Vecernji list

Poznato je da je kritičarima Kemlja u Rusiji vrlo teško. Posljednjih godina je usvojen čitav niz zakona koji kriminaliziraju otvorenu kritiku službene politike Moskve. Među njima je i Zakon o takozvanim "nepoželjnim organizacijama", koji je sada pooštren. Duma je usvojila izmjene u trećem i posljednjem čitanju. Nakon konačnog usvajanja u Vijeću federacije i potpisa predsjednika Vladimira Putina, zakon će odmah stupiti na snagu.

Prema ovom zakonu, organizacije se u Rusiji smatraju nepoželjnima „ako njihove aktivnosti predstavljaju prijetnju temeljima ustavnog poretka Ruske Federacije, obrambenoj sposobnosti zemlje ili sigurnosti države". Takvim organizacijama je zabranjeno "obavljanje novčanih transakcija, dijeljenje informativnog materijala, također i putem medija ili interneta, osnivanje pravnih subjekata i provođenje programa".

Uskoro će svaka strana organizacija biti zabranjena?

Do sada se ovaj zakon odnosio samo na nevladine organizacije, prije svega na oporbene institucije kao što su političke zaklade, grupe za ljudska prava ili ekološka udruženja. No sada će sve strane organizacije moći biti proglašene "nepoželjnima" ako su njihovi "osnivači ili članovi vlasničkih struktura državni organi neke druge zemlje". Dakle, više nije važno tko je osnovao i vodi takvu organizaciju: je li riječ o privatnoj osobi, društvu s ograničenom odgovornošću, registriranom udruženju, političkoj stranci, državnoj ili vladinoj instituciji.

Suradnja s takvom organizacijom je u osnovi kažnjiva. Sudjelovanje u aktivnostima neke "nepoželjne organizacije" u Rusiji ili u inozemstvu smatra se prekršajem i kažnjava se novčanom kaznom u visini od oko 1.600 eura. Ako osoba ponovi to djelo, prijeti joj kazna do 5.300 eura ili zatvorska kazna do četiri godine. Osnivanje "nepoželjnih organizacija" kao i njihovo vođenje kažnjava se zatvorskom kaznom u trajanju do šest godina.

I sugovornicima u intervjuima prijete kazne

Pod suradnjom se podrazumijeva dijeljenje citata i linkova tekstova i video sadržaja "nepoželjne organizacije", kao i sudjelovanje na javnim događajima koje organiziraju "nepoželjne organizacije". Prekršaj čini i onaj tko dade intervju nekom televizijskom kanalu koji je proglašen takvom organizacijom. Zakon bi se mogao primijeniti i na Deutsche Welle, koji je već morao zatvoriti svoje dopisništvo u Moskvi.

Ruska pravnica Anastazija Burakova je uvjerena da je zakon namjerno formuliran što je moguće nejasnije, kako bi se moglo zabraniti što veći broj organizacija koje su "neusklađene s politikom Kremlja". U razgovoru za DW ona ga naziva "kaučuk-zakonom", jer se može "rastezati" i tumačiti na različite načine.

Primjerice, kako ističe Burakova, zakon se može primijeniti na NATO, Vijeće Europe ili Međunarodni kazneni sud. "Svaka osoba koja podnese žalbu protiv ruske države ovom sudu može se suočiti sa zatvorskom kaznom do četiri godine. To se smatra sudjelovanjem u djelovanju ´nepoželjne organizacije´".

Rusija "još više spušta Željeznu zavjesu"

Kada je Duma glasala o pooštravanju zakona u prvom čitanju 11. lipnja, njezin predsjednik Vjačeslav Volodin je nagovijestio na što cilja izmijenjeni zakon: organizacije koje su osnovane unutar državnih struktura u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim europskim državama i koje "provode aktivnosti usmjerene protiv Rusije".

Vasilij Piskarov, jedan od autora teksta pooštrenog zakona i zastupnik u Dumi, dodao je da stranim organizacijama treba potpuno onemogućiti miješanje u unutarnje prilike u Rusiji: "Postoji dovoljno primjera da organizacije koje su povezane s vladinim organima Sjedinjenih Američkih Država ili europskih zemalja direktno štete Rusiji i provode subverzivne aktivnosti."

Za pravnicu Burakovu je jasno da se "time Željezna zavjesa još niže spušta i da se Rusija još više izolira od međunarodnih institucija".

Rusija: već je zabranjeno oko 200 nevladinih organizacija

Izmijenjeni zakon bit će još represivniji od dosadašnjeg, kaže ruska odvjetnica i aktivistica za ljudska prava Valerija Vetoškina u razgovoru za DW. Za nju je jasno da se u stvarnosti radi o "još većem kažnjavanju ljudi" koji se ne slažu s politikom u njihovoj zemlji. To može uključivati i strance, pojašnjava njena kolegica Anastazija Burakova, naglašavajući da je zakon posebno pojačano primjenjivan od početka ruskog napada na Ukrajinu - i protiv neovisnih medija.

Do sada je oko 200 stranih i međunarodnih nevladinih organizacija u Rusiji proglašeno "nepoželjnima". Među njima su portal Meduza, čije sjedište je u Letoniji, kao i u Nizozemskoj registrirani kanal na ruskom jeziku Dožd, neovisni internetski portal The Moscow Times, njemačke stranačke zaklade kao što su Heinrich Böll i Friedrich Ebert te međunarodne ekološke organizacije WWF i Greenpeace.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku

Delegacija Europske unije (EU) u Bosni i Hercegovini (BiH) tvrdi da „još nije kasno" da se dostavi Reformska agenda, ali ne navodi rokove. U priopćenju se ističe kako je „velika vjerojatnost“ da BiH neće nakon ljeta dobiti prvu ratu, a političkim liderima poručuje da još uvijek ima vremena za dostavljanje Reformske agende. „Potičemo domaće vlasti da bez odgađanja dostave Agendu kako ne bi u potpunosti propustili priliku. Komisija nastavlja pružati podršku nadležnim organima u završetku ovog posla", rekli su iz Delegacije EU-a.

U BiH se ne stišavaju reakcije nakon što je objavljeno da Reformska agenda u okviru Plana rasta EU-a za zapadni Balkan nije suglašena, zbog čega država ostaje bez prve tranše europskih sredstava u iznosu od 70 milijuna eura. Za Američko veleposlanstvo u BiH nema dileme – Reformsku agendu blokirao je predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik, a SDA (Stranka demokratske akcije) je iskoristila priliku za „političko razmetanje“.

Zašto u agendi nije bilo imenovanja sudaca Ustavnog suda BiH?

U priopćenju Veleposlanstva navodi se da je Dodik blokirao odobravanje Reformske agende, odnosno da nije prihvatio dvije od 100 točaka – da RS imenuje suce u Ustavni sud BiH i poštuje odluke Suda. „Nažalost, ovo je tipično za čovjeka koji dosljedno stavlja svoje interese ispred interesa onih koje tvrdi da predstavlja. Kao što smo ranije rekli, retorika i politika gospodina Dodika i dalje predstavljaju najveću prijetnju za europsku budućnost građana BiH“, stoji u priopćenju Američkog veleposlanstva.

Veleposlanstvu nije jasno zašto je „Radna grupa“ (formirana od strane vladajućih struktura u BiH kako bi se usvojila Reformska agenda) glasala za odobrenje plana koji nije sadržavao sve zahtjeve EU-a, uključujući zahtjev za imenovanje sudaca Ustavnog suda BiH i poštivanje odluka Suda. „Bez obzira na to, odluka SDA da iskoristi priliku za političko razmetanje, umjesto da radi s drugim probosanskim strankama na osiguravanju odobrenja za posljednje dvije preostale točke, bila je nekorisna i neodgovorna", priopćili su iz američkog veleposlanstva.

Gdje je Europa, a gdje Amerika?

Milorad Dodik je odgovorio na optužbe američkog veleposlanstva. „Ili se EU preselila na američki kontinent, ili su Sjedinjene Američke Države danas postale članica EU? Ako se to nije desilo, ne vidim nikakvu logiku da se Michael Murphy (američki veleposlanik u BiH, op. ur.) bavi europskim integracijama BiH i Planom rasta“, napisao je Dodik. „Federacija BiH 'gori' zbog blokade SDA, a Murphyu se ja priviđam. Ako ikako možeš, prođi me se“, dodaje predsjednik RS-a.

U BiH se međusobno optužuju vlasti i oporba. Dodikovi i Čovićevi (Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH) koalicijski partneri – Trojka (Naša stranka, Narod i Pravda i Socijaldemokratska partija BiH) – optužuju vlasti SDA u četiri kantona u Federaciji BiH da su odbacujući principe Reformske agende odgovorni što je BiH ostala bez tranše od 70 milijuna eura.

Teške međusobne optužbe

Ministar komunikacije i prometa BiH Edin Forto kaže da je ovo bio samo nacrt koji bi se, nakon što ga Europska komisija odobri, usvojio u Vijeću ministara BiH, a potom i u Parlamentu BiH gdje bi mogao biti dopunjen. „Neki su odlučili da ovaj važan dokument nije dovoljno dobar samo zato što ne sjede u Vijeću ministara gdje su navikli sjediti dugi niz godina. Sad neka premijeri iz kantona koji su bili protiv ovoga objasne građanima zašto projekti planirani u okviru Reformske agende neće biti realizirani, zašto se neće graditi željezničke pruge u Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu i zašto će i dalje biti gužve na graničnim prijelazima u Unsko-sanskom kantonu", kaže Forto.

Iz kantona u kojima vlada SDA stigao je odgovor u kojem kao razloge za prigovor na predloženu Reformsku agendu navode upravo one koje apostrofira i američko veleposlanstvo. Članovi Radne grupe, kantonalni premijeri iz SDA, tvrde da nisu mogli prihvatiti Reformsku agendu koja ne sadrži „ključne“ odredbe – da se odluke Ustavnog suda BiH provode na teritoriju cijele države i da se u Ustavni sud BiH imenuju i suci iz RS-a. „Osim toga, većina planiranih financija otišla bi u RS i kantone s hrvatskom većinom“, kaže SDA-ov premijer Zeničko-dobojskog kantona Nezir Pivić.

Zloupotreba Mehanizma koordinacije?

Kolegij SDA podržao je stav premijera četiri kantona (Tuzlanskog, Zeničko-dobojskog, Unsko-sanskog i Srednjo-bosanskog) da daju uvjetnu suglasnost na tekst Nacrta Reformske agende. „Smatramo da je Nacrt Reformske agende potrebno što prije suglasiti i uputiti Europskoj komisiji, ali da se iz dokumenta ne mogu uklanjati dijelovi koji se odnose na poštivanje odluka Ustavnog suda BiH", navodi SDA.

Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković smatra da je SDA svojim potezom samo ojačala poziciju Milorada Dodika. „Ovo što je uradila SDA skinuvši time odgovornost sa SNSD-a (Savez nezavisnih socijaldemokrata) i Dodika za završno rušenje Plana reformi je šokantno i pokazuje da oni zaista ne znaju što rade“, kaže Konaković. I Socijaldemokratska partija (SDP) BiH optužuje SDA za neusvajanje Reformske agende. „Istinski je zločin protiv države i naroda što sada SDA zloupotrebljava Mehanizam (koordinacije) za blokadu pristupa prijeko potrebnim sredstvima za razvoj države i bolji životni standard građana“, naglašavaju iz SDP-a.

Problem složena ustavna struktura

Kantonalni premijeri iz SDA, međutim, tvrde da nisu odbili Reformsku agendu, nego su samo iznijeli svoje primjedbe. Zamjeraju predsjedavajućoj Vijeća ministara BiH Borjani Krišto (HDZ BiH) što je to protumačila kao „odbijanje“. Ako imaju problem s našim stavom, neka onda isključe kantone iz radne grupe, odnosno sistema odlučivanja – poručuju iz SDA. No, to bi otvorilo jedan drugi proces – raspravu o Mehanizmu koordinacije koji je u BiH uspostavljen uz podršku EU-a. Taj Mehanizam omogućava svim razinama vlasti da sudjeluju u donošenju odluka.

Radi se o visokom stupnju decentralizacije i, prema političkom analitičaru Ibrahimu Prohiću, upravo je to problem u funkcioniranju BiH. „Temeljni problem bh. krize je karakter etabliranih stranaka, a paralelno s tim i ustavna konstitucija koju zloupotrebljavaju svi. I oni koji bi htjeli destrukciju države BiH, a i oni koji je tobože brane. Nit je jednima do naroda, niti drugima do iskrenog patriotizma. Ovakav stupanj decentralizacije jednostavno ne omogućava funkcionalnost“, kaže Prohić za DW.

Predizborne političke igre

Neki politički analitičari tvrde da propast Reformske agende treba promatrati u kontekstu dolazećih lokalnih izbora. BH radio 1 (Javni RTV servis BiH) u svojoj analizi nagovještava da bi SDA i „njezini sateliti“ i na ovaj način mogli pokušati prikupiti političke poene i u listopadu na lokalne izbore ići na „obaranje vlasti Trojke“. U političkom prostoru BiH to je posve legalno i ne predstavlja nikakvu novost, kaže za BH radio 1 novinar Hine Ranko Mavrak. „I u cijeloj toj priči žrtve su, naravno, građani BiH i njezin europski put koji je u ovome trenutku zakočen. On će vjerojatno biti odblokiran, ali će posljedice ostati trajne. Nažalost, političari zloupotrebljavaju i europski put BiH za ostvarenje svojih kratkoročnih ciljeva i nije im stalo do države“, kaže Mavrak.

Reformska agenda je lista društveno-ekonomskih reformi, koje bi trebale biti provedene u iduće tri godine. Radi se o projektima koje država namjerava sufinancirati europskim novcem. Od 113 točaka agende suglašeno je 110. Sporne točke odnose se na imenovanje sudaca Ustavnog suda BiH i provođenje odluka ovog suda na cijelom teritoriju BiH, kao i mogućnost entitetskih vlasti da ulažu veto na odluke Konkurencijskog vijeća BiH i Vijeća za državnu pomoć BiH. Za usvajanje Reformske agende nužna je suglasnost federalnih kantona, entiteta Federacije BiH i RS-a, Distrikta Brčko i državne agencije za planiranje i EU-integracije.

Raste strah od mogućih mafijaških sukoba između nizozemskih i njemačkih kriminalnih organizacija. Stvari su počele eskalirati nakon što su u Kölnu ranije ovog mjeseca oteti i mučeni jedan muškarac i jedna žena. Njih dvoje, očito dio jedne njemačke organizirane kriminalne skupine, oslobođeni su policijskom operacijom. U toj operaciji je uhićeno četvero ljudi, a na još šest lokacija u gradu su izvršene racije te su pritom uhićena još dvojica muškaraca.

U saveznoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji je osim toga u posljednja tri tjedna zabilježena serija od sedam bombaških akcija u kojima su kriminalci pokušali ukrasti novac iz bankomata. Smatra se da su sve ove zločine izveli članovi Mocro mafije — taj pojam su mediji u Nizozemskoj i u Njemačkoj usvojili za nekoliko organiziranih kriminalnih grupa koje su prvobitno nastale iz marokanske zajednice u Nizozemskoj 90-ih godina.

Nije samo marokanska i nije samo nizozemska

Iako je spomenuti pojam od tada uvriježen u javnosti, među ostalim i zbog popularne nizozemske televizijske serije (koja se emitira i u Njemačkoj), većina kriminologa i policajaca se slaže da Mocro mafija više nema jedinstven etnički identitet. "Takozvana Mocro mafija počela je uvoziti kanabis u Nizozemsku 90-ih i kasnije je proširila posao na uvoz kokaina," objašnjava Dirk Peglow, šef Njemačkog udruženja kriminalnih istražitelja (BDK) za DW. "Dakle, suočavamo se s grupom čije su strukture uspostavljane desetljećima."

Članovi te grupe su značajno skloniji nasilju nego organizirane kriminalne grupe u Njemačkoj. U medijima kruže uznemirujuće priče o komorama za mučenje, odrubljenim glavama ostavljenima ispred barova, pa čak i o navodnim planovima za otmicu 18-godišnje nizozemske princeze Amalije. Istaknuti nizozemski kriminolog Cyril Fijnaut procjenjuje da Mocro mafija svake godine ubije između 10 i 20 ljudi. "U svim kriminalnim grupama nasilje je vrlo izraženo," kaže Mahmoud Jaraba, istraživač kriminala u Istraživačkom centru za islam i pravo u Europi (FAU EZIRE). I dodaje: "Ali u ovoj grupi spremnost na nasilje je veća."

Po strukturi i poslovima kojima se bave sve skupine su zapravo slične. "Primjerice, arapski klanovi u Njemačkoj nisu toliko različiti: glavni igrači dolaze iz određene obitelji, ali to nisu zatvorene grupe," rekao je Jaraba za DW. "Bez svojih mreža unutar i izvan Njemačke i Nizozemske, oni ne bi opstali."

Ubijeni novinar

Mocro mafija je u Nizozemskoj dospjela u središte pažnje javnosti 2021. godine kada je ubijen Peter R. de Vries, poznati novinar koji je detaljno izvještavao o organiziranom kriminalu u zemlji. To ubojstvo bilo je jedno od tri koja su povezana sa šestogodišnjim "Marengo suđenjem", kada je nekoliko optuženih, uključujući vođu bande Ridouana Taghija, bilo optuženo za višestruka ubojstva i pokušaje ubojstava. U veljači ove godine svih 17 optuženih dobilo je duge zatvorske kazne, uključujući doživotne kazne za Taghija i još trojicu. Pored de Vrisa, ubijen je i brat krunskog svjedoka Nabila B. i jedan državni odvjetnik. U lipnju ove godine još šest muškaraca je osuđeno za ubojstvo de Vrisa.

Nastavak trgovine u Njemačkoj

To je bio snažan udarac za mafiju, ali unatoč ovim presudama čini se da kriminalne mreže cvjetaju i šire se izvan granica Nizozemske. "Vidjeli smo u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji da je grupa već aktivna u Njemačkoj i da pokazuje brutalnost u svojim kriminalnim aktivnostima koja uključuje ranjavanje ili čak ubijanje slučajnih prolaznika," rekao je Peglow.

Otmica u Kölnu bila je posljedica sukoba između kriminalnih skupina zbog jednog neuspjelog dogovora o drogi. Unatoč takvim sukobima, organizacije obično tijesno surađuju: njemačke bande uvoze kokain i heroin od svojih nizozemskih partnera. "Odnosi i suradnja između različitih kriminalnih grupa između Njemačke i Nizozemske odvijaju se i danas," rekao je Jaraba.

Istraživači ne znaju točno kada se Mocro mafija počela širiti na Njemačku, niti koje je tu zločine izvršila. U posljednjih nekoliko godina policija u obje zemlje - Njemačkoj i Nizozemskoj - uspjela je prikupiti mnogo informacija o ovim kriminalnim mrežama zahvaljujući analizi aplikacija za razmjenu poruka.

Policija nema dovoljno resursa

Ipak, Peglow je upozorio da njemačka vlada mora učiniti više kako bi podržala policiju u sprječavanju širenja nizozemskog organiziranog kriminala na Njemačku. "U Njemačkoj ne možemo čekati dok se ne uspostave slične strukture kao u Nizozemskoj," rekao je. "Moramo vrlo tijesno surađivati s nizozemskom policijom i spriječiti da incidenti poput onog nedavnog u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji postanu uobičajeni."

No Jaraba dodaje da bez dodatnih resursa policija ima male šanse protiv takvih struktura. "Imamo izuzetno malo kapaciteta za borbu protiv ovog fenomena, jer u većini slučajeva dolaze iz Nizozemske i imaju svoje rute za bijeg i svoje ljude koji surađuju s njima," rekao je.

Upozorenje japanske vlade

Prije nekoliko dana je japansko Ministarstvo vanjskih poslova upozorilo svoje građane u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji – i one koji žele putovati tamo – da zbog rata kriminalnih bandi i eksplozija u Kölnu i Düsseldorfu posebno povedu računa o svojoj sigurnosti.

U dva spomenuta grada, posebno u Düsseldorfu, živi veći broj Japanaca koji tu imaju svoje tvrtke, pa i posebne škole za japansku djecu.

Nekoliko sati prije otvaranja Olimpijskih igara u Parizu nepoznate osobe su podmetnule požare na nekoliko objekata francuske mreže brzih vlakova. Vandali su ciljali instalacije duž pruga koje povezuju Pariz s gradovima poput Lillea na sjeveru, Bordeauxa na zapadu i Strasbourga na istoku, priopćila je francuska željeznica SNCF.

Željeznički promet je prekinut i na ruti prema Stade de France, jednom od mjesta održavanja Olimpijskih igara, a pogođeni su i vlakovi prema susjednoj Belgiji i Londonu ispod La Manchea.

Popravci su započeli, no ograničenja prometa bi mogla trajati cijeli vikend. SNCF je pozvao putnike da odgode svoja putovanja i ne dolaze na željezničke kolodvore. Pozadina napada još nije poznata.

Koliko su sigurne Igre?

Za sigurnost posjetitelja i natjecatelja Olimpijskih igara u Parizu svakodnevno će se brinuti deseci tisuća policajaca i vojnika. Tu su i privatne zaštitarske tvrtke.

Posjetitelji i stanovnici grada morat će za prolazak kroz policijske kontrole imati QR kodove. Promet će biti ograničen, a neke postaje podzemne željeznice bit će potpuno zatvorene.

Koristit će se i kamere s umjetnom inteligencijom. One mogu prepoznati neuobičajena kretanja masa ljudi i oružje. Softver se ne smije koristiti za prepoznavanje lica.

Veliki događaji poput Olimpijskih igara potencijalna su meta terorističkih napada. S napadom na Charlie Hebdo i napadima na Bataclan Francuska je jedna od zemalja koja je već više puta bila meta terorista.

Za posebno rizičnu ceremoniju otvaranja vlada je već smanjila broj gledatelja. Dugo se razmatrala mogućnost premještanja održavanja na drugo mjesto. Trenutno izgleda da će se ceremonija ipak održati na Seini.

Koliko sportaša sudjeluje?

Oko 10.500 sportaša iz 206 nacija natječe se na Olimpijskim igrama. Oni će se tijekom 19 dana, od 26. srpnja do 11. kolovoza, boriti za mjesto na pobjedničkom postolju u 32 sportske discipline. Ukupno će biti dodijeljeno 329 zlatnih medalja.

Među velikim zvijezdama ovih ljetnih igara je američka gimnastičarka Simone Biles. Četverostruka olimpijska pobjednica imala je psihičkih problema na Igrama prije tri godine u Tokiju. U atletici, kenijski maratonac Eliud Kipchoge želi postati prvi trkač u povijesti koji će osvojiti svoje treće uzastopno olimpijsko zlato.

Oči sportskog svijeta bit će također uprte u američku košarkašku reprezentaciju. Košarkaška svjetska elita dolazi u Pariz s LeBronom Jamesom, Stephenom Curryjem i Kevinom Durantom.

Na Igrama neće sudjelovati nogometaš Kylian Mbappé. Francuska zvijezda nije dobila dopuštenje od svog novog kluba Real Madrida.

Ruski i bjeloruski pojedinačni natjecatelji smiju sudjelovati, ali samo pod neutralnom zastavom. Njihove nacionalne himne neće se svirati, ne smiju pokazivati nacionalne simbole, a momčadi i timovi iz obiju država su potpuno isključeni. Također se zahtijeva da sudionici nemaju nikakvu vezu s ruskom vojskom i sigurnosnim organima. Razlog tome je ruski napad na Ukrajinu.

Koliko se gledatelja očekuje? Ima li još ulaznica?

Organizatori očekuju 15 milijuna posjetitelja. Preko službenog servisa za ulaznice za Igre u Parizu još uvijek se mogu kupiti karte za pojedine događaje. Ulaznice za nogomet, po cijeni od 15 eura, su najjeftinije. Ulaznice za vaterpolo ili kajak-slalom dostupne su po cijeni od 24 eura.

Za posebno popularne događaje poput plivanja ili gimnastike cijene prelaze 100 eura. Tu su dostupne samo još ulaznice u višim cjenovnim razredima. Najskuplja je ceremonija otvaranja: najjeftinija ulaznica košta 500 eura (stanje na dan 16. srpnja).

Gdje se održavaju natjecanja?

Postoji 35 mjesta održavanja. Nisu sva u Parizu. Moderni petoboj i natjecanja u konjičkom sportu održat će se ispred dvorca Versailles. Nogomet će se igrati na stadionima diljem zemlje, a rukomet u Lilleu. Surferi će se natjecati čak izvan granica Francuske: na Tahitiju, najvećem otoku Francuske Polinezije.

Natjecanja u većini disciplina ipak će se održati u srcu francuskoga glavnoga grada. Posebno se vesele igrači odbojke na pijesku: igrat će s pogledom na Eiffelov toranj.

Ceremonija otvaranja neće se održati kao inače na stadionu, već na 160 brodova kojima će sportaši ploviti rijekom Seinom kroz Pariz.

Još uvijek nije potpuno sigurno hoće li se natjecanja u plivanju na otvorenom i triatlonu moći održati u rijeci Seini, kako je planirano. Razlog je što je voda dugo bila previše zagađena patogenima. Dva tjedna prije početka Igara grad Pariz je oprezno najavio poboljšanje. Rijeka je bila dovoljno čista za plivačka natjecanja "jedanaest ili deset" od posljednjih dvanaest dana, rekao je glasnogovornik gradskih vlasti.

Koji su novi sportovi uključeni?

Svake četiri godine novi sportovi postaju olimpijski. Na posljednjim ljetnim igrama u Tokiju debitirali su skateboarding, sportsko penjanje i košarka tri na tri.

U Parizu će po prvi put olimpijska disciplina biti "Breaking", poznat i kao breakdance. Sportaši će se natjecati u pojedinačnim plesnim dvobojima i improvizirati koreografiju na ritam koji im nije bio unaprijed poznat. Pobjednika će odrediti žiri.

No ima i sportova koji od ove godine više nisu zastupljeni na Olimpijskim igrama. Tako že biti razočarani ljubitelji bejzbola, softballa i karatea, kao i utrke na 50 kilometara u brzom hodanju.

Koliko kondoma ima za sportaše?

Nakon zabrane intimnosti zbog COVID-a u Tokiju, sportaši će u Parizu ponovno smjeti imati seksualne odnose. U Olimpijskom selu, gdje boravi 9.000 sportaša, bit će osigurano 300.000 kondoma. Međutim, tamo neće biti alkohola. No možda će sportaše utješiti 350 metara dugački bife s hranom.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku

Posljednjih tjedana ponovno se intenzivno raspravlja o mogućnosti da se ruska invazija na Ukrajinu okonča za pregovaračkim stolom. Primjeri su takozvana „mirovna misija“ mađarskog premijera Viktora Orbana koju je on pokrenuo na svoju ruku, kao i izjava američkog republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa da će „završiti rat u roku od 24 sata“. Bivši britanski premijer Boris Johnson je u vezi s mirovnim planom spomenuo teritorijalnu stvarnost prije veljače 2022., kada je započela ruska invazija. Tada je Krim već bio anektiran, a dijelovi Luganska i Donjecka okupirani od strane Rusije.

Ali pravo iznenađenje priredio je gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko govoreći o mogućnosti teritorijalnog kompromisa. Do sada su ukrajinski dužnosnici najčešće izbjegavali takve formulacije. Službeni Kijev inzistira na granicama iz 1991.

„Hoće li predsjednik Ukrajine nastaviti rat s daljnjim žrtvama i razaranjima ili će morati razmotriti mogući teritorijalni kompromis s Putinom? Ako hoće, kakav će biti pritisak iz SAD-a u slučaju Trumpove pobjede? Kako će objasniti vlastitom stanovništvu da se mora odreći dijelova teritorija za koje su živote dali tisuće naših heroja?“, upitao je Kličko u intervjuu za talijanski list Corriere della Sera. On je rekao da bi u tom slučaju predsjednik Volodimir Zelenski vjerojatno morao organizirati referendum o mogućim teritorijalnim kompromisima.

Znače li ovakve izjave da se Ukrajina otvara prema diplomatskim rješenjima? I je li to uopće prihvatljivo za ljude u zemlji i za zapadne partnere?

Politički obračun u Kijevu?

Volodimir Fesenko, direktor kijevskog Centra za politička istraživanja "Penta", označava izjave kijevskog gradonačelnika kao „promašeni start". Jer, podsjeća Fesenko, trenutno ne postoje stvarni mirovni pregovori, već samo inicijative i planovi koji nisu dobra osnova za pregovore. Dodao je da Kličko daje takve izjave s ciljem političkog obračuna s predsjednikom Zelenskim, s kojim je godinama u sukobu.

„Kličko raspiruje postojeći strah stanovništva od tajnog sporazuma. Ali ne postoje tajni dogovori, još nema ni mirovnih pregovora“, kaže Fesenko. Dodaje da je ionako nemoguće sklopiti tajni sporazum, jer bi on morao biti proveden uz podršku društva. „Upravo tada bi bio potreban pristanak na referendumu, kako Zelenski ne bi sam pravio ustupke.“

Roger Hilton iz međunarodnog trusta mozgova GLOBSEC sa sjedištem u Bratislavi kaže da su prethodne dvije teške ratne godine natjerale pojedine ukrajinske političare da govore o mogućim teritorijalnim ustupcima. „To što takve riječi čujemo od osobe poput gradonačelnika Klička priznanje je da zemlji predstoje teške političke odluke”, kaže Hilton. Dodaje da bi ovakve izjave mogle biti unutarnjopolitički test s ciljem da se sazna do koje mjere ukrajinsko društvo podržava tu poziciju.

Prema Hiltonu, Kličko nikada nije skrivao da želi postati predsjednik, pa koristi priliku da na temelju pitanja mirnog rješenja dobiva političke bodove. Hilton kaže da zbog rata ove godine nisu održani predsjednički izbori pa bi se ovakve izjave mogle smatrati dijelom predizborne kampanje. Također smatra da bi teritorijalni ustupci bili loši i za Europu.

„Mislim da većina zapadnih saveznika ne bi prihvatila da se Ukrajina odrekne dijela teritorija, jer bi to Europi donijelo niz nerješivih problema. Osim toga, globalno bi to bio presedan za druge autoritarne režime koji žele nezakonito pripojiti neka područja”, kaže Hilton.

Na koje ustupke bi pristalo ukrajinsko društvo?

Prema anketama iz proljeća 2023., raste broj onih koji bi bili spremni na ustupke u ime mira. U svibnju ove godine ih je bilo 32 posto, a u svibnju 2023. svega deset posto. Većina ispitanika, njih 55 posto, je protiv bilo kakvih teritorijalnih ustupaka Rusiji. Ovo su podaci Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS).

Ako usporedimo brojke iz razdoblja između svibnja 2022. i svibnja 2023., tada je svega osam do deset posto ispitanika bilo spremno na teritorijalne kompromise, a ogromna većina - od 82 do 87 posto - bila je protiv bilo kakvih ustupaka.

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika

U prvoj polovici 2024. Deutsche Bahn (Njemačka željeznica - DB) imao je gubitak od 1,2 milijarde eura. Štrajkovi, ekstremne vremenske prilike, gradilišta i slaba potražnja značajno su pogoršali rezultat ovog koncerna u odnosu na prethodnu godinu, priopćila je tvrtka.

Odgovor na loše poslovanje je - ukidanje ukupno oko 30.000 radnih mjesta u Njemačkoju narednih pet godina, rekao je financijski direktor Levin Holle. Radna mjesta će biti ukinuta prije svega u administraciji - planirano je da se ondje već ove godine ukine oko 1.500 radnih mjesta. Zahvaljujući digitalizaciji i automatizaciji, administrativne procese bi u budućnosti trebao obavljati manji broj zaposlenih.

„U budućnosti moramo postići da imamo više željeznice s manje ljudi", naglasio je Holle.

Negativni vanjski faktori

Prema mišljenju uprave, do lošeg rezultata su posebno doveli negativni vanjski faktori. „Ekstremni vremenski uvjeti neviđenih razmjera doveli su željezničku infrastrukturu, kojoj je ionako već bilo potrebno saniranje, do granica njezinih mogućnosti i pogoršali operativnu i financijsku situaciju u putničkom i teretnom prometu. Bilo je i štrajkova i nesreća“, rekao je šef željeznice Richard Lutz.

Pored ovih faktora, pala je i potražnja: 64,2 milijuna putnika koristilo je međugradske vlakove u prvih šest mjeseci tekuće godine - šest posto manje nego u prvoj polovici 2023.

Točnost u međugradskom prometu iznosila je 62,7 posto u prvoj polovici godine – značajno pogoršanje u odnosu na prvu polovicu 2023. Cilj je bio stopa od 70 posto. Stopa za ukupan prijevoz putnika u željezničkom prometu iznosila je 90,1 posto.

Lipanj je bio najgori i najbolji

Posebno kritično je bilo u lipnju: u nekoliko regija došlo je do poplava, oštećenja brana i klizišta, što je utjecalo i na željeznički promet. Gotovo svaki drugi vlak je kasnio, odnosno kasnio je najmanje šest minuta. Stopa točnosti bila je 52,9 posto. Istovremeno, lipanj je bio mjesec s najvećom prodajom voznih karata u povijesti željeznice - zbog Europskog prvenstva u nogometu.

Čak ni logističko poduzeće DB Schenker, koje inače dobro stoji, nije uspjelo nadoknaditi gubitke u prvoj polovici ove godine. Tvrtka - koja je na prodaju - ostvarila je operativni profit (EBIT) od 520 milijuna eura. Međutim, to je oko 100 milijuna eura manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Šef ipak očekuje plus

Šef koncerna Deutsche Bahn Richard Lutz pretpostavlja da će željeznica biti ponovno u plusu krajem godine, barem operativno, odnosno prije isplate kamata i poreza. Tvrtka je prošle godine ulagala u infrastrukturu. Željeznica zato očekuje povrat značajnih sredstava od države za 2024. godinu.

S obzirom na lošu polugodišnju bilancu, savezni ministar prometa Volker Wissing vidi potrebu za hitnim poduzimanjem mjera. „Moramo što brže dovesti željezničku mrežu u stanje koje će zadovoljiti veliku potražnju i za putnički i za teretni promet“, upozorio je političar FDP-a.

On je naglasio da je njemačka vlada stavila na raspolaganje financijska sredstva i stvorila pravnu osnovu za opću obnovu željezničke mreže. Sada je na redu - Deutsche Bahn, rekao je Wissing.

Njemačka željeznica planira iz temelja sanirati svoju mrežu do 2030. godine. Radovi na održavanju i proširenju planirani su na 40 prometnih dionica trase u dužini od oko 4.000 kilometara.Prva na redu je trasa između Frankfurta na Majni i Mannheima s čijim saniranjem je započeto dan nakon završetka Europskog prvenstva u nogometu.

To je glavni projekt njemačko-poljskog partnerstva: zajednički školski udžbenik "Europa - Naša povijest". Od 2008. godine deseci znanstvenika iz Poljske i Njemačke rade na tom projektu. Posljednji svezak je dovršen još 2020. godine. No za razliku od Njemačke, u Poljskoj se ta publikacija zbog prigovora prethodne nacionalno-konzervativne vlade do sada nije mogla koristiti u nastavi. Sada je ovaj njemačko-poljski projekt dolaskom na vlast vlade koalicije lijevog centra Donalda Tuska dobio novu priliku.

Prošlog tjedna je Ministarstvo obrazovanja, na čijem je čelu liberalna političarka Barbara Nowacka, konačno dalo odobrenje. Time ništa više ne stoji na putu za korištenje udžbenika u poljskim školama, od 5. do 8. razreda.

Multiperspektivnost i kritičko razmišljanje

To je "projekt mog života", ističe Andrzej Dusiewicz, koji je u poljskoj izdavačkoj kući WSiP bio zadužen za ovaj projekt. "Riječ je o drugom bilateralnom udžbeniku iz povijesti na svijetu. Dvije zemlje, od kojih je jedna - Poljska - bila napadnuta i razorena od strane druge – Njemačke, pokazale su se sposobnima stvoriti zajednički narativ o prošlosti", naglašava poljski povjesničar Robert Traba, koji je kao voditelj Njemačko-poljskog povjerenstva za školske udžbenike od početka pratio nastanak udžbenika.

"Multiperspektivnost" je prema mišljenju stručnjaka ključna riječ. "Bilo nam je važno pokazati zašto određeni događaj ima vrlo različitu ulogu u Poljskoj i u Njemačkoj", rekao je za Poljski radio Marcin Wiatr, znanstveni suradnik Instituta Georg-Eckert za obrazovne medije.

Uzor Francuska

Kao uzor poslužio je njemačko-francuski udžbenik iz povijesti. No on pokriva samo posljednja dva stoljeća, dok njemačko-poljski projekt obuhvaća razdoblje od antike do današnjeg doba.

Trabina nasljednica Violetta Julkowska pohvalila je u razgovoru za DW koncept njemačko-poljskog povijesnog udžbenika. "Ovaj udžbenik odlikuje se modernošću. Ne nameće učenicima načine razmišljanja, već djeluje više kao laboratorij, radionica koja - uz pomoć dobrog učitelja - uči povijesnom razmišljanju", objašnjava znanstvenica sa Sveučilišta Adam Mickiewicz u Poznanju. "A povijesno razmišljanje je kritičko razmišljanje", naglašava Julkowska.

Dug put s mnogo prepreka

Frank-Walter Steinmeier bio je prvi koji je javno iznio tu ideju. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova i današnji njemački predsjednik predložio je u jesen 2006. u govoru na Sveučilištu Viadrina u Frankfurtu na Odri izradu zajedničkog njemačko-poljskog udžbenika iz povijesti koji bi pomogao Poljacima i Nijemcima da se "međusobno bolje razumiju".

"Ovim projektom mogli bismo mi Nijemci pokazati da smo otvoreni za poljske poglede na povijest", rekao je Steinmeier. Mnogi Nijemci smatrali bi velikom dobiti kada bi bolje upoznali te poglede i saznali više o poljskoj povijesti, rekao je ovaj političar iz SPD-a.

Dvije godine kasnije tadašnji poljski šef diplomacije Radoslaw Sikorski (Građanska platforma) prihvatio je ideju svog njemačkog kolege. Obje su vlade zadužile Njemačko-poljsku komisiju za školske udžbenike, osnovanu 1972. godine, da izradi preporuke. Na temelju tih preporuka rad na udžbeniku započeo je 2011. Već 2016. u Berlinu je svečano predstavljen prvi svezak u nazočnosti oba ministra vanjskih poslova - Steinmeiera i Sikorskijevog nasljednika Witolda Waszczykowskog (PiS). U godinama koje su uslijedile bez većih problema objavljena su još dva sveska.

PiS blokira: premalo crkve, previše Berlinskog zida

Nesuglasice su se pojavile tek kod četvrtog sveska, koji obrađuje Drugi svjetski rat i poraće. Sadržaj se pokazao nekompatibilnim s nacionalističkom povijesnom politikom koja je igrala ključnu ulogu za vladajuću stranku Pravo i pravda (PiS). Premalo Katoličke crkve, previše Berlinskog zida na račun sindikata Solidarnost, previše kritička procjena Varšavskog ustanka iz 1944. - glasilo je objašnjenje.

Ekspertiza, koja je bila preduvjet za odobrenje Ministarstva, bila je negativna. Prije formalnog odbijanja, koje bi značilo konačan kraj projekta, izdavač je radije povukao knjigu. "Željeli smo čekati bolja vremena", prisjeća se Dusiewicz iz poljske izdavačke kuće WSiP.

Uporno djelovanje na terenu

Mnogi angažirani sudionici projekta nisu htjeli besposleno čekati eventualnu promjenu vlasti. "Organizirali smo brojne konferencije i radne sastanke kako bismo upoznali nastavnike s ovim udžbenikom iz povijesti", kaže Julkowska. "Zahvaljujući tom radu na terenu danas postoji širok krug pedagoga koji mogu odmah nakon odobrenja raditi s knjigom", ističe povjesničarka iz Poznanja.

Iako su prva tri sveska odobrena već prije nekoliko godina, poljski nastavnici dosad nisu radili s ovom serijom knjiga jer je nedostajalo odobrenje za posljednji svezak. Sada, kada je cijela serija na službenom popisu Ministarstva obrazovanja, autori očekuju veći interes u Poljskoj. Odluka o korištenju njemačko-poljskih udžbenika ipak ostaje na nastavnicima.

Njemačka strana također ima još puno posla, iako je do kraja prošle godine prodano oko 30.000 primjeraka. U Bavarskoj se njemačko-poljski udžbenik ne koristi zbog nedostatka regionalnih aspekata.

No čini se da zajednički udžbenik iz povijesti neće ostati jedinstvena njemačko-poljska uspješna priča. U Ukrajini, Litvi i na zapadnom Balkanu već postoji interes za takav projekt.

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na njemačkom jeziku

Što se točno danas zbiva oko projekta zagrebačke spalionice otpada - pitanje je na koje se teško može dobiti odgovor i od gradske vlasti koja ga je namjerila provesti, kao i od njezinih oponenata, uglavnom nevladinih ekoloških aktivista, pobornika stajališta da je ta metoda obrade i štetna i zastarjela. One druge protivnike takve tehnologije, iz pojedinih političkih stranaka, nećemo ovom prilikom uzimati u obzir. Na taj su se vlak ionako ukrcali iz očitih dnevnopolitičkih motiva, za razliku od aktivističkih organizacija poput Zelene akcije.

No svojedobno je na strani protivnoj spalionici izričito bio i sam aktualni zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, još otkako je bio predsjednik spomenute ekološke udruge, najveće u Hrvatskoj. U međuvremenu se štošta promijenilo. U javnosti se često procjenjuje da je popustio pod izvjesnim političkim pritiskom, kao i financijskim, u vezi s unapređenjem sustava zbrinjavanja otpada. Ipak, sredinom ovog mjeseca Zelena akcija iskazala je zadovoljstvo činjenicom da spalionice otpada u novom Generalnom urbanističkom planu Zagreba – nema. Točnije, u toj dokumentaciji više nema prostora namijenjenog opcijama dotične termičke obrade.

Spalionice zagađuju (i) hranu

Dan kasnije, gradonačelnik je svejedno izjavio kako sve to i dalje ne znači da spalionice neće biti, barem dok naručena studija izvodljivosti ne procijeni isplativost takvog pogona za glavni hrvatski grad. Tomašević je pritom napomenuo da spalionice zaista nema u GUP-u, ali je za slučaj njezine gradnje dovoljno to što je ubilježena u Prostornom planu koji je i dalje važeći. Ako se Grad Zagreb pak odluči na sustav mehaničko-biološke obrade (MBO) bez spaljivanja, nerazvrstani ostatak bi se navodno slao u neke druge sredine koje već raspolažu pogonom za spaljivanje.

Za mišljenje o novonastaloj situaciji priupitali smo najprije Marka Košaka, voditelja kampanje protiv spaljivanja otpada i potpredsjednika Zelene akcije. „Iako nam je drago da je nakon dugogodišnje borbe udruga i građanskih inicijativa spalionica otpada obrisana iz GUP-a", kazao je on, „nipošto nam nije drago da se, zbog evidentnog pritiska koalicijskog partnera,koji očigledno podilazi spalioničarskom lobiju, i dalje rade studije kojima se ispituje isplativost njene potencijalne buduće izgradnje. Isplativost ne može biti jedini kriterij, pogotovo ne u svjetlu novih dokaza o zagađenju prehrambenih ekosustava u okruženju novih spalionica u EU."

Košak se ovdje pozvao konkretno na podatke iz analize biomonitoringa koje je proljetos objavila međunarodna organizacija Zero Waste Europe, a gdje se ukazuje na alarmantnu zagađenost usjeva i pogona za proizvodnju hrane, odnosno kontaminiranost same hrane u blizini spalionica. Za komentar o sadašnjim pozicijama i daljnjoj perspektivi, ali i odnosu prema nevladinom sektoru, obratili smo se i Uredu gradonačelnika, ali nismo dobili odgovor do publiciranja ovog članka. Ostaje pitanje Zelenoj akciji, o narednim njezinim aktivnostima i očekivanjima u vezi s ovim predmetom.

Visoka cijena izbora loših rješenja

„Eventualnim planovima gradnje spalionice ćemo se žestoko usprotiviti, kao i trenutnoj ideji pripreme i slanja otpada na spaljivanje u druge sredine. Postoje bolja rješenja za iskorištavanje otpada kao sirovine, umjesto da se baca na odlagališta ili spaljuje i pretvara u otrovne plinove i toksičan pepeo. Zbrinjavanje tog pepela je također iznimno skupo, o čemu se, između ostalog, uopće ne vodi računa. Neznanje i manjak volje za primjenom boljih rješenja nas može skupo koštati, stoga je sada pravo vrijeme da ne ponavljamo greške drugih, već da na njima učimo i odaberemo bolja rješenja", rekao je potpredsjednik Zelene akcije za DW.

Do rješenja za koje će se konačno odlučiti, zagrebačka vlast pritom nema mnogo vremena, a o tome će ovisiti i legitimiranje njezina političkog profila, ponajprije onog s kojim je izabrana na čelo Grada Zagreba. Tomislav Tomašević odlučno je bio pokrenuo reformu sustava zbrinjavanja, ali se ubrzo suočio s mnogobrojnim te složenim problemima u provedbi. Bez obzira na sve, njegova zagrebačka uprava ponajviše će se ubuduće mjeriti baš po krajnjem rezultatu, s tim da nijedno od popratnih iskušenja u tom procesu nije moguće ni odložiti ni spaliti.

Najnoviji izvještaj o vladavini prava u Europskoj uniji (EU) sadrži više od tisuću stranica, rekla je potpredsjednica Europske komisije (EK) Vera Jourova tijekom predstavljanja ovog izvještaja u srijedu u Bruxellesu. Već peti put Europska komisija provjerava stanje nacionalnih pravosudnih sustava, antikorupcijskih pravila, slobode medija i drugih institucionalnih mehanizama kontrole - te upućuje preporuke na adrese 27 država članica.

Po prvi put u izvještaj su uključeni i kandidati za pristupanje Uniji: Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija. U vezi s izvještajem je održano više od 640 online sastanaka, te su obavljeni razgovori s više od 930 službenika, novinara i predstavnika civilnog društva, navela je Jourova na konferenciji za novinare.

Mađarska: stara "briga" EU-a

U izvještaju nije dana dobra ocjena Mađarskoj, koja trenutno predsjeda rotirajućim predsjedništvom EU-a. Navodi se da ta zemlja nije ostvarila napredak ni na jednom od područja na kojima su 2023. uočeni nedostaci. Primjerice u pravosuđu ili u jačanju neovisnosti javnih medija.

Ovaj izvještaj bi mogao biti važan za Mađarsku jer je Europska komisija zamrznula novac namijenjen toj državi - zbog zabrinutosti za stanje vladavine prava. Nakon pravosudne reforme prošle godine je oslobođena samo otprilike jedna trećina tih zamrznutih sredstava.

Potpredsjednica EK-a prijeti Slovačkoj mogućim posljedicama

Ni Slovačka, kojom od 2023. ponovno vlada proruski populist Robert Fico, nije dobila dobre ocjene. Samo na jednom području, fizičke sigurnosti novinara, Komisija bilježi napredak u usporedbi s prethodnom godinom. EK također izražava zabrinutost zbog reorganizacije javnog radiotelevizijskog servisa u zemlji. Slovačka bi trebala pojačati pravila za obnovu i zaštitu javnih medija, navodi se u izvještaju. Europska komisija trenutno analizira novi zakon o toj temi, pojasnila je Jourova pred novinarima.

EK prijeti Slovačkoj i pravnim postupcima zbog planiranog zakona o nevladinim organizacijama. Nevladine organizacije koje primaju sredstva iz inozemstva trebale bi se prema novim propisima označiti kao "organizacije s inozemnom podrškom". EU strahuje da bi ta oznaka mogla imati zastrašujući učinak na građane. Ako bi to kršilo zakone EU-a, moguće je pokretanje pravnog postupka protiv Slovačke.

Sloboda medija ostaje tema u mnogim članicama EU-a

Rumunjska, Poljska i Malta su upozorene od strane Komisije da ojačaju javni radiotelevizijski servis što se tiče uredničke neovisnosti i upravljanja. Italija je pozvana da osigura pravila i mehanizme koji jamče financiranje javnih medija i njihovu neovisnost. To Komisija zahtijeva i od Irske, Češke i Slovenije. U Italiji su zaposlenici javnog servisa RAI ove godine štrajkali - zbog nedostatka osoblja, ali i zbog optužbi za miješanje vlade.

Unatoč provedbi nekih reformi, Komisija se i dalje brine za neovisnost pravosuđa u nekim državama članicama, rekao je povjerenik za pravosuđe Didier Reynders na konferenciji za novinare. Kako bi se sudačko zvanje učinilo atraktivnim Komisija je preporučila državama članicama ulaganje u ljudske resurse.

I Njemačka mora poboljšati vladavinu prava

Plaće sudaca jedna su od točaka na koje Komisija upozorava Njemačku. Ona bi trebala poduzeti mjere kako bi osigurala odgovarajuću plaću sudaca i državnih odvjetnika, navodi se u izvještaju.

Po mišljenju Komisije, Njemačka treba nešto poduzeti i protiv prebrzog prelaska bivših političara u gospodarstvo. Predlaže se da ministri i državni tajnici nakon napuštanja dužnosti duže moraju pauzirati prije nego što prijeđu u gospodarstvo.

Od Njemačke se također traži napredak kod planiranog jačanja prava novinara na dobivanje informacija od saveznih vlasti.

Komisija bilježi i uspjehe

Sve u svemu, Komisija povlači pozitivnu bilancu za zadnjih pet godina, otkad je počela objavljivati izvještaj o vladavini prava. Na konferenciji za novinare potpredsjednica EK-a Jourova posebno je istaknula dva uspješna slučaja: Poljsku i Španjolsku.

Nakon promjene na vlasti u Poljskoj u proljeće je obustavljen postupak EU-a zbog kršenja vladavine prava u toj državi. A u Španjolskoj je sada, nakon pet godina, prevladana blokada Državnog sudbenog vijeća, koje je nadležno za imenovanje važnih dužnosnika u sudstvu.

Koji je cilj izvještaja o vladavini prava?

Izvještaj o vladavini prava je "preventivni alat", objasnila je potpredsjednica EK Jourova i dodala: "Riječ je o ranom prepoznavanju problema s vladavinom prava." Po njezinim riječima, 68 posto preporuka iz prošle godine je provedeno.

Učinak izvještaja ne može se ocjenjivati izolirano, smatra John Morijn, profesor prava na Sveučilištu u Groningenu. On kaže da taj učinak više ovisi o strožim mjerama kao što je zamrzavanje novca namijenjenog pojedinoj članici.

Profesor Morijn nadalje upozorava da postoje značajne razlike između država članica EU-a, pa ako se svih 27 vrlo različitih zemalja obrađuje u zajedničkom izvještaju, posebno problematični slučajevi mogu se izgubiti u masi.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je u svom govoru pred američkim Kongresom odlučno odbacio odgovornost za stradanja ljudi u Pojasu Gaze. „Ako postoje Palestinci u Pojasu Gaze koji nemaju dovoljno hrane, to nije zato što ih Izrael blokira. To je zato što im Hamas krade", rekao je Netanjahu.

On je također ustvrdio da je Izrael mnogo učinio kako bi palestinske civile izveo iz opasne zone i zaštitio ih. S druge strane, militantno-islamistički Hamas čini sve što je u njegovoj moći da ih dovede tamo gdje su ugroženi i u opasnosti, tvrdi izraelski premijer.

Istovremeno SAD kao najvažniji saveznik vrši pritisak na Izrael da pojača humanitarnu pomoć u Gazi i poboljša zaštitu civila.

Značaj američke pomoći Izraelu naglasio je i Netanjahu: „Amerika i Izrael moraju stajati zajedno", rekao je praćen aplauzom prije svega iz redova republikanaca tijekom svog četvrtog govora pred američkim Kongresom. Ako zajedno stojimo, događa se nešto „vrlo jednostavno", rekao je Netanjahu misleći na sukob svoje zemlje i Hamasa – „Mi pobjeđujemo, oni gube". A onda je dodao: „Mi ćemo pobijediti."

Relativiranje broja žrtava

Netanjahu je odbacio optužbe da Izrael namjerno cilja na civile. „Izraelska vojska je bacila milijune letaka, poslala milijune SMS-poruka, obavila stotine tisuća telefonskih poziva kako bi spriječila stradanja palestinskih civila", rekao je premijer. Istodobno, militantno-islamistički Hamas „čini sve što je u njegovoj moći da dovede palestinske civile u opasnost".

Netanjahu je ustvrdio da je u ratu u Gazi bilo relativno malo civilnih žrtava, u usporedbi s ratovima u urbanim područjima drugih zemalja. Osobito su niski bili civilni gubitci u gradu Rafahu na jugu Pojasa Gaze. Njegova izjava proturječi brojkama ministarstva zdravstva pod kontrolom Hamasa. Oni ne razlikuju između ubijenih civila i boraca.

Glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, Karim Khan, podnio je u svibnju zahtjeve za uhidbene naloge protiv Netanjahua i ministra obrane Yoava Gallanta, kao i trojice vođa Hamasa zbog navodnih zločina protiv čovječnosti. Sud još uvijek mora odlučiti o tim zahtjevima.

Malo i nejasno o taocima

U svom govoru je Netanjahu obećao da „se neće smiriti" sve dok svi preostali taoci militantno-islamističkog Hamasa ne budu vraćeni kućama.

Za rodbinu talaca, međutim, govor je bio razočaravajući. Nadali su se da će premijer najaviti primirje u zamjenu za oslobađanje njihovih članova obitelji. Tu je izraelski premijer ostao vrlo neodređen: samo je nejasno rekao da Izrael još uvijek pregovara o njihovom oslobađanju.

Pokušavajući američkim parlamentarcima ilustrirati značenje terorističkog napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. Netanjahu ga je usporedio s napadima Al Kaide od 11. rujna 2001., nakon čega je SAD pokrenuo tzv. Rat protiv terora, te napadom japanskih zrakoplova na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. Nakon toga su Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat.

Hamas govori o lažima i izvrtanju činjenica

Nakon Netanjahuova govora za riječ se javio i islamistički Hamas. „Netanjahuovo pričanje o pojačanim naporima za povratak talaca je čista laž i dovodi izraelsku, američku i međunarodnu javnost u zabludu", navodi se u njihovoj izjavi.

Istina je upravo suprotna: Netanjahu je taj koji je „osujetio sve napore za završetak rata i sklapanje sporazuma" o oslobađanju talaca u zamjenu za palestinske zatvorenike u izraelskim zatvorima, unatoč naporima posrednika i „fleksibilnosti" koju je Hamas pokazao tijekom pregovora, tvrdi se u priopćenju Hamasa.

Pelosi: „Daleko najgori nastup stranog državnika"

Utjecajna političarka Demokratske stranke Nancy Pelosi kritizirala je nastup izraelskog premijera. To je bio „daleko najgori nastup stranog državnika" koji je imao privilegij govoriti pred američkim Kongresom, napisala je bivša predsjednica Zastupničkog doma na platformi X.

Netanyahu u svom govoru, suprotno nadama rodbine 120 preostalih talaca u Pojasu Gaze, nije najavio sporazum o primirju u zamjenu za oslobađanje talaca.

Misleći na to Pelosi je napisala: „Mnogi od nas koji vole Izrael, danas su proveli vrijeme slušajući izraelske građane čije su obitelji patile od posljedica terorističkog napada i otmica Hamasa 7. listopada. Te obitelji traže sporazum o primirju koji bi doveo taoce kući. Mi se nadamo da će premijer svoje vrijeme posvetiti postizanju tog cilja."

Nasilni prosvjedi

Prije i tijekom govora Benjamina Netanjahua, mnogi su ljudi prosvjedovali oko zgrade parlamenta. Na propalestinskom skupu, govornici su pozivali američku vladu Joea Bidena da potpuno prekine vojnu pomoć Izraelu. Optužili su Izrael za genocid u Pojasu Gaze, a Bidena, njegovu zamjenicu Kamalu Harris te vodeće ljude u američkom parlamentu za sudjelovanje u tome. Pokazivane su palestinske kao i izraelske zastave.

Policija Kapitola je izjavila da je „dio demonstranata postao nasilan" u neposrednoj blizini Kapitola. Prosvjednici se nisu povukli na zahtjev policije. „Koristimo suzavac protiv svakoga tko pokušava prekršiti zakon i prijeći ovu liniju", objavila je policija na platformi X.

Istovremeno je u dvorani dio publike s tribina prekidao Netanjahuov govor glasno prosvjedujući. Oni su odmah odvedeni i uhićeni, izjavila je policija Kapitola. Bilo je pet uhićenja. „Ometanje Kongresa i demonstracije u kongresnim zgradama predstavljaju kršenje zakona", stoji u objavi policije.

Biden će tijekom četvrtka (25. 7.) primiti Netanjahua u Bijeloj kući. Na sastancima će se raspravljati o napretku u pregovorima o primirju u Pojasu Gaze i oslobađanju talaca koji su još u rukama Hamasa, objavio je američki ured predsjednika.

Netanjahu će se potom odvojeno sastati s potpredsjednicom i vjerojatnom demokratskom kandidatkinjom za predsjedničku funkciju Kamalom Harris. A navodno bi se u petak trebao sastati s republikanskim predsjedničkim kandidatom Donaldom Trumpom na njegovom privatnom imanju.

Zbog prosvjedne akcije aktivista skupine "Posljednja generacija", zračni promet na zračnoj luci u Frankfurtu jutros je morao biti privremeno obustavljen.

U međuvremenu se polijetanja i slijetanja ponovo odvijaju, rekao je glasnogovornik zračne luke. Međutim, još uvijek nisu u upotrebi sve piste za polijetanje i slijetanje.

Putnicima se savjetuje da provjere status svojih letova unaprijed na internetskim stranicama aviokompanija. Nekoliko zrakoplova moralo je biti preusmjereno na druge začne luke.

Više aktivista se uspjelo domoći aerodromske piste

Savezna policija je na licu mjesta kako bi okončala prosvjednu akciju. Nekoliko aktivista se uspjelo domoći aerodromske piste i zalijepiti se za nju.

Iz "Posljednje generacije" je priopćeno da je šest njezinih članova sudjelovalo u prosvjednoj akciji. Oni su, kako je navedeno, kliještima prerezali žičanu ogradu zračne luke i "pješice, biciklima i skateboardovima" uspjeli doći do pisti za polijetanje i slijetanje.

Akcija je usmjerena protiv korištenja fosilnih goriva, navodi se u priopćenju skupine. "Daljnje korištenje i spaljivanje nafte, plina i ugljena predstavljaju prijetnju našem opstanku", navodi se u objavi na platformi X.

Skupina "Posljednja generacija" istovremeno je pozvala na prestanak korištenja fosilnih energetskih resursa do 2030. godine. Njemačka vlada bi trebala izraditi i potpisati pravno obvezujući međunarodni sporazum koji regulira globalno odustajanje od korištenja nafte, plina i ugljena do 2030. godine.

Obustava letova i na zračnoj luci Köln/Bonn

Već u srijedu (24. 7.) su članovi skupine sličnom prosvjednom akcijom prouzročili obustavu letova i kašnjenja na zračnoj luci Köln/Bonn.

Aktivisti su se zalijepili na jednu od pista, zbog čega je došlo do privremene obustave zračnog prometa. Do večeri su se nastavila kašnjenja, a oko 30 letova je potpuno otkazano.

Klimatski aktivisti su prosvjedovali i u drugim europskim zemljama. U srijedu je na londonskoj zračnoj luci Heathrow uhićeno devet aktivista skupine Just Stop Oil. U Norveškoj je došlo do blokade na zračnoj luci u Oslu koju je izvelo dvanaest aktivista. Slični incidenti su zabilježeni i u Španjolskoj i Finskoj.

Skupina „Posljednja generacija" je još u siječnju ove godine najavila da će ubuduće odustati od akcija lijepljenja za ceste. No, to se odnosilo na blokade u cestovnom prometu.

Protiv aktivista koji su sudjelovali u akciji na zračnoj luci Köln/Bonn, prema navodima policije, podnesene su kaznene prijave zbog kršenja zakona o okupljanju, opasnog ugrožavanja zračnog prometa i narušavanja javnog reda i mira.

Strože kazne za upade na zračne luke

Savezna vlada je nedavno usvojila pooštrenje Zakona o sigurnosti zračnog prometa kako bi spriječila radikalne klimatske aktiviste u izvođenju opasnih akcija na zračnim lukama.

"Tko upadne na područje zračne luke, zalijepi se za pistu i tako ozbiljno ometa zračni promet, ne riskira samo svoj život", izjavila je ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser (SPD).

Takvi incidenti često blokiraju desetke tisuća putnika i uzrokuju veliku ekonomsku štetu.

fš/ARD/ZDF

Usred Rurske oblasti se u krugu tvornice thyssenkrupp Steel u Duisburgu nalaze četiri velike visoke peći. "One proizvode oko deset milijuna tona čelika svake godine", kaže Matthias Weinberg, voditelj Centra za metalurgiju u toj firmi. "Pritom nastaje i oko 20 milijuna tona CO2 svake godine."

To se sada treba promijeniti. Do 2045. godine thyssenkrupp namjerava svoju proizvodnju čelika učiniti klimatski prihvatljivom. Na području tvornice u Duisburgu građevinski radovi su već počeli. Umjesto prljavog ugljena uskoro će se koristiti vodik. "Novim procesom ćemo svake godine uštedjeti oko 3,5 milijuna tona ugljičnog dioksida", kaže Weinberg. To je jedan od najvećih projekata dekarbonizacije, odnosno smanjivanja ovisnosti o fosilnim gorivima, na svijetu.

Višenamjenski energent

"Vodik može igrati važnu ulogu u mnogim sektorima," kaže Tom Smolinka iz instituta Fraunhofer. Može se koristiti ne samo u industriji čelika ili kemijskoj industriji, već i u prometnom sektoru ili u elektranama.

Zato se i savezna vlada oslanja na vodik - i želi ga kao energent etablirati u Njemačkoj. No, to nije tako jednostavno. Do sada su u tijeku samo manji pilot projekti, što tehnologiju čini prilično skupom. Osim toga, potrebno je izgraditi kompletnu infrastrukturu.

Za to su nužna postrojenja za proizvodnju, tzv. elektrolizatori. A bit će potrebno i oko 10.000 kilometara cijevi za transport vodika. Također, potencijalni korisnici, poput tvornica čelika ili cementa, moraju prilagoditi svoja postrojenja. Sve to zahtijeva milijarde investicija.

Uvoz će vjerojatno biti potreban

Unatoč tome, savezna vlada u idućim godinama očekuje ogromnu potražnju koja će postajati sve veća. Potreba bi na kraju mogla biti tolika da se vodik više neće proizvoditi isključivo u Njemačkoj. Ministarstvo gospodarstva stoga dugoročno planira uvoziti 50 do 70 posto iz inozemstva - na primjer, putem cjevovoda ili brodovima.

"Najbrže se može realizirati cjevovod do Danske i dalje do Norveške. Također razgovaramo s Velikom Britanijom i Irskom o izgradnji cjevovoda", kaže savezni ministar gospodarstva Robert Habeck. Mogući su i uvozi iz Francuske, Španjolske i Portugala. "A korištenje postojećeg plinovoda do Alžira bio bi još jedan koridor za uvoz", dodao je ministar iz stranke Zeleni.

Konkurencija za vodik

No većina planova za sada postoji samo na papiru, iako već postoje tzv. energetska i vodikova partnerstva s oko 40 zemalja diljem svijeta. Trenutno je najvažnije osigurati si potrebne količine vodika kada, kako se očekuje, u drugim zemljama počne proizvodnja u velikim razmjerima.

Savezna vlada do sada nije bila posebno konkretna. Još uvijek nije jasno odakle točno vodik treba doći i koliko će sve to koštati. Jedino što je sigurno: vlada već sada ulaže mnogo novca kako bi etablirala korištenje vodika u Njemačkoj.

Kritike iz oporbe i gospodarstva

Oporbene stranke CDU i CSU kritički gledaju na te planove. "Moramo bolje iskoristiti naše potencijale u Europi," kaže Andreas Jung, stručnjak CDU/CSU-a za energetiku. On se prvenstveno boji međusobnog konkuriranja unutar Europske unije i kaže: "Naš cilj bi bila zajednička europska nabava." Naime, ako bi svaka zemlja u Europi sama nabavljala vodik, cijena bi mogla znatno porasti.

Yvonne Ruf je također skeptična. "U Njemačkoj to nećemo moći realizirati u tom vremenskom okviru. I kod uvoza zaostajemo u izgradnji infrastrukture", kaže stručnjakinja za vodik iz konzultantske tvrtke Roland Berger. Ciljevi za proizvodne kapacitete su previše optimistični, smatra ona.

U tvrtki thyssenkrupp u Duisburgu su znatno optimističniji. Prva postrojenja na vodik u proizvodnji čelika trebala bi biti u funkciji od 2027. godine. "Naravno da vjerujemo vladi da će osigurati opskrbu vodikom", kaže Weinberg. "Inače ne bismo gradili ovo novo postrojenje."

U okviru svoje „inicijative za rast" njemačka vlada planira uvesti odredbu po kojoj bi novodoseljeni stručnjacimogli prve tri godine imati 30, 20 i 10 posto bruto plaće oslobođeno poreza. Za ovu olakšicu bit će definirana donja i gornja granica za bruto plaću. Nakon pet godina planira se ocijeniti učinkovitost ove mjere. U Njemačkoj se inače u pravilu primjenjuje progresivni porez na dohodak u visini od 14 do maksimalno 45 posto.

Dok zagovornici ove mjere žele njome stranim radnicima financijski učiniti njemačko tržište rada privlačnijim , žestoko im se suprotstavljaju predstavnici sindikata. Oni strahuju od „dvostrukog sustava oporezivanja".

Savezni ministar gospodarstva Robert Habeck pak ističe da stručnjaci zbog boljih poreznih uvjeta radije odlaze u druge zemlje, primjerice Skandinaviju, te smatra da „vrijedi pokušati isprobati ovu mjeru i dovesti ljude u Njemačku na ovaj način."

Savezni ministar financija Christian Lindner upućuje na slična pravila koja postoje u brojnim drugim europskim zemljama.

Evo kako to izgleda u nekima od njih:

Portugal

Južnoeuropske zemlje posebno se trude privući stručnjake i poreznim poticajima. List Süddeutsche Zeitung je to istražio na primjeru Portugala. Tamo se osobe s visokim prihodima i slobodnjaci, koji mogu raditi iz bilo kojeg dijela svijeta, namjeravaju privući jedinstvenom stopom poreza na dohodak od 20 posto koja vrijedi deset godina. Normalno zaposleni plaćaju progresivni porez od 14,5 do 48 posto.

Uvjet za primjenu stope od 20 posto je da radnici provode više od pola godine u Portugalu i tamo rade. Na mirovine, kao i prihode od kapitala ili dividendi, ovo se pravilo ne primjenjuje. To je izazvalo nezadovoljstvo zemalja EU-a s visokim porezima na kapital, jer su se bogati umirovljenici počeli preseljavati u Portugal.

Ovo je samo jedna od nekoliko desetaka reformskih mjera kojima Portugal želi potaknuti svoje gospodarstvo. Tako se, primjerice, i iznos poreza na dobit namjerava postupno smanjiti s 21 na 15 posto.

Prema podacima agencije Reuters, 2022. godine ukupno 74.000 ljudi koristilo je povlaštenu poreznu stopu. Pravilo od 20 posto postoji u izmijenjenom obliku od 2009. godine i bilo je zamišljeno kao jedna od mnogih mjera za povećanje produktivnosti zemlje pod utjecajem financijske krize.

Španjolska

U susjednoj Španjolskoj također postoji snižena porezna stopa za radnike druge nacionalnosti. Ova „porezna stopa za strance" viša je nego u Portugalu. Ovdje se primjenjuje pravilo prema kojem stručnjaci mogu očekivati jedinstvenu poreznu stopu od oko 24 posto.

Italija

Pravila u Italiji su vrlo komplicirana i ovise o mnogim detaljima: koliko dugo ste već u zemlji, koliko zarađujete te o broju i dobi djece u kućanstvu. Prema Itaxa blogu (online servis koji oglašava „međunarodna porezna pravila jednostavnim riječima"), moglo bi - ali samo u optimalnim uvjetima i stoga rijetko - čak do 90 posto prihoda biti oslobođeno poreza.

Švedska

I sjevernoeuropske zemlje daju porezne olakšice. Studija Leibniz informacijskog centra za gospodarstvo ocijenila je ove porezne olakšice kao učinkovite, ali također upozorava na negativne učinke za zemlje podrijetla jer mogu potaknuti odljev mozgova.

U Švedskoj je 25 posto prihoda oslobođeno poreza. Prema navodima savjetničke kuće Ernst & Young, zemlja je 2024. godine čak povećala porezne poticaje. Kvalificirani nešvedski zaposlenici s prihodom od oko 10.000 eura mjesečno sada moraju sedam, umjesto pet godina, oporezivati samo 75 posto prihoda.

Danska

U Danskoj posebno visokokvalificirani stručnjaci, primjerice znanstvenici, sedam godina plaćaju samo 27 posto poreza na dohodak - plus socijalne doprinose. Drugi zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 10.000 eura plaćaju samo jedinstvenu poreznu stopu od 32,84 posto - iako je najviša porezna stopa u Danskoj zapravo 53 posto.

Nizozemska

I u Nizozemskoj traženi stručnjaci mogu značajno uštedjeti na porezima. Tamo se primjenjuje „pravilo od 30 posto" (što znači da je gotovo trećina prihoda oslobođena poreza) koje je atraktivno, ali i kontroverzno te se stalno mijenja.

Pravilo je način da se postigne „porezna pravednost", jer postoje mnoge mogućnosti individualnih poreznih prijava s puno mogućnosti odbitaka.

Složena pravila pokazuju da se tu ne radi o masovnoj poreznoj olakšici - niti o namjernoj „nagradi" kako bi se popunile praznine s doseljenicima. Pravilo ima za cilj prenijeti sustav neoporezivih naknada na određeno vrijeme na strance u Nizozemskoj kako bi im se olakšala prilagodba. To je najvažnija razlika u odnosu na raspravu koja se vodi u Njemačkoj.

Prema najnovijoj studiji, udio žena na vodećim položajima u njemačkim tvrtkama, čije su dionice izlistane na burzi, je veći nego ikad prije. U svibnju 2024. godine je 37,3 posto mjesta u nadzornim odborima u 180 ispitanih tvrtki bilo popunjeno ženama. To proizlazi iz "Women-on-Board-Indexa" organizacije "Žene u nadzorne odbore" (Fidar), koji je ovoga ponedjeljka (22.7.) predstavljen u Berlinu.

Istraživanje je obuhvatilo tvrtke čije dionice čine burzovni indeks DAX, kao i druge firme koje su zastupljene na burzi. Udio žena u nadzornim odborima tih 180 tvrtki 2023. godine iznosio je 35,3 posto, dakle dva posto manje. A u upravnim odborima sada ima 19,3 posto žena, što je jedan postotni bod više nego prethodne godine.

Fidar je naglasio da studija prikazuje stanje u svibnju 2024. godine. U lipnju i srpnju još je šest žena imenovano u upravne odbore. Ipak, većina poduzeća je još uvijek daleko od pariteta na čelnim pozicijama, navodi se u studiji.

Zakonski propisi

U Njemačkoj već nekoliko godina postoje zakonski propisi o udjelu žena u vrhovima velikih poduzeća. Obvezujuća kvota od 30 posto u nadzornim odborima vrijedi od 2016. godine i odnosi se na 104 od 180 ispitanih firmi.

Od ljeta 2022. godinetvrtke s upravnim odborima koji imaju više od tri člana moraju imati najmanje jednu ženu i jednog muškarca (minimalni zahtjev za sudjelovanje). Ovaj zakon zasad se odnosi samo na burzovne tvrtke i one s više od 2.000 zaposlenika. Prema Fidaru, taj propis vrijedi za 65 ispitanih poduzeća.

Velika većina ispunjava ovaj zahtjev za upravne odbore, navodi se. Samo u tri firme, unatoč zakonskoj obvezi, nema žena u upravnom odboru: Koenig & Bauer, Südzucker i Wüstenrot & Württembergische.

Zahtjev za proširenjem kvota

Glasnogovornica koncerna za pružanje financijskih usluga Wüstenrot & Württembergische je za novinsku agenciju dpa izjavila da njihov upravni odbor sada ima samo tri člana, što znači da minimalni zahtjev za paritetnu zastupljenost više ne vrijedi.

Glasnogovornik tvrtke za proizvodnju šećera Südzucker je pak izjavio: "Naš trenutni upravni odbor sastoji se od četiri muškarca. Naša članica upravnog odbora, Helen Arnold, napustila je odbor krajem siječnja 2024." On je samo naznačio da tvrtka planira uskoro ponovno popuniti mjesto ženom.

Proizvođač strojeva Koenig & Bauer također namjerava u budućnosti učiniti isto. Prema Fidaru, 65 ispitanih poduzeća nije imalo nijednu ženu u upravnom odboru, dok je prošle godine taj broj iznosio 71.

Deutsche Bahn teži udjelu žena od 40 posto

Deutsche Bahn (Njemačka željeznica) planira do 2035. godine povećati udio žena na rukovodećim pozicijama na 40 posto. Dosadašnji cilj od 30 posto je do kraja ove godine već postignut, objavio je koncern.

Autori studije smatraju da su zakonska pravila urodila plodom. Od uvođenja kvote za upravne odbore 2022. godine prosječni udio žena u upravnim odborima porastao je za 4,6 posto na gotovo 20 posto.

U 76 poduzeća na koja se ova zakonska odredba ne odnosi udio žena stagnira na 14,9 posto. Fidar zato već dugo zahtijeva proširenje kvota na znatno veći broj firmi. I upozorava da s trenutnim tempom i kvotama koje vrijede za samo oko 100 poduzeća paritet nije moguće postići.

ARD

Otprilike svaki peti umirovljenik uNjemačkoj, s najmanje 45 godina radnog staža, prima mirovinu manju od 1.200 eura – za njemačke prilike prilično niska svota s kojom se jedva mogu pokriti troškovi života. Za usporedbu: prosječan bruto iznos plaće u Njemačkoj je u travnju prošle godine iznosio 4323 eura.

Podaci o iznosu mirovina su navedeni u odgovoru savezne vlade na upit zastupnice u Bundestagu Sahre Wagenknecht, šefice stranke Savez Sahre Wagenknecht - BSW, nazvane po njoj. Krajem prošle godine mjesečna isplata mirovine iznosila je manje od 1.200 eura za otprilike 1,08 milijuna od ukupno 5,4 milijuna starosnih mirovina s najmanje 45 godina staža.

Niže mirovine u istočnoj Njemačkoj

U istočnim njemačkim pokrajinama je znatno veći broj osoba s dugim stažem i niskim mirovinama nego na zapadu. Tako primjerice u Brandenburgu otprilike 71.000 ljudi prima mirovinu nakon 45 godina manju od 1.200 eura, dok 212.000 ovih posebno dugotrajno osiguranih umirovljenika ima višu mirovinu, a u Tiringiji 74.000 s nižom i 189.000 s višom mirovinom.

Wagenknecht je također pitala za prosječnu mirovinu nakon najmanje 45 godina osiguranja - odgovor: u cijeloj zemlji je to prosječno 1.604 eura, pri čemu i tu postoje značajne razlike: dok je, prema podacima iz prosinca 2023., na zapadu taj prosjek 1.663 eura, na istoku je samo 1.471 euro.

Međutim, Wagenknecht je pitala samo za mirovine nakon najmanje 45 godina staža. Situacija izgleda drugačije kada se promatraju prosječne mirovine općenito: na istoku su one više nego na zapadu - jer su mnogi tamo radili duže, posebno žene.

„Politički skandal"

„Prosječna mirovina od 1.604 eura nakon najmanje 45 godina rada - to pokazuje koliko je njemački mirovinski sustav slab", rekla je Wagenknecht u izjavi njemačkoj novinskoj agenciji dpa. „A to što svaki peti umirovljenik nakon 45 godina rada prima manje od 1.200 eura mirovine je politički skandal", dodala je.

Predstojeća izborna kampanja za Bundestag će, po njezinom očekivanju, biti i odluka o zakonskoj mirovini. „Njemački građani ne bi trebali trpjeti tako niske mirovine, koje su uz to visoko oporezovane."

Zašto su mirovine niske?

Niske mirovine imaju više uzroka. S jedne strane, mnogi samostalno zaposleni, državni službenici ili kućanice također primaju zakonsku starosnu mirovinu ako su tijekom života barem pet godina uplaćivali doprinose u mirovinsko osiguranje, objašnjava Savezni institut za istraživanje stanovništva. Pet godina je minimalno trajanje za mirovinu. Zbog kratkog trajanja uplata dolazi do niskih mirovina.

Kod mnogih žena u zapadnoj Njemačkoj mirovinu smanjuju dulje stanke u radu, više rada na pola radnog vremena i niže plaće. Savezno ministarstvo rada naglašava u svom odgovoru Sahri Wagenknecht da se iz visine mirovine ne može zaključiti visina ukupnog prihoda. Mnoge starije osobe imaju dodatne prihode. Ministarstvo se također poziva na kućni kontekst - dakle, slučajeve gdje većina žena ima nisku mirovinu, ali zadovoljavajuću ukupnu situaciju jer su mirovine supružnika natprosječno visoke, a često postoje i značajan iznos vlasništva, primjerice nekretnina.

Austrija kao uzor?

Wagenknecht traži da se Njemačka ugleda na susjednu zemlju: Austriju. Tamo je prosječna mirovina za dugotrajno osigurane 800 eura viša. „Ono što je moguće tamo, mora biti moguće i kod nas", rekla je Wagenknecht. „Trebamo više mirovine po uzoru na Austriju i ograničenje oporezivanja mirovina." U usporedbi s prosjekom EU-a, razina mirovina u Njemačkoj je oko deset posto niža.

No usporedba Austrije i Njemačke ne funkcionira baš dobro. Tamo se osjetno ranije ide u mirovinu i iznosi su viši. Glavni razlog je mirovinska reforma prije otprilike 20 godina: gotovo svi zaposleni tamo uplaćuju u zakonski mirovinski fond, uključujući državne službenike – što u Njemačkoj nije slučaj. Istovremeno su i porezni doprinosi, ali i uplate u mirovinski fond viši nego u Njemačkoj, i to znatno.

Uz to je mirovinu u Austriji moguće dobiti tek nakon 15 godina uplaćivanja, a i doprinosi poslodavaca su viši nego u Njemačkoj. Otuda su i prosječne mirovine više.

Njemačko mirovinsko osiguranje ukazuje da u Njemačkoj ima prilično mnogo tzv. „minimirovina" - na primjer kućanica ili samostalnih djelatnika. Oni su često bili osigurani samo nekoliko godina i zato primaju niske zakonske mirovine – što snižava statistički prosjek.

„Usporedba ograničena na pojedinačne pokazatelje, prema kojoj je prosječna mirovina u Austriji nekoliko stotina eura viša nego u Njemačkoj, stoga je samo djelomično relevantna", navodi se u izjavi Mirovinskog osiguranja.

Grad Pariz izdat će rješenje kojim praktički zabranjuje testiranje letećih taksija tijekom Olimpijskih igara, koje počinju koncem srpnja u glavnom gradu Francuske.

Prethodno je nacionalna vlada dala dozvolu njemačkoj firmi Volocopter da za testiranje svog letećeg vozila koristeći plutajuću platformu za polijetanje i slijetanje na reci Seini.

Sada je povjerenik grada za pitanja zaštite okoliša Dan Lert priopćio da su gradske vlasti prihvatile zahtjev lokalnog ogranka Komunističke partije da se spriječi testiranje letećih automobila.

„Leteći taksiji su ekološki apsurd namijenjen ultra-bogatašima“, rekao je Lert, inače političar stranke Zelenih.

On je nazvao „demokratskim skandalom“ to što centralne vlasti „nasilno“ nameću ovakve projekte Parizu.

Lert je naveo da jedan let takvim taksijem – koji funkcionira praktički kao veliki dron na baterije – troši trideset puta više energije nego vožnja podzemnom željeznicom, te dodao da se tako emitira 45 puta više štetnih plinova.

Iz njemačkog Volocoptera još nitko nije komentirao odluku grada Pariza, prenosi agencija AFP.

Francuska vlada je prije nekoliko dana dala zeleno svjetlo za „taksidrom“ u blizini pariške željezničke stanice Austerlitz u gradskom centru, nedaleko od Botaničkog vrta i katedrale Notre Dame.

Izvan gradskog centra već postoji više takvih prostora za polijetanje i slijetanje.

Utrka za prvi komercijalni let

Prema dozvoli koju je izdala vlada, smiju se obavljati samo besplatni letovi kao demonstracija onoga što te letjelice mogu. Komercijalni letovi još nisu dozvoljeni.

No, Pariz bi bez sumnje bio velika reklama za Volocopter na tržištu letećih taksija gdje se brojne njemačke, kineske i američke firme pokušavaju „probiti" svojim letjelicama. Oko 150 firmi širom svijeta trenutno radi na tome.

U letećem taksiju koji bi, kako je bilo planirano, trebalo demonstrirati tijekom Igara, ima mjesta za dvoje putnika. On izgleda kao helikopter na čijem je krovu ukrug raspoređeno 18 malih propelera.

Još uvijek ima pilota – ali je ideja da jednog dana dobije dozvolu da leti autonomno.

U veljači ove godine je Volocopter već dobio dopuštenje njemačkog Saveznog zavoda za zrakoplovstvo da krene u serijsku produkciju letjelice.

No, Volocopter se ovog lipnja jedva spasio bankrota nakon što je tvrtka ipak osigurala svježi novac za pokretanje serijske proizvodnje. Nadaju se da će još ove godine obaviti prve komercijalne letove – osim Pariza, spominje se i Rim.

Velika dilema budućnosti

O urbanom prometu budućnosti se intenzivno raspravlja širom svijeta. Jedno od pitanja je i trebamo li više – letjeti?

Osim mogućnosti isporuke robe dronovima, sve češće se priča i o letećim taksijima. Znači li to da bi nebo bilo krcato letjelicama kao u filmu „Peti element"? Kako bi letjelice komunicirale između sebe kako bi se izbjegle nesreće?

Koliko je to uopće praktičan prijevoz ako se mora otići do nekog posebnog „taksidroma" koji je možda na vrhu nekog nebodera? I na kraju, gdje je logika da prijevoz – umjesto da bude masovan i željeznički – bude još više personaliziran i troši još više energije, a da pritom bude i skuplji?

Usprkos dilemama, sve više gradova širom svijeta najavljuje testiranja i probne letove. Djeluje da se najdalje odmaklo u Kini gdje je firma EHang u travnju počela s prodajom svojih putničkih dronova.

Koštaju po 300.000 eura, premda još uvijek imaju skromne performanse – mogu razviti brzinu do 130 kilometara na sat, a s jednim punjenjem baterije lete svega 25 minuta.

Ovih dana je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovio da će Beograd imati leteće taksije tijekom izložbe Expo 2027. godine i podsjetio da su mu se ljudi smijali kad ih je prvi put spomenuo. „Ako sam rekao da će biti leteći taksi, bit će." Prema njegovim riječima, pregovara se sa šest kompanija i vlada veliko zanimanje.

A dok se u svijetu čeka na leteći taksi, u Zagrebu je prije nekoliko dana predstavljen robotaksi. Premijeru je obilježio ipak jedan „gaf" – na premijeri je Mate Rimac preko aplikacije pozvao robotaksi, međutim on se oglušio na taj poziv i nije se pojavio.

Srbija i EU potpisale su u petak, 19. srpnja, u Beogradu Memorandum o razumijevanju o strateškom partnerstvu za održive sirovine te lancima proizvodnje baterija i električnih vozila. Riječ je o budućoj eksploataciji litija na nalazištu u Srbiji, o projektu Jadar. Bio je prisutan i njemački kancelar Olaf Scholz (SPD).

"Bila sam na mnogim putovanjima u inozemstvu s Olafom Scholzom. Ali mi, novinari koji putujemo s njim, nikada nismo naišli na nešto slično onome što se u petak dogodilo u Beogradu. Zeleni, upravo njemački Zeleni, hvaljeni su do neba u autokratskoj Srbiji. Ima to puno veze s računicom predsjednika Aleksandra Vučića – a i sa zaštitom okoliša”, piše Christina Dunz u tekstu na web stranici Njemačke uredničke mreže (RND).

Ona dodaje da je „autokrat Vučić" još ranije želio započeti s eksploatacijom litija u Srbiji, ali je došlo do otpora stanovništva. „Njemački Zeleni su ponudili pomoć u razvoju održivih standarda, koji su sada navedeni u sporazumu. I tako je u Beograd doletio ne samo Scholz, nego i Franziska Brantner, političarka Zelenih i parlamentarna državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva."

No, vjerojatno nije očekivala da će je Vučić toliko hvaliti, piše Dunz i navodi da je predsjednik nekoliko puta na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji spomenuo ime Franziske Branter, svjedočio o njezinom "predanom radu" i priznao da "nema ni tisućiti dio njezina znanja o zaštiti okoliša".

Novinarka RND-a Vučićev hvalospjev zelenim političarima tumači kao poruku koja bi trebala umiriti stanovništvo u Srbiji: "Ako i Nijemci, a pogotovo njemački Zeleni, misle da je ovaj projekt ekološki u redu, onda mora biti dobar. Tko još ima tako visoke standarde?"

Navodi da je "sada važno da njemačka vlada kontrolira te standarde i pomaže u demokratizaciji zemlje, te na kraju citira Vučića koji je također rekao - "Znate što Zeleni misle o meni, a i ja o njima. Da, znamo. Naime, gotovo ništa dobro”, odgovara na kraju priče iz Beograda Chrstina Dunz.

Tri dobra razloga za kupovinu litija od Srbije

Urednik vanjske politike Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) Nicolas Busse u svom komentaru kaže da "postoje tri dobra razloga zašto bi Njemačka i druge zemlje EU trebale kupovati litij u Srbiji".

"Prvo, Europa time može smanjiti svoju ovisnost o kineskim baterijama." Drugo, bliži ekonomski odnosi mogu dovesti do toga da se Srbija ne oslanja previše na Moskvu i Peking. Treće, time se povećava poticaj Vučiću da ne igra destruktivnu ulogu u sukobu s Kosovom.

Autor napominje da se "njemačkoj i europskoj vanjskoj politici često prigovara da nije strateška i da ne zastupa dovoljno njihove interese. To nije sasvim neopravdano: posebno u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu prevladava univerzalističko razmišljanje. Svojim putovanjem u Beograd, Scholz pokazuje da može biti i drugačije."

"Kancelar nije izgubio iz vida Zapadni Balkan i trebao bi se i dalje angažirati oko pitanja proširenja. Europska unija, koja ima hrabrosti prihvatiti Ukrajinu, ne bi trebala dopustiti stvaranje vakuuma moći na jugoistoku kontinenta", zaključuje Nicolas Busse u komentaru za FAZ

Dva su razloga zašto je sporazum sa Srbijom problematičan

"U vrijeme tolikih geopolitičkih kriza u svijetu svakako je važno da se nabava sirovina diverzificira i Srbija može postati važan dobavljač. Inače, Ukrajina također ima velike količine litija koji se teoretski također može eksploatirati", piše u autorskom članku za Focus Claudia Kaempfert, profesorica energetske ekonomije na njemačkom Institutu za ekonomska istraživanja i Sveučilištu Leupana u Lüneburgu. Ona je također supredsjedatelj Vijeća stručnjaka za okoliš njemačke vlade.

„Međutim, ovaj je sporazum još uvijek problematičan iz dva razloga", nastavlja Kaempfert.

"Prvo, potencijalna šteta za okoliš može biti ozbiljna." Stoga bi se vađenje sirovina trebalo dopustiti samo ako su zadovoljeni ekološki i društveni standardi. Njemačka vlada i EU trebale bi inzistirati na odgovarajućim certifikatima."

"Drugo, moramo se zapitati: o kome ćemo zapravo ovisiti?" Iako Srbija želi ući u EU, pregovori o pristupanju traju od 2012. Srbija je kandidat za članstvo u EU, ali ne podržava sankcije EU-a protiv Rusije i sklopila je sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom. Osim toga, u Srbiji se guši sloboda medija, a pravosuđe se ne smatra potpuno neovisnim. Geopolitički kriteriji također bi trebali igrati ulogu. Dakle, Srbija nije idealan partner."

Claudia Kaempfert dalje navodi što bi njemačka vlada trebala učiniti: "Trebala bi osigurati da se potreba za sirovinama svede na minimum." Sirovine se moraju reciklirati, kružna ekonomija je temeljna. Osim toga, ne bi se smjelo proizvoditi sve više vozila, jer statistički automobili stoje oko 23 sata dnevno. Potreban nam je pravi zaokret u prometu s izbjegavanjem prometa, premještanjem i optimizacijom. Trebamo više usluga mobilnosti, bolji i jeftiniji javni prijevoz i željeznički promet. A inače - litij možemo kopati i kod nas."

I Njemačka je pogođena: U berlinskoj zračnoj luci BER u Schönefeldu trenutno nema polijetanja i slijetanja. "Zbog tehničkog kvara dolazi do kašnjenja u obradi. Zračni promet je privremeno obustavljen", objavila je jutros glasnogovornica aerodroma. Prema izvještaju javnog servisa rbb, došlo je do pada servera, a aktivirano je nekoliko sustava za hitne slučajeve.

Nekoliko dana nakon početka ljetnih praznika problemi su prijavljeni i iz zračne luke u Hamburgu. Računalni sustavi četiri zrakoplovne kompanije su pogođeni, rekla je glasnogovornica aerodroma. Radi se o kompanijama Eurowings, Ryanair, Vueling i Turkish Airlines. Zrakoplovne kompanije trenutno izdaju karte ručno.

Pogođene su i zračne luke u Düsseldorfu, Kölnu, Memmingen i Nürnbergu.

Kvarovi su prijavljeni i iz zračnih luka drugih država, primjerice iz Australije, Indije, Nizozemske, Češke i SAD-a.

Pogođeni zdravstveni sustavi, mediji i platni sustavi

Sveučilišna klinika Schleswig-Holstein je u svojim bolnicama u Lübecku i Kielu otkazala sve planirane operacije. Priopćeno je da su u tim bolnicama zatvorene i ambulante, ali da je osigurano zbrinjavanje hitnih slučajeva.

U Velikoj Britaniji došlo je do smetnji u zdravstvenom sustavu, što je ometalo pristup liječnika podacima o pacijentima. Sličan je problem prijavljen i u Hrvatskoj.

Korisnici Microsofta više nisu mogli normalno pristupiti svojim programima. Neki mediji u Australiji - uključujući ABC i Sky News - nisu mogli emitirati svoje televizijske i radijske programe te su prijavili naglo gašenje računala baziranih na Windowsima.

Mogući uzrok u SAD-u?

Web stranica DownDetector, koja prati internetske smetnje prijavljene od strane korisnika, zabilježila je povećane smetnje kod usluga tvrtki Visa, ADT Security i Amazon, kao i kod zrakoplovnih kompanija poput American Airlinesa i Delte. Točan uzrok još uvijek nije poznat.

Kao mogući izvor problema u medijima se spominju poteškoće u američkoj tvrtki za kibernetičku sigurnost Crowdstrike koja proizvodi antivirusni softver. Na korisničkoj web stranici te tvrtke iz savezne države Teksas objavljena je poruka u kojoj se obavještava da dolazi do pada operativnog sustava Microsoft, nakon posljednjeg updatea antivirusnog programa.

ARD/agencije

Savezni kancelar Olaf Scholz prekida izolaciju u kojoj se već neko vrijeme nalazi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Ulog je ugovor o sirovini presudnoj za njemačku automobilsku industriju.

Njemačka politička javnost je bila pomalo zatečena u srijedu prijepodne kada je glasnogovornik savezne vlade Steffen Hebestreit priopćio kako se njemački kancelar Olaf Scholz već u petak u Beogradu sastaje sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ovako kratkoročna najavljivanja međunarodnih putovanja kancelara Njemačke su vrlo neuobičajena, putovanja i aktivnosti za sljedeći tjedan se obično najavljuju na redovnim vladinim konferencijama za tisak petkom uoči tjedna o kojem se radi.

U prvom planu litij

U priopćenju se navodi kako će Scholz s Vučićem razgovarati o „bilateralnim odnosima", ali i pitanjima vezanim uz „europsku i međunarodnu politiku“, dakle vrlo uopćeno. Ni riječi o najnovijem zahlađenju odnosa Berlina i Beograda zbog UN-ove rezolucije o Srebrenici koju je u velikoj mjeri inicirala upravo Njemačka, a koja je Vučiću poslužila za brojne napade na Berlin koji su išli tako daleko da se govorilo o „paradoksu“ da Njemačka „nakon Prvog i Drugog svjetskog rata“ govori o genocidu.

Tu je još i zamrznuti proces normalizacije odnosa Kosova i Srbije, što nikako ne ide na ruku Njemačkoj koja se od početka Berlinskog procesa, čija se desetogodišnjica obilježava samitom u Berlinu ove jeseni, zalaže za stabilizaciju ovog dijela Europe. Dakle spornih tema ne bi manjkalo.

No da se neće dalje ulaziti u kopanje po otvorenim bilateralnim ranama pokazuje ostatak priopćenja iz kojeg proizlazi stvarni razlog Scholzovog naglog odlaska u Beograd.

„Oba državnika će nakon bilateralnih razgovora sudjelovati na 'Summitu o kritičnim sirovinama'. Među ostalim sudionicima bit će potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič i predstavnici gospodarstva. U sklopu samita Srbija će potpisati memorandum o razumijevanju s Europskom unijom o strateškom partnerstvu u vezi s održivim sirovinama, lancima opskrbe baterijama i električnim automobilima“.

Srbija rješava probleme

Predstavnici stranaka zastupljenih u Bundestagu različito su na upit DW-a reagirali na vijest o Scholzovom kratkoročno najavljenom putu u Beograd s ciljem osiguranja važne sirovine. Izvjestitelj zastupničkog kluba demokršćanske Unije CDU/CSU za Srbiju Tilman Kuban, koje je nedavno boravio u Beogradu, je oduševljen ovom inicijativom. On je kao predstavnik parlamentarne oporbe doduše kritizirao kancelara Scholza da je "predugo ignorirao zemlje zapadnog Balkana", ali je dobro da sada opet preuzima inicijativu "u interesu njemačkog gospodarstva".

"Srbija ovim projektom pokazuje da probleme u Europi želi rješavati, a ne stvarati. Svatko tko želi proširiti upotrebu obnovljivih izvora energije i više e-mobilnosti ne smije kočiti eksploataciju litija. Jer mi Europljani možemo se afirmirati u geopolitičkom natjecanju samo vlastitim sirovinama”, rekao je Kuban za DW.

Vučić će sporazum prodati kao pobjedu nad Njemačkom

Član parlamentarnog odbora za europska pitanja Liberalno-demokratske stranke (FDP) Thomas Hacker je manje euforičan od svog demokršćanskog kolege. "Pažljivo ćemo pratiti planirani put kancelara Scholza u Srbiju. Predsjednik Vučić se u prošlosti više puta predstavljao kao partner gospodina Orbana i gospodina Putina, čime je ugrozio održivo približavanje Europskoj uniji", rekao je Hacker za DW.

On je ukazao na pogoršanu situaciju sa stanjem demokracije u Srbiji kao i zamrznutim procesom približavanja Srbije i Kosova. "Kancelar se mora jasno pozabaviti tim pitanjima tijekom svog putovanja. Važna gospodarska suradnja ne smije zasjeniti političku suradnju", zaključio je predstavnik FDP-a stranke koja se doživljava kao zaštitnica interesa gospodarstva.

Najkritičniji prema Scholzovom putovanju u Beograda je dugogodišnji zastupnik vladajuće Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) i poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi Josip Juratović. "Vučić će vjerojatno ovaj sporazum u Srbiji, po staroj maniri, prodati kao svoju veliku političku pobjedu nad Njemačkom. U stvarnosti je, međutim, sramota njegove politike u Srbiji da, kako bi izbjegao pritiske s ulice, treba osigurati standarde izvana", rekao je Juratović u priopćenju koje su prenijeli i drugi mediji.

Juratović smatra da ovu brzinu u preuzimanju inicijative treba zahvaliti činjenici da je Vučić već "uveo Kineze u igru". "Jasno je da EU eksploataciju litija u Srbiji ne može prepustiti kineskim standardima. Kako bismo zajamčili radna mjesta u Njemačkoj i EU-u te ujedno postigli klimatske ciljeve koje smo si postavili, moramo osigurati resurse i izvan EU-a, ali pod istim ekološkim i socijalnim uvjetima", zaključio je Juratović.

Ugovor o litiju je važan korak u približavanju EU-u

Njemački mediji koji izvješćuju o Scholzovom putovanju u Beograd govore kako njemački kancelar putuje "Putinovom i Orbanovom prijatelju" koji je u posljednje vrijeme upravo zbog otvorenog prijateljstva s deklariranim protivnicima EU-a bio "više-manje međunarodno izoliran". No predstavnicima gospodarstva je važno ono s čime će se Scholz (najvjerojatnije) vratiti kući: ugovorom o isporuci najvažnije sirovine za posrnulu automobilsku industriju.

Matthias Wachter, direktor odjela Njemačke udruge industrijalaca (BDI) za međunarodnu suradnju, smatra da bi potpisivanje ugovora o sirovinama između EU-a i Srbije bilo vrlo važan korak ka cilju diverzifikacije njemačke i europske industrije i navodi podatak (iza kojeg stoji kompanija Rio Tinto) da se godišnje u dolini Jadra može eksploatirati 58.000 tona litija što bi pokrilo 17 posto europskih potreba.

Wachter konkretizira i zašto bi deal sa Srbijom bio velik plus za europsku, posebice automobilsku, industriju. “Njemačka industrija dosad je litij, važan za baterije, nabavljala prvenstveno iz Južne Amerike i Australije. Središnji problem je ovisnost o Kini za daljnju preradu litija. U tom kontekstu, vrlo je dobrodošlo što će se veliki dio daljnje obrade odvijati izravno u Srbiji, a time i u Europi.”

Jedan od čelnih ljudi vrlo utjecajnog BDI-ja vjeruje da bi Srbija od ovog ekonomskog deala mogla profitirati i politički. "To bi također bio važan korak u približavanju Srbije EU-u. Suradnja na polju sirovina bila bi snažan signal", zaključio je Wachter.

Vučić i Milei

Anja Quiring, direktorica odjela za jugoistočnu Europu pri Odboru njemačkog gospodarstva za istočnu Europu (Ost Ausschuss) je u razgovoru za DW izrazila nadu da će kancelar ovaj posjet iskoristiti i za produbljivanje političkih odnosa i ubrzavanje procesa približavanja Europskoj uniji te pripremu samita Berlinskog procesa. "Polazimo od toga da će i kancelar u svojim razgovorima u Beogradu pripremiti samit i prije svega istaknuti važnost regionalne suradnje za daljnji gospodarski razvoj", kaže Quiring. Ona je rekla kako je osim bilateralnih odnosa važna i međusobna suradnja zemalja u regiji, nešto na čemu Berlinski proces radi već deset godina.

U razgovoru za dnevnik "Handelsblatt" Vučić je rekao kako Kina neće imati pristupa srpskom litiju. "Mi smo lojalni Europi", rekao je Vučić. Scholz je već jednom prije par tjedana pokazao da je spreman skočiti preko vlastite sjene i prihvatiti razgovore sa spornim političarima kada je u pitanju osiguranje litija za automobilsku industriju. Tada je u Berlinu primio novog predsjednika Argentine Javiera Mileia. I Argentina kao i Srbija raspolaže velikim nalazištima ovog dragocjenog metala.

Ministar financija Christian Lindner (FDP) kaže da su za opsežan zadatak potrebni upornost i timski duh. To je rekao u svom prošlotjednom govoru, a odnosilo se na poreznu reformu. Naime, grupa stručnjaka mu je na više od 400 stranica predstavila rješenja za jednostavniji porezni sustav u Njemačkoj. Ova tema je važna za Lindnera, jer je to dio liberalne stranačke politike.

Ali sve to se odvijalo u sjeni pregovora o proračunu s kancelarom Olafom Scholzom (SPD) i ministrom gospodarstva Robertom Habeckom (Zeleni). Najvažnija faza je napokon gotova: dogovor je konačno postignut i vlada je ove srijede (17.7.) uputila Nacrt proračuna u parlament. No put do toga je bio dug. Scholz, Lindner i Habeck sastali su se 23 puta i pregovarali 80 sati.

Službenici Ministarstva financija posljednjih dana su rezultate pregovora pretvorili u brojke. Savezna vlada sljedeće godine želi potrošiti 481 milijardu eura, od kojih će 44 biti na kredit. Proračun ima ukupno 1.437 stranica – tako da su političari dobili dobru porciju ljetne lektire.

Izdaci za obranu na meti kritika

No neće se svima dopasti ono što tamo budu pročitali. Na primjer, ministar obrane Boris Pistorius želio je značajno povećanje izdataka za obranu (pričalo se o skoro sedam milijardi eura). Ali u Nacrtu proračuna je predviđeno povećanje za 1,3 milijarde eura. Pistorius će to pitanje uskoro ponovo pokrenuti i ponovo će se rasplamsati rasprava. „Bundeswehr dobiva veliku podršku", komentirao je ministar financija Lindner. "Dobiva više od planiranog. I zato sam iznenađen javnom raspravom."

Dok je ministar financija iznenađen raspravom, oporba je zaprepaštena njegovim financijskim planiranjem. Zato što će u narednim godinama manjak biti sve veći kada se radi o obrani. U 2028. nedostajat će 28 milijardi eura za postizanje cilja NATO-a da svaka članica mora izdvojiti za obranu najmanje dva posto bruto domaćeg proizvoda. Kršćansko-demokratska unija (CDU) je ljuta. „Obrambena sposobnost je najveći gubitnik Nacrta proračuna", kaže Christian Haase (CDU). „Vladajuća koalicija je pozvana da ovdje izvrši popravke i ne popušta pred drugim željama."

Rezovi u ministarstvima razvoja, vanjskih poslova…

Svoje nezadovoljstvo proračunom izrazila je i ministrica razvoja Svenja Schulze. Ali je barem uspjela malo povećati iznos predviđen za njezin resor. Ministarstvo vanjskih poslova također mora činiti kompromise. No, iz Ministarstva kažu da se mogu nositi s tim.

Ministarstvo obitelji će sljedeće godine dobiti oko 570 milijuna eura više nego 2024. Cinici u prijestolnici ovo vide kao kraj projekta objedinjavanja svih oblika državne pomoći za djecu u jedan doplatak. Oni kažu da je taj projekt preskup i da vjerojatno neće biti proveden. No oni bliski vladinim krugovima imaju drugačije mišljenje. I kažu da je ministrica Paus „pod teškim uvjetima isposlovala zadovoljavajuće povećanje".

Nade u gospodarski rast

Čini se da je i nada uračunata u Nacrt proračuna. Jer, u njega su uključeni i prihodi od inicijative za privredni rast koju vlada planira. Program od 49 točaka namijenjen je poticanju razvoja gospodarstva i naveden je kao „globalni dodatni prihod" od 14,27 milijardi eura.

Također se pretpostavlja da će dobra gospodarska situacija i veliki broj zaposlenih omogućiti da savezna vlada mora uplatiti milijardu eura manje u mirovinski fond. Pretpostavlja se i da će biti smanjeni izdaci i za tzv. Bürgergeld (socijalnu pomoć za nezaposlene).

Ipak, na kraju u Nacrtu proračuna i dalje ostaje rupa od 17 milijardi eura. Osam milijardi od toga su krediti Njemačkim željeznicama (DB) i Autoputu d.o.o. (Autobahn GmbH). Naime, takvi krediti ne bi trebali biti relevantni za pridržavanje kočnice zaduženja. No još se mora provjeriti je li to pravno moguće.

Osim toga, moglo bi se dogoditi i da Ukrajina neće dobiti onoliko koliko joj je obećano. To je ipak Nacrt u kojem riječ „ako“ igra veliku ulogu.

Dogovor tek u 5!

S obzirom da su se Habeck, Lindner i Scholz uspjeli konačno dogovoriti tek ove srijede oko 5 sati ujutro, može se vidjeti koliko su pregovori bili teški. Puno toga je visjelo u zraku, a na kocki je bio i sam opstanak vladajuće koalicije. Za početak se čini da je taj scenarij spriječen.

Ali, neizvjesnost je još uvijek tu. Proračun još nije prošao kroz parlament. „Nećemo moći izbjeći daljnje diskusije o preraspodjelama u proračunu", kazao je Lindner za ARD.

Sve to liči na maraton: posljednjih nekoliko metara moglo bi biti najteže i odlučujuće.

Autori: Nicole Kohnert (ARD) i Jan-Peter Bartels (ARD)

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...