Vecernji list

Sjedinjene Američke Države i Europska unija već desetljećima optužuju Kinu za krađu zapadne tehnologije. Od robotike i najsuvremenijih poluvodiča do precizne mehanike i automobilskih dijelova: kineske tvrtke angažirale su vrhunske inženjere, navodno špijunirale zapadne konkurente i bile umiješane u kibernetičke napade čiji je cilj bio dobiti pristup važnim poslovnim tajnama.

Zato gotovo ironično zvuči to što Peking sada poduzima mjere kojima želi spriječiti odlazak svoje vlastite vrhunske tehnologije i stručnjaka u inozemstvo.

Kineski „veliki zid“ oko najboljih stručnjaka

Sredinom rujna stupile su na snagu nove odredbe o ulasku i izlasku iz zemlje koje kineskim vlastima omogućuju da spriječe inženjere, osnivače firmi i druge stručnjake u napuštanju zemlje ako se njihovo stručno znanje na područjima razvoja baterija, rijetkih zemalja ili umjetne inteligencije (UI) ocijeni ključnim za „industrijsku i tehnološku sigurnost“.

U posljednje vrijeme Kina je također pooštrila propise o ulaganjima u inozemstvu kako bi spriječila kineske državljane da svoje bogatstvo ulažu izvan zemlje. Osim toga, ograničeno je slanje tehničkog osoblja u inozemstvo.

U donjoj grafici je prikazan broj objavljenih sudskih odluka u kojima se spominje pojam "zabrana izlaska iz zemlje":

Henry Gao, profesor prava na Singapore Management University (SMU), smatra da ta ograničenja u cjelini „pružaju rijedak uvid u stvarno stanje kineskog gospodarstva“. „Ove mjere ukazuju na to da je Peking duboko zabrinut zbog gospodarske slabosti i znatnog odljeva kapitala“, rekao je Gao za DW.

Dodao je da su vlasti također odlučne „spriječiti poduzetnike i stručnjake da napuste zemlju“. Probleme kineskog gospodarstva sve je teže skrivati. Iako je potražnja za kineskom robom u inozemstvu i dalje velika - osobito za visokotehnološkim proizvodima, pad na tržištu nekretnina znatno je oslabio domaću potrošnju. Kreditiranje banaka ljeti je palo na rekordno nisku razinu, a prodaja novih automobila u kolovozu je u usporedbi s istim mjesecom prethodne godine pala za gotovo četvrtinu.

Peking blokira preuzimanja tvrtki, osnivači traže izlaz

Brige sada izaziva i odlazak ljudi i kapitala. Najistaknutiji nedavni primjer je Manus, startup na području umjetne inteligencije koji su u Pekingu osnovala dvojica kineskih državljana. Prošle je godine tvrtka premjestila svoje sjedište u Singapur, između ostalog kako bi izbjegla američka investicijska ograničenja i mogla se širiti na globalnim tržištima.

Kada je Meta, vlasnik Facebooka, prošlog prosinca pokušala preuzeti Manus za dvije milijarde dolara (1,74 milijarde eura), Peking je blokirao preuzimanje i dvojici osnivača tvrtke zabranio izlazak iz zemlje.

Bogatim Kinezima teško je iznijeti kapital u inozemstvo

Bloomberg Intelligence procjenjuje da je 2025. kinesko bogatstvo u vrijednosti od oko bilijun američkih dolara napustilo zemlju - najveći odljev tzv. „vrućeg novca“ (spekulativni kapital koji se vrlo brzo kreće između država i financijskih tržišta) od 2006. godine, kada su se podaci počeli prvi put prikupljati.

Peking nije pooštrio svoju godišnju deviznu kvotu od 50.000 američkih dolara koju kućanstva smiju prenijeti u inozemstvo. Ali su, prema riječima Alicije Garcia-Herrero, glavne ekonomistice za azijsko-pacifičku regiju pri francuskoj investicijskoj banci Natixis, pooštrene mjere protiv onih koji pokušavaju neslužbenim načinima zaobići tu gornju granicu.

U Kini i inozemstvu razvila se čitava industrija koja ljudima pomaže da sebe i svoj kapital prebace van zemlje. Agencije za iseljavanje brinu se o vizama i preseljenjima, dok offshore brokeri i trustovske kompanije pomažu kineskim državljanima da svoje bogatstvo ulažu u inozemstvu.

Nova pravila kao poticaj za „kreativna“ rješenja?

Prema riječima profesora prava Henryja Gaa sa SMU-a, nova ograničenja mogla bi se pokazati kontraproduktivnima. Jer što je teže prebaciti kapital ili ljude u inozemstvo, to je veći poticaj onima koji raspolažu odgovarajućim sredstvima da pronađu druge načine.

„Dugoročno bi to moglo dodatno narušiti povjerenje, ubrzati bijeg kapitala i povećati upravo one gospodarske probleme koje se tim mjerama zapravo želi riješiti“, rekao je Gao za DW.

Garcia-Herrero, međutim, smatra da će ograničenja za stručnjake imati ozbiljnije posljedice nego one za kapital. „Novac se uz odgovarajuće dozvole još uvijek može polako prebacivati“, objasnila je za DW. „Ali inženjer kojem nije dopušten ukrcaj u zrakoplov ili koji zbog neograničene zabrane ulaska neće prihvatiti posao u inozemstvu ne može se tako jednostavno zamijeniti.“

Stručnjacima za UI potrebna dozvola za putovanje

Taj rizik već pogađa kineske tvrtke koje u utrci za razvoj najnaprednijih sustava umjetne inteligencije brzo sustižu svoje američke konkurente.

Bloomberg je u svibnju izvijestio da kineske vlasti sada od vodećih istraživača UI-ja, osnivača i šefova u tvrtkama poput Alibabe i DeepSeeka zahtijevaju da prije putovanja u inozemstvo ishode posebnu dozvolu.

Prošle su godine neki zaposlenici DeepSeeka, prema tehnološkoj informativnoj stranici The Information, bili zamoljeni da predaju službenim organima svoje putovnice. Peking nije komentirao tu informaciju.

Bloomberg je u siječnju 2025. izvijestio da su i drugi stručnjaci izloženi sličnom pritisku, među njima i oni koji pomažu stranim tvrtkama da smanje svoju ovisnost o Kini izgradnjom tvornica u Vijetnamu i Indiji.

Vlasti i odvjetnici upozoravaju na posljedice

Kad je riječ o stranim državljanima, i kineske i strane tvrtke ponekad prikrivaju razlog njihovog boravka u Kini kako bi izbjegle kontrole i kašnjenja s vizama. One tako navode da putovanje služi turizmu, poslovnim sastancima ili obilasku tvornice, a ne stvarnom radu.

Uoči novih ograničenja međunarodne odvjetničke tvrtke poput DLA Pipera savjetovale su tvrtkama da zahtjeve za vizu ispunjavaju „istinito“ i „potpuno“, upozoravajući da bi nesklad između dokumentacije i stvarne aktivnosti sada mogao rezultirati zabranom ulaska u trajanju do pet godina.

U ažuriranim preporukama za putovanja početkom ovog mjeseca američko Ministarstvo vanjskih poslova je otišlo korak dalje i upozorilo američke državljane da „budu posebno oprezni na kineskom kopnu, jer se zabrane ulaska izriču bez poštenog i transparentnog postupka u skladu sa zakonom te postoji rizik od neopravdanog uhićenja ili pritvora“.

Ujutro, pola deset u Karlsruheu. Dvojica službenika uzimaju osam crvenih toga iz ormara i pripremaju ih za korištenje tijekom narednih sati. Nedugo potom u prostoriju ulaze sutkinje i suci, a službenici im pomažu pri odijevanju.

Određena napetost svaki put lebdi u zraku, prisjeća se Susanne Baer, koja je 12 godina bila sutkinja Saveznog ustavnog suda: „Usmena rasprava ili objava presude, to je nastup u crvenim togama. I to je doista poseban dan.“ Crvene toge zaštitni su znak suda, a tko ih koristi posebno je svjestan odgovornosti koju ta zadaća nosi, kaže Susanne Baer.

Karlsruhe ima posljednju riječ

Već 75 godina, od osnutka Saveznog ustavnog suda 28. rujna 1951., Karlsruhe ima posljednju riječ kada je riječ o Temeljnom zakonu, temeljnim pravima i ustavnom uređenju zemlje. Savezni ustavni sud svojevrsni je sudac koji dosuđuje prekršaj kada netko prekrši pravila, tako je to Susanne Baer opisala u dokumentarcu ARD-a „Sudbonosni trenuci Republike“.

On osigurava da svi mi, cijelo društvo, možemo slobodno djelovati i da lopta ne završi izvan terena, zaključuje Beer.

Protuteža bezakonju iz nacističkog razdoblja

Kada je Parlamentarno vijeće u rujnu 1948. sastavljalo Temeljni zakon za Saveznu Republiku Njemačku, ova nogometna paralela vjerojatno još nije bila pred očima njegovih članica i članova. No jedna od ključnih ideja majki i očeva Temeljnog zakona bila je da je nakon iskustva nacističke diktature potrebna zaštita od samovolje države. Bezakonje Trećeg Reicha više se nikada nije smjelo ponoviti.

Stoga su Savezni ustavni sud ugradili u Temeljni zakon kao neutralnu kontrolnu instituciju i dali mu vrlo široke ovlasti. Sud može ukinuti zakone i poništiti sudske presude. Njegova je zadaća nadzirati poštovanje pravila sadržanih u Temeljnom zakonu, kontrolirati vlast i štititi manjine. Ali ne bi smio sam voditi politiku. Na to je „napetost“ između pravosuđa i politike upozorio već i prvi predsjednik Suda Hermann Höpker-Aschoff prilikom svečanog otvaranja institucije:

„Ne smijemo podleći iskušenju da sami poželimo igrati ulogu zakonodavca.“

Tijekom 75 godina postojanja Suda upravo je to pitanje iznova bilo tema rasprava. Iz politike se često mogla čuti kritika da se Karlsruhe (gdje se nalazi njegovo sjedište, nap. red.) previše miješa. Primjerice kada je riječ o izračunu naknada za nezaposlene Hartz IV, izbornom zakonodavstvu ili smjernicama za klimatsku politiku. No kritike su stizale i iz suprotnog smjera, kada je Karlsruhe djelovao premalo ili nikako. Kada je političarima ostavljao prevelik prostor za odlučivanje, primjerice tijekom pandemije koronavirusa.

Jednakost žena i muškaraca shvaćena ozbiljno

Savezni ustavni sud institucija je kakva dotad nije postojala i koja je tijekom sedam i pol desetljeća snažno oblikovala zemlju. Jedan od primjera je pitanje ravnopravnosti spolova. U Temeljnom zakonu piše da su muškarci i žene ravnopravni, no zakoni u mladoj Saveznoj Republici 1950-ih još su govorili drugačijim jezikom. Tako je prema Građanskom zakoniku, primjerice, otac uvijek imao posljednju riječ u obiteljskim sporovima.

Godine 1959. Savezni ustavni sud ukida to „očevo pravo konačne odluke“ te poručuje da se ono što piše u Temeljnom zakonu mora ozbiljno shvatiti. Nakon toga uslijedile su brojne druge presude koje su jačale ravnopravnost.

Još jedna karakteristika Saveznog ustavnog suda jest da je iznova tumačio ustav u skladu s vremenom u kojem se društvo nalazilo. Tako su 1983. dvije odvjetnice iz Hamburga podnijele tužbu protiv planiranog popisa stanovništva, a Karlsruhe je iz Temeljnog zakona izveo pravo na „informacijsku samoodređenost“.

Ili kada su ustavni suci 2021. naglasili važnost zaštite klime i zaštite budućih generacija.

Pojedini građani mogu srušiti zakone

U Karlsruheu svatko može podnijeti ustavnu tužbu. Zato je moguće da jedan jedini građanin „sruši“ kompletan zakon ako on zadire u njegova temeljna prava. Tako je, primjerice, pred Saveznim ustavnim sudom završila zabrana nošenja marame za učiteljice. Opća i paušalna zabrana nije spojiva sa slobodom vjeroispovijesti, presudili su suci.

Ili drugi primjer: vrlo emotivan bio je postupak Helmuta Feldmanna i drugih teško bolesnih osoba koje su se usprotivile zabrani pomoći pri samoubojstvu. U veljači 2020. Savezni ustavni sud jasno je utvrdio da postoji pravo na „samoodređenu smrt“.

Tamne mrlje

Povijest Saveznog ustavnog suda uključuje i nekoliko presuda zbog kojih se danas postavlja pitanje kako je uopće moglo doći do takvih odluka. Tako je 1957. sud, primjerice, proglasio ustavno prihvatljivim kažnjavanje homoseksualnih odnosa između muškaraca. Paragraf 175 Kaznenog zakona, koji su nacisti znatno pooštrili, tako je još dugi niz godina ostao na snazi u Saveznoj Republici Njemačkoj.

„Ta presuda spada među one zbog kojih se danas kao ustavni sudac čovjek pomalo mora sramiti“, izjavio je tadašnji predsjednik Saveznog ustavnog suda Andreas Voßkuhle 2019. u jednoj emisiji javnog servisa ARD-a.

Samo Karlsruhe može zabraniti političke stranke

Prema Temeljnom zakonu, Savezni ustavni sud može političke stranke proglasiti neustavnima, kao izraz sposobnosti demokracije da se obrani. Naravno, ako su za to ispunjeni potrebni uvjeti. I ako zabranu prethodno formalno zatraže Bundestag, Bundesrat ili savezna vlada.

To se dogodilo dva puta tijekom 1950-ih: ustavni suci 1952. zabranili su Socijalističku stranku Reicha (SRP), a 1956. Komunističku partiju Njemačke (KPD). Pokušaji zabrane Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) dvaput su propali u Karlsruheu. Sud je 2017. presudio da NPD doduše zastupa ciljeve koji su protivni ustavu, ali i naglasio da je ona za zabranu politički previše beznačajna. Trenutačno ne postoji opasnost da bi te ciljeve mogla i ostvariti, naglasio je Ustavni sud.

Ta je presuda važna i izvan tog konkretnog slučaja jer su sutkinje i suci njome postavili kriterije za buduće postupke zabrane stranaka.

Zaštititi sud od napada

Savezni ustavni sud štiti demokraciju i pravnu državu. No posljednjih godina, kao i nakon iskustava iz drugih zemalja, otvorilo se pitanje je li i sam sud dovoljno zaštićen. Što bi se dogodilo kada bi autoritarne snage jednog dana pokušale oslabiti ili paralizirati sud?

Kako se to ne bi moglo dogoditi tako lako, Bundestag je 2024. godine u Temeljni zakon unio nekoliko važnih pravila o načinu rada i strukturi suda.

Time je sud učinjen otpornijim i spremnijim za obranu vlastite neovisnosti.

Svečanost uz državni vrh

Crvene toge danas su ostale u ormaru - 16 sutkinja i sudaca zajedno s oko tisuću gostiju iz pravosuđa, politike i društva ovaj ponedjeljak obilježava jubilej Saveznog ustavnog suda. Svečani govor održao je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier, a u Karlsruheu su stigli i savezni kancelar Friedrich Merz te cjelokupni državni vrh.

Steinmeier je u svom govoru pozvao na zaštitu pravne države: „Mnogi ljudi u našoj zemlji zabrinuti su oko demokracije i pravne države“. Ujedno je podsjetio na „jačanje snaga na rubovima političkog spektra“, koje pod znak pitanja dovode i demokraciju i pravnu državu: „Zaštitimo naš Ustavni sud od mogućih napada onih koji preziru pravnu državu“, rekao je njemački predsjednik u Karlsruheu.

Bilanca nakon dva kola Lige nacija djeluje otrežnjujuće: zaostatak za vodećom Grčkom iznosi pet bodova. U četvrtak protiv Srbije, koja je još bez bodova i nalazi se na dnu ljestvice, pobjeda je imperativ. U suprotnom bi Njemačka već na polovici grupne faze mogla ozbiljno strahovati za ostanak u elitnom razredu Lige.

U nedjelju navečer gotovo nikoga nisu zanimali ni bodovi ni poredak. Čak su se i Grci, koji su se tek nedavno plasirali u najviši rang ovog natjecanja, manje radovali uspjehu u Ligi nacija nego svojoj prvoj pobjedi protiv Njemačke u 11. međusobnom susretu. Njemačka je pritom reprezentacija koja na dresu nosi četiri zvjezdice, po jednu za svaki osvojeni naslov svjetskog prvaka.

Schweinsteiger: "Postali smo prosječna momčad"

"To je vrlo jaka momčad", rekao je grčki izbornik Ivan Jovanović o „Elfu“.

Bastian Schweinsteiger vidi pak stvari nešto drukčije: "Postali smo prosječna momčad", analizirao je stručni komentator ARD-a nakon poraza 0:1 u Augsburgu.

Kada je Jürgen Klopp bio suočen s tom izjavom, na trenutak je zastao, ali joj nije želio proturječiti. Umjesto toga pokušao je opširno objasniti zašto je njegov prvi domaći nastup završio porazom.

Opet se pojavio "duboki blok"

Više je puta, sasvim razumljivo, istaknuo faktor vremena. Njemačka reprezentacija, barem ovaj kadar, bila je na okupu manje od tjedan dana prije početka natjecanja koje Klopp želi iskoristiti isključivo za upoznavanje igrača, njihovo testiranje, prepoznavanje problema i barem djelomično pronalaženje rješenja.

Za slabu predstavu protiv Grčke okrivio je i suparničku taktiku.

"Najteže u nogometu je igrati protiv dubokog bloka", rekao je te priznao:

"Nije izgledalo kao da smo pronašli rješenje za to."

Nedostatak individualne kvalitete

Teoretski su, smatra Klopp, trebali imati rješenje jer "postoji beskonačno mnogo načina da se to probije".

Njegova momčad, međutim, nije pronašla nijedan.

Jedan od načina je individualna kvaliteta, a upravo je o tome Schweinsteiger rekao ono što mnogi njemački nogometni navijači teško prihvaćaju.

"Više nemamo igrače koji prave razliku", rekao je svjetski prvak iz 2014. godine.

Prema Schweinsteigeru, samo Joshua Kimmich donosi kreativne trenutke. No upravo je Kimmich nakon utakmice priznao:

"Bili smo previše statični, nedovoljno kreativni i premalo smo se kretali."

Vratar Alexander Nübel još je preciznije sažeo problem:

"Imali smo puno posjeda lopte u zonama u kojima nam ona nije potrebna."

To je spoznaja stara barem koliko i Liga nacija, koja se prvi put igrala 2018. godine. Tko je vjerovao da će Jürgen Klopp svojim potpisom automatski riješiti taj problem, sada je dobio drukčiju sliku stvarnosti.

Promjena kadra

U tome i leži velika Kloppova dilema.

Kao što je naglašavao u svim analizama, intervjuima i konferencijama za medije proteklih dana, tako je i nakon poraza od Grčke ponovio da mu treba vrijeme kako bi od reprezentacije ponovno stvorio vrlo jaku momčad.

Istodobno je dodao da taj proces mora teći brže nego u klupskom nogometu.

Samo 15 minuta prema planu

Klopp sada želi uvježbavati obrasce igre za koje smatra da mogu donijeti uspjeh, kako bi momčad stekla sigurnost u obrani i promijenila pristup u napadu.

Cilj je odmaknuti se od sporog nogometa koji podiže postotak točnih dodavanja, ali rijetko dovodi loptu u protivnički kazneni prostor.

Kloppu se (sinoć) svidjelo tek 15 minuta nakon poluvremena jer je njegova momčad tada, kako je rekao, igrala upravo onako kako joj je pokazao tijekom odmora.

Zašto je nakon toga prestala igrati na isti način, sada tek treba istražiti.

Puno posla i malo vremena: to su problemi koji novog izbornika "Elfa" muče znatno više od zaostatka od pet bodova za Grčkom.

U sjevernoj etiopskoj regiji Tigraj ponovo su izbile borbe. Tigrajske snage pokrenule su veliku ofenzivu 23. rujna, a izviješteno je i o borbama u susjednim regijama Afar i Amhara. Ova eskalacija ugrožava krhki mir uspostavljen sporazumom iz Pretorije iz studenoga 2022., kojim je okončan prethodni rat u Tigraju.

No središnje pitanje u vezi s novim izbijanjem sukoba u Africi glasi: može li se on povezati s ratovima i suparništvima koja već destabiliziraju Afrički rog i Crveno more?

Martin Plaut, britanski novinar i stručnjak za Afrički rog, upravo u tome vidi opasnost. „Ako bi se sukob proširio, sasvim je moguće da bi se u sukob u koji su uključene Eritreja i Etiopija tada mogle uključiti i sudanske snage, što bi moglo cijelu regiju uvući u rat“, rekao je u intervjuu za DW.

Ta procjena rizika proizlazi iz činjenice da je nekoliko sukoba već geografski i politički povezano.

Afrička unija sada je također izrazila duboku zabrinutost zbog moguće daljnje destabilizacije. U izjavi od 23. rujna predsjednik Komisije Afričke unije Mahmoud Ali Youssouf upozorio je da novi politički i vojni savezi riskiraju poništavanje napretka postignutog od 2020. godine. Afrička unija pozvala je na hitan prekid djelovanja koja bi mogla povećati napetosti, obnovu izravnih pregovora u okviru sporazuma iz Pretorije i suzdržanost susjeda Etiopije. Također je zadužila bivšeg nigerijskog predsjednika Oluseguna Obasanja, visokog predstavnika Afričke unije za Afrički rog, da podrži diplomatske napore.

Intervencija Afričke unije pokazuje širi značaj krize: opasnost nije samo novi rat u Etiopiji, nego mogućnost širenja sukoba i izvan granica Etiopije.

Stari neprijatelji, novi savezi

Fronta za nacionalno oslobođenje naroda Tigraja (TPLF) nedavno se pridružila savezu šest drugih etiopskih oružanih skupina koji nastoji srušiti vladu premijera Abiya Ahmeda. Među njima je i pokret Amhara Fano, koji se tijekom prethodnog rata borio protiv TPLF-a.

Savez nije jedinstvena vojna sila. Njegove članice imaju različite političke ciljeve i teritorijalne interese. No njegovo stvaranje znači da bi se etiopska vlada mogla istodobno suočiti s više bojišta.

Borbe u Afaru posebno su značajne. U toj regiji se nalazi glavni prometni koridor koji povezuje Etiopiju, zemlju bez izlaza na more, sa Džibutijem, kroz koji prolazi velik dio etiopske međunarodne trgovine. Zato bi dugotrajne borbe u Afaru mogle ugroziti ključnu gospodarsku liniju.

A tu je i Eritreja.

Eritreja: prva karika u lancu

Tijekom rata u Tigraju od 2020. do 2022. godine, eritrejske snage borile su se uz etiopske savezne snage protiv TPLF-a. Od tada su se odnosi između Adis Abebe i Asmare pogoršali. Etiopske ambicije za pristup Crvenom moru dodatno su povećale zabrinutost Eritreje.

„Rat bi mogao eskalirati, a Eritreja bi u njega mogla biti uključena“, rekao je Plaut.

Etiopija je optužila Eritreju da podupire oružane skupine koje se bore protiv vlade, no Asmara je odbacila te optužbe. Zasad nije moguće utvrditi razmjer bilo kakvog izravnog eritrejskog angažmana.

No izravna intervencija Eritreje temeljito bi promijenila sukob - i povezala Tigraj s drugim ratom koji već bjesni odmah preko granice.

Sudan: gdje bi se sukobi mogli spojiti

U Sudanu se od 2023. godine vodi rat između Sudanskih oružanih snaga (SAF) i Snaga za brzu potporu (RSF). U sukob su uvučene i regionalne sile, a posljedica je jedna od najvećih humanitarnih kriza na svijetu.

Plaut tvrdi da su Etiopija i Eritreja već neizravno uključene na suprotnim stranama. „Etiopljani su na strani RSF-a i njegovog vođe Hemedtija“, rekao je. „Postoje dokazi da u zapadnoj Etiopiji postoji baza koja opskrbljuje i obučava borce RSF-a.“

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) suočeni su s optužbama da podupiru RSF, što oni niječu. Plaut navodi Eritreju, Egipat i Saudijsku Arabiju kao zemlje koje podupiru Sudanske oružane snage.

„Dakle, i Eritreja i Etiopija već neizravno igraju ulogu u ratu“, rekao je.

To je potencijalna veza između novog sukoba u Etiopiji i građanskog rata u Sudanu. Ako bi Etiopija i Eritreja ušle u izravna neprijateljstva, suparničke sudanske snage mogle bi imati poticaj da iskoristite novu situaciju. Borbe bi mogle dodatno ugroziti istočnu granicu Sudana i promijeniti opskrbne rute i vojne procjene.

Plaut vidi opasnost od lančane reakcije: „Budući da UAE podržava RSF, a Saudijci podržavaju Eritrejce i Sudanske oružane snage, situacija bi se mogla zaoštriti i mogli biste dobiti jedan sukob koji vodi u drugi.“

Njegov je zaključak vrlo jasan: „Tako cijela stvar postaje opći sukob u regiji.“

Veza s Crvenim morem

Potencijalni lančani sukob ne završava u Sudanu.

Bab el-Mandeb povezuje Crveno more s Adenskim zaljevom i Indijskim oceanom. Eritreja i Džibuti nalaze se na njegovoj zapadnoj strani, a Jemen na istočnoj. Rat u Jemenu već je pokazao kako nesigurnost oko Crvenog mora može poremetiti međunarodni pomorski promet i uvući vanjske sile.

Položaj Eritreje i njezina kontrola nad lukom Assab daju joj stratešku važnost koja daleko nadilazi Tigraj. Zato bi svako veće pogoršanje odnosa između Etiopije i Eritreje moglo utjecati na širu sigurnosnu arhitekturu Crvenog mora.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati također su razvili široke političke, gospodarske i sigurnosne interese diljem Afričkog roga. Njihovi se interesi na nekim područjima preklapaju, ali se na drugima razlikuju, osobito kada je riječ o Sudanu.

To nisu formalni vojni blokovi. Ali oni stvaraju mreže kroz koje novac, oružje, logistika i politički utjecaj mogu povezivati odvojene sukobe.

Do eskalacije ne mora doći

Ništa od ovoga ne znači da je regionalni rat neizbježan. Ne postoje dokazi o jednom vojnom savezu koji se proteže od Tigraja do Zaljeva. Etiopske oružane skupine imaju suprotstavljene interese, Eritreja bi mogla izbjeći izravnu intervenciju, a zaraćene strane u Sudanu imaju vlastite prioritete.

No sukobima nije potrebna zajednička zapovjedna struktura da bi postali međusobno povezani.

Rat u Tigraju od 2020. do 2022. godine odnio je stotine tisuća života i raselio milijune ljudi. Sporazum iz Pretorije zaustavio je velike borbe, ali mnogi politički i teritorijalni sporovi koji su bili u pozadini sukoba ostali su neriješeni.

Danas je Tigraj ponovno u ratu, dok se Etiopija suočava s nekoliko oružanih pokreta, Eritreja je potencijalni vojni akter, a Sudan je već zahvaćen građanskim ratom.

Plaut upozorava da bi humanitarne posljedice ponovno mogle biti teške. „Svakako postoji opasnost da ovo postane iznimno krvav sukob“, rekao je za DW. „Uostalom, u posljednjem ratu u Tigraju poginulo je šest stotina tisuća ljudi.“

No Plaut je dodao: „Nadajmo se da neće krenuti u tom smjeru.“

Važno je pitanje može li se spriječiti teritorijalno širenje sukoba i uključivanje vanjskih pokrovitelja.

Ako borbe ostanu uglavnom koncentrirane u Tigraju i susjednim regijama, humanitarne posljedice i dalje bi mogle biti katastrofalne. Ali ako Eritreja izravno uđe u sukob, ako se uključe sudanske snage ili se sukob sve više zaplete s interesima zemalja Zaljeva oko Crvenog mora, strateška se slika temeljito mijenja.

Novi rat u Etiopiji tada više ne bi bio samo etiopski građanski sukob, nego bi mogao postati dio šireg regionalnog sukoba koji se proteže od Sudana preko Afričkog roga i Crvenog mora do Jemena i Arapskog poluotoka.

I upravo zato bojišta Tigraja i Afara imaju važnost koja daleko nadilazi granice Etiopije.

Na krovovima i balkonima u Bugarskoj rijetko se vide solarni paneli. Umjesto toga, solarna energija proizvodi se na poljima, livadama i napuštenim industrijskim površinama. Od početka 2020-ih godina u zemlji niče sve više solarnih parkova.

Kako se proizvodnja električne energije ne bi morala ograničavati za vrijeme jakog sunca, od 2024. počelo se intenzivnije graditi baterijska spremišta energije. Prema podacima udruženja Solar Power Europe, Bugarska je 2025. već bila među pet vodećih europskih zemalja po kapacitetu baterijskih spremišta, iza Njemačke, Velike Britanije, Italije i Ukrajine.

Prema istraživanju bugarskog gospodarskog lista Capital, Bugarska raspolaže s oko 14,7 GWh baterijskog kapaciteta. Time su već tijekom ovog ljeta premašene godišnje prognoze organizacije Solar Power Europe. Nikola Gazdov, predsjednik bugarskog udruženja proizvođača i trgovaca energijom APSTE, očekuje da će se kapacitet do kraja godine povećati na čak 20 GWh.

Za usporedbu, Njemačka raspolaže s nešto više od 32 GWh kapaciteta, pokazuju podaci Battery Charts pri Sveučilištu RWTH Aachen. Većina tog kapaciteta nalazi se u privatnim kućanstvima, dok je u pogonu tek oko 7,35 GWh velikih baterijskih sustava.

Golema zarada kod investicije

Procvat u Bugarskoj potaknuo je europski fond za oporavak nakon pandemije korone Next Generation EU, ali većina ulaganja ipak dolazi iz privatnih izvora. Bugarsko Ministarstvo energetike sredstvima EU pokrenulo je program RESTORE i podržalo 113 projekata sa 700 milijuna eura. Time je, izračunao je gospodarski časopis Capital, privučeno više od dvije milijarde eura privatnog kapitala.

Nikola Gazdov govori čak o sedam milijardi eura ako se uračuna i infrastruktura. Za razliku od mnogih drugih zemalja, investitori sami financiraju priključke na mrežu te grade dalekovode i transformatorske stanice.

Poslovni model vrlo je jednostavan: električna energija danju se kupuje jeftino, a navečer prodaje skuplje. Prema podacima Capitala, punjenje baterija u prosjeku stoji 39 eura po megavatsatu, dok pražnjenje donosi 161 euro. „Spremište snage 150 MW može ostvariti prihod i do 70.000 eura dnevno. Ulaganje se isplati za tri godine, a vijek trajanja iznosi 20 godina. Takav prinos rijetko se viđa“, kaže Martin Vladimirov, energetski stručnjak Centra za proučavanje demokracije (CSD).

Koja je korist samim Bugarima?

Po njegovoj ocjeni, riječ je o najvećem koncentriranom ulaganju u posljednjih 30 godina od kojeg koristi ima relativno uzak krug gospodarstvenika. „Ali oni snose poduzetnički rizik i zasad im se to isplaćuje.“ Takav razvoj istodobno ubrzava energetsku tranziciju i donosi koristi potrošačima. Zahvaljujući baterijama, jeftina solarna energija može se koristiti dva do četiri sata kasnije, kada zbog klima-uređaja i kućanskih aparata potrošnja doseže vrhunac.

Na društvenim mrežama mnogi prigovaraju da procvat sektora ne osjećaju u vlastitom novčaniku. Međutim, kućanstva u Bugarskoj plaćaju državom određene fiksne cijene električne energije. Industrijska poduzeća struju kupuju na slobodnom tržištu i prema podacima APSTE-a plaćaju deset do 15 posto manje po kilovatsatu nego u susjednim zemljama.

Dok su Rumunjska i Mađarska zbog suše povremeno morale smanjivati proizvodnju u nuklearnim elektranama, Bugarska je mogla izvoziti viškove električne energije i pridonositi stabilnosti regionalne mreže. Bugarska spremišta preuzimaju i višak solarne energije iz Rumunjske i Grčke kako bi ga po potrebi kasnije prodala susjedima po višoj cijeni.

Dozvole u rekordnom roku

Velika zarada samo djelomično objašnjava rekordni rast. Nikola Gazdov, koji je ujedno član upravnog odbora organizacije Solar Power Europe, upozorava da cijene električne energije na europskim burzama zbog solarne i vjetroenergije sve češće padaju na nulu ili čak u negativno područje. No u mnogim zemljama postupci izdavanja dozvola za baterijska postrojenja traju znatno dulje. U Bugarskoj se odobrenja izdaju brzo, a velika postrojenja mogu se izgraditi i priključiti na mrežu u kratkom roku. Od početka planiranja do prvog ciklusa punjenja i pražnjenja prolazi najviše 18 mjeseci.

Uključivanje velikog broja novih postrojenja predstavlja izazov za elektroenergetsku mrežu, ali istodobno potiče njezinu modernizaciju i izgradnju novih vodova, kaže Gazdov. Energetski stručnjak CSD-a Martin Vladimirov dodaje da u bugarskoj mreži nema ozbiljnih uskih grla. Povijesno gledano, mreža je čak predimenzionirana. Nekada je opsluživala tešku industriju koja je danas uglavnom nestala. Iako gospodarstvo već 15 godina raste, potrošnja energije i dalje je manja nego u vrijeme prije tranzicije.

Baterije - gotovo isključivo kineske

Spremišta uglavnom grade i njima upravljaju europske tvrtke. Dosad najveće postrojenje, kapaciteta 650 MWh u Novoj Zagori, zajednički je projekt austrijske tvrtke Enery i njemačko-bugarske tvrtke Sunotec. Litijske baterije isporučila je kineska tvrtka Sungrow. Gotovo sve baterije koje se koriste u Bugarskoj uvoze se iz Azije. „Jednostavno nude najbolji omjer cijene i kvalitete“, kaže Gazdov. Izravnih kineskih ulaganja, međutim, gotovo i nema.

„Trošimo sredstva EU i pritom dodatno povećavamo ovisnost o Kini“, upozorava Martin Vladimirov iz Centra za proučavanje demokracije. „Nije jasno ni sadrže li pretvarači osjetljive komponente.“ Ipak, upravljanje postrojenjima i softver ostaju u bugarskim rukama. Vladimirov očekuje da će EU ubuduće pri dodjeli potpora više prednosti davati europskim proizvođačima.

Alternativa već postoji. Od kraja 2025. bugarska tvrtka IPS (International Power Supply) u blizini Sofije proizvodi velike baterijske sustave i pretvarače. Prema navodima tvrtke, gigatvornica je izgrađena za samo sedam mjeseci bez subvencija, a EU ju je uvrstio među strateški važne dobavljače. IPS namjerava do 2027. godišnje proizvoditi 15 GWh sustava za pohranu energije. No i za njih su, prema pisanju portala Balkan Green Energy News, i dalje potrebne baterijske ćelije iz Dalekog istoka.

Tržište još nije zasićeno

Program potpore RESTORE završio je krajem srpnja. Za sad je otvoreno pitanje, hoće li se nastaviti procvat baterijskih spremišta. No popis planiranih projekata i dalje je dug. Martin Vladimirov očekuje da će se tržište postupno zasititi. Što se više baterija priključuje na mrežu, to su manji prihodi po pojedinom sustavu. Osim toga, kako se bude smanjivao udio elektrana na ugljen u proizvodnji električne energije, padat će i cijene energije.

Razlika između podnevnih i večernjih cijena električne energije i dalje će postojati, ali više neće donositi iznimne zarade. Operateri baterijskih sustava ubuduće bi mogli zarađivati i pružanjem usluga stabilizacije elektroenergetske mreže.

Dok Bugarska nastavlja širiti proizvodnju solarne energije, već godinama stagnira razvoj vjetroelektrana. Zato u danima sa slabim sunčevim zračenjem nema mnogo viškova električne energije koje bi se moglo jeftino kupiti i pohraniti.

Nikola Gazdov ipak smatra da još ima prostora za rast. „Do zasićenja će doći tek kada i susjedne zemlje počnu graditi baterijska spremišta sličnim tempom“, uvjeren je. „Jugoistočna Europa trenutačno je svojevrsni laboratorij za takav razvoj.“ Po njegovom mišljenju, za Bugarsku je novo iskustvo biti u nečemu među prvima.

Nekoliko škola u Novosibirsku, gradu s oko 1,6 milijuna stanovnika na jugu Sibira, dobilo je od lokalnih vlasti udžbenik posvećen patriotizmu. To za DW tvrde učenici iz toga grada koji su govorili pod uvjetom anonimnosti.

Autori udžbenika pozivaju djecu da budu spremna umrijeti za domovinu. Homoseksualnost izjednačavaju s pedofilijom, Disneyjeve animirane filmove uspoređuju s pornografijom, ženama dijele savjete o tome kako upravljati svojim „čarima“, a Europljane opisuju kao „lopove, ubojice i lažljivce“.

„Umrijeti za narod i domovinu“

Kako navode autori, knjiga je zamišljena kao temelj za nastavu pod nazivom „Razgovori o važnim temama“, ciklus domoljubnih lekcija koje su u školski kurikulum uvedene 2022. godine.

Udžbenik nosi naslov Horizont. Temelji nacionalne samosvijesti i ne nalazi se na službenom popisu školske literature. U škole u Novosibirsku uveden je na inicijativu lokalnih vlasti. Njegov sadržaj, međutim, odražava politiku Kremlja, koji nastoji širiti državnu propagandu kroz obrazovne institucije.

Jedna od glavnih tema udžbenika jest ruski rat protiv Ukrajine. U više navrata tvrdi se da je blagoslov umrijeti za domovinu. „Ljubav uvijek podrazumijeva žrtvu. Žrtva branitelja domovine njegov je život“, piše jedan od autora.

Drugi tvrdi da savjesnog čovjeka obilježava spremnost da svoj život posveti „narodu i domovini“. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine u knjizi se opisuje kao „oslobodilački rat“. Navodi se da je ona za Rusiju svojevrsna kazna zbog raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih. „Tada nismo željeli braniti svoju snažnu i moćnu državu. Sada za svoj kukavički podanički odnos plaćamo životima muškaraca, žena i djece“, navodi se u udžbeniku.

Rusija nasuprot Zapadu

Autori knjige iznose stavove o gotovo svim područjima života i tvrde da su djeca „duhovno osakaćena računalnim igrama, holivudskim akcijskim filmovima, pornografijom i Disneyjevim animiranim filmovima“.

Pritom neprestano naglašavaju da je Rusija superiorna zapadnim zemljama. Čak se i „ruski narodni junaci“, tvrde autori, bore protiv zla i pomažu bližnjima, dok europski vitezovi „žude za junačkim djelima samo radi slave“.

Prema knjizi, europske države koje su nekada imale kolonijalna carstva pretvorile su „ubojstvo, laž i pljačku“ u zakon kroz osvajanje i pokoravanje novih teritorija.

Nasuprot tome, tvrdi se da Rusija „nikada nije izrabljivala svoje brojne narode“, nego je samo poboljšavala njihove životne uvjete. Pritom se ne spominju ni kultura autohtonih naroda Rusije ni bilo koja religija osim kršćanstva i „slavenskog poganstva“.

Kako učenici doživljavaju udžbenik?

Ideja da treba „umrijeti za domovinu“ strana je 16-godišnjem Ilji, učeniku jedne škole u Novosibirsku koji je pročitao knjigu. „To je dokaz da država želi još topovskog mesa“, kaže on za DW. Prema njegovu mišljenju, takvi pozivi zapravo znače da se ne umire „za domovinu“, nego „za interese i ambicije predsjednika“.

Prije nekoliko godina Ilja je počeo gledati videe Alekseja Navaljnog, preminulog kremaljskog kritičara. Za njega se zainteresirao nakon objave Navaljnovih istraživanja o „Putinovoj palači“.

Kada je počeo rat protiv Ukrajine, vjerovao je da je riječ o privremenoj situaciji koja će brzo završiti. Njegov se odnos prema vlastima promijenio nakon što su ruske vlasti blokirale ili ograničile pristup platformama YouTube i Discord, koje je često koristio. „Iz inata“ je instalirao VPN, počeo pratiti oporbene političare i čitati neovisne medije. Kako kaže, tada je postao svjestan okrutnosti i besmislenosti rata te počeo oštro kritizirati postupke vlasti.

„Domoljubni odgoj“ u školama

Prema Iljinim riječima, državna propaganda tijekom posljednje četiri godine postala je sastavni dio nastave. „Razgovori o važnim temama“ održavaju se svakog ponedjeljka na prvom satu.

Osim toga, uvedeni su i novi predmeti kao što su „Osnove sigurnosti i zaštite domovine“ te program „Rusija – moji horizonti“, koji je formalno posvećen izboru budućeg zanimanja, ali istodobno promovira „državna postignuća“. U škole se danas pozivaju i sudionici rata protiv Ukrajine.

No „domoljubni odgoj“ ne zaustavlja se na nastavi. Ilja se prisjeća kako je ravnateljica škole ukorila učenika zbog majice s natpisom na engleskom jeziku. „Mladiću, jeste li svjesni da se na vašoj majici nalaze riječi na jeziku zemalja koje nam nisu prijateljski naklonjene? Jedan poziv Federalnoj službi sigurnosti riješit će problem!“, rekla mu je.

Posebno mu je ostalo u sjećanju školsko okupljanje povodom 9. svibnja, Dana pobjede nad nacističkom Njemačkom. Tom su prilikom ravnateljica i njezin zamjenik usporedili „Veliki domovinski rat“, kako se u Rusiji naziva rat Sovjetskog Saveza protiv nacističke Njemačke, s ratom protiv Ukrajine te poručili da će Rusija i ovoga puta izdržati i pobijediti.

Shvaćaju li učenici da je riječ o propagandi?

I 16-godišnji Aleksej, također učenik iz Novosibirska, kaže da mnogi njegovi vršnjaci izbjegavaju „domoljubna događanja“. Njegov pogled na politiku oblikovalo je ograničavanje pristupa YouTubeu, koje je počelo 2024. godine usporavanjem rada te platforme. „Počeo sam istraživati zašto je YouTube blokiran. Jer ništa se ne događa slučajno. Tako se rodio moj interes za politiku“, kaže Aleksej.

Tada je, dodaje, shvatio da vlasti žele ukloniti neistomišljenike i ograničiti slobodu izražavanja. „Volim slobodu i zato me to jako pogodilo.“

Ilja vjeruje da većina učenika propagandu ne shvaća ozbiljno. „S jedne strane, na nastavi se tome smijemo, barem moji prijatelji. S druge strane, uglavnom nam je svejedno. Neki jednostavno ne slušaju, žive svoj život. Vrlo smo dobri u tome da šutimo i ne govorimo previše o tome“, priznaje.

Tek jedan njegov školski kolega podržava državnu propagandu i sudjeluje u „Pokretu prvih“, organizaciji koja podsjeća na nekadašnje sovjetske pionire.

Na koga propaganda djeluje?

Dima Zicer, pedagog i autor podcasta na ruskom jeziku Voljeti, a ne odgajati, nakon početka rata preselio se u Estoniju. Prema njegovim riječima, „mnogi učenici zadovoljni su time što pripadaju putinovskoj većini koja ne razmišlja previše i polazi od logike: 'Sve ćemo pobijediti, mi smo jači od svih'.“

U razgovoru za DW priznaje da ne postoje statistički podaci koji bi to potvrdili, ali se poziva na vlastito iskustvo rada s djecom u Rusiji. Kaže da je u kontaktu s brojnim očajnim roditeljima koji ozbiljnost situacije često shvate tek kada njihova djeca iz škole počnu donositi parole poput „Sve ćemo ih uništiti“ i „Putin je sjajan“, kao i neprijateljske predodžbe o navodnim nacistima i fašistima u Ukrajini.

Aleksej i Ilja ne dijele takve stavove. Obojicu zabrinjava nestabilna situacija u zemlji. Kada govore o budućnosti, slažu se da rat u Ukrajini mora završiti. Nijedan ne planira ostati u Rusiji nakon završetka školovanja.

Ilja kaže da priželjkuje Rusiju bez internetskih blokada, mirnu i otvorenu prema svijetu, Rusiju koja neće stalno voditi ratove. I Aleksej želi isto: „Želim da kaos, rat i sva ograničenja konačno završe.“

Cijene kuća i stanova u Njemačkoj nastavile su rasti. U drugom tromjesečju ove godine nekretnine u prosjeku su bile 0,6 posto skuplje nego godinu dana prije. To je prema preliminarnim podacima objavio njemački Zavod za statistiku. Time su cijene porasle sedmi put zaredom. Međutim, rast se nastavio usporavati.

Za prvo tromjesečje statističari su korigirali prethodno objavljeni rast s 1,4 na 1,2 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U usporedbi s prvim tromjesečjem 2026. nekretnine su u proljeće poskupjele za 0,3 posto.

U sedam najvećih njemačkih gradova, Berlinu, Hamburgu, Münchenu, Kölnu, Frankfurtu na Majni, Stuttgartu i Düsseldorfu - redom metropola gdje su cijene već bile astronomske i lako su mogle i premašiti 10.000 eura po četvornom metru, cijene stanova u drugom tromjesečju čak su blago pale. U usporedbi s istim tromjesečjem prethodne godine bile su niže za 0,4 posto, a u odnosu na prvo tromjesečje za 0,5 posto. Razina cijena u velikim gradskim središtima ipak je i dalje razmjerno visoka.

Stanova i dalje nedostaje

U velikim gradovima i općinskim središtima osim tih najvećih metropola, cijene i dalje rastu: poskupjeli su za 2,0 posto u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine. U usporedbi s prvim tromjesečjem cijene su porasle za 0,5 posto.

U gusto naseljenim ruralnim okruzima vlasnički stanovi bili su jeftiniji nego godinu dana prije. Cijene su pale za 1,8 posto. U odnosu na prvo tromjesečje smanjile su se za dodatnih 1,3 posto.

Veći broj novih stanova jedan je od deklariranih ciljeva ove crveno-crne njemačke vlade. I prethodna vlada, predvođena SPD-om, namjeravala je graditi 400.000 stanova godišnje, ali taj cilj nije ostvarila. Prema procjenama, Njemačkoj nedostaje oko milijun stanova.

Njemačka vlada želi ubrzati stambenu gradnju i takozvanim „građevinskom olujom”. Brži postupci izdavanja dozvola trebali bi pojednostavniti proces. Istodobno, visoki troškovi gradnje stvaraju poteškoće i privatnim i profesionalnim investitorima. A dok još uvijek nije uravnotežen odnos ponude i potražnje na tržištu nekretnina što neminovno vodi većim cijenama, bitan razlog ovom sporijem rastu jesu trenutne kamate na stambene kredite: nedavno su porasle na preko četiri posto.

Potpuno neočekivano, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul sastao se s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom na marginama Opće rasprave UN-a. Wadephul je u New York doputovao kao zamjenik saveznog kancelara Friedricha Merza.

Razgovor u ruskoj prostoriji za sastanke u zgradi Ujedinjenih naroda završen je nakon 20 minuta rukovanjem dvojice ministara.

To je prvi bilateralni susret ministara vanjskih poslova dviju zemalja nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., a prema Wadephulovim riječima, do njega je došlo uz posredovanje trećih strana. „Pristupile su mi brojne kolege iz drugih zemalja i rečeno mi je da je Rusija spremna za razgovor“, izjavio je savezni ministar vanjskih poslova u intervjuu za emisiju „Tagesthemen“ javnog servisa ARD.

Mnogi su mu, kako kaže, savjetovali da održi taj sastanak, a neki su ga čak i molili da to učini.

Wadephul: Incident s dronom „prešao je granicu“

„Bio je to intenzivan razgovor. Naravno, oko ključnih pitanja nismo postigli suglasnost“, rekao je Wadephul, dodajući da je Lavrovu „ponudio deeskalaciju, posebno kada je riječ o situaciji u Ukrajini, ali da to zasad nije naišlo na otvorene uši“.

Prema Wadephulovim riječima, razgovaralo se i o izvozu žitarica iz Ukrajine i Rusije. „Zemlji poput Egipta to je hitno potrebno. Tamo postoji opasnost od gladi.“

Tema je bio i incident s dronom u zračnoj luci Leipzig/Halle. „Dron koji je doista mogao dovesti do pada zrakoplova aktiviran je preko ruskih agenata.“ Wadephul je rekao da je Lavrovu jasno dao do znanja „da je time prijeđena granica, da očekujemo da se tako nešto više ne ponovi i da smo u svakom trenutku spremni reagirati“.

Njemačka vlada smatra Rusiju odgovornom za incident s neeksplodiranim dronom-kamikazom u zračnoj luci Leipzig/Halle, dok Moskva odbacuje svaku odgovornost.

Wadephul je također naglasio da njemačka potpora Ukrajini ostaje „potpuno nepokolebljiva“ te da Rusija sada mora sjesti za pregovarački stol. „Nema nikakvog opravdanja za ovaj rat koji odnosi bezbrojne žrtve, uključujući i ruske, ali prije svega među civilnim stanovništvom u Ukrajini.“

Wadephul: Ispravno je da razgovaramo jedni s drugima

Wadephul ne smatra da prihvaćanje izravnog razgovora s Lavrovom predstavlja zaokret u njemačkoj vanjskoj politici. Ističe da Njemačka brani međunarodno pravo i stoji uz Ukrajinu.

Nažalost, Rusija trenutačno nije spremna okončati rat, dodao je Wadephul u intervjuu za „Tagesthemen“.

„Unatoč tome, smatram da je ispravno što razgovaramo jedni s drugima. Znate, s prijateljima ne morate pregovarati, s protivnicima morate. To je jedno od ključnih načela vanjske politike koje vrijedi i u ovom slučaju.“

Iako razgovor nije doveo do konkretnog pomaka, prema njegovim riječima imao je smisla. „Svima onima koji stalno ponavljaju da Njemačka mora pregovarati i da jednom mora razgovarati s Rusijom, sada odgovaram: upravo to i činimo. A Rusija, nažalost, u ovom trenutku ne pokazuje nikakvu spremnost za zauzimanje konstruktivne pregovaračke pozicije.“

O tome hoće li uslijediti novi razgovori, prije svega će odlučivati ruska strana, izjavio je šef njemačke diplomacije. „Ako je Rusija spremna razgovarati konstruktivno i, prije svega, ako je spremna obustaviti svoj rat protiv Ukrajine, tada će sigurno biti moguće razgovarati.“

Lavrov: Mogli ste me nazvati telefonom

Lavrov nakon sastanka s Wadephulom ne vidi nikakav napredak. „Kada pogledam svakodnevne javne izjave Berlina, nisam čuo ništa novo“, rekao je Lavrov za novinsku agenciju dpa.

Dodao je da je njemačkom ministru poručio: „Mogli ste me jednostavno nazvati telefonom i reći mi: ‘Pročitajte moju izjavu’.“

Njemačka je, tvrdi Lavrov, sastanak zatražila u „posljednjem trenutku“, dan ranije. Prema riječima ruskog ministra, tijekom razgovora stekao se dojam „da je u pozadini lebdjela poruka: ‘Došao sam k vama, spustio sam se na vašu razinu’.“

To je prvi razgovor na toj razini od početka ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine 2022. godine. Tadašnja njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (Zeleni) sastala se s Lavrovom u Moskvi u siječnju 2022.

Od tada su se njemački i ruski dužnosnici susretali na istim međunarodnim skupovima, ali nije bilo izravnih razgovora između ministara vanjskih poslova.

Prema ocjeni njemačkih medija, ovaj bi razgovor mogao biti povezan s intenzivnim diplomatskim aktivnostima iza kulisa. Uoči summita skupine G20 u Miamiju u prosincu, na koji je američki predsjednik Donald Trump pozvao i ruskog predsjednika Vladimira Putina, otvara se prostor za „opipljive i konkretne pregovore“.

Lavrov: Nastavit ćemo rat

Lavrov je nakon sastanka s Wadephulom održao govor u okviru Opće rasprave UN-a u kojem je europske države optužio za raspirivanje rata. Kazao je da Zapad opskrbljuje ukrajinsku vladu oružjem te pomaže Kijevu da „usmjerava dronove i rakete na civile i civilnu infrastrukturu“.

Prema njegovim riječima, europske zemlje čine sve kako bi osujetile izglede za mirovne pregovore o Ukrajini. „Budući da u Europi uviđaju uzaludnost svojih napora, čine sve da spriječe mirno rješenje i osujete izglede za pregovore za koje su mnogi zainteresirani, uključujući i administraciju američkog predsjednika Donalda Trumpa“, rekao je Lavrov.

Ruski ministar pritom je naglasio da će se rat protiv Ukrajine nastaviti. „Naša borba za istinu i pravdu bit će dovedena do kraja“, poručio je, dodajući da će vojni ciljevi biti ispunjeni "bez obzira na cijenu".

Wadephul sam zastupa Njemačku

Wadephul je soj govor na Općoj skupštini održao vrlo kasno za zemlju veličine i važnosti Njemačke. Prije toga on je bio i u Ottawi gdje je razgovarao s predstavnicima kanadske vlade. Razlog za to kasno obraćanje u New Yorku je u protokolu: u redoslijedu govornika u impozantnoj zgradi UN-a na East Riveru, zemlje koje šalju svoje predsjednike ili šefove vlada u New York uvijek imaju prednost. Za Njemačku bi to bio kancelar Friedrich Merz (CDU).

No, on je ostao je u Berlinu. Nakon teških poraza svoje konzervativne stranke na pokrajniskim izborima u Saskoj-Anhaltu i Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju, pod tolikim je pritiskom u Njemačkoj da je naglo otkazao putovanje u SAD. To je izazvalo znatnu uznemirenost u New Yorku. Tako je Wadephul sada morao, uz sve drugo, iza kulisa puno uvjeravati i objašnjavati zašto šef nije došao.

Situacija se sve više zaoštrava: Grčka se žali na povrede zračnog prostora, na turske nacionalne parkove na moru, koje smatra nezakonitima, kao i na premještanje turskih postrojbi na obalu.

S druge strane, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan poziva Grčku da prekine "militarizaciju" svojih otoka. Njegov ministar vanjskih poslova Hakan Fidan zbog toga govori o sigurnosnoj prijetnji za Tursku.

Grčka se naoružava

Mary Bossis emeritirana je profesorica međunarodne sigurnosti na Sveučilištu u Pireju. Ona upozorava na novo razdoblje: "Svjedočimo sve većoj eskalaciji i prijetećoj retorici i s turske i s grčke strane. Sve to, kao i nesigurno regionalno i međunarodno okruženje, pridonosi tome da bi ove napetosti mogle dosegnuti ekstremniju točku."

Grčka se vlada sada oslanja na odvraćanje. Načelo je jednostavno: tko želi mir, bolje da se pripremi za rat. Krajem kolovoza Grčka je s Izraelom sklopila višemilijunski ugovor o naoružanju. Naziv je projekta "Ahilov štit". Grčka će dobiti sveobuhvatan sustav protuzračne obrane, a istodobno ulaže u vlastitu obrambenu industriju.

Destabilizirana regija

Prema mišljenju grčkog analitičara i novinara Johna Psaropoulosa, riječ je isključivo o samoobrani: "Iz grčke perspektive, destabilizacija regije oko Ukrajine, a sada i u Perzijskom zaljevu i na Crvenom moru, loša je vijest za obuzdavanje ovog sukoba s Turskom." Zbog tih sukoba nastala je "atmosfera bezakonja", u kojoj je "rat normaliziran".

Novinar Psaropoulos žali se da se sukobu s Turskom u Europi i Njemačkoj pridaje malo pažnje. No što se dulje sukobi ostavljaju neriješenima, veća je vjerojatnost da će dugoročno nastati ozbiljni problemi. "Grčka Tursku smatra potencijalnom Rusijom. Percepciju prijetnje koju Europa danas ima prema Rusiji, Grčka već dugo ima prema Turskoj", kaže on.

Istraživač: "Nema suglasnosti ni oko toga što je zapravo sporno"

Ova percepcija ima dugu povijest koja seže do vremena Osmanskog Carstva. Posljednjih desetljeća, posebno nakon turskeinvazije na Cipar 1974. godine, Grčka i Turska iznova su se sukobljavale oko različitih pitanja u Egejskom moru.

Ronald Meinardus doktorirao je na ovu temu i već dugo živi u Grčkoj. Danas radi kao znanstveni suradnik u atenskom think tanku ELIAMEP. "Nema suglasnosti oko toga što je zapravo sporno, niti oko toga kako te sporne točke treba riješiti", kaže on. Sukob je u pat-poziciji.

Turska želi promijeniti status quo

Za grčku je vladu, primjerice, pitanje prava na proširenje teritorijalnih voda oko egejskih otoka na 12 nautičkih milja jasno. To pravo, naime, omogućuje Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora.

Međutim, turski je parlament još 1995. godine odlučio da bi takav potez Grčke smatrao razlogom za rat.

Turska strahuje da bi, zbog velikog broja grčkih otoka, međunarodne vode u Egejskom morumogle biti znatno smanjene, čime bi turski pomorski promet bio drastično ograničen.

No postoji još mnogo spornih pitanja. Turska, primjerice, govori o određenim "sivim zonama" u kojima suverenitet nad pojedinim otocima i nenaseljenim hridima nije razjašnjen. Iz grčke perspektive, njihov je status, međutim, jasno uređen.

Promatrač Meinardus smatra da Turska namjerno primjenjuje strategiju proširivanja broja spornih pitanja: "Što je košara sporova manja, manje su šanse da iz nje nešto izvučeš. No što više stvari ubaciš u nju, veća je šansa da ćeš nešto moći oduzeti", opisuje on tursku strategiju.

Status quo je, zapravo, u interesu Grčke. "A taj status quo Turska želi promijeniti. Turska je revizionistička sila", kaže Meinardus.

Turski politolog govori o "obiteljskom sukobu"

Grčki promatrači, između ostalog, ukazuju na tursku doktrinu "Plava domovina", o kojoj bi uskoro trebalo raspravljati u parlamentu. Ona predviđa značajno širenje turskih zona utjecaja na Sredozemlju. Kritičari govore o neoosmanskim ekspanzionističkim planovima.

Politolog Hüseyin Bağcı iz Ankare, međutim, pokušava smiriti situaciju: "Između Turske i Grčke ne bi moglo doći do vojnog sukoba jer su obje strane članice NATO-a i to ne mogu učiniti. To je obiteljski sukob i njega treba riješiti unutar NATO-a, ali i unutar Europske unije."

Unutarnjopolitički motivi?

To što je Turska sada u priobalnu regiju južno od Izmira poslala nešto više od 2.000 vojnika znak je da je spremna boriti se. No predsjednik Erdoğan ionako nije zainteresiran za rat, smatra Bağcı.

Stručnjaci se slažu oko toga da je mnogo toga motivirano unutarnjom politikom. U Grčkoj se na proljeće održavaju izbori, a premijer Kyriakos Mitsotakis ne želi djelovati slabo.

Jedno je sigurno: vrijeme "mirnih voda", kako je nazvano razdoblje smirivanja odnosa nakon Erdoğanova posjeta Ateni 2023. godine, prošlo je.

Crnogorski parlament posljednjih je godina bio poprište brojnih neuobičajenih situacija i političkih manevara, ali se ovoga tjedna prvi put dogodilo da dio vladajuće većine praktički "pobjegne" iz Skupštine iako vladajuće stranke i dalje imaju komotnu većinu.

Zahtjev oporbene Demokratske partije socijalista (DPS) za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića iz Nove srpske demokratije (NOVA), nakon što je uputio sućut povodom smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, u početku se činio kao još jedan bezuspješan pokušaj. Međutim, s vremenom je postao ozbiljna prijetnja Mandiću, toliko da je dio vlasti odbio doći u parlament i osigurati kvorum za sjednicu.

Dolazak još samo dvojice zastupnika značio bi raspravu i moguću smjenu Mandića jer su njegovo razrješenje podržavali i pojedini zastupnici vladajuće većine.

Mandiću je pomogao i dio formalne oporbe okupljen oko Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića, glavnog političkog saveznika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Crnoj Gori. Zastupnici DNP-a također nisu došli na sjednicu te su, zajedno s većinom zastupnika vlasti, od kojih su se neki zadržavali u skupštinskim hodnicima, omogućili da Mandić ostane na dužnosti.

Kaotična sjednica kao uvod u novu krizu

Sam pokušaj održavanja sjednice protekao je kaotično, uz prosvjede oporbe koja tvrdi da Mandić sjednicu nije formalno otvorio niti je utvrdio postojanje kvoruma. Mandić, s druge strane, tvrdi da jest, no to nije bilo moguće neovisno provjeriti jer je zabranjen televizijski prijenos, a novinarima nije bio dopušten ulazak u dvoranu. Za oporbu je riječ o "brutalnom kršenju Ustava Crne Gore i Poslovnika Skupštine" te o "teškom porazu parlamentarne demokracije".

Zbog toga su oporbene stranke najavile da neće osigurati potrebnu dvotrećinsku većinu zaizmjene Ustava Crne Gore, što je jedan od preduvjeta za zatvaranje pojedinih pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. „Nema suradnje s vlašću dok ne omoguće raspravu o smjeni Mandića, a onda neka svaki zastupnik glasa prema vlastitoj savjesti“, poručile su oporbene stranke.

Crnogorski novinar Neđeljko Rudović smatra da je Mandićev manevar kojim je potpuno izbjegnuta rasprava o njegovoj smjeni izravno doveo do odluke oporbe predvođene DPS-om da ne sudjeluje u glasovanju o ustavnim promjenama. „Tako da je ovo sigurno uvod u novu političku napetost, vrlo vjerojatno i novo posredovanje predstavnika Europske unije te još jedna demonstracija političke nezrelosti koja već dugo dominira crnogorskom političkom scenom“, rekao je Rudović za DW.

Iz Europske unije odmah je upućen poziv svim političkim akterima da nastave rad na završetku pregovora, a moglo se čuti i tumačenje da „zastupnici imaju pravo i ne doći na sjednicu“.

To je dodatno ojačalo poziciju vladajuće većine i samog Mandića, koji tvrdi da je riječ o pokušaju „zaustavljanja sve veće integracije i napretka srpske zajednice u Crnoj Gori i sveobuhvatnog pomirenja“.

Istodobno je ustvrdio da su čelnici DPS-a „ljubomorni i ljuti jer više nemaju apsolutnu vlast“. „Posljednje tri godine, za razliku od diskriminacije i zapostavljanja koje su Srbi trpjeli 20 godina pod DPS-om i njegovim liderom Milom Đukanovićem, bile su najbolje ne samo za srpski narod u Crnoj Gori nego za sve njezine građane“, poručio je Mandić.

Postoji li utjecaj Beograda?

Uz optužbe da je vlast vlastite zastupnike „zaključala“ kako bi spriječila održavanje sjednice, DPS je ustvrdio i da je presudan utjecaj na rasplet događaja imao Aleksandar Vučić. Ta se tvrdnja odnosi na činjenicu da trojica zastupnika DNP-a Milana Kneževića nisu došla na sjednicu.

Tako su se u istoj političkoj poziciji našli Knežević, koji je početkom godine napustio vladajuću većinu i potom oštro kritizirao premijera Milojka Spajića i njegov Pokret Europa sad (PES), zatim sam Mandić, ali i Spajić. Premijer je izjavio da je „neprihvatljivo da oporba koči europski put Crne Gore zbog Mandića“ te poručio da se oporbene stranke „ne trebaju ljutiti što njihova inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine nije uspjela“.

Zanimljivo je da su i Spajić i Mandić posljednjih mjeseci bili česta meta beogradskih tabloida bliskih Vučiću, koji su ih optuživali za navodnu izdaju srpskih nacionalnih interesa.

Mandić je ranijih godina znao slaviti izborne pobjede Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) u njezinu stožeru u Beogradu. Tijekom ove godine donekle se politički distancirao od Vučića, no potpora koju je sada dobio od Kneževića ponovno je potaknula stare sumnje.

Sve se to događa uoči parlamentarnih izbora u Srbiji 25. listopada. Dok je prije nekoliko godina uvjerljiva većina Srba u Crnoj Gori, koji čine oko 33 posto stanovništva, podupirala Vučića kada je riječ o političkim zbivanjima u Srbiji, danas postoje i oni koji otvoreno podržavaju studentski pokret i njegove zahtjeve.

Prema Rudovićevim riječima, velik dio crnogorske političke scene i javnosti priželjkuje političke promjene u Beogradu i normalizaciju odnosa sa Srbijom, bez svakodnevnih tenzija koje su, kako tvrdi, često namjerno izazivane.

„Vučić je nastavio stare obrasce: bjesomučnu proizvodnju tabloidnih izmišljotina kojima širi lažne priče o neprijateljima Srbije koji joj navodno pripremaju tko zna kakvu štetu, predstavljajući pritom sebe kao spasitelja. Istodobno nastoji ojačati svoj utjecaj u Crnoj Gori kroz političke saveznike i medijsku logistiku. Crnoj Gori je potrebno da se usredotoči na svoje ciljeve, prije svega na članstvo u Europskoj uniji, i zato joj je u interesu drukčija, prijateljska Srbija koja, ako već ne može pomoći, barem neće stvarati prepreke“, kaže Rudović.

EU ponovno pokušava posredovati

Dok će svi relevantni politički akteri u Crnoj Gori s velikim zanimanjem pratiti rasplet izbora u Srbiji do 25. listopada, nije isključeno da bi se pitanje Mandićeve smjene ponovno moglo naći na dnevnom redu i prije toga.

Oporba je najavila da će ponovno tražiti raspravu na redovitom zasjedanju Skupštine koje počinje sljedećeg mjeseca.

Do tada bi se mogla intenzivirati i diplomatska aktivnost Europske unije s ciljem da vlast i oporba ponovno sjednu za pregovarački stol i dogovore provedbu preostalih koraka potrebnih za ostvarenje cilja koji, barem formalno, dijele svi politički akteri u zemlji – članstva Crne Gore u Europskoj uniji.

Stručnjaci uvijek iznova upozoravaju kako bi umjetna inteligencija mogla izmaknuti ljudskoj kontroli i ugroziti čovječanstvo. No prije nego što se umjetna inteligencija okrene protiv čovječanstva, mogla bi dovesti do toga da se sami ljudi okrenu jedni protiv drugih.

Istraživači sa Sveučilišta Campinas u Brazilu (UNICAMP) utvrdili su kako popularni AI chatbotovi daju drugačije odgovore kada im se predstave pretpostavljeni politički stavovi korisnika. To zapravo vodi tome da korisnici takvo "prilagođeno" slaganje lako mogu pogrešno shvatiti kao neovisnu procjenu, što bi moglo dodatno produbiti političku polarizaciju.

„Ideološki kameleoni“

U ispitivanju se koristilo 112 tvrdnji koje su obuhvaćale sedam područja brazilske politike, uključujući gospodarstvo, javnu sigurnost, socijalnu skrb, korupciju i okoliš.

Svaki model testiran je u tri uvjeta: kao korisnik gdje AI nije mogao imati bilo kakvu informaciju o njegovim političkim stavovima, kao korisnik koji se pokazao da je sklon lijevoj političkoj orijentaciji i korisnik desnog viđenja političkih problema.

U prvom slučaju, 20 od 21 modela davalo je odgovore koji su se nalazili na lijevoj strani političke ljestvice istraživača, premda su neki bili blizu političkog centra. Grok 4.1 bio je jedini model koji se našao na desnoj strani ljestvice.

Unatoč tim razlikama u početnim pozicijama, svi modeli pomaknuli su svoje odgovore prema političkoj orijentaciji korisnika.

„Najviše nas se dojmilo, koliko je rašireno bilo to ponašanje“, rekao je za DW Zanoni Dias, informatičar sa brazilskog sveučilišta. „Svi modeli koje smo istraživali su pomaknuli izražene stavove prema političkoj orijentaciji koju je korisnik naveo, iako se znatno razlikovala veličina tog pomaka.“

Istraživači su modele opisali kao „ideološke kameleone“ te su razvili „indeks kameleona“ koji mjeri koliko se pojedini model pomaknuo. Najmanje su se mijenjali odgovori modela Meta Llama 3.1 8B i DeepSeek V3.2. Među najviše "prilagodljivim" modelima su bili Google Gemma 3 27B i OpenAI GPT-5 Nano.

Kad nam se računala ulizuju...

Prilagođavanje odgovora publici samo po sebi nije problematično. Chatbot može promijeniti rječnik, primjere ili razinu pojedinosti ovisno o korisniku.

No modeli su mijenjali više od jezika ili tona. Mijenjale su se i njihove političke prosudbe. „Ključna je razlika između prilagodbe načina na koji se odgovor prenosi i promjene samog sadržaja procjene“, objašnjava Dias.

„Modelima nismo naložili da se slažu s korisnikom niti da odgovaraju kao stranački predstavnici. Unatoč tome, njihove su se prosudbe pomicale prema korisnikovoj strani.“

Istraživači to tumače kao političko ulizivanje: sustavi umjetne inteligencije odražavaju ono što korisnici žele čuti.

Jedno moguće objašnjenje leži u načinu na koji se chatbotovi formiraju kao sugovornici: ljudi su ti koji "nagrađuju" odgovore koje smatraju korisnima ili prihvatljivima pa se slaganje s korisnikom pogrešno izjednačava s korisnošću.

Stakleno zvono znanja i uvjerenja

Društvene mreže mogu učvršćivati uvjerenja tako što neprestano preporučuju sadržaje s kojima se korisnik slaže, ali chatbot bi mogao otići i korak dalje. Mogao bi stvoriti još osobniji zatvoreni okrug, oblikovati argumente za određenog korisnika, odgovarati na njegove prigovore i tijekom razgovora dodatno usavršavati svoje argumente.

Najgore je što korisnici i takve, namještene odgovore shvaćaju kao "nepristranu" analizu, nesvjesni da ono što chatbot zna o njima može utjecati na njegove procjene.

„Problem je u tome što isti sustav može potvrđivati suprotne političke stavove različitim korisnicima, a da svatko od njih tu potvrdu doživljava kao neovisnu procjenu“, kaže nam informatički stručnjak.

Više vjerujemo računalu nego ljudima

Što je posebno zanimljivo, ljudska bića načelno - vjeruju AI. Istraživanje američkog znanstvenika Zakaryja Tormale sa Sveučilišta Stanford pokazuje kako su ljudi osobito skloni prihvatiti argumente za koje vjeruju da ih je izradila umjetna inteligencija.

„Ljudi umjetnu inteligenciju često doživljavaju kao informiraniju, objektivniju, manje pristranu i manje sklonu indoktrinaciji drugih nego što bi bila druga osoba“, rekao je Tormala za DW. „To može smanjiti njihovu obrambenu reakciju i učiniti ih spremnijima da saslušaju ono što umjetna inteligencija ima za reći.“

Takvo povjerenje moglo bi povećati utjecaj političkog ulizivanja: „Dobro je poznato da su ljudi sigurniji u vlastita uvjerenja kada vide da ih drugi potvrđuju“, objašnjava Tormala. „Kad ljudi postanu sigurniji u svoja uvjerenja, obično postaju i otporniji na protuargumente.“

Doduše, nema dokaza je li tako djeluje i to ulizivanje korisnicima od umjetne inteligencije, ali je takva mogućnost u najmanju ruku vjerodostojna.

Vodi li ulizivanje još većem jazu u društvu?

Studija brazilskog sveučilišta nije ispitivala, može li političko ulizivanje doista promijeniti uvjerenja ili ponašanje korisnika. Mjerila je samo promjene u odgovorima modela.

„Naša studija pokazuje da se odgovori modela mijenjaju u kontroliranim uvjetima“, rekao je Dias. „Ne pokazuje jesu li korisnici krenuli prema ekstremnim stavovima, postali radikalniji ili skloniji sukobima. To su zasebni ishodi i ne može se jednostavno pretpostaviti kako dolazi do prijelaza s jednog na drugi.“

Za dokazivanje takve povezanosti bila bi potrebna dugoročnija istraživanja slučajnog uzorka društva koja bi mjerila političke stavove, razumijevanje činjenica, neprijateljstvo prema skupinama suprotnih stavova i spremnost na prihvaćanje protuargumenata.

AI protiv ideologija

Chatbotovi ne moraju stvarati takva staklena zvona. Mogu pomoći ljudima i da preispitaju vlastita uvjerenja.

U istraživanju iz 2025. godine Tormala i njegovi suradnici utvrdili su da su ljudi bili spremniji prihvatiti suprotna stajališta ako im je rečeno da argumenti potječu od umjetne inteligencije, a ne od druge osobe. To upućuje na mogućnost da chatbotovi učine ljude otvorenijima prema pogledima koje bi inače odbacili kada bi dolazili od političkih protivnika te možda pomognu u smanjenju polarizacije.

Hoće li umjetna inteligencija smanjivati ili produbljivati društvene podjele stoga bi moglo ovisiti o tome, potiče li korisnike preispitati svoja uvjerenja ili im jednostavno govori ono što žele čuti.

Kako računalo naučiti reći "ne"?

Dias smatra da bi programeri trebali provjeravati, primjenjuju li modeli jednake standarde dokazivanja i zaključivanja na korisnike različitih političkih identiteta.

Modele bi se moglo programirati da se ne slažu s korisnikom samo na uljudan način, da priznaju neizvjesnost, ispravljaju neutemeljene tvrdnje i pošteno predstavljaju suprotna stajališta.

To ne znači da svaki odgovor treba gurati prema političkom centru. „Širi cilj pri oblikovanju takvih sustava trebao bi biti pomoći ljudima da preispitaju vlastita uvjerenja“, rekao je Dias, „tako da dokazi, neizvjesnosti i suprotstavljeni argumenti budu vidljivi, uz dovoljno prostora za legitimna politička neslaganja.“

Kanan Abdulah već gotovo 12 godina radi kao vozač u sirijskoj prijestolnici Damasku, ali poput mnogih drugih u toj profesiji sve teže spaja kraj s krajem zbog nedavnog poskupljenja goriva.

„Na kraju dana vam ne ostane gotovo ništa“, rekao je za DW. „Imate dovoljno da kupite još jedan spremnik goriva, ali kako kupiti hranu? A što ako morate izdvojiti novac za popravak automobila?“, pita se.

Slične probleme imaju i njegovi potencijalni putnici. „Ljudi počinju brinuti kako će odlaziti na posao i vraćati se kući jer samo prijevoz odnosi polovicu njihove plaće“, kaže Kamar Kasum, majka troje djece iz Damaska.

Najmasovniji prosvjedi od pada diktature

Sredinom rujna sirijska vlada povećala je cijene svih vrsta goriva, uključujući benzin i dizel. Dizel je poskupio najviše, za 40 posto. Ministarstvo energetike obrazložilo je da su promjene nužne zbog viših cijena goriva na svjetskom tržištu, budući da Sirija i dalje ovisi o uvozu energenata, kao i zbog nestašica na domaćem tržištu.

Ta je odluka izazvala neke od najmasovnijih prosvjeda u Siriji od svrgavanja diktatorskog režima Bašara al-Asada krajem 2024. godine. Iako su cijene goriva i dalje usporedive s onima u drugim zemljama regije, stručnjaci upozoravaju da se Sirijci s njima teško nose zbog znatno slabije kupovne moći.

Prosvjednici su palili gume, blokirali prometnice i tražili smjenu političara koje smatraju odgovornima. Prosvjedi su se smirili nakon što je vlada povukla neke od najavljenih mjera i objavila da planira subvencionirati dizel za grijanje, poljoprivredu i industriju.

No više cijene goriva samo su posljednje u nizu poskupljenja koja dodatno povećavaju inflacijski pritisak na stanovništvo. Prema posljednjem biltenu o indeksu potrošačkih cijena Sirijskog centra za istraživanje politike, cijene su između srpnja 2025. i srpnja 2026. porasle za gotovo 25 posto. Posebno zabrinjava podatak da su najveća poskupljenja, oko 37 posto, zabilježena kod osnovnih životnih troškova kao što su stanovanje, voda, električna energija i plin.

„Ne postoji nikakva razumna veza između prihoda koje čovjek u Siriji ostvaruje i cijena koje plaća“, kaže za DW arhitektica Ala Sndjan iz Damaska. „Ljudi počinju osjećati pritisak, osjećaju da su cijene postale previsoke.“

„Ovi prosvjedi i demonstracije nisu pali s neba“, dodaje Kamar Kasum. „Došli smo do točke kada više ne možemo reći da samo smanjujemo ono što nam nije prioritet. Sada je jedino važno da imamo što jesti i piti. Ništa drugo.“

Gospodarski rast u Siriji – ali za koga?

Sve se to događa unatoč onome što se na prvi pogled čini nizom dobrih vijesti o sirijskom gospodarstvu. Redovito stižu izvješća o međunarodnim ulaganjima i projektima vrijednima milijarde dolara, a sirijski predsjednik Ahmed al-Šara rekao je u utorak (22.9.) na Arapskom medijskom samitu u Dubaiju da bi vrijednost sirijskog gospodarstva ove godine mogla dosegnuti oko 50 milijardi američkih dolara, odnosno približno 44 milijarde eura. Usporedbe radi, 2024. godine iznosila je oko 20 milijardi dolara.

Međutim, taj često istican gospodarski napredak ne dopire do većine građana. Prema podacima Ujedinjenih naroda, više od dvije trećine stanovništva i dalje živi u relativnom siromaštvu.

Nova Sirija za „bogate“

Arhitektica Sndjan smatra da je teško procijeniti tko zapravo ima koristi od gospodarskog razvoja.

„Kod mnogih projekata koji se sada najavljuju ne vidimo da se išta događa na terenu, nema nikakvog utjecaja na stvarni život“, kaže ona. „I uvijek imam osjećaj da su ti projekti namijenjeni određenoj demografskoj skupini, imućnijem sloju. Nisam sigurna da su ti projekti doista namijenjeni narodu.“

Dodaje kako ima osjećaj da se obični ljudi, koji su tijekom sirijskog građanskog rata izgubili gotovo sve, danas zanemaruju usred velikih razvojnih planova. Željela bi vidjeti i veću transparentnost te bolju komunikaciju vlade o njezinim planovima.

Nije jedina koja tako razmišlja. Kritike smjera u kojem se razvija sirijska gospodarska politika sve su brojnije, kao i strahovanja da će najveću korist od nje imati oni koji su već bogati.

Radikalniji antivladini aktivisti upućuju na luksuzne satove koje navodno nose pojedini sirijski političari te ih optužuju za „klijentelistički kapitalizam“, tvrdeći da vlada preusmjerava sredstva u vojsku kako bi osigurala vlastiti položaj. No nijedna od tih optužbi nije potvrđena.

Kritike stižu i iz umjerenijih krugova. Sirijski portal Al Džumhurija u kolovozu je analizirao projekte gradnje nekretnina vrijedne milijarde dolara koji su najavljeni diljem zemlje. Uglavnom se radi o zatvorenim stambenim naseljima i luksuznim stanovima, navodi portal. U zemlji koja se suočava s ozbiljnom stambenom krizom postavlja se pitanje: „Tko će zapravo moći živjeti u tim projektima?“

„Neoliberalna“ politika nije primjeren odgovor

Postoje bojazni da se ponavljaju stari obrasci. „Kako se mijenjaju određeni ranije postojeći oblici korupcije i izvlačenja koristi, pojavljuju se novi kanali privilegija, doduše s novim pobjednicima i gubitnicima“, navodi sirijski istraživački centar Etana u analizi objavljenoj ovog tjedna.

Promatrači smatraju da bi reforme neoliberalnog tipa, na kojima sirijska vlada trenutačno inzistira, mogle dodatno produbiti taj problem i dugoročno proizvesti iste društvene napetosti koje su potaknule sirijsku revoluciju 2011. godine.

Kada je nova sirijska vlada krajem 2024. preuzela vlast, mnogi građani bili su spremni dati joj priliku. Međutim, mjesečna istraživanja javnog mnijenja časopisa Syria in Transition pokazuju da strpljenje slabi.

„Do travnja ove godine najdramatičnije pogoršanje zabilježeno je u stavovima prema gospodarstvu. Samo 13 posto ispitanika smatralo je da vlada čini dovoljno kako bi se nosila s naglim rastom cijena energenata i hrane, dok je 66 posto ocijenilo da su njezini napori nedostatni“, navodi časopis.

„Novi čelnici zemlje pokrenuli su program šok-terapije ekonomske liberalizacije, a pritom se čini da nisu u potpunosti uzeli u obzir akutnu ranjivost i siromaštvo većine Sirijaca“, upozorio je ovoga tjedna Sem Heller, analitičar njujorškog think tanka Century International, u časopisu Foreign Affairs.

Prema mišljenju istraživača Josepha Dahera, stručnjaka za političku ekonomiju Sirije, takva politika nije odgovarajući odgovor na izazove s kojima se zemlja suočava. U analizi za dvojezični portal Syria Untold napisao je:

„U zemljama koje izlaze iz sukoba, uspjeh se ne može mjeriti isključivo fiskalnim suficitom ili stabilnošću cijena. Pravi uspjeh mjeri se sposobnošću fiskalne politike da obnovi građanstvo, pravdu, institucionalne kapacitete i povjerenje javnosti.“

Kako bi se to postiglo, sirijska vlada mora promijeniti svoj pristup, smatra Karam Shaar, direktor novozelandske konzultantske tvrtke Karam Shaar Advisory, specijalizirane za gospodarska pitanja povezana sa Sirijom.

Neke mjere koje su nove vlasti poduzele bile su nužne s obzirom na stanje nakon rata, priznaje on, ali sada su potrebni veća transparentnost, više stručnosti i bolje upravljanje. „Mislim da oni počinju to shvaćati i još uvijek se pomalo nadam da će se to doista i dogoditi“, zaključio je Shaar.

Gotovo 44 posto glasova za stranku koju pokrajinski Ured za zaštitu ustavnog poretka smatra „dokazano ekstremno desnom": to je bio dramatičan rezultat izbora za pokrajinski parlament u Saskoj-Anhaltu prije nešto više od dva tjedna.

Vodeći kandidat Alternative za Njemačku (AfD) u toj pokrajini Ulrich Siegmund nije uspio osvojiti apsolutnu većinu, ali bi unatoč tome mogao postati novi premijer pokrajine. To bi bilo moguće ako bi mu, na primjer, Savez Sahre Wagenknecht (BSW) osigurao potrebnu većinu.

Što bi se dogodilo ako bi AfD tada pokušao provesti svoje najradikalnije ideje? Na primjer, ukidanje obveznog školovanja? Ili vrlo restriktivnu azilantsku politiku s „deportacijama od prvog dana", kako je Siegmund ranije govorio? Ili ako bi povjerljive informacije, uključujući i podatke službi sigurnosti, preko pojedinih političara AfD-a naklonjenih Rusiji završavale u Moskvi?

Može li ili mora li reagirati njemačka savezna vlast?

Merz: „Savezni Ustav vrijedi i u Saskoj-Anhaltu"

Prema mišljenju kancelara Friedricha Merza, odgovor je jasan. Već ubrzo nakon izbora vodeći političari u Berlinu ukazali su na mogućnost primjene takozvane „savezne prisile" (Bundeszwang).

Merz je nekoliko dana poslije izbora izjavio: „Ako će tamo biti prijeđene određene granice, mogu vam reći da ćemo iz perspektive savezne vlade učiniti sve da to ispravimo. Savezni Ustav vrijedi i u Saskoj-Anhaltu."

On je podsjetio da u njemačkom ustavnom poretku postoji obveza lojalnosti pokrajina saveznoj državi. „To se odnosi, na primjer, i na cjelokupnu migracijsku i politiku prema strancima", ukazao je.

Zaista, mogućnost intervencije savezne države protiv pokrajine koja se ne pridržava saveznog Ustava predviđena je njemačkim Temeljnim zakonom, kako se službeno naziva Ustav. No ta odredba nikada nije primijenjena u poslijeratnoj povijesti Savezne Republike Njemačke.

Savezna vlast i pokrajine do sada su uvijek uspijevale pronaći politička ili pravna rješenja koja su istovremeno poštovala samostalnost pokrajina i zajednički ustavni okvir države.

„Krajnje sredstvo"

Anna-Bettina Kaiser, profesorica prava na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, za DW objašnjava da članak 37. Temeljnog zakona, koji regulira „saveznu prisilu", dolazi u obzir samo u krajnje dramatičnim situacijama.

„Izraz dramatično sasvim je prikladan", kaže ona. „Upravo zato savezna prisila u povijesti SR Njemačke nikada nije bila primijenjena. Na nju se gleda kao na posljednje moguće sredstvo."

Sporova između savezne države i pokrajina bilo je mnogo, ali u normalnim okolnostima oni završavaju pred Saveznim ustavnim sudom. „Pretpostavlja se da će pokrajina poštovati odluku Ustavnog suda", objašnjava Kaiser.

Ali što ako se to ne dogodi? Bi li tada mogao biti angažiran čak i Bundeswehr?

Kaiser odgovara da bi za takav scenarij prethodno moralo biti proglašeno stanje unutarnje krize.

No savezna prisila predviđa drugačije instrumente. Savezna vlada bi, uz suglasnost Bundesrata, mogla imenovati povjerenika koji bi preuzeo određene dijelove pokrajinske politike.

„Članak 37. zaista predviđa takvog povjerenika koji bi imao pravo izdavanja obvezujućih uputstava", kaže Kaiser. Osim toga, dodaje, u pravnim krugovima spominje se i mogućnost obustavljanja pojedinih financijskih transfera iz saveznog proračuna.

O tome razmišlja i SPD

Nisu samo Merzovi demokršćani (CDU/CSU) ti koji javno govore o mogućnosti intervencije protiv eventualne vlade AfD-a u Saskoj-Anhaltu. Slične poruke dolaze i od njihovog koalicijskog partnera Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD).

Parlamentarni direktor kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu Dirk Wiese je izjavio: „Ako takozvana Putinova koalicija AfD-a i BSW-a prvi put omogući jednom desnom ekstremistu da postane premijer pokrajine, dobro je znati da Temeljni zakon predviđa mogućnosti da se ustavno ponašanje jedne pokrajine po potrebi nametne i putem obvezujućih naloga."

Postoje i međunarodni primjeri

Kao primjer mogućeg sukoba centralne vlasti i regija često se navodi Španjolska. Za vrijeme krize u Kataloniji 2017. godine španjolska vlada smijenila je regionalnu katalonsku vladu pozivajući se na ustavni članak koji po svojoj logici podsjeća na njemačku odredbu o saveznoj prisili.

Ipak, da bi se sličan mehanizam aktivirao u Njemačkoj moralo bi doći do vrlo ozbiljnog sukoba između savezne države i jedne pokrajine. Za sada je takav scenarij i dalje samo predmet političkih rasprava i pravnih razmatranja.

U mnogim gradovima Njemačke u petak su održani prosvjedi tisuća učenika protiv mogućeg uvođenja obveznog vojnog roka. Organizatori iz saveza „Školski štrajk protiv vojne obveze“ pozvali su na demonstracije diljem Njemačke i poručili:

„Ne želimo biti prisiljeni na vojnu obvezu i ne želimo ići u rat. Nastavit ćemo borbu protiv vojne obveze i militarizacije.“ Na internetskoj stranici inicijative piše: „Bogati žele rat, mladi žele budućnost.“

Pod sloganom „Ne vojnoj obvezi, civilnoj službi i ratu“, aktualni školski štrajk bio je usmjeren protiv nagađanja o mogućem uvođenju civilne službe, kao i protiv vojne vježbe Bundeswehra „Red Storm Charlie“, koja se u Hamburgu održava od četvrtka do subote, 26. rujna.

Organizatori su priopćili da je na ulice izašlo više od 45.000 učenika u oko 100 gradova diljem zemlje.

Policija je objavila podatke samo za pojedine prosvjede: u berlinskoj četvrti Wedding prosvjedovalo je 2.400 ljudi; u Frankfurtu ih je bilo 180, u Stuttgartu 200, u Nürnbergu 400, a u Münchenu 700. U Hamburgu se nekoliko stotina ljudi okupilo u blizini Glavnog kolodvora.

Mladi smatraju da se priprema obvezni vojni rok

Prema navodima organizatora, Ministarstvo obrane je 18. rujna potvrdilo da se od srpnja provode prvi liječnički i regrutni pregledi osamnaestogodišnjih muškaraca.

„Među njima je i više od 1.000 onih koji su u upitniku Bundeswehra naveli nulu od deset bodova kada je riječ o interesu za vojnu službu“, kritiziraju organizatori.

„Najprije upitnici, sada i najavljene prisilne regrutacije, koje zapravo nisu trebale početi prije srpnja 2027. Savezna vlada ozbiljno namjerava postupno uvesti vojnu obvezu. Odgovori na upitnike pokazuju da mladi ne žele u Bundeswehr“, rekao je za Njemačku novinsku agenciju (dpa) glasnogovornik inicijative „Školski štrajk protiv vojne obveze“ Bela Breitner.

Učenici koji su sudjelovali u akciji izrazili su zabrinutost. Smatraju da ulaganja u Bundeswehr oduzimaju novac tamo gdje je on zaista potreban: u obrazovanju i socijalnom području.

„Posebno nas, naravno, brine to što će nam najmanje pola godine biti oduzeto kako bi nas učili kako pucati na ljude i kako, ako zatreba, ubijati ljude. Trebali bismo biti osposobljeni služiti interesima koji nisu naši“, rekao je u Hamburgu šesnaestogodišnji Elias.

Pokret „Školski štrajk protiv vojne obveze“ protivi se, prema riječima organizatora, svakom koraku prema ponovnom uvođenju vojne obveze i drugih oblika prisilne službe. Zahtijeva se povlačenje Zakona o modernizaciji vojne službe i hitna obustava regrutnih pregleda.

Zakon stupio na snagu u siječnju

Zakon o novoj vojnoj službi u Njemačkoj stupio je na snagu u siječnju 2026. Njegova je srž obvezni liječnički pregled i ispunjavanje upitnika za muškarce rođene 2008. godine i kasnije. Na taj se način regrutiraju dragovoljci.

Ako se zacrtani ciljevi ne ostvare, Bundestag može donijeti odluku o uvođenju obveznog vojnog roka. Cilj novog Zakona o vojnoj službi jest da se broj aktivnih vojnika i vojnikinja Bundeswehra do 2035. godine poveća na između 255.000 i 270.000.

Ove godine Bundeswehr je ostvario svoj cilj minimalnog broja pripadnika od 186.000 vojnika. Na dan 31. srpnja u postrojbama je bilo oko 186.700 muškaraca i žena, priopćilo je Ministarstvo obrane u kolovozu. To je najveći broj vojnika u posljednjih 13 godina.

Bundestag je obvezno služenje vojnog roka suspendirao 2011. godine.

Irini Kapogianni je ortodontica i ima vlastitu ordinaciju u Ateni. No prva radna iskustva stekla je u Düsseldorfu. „Još se sjećam kako smo se nedjeljom sastajali u grčkim kafićima, čitali vijesti i novine te se pitali hoćemo li se ikada moći vratiti u svoju zemlju.“

Poput Kapogianni, osobito tijekom dužničke krize mnogi su Grci napustili domovinu. Prema podacima grčke vlade, od 2010. više od pola milijuna građana Grčke je otišlo u inozemstvo. Za grčko gospodarstvo je to predstavljalo katastrofalan odljev mozgova.

Većina ih je otišla u Njemačku, poput Irini Kapogianni. Svoju karijeru u Düsseldorfu opisuje kao san za koji nikada nije vjerovala da je moguć. „S druge strane nedostajala mi je toplina doma i obitelji. Zato je dvojba bila velika“, priča ona i dodaje: „Trebale su mi godine da odlučim,hoću li se vratiti ili ostati.“

Odluku joj je olakšala činjenica da se grčko gospodarstvo oporavilo. Danas raste brže od prosjeka EU, a nezaposlenost je pala. Zbog toga se promijenila i migracijska slika: 2024. prvi je put broj Grka koji su napustili Njemačku bio veći od broja onih koji su se u nju doselili.

Stručnjaci polako odlaze sa Zapada

Može se reći da je to svojevrsni signal upozorenja, odnosno primjer šireg europskog migracijskog trenda, kaže Julia Reinold iz Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB) u Nürnbergu. To pokazuje da su radnici sve potrebniji i u svojim matičnim zemljama unutar EU jer i ondje demografske promjene izazivaju sve veće probleme na tržištu rada.

Povratak Europljana u njihove domovine mogao bi stvarati poteškoće i njemačkom tržištu rada. Krajem prošle godine u Njemačkoj je živjelo oko 350.000 Grka, navodi Reinold. Riječ je o značajnoj skupini za tržište rada, ne samo u ugostiteljstvu nego i u zdravstvu i informatičkom sektoru.

Podaci koje analizira pokazuju da je grčko useljavanje u Njemačku posljednjih godina palo, dok je iseljavanje ostalo stabilno. No istodobno pokazuju i da „vrlo mnogo Grka razmišlja o odlasku iz Njemačke ili ga već planira“, kaže stručnjakinja.

Pritom važnu ulogu imaju osobne sklonosti poput vremena i načina života. Tu su i političke prilike u Njemačkoj, porezi te birokracija.

Atena privlači i povlasticama

U međuvremenu grčka vlada aktivno pokušava privući svoje stručnjake natrag u zemlju. Na sajmovima zapošljavanja u inozemstvu ciljano se obraća visokoobrazovanim stručnjacima pod sloganom „ReBrain Greece“. Konstantinos Agrapidas, visoki dužnosnik ministarstva rada, najavljuje da bi uskoro sličan događaj trebao biti organiziran i u Njemačkoj.

Kao mjesto održavanja odabran je München. „Ondje živi mnogo Grka. Ima između 8.500 i 9.000 visokoobrazovanih stručnjaka iz medicine, informatike, kibernetičke sigurnosti pa čak i prerađivačke industrije.“

Kako bi potaknula povratak, vlada obećava na primjer i porezne povlastice: sedam godina bi plaćali samo polovicu poreza na dohodak. Osim toga, trebale bi se lakše priznavati i stručne kvalifikacije stečene u inozemstvu.

Agrapidas smatra da je već došlo do preokreta te tvrdi da su se u međuvremenu vratile otprilike dvije trećine Grka koji su emigrirali tijekom krize.

Grčka i dalje više treba konobare nego inženjere

No ekonomist Yiorgos Ioannidis iz Centra za planiranje i ekonomska istraživanja (KEPE) osporava takvu sliku. Gospodarstvo koje se u velikoj mjeri oslanja na turizam i dalje nudi premalo mogućnosti za visokoobrazovane ljude, a mnogi povratnici žale se na niske plaće.

„Gotovo šest od deset ispitanika navodi da se nalazi u teškoj ili prilično teškoj financijskoj situaciji“, kaže Ioannidis. Stoga nipošto nije točno da su se „vratili i potom se našli u znatno boljem položaju“.

Ni ortodontica Irini Kapogianni povratkom nije financijski profitirala. Kako bi povratnicima olakšala povratak, osnovala je mrežu Back to Greece. Povratnici razmjenjuju iskustva i međusobno si pomažu, a profil na Instagramu već ima više od 27.000 pratitelja.

„Vjerujem da bi se i drugi mladi ljudi trebali vratiti iz inozemstva. Kako bi pomogli našoj zemlji koja se već toliko godina suočava s poteškoćama“, kaže Kapogianni.

Vodeći instituti za ekonomska istraživanja očekuju rast njemačkog gospodarstva od 1,3 posto u 2026. godini. U idućoj godini trebao bi iznositi 1,1 posto. To je znatno više nego što je prognozirano još u proljeće.

Na pitanje o razlozima, ekonomski stručnjaci najprije upućuju na svjetsko gospodarstvo. Ono se, unatoč ratu u Perzijskom zaljevu, pokazuje iznenađujuće otpornim. „Od toga, primjerice, profitira njemačko izvozno gospodarstvo, a s druge strane tu je i globalni procvat umjetne inteligencije“, rekao je Oliver Holtemöller iz Leibnizova instituta za ekonomska istraživanja Halle prilikom predstavljanja aktualnog jesenskog izvješća u Berlinu.

Njemačka donekle profitira

Veća potražnja iz inozemstva zabilježena je, primjerice, za kemijskim proizvodima od nafte i prirodnog plina, jer konkurencija zbog blokade Hormuškog tjesnaca ne može isporučivati. No njemačke su tvrtke tražene i pri izgradnji podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju. Primjerice, kod opreme za opskrbu energijom i usluga u području informacija i komunikacija. Pokretač oporavka u znatnoj su mjeri i državna ulaganja u infrastrukturu i obranu.

No taj oporavak, prema mišljenju stručnjaka, neće trajati. Za 2028. instituti očekuju rast od samo 0,4 posto. „Pokretačke snage rasta i dalje su slabe“, rekao je Stefan Kooths iz kielskog istraživačkog instituta IfW. On pojašnjava da rast koče visoke cijene energije, nedostatak kvalificiranih radnika, starenje društva i višegodišnja slaba investicijska aktivnost mnogih poduzeća. Instituti zato upozoravaju da se najnovije pozitivne brojke ne bi smjele pogrešno shvatiti kao početak novog gospodarskog procvata.

Oporavak na dug

U toj situaciji savezna vlada ima ključnu ulogu. Koalicija konzervativnih stranaka CDU/CSU i socijaldemokrata (SPD) odlučila je masovno ulagati u modernizaciju infrastrukture i njemačku vojsku (Bundeswehr). Dodatna potrošnja kratkoročno pomaže rastu narudžbi kod tvrtki i očuvanju radnih mjesta. Istodobno bi ulaganja u ceste, željeznicu, digitalne mreže i vojnu opremu trebala ojačati konkurentnost Njemačke.

Ekonomski stručnjaci priznaju pozitivan učinak te potrošnje na domaće gospodarstvo. Upravo u vrijeme kada potrošači u Njemačkoj štede svoj novac, a mnoga poduzeća odgađaju ulaganja, država djeluje kao važan pokretač rasta. No to je i razlog za kritike ekonomista. Jer se ta potrošnja financira državnim zaduženjem.

„Fiskalna politika na stranputici“

Prema prognozama, državni deficit raste sa 4,1 posto BDP-a ove godine na 4,7 posto 2028. Istodobno rastu troškovi kamata na zaduženje. Iz državnog proračuna će se ubuduće sve više morati izdvajati za servisiranje dugova.

„Oporavak sa strukturnim problemima – fiskalna politika na stranputici“ naslov je jesenskog izvješća. Kao golemi strukturni problemi, uz fiskalnu politiku temeljenu na dugu, navode se starenje društva i skupi energenti. „Imamo dva velika problema: jedan je demografija, a drugi su sigurnost i cijene opskrbe energijom“, rekao je Holtemöller.

U tom je kontekstu ekonomist iz Hallea oštro kritizirao činjenicu da nije vidljivo „kojim mjerama, kojim reformama, kojim okvirnim uvjetima“ Njemačka želi napustiti korištenje fosilnih goriva. Vizija o tome kako bi se energetska tranzicija trebala provesti u skladu sa zakonom o zaštiti klime „još se ni približno“ ne može prepoznati, upozorio je Holtemöller.

Reforme se iznova odgađaju

Najveći izazov za Njemačku i dalje je nedostatak radne snage. Gospodarstvo gubi milijune zaposlenih s umirovljenjem generacija rođenih u razdoblju povećanog nataliteta gospodarstvo. Već danas se mnoge branše žale na nedostatak radne snage. Potrebna je otvorenost „prema useljavanju kvalificiranih radnika“, rekao je Holtemöller. Osvrćući se na izborne uspjehe djelomično krajnje desne Alternative za Njemačku (AfD), uputio je na studije koje pokazuju da tamo „gdje su populističke snage na vlasti, gospodarski razvoj teče slabije nego u drugim regijama“.

Ako izostane useljavanje, stanovništvo će nastaviti starjeti. To će dodatno povećavati doprinose za socijalna osiguranja, koje u Njemačkoj u jednakim dijelovima plaćaju zaposlenici i poslodavci. Kod reforme mirovinskog sustava ekonomisti se zalažu za ukidanje prijevremenog odlaska u punu mirovinu nakon 45 godina uplata doprinosa.

„Nejasna gospodarska politika ima svoj udio u ukupno slabom razvoju u Njemačkoj“, komentirao je Stefan Kooths i dodao s neskrivenom ironijom: „Ako se sada planirani reformski paketi najavljuju, otvaraju i ponovno odgađaju svaka tri mjeseca, onda može nastati dojam da su četiri velika protivnika reformske politike proljeće, ljeto, jesen i zima.“

Ekonomisti dobivaju mnogo podrške iz gospodarstva

Dok država mobilizira milijarde, na mnogim mjestima nedostaje dinamike privatnog gospodarstva. Ulagači se povlače „jer se ne zna što čovjeka očekuje, kakvi su ovdje uvjeti i okvirni uvjeti poslovanja“, analizirao je Kooths. „Jednostavno je potrebno više povjerenja“, rekao je ekonomist Holtemöller i dodao da se za to mora pobrinuti savezna vlada.

Njemačka poduzeća se s time u potpunosti slažu, kako pokazuju reakcije na gospodarsko izvješće. „Ono što tvrtkama sada treba nisu nove rasprave, nego odluke u gospodarskoj politici“, zatražila je u ime Njemačke industrijske i trgovinske komore njezina glavna direktorica Helena Melnikov. „To je moguće samo odlučnim pridržavanjem reformskog smjera: smanjiti troškove, smanjiti birokraciju, ubrzati postupke, modernizirati infrastrukturu.“

Gospodarstvo u transformaciji

Njemačka je desetljećima bila zemlja sa snažnom industrijom. No ona se smanjuje - mjesečno nestaje oko 15.000 industrijskih radnih mjesta. Posebno su pogođeni automobilska industrija, strojarstvo i metalna industrija. Istodobno je tijekom posljednje dvije godine osnovano mnogo tvrtki na području digitalizacije i umjetne inteligencije. Prema mišljenju ekonomista, njima nedostaje podrška u financiranju. Posljedica: mnogi odlaze u SAD. „Vrlo smo dobri u stvarima poput razvoja, prijava patenata i tako dalje, ali ono što onda primjećujemo jest da te ideje koje ovdje razvijamo stvaraju dodanu vrijednost drugdje“, kritizirao je Timo Wollmershäuser iz instituta ifo u Münchenu.

Na pitanje što bi još moglo poboljšati izglede za njemački gospodarski rast, znanstvenici su uputili na katalog reformi predstavljen u proljeće. Među prijedlozima su, između ostalog, ograničavanje doprinosa za socijalno osiguranje i snažniji poticaji za rad starijih osoba. Kad je riječ o energetskoj tranziciji, instituti se više oslanjaju na financijske poticaje i zalažu se za izbjegavanje nacionalnih samostalnih poteza u zaštiti klime.

Oštra kritika popusta na gorivo

U tom kontekstu loše ocjene dobiva popust na gorivo koji bi trebao stupiti na snagu 1. listopada. Stručnjaci upozoravaju da je riječ o rasterećenju za koje nema fiskalnog prostora. Takve skupe mjere država si trenutačno ne može priuštiti, a one su „uz to i ekonomski kontraproduktivne“. Smanjenje poreza na goriva „sprječava smanjenje potražnje koje je potrebno baš kada je ponuda energenata ograničena“, rekao je Oliver Holtemöller.

Njemačka automobilska industrija, nekoć simbol gospodarske snage zemlje, suočava se s dubokom krizom. Muče je visoki troškovi proizvodnje, američke carine, sve jača kineska konkurencija i zahtjevnim prijelaz na električna vozila.

Utoliko svi, Volkswagen, Mercedes i BMW najavljuju smanjenje proizvodnje i rezanje troškova.

Ta grana gospodarstva trenutno ukida radna mjesta brže od bilo kojeg drugog industrijskog sektora u Njemačkoj.

Najveće rezove sprema Volkswagen: do kraja desetljeća namjerava smanjiti broj zaposlenih u svijetu za oko 15 posto, odnosno za 100.000 radnih mjesta. BMW je najavio ukidanje do 8.000 radnih mjesta, što je oko pet posto njegove radne snage, do kraja 2027. godine.

Dobavljači automobilske industrije poput Boscha i ZF Friedrichshafena također su najavili ukidanje tisuća radnih mjesta zbog teških tržišnih uvjeta i globalne konkurencije.

Njemačka automobilska industrija gubi konkurentnost jer troškovi rastu, a proizvodnja se seli u inozemstvo, sažima Ferdinand Dudenhöffer, direktor Centra za automobilska istraživanja (CAR) u Bochumu.

„Godine 2018. industrija je zapošljavala oko 830.000 ljudi. Danas ih je manje od 700.000“, rekao je za DW. „Procjenjujemo da će ih oko 2030. ostati oko 500.000.“

Dodao je da će za ponovno jačanje konkurentnosti i očuvanje radnih mjesta biti potreban čitav niz mjera, uključujući niže troškove proizvodnje i energije, bolju prometnu i logističku infrastrukturu te povoljnije porezne uvjete.

Kako smanjiti troškove rada?

Čelnici automobilske industrije slažu se da su troškovi rada u Njemačkoj previsoki u usporedbi s međunarodnim konkurentima.

Prema izvješću konzultantske kuće Oliver Wyman, prosječni troškovi rada u automobilskoj industriji u Njemačkoj iznose 2.882 eura po vozilu, u Japanu iznose oko 670 eura, a u Kini oko 520 eura.

To je statistika koju rado ističu poslodavci, makar i sami znaju da nije sasvim točna: njemački proizvođači redom nude prije svega vozila u luksuznom segmentu jer je i dobit u tom dijelu tržišta najveća. A jasno je i da za takvo vozilo treba više radnog vremena tako da niti ta računica nije sasvim jednostavna.

Ipak, svakako žele smanjiti troškove rada: rješenje se nameće u dužem radnom vremenu zaposlenih. Tu su doista razlike s glavnim konkurentima goleme: u Japanu je radni tjedan 40 sati, u Kini je prilično rašireno - zapravo protuzakonito - načelo 9-9-6: od 9 ujutro do 9 uvečer, šest dana u tjednu. Ali i tamo je u prosjeku 44 satni radni tjedan.

Drugi rade mnogo duže

U Njemačkoj su se sindikati već odavno izborili za 35 radnih sati tjedni i zato njemački proizvođači vozila žele povratak na 40 sati. Naravno, uz istu plaću.

Radni tjedan od 35 sati desetljećima je standard u velikom dijelu njemačke automobilske industrije. Uveden je kroz kolektivne ugovore dogovorene tijekom 1980-ih i 1990-ih godina.

To je odraz vremena kada je Njemačka bila izrazito konkurentna, smatra Dudenhöffer, ali i dodaje: „To je vrijeme prošlo.“

Sindikati se, međutim, žestoko protive duljem radnom tjednu. Christiane Benner, predsjednica moćnog sindikata IG Metall, izjavila je da su radnici već pristali na smanjenja primanja i druge ustupke vrijedne više milijardi eura, a sada im se poručuje da ni to nije dovoljno.

Sindikat ističe da njemački proizvođači automobila imaju problem sa slabom potražnjom i nedovoljno iskorištenim tvornicama, a ne s premalim brojem radnih sati. „Neće se prodati ni jedan jedini automobil više samo zato što će zaposlenici raditi dulje“, argument je sindikalne djelatnice.

IG Metall 21. rujna organizira prosvjede na više od 200 lokacija diljem zemlje protiv ukidanja radnih mjesta i drugih mjera koje utječu na radne uvjete u automobilskoj industriji.

"Nema toga više..."

Sindikat se, prema Dudenhöfferu, „bori za ostatke vremena od prije 20 godina i pritom zaboravlja današnju stvarnost“.

Stručnjak procjenjuje da bi prijelaz s 35-satnog na 40-satni radni tjedan smanjio troškove osoblja za 13 posto. „Ne bismo zaposlenicima uzimali novac, nego bismo stvorili uvjete koji bi i ubuduće omogućili radna mjesta u njemačkoj automobilskoj industriji.“

Stefan Bratzel, direktor Centra za upravljanje u automobilskoj industriji (CAM) u Bergisch Gladbachu, rekao je da je 35-satni radni tjedan jedno od najvećih postignuća sindikata u povijesti kolektivnog pregovaranja pa je „sukob neizbježan“.

S druge strane, dulji rad za istu plaću matematički smanjuje trošak rada po satu. „U konačnici se postavlja pitanje kako raspodijeliti teret sadašnje transformacije između poduzeća i zaposlenika“, smatra Bratzel.

Nije sve u dužem radnom vremenu

Stručnjaci smatraju da je smanjenje troškova rada u njemačkim tvornicama potrebno, ali da samo po sebi neće riješiti dublje strukturne probleme industrije.

„Pet dodatnih sati rada tjedno samo po sebi neće donijeti pobjedu u tehnološkoj utrci s Kinom“, rekao je Bratzel.

Naglasio je da njemački proizvođači automobila moraju ponuditi privlačna i cjenovno pristupačna električna vozila, znatno ulagati u softver i umjetnu inteligenciju te povećati učinkovitost razvoja i proizvodnje ako žele vratiti konkurentsku prednost.

„Njemački proizvođači moraju biti barem jednako inovativni i tehnološki uspješni koliko su, prema međunarodnim mjerilima, skupi“, rekao je Bratzel.

Istodobno, dodao je, Njemačkoj su potrebni konkurentni okvirni uvjeti kada je riječ o energiji, porezima, birokraciji i infrastrukturi.

S tim se slaže i Dudenhöffer, koji smatra da Njemačka mora provesti teške, ali nužne reforme. „Njemačka može ostati privlačna lokacija za automobilsku industriju i radna mjesta samo ako ponovno postane konkurentna.“

Prema njegovu mišljenju, to zahtijeva djelovanje na više područja, uključujući smanjenje troškova rada i energije, prilagodbu poreznog sustava te bolju prometnu i logističku infrastrukturu.

„Pred nama su vrlo teške godine“, upozorio je Dudenhöffer. „A bit će još teže budemo li se držali sadašnjeg stanja i vjerovali da možemo živjeti od blagostanja koje smo imali prije 20 godina.“

„Ljudi napuštaju benzin i dizel“, kaže Jens Boysen-Hogrefe, stručnjak za poreze i promet s Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu (IfW), u razgovoru za DW. „Procvat električnih automobila izazvan visokim cijenama goriva ubrzava prelazak na električni pogon koji je ionako već bio planiran.“

Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), prodaja električnih automobila u Europi porasla je u prvom tromjesečju ove godine za gotovo 30 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Prednjači Norveška, gdje je sada čak 95 posto svih novoregistriranih osobnih automobila na električni pogon.

U zemljama azijsko-pacifičke regije, bez Kine, stope rasta bile su još impresivnije, navodi se u izvješću IEA „Global Outlook 2026“: tijekom 2025. godine prodaja je u pojedinim regijama porasla i do 80 posto, dok je u Latinskoj Americi rast iznosio 75 posto.

„Fosilni sustav je unosan za državu“

Procvat elektromobilnosti, međutim, u Berlinu ne izaziva samo oduševljenje, a osobito ne u Ministarstvu financija. Jer prilikom punjenja električnog automobila ne plaća se porez na energente, već samo relativno mali porez na električnu energiju.

U Njemačkoj se litra dizela trenutačno oporezuje s 47,04 centa, a litra benzina s 65,45 centi. Na to dolaze još i naknada za CO2 i PDV od 19 posto. Kod cijene benzina od 2,10 eura, udio poreza i drugih davanja prema podacima njemačkog automobilskog kluba ADAC-a iznosi 1,14 eura – dakle, više od polovice ukupne cijene.

Dosadašnji fosilni sustav s porezima na energente, cestarinu za teretna vozila i naknadom za CO2 vrlo je unosan za državu, kaže porezni stručnjak Boysen-Hogrefe. „Ministar financija nema mnogo koristi od toga što ljudi voze električne automobile, naprotiv.“

Zbogom porezu na energente

Njegova prognoza glasi: „Ako dođe do prelaska na električne automobile, a porezni sustav ostane nepromijenjen, sustav financiranja cestovnog prometa postat će za saveznu državu neisplativ.“

Riječ je o milijardama eura gubitka: prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, prihodi od poreza na energente na dizel i benzin pali su s 37 milijardi eura 2016. godine na 33 milijarde eura prošle godine (vidi grafikon).

Još 2022. godine jedna studija Znanstvenog savjetodavnog odbora pri saveznom ministru za digitalizaciju i promet ukazala je na gubitak prihoda. Do 2050. godine prihodi od poreza na energente mogli bi se smanjiti na svega pet milijardi eura, prognozirao je savjet.

„Čekanje“ nije opcija

„Prelazak na nove pogonske tehnologije ima fiskalne posljedice o kojima se dosad gotovo uopće nije raspravljalo“, navodi se u studiji. „Očekivani gubici poreznih prihoda nadovezuju se na skupu potporu električnim vozilima, na primjer kroz subvencije za kupnju, koje su trenutačno još neophodne za provedbu prelaska na električni pogon.“

U Njemačkoj je subvencija za kupnju električnih automobila u iznosu od nekoliko tisuća eura ukinuta krajem 2023. godine. Ipak, do 2035. godine električni automobili oslobođeni su poreza na motorna vozila, a tvrtke imaju i porezne pogodnosti kada ulažu u električna vozila.

Prometni stručnjaci tada su savjetovali: „Odgađanje odluke o budućim mjerama sve dok deficit ne primora na djelovanje sužava većinu mogućnosti za reagiranje, jer njihova priprema traje kroz više izbornih mandata.“

Upozorenja znanstvenika ostala su bez odjeka. Boysen-Hogrefe smatra da bi „fiskalni pritisak mogao porasti“. Ako se električni automobili i dalje budu masovno kupovali, „vlada na to ne može reagirati samo slijeganjem ramenima“.

Norveška i Velika Britanija prednjače

Druge zemlje već su reagirale na ovaj razvoj uvođenjem novih davanja. U Velikoj Britaniji od travnja 2028. godine uvodi se porez na električne automobile. Takozvani „Electric Vehicle Excise Duty“ (eVED) predviđa tri penija (0,35 eurocenti) po prijeđenoj milji (1,6 kilometara) za potpuno električne automobile, odnosno 1,5 penija za plug-in hibride.

Na Novom Zelandu i Islandu od 2024. godine kod električnih automobila jednom godišnje očitava se kilometraža radi obračuna naknade po prijeđenom kilometru. U Švicarskoj će vozači električnih automobila od 2030. godine također plaćati: ili naknadu koja ovisi o težini vozila i prosječno iznosi 5,4 rapena (5,7 eurocenti) po kilometru, ili porez od 22,8 rapena po kilovatsatu za električnu energiju utrošenu na punjaču.

Norveška, koja prednjači u ovom području, od ove godine ograničava oslobađanje električnih automobila od PDV-a. Osim toga, postoji i pristojba prilikom kupnje, odnosno registracije, koja ovisi o težini vozila, kao i cestarine.

Cestarine kao spas?

I u Njemačkoj se mnogi stručnjaci zalažu za uvođenje cestarine za osobna vozila kako bi se nadoknadili gubici prihoda od poreza na energente i istodobno snažnije uzelo u obzir korištenje cesta.

„Preporučena opcija politike jest cestarina koja ovisi o prijeđenoj udaljenosti i intenzitetu prometa“, navodi se u nedavno objavljenoj studiji Sveučilišta u Münsteru pod naslovom „Promjena pogonske tehnologije i davanja u cestovnom prometu: prognoze i strategije“.

Čini se da su znanstvenici svjesni da njihove preporuke dolaze u nezgodnom trenutku. „Ako se realno pretpostavi da politika zazire od ovog koraka, preporučuje se rješenje s vinjetom“, navodi se u njihovoj preporuci. Vozači bi u tom slučaju plaćali korištenje cesta tako što bi za određeno vremensko razdoblje plaćali paušalnu naknadu, a to bi dokazivali naljepnicom (vinjetom) na vjetrobranskom staklu. „Ukoliko bi i ovo rješenje naišlo na nepremostiv politički otpor, preostaje kao mogućnost povećanje poreza na motorna vozila.“

U skladištima u Njemačkoj se 20. rujna 2026. nalazilo oko 140 teravatsat plina, što je nekih 57 posto kapaciteta skladišta. Tijekom cijele prošle zime, prema podacima Savezne mrežne agencije, povučeno je nešto manje od 134 teravatsata. To na prvi pogled zvuči umirujuće, pogotovo zato što je prošla zima bila prilično hladna, a time i intenzivna što se tiče grijanja.

No u usporedbi s prethodnim godinama sadašnje razine popunjenosti su niske. Već 4. rujna oglasio se bavarski premijer Markus Söder i zatražio intervenciju savezne vlade. Nekoliko dana kasnije oporbena stranka Zeleni optužila je saveznu ministricu gospodarstva za propuste. „Skladišta plina nisu puna. Prijeti nestašica“, rekla je supredsjednica kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Britta Haßelmann.

Takve su izjave stvorile dojam da u Njemačkoj ove zime neće biti dovoljno plina. To bi naštetilo gospodarstvu, a mnoga kućanstva ne bi mogla grijati svoje domove.

No za procjenu trenutačne situacije potrebno je uzeti u obzir različite parametre. Tu je, primjerice, činjenica da se plin uvozi i tijekom zime. Osim toga, uvozni su putevi i izvori već nekoliko godina diversificirani. Njemačka više nije toliko ovisna o jednom jedinom uvozniku kao što je do 2022. bila ovisna o Rusiji.

U donjoj grafici prikazana je popunjenost njemačkih skladišta plina po danima u razdoblju od 16. kolovoza do 15. rujna:

Moramo li ove zime štedjeti plin?

Stručnjaci koje je DW upitao jesu li zalihe uskladištenog plina dovoljne za zimu prilično su opušteni po tom pitanju.

Charlie Grüneberg, glasnogovornik Udruženja za plinsko i vodikovo gospodarstvo, podsjeća na ugovore sklopljene na srednji rok: „Onaj tko je svoje potrebe za plinom za zimu ugovorno osigurao kod pouzdanog dobavljača, dobit će ugovorene količine.“

Nešto skeptičnije zvuči Sebastian Heinermann. Direktor inicijative energien-speichern.de, njemačkog udruženja za skladištenje plina i vodika, doduše upozorava da je tehnički još uvijek moguće „dovesti skladišta plina u Njemačkoj na razinu popunjenosti od oko 77 posto“.

Ali, dodaje on, za to bi bila potrebna razina punjenja koja „u posljednja tri tjedna nije bila zabilježena niti jednom“. „Ako se taj trend nastavi bez promjena, tada će 1. studenoga biti dosegnuta razina popunjenosti od samo oko 65 posto“, kaže Heinermann.

Savezna mrežna agencija za električnu energiju, plin, telekomunikacije, poštu i željeznice očito ne vidi razlog za zabrinutost. „Opskrba plinom u Njemačkoj je stabilna. Sigurnost opskrbe trenutačno je zajamčena. Savezna mrežna agencija prema trenutačnim saznanjima i dalje procjenjuje opasnost od problema u opskrbi plinom kao nisku“, priopćila je glasnogovornica agencije Nadia Affani na upit DW-a.

Savezno ministarstvo gospodarstva i energetike (BMWE) također ne strahuje od izvanrednog stanja. Glasnogovornica Susanne Ungrad napisala je na upit DW-a: „BMWE vrlo pomno prati sva kretanja kako bi zajamčio sigurnost opskrbe. Trenutačno nema znakova za probleme u opskrbi.“

Nema razloga za zabrinutost

Susanne Ungrad kao parametre koji određuju cijenu plina navodi „raspoložive količine u skladištima, neometani uvoz putem plinovoda i LNG terminala, kretanje potražnje te situacija na europskim i međunarodnim energetskim tržištima“. I ističe: „Pripremljeni smo za daljnji razvoj događaja.“

I Charlie Grüneberg iz Udruženja za plinsko i vodikovo gospodarstvo zauzima prilično sveobuhvatan pogled: „Odlučujuće je je li nabavljeno dovoljno plina i može li se on transportirati u i kroz Njemačku: ugovori o isporuci, skladišta, međusobno usklađen uvoz plinovodima i LNG-om. Nakon ulaganja u LNG terminale, nove uvozne pravce i mogućnosti obrnutog protoka, infrastruktura je danas znatno otpornija nego 2022.“

Cijena raste

Kada dođe zima i počne se više grijati, plin bi trebao poskupjeti: ako potražnja raste, raste i cijena. To se već može vidjeti, kaže Sebastian Heinermann iz Udruženja skladišta plina.

„Cijena plina u drugom tromjesečju, kroz različite ugovore na terminskom tržištu, bila je na razini od oko 46 eura po megavatsatu. U posljednje vrijeme cijena plina porasla je na više od 80 eura.“

Olaf Geyer iz američke konzultantske tvrtke Arthur D. Little također prati njemačko tržište i ukazuje na kretanje cijena. Ni on ne vidi akutni problem s opskrbom, ali: „Ako zima bude hladna ili ako se nešto poremeti u uvozu, vrlo brzo može postati skupo.“

No Charlie Grüneberg kaže da je teško pouzdano prognozirati cijene. Doduše, dodaje on, niske razine popunjenosti skladišta mogle bi dovesti do rasta cijena „ako na tržištu treba nabaviti dodatne količine“. Ali on istodobno ističe da se na tržištu ne nazire nestašica: „Prema današnjem stanju nema naznaka fizičke nestašice količina na kraju zime; ni terminska tržišta to trenutačno ne signaliziraju.“

Savezno ministarstvo gospodarstva i energetike upozorava da „cijene koje se trenutačno traže za terminske transakcije za zimu samo neznatno premašuju cijene na spot-tržištu za neposredne transakcije“. „Uobičajeni ljetno-zimski raspon cijena, koji je skladištenje plina tijekom ljetnih mjeseci činio gospodarski isplativim, stoga nije postojao“, priopćilo je ministarstvo.

Raspon cijena temelji se na načelu da se ljeti kupuje jeftino, a zimi prodaje skuplje. To nije funkcioniralo zbog blokade Hormuškog tjesnaca – plin ljeti nije pojeftinio, nego je poskupio.

U donjoj grafici prikazano je kretanje cijene plina na svjetskom tržištu tijekom ove godine u eurima po megasatu:

Učinkoviti tržišni poticaji

Što se ubuduće mora drugačije raditi pri stvaranju zaliha?

Olaf Geyer, isto kao i resorno ministarstvo, usmjerava pogled na ljetno-zimski raspon cijena: skladišta nisu punija jer to gospodarski nije bilo isplativo. „Za budućnost su potrebni bolji poticaji za punjenje – a kod opskrbljivača upravljanje rizicima tako da se ne gleda samo na nabavnu cijenu, nego i na to koliko stvarna potrošnja može odstupati od planirane.“

Učinkovite gospodarske poticaje za punjenje skladišta traži i Sebastian Heinermann: „Srednjoročno je Njemačkoj potreban pouzdan tržišni okvir koji će putem poticaja, obveza ili kombinacije oba instrumenta trajno osigurati dovoljnu popunjenost i istodobno zadržati što je moguće više prostora za djelovanje tržišnog gospodarstva.“

Njemački i kineski gospodarstvenici sastali su se prošloga tjedna u Düsseldorfu na gospodarskom dijalogu. Iako je panel bio posvećen trgovini i ulaganjima između Kine i Europske unije, američko-kinesko rivalstvo koje traje bilo je tema koju nitko nije mogao zaobići.

Dok Xi Jinping i Donald Trump ovoga tjedna razgovaraju u Washingtonu, postoji nada da bi mogli postići napredak u ublažavanju trgovinskog rata koji je pokrenuo američki predsjednik. Posljednji susret dvojice čelnika, na summitu u Pekingu u svibnju, nije donio konkretne rezultate.

„U Pekingu polaze od pretpostavke, i u skladu s njom postupaju, da će Kina i Sjedinjene Američke Države u doglednoj budućnosti jedna drugu držati pod kontrolom“, rekao je prošloga tjedna na jednom političkom brifingu Miko Huotari, direktor berlinskog instituta za Kinu MERICS.

„Xiju zapravo nije potreban proboj u Washingtonu. Potrebno mu je više vremena. Isto vrijedi i za Washington. Dakle, imamo situaciju strateškog zastoja, što je, po mom mišljenju, najbolji opis onoga čemu trenutno svjedočimo.“

Dogovor bi mogao koristiti Trumpovoj Republikanskoj stranci uoči važnih izbora za Kongres u studenome, ali još je vrlo neizvjesno hoće li do njega doći. „Razgovarat ćemo o svemu“, rekao je Trump o Xijevu posjetu Bijeloj kući.

Suradnja u području umjetne inteligencije?

Peking i Washington natječu se na više razina, a nigdje to rivalstvo nema tako dalekosežne posljedice kao u području umjetne inteligencije.

Američka vlada zabranjuje izvoz čipova visokih performansi u Kinu. Peking, s druge strane, ograničava izvoz rijetkih zemnih metala, neophodnih za proizvodnju čipova.

Zbog zabrinutosti zbog opasnosti koje sa sobom nosi neregulirana umjetna inteligencija, očekuje se da će Xi i Trump tijekom razgovora razmotriti i uvođenje zaštitnih mehanizama u tom području. Xi se zalaže za međunarodnu suradnju u razvoju umjetne inteligencije, dok Trump reguliranje te tehnologije smatra prijetnjom vodećem položaju SAD-a.

Nakon sastanka s potpredsjednikom kineske vlade He Lifengom u nedjelju u New Yorku, američki ministar financija Scott Bessent izjavio je da su kineski i američki dužnosnici već razgovarali o uspostavljanju „mehanizma obavještavanja“ za razmjenu informacija o sigurnosnim incidentima povezanima s umjetnom inteligencijom.

Europski „kineski šok“

Iz europske perspektive, i Kina i SAD trenutačno se smatraju zahtjevnim partnerima.

Drugi „kineski šok već je stigao“ u Europu, rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošloga tjedna u govoru o stanju EU-a za 2026. godinu. Prvi „kineski šok“ dogodio se prije 25 godina, nakon pristupanja Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, kada su jeftini proizvodi s oznakom „proizvedeno u Kini“ počeli preplavljivati svjetska tržišta.

Drugi je posljedica tehnološkog napretka Kine u industrijskim granama kao što su proizvodnja baterija, zelena energija i mobilnost. „Njegove posljedice vide se u našim lokalnim zajednicama i tvornicama diljem EU-a. To vodi deindustrijalizaciji industrijskih središta Europe. Takvo stanje je neodrživo“, rekla je von der Leyen.

EU želi brzo prijeći na električnu mobilnost i drastično smanjiti emisije ugljikova dioksida u cestovnom prometu. Istodobno, Bruxelles traži uvođenje dodatnih carina na jeftine električne automobile iz Kine, čiji proizvođači imaju prednost zahvaljujući nižim cijenama vozila i visokim državnim subvencijama.

Kina niječe da ima nepoštenu prednost, dok se njemački proizvođači automobila Volkswagen i BMW također protive kaznenim carinama zbog mogućeg pada prihoda uslijed kineskih protumjera.

Jedan kineski sudionik gospodarskog dijaloga u Düsseldorfu, koji je želio ostati anoniman, rekao je za DW da domaća potrošnja u Kini ne može apsorbirati cjelokupnu industrijsku proizvodnju.

„Kinesko gospodarstvo je slabo. Tvrtke su zabrinute za svoje poslovanje i hitno moraju pronaći nova tržišta u inozemstvu“, rekao je kineski gospodarstvenik, koji je ranije radio u europskoj podružnici jedne kineske državne kompanije.

Trump pritišće EU zbog Kine, ali i zbog trgovine i sigurnosti

„U svjetlu sve većeg strateškog rivalstva između SAD-a i Kine, Washington neprestano poziva svoje saveznike da pooštre ograničenja prema Kini u području tehnologije, lanaca opskrbe i sigurnosti“, rekao je Yang Jiechi, direktor Centra za kinesko-njemačku suradnju pri Kineskoj akademiji društvenih znanosti.

Istodobno, Trump često prijeti Europskoj uniji carinama i unosi nestabilnost u strateški savez unutar NATO-a. Kada je EU prošloga tjedna Kanadi ponudila „pridruženo članstvo“, Trump je najavio mogućnost uvođenja novih američkih kaznenih mjera.

Dok je kanadski premijer Mark Carney izrazio zainteresiranost za tu ponudu, Trump je ideju nazvao „smiješnom“.

„Ako procijenim da je to na bilo koji način neprijateljski čin, uvest ću vrlo visoke carine ili ću obustaviti trgovinu s Europom u mnogim područjima“, rekao je Trump, ne precizirajući što bi u odnosima EU-a i Kanade smatrao „neprijateljskim“.

Po uzoru na kanadski „srednji put“

Suočen s carinskim previranjima i otrovnom retorikom Trumpove administracije, Carney otvoreno nastoji da na svjetskoj sceni ne ovisi ni o jednoj strani.

„Znamo da se stari poredak neće vratiti. Ne bismo trebali žaliti za njim“, izjavio je u siječnju na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, u vrijeme kada su američki saveznici bili uznemireni Trumpovim prijetnjama da će Grenland pripojiti SAD-u i oduzeti ga Danskoj.

Carney je rekao da velike sile „zasad mogu sebi priuštiti da djeluju samostalno“, ali da srednje sile moraju bolje surađivati.

„Kada s hegemonističkom silom pregovaramo isključivo bilateralno, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo ono što nam se ponudi. Međusobno se natječemo u tome tko će biti susretljiviji. To nije suverenitet“, rekao je Carney sudionicima foruma. „Ako nismo za stolom, onda smo na jelovniku“, naglasio je.

Početkom 2026. Carney je posjetio Kinu i postigao dogovor o „strateškom partnerstvu novog doba“. Ottawa je potom smanjila uvozne carine na kineske električne automobile sa 100 na 6,1 posto. Kvota iznosi 49.000 vozila godišnje.

Kina je, neovisno o tome, pokrenula ofenzivu šarma prema američkim saveznicima, „točnije, prema nepouzdanim saveznicima“, kako je rekao direktor MERICS-a Miko Huotari.

Xi je, primjerice, u rujnu sudjelovao na summitu BRICS-a u Indiji unatoč zategnutim odnosima s New Delhijem. Sudjelovao je i na summitu Šangajske organizacije za suradnju u Kirgistanu. Kina će u studenome biti domaćin summita Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje, APEC-a.

Carney je taj novi oblik diplomacije opisao kao „promjenjivu geometriju“, odnosno kao različita savezništva za različita pitanja, utemeljena na zajedničkim vrijednostima i interesima. U studenome će otputovati u Shenzhen na summit APEC-a. I tamo će biti za stolom, a, nadajmo se, ne na jelovniku.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...