Vecernji list

Novi korupcijski skandal u okruženju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog poprima sve veće razmjere. Antikorupcijska tijela u međuvremenu su objavila imena osoba koje smatraju osumnjičenima, među njima i bivšu zamjenicu šefa Ureda predsjednika Irinu Mudru, koju je Zelenski već ranije smijenio. Istražitelji i dalje objavljuju audio-snimke koje terete osumnjičene.

"Za ukrajinsko društvo to je vrlo teško podnijeti", kaže novinar Mihajlo Tkač iz internetskog medija Ukrajinska pravda u njihovu podcastu: „Zahvaljujemo antikorupcijskim tijelima NABU-u i SAP-u za novi pokušaj oslobađanja našeg državnog sustava od korumpiranih političara.“ Građani ujutro slušaju snimke koje objavljuje NABU, na kojima se govori o vrećama punim gotovine, nastavio je Tkač: „A noću doživljavamo novi ruski raketni napad“, rekao je on. Jaz između državne vlasti, njezinih preokupacija i života običnih Ukrajinaca postaje sve veći, smatra novinar.

Posebno je šokantno za mnoge koliko otvoreno i drsko dužnosnici koji se čuju na snimkama govore o korupciji.

U središtu skandala nalazi se bivši ministar Herman Haluščenko. U veljači je završio u istražnom zatvoru. Tada je, unatoč istrazi zbog korupcije koja se protiv njega vodila, pokušao napustiti zemlju. Antikorupcijska tijela još su ga prošle godine optužila za sudjelovanje u pronevjeri više od 110 milijuna američkih dolara u energetskom sektoru.

Novi skandal sada se odnosi na sudski određenu jamčevinu zahvaljujući kojoj je Haluščenko prije nekoliko mjeseci pušten iz istražnog zatvora. Radilo se o iznosu od gotovo tri milijuna eura. Prema optužbama, novac potječe iz nezakonitih izvora te je „opran" preko jedne državne banke.

Oporba optužuje Zelenskog za pranje novca

Pojedini oporbeni političari iznose izravne optužbe i na račun predsjednika Zelenskog. Tako Jaroslav Železnjak iz oporbene stranke Holos kaže:

„Mislim da je točna verzija događaja koju je, među ostalima, iznio i list Dzerkalo Tižnja“, rekao je Železnjak. „Haluščenko je nakon četiri i pol mjeseca u istražnom zatvoru zaprijetio da će razotkriti sve ostale aktere. Podsjećam da se od offshore računa o kojima je riječ samo deset milijuna američkih dolara vodi na njegovo ime. Tko raspolaže preostalih 100 milijuna, to nije poznato."

To je, tvrdi on, izazvalo paniku kod predsjednika Zelenskog te je svom šefu ureda Budanovu dao nalog da pronađe novac za Haluščenkovu jamčevinu.

Zelenski se do sada nije očitovao o novim optužbama za korupciju. Zbog toga ga mnogi također kritiziraju.

Premijer Serhij Korecki u međuvremenu je naložio Ministarstvu financija da privatizira državnu Sense banku. Prihod od privatizacije trebao bi biti usmjeren u obrambene izdatke. Upravo preko te banke navodno se prao novac iz nezakonitih izvora koji je trebao poslužiti za jamčevinu bivšeg ministra Haluščenka. Antikorupcijska tijela istražuju i visoko rangirane zaposlenike banke.

35. obljetnica neovisnosti

Uz međunarodne goste Ukrajina u ponedjeljak, pod dojmom ruskog agresorskog rata, obilježava 35. obljetnicu svoje neovisnosti. U Kijev je stigao i predsjednik Europskog vijeća António Costa, koji podupire zemlju na njezinu putu prema članstvu u Europskoj uniji. Ukrajina je neovisnost od Sovjetskog Saveza stekla 24. kolovoza 1991. godine.

Već u nedjelju predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio je više šefova država i vlada koji sudjeluju u svečanostima. Danas će čelnici takozvane Koalicije voljnih raspravljati o daljnjoj potpori Ukrajini. Prema riječima predstavnika EU-a, na sastanku u Kijevu će sudjelovati desetak sudionika. Ostali će sudionici sudjelovati virtualno.

Razgovore organiziraju novi britanski premijer Andy Burnham, njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Na sastanku će se usklađivati nove sankcije protiv Rusije te raspravljati o sigurnosnim jamstvima za Kijev.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posljednjih je tjedana više puta pozivao na hitnu isporuku raketa Patriot jer su ukrajinske zalihe iscrpljene. Rusija to koristi za napade balističkim projektilima na Kijev i druge ukrajinske gradove. Sustavi Patriot dosad su jedino učinkovito sredstvo obrane od takvih raketa.

Ukrajinskoj vojsci nedostaje 27 milijardi dolara, izjavio je predsjednik Volodimir Zelenski u nedjelju. Pozvao je Europsku uniju da ubrza isplate iz zajma vrijednog 90 milijardi eura kako bi se manjak „zatvorio" još ove godine. Bez približno deset milijardi dolara do kraja godine ukrajinska vojska neće raspolagati dovoljnom količinom oružja, upozorio je ukrajinski predsjednik.

U dva odvojena intervjua snimljena istog dana, za njemačke javne servise govorili su čelnici desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD), Tino Chrupalla i Alice Weidel.

Uz dobre rezultate ispitivanja javnog mnijenja, vodstvo AfD-a je uoči pokrajinskih izbora na jesen optimistično. „Mi ćemo zavladati u prvim saveznim pokrajinama, i to ne samo u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju i Berlinu. Vladat ćemo i na saveznoj razini", rekla je predsjednica stranke Alice Weidel u emisiji „Ljetni intervju" na televiziji javnog servisa ZDF.

Njezin supredsjednik Tino Chrupalla rekao je na televiziji ARD: „Naravno, izbori u Saskoj-Anhaltu jedan su od najvećih izazova, gdje zaista možemo konkretno postaviti pitanje vlasti, odnosno mogućnosti preuzimanja vlasti."

U Saskoj-Anhaltu će 6. rujna biti biran novi pokrajinski parlament, a u Berlinu i Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju dva tjedna kasnije, 20. rujna.

AfD je, prije svega u Saskoj-Anhaltu, prema rezultatima anketa blizu apsolutne većine. Na razini cijele Njemačke također je u prednostiu odnosu na CDU i CSU.

„Ili ne znate raditi svoj posao, ili to radite namjerno"

Weidel je predvidjela da na saveznoj razni vladajuća Kršćansko-demokratska unija (CDU) „više neće pobijediti ni na jednim saveznim izborima". AfD će, rekla je, pokazati građanima što zna.

Weidel je istovremeno s prezirom govorila o ljudima koji čine politički vrh u Berlinu. „Ne želim više da mi lažu nekakvi tupavci koji sjede tamo gore, nešto obećavaju, a onda rade upravo suprotno."

Njemačka se, kako je rekla, uništava. „Ili ne znate raditi svoj posao, ili to radite namjerno. Gospodin Merz ne zna. Gospodin Klingbeil također ne zna", rekla je Weidel o kancelaru Friedrichu Merzu (CDU) i ministru financija i vicekancelaru Larsu Klingbeilu (SPD).

Chrupalla sumnja u to da će pri glasovanju poštom sve proći po pravilima. Iz razgovora s medicinskim osobljem i rodbinom, rekao je, poznati su mu slučajevi iz domova za starije „u kojima se, da tako kažemo, netko drugi služio olovkom pri glasovanju". Kaže da je neosporno da takvih slučajeva ima, ali nije želio navesti imena.

Za AfD je jasno „da glasovanje poštom, koje je uvedeno kao iznimna mogućnost, treba ponovno ukinuti".

Chrupalla je kritizirao i čuvanje glasačkih listića poslanih poštom u gradskim i općinskim upravama — „gdje ponekad samo gradonačelnik ima ključ".

Čelnici AfD-a kritiziraju „protupožarni zid" CDU-a

Dvoje čelnika AfD-a kažu da su spremni na razgovore sa svim ostalim strankama. Weidel je „protupožarni zid" koji Unija kao termin koji isključuje bilo kakvu suradnju i koji se zagovara prema AfD-u, nazvala „najnedemokratskijom stvari koja postoji". Ona sama, rekla je, najviše šteti samom CDU-u. „To će ih uništiti", kazala je. „Spremna sam surađivati sa svakim tko je sposoban i tko ima interese naše zemlje na umu."

Chrupalla je rekao da AfD želi surađivati sa svima koji „žele dobro Njemačkoj". Veliki izazovi i problemi u Njemačkoj mogu se, po njegovim riječima, riješiti samo kroz dijalog. „Ako drugi odbiju pruženu ruku — a upravo to rade druge stranke, naročito CDU — onda će to morati objasniti svojim biračima."

No, na pitanje bi li AfD u Saskoj-Anhaltu ušao u koaliciju s ljevičarskom strankom BSW, ako bi to bilo moguće, odgovorio je: „BSW prvo mora sam sa sobom razjasniti što hoće."

Euro i Schengen: što je još rekla Weidel

Kada je riječ o sadržaju politike, oboje čelnika stranke zastupali su uglavnom već poznate stavove. Tako je Weidel ponovila namjeru svoje stranke da, u slučaju preuzimanja vlasti, Njemačka istupi iz eurozone i iz Schengenskog sporazuma, koji predviđa načelno slobodno kretanje bez nadzora na unutarnjim granicama.

„Njemačkoj je bilo znatno bolje prije uvođenja eura. Vidimo rašireno siromašenje velikih slojeva radno aktivnog stanovništva."

Kada je riječ o migraciji, problem počinje na granici. „Zatvorit ćemo je, istupiti iz Schengena kako takvi ljudi, poput onih iz Ceute, više ne bi mogli dolaziti k nama", rekla je, aludirajući na nedavno navalu migranata na španjolsku enklavu u Maroku. Pod vladom AfD-a više nijedna osoba iz Afganistana neće biti dovedena u Njemačku — „a Sirijci će se svi vratiti u svoju domovinu".

Klimatske promjene i ljetne vrućine: što je još rekao Chrupalla

Chrupalla je i kada je riječ o klimatskim promjenama ostao vjeran liniji AfD-a, prema kojoj su one u vrlo maloj mjeri posljedica ljudskog djelovanja. Unatoč tome što znanstvenici procjenjuju da je u Njemačkoj tijekom proteklih tjedana bilo oko 14.000 smrtnih slučajeva povezanih s vrućinama, čelnik AfD-a rekao je: „Za mene je ovo bilo sasvim normalno ljeto."

Bilo je sušnih razdoblja, ali i dugih kišnih razdoblja. „Dakle, i tu vidim mnogo širenja panike." Cilj savezne vlade je, rekao je, „da kroz ovaj klimatski hype — tako to zaista želim nazvati — ljudima izvuče novac iz džepova", rekao je Chrupalla.

Iranski parlament, koji uglavnom samo potvrđuje odluke vjerskih vlasti, nedavno je odobrio osnovne odredbe zakona kojim se uvode nova ograničenja kontakata sa stranim institucijama, medijima i organizacijama. Vlasti time žele proširiti pravni okvir za borbu protiv onoga što nazivaju „stranim utjecajem".

Prema verziji zakona koji je u nedjelju dobio potporu parlamenta, kontakti sa stranim medijima, suradnja sa sveučilištima i istraživačkim institucijama u inozemstvu, komunikacija sa stranim veleposlanstvima i organizacijama, kao i primanje financijske potpore iz inozemstva mogli bi biti zabranjeni, uvjetovani prethodnim odobrenjem ili kažnjivi zatvorom.

Tekst još mora biti konačno odobren, a prije nego što postane zakon mora proći i Vijeće čuvara, tijelo od 12 članova. Iako se u Iranu formalno održavaju parlamentarni izbori, svaki kandidat mora dobiti odobrenje tog neizabranog tijela, koje je lojalno vladajućim islamskim klericima.

Zagovornici zakona tvrde da je on odgovor na pojačano djelovanje stranih obavještajnih službi, vlada i institucija. Ističu i da je špijunaža već regulirana iranskim zakonima, ali da ne postoji jasan pravni okvir za djelovanje protiv „stranog utjecaja".

Iran je već informacijska crna rupa

Sina Jusefi, iranski odvjetnik i pravni stručnjak sa sjedištem u Njemačkoj, kaže da zakon u mnogim odredbama ne definira jasno granicu između legitimnog kontakta i stranog utjecaja. Tumačenje te granice praktično bi bilo prepušteno sigurnosnim institucijama i sudovima.

„Kada građanin ne zna bi li razgovor sa stranim medijima, suradnja sa stranim sveučilištem ili razmjena informacija kasnije mogli biti tretirani kao kazneno djelo, zakon stvara atmosferu straha i nesigurnosti", rekao je Jusefi za DW.

Iran već ima jedno od najrepresivnijih medijskih sustava na svijetu. Na Indeksu slobode medija Reportera bez granica (RSF) za 2026. godinu zauzima 177. mjesto među 180 zemalja.

Vlada nadzire sve televizijske i radijske mreže, stranim medijima zabranjeno je emitiranje iz Irana, a vlasti često blokiraju internet i društvene mreže tijekom građanskih nemira. To se posljednji put bilo očito i za vrijeme krvavog gušenja prosvjeda u siječnju 2026. godine.

I pristup informacijama iz samog Irana izrazito je otežan. RSF ga opisuje kao „iznimno ograničen", dok novinari rade pod velikim pritiskom i istovremeno su izloženi pritiscima državnih institucija.

Parviz Jari, novinar sa sjedištem u Njemačkoj i viši istraživač organizacije Defending Free Flow of Information (DeFFI), koja prati slulajeve pritisaka na novinare u Iranu, smatra da je zakon nastavak napora Irana da ograniči slobodu izražavanja.

„Islamska Republika koristi čitav niz alata i metoda kako bi ometala slobodan protok informacija i ograničila slobodu izražavanja. No širenje društvenih mreža, kao i djelatnosti medija i organizacija za ljudska prava izvan Irana, umanjili su utjecaj službenog narativa na javno mnijenje", rekao je Jari za DW.

Kriminaliziranje novinarskog rada

Jari upozorava na to da bi zakon mogao dodatno otežati pristup informacijama iz Irana neovisnim medijima i međunarodnim organizacijama.

„Kriminaliziranje novih oblika djelatnosti novinara, građana i istraživača s jedne je strane pokušaj da se neovisnim medijima i međunarodnim organizacijama ograniči pristup izvorima iz prve ruke, a s druge nastojanje da se ojača doseg propagandnog aparata Islamske Republike", kaže on.

Jedan dio predloženog zakona predviđa kazne od šest mjeseci do dvije godine zatvora za intervjuiranje ili razgovore s medijima koji se smatraju „neprijateljskim prema Republici", objavila je agencija Reuters.

Istraživač medija Jari upozorava da bi posljedice po novinare i istraživače mogle biti posebno ozbiljne ako zakon stupi na snagu.

„Ako bude konačno usvojen, zakon bi kriminalizirao dosad nezabilježen broj kontakata s opozicijskim medijima i međunarodnim organizacijama, očito s ciljem ometanja profesionalnog rada novinara i istraživača, jačanja državnog monopola nad informacijama i pojačavanja službenih narativa", kaže Jari.

Ograničavanje akademskih istraživanja i civilnog društva

Jedna od najznačajnijih odredbi zakona odnosi se na znanstvenu i akademsku suradnju sa stranim institucijama.

Članak 5 predviđa da Ministarstvo obavještajnih poslova jednom godišnje objavljuje popis stranih sveučilišta i institucija s kojima je dozvoljena znanstvena i istraživačka suradnja.

Suradnja s institucijama koje nisu na tom popisu bila bi zabranjena. Slanje medicinskih, istraživačkih i arheoloških uzoraka neovlaštenim stranim institucijama također bi moglo biti kažnjivo, uključujući zatvorsku kaznu.

To bi u praksi značilo da bi određeni oblici međunarodne akademske suradnje ovisili o odobrenju Ministarstva obavještajnih poslova.

Zakon proširuje ograničenja i na civilno društvo. Određeni oblici stranog financiranja, ugovora i suradnje s nevladinim organizacijama, udrugama i političkim strankama zahtijevali bi odobrenje povjerenstva u kojem bi bili zastupnici vladinih ministarstava i sigurnosnih institucija.

Odvjetnik Jusefi upozorava na to da bi nejasnoće koje zakon stvara mogle odvratiti akademike, istraživače i organizacije civilnog društva od međunarodne suradnje.

„Kada suradnja sa stranim sveučilištem, sudjelovanje na obrazovnom tečaju, kontakt s međunarodnom organizacijom ili podrška aktivnostima civilnog društva mogu postati pitanje osobne sigurnosti, ljudi će se unaprijed udaljavati od takvih aktivnosti", kaže Jusefi.

„Rezultat će biti ograničavanje sveučilišta, civilnog društva, protoka informacija i iranskog znanstvenog povezivanja sa svijetom. Ovo više nije samo politika usmjerena protiv špijunaže, već sigurnosno miješanje u područja koja bi morala moći djelovati neovisno."

Režim dodatno širi nadzor

Moein Kazaeli, iranski pravni stručnjak koji živi u Švedskoj, upozorava na to da bi zakon mogao postati „još jedno sredstvo za represiju političkih protivnika i aktivista za ljudska prava".

On je za DW rekao da bi zakon mogao kriminalizirati uobičajena ponašanja koja se u većini zemalja uopće ne smatraju nezakonitima. „Djela koja su prema 99 posto odredbi ovog zakona kvalificirana kao kaznena uopće nisu kaznena djela i ne bi trebala biti predmet kaznenog progona", rekao je.

Ukazao je na odredbu prema kojoj bi kazna za obično kazneno djelo mogla biti povećana ako vlasti utvrde da je ono bilo usmjereno ili pod utjecajem stranog aktera.

„Obično kazneno djelo, poput uvrede ili recimo tučnjave na ulici, potencijalno bi moglo biti proglašeno djelom pod utjecajem ili usmjerenim od strane stranih aktera, što bi dovelo do strože kazne", kaže Kazaeli.

Za iranske vlasti, aktualni sukob s SAD-om i prošlogodišnji kratkotrajni rat s Izraelom stvorili su posebno teško sigurnosno okruženje, uz pojačanu zabrinutost zbog stranih obavještajnih operacija i ranjivosti unutar zemlje.

Jusefi smatra da je zakon manje usmjeren na konkretnu prijetnju, a više na pokušaj vlasti da svoje sigurnosne propuste nadomjeste ograničavanjem sloboda građana i stvaranjem atmosfere straha.

„Ako sigurnosne službe nisu uspjele spriječiti stvarni strani utjecaj, taj propust ne mogu nadoknaditi širenjem kaznene odgovornosti i stavljanjem kontakata građana s vanjskim svijetom pod sigurnosni nadzor i sustav odobrenja", kaže on.

„Borba protiv špijunaže treba biti usmjerena na konkretna kaznena djela, a ne akademske, medijske, kulturne ili veze civilnog društva s vanjskim svijetom tretirati kao nešto što je samo po sebi sumnjivo."

Dugotrajni toplinski val i višemjesečni manjak oborina doveli su bosanskohercegovački agrarni sektor na rub potpunog kolapsa, pri čemu su pojedine ratarske i povrtlarske kulture pretrpjele gubitke i do devedeset posto. Dok proizvođači zbrajaju milijunske gubitke i strahuju za opstanak stočnog fonda, institucionalni odgovori u Bosni i Hercegoviniostaju zarobljeni u sporoj administraciji i ponavljanju privremenih mjera.

Slaba korist od vlasti

Na udaru nezapamćene žege prve su stradale proljetne kulture, a kukuruz je pretrpio najteže udarce. Na parcelama diljem Semberije, Posavine i Lijevče polja, ali i u središnjim dijelovima zemlje, stabljike su zakržljale, a klipovi se na velikom broju njiva nisu ni formirali. Zbog nedostatka vlage stručnjaci i udruženja procjenjuju da će prinos na nezaštićenim površinama biti između 70 i 90 posto.

„Gorivo je otišlo na 3,5 marke, suša je uništila sve, nemamo što očekivati“, kaže predsjednik Udruge poljoprivrednika Semberije, Željko Stanić, koji kaže da im bez pomoći vlasti nema spasa.

„To je sve na kapaljku. Nema konkretne potpore da bi se sanirale štete. Imali smo i elementarnu nepogodu ranije i nikakvu pomoć nismo dobili“, kaže Stanić.

Osim kukuruza, ogromne štete bilježe se na soji, gdje je toplinski stres prepolovio rod mahuna. Povrtlari koji nemaju stabilan pristup podzemnim vodama ili kanalima bilježe spržene usjeve paprike, rajčice i kupusa. Čak su i voćnjaci u brdsko-planinskim predjelima pretrpjeli značajna oštećenja.

„Stanje je loše, teško, posebno kada je riječ o kukuruzu, voću i povrću. Problemi su i u stočarskoj proizvodnji, životinje doživljavaju toplinske udare“, kaže Nedžad Bićo, iz Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH.

Stočarski fond pred kolapsom

Najveći strah poljoprivrednika nije vezan samo za propalu žetvu, nego za lančanu reakciju koja pogađa stočarstvo. Kukuruz i soja predstavljaju temelj ishrane goveda, svinja i peradi, a njihov izostanak znači drastično poskupljenje koncentrata.

Poljoprivrednici otvoreno upozoravaju da će manjak silaže natjerati mnoge farmere na rasprodaju ili prisilno klanje muznih grla. Kada se tomu doda opasnost od pojave mikotoksina i aflatoksina u usjevima izloženim ekstremnom stresu, kvaliteta preostale hrane postaje dodatni sanitarni i ekonomski rizik.

Na apele udruga s terena, entitetske vlasti u Republici Srpskoj i Federaciji BiH uglavnom nude poznati repertoar obećanja o izvanrednim intervencijama, ali konkretni mehanizmi još uvijek kasne. Unatoč zahtjevima agrarnih saveza da se proglasi stanje elementarne nepogode kako bi se oslobodila namjenska proračunska sredstva i sanirale izravne štete, odluke se prebacuju s općinskih na entitetske razine.

Prebacivanje odgovornosti

„Iz Federalne uprave civilne zaštite, u ovom trenutku ni na jednom dijelu Federacije BiH nije na snazi stanje prirodne i druge nesreće proglašeno od strane lokalnih zajednica. Pratit ćemo stanje na ovom području i ako neke od općina ili gradova proglase stanje, vjerujem da će isto razmotriti i kantoni, a potom i Federacija BiH", odgovorio je resorno nadležni ministar u federalnoj vladi Kemal Hrnjić, nakon brojnih upita hoće li i kada entitetske vlade reagirati, s obzirom na to da poljoprivreda nije u nadležnosti države.

Riječ je o klasičnom prebacivanju odgovornosti na niže razine vlasti, koje prve moraju proglasiti elementarnu nepogodu, ali nemaju novca za pokrivanje štete. To je odličan scenarij i za entitetske vlasti, koje se u ovom slučaju bave isključivo prebacivanjem odgovornosti.

„U 25 godina koliko se bavim voćarstvom, ovo je najteža godina. I suša i cijene", kaže Raif Čolić, najveći proizvođač i uzgajivač šljiva u gradačačkom kraju i široj regiji.

Voćari su očekivali ogroman prinos ove godine, no suša je uništila svaku nadu.

„Prinosi su katastrofalni, posebno kod kruške, jer prve klase uopće nema. I jabuke su ostale dosta sitne", kaže predsjednik Udruženja voćara RS-a Dragoje Dojčinović.

Kronični izostanak sustavnog navodnjavanja

Resorna ministarstva najavljuju razmatranje ubrzane isplate redovitih poticaja, premija po hektaru i mogućnost raspodjele subvencioniranog dizelskog goriva za predstojeću sjetvu. Ipak, agrarni analitičari upozoravaju da takve mjere predstavljaju samo gašenje požara. Poljoprivrednicima novac treba odmah kako bi pokrili dospjele troškove repromaterijala, jer s praznim računima mnogi neće imati sredstava za jesensku sjetvu pšenice i ječma.

Ova suša nije iznimka, nego sve očitija klimatska stvarnost na Balkanu, no odnos institucija prema infrastrukturi ostaje nepromijenjen. U Bosni i Hercegovini se navodnjava tek neznatan postotak obradivih površina, dok se većina gospodarstava i dalje oslanja isključivo na vremensku milost. Projekti hidromelioracije napreduju sporo, a postojeći kanali često su zapušteni ili nefunkcionalni.

Ekonomisti upozoravaju da cijeli Balkan ulazi u razdoblje očekivanog rasta cijena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a poskupljenja bi najviše mogla pogoditi proizvode poput stočne hrane, a neizravno i meso i mlijeko. Ako vlasti, bez obzira o kojoj se razini radi, ne počnu s poticajima za izgradnju suvremenih akumulacija, subvencioniranjem opreme za navodnjavanje i razvojem osiguranja usjeva, suša će nastaviti prazniti sela brže od bilo kojeg drugog gospodarskog čimbenika.

Uzajamni napadi i nove prijetnje: stanje u ratu protiv Ukrajine ostaje napeto i moglo bi se još pogoršati. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski polazi od toga da Rusija nakon parlamentarnih izbora u rujnu planira mobilizaciju 300.000 vojnika. Osim toga, prema njegovim riječima, Rusija bi 2027. mogla pozvati dodatnih na stotine tisuća vojnika kako bi osvojila ostatak ukrajinske regije Donjeck.

Njegovoj zemlji posebno su hitno potrebni projektili za sustave protuzračne obrane „Patriot“, naglasio je Zelenski. Isporuke u svezi sa sustavom „Patriot“ prepolovile su se od 2023. godine, rekao je. Tada je Ukrajina još dobila 675 tih presretačkih projektila, a 2025. godine samo 364, naveo je Zelenski i dodao da njegova zemlja za ovu godinu trenutačno računa s 264 projektila.

Zelenski: treba nam 30 milijardi eura za obranu

Potrebne su i milijarde eura za financiranje ukrajinske obrane, poručuje ukrajinski predsjednik. Kijev računa s tim da će od EU-a dobiti 30 milijardi eura za izdatke za obranu, rekao je: „Ti novci su potrebni za obranu cijele zemlje.“ Trenutačno u obrambenom proračunu postoji manjak od 27 milijardi dolara (oko 23 milijarde eura), pojasnio je Zelenski.

Samo 20 milijardi potrebno je za plaće vojnika, naknade obiteljima poginulih i druge izdatke, rekao je ukrajinski predsjednik. Dodatni novac potreban je, primjerice, u svrhe proizvodnje dronova, dodao je. „Potrebna je značajna količina novca. Po tom pitanju se dogovaram s Francuzima i Nijemcima", rekao je ukrajinski predsjednik.

Osvrnuvši se na najnovije zahtjeve popularnog političara Mihajla Fedorova, koji je smijenjen s dužnosti ministra obrane, za održavanjem izbora, Zelenski je potvrdio svoj stav da to u ratnim vremenima nije moguće. „Izbori u ovom trenutku bili bi poput tsunamija za državu, a koji bi podijelio Ukrajinu", rekao je.

Putin i „Pandorina kutija"

Šef Kremlja Vladimir Putin je pak u subotu, osvrćući se na masovne ukrajinske napade na naftne rafinerije i logističke centre u Rusiji, zaprijetio oštrim odgovorom Moskve. Putin je dugo šutio i tjednima se nije o tome oglašavao, kako sažima dopisnica ARD-a Silke Diettrich na news kanalu njemačkog javnog servisa tagesschau24.

Sada je, međutim, vrlo jasno rekao da će ti napadi imati teške posljedice, dodala je ona i pojasnila dalje da je konkretno rekao da je Ukrajina napadima usmjerenima protiv ruskog gospodarstva otvorila „Pandorinu kutiju": „Na protumjere se neće dugo čekati.“

Ultranacionalistički krugovi u Rusiji nedavno su pozvali Putina da oštrije djeluje protiv Ukrajine. Sada je on rekao da će se „djelovanje ruske vojske još više osjetiti i biti razornije."

Već proteklih tjedana je Rusija sve češće koristila balističke projektile protiv Ukrajine – znajući da zemlja jedva da više ima moderne presretačke projektile kojima bi se mogla braniti. Te napade, u kojima je poginulo više civila nego dugo vremena prije toga, Putin je opisao kao prikladne i učinkovite.

Izvor: tagesschau.de

Ima pomalo ironije u tome da je usred ljeta s rekordnim vrućinama u Njemačkoj i rasprava o nedostatku sustava za hlađenje u staračkim domovima, školama i stanovima, stigla vijest o prodaji svjetskog prvaka upravo na tom području.

Ebm-papst, najveći svjetski proizvođač ventilatora i sustava za ventilaciju, obiteljska kompanija sa sjedištem u Mulfingenu u Baden-Württembergu, prelazi u vlasništvo američkog koncerna Madison Air za ukupno 5,1 milijardu eura. Riječ je o još jednoj obiteljskoj tvrtki koja spada u stupove njemačkog gospodarstva.

Dosadašnji vlasnici, njemačke obitelji, nakon prodaje napuštaju tvrtku koja je prošle poslovne godine ostvarila ukupan promet od 2,24 milijarde eura, ali Mulfingen ostaje glavno sjedište ebm-papsta. Završetak cijelog posla oko prodaje očekuje se krajem godine, jer prodaju još trebaju odobriti nadležne institucije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Ebm-papst: odustajanje od automobilske industrije

Ebm-papst je tvrtka koja postoji duže od 60 godina i trenutačno ima oko 13.000 zaposlenih, od čega 5.800 u Njemačkoj. U jedanaest zemalja proizvodi i razvija hardver i softver za ventilatore.

To su vrhunski, tihi i energetski učinkoviti sustavi zbog kojih je ova tvrtka višestruko nagrađivana u Njemačkoj. Kompanija posluje po principu „lokalno za lokalno“, što znači da njezine tvornice u SAD-u i Kini proizvode gotovo isključivo za tamošnja velika tržišta. Tvornice u Europi, u Njemačkoj i Rumunjskoj, žive od izvoza, uglavnom unutar Europske unije. Njemačko tržište čini jedva 20 posto njegovih prihoda.

Tvrtka je posljednjih godina prošla kroz bolno, ali profitabilno restrukturiranje. Kompanija je prekinula suradnju s automobilskom industrijom (osim s proizvođačima hladnjača), kao i s proizvođačima bijele tehnike, pa u tom sektoru sada proizvodi samo nape.

Fokus su prebacili na profitabilnija područja:

Zelene tehnologije – ventilatori za toplinske pumpe, postaje za punjenje e-automobila, solarni sustavi i vjetroparkovi.

Medicinska oprema – komponente za respiratore.

Hlađenje podatkovnih centara – sustavi za velike poslužitelje i infrastrukturu za umjetnu inteligenciju (UI).

Nakon krize na tržištu toplinskih pumpi u Njemačkoj, koja je tvrtku jedno vrijeme odvela i u skraćeno radno vrijeme, još snažniji zaokret prema računalstvu u oblaku i infrastrukturi za UI donio je rekordan rast prihoda i dobiti. Takvi sustavi hlađenja već čine oko trećinu prodaje.

Poslovi s Amerikancima u Americi

Ebm-papst u SAD-u još od 1980. godine ima tvornicu u Connecticutu, a druga je krajem 2022. izgrađena u Tennesseeju. Danas se pokazuje da je upravo ta snažna američka baza učinila njemačku tvrtku idealnom metom za preuzimanje.

Izvršni direktor Klaus Geißdörfer i rukovodstvo Madisona potvrdili su da će uz pomoć američkog kapitala sada ići na još bržu izgradnju i širenje proizvodnih i servisnih kapaciteta u SAD-u kako bi maksimalno iskoristili ekspanziju na području hlađenja infrastrukture za umjetnu inteligenciju (UI), odnosno podatkovnih centara.

Madison Air do sada gotovo uopće nije poslovao u Europi i Aziji, pa se s ebm-papstom može, zauzvrat, širiti na tim kontinentima.

Madison Air, koji pripada industrijskom koncernu Madison Industries, milijardera Larryja Giesa, specijaliziran je za kvalitetu zraka u zatvorenom prostoru. Proizvodi ventilacijske uređaje za takozvane „čiste sobe“ ili podatkovne centre, ali i klasične stropne ventilatore za privatne stanove. Zapošljava 9.000 ljudi diljem svijeta i bilježi promet od 3,5 milijardi dolara, a prošle godine je 95 posto svog prometa ostvario u Sjevernoj Americi.

Novac od prodaje vlasnicima, ali i malom Mulfingenu

Ebm-papst se ukupno procjenjuje na 5,1 milijardu eura. Tri vlasničke obitelji dobivaju 4,78 milijardi eura neto vrijednosti: Chloe McCracken, Jan Philippiak i Ralf Sturm potomci su obitelji Sturm i Ziehl, koje su osnovale tvrtku 1963. godine.

Skoro 400 milijuna eura od poreza na ovaj posao odlazi malom Mulfingenu, mjestu između Heilbronna i Würzburga. Ta općina ima jedva 3.600 stanovnika, manje nego što ebm-papst tamo zapošljava radnika, a njezin redovni godišnji proračun iznosi svega oko 13 milijuna eura. Ova financijska injekcija praktično znači da bi malo njemačko mjesto jednim potpisom moglo osigurati proračun za sljedećih trideset godina.

A ako preuzimanje ipak propadne – na primjer zbog otpora institucija za zaštitu tržišnog natjecanja – obitelji vlasnika ebm-papsta dobivaju ugovorenu odštetu od 250 milijuna eura.

Kontroverza: gubitak njemačkog znanja?

Iako menadžment prodaju vidi kao priliku za neograničeni prodor na tržište SAD-a i razvoj servisne mreže, ovakvi potezi u njemačkoj javnosti izazivaju veliku zabrinutost.

Kritičari upozoravaju da strategija prebacivanja proizvodnje i konačna prodaja stranim tvrtkama dugoročno osiromašuju Njemačku, jer se s vlasništvom izvan granica odlijevaju patenti, profit i ključna tehnološka istraživanja.

Odlazak u američke ruke još jednog „skrivenog prvaka“, tvrtke srednje veličine, samo će dodatno pojačati te rasprave.

Uloga ekonomske politike SAD-a i Njemačke

Šef ebm-papsta Geißdörfer je u izjavi za ARD početkom prošle godine glasno kritizirao njemačku ekonomsku politiku, tvrdeći da država „baca novac na stare industrije umjesto da podržava nove tehnologije“.

Ali kolika je tu uloga agresivne američke ekonomske politike? Uvođenje dodatnih carina administracije Donalda Trumpa samo je ubrzalo prodaju ove tvrtke.

Podsjetimo: administracija Joea Bidena je 2022. donijela Zakon o smanjenju inflacije (IRA) s masovnim subvencijama za gospodarstvo koji praktično prisiljava strane kompanije da proizvode u SAD-u ako žele pristup američkom tržištu i državnim olakšicama.

Prema podacima o mortalitetu iz 35 zemalja tijekom vrelog ljeta 2022. godine u Europi, jedna je studija otkrila 56 posto više smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom među ženama nego među muškarcima.

Ovo ljeto još nije prošlo, a prema podacima Instituta Robert Koch, Njemačka je do sredine srpnja zabilježila najsmrtonosniju sezonu vrućina od 2016. godine – s blizu 9.800 smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom. I među njima je više žena nego muškaraca.

Institut Robert Koch pripisuje veći broj smrtnih slučajeva među ženama činjenici da žene čine veći udio u najstarijim dobnim skupinama.

Da li hormoni čine toplinske valove opasnijima za žene?

Međutim, mediji naglasak stavljaju na hormonalno tumačenje – ženska tijela jednostavno nisu opremljena za vrućinu – manje se znoje, imaju više tjelesne masti, a progesteron podiže bazalnu temperaturu tijela.

Znanstvenici koji proučavaju utjecaj topline na ljudski organizam kažu da je to uglavnom netočno. „Sve u svemu, studije obično pokazuju tek neznatno veću osjetljivost na toplinu kod žena u usporedbi s muškarcima. To zapravo nije naročito snažan pokazatelj“, kaže Alexandra Schneider s instituta Helmholtz u Münchenu.

Male razlike postoje: žene imaju nižu stopu znojenja, manju površinu kože u odnosu na veličinu tijela i raspoređenost masti koja utječe na termoregulaciju. Hormoni također igraju ulogu, ali neravnomjerno tijekom života.

Najugroženije: starije žene sa srčanim oboljenjima

Schneider ukazuje na jednu specifičnu skupinu: žene u postmenopauzi, kada kardiovaskularni rizik raste. Starije žene s postojećim srčanim oboljenjima su, prema njezinim riječima, vjerojatno u najvećem riziku od svih.

Ali čak ni u tim slučajevima ona ne smatra da je biologija glavni uzrok većeg broja smrtnih slučajeva tijekom toplinskog vala. „Životni uvjeti i društveno okruženje u kojem žene žive vjerojatno predstavljaju još veći rizik od samih razlika u hormonskom statusu.“

A što je s trudnicama?

Toby Mindell, profesor na Sveučilištu Brock u Kanadi, koji proučava ekstremna okruženja za ljudski organizam, kaže da je taj utjecaj biologije „preuveličan“. Čimbenici koji najviše određuju kako se osoba nosi s toplinskim valom, prema Mindellu, jesu dob, veličina tijela, kondicija i uobičajena fizička aktivnost, a ne biološki spol.

Znojenje je jedan od primjera. Iako se žene manje znoje, to ih ne čini ranjivijima jer one to nadoknađuju na drugi način. „One šalju protok krvi u kožu, odnosno pokreću vazodilataciju, puno bolje nego muškarci“, objašnjava Mindell, što znači da se njihove krvne žile šire učinkovitije, prenoseći toplinu na površinu, odakle može ispariti.

Trudnoća, za koju mnogi pretpostavljaju da mora biti opasna, još je jedan primjer. „Kako žena napreduje kroz trudnoću, njezino tijelo zapravo postaje bolje u podnošenju topline“, kaže Mindell.

On povlači jasnu granicu između fiziologije i okolnosti: postoje dobri razlozi da trudnice ne obavljaju težak fizički rad na otvorenom tijekom ekstremnih vrućina. Ali njihova tijela nisu razlog za to.

Ako razlika nije fiziološka, odakle onda potječe?

Laurie Parsons, istraživači s koledža Royal Holloway Sveučilišta u Londonu, proučava kako se toplinski stres kreće kroz globalno gospodarstvo – u građevinarstvu, tvornicama odjeće, poljoprivredi, transportu i uličnoj prodaji.

U svim ovim područjima, kako navodi, žene provode 30 do 50 posto više svog radnog vremena iznad praga toplinskog stresa nego muškarci. U građevinarstvu, kada se uspoređuju muškarci i žene koji obavljaju isti posao, ta brojka raste na oko 50 posto. U zemljama poput Indije, Bangladeša ili Kambodže, žene čine ogroman dio fizičke radne snage na građevini. One obično rade najteže, osnovne poslove: miješaju mort, nose teške vreće cementa i prenose cigle na glavi po najjačem suncu.

Razlozi su, prema njegovim riječima, strukturne prirode. Žene često nose više odjeće za isti posao. Muškarci su sigurniji u sebe kada traže stanke. Tamo gdje je rad muškaraca vidljivo naporan, on se prepoznaje kao rizik od vrućine i nagrađuje se odmorom. S druge strane, rad žena je ujednačeniji, manje očigledno iscrpljujući i za njega nema takvog olakšanja.

Parsons to uspoređuje s razlikom između zrakoplovne nesreće i izloženosti azbestu: jedno je iznenadna, vidljiva katastrofa, a drugo je spora, stalna štetnost koju je lako previdjeti.

„Toplinski stres kod muškaraca obično je taj uočljiviji rizik, gdje imate relativno vidljive trenutke fizičkog napora kojima se može upravljati“, kaže on. „Toplinski stres kod žena je stalno prisutan, ali puno manje vidljiv, jer nema te iste očigledne vrhunce tijekom radnog dana.“

A kada se smjena završi, dodaje on, muškarci se odmaraju, dok žene kuhaju, čiste i brinu o djeci. Vrućina također smanjuje zaradu. Parsons navodi da su radnici pod toplinskim stresom oko 30 posto manje produktivni u sektoru proizvodnje odjeće, što je, kako kaže, najlakše kvantificirati.

Na formalnim poslovima radnici to nadoknađuju duljim radnim vremenom tijekom najtoplijeg dijela dana, što potiče ono što on naziva „začaranim krugom“ pogoršanja zdravlja i pada produktivnosti. Samozaposleni nemaju takvu zaštitu. Za njih toplinski stres jednostavno znači manji prihod, što se s vremenom odražava na cijelu obitelj.

Prema riječima Laurie Parsons polazna pretpostavka je pogrešna. „Toplinski stres nije atmosfersko stanje“, zaključuje on. „To je društveno stanje koje se događa u određenim atmosferskim okolnostima.“

„Ne vidim mase ljudi kako prolaze gradom kao prethodnih godina", kaže vlasnica hotela Sofia Maia iz sjevernog portugalskog grada Porta. „Čini mi se da ni restorani nisu puni kao nekada. Ipak, ne mogu se žaliti na popunjenost smještajnih kapaciteta."

Dok se ljeto polako bliži kraju, portugalska turistička branša s mješovitim osjećajima bilancira sezonu: broj posjetitelja stagnira, a turisti više ne troše tako velikodušno kao prije.

Sve do 2025. Portugal se mogao pohvaliti snažnim rastom broja posjetitelja. Prema podacima državnog statističkog instituta INE, 2024. godine zabilježen je impresivan rast od 9,3 posto, što je predstavljalo 2,5 milijuna ljudi više nego godinu ranije. U 2025. broj stranih gostiju porastao je za svega 3,3 posto, a čini se da se taj trend nastavlja: „U prvom polugodištu zabilježili smo 3,1 posto više posjetitelja“, objašnjava André Gomes, predsjednik udruženja koje zastupa interese turističke regije Algarve na jugu zemlje. „Broj noćenja povećao se za dva posto, a prihodi za 7,7 posto.“ Sve, prema riječima turističkog menadžera, upućuje na rezultate slične prošlogodišnjima.

Oko 30 milijuna posjetitelja godišnje

Broj stranaca koji posjećuju Portugal stabilizirao se na oko 30 milijuna godišnje, što je čak tri puta više od ukupnog broja stanovnika. S udjelom od oko jedanaest posto, Nijemci su, odmah iza Britanaca, druga najvažnija skupina turista. Prema podacima statističkog ureda, posjetitelji su prošle godine potrošili čak 29,4 milijardi eura, što predstavlja 11,8 posto portugalskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Unatoč tome, pojavljuju se prvi znakovi zabrinutosti: „Očito smo dosegnuli granice turističkog rasta“, smatra profesor ekonomije João Duque. „I ne vidim plan za budućnost koji uzima u obzir tu činjenicu."

Doista, čini se da politički odgovorni i dalje sanjaju o neograničenom rastu: novi planirani lisabonski aerodrom trebao bi sredinom 2030-ih godina omogućiti dolazak u tu zemlju za najmanje 56 milijuna putnika godišnje, a u Lisabonu i Portu odobrena je gradnja gotovo 200 novih hotela s oko 11.000 soba. Neće se, doduše, realizirati svi planirani projekti, uvjerava ekonomski stručnjak João Duque. No, uz sadašnje trendove rasta broja turista, moglo bi doći do značajnih viškova kapaciteta.

Cijene nastavljaju rasti

I to unatoč već sada vrlo visokim cijenama: „Jednostavno jedro za zaštitu od sunca i ležaljka na plaži u Algarveu mogu stajati 200 eura dnevno ili više“, izračunao je profesor Duque. „Kada je riječ o odlasku u restoran, granica od 100 eura po osobi također se brzo premaši.“

Stoga se mnogi turisti opskrbljuju u supermarketima i jedu u svom smještaju. Sve više stolova u restoranima ostaje prazno. „Strani gosti naručuju najjeftinije jelo s jelovnika i često čak dijele jedno jelo“, žali se Celeste Botelho, vlasnica restorana u Nazaréu, poznatom među surferima po golemim valovima. Gužve ima najviše na šetnici uz more ispred restorana, ali ne i u samom lokalu. Vremena kada je Portugal bio relativno jeftina destinacija za odmor jednostavno su prošla, naglašava ekonomist João Duque.

Za razliku od turističke industrije, mnogi Portugalci, čini se, pozdravljaju pad broja turista. „Opet ima slobodnih mjesta u restoranima", kaže João Martelo iz Lisabona. Osoblje je sada ljubaznije prema lokalnom stanovništvu, a kako dodaje: „Živim u blizini posljednje stanice poznate tramvajske linije 28. Tamo konačno više ne čekaju stotine turista u redu i ne zauzimaju mjesta lokalnim stanovnicima.“

Turistički sektor mijenja pristup

Potrebna je promjena razmišljanja, smatra profesor ekonomije João Duque. Umjesto jeftinog masovnog turizma, potrebno je okrenuti se skupljem i ekskluzivnijem tržišnom segmentu: „Hoteli s pet zvjezdica diljem zemlje vrlo su dobro popunjeni. Tu još postoji prostor za rast."

Naravno, ne radi se o povećanju broja turista za nekoliko milijuna godišnje, nego o rastu potrošnje po gostu. „Takvim gostima treba ponuditi i posebne sadržaje, od punog pansiona s egzotičnim jelima do tematskih avantura."

Upravo na tome turistički sektor u Algarveu želi nastaviti raditi, obećava André Gomes iz Turističke zajednice Algarvea. „Želimo svojim posjetiteljima nuditi sve kvalitetnije sadržaje. Bilo da je riječ o gastronomiji, golfu, obalnim pješačkim rutama ili izletima brodom.“ Jer vremena u kojima je broj turista rastao za nekoliko milijuna godišnje, smatra turistički stručnjak, nepovratno su završila.

Zbog toga nije žalostan ni direktor Gomes, kao ni vlasnica hotela Sofia Maia iz Porta. Ona kaže: „Da se rast nastavio tako snažnim tempom, postojala bi opasnost da pojedine dijelove zemlje preplave turisti."

A to bi, zaključuje, portugalskoj turističkoj industriji dugoročno nanijelo više štete nego koristi.

Protupožarni zid je zid koji treba spriječiti širenje vatre s jedne kuće na drugu. To je prvobitna definicija. U njemačkoj se politici pojam „protupožarni zid" koristi kao metafora za strogo distanciranje od stranaka koje se smatraju ekstremističkima. Kao što protupožarni zid treba zaštititi zgrade, tako bi politički „protupožarni zid" trebao štititi demokraciju.

Je li Alternativa za Njemačku (AfD) kao stranka doista protivnica demokracije, dosad nije sudski razjašnjeno. Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka pojedine je pokrajinske ogranke AfD-a klasificirao kao „dokazano desno ekstremističke". No suprotstavlja li se sama stranka njemačkom ustavnom poretku, morao bi utvrditi Savezni ustavni sud u postupku za zabranu stranke. Zahtjev za zabranu AfD-a povremeno se pokreće kao tema, ali dosad nije podnesen.

Kancelaru Merzu riječ „protupožarni zid" očito već ide na živce

Pojam političkog „protupožarnog zida" ne može se jednoznačno pripisati nijednom pojedincu. Njegovoj je širokoj upotrebi, međutim, znatno pridonio Friedrich Merz. U prosincu 2021., prilikom preuzimanja dužnosti predsjednika Kršćansko-demokratske unije (CDU), rekao je za „Spiegel": „Sa mnom na vrhu CDU-a se uvodi i protupožarni zid prema AfD-u."

Danas, kao kancelar, Merz izbjegava taj izraz i sve nervoznije reagira kad ga novinari o tome pitaju. Ipak, ostaje pri onome što taj izraz podrazumijeva: CDU se distancira od AfD-a, ali i od stranke Ljevica.

CDU je još 2018. na stranačkom kongresu usvojio takozvanu „odluku o nespojivosti": „Koalicije i slični oblici suradnje" s AfD-om i Ljevicom se odbacuju.

To se ne odnosi samo na formalne sporazume i koalicije s AfD-om. CDU je ponekad svjesno formirao većine bez potpore AfD-a, a njegovi zastupnici nisu prihvaćali političke funkcije uz glasove AfD-a.

Sličnu je odluku donijela i liberalna stranka FDP. SPD i Zeleni prema AfD-u postupaju na isti način, ali bez formalnih stranačkih odluka.

Malo drugačije razmišlja Sahra Wagenknecht, osnivačica stranke Savez Sahre Wagenknecht (BSW) koja je nastala odcjepljenjem od stranke Ljevica. Ona se izričito protivi izolaciji AfD-a i otvorena je čak i za to da omogući vladu koju bi u Saskoj-Anhaltu, gdje se izbori održavaju 6. rujna, predvodio AfD.

U lokalnoj politici nema protupožarnog zida

Čak ga se ni političari stranaka koje formalno brane „protupožarni zid" ne pridržavaju uvijek. Dva su najpoznatija primjera: godine 2020. političar FDP-a Thomas Kemmerich izabran je za premijera savezne pokrajine Tirinške i to uz glasove AfD-a. Tadašnju kancelarku Angelu Merkel i dugogodišnju šeficu CDU-a, uz pomoć čijih glasova je Kemmerich izabran, je to jako uzrujalo i još je tijekom boravka u inozemstvu zahtijevala da se izbor „poništi". Kemmerich je nakon nekoliko dana podnio ostavku.

U siječnju 2025. Bundestag je usvojio prijedlog CDU-a o odbijanju zahtjeva za azil, također uz glasove AfD-a. Merz je tada, neposredno pred izbore, bio oporbeni čelnik. I danas mu se zbog toga predbacuje da je prekršio politiku, odnosno načelo „protupožarnog zida".

Na lokalnoj je razini taj zid ionako vrlo propustan. U gradskim i općinskim vijećima često se događa da političari drugih stranaka glasaju zajedno s AfD-om.

Argument je često taj da, primjerice, izgradnja vrtića ne može biti loša samo zato što je podupire i AfD. Kritičari ipak redovito upozoravaju na postupan proces normalizacije: AfD se time prihvaća kao legitiman politički partner, pa lokalna politika s vremenom može prerasti u pokrajinsku, a zatim i saveznu.

Može li se ignorirati 40 posto birača?

Mišljenja o smislu „protupožarnog zida" vrlo se razlikuju. Stranke političkog centra, kao što su CDU, SPD i Zeleni, smatraju ga sredstvom političko-demokratske higijene. Sam im AfD zamjera da time žele oslabiti svog političkog konkurenta.

Čini se da politika izolacije AfD-u zasad ne ide na štetu. Naprotiv, rezultati AfD-a u ispitivanjima javnog mnijenja nastavljaju rasti – unatoč „protupožarnom zidu", a možda čak i zbog njega.

Kad je AfD vrlo jak, kao što je slučaj gotovo posvuda na istoku Njemačke, ostale se stranke u pokrajinskim parlamentima često moraju udruživati kako bi spriječile formiranje vlade koju bi predvodio AfD. To ide na štetu vjerodostojnosti stranaka koje su ideološki vrlo udaljene.

Na istoku, primjerice, Ljevica, nasljednica nekadašnje vladajuće partije DDR-a SED-a, otvoreno nudi suradnju konzervativnom CDU-u. CDU službeno odbacuje koalicije s Ljevicom jednako kao i s AfD-om. No u više saveznih pokrajina postaje sve teže spriječiti AfD da formira vladu bez takve suradnje.

Politolozi također upozoravaju na demokratski deficit ako se politička volja birača AfD-a dugoročno ignorira. I osnivačica BSW-a Sahra Wagenknecht nedavno je, govoreći o Saskoj-Anhaltu, rekla: „Jednostavno je posve nedemokratski trajno isključiti stranku za koju glasa oko 40 posto birača. Protupožarni zid je doživio neuspjeh."

Neki bi u CDU-u rado srušili zid

Pojedini političari CDU-a na istoku Njemačke dovode u pitanje smisao „protupožarnog zida". Unutarstranačka udruga za zastupanje interesa srednjih poduzeća i gospodarstva u Brandenburgu nedavno je predložila da se CDU na saveznoj razini založi za ukidanje, odnosno temeljitu izmjenu odluke o nespojivosti s AfD-om. Nakon žestokih kritika iz vrha stranke prijedlog je povučen.

Premijer Saske iz redova CDU-a Michael Kretschmer, koji u Dresdenu vodi manjinsku vladu, nedavno je za „Handelsblatt" rekao: „Tko još govori o protupožarnim zidovima, nije prepoznao znakove vremena. Moramo razgovarati sa svakim tko želi razgovarati." Ipak, i dalje inzistira na distanciranju od AfD-a.

CDU bi na saveznoj razini najradije zaustavio takve rasprave. Thorsten Frei, novi predsjednik kluba zastupnika demokršćanske Unije CDU/CSU-a u Bundestagu, ne želi tolerirati odstupanja pojedinih pokrajinskih organizacija: „Zabrana suradnje s AfD-om temeljna je odluka CDU-a. Na to se ne može različito odgovarati, ovisno o saveznoj pokrajini", izjavio je Frei za novine medijske grupe Funke.

I kancelar ostaje pri svom stavu. Unatoč golemom pritisku i teškim političkim odnosima u saveznim pokrajinama na istoku Njemačke, on i dalje inzistira na odluci o nespojivosti kako s AfD-om, tako i s Ljevicom.

No kako će u budućnosti biti moguće formirati vladajuće većine protiv AfD-a, ostaje otvoreno pitanje.

Potpisivanjem Pariškog klimatskog sporazuma 2015. godine svih 196 država potpisnica se obvezalo na borbu protiv globalnog zatopljenja. Zaštita klime uvrštena je u nacionalne zakone, a neke su ju zemlje čak unijele u svoje ustave. Odredbe sežu od općih izjava o opredijeljenosti za zaštitu klime do konkretnih naloga političkim vlastima za djelovanje.

Ekvador: država mora ograničiti emisije

Ekvador pripada državama s posebno konkretnom klimatskom klauzulom. Članak 414. Ustava izričito obvezuje državu na poduzimanje mjera protiv klimatskih promjena. U njemu se čak navode i sredstva: emisije stakleničkih plinova, krčenje šuma i onečišćenje zraka trebaju biti ograničeni, a šume zaštićene.

Članak o zaštiti klime uklapa se u Ustav koji ionako vrlo široko regulira zaštitu okoliša. Od 2008. ta latinoamerička zemlja čak priznaje prirodi vlastita prava.

Zambija: mehanizmi protiv klimatskih promjena

I Zambija si je zadala konkretan zadatak. Članak 257. Ustava, izmijenjen 2016. godine, zahtijeva od politike uspostavu mehanizama za borbu protiv klimatskih promjena.

Ta se odredba nalazi u opsežnom katalogu o postupanju s okolišem i prirodnim resursima. U to spadaju zaštita bioraznolikosti, održiva opskrba energijom i sanacija kontaminiranih područja.

Vijetnam: zaštita klime kao državna zadaća

U Vijetnamu je borba protiv klimatskih promjena od donošenja Ustava 2013. godine izričita zadaća države. Članak 63. zahtijeva održivo korištenje prirodnih resursa, zaštitu prirode i bioraznolikosti te preventivno djelovanje protiv prirodnih katastrofa i mjere protiv klimatskih promjena.

Ustav osim toga povezuje klimatsku politiku s energetskom politikom. Naime, država treba poticati obnovljive izvore energije.

Dominikanska Republika: Ustav nalaže prilagodbu

Dominikanska Republika u svom Ustavu manje spominje mjere protiv globalnog zatopljenja, a više njegove posljedice. Članak 194. proglašava održivi plan korištenja prirodnih resursa državnim prioritetom. Pritom se mora uzeti u obzir i nužna prilagodba klimatskim promjenama.

Za karipsku državu koja je posebno pogođena rastom temperatura i ekstremnim vremenskim pojavama poput uragana, prilagodba klimatskim promjenama time dobiva posebnu važnost.

Obala bjelokosti: očuvati klimu za buduće generacije

I Obala Bjelokosti tematizira zaštitu klime u svom Ustavu. U preambuli se zemlja obvezuje na pridonošenje očuvanju klime i zdravog okoliša za buduće generacije.

Ta je formulacija manje konkretna nego, primjerice, u Ekvadoru ili Zambiji. Ipak, ona je dio Ustava: preambula izričito objašnjava da je zaštita klime sastavni dio Ustava.

Tuvalu: Ustav protiv nestanka zemlje

Za Tuvalu je to pitanje egzistencije. Ta je pacifička otočna država 2023. godine donijela novi Ustav. Već njegova preambula klimatske promjene i rast razine mora označava kao neposrednu egzistencijalnu prijetnju sigurnosti i opstanku zemlje.

No Tuvalu ide još dalje. Ustav određuje da će država trajno nastaviti postojati unatoč mogućem klimatski uvjetovanom gubitku svog fizičkog državnog područja. I njezine morske granice u načelu trebaju ostati na snazi, čak i ako se obalne linije pomaknu zbog porasta razine mora.

Klimatske promjene time postaju ustavno pitanje u doslovnom smislu: što se događa s državom ako dijelovi njezinog područja nestanu?

Francuska: zaštita klime da, ali ne izričito

Francuska od 2005. godine ima Povelju o okolišu koja ima ustavni rang. Ona jamči pravo na život „u uravnoteženom okolišu koji poštuje zdravlje“, obvezuje državu i građane na zaštitu okoliša te utemeljuje načelo predostrožnosti.

Predsjednik Emmanuel Macron želio je otići još dalje. Njegova je vlada 2021. predložila da se u članku 1. Ustava utvrdi da Francuska jamči zaštitu okoliša i biološke raznolikosti te borbu protiv klimatskih promjena. Taj je prijedlog propao zbog spora između Nacionalne skupštine i Senata.

A Njemačka?

Njemačka ima Zakon o zaštiti klime, ali pojam „zaštita klime" zasad nije naveden kao opći državni cilj u Ustavu. Unatoč tome, zaštita klime i u Njemačkoj ima ustavni rang.

Članak 20.a obvezuje državu da „iz odgovornosti prema budućim generacijama“ štiti prirodne osnove života. Savezni ustavni sud jasno je 2021. utvrdio da taj državni cilj obuhvaća i zaštitu klime.

Od 2025. u Ustavu se nalazi i cilj klimatske neutralnosti do 2045. godine. Do tada se više ne bi trebali ispuštati staklenički plinovi štetni za klimu ili bi se neizbježne emisije trebale u potpunosti nadoknaditi prirodnim ili tehničkim spremnicima.

No aktualnu raspravu u Njemačkoj treba odvojiti od toga. Ovdje je riječ o prilagodbi klimatskim promjenama i zaštiti prirode, koje bi se u Ustavu trebale utvrditi kao zajednička zadaća države i saveznih pokrajina. Time bi se proširile mogućnosti savezne države da trajno sufinancira mjere protiv posljedica klimatskih promjena.

Pariz obvezuje

U svakom slučaju, gotovo sve države svijeta moraju voditi aktivnu klimatsku politiku. Prema članku 4. Pariškog klimatskog sporazuma, sve ugovorne strane moraju redovito podnositi nacionalno utvrđene doprinose – takozvane NDC-ove – i provoditi domaće mjere za smanjenje štetnih emisija kako bi ostvarile njihove ciljeve.

No sve države same određuju kako će svoje obveze prema međunarodnom pravu u pogledu zaštite klime provoditi u vlastitoj zemlji te koje će zakone i pravila u tu svrhu utvrditi.

Nakon dva ozbiljna željezničko-prometna incidenta početkom ovog mjeseca u Hrvatskoj, taj vid putničkog i teretnog prevoza ponovno je tema u hrvatskoj javnosti. Štoviše, javnost je to podsjetilo na činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi usred svog „desetljeća željeznice“. Posrijedi je državni projekt razvoja toga dugotrajno zapuštanog vida prometa, s ulaganjem od šest milijardi eura za nove pruge i vozila. No godinama obnove usprkos, rezultati se na terenu još ne vide, iako su pojedini konkretni radovi odavno zacrtani. Na oglašenu „željezničku renesansu“ će se tako očito još pričekati, a nedavne prometne nezgode su neugodno istaknule takvu neizvjesnost.

Povrh svega, jedan novi moment uključen je u rezon obnove željezničkog sektora – obrambeni prioriteti Europske unije i Hrvatske. Europa se ubrzano naoružava, pa je i Republika Hrvatska kupila, između ostalog, više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2. Oni, međutim, zbog svoje izuzetne težine zahtijevaju podjednako iznimne željezničke prevozne kapacitete. Sve to na koncu ulazi u krajnji račun projekta razvoja javnog poduzeća Hrvatske željeznice. S druge strane, njegova razmjerna žurnost i potreba centralizacije sustava donekle otklanja mogućnost skore privatizacije sektora, donedavno posve realne.

Odustajanje od privatizacije

„Tek kroz sigurnosnu sferu i društvenu koheziju oko pitanja obrane, došli smo do zaključka da željeznicom mora upravljati država, ako želimo efikasan sustav“, za DW je o tome rekao Ante Klečina, stručnjak za željeznicu i predavač na Odjelu održive mobilnosti i logistike Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Osvrnuo se pritom na iskustvo ponekih razvijenijih zemalja Europe, poput Velike Britanije, čiji su eksperimenti s privatizacijom željeznice okončani prilično neslavno. Usluge su postale nekvalitetne i preskupe, sustav je zakazao u raznim aspektima, te se vremenom od toga i odustalo.

„U prvom redu bi morala biti njihova funkcionalnost po civilne potrebe i, faktično, organiziranje civilizacije“, nastavlja Klečina, „što je aktualno u svakom trenutku, ako taj prioritet ne smetnemo s uma. Tko god da se kune u prednosti tržišnih mehanizama, zaboravlja da oni kod velikih javnih sustava, onih za omogućavanje temeljnih zahtjeva, nisu razvojno prikladni.“ Prema njegovu mišljenju, tako je i s drugim elementarnim sustavima, npr. zdravstvom i školstvom i sudstvom, itd. Privatni sektor, kaže Klečina, može biti nadopuna u određenim segmentima, ali okosnica mora ostati javna.

„Razlog je nužnost centralnog planiranja takvih sustava, kao i njihova primarno neprofitna zadaća, ali i potreba golemih ulaganja za koja privatnici obično nemaju kapaciteta, a ni interesa. Uvidjevši to u praksi, Europa je u novije vrijeme odustala od ideje privatiziranja željeznica, a tema obrana došla je nakon toga, kao dodatni razlog“, smatra Ante Klečina, inače bivši predsjednik Saveza za željeznicu u RH. On povrh svega napominje da tom vidu prevoza nema premca s obzirom na niz ključnih faktora: ponajprije su to ukupna isplativost, ekonomska multiplikativnost i ekološka prikladnost.

Nužnost centralnog planiranja i u kapitalizmu

Socioekonomist Toni Prug smatra pak da se iza pitanja željeznica u Hrvatskoj krije generalni problem političkog i znanstvenog odbacivanja planiranja i javne proizvodnje kao relikvije prošlosti. Ta se prošlost tiče razdoblja socijalizma i Jugoslavije, a sve u svezi s njom je nakon rata u Hrvatskoj ostalo u najmanju ruku stigmatizirano. „U stvarnosti, međutim, sve uspješne države su ogromni javni proizvodni sustavi“, kaže Prug, „u kojima se planiranjem odlučuje o najvećim budžetima unutar ekonomija, o zahvatima čija važnost za stanovništvo nadilazi važnost odluka koje tržišni akteri donose.“

Ovaj docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci ističe pravilo u poslovanju da, kada neki tržišni akter pogriješi, tj. kad prođe loše – zamijeni ga konkurencija. „A željeznice je, kao i sve druge proizvodne sustave javnog karaktera fizički fiksirane i sa statusom monopola, potrebno pomno planirati. Greške su puno teže ispravljive. S njima se i drugačije upravlja, drugi se parametri optimiziraju, fokus na profit ne pomaže. On često i ne može biti cilj, ciljevi su određeni planom." Pritom se nameće i pitanje ima li RH stručni kadar za osmišljavanje i provedbu toga.

Žrtva naftnog i automobilskog lobija

„Naša struka i upravljački kadar obrazuju se kroz fakultetske i stručne kurikulume koji ne govore gotovo ništa o tome zašto i kako proizvoditi sustave i usluge javnog karaktera, te zašto su oni za neke potrebe superiorniji“, uvjeren je Prug, dodajući kako ta saznanja u nekim hrvatskim javnim sustavima i dalje postoje, dok su u nekima urušena i prepuštena stihiji. Prema njegovoj ocjeni, Grad Zagreb predstavlja recentan primjer u Hrvatskoj da se planiranje može vraćati, kapaciteti ponovno graditi. I to na kvalitetnijim, podatkovno i analitički potkovanijim osnovama, što se ne tiče željeznice, ali može biti opći uzor.

Toni Prug, koji se u svom znanstvenom radu dosta bavio temom upravljanja javnim sektorom, zaključno nam je prenio dojam da su Hrvatske željeznice dosad bile svojevrsna žrtva naftnog i automobilskog lobija. „Njihovi su privatni i profitni ciljevi nadvladali praktičnost, efikasnost, sigurnost i ekološku superiornost modernih željezničkih sustava", kazao je on za DW. Takva hijerarhija mogla bi se odskora promijeniti, zahvaljujući vojnim prioritetima. No budućnost željeznice i generalno društvenog razvoja svakako neće biti vedra ako njezine primarno civilne prednosti ostanu negdje pored pruge.

Napadi ukrajinskih oružanih snaga na rafinerije izazvali su novu krizu s gorivom u Rusiji. Prema navodima novinske agencije Reuters, pogođeno je najmanje 30 regija. Za razliku od prethodnog vala nestašice goriva, koji je počeo krajem svibnja i trajao do sredine srpnja, trenutna kriza posebno teško pogađa Moskvu i Moskovsku oblast, kako javljaju korisnici društvenih mreža. Lanci benzinskih postaja Gazprom Neft i Tatneft već su ograničili prodaju goriva u Moskvi.

"Ne može se reći da goriva uopće nema, ali osjeća se kriza. To nije samo osobni problem i neizvjesnost u svezi s tim može li netko napustiti grad i ponovno se u njega vratiti, već i ekonomski", rekao je u intervjuu za DW Oleg Grigorenko, glavni urednik ruskog neovisnog internetskog portala "7x" koji je u Rusiji označen kao "strani agent". Prema riječima Grigorenka, taksisti, kurirske službe i građevinski sektor u nekoliko regija već bilježe smanjenje broja narudžbi. Razlog je, kako kaže, ovisnost mnogih lanaca opskrbe o gorivu. "Logistika privatnih građevinskih kompanija u velikoj mjeri ovisi o opskrbi gorivom", ističe Grigorenko.

I u južnoj ruskoj regiji Krasnodar, prema izvještajima regionalnih medija, stvaraju se dugi redovi na benzinskim postajama. Iz nadležnih službi može se čuti da je tu situaciju navodno izazvala velika potražnja tijekom sezone godišnjih odmora. Ipak, mnogi mještani ljetnu sezonu već opisuju kao katastrofu. "Svojom mirnom atmosferom i laganim tempom života, današnji Soči podsjeća na vrijeme prije Olimpijskih igara, kada je na cestama bilo malo automobila, a grad imao znatno manje turista i stanovnika. Ali, radi se o sljedećem: u Sočiju nema benzina", piše na Instagramu Igor Zaharčenko, agent za nekretnine, koji potječe iz ovog grada na Crnom moru.

Posljedice loše kvalitete goriva

Igor Ananskih, zamjenik predsjednika Odbora za energetiku ruske Državne dume, izjavio je za rusku medijsku kuću RTVI da će se u roku od dva do tri tjedna opskrba gorivom vjerojatno normalizirati.

Međutim, ekonomski stručnjak Nikolaj Koršenevski, koji je zbog prosvjeda protiv ruskog agresorskog rata u Ukrajini napustio Rusiju i sada živi u inozemstvu, smatra da je to malo vjerojatno. U intervjuu za DW on također ukazuje na sve lošiju kvalitetu naftnih prerađevina. Navodi da su mu poznanici slali fotografije svojih automobila na čijim se instrumentnim pločama pojavljuju upozorenja o kvarovima, što ukazuje na oštećenje motora prouzročeno lošom kvalitetom goriva. "Automobil se više ne da upaliti i mora na popravak. Od tih istih ljudi znam da postoje liste čekanja u auto-servisima koji traju mjesecima, čak i u Moskvi. A zatim se mjesecima čeka i na rezervne dijelove. Očigledno, neka vozila ne podnose gorivo koje im se toči u spremnike. Naravno, rat traje i ne zna se što se točno proizvodi i u kojim količinama se miješaju sastojci u gorivo", kaže Koršenevski.

On trenutačne probleme u industriji nafte i plina smatra nagovještajem duboke krize. Kako izvještava Bloomberg, ruski izvoz nafte tijekom rata bilježi oštriji pad nego ikada ranije. Istodobno, smanjena je i proizvodnja nafte. „Rusija je 2019. godine proizvodila 11,5 milijuna barela dnevno. Danas ta brojka iznosi manje od devet milijuna. Ako se ovaj trend nastavi, a problemi u preradi nafte pogoršaju, proizvodnja bi vjerojatno mogla pasti na osam milijuna barela. To bi stvorilo uvjete za potpunu ekonomsku i sistemsku krizu”, predviđa Koršenevski. On ne vidi brzo rješenje za ove probleme i smatra da je situacija u Rusiji slična onoj u Venezueli i da je riječ o ekonomiji koju karakterizira kronični pad domaćeg bruto proizvoda.

Iluzorne nade u uvoz nafte

Rješavanje nestašice goriva putem uvoza iz Indije, Kine ili drugih zemalja, kako su predložile ruske vlasti, neće dati rezultate, smatra Vjačeslav Širjajev, ruski ekonomski analitičar koji također živi u inozemstvu. „S obzirom na izolaciju s kojom se Rusija suočava, nemoguće je osigurati opskrbu od 200.000 tona goriva dnevno, što je otprilike količina benzina i dizela koja je Rusiji svakodnevno potrebna”, izjavio je on za DW. I Širjajev, koji se javno usprotivio ratu u Ukrajini, od strane ruskih vlasti je označen kao „strani agent”.

U intervjuu za DW, ruski ekonomist Igor Lipsic ističe da je nemoguće brzo obnoviti oštećene rafinerije. Pritom, kako kaže, one su i dalje ranjive na moguće nove zračne napade. Zbog toga vlasti ograničavaju potrošnju goriva. „Taj trend već je počeo”, napominje on. Medicinskim ustanovama, policiji i vatrogascima, kao i vozilima komunalnih službi, te onima koja pripadaju sigurnosnim snagama i državnim tijelima, dopušteno je da pristupe postajama i natoče gorivo. „To se događa pred očima ljudi koji satima čekaju, što izaziva veliko ogorčenje”, naglašava ovaj kritičar Kremlja, koji je svoju karijeru profesora na Visokoj školi za ekonomiju u Moskvi okončao zbog sve većeg političkog pritiska i sada živi i radi u egzilu u Europi.

Lipsic kaže i da trenutačna situacija u Rusiji uvelike podsjeća na raspad Sovjetskog Saveza. "Elita je imala pristup posebnim sustavima opskrbe, ekskluzivnim prodavaonicama i skladištima u kojima je mogla kupiti što god poželi bez većih poteškoća, bez čekanja u redovima i po relativno niskim cijenama. To je izazvalo veliko ogorčenje ruskog naroda. Kada je Boris Jeljcin najavio planove za ukidanje tih zatvorenih distributivnih centara, javnost ga je s oduševljenjem podržala. Sada se ponovno suočavamo sa sličnom situacijom", ističe ovaj stručnjak. On smatra da se u današnjoj Rusiji stvara zatvoreni sustav distribucije goriva, koji će vožnju automobilom pretvoriti u luksuz.

Ključ za okončanje rata?

Prema riječima ekonomskog stručnjaka Vjačeslava Širjajeva, ukrajinski napadi na ciljeve unutar Rusije u čijem su fokusu vojni i civilni ciljevi, mogli bi ozbiljno uzdrmati rusko gospodarstvo i ubrzati kraj rata. Prema njegovim procjenama, sukob bi mogao biti okončan u roku od nekoliko tjedana, ako bi Zapad podržao Ukrajinu i omogućio joj da udvostruči ili utrostruči intenzitet tih napada. "Ukrajina bi tako mogla izazvati kaos u ruskoj unutrašnjosti i izazvati potpuni gubitak kontrole", ističe Širjajev.

On smatra da bi nestašica goriva mogla odigrati presudnu ulogu u podrivanju stabilnosti režima Vladimira Putina. "Ako nestane dizela, ruska željeznička mreža u duljini od 6.000 kilometara bi stala. Time bi se mogla prouzročiti paraliza stotina industrijskih pogona. Bez dizela, deseci tisuća kamiona ne bi mogli prometovati, hrana ne bi stizala do prodavaonica, a poljoprivrednici ne bi mogli obaviti žetvu", naglasio je on.

Prema procjeni Širjajeva, to bi u značajnoj mjeri moglo ubrzati osujećivanje Putinovih planova za nastavak rata. „Ako Ukrajina uništi kompletnu infrastrukturu za preradu nafte, Putin će ustanoviti da se njegove naredbe ne izvršavaju”, kaže ruski stručnjak. Tada bi, zbog nestašice goriva, sve stalo.

Adaptirao s ruskog: Markian Ostapčuk

Agnes Forsthoffer, predsjednica parlamenta Mađarske, započela je sjednicu krajem lipnja posebnim govorom. Njezine su riječi bile upečatljivi apel protiv govora mržnje u parlamentu i za više poštovanja u međusobnom ophođenju zastupnika.

„Molim vas mirno, ali odlučno, da biračice i birače u ovom domu predstavljamo dostojanstveno“, rekla je Forsthoffer. Kritizirala je to što neki zastupnici tijekom rasprava neprestano snimaju mobitelom, a zatim na internet postavljaju montirane pogrdne videosnimke. I ona sama već je bila tema takvih videa.

Forsthoffer je protiv pretjerano visokih novčanih kazni koje je njezin prethodnik izricao kako bi održao red u parlamentu. Ali kaže: „Sramim se kada tako nešto vidim. Žestoke rasprave dio su parlamentarne svakodnevice, no prezir prema ljudima to ne smije biti."

Kada je završila svoj govor, zastupnici su joj dugo pljeskali. I to bez iznimke, iz svih zastupničkih klubova. Bio je to izuzetno rijedak trenutak jedinstva u parlamentu u Budimpešti.

Odricanje od insignija moći

Agnes Forsthoffer, rođena 1980., predsjednica parlamenta od 9. svibnja 2026., jedna je od najneobičnijih novih mađarskih političarki – uz premijera Petera Magyara ona je najistaknutija osoba u vladajućoj stranci Tisza.

Sve do prije nešto više od godinu i pol nju je izvan njezinog rodnog mjesta Balatonfüreda na Blatnom jezeru poznavalo samo malo ljudi. „Predsjednica parlamenta, zamjenica predsjednika Tisze, zastupnica, ekonomistica, stručnjakinja za turizam, majka, supruga“, sada glasi njezin vlastiti opis u biografiji na njezinoj Facebook-stranici. Ispod toga stoji rečenica koja se pripisuje mađarskom državnom utemeljitelju, kralju Stjepanu Svetom: „Ništa čovjeka ne uzdiže više od poniznosti, ništa ga ne ruši dublje od oholosti i mržnje.“

Forsthoffer živi prema tom motu, što se osjeća u njezinim javnim nastupima. Nakon tri mjeseca na dužnosti to priznaju i politički protivnici. Svojim uravnoteženim načinom te odricanjem od insignija moći, poput pompozne službene rezidencije i službenog automobila, osvojila je srca mnogih Mađara. I mnogih koji nisu glasali za vladajuću stranku Tisza. Među komentarima ispod njezinih objava na Facebooku nalaze se brojni komentari u kojima korisnici zahvaljuju Forsthoffer na njezinu „ljudskom tonu“ i „kultiviranom ponašanju“.

„Pronaći zajednički jezik“

Mnogi analitičari smatraju da, ako u zemlji postoji netko tko može prevladati duboku društvenu podijeljenost Mađarske, onda je to ona. Politolog Gabor Török pripisuje joj „razborit i prema konsenzusu usmjeren politički stil“. Transilvansko-mađarska publicistica Boroka Paraszka naziva Forsthoffer „glasom mira“.

Kada se Agnes Forsthoffer pita o njezinu javnom imidžu, ona se nasmiješi. „Zaista nemam napadački, agresivni karakter, pokušavam biti miroljubiva“, kaže u video-razgovoru s DW-om. „Trudim se sa svakim čovjekom, pa i s oporbom, pronaći zajednički jezik.“

Nelagoda prema Orbanovom sustavu

Agnes Forsthoffer potječe iz obitelji srednjih poduzetnika. Studirala je ekonomiju i nakon završetka fakulteta uglavnom radila u obiteljskim poduzećima, najveći dio vremena kao direktorica hotela u svojem rodnom mjestu Balatonfüredu, koji je njezina obitelj kupila 2006. godine.

S velikom mađarskom politikom sve do prije godinu dana nije imala nikakve veze. No, kako pripovijeda, s vremenom se kod nje razvila nelagoda prema sustavu Viktora Orbana. „Sve sam se neugodnije osjećala u ovoj zemlji“, kaže. „Kao poduzetnica, ali i kada sam vidjela siromašne ljude, kada sam slušala laži i kada sam saznala za korupciju.“

Nakon kandidature: otkazivanje rezervacije u hotelu

Početkom rujna 2025. Forsthoffer je odjednom postala poznata nakon što je javno objavila da se želi kandidirati za stranku Tisza na izborima u travnju 2026. Dan poslije jedna je event-agencija otkazala rezervirani dvodnevni boravak za oko stotinu zaposlenika državne Mađarske pošte u njezinu hotelu u Balatonfüredu – samo nekoliko sati prije dolaska gostiju.

Ta je priča dospjela na naslovnice mađarskih nacionalnih neovisnih medija – kao jedna od najplastičnijih epizoda koja pokazuje kako Orbanov režim vrši pritisak na oporbene političare i općenito neistomišljenike. Forsthoffer je time postala poznata diljem zemlje.

Identifikacijska figura za mnoge

Njezini su govori tijekom predizborne kampanje brzo privukli pozornost. I brzo je svojim pristupačnim, autentičnim i iskrenim načinom postala identifikacijska figura za mnoge Mađare.

Na dužnost predsjednice parlamenta izabrana je na konstituirajućoj sjednici 9. svibnja sa 193 od 195 predanih glasova. To se već pokazalo kao sreća za Mađarsku. Jer Forsthoffer na parlamentarnim sjednicama nije samo oličenje mira i dostojanstva, nego je i odlučna u provođenju svojih odluka, a da pritom ne djeluje autoritarno.

Suprotnost prethodniku

Njezin prethodnik Laszlo Köver, jedan od najstarijih Orbanovih političkih prijatelja i autoritarni, radikalno desni teoretičar zavjere je redovitim novčanim kaznama u protuvrijednosti od više desetaka tisuća eura pokušavao ušutkati oporbu u parlamentu. Köver je također bio taj koji je u veljači 2013. dao ukloniti europsku zastavu sa zgrade parlamenta – ondje je visjela od 1. svibnja 2004., datuma pristupanja Mađarske Europskoj uniji.

Agnes Forsthoffer je odmah nakon što je izabrana, 9. svibnja 2026. na Dan Europe, ponovno dala izvjesiti europsku zastavu na zgradi parlamenta. Taj čin trebao je simbolizirati povratak Mađarske u Europu.

Premijeru oduzela riječ

Forsthoffer je od tada mnogo puta jasno pokazala da se zalaže za slobodu i pluralizam. Ali prije svega za ograničavanje moći. To je morao iskusiti i sam mađarski premijer Peter Magyar – kada mu je krajem lipnja tijekom rasprave u parlamentu oduzela riječ jer u svom govoru nije govorio o temi rasprave.

Taj je trenutak danima punio naslovnice u Mađarskoj. Predsjednicu parlamenta se od tada smatra protutežom premijeru koji uglavnom nastupa izrazito konfrontacijski. Ona sama u razgovoru s DW-om kaže da su nagađanja o nesuglasicama između Magyara i nje pogrešna.

Ali također kaže: „Još postoji mnogo rana. To dovodi do uzbuđenosti. U govorima premijera još uvijek se mnogo govori o ponašanju sadašnje oporbe u prošlosti. Ali to će jednom završiti. Tada će ljudskost biti u prvom planu.“

Je li to njezin san o budućoj Mađarskoj? Što želi svojoj zemlji? Agnes Forsthoffer na trenutak razmišlja. „Želim vedru Mađarsku, u kojoj ima mnogo više osmijeha“, kaže potom. „Zemlju u kojoj ljudi s dobrim osjećajem vjeruju državi i vjeruju da će se vlasti pobrinuti za njihove probleme, da će u bolnici biti izliječeni i da će postojati socijalna sigurnost. I u kojoj su ljudi zbog toga malo vedriji.“

Prvo EU, a onda - Kina? Američke carine i rastući gospodarski utjecaj Kine u Južnoj Americi potiču planove za sporazum o slobodnoj trgovini između zajedničkog južnoameričkog tržišta Mercosur i Kine. Ali koliko je taj plan realan?

„Brazil i Kina suglasni su da je važno ubrzati pregovore o sporazumu između Mercosura i Kine", navodi se u priopćenju brazilskog predsjednika Luiza Inacia Lule da Silve.

To je priopćenje objavljeno neposredno nakon jednosatnog telefonskog razgovora Lule i kineskog predsjednika Xia Jinpinga 26. srpnja. Još 30. lipnja ove godine Lula je na samitu Mercosura u Asuncionu javno pozvao na pokretanje formalnih pregovora s Pekingom. Urugvaj također podržava tu inicijativu.

No ove dvije zemlje će vjerojatno morati još malo pričekati. Formalni pregovori mogu početi tek kada sve članice Mercosura odobre takav projekt. Ova skupina trenutno ima pet članica s pravom glasa: pored Brazila, Urugvaja i Bolivije, tu su i Argentina i Paragvaj, dvije zemlje koje su dosad bile suzdržane prema sporazumu o slobodnoj trgovini s Kinom.

U donjoj grafici prikazan je razvoj izvoza i uvoza između Brazila, Kine i SAD-a u milijardama dolara:

„Možemo i drugačije“

„Mislim da je ovo za sada prije svega politički signal. Kina i Brazil poručuju SAD-u, imajući u vidu carine: možemo i drugačije“, objašnjava za DW Samina Sultan iz Instituta njemačkog gospodarstva (IW).

Od političke poruke do konkretnog teksta sporazuma je dug put, iako ideja dobiva sve veću podršku, kaže stručnjakinja za europsku ekonomsku politiku i vanjsku trgovinu.

Američki predsjednik Donald Trump je 30. srpnja 2025. predsjedničkom uredbom uveo kaznene carine od 40 posto na robu iz Brazila. Vrhovni sud SAD-a je u veljači ove godine te carine proglasio nezakonitima. Trump je 22. srpnja ponovo naredio uvođenje kaznenih carina.

Ledeno doba između Brazila i SAD-a

Brazilski predsjednik Lula izrazio je nezadovoljstvo zbog novih carina u autorskom tekstu za američki list Washington post. „Brazilske tvrtke zamijenit će svoje dobavljače iz SAD-a partnerima iz drugih regija", napisao je.

Latinskoj Americi i Karibima nisu potrebni ni nosači zrakoplova koji patroliraju njihovim vodama niti kaznene carine, naglasio je Lula i poručio: „Ono što nam nedostaje jesu pouzdani i predvidivi partneri."

Trumpove kaznene carine dodatno potiču već ionako snažnu trgovinu između Brazila i Kine. Prema podacima brazilskog Ministarstva trgovine, robna razmjena u prvoj polovici 2026. porasla je za 15,9 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Istovremeno je bilateralna trgovina sa SAD-om pala za 12,8 posto.

Luke, željeznice, ceste: Kina ulaže u Latinsku Ameriku

„Mercosur je vrlo privlačno tržište za kinesku robu“, kaže Rolf Langhammer, stručnjak za vanjsku trgovinu s Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW), u razgovoru za DW. Dugoročna strategija Kine za osvajanje latinoameričkog tržišta obuhvaća i izgradnju peruanske kontejnerske luke Chancay, izvještava Langhammer.

Donja grafika prikazuje ranglistu najvažnijih trgovinskih partnera EU-a i članica Mercosura u 2025. godini (u milijardama eura):

Prva luka u Južnoj Americi pod kineskom kontrolom otvorena je u studenome 2024. Kina je u taj projekt, realiziran u okviru međunarodne inicijative Novi put svile, uložila 3,5 milijardi dolara.

Luka na Pacifiku bi željezničkom prugom trebala biti povezana s lukama na brazilskoj obali Atlantika. No planovi za takvu „međuoceansku željeznicu" još su u pripremnoj fazi.

Strah od poplave kineske robe

Kina je već uvjerljivo najveći trgovinski partner Brazila i Mercosura. Zbog toga planovi za sporazum o slobodnoj trgovini na prvi pogled djeluju logično.

No studija Brazilskog i kineskog poslovnog vijeća (CEBC) posvećena toj temi ukazuje i na rizike takvog sporazuma. „Postoji bojazan da bi, zbog kineske konkurentnosti, moglo doći do trgovinskih neravnoteža, kao i pada proizvodnje i zaposlenosti“, navodi se u studiji.

Strah od kineske prevlasti bio je jedan od razloga zbog kojih je brazilski predsjednik Lula dosad bio među kritičarima sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom. To što je sada, pod pritiskom američkih kaznenih carina, promijenio stav, donijelo mu je kritike.

Langhammer: sporazum predstavlja rizik

„Više od jednog desetljeća Brazil je zastupao stav da bi takav trgovinski sporazum nanio ozbiljnu štetu njegovoj industriji", komentira brazilski stručnjak za Kinu Igor Patrick u brazilskom dnevnom listu Folha de S. Paulo. „No sada se zemlja nalazi pred liberalizacijom svog tržišta."

Stručnjak IfW Langhammer nada se da će brazilska inicijativa biti zakočena. „Kina trenutno preplavljuje svjetska tržišta subvencioniranim proizvodima", kaže on. „Mislim da zemlje Mercosura znaju koliki je rizik sklapanja takvog sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom."

Ukupno gledano, 40 najvećih njemačkih tvrtki koje obuhvaća burzovni indeks DAX zaradilo je u drugom kvartalu 2026. godine više nego u bilo kojem drugom razdoblju ranije, pokazuje analiza konzultantske kuće EY (Ernst & Young).

„Dobit prije kamata i poreza (EBIT) analiziranih poduzeća porasla je u odnosu na isto razdoblje prošle godine za 16 posto, odnosno za sedam milijardi eura, na rekordnu vrijednost od 52,6 milijardi eura", navodi EY. Ukupni prihod također je dostigao novu najvišu točku od oko 463 milijarde eura – što je rast od 4,6 posto, odnosno skoro 20,5 milijardi eura.

Tko je ostvario najveći rast, a tko pad profita?

Najveću operativnu tromjesečnu dobit u Njemačkoj ponovo je prijavio Deutsche Telekom sa 6,9 milijardi eura, a slijede Allianz sa 4,9 milijardi, Volkswagen s 3,5 milijardi i Siemens s 3,4 milijarde eura.

Najveći rast operativne dobiti ostvarili su Bayer (kemija i farmaceutska industrija) i Vonovia (nekretnine). Nasuprot tome, najveći pad je zabilježen uglavnom u automobilskom sektoru: kod BMW-a profit je pao za čak 39 posto, a kod Volkswagena i Daimler Trucka 9 posto.

Rast u pojedinim granama

No prvi dojam vara: rast prihoda i dobiti uglavnom nose samo malobrojne gospodarske grane koje trenutno profitiraju od izvanrednih ekonomskih kretanja – od vojne industrije do onih koje imaju koristi od globalnog buma umjetne inteligencije i podatkovnih centara.

Prema analizi EY-a, kemijske tvrtke koje su godinama u krizi također su zabilježile rast u drugom kvartalu. One su imale koristi od napetosti na Bliskom istoku i uskih grla u opskrbi u Aziji.

Profit se ostvaruje u inozemstvu

„Tko gleda samo rekordne iznose mogao bi pomisliti da je kriza u Njemačkoj prošla – ali stvarnost je potpuno suprotna“, kaže Henrik Ahlers, predsjednik upravnog odbora u EY-u. I dodaje da je potražnja na domaćem tržištu u Njemačkoj i dalje slaba, pa se rast dobiti i prihoda ostvaruje prvenstveno u inozemstvu.

„Trenutni skokovi profita se u mnogim slučajevima duguju vanjskim izvanrednim faktorima", analizira Jan Brorhilker, menadžer u EY Njemačka. „Oni mogu nestati isto tako brzo kao što su i došli."

Strukturni problemi mnogih vodećih njemačkih tvrtki nisu riješeni. Preveliki administrativni aparati, visoka osjetljivost na geopolitičke krize, novi val carina i zatvaranja tržišta, kao i previsoki troškovi poslovanja u Njemačkoj – ovi osnovni problemi, prema navodima EY-a, i dalje postoje.

Radna mjesta nastaju tamo gdje i profit – u inozemstvu

Sveukupno gledano, broj zaposlenih u tvrtkama izlistanima u DAX-u nastavlja padati: na dan 30. lipnja 2026. ove firme su imale oko 3,49 milijuna radnika, što je prema proračunima EY-a za 41.000 (odnosno 1,2 posto) manje nego godinu dana ranije.

U njemačkoj automobilskoj industriji radna mjesta nestaju brže nego u bilo kojoj drugoj grani. Krajem prve polovice 2026. godine u automobilskom sektoru bilo je zaposleno 691.500 ljudi, što je najmanje od 2005. godine, kako izvještava Savezni zavod za statistiku.

Šef EY-a za Njemačku Ahlers vidi nekoliko trendova koji utječu na zapošljavanje. S jedne strane, brojne velike tvrtke ukidaju radna mjesta u okviru ambicioznih programa za smanjenje troškova – to je proces koji će se vjerojatno nastaviti. S druge strane, napredak umjetne inteligencije mijenja strukturu zapošljavanja, posebno u administrativnim funkcijama.

Iako se veliki broj DAX-tvrtki širi i otvara nova radna mjesta, to se uglavnom događa u inozemstvu, jer poslovanje u Njemačkoj globalno aktivnim firmama donosi previše troškova.

A kako su plaćeni menadžeri?

Dok tvrtke štede i ukidaju radna mjesta, njihovi čelnici ne mogu se požaliti na „plaću". Ovih dana objavljena je lista najbolje plaćenih menadžera u Njemačkoj na temelju podataka za prošlu godinu.

Christian Klein, šef SAP-a, zaradio je najviše od svih – 10,9 milijuna eura (što iznosi oko 30.000 eura dnevno). Slijedi šef Deutsche Banka Christian Sewing s 10,5 milijuna eura. Norvežanin Bjorn Gulden, koji vodi Adidas, prošle godine je dobio 9,8 milijuna eura.

U širem indeksu EURO STOXX 50, koji obuhvaća 50 najvećih tvrtki iz eurozone izlistanih na burzi, Klein zauzima šesto mjesto.

Najbolje plaćeni menadžer u eurozoni je Brazilac grčkog porijekla Michel Dimitrios Doukeris, koji vodi najvećeg proizvođača piva na svijetu AB InBev. Ta tvrtka sa sjedištem u Belgiji je vlasnik brendova kao što su Budweiser (SAD), Corona (Meksiko), Beck's (Njemačka) i Stella Artois (Belgija). Doukeris je prošle godine dobio čak 63,9 milijuna eura- samo 1,9 milijuna manje nego prvi čovjek Apple-a, Amerikanac Tim Cook.

No SAD igra u sasvim drugoj ligi: najbolje plaćeni menadžer prošle godine bio je David Solomon (Goldman Sachs) s nešto više od 105 milijuna eura.

Aktualno doživljavamo negativnu spiralu s ozbiljnim posljedicama: dugotrajna suša u Europi dovodi do isušivanja rijeka i gubitaka ljetine. Posljedica: troškovi prijevoza rastu, a cijene hrane eksplodiraju. Generalno gledano bi ova suša možda i inflaciju mogla pogurati.

Ekonomski istraživački instituti, doduše, još ne mogu precizno kvantificirati utjecaj aktualnih vremenskih prilika na stopu inflacije. No tendencija je jasna. „Ako brodovi na Rajni mogu prevoziti samo dio svog uobičajenog tereta, troškovi prijevoza po toni znatno rastu“, pojasnio je za DW Torsten Schmidt, glavni ekonomist za konjunkturu Ekonomskog istraživačkog instituta RWI iz Essena.

To, između ostalog, poskupljuje energente poput dizela i loživog ulja, koji se u znatnoj mjeri prevoze vodenim putem, pojasnio je dalje Schmidt i poručio da se veći troškovi tako prenose na potrošače.

Gubitak usjeva poskupljuje hranu

Agencija UN-a za prehranu i poljoprivredu (FAO) u svojim statistikama uzima u obzir posljedice globalnog porasta temperatura, ekstremnih vremenskih prilika i šteta na usjevima.

Od 2020. godine, primjerice, cijene mesa i uljarica snažno rastu. Ukupno gledano, cijene hrane prema FAO-u trenutačno su oko 30 posto više nego 2020. godine.

I nove studije u međuvremenu ukazuju na to da klimatske promjene i ekstremne vremenske prilike utječu na stopu inflacije – pored toga što na inflaciju utječu i poremećaji u opskrbi prouzročeni ratovima u Iranu i Ukrajini, kao i šokovima cijena plina i nafte.

Klimatski ekstremi uzrokuju skokove cijena

Studija „Climate extremes, food price spikes, and their wider societal risks" (u prijevodu: „Klimatski ekstremi, skokovi cijena hrane i njihovi širi društveni rizici"), objavljena u srpnju 2025., upozorava od takve spirale poskupljenja. U izradi studije je sudjelovalo pet istraživačkih institucija iz Europe, kao i Europska središnja banka (ESB).

„Središnjim bankama moglo bi postati sve teže osigurati stabilne cijene ako sve češći ekstremni vremenski događaji učine cijene hrane volatilnijima, kako na domaćim tako i na globalnim tržištima“, navodi se u studiji. Jer više cijene kave u Brazilu ili Vijetnamu utječu i na inflaciju EU-a.

Ti bi se izazovi mogli dodatno pogoršati ako trajni porast temperatura dugoročno bude poticao inflaciju. Jer ako se protiv inflacije bude moralo boriti višim kamatnim stopama, usporio bi se i gospodarski rast.

I Europska središnja banka je već 2023. objavila studiju koja je došla do istog zaključka. U dokumentu „The asymmetric effects of weather shocks on Euro area inflation" (u prijevodu: „Asimetrični učinci vremenskih šokova na inflaciju u eurozoni“) analizirana su četiri najveća gospodarstva EU-a.

Različite stope inflacije unutar EU-a

„Učestalost i intenzitet ekstremnih vremenskih događaja u Europi mogli bi dovesti do trajnog pritiska na rast inflacije“, navodi se u studiji. „Zbog različitih učinaka takvih šokova ovisno o godišnjem dobu i zemlji, naši rezultati također upućuju na to da bi klimatske promjene mogle povećati razlike u kretanju inflacije među zemljama eurozone."

Prema ESB-u, stopa inflacije u EU-u u lipnju se kretala između 5,4 posto u Litvi i dva posto u Francuskoj. Njemačka je s 2,4 posto bila nešto ispod prosjeka EU-a od 2,8 posto. Pokretač inflacije su visoki troškovi prijevoza, s udjelom od 5,3 posto.

„Tvrdokorno poskupljenje"

Hoće li ESB, s obzirom na povećane troškove na plovnim putovima i vjerojatno znatne gubitke prinosa, ponovno povećati vodeću kamatnu stopu, upitno je. Posljednji je put 11. lipnja 2026. povećana kamatna stopa na depozite za 0,25 postotnih bodova, odnosno na 2,25 posto.

„Za monetarnu politiku ključno je pitanje radi li se o jednokratnom, privremenom povećanju troškova ili se taj učinak preklapa s drugim čimbenicima koji potiču rast cijena, primjerice s cijenama energije kao posljedicom rata u Iranu“, objašnjava Torsten Schmidt, glavni ekonomist za konjunkturu RWI-ja.

U slučaju „vremenskim prilikama prozročenog skoka cijena" vjerojatno ne bi došlo do „strože monetarne politike", smatra Schmidt. Drukčije bi, kaže on, bilo kada bi se preklopilo više kriza i time nastalo „šire, tvrdokornije poskupljenje koje ESB više ne može ignorirati".

„Zalihe, zalihe, zalihe"

Financijski stručnjak Holger Schulz iz Njemačkog saveza štedionica i žirobanaka (DSGV) preporučuje u izjavi tog udruženja: „Njemačko gospodarstvo trebalo bi ponovno raditi s većim zalihama. Sada je najvažnije samo jedno: zalihe, zalihe, zalihe.“

To je pouka iz nedavnih kriza prozročenih poremećajima u opskrbi. „Bilo da je riječ o krizi izazvanoj koronavirusom, ratu u Ukrajini ili zatvaranju Hormuškog tjesnaca“, kaže Schulz. „Veće zalihe u svijetu koji je nepredvidiv na toliko puno frontova, svojevrsna su premija osiguranja."

Ruski napadi na civilne brodove uvelike su paralizirali luke na širem području Odese. Preko tih morskih luka dosad se odvijalo do 90 posto ukrajinskog poljoprivrednog izvoza.

Kako bi ipak održala izvoz, ukrajinska vlada radi na alternativnim prometnim pravcima željeznicom, cestama i vodenim putovima. Osim toga, vode se razgovori o uspostavi novog izvoznog koridora preko Republike Moldavije.

Stručnjaci, međutim, upozoravaju da ti alternativni pravci ne mogu zamijeniti luke. Prema njihovoj procjeni, aktualna blokada Crnog mora za ukrajinsko gospodarstvo predstavlja čak i veću prijetnju nego blokada u 2022. godini.

Puna skladišta, prazne blagajne

Napeta sigurnosna situacija na Crnom moru već se jasno odražava na ukrajinsko domaće tržište. Prema riječima Denisa Marčuka, zamjenika predsjednika udruženja „Sveukrajinsko agrarno vijeće“, poljoprivrednici u toj zemlji dosad su požnjeli više od 28 milijuna tona žitarica i mahunarki.

Međutim, velik dio uroda trenutačno se ne može prodati. Posljedica je sve veći nedostatak kapitala koji je hitno potreban za završetak aktualnih žetvenih radova te za sjetvu ozimih kultura. Ona počinje krajem kolovoza u južnim regijama Ukrajine.

„Trenutačno svoje proizvode gotovo da i ne možemo prodati. Umjesto toga, zalihe se skladište, ako uopće postoji dovoljno skladišnih kapaciteta. Istodobno se postavlja pitanje što ćemo učiniti jer nam je potreban novac, posebno za jesensku sjetvu“, rekao je Marčuk za DW.

Uništeni silosi u ratnom području

Prema njegovim riječima, situacija će se u idućim tjednima i mjesecima dodatno pogoršati. Tada će se prinosi kasnije požnjevenih žitarica i uljarica „pridružiti" već uskladištenim količinama ranije ubranih kultura.

Samo bi ovogodišnji urod kukuruza mogao dosegnuti oko 33 milijuna tona. Istodobno u jesen prijeti manjak skladišnih kapaciteta do deset milijuna tona. Posebno su pogođene regije blizu bojišnice, gdje je većina silosa za žitarice uništena u ratu.

„Često se može čuti da poljoprivrednici žele ostaviti kukuruz na poljima i požnjeti ga tek na proljeće. On se mora osušiti, a za to treba mnogo električne energije koja je vrlo skupa. Za to nema novca. Ne postoje ni dovoljne mogućnosti prodaje ni razumne cijene, pa ga je bolje sada ostaviti na polju jer je to jeftinije“, objašnjava Marčuk.

Maksim Hopka, analitičar udruženja „Ukrajinski agrobiznis klub“, procjenjuje da je Ukrajina u srpnju izvezla oko 3,7 milijuna tona poljoprivrednih proizvoda, od čega oko 2,7 milijuna tona žitarica. U odnosu na prethodni mjesec to predstavlja pad od oko četvrtine. Za kolovoz Hopka očekuje da bi izvoz žitarica mogao pasti za još oko polovicu.

Poljoprivrednici se bore za opstanak

Istodobno su i domaće cijene pod sve većim pritiskom. Prema Hopkinim riječima, cijena pšenice za prehranu pala je za 30 do 35 posto. Cijena ječma također je pala za oko 30 posto. To za poljoprivrednike znači sve teže gospodarske uvjete proizvodnje.

Budući da se žitarice ne mogu izvoziti u punom opsegu, cijene su toliko pale da brojni proizvođači više ne mogu pokriti ni proizvodne troškove.

Neka gospodarstva već posluju s gubicima. Prema podacima ukrajinskog Ministarstva agrarne politike i prehrane, godišnji gubici poljoprivrednika zbog neprodanih poljoprivrednih proizvoda mogli bi dosegnuti oko 20,5 milijardi američkih dolara.

Koje alternative postoje?

Ukrajinska vlada uvjerava da čini sve kako bi pronašla nove načine za izvoz ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda željeznicom, preko dunavskih luka ili kopnenim putem kroz susjedne zemlje.

No zbog suše Dunav je trenutačno samo ograničeno upotrebljiv za ukrajinski izvoz. Problemi postoje i u željezničkom i cestovnom prometu. Europske željezničke pruge tijekom žetvene sezone već su maksimalno opterećene, a prijevoz velikih količina žitarica cestama skup je.

Za ukrajinskog ministra agrarne politike Tarasa Visockog najvažnije je uz pomoć vojnih kapaciteta Ukrajine i njezinih partnera ponovno uspostaviti sigurne plovne putove prema lukama na širem području Odese. U srednjoročnom razdoblju ne postoji adekvatna alternativa, smatra on. Željezničke veze i takozvane suhe luke mogu poslužiti samo kao privremena podrška dok luke na Crnom moru ponovno ne budu slobodne, izjavio je u razgovoru za DW.

Nivjevski smatra da bi aktualna kriza mogla potaknuti preispitivanje ukrajinske izvozne politike. Ukrajina je već na samom početku sveobuhvatnog rata trebala razviti dugoročnu strategiju za osiguravanje izvoza na svjetska tržišta.

Ne radi se samo o pronalaženju privremene zamjene za morske luke. Potrebna je logistika koja bi osigurala da blokada jednog prometnog pravca više ne može paralizirati cjelokupno izvozno gospodarstvo, naglašava profesor.

Kakva je pomoć potrebna?

Analitičar Maksim Hopka procjenjuje da će Ukrajina zbog blokiranih prometnih putova u kolovozu i listopadu izvesti oko devet milijuna tona manje poljoprivrednih proizvoda na inozemna tržišta. Odgođeni ili izgubljeni devizni prihodi za to razdoblje mogli bi, prema njegovim riječima, iznositi oko 1,9 milijardi dolara.

Ukrajinska vlada već je, na zahtjev poljoprivrednika, produljila i proširila državni program kreditiranja. Osim toga, Kijev je, prema navodima Ministarstva agrarne politike i prehrane, od Europske komisije zatražio bespovratnu pomoć u iznosu od 220 milijuna eura.

Ta bi sredstva trebala biti prije svega namijenjena malim i srednjim poljoprivrednim gospodarstvima te pomoći u financiranju kamata na kredite. Ministarstvo ih planira plasirati kroz državni program „Povoljni krediti 5-7-9 posto“ radi očuvanja likvidnosti poljoprivrednih gospodarstava.

Građani Njemačke su tijekom 2025. apsolvirali manje višednevnih putovanja nego godinu dana ranije. Prije svega je opao broj putovanja u inozemstvo. Istovremeno je porastao broj putovanja (s barem jednim noćenjem) unutar Njemačke. To je ukratko najvažniji podatak iz analize koju je objavio Savezni ured za statistiku.

Tijekom 2025. je broj višednevnih putovanja (domaćih i inozemnih) u odnosu na 2024. opao za 1,1 posto na ukupno 274 milijuna. Statističari pritom naglašavaju da Nijemci nikada nisu toliko puno putovali unutar granica svoje zemlje kao u 2025. Naime, broj višednevnih „domaćih" putovanja je u protekloj godini porastao za 3,9 % - na rekordnih 169 milijuna. To je za oko pet posto više putovanja nego u godinama uoči pandemije koronavirusa.

Istovremeno je u 2025. osjetno opao broj putovanja u inozemstvo: za čak 8,3 posto u odnosu na 2024. Ukupno je prošle godine registrirano 105 milijuna inozemnih putovanja. Usprkos tom padu broja putovanja u prošloj godini, broj putovanja njemačkih građana u druge zemlje još uvijek je (za 5,4 %) znatno veći nego prije pandemije.

Što je razlog porasta broja domaćih putovanja? Njemački statističari tvrde da su za to prije svega zaslužna – poslovna putovanja. Njihov broj je u 2025. porastao za 10,5 % (na ukupno 41 milijun) u odnosu na godinu dana ranije. Tim je dosegnuta razina službenih putovanja iz vremena prije pandemije. Broj privatnih turističkih putovanja po Njemačkoj također se smanjio – za 2,9 posto (na oko 233 milijuna) u odnosu na 2024.

Manje letova, više putovanja autom i vlakom

Savezni ured za statistiku u svojoj analizi navodi još jedan važan zaključak: znatno se skraćuje prosječno vrijeme provedeno na putu. Zabilježeno je osjetno više kraćih aranžmana, dok se broj putovanja dužih od četiri dana – smanjio.

Njemački statističari su istražili i koja prometna sredstva Nijemci najčešće koriste za putovanja. Posebno ističu činjenicu da se sve manje leti. U 2025. građani Savezne Republike su apsolvirali četiri milijuna manje letova nego u 2024. To znači da je broj avio-putovanja bio manji čak i nego u vrijeme prije pandemije.

Lagano je porastao broj putovanja željeznicom, a Nijemci uvjerljivo najčešće za višednevna putovanja koriste automobil. To je prometno sredstvo u 2025. bio njihov izbor za 60,2 posto svih putovanja. Udio željezničkog prometa je iznosio 19,2 % - a aviona 15,2 posto. Turistički autobusi u ukupnoj bilanci imaju relativno malu ulogu – s udjelom od samo 2,7 posto putovanja.

U koje zemlje Nijemci najradije putuju?

Najomiljenija inozemna destinacija njemačkih putnika i dalje je Italija, objavio je Savezni ured za statistiku. Kod 12,4 posto svih (višednevnih) inozemnih putovanja cilj je bila upravo ta južnoeuropska zemlja. Na drugom mjestu se u 2025. našla Austrija (11,1 %), a na trećem Španjolska (10,9 posto). Iza njih su Francuska (8,3 %) i Nizozemska (7,7 %).

„Tih pet zemalja su se, s povremenim promjenama redoslijeda, već deset godina zaredom etablirale kao inozemne top-destinacije putnika iz Njemačke", naglašavaju statističari.

A gdje je Hrvatska? Savezni ured za statistiku tradicionalno u svojim priopćenjima objavljuje samo prvi pet top-destinacija. No, iz javno dostupnih podataka i istraživanja Udruženja njemačke turističke industrije (DRV), jasno je da je Hrvatska i dalje među najomiljenijim destinacijama njemačkih turista.

Po navodima DRV-a, Nijemci su u 2025. apsolvirali 67,7 milijuna turističkih putovanja dužih od pet dana. Njemačka je s 22,2 % bila najomiljeniji cilj turista iz Savezne Republike. No, krajnja destinacija kod velike većine (78 %) putovanja njemačkih građana nalazila se – u inozemstvu. Najomiljeniji inozemni ciljevi njemačkih turistu leže na Sredozemlju, tvrdi DRV: to su Španjolska (15,0 %), Turska (7,8 %), Italija (7,7 %), Grčka (5,6 %), a slijede Austrija (4,4 %), Hrvatska (4,3 %), Francuska (3,1 %), Poljska 2,3 %), Danska (2,3 %) i Egipat (2,0 %).

Najveći udio njemačkih turista u Austriji i Hrvatskoj

Savezni ured za statistiku izračunao je (na temelju podataka Eurostata) i na svojim web-stranicama objavio u kojim zemljama vlada najveća vjerojatnost da se „naleti" na – njemačke turiste. U odnosu na ukupni broj turističkih noćenja, na prva dva mjesta su Austrija i Hrvatska.

Naime, za čak 35,9 % svih noćenja u Austriji u 2024. godini bili su zaslužni gosti iz Savezne Republike. U Hrvatskoj je zabilježen drugi najveći udio njemačkih turista: s 22,5 % „njemačkih" noćenja u ukupnoj turističkoj bilanci.

Zanimljiv je i podatak da su i Austrija i Hrvatska zabilježile znatno više noćenja turista iz Njemačke nego gostiju iz svoje zemlje – austrijski gosti su činili 28,3 posto noćenje u Austriji, a hrvatski samo 9,3 posto noćenja u Hrvatskoj.

Riječni transport na Rajni trenutačno je otežan zbog niskog vodostaja. Deutsche Bahn namjerava pomoći vraćanjem u uporabu teretnih vagona koji su prethodno bili predviđeni za povlačenje iz prometa. Prema izvješću lista Rheinische Post (RP), ovaj je plan izložen u dokumentu koji je Bernhard Osburg, čelnik kompanije DB Cargo, pripremio za „Međumodalnu koordinacijsku skupinu za niske vodostaje“.

Rajna, najvažniji plovni put u zemlji, trenutačno bilježi rekordno nizak vodostaj, što ozbiljno ograničava unutarnji riječni promet.

U dokumentu, u koji je list imao uvid, navodi se da se „razmatra i priprema za aktiviranje teretnih vagona koji su trajno povučeni iz uporabe“. Osim toga, planira se osigurati dodatni kapacitet vagona „na europskom tržištu“. To bi kompaniji DB Cargo omogućilo da aktivira 900 vagona, od kojih bi 300 bilo odmah dostupno. „900 vagona zamjenjuje 200 riječnih transportnih brodova“, citira RP Osburgovu izjavu.

Nizak vodostaj uzrokuje rast cijena

Kao odgovor na nizak vodostaj, savezni ministar prometa Steffen Bilger (CDU) najavio je planove za preusmjeravanje teretnog prometa s riječnih plovila na željeznicu i cestovni prijevoz.

Zabrane vožnje za kamione tijekom vikenda privremeno su ublažene ili ukinute u nekoliko saveznih pokrajina. Uz to se očekuje da će se željeznicom prevoziti veće količine robe.

Stručnjaci poput ekonomistice Veronike Grimm sada predviđaju rast potrošačkih cijena zbog problema u transportu uzrokovanih niskim vodostajem. Nizak vodostaj mogao bi „dovesti do nepotrebnog rasta cijena“, rekla je Grimm za Kölner Stadt-Anzeiger. Utjecaj se osjeća i na kemijskom i energetskom tržištu. „Transport nafte do rafinerija također je pogođen niskim vodostajem“, ističe Grimm.

Kreatori politike moraju imati dugoročnije prognoze

Stupanj rasta cijena različitih sirovina ovisi o skladišnim kapacitetima kompanija. Kada je riječ o prilagodbi klimatskim promjenama, Grimm je kritizirala nedostatak dugoročnijih prognoza među kreatorima politike. Iako je ublažavanje zabrane vožnje kamiona nedjeljom dobra mjera, „bilo bi bolje biti spreman za takve situacije nego raspravljati o ad hoc hitnim mjerama", smatra Grimm. Prema njezinu mišljenju, trenutačni utjecaji klimatskih promjena predvidljivi su.

Problemi u transportu uzrokovani niskim vodostajem ne mogu se jednostavno riješiti produbljivanjem rijeka. Ova opcija zahtijeva pažljivu procjenu, uzimajući u obzir ekološke posljedice. „Produbljivanje određenih dijelova plovnih kanala može biti adekvatno, ali produbljivanje kanala ne stvara više vode.“ Kreatori politika stoga bi također trebali imati planove za davanje prioriteta određenim vrstama transporta.

Sudeći po aktualnom razvoju, Hrvatska neće izaći na kraj s ciljevima vlastite Strategije poljoprivrede do 2030. godine. Stanje agrarnog i prehrambenog sektora u zemlji je sve gore, što se najlakše vidi po efektima na građane i cijenu tzv. potrošačke košarice, naročito ususret najavi daljnjeg globalnog poskupljenja hrane.

Jedan od najkritičnijih segmenata odnosi se na povrće koje nerijetko biva skuplje od mesa, npr. svinjetine i piletine. Država je pritom zacrtala cijeve kao što su površine pod staklenicima do kraja desetljeća na tisuću hektara, ali zasad ih ne broji ni 650, pa se ta perspektiva čini iluzornom.

Poseban su problem u tom kontekstu svakako trgovci, odnosno veliki lanci koji su u poziciji da neograničeno uvoze jeftinu robu, ali i da u diskreciji usklađuju cijene te maržu. Jedne dnevne novine u Hrvatskoj objavile su tako prošli tjedan da je marža trgovaca na povrće narasla od 2020. godine s 30 na 60 posto.

No to su podaci koji se tiču samo trgovine i pasivnosti države spram nje, dok zasebnu priču predstavlja problematika vezana uz proizvodnju. „Regulator nije prisutan koliko bi morao biti, ili kao što to potenciraju druge države“, rekao nam je Miljenko Ermoić , tajnik Udruge hrvatskih tržnica.

Mesni proteini jeftiniji od biljnih

„Ima puno načina za stvaranje boljih uvjeta proizvodnje“, nastavio je, „ali o tome da se ne koriste, svjedoči stalni pad domaće proizvodnje. Jednostavno, nije konkurentna uvozu. Na tržnicama se prodaje sve manje, šoping-centri su jeftiniji.“ Preskupa mehanizacija, presitne parcele, premaleni dio zemlje s navodnjavanjem, prekomplicirani propisi – samo su neke od konkretnijih nepovoljnosti za hrvatske poljoprivrednike iza kojih ne stoji nikakva nacionalna agrobanka.

Ni porezna politika im ne ide na ruku, dok je tržište u Hrvatskoj otvoreno za vanjske igrače s kudikamo boljim polaznim uvjetima.

Ernoić napominje da se podređeni položaj domaćih proizvođača može izmijeniti samo zasićenjem tržišta domaćim proizvodima, što je u postojećim okolnostima nemoguće. „Za to vrijeme, država radije daje stotine hektara za solare, nego da okrupni zemljište za npr. desetak obitelji poljoprivrednika", kže on i napominje: "Onda se čudimo što su proteini iz mesa jeftiniji od onih iz bilja."

Ernoić smatra da su cijene određenog povrća i voća nenormalne, neka su poskupila višekratno u nekoliko godina. "A najgore je što smo već ovisni o poticajima koji su postali stvar dohotka, ne razvoja“, posvjedočio je ovaj poljoprivredni ekspert.

Neometano maksimiziranje profita

Starije članice Europske unije iskoristile su poljoprivredne poticaje za razvoj, kao što nas je podsjetio Miljenko Ernoić, te imaju golemu prednost na tržištu u odnosu na Hrvatsku. Osobito je kritično, međutim, to što bi se zajednička sredstva za te poticaje unutar EU-a mogla u narednom periodu drastično rezati zbog usmjeravanja novca na naoružanje i druge sigurnosne prioritete.

S obzirom na spomenutu ovisnost, to bi vjerojatno značilo totalni krah hrvatskog agrara. Prehrambenu sigurnost Hrvatska zasigurno neće biti u stanju obraniti nikakvim oružjem, ako jednom tamo zamuknu traktori i kombajni.

Ekonomist Ljubo Jurčić,, nekadašnji ministar gospodarstva RH, istaknuo je da kod hrvatskog prehrambenog sektora možemo govoriti o tržištu dobavljača. „Postoje i tržišta potrošača, naime, ovisno o tome što diktira cijenu, ponuda ili potražnja. A u Hrvatskoj je to izrazito na strani trgovaca, jer nema domaće proizvodnje. Tada dolazi do izražaja maksimiziranje profita. Oni višim cijenama ciljaju na npr. samo dvije trećine kupaca koji ih mogu podnijeti. Kad bi ciljali nešto više kupaca, morali bi malo smanjiti cijene, a povisiti trošak logistike i tome slično“, kaže Jurčić za DW.

Pitanje od životnog značaja

On također ističe problem neprilagođenosti Hrvatske zadanom EU-okviru, gdje zemlja u biti uopće nema pravu poljoprivrednu politiku. Ima samo administrativni aparat koji zadovoljava EU-formu, ali potonja je kreirana po prosjeku EU-agrara, a ne prema onome hrvatskom.

„Pravila diktiraju Italija, Francuska, Njemačka, Austrija, Španjolska“, kaže Jurčić, „koje su se ipak sustavno razvijale dok smo mi više desetljeća stagnirali. Cijena proizvodnje u tim zemljama je puno manja. Imaju uigrane sheme vidljivih i tzv. nevidljivih subvencija, a da ne govorim kako velikima u prilog ide i ekonomija obujma."

Ovaj professor emeritus Ekonomskog fakulteta u Zagrebu uvjeren je da kolaps hrvatske poljoprivrede zadaje državi imperativ obimnog zahvata u fiskalnu politiku, vezano uz trgovce, potom industrijsku, za proizvođače.

„Vlada mora uvjeriti EU u naše specifičnosti. Pitanje je od životnog značaja. Potom mora zavladati većim dijelom lanca vrijednosti, da bi intervenirala kod što više njegovih 'karika' u momentu krize. Bez takvog mehanizma možete ići samo na olakšavanje krajnje cijene“, rezolutan je Jurčić.

On napominje kako mehanizama još ima dovoljno – ako država uzme politiku u svoje ruke.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...