego na sam odlazak.

„Političke okolnosti više govore o tome kakvo je stanje u društvu nego o tome hoće li netko zaista migrirati. Kada mladi kažu da bi otišli i kao razlog navode političku situaciju ili stanje u društvu, to više govori o njihovom zadovoljstvu ili nezadovoljstvu društvenim prilikama, nego o tome da će zaista zbog toga otići“, ističe on.

Može li se mlade vratiti novcem?

Za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj još uvijek nema službenog državnog programa za poticaj povratka mladih, srpski i hrvatski čelnici su u posljednje vrijeme ponovo novim mjerama pokušali privući mlade iz inozemstva.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je tijekom jednog od svojih predizbornih govora, ovog puta u Svilajncu, najavio subvencije za povratnike, ne precizirajući koliko bi one iznosile.

Trenutno su u Srbiji na snazi mjere u vidu administrativne pomoći i podrške pri zaposlenju, kao i petogodišnja porezna olakšica u vidu umanjenja osnovice poreza i doprinosa za 70 posto. Drugim riječima, novom obvezniku se davanja državi obračunavaju samo na 30 posto plaće.

Hrvatska vlada nešto je velikodušnija, jer su ulaganja u povratnike milijunska. Kreću se od petogodišnjeg oslobađanja od plaćanja poreza na dohodak, do potencijalnih 27.000 eura za pokretanje vlastitog biznisa.

Iako su ovakve mjere sigurno važne, sugovornici DW-a smatraju da ipak nisu dovoljan poticaj za povratak mladih.

Nenad Jovetić, direktor Instituta za razvoj i inovacije (IRI) iz Beograda, ističe da bi od ključnog značaja kao mjera bili kvalitetan obrazovni i zdravstveni sustav, te da bi njihovo unapređenje u velikoj mjeri moglo privući povratnike, bez obzira na njihove godine.

„Plaća i primanja jesu bitni, ali kada su u pitanju zdravlje ili obrazovanje vaše djece, ako to možete ponuditi mladim ljudima koji su prethodno emigrirali – to bi bila prava stvar”, ističe on.

S time se slaže i demograf Nikitović, koji ove mjere prije vidi kao „politički trik, nego kao mjeru koja zaista može promijeniti situaciju”.

„Većina tih ljudi nema dovoljno povjerenja u društvo, odnosno u državu i način na koji sustav funkcionira. Zato mislim da je financijski poticaj tek sekundaran – mnogo je važnije da ljudi osjete da postoji perspektiva i mogućnost za napredak.”

Da financijski razlozi nisu primarna motivacija za odlazak potvrđuju nam i Mario, Mijat i Matija. Više bi, kažu, voljeli da sustav funkcionira.

Zato političarima na različite načine poručuju istu stvar – riješite sustavne probleme i vratit ćemo se bez ikakvog dodatnog poticaja.

Rusija je od 2026. godine dosad prodala velike količine svojih zlatnih rezervi, dok Kremlj pokušava prikupiti novac kako bi ublažio velik proračunski deficit. Ruska je središnja banka nedavno objavila da su njezine zlatne rezerve početkom srpnja iznosile 73,4 milijuna tzv. trojskih unci, odnosno 2.282 metričke tone. To predstavlja pad rezervi od oko 43,5 metričkih tona od početka 2026. godine. Ruske su zlatne rezerve sada na najnižoj razini od početka invazije na Ukrajinu u veljači 2022. godine.

Cijene zlata dosegnule su rekordne razine početkom 2026. godine, u prosjeku oko 4.800 dolara (4.210 eura) po unci u prva četiri mjeseca, prije nego što su se spustile na sadašnju razinu od oko 4.000 dolara po unci. Prodaja zlata Moskvi je vjerojatno donijela više od pet milijardi dolara.

„Činjenica da prodaju zlato znači da ostaju bez drugih likvidnijih sredstava“, rekla je za DW ekonomistica Elina Ribakova iz Petersonova instituta za međunarodnu ekonomiju (Peterson Institute for International Economics). „Dakle, postoji pritisak na deficit, ali i pritisak na izvore kojima se taj deficit financira.“

Proračunski problemi

Ruski je proračun posljednjih godina pod velikim pritiskom zbog golemog povećanja izdvajanja za obranu, kojima se financira rat u Ukrajini. Ranije ove godine Financial Times objavio je da je rusko Ministarstvo financija upozorilo vladu da će prekoračenje troškova za rat u 2026. godini iznositi najmanje 28 milijardi dolara, uz očekivanje dodatnih prekoračenja u 2027. i 2028. godini.

Troškovi obrane više su se nego učetverostručili u odnosu na 2021. godinu. U 2025. godini iznosili su oko 16 bilijuna rubalja (178 milijardi eura). Chris Weafer, financijski analitičar iz Moskve u konzultantskoj tvrtki Macro-Advisory, kaže da je ruska prodaja zlata značajna, ali da nije riječ o paničnoj prodaji.

„Ovo je iznimna situacija, ali je relativno normalan trend“, rekao je za DW. „To ne znači da će Rusija bankrotirati, da ostaje bez novca ili da joj nije ostalo ništa drugo pa prodaje obiteljsko srebro.“

Navodi da je zlato koje je Rusija prodala uglavnom prodavalo Ministarstvo financija preko Nacionalnog fonda blagostanja Rusije (NWF), a ne Središnja banka Rusije.

„Od početka 2022. godine zlato je bilo jedna od imovina koju je Nacionalni fond blagostanja mogao kupovati, jer američke državne obveznice i njemačke obveznice više nisu bile dostupne zbog sankcija nakon invazije na Ukrajinu.“

Weafer ističe da je zlato postalo ključna likvidna komponenta fonda, što je upravo i svrha takvog državnog fonda: da se prodaje kad su sredstva potrebna, osobito u teškim vremenima. „U tom se smislu može tvrditi da fond ispunjava svoju namjenu.“

Prodaja zlata iz fonda ima za cilj obnovu njegovih takozvanih likvidnih sredstava. Weafer procjenjuje da fond vrijedi približno 150 milijardi dolara, od čega se oko 50 milijardi smatra „likvidnim“.

„Kremlj ne želi da ta rezerva padne jer bi to moglo izazvati dodatne spekulacije o financijskoj krizi ili gospodarskim problemima i oslabilo bi geopolitički položaj Kremlja“, kaže Weafer. „Vlada želi prikazati zemlju kao stabilnu i snažnu, a tih 50 milijardi dolara gotovine važan je dio te slike.“ Dodaje da je važan čimbenik i to što je Rusijajedna od najvećih svjetskih proizvođačica zlata, pa može relativno brzo obnoviti prodane rezerve kupnjom od domaćih proizvođača.

Rusija ima pete najveće rezerve zlata na svijetu, približno na razini Kine, Francuske i Italije, ali znatno iza dviju vodećih zemalja — Njemačke i SAD-a.

Ribakova se slaže da to Rusiji pruža značajnu sigurnosnu rezervu. „Rusija ima prednost“, rekla je. „Ona sama proizvodi zlato. Kad se brinula zbog sankcija, preusmjerila je dio novca u nabavu zlata, koje je kupovala od domaćih proizvođača.“

Financiranje rata u doglednoj budućnosti

Činjenica da je Rusija postala jedan od najvećih prodavača zlata otvorila je dodatna pitanja o njezinu proračunskom deficitu i o tome što to govori o široj gospodarskoj stabilnosti zemlje. Prema nedavnim podacima ruske vlade, potrošnja u saveznom proračunu i deficit mogli bi u 2026. godini premašiti službene planove za više od bilijun rubalja (12,85 milijardi dolara).

Trenutačno se očekuje da će proračunski deficit u 2026. iznositi 1,6 posto BDP-a, odnosno približno 40 milijardi dolara, ali bi mogao i dodatno rasti. Međutim, povećani prihodi od nafte i plina, potaknuti višim cijenama nafte zbog rata u Iranu, pomogli su Moskvi da za sada ublaži proračunske probleme u 2026. godini.

Ribakova kaže da se sve na kraju svodi na cijene i prihode koje Rusija ostvaruje od nafte i plina, nazivajući ih „stvarnim ograničenjem“ sposobnosti Moskve da financira četverogodišnji rat u Ukrajini. „Sve ovisi o tome“, naglasila je. „Kad je cijena nafte visoka, Rusija ostvaruje prihode. Lakše se zadužuje i njezin je domaći financijski sustav zdraviji. Ako cijena nafte padne, recimo na 60 ili 40 dolara, odmah nastupa kriza.“

I Ribakova i Weafer upozoravaju na to da, unatoč očitim gospodarskim poteškoćama, ruska ekonomija trenutačno još uvijek može nastaviti financirati rat smanjenjem potrošnje koja nije vezana za obranu. „Putin može nastaviti ovim putem godinama u sadašnjim okolnostima“, rekla je Ribakova. „Možda bez napretka na frontu, koji nismo vidjeli posljednjih nekoliko godina, ali i dalje sa sposobnošću da ulaže resurse u rat protiv Ukrajine.“

Weafer smatra da čak i ako se "deficit nastavi ovim tempom, Rusija i dalje može pronaći novac i doista neće biti u nekoj ozbiljnoj financijskoj krizi niti u slabom geopolitičkom položaju u sljedećih 12 do 24 mjeseca“. Ipak, ukazuje na očitu dugoročnu štetu koja se nanosi gospodarstvu i probleme koje bi to moglo izazvati u budućnosti. „To stvara ogromne deformacije u gospodarstvu i dugoročno negativnu sliku koja počinje stvarati podjele unutar vlade“. Dodaje da postoji sukob između Kremlja i onih koji su odgovorni za gospodarski razvoj. Njihova je poruka da se sadašnji pristup ne može održati „ako želite da se gospodarstvo nakon mira vrati na normalniji put. To je suština problema“, zaključuje financijski analitičar iz Moskve u konzultantskoj tvrtki Macro-Advisory Chris Weafer.

Djeca koja žive na seoskim gospodarstvima obolijevaju znatno rjeđe od peludne groznice, astme i neurodermatitisa nego djeca koja odrastaju u gradu. Razlog za to sada otkriva nova studija jedne istraživačke skupine iz Münchena. Istraživački tim uspio je naime kod bakterija koje su dio mikrobioma u crijevima krave prvi put pratiti cijeli biološki lanac djelovanja takozvanog „efekta seoskog gospodarstva" (na njemačkom: Bauernhofeffekt).

Dvije trećine zaštitnog učinka kod astme

Tijekom probavnog procesa krave bakterije proizvode metaboličke produkte i ispuštaju ih u zrak u staji. Kada ljudi udahnu te tvari, reagiraju imunosni receptori na stanicama dišnih putova u plućima.

Markus Ege, koji radi u Dječjoj bolnici Sveučilišne klinike LMU (Dr. von Haunersches Kinderspital) i na Institutu za prevenciju astme i alergija pri Helmholtz centru u Münchenu, vodio je studiju: “Ti receptori imaju višestruke funkcije, među ostalim u imunosnom sustavu. Oni vjerojatno sprječavaju pretjeranu upalnu reakciju.” Ti procesi i uloga novootkrivenih bakterija u “efektu seoskog gospodarstva” ranije nisu bili poznati.

Prema studiji, te bakterije zaslužne su za oko dvije trećine zaštitnog učinka kod alergijske astme i za oko polovicu tog zaštitnog učinka kod peludne groznice i neurodermatitisa. No, određenu ulogu imaju i geni djece, dakle obiteljska sklonost alergijama.

Identificiranje bakterija s pomoću prašine iz kravlje staje

Fenomen "efekta seoskog gospodarstva” stručnjakinje i stručnjaci za alergije iz područja epidemiologije već su uočili u jednoj (ranijoj) opsežnoj međunarodnoj studiji. Još prije dvadeset godina istraživači alergija uzeli su briseve nosa kod više od 1.000 djece u Europi. Za svoju studiju minhenske stručnjakinje i stručnjaci dodatno su prikupili podatke od 47 djece koja su odrastala na seoskim gospodarstvima.

Uzeli su uzorke prašine s madraca i podova te prozorskih dasaka tradicionalnih kravljih staja. Voditelj studije Ege pojašnjava: “Uspjeli smo pokazati da učinak seoskog gospodarstva smanjuje rizik od alergijske astme za polovicu, ali nismo znali zašto. Zahvaljujući novom postupnom postupku isključivanja sada smo mogli pokazati koje su bakterije presudne.”

Bioinformatika i analiza gena

Uz pomoć bioinformatike i modernih postupaka analize gena sada je uspjelo objedinjavanje i evaluacija svih podataka, objašnjava Ege: “Pronašli smo dvije bakterije koje potječu iz mikrobioma u crijevima krave i koje su presudne za zaštitni učinak. No nama su manje važni nazivi ili vrste bakterija, a više njihova funkcija. Jer tek njihovi metabolički produkti djeluju na čovjeka.”

Za analizu je tim koristio metodu nazvanu “metagenomika”. Njome se može istodobno analizirati cjelokupni nasljedni materijal svih mikroba u uzorku prašine iz staje, iz crijevne flore ili iz kućne prašine. Novo razvijeni postupak analize i isključivanja minhenske istraživačke skupine pritom je pokazao koji se tragovi mikroba pojavljuju, kako je ta prisutnost povezana s nižom stopom astme i alergija te nalaze li se oni doista posebno u okruženju seoskog gospodarstva.

Dosad se istraživanje alergija usredotočivalo na mehanizme koje takozvane gram-negativne bakterije izazivaju pri izravnom kontaktu sa sluznicama. Nakon toga imunosni sustav pokreće upalne reakcije koje, primjerice, dovode do kašlja, hunjavice ili kožnog osipa. Takve endotoksine novootkrivene gram-pozitivne bakterije nemaju. To je iznenađujuće, kaže Ege: “Gram-negativne bakterije dosad su bile u središtu pozornosti jer se endotoksin lako mogao mjeriti. Možda smo tražili u pogrešnom smjeru.”

Zaštita od alergija u prvih 1.000 dana

U staji djeca dolaze u dodir s velikim brojem mikroorganizama. Ta se raznolikost smatra presudnom za to da se dječji imunosni sustav "trenira” i pritom nauči razlikovati opasne uzročnike bolesti od bezopasnih alergena.

Presudan je pritom mikrobiom u ljudskom crijevu i na koži. Osim bakterija, u njega spadaju i gljivice, virusi i bakteriofagi. Za prevenciju alergija ta raznolikost, kao i koncept prvih 1.000 dana, imaju važnu ulogu.

Naime, imunosni sustav oblikuje se u ranom djetinjstvu. Stručnjaci zato preporučuju majkama da već tijekom trudnoće, a poslije i s bebom odnosno malim djetetom, što češće borave u prirodi.

Nova saznanja trebala bi se provjeriti u laboratoriju kako bi se razjasnili molekularni i stanični mehanizmi učinka seoskog gospodarstva. Dugoročni je cilj razviti nove oblike prevencije ili lijekove za treniranje imunosnog sustava, bez potrebe da djeca zbog toga borave u kravljoj staji.

Prve savezne pokrajine su ove nedjelje (9. kolovoza) ukinule zabrane prometovanja za teretna vozila nedjeljom i praznikom. I to zbog toga što je promet riječnim putevima drastično smanjen zbog niskih vodostaja. Trenutačno prijeti čak i prekid prometa Rajnom, tj. prekid plovnosti cijelim tokom, najvažnijeg plovnog puta u Njemačkoj.

No što uopće znači zabrana prometa nedjeljom i praznicima za teretna vozila? Ona je uređena Pravilnikom o cestovnom prometu i ima za cilj zaštititi mir građana tih dana.

Ondje stoji: "Nedjeljom i blagdanima, u vremenu od 0:00 do 22:00 sata, ne smiju se voziti teretna vozila s dopuštenom ukupnom masom preko 7,5 tona, kao ni prikolice iza teretnih vozila, radi poslovnog ili plaćenog prijevoza robe, uključujući povezane vožnje bez tereta."

Pravilnik o cestovnom prometu predviđa i iznimke od zabrane vožnje. To se odnosi, primjerice, na kamione koji prevoze namirnice poput mlijeka, mesa, ribe ili lako pokvarljivog voća i povrća. Izuzeta su i vozila za spašavanje, vuču i pomoć na cesti, kao i vozila Bundeswehra. Osim toga, kod kombiniranog prijevoza robe željeznicom i cestom, odnosno lukom i cestom, u određenim je slučajevima dopuštena upotreba kamiona.

Vlasti isto tako u posebnim situacijama mogu privremeno dopustiti dodatne iznimke. To je bio slučaj, primjerice, tijekom pandemije koronavirusa.

Zašto je zabrana sada ublažena?

Trenutačno vrlo niske razine vode njemačkih rijeka, među njima i važnih prometnih trasa Rajne i Dunava, stavljaju riječni promet pred velike probleme. Kemijska je industrija, primjerice, već upozorila na prijeteća smanjenja proizvodnje, a ekonomisti smatraju da je i onako slab gospodarski rast ugrožen.

Zato je novi savezni ministar prometa Steffen Bilger početkom kolovoza, nakon konferencije o niskoj razini vode s tvrtkama i udrugama, najavio nekoliko mjera. Među njima su i smanjivanje broja radova na cestama koji se mogu izbjeći, dodatni kapaciteti za prijevoz robe željeznicom te upravo izuzeća pravila od nedjeljne i blagdanske zabrane vožnje. Ukidanje ove mjere je u nadležnost pojedinih saveznih pokrajina.

Koje savezne pokrajine privremeno ukidaju ograničenje?

Od nedjelje (9. kolovoza) u četiri savezne pokrajine vrijede ublažena pravila: Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, Porajnju-Falačkoj, Sarskoj i Donjoj Saskoj. Iznimke za određene kamione trebale bi omogućiti da se važna roba tijekom niske razine vode Rajne privremeno u većoj mjeri prevozi cestom.

U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji kamioni tijekom ljetnih praznika smiju voziti i subotom. Time bi se trebali održati opskrbni lanci i izbjeći nestašice, izjavio je ministar prometa Sjeverne Rajne-Vestfalije Oliver Krischer (Zeleni). Iznimno odobrenje vrijedi "za prijevoze te vožnje bez tereta koji su izravno ili neizravno povezani sa suočavanjem s posljedicama niske razine vode na Rajni", priopćilo je Ministarstvo prometa u Düsseldorfu.

Sindikati i ekološke organizacije skeptični

Kritike na ublažavanje zabrane vožnje stižu, među ostalim, iz oporbe, od ekoloških organizacija i sindikata ver.di.

Predsjednik stranke Die Linke (Ljevica) Luigi Pantisano, izjavio je: "Na kraju bi vozači kamiona trebali ispaštati propuste vlade i odreći se svoje zaslužene nedjelje." Umjesto slanja više kamiona na ceste, trebalo bi podržati pogođene riječne brodare i kratkoročno stvoriti dodatne kapacitete na željeznici. Više kamiona znači više gužvi, buke i ispušnih plinova, kaže Pantisano.

Mjera je naišla na podijeljene reakcije kod Zelenih. "Slati sada još više kamiona na ceste pogrešno je", izjavila je klimatska političarka Zelenih Lisa Badum za dnevnik Tagesspiegel. Rješenje je u tome, kaže, da se klimatska kriza ozbiljno shvaća tijekom cijele godine a ne samo kada zagusti. Zamjenik predsjednika parlamentarnog kluba Zelenih u Bundestagu Andreas Audretsch pak smatra ublažavanje razumljivim. No, potreba za takvim mjerama, kaže, pokazuje da je šteta koju klimatska kriza nanosi gospodarstvu već sada ogromna.

Ekološka organizacija BUND oštro je kritizirala mjeru. Nije rješenje "sada zamijeniti brodski prijevoz stotinama ili tisućama vožnji kamiona", izjavio je čelnik udruge Olaf Bandt za dnevnik Rheinische Post. "Vlada nije shvatila da su niske razine rijeka simptom klimatske krize. Iskopavanjem riječnih korita ili slanjem više kamiona na autoceste taj se problem ne može riješiti." Umjesto toga, važni su, kaže, netaknuti riječni krajolici za zadržavanje vode u prirodnom koritu, što bi ublažilo nisku razinu vode.

Ranije se već i sindikat ver.di izjasnio protiv ovog poteza. On ide "na štetu zaposlenih u prijevozničkoj i logističkoj djelatnosti i dovodi u pitanje zakonski zaštićene nedjelje i blagdane kao dane odmora i oporavka", izjavio je nadležni voditelj sektora u ver.diju Uwe Köpke. Grana godinama pati od manjka stručne radne snage, visokog vremenskog pritiska i opterećujućih radnih uvjeta. Zajedničko vrijeme odmora zaposlenih s obitelji i prijateljima neophodno je, dodaje.

Tko podržava taj korak?

Ublažavanje zabrane je istodobno, među ostalim, pozdravio Savez njemačke industrije (BDI). "Savezna vlada u trenutačnoj izvanrednoj situaciji dokazuje sposobnost djelovanja", izjavio je zamjenik glavnog direktora BDI-ja Holger Lösch za Rheinische Post. "Preusmjeravanje robe na željeznicu i cestu tijekom razdoblja niske razine vode može ublažiti posljedice i stabilizirati lance vrijednosti."

No, to "neće u potpunosti nadoknaditi nedostajuće prijevozne kapacitete na vodenim putovima", upozorio je Lösch. Ključna ostaje modernizacija infrastrukture. Za to je, među ostalim, potrebno više ulaganja u klimatski otporne prometne infrastrukture te brži postupci planiranja i odobravanja.

Ministar prometa Bilger je jasan: "Sada još uvijek imamo priliku, preusmjeravanjem prometa - ne samo na cestu, već i na željeznicu i vodene putove, gdje djelomično još uvijek postoje mogućnosti za zaobilazak - izbjeći te nestašice u opskrbi", izjavio je CDU-ov političar za ARD.

ARD

„Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao jedan od rijetkih šefova država na svijetu, još ima kontakt i s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom i s predsjednikom Ukrajine Volodimirom Zelenskim", piše njemački tabloid Bild.

List citira iz razgovora koji je Vučić vodio sa šefom izdavačke kuće Axel Springer (kojoj pripada i Bild) Mathiasom Döpfnerom. „Mislim da smo na početku većeg rata“, rekao je Vučić u podcastu MD MEETS.

Bild piše da je, posjetom Zelenskog Beogradu, Vučić „iznenadio“ međunarodnu zajednicu i izazvao kritike Rusije. „Ruski propagandisti prebacuju ovom Srbinu da je izdao partnerstvo s Rusijom i da, kroz gospodarski sporazum, pomaže Ukrajini u ratu protiv Rusije."

Prema Vučiću, rat je u „pat-poziciji" jer „nitko ne želi mir". „Svi žele vidjeti poraz suprotne strane."

„Ne bih baš čekao na potpuno iscrpljivanje ruskih trupa“, dodao je Vučić u podcastu. „Ne znam kako se može pobijediti protiv Rusije, mislim da to neće biti lako. Na kraju krajeva, Rusija je nuklearna sila i ne može ju netko napasti tek tako. Treba nam kompromisno rješenje, a ne poraz jedne od strana."

List Welt (dio iste izdavačke kuće), prenosi još iz intervjua. Na Döpfnerovo pitanje o „hibridnom ruskom ratu" protiv Europe, Vučić je rekao da Zapad isto to radi Rusiji:

„Naoružali su Ukrajinu i opteretili Rusiju sankcijama. Istovremeno su financijski podržali Ukrajinu – što je to ako nije hibridni rat protiv Rusije“, zapitao je Vučić. On se istovremeno složio da nije Ukrajina započela rat i da se ne smije pobrkati počinitelja i žrtve, prenosi Welt.

„Europa ne smije dati popust Vučiću"

Michael Martens, dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung iz Beograda, piše da je na konferenciji za novinare Vučić „na diplomatski i uljudan način“ rekao kako je naivno uvjerenje Zelenskog o brzom pristupanju Europskoj uniji. Toj temi su dvojica predsjednika, prema njihovim riječima, posvetili najviše vremena.

„Ako dojam potpuno ne vara, dvojica predsjednika su zaista vodili otvorene i povjerljive razgovore", piše frankfurtski list.

„Za Vučića se ipak radi o škakljivoj stvari, na unutarnjem i vanjskom planu. Srpski oporbenjaci su ovih dana iznosili bojazan da će predsjednik, koji vlada autokratski, iskoristiti posjet da poentira kod EU-a i skrene pažnju sa svojih unutarnjih poteza“, navodi se u članku.

Dodaje se da je tom vanjskopolitičkom plusu suprotstavljen minus kod kuće. „Srbija je europska zemlja s najvećom podrškom ruskom šefu države Vladimiru Putinu i njegovom ratu. Takvo raspoloženje godinama potiču i mediji iz Vučićevog aparata moći. Zato Vučić kod svojih tvrdih birača nikako ne može poentirati posjetom."

Martens, pored izvještaja, donosi i odvojeni kratki komentar. Tu piše da Vučić nije učinio sebi uslugu što se tiče Moskve i to uoči novih pregovora o isporukama plina. Posjet je, piše u komentaru, „znak političke hrabrosti koji treba cijeniti".

„No to ne treba spriječiti EU da pomno prati ono što se događa unutar Srbije. Vučić se odavno prestao nadati srpskom članstvu u EU-u, ali još vidi šanse za prijem Srbije u zajedničko tržište. To je dobra ideja. Ali na putu dotle Srbija mora, kao i ostali kandidati, ispuniti političke uvjete. Ne smije biti popusta zbog posjeta Zelenskog", smatra Martens.

Kosovo kao žrtva?

Berlinski Tageszeitung komentira da je „velika žrtva" sastanka u Beogradu – Kosovo, „koje je stalno pokazivalo solidarnost s napadnutom Ukrajinom".

Ukrajina „vidi Kosovo kao dio Srbije i to je indirektno osnaženo tijekom sastanka. Zauzvrat Srbija priznaje da područja koje okupira Rusija pripadaju Ukrajini."

„Time Ukrajina za Srbiju postaje čvrsti i stalni saveznik po pitanju Kosova, što bi Beogradu moglo pružiti jaču pregovaračku poziciju prema Bruxellesu u pristupnom procesu – nauštrb Prištine i kosovske neovisnosti“, zaključuje list.

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Još prije nekoliko mjeseci Rheinmetall, Renk ili Hensoldt na burzi su se smatrali gotovo sigurnim pobjednicima procesa europskog naoružavanja. No od jeseni 2025. slika se znatno promijenila. Mnoge su dionice glavnih aktera vojne industrije snažno pale, Rheinmetall je na vrhuncu izgubio više od 50 posto u odnosu na svoj rekordni maksimum. Duge liste narudžbi same po sebi očito ulagačima više nisu dovoljne.

Za Thomasa Buckarda iz savjetničke financijske tvrtke MPF-a, korekcija je prije svega posljedica prethodno pretjerane euforije na tržištima. "Vrednovanja tvrtki vojne industrije jednostavno su zbog oduševljenja ulagača porasla na previsoke razine", kaže Buckard u razgovoru za financijsku redakciju javnog servisa ARD. Tečajevi su, prema njemu, već unaprijed uračunali velik dio očekivanog poslovnog razvoja.

"Softver postaje ratno oružje"

No, iza tog preispitivanja vrijednosti krije se više od uobičajenog otrežnjenja nakon burzovnog uspona. U sektoru vojne industrije odvija se strukturna promjena: ratovi u Ukrajini te na Bliskom i Srednjem istoku pokazuju važnost bespilotnih letjelica i moderne obrambene tehnike.

"Softver postaje ratno oružje", kaže član uprave MPF-a Buckard. "Istovremeno, dronovi mijenjaju strukturu troškova." Doista, oni su znatno jeftiniji od pilotiranih borbenih zrakoplova i zato se mogu koristiti u većem broju.

Moderno ratovanje time definira koje su tehnologije vojno presudne - i koje tvrtke raspolažu potrebnim znanjem. Dok su prije u fokusu bili tenkovi i mine, danas su to, prema Buckardu, dronovi, rakete i usmjereno energetsko oružje.

Rekordna ulaganja u start-upove vojne industrije

Male, specijalizirane tvrtke dobivaju na značaju jer često mogu brže razvijati svoje proizvode i prilagođavati ih novim zahtjevima. Time se pomiču odnosi moći unutar vojne industrije.

Za Mathiasa Beila, voditelja privatnog bankarstva u hamburškoj Sutor Bank, ta je promjena već odavno vidljiva: "Kombinacija dronova, senzora, softvera i umjetne inteligencije više nije usko područje samo za dobre poznavatelje, nego jasno definirano područje rasta. To se vidi i po krugovima financiranja. Sve više tvrtki ulaže u te firme."

Ulaganja u start-upove s područja vojne tehnologije znatno su porasla posljednjih godina. Prema izračunima McKinseyja, 2025. je u europske start-upove vojne industrije uloženo više rizičnog kapitala nego ikad prije: 2,6 milijardi eura - u odnosu na oko 200 milijuna eura 2021. godine. A u SAD-u su ulaganja bila gotovo tri puta veća.

Veliki koncerni oslanjaju se na suradnju

Član uprave MPF-a Buckard očekuje da će etablirani koncerni vojne industrije poput Rheinmetalla, Airbusa i BAE Systemsa ubuduće dio svojih visokih dobiti koristiti za udjele u drugim tvrtkama. Time klasični proizvođači oružja sve više postaju i tehnološki ulagači.

No, samim udjelima u start-upovima možda neće biti kraj. Veliki koncerni vojne industrije mogli bi otići i korak dalje, očekuje stručnjak Sutor banke Beil: "Neće se moći izbjeći suradnja s tim manjim tvrtkama, možda i preuzimanje ovih tvrtki, kako bi se to znanje doista dovelo u kuću."

Koliko usko start-upovi i etablirani ponuđači već surađuju, pokazuje natjecanje za bespilotni borbeni zrakoplov za Bundeswehr. Minhenski tehnološki start-up Helsing za to razvija umjetnom inteligencijom potpomognuti CA-1 Europa i surađuje sa specijalistom za senzore Hensoldtom iz MDAX-a.

Helsing je primjer uspona novih ponuđača vojne tehnologije. Nakon kruga financiranja u srpnju u iznosu od 1,8 milijardi dolara, tvrtka se sada vrednuje na 18 milijardi dolara što ju čini najvrjednijim europskim start-upom iz sektora vojne industrije.

I drugi njemački start-upovi zauzimaju ključne dijelove novog svijeta vojne industrije. Quantum Systems, vrednovan u svom posljednjem krugu financiranja na osam milijardi dolara, razvija, među ostalim, izvidničke dronove. Start-up Spleenlab za to isporučuje softver zasnovan na umjetnoj inteligenciji.

Minhenska tvrtka SE3 Labs pak je razvila platformu umjetne inteligencije koja objedinjuje podatke iz različitih senzora i iz njih stvara trodimenzionalnu sliku stanja na bojištu.

Tenkovi i municija ostaju traženi

Unatoč procvatu dronova i umjetne inteligencije, klasična vojna oprema ne postaje suvišna roba. Samim se dronovima zemlja ne može braniti; moderne oružane snage i dalje trebaju tenkove, zrakoplove, brodove i streljivo.

Istraživač tržišta Fortune Business Insights procjenjuje da će svjetsko tržište oklopnih vozila narasti s 25,2 milijarde dolara 2025. godine na 41,5 milijardi dolara 2034. godine.

Rast ne dolazi samo od rastućih izdataka za obranu s obzirom na geopolitičke napetosti, već ulogu igra i modernizacija starih voznih flota. "Nabava zamjenske opreme i dopuna trenutačnih paleta vrlo je, vrlo važna za velike koncerne vojne industrije", ističe Beil iz Sutor banke.

Vjerojatno najveće prepreke za velike koncerne vojne industrije trenutačno nisu nedostatak narudžbi ili rastuća konkurencija specijaliziranih start-upova, već ograničeni proizvodni kapaciteti i dugi rokovi isporuke.

Stručnjak za tržište kapitala Beil to ovako opisuje: "Knjige narudžbi su doduše pune, ali dok se to doista ne odrazi u maržama i odgovarajućim dobitima, treba vremena."

Konzultantska tvrtka McKinsey procjenjuje da su zalihe narudžbi velikih zapadnoeuropskih obrambenih tvrtki oko 20 do 100 milijardi eura - u pojedinim slučajevima iz toga proizlaze računski rokovi isporuke dulji od šest godina.

Selo Konotopie u Poljskoj toliko je maleno da njegove ulice nemaju ni nazive. Riječ je o naselju sa 120 stanovnika, tri sata vožnje zapadno od Varšave. No ono što se ovdje uzdiže prema nebu doista je golemo: ogroman kip Marije nad poljima pšenice i ječma.

Nova građevina visoka je ukupno preko 55 metara. Sam kip visok je 40,6 metara, dok njegovo postolje u obliku krune doseže visinu od 15 metara. Za usporedbu, poznati Kristov kip u Rio de Janeiru zajedno s postoljem visok je 38 metara.

Poljski mediji ovaj neobični sakralni objekt u Konotopiju slave kao „najveći kip Marije u Europi“. Nije najveći na svijetu jer postoji još veći na Filipinima: kip Marije u Montemariji visok je 96 metara.

Svečanost na Veliku Gospu

Pomnik Matki Boskiej (Spomenik Majci Božjoj) trebao bi biti svečano otvoren 15. kolovoza, na katolički blagdan Velike Gospe, misnim slavljem. Očekuju se tisuće vjernika. No i tjedan dana prije otvorenja iza gradilišne ograde u Konotopiju radnici još obavljaju posljednje pripreme. Nedaleko od goleme Marije nalazi se malo seosko gospodarstvo sa zdencem. Rublje se njiše na vjetru, a odjekuje zvuk električne pile. „Lijepo je. Mi smo katolici i za nas je to atrakcija", kaže mladi otac Michal (30), koji na gospodarstvu živi sa suprugom Patrycjom i sinom Antonijem.

Drugačije na to gleda umirovljenik Janusz Kozlowski. Vozi se poljskim putem na električnom biciklu. „Sviđa mi se, ali ja bih taj novac potrošio na nešto drugo. Primjerice na liječenje bolesne djece“, kaže 71-godišnjak.

Bogataš gleda Mariju sa svog prozora

Konotopie svoj spomenik Mariji duguje privatnom darovatelju. Poduzetnik Roman Karkosik jedan je od najbogatijih ljudi u Poljskoj. Sedamdesetpetogodišnjak je bogatstvo stekao u industriji automobilskih dijelova i ubraja se među najpoznatije poljske ulagače na burzi.

Karkosik - koji se kloni javnosti - i njegova supruga Grazyna žive u dvorcu iz 18. stoljeća u Kikolu, dva kilometra od Konotopija. Teška željezna vrata otkrivaju pogled na park s fontanama i lijepo obnovljenu vlastelinsku zgradu s bijelim stupovima. Kada Karkosik pogleda iz svojeg dvorca, može vidjeti bez poteškoća "svoju" Mariju na obližnjem brežuljku.

Milijunaš je za Financial Times otkrio samo da je kip dao podići „iz zahvalnosti prema Mariji“. Stanovnici Konotopija i Kikola govore da je razlog vjerojatno povezan s njegovim zdravljem. Karkosik također ne želi govoriti o troškovima gradnje. Poljski stručni portal Architektura Murator procjenjuje ih na oko 23 milijuna eura.

„Veća od Krista iz Świebodzina“

Kipar Adam Jakub Matejkowski, kojega je angažirao Karkosik, rekao je za poljsko izdanje časopisa Forbes da je darovatelj imao posebnu želju. „Htio je da kip Marije bude veći od Kristova kipa u Świebodzinu.“

Mjesto Świebodzin, nedaleko od njemačke granice, dosad je predstavljalo poljski vrhunac kada je riječ o kršćanskim kipovima. Golema statua Isusa se ondje jasno vidi s željezničke pruge Berlin-Varšava. Taj Krist, otkriven 2010. godine, nadahnut je poznatim uzorom iz Rio de Janeira. Sam kip Spasitelja, računajući i s krunom, visok je 36 metara. Projekt je tada financiran donacijama.

Poplava hodočasnika?

Poljska je izuzetno katolička zemlja i danas je teško vjerovati kako je do protureformacije bila pretežito protestanska. No što ta vjerska sklonost prema monumentalnim građevinama govori o stanju poljskog društva? „U Poljskoj postoji određena sklonost gradnji velikih sakralnih objekata. Ipak, bio bih oprezan s izvođenjem zaključaka o poljskoj religioznosti“, kaže publicist i stručnjak za Crkvu Marcin Kedzierski.

Prema njegovu mišljenju, prije svega riječ je o ukusu pojedinaca. „Motivacija nije mnogo drugačija od motivacije biskupa koji su u srednjem vijeku dali graditi velike crkve poput katedrale u Kölnu katedrale ili u Ulmu."

Kedzierski smatra da se katolici u Poljskoj mogu podijeliti u tri skupine. Stariji od 60 godina vrlo su konzervativni. Katolici srednje životne dobi imaju liberalnije poglede. Među vrlo mladim Poljacima pak sve je manje onih koji se izjašnjavaju kao vjernici. No oni koji to čine, često imaju jednako konzervativne stavove kao njihovi djedovi i bake. „Upravo će se starijoj generaciji i vrlo mladima svidjeti ova monumentalna Marija", procjenjuje stručnjak.

Načelnik općine Mieczyslaw Grebicki ponosan je na spomenik. „Za naše selo to je velika čast“, kaže. Već sada mnogi turisti dolaze u to malo mjesto jer se kip dobro vidi s državne ceste koja vodi od Varšave prema Bydgoszczu. Načelnik očekuje da će ubuduće zanimanje vjernika biti još veće. Stručnjak za Crkvu Kedzierski slaže se s tim: „Kip Marije u Konotopiju uskoro će postati nešto što se ne propušta na popisu hodočašća u Poljskoj.“

Zbog dugotrajno niskog vodostaja na plovnim putovima, više njemačkih saveznih pokrajina privremeno je ukinulo zabranu vožnje za teretna vozila preko 7,5 tona nedjeljom i blagdanima. Prema navodima nadležnih ministarstava iz Sjevernog Porajnja i Vestfalije, Donje Saske, Porajnja-Falačke i Saarlanda, ovom vremenski ograničenom iznimkom žele se olakšati nužni zamjenski cestovni prijevozi te izbjeći različita pravila među saveznim pokrajinama.

Zbog dugotrajnog niskog vodostaja mnogi teretni brodovi trenutačno mogu prevoziti samo dio uobičajenog tereta. Ublažavanjem zabrane vožnje sada bi se privremeno trebalo omogućiti preusmjeravanje većeg dijela teretnog prometa s riječnih putova na ceste. Kako se navodi, dugotrajno niski vodostaji doveli su do znatnih ograničenja u unutarnjoj plovidbi i sve više ugrožavaju opskrbne tokove robe.

Na sastanku s gospodarskim udrugama i tvrtkama novi njemački ministar prometa Steffen Bilger (CDU) u četvrtak je u Bonnu najavio nekoliko hitnih mjera kako bi se održali opskrbni lanci na važnim plovnim putovima poput Rajne, Dunava i Labe.

Brodovi ne mogu biti puni

Najavio je, među ostalim, razgovore sa saveznim pokrajinama o iznimkama od zabrane vožnje kamiona nedjeljom i blagdanima za robe koje su posebno pogođene ovom situacijom. Prema vlastitim navodima, prve savezne pokrajine već su uskladile svoje poteze s drugim pokrajinama. Sjeverno Porajnje i Vestfalija zauzimalo se za jedinstveno rješenje na razini čitave Njemačke.

Mada Udruga njemačke industrije (BDI) hvali ovu mjeru i traži još veće investicije u kopnenu prometnu mrežu, udruge za zaštitu okoliša i neke njemačke stranke su zaprepaštene ovom odlukom i smatraju je nepotrebnim teretom i za okoliš i za promet koji se već odvija na cestama.

I gospodarski smisao je upitan: zbog niskog vodostaja na uzbunu je pozvala najprije kemijska industrija, ali i petrokemijska industrija svoje sirovine i proizvode dobrim dijelom prevozi riječnim putem. No ovo izuzeće zabrane prometa nedjeljom u te četiri pokrajine obuhvaća baš sve kamione, a čitav gospodarski učinak je i više nego upitan. Jedan riječni teretni brod prenosi oko 3.000 tona tereta - ima i većih i manjih, a nerijetko su to sirovine gdje rok isporuke nije osobito važan: ugljen, reciklirani metal i slično. To znači da za samo jedan od tih brodova - a plovi ih na stotine, treba oko 120 teških kamiona ili pedesetak teretnih željezničkih vagona.

A ne samo da nema kamiona, pogotovo za transport kemijskih proizvoda, nego u Njemčkoj već odavno nema ni vozača koji bi njima upravljali. Problem je što niti Željeznica nema dovoljno teretnih vagona da bi barem približno nadomjestila promet robe njemačkim rijekama. Povrh toga dolaze i već prepune njemačke autoceste, makar su u ovim pokrajinama trenutno školski ljetni praznici.

Bilo da je riječ o lijekovima, kemijskim spojevima, automobilima i strojevima uopće: Njemačka se desetljećima smatrala jednim od najinovativnijih industrijskih središta u svijetu. No ta prednost postupno se topi. To se vidi i po broju prijavljenih patenata, jednom od važnih pokazatelja istraživačkog i razvojnog rada.

Prema podacima Instituta njemačkog gospodarstva (IW), broj prijava patenata iz Njemačke opada već godinama. Istodobno zemlje poput Kine, Južne Koreje i SAD-a znatno više ulažu u istraživanje i razvoj te povećavaju svoju prednost u ključnim tehnologijama budućnosti.

„Njemačka doista ima problem s inovacijama“, rekao je za javni servis ARD Oliver Koppel, stručnjak za patente pri tom Institutu. Nije riječ o tome da se u Njemačkoj više uopće ništa ne otkriva, objašnjava on. I dodaje da je problem prije svega u tome što su druge zemlje znatno povećale ulaganja u istraživanje i razvoj te su na nekim područjima i prestigle Njemačku.

Ako nema sirovina, mora biti pameti

Za zemlju siromašnu sirovinama kao što je Njemačka inovacije su posebno važne. „Moramo kroz istraživanje i razvoj stvarati nove tehnologije“, kaže Koppel. Ako se broj patenata smanjuje, Njemačka dugoročno gubi svoje mjesto u važnim tehnologijama budućnosti.

Negativni trend počeo je još prije pandemije korone, kaže Koppel. Pandemija ga je dodatno ubrzala, ali to nije njegov uzrok.

Zaostatak je posebno vidljiv na područjima poput umjetne inteligencije, digitalizacije i suvremenih komunikacijskih tehnologija. Prema analizi IW-a Njemačka je izgubila dio svoje inovacijske snage u međunarodnoj usporedbi u 13 od 14 promatranih industrijskih grana. Jedino je strojogradnja zadržala vodeći položaj.

Jedan od primjera slabljenja inovacijske snage jest automobilska industrija. Njemačka je desetljećima bila svjetski predvodnik u tehnologiji motora s unutarnjim izgaranjem. No prijelaz na električna vozila, baterijsku tehnologiju i autonomna vozila promijenio je pravila igre. Sad su druge zemlje stvorile možda već nedostižnu prednost posebno na području baterija i važnih dijelova novoga lanca stvaranja vrijednosti.

Znamo istraživati - ali sporo

Katharina Hölzle iz Fraunhoferova instituta za ekonomiku rada smatra da Njemačkoj ne nedostaje tehnološkog znanja. „Znamo razvijati tehnologiju i znamo promišljati tehnologiju bolje od mnogih drugih“, rekla je za ARD. Pravi je problem, prema njezinu mišljenju, brzina.

Konkurencija danas funkcionira drugačije nego prije nekoliko godina. Inovacije koje se temelje na softveru razvijaju se i usavršavaju mnogo brže nego nekad. Zato Njemačka mora naučiti brže plasirati inovacije na tržište i ranije testirati nove tehnologije.

U Njemačkoj se nove tehnologije često provjeravaju u stvarnim uvjetima tek vrlo kasno. To se vidi na primjeru autonomne vožnje. Zemlja raspolaže vrhunskom tehnologijom, ali ima manje mogućnosti za njezino brzo ispitivanje u svakodnevnoj uporabi. Danas inovacije ne nastaju samo temeljitim planiranjem nego i brzim testiranjem te stalnim usavršavanjem.

Koppel smatra da je jedan od glavnih razloga i razlika u ulaganjima u istraživanje. Dok je Njemačka tek postepeno povećavala svoja izdvajanja, druge su države ulagale znatno veće iznose. Kina je u protekla dva desetljeća čak višestruko povećala sredstva za istraživanje.

Nema jasne strategije

Tome valja pridodati i jasno definirane industrijske strategije. Druge zemlje ciljano se usredotočuju na tehnologije budućnosti i u skladu s tim podupiru svoje tvrtke. U Njemačkoj se, nasuprot tome, poticaji često raspoređuju šire i manje strateški.

Prema mišljenju stručnjaka, važnu ulogu imaju i visoke cijene energije, rast troškova rada te neizvjesnost oko političkih uvjeta poslovanja. Zbog toga dio poduzeća seli istraživačke aktivnosti u inozemstvo.

Koppel ne smatra da su problem nedostatak ideja ili manjak stručnjaka. Njemačka i dalje raspolaže dobro obrazovanim inženjerima i međunarodno uglednim istraživačkim ustanovama. Ključno je ponovno snažnije ulagati u istraživanje i razvoj.

„Inovacije su buduće blagostanje“, kaže Koppel. Istraživanje na početku stvara troškove, ali postavlja temelje za gospodarski uspjeh u godinama koje dolaze, objašnjava ovaj stručnjak.

Hölzle pak smatra da Njemačka mora biti otvorenija prema eksperimentiranju. „Moramo uspjeti spojiti njemačku predanost kvaliteti s brzinom, spremnošću na rizik i još snažnijom kulturom eksperimentiranja.“

Njemačka to može

Unatoč sadašnjim problemima, stručnjaci ne vide razloga za pesimizam. „Imamo sjajan srednji sloj gospodarstva. Imamo izvrstan obrazovni sustav. Imamo doista vrlo pametne ljude u ovoj zemlji“, kaže burzovni stručnjak Joachim Nareike.

Posebno ističe snagu temeljnih znanstvenih istraživanja. Glavni je izazov znanstvene spoznaje brže pretvarati u proizvode koji mogu uspjeti na tržištu.

Hoće li Njemačka ponovno steći nekadašnji vodeći položaj, uvelike će ovisiti o tome kakvo će mjesto inovacije ubuduće imati u politici i gospodarstvu. Ono što se danas uloži u istraživanje, za nekoliko godina može stvoriti novu dodanu vrijednost i potaknuti gospodarski rast.

U videosnimci koja na prvi pogled izgleda kao prilog DW se navodi kako će njemački kancelar Merz objaviti svoju ostavku ovog ponedjeljka (10. kolovoza). Naravno da mi nikad nismo objavili tako nešto i tu je opet riječ o lažnoj vijesti koja se vjerojatno može povezati s krugovima ruske dezinformacijske mreže.

Jer val dezinformacija o politici u Njemačkoj ne jenjava: već smo vas izvještavali o brojnim lažnim sadržajima vezanima uz regionalne izbore koji će se na jesen održati u Berlinu, Saskoj-Anhaltu, Mecklenburg-Zapadnom Pomorju i Donjoj Saskoj, a sad se na udaru našla i njemačka vlada i naša medijska kuća.

U videosnimci se stvara dojam kako su je već pogledali stotine tisuća korisnika i tvrdi se kako je ostavka Merza rezultat „interne korespondencije vodstva CDU-a” koju navodno posjeduje i što je već objavio „Handelsblatt”.

Snimka nije autentična videosnimka DW-a nego još jedan primjer tzv. media spoofinga, odnosno oponašanja vizualnog identiteta vjerodostojnih medijskih kuća i informativnih kanala radi širenja lažnih narativa.

Laž - i to loša

Korisnici mogu lako uočiti neistinu, ne samo jer nikad nije bila objavljena na kanalu DW-a nego je i dizajn nedosljedan: između 00:27 i 00:33 logotip DW-a je pogrešno prikazan i preklapa sam sebe. Glas koji se čuje govori njemački, ali ne baš dobro. Suradnici ruske redakcije DW-a se slažu kako već po naglasku to govori neki njihov zemljak. Isto tako, nije naša praksa uz takav prilog objavljivati i titlove na nekom drugom jeziku.

U snimci, žrtva media spoofinga nije samo DW nego i „Handelsblatt”. Naime, informacije o navodnoj Merzovoj ostavci 10. kolovoza navodno se temelje na izvještavanju tog njemačkog dnevnika. Već od 00:07 prikazuje se navodna snimka zaslona internetske stranice Handelsblatta, uz fotografiju kancelara i naslov: „Dokumenti CDU-a potvrđuju Merzovu ostavku 10. kolovoza”.

DW je razgovarao i sa uredništvom Handelsblatta i oni odlučno tvrde kako nikad tako nešto nisu objavili, a i kako su sami objavili priopćenje o laži koja se širi.

Nešto kasnije u toj lažnoj videosnimci se tvrdi i kako "CDU-u smatra kako bi promjena vodstva mogla stabilizirati stranku uoči parlamentarnih izbora u rujnu”. Međutim, u rujnu se uopće ne održavaju izbori za Bundestag i jedan CDU nikad neće pokrajinske izbore brkati s parlamentarnim.

Kao što je isto uobičajeno s takvim lažnim tvrdnjama, one su "zasoljene" zrncem - istine. U njoj se navodi kako je prema anketi, samo 14 posto Nijemaca zadovoljno Merzovim radom na mjestu predsjednika vlade. Iznimno, to je točno i to je podatak ankete provedene po nalogu postaja RTL/n-tv 4. kolovoza.

Ruska operacija Storm-1516

Način izrade videosnimke pokazuje sličnosti s drugim slučajevima ruskih dezinformacija. Storm-1516 i Matrjoška koordinirane su dezinformacijske operacije usmjerene protiv zapadnih država i institucija koje stručnjaci povezuju s Rusijom. Njihova aktivnost se između ostalog mogla primijetiti i tijekom prošlogodišnjih izbora za Bundestag.

Prema informacijama koje su sigurnosni izvori dali novinskoj agenciji AFP, autor aktualne videosnimke „vjerojatno je Storm-1516”. I Julia Smirnova koja se bavi takvim ruskim dezinformacijama nam kaže kako više elemenata upućuje kako je to dio operacije Storm-1516: videosnimka je na njemačkom jeziku, naraciju izgovara stvarna osoba, a šire je verificirani računi na platformi X s velikim dosegom.

Prema Smirnovi, videosnimke iz kampanje Matrioška uglavnom su na engleskom jeziku i širi ih mreža neautentičnih računa s malim brojem pratitelja. U tu kategoriju pripadaju i nedavni ruski pokušaji utjecaja povezani s predstojećim regionalnim izborima u Berlinu, Saskoj-Anhaltu, Mecklenburg-Zapadnom Pomorju i Donjoj Saskoj. Pojedinim pokrajinskim političarima na društvenim mrežama lažno su pripisivani prijevara ili čak ubojstvo kako bi ih se diskreditiralo.

Zajedničko operacijama Storm-1516 i Matrioška jest to da kao strategiju širenja lažnih narativa često koriste media spoofing. Njemačke obavještajne službe, Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (Bundesamt für Verfassungsschutz, BfV) i Savezna obavještajna služba (Bundesnachrichtendienst, BND), pripisale su operaciju Storm-1516 Rusiji.

Glasnogovornica njemačkog Ministarstva vanjskih poslova izjavila je 5. kolovoza na vladinoj konferenciji za novinare, govoreći o ruskim dezinformacijama, da „Rusija svaki dan na neki način pokušava hibridnim metodama i različitim mjerama utjecati na događaje u Njemačkoj, nastojeći potkopati našu demokraciju, povjerenje u politiku i političare te slično. U tom smislu riječ je o trajnom, neprekidnom napadu iz Rusije kojeg ta država potiče i usmjerava.”

Toplinski val krajem lipnja došao je u posebnonepovoljno vrijeme za mnoge poljoprivrednike. Dok je ječam već bio spreman za žetvu u mnogim regijama Njemačke, suša je pogodila druge usjeve u posebno osjetljivoj fazi razvoja. "Ova godina je još jedna teška godina za farme", rekao je Horst Gömann iz Poljoprivredne komore Sjeverne Rajne-Vestfalije (NRW) u intervjuu za DW.

Uzgajanje kukuruza je posebno pogođeno. Ekstremna vrućina poklopila se s razdobljem cvatnje. "Već vidimo slučajeve da kukuruz ne razvija klipove. To je u biti potpuni propast usjeva", rekao je Gömann. Prema njegovim riječima energija kukuruza koncentrirana je u klipovima. Bez njih, prinosi naglo padaju.

Druge europske regije uzgoja bile su još teže pogođene lipanjskim toplinskim valom, u kojem su temperature prelazile 40 stupnjeva Celzija. Prema nedavnoj analizi europskog udruženja za trgovinu žitaricama Coceral, to je smanjilo vrijednost europskog uroda žitarica za više od dvije milijarde eura, a Francuska i Mađarska pretrpjele su najveće gubitke.

Zbog toplinskog vala, Coceral je snizio svoje prognoze proizvodnje žitarica u EU i Ujedinjenom Kraljevstvu za gotovo devet milijuna tona – smanjenje od tri posto. Londonska Jedinica za energetsku i klimatsku inteligenciju (ECIU) predviđa pad od pet posto. Kukuruz čini najveći udio smanjene prognoze za žitarice za Europu, a otprilike polovica korekcije se odnosi na ovu žitaricu.

Vrućina uzrokuje rano dozrijevanje žitarica

Vrijeme je također ostavilo traga na pšenici i ječmu: U nekim slučajevima ječam je požnjeven nekoliko tjedana ranije nego inače. Prema Horstu Gömannu, žetva ječma vjerojatno će biti nešto ispod prosjeka. On očekuje gubitke od oko deset posto kada je riječ o pšenici.

Važna strategija prilagodbe je stoga diverzifikacija rizika. Umjesto uzgoja samo jedne sorte, mnoga se poljoprivredna gospodarstva odlučuju za različite sorte s različitim vremenima dozrijevanja. "Nikad ne znate kada će udariti takva ekstremna vrućina", objašnjava Gömann. Oni koji uzgajaju nekoliko sorti raspoređuju rizik u različitim fazama razvoja.

Ječam u tom pogledu ima prirodnu prednost. Razvija se ranije od pšenice i često završava formiranje zrna prije početka teške suše u ranom ljetu.

Voćari se bore s kasnim mrazom i opeklinama od sunca

Dok suša ugrožava usjeve na poljima, kasni mraz je glavna briga za voćare. Klimatske promjene i blage zimske temperature uzrokuju ranije formiranje cvjetnih pupova, koji će se razviti u plodove. Međutim, noći u kojima ima mraza su moguće i do proljeća.

Mnogi voćari stoga štite svoje cvjetove navodnjavanjem protiv mraza. Voda se prska preko cvjetova, stvarajući sloj leda. "To zadržava dovoljno topline izunutra da spriječi pad temperature tako nisko kao što bi to bilo bez navodnjavanja protiv mraza", objašnjava Gömann. A tokom dugih sušnih razdoblja ljeti, voćarske farme mogu koristiti ove sustave za navodnjavanje.

Postoje i tehnička rješenja za suočavanje s vrućinom. Mreže za zaštitu od tuče sada služe ne samo za zaštitu od jakog nevremena. One zasjenjuju voće i sprječavaju opekline od sunca.

Nadalje, poluprozirne fotonaponske folije već se testiraju u uzgoju voća i vinograda. One proizvode električnu energiju, štite biljke od prekomjerne sunčeve svjetlosti, a ipak propuštaju dovoljno svjetla.

Navodnjavanje se ne isplati svugdje

Prema Gömannovim riječima, navodnjavanje je važno, ali nije uvijek ekonomski isplativo. Povrće, krumpir i voće ostvaruju visoke prinose i opravdavaju ulaganje. Navodnjavanje se ne isplati za žitarice ili kukuruz: "Troškovi su jednostavno previsoki", kaže.

Voda pretežno dolazi iz podzemnih voda. Unatoč sve češćim sušama, Njemačka, kaže, nije zemlja s nedostatkom vode. "U Njemačkoj još uvijek imamo dovoljno vode", naglašava ovaj poljoprivredni stručnjak. Problem je, prije, kako kaže, neravnomjerna raspodjela. Mnogo kiše pada zimi, dok ljeti dolazi do sve sušnijih razdoblja.

Nove sorte za topliju klimu

Oplemenjivanje biljaka igra ključnu ulogu. Sorte čiji genetski korijeni leže u toplijim regijama Europe već se uzgajaju u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.

„Na primjer, već koristimo mnogo genetike iz Francuske za pšenicu“, kaže Gömann. Klimatski uvjeti tamo su se sada djelomično premjestili u Njemačku.

Žitarice s kraćim stabljikama, takozvane polupatuljaste sorte, postoje već dugi niz godina. Kratke stabljike, kaže, mogu podnijeti znatno teže klipove, manje su sklone lomljenju pri jakoj kiši, tuči ili vjetru i zahtijevaju manje vode.

Osim toga, provode se istraživanja sorti pšenice s dubljim korijenjem. Cilj trenutnih istraživanja na saveznom institutu Julius Kühn za kultivirane biljke je razvoj pšenice čije korijenje dinamički reagira na sušu: raste duboko samo kada voda u površinskom sloju tla postane oskudna.

Prinosi pšenice: gotovo tri puta veći u Njemačkoj nego u SAD-u

U Njemačkoj je žetva 2025. bila znatno iznad prosjeka, tako da su količine koje se očekuju za tekuću godinu još uvijek unutar normalnog raspona za prosječnu godišnju žetvu. Činjenica da Njemačka i dalje ostaje jedna od najboljih poljoprivrednih regija na svijetu pokazuje usporedba s proizvodnjom pšenice u SAD-u.

„Njemačka klima je vrlo povoljna za uzgoj žitarica i voća“, objašnjava stručnjak za poljoprivredu Gömann. Na jugozapadu Sjeverne Rajne-Vestfalije prinosi pšenice po hektaru su dva do gotovo tri puta veći nego u SAD-u.

„Ovdje u Porajnju žanjemo oko deset tona pšenice na dobrom tlu, a u normalnim vremenskim uvjetima možda čak i jedanaest do dvanaest tona po hektaru. A ako pogledam statistiku američkog Ministarstva poljoprivrede, prinos pšenice tamo je možda tri do tri i pol tone po hektaru.“

Soja i proso su samo sporedni proizvodi

Poljoprivreda također eksperimentira s novim usjevima. Soja se sada uzgaja u dijelovima Njemačke, iako u vrlo malom opsegu. Čak se eksperimentira i sa sirakom, vrstom prosa poznatom iz sušnih regija svijeta, ali opet u vrlo malom opsegu. Vinogradarstvo također polako napreduje dalje na sjever - vidljiv znak pomicanja vegetacijskih zona.

Za Gömanna, stanje tla je barem jednako važno kao i nove sorte. Ključno je izbjeći zbijanje kako bi korijenje moglo prodrijeti duboko u tlo.

Poljoprivrednici su se oduvijek morali prilagođavati promjenjivim uvjetima, kaže Gömann. Međutim, ono što je novo je tempo. Dok su se klimatske promjene nekada odvijale generacijama, danas su primjetne već u nekoliko desetljeća. „Sve se događa prilično brzo upravo sada“, kaže.

Klima se brzo mijenja

Istovremeno, moderna poljoprivreda ima znatno bolje resurse od prethodnih generacija. Nove sorte razvijaju se u roku od samo nekoliko godina, a međunarodne tvrtke za uzgoj kontinuirano rade na biljkama koje su otpornije na sušu i vrućinu.

Ovaj stručnjak za poljoprivredu je siguran: sve veća učestalost ekstremnih godina nije slučajnost. Izrazite suše 2018. i 2019., kao i nedavni toplinski valovi, dio su trenda. „To se svakako može pripisati nadolazećim klimatskim promjenama“, kaže Gömann. Poljoprivreda se stoga mora nastaviti prilagođavati – kao što je to činila stoljećima. Međutim, ta prilagodba mora biti znatno brža nego prije.

Očekivano i pouzdano, godišnjica Oluje i ove godine poslužila je za politikantske razmirice između službenog Zagreba i Beograda. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nanovo se okomio na proslavu hrvatske oslobodilačke akcije iz 1995. godine kao "zločin protiv Srba" pa i neizravno zaprijetio izjavom o današnjem intenzivnom naoružavanju Srbije. Hrvatsko državno vodstvo pak odbacilo je njegove riječi kao provokaciju. No odmah potom suočilo se s izljevima ekstremne desnice u vlastitim redovima i izvan njega, a svakako i u krugu središnje proslave Oluje u Kninu.

Još jednom se tako potvrdila činjenica kako hrvatske vlasti doduše poriču veze s fašističkim naslijeđem ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata, ali istodobno sasvim benevolentno podržavaju promociju njihovih simbola. I to više-manje bez obzira je riječ o pozdravima ili pjesmama ili znakovlju. Nesumnjivo, upravo Srbi predstavljaju glavnu metu te ozloglašene, genocidne ideologije. Osim toga, Hrvatska još uvijek vuče tešku hipoteku iz same Oluje: mnoštvo neprocesuiranih zločina nad srpskim civilima, počinjenih u toj akciji i nakon nje.

Vučić ima dovoljno materijala

„Vučićeva reakcija bila je predvidljiva ako znamo kako je on sam sklon zloupotrebiti svaki povod. No što se tiče hrvatske strane, ona se već pobrinula da mu ne ponestane ideja“, rekao nam je politički analitičar i stručnjak za međunarodne odnose Božo Kovačević. Ovaj nekadašnji hrvatski političar i diplomat smatra da je suočavanje RH s recentnom prošlošću veoma nepotpuno i kronično selektivno. K tome, uvjeren je da veliki dio problema leži u dopuštanju, naročito posljednjih godina, da se afirmiraju vrijednosti i simbolika povezani s mračnom ustaškom prošlošću.

„Naša aktualna vlast očito želi biti baštinik i Domovinskog rata koji je okončan Olujom“, nastavio je, „i političkih snaga koje su tvorile Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uostalom, i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je ambivalentan prema toj ustaškoj tvorevini. Njegova stranka HDZ, koja je i sada na vlasti, glavni je predstavnik takve struje u Hrvatskoj." Ujedno je to osnovni razlog, po mišljenju ovog komentatora, tome što HDZ već desetljećima nikako ne uspijeva steći željeni imidž te reputaciju klasične tradicionalističke, konzervativne stranke.

Jedan od glavnih problema su optužbe kako se Republika Hrvatska ne obazire na likvidacije stotina hrvatskih Srba i suodgovornost za egzodus goleme većine ostalih. S druge strane, u Srbiji se teško može čuti išta o etničkom čišćenju Hrvata, provedenom u četverogodišnjem razdoblju prije Oluje. A i Srbija ima nešto kao "svoje ustaše" koje danas rehabilitira: fašistički četnički pokret iz Drugog svjetskog rata. U oba centra političke moći, obje zemlje najčešće zaobilaze vlastitu ratnu krivnju i odgovornost te rado ističu krivnju drugog.

Tuđman je i htio - pa nije htio

„Hrvatska je time zauvijek sačuvala povod da joj se osnovano prigovara. Ne moraju to ni biti zlonamjerni prigovori kao ovi Vučićevi, ako znamo koliko i on sam ima putra na glavi“, rekao nam je Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda RH. No tu je dužnost preuzeo krajem rata, a prije toga je između ostalog bio i na funkciji glavnog državnog odvjetnika.

Više puta je otada javno i eksplicitno govorio o svom nezadovoljstvu načinom na koji se država suočavala sa zločinima vlastitih vojnika, te o sukobima s najvišim hrvatskim funkcionarima toga doba.

„Dan ili dva nakon ulaska Hrvatske vojske u Knin 1995. godine otišao sam tamo radi reintegracije tamošnjeg pravosuđa u hrvatski pravosudni sustav. Bilo me jako sram svega onog što sam usput vidio, otimačine i paleža za cijeli život. General Čermak me nije mogao primiti jer je, kao, bio na asanaciji terena – izbjegavao me. Vratio sam se u Šibenik pa odletio natrag u Zagreb. Istu večer primio me Tuđman, kad je čuo zbog čega ga želim vidjeti. Počeo se zatim derati na mene, čim sam zatražio da se uvede reda u oslobođenim zonama“, prisjetio se Olujić.

„Pitao me tko da sudi pobjedničkoj vojsci pa je sam ustvrdio kako se neće naći taj i takav. Rekao sam mu samo da hoće. I našao se, još za njegova života. A zaista nisam siguran da ne bi i on bio optužen, s još nekim liderima drugih država, da nije umro već krajem tog desetljeća“, svjedoči Krunislav Olujić. No potvrdio nam je i jedan svoj davni navod: Tuđman mu je ranijebio naložio da se zločini pripadnika hrvatske vojske i evidentiraju i sankcioniraju. Olujić nam je na to dodao da nije mogao vjerovati kako je Tuđman „okrenuo ploču“ odmah nakon Oluje.

Tumačenja samo za domaću javnost

Slijedio je sukob političkog vrha na čelu sa Franjom Tuđmanom, i najviše instance sudske vlasti koja je bila ovlaštena suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu pa i za predaju optuženika. Olujić se potom razišao s državnim vodstvom te napustio članstvo u HDZ-u. „Na tome ćemo i ostati, ali bojim se da će i Hrvatska ostati na tada zauzetim pozicijama. Aktualni premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković zaokrenuo je drastično udesno, tamo gdje se negiraju bilo kakvi obimniji hrvatski ratni zločini, a izabrao je i tome adekvatnog glavnog odvjetnika", konstatirao je on.

Da je pritom Oluja za većinu hrvatskih građana prvo značila i znači povratak normalnosti iz prethodne ratne i okupacijske realnosti, drži povjesničar Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Srbija, prema njegovu uvidu, ne želi se ni osvrnuti na sve što je prethodilo Oluji – na ratove u četiri zemlje nastale iz prethodne zajedničke države, a koje je izazvala ponajprije njezina vrhuška. „No u Hrvatskoj se proslava Oluje koristi za obračune unutar domaće političke elite“, primijetio je on, „i to bez posebnog fokusa na srpsku stranu, nego više nekako interno.“

„Određene političke grupacije procjenjuju da mogu profitirati na prezentaciji sebe kao ekstra-domoljuba u odnosu na preostale hrvatske grupacije. Srpska strana, koja je podigla pobunu, ionako je poražena i više je danas tu nekakva kolateralna skupina. Ipak, i dalje postoji individualna odgovornost za sve zločine pa se mogu složiti s njima da pravosuđe RH na tom polju baš i nije odradilo svoj posao“, rekao je Raguž za DW. Konačno, podsjetio nas je na to da su za sve evidentirane zločine nad Srbima u Oluji dosad osuđene samo dvije osobe.

Američka Savezna komisija za komunikacije (FCC) obrazlaže zabranu uvoza robota tvrdnjom kako takvi "kućni" roboti „prikupljaju podatke koje bi zlonamjerni akteri mogli iskoristiti za nadzor američkih građana, jačanje sposobnosti stranih obavještajnih službi ili za daljinsko preuzimanje kontrole nad robotima”.

Makar se odlukom zabranjuje uvoz iz bilo koje zemlje, svima je jasno kako je ta odluka najprije usmjerena protiv Kine. U toj zemlje je prošle godine nastalo 85 posto humanoidnih robota u svijetu, podaci su britanske banke Barclays.

Jesu li doista to špijuni?

Američki dužnosnici upozoravaju kako (kineski) humanoidni i četveronožni roboti mogu prikupljati detaljne podatke o lokaciji i osobi, da se njima može upravljati na daljinu te da predstavljaju "rizik za ključnu infrastrukturu u SAD-u". Službu posebno brine moguća dvojna namjena robota, odnosno civilna i vojna uporaba.

Unitree Robotics, jedan od vodećih kineskih proizvođača robota, nalazi se na popisu Pentagona kao tvrtka koja surađuje i s kineskom vojskom. Njegovi su roboti korišteni u vojnim vježbama.

Pokazalo se i kako roboti tvrtke Unitree imaju sigurnosne propuste koji hackerima omogućuju preuzimanje kontrole glasovnom naredbom, nakon čega jedan robot može upravljati drugima.

Washington je zabrinut i zbog mogućnosti da velik broj jeftinih kineskih robota šalje podatke iz stvarnog svijeta kineskim sustavima umjetne inteligencije koji ubrzano sustižu američke konkurente.

Prijetnja je zasad uglavnom teorijska jer se većina komercijalnih humanoidnih robota još nalazi u ranoj fazi razvoja.

Kina prijeti protumjerama

Kina niječe te optužbe i tvrdi kako SAD, pod izlikom nacionalne sigurnosti, provodi protekcionističku politiku kako bi ograničio kinesku tehnologiju. Očekuje se da će Peking odgovoriti protumjerama koje bi mogle uključivati ograničenja izvoza sirovina potrebnih američkim proizvođačima robota za povećanje proizvodnje.

Trumpova vlada ne krije svoje napore u pružanju pomoći domaćoj, američkoj industriji robota koju istodobno podupire s gotovo bilijun dolara (oko 870 milijardi eura) za razvoj umjetne inteligencije. Prema procjenama, američki predsjednik želi osigurati zaštitu tvrtki poput Figure AI, Tesla Optimus i Agility Robotics od kineskih proizvođača koji proizvode velike količine robota koji često koštaju upola manje od američkih konkurenata ili su čak još jeftiniji.

Washington je već uveo slična ograničenja za kineske dronove i solarne panele, a na kineska električna vozila sada naplaćuje carinu od 100 posto.

Koliko vremena trebaju "američki" roboti?

Zabrana se uglavnom tumači kao Trumpov pokušaj kupovanja vremena nakon što je američka strana bila zatečena brzinom kojom je Kina povećala proizvodnju robota.

Prema podacima istraživačke kuće Omdia, Kina ima šest tvrtki među deset vodećih u svijetu robotike. Te su tvrtke prošle godine isporučile gotovo 11.600 humanoidnih robota, dok su američke tvrtke isporučile tek nekoliko stotina.

Bank of America je u ožujku prognozirala da bi do kraja ove godine broj isporuka mogao dosegnuti oko 90.000.

SAD se općenito smatra predvodnikom u razvoju „mozga” robota zahvaljujući naprednoj umjetnoj inteligenciji, dok Kina prednjači u masovnoj proizvodnji jeftinijih robota s pokretljivijim tijelima zahvaljujući aktuatorima visokih performansi, odnosno robotskim "mišićima".

Rush Doshi iz američkog Vijeća za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) opisao je zabranu kao „jednu od najvažnijih dosadašnjih mjera potpore američkom sustavu u sektoru industrije robota”.

Dvosjekli mač

Evan Beard, izvršni direktor tvrtke Standard Bots, proizvođača robotskih ruku, smatra da Trumpova administracija Kini šalje „nedvosmislenu” poruku.

„Roboti su tehnologija u kojoj Amerika mora biti vodeća i koju mora držati pod svojom kontrolom, a robotima koji se proizvode uz strane subvencije neće biti dopušteno da nepošteno dominiraju američkim tržištem robotike...”, napisao je Beard na platformi X.

Kritičari smatraju da bi zabrana mogla usporiti razvoj američke umjetne inteligencije jer istraživači trenutačno imaju koristi od mogućnosti testiranja na povoljnim kineskim robotima.

„Ograničenja mogu smanjiti sigurnosne rizike, ali sama po sebi ne stvaraju konkurentan domaći ekosustav”, napisao je na platformi X Georg Stieler, savjetnik u industriji robota.

Američka poslovna televizijska mreža CNBC citirala je Marca Einsteina iz tvrtke Counterpoint Research, koji je rekao da je zabrana „loša vijest za kineske proizvođače humanoidnih robota koji u nadolazećim mjesecima planiraju izlazak na burzu”.

Einstein upozorava da bi Peking sada mogao „dodatno ograničiti prodaju rijetkih zemnih metala američkim tvrtkama i ... pristup kineskom tržištu za američke kompanije poput Tesle i Nvidije”.

Tko hoće kupiti takve robote?

Barclays procjenjuje da bi tržište, koje danas vrijedi samo 2 do 3 milijarde dolara (1,7 do 2,6 milijardi eura), u najoptimističnijem scenariju do 2035. moglo dosegnuti 200 milijardi dolara (oko 174 milijarde eura), ako se dodatno unaprijede „mozak”, fizičke sposobnosti i baterije robota.

Elon Musk još je optimističniji te tvrdi da bi Teslin Optimus mogao postati „najveći proizvod ikad”, uz dugoročnu prodaju koja bi potencijalno mogla dosegnuti 10 bilijuna dolara (oko 8,7 bilijuna eura).

On vjeruje da bi roboti, koji se danas prodaju za oko 100.000 dolara (oko 87.000 eura), uz masovnu proizvodnju naposljetku mogli stajati između 20.000 i 30.000 dolara (oko 17.000 do 26.000 eura) po komadu, što bi ih učinilo dovoljno jeftinima za tvornice, skladišta, a kasnije i kućanstva.

Kombinacija Barclaysove prognoze i cijene kojoj teži Musk upućuje na to da bi se do 2035. svake godine moglo prodavati između 7 i 10 milijuna humanoidnih robota.

U kratkoročnom razdoblju očekuje se da će humanoidni roboti preuzimati ponavljajuće i fizički zahtjevne poslove u skladištima i tvornicama. Kasnije bi se mogli proširiti na zdravstvenu skrb, skrb za starije osobe i kućanske poslove.

Njemački je izvoz, unatoč opterećenjima izazvanim ratom između Irana s jedne i Izraela i SAD-a s druge strane, u lipnju dosegnuo rekordnu vrijednost. Prema privremenim podacima Saveznog zavoda za statistiku, u inozemstvo je izvezena roba u vrijednosti od 139,3 milijarde eura. To je 0,9 posto više nego u svibnju i 6,6 posto više nego u lipnju prethodne godine.

Osim toga, postavljen je i novi rekord. Prema podacima statističara, nikad prije u jednom mjesecu, nakon kalendarskog i sezonskog usklađivanja, nije izvezeno toliko robe kao u lipnju 2026. godine.

Glavni ekonomist VP Banke, Thomas Gitzel, istaknuo je da je izvoz rastao u svim mjesecima tekuće godine osim u siječnju. Prema njegovim riječima, ovako dug trend povećanja izvoza nije zabilježen već dulje vrijeme.

Uvoz u Njemačku rastao je čak i snažnije od izvoza, porastavši u odnosu na svibanj za 4,4 posto, na 123,9 milijardi eura. U usporedbi s lipnjem prošle godine, to predstavlja rast od 8,4 posto. Ipak, rekordna vrijednost uvoza ostaje ona iz studenoga 2022. godine, kad je zabilježen još veći iznos.

Manja razmjena sa SAD i Kinom

Najviše njemačkih proizvoda i dalje se izvozi u Sjedinjene Američke Države, i to robe u vrijednosti od 12,1 milijardu eura. Međutim, to je 14,2 posto manje nego u prethodnom mjesecu. Gitzel je ovaj pad ocijenio zabrinjavajućim.

S druge strane, trgovina s europskim zemljama ostala je stabilna. Izvoz u europske države bio je 1,3 posto veći nego u svibnju, a posebno je značajan rast zabilježen u razmjeni s Ujedinjenim Kraljevstvom.

U trgovinskim odnosima s Kinom nastavlja rasti neravnoteža. Njemački je izvoz u Kinu smanjen za 0,3 posto, na 6,2 milijarde eura. Istovremeno su uvozi iz Kine porasli za 9,1 posto, dosegnuvši 16,5 milijardi eura. Zbog toga je kineski trgovinski suficit u razmjeni s Njemačkom u prvih sedam mjeseci godine porastao na gotovo 27 milijardi dolara.

U Njemačkoj već dulje vrijeme raste zabrinutost zbog sve jače kineske konkurencije. Posebno su pogođene ključne grane poput automobilske i strojarske industrije. Brojni njemački proizvođači gube tržišni udio u Kini, dok se istovremeno na svjetskim tržištima suočavaju sa sve snažnijom konkurencijom kineskih tvrtki.

Hrvatska brodogradnja nakon dugo vremena ponovno postaje „vruća tema“, sudeći prema potezima hrvatskih vlasti na čelu s HDZ-om. No i dalje tu nije riječ o proizvodnji. Podsjećamo, europska Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) objavila je prije dvije godine stručnu studiju o hrvatskoj brodograđevnoj industriji u kojoj se iznose krajnje poražavajuće proizvodne statistike. U desetgodišnjem razdoblju od ulaska RH u Europsku uniju 2013. godine porinuto je tako čak 75 posto manje brodova, mjereno po kompenziranoj bruto tonaži, nego u prethodnih 10 godina.

Naime, Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila i uvjet privatizacije škverova u državnom vlasništvu, inače svojih najvećih. Ubrzo je izgubila raniju zavidno visoku poziciju u europskoj brodogradnji. No u međuvremenu se neke druge države EU-a, i to među najvećima, vraćaju u posjed većih dijelova svojih brodograđevnih industrija. Hrvatska pak odnedavno iznova licitira pulskim škverom Uljanik, a za Brodosplit se zbog neaktivnosti zahtijeva oduzimanje koncesije nad pomorskim dobrom iz ruku privatnog vlasnika Tomislava Debeljaka.

Politika na uši

Doima se to kao najednom znatno intenzivniji angažman države oko dotične industrije. Ipak, plan njezina oporavka i razvoja svejedno i dalje nije na vidiku. Uljanik se zainteresiranima nudi za „sitniš", s početnom cijenom od 11 milijuna eura, ali kupaca i dalje nema. Posrijedi je prvo privatizirano veliko hrvatsko brodogradilište koje je prije nekoliko godina – propalo. Splitski škver, s druge strane, sve i kad bi ga sadašnji vlasnik napustio, prinudno ili svojevoljno, još bi teže našao kupca. Mogućnost da ih preuzme država uopće se iz vladajućih krugova ne spominje.

„Odavno govorimo da bi država morala ostati u škveru, ali iz vlade se na to ne obaziru. Ili ne znaju što bi s brodogradnjom ili zaista i dalje vjeruju da privatni vlasnici mogu bolje", rekao nam je Boris Cerovac, radnik Uljanika te škverski povjerenik Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske. Posvjedočio nam je kako pulskim škveranima već to sve „ide na uši“. Ovo je treći ili četvrti put da doživljavaju totalnu neizvjesnost oko sudbine Uljanika, pa im je stabilnost i sigurnost jedina preostala želja. Pritom hrvatska vlada s njima ne komunicira o svemu tome, kamoli da bi ih pitala za mišljenje.

Škverovi su vrijednost, ne teret

„Ne moramo tvrditi da možemo ovo i ono“, nastavlja Cerovac, „ali svi vidimo kako se po Europi brodogradnja ponovno vraća na svoje noge. No ako dođe novi privatni vlasnik, teško je biti optimist. Pogledajte što se dogodilo u 3. Maju.“ Taj riječki škver, preostali od tri najveća u RH, nedavno je kupila slovenska obitelj Šešok. Prvi potez bio im je ukidanje varijabilnog dijela plaće, onog koji je radnička primanja činio donekle podnošljivima. Ovaj sindikalist zabrinut je da se isto ne desi u Puli, dok država ne staje u zaštitu radnika, niti pokazuje volju da zadrži Uljanik i vrati proizvodnju u RH.

U iščekivanju zatvaranja poziva na dostavu ponuda za kupnju 18. kolovoza, Boris Cerovac upozorava da ni privatnici ne mogu opstati na tržištu bez pomoći države. „Jamstva za kredite, recimo, to je među glavnim stavkama. Ali kod nas je pogubno to što nijedna od zastupljenijih političkih opcija ne stoji čvrsto iza stava da škverovi nisu teret, nego izuzetna vrijednost. Ostala je ona nametnuta teza da smo beznadni gubitaši. U redu, ali kako je onda ostatak Europe uvidio da to nije točno, i da se država mora vratiti u brodogradnju radi njezina utjecaja na ukupnu ekonomiju“, pita se Cerovac.

U tom pogledu valja obratiti pažnju na konkretne europske primjere. Francuska je 2017. poduzela manevar povratka u brodogradnju, pa je država dospjela u posjed dvije najveće tamošnje grupacije, Chantiers de l'Atlantique i Naval. Poljska je već malo prije toga preuzela koncern PGZ kroz koji danas kontrolira veći dio svojega brodograđevnog sektora. Njemačka je svog najvećeg brodograditelja u civilnoj proizvodnji, Meyer Werft, preuzela prije dvije godine. Italija nikad nije ni izašla iz sektora, pa njezina grupacija Fincantieri danas prednjači u Europi, a i bitno šire.

Bili jednom svjetski vrh

Slično je postupala i Španjolska, čija je Navantia partner Uljanika, mada nema vijesti da je zainteresirana za ulazak u vlasništvo nad njim. Konačno i Nizozemska, još jedna europska brodograđevna sila, odnedavno razmatra ulazak u tamošnji Damen Naval. Radi se o vojnoproizvodnim škverovima, kao i u primjeru poljskog PGZ-a, ali koji znače kičmu nacionalne brodogradnje. Uostalom, vojna proizvodnja uslijed žurnog naoružavanja Europe otkriva se kao nova prilika za škverove, koliko god to bila ujedno mračna perspektiva. No hrvatske vlasti ne obaziru se niti na takvu industrijski obećavajuću poziciju.

Štoviše, vlada u Zagrebu uopće „ne doživljava“ potpisani ugovor Uljanika i Navantie o suradnji na eventualnoj izgradnji korveta za Hrvatsku ratnu mornaricu. Istodobno je projekt gradnje omanjih patrolnih brodova u Brodosplitu propao sasvim neslavno, ako ne i politički sramotno. No hrvatska vlada također je lani zauvijek ugasila Brodarski institut u Zagrebu, možda najuspješniju i svjetski najcjenjeniju domaću znanstveno-istraživačku instituciju. „A znate da je hrvatska brodogradnja u okviru Jugoslavije spadala među tri najveće u svijetu“, prisjetio se politički ekonomist Luka Brkić za DW.

Pitanje moralnog hazarda

„Upravo je tragično da je samostalna Hrvatska tako upropastila svoje najveće znanje i tradiciju“, nastavio je, „uz tu industriju koju je SFRJ podupirala. Ali podupirale su ih i druge dvije sile, Japan i Južna Koreja, kao što i danas čine. Svi to čine, od Kine do Amerike, pa napokon opet i Europa – svi osim nas.“ Ovaj profesor političke ekonomije na Sveučilištu Libertas u Zagrebu smatra da tako nije mogla uspjeti ni privatizacija, ne samo zbog izostanka jače uloge države. On nalazi da Hrvatska nema nikakvu industrijsku politiku, a onda ni onu u vezi s brodogradnjom.

„Škverovi su nam privatizirani na tragikomičan način, sumnjiv otpočetka, uz ogroman javni izdatak za tzv. restrukturiranje. Sve je tu bilo suboptimalno. Šanse za dobar posao, kao što je vojna izgradnja, pretvorili su u veliki problem. Jasno da s utjecajem države na ekonomiju, kod tržišnog modela, postoji i pitanje moralnog hazarda. A postoje i načini čvrste regulacije i nadzora poslovanja, kao što vidimo danas u EU. No uzalud sve to, ako nema nikakvog impulsa da se nešto poduzme“, zaključio je Brkić, slažući se pritom s onom da - ploviti se mora. Ipak, netko za to najprije mora izgraditi plovilo.

Sve više ljudi diljem svijeta traži način kako rashladiti svoj dom tijekom sve češćih vrućina. Najjeftiniji klima-uređaji često troše dvostruko više električne energije od boljih alternativa, a u nekim stanovima mogu biti čak i opasni. No koji uređaj hladi najučinkovitije, stvara najmanje troškove i pritom što manje opterećuje klimu?

Mobilni monoblok klima-uređaj: jeftin gutač struje

Mobilni klima-uređaji najjeftinije su i najbrže rješenje, ali često i najmanje učinkovito. Sastoje se samo od unutarnje jedinice. Crijevo za odvod toplog zraka - što je nužnost jer inače uređaj nema nikakvog smisla - provlači se prema van kroz prozor ili vrata.

Unutarnje jedinice veličine su manjeg kovčega i zahvaljujući kotačićima mogu se premještati iz jedne prostorije u drugu.

Ti takozvani monoblok uređaji u načelu funkcioniraju isto kao i svi klima-uređaji: pomoću rashladnog sredstva u zatvorenom krugu na jednoj se strani stvara hladnoća, a na drugoj toplina. Toplina iz prostorije odvodi se debelim crijevom prema van, čime se prostor hladi.

Međutim, u usporedbi sa stacionarnim sustavima ti su uređaji bučni, vrlo neučinkoviti i prema podacima njemačke potrošačke organizacije Stiftung Warentest za hlađenje troše više nego dvostruko električne energije.

Odškrinut prozor

Za slabu učinkovitost postoji više razloga. Prvo, toplo crijevo ponovno zagrijava prostoriju. Osim toga, mnogi ne žele bušiti rupe u zidu pa crijevo provedu kroz odškrinut prozor ili balkonska vrata. To znači da i vrućina sa ceste slobodno ulazi u prostor koji se želi ohladiti i stvara još više posla za uređaj.

U stanovima s plinskim bojlerima mobilni klima-uređaji mogu čak ugroziti život. Kad se koristi topla voda stvara se podtlak i ugljikov monoksid - plin bez mirisa, može neprimjetno iz plinskog bojlera teći u stambeni prostor i otrovati ukućane. To nije samo teorija, nedavno se to dogodilo u Beču.

Zbog toga stručnjaci ne savjetuju uporabu takvih monoblok klima-uređaja u stanovima s plinskim bojlerima, odnosno savjetuju da se barem prije nabave uređaja pita stručnjake.

Split-uređaji su svakako bolji

Tko želi hladiti prostor, obično će bolje proći s mobilnim split klima-uređajem. Kod njega su unutarnja i vanjska jedinica odvojene, a povezane su rashladnim vodom dugim oko dva metra. Ima i mobilnih split uređaja već za oko 900 eura, a u Europi se prodaju tek posljednje dvije godine.

Vanjska jedinica može se postaviti na balkon ili terasu ili pričvrstiti na prozor posebnim vanjskim nosačem. Međutim, rashladni vod također zahtijeva otvor na prozoru ili vratima pa toplina djelomično ponovno prodire u prostoriju.

Kod njih se razmjena topline odvija u vanjskom uređaju, dakle ne nastaje podtlak, a i bitno su učinkovitiji obzirom na to koliko struje troše.

Stacionarni klima-uređaji: ne uvijek dozvoljeno

Znatno učinkovitiji, tiši i udobniji od mobilnih uređaja jesu stacionarni klima-uređaji. Takvi sustavi s unutarnjom i vanjskom jedinicom stoje između 400 i 2.500 eura, a zajedno s ugradnjom od 800 do više od 5.000 eura.

Stacionarni klima-uređaji najčešće imaju vanjsku jedinicu na krovu, balkonu ili pročelju zgrade. Rashladni vod prema van postavlja se trajno, a punjenje sustava i provjeru nepropusnosti mora obaviti ovlaštena stručna tvrtka.

Prosječni godišnji trošak električne energije za hlađenje stana od 70 četvornih metara stacionarnim klima-uređajem u Njemačkoj iznosi samo oko 150 eura. Najučinkovitiji uređaj u jednom testiranju Stiftung Warentesta postigao je isti učinak uz trošak od svega 112 eura godišnje.

No problem su propisi: u Hrvatskoj je konačno zabranjeno postavljanje neosporno ružnih uređaja na uličnu stranu zgrade, a problem je i ako se želi postaviti klima-uređaj na zgradu koja je zaštićeno kulturno dobro - tu se mora tražiti dozvola nadležnog ureda. U Njemačkoj je nedavno Savezni sud dopustio jednoj obitelji u Berlinu, vlasnicima stana, postavljanje klime nakon što su ostali stanari te zgrade odbili njihov zahtjev zbog navodne buke koju stvara taj uređaj.

Hlađenje troši struju

Kako je sve više vrućih dana, širom svijeta raste i potrošnja električne energije. U Europi i Kini broj dana s temperaturama iznad 30 stupnjeva porastao je u posljednjih pet godina za četvrtinu. U Japanu i Koreji takvih je dana danas gotovo dvostruko više nego prije 2020. godine.

Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), klima-uređaje već ima 93 posto kućanstava u Japanu i 90 posto u SAD-u. U Kini ih ima 79 posto kućanstava, u jugoistočnoj Aziji 29 posto, u Europi 23 posto, a u Indiji 16 posto.

Godine 2025. za hlađenje je u svijetu potrošeno oko 50 posto više električne energije nego 2015. Potrošnja je porasla za približno 1.000 teravatsati (TWh), na oko 2.900 TWh. Trenutačno na hlađenje otpada devet posto ukupne svjetske potrošnje električne energije.

Sporno i rashladno sredstvo

U hladnjacima, klima-uređajima i toplinskim pumpama cirkuliraju takozvana rashladna sredstva. U zatvorenom sustavu ona isparavaju u plin i pritom stvaraju hladnoću.

Neka rashladna sredstva mogu štetiti okolišu ako dospiju u atmosferu. U starijim klima-uređajima često se koristi sintetsko rashladno sredstvo oznake R410A. Ako zbog curenja u rashladnom vodu ili nepravilne demontaže dospije u okoliš, jedan kilogram tog sredstva ima učinak na klimu koji odgovara emisiji od približno dvije tone CO₂.

Zbog toga je ono već odavno zabranjeno i kod klima-uređaja u automobilima, a od 2025. je u SAD-u i EU-u zabranjena i prodaja novih kućnih klima-uređaja s tim rashladnim sredstvom. Umjesto njega danas se uglavnom koristi nešto ekološki prihvatljivije rashladno sredstvo R32. U slučaju curenja šteta za klimu približno je tri puta manja.

Klima-uređaji - hlade stan, ali griju ulicu

Ondje gdje je postavljeno velik broj klima-uređaja toplina koju proizvode često čini gotovo nepodnošljivo vrućim vanjski prostor, posebno u gusto naseljenim područjima. U Japanu na nekim posebno vrućim ulicama čak postoje i znakovi upozorenja.

Znanstvenici su u gradskoj regiji Nanjing u Kini, s više od deset milijuna stanovnika, utvrdili da vanjske jedinice klima-uređaja u tijesnim ulicama tijekom dana mogu povećati temperaturu zraka za do 1,9 stupnjeva, a noću čak za do 3,3 stupnja. To predstavlja dodatno i opasno toplinsko opterećenje za pješake. Donekle bi rješenje bilo za sad još uvijek nekonvencionalno: vertikalno ozelenjivanje pročelja zgrada - pokazalo se da to spušta temperaturu za nekoliko stupnjeva.

IEA također preporučuje niz mjera za ublažavanje takozvanog učinka toplinskog otoka. Prema procjenama agencije, nove zelene površine, drvored uz ceste i omogućavanje slobodne cirkulacije zraka kroz gradske ulice mogli bi sniziti temperature u gradovima za čak pet stupnjeva.

Proizvodnja električne energije u nuklearnim elektranama je smanjena ili obustavljena u nekoliko europskih zemalja. Uzrok je nizak vodostaj rijeka zbog suša i vrućina, i posljedični nedostatak vode za hlađenje. Nuklearke u Mađarskoj i Rumunjskoj su isključene – isto kao i reaktori u Francuskoj.

Nuklearna elektrana Cernavoda na Dunavu ima dva reaktorska bloka i jedini je nuklearni objekt u Rumunjskoj. Prvi reaktor je isključen prije nekoliko dana, a drugi sada. Operator elektrane Nuclearelectrica naveo je kao razlog „teške, sušne uvjete“. Ta elektrana obično zadovoljava petinu potreba za strujom u Rumunjskoj.

Mađarska strahuje od nestašice struje

Ovo je prvi put da oba bloka moraju biti isključena zbog niskog vodostaja Dunava. Ta rijeka dostigla je od svibnja u nekim dijelovima rekordno niske razine zbog nedostatka padalina i uzastopnih toplinskih valova. Prema izvještajima vodostaj je pao na samo jednu trećinu srpanjskog prosjeka.

Nuklearna elektrana Paks, čija su četiri reaktora ključna za opskrbu Mađarske električnom energijom, također se nalazi na Dunavu. Sva četiri reaktorska bloka zatvaraju se u fazama, najavio je premijer Peter Magyar. Jedan reaktor već ne radi zbog nedostatka vode za hlađenje iz Dunava, a preostala tri trebala bi biti isključena u narednih 24 do 72 sata.

Nestašica struje mogla bi se pojaviti već ovog ponedjeljka, dodao je premijer Magyar. Zemlja sada koristi rezerve i organizira uvoz. Premijer je pozvao Mađare na štednju struje.

U Srbiji za sada stabilno, ali pozivaju na štednju

Situacija u Srbiji za sada je stabilna, ali nadležni pozivaju na štednju. Ministrica rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović rekla je za javni servis RTS da situacija ostaje izazovna kada je vodostaj Dunava u pitanju i navela da je tijekom čitavog svibnja, lipnja i srpnja zabilježena najniža proizvodnja na Đerdapu otkako je ta hidroelektrana puštena u rad.

Austrijske hidroelektrane - smanjeni kapacitet

Uzrok nestašice struje u regiji je suša, ali i smanjenje količina vode od topljenja glečera. Vodostaji su također kritično niski u skoro svim pritokama Dunava u Gornjoj Austriji. Hidroelektrane u toj zemlji – koja nema nuklearke – osjećaju posljedice.

Austrija ima više od 4.000 malih hidroelektrana, ali mnoge trenutno rade sa smanjenim kapacitetom (do 50 posto) ili su potpuno zatvorene.

Francuska isključuje reaktore

Nuklearne elektrane se suočavaju s problemima s rashladnom vodom i u mnogim drugim zemljama. Posebno je pogođena Francuska, zemlja koja se u velikoj mjeri oslanja na nuklearnu energiju.

Prošle srijede isključen je jedan od dva reaktora u elektrani Golfech, koja se nalazi na stotinjak kilometara sjeverno od Toulousea. Energetska tvrtka EDF prethodno je isključila reaktor od 23. lipnja do 3. srpnja, a zatim ponovo od 9. do 27. srpnja kako bi izbjegla daljnje zagrijavanje voda rijeke Garonne.

Rekordno niski vodostaji i u Hrvatskoj

Kako je izvijestila Hrvatska televizija, Drava je ovog ljeta i u Hrvatskoj čak tri puta zabilježila rekordno nizak vodostaj. Mario Spajić, zamjenik direktora Hrvatskih voda Vodnogospodarskog odjela za Dunav i donju Dravu, za HRT je izjavio: "To je, naravno, povezano s visokim temperaturama koje bilježimo u zadnjem periodu. Sve skupa utječe i na živi svijet. Temperatura vode je porasla i trenutačno je oko 26 stupnjeva, a negdje i viša."

Spajić je objasnio da je ovakva situacija neuobičajena za ovo doba godine.

Pogođen i riječni promet

Nizak vodostaj također utječe na brodski promet, jer plitka voda ograničava teret brodova. I krstarenja Dunavom od Passaua do Beča su skraćena. Austrijski operater vodnih puteva upozorava na svojoj internetskoj stranici na područja s posebno plitkom vodom.

Ove nedjelje se kruzer sa skoro 240 ljudi nasukao na pješčani sprud u blizini Setatea, rumunjske luke na Dunavu. Svi putnici su sigurno napustili brod.

Rekordno nizak vodostaj Rajne

I rijeka Rajna dostiže povijesnu najnižu razinu vode na nekim mjestima. Prema prognozama Savezne uprave za vodne puteve i brodarstvo Njemačke, vodostaj će na najkritičnijoj točki na toj rijeci u petak vjerojatno pasti na rekordno niskih 18 centimetara. Prethodni rekord za najniži dnevni prosjek bio je 25 centimetara, a zabilježen je u listopadu 2018.

Rajna je jedan od najvažnijih plovnih puteva u Europi i služi za transport robe kao što su žitarice, minerali, rude, ugljen i naftni derivati.

„Nizak vodostaj Rajne i mnogih drugih rijeka trenutno ozbiljno otežava teretni promet", rekao je novinskoj agenciji Reuters Dirk Binding, stručnjak u Udruženju njemačkih gospodarskih komora (DIHK).

Tijekom razdoblja niskog vodostaja brodovi mogu prevoziti samo dio svog uobičajenog tereta. „To dovodi do uskih grla u opskrbi, rastućih troškova transporta i dužih rokova isporuke“, naglašava Binding.

Kao rezultat toga usporeni su lanci opskrbe u ključnim granama industrije – kemijskoj, čeličnoj i naftnoj. To ima posljedice za cijelo njemačko gospodarstvo.

„Ako se sušno razdoblje nastavi, to bi dodatno opteretilo ionako već ozbiljno poljuljano njemačko gospodarstvo", upozorio je Binding.

Od šume ostaje samo zgarište, rastopljeni asfalt, izgorjeli automobili, uništene zgrade... Šumski požari u južnoj Europi za sobom ostavljaju trag razaranja i uzrokuju štetu koja se mjeri u milijardama eura.

Nakon ovih požara prijeti opasnost da se i španjolsko gospodarstvo uguši pod oblacima pepela. Prema podacima europskog sustava za promatranje Zemlje Copernicus, ove je godine u toj zemlji već izgorjelo 206.000 hektara šuma.

„Godine 2022., kada je u Španjolskoj zbog šumskih požara uništeno oko 300.000 hektara površine, gospodarska šteta dosegnula je oko 7,1 milijardu eura“, rekao je za DW ekonomist Emilio Vizuete Luciano sa Sveučilišta u Barceloni.

Požari u pravilu uništavaju gospodarstvo i trgovinu u pogođenim regijama, a u te sablasne predjele nitko niti ne dolazi: „Ako turizam nestane iz područja pogođenih požarima, to ima ozbiljne gospodarske posljedice za cijelu Španjolsku.“

Udarac i na BDP

Ekonomistica Sarah Meier sa Visoke tehničke škole (ETH) u Zürichu izračunala je kako u regijama koje je pogodio barem jedan šumski požar, stopa gospodarskog rasta smanjila se za 0,11 do 0,18 posto. U njenom istraživanju iz 2023., kod više istodobnih šumskih požara stopa gubitka gospodarskog rasta, ovisno o njihovoj veličini, rasla je do 4,5 posto. „Naši izračuni predstavljaju prosjek za razdoblje od 2011. do 2018. godine“, kaže Meier. „Posebno skupo postaje kada se šumski požari prošire sve do većih gradova, što se dosad u južnoj Europi događalo vrlo rijetko.“

Sami gradovi nikad nisu gorjeli, ali baš kao što se vatra sad približila Madridu, tako je prijetila i Marseillesu 2016,. Ateni 2024., Patrasu 2025...

I Europska agencija za okoliš (EEA) izračunala je gospodarske gubitke nastale zbog šumskih požara u prošlosti. Godine 2017., kada je na jugu Europe izgorjelo gotovo 990.000 hektara površine, gubici su iznosili gotovo deset milijardi eura (vidi grafiku).

Madrid čak i manje za prevenciju požara

Prema Europskoj komisiji, države članice svake godine zbog šumskih požara izgube oko 500.000 hektara površine. Računajući po izgorjeloj površini su Španjolska, Grčka i Francuska među zemljama koje najviše pogađaju šumski požari, ali obzirom na površinu čitave zemlje je po podacima Copernicusova sustava GWIS za prosjek 2012.-2025. pokazuju kako u jednoj Crnoj Gori izgori godišnje 2,66% teritorija, u Albaniji 1,6%, u Hrvatskoj 0,39%, u Španjolskoj 0,33%, a u velikoj Francuskoj "samo" 0,08%.

Gospodarska šteta ne uključuje samo gubitke u turizmu, nego i smanjenje bioraznolikosti, gubitke prihoda u šumarstvu, eroziju tla, uništenu infrastrukturu i nekretnine te troškove gašenja požara.

U Španjolskoj se vodi žestoka rasprava o troškovima suzbijanja šumskih požara. Ulaganja u prevenciju se smanjuju još od 2009. godine, premda su broj i razmjeri šumskih požara tijekom posljednjih deset godina poprimili zabrinjavajuće razmjere.

Tako i prema službenim podacima su izdaci za prevenciju šumskih požara u Španjolskoj smanjeni su između 2009. i 2024. s 364 milijuna na 144 milijuna eura. Istodobno su godišnji izdaci za gašenje požara i vatrogasne službe silom prilika ostali stabilni i iznosili oko 417 milijuna eura.

I samo gašenje košta goleme novce

Za španjolskog ekonomista Luciana, „to nije bez određene ironije jer je dokazano da je prevencija najbolje dugoročno ulaganje. Ona je znatno jeftinija od gašenja požara koji su već izbili.“

Prema podacima španjolske tvrtke za šumarske usluge Forescat, suzbijanje i gašenje šumskih požara stoji oko 19.000 eura po hektaru. S obzirom na gotovo 400.000 hektara šuma koji su 2025. godine izgorjeli u Španjolskoj, to bi značilo troškove od oko 7,6 milijardi eura.

Koliki će biti troškovi gašenja požara u Španjolskoj ove godine još nije moguće procijeniti. No i liječnica María Inmaculada Mármol Tardáguil je uvjerena: ovako se više ne može nastaviti. „Sigurnost naših šuma svesti na tek gotovoherojske napore vatrogasnih postrojbi, predstavlja ekološku neodgovornost i proračunsku nebrigu“, napisala je na internetskoj platformi udruge zaposlenih u javnom zdravstvu. A tu onda treba dodati i oboljenja dišnih puteva svih koji su i bili u blizini takve vatre.

„Rješenje nije u nabavi sve većeg broja protupožarnih zrakoplova, nego primjerice u uklanjanju gorivog materijala poput suhog i mrtvog drva iz šuma prije nego što se pojavi prva iskra.“ A sve dok to ne shvati i službeni Madrid, Španjolska će „nastaviti bacati u plamen novac svog državnog proračuna istom brzinom kojom joj šume odlaze u plamen", smatra liječnica.

BMW je u srijedu postao peti njemački proizvođač automobila koji je najavio velika smanjenja broja zaposlenih: tvrtka sa sjedištem u Münchenu objavila je ukidanje 8.000 radnih mjesta u svim pogonima u svijetu, što predstavlja oko pet posto od ukupno 154.000 zaposlenih.

BMW, koji je vlasnik i marki Mini i Rolls-Royce, naveo je da će se smanjenje broja zaposlenih ponajprije odnositi na poslovanje u Njemačkoj te da se smanjenje neće provesti otkazima, nego najprije prirodnim odljevom radne snage i programom dobrovoljnog odlaska.

Problemi su se nakupili u BMW-u

Iako se BMW smatrao otpornijim na kinesku konkurenciju, tvrtka je prošlog mjeseca upozorila da joj prodaja u Kini naglo pada. Kineski proizvođači pojačali su konkurenciju na tržištu električnih vozila, što je ozbiljno pogodilo BMW-ov obujam prodaje i sposobnost održavanja cijena.

Prošle godine isporuke BMW-ovih vozila u Kini pale su na najnižu razinu od 2017., a u tromjesečju zaključenom u lipnju prodaja je bila 30 posto manja nego godinu prije.

Problemima BMW-a pridonijele su i carine američkog predsjednika Donalda Trumpa, više cijene energije zbog rata u Iranu te konkurencija kineskih proizvođača električnih vozila na drugim važnim tržištima, uključujući Europu, azijsko-pacifičku regiju i Latinsku Ameriku.

Tvrtka je u četvrtak objavila da joj je neto dobit u drugom tromjesečju pala za 35 posto na 1,2 milijarde eura, dok su prihodi smanjeni s 34 na 31 milijardu eura. BMW je korigirao prognoze za ostatak godine i upozorio na „znatan pad” dobiti.

Ni Porsche nije pošteđen

Dva dana ranije Porsche je objavio da do kraja 2035. planira ukinuti dodatnih 5.000 radnih mjesta u Njemačkoj. To odgovara otprilike svakom petom zaposleniku.

Proizvođač sportskih automobila naveo je da će nove mjere pogoditi glavnu tvornicu u Stuttgart-Zuffenhausenu te istraživačko-razvojni centar u obližnjem Weissachu.

Porsche je prošle godine najavio program restrukturiranja kojim do 2029. namjerava ukinuti 1.900 radnih mjesta u regiji Stuttgarta te dopustiti istjecanje 2.000 ugovora na određeno vrijeme. Tvrtka će također odgoditi povećanja plaća, a bonusi će biti čvršće vezani uz poslovne rezultate.

Porsche, koji je u vlasništvu koncerna Volkswagen, ali posluje s visokim stupnjem samostalnosti, već je smanjio broj zaposlenih u tvornici u Leipzigu te zatvara tri podružnice koje zapošljavaju oko 500 ljudi.

Krajem prošle godine Porsche je imao gotovo 41.800 zaposlenih, od kojih je oko 85 posto radilo u Njemačkoj.

Volkswagen najviše pogađa Kina

Volkswagen, najveći europski proizvođač automobila, prošlog je mjeseca udvostručio program smanjenja broja zaposlenih i najavio planove za ukidanje do 100.000 radnih mjesta. Tvrtka također želi zatvoriti četiri tvornice u Njemačkoj.

Sindikati i savezna pokrajina Donja Saska koja je suvlasnik koncerna Volkswagen, još pokušavaju obuzdati planove uprave o ukidanju 50.000 radnih mjesta. Volkswagen je poznat po vrlo velikom broju zaposlenih: u svijetu ih ima oko 630.000, odnosno 680.000 ako se uključe zajednička poduzeća u Kini.

Koncern iz Wolfsburga zapošljava oko 60 posto više ljudi od Toyote premda proizvodi sličan broj vozila.

Ono što se nekada smatralo simbolom njemačke industrijske snage postalo je skupi teret u uvjetima sve žešće konkurencije kineskih proizvođača električnih vozila.

Volkswagen više faza proizvodnje obavlja unutar vlastitog sustava nego njegovi konkurenti, što povećava potrebu za radnom snagom, dok su troškovi proizvodnje u njemačkim tvornicama često dvostruko veći nego kod suparnika.

Spor napredak na području električnih vozila dodatno je naštetio prodaji u Kini, koja je nekoć činila trećinu ukupne Volkswagenove prodaje. Ali i njegov segment kupaca u drugim dijelovima svijeta je osobito osjetljiv na povoljniju konkurenciju iz Azije.

I Mercedes smanjuje broj radnika - bez otkaza

Mercedes-Benz je u ožujku prošle godine s radničkim vijećem postigao dogovor o programu ušteda vrijednom pet milijardi eura do 2027. Tvrtka je pritom obećala kako neće biti prisilnih otkaza u njemačkim pogonima i kako se nužne promjene mogu realizirati i dobrovoljnim odlascima.

Do ožujka ove godine oko 5.500 zaposlenih u administraciji, istraživanju i razvoju te informatičkom sektoru prihvatilo je otpremnine i napustilo tvrtku. Radnici u proizvodnji ostali su zaštićeni. Izvješća govore i o dodatnim smanjenjima broja zaposlenih u Mercedesovim pogonima u Kini.

Prošlog mjeseca Mercedes je odgodio isplatu bonusa za gotovo tri četvrtine zaposlenih u Njemačkoj do 2027. te predložio produljenje radnog tjedna s 35 na 40 sati bez dodatne naknade.

Uprava je također dala naslutiti da bi se dio radnih mjesta mogao preseliti u inozemstvo.

Mercedes je u utorak objavio da je zbog žestoke konkurencije u Kini otpisao preko 700 milijuna eura.

Iako je neto dobit u drugom tromjesečju porasla za 13,5 posto na 1,09 milijardi eura, operativna dobit u njegovu ključnom automobilskom poslovanju pala je za četvrtinu, na 909 milijuna eura.

I na koncu Audi

Audi, koji posluje u sastavu Volkswagena, prošle je godine objavio planove za ukidanje do 7.500 radnih mjesta u Njemačkoj do kraja 2029.

Tvrtka je isključila mogućnost prisilnih otkaza te navela da će se smanjenje broja zaposlenih u administraciji i istraživanju i razvoju provesti dobrovoljnim programima i prijevremenim umirovljenjem.

Ipak, prošlog mjeseca Volkswagen je tvornicu u Neckarsulmu uvrstio među pogone koji bi 2030. mogli biti zatvoreni. To bi moglo utjecati na oko 15.000 radnika.

U toj se tvornici proizvode modeli A5, A6 i A8, a godišnja proizvodnja već je smanjena s 300.000 na 225.000 vozila.

Početkom ovog srpnja, američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) procijenila je da postoji "63-postotna vjerojatnost" da bi taj neuobičajeni vremenski fenomen ove godine mogao biti „vrlo snažan“. Istodobno je JP Morgan prošlog tjedna upozorio na to da bi El Niño, zajedno s cijenom nafte od 100 dolara po barelu, mogao povećati cijenu hrane za čak 1,5 posto.

Dolazak El Niña slijedi nakon dva velika sukoba, u Ukrajini i na Bliskom istoku. Nakon oba je došlo do skoka cijena hrane, ali ipak nisu uzrokovali veliku glad - i političku nestabilnost u siromašnijim zemljama.

Može li ova treća kriza izazvati "savršenu oluju" koja će poremetiti ravnotežu?

Prvi, drugi i sad treći udarac

Ruski napad na Ukrajinu i dalje znači otežanu isporuku iz jedne od glavnih svjetskih izvoznih regija za žitarice. Jer i dalje traju napadi na luke u kojima se žitarice tovare, mnoga polja su minirana ili opasna za obrađivanje.

Rat s Iranom i poremećen izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva je povećala cijenu i nafte i gnojiva koje se radi od fosilnih goriva što je povećalo troškove proizvodnje hrane diljem svijeta te uzrokovalo privremene poremećaje u opskrbi gnojiva.

Očekuje se da će El Niño, koji mijenja obrasce oborina i temperatura diljem svijeta, biti toliko snažan da je Svjetska banka nedavno upozorila kako bi u pogođenim područjima urod riže mogao biti manji za 20 do 50 posto.

Maximo Torero, glavni ekonomist Organizacije za hranu i poljoprivredu UN (FAO), upozorio je na „kumulativni učinak“ koji bi do kraja godine mogao stvoriti „vrlo složenu situaciju“. „Vrlo smo zabrinuti zbog El Niña i kašnjenja monsuna u Indiji", rekao je Torero za DW.

Očekuje se da će El Niño usporiti i oslabiti indijsku sezonu monsuna, ključno razdoblje za sadnju riže. Prema lokalnim medijima, u lipnju je već palo oko 40 posto manje kiše od uobičajenog.

Indija proizvodi gotovo trećinu svjetske riže, premda se velika većina te riže i potroši u samoj zemlji.

Osim Južne Azije, FAO smatra da su rizici povezani s El Niñom najveći u afričkoj regiji Sahela, južnoj Africi, jugoistočnoj Aziji i takozvanom Suhom koridoru Srednje Amerike.

Agencija UN za hranu ovog je mjeseca upozorila da neka od tih područja u sljedećih nekoliko mjeseci imaju više od 50 posto izgleda za sušu.

Rekordna žetva 2025.

Unatoč svim dosadašnjim krizama, FAO konstatira kako su cijene hrane i dalje gotovo 20 posto niže od vrhunca dosegnutog 2022. Jer svijet je prošle godine ostvario najveću žetvu žitarica u povijesti. Razlog je to što su poljoprivrednici zasijali veće površine, vremenski uvjeti bili su povoljni, a prinosi po hektaru porasli.

Iako se očekuje da će ovogodišnja žetva biti nešto manja, i dalje će biti druga najveća dosad. „Produktivnost u poljoprivredi i dalje raste", rekla je za DW Simone Bunse iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI). Tu u prvom redu ističe Indiju i Latinsku Ameriku: „To je pomoglo održati proizvodnju hrane i smanjiti glad. Time se ublažavaju i neke lokalne društvene krize."

Glad i dalje vlada

To ipak ne znači da gladi više nema. UN računa kako je 266 milijuna ljudi u svijetu i dalje neishranjeno. „U svijetu proizvodimo dovoljno kalorija da nahranimo sve ljude“, rekao je Torero. „Problem je u tome što te kalorije nisu ravnomjerno raspoređene diljem svijeta i upravo je to ključni izazov.“

Najteže stanje je u malom broju zemalja pogođenih sukobima, gdje čak i ako hrane ima, ona ne može doći do ljudi kojima su najpotrebnije.

Stanovnici zemalja u kojima vlada rat kao što su Demokratska Republika Kongo, Sudan i Jemen čine dvije trećine ljudi koji se suočavaju s akutnom glađu u regijama koje procjenjuje UN.

Rat često uništava lokalne izvore hrane, raseljava milijune ljudi, oštećuje infrastrukturu i ozbiljno ograničava pristup humanitarnoj pomoći. U nekim kriznim žarištima, poput Sudana i Gaze, stručnjaci upozoravaju da se glad sve češće koristi kao oružje.

„Zaraćene strane namjerno uništavaju poljoprivredna zemljišta, stočni fond, vodoopskrbne sustave, skladišta hrane i prometne pravce. Time ugrožavaju pristup tržištima i ometaju dostavu humanitarne pomoći“, rekla je Bunse za DW.

Crne prognoze...

Dodatni rizik za globalnu opskrbu hranom predstavljaju gnojiva, od kojih se oko trećine u normalnim okolnostima prevozi kroz Hormuški tjesnac. Promet kroz tjesnac i dalje je ozbiljno poremećen nakon propalog primirja između SAD i Irana te napada na brodove u Crvenom moru.

Neki poljoprivrednici za gnojivo plaćaju znatno više cijene, zbog čega odgađaju kupnju ili prelaze na kulture koje zahtijevaju manje gnojiva. Ako na kraju upotrijebe manje gnojiva, prinosi bi u idućoj žetvi mogli biti slabiji.

Stručnjaci za sigurnost opskrbe hranom smatraju da bi sam sukob na Bliskom istoku do 2030. mogao još milijune ljudi dovesti do gladi, a ta procjena još ne uzima u obzir učinke El Niña.

S obzirom na to da se očekuje porast temperature površine Tihog oceana za 3,6 Celzijevih stupnjeva, gotovo dvostruko više nego tijekom El Niña 2015./2016., klimatski institut Berkeley Earth sada predviđa da će ovogodišnji El Niño biti najsnažniji dosad zabilježen.

Stručnjaci upozoravaju i na to da bi svijet mogao svjedočiti naglom rastu gladi ako cijena nafte ponovno premaši 120 dolara po barelu, ako izvoz žitarica iz Ukrajine bude blokiran ili ako El Niño snažnije pogodi usjeve iduće godine zbog smanjene sjetve.

Ako se svi ti čimbenici dogode istodobno, posljedice bi bile znatno teže. JP Morgan procjenjuje da bi cijena hrane 2027. mogla prijeći pet posto, pri čemu bi najteže bile pogođene zemlje u razvoju.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...