Vecernji list

Uoči najavljene uskršnje obustave vatre za pravoslavni Uskrs, Rusija i Ukrajina nastavile su napade dronovima.
U Odesi, na obali Crnog mora, prema navodima ukrajinskih službi poginule su najmanje dvije osobe. Prema priopćenju državnog odvjetništva, žrtve su 38‑godišnja žena i 32‑godišnji muškarac. Gradska uprava izvijestila je da ima i ranjenih te da su oštećene brojne stambene zgrade i jedan vrtić.

Grad Sumi na sjeveroistoku Ukrajine prijavio je najmanje 17 ranjenih nakon ruskih napada, kao i štetu na kućama, vrtiću i brojnim automobilima. Ukrajinska protuzračna obrana objavila je da je tijekom noći zabilježeno ukupno 160 ruskih napada dronovima.

I rusko ministarstvo obrane priopćilo je ujutro da je oboreno 99 ukrajinskih dronova. Ministarstvo nije navelo ima li pogodaka ili štete. Nadležni u južnoj ruskoj regiji Krasnodar priopćile su da su krhotine oborenog drona izazvale požar u krugu jedne naftne industrijske postrojenosti u gradu Krimsku. Požar je, kako su naveli, ugašen.

U ponoć opet...

Obustava vatre trebala bi početi ove subote poslije podne u 16 sati po moskovskom vremenu (15 sati po našem vremenu). Ruski predsjednik Vladimir Putin ponudio je prekid paljbe do ponoći u nedjelju kako bi Ukrajinci i Rusi mogli mirno obilježiti pravoslavni Uskrs. Kremlj je to nazvao humanitarnom gestom.

Ukrajina, koja već dugo traži uskrsnu obustavu vatre, pristala je na inicijativu. Međutim, tijekom prošlogodišnje, također Putinom proglašene uskrsne obustave, obje zaraćene strane prijavile su brojne povrede. I ovaj put i Moskva i Kijev najavili su da će odgovoriti na napade protivnika.

U ranijim, vremenski ograničenim obustavama vatre obje su si strane redovito međusobno predbacivale brojne povrede. Zbog toga se sada najavljena obustava vatre smatra i testom spremnosti zaraćenih strana da se približe u mirovnim pregovorima pod posredovanjem SAD. Za sada nije na vidiku trajan prekid vatre koji traži Zelenski.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sybiha napisao je na platformi X da nema potrebe ponovno započeti neprijateljstva nakon isteka roka. Nasuprot tome, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov objavio je kako će se borbe nastaviti nakon isteka obustave u nedjelju u ponoć ako Zelenski ne donese odluku da pristane na ruske uvjete za mir.

Mir samo nakon kapitulacije

Peskov je rekao da Rusija želi mir, a ne obustavu vatre. Time misli na zahtjev da Kijev povuče svoje snage iz istočnoukrajinske regije Donbas. Moskva zasad kontrolira najveći dio tog područja, ali za završetak rata traži i posljednje kilometre, uključujući za Kijev strateški važne gradove Kramatorsk i Slavjansk. Zelenski takve teritorijalne ustupke, koje smatra poklonom ruskim okupacijskim snagama, kategorički odbija.

U mirovnim pregovorima između Moskve i Kijeva uz posredovanje SAD, prema navodima sudionika, nedavno je bilo određenog napretka. Međutim, zbog neriješenog pitanja za područje Donecka još uvijek nema dogovora. Osim toga, od početka rata u Iranu postoji stanka u pregovorima. Kijev i Moskva doduše su se izjasnili za brzo obnavljanje razgovora, ali za trilateralne pregovore još nema određenog datuma.

Ukrajina Rusiji ne vjeruje...

Ukrajinska sigurnosno-obavještajna služba SBU upozorila je ljude da ne vjeruju Putinovim najavama i pozvala na oprez. „Unatoč izjavama države‑agresora o takozvanoj obustavi vatre, neprijateljske obavještajne službe ne odustaju od svojih planova, nastavljaju djelovati protiv Ukrajine i koriste informacijsko‑psihološke specijalne operacije, provokacije, terorističke napade i sabotaže“, stoji u priopćenju SBU-a objavljenom u Kijevu.

Služba navodi da ruski agenti ciljano nastoje potaknuti sukobe između pripadnika različitih vjerskih skupina i zajednica. Također se bilježe pokušaji neprijatelja da „regrutira Ukrajince za pripremu terorističkih napada i navođenje zračnih napada na civilnu infrastrukturu naše države“.

SBU je pozvao ljude pred Uskrs da prijave sumnjive osobe, predmete ili neuobičajena događanja te da budu posebno oprezni prilikom posjeta velikim okupljanjima. Naglasio je i da ne treba ignorirati zračne uzbune, da se u slučaju opasnosti treba skloniti u skloništa i poštivati policijski sat.

Energetska sigurnost je ponovo glavni prioritet u Europskoj uniji, jer rat u Iranu pokazuje do koje mjere su mnoge države članice i dalje izložene iznenadnim šokovima u snabdijevanju naftom i plinom - unatoč lekcijama iz invazije Rusije na Ukrajinu prije četiri godine.

Kriza je potaknula države članice da ponovo preispitaju svoje napore u diverzifikaciji opskrbe i smanje oslanjanje na vanjske izvore energije. Ona je također donijela novi zamah nuklearne energije.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je prošlog mjeseca da je europsko zapostavljanje nuklearne energije bilo „strateška greška". Bruxelles sada razmatra dodatno financiranje nuklearne energije, dajući prioritet uvođenju takozvanih malih modularnih reaktora (SMR) do početka sljedećeg desetljeća.

Čak i u Njemačkoj, koja je potpuno isključila sve svoje reaktore, rasprava o povratku nuklearnoj energiji ponovo se rasplamsava.

Kancelar Friedrich Merz kaže da je odustajanje od nuklearki bilo „ozbiljna strateška greška", ali i da nema povratka na atomsku energiju. No njegov blizak politički saveznik i premijer pokrajine Bavarske Markus Söder kaže da je „vrijeme za novu eru nuklearne energije" i planira izgradnju malih modularnih reaktora u svojoj pokrajini.

„Obnovljeni fokus Europske unije na proširenje nuklearne energije predstavlja strateški razuman odgovor na dugoročne ciljeve energetske sigurnosti i klimatske ciljeve regije", rekao je Henry Preston, glasnogovornik Svjetske nuklearne asocijacije koja okuplja proizvođače iz branše. „Nuklearna energija ostaje jedinstvena po tome što osigurava čistu, sigurnu i skalabilnu električnu energiju“, dodao je.

Fokus na SMR-u je „pogrešno usmjerena strategija"

SMR-i su nuklearne elektrane nove generacije, koje su obično projektirane za proizvodnju manje od 300 megavata električne energije - otprilike trećinu proizvodnje konvencionalnih reaktora. Zagovornici ove tehnologije tvrde da će ove elektrane biti jeftinije, jednostavnije za izgradnju i sigurnije od tradicionalnih reaktora.

Ali protivnici oštro kritiziraju ponovno okretanje Europske unije nuklearnoj energiji. To je „pogrešno usmjerena strategija", rekao je M. V. Ramana, profesor na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, čija se istraživanja fokusiraju na rizike nuklearne energije i razoružanje. On tvrdi da SMR na kraju košta više po jedinici proizvedene energije nego tradicionalni veliki reaktori „zato što snaga elektrane ne raste linearno s uloženim materijalima i radom".

Luke Haywood, šef za klimu i energiju u Europskom ekološkom uredu (EEB), smatra da „ulaganje novca u novu nuklearnu energiju, posebno u neprovjerene modularne nuklearne reaktore, neće riješiti nijedan od naših energetskih problema". On je nuklearnu energiju nazvao „skupom distrakcijom".

„Njezina izgradnja je prespora, ona je preskupa i prerizična. Modularni nuklearni reaktori su godinama, ako ne i desetljećima, udaljeni od primjene u velikim razmjerima", rekao je Haywood za DW.

Može li nuklearna energija doprinijeti podmirenju potrošnje?

Da bi smanjile oslanjanje na fosilna goriva, zemlje Europske unije su posljednjih godina znatno povećale proizvodnju energije iz drugih izvora – vjetra i sunca. Gotovo 50 posto električne energije koja se potroši u EU-u sada dolazi iz obnovljivih izvora. Ipak, zagovornici nuklearne energije tvrde da je ona ključna za osiguravanje stabilne „bazne" energije - minimalne razine električne energije koja je potrebna 24 sata dnevno, 7 dana tjedno - za razliku od povremenih izvora kao što su vjetar i sunce.

Malwina Qvist, direktorica Programa za nuklearnu energiju u nevladinoj organizaciji Clean Air Task Force (CATF), kaže da obnovljivi izvori i fleksibilna proizvodnja energije nisu dovoljni za ostvarenje gospodarstva bez emisija štetnih plinova.

Ona je istaknula da Njemačka proizvodi mnogo više električne energije iz obnovljivih izvora nego Francuska - oko 59 posto u usporedbi s 28 posto - ali da njena elektroenergetska mreža ukupno emitira oko 16 puta više ugljičnog dioksida.

„Njemačka proizvodnja iz neobnovljivih izvora u ogromnoj mjeri dolazi iz ugljena i plina, dok u Francuskoj nuklearna energija osigurava oko 67 posto električne energije uz skoro nultu emisiju štetnih plinova", rekla je Qvist.

Bez stabilne čiste energije, koja ima niske emisije štetnih plinova i dostupna je kad god je potrebna, države se neizbježno vraćaju fosilnim gorivima, naglasila je stručnjakinja. „Tu na scenu stupaju SMR-i. Kao dio paketa stabilne čiste energije, njihov modularni dizajn, niži početni troškovi i sposobnost osiguravanja industrijske topline čine ih posebno pogodnima za industrijske sektore u kojima je teško smanjiti emisije", rekla je ona, navodeći kao primjere kemijsku industriju te proizvodnju čelika i cementa.

Ali Haywood kaže da se nuklearna energija loše uklapa u energetski sustav kojim dominiraju vjetar i sunce. „Nuklearna energija nije prirodan partner sustavu zasnovanom na obnovljivim izvorima“, rekao je on, napominjući da „modernim energetskim sustavima treba fleksibilnost, postrojenja koja mogu brzo povećati ili smanjiti proizvodnju, a ne reaktori koji moraju stalno raditi da bi bili ekonomski isplativi".

Zato je ideja nuklearne energije kao izvora za „bazno opterećenje“ zastarjela, naglasio je on.

I profesor Ramana je ponovio taj stav, naglašavajući upravljanje potrošnjom, proširenje baterijskih sustava i skladištenja energije, kao i fleksibilnu proizvodnju radi uravnoteženja promjenljive proizvodnje iz solarne i vjetroenergije. „Ulaganje u SMR-e ili nuklearnu energiju uopće samo će skrenuti financiranje s ovih perspektivnijih pravaca", naglasio je.

Je li SMR sigurniji od tradicionalnih reaktora?

Sigurnost ostaje trajna briga za sve nuklearne tehnologije, uključujući male modularne reaktore. Neki smatraju da su SMR-i sigurniji zbog manjeg kapaciteta, manje potrošnje nuklearnog goriva i oslanjanja na pasivne sigurnosne sustave koji su projektirani za funkcioniranje bez vanjskog napajanja električnom energijom.

Sara Beck, šefica Odjela za istraživanje sigurnosti u organizaciji Društvo za sigurnost postrojenja i reaktora (GRS), središnjoj njemačkoj stručnoj organizaciji na području nuklearne sigurnosti, rekla je da „opće izjave o sigurnosti SMR-a nisu moguće“, ukazujući na „značajne tehničke i konceptualne razlike između pojedinačnih SMR projekata“.

SMR-i trenutno nemaju jedinstveni standardni dizajn, a širom svijeta se razvijaju deseci koncepata. Globalno gledano, do sada su izgrađena samo dva SMR projekta, jedan u Rusiji, a drugi u Kini, i to na temelju različitih projekata.

Profesor Ramana kaže da sve nuklearne elektrane, uključujući SMR, mogu doživjeti nesreće koje dovode do široko rasprostranjene radioaktivne kontaminacije. Također je naglasio da, unatoč desetljećima financiranja i istraživanja, još uvijek ne postoji sigurna i dokazana metoda za zbrinjavanje radioaktivnog otpada.

Potreba za dobro provedenim SMR programom u EU?

Qvist, stručnjakinja iz CATF-a, složila se da su SMR-i i dalje nova tehnologija čija je korist u velikoj mjeri nedovoljno dokazana u velikim razmjerima na zapadnim tržištima. Ali ona vjeruje da imaju ulogu u trenutku kada potražnja za pouzdanom energijom bez štetnih emisija brzo raste.

„Globalna potražnja za stabilnom čistom energijom brzo raste, a gospodarstvima u razvoju, industrijskim klasterima i operatorima data centara potrebna je pouzdana energija s niskim emisijama ugljika", rekla je ona.

Stručnjakinja je naglasila potrebu za dobro provedenim SMR programom u Europskoj uniji, s fokusom na standardizirane projekte i koordiniranu nabavku.

Stvaranje globalno konkurentne izvozne platforme „učinilo bi za nuklearnu industriju Europske unije ono što je Airbus učinio za zrakoplovstvo", rekla je ona. „Ako EU ne uspije razviti konkurentnu ponudu, riskira da taj prostor u potpunosti prepusti geopolitičkim rivalima."

Dok se Europa suočava s pritiscima na energetsku sigurnost u brzo promjenljivom geopolitičkom i ekonomskom okruženju, nema naznaka da će rasprava o nuklearnoj energiji uskoro utihnuti.

Neposredno prije početka planiranih mirovnih pregovora u Pakistanu između SAD i Irana obje zaraćene strane i dalje su inzistirale na svojim zahtjevima. Iran je svoju sudjelovanje u pregovorima u glavnom gradu Islamabadu među ostalim uvjetovao okončanjem izraelskih napada u Libanonu. Američki predsjednik Donald Trump sa svoje je strane već zaprijetio novim napadima na Iran ako se Teheran ne bude spreman usuglasiti s američkim zahtjevima.

Američko izaslanstvo koje predvodi potpredsjednik J.D. Vance i iranski pregovarači pod vodstvom predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa čekaju teški pregovori, a ishod je i više nego neizvjestan. Čak niti raspored i format pregovora u početku još nisu bili u potpunosti jasni.

Prvi razgovori vjerojatno će se održati neizravno, uz Pakistan kao posrednika između dviju strana. Tako je bilo i u nedavnim pregovorima o iranskom nuklearnom programu, koje je posredovao Oman. Ako bude napretka, moglo bi doći i do izravnih pregovora. S Vanceom na čelu američkog izaslanstva razgovori bi predstavljali najvišu razinu izravnog pregovora sa Islamskom Republikom kakve nije bilo već dugo vremena. Kako javljaju mediji, ako bi se ostvario određeni napredak, pregovori bi se mogli produljiti i na nedjelju.

"Iran ne razumije zašto još uopće postoji”

Glavni tajnik UN-a António Guterres pozvao je pregovarače obiju zaraćenih strana da se ozbiljno potrude trajno riješiti sukob. Trebaju iskoristiti pregovore u Pakistanu kao priliku „da u dobroj vjeri nastoje postići trajan i sveobuhvatan dogovor“, rekao je UN-ov glasnogovornik Stéphane Dujarric.

U proteklim godinama i pod različitim američkim predsjednicima uvijek iznova su se vodili pregovori o spornom iranskom nuklearnom programu. Ti su razgovori obično trajali vrlo dugo. Nakon više od pet tjedana rata sadašnja je situacija drukčija:

SAD i Izrael napali su u Iranu tisuće ciljeva, vojno ozbiljno oslabili zemlju i ubili dio njezina vodstva. Trump stoga smatra da SAD sada drži sve adute u rukama. „Jedini razlog zašto su još živi jest to da pregovaraju!", napisao je Trump u petak.

Novo vodstvo u Teheranu uoči pregovora također se smatra u snažnoj poziciji: politički sustav Islamske Republike i dalje je stabilan, a američki saveznici u Perzijskom zaljevu morali su podnijeti bolne protunapade. Iran prije svega i dalje kontrolira strateški ključnu Hormušku tjesnac, presudan za globalnu opskrbu energijom – čime drži svjetsko gospodarstvo u napetosti. Iz iranske perspektive to znači da je Washington pod dodatnim vremenskim pritiskom.

Dugi popis zahtjeva

Čak i ako se neke maksimalističke izjave mogu smatrati taktikom u pregovorima, stajališta dviju strana vrlo su udaljena.

Među najvećim spornim pitanjima je iranska blokada Hormuškog tjesnaca. Iran polaže pravo na kontrolu morskog prolaza između Perzijskog zaljeva i Omanskog zaljeva i planira uvesti naplatu prolaza. SAD međutim zahtijevaju slobodnu i sigurnu plovidbu bez naknade – kao što je bilo i prije rata. Uz to Washington traži predaju više od 400 kilograma visoko obogaćenog urana i zaustavljanje iranskog nuklearnog programa. SAD žele Iranu nametnuti i ograničenja u razvoju balističkih projektila.

Iran pak traži odmrzavanje iranske imovine u inozemstvu i isplatu odštete za štetu nastalu tijekom rata. Teheran također zahtijeva ukidanje svih sankcija, jamstvo da više neće biti napada te povlačenje američkih vojnika s Bliskog istoka.

Što je s Libanonom?

Unatoč maksimalističkim zahtjevima i oštroj retorici, dvotjedno primirje između SAD i Irana uglavnom se održava od srijede. No, sporno je odnosi li se primirje i na Libanon: Teheran smatra da se odnosi, dok SAD i Izrael tvrde suprotno.

Zato je sve do posljednjeg trenutka bilo neizvjesno hoće li iransko izaslanstvo uopće sudjelovati u pregovorima. Teheran kao preduvjet traži okončanje izraelskih napada na proiransku miliciju Hezbolah u Libanonu.

U međuvremenu su Izrael i Libanon uspostavili prve kontakte radi pripreme razgovora o budućem primirju. Libanonska veleposlanica u Washingtonu i izraelski veleposlanik u SAD telefonski su razgovarali o mogućnostima pokretanja pregovora, priopćio je ured libanonskog predsjednika.

Dogovoreno je prvo sastanak u utorak u američkom Državnom tajništvu. Cilj je proglašenje primirja i početak formalnih pregovora između Izraela i Libanona uz posredovanje SAD. Prema pisanju američkog portala Axios, Izrael jest spreman na razgovore s Libanonom, ali ne i na pregovore o prekidu vatre prema proiranskom Hezbolahu.

Tko je došao u Pakistan?

Pakistan se maksimalno trudi osigurati ove pregovore: na tisuće vojnika i policajaca su u Islamabadu, zatvorene su i glavne prometnice kad se očekuje prolazak izaslanstava.

SAD u Islamabadu predstavlja Vance kao drugi najviši američki dužnosnik, a iransko je izaslanstvo također je visoko u hijerarhiji te zemlje: uz voditelja Ghalibafa u izaslanstvu su, prema iranskoj agenciji Fars, i ministar vanjskih poslova Abbas Araghči, tajnik Vijeća za obranu Ali-Akbar Ahmadian te guverner središnje banke Abdol-Naser Hemmati.

Ako ste ikada koristili kartu na mobitelu ili pratili kretanje dostavnog vozila u aplikaciji za praćenje, koristili ste GPS.

Ono što mnogi ljudi ne shvaćaju jest da je GPS – američki Globalni pozicijski sustav – samo jedan dio šire obitelji poznate kao Globalni navigacijski satelitski sustavi (GNSS).

Četiri globalna satelitska sustava kruže oko Zemlje. Usmjeravaju avione, brodove, automobile i kamione na željeni put, ili turiste koji traže restoran, hotel ili neku drugu lokaciju. No ti sateliti imaju i ključnu ulogu u ratu.

Kako sateliti određuju vašu lokaciju?

U biti, satelitska navigacija pitanje je vremena. GNSS sateliti nose iznimno precizne atomske satove i neprestano emitiraju dvije ključne informacije: svoju točnu poziciju u orbiti i točan trenutak kada je signal poslan.

Na Zemlji, prijamnici – poput vašeg mobitela, automobila, aviona ili broda – primaju te signale i time određuju svoju točnu poziciju.

To čine uz pomoć signala s četiri satelita, koji pružaju podatke o geografskoj širini, dužini i nadmorskoj visini – uz jedan dodatni signal za ublažavanje, odnosno ispravljanje vremenskih odstupanja.

GNSS tehnologija vrlo je precizna i brza. Duboko je integrirana u svakodnevni život. No nosi i skrivenu ranjivost.

„Signali globalnih navigacijskih satelitskih sustava prilično su ranjivi", kaže Dana Goward, predsjednik američke Zaklade za otpornu navigaciju i vrijeme, za DW.

„Oni su iznimno slabi – što znači da svaka radiosmetnja na njihovoj frekvenciji, bila slučajna ili namjerna, može ometati prijem", dodaje Goward. „Siguran sam da odgovorni u svim vladama razumiju taj problem. Izazov je kako osigurati da ga oni koji odlučuju razumiju i djeluju kako bi se rizik smanjio."

Četiri globalne navigacijske sile: SAD, Rusija, Europa, Kina

Prva dva globalna navigacijska sustava razvijena su 1970-ih, za vrijeme Hladnog rata i konkurencije među tadašnjim silama SAD-om i Sovjetskim Savezom.

SAD su razvile GPS, koji je postao prva satelitska navigacijska mreža s globalnom pokrivenošću i najšire je korišten navigacijski sustav na svijetu.

Otprilike u isto vrijeme Sovjetska Savez je razvio GLONASS.

Zatim je početkom 2000-ih Europska unija odlučila da oslanjanje isključivo na GPS Europu čini previše ovisnom o američkoj strateškoj infrastrukturi, pa je počela razvijati sustav Galileo.

Kineski sustav BeiDou najnoviji je od ta četiri sustava. Kao i Europa, kineski vojni planeri željeli su smanjiti stupanj oslanjanja na američki GPS.

Dizajnirani u civilne i vojne svrhe

Sva četiri sustava vrlo su slična i imaju „dvostruku namjenu" – dizajnirani su za civilne i vojne svrhe.

„GPS, GLONASS i Galileo koriste vrlo slične orbite, s približno jednakim brojem satelita na visini od oko 19.000 do 23.000 kilometara", kaže Malcolm Macdonald, profesor satelitskog inženjerstva na Sveučilištu Strathclyde u Glasgowu. „BeiDou dodatno koristi više orbite kako bi omogućio bolju pokrivenost nad Azijom."

Svaki sustav može u svakom trenutku pokriti bilo koju točku na Zemlji, čak i nešto tako malo kao što je vaš ručni sat.

„Većina uređaja koristi više konstelacija satelita. Ovisi o uređaju – primjerice, moj pametni sat može koristiti GPS i GLONASS, a mogu mu reći da koristi jedan ili oba."

Japan i Indija upravljaju sličnim sustavima, ali oni ne pokrivaju cijelu planetu – pružaju samo regionalne navigacijske podatke.

Globalni navigacijski sustavi u ratu

Oružane snage sve više ovise o satelitskoj navigaciji za logistiku, planiranje ruta i operativno planiranje.

Koriste se za navođenje oružja, uključujući krstareće rakete i tzv. pametne bombe. Vojske također koriste navigacijske satelite za upravljanje dronovima.

No to je satelite učinilo i metom od vojno-strateškog značaja.

U sukobima, poput rata između Rusije i Ukrajine, obje strane koriste tehnike elektroničkog ratovanja poput „ometanja" (jamming) i „lažiranja" (spoofing). One se koriste za ometanje satelitskih navigacijskih signala ili obmanjivanje GPS sustava na terenu.

Spoofing je teži od ometanja i omogućava zbunjivanje protivnika.

„Vaš navigacijski sustav može pokazivati da se krećete brzinom od 400 čvorova i napuštate aerodrom u Helsinkiju, dok se u stvarnosti nalazite u automobilu koji se kreće 120 kilometara na sat izvan Berlina", pojašnjava Thomas Withington, analitičar u oblasti elektroničkog ratovanja pri britanskom Royal United Services Instituteu.

Ta tehnika može se koristiti za skrivanje lokacije, primjerice, ruske „flote u sjeni" koja pokušava proći kroz određenu regiju neprimijećeno.

„Koristila se i za ubacivanje malih pogrešaka u poziciju broda dok prolazi kroz Hormuški tjesnac, što može dovesti do toga da brod nenamjerno uđe u teritorijalne vode neke zemlje, omogućujući toj zemlji da ga zaustavi i prisili na pristajanje zbog nezakonitog ulaska", kaže Macdonald.

Goward ukazuje na to da bi ovo mogla biti veća prijetnja za Europu i SAD nego za Rusiju i Kinu, jer Rusija i Kina imaju „domaće, zemaljske sustave koji dopunjuju GNSS ili služe kao alternativa GNSS-u", dok Zapad to nema.

I „frustrirajuća stvar" je da ne postoji jedna tehnologija koja bi učinkovito riješila problem koji uzrokuje ometanje GNSS-a, upozorava Withington.

Postoje pokušaji razvoja tehnoloških alternativa GNSS-u. No za sada je, kako kaže Withington, jedna od „najpraktičnijih" opcija u ratu „jednostavno pronaći ometač i uništiti ga".

Peter Magyar (45), odvjetnik, bivši diplomat i od prije dvije godine čelnik mađarske oporbe, oduvijek je bio pun samopouzdanja. Ali tijekom predizborne kampanje, a posebno posljednjih tjedana uoči izbora 12. travnja, lider stranke Tisza prošao je kroz primjetnu promjenu – već nastupa kao pobjednik i kao menadžer promjene vlasti.

Aktualnu vladu naziva „vladom u odlasku". Na gotovo svakom javnom nastupu i u gotovo svakom intervjuu kaže da je promjena sustava već počela. Detaljno navodi koji će biti prvi ključni unutarnjopolitički i vanjskopolitički potezi nove mađarske vlade i kako namjerava pružiti ruku i onima koji za njega neće glasati.

Većina želi novi početak

Magyar time odražava raspoloženje velikog dijela mađarskog društva. Nezadovoljstvo Viktorom Orbanom i njegovim sustavom već duže raste. Sada se u zemlji osjeća nešto poput poletne atmosfere uoči temeljnih promjena.

No istovremeno vlada i velika uznemirenost zbog kampanje Viktora Orbana, koja je izgradila paralelni svijet pun izmišljenih opasnosti za Mađarsku. Prema istraživanjima javnog mnijenja, prisutan je i snažan strah da bi Orbanov režim u posljednjem trenutku mogao otkazati izbore ili lažirati njihov rezultat.

U Orbanovoj kampanji su prvi put masovno korištene i video-snimke generirane umjetnom inteligencijom s lažnim sadržajem. Bila je to prva moderna europska predizborna kampanja u kojoj je na tako masovan način stvorena paralelna stvarnost. Portal Telex je to sažeo ovako: „Na kraju kampanje ostaje samo jedno pitanje – je li jači strah ili nada?"

Većina neovisnih istraživačkih instituta neposredno pred izbore prognozira jasnu pobjedu stranke Tisza Petera Magyara. Jedno istraživanje joj čak daje dvotrećinsku većinu. Takve ankete ipak treba uzeti s oprezom, jer često nedovoljno obuhvaćaju važne skupine birača i pojedine regije u Mađarskoj.

Velike afere i velika promjena raspoloženja birača

Istraživači javnog mnijenja Attila Juhasz i Robert Laszlo iz budimpeštanskog instituta Political Capital u završnici predizborne kampanje Orbanove stranke Fidesz primjećuju pomak „od sigurnog ka neizvjesnom izboru" – aludirajući na izborni slogan Fidesza „Siguran izbor".

U tjednima uoči izbora pažnju su privukla spektakularna otkrića o makinacijama u Orbanovom sustavu. To je, čini se, dovelo do snažne promjene raspoloženja kod mnogih do tada neodlučnih birača.

Možda najveći utjecaj na promjenu raspoloženja imao je intervju bivšeg policijskog istražitelja Bencea Szaboa. Njegov odjel za borbu protiv pedofilskog kriminala na internetu iskorišten je u tajnoj operaciji Orbanove vlade protiv stranke Tisza – sa ciljem da se ta stranka paralizira i da joj se unište izborne šanse. Riječ je o slučaju bez presedana u novijoj povijesti Mađarske, a u pojedinostima i grotesknom.

U liku savjesnog, poštenog i politički neutralnog policijskog istražitelja Szabo, koji je sa svojim sumnjama u prljave političke operacije kod nadređenih naišao na zid šutnje i zato se obratio javnosti, očigledno su se prepoznale stotine tisuća Mađara, što su pokazale reakcije nakon njegovog intervjua.

Sličan odjek izazvala su i nedavna otkrića o teškom, pa i katastrofalnom stanju u mađarskoj vojsci, dok je vlada istovremeno planirala skupu vojnu misiju u afričkoj državi Čad – očigledno prije svega zato što je Orbanov sin Gaspar razvio bizarnu, vjerski inspiriranu viziju „spašavanja Afrike". O neobičnom životnom putu Orbanovog sina – od profesionalnog nogometaša u Mađarskoj, preko kršćanskog pokreta preporoda u Ugandi do britanske elitne vojne akademije Sandhurst – u Mađarskoj se već godinama često piše.

Još afera

Posljednjih tjedana mađarsku javnost potresle su i brojne druge afere. Dokumentarni film „Cijena glasa", objavljen krajem ožujka na YouTubeu, pokazuje kako Orbanova stranka Fidesz godinama kupuje glasove siromašnih Mađara, Roma i narkomana.

Početkom veljače otkriveno je i da tvornica baterija tvrtke Samsung u gradu Göd, sjeverno od Budimpešte, izlaže radnike ozbiljnim zdravstvenim rizicima i zagađuje životnu sredinu. Orbanova vlada je već dugo znala za to, ali je problem zataškala.

Istovremeno, javnost je saznala i za luksuzno renoviranje zgrade Narodne banke u Budimpešti. Bivši guverner György Matolcsy, nekada Orbanov najvažniji čovjek za financijsku politiku, između ostalog je sebi tamo ugradio privatni toalet sa zlatnim četkama za WC. U međuvremenu je obitelj Matolcsy, zajedno s imovinom za koju se tvrdi da je stečena sumnjivim financijskim manevrima, navodno emigrirala u Dubai.

Dodvoravanje Kremlju - ili priča o mišu i lavu

U javnosti se tako učvrstila slika elite koja se bez stida bogati, kojoj su zdravlje stanovništva i zaštita životne sredine u Mađarskoj nevažni, a koja istovremeno neprestano optužuje kritičare da rade protiv nacionalnih interesa.

Mnogim Mađarima to sada zvuči posebno cinično. Naime, posljednjih dana mađarski i međunarodni mediji objavili su zapisnike i audio-snimke razgovora Viktora Orbana i njegovog ministra vanjskih poslova Petera Szijjarta sa čelnicima Rusije. Iz njih proizlazi da se obojica na krajnje neugodan način dodvoravaju Kremlju. Tako se, na primjer, Orban u razgovoru s Vladimirom Putinom uspoređuje s mišem koji pomaže lavu.

Zanimljivo je da premijer i njegova stranka na to uglavnom nisu reagirali demantijima, već tvrdnjama da Mađarsku brane od špijunaže, pokušaja prevrata ili vojnog napada iz Ukrajine.

Upravo pod sloganom o navodnom miješanju Ukrajine i Europske unije već mjesecima se vodi čitava predizborna kampanja Orbana i njegove stranke. Ona je kulminirala Orbanovom grotesknom izjavom da se na izborima odlučuje o tome hoće li „Zelenski ili ja formirati buduću mađarsku vladu".

Mađarska pod vlašću premijera Viktora Orbána jedan je od glavnih saveznika Srbije unutar Europske unije, u kojoj je Aleksandar Vučić, nakon cijelog niza represivnih poteza, izložen sve oštrijim kritikama. Predsjednik Srbije u Mađarskoj je pronašao određeno uporište za svoje nedemokratsko ponašanje, a zajedno s Orbánom sve se češće percipira kao političar koji svojim djelovanjem podriva temeljne vrijednosti EU.

Obje se zemlje ujedno doživljavaju kao platforme Rusije - ali i Kine, za ideološki i gospodarski prodor u Europu, što Orbána i Vučića sve češće dovodi u sukob s Bruxellesom.

Složni najviše u autoritarizmu i korupciji

Detaljnija analiza političkih profila Vučića i Orbána pokazuje da, osim autoritarnog načina vladanja, među njima postoji i niz razlika. Orbánove ključne teme su i borba protiv migracija i protivljenje pomoći EU Ukrajini, ali tu se njih dvojica razilaze.

Vučić nije pod tolikim pritiskom migrantske krize, a tijekom velikog migrantskog vala 2015. dobio je i pohvale EU zbog postupanja prema migrantima. S druge strane, Srbija Ukrajini isporučuje i oružje.

Čini se da su upravo autoritarizam i korupcija glavne poveznice između Budimpešte i Beograda, kao i stalno inzistiranje na borbi protiv stvarnih ili izmišljenih prijetnji državnom suverenitetu Srbije i Mađarske.

Bratstvo bez ideologije

Teško je pronaći jasnu ideologiju koja ih povezuje, ističe za DW Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada.

„Ovdje je prije riječ o bratstvu u autoritarnosti i zajedničkom podrivanju Europske unije – Orbán to čini iznutra, a Vučić izvana. Riječ je prije svega o osobnim odnosima, koji traju onoliko koliko traju i ta osobna prijateljstva. Državni se odnosi brzo pogoršaju kada netko od njih izgubi vlast. Oni su braća i po korupciji, a vidimo da Vučić i sada, uoči izbora, priskače u pomoć jer Orbánu nakon 16 godina vladavine nije lako sići s vlasti“, kaže Popov.

Odnosi Mađarske i Srbije dugo nisu bili osobito dobri, ponajprije zbog pitanja mađarske manjine u Srbiji, no to se mijenja dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlast, upozorava Duško Lopandić, predsjednik Foruma za međunarodne odnose.

„Vlast SNS-a je u slučaju Mađarske, tako reći, progutala elemente povijesnog revanšizma koji postoje u mađarskoj politici i to tolerirala. Zauzvrat su dobili potporu mađarske stranke u Srbiji, a kasnije su se razvile i poslovne veze. Mađarska je tako stekla prevelik utjecaj u Srbiji, prije svega kroz gospodarstvo, ponajviše u bankarskom i energetskom sektoru“, ocjenjuje Lopandić za DW.

Ako jedan „kralj" padne...

Prema prognozama, ozbiljne izglede za pobjedu ima Orbánov protivnik Péter Magyar. Njegova eventualna pobjeda imala bi posljedice i za politiku u Srbiji. To bi značilo gubitak važnog međunarodnog saveznika za Vučića, smatra Popov, dodajući da bi se to odrazilo i na Savez vojvođanskih Mađara (SVM), koji je u koaliciji sa SNS-om.

„Pitanje je kako će se ponašati ako u Budimpešti dođe druga vlast. Uz to, bio bi to i snažan psihološki udarac jer bi pokazao da i dugotrajne autoritarne vladavine imaju svoj kraj“, ističe Popov.

Viktor Orbán do sada je bio svojevrsni jamac mogućeg veta u slučaju pooštravanja stava EU prema režimu Aleksandra Vučića. Njegov izborni poraz bio bi ozbiljan udarac za Vučića, smatra Lopandić.

„Ne može se isključiti oštriji pristup EU, s obzirom na drastičan porast nasilja, korupcije i represije u Srbiji. Orbánov poraz možda ne bi bio presudan, ali bi svakako oslabio Vučićevu međunarodnu poziciju, a djelomično i njegovu snagu unutar Srbije“, navodi Lopandić.

Prijatelji samo iz vlastite koristi

Ako Orbán ostane na vlasti, dvojac će vjerojatno nastaviti suradnju kao i dosad, no Popov upozorava da je riječ o krhkom partnerstvu koje se temelji na osobnim odnosima.

„Primjer je odnos Vučića i Edija Rame. Rama je u jednom trenutku rekao da je inicijativa Otvoreni Balkan odradila svoje, nakon četiri godine bliskog partnerstva. Slično će i Orbán procjenjivati isplati li mu se ostati blizak Vučiću“, kaže Popov.

Lopandić dodaje da bi u slučaju Orbánove pobjede Vučić „možda mogao razmotriti raspisivanje izvanrednih izbora već u lipnju“.

„No presudna će biti procjena unutarnje situacije u Srbiji. Vidimo i neuobičajene pojave, poput raspada desnih skupina u parlamentu, što je jedan od mehanizama kojima vlast pred izbore nastoji dodatno rascjepkati oporbu i privući dio njezinih birača“, ističe Lopandić.

Dva lidera – dva sustava

Iako se često povlače paralele između Srbije i Mađarske, sugovornici upozoravaju da se odnos Vučića i Orbána ne može svesti samo na osobne veze. Mađarska, kao članica EU, ipak zadržava određene demokratske standarde, dok je Srbija, kako ocjenjuju, gotovo potonula u političku i pravnu anarhiju.

Izjave predsjednika Ustavnog suda Srbije Vladana Petrova da će „razmisliti hoće li se nekim predmetima baviti ili neće“, kao i da je „neke teške predmete stavio u ladicu“, to dodatno potvrđuju.

„Razlike su očite. Vučić je već prešao sve crvene linije i ne znam koliko bi ostatak EU tolerirao slične poteze kad bi Orbán ostao na vlasti“, upozorava Popov, dodajući da veza Vučić–Orbán već sada negativno utječe i na druge europske zemlje i regiju.

Kratki "skandal" sa plinovodom

Za Duška Lopandića sama činjenica da je oporbena stranka Tisa nastala iz disidentskog krila Orbánova Fidesza predstavlja „nezamislivu situaciju u Srbiji“.

„U Srbiji se izbori više teško mogu nazvati izborima, a kamoli poštenima i pravednima. Zemlja je postala poligon za djelovanje stranih obavještajnih službi, uključujući ruske, čime se Vučić čak i hvali. Tu se pojavljuje i miješanje u mađarske izbore te priča o migrantima i eksplozivu kod plinovoda. No za režim u Srbiji ta je tema trajala svega 24 sata i potom je nestala“, zaključuje Lopandić za DW.

Inspektor njemačke kopnene vojske (u Njemačkoj de facto vrhovni zapovjednik kopnenih snaga) Christian Freuding tijekom posjeta Bosni i Hercegovini naglasio je važnost daljnje stabilnosti na Balkanu za sigurnost Europe.

General-pukovnik upozorio je da bi napetosti u regiji mogle biti instrumentalizirane. „I vidimo da postoje i drugi akteri koji pokušavaju ostvariti utjecaj u ovoj regiji", rekao je Freuding njemačkoj novinskoj agenciji dpa.

Stručnjaci sa zabrinutošću promatraju, primjerice, kako osobito Rusija, ali i Kina, šire svoj utjecaj u srpskom dijelu BiH. To uključuje suradnju u eksploataciji prirodnih resursa i energetskim poslovima, a u slučaju Kine i isporuku nadzorne tehnologije.

Njemačka vojska u Bosni i Hercegovini za tamošnju misiju EU-a EUFOR Althea osigurava 36 vojnika. Snage nadziru poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je 1995. godine okončan rat u BiH. Diljem zemlje održavaju urede za vezu, koji kroz razgovore sa stanovništvom i vlastima služe i kao sustav ranog upozorenja u slučaju novih napetosti.

Što radi Trumpov sin u Bosni?

Neposredno prije Freudingova posjeta BiH u četvrtak i petak zanimanje javnosti izazvao je i posjet bosanskim Srbima Donalda Trumpa Jr., najstarijeg sina američkog predsjednika.

Dpa piše kako se u Sarajevu sa zabrinutošću prati kako je Milorad Dodik poboljšao svoje odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i ljudima u pratnji američkog predsjednika Trumpa. Washington je ukinuo sankcije protiv Dodika i njegova okruženja. Trumpov sin, prema medijskim izvješćima, u Bosni je huškao protiv EU-a. Američko veleposlanstvo njegovo je putovanje, međutim, opisalo kao privatni posjet.

Navodi se i da Dodikova politika uključuje angažiranje jedne lobističke tvrtke u SAD-u, kako bi se osigurala naklonost politike prema bosansko-srpskom separatizmu i ukidanju državnih sudova. Cilj je također smijeniti visokog predstavnika međunarodne zajednice u toj zemlji Christiana Schmidta.

BiH pripada „proširenom istočnom krilu“

U listopadu se, kako se dalje navodi, u Bosni i Hercegovini održavaju redovni parlamentarni i predsjednički izbori. Zemlja je, u kontekstu ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, u velikoj mjeri nestala iz fokusa međunarodne politike. No vojska ju smatra dijelom „proširenog istočnog krila“, odnosno područjem na kojem bi moglo doći do neizravnih napetosti s Rusijom.

Freuding je posjetio takozvanu LOT-kuću Bundeswehra u Vlasenici na istoku Republike Srpske. Te kuće služe kao smještaj i regionalna središta za „Liaison and Observation Teams“ snaga EUFOR Althea. Freuding je naglasio da je važno i dalje imati dobar uvid u situaciju u kriznoj regiji zapadnog Balkana „kako bismo u slučaju potrebe mogli prilagoditi ili ojačati naše snage“.

Osoba u funkciji glavnog inspektora kopnenih snaga savjetuje i njemačku vladu u vojnim pitanjima.

Neposredno prije planiranog početka pregovora u Pakistanu o trajnom rješenju sukoba, već se ljulja privremeno primirje koje su dogovorili Iran i SAD: zaraćene strane spore se oko otvaranja Hormuškog tjesnaca i nastavka izraelskih napada u Libanonu.

Hoće li Iran uopće sudjelovati u pregovorima u Pakistanu?

Iz sigurnosnih krugova u Pakistanu se navodi da su danas najprije predviđeni preliminarni razgovori na razini stručnjaka. U subotu je potom planiran susret glavnih pregovarača. Razgovori bi se po potrebi mogli nastaviti i do nedjelje.

Prema informacijama iz Bijele kuće, u direktnim pregovorima u subotu sudjelovat će američka delegacija u kojoj će biti potpredsjednik J.D. Vance, posebni izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner.

Prema pisanju novinske agencije Reuters, na iranskoj strani u pregovorima sudjeluju predsjednik parlamenta Mohamag Bager Galibaf i ministar vanjskih poslova Abas Arakči. Drugi izvori tvrde da sastav iranske delegacije još nije jasan.

Iranska novinska agencija Mehr demantirala je izvješća prema kojima je iranska delegacija već stigla u Islamabad. Naprotiv, pregovori su obustavljeni sve dok Izrael nastavlja napade na Libanon, javila je agencija Mehr. Iran inzistira da primirje mora vrijediti i za Libanon. Zbog toga je isprva ostalo nejasno hoće li Teheran uopće poslati pregovarače u Pakistan.

Za dugoročno rješenje sukoba zaraćene strane bi se morale usuglasiti oko mnogih spornih točaka, među njima i iranskog nuklearnog programa te razvoja balističkih raketa u Teheranu.

Zašto je posrednik baš Pakistan?

Pakistan je preuzeo ulogu posrednika u mirovnim pregovorima Irana i SAD-a nakon što su otpali tradicionalni posrednici na Bliskom istoku poput Katara, budući da su i sami napadnuti u ovom ratu. Islamabad ima dobre vojne i gospodarske odnose s Washingtonom, a istovremeno održava i redovne kontakte na visokoj razini s Teheranom.

U međuvremenu su u Islamabadu znatno pojačane sigurnosne mjere. Prema navodima predstavnika vlasti, u Islamabadu je raspoređeno više od 10.000 pripadnika sigurnosnih snaga, među njima vojnici, policajci i paravojne jedinice. Vladina četvrt i diplomatska zona su blokirane.

Kakvu ulogu u pregovorima ima situacija u Libanonu?

Izraelske oružane snage su prema vlastitim navodima tijekom prošle noći ponovno napale položaje proiranske milicije Hezbolah u Libanonu. U napadu je pogođeno oko deset lansirnih rampi s kojih su prethodno ispaljeni projektili prema sjeveru Izraela, priopćila je vojska. Prema medijskim izvješćima, šijitska milicija je tijekom noći sa svoje strane ispalila raketu na Izrael, koja je presretnuta.

Iran inzistira na tome da primirje vrijedi i za Libanon. Iranski ministar vanjskih poslova Arakči zatražio je od SAD-a da se odluči između primirja i nastavka izraelskog rata. Oboje nije istovremeno moguće, rekao je ministar.

No Izrael i SAD smatraju da se postignuto primirje ne odnosi na Libanon. Američki potpredsjednik Vance je izjavio da je nesporazum to što Iran polazi od toga. On je time proturječio i posredniku Pakistanu koji je objavio da se primirje odnosi i na Libanon.

Izrael pak najavljuje nastavak napada na Libanon, odnosno na Hezbolah koji financira Teheran. Izrael će se nastaviti odlučno boriti i neće stati dok ne osigura sigurnost stanovništva na sjeveru Izraela, rekao je premijer Benjamin Netanyahu. Ipak je najavio izravne pregovore s Libanonom. Oni bi, prema izvješćima, trebali početi sljedeći tjedan u Washingtonu na razini veleposlanika.

Izrael oštro kritizira izjave posrednika Pakistana

Neposredno prije početka planiranih pregovora između SAD-a i Irana Izrael je oštro kritizirao posrednika Pakistan. Povod su bile izjave pakistanskog ministra obrane Khawaje Muhammada Asifa na platformi X, u kojima je Izrael nazvao „prokletstvom za čovječanstvo“ i kancerogenim čirem. Objava je u međuvremenu obrisana.

„Poziv pakistanskog ministra obrane na uništenje Izraela je skandalozan. Takva izjava ne smije biti tolerirana ni od jedne vlade, a pogotovo ne od one koja sebe vidi kao neutralnog posrednika za mir“, navodi se u priopćenju iz ureda Netanyahua.

Hormuški tjesnac ostaje zatvoren?

Zbog napada na Libanon, prema iranskim navodima, i dalje neće biti potpuno omogućen brodski promet Hormuškim tjesnacem. Tankeri moraju odustati od prolaza, izvijestila je iranska novinska agencija Fars koja je bliska Revolucionarnoj gardi.

Američka televizija CBS izvijestila je, pozivajući se na informacijski servis Marine Traffic, da je u dva dana od objave primirja samo desetak brodova prošlo kroz Hormuški tjesnac. To je tek mali dio brodskog prometa u odnosu na razdoblje prije početka rata s Iranom.

Kao reakciju na američko-izraelske napade Iran je početkom ožujka blokirao tjesnac. Transport nafte i ukapljenog plina iz Perzijskog zaljeva kroz tjesnac prema Omanskom zaljevu time je praktički stao, a cijene na svjetskom tržištu od tada su naglo porasle.

Kako se procjenjuju izgledi za uspjeh pregovora?

Neovisno o Libanonu, prije pregovora još je mnogo toga nejasno. SAD je pristao na plan od deset točaka koji je Pakistan prenio Iranu. No oko sadržaja ima nesuglasica. Tako, prema navodima novinske agencije AP, postoje dvije verzije koje se razlikuju i jezično i sadržajno.

Sporna točka je, među ostalim, okončanje iranskog nuklearnog programa. I kada je riječ o otvaranju Hormuškog tjesnaca, ostaju otvorena pitanja – tako postoje izvješća o mogućim naplatama prolaza za brodove. Osim toga, Iran traži povlačenje američkih borbenih trupa iz regije, ukidanje sankcija i odmrzavanje svoje zamrznute imovine.

Prema politologu Christianu Möllingu iz think-tanka EDINA, još nije ni sasvim sigurno hoće li uopće doći do prvih razgovora – ili će ih Iran otkazati. „Jer što bi im se moglo dogoditi?“, izjavio je za javni servis ARD. „Iranci su pokazali da su sposobni izdržati višetjedno granatiranje od strane SAD-a. I u biti mogu pokušati dodatno podići cijenu.“ Trump s druge strane, smatra politolog, više nema mnogo mogućnosti. „Može još eskalirati, ali ni to ne mora značiti da će Hormuški tjesnac biti otvoren.“

Trump je izjavio da želi zadržati američke trupe na Bliskom istoku do sklapanja mirovnog sporazuma. Brodovi, zrakoplovi i osoblje ostat će na terenu s dodatnim streljivom i oružjem kako bi, po potrebi, uništili „znatno oslabljenog neprijatelja“, napisao je na društvenim mrežama. Ipak je izrazio uvjerenje da će se postići i poštovati trajni sporazum.

Već na početku te konferencije za novinare u četvrtak poslijepodne Merz je iznenadio porukom da se Njemačka, u dogovoru s američkom vladom i europskim partnerima, želi aktivno angažirati na diplomatskom okončanju rata protiv Irana.

Kancelar je rekao: „Nakon dugog razdoblja šutnje, za koje smo imali ozbiljne razloge, ponovno pokrećemo razgovore s Teheranom kao njemačka vlada.“ Odnosi Njemačke i režima u Teheranu godinama su se smatrali razmjerno dobrima. To je možda i potaknulo američku vladu da smatra kako bi mogla biti korisna njemačka uloga u pregovorima.

Merz naziva Trumpovu prijetnju Iranu „neumjerenom"

Tijekom cijelog uskrsnog vikenda, prema podacima Ureda za tisak njemačke vlade, Merz je bio „u kontaktu sa svim relevantnim akterima“ eskalacije na Bliskom istoku, uključujući američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Unatoč tome, pred kamerama se nije oglašavao. Nije rekao ni riječ o Trumpovoj prijetnji da bi – prije dogovora o prekidu vatre – mogao „uništiti cijelu civilizaciju“ u Iranu.

Ta šutnja zbunila je brojne promatrače. Sada je, nakon što je pozdravio dogovoreni prekid vatre, rekao: „Prijetnja američkog predsjednika je za mene neumjerena (njem.: maßlos)."

Time je dao do znanja da je takva retorika iznimno ozbiljna. Njemački kancelar koji otvoreno kritizira prijetnju američkog predsjednika – to je jasan znak daljnjeg udaljavanja Berlina i Washingtona.

Na dodatno novinarsko pitanje Merz je objasnio kakav je dojam na njega ostavila Trumpova izjava: „Ne vjerujem da je doista mislio da se zemlja poput Irana može potpuno uništiti. Po mojem uvjerenju do toga ne bi došlo. To je dio njegove strategije prema Iranu."

Time je, iako je prijetnju nazvao neumjerenom, ipak pokušao ublažiti napetosti u odnosima sa SAD‑om.

Oštre riječi prema Izraelu

Dok između Irana i SAD‑a vlada, iako krhak, prekid vatre, Izrael nastavlja napadati ciljeve u Libanonu. Merz je rekao da ga to ozbiljno zabrinjava: „Oštrina kojom Izrael vodi rat u Libanonu mogla bi dovesti do propasti mirovnog procesa. To se ne smije dogoditi."

Još u srijedu nakon Uskrsa Merz je u kratkoj pisanoj izjavi pozdravio prvi dogovor Irana i SAD‑a o prekidu vatre. Najavio je da će Njemačka „na odgovarajući način“ pridonijeti osiguravanju slobodne plovidbe u Hormuškom tjesnacu, ali nije pojasnio što to konkretno znači.

Na konferenciji za novinare dodao je tek nešto više:
„U jučerašnjem telefonskom razgovoru ponovno sam rekao predsjedniku Trumpu da smo spremni, nakon sklapanja mira, sudjelovati u osiguravanju plovidbe kroz Hormuški tjesnac.“

Naglasio je da je Njemačkoj važno da postoji međunarodni mandat, najbolje Vijeća sigurnosti UN‑a, i da je za takvu odluku potreban i zaključak Bundestaga.

Nesloga o cijeni energenata

Prije konferencije za novinare, mediji u Berlinu objavili su da je Merz održao krizni sastanak s ministricom gospodarstva Katherinom Reiche (CDU) i vicekancelarom i ministrom financija Larsom Klingbeilom (SPD). Razgovaralo se o tome kako ublažiti nagli rast cijena benzina izazvan ratom protiv Irana.

Merz i Reiche zalažu se za povećanje porezne olakšice za one koji moraju putovati do posla, no taj bi novac do građana stigao tek iduće godine. Klingbeil predlaže ograničenje cijena goriva, slično onome u Belgiji, te ponovno uvođenje poreza na prekomjernu dobit naftnih kompanija, kakav je kratko postojao nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. Merz i Reiche to odlučno odbijaju.

Merz je rekao da još nije odlučeno koje će mjere vlada primijeniti. Dodao je tek kako "Štitimo građane i poduzeća u Njemačkoj, ali ih ne možemo zaštititi od svih poremećaja na globalnim tržištima.“ Drugim riječima: Nijemci će još dugo živjeti s visokim troškovima energije.

Kad je Christian Schwarz-Schilling 1995. odlazio iz opkoljene bosanske prijestolnice Sarajeva, poveo je sa sobom malog Adu. Očajni roditelji molili su ga da učini nešto za dijete. Adi je trebala operacija srca kako bi preživio. Ni jedna bolnica u zemlji, u četvrtoj godini rata protiv Bosne i Hercegovine, nije je mogla izvesti.

Schwarz-Schilling nije samo organizirao operaciju, nego ju je i platio. Godine 2022. nekada spašena beba ponovno je posjetila svog spasitelja – i donio mu svoju prvu vlastitu bebu.

To je samo jedan od mnogih primjera ponašanja čovjeka, političara, glazbenika i poduzetnika o kojem ljudi ne samo u Bosni govore s poštovanjem i iskrenom naklonošću. Bezbrojnim ljudima, inicijativama i projektima pružio je financijsku i organizacijsku pomoć.

Mnogi ne poznaju njegovu prošlost, biografiju ove iznimne osobe. Ona pripada neuobičajeno strastvenom čovjeku. Odrastao je kod Potsdama uz majku pijanisticu i oca skladatelja i dirigenta, a imao je samo 14 godina kad je okončan teror nacista. Desetljećima kasnije saznao je da mu je majka bila Židovka iz Poljske, koju je otac spasio od gotovo sigurne smrti u koncentracijskom logoru tako što je preinačio njezine dokumente.

"Ujutro poslušati Bachovu fugu"

Duhovna snaga glazbe bila mu je iznimno važna. "Ujutro čuti Bachovu fugu znači da će to biti dobar dan!", rekao mi je jednom. Kad sam mu u jednoj drugoj prilici napola ozbiljno sugerirao da je možda glazbenik koji se, uvjetno rečeno, slučajno našao u politici, blago je odbio tu misao. I doista, bio je homo politicus.

U mladosti, sa samo 26 godina, nakon iznenadne smrti punca, zajedno sa suprugom Marie-Luise Schwarz-Schilling postao je direktor srednje velikog poduzeća, što je ostao sve do imenovanja za njemačkog ministra za poštu i telekomunikacije 1982.

Kao ministar nalazio se na čelu 500.000 zaposlenih u Deutsche Post s gotovo 50 milijardi maraka prometa. Privatizirati to državno poduzeće bila je golema zadaća koja je zahtijevala strategiju, empatiju i umijeće pregovaranja. Danas su Deutsche Telekom, T‑Mobile i DHL među vodećim poduzećima u Europi i svijetu.

Bio je usred poštanskih reformi kad su genocid u Bosni i Hercegovini i istup jednog mladog zastupnika u njemu probudili sjećanje na vlastitih 25 godina. U zastupničkom klubu CDU‑a/CSU‑a taj mladi zastupnik govorio je o strašnim okrutnostima u bosanskom ratu i optužio vlastite kolege. "Većini vas ovdje mogao bih biti sin – čemu ste nas vi zapravo učili s tim ‘Nikad više!’, ako se to opet događa, a mi ništa ne činimo?!"

"Toliko se istrošite u toj političkoj mašineriji"

Taj mladi zastupnik bio sam ja. A Christian Schwarz-Schilling bio je među onima koji su mi nakon sjednice došli čestitati na govoru. Dobro se sjećam da sam se iznenadio što ministar, s kojim sam rijetko imao posla, stoji u redu. Uhvatio je moju ruku, snažno je protresao, čestitao mi i dodao: "U ovoj se političkoj mašineriji tako lako istrošiš."

Ali Christian Schwarz-Schilling nije bio istrošen. Nikada nije postao politički ciničan jer je imao moralni kompas. Dan poslije, nakon redovne sjednice vlade, nazvao me drugi ministar: "Danas je zbog vas između kancelara i Schwarza-Schillinga izbio ogroman sukob, zbog Bosne. Usput, jučer ste u klubu potpuno imali pravo."

Christian je na mlak izvještaj ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela o diplomatskim inicijativama rekao: "Sramim se što pripadam ovoj njemačkoj vladi, ako ostanemo pri ovoj našoj neaktivnosti!" Njegovim ostavkom Schwarz-Schilling ostao je jedini ministar koji je u vrijeme kancelara Helmut Kohla dobrovoljno napustio dužnost.

U danima nakon toga zajedno smo otputovali u Ženevu na neuspješne mirovne pregovore kako bismo tamo susreli bosansko vodstvo. Tijekom leta nagnuo se prema meni i rekao: "Mi se zapravo jedva poznajemo", a zatim mi pružio svoj osobni dnevnik da ga pročitam.

U njemu je 1956., u dobi od 25 godina, povodom ustanka Mađara protiv sovjetske okupacije, optužio Zapad zbog nečinjenja, koje je hrabre Mađare ostavilo na cjedilu u njihovoj borbi za slobodu. Tenovi su tada pregazili revoluciju, uz mnogo mrtvih. Bivši ministar i 1992. imao je isti kompas kao onaj 25-godišnjak.

Christian Schwarz-Schilling nije se zaustavio na ostavci – želio je, morao je nešto učiniti.Zajedno i pojedinačno, kroz brojne inicijative, u parlamentu, javnosti, regiji i međunarodno, puno smo nastojali pomoći zaustaviti genocid i spasiti Bosnu od uništenja. Često smo bili očajni, ali nikada blizu odustajanja. Sudbina ljudi bila je previše bliska, previše važna.

Kao međunarodni posrednik postigao je od 1996., nakon završetka rata, u često iscrpljujućim pregovorima s akterima iz ratnog razdoblja povratak tisuća preživjelih Bosanaca u njihove gradove i sela. Malo je bosanskih političara posjetilo toliko općina u zemlji koliko Christian Schwarz-Schilling u tim presudnim godinama.

Kad je 2006. imenovan "visokim predstavnikom", najvažnijim predstavnikom međunarodne zajednice u Bosni, ljudi u zemlji ostali su mu prioritet, a ne često cinična međunarodna diplomacija. Želio je da Bosnom i Hercegovinom upravljaju Bosanci – a ne kolonijalni upravitelji.

Nije ostvareno sve što je želio. Nitko to nije uspio. Ono što je postigao ostaje golemo. Christian Schwarz-Schilling pokazao je i živio da se humanost, politika i karakter mogu složiti. Jedne njemačke novine nazvale su ga "nekonvencionalnim političarom". To je točno: nije bio konvencionalan, nije bio uobičajen. Bio je izniman, izuzetan. I takav će ostati.

Christian Schwarz-Schilling, preminuo 6. travnja 2026. Ne samo u Bosni bit će i dalje poštovan i voljen. I ne samo od Ade i njegove sada već dvoje djece.

Stefan Schwarz bivši je zastupnik u njemačkom Bundestagu, počasni građanin bosanskih gradova Sarajeva (1993.) i Goražda (2011.) te direktor instituta European Balkan Institute (EUBI).

Trenutačno više od desetak zemalja nastoji maloljetnicima ograničiti pristup društvenim mrežama, među njima su Novi Zeland, Malezija, Francuska, Španjolska, Norveška, Slovenija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Takav se pristup razmatra i u Njemačkoj.

Australija je kao prva zemlja na svijetu već krajem 2025. uvela zabranu društvenih mreža za korisnike mlađe od 16 godina. I u Indoneziji od kraja ožujka postoji dobno ograničenje.

Kao cilj se uvijek navodi želja da se zaštite djeca i mladi. To se čini logičnim, jer je vrijeme provedeno pred ekranom u mnogim obiteljima predmet rasprava i ono je često dugo: prema studiji međunarodne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) iz 2025., najmanje 50 posto petnaestogodišnjaka u zemljama OECD-a provodi barem 30 sati tjedno na digitalnim uređajima.

Ostaje pitanje: jesu li dobna ograničenja dobar način sprečavanja negativnih posljedica povezanih s društvenim mrežama?

„Zahtjevima za zabrane lako se može profilirati"

Psiholog i neurolog Christian Montag smatra da je rasprava pojednostavljena. „Kad se pojave nove tehnologije brzo nastaje neka vrsta moralne panike. Ne poriče se da među političarima postoji i stvarna zabrinutost, ali zahtjevima za zabranu društvenih mreža može se relativno lako profilirati, a da se pritom zapravo ne mora učiniti mnogo“, kaže Montag.

Profesorica teorije odgoja i socijalizacije na Sveučilištu u Potsdamu Nina Kolleck također gleda na raspravu s određenom skepsom: „Osim što se u Australiji pokazuje da uopće nije tako jednostavno provesti dobno ograničenje, time ne rješavamo ozbiljne probleme društvenih mreža, nego samo malo pomičemo dob ulaska.“

Ti problemi, s jedne strane, leže u personaliziranim algoritmima i funkcijama poput push-obavijesti i beskonačnog skrolanja, koje korisnike potiču da provode što više vremena na platformama i imaju visok potencijal ovisnosti, objašnjava Kolleck. I dodaje da se s druge strane tamo dolazi u kontakt s problematičnim sadržajima – primjerice onima koji veličaju nasilje ili su seksualne prirode.

Činjenica je da digitalni mediji djeci i mladima također omogućuju informiranje, igranje i kontakt s drugima, no prema OECD-u postoje naznake da pretjerana ili problematična upotreba može imati negativne posljedice. U to spadaju aspekti tjelesnog zdravlja poput problema sa spavanjem i nedovoljnog kretanja te aspekti mentalnog zdravlja poput smanjenja izravnih društvenih kontakata, depresije ili internetskog zlostavljanja.

No prema mišljenju Christiana Montaga, često je teško izolirano utvrditi učinak društvenih mreža jer mnogi drugi čimbenici također igraju ulogu, primjerice okolišni i genetski faktori. Relativno dobro je, ističe ovaj stručnjak, potvrđena povezanost između dulje ili ovisničke uporabe pametnih telefona i slabijih školskih rezultata – kao i povezanost s većim nezadovoljstvom vlastitim tijelom.

I odrasli teško reguliraju sami sebe

Djeca i mladi posebno su podložni svim tim negativnim posljedicama, kaže Montag, koji predaje na Sveučilištu Macao u Kini. „Sazrijevanje ljudskog mozga traje relativno dugo. Polazimo od toga da može trajati do 20. godine života, vjerojatno čak i do sredine dvadesetih, dok prefrontalni korteks ne sazrije“, objašnjava neurolog. „Maloljetnicima je stoga teže regulirati same sebe i još teže odložiti pametni telefon nego odraslima."

Ali: ni kod odraslih to ne funkcionira dobro. I mnogi ljudi stariji od 20 ili 25 godina bore se s gore opisanim posljedicama. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, rasprava se mora voditi šire. Mnogi dobna ograničenja vide samo kao jednu od više potrebnih mjera; Kolleck, primjerice, govori čak o „prividnoj raspravi koja odvlači pozornost od doista učinkovitih instrumenata“.

Mnogo dobrih pristupa u Aktu o digitalnim uslugama

Učinkovite dodatne mjere, prema riječima ove znanstvenice, već su sadržane u Aktu o digitalnim uslugama (DSA). DSA je skup pravila na razini EU-a o digitalnim uslugama i obvezuje prije svega velike internetske platforme i tražilice na veću zaštitu korisnika. TikTok, Instagram i drugi prema tome moraju procjenjivati i smanjivati sustavne rizike te biti transparentni u vezi sa svojim algoritmima.

Prema DSA-u trebali bi omogućiti neovisnim znanstvenicima pristup svojim podacima kako bi mogli istraživati kako određeni elementi utječu na korisnike. Prema psihologu Montagu, to je dosad bio velik problem: „Godinama smo provodili istraživanja kao da su nam ruke vezane iza leđa. I unatoč uvođenju DSA-a, pristup je i dalje potpuno nedostatan.“

I na drugim područjima DSA se zasad ne provodi učinkovito. Probleme stvara i Donald Trump, koji je više puta pokušao spriječiti novčane kazne protiv američkih digitalnih koncerna prijeteći zauzvrat carinama. A DSA se u konačnici odnosi samo na europske zemlje.

Sam poslovni model je problematičan

U borbi protiv negativnih posljedica društvenih mreža moguće su i razine ograničenja i izmjene elemenata dizajna za mlade. Prema Montagu, u kineskoj verziji TikToka, Douyin, skrolanje za mlađe od 14 godina traje samo 40 minuta, nakon čega jednostavno više nema novih sadržaja. I sam TikTok već ima vremenska ograničenja, ali ih je znatno lakše zaobići. Za mlađe od 13 godina teoretski nakon 60 minuta roditelj ili skrbnik mora unijeti kod. Od 13. godine mladi bi morali unijeti vlastiti kod kako bi nastavili gledati. To, naravno, funkcionira samo ako se nisu predstavili kao stariji. No to je zasad vjerojatno rašireno, jer se izrada računa često temelji samo na jednostavnom unosu datuma rođenja.

Zapravo bi, prema Montagu, platforme morale biti temeljno drukčije koncipirane, posebno za maloljetnike, ali i za odrasle. „Je li poslovni model temeljen na podacima, koji špijunira korisnike i maksimalno produžuje vrijeme provedeno online, sam po sebi nezdrav? Da. Za to ne moram čekati dodatne studije o psihičkim problemima.“

Osim rasprava o dobnim ograničenjima i mjera za jačanje medijske pismenosti u cijelom društvu, prije svega bi trebalo izvršiti pritisak na platforme i strogo ih regulirati, smatra Montag. I napominje: „Društvene mreže koje funkcioniraju drukčije značile bi, međutim, i da se moraju drukčije financirati; ako ne više prikupljanjem podataka, onda primjerice putem pretplatničkog modela."

„A ako platforme više nisu izgrađene tako da korisnike što dulje zadrže pred ekranom, usput će postati i dosadnije", zaključuje Montag.

Hrvatska je nedavno ponovno dobila viši stupanj kreditnog rejtinga, prema jednoj od presudnih međunarodnih financijskih agencija, što je njezin već šesti skok naviše u nizu kroz posljednjih devet godina. Posrijedi je pomak od špekulativnog profila, dva stupnja ili razreda ispod prvog tzv. investicijskog, do ranga srednje jakog kapaciteta ispunjavanja financijskih obaveza. Tako za RH iznad aktualnog A razreda postoji njih još „samo“ pet. Za hrvatske državne i javne financije to svakako znači povoljnije uvjete bankovnog poslovanja tj. jeftinije zaduživanje.

Ipak, nameće se pritom i pitanje o neposrednoj koristi takvog napretka za same građane RH u odnosu na banke, podjednako kod podizanja kredita i oročavanja štednih depozita. Hrvatska se npr. po prosječnoj kamatnoj stopi na štednju nalazi na samom dnu Europske unije. Banke u RH su inače gotovo beziznimno u vlasništvu velikih inozemnih kuća od kojih njih tri drže otprilike dvije trećine hrvatskog bankovnog tržišta. Uostalom, niti hrvatski poduzetnici ne dobivaju od njih uvjete kakve dobivaju njihovi konkurenti u matičnim zemljama tih banaka.

Deregulacija i standard hrvatskih građana

„Dolazimo do ključnog problema svakog tržišta – postoji li tu uopće tržište? Ili ga kontrolira par igrača“, rekao nam je Goranko Fižulić, poduzetnik i bivši ministar gospodarstva RH koji smatra da ukupna hrvatska ekonomija u čitavom nizu segmenata funkcionira sa po tek nekolicinom tržišnih sudionika ili konkurenata. Prema njegovu mišljenju, posljedice su iste kao i da je formalno proglašena takva pozicija, bilo da je u pitanju monopol, duopol ili oligopol. „Tako je od derivata do glavnine prehrambenih proizvoda“, kaže on, „što itekako utječe na cjenovnu politiku i standard.“

„Kad naši građani misle da plaćamo više od drugih, valja poći od pitanja kako je regulirano tržište, ako jest. Isto je u mljekarstvu i bankarstvu, dok je posve drukčije u turizmu i na tržištu odjeće i obuće. Ali drukčije zato što je tako ispalo stjecajem okolnosti, a ne jer se regulator trudio da uspostavi konkurentno i građanima povoljnije tržište“, ističe Fižulić, dodajući kako tu – napose kod poslovanja s bankama - zaista nema efekta od državnog kreditnog rejtinga. On je na tu temu već napisao i komentar u svojoj kolumni na portalu Telegram.

RH među rijetkim sljedbenicima Maastrichta

Povod mu je bila rasprava između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, gdje je predsjednik RH minorizirao kreditno-rejtinški uspjeh, a premijer ga vrednovao kao izuzetan rezultat rada njegove vlade. „Istina je negdje po sredini“, drži Goranko Fižulić, „pri čemu je Hrvatska izgubila dva desetljeća, jer smo dva razreda ispod ovoga sadašnjeg, na BBB+, bili još 2004. godine. Zatim smo opako pali do BB i teško se iznova dizali. No presudilo je to što smo ušli u eurozonu, a ne to što smo proveli bitne strukturne reforme, jer nismo.“

Fižulić na koncu zaključuje da se mora konstatirati kako je hrvatski proračun u međuvremenu ipak snažno discipliniran, još od ministra financija Zdravka Marića. RH zadovoljava Mastriške fiskalno-disciplinske kriterije Europske unije, mada većina velikih članica tog saveza već par godina ne ispunjava jedan ili oba glavna zahtjeva ugovora iz Maastrichta. Financijski analitičar i burzovni stručnjak Neven Vidaković mišljenja je da i to Hrvatskoj u ozbiljnoj mjeri osigurava uspon u kreditnom rejtingu, koji smatra značajnom činjenicom.

Kretanje kamatnih stopa i problem koji ostaje

„Recimo, premijer Zoran Milanović u svoje vrijeme nije se mogao zaduživati, pa je planirao prodati Hrvatske autoceste. No rejting je, s obzirom na kamatnu stopu, relativan. Plaća li Njemačka tri posto, mi ćemo plaćati 3,2. Ako nam rejting padne, ne znači da će nam stope automatski narasti, jer se gleda relativno, a u EU je to u odnosu na Njemačku“, tumači Vidaković za DW i dodaje kako kretanje stopa ovisi i o monetarnoj politici. Upravo on, međutim, jedan je od najistaknutijih kritičara hrvatske monetarne politike već desetljeće i pol.

„Ovo povećanje efekt ima samo na državu“, napominje ovaj analitičar, „i odrazit će se malko na državnu obveznicu, ali na bankovni sustav nikako.“ Korist za građane, po njemu, dolazi posredno, a zbog važnosti trenda dugogodišnjeg rasta rejtinga. To pak ima realan utjecaj na relativnu ekonomsku i socijalnu stabilnost Hrvatske. Problem konačno ostaje u jednoj drugoj ekonomsko-političkoj temi koju Neven Vidaković najčešće komentira: strukturnoj inflaciji u srcu ekonomije RH ovisne o uslugama i potrošnji, s ultimativnom „okladom" na turizam.

Od prije tjedan dana na benzinskim postajama u Njemačkoj vrijedi novo pravilo: cijene goriva smiju se povećati samo jednom dnevno, i to u podne, a nakon toga tijekom dana mogu samo padati. Ta je mjera trebala usporiti rast cijena izazvan ratom u Iranu – ali zasad nije dala rezultate.

Na velikoj ploči benzinske postaje kod Stuttgarta piše – 2,43 eura za litru dizela. Cijena je visoka, no postaja je ipak dobro posjećena oko 11 sati prijepodne. Jer još uvijek postoji strah od većeg poskupljenja, unatoč novom pravilu prema kojem cijene smiju rasti samo jednom dnevno.

Ali je li ta mjera bila uspješna? Kupci na postaji u Stuttgartu kažu da nije. „Nije jeftinije, naprotiv – čini se da je skuplje“, kaže Monika Trick. Ramona Konrad kaže da stalno razmišlja koje je najbolje vrijeme za točenje goriva. Danas je, kako kaže, jednostavno došla – na sreću.

Vlasnici postaja odbacuju novo pravilo

Vlasnik benzinskih postaja Dithelm Jaspers upravlja s ukupno četiri postaje u okolici Stuttgarta. Na pitanje o uspjehu novog pravila samo se nasmije. Kaže da je to – šala. „Više mi je odgovaralo kada su naftne kompanije povremeno malo dizale, a ponekad spuštale cijene. Sada ih povise i više ih ne spuštaju toliko.“

Jaspers kaže da trenutačno postoji tiho, ali stalno povećanje cijena. On se mora nositi s bijesom i pritužbama mušterija, iako sam ne može ništa promijeniti. Jer cijene određuje naftna kompanija, a ne on.

Thomas Sens vodi neovisnu benzinsku postaju u blizini Karlsruhea. I on trenutačno osjeća nezadovoljstvo svojih kupaca. Za razliku od mnogih drugih, on sam smije određivati cijene. Pri tome se vodi, s jedne strane, nabavnim cijenama kod veletrgovaca, a s druge – cijenama izravne konkurencije.

Točno u podne svakoga dana unosi novu cijenu – gotovo naslijepo, kaže.„Doista nemam nikakav orijentir, ne znam ni što rade konkurenti.“ Zato obično povisi cijenu za osam do deset centi, a zatim promatra što rade ostale postaje. Ako je potrebno, poslije cijenu ponovno korigira naniže. Kako kaže, svaki put mu je to vrlo neugodno.

ADAC ne vidi poboljšanje

Ni Njemački automobilski klub ADAC ne smatra da je mjera dala rezultate. Ta je organizacija usporedila cijene goriva od početka rata u Iranu do danas.

Rezultat: cijene su stalno rasle – i tijekom posljednjih sedam dana, odnosno otkako je novo pravilo stupilo na snagu. Kako kaže glasnogovornica ADAC‑a, time su potvrđene ranije bojazni organizacije: „Ako se naftnim kompanijama dopusti da cijene povećaju samo jednom dnevno, one ih tada povise više nego što bi inače učinile i u cijenu uključe određenu premiju za rizik.“

Ekonomist protiv državnog upletanja

Jesu li, dakle, potrebne još snažnije državne mjere? U javnosti se razmatra čitav niz mogućnosti: smanjenje poreza na naftu i gorivo, ograničenje cijena za naftne kompanije, oporezivanje takozvanih ekstraprofita ili povećanje naknade za troškove putovanja na posao.

Vlasnik postaje Dithelm Jaspers najviše bi volio smanjenje poreza i nada se da bi to brzo snizilo cijene. Ograničenje cijena, međutim, ne podržava.

Ekonomist Lars Feld sa Sveučilišta u Freiburgu općenito savjetuje državi da se suzdrži od takvih intervencija. One, smatra on, nisu osobito učinkovite. „Nužno je dopustiti djelovanje kretanja cijena, jer ono dovodi do smanjenja potrošnje koje je u ovakvoj situaciji potrebno.“

Drugim riječima: tržište samo regulira odnos ponude i potražnje. Feld kritizira i to što se od pandemije korone veoma brzo poseže za državnom pomoći, iako ona nije uvijek doista svrhovita.

Više cijene unatoč primirju

Najava primirja u ratu u Iranu dovela je do toga da su cijene sirove nafte na svjetskim tržištima djelomično naglo pale. Međutim, cijene goriva na postajama u podne su ponovno povećane.

Na postaji Dithelma Jaspersa kod Stuttgarta cijena dizela porasla je doduše samo za jedan cent po litri, ali je benzin tipa Super poskupio čak sedam centi po litri. Vlasnik postaje kaže da vijesti s Bliskog istoka zasad još nisu utjecale na politiku cijena.

Ekonomist Lars Feld smatra da će proći još neko vrijeme dok se pad cijena nafte ne osjeti i na postajama. „Bio bih već zadovoljan kada bismo to osjetili u roku od tjedan dana. No realnije je da će se to dogoditi tek pred kraj ovog dvotjednog primirja.“ Hoće li i kada cijena goriva ponovno pasti na razinu prije rata, prema njegovim riječima ovisi o tome hoće li u Iranu biti postignut dugoročan mir.

Proizvođači električnih automobila mogli bi profitirati

Skupo gorivo ipak bi moglo imati jednog dobitnika, smatra taj ekonomski stručnjak. Prodaja električnih automobila mogla bi dobiti snažan poticaj. „Po mojem mišljenju, takva poskupljenja imaju mnogo jači učinak nego sve subvencije koje smo do sada vidjeli.“

Zato Feld ne preporučuje ni dodatne subvencije za električne automobile – bolje je, kaže, pustiti da tržišne cijene učine svoje. Zbog trenutačno visokih cijena goriva, prema njegovoj procjeni, mnogi bi se mogli odlučiti na prelazak na električni automobil.

Čelnici Srbije i Mađarske u nedjelju su objavili da su u Srbiji pronađeni eksplozivi u blizini plinovoda koji transportira ruski plin u Mađarsku. „Naše su jedinice pronašle eksploziv razorne snage“, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u objavi na Instagramu.

Naveo je kako su „dva velika paketa eksploziva s detonatorima“ pronađena u Kanjiži, na sjeveru Srbije, „nekoliko stotina metara“ od plinovoda Balkan Stream.

Mađarski premijer Viktor Orbán sazvao je sastanak Vijeća za obranu svoje zemlje kako bi se raspravila situacija. „Prema informacijama kojima raspolažemo […] bio je pripremljen čin sabotaže“, rekao je Orbán nakon sastanka.

Dvojica čelnika nisu odmah iznijela dodatne pojedinosti o nalazima niti su objavili fotografije.

Mađarska će sada pojačati vojnu zaštitu dijela Balkanskog toka koji se nalazi na mađarskom teritoriju, dodao je Orbán. Ovaj plinovod je „od vitalne važnosti" za Mađarsku, jer osigurava 60 posto potreba za prirodnim plinom.

Nije izričito rekao da sumnja da Kijev stoji iza incidenta na plinovodu - ali je nakon sjednice na tu temu ponovio poznate optužbe protiv Kijeva. „Ukrajina godinama radi na prekidu opskrbe plinom (iz Rusije) Europi", rekao je Orbán u video obraćanju na Facebooku.

Ukrajinci su već uništili plinovod Sjeverni tok i blokiraju isporuku sirove nafte iz Rusije u Mađarsku putem plinovoda Družba koji prolazi kroz Ukrajinu. Osim toga, ukrajinska vojska stalno napada dio plinovoda Turski tok koji se nalazi na ruskom teritoriju. Balkanski tok, koji opskrbljuje Mađarsku, nastavak je Turskog toka.

Ukrajina odbacuje svaku povezanost

Balkan Stream je plinovod koji prolazi kroz Bugarsku i Srbiju te povezuje Mađarsku s ruskim plinom koji se ispod Crnog mora doprema u Tursku. Orbán je rekao da „Ukrajina već godinama pokušava odsjeći Europu od ruske energije“, ali se nije izravno upustio u optuživanje Ukrajine ili bilo kojeg drugog aktera.

Ukrajina je zanijekala bilo kakvu povezanost s navodnom sabotažom. „Kategorički odbacujemo pokušaje da se Ukrajinu lažno poveže s incidentom u kojem su eksplozivi pronađeni u blizini plinovoda TurkStream u Srbiji“, izjavio je glasnogovornik ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova Heorhij Tihij. „Ukrajina s tim nema nikakve veze. Najvjerojatnije je riječ o ruskoj operaciji lažne zastave u sklopu snažnog miješanja Moskve u mađarske izbore.“

Srbija i Mađarska u velikoj mjeri ovise o uvozu ruskog plina. U posljednjih nekoliko tjedana Orbán je optužio Ukrajinu da namjerno odgađa popravke na drugom oštećenom plinovodu koji prolazi kroz Ukrajinu, što je smanjilo dotok ruske nafte u Mađarsku i Slovačku.

Srpska vojna obavještajna služba objavila je istragu

Ravnatelj srbijanske Vojne sigurnosne agencije osporio je optužbe da bi srbijanska vojska mogla biti umiješana u „inscenirani incident" kako bi se Ukrajina optužila za sabotažu.

Đuro Jovanić govorio je o dezinformacijama, kako su izvijestili srbijanski mediji. Postoje naznake da je eksploziv proizveden u SAD-u. Vojno obučeni „član migrantske skupine" planirao je napad na plinovod, a za tom osobom se traga, rekao je dalje Jovanić, prenosi dpa.

Mađarska oporba sluti manipulaciju

Objava dolazi tjedan dana prije vrlo neizvjesnih izbora u Mađarskoj, na kojima bi nacionalistički lider Orbán, nakon 16 godina na vlasti, mogao izgubiti moć. Glavni oporbeni kandidat Péter Magyar reagirao je na vijest optuživši Orbána da pokušava širiti paniku uoči izbora.

„Nekoliko je ljudi javno upozoravalo da će se nešto ‘slučajno’ dogoditi na plinovodu u Srbiji za Uskrs, tjedan dana prije mađarskih izbora“, rekao je Magyar u videu objavljenom na Facebooku. „I eto, dogodilo se.“

Iako je to sukob sličan borbi Davida protiv Golijata, Iran je u samo nekoliko tjedana uspio izbaciti iz ravnoteže čitavo svjetsko gospodarstvo. Posljedice su očite: više cijene praktično svih sirovina, a to znači i slabiji rast.

Pogođeno je cijelo svjetsko gospodarstvo, sažima Međunarodni monetarni fond (MMF) u jednom svom blogu. Doduše, posljedice ne osjećaju svi jednako: uvoznici energenata su pogođeni više od izvoznika, siromašne zemlje teže od bogatih, a oni s malim ili nikakvim rezervama više od država koje imaju velike pričuve.

Sve se vrti oko energije

Jedan od ključnih razloga jest poremećaj u globalnoj opskrbi energentima. Napad na Iran je izazvao najteži poremećaj opskrbe u povijesti svjetskog tržišta nafte, navodi Međunarodna agencija za energiju (IEA). I globalna ponuda ukapljenog prirodnog plina (LNG) pala je za oko 20 posto.
„Posljedice faktičkog zatvaranja Hormuškog tjesnaca posebno teško pogađaju zemlje Azije, jer do 90 posto nafte i plina koje uvoze dolazi iz Zaljeva", navodi Germany Trade & Invest (GTAI), njemačka državna agencija za vanjsku trgovinu. Posljedice se ponajprije vide u južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje rastu cijene energije i javljaju se problemi s opskrbom.
U mnogim zemljama vlade zato interveniraju mjerama poput puštanja pričuva na tržište ili potporama.

Najveći svjetski uvoznik sirovina, Kina zapravo ne ovisi toliko o zbivanjima na Bliskom istoku. Budući da je preko plinovoda povezana s Rusijom i ima velike rezerve, manje ovisi o novim tankerima koji su joj trebali stići, navodi GTAI.

Hoće li biti čipova?

Rat je poremetio i mnoge druge lance opskrbe, sažima MMF. Tankeri i kontejnerski brodovi moraju se kretati drugim rutama – ako ne moraju biti na sidru u Perzijskom zaljevu, a poremećen je i zračni promet preko važnih čvorišta u Zaljevu. To povećava troškove tereta i osiguranja, a rok isporuke je bitno duži.
To pogađa pacifičku regiju Azije čiji su opskrbni lanci bili tijesno povezani s Bliskim istokom – primjerice u sirovinama za gnojiva, proizvodnji plastike ili plinovima potrebnim za industriju poluvodiča.

Ako bude pogođena industrija poluvodiča u Aziji, posljedice će na kraju osjetiti i industrijske zemlje. Za elektroničke uređaje, automobile, zrakoplove i umjetnu inteligenciju potrebni su čipovi i poluvodiči iz Tajvana, Kine i Južne Koreje. „Oko 90 posto suvremenih čipova proizvodi se u Tajvanu“, rekao je Tanjeff Schadt iz savjetničke kuće PricewaterhouseCoopers za postaju ARD. A ta proizvodnja treba mnogo energije i bez isporuke ukapljenog plina iz Katara bi i Tajvan možda uskoro morao uvesti redukcije energije.
Osim toga, za proizvodnju čipova potreban je helij i velik dio svjetske ponude dosad je dolazio iz Katara. Poremećena je i međusobna razmjena u regiji jer su na primjer za proizvodnju mobitela potrebne proizvodne linije u Indiji, Kini i Vijetnamu.

I hrana je sve skuplja

Poremećaji u opskrbnim lancima pogađaju i robu svakodnevne uporabe, uključujući i hranu. Na svjetska tržišta ne dolazi dovoljno gnojiva jer se trgovina ureom, amonijakom i fosfatom proizvedenima u državama Perzijskog zaljeva odvija kroz sad blokiran Hormuškog tjesnaca.
Uz to, tamo prolazi i polovica svjetske količine sumpora. On se koristi za proizvodnju gnojiva, ali i u kemijskoj industriji i preradi ključnih minerala.
Cijene mineralnih gnojiva porasle su na svjetskim tržištima od početka godine za oko 30 do 40 posto, kaže Philipp Spinne, direktor saveza Zadružnih banaka (DRV). No Europa za sad to toliko ne osjeća. „Europa već godinama gotovo da ne uvozi gnojiva iz tog područja sukoba", navodi Industrijsko udruženje za poljoprivredu, jer gnojivo uglavnom proizvodi sama. No kako je za proizvodnju gnojiva potrebno mnogo plina, cijene bi i u Europi mogle rasti ako rat potraje – što bi potom poskupjelo i hranu.
U zemljama s niskim prihodima, hrana čini oko 36 posto ukupne potrošnje, u zemljama u razvoju 20 posto, a u industrijskim državama oko devet posto. Time su ljudi u Africi, dijelovima Bliskog istoka i Srednje Amerike puno izloženiji rastu cijena hrane.
Ali i u Europi bi daljnji rast cijena energije dodatno opteretio kućanstva, upozorava MMF.

Još nekako, ali samo ako rat brzo završi

Mnoge države i instituti korigiraju svoje prognoze rasta, makar OECD procjenjuje kako će ove godine globalni gospodarski rast još biti stabilan i iznositi 2,9 posto, sljedeće godine procjenjuje rast od 3%. Taj gospodarski rast je ljuto potrebanveć i zbog ulaganja u tehnologiju i postupno uklanjanje prepreka međunarodnoj razmjeni, ali i OECD u svojoj procjeni svoj optimizam temelji samo – da će rat protiv Irana brzo završiti i da će se već u drugoj polovici ove godine tržište stabilizirati.

No čak i da se gospodarski rast uspije spasiti, to više neće biti moguće za stopu poskupljenja u zemljama G20: već u 2026. trebala bi iznositi četiri posto, 1,2 postotna boda više nego što se ranije očekivalo, navodi OECD. Za 2027. predviđa se pad na 2,7 posto, ali opet pod pretpostavkom normalizacije na tržištu energentima.

Za SAD se ove godine očekuje rast BDP‑a od dva posto, a 2027. od 1,7 posto, u Europi se očekuje rast od 0,8 posto 2026. i 1,2 posto 2027. Rast Kine trebao bi se usporiti na 4,4 posto 2026. i 4,3 posto 2027.
Zemlje Perzijskog zaljeva prema prognozama će u prvom polugodištu zapasti u recesiju zbog rata protiv Irana. Britanski institut Oxford Economics očekuje pad od 0,2 posto za zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati), što je čak 4,6 posto manje od prognoza prije ovog rata.

Nema više optimizma u Njemačkoj

I kod prognoza za Njemačku vodeći instituti redom smanjuju svoje prognoze na niže: procjena im je rast BDP‑a Njemačke od samo 0,6 posto u tekućoj godini, prošle jeseni se očekivao više nego dvostruko veći rast. I za sljedeću godinu se optimizam rastopio: očekivao se rast od 1,4%, sad je smanjen na 0,9 posto.
Zbog viših cijena energije će bujati i inflacija, smatraju instituti. Ove i iduće godine potrošačke cijene mogle bi porasti za 2,8 posto. Već u ožujku je inflacija u Njemačkoj dostigla 2,7 posto – najveća od početka 2024. I Njemačka središnja banka upozorava kako bi se inflacija „uskoro mogla kretati prema tri posto".

Mračno raspoloženje u tvrtkama

To potvrđuje i anketa minhenskog Ifo‑instituta. „Mnoge se tvrtke pripremaju na dodatna opterećenja u sljedećim mjesecima“, navodi institut. Devet od deset industrijskih poduzeća u Njemačkoj očekuje da će njihov posao biti pogođen napadom na Iran, ponajprije zbog viših cijena energije.

Više od trećine tvrtki vjeruje da će ih pogoditi i ograničenja u pomorskom prometu te problemi s isporukom poluproizvoda i sirovina. Poremećaje u zračnom teretnom prometu očekuje 16 posto tvrtki. Oko četvrtine predviđa pad potražnje na važnim izvoznim tržištima.
Osim toga, mnoge tvrtke računaju na financijske rizike – od nesigurnih troškova transporta i logistike, preko viših premija osiguranja do povećanih rizika naplate.
„Rezultati pokazuju da se gospodarske posljedice napada na Iran već sada jasno vide i da bi se mogle postati još ozbiljnije kroz različite kanale", rekao je Klaus Wohlrabe, voditelj Ifo‑anketa. „Što dulje bude trajala neizvjesnost, to će biti veći problemi za poduzeća."

Sve više ljudi u zapadnim zemljama želi izgledati poput Korejaca i Korejki. Raste interes za kozmetičke proizvode iz ove istočnoazijske zemlje. Tako se Južna Koreja etablira kao nova sila „meke moći“: najprije su to bili automobili i elektronika, zatim filmovi i pop-glazba – a sada slijedi industrija ljepote. Njega kože i šminka „made in Korea“ traženi su diljem svijeta.

Taj uspjeh nije slučajan – niti je riječ o isključivo estetskom fenomenu. U K-Beautyju se zapravo spajaju kulturna dinamika, ekonomska strategija i geopolitičko pozicioniranje. „Meka moć znači utjecati na druge kroz privlačnost – a ne prisilom“, kaže politolog i stručnjak za Koreju Hannes Mosler sa Sveučilišta Duisburg-Essen. Za zemlju poput Južne Koreje to je ključno: „Južna Koreja nalazi se u geopolitički osjetljivoj poziciji između velikih sila – i zato svjesno ulaže u kulturnu privlačnost“, objašnjava Mosler u razgovoru za DW.

Ta strategija daje rezultate: takozvani K-Beauty danas je globalni gospodarski faktor. Kako izvještava novinska agencija Yonhap iz Seula, izvoz kozmetičkih proizvoda porastao je 2025. godine za 12,3 posto na 11,43 milijarde američkih dolara. Već 2024. godine, prema podacima južnokorejskog Ministarstva industrije sa sjedištem u Sejongu, iznosio je oko 10,2 milijarde dolara.

Međunarodni stručni časopis Personal Care Magazine, koji izlazi u Londonu, navodi da se korejski kozmetički proizvodi danas izvoze u više od 200 zemalja. Time Južna Koreja spada među vodeće izvoznike u svijetu.

„Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“

No ekonomske brojke same po sebi ne objašnjavaju uspjeh. Ključna je snažna povezanost kulture i potrošnje. „Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“, kaže Stefan Tobel, direktor tvrtke Kencana GmbH, specijalizirane za uvoz i distribuciju korejske kozmetike. „Južna Koreja je kroz K-pop snažno izašla na globalnu scenu – a s time su došli i potrošački trendovi“, objašnjava Tobel.

To potvrđuju i međunarodna istraživanja tržišta. „Korejska pop-kultura značajno je pridonijela međunarodnom uspjehu korejskih kozmetičkih proizvoda“, navodi se u izvješću američkog analitičkog instituta Grand View Research iz San Francisca, specijaliziranog za globalna tržišta potrošnje i tehnologije.

Mosler ide i korak dalje. „Korejski val nije isključivo vođen državom, ali je rano dobio političku podršku“, kaže on. Serije, glazba i digitalne platforme stvorile su kulturnu infrastrukturu koja proizvode čini vidljivima diljem svijeta. K-Beauty je tako „dio šire slike o Južnoj Koreji“.

Pop-kultura kao brendiranje države

Ovu stratešku dimenziju naglašavaju i znanstvena istraživanja. Međunarodna istraživačka mreža ResearchGate upućuje na studije prema kojima se korejska pop-kultura ciljano koristi kao instrument brendiranja države – odnosno za izgradnju međunarodnog imidža.

Istodobno, ta kulturna privlačnost povezana je sa specifičnim razumijevanjem ljepote. „Korejski pristup znatno je razrađeniji“, objašnjava Tobel. Ključna je višestupanjska njega: „Koža se ne treba prekrivati, nego poboljšavati.“ Poznata „rutina od 10 koraka“ simbolizira taj pristup – sustav kontinuirane njege umjesto povremenog uljepšavanja.

Njega, a ne prikrivanje

To upućuje na temeljnu razliku: K-Beauty ljepotu prvenstveno vidi kao rezultat njege, a ne prikrivanja, tj. „kamufliranja". Prema analizi londonske konzultantske tvrtke Euromonitor International, fokus korejskih proizvoda snažno je usmjeren na zdravlje kože, prevenciju i dugoročnu njegu.

Mosler korijene takvog pristupa vidi i u samom društvu. „Vanjski izgled ima vrlo važnu ulogu", kaže on. U izrazito konkurentnom okruženju stvara se snažan društveni pritisak – a time i vrlo zahtjevno tržište. „Proizvodi moraju funkcionirati na vrlo visokoj razini kako bi se probili."

To potvrđuju i istraživanja. Grand View Research opisuje K-Beauty tržište kao tržište koje karakterizira „visoka razina inovacija i često lansiranje novih proizvoda“. Ta dinamika ključna je za industriju, kaže Tobel: „Tržište je iznimno brzo – novi sastojci, novi formati, nove rutine. Tko stalno ne izbacuje nešto novo, odmah gubi relevantnost."

Tobel također ističe posebne sastojke i tehnologije: „Riječ je o visoko specijaliziranim aktivnim tvarima – od ginsenga i fermentiranih sastojaka do kolagena.“ Analize pokazuju da korejski proizvodi spajaju tradicionalne sastojke s modernom biotehnologijom.

Uloga društvenih mreža

Istodobno, ta inovativnost usko je povezana s digitalnim strukturama. „Društvene mreže igraju ključnu ulogu“, kaže Tobel. Platforme poput TikToka i Instagrama djeluju kao ubrzivači, gdje trendovi nastaju i šire se globalno. K-Beauty posebno je uspješan u korištenju tih mehanizama.

Mosler naglašava i ulogu kulturnih „multiplikatora“: „K-pop zvijezde ili serije stvaraju vidljivost – a time i potražnju.“ Potrošači se orijentiraju prema tim uzorima, a proizvodi postaju dio šireg estetskog i kulturnog paketa.

Time postaje jasno: K-Beauty nije izolirani tržišni fenomen, nego dio šireg sustava koji povezuje kulturu, gospodarstvo i politiku. Međunarodne analize pokazuju da se ovdje razvio model u kojem potrošački proizvodi istodobno nose kulturno i političko značenje.

Kulturna i politička privlačnost

Ekonomski se ta dinamika jasno vidi u globalnoj prisutnosti. Korejska kozmetika odavno više nije samo azijski fenomen, nego se sve više etablira i u Europi i Sjevernoj Americi – često u izravnoj konkurenciji tradicionalnim brendovima.

Tako se dobiva slojevita slika. K-Beauty je više od trenda – to je sustav koji povezuje kulturu, tehnologiju, tržište i politiku. Ili, kako kaže Mosler: „Radi se o privlačnosti – u kulturnom i političkom smislu.“ Upravo u tome leži njegova stvarna politička dimenzija: ljepota nije samo estetska kategorija, nego i politička strategija.

Guido Seifen, direktor tvrtke Omexom Hochspannung, kaže da je sve teže pronaći stručne radnike za velike dalekovode koje njegova tvrtka gradi širom Njemačke. Posao znači biti tjednima daleko od obitelji i doma, i to mnoge odbija. Kako kaže: „Raditi na terenu u Njemačkoj više nije seksi.”

Nada se da će preko njemačko‑vijetnamskog razvojnog projekta pronaći nove radnike. Vijetnam prelazi na obnovljive izvore energije, a u tome mu pomaže Njemačka organizacija za međunarodnu suradnju (GIZ). Najpotrebniji su monteri dalekovoda, pa je vijetnamski elektrodistributer EVN otvorio centar za obuku.

Omexom se želi uključiti svojim iskustvom i znanjem. Tvrtka želi u Njemačkoj obučiti instruktore iz EVN‑a kako bi i oni u Vijetnamu mogli raditi prema njemačkim standardima i izdavati potvrde Njemačke industrijske i gospodarske komore. U tom centru GIZ organizira i tečajeve njemačkog jezika.

Perspektiva i u Njemačkoj i u domovini

Cilj je osposobiti dovoljno montera da se otprilike polovici može ponuditi posao u Njemačkoj — do oko 200 ljudi, kaže Seifen, koji to naziva „win‑win situacijom“. Time što vijetnamski polaznici imaju mogućnost otići raditi u Njemačku, EVN vjeruje da može to zanimanje u Vijetnamu učiniti mnogo vrednijim i privlačnijim.

Njemačka vlada želi poticati projekte koji istodobno privlače kvalificirane radnike i unapređuju obrazovne sustave u njihovim zemljama. Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ) već godinama pomaže državama globalnog juga u strukovnom obrazovanju, a sada želi u to jače uključiti njemačke tvrtke. Nova inicijativa naziva se „WE‑Fair: Gospodarstvo i razvojna politika za pravedan pristup stručnim radnicima“.

Ministrica razvoja Reem Alabali‑Radovan upozorila je na ubrzano starenje Njemačke: više od petine zaposlenih starije je od 55 godina i u sljedećih deset godina otići će u mirovinu. Demografi procjenjuju kako će Njemačkoj svake godine trebati oko 400.000 stranih radnika. Da bi se to postiglo, trebalo bi dolaziti oko 1,6 milijuna ljudi godišnje.

Iluzija o savršenom migrantu koji obožava Njemačku

Postaje sve važnije privlačenje došljaka iz azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja jer te zemlje imaju mlado i često dobro obrazovano stanovništvo. Mnogi mladi traže prilike u inozemstvu, a njihove vlade žele jasne i pouzdane putove radne migracije. Pravila moraju biti transparentna, uključivati informacije o radnim uvjetima i plaćama, a programi obuke trebaju vrijediti i u Njemačkoj i u zemljama iz kojih radnici dolaze. Troškovi i rizici trebaju biti podijeljeni, a polaznici moraju moći platiti i trošak selidbe i usavršavanja.

U inicijativu su uključene i gospodarske udruge, sindikati i migrantske organizacije. Njihova je zadaća pomoći u pripremi i osobito u integraciji radnika. Tvrtke, međutim, često imaju nerealna očekivanja. Edith Otiende‑Lawani, Kenijka koja vodi konzultantsku tvrtku i organizaciju „Giving Africa a new Face“ u Münchenu, upozorava da tvrtke ponekad očekuju „gotov proizvod“ koji može odmah raditi. „Zamisle da će doći ljudi koji znaju njemački, brzo se uklapaju, otporni su i oduševljeni Njemačkom. A to nije stvarnost.“

Dolaze ljudi koji su jednostavno - drugačiji

Interkulturni savjetnik Gerhard Hain dodaje da se poteškoće često javljaju zbog drukčijih kulturnih pozadina. „Ne radi se o tome da je rečenica gramatički točna, nego o tome da su komunikacija i odnosi šefova i zaposlenih u Njemačkoj drugačiji." U svakodnevici se pojavljuju prepreke koje novopridošli teško savladavaju. „Treba biti svjestan da dolaze ljudi koji u 80 posto slučajeva funkcioniraju drukčije nego Nijemci.“

Mnogi kandidati moraju čekati godinama zbog gole birokracije. Markus Lötzsch, glavni direktor Industrijske i gospodarske komore u Nürnbergu, opisuje kako je upetljano previše različitih ureda, a uredi za strance - osobito u velikim gradovima, kronično su preopterećeni.

Problem je i u glavama - Nijemaca

Ni „ubrzani postupci“ često ne ubrzaju ništa. Lötzsch kaže da njihov Welcome Desk surađuje s uredima za strance u tim postupcima, ali ni to ne jamči brzinu. Zato komora preuzima dio posla: provjerava dokumente i predaje ih u ime tvrtki i radnika, pa uredi za strance lakše i brže obrađuju predmete jer dolaze od provjerenog partnera.

Lötzsch upozorava da Njemačka ne smije misliti samo na dolazak. Potrebno je razmišljati i o tome kako ljude zadržati. Prvi put je 2024. godine više ljudi napustilo Njemačku nego što ih je došlo. Strani radnici često odlaze jer im se ne ostvare očekivanja.

Poduzetnica Jasmin Arabian‑Vogel, koja u Hannoveru vodi zdravstveni i socijalni centar s 250 zaposlenih, kaže da je ključ u tome kako se Njemačka odnosi prema pridošlicama. „Još smo privlačni stranim radnicima, ali ako želimo da tako ostane, sve ovisi o tome kako postupamo s ljudima koji su već ovdje.“ Po njezinu mišljenju, Njemačkoj treba potpuno drukčiji politički i društveni način razmišljanja o doseljavanju — inače ova inicijativa neće uspjeti.

Znanstveno istraživanje obično je dugo i zahtjevno. Rokovi pritišću, novca nikad nema dovoljno pa sve često bude frustrirajuće. Tu u igru ulaze „kolege“ – programi umjetne inteligencije (UI).

Prije dvije godine Sakana AI, nova tvrtka iz Tokija, predstavila je „UI znanstvenika“. Taj sustav trebao bi biti u stanju od nule započeti i dovršiti strojno učenje te za najviše 15 dolara proizvesti znanstveni rad.

Modelu ne treba nikakva ljudska pomoć – sam postavlja hipotezu, sam pronalazi rezultate. Čak i sam procjenjuje kvalitetu rada, što je inače posao drugih, neovisnih znanstvenika.

Znanstvenici od krvi i mesa odmah su testirali taj alat i nisu baš bili oduševljeni. Oni su zaključili da UI doista sastavi znanstveni rad, ali, kako su rekli, poput „nemotiviranog studenta preddiplomskog studija koji žuri predati rad na vrijeme".

Bilo je nepotpunih odlomaka, zastarjelih ili krnjih izvora i često potpuno izmišljenih rezultata. U jeziku svijeta umjetne inteligencije to se naziva „halucinacijom".

A što može sada?

Ipak, mnogi su smatrali da stvar obećava, osobito zbog brzine. Dok bi onom „nemotiviranom studentu“ trebalo barem 20 sati rada, stroju treba oko 3,5 sata, po cijeni između 6 i 15 dolara.

Sada, godinu i pol nakon te prve slabe ocjene, Sakana AI je na testiranje dao unaprijeđenu verziju. Ubacili su tri znanstvena rada koje je generirala UI među 40 radova koje su napisali ljudi. Svi radovi potom su prošli recenziju tijekom jedne radionice o strojnom učenju.

Recenzenti su znali da su neki radovi djelo UI, ali nisu znali koji.

Oko 70 posto radova prošlo je prvi krug provjere, među njima i jedan koji je djelo umjetne inteligencije. To znači da je barem taj jedan rad zadovoljio standarde radionice, koji su, doduše, postavljeni niže nego inače.

„Studiju (UI) koja je prihvaćena nisu svi znanstvenici smatrali provjerenim znanstvenim člankom“, kaže Jakob Macke, profesor strojnog učenja.

Posljednja verzija japanskog UI znanstvenika i dalje ima nedostatke – nedovoljno razrađene ideje, probleme u strukturi i ponovno „halucinacije".

No njihova evaluacija pokazuje da radovi s vremenom postaju kvalitetniji te se čini da više nije znanstvena fantastika trenutak kada će se UI doista baviti znanošću.

UI kao rješenje za neefikasnost?

Sustavi umjetne inteligencije, osim što su brzi, također su neumorni – ne spavaju i ne treba im kava. Troše struju i nešto koštaju, ali ipak neusporedivo manje nego ljudi.

To znači više rezultata u kraćem vremenu. A to znači veću učinkovitost znanstvenih otkrića.

Tu je još nešto – kada istražuju ljudi, sve ovisi o bezbrojnim ljudskim odlukama. Gotovo je nemoguće da dvojica znanstvenika imaju potpuno isti pristup. UI bi tu trebala biti „objektivnija“.

Tu, međutim, postoji zamka, navode Liza Messeri i Molly Crockett, koje govore o „monokulturi znanosti".

Pojam monokulture poznat je iz poljoprivrede – ako se na jednoj njivi stalno sadi isto, prinos u početku raste, ali usjev s vremenom postaje osjetljiviji na štetočine.

Jednako tako, neki strahuju da bi se istraživanja pomoću UI mogla odvijati bez nijansi koje donosi ljudski pristup. Time se riskira sužavanje spektra znanosti, ali i sustavne pogreške koje neće imati tko uočiti.

„Najveći je rizik da se rezultatima koje generira UI pokloni previše povjerenja. Ključna protumjera je sposobnost ljudi za kritičko razmišljanje“, kaže Irina Gurevych, profesorica na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu.

Drugim riječima, bez ljudskog mozga možda ćemo proizvoditi više „znanja“, ali ćemo razumjeti manje. Kao i u drugim područjima, i u znanosti se uz UI može mnogo dobiti – ali uz velik ulog.

Na imanju Bengerhof u okrugu Kleve u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji 15.000 kokoši glasno kokodaču dok slobodno trčkaraju na otvorenom. Površina rezervirana za kokice peradara Philippa Bengera velika je šest hektara. No, kako kaže, unatoč mirnom prizoru, stanje nije nimalo jednostavno. I njegovo je gospodarstvo pod golemim pritiskom.

„Trenutačno bismo mogli prodati gotovo dvostruko više nego prošle godine“, kaže Benger. „A to je od kokoši teško dobiti.“ Obiteljsko peradarsko gospodarstvo opskrbljuje oko 70 samoposluga i seoskih trgovina. Ali povrh toga su mu stigle i mnoge narudžbe novih kupaca koje je Philipp Benger morao odbiti.

Četiri mjeseca zatvora za kokice

Jedan je uzrok nestašice ptičja gripa. U jesen je u Njemačkoj izbila zaraze, a pogođen je i okrug Kleve. Kokoši na imanju Bengerhof morale su biti zatvorene u peradarniku puna četiri mjeseca i tek od 1. ožujka ponovno smiju na otvoreno. „Zbog toga sam loše spavao“, kaže Benger. „Bilo je slučajeva u okolici. Morali smo paziti da životinje ostanu zdrave.“

I Njemački savez za peradarstvo svjedoči o izazovima: „Po našem mišljenju je stanje na tržištu jaja trenutačno napeto", kaže predsjednik Saveza Hans‑Peter Goldnick. Ali i dodaje: „Smatramo u maloprodaji ponuda biti dovoljna."

Jaja (ipak) nisu jamstvo za infarkt

Uz ptičju gripu i manje jaja iz uvoza - ponajprije iz Nizozemske, najveći razlog trenutačnih nestašica velika je potražnja. Jaja su sve omiljenija, a potrošnja je posljednjih godina stalno rasla: 2025. iznosila je, prema Savezu, 252 jaja po stanovniku, dok je prije četiri godine bila 234.

Po njihovom mišljenju, razlog je i promjena percepcije: „Jaje se više ne smatra kolesterolskom bombom, nego privlačnim izvorom bjelančevina.“ Doista, mnogi danas u jajima vide pravu superhranu. Velika potražnja za jajima ne ovisi samo o Uskrsu.

No koliko je stvarno zdravo jesti jaja? „Prema trenutačnim znanstvenim spoznajama, jedno jaje dnevno nije problem“, objašnjava obiteljski liječnik Ralph Eisenstein iz Düsseldorfa. „Jaja su izvor bjelančevina, važnih za izgradnju mišića.“ Osim toga, sadrže vitamin A, vitamin D i brojne minerale.

„Svatko će pronaći svoje pisanice"

Unatoč nestašicama, njemački peradari su uvjereni kako će biti dovoljno jaja za njemačke potrošače – iako se može dogoditi da povremeno police ostanu prazne. „Primjerice, može se dogoditi da pojedine vrste, poput bio-jaja, budu privremeno nedostupne ili da bude manji izbor obojenih uskrsnih jaja", kaže Goldnick. No ne može biti govora o općem poremećaju opskrbe.

Prema podacima Saveza, u Njemačkoj se na dan proizvede oko 56 milijuna jaja. A Uskrs zapravo nije vrijeme najveće potrošnje jaja – najveća je potražnja u božićnom razdoblju. Potrošači se, zaključuje Goldnick, ne trebaju brinuti za opskrbu. „Svatko će za Uskrs pronaći svoje pisanice."

Dugo se o e‑cigaretama govorilo kako su manje štetne od duhana, s manje otrovnih tvari i dapače, kao mogući izlaz iz ovisnosti o pušenju. No sve se više dovodi u pitanje to obećanje o manje rizičnoj alternativi. Istraživači i zdravstvene institucije sve češće upozoravaju da vapanje nosi zdravstvene rizike – uključujući i mogući rizik od raka.

Nova pregledna studija, objavljena u časopisu Carcinogenesis, dodatno je pojačala tu raspravu. Međunarodni stručni tim analizirao je odabrane radove objavljene od 2017. do danas i zaključio: e‑cigarete koje sadrže nikotin „vjerojatno su kancerogene“ i mogu pridonijeti nastanku raka pluća i raka usne šupljine.

Što znači „vjerojatno kancerogeno"?

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC), specijalizirana institucija Svjetske zdravstvene organizacije, svrstava tvari prema snazi znanstvenih dokaza:

• Skupina 1: kancerogeno za ljude (dim cigarete, alkohol, UV‑zračenje)
• Skupina 2A: vjerojatno kancerogeno (crveno meso, rad u noćnoj smjeni)
• Skupina 2B: moguće kancerogeno (kava)

E‑cigarete još uvijek nemaju službenu klasifikaciju, iako već i „vjerojatno" ili tek „moguće" kancerogeno sadrži već mnoštvo čimbenika. U svojem su pregledu autori istraživanja analizirali biomarkere, pokuse na životinjama, kemijske analize sastojaka, studije slučaja i pregledne radove.

Prema rezultatima, tijekom vapanja aktivira se niz bioloških procesa koji se povezuju s nastankom raka. Među njima su oštećenja DNK, oksidativni stres, upalne reakcije, epigenetske promjene te povećane razine nitrozamina, hlapljivih organskih spojeva (VOC‑eva) i teških metala. Neke od tih tvari već su poznati kancerogeni razvrstani u IARC‑ovu skupinu 1.

Rizik od raka: mnogo toga još nejasno

Iako se dokazi gomilaju, izrada konačne procjene rizika i dalje je teška. Ključni problem je manjak dugoročnih podataka.

„E‑cigarete su široko dostupne tek od oko 2010., a karcinom pluća ima razdoblje latencije od 20 do 40 godina“, objašnjava Martin Widschwendter, profesor prevencije i ranog otkrivanja raka na Sveučilištu u Innsbrucku, koji nije sudjelovao u studiji. Zato trenutačno nije moguća pouzdana epidemiološka procjena.

Dodatnu poteškoću stvara činjenica da je većina korisnika e‑cigareta prije toga pušila duhan pa je u mnogim studijama gotovo nemoguće razdvojiti učinke dvaju proizvoda. „To, međutim, nije razlog za smirenje, nego pitanje vremena“, kaže Widschwendter. Podsjeća da je kod duhana trebalo desetljeća da epidemiologija potvrdi ono što je biologija već nagovještavala: „Tu pogrešku ne bismo smjeli ponoviti s e‑cigaretama."

Ne brzati sa zaključkom

I drugi neovisni stručnjaci komentiraju rezultate. Gavin Stewart, stručnjak za analizu dokaza sa Sveučilišta u Newcastleu, poziva na oprez: pregledna studija ne ispunjava u potpunosti sve metodološke standarde pa njezine zaključke treba promatrati „sa zadrškom“.

Stephen Burgess, biostatističar sa Sveučilišta Cambridge, kaže da studija identificira više uvjerljivih bioloških mehanizama – takozvanih „smoking guns“ – koji bi teoretski mogli objasniti kako vapanje povećava rizik od raka. Ipak upozorava na pretjerana tumačenja: dokazivanje jasne kauzalne veze kod ljudi iznimno je teško, a moguće je, kaže on, da takav dokaz nikada neće biti potpuno uvjerljiv.

Koliko je vapanje opasno u usporedbi s pušenjem?

Za mnoge je ključno pitanje ostaje: je li vapanje manje opasno od duhana?
Ute Mons, voditeljica Odjela za primarnu prevenciju raka u Njemačkom centru za istraživanje raka (DKFZ), navodi da su količina i koncentracija kancerogenih tvari u aerosolu e‑cigareta „u pravilu znatno niže" nego u duhanskom dimu. Stoga je razumno pretpostaviti da je i kancerogeni potencijal manji.

No Mons istodobno jasno upozorava: to nije isto što i sigurnost. Potpuni prelazak na e‑cigarete može smanjiti izloženost nekim štetnim tvarima, ali nije konačno utvrđeno koliko i utječe li to doista na rizik od raka, što potvrđuje i DKFZ u svojim izvješćima.

Upozorenje, ali još ne i presuda

Nova analiza nije konačna procjena rizika, ali je vrlo jasno upozorenje: dokazi o mogućem riziku od raka postaju sve jasniji. No ključni podaci i dalje nedostaju.

I sami autori ističu potrebu za daljnjim istraživanjem – osobito kako bi se utvrdilo koji su organi najizloženiji, koje su skupine stanovništva posebno ugrožene i koje kemikalije pridonose opaženom riziku.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) već je svrstala procjenu e‑cigareta među svoje „visoke prioritete“ za razdoblje 2025.–2029. Tada će se vidjeti hoće li sadašnje naznake rezultirati službenom klasifikacijom, jer prioritizacija znači da će e‑cigarete u tom ciklusu doista biti predmet procjene.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...