Vecernji list

Spomenik srpskim ratnicima na glavnom trgu u Kraljevu stajao je na nemilosrdnom lipanjskom suncu dok su studenti u blokadi obavljali posljednje pripreme za vidovdanski prosvjed u tom gradu. Oko kružnog trga, okolni kafići u hladu krošnji bili su prepuni građana iz cijele Srbije koji su čekali početak programa. Na ulicama nije bilo mnogo policije, čak ni na mjestima gdje se odvija promet. Duž pješačkih zona sa svih strana Trga srpskih ratnika postavljali su se štandovi s bedževima, trubama i lepezama, a već su se tiskale majice s poznatim sloganom „Studenti pobjeđuju“. To je i jedna od najvažnijih poruka skupa.

Glavni program bio je zakazan u 18:15, ali već u 16:30 stigla je skupina građana koja je iz Kragujevca do Kraljeva došla pješice, kao i skupina koja je trčala iz Čačka. Vidljivo iscrpljeni, crvenih lica i obliveni znojem, probijali su se kroz masu s bakljama u bojama srpske zastave.

„Tu sam jer kćerki želim budućnost u Srbiji"

„Netko je trčao 20, a netko 42 kilometra. Trebalo nam je oko četiri i pol sata, ali ovo što radimo nema cijenu“, objašnjava Nikola Kljajić iz Kruševca, potpuno mokar od znoja. „Vrućinu nismo ni osjećali. Izdržat ćemo sve samo da dođemo do slobode. Pravda mora pobijediti. Ovo je pravda“, poručuje i nastavlja prema pozornici. Samo trenutak kasnije vraća se i koleba se hoće li reći ono što ga muči.

„Danas je moja kći na Vidovdan dobila diplomu za odličan uspjeh, a ja sam ovdje. Ovdje sam jer želim da nakon punoljetnosti ne mora ići iz zemlje nego da ostane ovdje“, kaže vrlo emotivno i vraća se među sudionike.

Od Kragujevca do Kraljeva, 63 kilometra, hodala je studentica iz Beograda Ivona Đorić. Kaže da im je vrućina teško pala jer nije bilo ni najmanjeg povjetarca. Ipak, bodrili su se druženjem, pjesmom i glazbom, tim više što se mnogi od ranije poznaju.

Umjesto uobičajenog buntovnog rocka, punka ili rapa, s razglasa se čula glazba s narodnim motivima, a na videozidu izmjenjivali su se snimci s prijašnjih studentskih akcija. Budući da su na stranačkom skupu SNS u Beogradu dan ranije bili postavljeni audiovizualni kontejneri sa snimkama i porukama poput „19 mjeseci nasilja“ i „blokaderi ruše Srbiju“, Ivonu smo pitali kako na to gleda.

„Nisam to pratila jer smo tada krenuli na put, ali ništa me više ne čudi. Vidjela sam samo da je iza njih ostao nered, što mi nikada ne radimo. Smeće nosimo sa sobom dok ga ne bacimo gdje treba“, kaže.

„Vučić je gotov"

U Kraljevo je došao i geoinženjer Zoran Đajić koji ne propušta ovakve skupove. Za DW kaže da je Kraljevo najvažnije u cijeloj priči jer je na oporbenoj sceni lokalni front jedini ostao dosljedan od početka do kraja.

„Kraljevo se treba spominjati s poštovanjem. Ovo je pokazatelj da je cijela Srbija na jednoj strani, a neki ljudi koji dobivaju novac na drugoj", kaže naš sugovornik. Dodaje da se vlast grčevito bori da opstane iako je jasno da će studenti „odsvirati kraj“.

„Činjenica je da je ova stvar završena još prije godinu i pol dana. Sad je samo pitanje kada će završiti. Sve što radi su potezi očajnika, svjestan je da je njegovo vrijeme prošlo i da će završiti u zatvoru, kao i njegovi suradnici“, kaže Đajić govoreći o stranačkom skupu u Beogradu. Dodaje da je obilazeći Srbiju upoznao mnogo ljudi koji su bili članovi SNS ili SPS i da će razočarani na sljedećim izborima glasati za studentsku listu.

„Izdali ste Kosovo!"

Oko 18 sati trg je bio u hladu i potpuno ispunjen ljudima. Program je počeo himnom „Bože pravde“ u izvedbi operne pjevačice Bojane Peković. Uslijedili su govori u kojima su, uz povijesno značenje Vidovdana, istaknute teme Kosova, društvenih prilika, odgovornosti i potrebe za promjenama. Među govornicima su bili ratni veterani, odvjetnici, studenti i profesori.

Odvjetnica i zastupnica “Mi – glas iz naroda” Jelena Pavlović poručila je s pozornice vlastima da se približava „dan odgovornosti". Ovo je prvi put da neki zastupnik govori na studentskim skupovima. „Ovaj narod vam nikada neće oprostiti briselski, vašingtonski, francusko-njemački plan i ohridski sporazum zbog sramne predaje Kosova i Metohije, temelja nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta, koji za srpski narod predstavlja simbol bolnog stradanja, egzodusa i stalne borbe za opstanak.”

Članica zbora građana „Ujedinjeni Vračar“ iz Beograda primjećuje da je bilo više transparenata s vjerskim i nacionalnim porukama. Ipak, ističe da je cilj ostao isti.

„Zaista je važno da ljudi dolaze unatoč velikim vrućinama, jedva smo izdržali danas. Ali tu smo jer nam je važan studentski program i pokazujemo jedinstvo. Svi smo vrlo različiti, ali se okupljamo zajedno. Različite su nam ideologije, ali motiv i cilj su isti. Sada je riječ o egzistenciji, pokušavamo imati budućnost. Ako se nastavi kao do sada, gubimo je i više nije važno jesmo li lijevo ili desno“, kaže sugovornica koja je željela ostati anonimna.

"Koliko me plaćaju što sam tu?”

Milan Janjić iz zbora građana Smederevo odmah nakon završetka programa kaže za DW da studentske poruke nikada nisu bile jasnije i da je vrlo sretan što su ljudi došli unatoč vrućini. Redovito dolazi na studentske skupove.

„I najviše me boli, vjerujte, kada me pitaju koliko me plaćaju za to“, kaže vrlo emotivno te objašnjava da je njegov sin prošle godine nakon vidovdanskog prosvjeda uhićen.

„Protiv njega se sada vodi postupak za kazneno djelo ometanja službene osobe i napada na službenu osobu. I da stvar bude još gora, dodijeljen mu je sudac koji mu je i odredio pritvor, što nije po zakonu. Ova vlast ne preza ni od čega i zaista me najviše boli kada me pitaju koliko me plaćaju.“

Nakon dva sata i petnaest minuta programa, uz ovacije, zviždaljke, vuvuzele i trube, Trg srpskih ratnika ispraznio se jednako brzo kao što se i napunio. Dan je još trajao, ali sunca više nije bilo. U zraku se konačno osjećao lagan povjetarac. Okolni kafići ostali su puni, a još samo snimke na videozidu i veliki transparenti podsjećali su na glavnu poruku skupa: „Studenti pobjeđuju“.

U Venezueli spasilačke službe uz pomoć pasa tragača neprekidno nastavljaju potragu za preživjelima. I dalje uspijevaju izvući ljude žive iz ruševina. Veliku potporu u potrazi pružaju i strani timovi. Prema riječima privremene predsjednice Venezuele Delcy Rodríguez, do sada su 24 zemlje poslale spasilačke timove u ovu južnoameričku državu. Ukupno su te zemlje uputile više od 2.700 spasilaca i 521 tonu humanitarne pomoći, dodala je.

Službeno je dosad potvrđeno 1.450 poginulih. Više od 3.200 osoba je ozlijeđeno, dok se deseci tisuća ljudi i dalje vode kao nestali. Istodobno raste nezadovoljstvo građana prema vladi. Kritike su usmjerene na nedostatak potpore jer su na mnogim mjestima civilni pomagači prepušteni sami sebi i golim rukama kopaju po ruševinama u potrazi za zatrpanima.

Građani se sami organiziraju

Zbog izostanka organizirane državne intervencije, tisuće građana organizirale su spontane akcije pomoći, uspostavili su improvizirane mreže te formirali konvoje s donacijama i hranom koje su dopremali u pogođena područja.

Vlada je ograničila pristup saveznoj državi La Guaira i u tu regiju poslala vojsku. Dobrovoljni pomagači za ulazak su morali zatražiti sigurnosnu propusnicu, no kako pokazuju videosnimke na društvenim mrežama, često su pred uredima za registraciju nailazili na zatvorena vrata.

Prosvjedi zbog nedostatka koordinacije

Zbog izostanka državne koordinacije i ometanja samostalnih civilnih akcija pomoći prosvjedi su sve masovniji. Tijekom posjeta jednoj četvrti pogođenoj potresom privremena predsjednica Delcy Rodríguez dočekana je zvižducima građana.

Najteži potres u više od jednog stoljeća pogodio je Venezuelu nakon više od desetljeća gospodarske krize koja je ozbiljno narušila funkcioniranje javnih službi u ovoj naftom bogatoj zemlji. Uhićenje ljevičarsko-nacionalističkog predsjednika Nicolása Madura početkom siječnja tijekom operacije američke vojske dodatno je politički destabiliziralo ovu zemlju.

„Bila sam šokirana. Previše je platiti 100.000 jena za produženje vize svake tri godine", rekla je Srijana Sunar, 29-godišnja Nepalka koja od 2018. radi u japanskim tvornicama. Njezina plaća iznosi 145.000 jena (790 eura) mjesečno.

Krajem svibnja japanska vlada donijela je zakon kojim se maksimalna naknada za promjenu statusa boravišta ili produženje boravka deseterostruko povećava: s dosadašnjih 10.000 na 100.000 jena i to do kraja ožujka 2027.

Srijananin suprug Spandan Sunar, koji od 2016. radi u Japanu u jednoj transportnoj tvrtki i školi japanskog jezika, rekao je za DW da njegove dugogodišnji napore japansko društvo „nije nagradilo".

„Nismo novajlije. Imamo urednu vizu, poštujemo pravila i plaćamo poreze, no naša sloboda odabira posla i radnih uvjeta vrlo je ograničena", kaže na tečnom japanskom.

Mladi par, koji se vjenčao u Japanu 2022., se nada se da će moći podnijeti zahtjev za trajni boravak, ali samo ako si to budu mogli priuštiti.

Prema istom zakonu, gornja granica naknade za dozvolu trajnog boravka porasla bi s 10.000 na 300.000 jena. To je još jedna velika prepreka za ovaj par, s obzirom na to da se godišnji prihod veći od 3 milijuna jena općenito smatra neformalnim uvjetom koji većina podnositelja zahtjeva mora ispuniti.

Demografski pad Japana

Prema podacima Statističkog ureda Japana, japanskih državljana je u travnju 2025. bilo oko 119,7 milijuna, što je pad od 941.000 u odnosu na godinu ranije.

Istodobno, broj stranih državljana u Japanu raste tempom koji nadoknađuje otprilike 40 posto tog pada. Prema podacima Agencije za imigracijske usluge, krajem 2025. u zemlji je boravilo oko 4,125 milijuna stranih državljana, što je porast od više od 356.000 u odnosu na prethodnu godinu.

„Strani radnici su nezamjenjivi. Bez njih društvo ne bi funkcioniralo", rekao je za DW Toshihiro Menju, stručnjak za japansku imigracijsku politiku.

„Nemoguće je u potpunosti nadoknaditi nedostatak radne snage samim povećanjem sudjelovanja žena na tržištu rada ili korištenjem robota", rekao je Menju, koji je ujedno i gostujući profesor na Sveučilištu međunarodnih studija Kansai.

„Stvarnost je takva da broj stranih radnika raste u svim sektorima - od visokokvalificiranih zanimanja do skrbi na prvoj liniji. Ljudi koji podupiru temeljnu infrastrukturu društva - nestaju", dodao je.

Japan zaoštrava imigracijska pravila

U siječnju je uprava premijerke Sanae Takaichi usvojila paket strožih mjera koje se odnose na strane državljane.

Naziv paketa u prijevodu glasi „sveobuhvatne mjere za prihvat i suživot stranih državljana". Donesen je nakon što je vlada u studenom 2025. osnovala „Sjedište za politiku prema stranim državljanima".

Zaoštrene mjere uključuju udvostručenje uvjeta koji se tiče duljine boravka za naturalizaciju na 10 uzastopnih godina te uvođenje zahtjeva poznavanja japanskog jezika kao preduvjeta za trajni boravak.

„Mnogi naši sustavi nisu bili osmišljeni da funkcioniraju s toliko velikim brojem stranih posjetitelja i stanovnika na umu", rekao je za DW Takashi Yamashita, zastupnik Liberalno-demokratske stranke koji predsjedava jednim od projektnih timova u okviru Sjedišta za politiku prema stranim državljanima.

„Jasno razgraničavamo: čvrsto ćemo podržati one koji sustav koriste ispravno, a odlučno ćemo nastupiti protiv zlouporabe i prekomjernog korištenja. Nastojimo ukloniti osjećaj nepravde u javnosti", rekao je Yamashita.

„Isto je tako važno stvoriti okruženje u kojemu zakoniti strani stanovnici koji žele doprinijeti japanskom društvu mogu živjeti spokojno i napredovati kao punopravni članovi lokalnih zajednica", dodao je.

Ipak, neki potencijalni radnici kažu da su im nova pravila poremetila planove.

Yanika Roongpairoj, 35-godišnja tajlandska istraživačica zaposlena u Sveučilišnoj bolnici Chiba blizu Tokija, rekla je da joj je do sada sve teklo glatko u izgradnji karijere u kliničkoj farmaciji, uključujući i vizu i traženje posla.

No unatoč tome što je 2024. doktorirala u Japanu, rekla je za DW da su te promjene politike u određenoj mjeri utjecale na njezina razmišljanja o dugoročnim planovima u Japanu.

Porast negativnih stavova prema strancima

Pooštravanje politike prema stranim državljanima dolazi u trenutku kada u japanskoj javnosti raste zabrinutost u vezi sa strancima.

Prema jednoj anketi provedenom između listopada i prosinca 2025., 37 posto ispitanika izjavilo je da „smatra lošim" što se broj stranaca povećava na japanskim radnim mjestima i u zajednicama što je porast od 10 postotnih bodova u odnosu na prethodnu anketu provedenu 2024.

Jedan 26-godišnji japanski konzultant iz Tokija, koji je razgovarao s DW-om pod uvjetom anonimnosti, rekao je da ga brine to što se „suživot sa strancima promovira nekontrolirano, bez dovoljno razumijevanja i kompromisa po pitanju javne sigurnosti i društvenih normi".

„Primjerice, u Japanu postoji određena razina konsenzusa oko nepisanog pravila da čovjek u javnim prostorima treba voditi računa o drugima. Međutim, primjećujem ponašanja poput slušanja glazbe bez slušalica ili telefoniranja u vlakovima, što mnoge ljude neugodno pogađa. Japanci izravno izbjegavaju ukazivati na takva ponašanja osjećaju nelagodu, ali nitko ništa ne govori", kaže.

Jedna 34-godišnja Kineskinja zaposlena u IT tvrtki u Tokiju rekla je za DW da se „stvarnost stranih radnika u Japanu razlikuje ovisno o nacionalnosti". „Za ljude poput mene, koji dolaze iz Azije, očekuje se da se više ponašamo kao Japanci", dodala je.

Koki Yamaguchi, 27-godišnji japanski doktorand iz Osake, rekao je za DW da osjeća kako se „među Japancima postupno nakuplja negativan osjećaj da su japanska kultura i identitet ugroženi od strane drugih zemalja".

Ekstremna desnica napreduje

Japanska krajnje desna stranka Sanseito iskoristila je te negativne javne osjećaje uz slogan „Japanci na prvom mjestu" te je ostvarila značajne dobitke na izborima za gornji dom u srpnju 2025.

Sachi Takaya, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Tokiju, rekla je za DW da je „Sanseito uspješno nametnula pitanje 'stranaca' na političku agendu".

„Takaichijina administracija tvrdi da jasno razgraničava svoju politiku od ksenofobije, no u praksi provodi ksenofobne politike", rekla je.

Takaya je dodala da je vlada bivšeg premijera Shinzoa Abea tvrdila da čak ni nema službenu „imigracijsku politiku", u nastojanju da odvrati javnu kritiku. Istodobno, Abe je putem takozvanog sustava „Specified Skilled Worker" proširio broj stranih radnika.

Hoće li tvrđi kurs premijerke Sanae Takaichi prema stranim radnicima na kraju dovesti do smanjenja njihova broja ostaje, po mišljenju stručnjaka, otvoreno.

Za Nepalca Spandana Sunara, koji deset godina živi i radi u Japanu, budućnost je neizvjesna. No unatoč visokim troškovima i strožoj politici prema stranim radnicima, njemu i supruzi ne preostaje ništa drugo nego ostati.

„Nema drugog izlaza nego ostati u Japanu", rekao je, dodavši da bi za Japan bio „gubitak" ako bi nova politika prisilila strane radnike na odlazak.

„Stvaranje okruženja u kojemu bi nas se poticalo da ostanemo i doprinesemo —o bi na kraju koristilo i samom Japanu", rekao je.

Kako je osnovna škola, koju su mnogi učitelji htjeli što prije napustiti prije 20 godina, postala uzorna škola koja je čak osvojila i Njemačku školsku nagradu? Škola Ketteler u Bonnu postigla je upravo to: postotak učenika preporučenih za gimnaziju – najvišu razinu srednjoškolskog obrazovanja u Njemačkoj, koja vodi do sveučilišnog studija – porastao je s 0,5 posto 2007. na 30 posto danas. Istovremeno, nijedno dijete više ne ponavlja razred, jer svaki učenik dobiva individualiziranu podršku i u najkraćem mogućem vremenu postaje spreman za nastavu.

Iza ove uspješne priče stoji Christiane Lang-Winter, koja je u školu Ketteler u Bonnu došla kao mlada učiteljica 2004. godine i ubrzo nakon toga, kao ravnateljica, počela „okretati školu naglavačke", kako sama kaže. „Prilično brzo mi je postalo jasno: ili ja odlazim ili se škola mijenja. Želim da naša djeca ovdje mogu sve naučiti kako bi kasnije imala jednako dobre šanse kao i djeca iz roditeljskih domova u kojima se djeci od samog početka pruža mnogo mogućnosti."

Škola Ketteler nalazi se u socijalno ugroženoj četvrti u sjevernom Bonnu: gotovo svih 250 učenika ima imigrantsko podrijetlo, a mnogi kod kuće ne govore njemački. Svako treće dijete je tzv. inkluzivno dijete, što znači da mu je potrebna posebna podrška. Unatoč tome, škola je posljednjih godina dosljedno postizala iznadprosječne rezultate u svim standardiziranim testovima postignuća u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji.

Knjige u ruke

Jedna od tajni njezina uspjeha: kao jedan od svojih prvih službenih poteza, Lang-Winter je uvela sustav podučavanja učenika u „obiteljima za učenje" mješovite dobi. To znači da šestogodišnjaci i devetogodišnjaci uče zajedno i međusobno se podupiru.

Prije svega, Lang-Winterin tim učitelja, socijalnih radnika i učitelja specijalne edukacije stavlja knjige u ruke učenika; čitanje je apsolutni prioritet, posebno za prvašiće. „Potrebna nam je tako dobra jezična podrška za svu djecu koja žive u ovoj zemlji kako bi mogla dobro govoriti; inače obrazovanje ne funkcionira. Ako nemam jezične vještine, ne mogu se obrazovati."

Ravnateljica škole Ketteler osvrće se na nešto što je u Njemačkoj zapravo poznato godinama, a sada je ponovno potvrđeno u Nacionalnom izvješću o obrazovanju: u međunarodnoj usporedbi, obrazovni uspjeh u ovoj zemlji još uvijek značajno ovisi o socijalnom podrijetlu, prihodima i razini obrazovanja roditelja.

Prema istraživanju UNICEF-a, Njemačka se nalazi na 20. mjestu od 43 zemlje po akademskim vještinama 15-godišnjaka u matematici i čitanju. Petnaestogodišnjaci iz socijalno ugroženih obitelji pet puta češće od privilegiranih učenika ne ispunjavaju minimalne standarde čitanja. To sa sobom nosi razorne posljedice: broj mladih u Njemačkoj koji napuštaju školu bez diplome porastao je na osam posto.

Promovirati vrtiće

Zato i savezna ministrica obrazovanja iz Karin Prien (Kršćansko-demokratska unija CDU) upozorava na problem, identificirajući ga kao nešto što počinje čak i prije nego što djeca krenu u školu: „Ono što sada vidimo jest da se obrazovni jaz u biti stvara od rođenja, širi se do šeste godine, a zatim se više ne smanjuje. Djeca trebaju učiti njemački u vrtiću i dobiti bolju podršku za svoje razvojne nedostatke." Ministrica namjerava prije ljetne stanke parlamentu predstaviti tzv. Zakon o razvoju kvalitete vrtića, s nacionalnim standardima kvalitete.

Škola u Bonnu stoga održava bliski kontakt s okolnim vrtićima čak i prije početka školske godine: svaki ponedjeljak i srijedu predškolska djeca dolaze u školu na 90 minuta, a zauzvrat dobri čitači posjećuju vrtiće i čitaju predškolskoj djeci. „Prije je ideja bila da neće biti kontakta s djecom u vrtićima, kako ih se ne bi kategoriziralo. Ja sam to promijenila. Želim unaprijed znati sve o toj djeci kako bih im što ranije pružila podršku", kaže Christiane Lang-Winter.

Nedostatak jednakih mogućnosti u njemačkom obrazovnom sustavu godinama je sporna točka. Isabelle Seltenreich, koordinatorica za tisak Savezne studentske konferencije, izjavila je za DW: „Obrazovanje ne bi trebalo ovisiti o socijalnom podrijetlu, financijskim resursima obitelji ili mjestu prebivališta."

Ona poziva na ciljano i dugoročno jačanje škola koje su u nepovoljnom položaju, bolje osoblje i resurse, manje razrede, širenje multiprofesionalnih timova školskih socijalnih radnika i psihologa na nacionalnoj razini te izjednačavanje uvjeta među saveznim pokrajinama. Jednako važno je širenje individualizirane podrške. „Škole moraju biti u stanju prilagoditi se različitim potrebama učenja i pružiti najbolju moguću podršku svakom učeniku, umjesto da pogoršavaju postojeće nejednakosti. Nijedan učenik ne smije biti zapostavljen u sustavu", kaže ona.

Radikalna reforma školskog sustava

Silke Müller dijeli ovaj stav. Njezina nova knjiga, prikladno nazvana „Škola protiv djece: Kako narušen obrazovni sustav ugrožava budućnost sljedeće generacije", kritički je osvrt na njemački obrazovni sustav. Stručnjakinja za obrazovanje, koja je 16 godina predavala u srednjoj školi u pokrajini Donjoj Saskoj, kaže za DW da Njemačka uopće ne pruža jednake mogućnosti djeci i mladima. Sustav nije osmišljen da podupire svako dijete jednako; umjesto toga, ovisi isključivo o ljudima s kojima se učenici susreću u obrazovnom okruženju. Kako bi izgledala njezina idealna škola?

„Ona bi trebala biti osmišljena iz dječje perspektive. U njoj se više ne radi s različitim predmetima, jer svijet nije podijeljen na predmete, već na pojave, i razvija vještine." Iznad svega, škola se, prema njezinom mišljenju, udaljava od usporedivosti i usmjerava prema razvoju osobnosti.

Müller bi voljela imati „dva učitelja u jednom razredu koji mogu različito podupirati djecu. A ja imam puno iskustva u školi i gradim saveze s ljudima izvana koji imaju stvarno životno iskustvo i to mogu podijeliti s djecom."

Nema prave rasprave o obrazovanju u Njemačkoj

Bob Blume ide još dalje, iako to smatra prilično utopijskim scenarijem. Što ako bi, pita se najpoznatiji njemački influencer za obrazovanje s gotovo 240.000 pratitelja na Instagramu, škola bila najljepša zgrada u gradu, mjesto gdje bi svi učenici voljeli učiti? Umjesto, kako kaže, da roditelji sada odlaze u škole i govore da se gotovo ništa nije promijenilo u 30 godina.

Međutim, pitanje kako postići učinkovito obrazovanje se čak ni ne postavlja jer je odgovor jednostavno previše složen. „To je također vidljivo u glavnim obrazovnim pitanjima o kojima se raspravlja u mainstreamu. Uvijek se radi o zabrani pametnih telefona, zabrani pametnih telefona i zabrani pametnih telefona. A možda čak i o zabrani društvenih mreža", kaže Blume.

Obrazovanje je „sudbinsko pitanje za našu naciju", nedavno je izjavila savezna ministrica obrazovanja Karin Prien. Bivša srednjoškolska učiteljica slaže se, ali dodaje: „Kada provodite ankete o političkim temama, obrazovanje se gotovo uvijek nalazi među prva tri. Ali to se ne odražava u javnom diskursu. Čak bih rekla da uistinu sveobuhvatna rasprava o obrazovanju, u tom smislu, u Njemačkoj ne postoji."

Deseci tisuća njegovih pristaša su - neki dobrovoljno, neki pod pritiskom - u subotu iz cijele Srbije stigli u Beograd, kao i obično organiziranim autobusima. Tada je njihov idol stao za mikrofon na pozornici ispred parlamenta kako bi najavio svoj prijevremeni odlazak s najviše državne dužnosti.

„Predsjednik ću biti još samo nekoliko tjedana, a zatim podnosim ostavku“, rekao je srpski predsjednik Aleksandar Vučić na velikom skupu u središtu Beograda.

Dodao je da je vodstvu vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) ponudio pomoć na sljedećim izborima. Njegova izborna lista trebala bi nositi naziv „Ujedinjena Srbija“, što podsjeća na naziv „Jedinstvena Rusija“, stranke ruskog predsjednika Vladimira Putina. Vučić je poznat po tome što čas traži bliskost s Rusijom, a čas s Europskom unijom.

Prelazak na premijersku fotelju?

„To nikako ne znači kraj Vučićeve političke karijere“, rekao je analitičar Radivoje Grujić za novinsku agenciju Reuters. Prema njegovim riječima, Vučić već ima plan koji nipošto ne podrazumijeva političku mirovinu.

Vučićev drugi predsjednički mandat redovito završava krajem svibnja iduće godine. Treći put više se ne može kandidirati. Mandat sadašnjeg parlamenta traje do veljače 2028. godine. Očekuje se da će Vučić raspisati prijevremene parlamentarne izbore te kao nositelj liste SNS-a pokušati osvojiti mjesto predsjednika Vlade u slučaju izborne pobjede.

I sam je u nekoliko navrata nagovijestio da bi se prijevremeni parlamentarni izbori mogli održati još ove godine, ali konkretan datum još nije objavio.

Kao predsjednik Republike Vučić formalno ima uglavnom protokolarne ovlasti. Međutim, u praksi od 2012. godine samostalno odlučuje o svim važnim pitanjima u Srbiji, neovisno o dužnosti koju obnaša. Predsjednik Vlade on je već bio od 2014. do 2017. godine.

Prosvjedni pokret pojačava pritisak na Vučića

Od urušavanja nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu u studenome 2024. Vučić i srpska vlada nalaze se pod snažnim pritiskom masovnog prosvjednog pokreta. U toj je nesreći 16 osoba poginulo nakon što su ih usmrtili dijelovi krova koji su, prema svemu sudeći, bili nepravilno postavljeni.

Prosvjednici, oporba i organizacije za ljudska prava smatraju da su uzrok tragedije loše upravljanje državnim građevinskim projektima i nesposobnost nadležnih institucija. Pravosuđe, koje je pod Vučićevim utjecajem, dosad je spriječilo kazneni progon odgovornih osoba.

Prosvjedni pokret već oko godinu dana zahtijeva raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora.

Savo Manojlović, jedan od studentskih čelnika, izjavio je da Vučić raspisivanjem prijevremenih izbora pokušava preduhitriti svoj neizbježni politički pad izazvan prosvjedima.

Vučić je, međutim, na subotnjem skupu optužio prosvjednike da žele uništiti Srbiju te ih optućio zbog suradnje s neimenovanim stranim silama. U slučaju izborne pobjede SNS-a obećao je kraj korupcije, veće mirovine i poboljšanja u državnom zdravstvenom sustavu.

S druge strane, oporba optužuje Vučića i njegove saveznike za nasilje nad političkim protivnicima, raširenu korupciju, povezanost s organiziranim kriminalom i gušenje medijskih sloboda.

Pobjeda vladajuće stranke nije sigurna

Prema anketama javnog mnijenja, lista koju bi sastavili ili podržali studenti mogla bi pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima. Takva jedinstvena lista na nacionalnoj razini zasad još ne postoji. Međutim, studenti su već ostvarili prve zapažene rezultate na lokalnim izborima.

Prosvjedni pokret redovito okuplja velik broj građana na ulicama. Prošlog mjeseca u središtu Beograda protiv vlade prosvjedovalo je oko 180.000 ljudi, prema procjeni Arhiva javnih okupljanja, neovisne stručne organizacije.

Balansiranje između Europske unije, Rusije i Kine

Unutarnjopolitičke napetosti događaju se u trenutku kada Srbija na vanjskopolitičkom planu vodi osjetljivu politiku balansiranja. Zemlja je kandidat za članstvo u Europskoj uniji, ali istodobno održava bliske odnose s Rusijom i Kinom.

Prije ulaska u EU Srbija mora unaprijediti vladavinu prava, što uključuje osiguravanje uvjeta za slobodne i poštene izbore te učinkovitiju borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala.

Osim toga, Europska unija od vlasti u Beogradu zahtijeva usklađivanje vanjske politike Srbije sa zajedničkom vanjskom politikom Unije.

Sveučilišna bolnica Hamburg-Eppendorf (UKE) dobro je pripremljena: na njezinu se području nalazi mnogo starih stabala, preko puta je park, a na pročeljima pojedinih zgrada raste divlja loza ili bršljan.

Sve to pomaže u ublažavanju vrućine. Stabla posebno hlade svoju okolinu stvaranjem sjene i isparavanjem vode, čime oduzimaju toplinu iz zraka.

Rashladni učinak imaju i biljke na pročeljima zgrada jer sprječavaju da sunčeve zrake izravno zagrijavaju zidove. „Ispod stabala postavljene su i klupe kako bi pokretni pacijenti, posjetitelji i zaposlenici mogli boraviti u hladu“, kaže Frank Dzukowski, voditelj Odjela za održivost UKE-a. Hamburška bolnica prije tri godine izradila je sveobuhvatan plan zaštite od vrućine.

Sve više dana s ekstremnim vrućinama u Njemačkoj

Zbog klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem Europa se zagrijava posebno brzo, a i u Njemačkoj je sve više dana s temperaturama višima od 30 Celzijevih stupnjeva.

Pedesetih godina prošlog stoljeća u većini ljeta bilo je tek nekoliko takvih dana, a oko osam dana s ekstremnim vrućinama bilo je dovoljno da se godina smatra rekordno toplom. Do osamdesetih godina rekord je iznosio deset takvih dana. Dvijetisućitih godina bilo ih je već 19, a u proteklom desetljeću rekordne su godine bilježile više od 20 dana s temperaturama iznad 30 stupnjeva.

Velike vrućine predstavljaju ozbiljnu opasnost za ljudski organizam. Posebno su opasni toplinski valovi, odnosno razdoblja kada se temperature nekoliko dana zaredom penju na 30 ili više stupnjeva, a noću ne padaju ispod 20 stupnjeva.

Kako toplinski valovi štete organizmu

Ako smo predugo izloženi visokim temperaturama, može doći do preopterećenja prirodnog sustava hlađenja organizma, što može uzrokovati osipe, grčeve u listovima ili oticanje nogu. Vrućina posebno opterećuje srčano-žilni sustav, a posljedice mogu biti vrtoglavica, glavobolja, iscrpljenost pa čak i smrt uslijed toplinskog udara.

Porast temperatura, u kombinaciji s povećanom vlagom, može dovesti i do češćih kožnih infekcija te usporiti zacjeljivanje rana, osobito ako klimatske promjene utječu i na promjene u rasprostranjenosti bakterija. Osim toga, vrućina može pojačati ili oslabiti djelovanje određenih lijekova.

Visoke temperature posebno su opasne za osobe starije od 65 godina, kronične bolesnike, trudnice te dojenčad i malu djecu.

Vrućine pune bolnice

Samo tijekom dvaju izrazito toplih ljeta 2018. i 2019. godine u Njemačkoj je oko 15.500 ljudi umrlo od posljedica izloženosti vrućini. Modeli za Njemačku predviđaju da bi do sredine stoljeća broj dodatnih smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom mogao premašiti 5000 godišnje.

Već sada vrijedi pravilo: što je više dana s ekstremnim vrućinama, to više ljudi treba bolničko liječenje. Osim izravnih posljedica vrućine, tijekom vrlo toplih dana bilježi se i više nesreća te intervencija hitnih službi.

No postavlja se pitanje: jesu li pacijenti u bolnicama dovoljno zaštićeni od vrućine?

Njemački institut za bolnice 2024. godine proveo je istraživanje među 289 bolnica o tome jesu li u odnosu na prethodnu godinu uvele više ili ciljane mjere zaštite od vrućine. Čak 60 posto odgovorilo je niječno.

Njemačke bolnice nisu dovoljno pripremljene za vrućine

Glavni razlog zbog kojeg se bolja zaštita od vrućine ne provodi u bolnicama jest nedostatak novca, navelo je 96 posto ispitanika. Mnoge bolnice od dodatnih mjera odvraća i velika administrativna opterećenost. „S obzirom na tešku gospodarsku situaciju, mnoge ustanove trenutačno imaju druge prioritete“, navodi se u izvješću.

Prema mišljenju Njemačkog bolničkog društva (DKG), ni 2026. godine stanje se nije bitno promijenilo. Ta neprofitna organizacija predstavlja interese bolnica u Njemačkoj.

Predsjednik Uprave DKG-a Gerald Gaß kritizira da savezne zemlje već desetljećima ne ispunjavaju svoju obvezu financiranja stvarnih investicijskih troškova bolnica. „U praksi to često znači da bolnice ograničena sredstva radije ulažu u izravnu zdravstvenu skrb, primjerice u nabavu medicinske opreme ili hitne popravke, nego u ugradnju klimatizacijskih sustava.“

Bolnice stoga moraju same pronalaziti načine kako rashladiti prostore uz što manje troškove.

Bolnice trebaju više novca

Brojne su preporuke koje uključuju i jeftine mjere zaštite od vrućine, poput lakše radne odjeće, tanjih pokrivača, prehrane prilagođene visokim temperaturama ili postavljanja aparata za pitku vodu.

No, kako ističe Gaß, „za učinkovitu zaštitu bolnice, njezinih pacijenata i zaposlenika tijekom razdoblja velikih vrućina potrebna su ulaganja“.

Zbog toga DKG od politike traži višegodišnji investicijski program za prilagodbu klimatskim promjenama vrijedan 31 milijardu eura. Dio tih sredstava trebao bi biti namijenjen upravo zaštiti od vrućine.

Većina njemačkih bolnica izgrađena je u vrijeme kada su dugotrajna razdoblja velikih vrućina bila rijetkost pa uglavnom nemaju klimatizacijske sustave.

Tako i u Sveučilišnoj bolnici u Hamburgu klima-uređaji postoje samo u posebnim prostoriijama, poput jedinica intenzivnog liječenja i operacijskih dvorana, kaže Frank Dzukowski. Na glavnoj zgradi, u kojoj se nalazi oko polovice svih bolesničkih kreveta, postavljena je vanjska zaštita od sunca.

„Ondje gdje to nije moguće, mogu se postaviti unutarnji elementi za zasjenjenje ili zaštitne folije na prozore kako bi se smanjio prodor topline i sunčevog zračenja.“

Ako je moguće, posebno teško bolesni ili oslabljeni pacijenti smještaju se u sobe koje se sporije zagrijavaju. Prostorije za osoblje mogu se djelomično rashladiti noćnim provjetravanjem.

No ipak bi tijekom ozbiljnog toplinskog vala hitni prijem vrlo vjerojatno bio preopterećen, upozoravaju stručlnjaci. Uz to, treba računati i na manjak osoblja jer bi zaposlenici mogli oboljeti ili ostati kod kuće kako bi se brinuli za članove obitelji ako škole ili domovi za starije zbog vrućine budu zatvoreni.

Prema sadašnjem stanju, bolnice tijekom ozbiljne toplinske krize ne bi mogle u dovoljnoj mjeri osigurati zdravstvenu skrb. Zato politika mora stvoriti odgovarajuće uvjete i ciljano poticati obnovu bolnica kako bi postale otpornije na klimatske promjene.

Za predstojeću utakmicu između Portugala i Hrvatske u Torontu prosječna cijena najjeftinije ulaznice u nedjelju iznosila je 3225 dolara, pokazali su podaci internetske stranice za praćenje cijena Ticketdata. To je najviša cijena za utakmicu šesnaestine finala Svjetskog prvenstva u nogometu.

U susretu koji će se u Kanadi igrati u utorak jedan protiv drugoga igrat će bivši suigrači iz Real Madrida Cristiano Ronaldo i Luka Modrić. Cijene su se udvostručile nakon remija Portugala s Kolumbijom, kojim je potvrđen ovaj dvoboj. Ticketdata prati ponude platformi poput StubHuba i Vivida.

Nogomet na stadionu samo za bogate

Rast cijena pokazuje učinke sustava dinamičkog određivanja cijena koji je FIFA uvela ove godine, a u kojem se cijene prilagođavaju potražnji. Takav je sustav uobičajen na koncertima i sportskim događajima u SAD-u te je tijekom grupne faze podigao cijene ulaznica na više od 1000 dolara.

Ranija analiza novinske agencije Reuters već je pokazala da visoke cijene ulaznica i smještaja čine Svjetsko prvenstvo nedostupnim osobama s nižim primanjima, zbog čega se nazire promijenjena struktura posjetitelja prvenstva. Svjetska nogometna federacija FIFA pozvala je navijače da za preprodaju ulaznica koriste isključivo službenu platformu Saveza jer se jedino na taj način može jamčiti uredna dostava ulaznica.

Modrićev rekord i susret s Ronaldom

Nakon pobjede protiv Gane njemački mediji ponajviše se bave fenomenom Luke Modrića. Svi naglašavaju da "igra kao mladić" i da je izvođenjem udarca iz ugla, nakon kojeg je pao pobjednički gol, postaop "najstariji igrač koji je na emom Svjetskom prvenstvu pripremio gol".

Posebna se pozornost skreće na predstojeći susret dva nogometna veterana u šesnaestini SP-a: luke Modrića i Chrostiana Ronalda. Tako njemački sportski portal SID piše da su u najboljim igračkim godinama dvojica nogometnih velikana starijih od 40 godina šest sezona zajedno igrala za Real Madrid. Ronaldo ili Modrić? Za jednog od ove dvojice velikana svjetskog nogometa to će najvjerojatnije biti posljednja utakmica na Svjetskom prvenstvu, piše SID.

Ronaldo, neumoljivi golgeter, i Modrić, genijalni organizator igre, u Real Madridu činili su sjajan tandem te su zajedno četiri puta osvojili naslov pobjednika Lige prvaka. „Čast mi je što sam s tobom podijelio toliko trenutaka“, rekao je Ronaldo kada je njihova zajednička era završila 2018. godine. No ubrzo nakon toga uslijedilo je i nekoliko verbalnih podbadanja jer je Modrić toga ljeta proglašen najboljim nogometašem svijeta. Ronaldo je završio na drugom mjestu – i bio je pomalo uvrijeđen.

Iako su potpuno različiti po karakteru, i Ronaldo i Modrić apsolutne su ikone svojih reprezentacija. Sada će se po drugi put susresti na najvećoj nogometnoj pozornici. U prvom dvoboju slavio je Ronaldo – na putu do naslova europskog prvaka 2016. Portugal je u osmini finala nakon produžetaka izbacio Hrvatsku. Modrić je svoj vrhunac s Vatrenima doživio 2018., kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu.

Dok je Ronaldo u Portugalu često na meti kritika zbog promjenjive forme i godina, a izbornik Roberto Martínez je nakon utakmice s Kolumbijom morao odgovarati na pitanja zašto nije zamijenio svoju najveću zvijezdu, Hrvati i dalje obožavaju Modrića, piše njemačka sportska novinska agencija i citira Petra Sučića: „Igra kao da ima 20 godina. Bio je nevjerojatan. On je naš vođa i naš najbolji igrač. Može igrati koliko god želi. I dalje je vrhunski.“

„Sada počinje novi turnir“, izjavio je sam Modrić. No za jednog od dvojice nogometnih velikana starijih od 40 godina taj će turnir u petak završiti, piše SID.

Njemačka vlada planira kupiti 40 posto dionica u europskom proizvođaču tenkova KNDS-u od obitelji koje posjeduju udjele. Tako bi Njemačka došla na isti udio koji posjeduje Francuska, o čemu su se dvije zemlje prethodno dogovorile.

KNDS planira i izlazak na burzu. Očekuje se da bi novi njemački udio mogao koštati oko šest milijardi eura, što mora odobriti proračunski odbor parlamenta.

Francuska trenutno ima 50 posto udjela u tvrtki, ali namjerava to sniziti na 40 posto. Preostala petina dionica trebala bi otići na burzama u Frankfurtu i Parizu.

Berlin je poduzeo korake nakon što se za prodaju odlučio Wegmann, holding obitelji koje drže udjele KNDS-a.

Proizvođač poznatih tenkova

Riječ je o najvećem europskom proizvođaču tenkova, s poznatom njemačkom markom Leopard i francuskim Leclercom. KNDS razvija i sljedeću generaciju tih borbenih vozila.

Tvrtka je nastala prije desetak godina spajanjem njemačke obiteljske tvrtke Krauss-Maffei Wegmann i francuskog državnog proizvođača oružja Nextera.

Glasnogovornik vlade Friedricha Merza rekao je da Njemačka kupnjom osigurava nacionalni interes i „dugoročni utjecaj u tvrtki koja je strateški važna za europsku sigurnost i obrambene kapacitete".

Dvije države su u zajedničkom priopćenju navele ambiciju razviti KNDS u vodeću tvrtku namjenske industrije u Europi „koja će služiti francuskim i njemačkim oružanim snagama".

Izravno preuzimanje kontrole

No, ovaj dogovor izaziva i kritike jer njemačka vlada nastavlja izravno ulaziti u vlasništvo tvrtki koje zarađuju proizvodnjom oružja.

Marco Becht, profesor korporativnog upravljanja na briselskom sveučilištu ULB, kaže da Berlin cilja i zaradu i stratešku kontrolu. „Oni misle – zašto bi ostavili sav novac privatnim investitorima? I zašto država ne bi zarađivala na tvrtkama tako što postaje dioničar?"

Declan Power, analitičar za pitanja obrane u dublinskom Institutu za međunarodne i europske poslove, vidi značaj dogovora u spremnosti Pariza i Berlina da ojačaju vojne kapacitete.

„U Europi se o tome mnogo govori, ali ovaj dogovor je vidljivi korak prema tome da Europa preuzme kontrolu nad vlastitim obrambenim proizvodnim kapacitetima", kaže on za DW.

„Zaštita teritorija i ljudi srž je obveza odgovorne države, posebno demokratske države", dodaje.

Berlin se u priopćenju pozvao na rusku agresiju na Ukrajinu kao ključni primjer zašto se mora jačati vojska.

Što je sve kupila Njemačka

Berlin i sada ima bitan utjecaj na privatni namjenski sektor licenciranjem proizvođača i odobravanjem izvoza oružja. No, čini se da sada želi pojačati kontrolu.

KNDS nije prvi dogovor. U listopadu prošle godine vlada je osigurala posebna savjetnička prava i nominacije za nadzorni odbor u proizvođaču podmornica Thyssenkrupp Marine Systems.

Državni Kreditni institut za obnovu kupio je 2021. četvrtinu udjela u tvrtki Hensoldt koja proizvodi vojne radare. Posjeduje i 11 posto dionica u divu zrakoplovne industrije Airbusu.

„Kad pogledate te primjere, čini se da njemačka država ima sve više interesa za obrambeni sektor i želi biti više uključena", kaže Becht.

Osovina Pariz-Berlin

Dogovor oko KNDS-a značajan je za bilateralne odnose s Francuskom. Posebno jer je nedavno zbog nesporazuma neslavno propao zajednički projekt borbenog zrakoplova FCAS.

To je mnogima bio signal da nešto ne valja u odnosima. I sadašnji pregovori oko KNDS-a razvlačili su se mjesecima.

Njemačka vlada izjavila je da će raditi u „bliskom dijalogu i na ravnopravnoj osnovi s francuskim partnerima".

Profesor Becht ipak smatra da, iz perspektive Berlina, ovaj dogovor ima elemente suradnje, ali i demonstracije nove vojne snage prema Francuskoj.

„Pokazuje novu njemačku volju da se bude konkretniji i čini manje ustupaka", kaže on. „Njemačka je sve spremnija reći 'ne' umjesto da se jednostavno prilagođava Francuskoj."

Za mnoge od nas dan počinje tako što otvorimo oči pa još u polusnu dohvatimo telefon. Kao i prije odlaska na počinak, skrolamo po TikToku, kroz videozapise na Instagramu i YouTubeu.

Sekunde postaju minute, minute postaju sati.

Ali, što je to toliko privlačno? Znanstvenici sa Sveučilišta u Bayreuthu u Njemačkoj analizirali su 42 studije sa skoro 30.000 sudionika, mahom djece i mladih.

Našli su tri stvari kojih se drže svi algoritmi društvenih mreža. Prvo, ono što vidite je personalizirano „za vas“, dok drugi imaju drukčiji izbor videa. Drugo, može se gledati beskonačno, a idući video ne možete točno predvidjeti. Treće, vrlo lako, pokretom prsta, prekida se trenutni i počinje idući video.

To je bitno drukčije od tradicionalnih medija poput televizije, čak i od onoga što su društvene mreže bile od svojih početaka pa sve do nedavno.

„Naličje TikToka je masivni super-kompjutor usmjeren ravno u vaš mozak. Istreniran je na temelju ponašanja tri milijarde ljudskih primata", kaže Aza Raskin iz Centra za humanu tehnologiju u San Franciscu u SAD-u.

Ona za DW govori o „ekonomiji pažnje“, ključnoj u današnjem kapitalizmu – treba zaokupiti ljude. „To je zapravo utrka do dna vašeg mozga. Ako vas TikTok ne preokupira, onda će Facebook, Instagram ili netko treći.“

Ima koliko hoćeš

Znanstvenici odavno znaju da kratke video-snimke na početku posebno gode mozgu jer mu brzo i lako osiguravaju dozu dopamina. „Ionako su pokretne slike mamac za mozak sisavaca", kaže nam Anna Lembke, profesorica psihijatrije na Stanfordu i autorica knjige „Dopaminska nacija".

„Kratki video je još potentnija forma pa time i stvara veću ovisnost, a to vodi lančanom vezivanju videa, kao kad netko pali cigaretu na cigaretu. Kad se počne, teško je stati, čak i kad hoćemo“, priča Lembke.

Kao i kocka, kratke video-snimke su neprirodni stimulans mozga koji biva preplavljen dopaminom, neurotransmiterom koji se oslobađa kad doživimo nešto ugodno te nas „poziva" da to učinimo ponovo.

Mozak se štiti od previše dopamina – stanice smanjuju broj receptora za osjećaj zadovoljstva. Mi jurimo po još, a mozak je sve teže zadovoljiti.

„Treba nam sve više videa, i to ne da bismo se osjećali super, već samo da bi se osjećali normalno“, priča znanstvenica. „Gubimo sposobnost nalaženja zadovoljstva u stvarima koje nude sporiju i skromniju nagradu – u zalasku sunca, večeri s prijateljima ili čitanju dobre knjige.“

Prije ili kasnije svi završe tako što poput zombija skrolaju kroz videe. Tragajući za dozom dopamina, taj proces ih ekstremno umara.

„Samo za tebe"

Važno je što to nema kraja, ali je još bitnije što su sadržaji odabrani „samo za nas", kaže Ben Rein, znanstvenik koji proučava ljudski mozak. Algoritam TikToka opisuje kao „sustav koji provodi tisuće malih pokusa na vama i brže od vas uči koji sadržaj vas drži pred ekranom“.

Lembke kaže da algoritam tako razvija „savršenu drogu" za svakog. „To što su video-snimke uvijek nove prevladava dosadu", kaže. „A to što su nepredvidljive angažira dio našeg mozga koji je istraživački, koji se razvio kako bismo bili uporni u teškim ekosustavima gdje su plodovi života rijetki i neizvjesni, ali zato postaju dragocjeniji kad ih nađemo.“

Što nas još čeka?

U 42 studije koje su proučili znanstvenici iz Bayreutha je bilo odmah vidljivo nekoliko problema. Kod ispitanika su utvrđeni problemi s koncentracijom, pad kapaciteta radne memorije, više anksioznosti i depresije, slabija samokontrola i matrice ovisnosti.

„Ali i dalje nema dovoljno dokaza da se decidirano tvrdi kako platforme s kratkim videozapisima izazivaju 'trulež mozga' (brainrot) ili ekstremne dopaminske učinke“, kaže za DW Marlene Ebster, vodeća autorica studije.

Ona se zato ne zalaže za zabrane već za pomoć mladim ljudima da shvate kako radi mozak, a kako algoritam.

Rein, autor knjige „Zašto mozgu trebaju prijatelji“, misli da je idući korak još žešća perzonalizacija sadržaja uz pomoć umjetne inteligencije (UI).

„Kako se poboljšava sustav preporučivanja sadržaja, a UI sve više može generirati ili skrojiti sadržaj za pojedinca u realnom vremenu, vjerojatno će se smanjivati jaz između onoga 'u čemu bih uživao' i onoga što ti se prikazuje", dodaje on.

Raskin čak misli da „nismo ni blizu“ vrhuncu industrije pažnje. „Moć generativne umjetne inteligencije da maksimizira pažnju – od sintetičkih medija do osobno skrojenih sintetičkih veza – nepojmljivo je veća od bilo kojeg psihološkog inženjeringa koji nam je poznat.“

Na početku je to bila samo jedna ideja. No nije mu izlazila iz glave, pa je Juan Manuel Sosa uzeo kemijsku olovku i nacrtao moguće rute u svoju malu bilježnicu. Etape, kilometraže, noćenja. Jednom uživo doživjeti Lionela Messija na stadionu, možda na njegovom posljednjem Svjetskom nogometnom prvenstvu 2026.? Možda u Dallasu, u saveznoj državi Texas?

Kad je postalo poznato da će argentinska reprezentacija ondje odigrati dvije utakmice grupne faze SP-a, Juan je počeo planirati. Ulaznice? Nije ih imao. Samo VW-ov minibus pretvoren u pokretni stan. I rutu koja nekako vodi i kroz Sjevernu Ameriku.

Dom na kotačima: VW-bus iz 1981. godine

Do tog trenutka on i njegova supruga Pam već su prošli kroz 16 zemalja Latinske Amerike. Iz svog rodnog grada Buenos Airesa najprije su krenuli prema najjužnijem vrhu Argentine: Ushuaia – grad koji se naziva i „Fin del Mundo“, kraj svijeta. I odatle ponovno prema sjeveru kroz Argentinu preko Čilea, Paragvaja, Brazila, Bolivije, Perua, Ekvadora, Kolumbije, Venezuele, Paname, Kostarike, Nikaragve, Hondurasa, Salvadora i Gvatemale sve do Meksika. Cilj: Aljaska.

„Uvijek kažemo da je to naše vječno bračno putovanje“, šali se Juan. Jer već osam godina putuju u svom kamperu. Dva dana prije polaska na put vjenčali su se i otkazali najam stana u Buenos Airesu. Od tada – avantura na četiri kotača: pandemija COVID-a, hrđa na vozilu, popravci.

No Juan ima veliko povjerenje u njemačko inženjerstvo. Ako nešto zatrese, zadimi se ili zastane, najčešće sam uzme alat i postaje samouki automehaničar. Svoj Volkswagen Transporter nazvali su „Rumba": tip 2, benzinac, godina proizvodnje 1981. Takvi stariji modeli odavno imaju kultni status. Rumba je opremljena malom kuhinjom, pločama za kuhanje i mobilnim tušem. Sprijeda na vjetrobranskom staklu zalijepljen je Leo Messi kao Panini naljepnica.

Putovanje od 80.000 kilometara

„Puno razgovaramo s Rumbom. Mazimo ga i zahvaljujemo mu kad sigurno stignemo", kaže Pam. „Neki nas smatraju ludima, ali nas nije briga." Od početka svog višegodišnjeg putovanja do dolaska na Svjetsko prvenstvo u SAD-u prešli su gotovo 80.000 kilometara.

Oboje su dali otkaz, Juan je radio kao učitelj glazbe, Pam je bila fotografkinja. Svoj život financiraju prodajom ručno izrađenog nakita i rukotvorina, a i nekoliko reklamnih objava na društvenim mrežama donosi nešto novca.

„Takva putovanja donose i poteškoće, ne želim to romantizirati“, kaže Pam. „Ali uživamo u slobodi.“ U to spadaju i promjene planova. Kad su stigli do Darien Gapa, opasnog područja između Kolumbije i Paname koje se sastoji od močvara, guste prašume i planina, morali su prijeći na trajekt.

Tamo nema cesta. Spontanost je za ovaj par normalnost: kada se Svjetsko prvenstvo 2022. održavalo u Kataru, oni su se upravo nalazili u Paragvaju, ali su se za finale nakratko vratili u domovinu kako bi proslavili argentinski naslov. „Ludilo", kaže Juan.

Ulaznice za SP kao poklon: „Jednostavno čarobno“

Zapravo su u lipnju 2026. već odavno htjeli biti na Aljasci. No Juan nije iz svoje bilježnice izbrisao drugu utakmicu grupne faze Argentine protiv Austrije u Dallasu. Usporili su i pravovremeno stigli na veliku zabavu Argentinaca dan prije utakmice u jednom parku u centru Dallasa.

Neki Amerikanci koji su na 35 stupnjeva Celzija izlazili iz svojih klimatiziranih SUV-ova znatiželjno su gledali prema njima. Svijetloplavo obojeni VW-kamper privlači mnoge poglede.

Jedan nepoznati čovjek je njihovu priču smatrao toliko sjajnom da ih je spontano pozvao na utakmicu. Rekao je da ima još dvije ulaznice viška. „Mislila sam da se šali", kaže Pam. Kasnije se ispostavilo da je i on Argentinac, radi u SAD-u i ima kontakte s Messijevim klubom iz Major League Soccera Inter Miami.

Na stadionu Messi najprije promašuje jedanaesterac, ali zatim ipak postiže još dva gola i donosi Argentini pobjedu 2:0 protiv Austrije. To je dan za povijest, jer Messi s 18 golova nadmašuje Miroslava Klosea (16) kao igrača s najviše golova u povijesti svjetskih prvenstava.

„Prođe me jeza kad pomislim na to", oduševljeno priča Pam još danima nakon događaja. „Bilo je jednostavno čarobno“, kaže Juan. Svoju bilježnicu ponovno je pospremio u kombi. Čuva je kao blago – za sljedeće ideje za putovanja.

Dok građani u subotu navečer (27. lipnja) budu polako pristizali u Kraljevo, gdje su studenti za Vidovdan (nedjelja, 28. lipanj) zakazali novi prosvjed, u Beogradu će već uvelike trajati skup Srpske napredne stranke (SNS). „Veliki narodni sabor", kako ga je nazvao predsjednik te stranke Miloš Vučević, prvotno je trebao trajati tri dana, no na kraju je sveden na jednodnevno okupljanje ispred Doma Narodne skupštine uoči Vidovdana.

Roboti koji plešu kolo, razvijanje „najveće zastave Srbije“, duge više od 500 metara i teške jednu tonu, radionice i predstave za djecu, dron-show, glazbeni program, sportska događanja, ali i glasanje o pet najvažnijih pitanja kojima bi se, prema želji građana, država trebala baviti.

Sve je to za predstojeći skup „Srbija, jedna obitelj" najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji će, navodno, objaviti i naziv izborne liste s kojom će SNS nastupiti na izborima – koji još uvijek nisu raspisani.

Uigravanje stranačkog stroja i paralelna stvarnost

„Vašar“ – tako Zoran Stojiljković, umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti u Beogradu, slikovito opisuje ovaj skup. To je, kaže, tradicionalno vrsta okupčljanja gdje svega ima: trguje se stokom, prodaju se licitarska srca, upoznaju se djevojke i mladići. "Pomalo je ironična usporedba, ali riječ je o toj vrsti populističkog okvira“, kaže Stojiljković.

Za razliku od studentskog pokreta, koji prema njegovu mišljenju ima logiku organiziranja više manjih skupova i time „se pokuša usmjeriti prema nekakvom programskom pozicioniranju“, režim pokušava pokazati da ima snagu i energiju, te da može organizirati velike skupove i da raspolaže mobilizacijskom moći.

„To je svojevrsno uigravanje stranačkog stroja koji je uvježbavan tijekom svih ovih dvanaest godina. To su, slikovito rečeno, vježbe – koliko ćete ljudi dovesti iz Kruševca, koliko iz Kraljeva i tako dalje. To je provjera organizacije, ali i provjera koliko glasova možete prikupiti“, objašnjava Stojiljković.

Na društvenim mrežama, baš kao i uoči skupa vlasti u travnju prošle godine, pojavio se velik broj svjedočanstava o pritiscima kojima su izloženi zaposleni u javnom sektoru – osobito mlađi i oni bez ugovora na neodređeno vrijeme.

Upravo se u dobrovoljnosti dolaska na skupove, smatra marketinški stručnjak Igor Avžner, ogleda razlika između prosvjeda u Beogradu i Kraljevu. „Ovo je nadmetanje sa studentskim pokretom. Ali razlika je očito drastična, jer na sve skupove koje organiziraju studenti i građani ljudi dolaze svojom voljom, plaćaju gorivo, hranu i sve ostalo. U drugom slučaju na skupove dolaze ljudi pod prijetnjom otkaza. To su dva paralelna svijeta.“

Copy-paste

Razlika se, smatraju sugovornici DW-a, očituje i u kopiranju određenih obrazaca i modela od studenata, poput pješačkih tura pristaša SNS-a prema Beogradu iz više gradova, uključujući i Srbe s Kosova, ili okupljanja motociklista.

No nije riječ samo o imitiranju studenata. Psiholog Žarko Korać, nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i potpredsjednik Vlade Srbije u vrijeme Zorana Đinđića, za DW objašnjava da Vučić ovakvim skupovima zapravo više oponaša Slobodana Miloševića, „kojega smatra svojim drugim političkim uzorom, nakon Šešelja“.

„Milošević je imao glasoviti skup na Ušću, za koji je vlast tvrdila da se okupilo pola milijuna ljudi. I tada su poduzeća organizirano dovozila zaposlene i svi su imali unaprijed određena mjesta. Godinama je Miloševićeva propaganda taj skup predstavljala kao najveći u povijesti Srbije, a to Vučić želi postići i svojim skupom“, smatra Korać.

On kaže da Vučić ovim skupom pokušava „vizualno prikazati da je i dalje neupitan lider Srbije i da mu se nitko ne može ni približiti“.

„Mislim da kod Vučića postoji patološka potreba da glumi golemu potporu. To je njegov odgovor na veliku izolaciju u Europi, neuspjehe u vanjskoj politici i na vođenje huligana i kriminalaca na skup u Tivtu“, ističe Korać.

Sve to, tvrdi profesor Fakulteta političkih znanosti Zoran Stojiljković, ima jedan cilj – „da Vučić dobije potvrdu vlastite političke snage“.

Siniša Mali i Moravac

Da uoči Vidovdana želi okupiti golem broj ljudi u glavnom gradu svjedoči i kampanja koju, uz potporu tabloida, posljednjih dana na društvenim mrežama vode najviši državni dužnosnici.

Sa šeširima u crvenoj, plavoj i bijeloj boji, predsjednik SNS-a Miloš Vučević, predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić i ministar financija Siniša Mali pozvali su građane da dođu na skup i „zajedno naprave plan za našu Srbiju“. Ujedno su ih pozvali i da „vide Sinišu (Malog) kako pleše Moravac“.

Takvu, ali i ukupnu komunikaciju tijekom posljednjih godinu i pol dana, marketinški stručnjak Igor Avžner ocjenjuje kao „namještenu i vidljivo pod pritiskom“.

„Sve više mi se čini da su u panici. Koliko god botovi koji su plaćeni novcem poreznih obveznika, a rade za SNS, pokušavaju progurati svoje narative, to im sve teže polazi za rukom. Mislim da je i Vučić svjestan da u tom digitalnom svijetu gubi potporu stvarnih ljudi“, zaključuje Avžner za DW.

Svake večeri u 19 sati prosvjednici se vraćaju na isti trg u glavnom gradu Albanije, Tirani, noseći iste simbole i iznoseći iste zahtjeve. Više od tri tjedna neprekidnih svakodnevnih prosvjeda pretvorilo je „Flamingo revoluciju" u najveći građanski prosvjedni pokret u Albaniji od pada komunizma.

Sve je počelo kada je projekt izgradnje luksuznog turističkog kompleksa u Zvërnecu, zaštićenom priobalnom području na jugu Albanije, koji je odobrila vlada, izazvao prosvjede koji su ubrzo prerasli u širi politički pokret.

U početku potaknuti brigom za zaštitu okoliša, prosvjedi su se proširili i na druge zahtjeve, uključujući pozive na ostavku premijera Edija Rame. Rama odbacuje tvrdnje da se nemiri mogu objasniti isključivo nezadovoljstvom domaćom politikom. Umjesto toga, smatra da se prosvjedi odvijaju u okviru, kako kaže, „hibridnog rata", potaknutog vanjskim utjecajima i digitalnim manipulacijama.

Kushnerovo luksuzno odmaralište

Prema Raminim riječima, kontroverza je privukla međunarodnu pozornost tek nakon što je povezana s Jaredom Kushnerom, zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji planira izgradnju luksuznog turističkog kompleksa u Zvërnecu.

„Svijet se nije probudio zbog sudbine Narte, nego zbog imena Jareda Kushnera“, rekao je Rama na sastanku zastupničke skupine Socijalističke stranke 20. lipnja. Premijer tvrdi da je ono što naziva „digitalnim ciklonom“ omogućilo da prosvjedi budu pojačani djelovanjem širokog spektra vanjskih aktera, uključujući protivnike Donalda Trumpa, proizraelske skupine i, kako kaže, „digitalne plaćenike“ koje financiraju pojedine države. „Identificirani su akteri koje podupiru države, uključujući i one iz Irana“, rekao je Rama.

Odjeci komunističke prošlosti Albanije

Jonila Godole, stručnjakinja za političku komunikaciju i kolektivno pamćenje sa Sveučilišta u Tirani, smatra da Ramino tumačenje prosvjeda odražava dobro poznatu komunikacijsku strategiju: skretanje pozornosti sa zahtjeva prosvjednika na navodne sile koje stoje iza njih.

„Kada se građanski prosvjed predstavlja kao iranski, antiizraelski ili kao djelo Trumpovih protivnika, pozornost se udaljava od onoga što prosvjednici traže. Rasprava se prebacuje na navodne autore prosvjeda – vanjskog neprijatelja", rekla je za DW.

Godole smatra da se u Raminoj retorici mogu prepoznati odjeci komunističke prošlosti Albanije. Tijekom komunističkog razdoblja političko neslaganje redovito je predstavljano kao rezultat djelovanja neprijateljskih stranih sila.

Mogu li algoritmi objasniti prosvjed?

Profesor i teoretičar komunikacija Artan Fuga smatra da pripisivanje prosvjeda algoritmima predstavlja miješanje sredstva s uzrokom. Digitalne platforme, kaže on, mogu ubrzati širenje informacija, ali ne mogu objasniti zbog čega građani izlaze na ulice.

„Algoritam je dio komunikacijskog okruženja. On može ubrzati širenje poruka, pojačati emocije i povećati vidljivost. Ali nije uzrok društvenog nezadovoljstva“, rekao je za DW.

Napetosti su se gomilale godinama

Za mnoge promatrače prijelomni trenutak nije se dogodio na internetu, nego na plaži u Zvërnecu 30. svibnja. Pred kamerama mobilnih telefona i u prisutnosti policije, privatno osiguranje vuklo je jednog prosvjednika po pijesku. Snimka se brzo proširila društvenim mrežama i prosvjed koji je počeo kao ekološki prerastao je u širu nacionalnu raspravu o vlasti, odgovornosti i vladavini prava.

Artan Fuga smatra da su ti prizori odjeknuli u javnosti zato što su ogolili napetosti koje su se u albanskom društvu gomilale godinama. „To je bio šokantan trenutak za albansku javnost", rekao je Fuga. „Ta scena razotkrila je odnos između građana i države, između pojedinca i njegovih prava, kao i sukob privatnih interesa i javnog dobra.“

Više od ekološkog prosvjeda

Politolog Blendi Kajsiu smatra da prosvjedi ukazuju na puno dublju krizu od spora oko zaštite okoliša. Prema njegovu mišljenju, ono što ujedinjuje prosvjednike nije zajednička ideologija, nego zajedničko odbacivanje političkog modela u Albaniji.

„Svjedočimo dubokoj krizi albanskog demokratskog modela. Ono što danas povezuje ove prosvjednike više nije ideologija, nego uvjerenje da ih politički sustav više ne predstavlja“, rekao je za DW.

Kajsiu smatra da prosvjednici pokušavaju vratiti javni prostor za koji vjeruju da je postupno stavljen pod kontrolu uskih političkih i privatnih interesa. „Ograda podignuta u Zvërnecu postala je fizička manifestacija onoga što mnogi građani smatraju da se dogodilo s kabinetom premijera, parlamentom i političkim strankama – da su ih zatvorili njihovi 'vlasnici'.“

Izvan granica Albanije

Rasprava je stigla i do Europske unije. U svojoj posljednjoj rezoluciji o napretku Albanije, Europski parlament izrazio je „ozbiljnu zabrinutost“ zbog događanja u zaštićenom području Vjosa–Narta i pozvao na hitan moratorij na izdavanje novih dozvola i izvođenje građevinskih radova u zaštićenim područjima. U rezoluciji se navodi da zaštita okoliša i vladavina prava ostaju sastavni dio obveza Albanije u procesu pristupanja Europskoj uniji.

Jonila Godole smatra da rezolucija Europskog parlamenta pokazuje da su europske institucije prepoznale ekološku dimenziju i pitanja vladavine prava u ovom sporu. Međutim, upozorava i da predstavljanje prosvjeda kroz retoriku o hibridnim prijetnjama i stranom miješanju može skrenuti međunarodnu pozornost s demokratskih zahtjeva prosvjednika na pitanja sigurnosti i stabilnosti.

„Europa godinama poziva na jačanje civilnog društva kako bi se ojačala demokracija“, rekla je Godole. „Danas Albanija ima snažno civilno društvo koje se mobiliziralo u dosad nezabilježenim razmjerima, a ipak je međunarodna potpora toj mobilizaciji vrlo slaba. Postavlja se pitanje je li civilno društvo dobrodošlo samo kada je slabo, a ne i kada postane stvarni politički akter.“

U utorak navečer (23.6.) odjednom više nijedan vlak Njemačke željeznice (Deutsche Bahn - DB) više nije vozio: tijekom planiranog održavanja zastarjele željezničke mobilne mreže GSM-R došlo je do kvara. Cijeli željeznički promet u Njemačkoj je zaustavljen i tisuće putnika su tijekom noći ostale zaglavljene jer dispečerski centri i strojovođe odjednom više nisu mogli međusobno komunicirati.

Sada prijeti novi problem: zbog ekstremnih ljetnih vremenskih uvjeta s temperaturama i iznad 40 stupnjeva Celzija, tračnice i skretnice sklone su kvarovima. Posljednjih godina često su otkazivali i klimatizacijski uređaji u vlakovima. Sada Njemačka željeznica preventivno već nudi svojim korisnicima da kupljene karte za putovanja do 30. lipnja besplatno otkažu. To se još nikada nije dogodilo. No aktualni problemi samo su vrh ledenog brijega.

Samo 60 posto međugradskih vlakova stiže na vrijeme

Tko snosi odgovornost u DB-u već dugo prije svega mora znati jedno: pokazati poniznost i priznati pogreške. „Njemačka željeznica nalazi se u najvećoj krizi u posljednjih 30 godina“, rezimirao je u ožujku 2025. tadašnji direktor Richard Lutz u Berlinu. „Na ključnim područjima daleko smo od onoga što smo si zadali i što naši korisnici od nas očekuju.“

U donjoj tablici prikazan je po zemljama udio vlakova koji su došli na vrijeme u 2024. godini. Svjetloplavo je postotak vlakova koji su bili točni.

Kad je Lutz to rekao, još je 62 posto međugradskih vlakova stizalo na vrijeme. Tijekom 2025. taj je udio pao na 60 posto – a i ta je statistika još uljepšana. Naime, ako se vlak kompletno otkaže, što se događa dovoljno često, to ne ulazi u statistiku kašnjenja. Isto vrijedi i za vlakove koji prekidaju vožnju prije nego što su stigli krajnje stanice. U ostalim slučajevima se smatra da vlak nije stigao na vrijeme ako kasni šest i više minuta.

Kolodvor „Stuttgart 21" pretvara se u debakl

Richard Lutz nakon osam godina na čelu Njemačke željeznice više nije na toj funkciji. Evelyn Palla ga je u listopadu 2025. naslijedila kao predsjednica uprave. Problemi ne samo da su ostali, nego se Palla sada suočava s još većim izazovima. Rok za dovršenje radova na najvećem gradilištu DB-a, podzemni kolodvor „Stuttgart 21", deveti put se produžuje. Mega-projekt je trebao biti dovršen 2019., sada se spominje 2031., a troškovi su se više nego udvostručili.

U Odboru za promet njemačkog saveznog parlamenta Bundestaga Palla je 24. lipnja govorila o pogrešno postavljenim kabelima, sustavu hitnog napajanja koji ne može dobiti odobrenje i problemima s digitalizacijom. I drugi projekti napreduju sporije nego što se očekivalo. Do 2030. željeznica bi trebala postići točnost od 69 do 72 posto, a do 2035. 80 posto. „Opraštamo se od nedostižnih obećanja“, rekla je Palla dan kasnije nakon sjednice nadzornog odbora željeznice u Berlinu. „Fokusiramo se na realne ciljeve i činjenice.“

Tračnice i signalni uređaji iz 19. stoljeća

Tko je odgovoran za cijelu ovu dramu? Direktor Lutz? Njegovi prethodnici? U potrazi za razlozima lošeg upravljanja Njemačkom željeznicom treba se vratiti nekoliko desetljeća unatrag. Nakon njemačkog ujedinjenja postojala su dva željeznička sustava, onaj stare Savezne Republike i onaj bivšeg DDR-a. Dva državna poduzeća koja su oba poslovala s gubicima. Spojena su u Njemačku željeznicu, koja je ostala državno poduzeće.

U početku je mnogo novca uloženo u pojedine brze pruge koje su trebale povezati istok i zapad zemlje. No veći dio mreže ostao je isti, mada je već tada trebao modernizaciju. I danas se diljem zemlje mogu naći dionice na kojima tračnice, skretnice i signalni uređaji potječu još iz 19. stoljeća. Unatoč tome, od željeznice se očekivalo da ostvaruje dobit poput privatnog poduzeća. Za 2008. čak je bio planiran izlazak na burzu.

Više nema skupih investicija

Kako bi se željeznički koncern učinio atraktivnim za investitore, angažiran je menadžer Hartmut Mehdorn. On je uveo smanjenje troškova i usredotočio se na profitabilnost. Pod njegovim vodstvom Njemačka željeznica je masovno smanjila broj zaposlenih, i to i u sigurnosno važnim područjima. Prodavala je nekretnine i imovinu. Potrebne investicije u tračnice, signalne uređaje i mostove potpuno su ukinute ili svedene na minimum jer su kratkoročno bile skupe i nisu obećavale brzu dobit.

Umjesto toga, Mehdorn je ulagao u navodno unosno međunarodno logističko poslovanje. No plan nije uspio. Njemačka željeznica je na financijskom tržištu bila vrednovana niže nego što se očekivalo, a zatim je financijska kriza od 2008. dodatno pokvarila situaciju. Izlazak na burzu je zaustavljen.

Sanacija će trajati desetljećima

Ostalo je zaduženo poduzeće s ogromnim potrebama za ulaganjima. Mreža Njemačke željeznice obuhvaća oko 33.400 kilometara pruga. Dijelovi su toliko istrošeni da su kvarovi i prekidi svakodnevica. Ni čelnici DB-a nakon Mehdorna nisu to mogli bitno promijeniti jer jednostavno nije bilo novaca. Politika se oslanjala na automobil i razvoj cestovne infrastrukture, a željeznica je bila zapostavljena. „Na infrastrukturi sklonoj kvarovima i zastarjeloj ne možemo osigurati stabilan promet“, zaključio je tadašnji direktor Richard Lutz 2025.

Veliki problem Njemačke željeznice je to što je potreba za obnovom u međuvremenu postala toliko velika da će proći mnogo godina dok se najveći problemi ne uklone. Uz to, većina postrojenja više se ne može popraviti jer nisu prikladna za digitalno upravljanje koje bi u budućnosti trebalo postati standard.

Tisuće kilometara pruge privremeno zatvorene

Na mnogim mjestima nema drugog rješenja nego rušenje i nova izgradnja. Četrdeset glavnih pravaca, neophodnih za funkcioniranje mreže visokih performansi, odabrano je za najveći infrastrukturni projekt u povijesti Njemačke željeznice. Do 2030. trebalo bi biti obuhvaćeno oko 4.200 kilometara pruga. Problem: odabrane dionice moraju se potpuno zatvoriti na više mjeseci, dok se promet mora održavati. To je moguće samo uz velike obilazne rute, koje često znače 60 do 90 minuta dodatnog vremena za putovanje. Time se ionako preopterećena mreža dodatno opterećuje.

Prve dionice već su dovršene: takozvana Riedbahn, kako se zove 70 kilometara duga pruga između Frankfurta na Majni i Mannheima, završena je. Troškovi su iznosili oko 1,5 milijardi eura, 15 posto više od planiranog. Obnovljeno je i 20 kolodvora duž trase, signalna tehnika i zaštita od buke. Zbog toga je pruga bila potpuno zatvorena pet mjeseci.

Sve će prvo postati još gore prije nego što može biti bolje

Sa šest tjedana zakašnjenja je 14. lipnja ponovno otvorena pruga duga 280 kilometara između Berlina i Hamburga. Ali s ograničenjima - vlakovi moraju voziti sporije nego što bi mogli. Vrijeme putovanja se time produžuje za gotovo 30 minuta. Od listopada 2026. trebala bi se obnavljati veza između Berlina i Hannovera. I ona će biti potpuno zatvorena, a posljedica će biti 60 do 80 minuta dodatnog vremena putovanja.

Zaključno se može reći da će kod Njemačke željeznice mnogo toga najprije postati još gore kako bi za nekoliko godina moglo postati bolje. Do 2030. bi se, usput rečeno, i željeznička mobilna mreža, koja je bila odgovorna za potpuni prekid 23. lipnja, trebala modernizirati na standard 5G. Druge zemlje u Europskoj uniji odavno su se oprostile od 2G tehnologije.

Ostaje za nada da će se s unapređenjem interne komunikacije i komunikacija s korisnicima podići na višu razinu. Trenutačno su putnici u slučaju smetnji samo oskudno informirani. Čak i na kolodvorima jedva da ima informacija. Pogotovo ne za putnike iz inozemstva. Osim ako govore njemački.

U pozadini tekućih pregovora između Washingtona i Teherana Sjedinjene Države su suspendirale sankcije protiv iranske trgovine naftom do 21. kolovoza. Američko ministarstvo financija izdalo je "privremenu dozvolu” koja dopušta proizvodnju, isporuku i prodaju iranske sirove nafte. Suspenzija sankcija ključan je dio okvirnog sporazuma koji su obje strane potpisale prošlog tjedna.

Istodobno, SAD i Katar pregovaraju o deblokadi oko šest milijardi američkih dolara zamrznutih iranskih prihoda od nafte koje bi trebale poslužiti isključivo za „humanitarne svrhe". „Oslobođena sredstva koristit će se za kupnju hrane. Ona će se kupovati isključivo u SAD kod naših poljoprivrednika“, rekao je američki predsjednik ovog ponedjeljka (22.6.) u Bijeloj kući.

Jer Iranu je ljuto potrebno financijsko olakšanje. Prema privremenim procjenama iranske vlade, ratna šteta iznosi oko 229 milijardi eura. Nije poznato hoće li i kada biti uspostavljen fond od 300 milijardi dolara za obnovu iranskog gospodarstva, predviđen u privremenom dogovoru.

Inflacija se ne može zaustaviti

Prema riječima iranskog ministra gospodarstva i financija Sejeda Alija Madanizadeha vlada je, uz postojeći proračunski manjak, morala uzeti dodatne milijarde kredita od središnje banke kako bi pokrila ratne troškove. To zaduživanje vjerojatno će znatno potaknuti inflaciju u nadolazećim mjesecima.

„Sporazum sa Sjedinjenim Državama neće u potpunosti normalizirati iransko gospodarstvo“, upozorio je Madanizadeh, koji je doktorirao na Sveučilištu u Chicagu. „Uskoro će se osjetiti značajni inflacijski učinci novog zaduživanja."

Ni ekonomist Ahmad Alavi kratkoročno ne očekuje vidljiva poboljšanja. U razgovoru za Deutsche Welle podsjeća na iskustva s nuklearnim sporazumom (JCPOA) iz 2015.: veći prihodi od nafte i manji vanjskopolitički pritisak mogli bi gospodarstvu pružiti svojevrsni „život na kapaljku". „No bez dubokih strukturnih reformi, takvi učinci ostaju ograničeni i neodrživi.“

Iran je već godinama u teškoj gospodarskoj krizi zbog sankcija, lošeg upravljanja i korupcije. Rat, a onda i američka blokada iranskih luka nakon iranske blokade Hormuškog tjesnaca, samo su još dodatno pogoršali situaciju.

"Sve je skupo i neće biti jeftinije”

Građani Irana to najteže osjećaju kod drastičnog poskupljenja hrane: odličan primjer je cijena jaja, često ključni i ponekad jedini izvor proteina za siromašnija kućanstva. Cijena, tamo uobičajenog pakiranja od 15 jaja u samo godinu dana je skočila s oko 70.000 tomana na preko 200.000 tomana – i ta drevna novčana jedinica je našla svoje mjesto zbog inflacije: jedan toman je 10 službenih rijala, ali sad se i u tomanima redaju nule. Znatno su poskupjele i druge osnovne namirnice poput jestivog ulja ili uvozne riže.

„Cijene doslovno rastu iz dana u dan“, kaže 28-godišnja žena iz Irana. „Moj suprug i ja oboje radimo i imamo malo dijete. Unatoč tome moramo se mnogo čega odreći. Ne vjerujem da će cijene ponovno pasti.“

Tečaj je u međuvremenu blago pao: prema portalu Tabnak vrijednost dolara smanjila se s oko 1:190.000 na oko 1:150.000 tomana. No potrošači to zasad gotovo da i ne osjećaju. I dalje vlada velika skupoća i roba i usluga.

Majka mališana u školskoj dobi iz Teherana opisuje brige mnogih obitelji: rastuće najamnine prisiljavaju sve više ljudi da napuste svoje stanove i presele se u manje smještaje ili kod rodbine. Sve je postalo luksuz: „Čak je i kratak odmor na Kaspijskom moru je i za nas i za mnoge postao preskup."

Ozbiljno upozorenje i za režim

I režim u Teheranu je ipak zabrinut zbog nezadovoljstva koje raste među Irancima. Tako Organizacija za socijalna pitanja pri Ministarstvu unutarnjih poslova upozorava kako je velik dio stanovništva u financijskim teškoćama. Njezin čelnik Mohamad Bataei, pozivajući se na državna i znanstvena istraživanja, upozorio je na napetu atmosferu: oko 60 posto ispitanika izjavilo je da više ne može podnositi gospodarski pritisak, dok se oko 80 posto osjeća da im se čini nepravda.

Bataei je pozvao i državni vrh Irana neka ozbiljno shvate taj trend. Nestaje već i nada kako bi moglo biti bolje: oko 60 posto stanovništva pesimistično gleda na budućnost.

Iranski predsjednik Masud Pezeškijan također je izrazio zabrinutost. Boji se da bi gospodarski problemi mogli izazvati prosvjede. „Na taj način ne možemo dovoljno zadovoljiti potrebe stanovništva. Nezadovoljstvo bi se moglo ponovno preliti na ulice.“

Sociolog Mehrdad Darvišpur smatra da se Iran nakon nedavnih sukoba nalazi u krhkoj postkonfliktnoj fazi. Darvišpur je profesor na Sveučilištu Mälardalen u Švedskoj i godinama istražuje promjene u iranskom društvu.

Niti nasilje više neće zaustaviti promjene

U razgovoru za Deutsche Welle opisuje trenutačno stanje u Iranu kao „nestabilan poredak“ u kojem politički prostor i dalje ostaje ograničen. Politički sustav trenutačno se bori za opstanak. Rat nije prouzročio samo velike gospodarske štete nego je ostavio i duboke društvene i psihološke posljedice. Društveni pokreti su oslabljeni, očekivanja su smanjena, kaže Darvišpur.

Ipak ostaje oprezno optimističan: „Ključno je pitanje može li se ovo društvo ponovno organizirati nakon poraza, represije i kolektivnih trauma. Moj je odgovor potvrdan. Otpornost iranskog društva ne treba podcijeniti.“

Politički sustav, dodaje Darvišpur, neće moći poništiti sve promjene, primjerice rastući otpor prema obvezi nošenja marame. Pokret „Žene, život, sloboda“ već je trajno promijenio odnose snaga u društvu. Čak i u uvjetima snažne represije žene i dalje izlaze na ulice bez marame.

Nakon pristupanja Bugarske zoni eura početkom godine, još je daleko od prijema potencijalnih kandidata poput Mađarske i Rumunjske. Države članice Europske unije (EU) koje nisu u zoni eura od 2024. ostvarile su „samo ograničen napredak" u gospodarskom približavanju zoni eura, proizlazi iz izvješća Europske središnje banke (ESB) objavljenog ove srijede (24.6.). U tom konvergencijskom izvješću ESB svake dvije godine ocjenjuje napredak u pogledu spremnosti za uvođenje eura u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Švedskoj. Tih pet zemalja EU koje još koriste vlastite valute su se pristupom u Uniju obvezale prijeći na euro, makar tu nema nikakvog pravila do kad to mora biti. Međutim, u ovom trenutku ne ispunjavaju niti kriterije za uvođenje zajedničke valute, kako je utvrdila Europska komisija.

Dok je Bugarska od početka godine članica monetarnog prostora koji sada obuhvaća 21 državu s oko 350 milijuna stanovnika, sad su i Rumunjska i Mađarska objavile tu namjeru – ali moraju još raditi na svojoj financijskoj disciplini. Nakon izbornog poraza premijera Viktora Orbana u Mađarskoj, novi predsjednik vlade Peter Magyar napravio je politički zaokret i kao jasan cilj postavio ulazak zemlje u zonu eura. Nova proeuropska vlada u Budimpešti želi do 2030. ispuniti ključne uvjete, takozvane maastrichtske kriterije. No Mađarska, među pet država koje ESB rutinski promatra, ima najvišu razinu zaduženosti. Proračunski manjak, stopa inflacije i nestabilnost valute forinte također su izvan referentnih vrijednosti.

Mnogo posla za Magyara

Kvaliteta institucija, prema ESB-u, ima važnu ulogu za trajnost konvergencije. Jače institucije i bolje upravljanje ekonomskom i financijskom politikom donijeli bi znatne gospodarske koristi, osobito u Mađarskoj i Rumunjskoj, navodi se u izvješću ESB-a. ESB je posebno upozorio Mađarsku: „Daljnje poboljšanje kvalitete javnih institucija i osiguravanje njihove neovisnosti od neprimjerenog političkog utjecaja, borba protiv korupcije, provedba odgovarajuće politike na tržištu proizvoda te očuvanje vladavine prava preduvjeti su za gospodarski rast koji nosi privatni sektor."

Jer Orban je za sobom u Mađarskoj ostavio pustoš: kriteriji iz Maastrichta dozvoljavaju najviše 3% inflacije, 3% državnog deficita i državni dug od najviše 60% BDP-a. Inflacija mađarske forinte je već prošle godine bila 4,4%, neke članice eura imaju i znatno viši ukupan državni dug od 74,6% BDP-a koliko je u Mađarskoj, ali državni deficit pokazuje da državni novac i dalje „curi" bez mjere: on je već prošle godine bio 4,7%, ove godine će lako doseći i 6,2%. Drugim riječima, Magyara čeka vrlo težak posao uvesti više reda u novčanu disciplinu svoje zemlje.

Jer i ako članica nema euro, ESB pazi na financijsku disciplinu u članicama Europske unije. A broj zemalja protiv kojih je pokrenut postupak zbog prekomjernog državnog deficita povećao se u odnosu na konvergencijsko izvješće ESB-a iz 2024. na tri: uz Rumunjsku sada su to i Mađarska i Poljska. Prema prognozama Europske komisije, niti jedna od tih zemalja vjerojatno neće smanjiti manjak ispod referentne vrijednosti od tri posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) prije kraja 2027. Postupak pokrenut protiv Rumunjske 2020. i dalje traje, a rok za uklanjanje prekomjernog manjka produljen je do 2030.

Balazs Koranyi, Jan Strupczewski i Reinhard Becker (Reuters)

Radni stol uz prozor, zgrada orijentirana prema jugu – u hladnom i tamnom dijelu godine sunce i toplina su veliki plus. No ljeti na takvim radnim mjestima bez zaštite od sunca i klimatizacije postaje nepodnošljivo vruće. Kao posljedica klimatskih promjena u Njemačkoj su sve češća i dulja razdoblja s temperaturama i do 40 stupnjeva.

Učinkovito hlađenje u Njemačkoj još je uvijek relativno rijetko. Dok je u SAD-u klimatizacija praktički dio osnovne opreme, u Njemačkoj se nalazi u samo šest posto svih privatnih kućanstava. Od uredskih i javnih zgrada u međuvremenu 50 posto raspolaže uređajima za hlađenje.

Zaštita od hladnoće umjesto od vrućine

„U sjevernim zemljama gradnja je zbog hladnih zima više usmjerena na zadržavanje topline“, kaže ekonomistica Katharina Utermöhl, koja se u osiguravajućem koncernu Allianz bavi istraživanjem gospodarske politike. Ona je suautorica studije o posljedicama vrućine za njemačko gospodarstvo. U njoj se upozorava na goleme troškove, jer produktivnost opada, a troškovi energije rastu. Ekstremna vrućina odavno više nije kratkotrajna vremenska pojava, nego strukturni gospodarski šok.

Za ljudsko tijelo temperature od 30 stupnjeva Celzija predstavljaju značajno opterećenje. Pogotovo ako na njih nije naviknuto. Koncentracija pada, znojenje se povećava, srce i krvotok reagiraju. To ima mjerljive posljedice za rad, kaže Utermöhl u razgovoru za DW. „Od 30 stupnjeva naviše produktivnost opada za tri posto po stupnju, a troškovi energije rastu za 1,2 posto po stupnju.“ Ljudi rade sporije, pogreške se gomilaju, strojevi se pregrijavaju. Ako se hladi, potrebno je više električne energije, a ona je skupa.

30 stupnjeva plus: više bolesnih, manji učinak

Najgora je vrućina za ljude koji rade na otvorenom, primjerice u građevini, u poljoprivredi ili kao dostavljači paketa. Njihovo je zdravlje akutno ugroženo vrućinom. Općenito, prema njemačkom Ministarstvu rada, u danima s više od 30 stupnjeva Celzija bolovanja rastu za oko 3,5 posto. Kod duljih toplinskih valova i do šest posto. I to dovodi do gubitaka produktivnosti.

Ukupno bi se, prema studiji Allianza, gospodarski gubici u Njemačkoj zbog vrućine između 2026. i 2030. mogli popeti na oko 131 milijardu američkih dolara (120 milijardi eura). Mogući su gubici bruto domaćeg proizvoda, dakle gospodarske snage, do tri posto. Smanjeni prinosi mogli bi zakočiti spremnost poduzeća na ulaganja. To bi se pak dodatno negativno odrazilo na buduću produktivnost i konkurentnost, navodi se u studiji.

Najtopliji lipanj od početka mjerenja vremena

Kad je riječ o mogućim gospodarskim štetama od klimatskih promjena, Njemačka se zasad nalazi u sredini. Francuska, Italija i Španjolska već su pogođene jače, dok sjevernoeuropske zemlje čak profitiraju od klimatskih promjena, jer se u blažim zimama mora manje grijati.

U Njemačkoj je, prema Njemačkoj meteorološkoj službi (DWD), između 1961. i 1990. bilo prosječno 4,2 dana godišnje s temperaturom zraka od 30 stupnjeva i više. Između 1991. i 2020. bilo ih je već 8,9 dana, a trenutno ih je između 18 i 20. Na jugu zemlje više, na sjeveru manje. Ovo sadašnje vruće razdoblje je najdulje u jednom lipnju od početka meteoroloških mjerenja.

Nespremni na toplinsko opterećenje

„Europa se zagrijava brže od bilo kojeg drugog kontinenta i mi to plaćamo ljudskim životima“, rekao je Hans Henri Kluge, regionalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za Europu. On je iznio podatak da je više od 200.000 ljudi u Europi u posljednje četiri godine umrlo od posljedica vrućine.

Gospodarstvo nije dovoljno pripremljeno na ovo opterećenje, kaže ekonomistica Allianza Utermöhl. „Svakako je jasno da tvrtke već danas vide da ova vrućina utječe na prihode i troškove.“ No reagira se više kratkoročno, kaže ona. Primjerice radom od kuće za zaposlenike ili za roditelje kada škola zbog vrućine ranije završava.

Koliko topli smiju biti radni prostori?

Poseban zakon o vrućini za zaposlene u Njemačkoj zasad ne postoji, a radnici općenito nemaju pravo na „slobodne dane zbog vrućine“. Mjerodavna je Uredba o radnim mjestima. Ona predviđa da poslodavci od 26 stupnjeva sobne temperature trebaju razmotriti mjere protiv toplinskog opterećenja. Od 30 stupnjeva potrebne su zaštitne mjere poput osiguranih napitaka ili prilagođenog radnog vremena. Pri temperaturama višim od 35 stupnjeva radni prostor se u pravilu smatra neprikladnim.

Oporbenoj stranci Ljevica to nije dovoljno. Ona zahtijeva strože mjere zaštite od vrućine koje bi trebale biti zakonski regulirane. U zatvorenim prostorima trebalo bi osigurati piće, zaštitu od sunca i ventilatore, kao i više pauza. Ljudi koji rade na otvorenom trebali bi dobiti tzv. klimatsku naknadu za skraćeni rad.

Katharina Utermöhl prije svega zahtijeva dugoročno razmišljanje i preventivno djelovanje: „Njemačka mora prestati promatrati vrućinu kao ljetni problem.“ Ona tu vidi i obvezu države i predlaže porezne olakšice za zgrade koje su prilagođene rastu temperatura. Konkretno navodi da bi pomogle svijetle boje fasade i ozelenjavanje zgrada.

Problemi sa strujom i željeznicom

Vrućina ima posljedice i za infrastrukturu. Jedan primjer: toplinski val u Francuskoj 2019. Zbog nedostatka rashladne vode nuklearne elektrane morale su smanjiti snagu. Zato je struje bilo manje, a cijene su znatno porasle. U aktualnom toplinskom valu u Francuskoj otkazuju se putovanja vlakom jer se tračnice deformiraju na vrućini.

„Od 38 stupnjeva Celzija naša infrastruktura djelomično više ne funkcionira ispravno“, napominje Utermöhl. „Tu država mora mnogo više ulagati i infrastrukturu učiniti otpornom.“ Još jedan golem zadatak za financijski već opterećenu državu.

Siesta za Njemačku?

Možda u zaštiti od vrućine pomaže pogled na zemlje koje već dulje žive s ekstremno visokim temperaturama. U južnoj Europi, primjerice, vrući podnevni sati tradicionalno su vrijeme kada su trgovine zatvorene i mnogo toga miruje. Treba li Njemačka također imati nešto poput „sieste“?

„Uvesti to sada jedan na jedan možda bi bilo teško, to je ipak nešto poput kulturne institucije", smatra Utermöhl. No kao provedivo navodi omogućavanje kliznog i fleksibilnijeg radnog vremena: „Ranije početi, izbjeći podnevnu vrućinu i kasnije dovršiti posao – to bi bila jedna mogućnost.“

Njemačka se mora aklimatizirati odgovarajućim mjerama zaštite od vrućine, smatra Utermöhl. „Tvrtke koje to sada učine imat će za deset godina jasnu konkurentsku prednost u odnosu na one koje se radije odluče čekati.“

Kad se pogledaju plakati po turističkim agencijama, teško je vjerovati da si neku od tih posebnih ili last minute ponuda ne može priuštiti u današnjoj Njemačkoj: 350, 400 eura za tjedan dana ljetovanja u Turskoj, Bugarskoj, ponuda ima i za Albaniju. U paketu je i put i smještaj u – barem po fotografijama, pristojnom hotelu ili apartmanu.

Ali treba gledati i ono što piše sitnim slovima – ili uopće ne piše: to je u pravilu samo put i noćenje, treba nešto i jesti na odmoru. Čak i uz najveću štedljivost, taj iznos treba barem pomnožiti s dva. I naravno, to je cijena po osobi – ako se putuje s partnerom i djecom, onda i to brzo ispada sasvim ozbiljan iznos.

Povrh toga je i ove godine sve skuplje: već za 2025. je tjedan dana odmora i u low-cost destinacijama po osobi trebalo računati oko 1000 eura, ove godine je to stotinjak eura više. Oko jedne petine stanovnika Njemačke (21 posto) prema vlastitim navodima ne može si priuštiti tjedan dana odmora. To osobito često navode samci i samohrani roditelji, priopćio je njemački Zavod za statistiku u Wiesbadenu. U prosjeku EU-a taj je udio osjetno veći i iznosi 28 posto stanovništva.

Samohrani roditelji ne znaju za odmor

„Može li si netko priuštiti odmor, očekivano uvelike ovisi o visini prihoda“, navodi Zavod za statistiku. U najsiromašnijoj petini stanovništva s mjesečnim prihodima od oko 1600 eura, gotovo polovica ispitanih (48 posto) rekla je da si ne može priuštiti tjedan dana odmora. U sljedećoj skupini, s prihodima do 2100 eura, taj udio iznosi 28 posto.

Prema statistici, posebno su pogođeni ljudi koji žive sami: njih 29 posto kaže da si ne može priuštiti tjedan dana odmora. Još je gore u kućanstvima samohranih roditelja: Rezultati se temelje na europskoj zajedničkoj statistici o prihodima i životnim uvjetima. Podaci za 2025. temelje se na procjeni iz ankete provedene 2022.

Nijemcima je njihov Urlaub i dalje među najvažnijim stvarima u životu i još uvijek čak 42% građana ove zemlje štedi za "najljepše dane u godini." Ali i ljestvica razloga za štednju mnogo govori o ukupnom padu kupovne moći i strahu za vlastitu budućnost: prije je već na drugom mjestu bila štednja za automobil ili neku drugu skuplju tehničku opremu, danas je auto pao na četvrto mjesto. Čak njih 39% kaže kako štedi "za crne dane", njih 32% uplaćuje i dodatnu skrb kad budu otišli u mirovinu. Takav razlog štednji je prije bio bitno manji.

Europa u spektru od Rumunjske do Luksemburga

Za izračun prihoda statističari koriste takozvani neto ekvivalentni dohodak, odnosno dohodak po članu kućanstva prilagođen potrebama, kako bi se mogla usporediti financijska situacija ljudi u različitim tipovima kućanstava. Neto ekvivalentni dohodak od 1600 eura odgovara mjesečnom neto prihodu kućanstva od 2400 eura za dva odrasla člana, odnosno oko 2900 eura za kućanstvo s dva odrasla i jednim djetetom mlađim od 14 godina. U ovoj statistici djecom se smatraju i osobe u dobi od 18 do 24 godine ako su financijski ovisne.

Između država EU postoje velike razlike. Najviše ljudi koji si ne mogu priuštiti odmor živi u Rumunjskoj (61 posto), Grčkoj (47 posto) te u Bugarskoj i Mađarskoj (po 39 posto). Najmanje ih je u Luksemburgu (11 posto), Švedskoj (12 posto) i Nizozemskoj (13 posto).

Turska želi u sljedećih devet godina uložiti oko 80 milijardi eura u obnovljive izvore energije i 28 milijardi eura u infrastrukturu i mreže u energetskom sektoru. Od tog velikog kolača njemačke bi se tvrtke svakako trebale domoći velikog dijela, smatraju njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche (CDU) i 30 predstavnika malih i velikih poduzeća iz branše.

Oni su pratili ministricu na njezinom prvom službenom putovanju u turski glavni grad Ankaru. „Turska nije samo pouzdan partner. Ona je na području energije sasvim jasno usmjerena na rast“, rekla je ministrica Reiche u Ankari.

Turski ministar vidi velike šanse

A rast je upravo ono što posustalom njemačkom gospodarstvu hitno treba. Njemačka je najveći trgovinski partner Turske. 8.600 njemačkih tvrtki djeluje na Bosporu. Tu se krije potencijal, smatra ministrica gospodarstva. U Turskoj se mnogo novca ulaže u nove tehnologije, u obnovljivu energiju, u skladištenje električne energije i u infrastrukturu, unatoč vrtoglavoj inflaciji i kamatnim stopama koje trenutačno iznose više od 30 posto.

Turski ministar trgovine Ömer Bolat pohvalio je postojeće partnerstvo na području energije vjetra i sunca i izrazio nadu u njegovo širenje: „Vjerujemo da će se ova uspješna priča u sljedećim godinama više puta ponoviti i stvoriti nove šanse za ulagače i tehnološke tvrtke u našim zemljama.“

Turska kao energetsko čvorište

Njemački opskrbljivač energijom Uniper želi, prema riječima svog direktora Michaela Lewisa koji je doputovao s delegacijom, pojačano ući u distribuciju prirodnog plina i međunarodnu trgovinu plinom u Turskoj.

Frederik Doyé, šef za Europu u Siemens Energyju, vidi velike mogućnosti u proširenju održive elektroenergetske mreže u Turskoj i njezino pretvaranje u istočno-zapadnu vezu između Središnje Azije i Europe.

Turska se već nekoliko godina pozicionira kao čvorište za plin, naftu i električnu energiju u regiji, kao poveznica između Crnog mora, Bliskog istoka i jugoistočne Europe.

Rusija je najveći dobavljač plina za Tursku

Još uvijek oko 40 posto prirodnog plina dolazi u Tursku putem plinovoda TurkStream iz Rusije. To bi se trebalo promijeniti, zahtijeva Europska unija od Turske, kandidatkinje za članstvo u EU-u, zbog ruskog rata protiv Ukrajine. Turski ministar energetike Alparslan Bayraktar naznačio je da Turska načelno želi postati neovisnija o ruskim energetskim isporukama. Nije dao konkretne podatke i nije isključio nove projekte s Rusijom. Za Uniper, njemačkog opskrbljivača plinom, ruski plin u turskoj mreži predstavlja problem. Kako bi se moglo u potpunosti surađivati, Turska bi morala svoj plin certificirati tako da bude u skladu sa sankcijama EU-a protiv Rusije.

Turska intenzivno razvija nove izvore, poput isporuka ukapljenog plina iz SAD-a tankerima. Osim toga, turske su tvrtke počele eksploatirati prvo veliko vlastito plinsko polje u Crnom moru. Turska tradicionalno dobavlja plin i iz Azerbajdžana, koji se plinovodom transportira do zapadnog Balkana, jugoistočne Europe i Italije. Količine bi se trebale povećati. Diverzifikacija je za ministra Bayraktara ključna riječ.

Blokada u Zaljevu kao pouka

Ratna blokada Hormuškog tjesnaca za važne transporte nafte i plina pokazuje koliko je opasna ovisnost o jednom lancu opskrbe, rekao je ministar energetike Bayraktar: „Mi kao Turska želimo s uvijek većom konfiguracijom energetskog tržišta osigurati ne samo vlastitu sigurnost, nego i sigurnost energije u regiji. Za to nam treba još više povezanosti.“ Te veze i vodove prema Bliskom istoku, Sjevernoj Africi i Europi mogle bi graditi i njemačke tvrtke, rekao je Bayraktar.

Iz turske delegacije na razgovorima u Ankari je poručeno da bi kriza oko Hormuškog tjesnaca srednjoročno mogla biti i prilika za Tursku. Turska vlada želi svoju zemlju predstaviti kao sigurnu alternativu Perzijskom zaljevu za energetska ulaganja i kapital, svojevrsni drugi Dubai na Bosporu.

Plinsko polje kod Cipra ostaje točka spora

U razgovorima u Ankari očito nije tematiziran spor s Republikom Cipar oko velikih nalazišta plina. Naime, Turska polaže pravo na dijelove tog plinskog polja za sjevernu polovicu otoka Cipra koju već više od 50 godina protupravno okupira. Republika Cipar i Europska unija odbacuju turske zahtjeve. Cipar želi sljedeće godine započeti s eksploatacijom plina i transportirati ga plinovodom u Egipat, gdje bi se ukapljivao i dalje otpremao brodovima.

Turska bi rado sama eksploatirala to plinsko polje i uključila ga u svoje diverzificirane izvore. Ministar energetike najavio je još prije nekoliko tjedana da želi do 2028. izgraditi plinovod od Cipra do jedne turske luke. Čisto logistički gledano, transport plina s Cipra u tursku mrežu imao bi smisla, jer od obale Cipra do najbliže turske luke ima samo 75 kilometara.

Grčka i Turska su konkurenti

Smislena, ali iz političkih razloga teško zamisliva bila bi i tješnja suradnja između Turske i Grčke u opskrbi energijom. Umjesto toga, obje se države pozicioniraju kao energetski hub u istočnom Sredozemlju. Grčka je proširila svoje kapacitete za prihvat ukapljenog plina (LNG). Američke tvrtke istovaraju svoje LNG pošiljke u grčkim lukama, odakle se zatim transportiraju na zapadni Balkan i dalje u srednju Europu. I poboljšanje povezanosti elektroenergetskih mreža u regiji bila bi dobra ideja, navodi se u studiji časopisa Internationale Politik.

Nije poznato je li njemačka ministrica Katherina Reiche u Ankari načela i osjetljive teme poput nedostatka vladavine prava i suzbijanja slobode medija. Prije razgovora rekla je samo da i kod dobrih partnera postoje neugodne teme, ali da se o njima ne raspravlja javno pred mikrofonima.

(Deutsche Welle je inače izravno pogođen. Protiv jednog dopisnika se u Ankari vodi sudski postupak zbog navodnog „omalovažavanja predsjednika i turskih institucija" i „širenja obmanjujućih informacija". Intendantica DW-a traži trenutačnu obustavu postupka i ističe da on pokazuje kako se kritički glasovi ciljano pokušavaju ušutkati.)

Kristalno čista voda, gotovo bez valova, spasioci na plaži se tek dosađuju: gotovo su savršeni uvjeti za opušten dan kupanja na poznatoj plaži Coogee u Sydneyju. Zatim šok: svega oko 30 metara od obale australske plaže iz snova, morski pas napada 35-godišnju ženu – vjerojatno velika bijela psina. Mlada majka preživjela je teško ozlijeđena, ali taj je događaj ponovno potaknuo raspravu koja Australiju prati desetljećima.

Prema riječima članova njezine obitelji, žena je zadobila ozljede opasne po život na lijevoj nozi, a ruka joj je morala biti amputirana. „Trebat će sveobuhvatnu i dugotrajnu njegu, potporu i rehabilitaciju”, prenosi televizija ABC iz priopćenja. „Kao obitelj smo šokirani i duboko potreseni da se to moglo dogoditi našoj voljenoj partnerici, kćeri i majci koja je bila toliko puna života i energije.”

Čovjek je važniji od morskog psa?

Što sada? Najnoviji događaj nije usamljen: posljednjih mjeseci znatno je porastao broj napada morskih pasa u saveznoj državi Novi Južni Wales. Već u siječnju vlasti su zabilježile četiri incidenta u samo 48 sati, a mediji su govorili o „izvanrednom” nagomilavanju. Vlada je pod sve većim pritiskom. Ponovno postaju glasniji pozivi na shark culls – plansko ubijanje morskih pasa.

Ministrica poljoprivrede Tara Moriarty, koja je zadužena i za okoliš i divlje životinje, nije se htjela jasno izjasniti protiv takvih mjera. „Ništa ne isključujemo”, rekla je. Ta je izjava bila dovoljna da ponovno otvori staro pitanje koje već dugo polarizira Australiju: treba li ciljano ubijati morske pse kako bi se smanjio rizik za kupače?

Zagovornici tvrde da svaki spriječeni napad opravdava i drastične mjere. Znanstvenici i zaštitnici prirode odgovaraju kako su morski psi vrlo pokretljive životinje. Ubijene jedinke brzo bi zamijenile druge. Nema jasnih dokaza da čak i programi odstrela ili hvatanja dugoročno smanjuju broj napada.

Zaštićena vrsta

Rasprava ima još jedan problem. Stručnjaci pretpostavljaju da je napadač kod Coogeeja bila velika bijela psina, a ta je vrsta u Australiji strogo zaštićena. Premijer savezne države Novi Južni Wales Chris Minns zato je brzo poručio da ubijanje ne dolazi u obzir. Drugačije stoji stvar s bikovskim morskim psima koji se također povezuju s napadima u toj regiji. U tom slučaju Minns nije želio unaprijed isključiti moguće mjere.

Novi Južni Wales zasad se oslanja na kombinaciju klasičnih mreža protiv morskih pasa, tzv. SMART-drumline (linije s mamcima pri kojima se uhvaćeni morski psi brzo lociraju i potom puštaju), elektroničkog praćenja označenih jedinki i dronova. Savezna država svake godine ulaže oko 30 milijuna australskih dolara (18,3 milijuna eura) u zaštitu kupača.

No najnoviji napad otvara neugodno pitanje: funkcionira li taj sustav? Naime, iznad Coogeeja tijekom vikenda nisu letjeli nadzorni dronovi. Razlog su ograničenja letenja zbog blizine zračne luke Sydney. Ukupno se iz zraka nadzire oko 80 plaža u saveznoj državi, ali često su izuzete one koje se nalaze na prilaznim rutama zrakoplova.

Morski psi zapravo "ne vole” ljude

Za Stevena Pearcea, čelnika organizacije Surf Life Saving NSW, taj događaj pokazuje granice postojećeg sustava. Njegova organizacija tvrdi da provodi najveći program nadzora dronovima na svijetu s više od 100.000 letova godišnje. Vidljivost na dan napada bila je iznimno dobra.

„Kristalno čista voda, bez valova, gotovo nikoga u moru. Da su dronovi letjeli, vjerojatno bismo vidjeli mnoge morske životinje”, rekao je Pearce. On smatra da je upravo ta tehnologija budućnost nadzora plaža i da su dronovi „znatno bolji od mreža” za što ranije uočavanje životinja i pravodobno upozoravanje kupača.

Znanstvenici ističu da ljudi inače nisu prirodan plijen morskih pasa koji more nastanjuju stotinama milijuna godina. Mnogi napadi vjerojatno su posljedica zabune: gledano iz dubine, siluete plivača ili surfera mogu nalikovati tuljanima ili drugom plijenu. Problem je i u tome što ako nekoliko metara dugački predator „samo malo gricne" plivača, neminovno može izazvati životno opasne ozljede.

Pritisak raste sa svakim novim napadom. Stručnjaci upozoravaju da se mijenjaju uvjeti uz australske obale. Toplije more i promijenjene migracije mogli bi dovesti do češćih susreta ljudi i velikih grabežljivaca.

Vlada je ove godine dodatno povećala ulaganja u zaštitu od morskih pasa, uključujući programe dronova, istraživanja i nadzor. Hoće li to biti dovoljno, ostaje otvoreno. Ministrica Moriarty sažima: „Dijelimo ocean s divljim životinjama. Savršeno rješenje ne postoji.”

Globalno tržište električnih automobila raste znatno brže nego što se očekivalo. U samo šest godina prodaja se povećala deset puta: 2025. u svijetu je prodano oko 21 milijun električnih osobnih automobila.

• 2019.: samo 1 posto novoprodanih automobila u svijetu bili su električni
• 2025.: već 25 posto
• svibanj 2026.: 63 % novih automobila u Kini su električni
• od 1,4 milijarde osobnih automobila na svijetu oko 85 milijuna vozi na struju.

Najveći zamah daju Kina i Europa, ali i u Latinskoj Americi i drugim regijama prodaja stalno raste.

Kina na prvom mjestu

Kina je najveće automobilsko tržište na svijetu i ondje se električni pogon potiče već godinama. Zemlja dugo ulaže u tehnologije budućnosti poput solarne i vjetroenergije te u baterijsku tehnologiju, ključni element elektromobilnosti.

Zahvaljujući vrhunskim istraživanjima i masovnoj proizvodnji, baterije za električne automobile postaju sve jeftinije i danas stoje tek četvrtinu cijene od prije deset godina.

U Kini su električni automobili već od 2024. jeftiniji od dizelskih i benzinskih. Država intenzivno širi infrastrukturu za punjenje, a struja je vrlo jeftina. Udio električnih automobila u prodaji u Kini bio je 2015. samo 1 posto, a u svibnju 2026. već 63 posto.

Električni ili ipak hibrid?

Dvije trećine električnih automobila u svijetu su tzv. Battery Electric Vehicle (BEV); oni voze isključivo na struju i pune se kabelom. Trećina su hibridna vozila. Ona uz električni pogon imaju i dodatni benzinski motor kao potporu na duljim relacijama.

Kod plug-in hibrida (PHEV) oba motora mogu pokretati kotače. Kod tzv. Extended Range Electric Vehicle (EREV) vozilo pokreće samo električni motor. Kad se baterija isprazni, uključuje se motor s unutarnjim izgaranjem kako bi proizvodio struju za električni motor i povećao doseg.

Postoje i tzv. HEV (Hybrid Electric Vehicle), koji se u međunarodnim statistikama ne ubrajaju u električne automobile. Pokreće ih benzin ili dizel, a imaju i vrlo mali elektromotor bez priključka. Struja se dobiva iz energije kočenja. To u gradskoj vožnji pri kretanju i na vrlo kratkim relacijama malo smanjuje potrošnju goriva.

U EU je svaki treći novi auto električni

Godine 2018. udio električnih automobila u novim registracijama u EU-u bio je tek 1 posto. U travnju 2026. gotovo svaki treći novi automobil bio je električni. Elektromobilnost je posebno razvijena u sjevernoj Europi. U Norveškoj su gotovo svi novi automobili električni (99 %), u Danskoj 82 posto, a u Švedskoj 65 posto. Vlade već dugo potiču klimatski prihvatljivu mobilnost, a infrastruktura za punjenje je vrlo razvijena i dalje se širi.

U Velikoj Britaniji je u svibnju 2026. oko 40 posto novih automobila bilo električno, u Njemačkoj 37 posto, a u Francuskoj 34 posto. Na sva tri tržišta prodaja je porasla za oko 30 posto u odnosu na isti mjesec prethodne godine.

Trump protiv e-automobila

U SAD-u tržište električnih automobila posljednjih godina stagnira. Između 2023. i 2025. njihov je udio u novim registracijama bio 10 posto, a u travnju 2026. pao je na ispod 6 posto. Prošle godine su ukinute i porezne olakšice za kupnju novih električnih automobila.

Modeli Y i 3 koje proizvodi američka tvrtka Tesla najprodavaniji su električni automobili na svijetu, a odmah iza njih posebno su traženi kineski modeli.

Većina električnih vozila proizvodi se u Kini (71 %), zatim u Europi (17 %) i SAD-u (5 %). U Južnoj Koreji i Japanu proizvodi se po 2 posto, a u Indiji 1 posto.

Azija i Latinska Amerika prelaze na struju

U mnogim državama, uključujući zemlje u razvoju i gospodarstva u nastajanju, udio električnih automobila u novoj prodaji znatno je veći nego u SAD-u.

Prema ljestvici Međunarodne agencije za energiju (IEA), neke azijske zemlje su već 2025. vrlo napredovale: Nepal ima 68 posto udjela, Singapur 63 %, Vijetnam 41 % i Tajland 23 %. U Turskoj je lani udio bio 22 posto.

U Latinskoj Americi prodaja također snažno raste: postala je trostruko veća u samo dvije godine. U prvom tromjesečju 2026. najveći udio imao je Urugvaj (31 %), zatim Kostarika (16 %), Kolumbija (15 %) i Brazil (10 %). U Meksiku je udio bio 6 posto.

Etiopija: afrički pionir

U Africi se posebno ističe Etiopija. Kao prva zemlja na svijetu zabranila je od 2024. uvoz novih i rabljenih automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem. Od tada se broj električnih vozila gotovo učetverostručio i sada ih je više od 100.000.

Čak 96 posto električne energije u Etiopiji dolazi iz jeftine hidroenergije pa je vožnja električnim automobilima oko osam puta jeftinija nego s benzinskim vozilima. Vlada želi prelaskom na elektromobilnost koristiti domaću električnu energiju i smanjiti troškove uvoza nafte.

E-auti jeftiniji od „običnih"

Cijene električnih vozila dosad su uglavnom bile više nego kod automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem. Godine 2025. bile su u SAD-u oko 27 posto više, u Njemačkoj 19 posto, a u Brazilu i Turskoj 11 posto.

No cijene brzo padaju, a tome treba dodati i državne potpore. U Kini se novi električni automobili nude za manje od 10.000 eura, a 2025. su u prosjeku bili 20 posto jeftiniji od novih vozila na benzin ili dizel.

U Europi većina električnih automobila još košta više od 20.000 eura, ali ponuda jeftinijih modela raste. Čitav niz država i dalje nudi poticaje što ih onda čini povoljnijima.

Baterije su mnogo bolje

Ranije su električni automobili više klase s jednim punjenjem mogli prijeći najviše 500 kilometara, a mogućnosti brzog punjenja bile su ograničene.

Danas neki modeli postižu više od 800 kilometara. Infrastruktura se i dalje širi, a sve je više brzih punionica. Prema proizvođaču, jedan model tvrtke BYD uz tzv. „flash charger” u 10 minuta dobije energiju za dodatnih 700 km. Uobičajene brze punionice, primjerice na benzinskim postajama, za oko 20 minuta osiguraju oko 300 km dosega, dok kućna wallbox stanica za to treba više sati.

Električni automobili su učinkovitiji

Električni motori znatno su učinkovitiji jer energiju izravno pretvaraju u kretanje. Iskoristi se oko 80 posto energije, a 20 posto gubi se kao toplina. Kod benzinskih motora je obrnuto: oko 80 posto energije izgubi se pri izgaranju, a samo 20 posto koristi se za pogon, dok je kod dizelskih motora oko 40 posto.

Zato električni automobil troši manje: oko 15 kilovatsati na 100 kilometara, dok usporedivo vozilo na benzin troši oko 50 kWh, što odgovara približno 6 litara goriva.

Punjenje kod kuće obično je najjeftinije. U Europi i SAD-u je 2024. bilo više od 40 posto jeftinije nego na benzinskim postajama, a globalno čak oko 60 posto.

Punjenje na javnim brzim punionicama znatno je skuplje, ali je električna vožnja i bez kućnog punjenja u prosjeku još oko 15 posto jeftinija od vožnje na benzin ili dizel.

Skupa nafta

Visoke cijene nafte zbog rata s Iranom i pad cijena baterija dodatno će ubrzati prodaju električnih vozila, procjenjuje IEA.

Prema procjeni, 2026. bit će prodano oko 23 milijuna električnih automobila, gotovo 30 posto svih novih vozila u svijetu, a trend i dalje raste. Prema prognozi Bloomberg New Energy Finance, udio električnih automobila u svjetskoj prodaji novih vozila mogao bi 2030. dosegnuti 38 posto, a 2035. godine 52 posto.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...