Vecernji list

„Kijev bez Klička“, uzvikivali su prosvjednici u subotu ispred gradske uprave. Popis njihovih kritika je dug: kaos na ulicama, problemi u javnom prijevozu, netransparentni veliki građevinski projekti i, ponovno, korupcijski skandali povezani s okruženjem kijevskog gradonačelnika Vitalija Klička.

Studentica Vira i ostali prosvjednici traže njegovu ostavku. „Nismo zadovoljni načinom na koji vodi grad. Sada je situacija posebno ozbiljna, ali zapravo su rezultati njegova rada u posljednjih dvanaest godina općenito loši“, kaže Vira.

Stalni zračni napadi dodatno otežavaju situaciju

Situaciju dodatno pogoršavaju stalni ruski zračni napadi, ali i nedostatak skloništa, višesatni prekidi u opskrbi električnom energijom i vodom te strahovi od predstojeće zime.

Politolog Volodimir Fesenko govori o općenito lošem upravljanju gradom.

„Dobar primjer su opsežni radovi na cestama. Riječ je o milijardama. U mirnodopskim vremenima ceste bi trebale biti prioritet, ali ne i tijekom rata. Zašto se upravo sada tako intenzivno izvode građevinski radovi?“

Fesenko navodi da građane ljuti činjenica da se na tim projektima zarađuje novac. Smatraju i da je taj novac trebalo uložiti u zaštitu kritične infrastrukture i skloništa, u dronove i agregate za proizvodnju električne energije.

Kritike ne dolaze samo s ulice, nego i s najviših razina vlasti. Predsjednik Volodimir Zelenski optužio je Klička da je podbacio u pripremama grada za zimu.

Kličko je prošlog tjedna pred parlamentom odbacio te kritike. Kijev je već dva mjeseca izložen stalnim napadima na infrastrukturu, rekao je i dodao da je to izazov za svakog građanina.

„Mi kao gradska uprava ulažemo sve napore kako bismo osigurali funkcioniranje grada, unatoč stalnim udarcima ispod pojasa kojima nas vlada Volodimira Zelenskog pokušava oslabiti“, rekao je Kličko.

Sukob Klička i Zelenskog traje već godinama

Sukob između predsjednika Zelenskog i gradonačelnika Klička traje već nekoliko godina. Kličko smatra da je izložen kampanji laži. Prema njegovim riječima, vlada Volodimira Zelenskog blokirala je sredstva i time otežala pripreme za zimu.

Politolog Fesenko smatra da ukrajinski predsjednik doista pokušava iskoristiti nezadovoljstvo građana u političke svrhe. Međutim, prema njegovu mišljenju, kritike na račun Klička također nisu bez osnove.

„Već prošle zime bilo je opravdanih kritika na račun Klička. Sada je isto, postoji mnoštvo problema“, kaže Fesenko.

Problemi postoje diljem zemlje, ne samo u Kijevu

Problemi postoje diljem Ukrajine, smatra Volodimir Kudricki, bivši čelnik ukrajinskog operatera zaduženog za rad elektroenergetskog sustava Ukrenergo.

On upozorava da ključni objekti gotovo uopće nisu opremljeni pričuvnim izvorima električne energije.

„To znači da većina objekata kritične infrastrukture, u slučaju prekida lokalne opskrbe električnom energijom, jednostavno više ne bi mogla funkcionirati“, kaže Kudricki.

To bi, prema njegovim riječima, moglo pogoditi toplane, bolnice i crpne stanice kanalizacijskih sustava komunalnih vodovoda. Ljudi bi tako ostali bez osnovnih, životno važnih usluga. Kudricki naglašava da su svi ti objekti odavno trebali biti opremljeni dizelskim generatorima.

Vlada je uljepšavala stvarnu situaciju

On optužuje vladu da je umanjivala ozbiljnost situacije. Čak i kada bi Ukrajina bila u stanju popraviti štetu nakon novih ruskih napada, u petoj godini rata cijelom energetskom sustavu nedostaju kapaciteti za proizvodnju električne energije.

„Ne moramo samo obnoviti oštećena postrojenja, nego moramo izgraditi i nove proizvodne kapacitete“, kaže Kudricki.

Osim toga, ti kapaciteti moraju biti decentralizirani kako bi ih bilo teže pogoditi i uništiti. To je, prema njegovim riječima, glavni problem u pripremama za sezonu grijanja.

Veliki problemi tijekom prošle zime

Na prosvjedu ispred gradske uprave prosvjednica Vira prisjetila se prošle zime. Danima nije imala ni struje ni grijanja. Kada su temperature padale na minus 20 stupnjeva, stavljala je plastične folije preko prozora kako bi barem donekle zadržala toplinu u stanu.

„Vodu smo dobivali u određeno vrijeme, dva sata ujutro i dva sata navečer, dok je generator pokretao pumpe. Ostatak vremena nismo imali ni vode ni struje. Na takav potpuni nestanak svega čovjek se ne može pripremiti“, prisjeća se ona.

A problemi su već sada golemi, još prije početka sezone grijanja. Nakon posljednjeg ruskog napada Vira ponovno kod kuće nije imala ni struje ni vode.

Kanadski premijer Mark Carney suočava se s nezavidnom situacijom. Već više od godinu dana bori se protiv carinske politike američkog predsjednika Donalda Trumpa i brani svoju zemlju od Trumpovih aneksionističkih ambicija. Iako Carney uživa potporu većine Kanađana, gospodarski problemi izazvani Trumpovim carinama potaknuli su jačanje separatističkih snaga.

U pokrajini Québec, u kojoj se govori francuski, separatistička Parti Québécois nedavno se vratila na vlast, prvi put od 2014. godine. Ta stranka planira organizirati još jedan referendum o neovisnosti pokrajine, i to nakon što Trump više ne bude u Bijeloj kući.

Separatistički pokret u gospodarski snažnoj regiji

Separatistički pokret u Québecu ima duboke i tradicionalne korijene, no težnja za odvajanjem u Alberti relativno je nova. Za razliku od Québeca, Alberta, bogata naftom i dom velikih gradova poput Calgaryja i Edmontona, gospodarski je vrlo uspješna, ističe Darrell Bricker, izvršni direktor agencije za istraživanje javnog mnijenja Ipsos iz Toronta.

„Alberta ima najbrže rastuće stanovništvo u Kanadi i predstavlja motor kanadskog gospodarskog rasta“, kaže Bricker.

Tamošnji separatistički pokret ojačao je zbog ograničenja uvedenih tijekom pandemije koronavirusa, ali i zbog ekološke i klimatske politike bivšeg premijera Justina Trudeaua, objašnjava Bricker. Nedavna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da će otprilike svaki četvrti građanin s pravom glasa na današnjem izjašnjavanju podržati organizaciju referenduma o neovisnosti.

To je iznimno visok udio, osobito uzme li se u obzir da se i kanadski premijer Carney i konzervativna premijerka Alberte Danielle Smith čvrsto protive bilo kakvom obliku odcjepljenja. Istodobno, konzervativna čelnica pokrajinske vlade koristi referendum kao sredstvo pritiska na Carneyja, zahtijevajući od njegove administracije da učini više za Albertu.

Pouke Brexita

Za mnoge u Kanadi to priziva u sjećanje sudbinu bivšeg britanskog premijera Davida Camerona i njegov referendum o Brexitu. To je iskustvo navelo premijera Marka Carneyja, koji je u vrijeme glasanja o Brexitu bio guverner Banke Engleske, da upozori separatiste na „opasnu iluziju“.

Carney im poručuje: „Iz prve sam ruke vidio kako su se mnogi Britanci tada nadali boljoj pregovaračkoj poziciji prema Bruxellesu. Danas, deset godina poslije, bore se da ponište ono što su na kraju zapravo dobili a to je izlazak iz EU-a.“

Mnogi smatraju da je secesionistički pokret u Alberti dobio potporu na društvenim mrežama preko ruskog uplitanja, ali i izravnije, od američkog predsjednika Trumpa i pokreta MAGA. Čelnici separatista čak su u tri navrata primljeni u Bijeloj kući i američkom State Departmentu.

Obećanja kao odgovor na secesiju

Carney, koji je i sam podrijetlom iz Alberte, posljednjih je tjedana pokrenuo protuofenzivu. Dok je njegov prethodnik Trudeau odbacivao mogućnost novih ulaganja u naftnu i plinsku industriju pozivajući se na zaštitu klime, Carney je obećao izgradnju novog naftovoda od Alberte do Pacifika, brzu željezničku prugu između Calgaryja i Edmontona te izgradnju tisuća novih stanova.

„Ništa od toga ne može se ostvariti ako smo podijeljeni“, izjavio je Carney.

„Velike stvari ne mogu se graditi preko dubokih podjela. Moramo biti snažni, a zajedno smo još snažniji.“

Iako ishod današnjeg izjašnjavanja nije pravno obvezujući, kanadski premijer Mark Carney ima razloga za zabrinutost. Centrifugalne sile unutar njegove zemlje postaju sve snažnije.

„Ilhan Omar, kako god se dovraga zvala, s onim malim turbanom, obožavam je. Dođe ovamo i cijeli dan samo prigovara.“

„Ilhan Omar je smeće. Ona je smeće. Njezini prijatelji su smeće.“

„Dolazi ovamo iz zemlje bez zakona, bez policije i bez vojske. Tamo samo pucaju jedni na druge, a onda dođe ovamo i poziva se na prava iz američkog Ustava.“

To su samo neke od brojnih uvreda koje je Donald Trump tijekom godina uputio demokratskoj zastupnici Ilhan Omar. Malo je političkih protivnika kojima se američki predsjednik posvetio s toliko upornosti kao njoj. No zašto je upravo Ilhan Omar postala jedno od njegovih najvažnijih političkih neprijateljskih objekata?

Od izbjeglice do zastupnice u Kongresu

Ilhan Abdullahi Omar rođena je u Mogadišu u Somaliji. Kao dijete pobjegla je s obitelji od građanskog rata te nekoliko godina provela u izbjegličkom kampu u Keniji. U Sjedinjene Američke Države doselila se 1995. godine, kada je imala 12 godina, a američko državljanstvo stekla je 2000. godine.

Političku karijeru izgradila je u Demokratskoj stranci, gdje pripada njezinu progresivnom lijevom krilu. Od siječnja 2019. predstavlja saveznu državu Minnesotu u Zastupničkom domu Kongresa. Time je postala jedna od prve dvije muslimanke izabrane u američki Kongres.

Kao prakticirajuća muslimanka nosi hidžab i upravo je zbog nje izmijenjeno više od 180 godina staro pravilo koje je zabranjivalo nošenje pokrivala za glavu u dvorani Zastupničkog doma. Politički se zalaže za univerzalno zdravstveno osiguranje, povećanje minimalne plaće, borbu protiv klimatskih promjena i otpis studentskih dugova.

Istodobno je jedna od najglasnijih kritičarki Donalda Trumpa. Više puta optužila ga je za rasizam te tvrdila da sustavno potiče neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i muslimanima. Kritizirala je i djelovanjeimigracijske službe ICE, koje je opisivala kao „militariziranu kampanju zastrašivanja“.

Kritike Izraela i optužbe za antisemitizam

Mlada, glasna, muslimanka i progresivna političarka, Omar je u mnogočemu politička suprotnost Donaldu Trumpu. No njezini stavovi izazivali su prijepore i unutar Demokratske stranke. Posebno je poznata po oštroj kritici Izraela i američke politike prema Bliskom istoku. Više puta dovodila je u pitanje snažnu potporu koju Washington pruža Izraelu te je branila pokret BDS, koji zagovara bojkot, povlačenje ulaganja i sankcije protiv Izraela.

Kritičari joj zbog toga godinama predbacuju antisemitizam. Omar te optužbe odbacuje i tvrdi da je riječ o legitimnoj političkoj kritici izraelske politike i obrani slobode govora.

Republikanci su je početkom 2023. isključili iz Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma zbog ranijih izjava i objava na društvenim mrežama. Posebno je kritizirana njezina izjava iz 2021. godine u kojoj je djelovanje SAD-a i Izraela usporedila s postupcima talibana i Hamasa.

Optužbe bez kaznenih prijava

Politički protivnici već godinama pokušavaju povezati Omar s velikim korupcijskim skandalom u Minnesoti, gdje je tijekom pandemije iz programa prehrane za djecu nestalo oko 250 milijuna dolara. Omar se prethodno zalagala za ublažavanje pravila toga programa, a velik broj osuđenih sudionika afere dolazio je iz somalske zajednice u Minnesoti. To je njezinim kritičarima poslužilo kao argument za tvrdnje da je i sama povezana sa skandalom.

Međutim, američko pravosuđe protiv nje nikada nije pokrenulo kazneni postupak niti ju je optužilo za bilo kakvu nezakonitu aktivnost.

Posljednjih godina pojavile su se i optužbe da je prilikom useljavanja u SAD davala netočne podatke. Pojedini politički protivnici tvrde da je sklopila fiktivni brak s vlastitim bratom kako bi mu omogućila lakše dobivanje vize. Omar je te optužbe više puta odlučno odbacila.

Racija uoči izbora izazvala buru

Najnoviji sukob izbio je nakon pretresa njezine kuće u Washingtonu. Savezni agenti pretražili su dom zastupnice u okviru istrage povezane s njezinom imigracijskom dokumentacijom iz vremena kada je bila dijete. Omar tvrdi da je riječ o politički motiviranom zastrašivanju, dok brojni demokrati optužuju administraciju Donalda Trumpa da koristi državne institucije protiv političkih protivnika.

Posebne kritike izazvala je činjenica da se akcija dogodila svega nekoliko tjedana prije izbora za Kongres. Kritičari ističu da američko Ministarstvo pravosuđa tradicionalno izbjegava javne istražne radnje protiv kandidata neposredno uoči izbora kako ne bi utjecalo na izborni rezultat.

Bivši dužnosnici imigracijskih službi naveli su da su pretresi domova u ovakvim slučajevima iznimno rijetki te da su vlastima potrebni dokumenti uglavnom već dostupni kroz postojeće službene evidencije.

Nije na meti samo Omar

Trump posljednjih mjeseci ne napada samo Ilhan Omar. Česta meta njegovih istupa postao je i Abdul El-Sayed, demokratski kandidat za Senat iz savezne države Michigan.

Na jednom predizbornom skupu Donald Trump je izjavio da ga naziva „Mohamedom“, iako mu to nije ime, te ga opisao kao „radikalnog džihadista“. Istodobno nema javno dostupnih dokaza ni službenih saznanja koja bi El-Sayeda povezivala s ekstremizmom.

El-Sayed, liječnik školovan na Sveučilištu Oxford i bivši ravnatelj zdravstvene službe Detroita, također pripada progresivnom krilu Demokratske stranke. U kampanji često ističe da visoke cijene hrane, stanovanja i drugi problemi Amerikanaca nisu povezani s njegovim imenom ili podrijetlom, nego s političkim odlukama vlasti u Washingtonu.

Simbol širih političkih podjela

Sukob između Donalda Trumpa i Ilhan Omar odavno je prerastao osobni politički obračun. Za Trumpove pristaše ona predstavlja sve ono što odbacuju. Za mnoge na ljevici ona je primjer političarke koja se, unatoč izbjegličkom podrijetlu i stalnim napadima, uspjela probiti do samog vrha američke politike.

Zbog toga se rasprava o Ilhan Omar danas više ne vodi samo o jednoj zastupnici. Ona je postala simbol dubokih političkih, kulturnih i identitetskih podjela koje obilježavaju suvremene Sjedinjene Američke Države.

Sve su češća upozorenja da Rusija predstavlja prijetnju i za Njemačku. Predsjednik Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka Sinan Selen rekao je u ponedjeljak (12. listopada) u Berlinu da prikriveni napadi i pokušaji Rusije da destabilizira Njemačku i druge europske države „nisu prolazna pojava, nego dugoročno osmišljen hibridni napad“.

Prema Selenovim riječima, ruska prijetnja ne bi nestala ni završetkom rata u Ukrajini. „Rusija nastoji potpuno prekrojiti kartu Europe i redefinirati vlastitu ulogu u Europi i svjetskoj politici. Rusiju ćemo i dalje gledati kako provodi agresiju ne samo u Ukrajininego i na Baltiku, u Poljskoj, a prije svega i u Njemačkoj.“

Rusija je još uvijek zaokupljena ratom u Ukrajini

Ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt ovako opisuje trenutačnu prijetnju: „Naša zemlja nije u ratu, ali smo svakodnevno meta hibridnog ratovanja.“ Cilj Rusije nije vojno poraziti Njemačku, „nego nas politički i društveno oslabiti“.

Stručnjaci za sigurnost, međutim, nisu sigurni da je Rusiji doista stalo samo do političkog i društvenog utjecaja. Politolog Carlo Masala još je prošle godine na javnom servisu ARD rekao: „Rusija se priprema za veliki rat.“ Pritom nije mislio samo na kibernetički rat. S tom se procjenom slaže i glavni inspektor Bundeswehra Carsten Breuer, najviši vojni dužnosnik njemačkih oružanih snaga.

Rusija je još uvijek u velikoj mjeri zaokupljena ratom u Ukrajini. Ni glavni tajnik NATO-a Mark Rutte ne smatra da trenutačno postoji neposredna vojna prijetnja teritoriju Atlantskog saveza. Međutim, prema podudarnim procjenama vojnih stručnjaka, europskih obavještajnih službi i njemačkog Ministarstva obrane, Rusija će najkasnije do 2029. raspolagati ljudstvom i opremom potrebnima za vođenje konvencionalnog rata protiv NATO-a. Ruska vojna industrija radi punim kapacitetom, a Moskva planira povećati broj pripadnika oružanih snaga na 1,5 milijuna.

Stefan Meister, stručnjak za istočnu Europu iz Njemačkog društva za vanjsku politiku, smatra da je Rusiji u ovom trenutku stalo do nečeg drugog: „Mislim da Rusija trenutačno nije zainteresirana za izravan vojni sukob s NATO-om. Ona želi testirati NATO i pokazati njegove slabosti“, rekao je Meister za DW.

Vojni sukob izazvan pogreškom?

Primjer za to je neuspjeli pokušaj napada dronom s eksplozivom na ukrajinske transportne zrakoplove u zračnoj luci Leipzig/Halle u kolovozu. Preko Leipziga se doprema velik dio vojne pomoći Ukrajini. Njemačka vlada ubrzo je zaključila da iza tog pokušaja stoji Rusija te je to potom javno priopćila.

Stručnjak za sigurnost Nico Lange tada je za DW rekao da je bila velika sreća što eksploziv nije detonirao:

„Iskreno govoreći, to je bila čista slučajnost, a ne rezultat njemačkih obrambenih mjera.“ Zašto je na meti bila upravo Njemačka? „Mislim da je Njemačka oduvijek bila jedna od glavnih meta ruskog utjecaja i hibridnog ratovanja. Rusija smatra da je Njemačka ključna za europske odluke. Njemačka sada ima i vodeću ulogu u pružanju potpore Ukrajini“, rekao je Lange.

Nakon optužbi njemačke vlade uslijedilo je ljutito poricanje iz Moskve. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da su optužbe na račun Rusije „početak pravog rata“. Ipak, nije došlo do daljnje eskalacije.

Stefan Meister upozorava da uvijek postoji opasnost da situacija, nakon ruske provokacije i odgovarajućih protumjera, izmakne kontroli: „Možete slučajno srušiti zrakoplov koji želite potisnuti s njegove rute, pa da uslijedi reakcija druge strane. Ipak, ne mislim da Rusija trenutačno teži izravnom ratu, nego provokacijama, podjelama i širenju nesigurnosti među stanovništvom.“

AfD: Bez potpore Ukrajini ostalo bi više novca za Njemačku

Ne slažu se svi s procjenom da Rusija predstavlja prijetnju Njemačkoj, a neki vjeruju da se ta prijetnja može ukloniti. Političari, prije svega iz dijelova krajnje desne stranke Alternative za Njemačku (AfD), kao i iz lijevo-populističkog Saveza Sahra Wagenknecht, žele da Njemačka unatoč ratu u Ukrajini poboljša odnose s Rusijom, obnovi uvoz ruskih energenata i obustavi potporu Ukrajini.

Tino Chrupalla iz AfD-a početkom rujna je u kampanji uoči nekoliko pokrajinskih izbora rekao: „Ljudima je dosta te eskalacije prema Rusiji i milijardi koje se tamo bacaju, iako je to zapravo novac njemačkih poreznih obveznika.“

Poruka je došla do birača. AfD je na sva tri pokrajinska izbora u rujnu ostvario velik napredak. U Saskoj-Anhaltu osvojio je uvjerljivo najviše glasova i mogao bi u budućnosti predvoditi pokrajinsku vladu. To bi bio presedan u Njemačkoj.

Roderich Kiesewetter, stručnjak za sigurnost iz vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU), u razgovoru za DW odbacio je tvrdnju AfD-a i BSW-a da bi obustava pomoći Ukrajini donijela veću sigurnost i ostavila više novca za njemačku socijalnu politiku:

„Izdvajanja za obrazovanje, socijalnu politiku i infrastrukturu moguća su samo ako živimo u slobodi i demokraciji, a prije svega u sigurnosti. Onaj tko vjeruje da ćemo imati više novca za socijalne potrebe ako prestanemo podupirati Ukrajinu i pustimo Rusiju da radi što želi, grdno se vara ili dopušta da postane oruđe ruske propagande.“

Desetljeća pacifističkog načina razmišljanja

Zbog procjene o stupnju ugroženosti u tijeku je sveobuhvatna modernizacija Bundeswehra za koju se izdvajaju velika sredstva. Njemačka vojska, međutim, teško pronalazi dovoljan broj novaka za planirano povećanje broja pripadnika. Učenici prosvjeduju protiv obveznog služenja vojnog roka, kao što su donedavno demonstrirali tražeći odlučniju zaštitu klime.

Ministar obrane Boris Pistorius iz manjeg koalicijskog partnera Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) našao se na meti kritika i ljudi iz vlastite stranke kada je rekao da Njemačka mora postati „spremna za rat“. Mnogima je to zvučalo preratoborno.

Je li Njemačka pripremljena i za vojnu prijetnju? Stefan Meister smatra da nije: „Ni najmanje. Nije dobro pripremljena ni vojno, ni u području civilne zaštite, a ni stanovništvo nije mentalno spremno. To se vidi i po prosvjedima protiv obveznog vojnog roka i vojske, koji se i dalje održavaju, iako je Njemačkoj potreban obvezni vojni rok. Desetljećima smo odgajani u duhu pacifizma i navikli smo se na zonu komfora. Mislim da je otpornost društva vrlo ograničena, ali prije svega uopće nismo mentalno pripremljeni za rat niti smo spremni za njega.“

Kancelar Friedrich Merz i njegov CDU izloženi su sve većem političkom pritisku, prije svega s desna, da smanje potporu Ukrajini. Merz, međutim, stalno naglašava da će Njemačka nastaviti podupirati Ukrajinu dok je on kancelar. Kaže da je riječ i o sigurnosti Njemačke. Nedavno je ponovno boravio u Kijevu, gdje se zajedno s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim uvjerio u razmjere razaranja koje je izazvala Rusija.

To, međutim, znači i da će se ruska prijetnja nastaviti i dodatno pojačavati, kaže Stefan Meister iz Njemačkog društva za vanjsku politiku: „Mislim da ćemo vidjeti golem porast takvih napada, poput onoga u Leipzigu, kao i provokacija dronovima. Vidjet ćemo napade na infrastrukturu, a možda i na pojedine ljude iz vojno-industrijskog kompleksa. Mislim da je to stvarna i konkretna opasnost za Njemačku u nadolazećim mjesecima.“

Manje od sedam dana uoči parlamentarnih izbora u Srbiji, zakazanih za 25. listopada, jedno od pitanja koje se postavlja jest tko je od dvaju najvećih favorita na izborima, „Studentska lista - Studenti pobjeđuju” ili „Aleksandar Vučić - Ujedinjena Srbija”, uspio pridobiti neodlučne birače i koliko bi oni mogli odrediti ishod izbora.

Izvršni direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI) Zoran Gavrilović za DW procjenjuje da u Srbiji u ovom trenutku ima između 11 i 16 posto neodlučnih birača, što je oko 800.000 ljudi.

Među njima su oni koji ne znaju hoće li uopće izaći na glasanje i oni koji znaju da će glasati, ali još ne znaju za koga.

Glavni cilj kampanja - (ne)izlaznost

Ipak, Gavrilović ne vjeruje da je glavni cilj kampanje Ujedinjene Srbije, odnosno Studentske liste, pridobivanje neodlučnih birača.

„Cilj Studentske liste (i njihove kampanje Od vrata do vrata) jest što veća izlaznost, a cilj vlasti, odnosno Srpske napredne stranke, što manja izlaznost jer je Aleksandar Vučić izbore dobivao uz izlaznost koja ne prelazi 58 posto.”

On podsjeća da je najniža izlaznost bila 2012. godine na predsjedničkim izborima, kada je Tomislav Nikolić u drugom krugu pobijedio, a na biračka mjesta izašlo je oko 46 posto birača.

„Zato režim putem ove neoradikalske kampanje pokušava zastrašiti građane i na dan izbora ih zadržati kod kuće.”

Kako bi se stvorio ambijent u kojem će biračko tijelo Srpske napredne stranke, koje je disciplinirano, izaći na izbore, a mladi, odnosno studentska populacija, ostati kod kuće, Ujedinjena Srbija služi se, precizira Gavrilović, „govorom mržnje, etiketiranjem protivnika i cenzurom u medijima”.

Sve manje neopredijeljenih

Konzultantica za izborne kampanje koja je doktorirala na temu političkih komunikacija i kampanja Ana Stojiljković skreće pozornost na to da je u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa neodlučnih birača u Srbiji bilo vrlo malo.

„Nakon ove dvije godine prosvjeda, sukoba i političkih napetosti, za očekivati je da ih je sve manje. Živimo u zemlji u kojoj su se i prijateljstva i obitelji podijelile po političkoj liniji, i u takvoj je atmosferi teško ostati neopredijeljen, čak i ako nemate snažna politička uvjerenja.”

Zato kaže da je „preuzimanje tuđih birača teško zbog izražene polarizacije te da se akteri usredotočuju na zadržavanje svojih i obeshrabrivanje birača suparničkih aktera”.

Posljednji dani kampanje

Ana Stojiljković ocjenjuje da su u kampanji Studentske liste dominirale poruke „nade i optimizma”, dok je Ujedinjena Srbija uglavnom slala poruke „straha i stabilnosti”. Dodaje da će sve to u posljednjim danima kampanje biti u porastu.

„Studentska lista imala je fazu predstavljanja liste, koja na određenim kanalima i dalje traje, te uvjeravanja birača da ima najbolje i najstručnije ljude koji zemlju mogu popraviti, demokratizirati i oporaviti.”

Ona ističe i da su poruke Studentske liste bile „usmjerene i na same studente koji trebaju osigurati osjećaj povjerenja i probuditi entuzijazam građana”.

„Postoji i onaj ‘informativni’ dio kampanje koji podsjeća na afere i pogreške vlasti te na njezinu koruptivnu, nasilnu i nestručnu prirodu. S druge strane, Srpska napredna stranka vodi snažnu kampanju diskreditacije protivnika (i studenata, sveučilišta, pojedinaca s liste i institucija koje trebaju nadzirati izborni proces i vlast općenito).

Srpska napredna stranka ima i pozitivnu kampanju”, kaže Stojiljković, „u kojoj tvrdi da su oni jedini jamac stabilnosti i napretka društva, osobito gospodarstva”.

„Sve dobiva na intenzitetu u posljednjim danima. SNS je bio suzdržaniji u odnosu na prethodne izborne cikluse jer su ovo izbori u kojima im intenzivna mobilizacijska kampanja nije bila u interesu. Kampanja sada ulazi u završnicu pa očekujem da će u posljednjim danima sve biti u porastu - i oglašavanje i nastupi i skupovi. To će svakako u određenoj mjeri utjecati na mobilizaciju.”

Kaže i da bi na neodlučne birače, „ako ih još ima, svijest o neizvjesnosti izbora i važnosti svakog glasa mogla imati najveći utjecaj”.

„Ipak, u ovoj situaciji s daljnjim gušenjem neovisnih medija, upitno je koliko će do birača u posljednjih tjedan dana stizati takve vijesti i to treba imati na umu”, naglašava Stojiljković.

Teme za neodlučne birače

Odgovarajući na pitanje koje bi teme najviše mogle utjecati na konačnu odluku neodlučnih birača, Stojiljković odgovara da osim svijesti o neizvjesnosti izbora na njih mogu utjecati eventualne „nove afere i otkrića”.

„Također, izravni apeli, pozivi i posjeti biračima mogu donijeti veću izlaznost, više nego neka određena tema.”

Gavrilović objašnjava da se iz istraživanja javnog mnijenja može zaključiti da su teme koje su važne biračima Srpske napredne stranke povezane „s plaćama, cestama, stabilnošću i određenom vrstom neutralne politike Srbije”.

S druge strane, dodaje izvršni direktor BIRODI-ja, „za one koji bi glasali za Studentsku listu prioritetne teme su vladavina prava i borba protiv korupcije”.

„Ono što vidimo jest da Vučić ne govori mnogo o Kosovu, a još manje o borbi protiv korupcije. Dakle, od srpskog Eliota Nessa danas je postao netko tko u kampanji nije rekao ni riječ o borbi protiv korupcije.”

Gavrilović ocjenjuje da Vučić od studenata traži odgovor na temu Kosova.

„Vučić zapravo izaziva studente tražeći njihov odgovor. Studenti su sa svoje strane rekli što je njihov program za Kosovo, ali ne ulaze u njegovu razradu. Ipak, studenti tu imaju prostor, a to je pokazati da je Aleksandar Vučić mnogo toga učinio kada je riječ o kosovskoj neovisnosti.”

Kada je riječ o Europskoj uniji, Gavrilović kaže da istraživanja BIRODI-ja pokazuju kako je za građane Srbije pitanje članstva u EU na nižem mjestu prioriteta.

„Srbija je urušena u posljednjih 14 godina; njezina državnost dovedena je u pitanje. Kada kažem državnost, prije svega mislim na vladavinu prava, integritet institucija te slobodan i demokratski javni prostor. Građanima su prije svega važni socijalna država, vladavina prava i borba protiv kriminala i korupcije.”

Gavrilović vjeruje da se kampanje dvaju favorita na izborima neće mnogo mijenjati u posljednjem tjednu kampanje, ali da će Ujedinjena Srbija pokušati još više „diskreditirati drugu stranu”.

„Mislim da će Ujedinjena Srbija u posljednjem tjednu kampanje ići na ono što bi se nogometnim rječnikom reklo klizećim startovima, da će biti puno prekršaja i da će se pokušati diskreditirati druga strana. Od 11 do 16 posto neopredijeljenih birača, neki će u posljednjem tjednu donijeti odluku hoće li glasati.”

Ipak, još jednom naglašava da je, imajući u vidu referendumsku atmosferu u Srbiji, prava bitka - bitka za izlaznost.

„Dakle, to je pokazatelj koji će nam reći tko će pobijediti na izborima”, zaključuje za DW Zoran Gavrilović.

Kad je Robert Fico u svibnju sjedio nasuprot Vladimiru Putinu u Kremlju (naslovna fotografija), slovački premijer rekao je da bi odnosi između njihovih zemalja trebali biti prošireni i izvan opskrbe energijom.

On je rekao ruskom predsjedniku da su već poduzeti koraci za vraćanje vojnih atašea u njihova veleposlanstva. Pet mjeseci kasnije, aranžman sada poprima konkretniji oblik.

Slovačka je poslala dva vojna časnika - brigadnog generala Slavomira Staviarskog i njegovog zamjenika, pukovnika Iva Gahira - u Moskvu i uskoro se primiti ruskog vojnog atašea u Bratislavi, obnavljajući vojno-diplomatsko predstavništvo prvi put od ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022.

Što Slovačka dobiva?

Taj potez izazvao je kritike oporbenih političara koji postavljaju pitanje što Slovačka time dobiva. Oni upozoravaju da bi Rusija mogla iskoristiti taj dogovor za jačanje svojih obavještajnih operacija. „Jedan dodatni vojni ataše ne mijenja bitno tu širu sliku, glavni značaj imenovanja je politički signal koji se šalje“, rekao je za DW Martin Poliacik, bivši slovački zastupnik povezan s oporbenom strankom Progresivna Slovačka.„Saveznici NATO-a trebali bi biti zabrinuti i zbog aktivnosti novog časnika i zbog političkog okruženja u kojem će djelovati“, nastavio je.

O imenovanjima je 8. listopada izvijestila slovačka web stranica Aktuality.sk. Oba časnika nalaze se na popisu vojnih diplomata koji služe u inozemstvu koje je objavilo slovačko Ministarstvo obrane. Prema javnoj televiziji STVR, Staviarsky je u Moskvi od početka kolovoza.

U međuvremenu, oporbeni stručnjaci za obranu koje citira Aktuality.sk, govore o da je novi ruski časnik Maksim Verezan. On je dobio slovačko odobrenje, prema oporbenim izvorima koje navodi web stranica, ali još nije naveden među akreditiranim vojnim atašeima. Aktuality.sk navodi da Ministarstvo obrane nije odgovorilo na njihovo pitanje kada bi Verezan trebao stići u Bratislavu.

Strah od špijunaže i dezinformacija

Ta je mogućnost oživjela sjećanja na rusku špijunsku aferu od prije nekoliko godina u koju je bio umiješan Sergej Solomasov, zamjenik vojnog atašea ruskog veleposlanstva u Bratislavi.

Solomasov je 2021. godine snimljen kako vrbuje Bohuša Garbara, suradnika proruske internetske stranice Hlavné správy, te mu predaje novac. Solomasov je godinu kasnije protjeran iz Slovačke. Garbar je naknadno osuđen zbog špijunaže i primanja mita.

Stručnjaci iz redova oporbe rekli su za Aktuality.sk da će slovački ataše u Moskvi biti pomno praćen i da će dobivati malo korisnih informacija, dok će recipročno rusko slanje olakšati špijunažu u Slovačkoj. Oni upozoravaju da bi novi časnik mogao provoditi operacije utjecaja i dezinformiranja, dovodeći u pitanje što bi Slovačka dobila zauzvrat.

Vlada brani taj potez

Slovačka vlada i njezini pristaše opravdali su obnovu kontakata kao način prikupljanja informacija i održavanja diplomatskog predstavništva.U priopćenju koje je prenijela slovačka javna radiotelevizija STVR, slovačka vojna obavještajna služba navela je da je uloga Staviarskog bila procjenjivati ​​sigurnosnu i vojno-političku situaciju te izvještavati Ministarstvo obrane.

Richard Glück, član Ficove stranke Smer i predsjednik parlamentarnog Odbora za obranu i sigurnost, ukazao je na prisutnost američkih, britanskih i francuskih vojnih diplomata u Moskvi. „Gubili smo mnogo informacija”, rekao je Glück za STVR, ustvrdivši da je ukidanje slovačke vojno-diplomatske prisutnosti u Moskvi bila pogreška.

„Vrlo ozbiljan korak”

Za umirovljenog general-pukovnika Pavela Macka, međutim, ključne su okolnosti u kojima su prethodni kontakti prekinuti. „Ovo je vrlo ozbiljan korak koji je poduzela Ficova vlada”, rekao je Macko, bivši zamjenik načelnika Glavnog stožera slovačkih oružanih snaga i nekadašnji slovački general s najvišim činom u zapovjednim strukturama NATO-a. „Ništa se nije promijenilo (od 2022.), upravo suprotno”, dodao je on.

„Neprijateljske aktivnosti Rusije nastavljaju se intenzivirati u Slovačkoj i regiji. Ruski agresorski rat protiv Ukrajine nastavlja se visokim intenzitetom, kao i neprijateljske hibridne aktivnosti usmjerene protiv Slovačke i njezinih susjeda”, rekao je Macko.Ukazao je na spriječen pokušaj podmetanja požara u tvornici dronova u vlasništvu Ukrajinaca u istočnoj Slovačkoj te na sumnje da su incidenti u Münchenu i Leipzigu povezani s ruskim operacijama koje se provode iz Slovačke.

Macko je također upozorio da bi politički utjecaj na slovačke obavještajne službe i proruska politika vlade mogli dodatno naštetiti razmjeni obavještajnih podataka i povjerenju među saveznicima, unatoč prisutnosti „znatnog broja vrlo profesionalnih i pouzdanih časnika”.

Pogled usmjeren na izbore iduće godine?

Martin Poliacik je u međuvremenu izjavio kako sumnja da se iza odluke o ponovnom uvođenju dužnosti vojnih atašea kriju politički motivi, a ta odluka dolazi u trenutku kada premijer Fico procjenjuje svoje izglede za ponovni izbor iduće godine.

„(Ficova) najbolja prilika za izgradnju uvjerljive priče za predstojeće izbore jest tvrdnja da nas svi ostali uvlače u rat, dok jedino on želi mir”, rekao je Poliacik za DW.

„Vjerujem da će tvrditi kako je upravo on u najboljem položaju za razgovor s Putinom o okončanju rata te da to zahtijeva iznimno blizak odnos s njim”, nastavio je, dodavši da je Fico nastojao ne isticati veliku ulogu slovačkih proizvođača oružja u opskrbi Ukrajine streljivom. Streljivo se isporučuje na temelju komercijalnih ugovora, a ne kao vojna pomoć slovačke vlade.

I Poliacik pravi razliku između formalnih obveza Slovačke i povjerenja u njezino političko vodstvo. Prema njegovu mišljenju, zapadni su se partneri naviknuli na Ficovo ponašanje.

„Slovačka formalno ispunjava svoje obveze prema NATO-u”, nastavio je. „Formalno ispunjavanje obveza samo po sebi ne rješava pitanje političkog povjerenja”, dodao je Poliacik. On zaključuje: „Predvidljivost, međutim, nije isto što i pouzdanost.”

Ruanda će od 2030. postati domaćin utrka Formule 1, čime će se najprestižnije automobilističko natjecanje vratiti na afrički kontinent nakon gotovo 40 godina.

Nova staza trebala bi biti izgrađena u okrugu Bugesera pokraj međunarodne zračne luke u Kigaliju, čiji je većinski suvlasnik Qatar Airways - ujedno i jedan od sponzora Formule 1.

Za brojne ljubitelje automobilizma u Africi riječ je o povijesnom trenutku. "Za mene kao Afrikanku iznimno je važno da se to događa upravo sada i za mog života. Posljednja utrka na Kyalamiju održana je prije nego što sam se rodila. Presretna sam što se Formula 1 vraća na naš kontinent", rekla je južnoafrička voditeljica Nqobile Khwezi za Sky Sports.

U Formuli 1 također naglašavaju potencijalni značaj projekta za cijeli kontinent. "Kroz ovu utrku imamo priliku inspirirati više od 100 milijuna navijača Formule 1 diljem Afrike. Vjerujemo da sport može biti snažna sila pozitivnih promjena", poručili su iz Formule 1 za portal The Athletic.

Ruanda se reklamira kroz sport

Ulazak Formule 1 u Ruandu nastavak je dugogodišnje strategije predsjednika Paula Kagamea da sport koristi kao sredstvo međunarodne promocije zemlje.

Ruanda je posljednjih godina ulagala u europski nogomet, NBA ligu i druge velike sportske projekte. Zemlja je svojedobno bila i sponzor Bayerna iz Münchena kroz turističku kampanju "Visit Rwanda". Međutim, nakon kritika navijača i dijela medija njemački klub prošle je godine prekinuo komercijalni dio suradnje.

Kritičari već godinama Kagameove sportske projekte opisuju kao pokušaj popravljanja međunarodnog imidža države kroz sport, odnosno kao sportsko pranje ugleda. Dolazak Formule 1 zato je ponovno otvorio pitanje ljudskih prava u toj istočnoafričkoj zemlji.

Lewis Mudge iz organizacije Human Rights Watch upozorava da nije dovoljno govoriti samo o mogućim gospodarskim koristima projekta. "Možda će ovaj projekt imati pozitivne gospodarske i društvene učinke za Afriku, ali treba biti realan kada je riječ o stanju u samoj Ruandi", rekao je za DW.

Human Rights Watch navodi kako je još u veljači 2025. od Formule 1 zatražio objašnjenje na koji način organizacija procjenjuje i ublažava moguće posljedice za ljudska prava u zemljama koje žele ugostiti utrku.

Kakav je to režim u Ruandi?

Prema Mudgeu, Formula 1 ne bi smjela odobriti održavanje utrka dok prethodno ne razmotri sve posljedice koje takav projekt može imati. On također optužuje Ruandu da je i ranije koristila velike sportske događaje kako bi skrenula pozornost s problema ljudskih prava te upozorava na ulogu zemlje u sukobu na istoku Demokratske Republike Kongo.

Sličnog je stajališta i Mohamed Keita: "Formula 1 se već odavno trebala vratiti u Afriku. Nema opravdanja da drugi najveći kontinent na svijetu puna tri desetljeća nije imao niti jednu utrku", rekao je Keita za DW.

No odmah dodaje da je izbor domaćina "izrazito sporan": "Ruanda je brutalna diktatura. Ruandski režim djelomično je pod američkim sankcijama zbog aktivnosti u istočnom Kongu. Vlasti podupiru oružanu skupinu koju se povezuje sa silovanjima, masakrima i pljačkom prirodnih bogatstava", tvrdi Keita.

„Mi ćemo dobiti Formulu i prije”

Formula 1 već ima dugu povijest na afričkom kontinentu.

Prva afrička utrka održana je 1958. u Maroku, dok je posljednja utrka na afričkom tlu vožena 1993. na stazi Kyalami pokraj Johannesburga. Brojne utrke iz ranijih desetljeća bile su zasjenjene politikom apartheida u tadašnjoj Južnoafričkoj Republici.

Iako je Ruanda osigurala ugovor od 2030., u Južnoafričkoj Republici uvjereni su da će Formula 1 doći i prije toga. Nakon objave dogovora ruandskom je vodstvu čestitao i južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa. "Ovaj ugovor potvrda je sposobnosti ruandskog naroda, ali i našeg kontinenta u cjelini", poručio je.

Ministar sporta Gayton McKenzie također je pozdravio ruandski uspjeh, ali je pritom ustvrdio da će njegova zemlja "dobiti Formulu 1 i prije 2030. godine".

Za razliku od Ruande, Južnoafrička Republika već raspolaže stazom i velikim dijelom potrebne infrastrukture, pa bi organizacija utrke ondje zahtijevala znatno manje ulaganja.

Velika prilika za novu generaciju

Povratak Formule 1 mogao bi imati i dugoročan učinak na razvoj sporta u Africi.

Automobilizam je i dalje jedno od najmanje raznolikih sportskih okruženja na svijetu, posebno kada je riječ o vozačima, inženjerima i vodećim ljudima momčadi.

Stručnjakinja za organizaciju velikih sportskih događaja Kamilla Swart-Arries smatra da Formula 1 može imati mnogo širi društveni učinak. "Organizacija utrke može potaknuti zanimanje za STEM područja, tehnologiju, inženjerstvo i znanost. Može nadahnuti mlade ljude, osobito djevojke i žene. Ako će utrka služiti i tim ciljevima, onda podržavam Formulu 1 u Africi", kaže ona.

Povratak Formule 1 mogao bi potaknuti i veća ulaganja u afrički sport općenito. Mohamed Keita smatra da bi Formula 1 trebala otići korak dalje i ozbiljnije ulagati u razvoj afričkih vozača i stručnjaka.

"Formula 1 može učiniti mnogo dobra ako doista želi razvijati sport u Africi. No Ruanda u ovom trenutku nema previše smisla osim ako je cilj koristiti sport za korist jednog diktatora i promovirati slikoviti krajolik zemlje", tvrdi.

Posebno ističe i gospodarski paradoks projekta. "Najskuplji sport na svijetu dolazi u jednu od najsiromašnijih država svijeta. Ruanda se redovito nalazi među 25 najmanje razvijenih zemalja prema kriterijima UN-a."

Povratak Formule 1 na afričko tlo nesumnjivo je važan trenutak za cijeli kontinent. No uz velika očekivanja dolaze i ozbiljna pitanja o ulozi sporta u politici, stanju ljudskih prava i stvarnim koristima koje će stanovnici Ruande imati od ovog prestižnog projekta.

Nakon velikog pada broja samoubojstava, u Njemačkoj sad opet brzo raste broj očajnika. Svakog dana 28 osoba podigne ruku na sebe – većinom muškarci i osobito osobe negdje pred mirovinom.

U Njemačkoj i dalje više ljudi počini samoubojstvo nego što ih ukupno pogine u prometnim nesrećama, izgubi život u nasilju ili umre od posljedica upotrebe ilegalnih narkotika.

Prema aktualnim podacima, tijekom 2025. godine u Njemačkoj je samoubojstvo počinilo 11.334 ljudi. To je 964 slučaja ili 9,3 posto više nego godinu prije.

Koje su skupine posebno pogođene?

Od svih pojedinačnih skupina daleko najveći broj samoubojstava počinili su stariji muškarci rođenih negdje u šezdesetima. Još uvijek ima takvih slučajeva očaja i među mladima koji se ne osjećaju doraslima izazovima života, ali zapravo najveći porast bilježi se među osobama između 55. i 65. godine života. Nakon toga broj slučajeva opada, da bi ponovno rastao među osobama u dobi od 80 do 90 godina.

U svim dobnim skupinama muškarci znatno češće počine samoubojstvo nego žene. Prošle godine 69,2 posto svih samoubojstava odnosilo se na muškarce. Ipak, posljednjih godina broj samoubojstava raste ponajprije među ženama.

500 ljudi svakoga dana pokuša počiniti samoubojstvo

Prema procjenama Nacionalnog programa za prevenciju samoubojstava, više od 100.000 ljudi godišnje pokuša počiniti samoubojstvo. Zaklada za pomoć oboljelima od depresije procjenjuje da je riječ o oko 500 osoba dnevno.

U Njemačkoj broj samoubojstava raste već četvrtu godinu zaredom. Na sreću, to ipak nije brojka koja bi značajnije promijenila ukupnu statistiku uzroka smrti: to je negdje oko 1,1%.

Statistika govori kako je broj samoubojstava u Njemačkoj sustavno padao gotovo četiri desetljeća: mračna godina je bila 1981. kad je bilo 18.825 slučajeva, ali od onda je sustavno padala da bi ih 2021. bilo 9.215. Ali onda se trend opet promijenio i opet raste.

Raste i broj pomoći u samoubojstavu

Njemačko Društvo za humano umiranje priopćilo je da je usluge organiziranih pružatelja pomoći pri umiranju koristilo 1.287 muškaraca i žena, što čini 11,4 posto svih samoubojstava u Njemačkoj. Takva "pomoć” je u Njemačkoj i dalje sporna: osnova je odluka njemačkog Saveznog ustavnog suda iz 2020. koja kaže kako svaka osoba ima pravo oduzeti si život ako je to plod njegove slobodne volje, bez vanjskog pritiska i nije posljedica teške depresije.

To zapravo nije samo po sebi razumljivo: u mnogim državama je suicid tretiran kao krivično djelo, ne samo u zemljama poput SSSR-a nego i u Velikoj Britaniji sve do 1961. No i ta odluka njemačkog suda nipošto ne znači da netko drugi smije, čak i na njegov zahtjev, oduzeti mu život – kao što je to u određenoj mjeri moguće u Nizozemskoj ili Belgiji. To u ovoj zemlji jedino znači da mu se može osigurati sredstvo i pružiti mu pomoć, ali sam čin osoba smije jedino učiniti sama.

No toga je previše, misli Zaklada za pomoć oboljelima od depresije i prevenciju samoubojstava. Upravo od godine te odluke Ustavnog suda je broj takvih samoubojstava porastao za 32 posto.

Zašto ljudi dižu ruku na sebe?

To je rijetko jednostavno odgovoriti i stručnjaci ističu da iza samoubojstava gotovo uvijek stoji više međusobno povezanih čimbenika. Niti jedan pojedinačni događaj, kao ni sama prisutnost psihičke bolesti, nisu sami po sebi presudni.

Suicid je krajnja točka složenog i duboko kriznog procesa u kojem osoba na kraju više ne vidi izlaz, niti je u stanju prihvatiti pomoć. Zato je izuzetno važno pomoći takvim osobama prije nego što dobiju dojam kako nema izlaza.

Mogućih situacija kad netko može početi razmišljati o takvom očajničkom činu ima mnogo: gubitak posla, financijska nesigurnost i siromaštvo, traumatična iskustva, gubitak bliskih osoba, povlačenje iz društvenog života, socijalna izolacija...

Što se zna o ljudima koji razmišljaju o samoubojstvu?

Istraživanja pokazuju kako su osobe prije počinjenog samoubojstva često doista tražile liječničku pomoć, ali nisu stekli dojam kako im "itko” može pomoći u njihovim problemima. Isto tako, tim osobama je teško uopće i reći glasno liječniku ili terapeutu do koje mjere su na rubu svoje izdržljivosti. S jedne strane je to tabu koji još uvijek nije prihvatljiv, a možda su i svjesni kako liječnik ili terapeut tu ne samo da ima tu mogućnost, nego je prisiljen djelovati: sudskom odlukom se takva osoba može smjestiti u odjel psihijatrije i bez njegove volje, a tamo pokušati psihofarmacima ublažiti njenu depresiju.

Zapravo takvim osobama mnogo više pomaže razgovor s osobom od povjerenja. Mnogi strahuju da ih se neće shvatiti ozbiljno, da će izgubiti društvene kontakte, biti proglašeni psihičkim bolesnicima ili prisilno liječeni. Nerijetko vjeruju i da ih nitko ne može razumjeti niti im pomoći.

Što uopće reći takvim ljudima?

Njemačka zaklada za pomoć oboljelima od depresije naglašava da svaku najavu samoubojstva treba shvatiti ozbiljno.

Izjave poput: „Ništa više nema smisla“ mogu biti znak ozbiljne ugroženosti. Stručnjaci savjetuju prijateljima i članovima obitelji da se ne ustručavaju postavljati dodatna pitanja.

Istodobno preporučuju suzdržavanje od dobronamjernih, ali pojednostavljenih savjeta poput "ma ništa to nije” i "bit će već bolje”. Najviše mogu pomoći poruke poput: „moraš znati da si meni izuzetno važan”, „pokušavam razumjeti kroz što prolaziš" ili „proći ćemo kroz ovo zajedno: kako je tebi, bit će i meni".

Što društvo može učiniti?

S jedne strane – malo. Naše društvo je i previše opsjednuto uspjehom i premalo pažnje polaže na one koji ne uspjevaju držati taj korak. S druge strane – može veoma mnogo. Osobito neposredna okolina može i mora obratiti pažnju na takvu osobu. Samoubojstvo, najprije mlađih je uvijek i posljednji krik i kritika osjećaja bezdušnosti njegove okoline, svojevrsna "kazna”.

A ona doista boli: Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da svako samoubojstvo izravno pogađa prosječno oko šest bliskih rođaka i prijatelja. Posljedice, međutim, često pogađaju i širi krug ljudi, uključujući kolege, školske prijatelje, liječnike, terapeute, policajce, vatrogasce i svjedoke takvih događaja.

U starijoj dobi to je osjećaj beskorisnosti, a i to je nešto što ta osoba doživljava od svoje okoline. Već i najmanji izraz ljubaznosti može promijeniti gotovo sve.

A onda je tu i čitav sustav zdravstvene zaštite: nikad nije previše upozoravati niti zdravstvene i socijalne radnika da ozbiljno shvate taj problem.

Njemačko ministarstvo zdravstva u kolovozu je predstavilo nacrt zakona o prevenciji samoubojstava. Kritičari smatraju da predložene mjere nisu dovoljne. Riječ je o oko 1,4 milijuna eura sredstava za koje Njemačka zaklada za zaštitu pacijenata smatra kako je to daleko od potrebnog.

Gdje se može potražiti pomoć?

Prva adresa je obiteljski liječnik koji po potrebi može pacijenta uputiti psihoterapeutu ili psihijatru.

I u Hrvatskoj ima već mnogo savjetovališta za osobe koje muče takve misli i mnoga su dostupna telefonom u bilo koje doba, poput Plavog telefona, Psihološkog centra TESA, a tu je i Centar za krizna stanja i prevenciju suicida (KBC Zagreb - telefon 01 2376 335)

Christoph Arens

Apartman s klimom, televizorom, čak i sa simulatorom za golf... Tako si jedva netko zamišlja boravak u zatvoru. Pa ipak, upravo su takvi luksuzni apartmani prošli mjesec otkriveni zatvoru Cibinong u blizini Jakarte tijekom nenajavljenog nadzora koji je proveo indonezijski pučki pravobranitelj.

Istražitelji su pronašli više od deset takvih luksuznih stambenih jedinica, opremljenih hladnjacima, sofama i zasebnim prostorima za boravak. Navodno se gradio i fitness-centar.

Naravno da je to otkriće otvorilo pitanje, jesu li zatvorenici plaćali povlašteni tretman – i kome.

Smjesta je suspendirano pet zatvorskih službenika, dok je upravitelj zatvora smijenjen 5. listopada. Nadležni su dali srušiti deset neovlašteno izgrađenih objekata i poduzele dodatne stegovne mjere protiv zatvorskog osoblja.

Slični skandali diljem tog dijela Azije

To nije prvi skandal luksuza u zatvorima. Indonezije Istražitelji Povjerenstva za suzbijanje korupcije već su 2018. otkrili da su imućni zatvorenici u zatvoru Sukamiskin u Bandungu živjeli u smještaju koji je više nalikovao privatnim apartmanima.

Slični skandali zabilježeni su i drugdje u jugoistočnoj Aziji. Nadležne službe na Tajlandu prošlog su studenoga istraživale optužbe da su kineski zatvorenici u istražnom zatvoru u Bangkoku imali posebne povlastice, uključujući pristup VIP salonu.

I u Maleziji se opetovano pojavljuju optužbe o povlaštenom tretmanu zatvorenika povezanih s političkim krugovima. Najnoviji indonezijski skandal potaknuo je nove pozive na neovisne inspekcije malezijskih zatvora.

„Baš kao i izvan zatvora, novac i utjecaj predstavljaju svojevrsni kapital unutar zatvorskog sustava. Moćni zatvorenici u pravilu ne gube svoje bogatstvo i često zadržavaju snažne veze s utjecajnim ljudima”, rekao je za DW Iwa Maulana iz Centra za istraživanje pritvorskih ustanova (Center for Detention Studies, CDS) u Indoneziji.

„Kada pojedini zatvorenici dobivaju drugačiji tretman zbog svojih financijskih mogućnosti i utjecaja, to pokazuje da - kao i izvan zatvora, identitet osobe utječe na način na koji se prema njoj postupa, čak i unutar zatvorskih zidova.”

Jedni u luksuzu, drugi kao sardine

Prenapučeni zatvori i kronični nedostatak resursa također otvaraju prostor za korupciju. Prema službenim podacima, u indonezijskim pritvorskim ustanovama krajem rujna bilo je oko 279.000 osoba premda je regularni zatvorski kapacitet približno 154.000 mjesta.

I tajlandski zatvori su kronično prenapučeni. Prema podacima World Prison Brief, krajem 2025. u njima je bilo oko 301.000 zatvorenika, odnosno oko 21 posto više od službenog kapaciteta.

Korupcija u zatvorskim upravama odražava i šire probleme upravljanja državom, pri čemu se zemlje jugoistočne Azije redovito nalaze pri dnu godišnjeg Indeksa percepcije korupcije organizacije Transparency International.

Ondje gdje mito i političke veze već utječu na funkcioniranje javnih službi, zatvorski službenici mogu imati slične poticaje da povlašteni tretman zamjenjuju za novac ili usluge.

„Korupcija i političko upletanje mogu objasniti pojedine slučajeve”, rekao je za DW Nasrul Ismail, kriminolog sa Sveučilišta Bristol koji je nedavno proveo opsežno istraživanje upravljanja zatvorima u Maleziji, Tajlandu i na Filipinima.

„Kada se odluke donose iza zatvorenih vrata, uz ograničenu transparentnost o tome tko dobiva što i zašto, otvara se prostor da osobne veze i novac utječu na tretman zatvorenika.”

Za baš sve se mora - platiti

No Ismail smatra da je problem daleko veći od relativno malog broja bogatih zatvorenika koji uživaju izvanredne povlastice.

Diljem jugoistočne Azije mnogi zatvorenici ovise o financijskoj pomoći svojih obitelji za svakodnevne potrepštine koje bi trebali, ali ne dobivaju u zatvoru.

Ismail kaže da siromašniji zatvorenici često ovise o novcu koji im rodbina uplaćuje na račune zatvorskih kantina kako bi mogli kupiti hranu, pitku vodu i higijenske potrepštine.

„To se razlikuje od slučajeva u kojima bogati zatvorenici dobivaju luksuzan smještaj, ali oba primjera pokazuju kako se šire društvene nejednakosti mogu preslikati i unutar zatvorskog sustava kroz različite institucionalne mehanizme. Ondje gdje se ne jamče minimalni standardi, pristojni životni uvjeti ovise o resursima i vezama koje zatvorenici imaju”, sažima Ismail.

„Temeljni problem nije samo u tome dobivaju li bogati zatvorenici posebne povlastice, nego zašto su pristup osnovnoj skrbi i humano postupanje uopće toliko nejednako raspoređeni.”

Već i činjenica što se takvi skandali stalno ponavljaju ukazuje kako i smjene dužnosnika i rušenje neovlaštenih objekata neće ništa promijeniti ako ih ne prate šire institucionalne reforme.

Reforme, ali i reforma kazni

Jedno od mogućih rješenja jesu neovisne inspekcije. Pravila Nelsona Mandele Ujedinjenih naroda predviđaju redovite unutarnje kontrole i vanjski nadzor tijela neovisnih o zatvorskim upravama.

Veća transparentnost oko smještaja zatvorenika, premještaja, medicinske skrbi i stegovnih odluka također bi otežala prikrivanje povlaštenog tretmana.

Više zatvorskog prostora, bolje osposobljavanje osoblja i zaštita onih koji se usuđuju javiti nepravilnosti bi mogli također ograničiti mogućnosti za korupciju.

No istraživač CDS-a Maulana smatra da je za stvarne promjene potrebna mnogo temeljnija reforma kaznenopravnog sustava: „Sadašnji sustav zatvor prvenstveno smatra glavnim oblikom kažnjavanja, zbog čega se tijela kaznenog progona često odlučuju za zatvorsku kaznu kod svih vrsta zakonskih prekršaja.” To neminovno dovodi do prenapučenosti, a onda i otvara prostor za korupciju.

„Ključno je snažnije provoditi alternativne sankcije i druge mjere koje ne uključuju oduzimanje slobode”, smatra Maulana.

Za vrijeme korone se - moglo

Iako zatvorske vlasti ne mogu ukloniti društvene nejednakosti koje postoje izvan zatvora, Ismail ističe da su vlade jugoistočne Azije već pokazale „znatnu sposobnost” djelovanja u izvanrednim okolnostima unutar kaznenih institucija.

Tijekom pandemije korone, vlade su brzo obuzdale širenje zaraze u zatvorskim ustanovama i spriječile njezino prelijevanje na širu populaciju. No takve intervencije rijetko dovode do trajnih poboljšanja životnih uvjeta zatvorenika.

Ismail taj fenomen opisuje kao „selektivni državni kapacitet”, pri čemu su „vlade pokazale znatnu sposobnost djelovanja kada su zatvorske epidemije prijetile javnom zdravlju izvan zatvora, ali nisu uspjele dugoročno održati usporediva poboljšanja u svakodnevnoj dobrobiti zatvorenika”.

Sličan obrazac pojavljuje se svaki put kada skandali s luksuznim zatvorima privuku pozornost javnosti.

„Najavljuju se istrage, dužnosnici mogu biti suspendirani ili smijenjeni i uvode se novi postupci. Sve te mjere mogu biti nužne i važne, ali ne mijenjaju nužno institucionalni okvir koji je omogućio povlašteni tretman”, uvjeren je Ismail.

„Opasnost je u tome da zatvorski sustavi postanu uspješniji u reagiranju na skandale nego u uklanjanju uvjeta koji omogućuju njihovo ponovno pojavljivanje.”

Francusku su u subotu zahvatili masovni prosvjedi protiv rasta životnih troškova i stanja u obrazovnom sustavu, koje su u mnogim gradovima zasjenili nasilje, paleži i pljačke. Prema podacima vlade, uhićeno je oko 1200 osoba, a ozlijeđeno je 150 policajaca.

Francuski premijer Sébastien Lecornu govorio je o nasilju "iznimnog intenziteta" te ustvrdio kako je "pravo čudo da bilanca nije još teža". Predsjednik Emmanuel Macron najoštrije je osudio nerede i najavio odlučan progon odgovornih. "Uništavatelji" i "pljačkaši" bit će "pronađeni i kažnjeni", poručio je Macron na društvenoj mreži X.

Na prosvjede su pozvali pokret Žutih prsluka, sindikati, srednjoškolci, studenti, poljoprivrednici i druge organizacije. Prema podacima vlade, na skupovima je sudjelovalo oko 550.000 ljudi, dok organizatori tvrde da ih je bilo oko 800.000.

Na rubu brojnih prosvjeda izbili su sukobi između sudionika i policije. Maskirani mladići palili su automobile i pljačkali trgovine.

Devastirane ulice, zapaljena vijećnica...

U Parizu, gdje je prema podacima ministarstva unutarnjih poslova prosvjedovalo oko 110.000 ljudi, cijele su ulice, prema riječima zamjenika gradonačelnika Emmanuela Grégoirea, bile "sustavno devastirane". Policija je više puta upotrijebila suzavac i vodene topove.

U Lyonu je izgorio turistički ured, a u Limogesu je zapaljena gradska vijećnica stara više od 140 godina. Nadležni prefekt Maurice Barate izjavio je za AFP da je povijesna zgrada "u velikoj mjeri izgubljena".

Prosvjednici su upali i u gradsku vijećnicu Marseillea. "Ovo je revolucija! Osvajamo Bastilleu!", uzvikivali su demonstranti aludirajući na Francusku revoluciju iz 1789. godine, izvijestio je AFP.

Napadnuta je i službena rezidencija prefektice departmana Gironde na atlantskoj obali. Ondje je čak angažirana elitna policijska postrojba RAID.

U Saint-Étienneu, jugozapadno od Lyona, 17-godišnji prosvjednik izgubio je šaku nakon eksplozije policijske granate. Prije nešto manje od dva tjedna petnaestogodišnjak je ostao bez lijeve šake kada je ispred njegove škole u Lensu eksplodirala šok-granata.

Ne samo školstvo, nego i skupoća

Srednjoškolci u Francuskoj prosvjeduju još od sredine rujna. Traže više nastavnika, manje razrede i bolje opremljene škole. Prosvjedi se odvijaju u vrijeme rasprave o proračunu štednje koji vlada želi progurati kroz parlament, a koji predviđa i smanjenje izdvajanja za obrazovanje.

Nezadovoljstvo učenika tako se spojilo s ogorčenošću brojnih građana zbog rasta životnih troškova. Pokret Žutih prsluka već je 2018. izazvao velike prosvjede diljem zemlje zbog povećanja poreza na gorivo.

"Ovaj put ćemo pobijediti i srušiti ovaj sustav", izjavila je aktivistica Žutih prsluka Marjorie Keters.

Studentica Anaé (24) rekla je kako predstavlja generaciju koja ne vidi perspektivu. "Mlada sam. Studirala sam. Nemam prihode. Naš planet gori. A imamo vladu koju nije briga za nas."

Prosvjedi se događaju oko šest mjeseci prije predsjedničkih izbora u Francuskoj na kojima se Macron, nakon dva mandata, više ne može kandidirati. Prema anketama, u vodstvu su desna populistica Marine Le Pen i lijevi populist Jean-Luc Mélenchon.

Njih dvoje u subotu su se sukobili i oko tumačenja prosvjeda. Le Pen tvrdi da je zahtjeve prosvjednika "preuzela krajnja ljevica". "Pljačke, divljanja i napadi na policiju ponovno su bacili sjenu na prosvjede protiv visokih životnih troškova", poručila je.

Mélenchon iz stranke Nepokorena Francuska (La France insoumise, LFI) uzvratio je kako je većina skupova protekla mirno te optužio medije da javnost "zasipaju slikama nasilja".

"Tako vam i treba s vašim strancima”

Ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez izjavio je da vlasti raspolažu brojnim videosnimkama počinitelja te najavio nova uhićenja u idućim danima. Vlada je također najavila pomoć vlasnicima trgovina oštećenih u neredima.

Odjeci događaja brzo su stigli i iz inozemstva. Američki potpredsjednik JD Vance za nerede je okrivio useljavanje. "Zapadni liberali u ime raznolikosti i suosjećanja uvezli su Treći svijet u Francusku i druge zemlje", napisao je na mreži X uz snimku zapaljene gradske vijećnice u Limogesu.

Dodao je kako su pritom zanemarili "temeljna pitanja integracije i društvene kompatibilnosti".

„Con Vespa si può“ ili „S Vespom je sve moguće“ bio je jedan od najpoznatijih reklamnih slogana proizvođača Piaggio iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vespa je tada predstavljala simbol talijanskog načina života, slobode i mobilnosti te je generacijama mladih Talijana omogućavala jednostavno i pristupačno kretanje.

No vremena su se promijenila. Danas sa starom Vespom više nije moguće stići baš svugdje, osobito ako je riječ o starijim modelima s dvotaktnim motorima. Talijanski gradovi posljednjih godina postupno pooštravaju pravila u zonama ograničenog prometa, poznatima pod nazivom ZTL (Zona a Traffico Limitato). Iako se propisi razlikuju od grada do grada, smjer je posvuda isti: starija vozila sve teže pronalaze mjesto u gradskim središtima, a ključnu ulogu pritom imaju emisijski standardi.

Vespa kao uspomena na djeda

No odreći se stare Vespe mnogim Talijanima nije nimalo lako. Među njima je i Enrico Boldrini, frizer i DJ, kom njegova svijetloplava Vespa iz 1973. godine znači mnogo više od običnog skutera. „Naslijedio sam je od djeda. Za mene ima veliku emocionalnu vrijednost“, kaže Boldrini.

Zbog novih ekoloških ograničenja njegov je skuter postupno izgubio praktičnu funkciju u svakodnevnom životu. „U jednom trenutku Vespa je samo stajala u garaži“, prisjeća se. Rješenje je pronašao na sajmu motocikala, gdje je upoznao startup Retrokit iz Riminija, tvrtku koja starim Vespama ugrađuje električni pogon i tako im omogućuje povratak na cestu.

Ideja je jednostavna: originalni motor uklanja se, a na njegovo mjesto ugrađuje se električni. Karoserija i većina izvornih dijelova ostaju netaknuti pa Vespa zadržava svoj prepoznatljiv izgled.

Električni motor umjesto dvotaktnog agregata

Osnivač Retrokita Alex Leardini objašnjava da kupci mogu naručiti komplet za preradu i sami ga sastaviti kod kuće. „Uz naše upute može se složiti gotovo kao Ikea namještaj“, kaže Leardini.

Tvrtka istodobno nudi i profesionalnu ugradnju u vlastitoj radionici ili preko mreže partnera, među kojima su i servisi u Njemačkoj. Posao se posljednjih godina snažno proširio pa se električni kompleti danas prodaju diljem Europe, dok se istodobno vode pregovori o ulasku na američko tržište.

Prema Leardiniju, posebno mlađi kupci dobro prihvaćaju ideju da kultni simbol talijanske kulture pretvore u vozilo bez emisija štetnih plinova. „Naš koncept temelji se na ponovnom korištenju. To je održivije od recikliranja, a ljudima istodobno vraća uspomene povezane s njihovim vozilima“, ističe.

Od hobija do poduzetničkog projekta

Put do uspješnog poslovnog modela nije bio jednostavan. Sve je počelo s Leardinijevim eksperimentima na vlastitoj Vespi. Ubrzo se pojavio prvi zainteresirani kupac, iako tvrtka tada još nije ni postojala. „Nismo imali ni prototip koji bismo pokazali. Rekao sam mu: ako mi vjeruješ, ugradit ću ti električni motor“, prisjeća se.

Sljedeći izazov bila je homologacija. Budući da na tržištu nije postojao usporediv proizvod, nije postojala ni procedura za njegovo odobravanje. Leardini je zato osobno predstavio projekt talijanskom Ministarstvu prometa.

Danas je situacija potpuno drukčija. „Naš komplet je testiran i službeno odobren. Kupci mogu otići u ured za registraciju vozila i legalno upisati preinaku“, kaže inženjer po struci. Za njemačko tržište također postoji rješenje jer proizvod posjeduje njemački certifikat tehničke ispravnosti, TÜV.

Je li električna Vespa još uvijek prava Vespa?

Baterija se puni na običnoj kućnoj utičnici, a punjenje traje oko četiri sata. Nakon toga električna Vespa može prijeći približno 85 kilometara. Uz komplete za preradu Retrokit nudi i restauracije, lakiranja te rezervne dijelove u retro stilu.

No ostaje pitanje koje među Talijanima izaziva podijeljena mišljenja: ostaje li Vespa nakon takve preinake ista ona Vespa koja je desetljećima simbolizirala Italiju? „Vespa je simbol talijanske kulturne povijesti. Kada je preuređujete, mijenjate njezin izvorni identitet“, smatra Francesco, jedan od prolaznika u središtu Riminija.

Drugi na to gledaju pragmatičnije. „Ako time možemo zaštititi okoliš, potpuno sam za“, kaže Nessrin Naiemi. Slično razmišlja i Marco Ferraris, koji smatra da se treba prilagoditi novim vremenima.

Novi život za staru legendu

Za Enrica Boldrinija odgovor je jasan. Nakon što je njegova Vespa dobila električni motor, ponovno je postala dio svakodnevnog života. Dok preuzima skuter iz radionice i kreće na probnu vožnju, osmijeh mu ne slilazi s lica.

Električni motor radi gotovo nečujno, ali osjećaj vožnje ostaje poznat. „Ne da sam zadovoljan - stvarno sam sretan. Mislim da bi se i mom djedu ovo svidjelo“, kaže.

U vrijeme kada sve više europskih gradova ograničava promet starijim vozilima, upravo bi takva rješenja mogla omogućiti da legendarna Vespa i dalje ostane dio talijanskih ulica, samo u znatno tišem i čišćem izdanju.

Njemački kancelar Friedrich Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele dodatno ublažiti planiranu zabranu motora s unutarnjim izgaranjem u Europskoj uniji, piše njemački list Handelsblatt.

Prema pisanju lista, Njemačka je zauzvrat spremna na ustupke oko jačeg favoriziranja proizvoda europskog porijekla u programima industrijskih potpora. Dokument je dostupan i dopisništvu ARD-a u Bruxellesu.

Europska komisija u prosincu prošle godine predložila je da se i nakon 2035. godine u EU mogu registrirati novi automobili s motorima s unutarnjim izgaranjem. Time je odustala od prethodno dogovorenog potpunog ukidanja takvih vozila. Za takvo rješenje posebno se zauzimala Njemačka.

Više prostora za benzince i dizelaše

Prema njemačko-francuskom kompromisnom dokumentu, proizvođači bi od 2035. godine morali smanjiti prosječne emisije svojih vozila za 90 posto, a ne za 100 posto kako je prvotno bilo predviđeno. Ti postotci se odnose na čitavu flotu vozila koja se nudi: dakle sa prodanim e-vozilima se otvara veća mogućnost i prodaje "običnih”

To znači da preostalih deset posto emisija više ne bi morali neutralizirati niti dodatnim mjerama. Na taj bi način proizvođači i dalje mogli prodavati nove benzinske i dizelske automobile, pod uvjetom da ukupna flota novoregistriranih vozila ispunjava propisane granične vrijednosti.

Poticaji za "Made in Europe”

Europska komisija predlagala je da se preostalih deset posto emisija u cijelosti nadoknadi uporabom ugljično neutralnih goriva ili takozvanog zelenog čelika. Njemačko-francuski prijedlog proizvođačima daje još veću fleksibilnost.

Pariz je također prihvatio dodatne iznimke za hibridna vozila nakon 2035. godine, što je Berlin tražio radi zaštite njemačke automobilske industrije.

Zauzvrat je Njemačka prihvatila strože tumačenje načela „proizvedeno u Europi”.

Prema prijedlogu, tvrtke u sektorima koje EU smatra strateškima morale bi koristiti komponente proizvedene u Europskoj uniji ili određenim partnerskim državama ako žele dobivati javni novac.

Njemačka se dugo zalagala za znatno širi krug partnerskih država koje bi bile obuhvaćene tim pravilom.

Uzbuna u redovima zaštitnika okoliša

Prometna organizacija T&E Deutschland upozorila je da bi prijedlog mogao predstavljati „povijesnu pogrešku”.

Stručnjakinja za mobilnost Susanne Goetz kritizirala je dogovor riječima: „Njemački i francuski političari tvrde da žele sačuvati radna mjesta. No ovaj bi dogovor na kraju mogao zapečatiti propast europske automobilske industrije.”

Po njezinim riječima, Europa mora smanjiti ovisnost o uvozu nafte, omogućiti pristupačne električne automobile i industriji dati jasan poticaj za ulaganja u električna vozila i njihove dobavne lance.

Zastupnik u Europskom parlamentu Michael Bloss, glavni pregovarač Kluba zastupnika Zelenih o graničnim vrijednostima emisija za vozne parkove proizvođača, nazvao je dogovor „kočnicom snažnog uzleta tržišta električnih automobila”.

„Automobilska industrija ima budućnost samo ako u Europi proizvodimo kvalitetne i cjenovno pristupačne električne automobile”, izjavio je Bloss.

No koliko god zaštnitnici okoliša govore o budućnosti, politiku i industriju najprije zanima sadašnjost: i u Njemačkoj i u Francuskoj e-auti čine tek oko petine novoregistriranih vozila, oko 80% su još uvijek "obični”. Kupci imaju svojih razloga, zašto kupuju takav automobil i usprkos ovim cijenama goriva. A političari će teško moći građanima reći da tih razloga jednostavno nema.

Njemačka birokracija je bila teška prepreka i kod priznavanja stručnih kvalifikacija u inozemstvu i uopće u izdavanju dozvola za boravak i rad stručnjaka iz zemalja koje nisu članice EU.

No odredbe o useljavanju kvalificirane su postupno reformirane još od 2023., a ovog tjedna su objavljeni podaci koji su bili učinci.

S jedne strane je izrazita spremnost zaposliti takve ljude: 57 posto poduzeća bilo bi spremno zaposliti radnike iz država izvan EU i bez priznate stručne kvalifikacije nego tek i u najboljem slučaju nekakvim radnim iskustvom. Ali realnost izgleda posve drugačije: oni to ipak ne čine, nalaz je studije Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB).

U trećem tromjesečju 2025. samo oko četiri posto svih njemačkih poduzeća je odgovorilo kako su tijekom prethodnih 12 mjeseci zaposlilo radnike iz trećih zemalja. Čak i među poduzećima koja su u tom razdoblju na svim stranama tražile ljude, samo njih šest posto je zaposlilo radnike koje nisu niti iz Njemačke, niti iz Europske unije.

Što je tvrtka veća, to je više volje

„Za veliku većinu poduzeća zapošljavanje radnika iz inozemstva, a posebno iz trećih zemalja, i dalje je prije iznimka nego pravilo“, sažima Annette Jacoby iz odjela za migracije, integraciju i međunarodna istraživanja tržišta rada.

Ako ipak, radnici iz trećih zemalja će nešto lakše dobiti posao u većim poduzećima. Samo dva posto poduzeća s manje od 20 zaposlenih tijekom proteklih 12 mjeseci zaposlilo je radnike iz trećih zemalja. U tvrtkama s 50 do 249 zaposlenih ih je bilo 12 posto, u onima još većima od toga je to 16 posto. Najviše se zapošljavalo u ugostiteljstvu, zdravstvu i socijalnoj skrbi te u trgovini i prometu.

Više od polovice njemačkih poduzeća bilo bi spremno zaposliti radnike iz trećih zemalja bez kompliciranja oko stranih svjedodžbi i kvalifikacija. Spremnost na zapošljavanje posebno je izražena kada kandidati imaju radno iskustvo, a u 24 % tvrtki bi uzeli radnika koji ima iskustvo čak i ako nema nikakvu diplomu. 19 posto upitanih bi uzelo suradnika praktično bez ikakvih ograničenja. Sedam posto poduzeća spremno je zaposliti takve radnike ako za konkretno radno mjesto diploma ionako nije potrebna. Ako priznavanje kvalifikacije tek treba provesti – a to je osobito slučaj kod medicinskih zvanja gdje takav postupak zna trajati možda i godinama, spremnost na zapošljavanje iznosi pet posto.

Najveći problem: jezik

Na pitanje, zašto ne uzimaju takve stručnjake se najčešće navodi nepoznavanje jezika. Spominje se i nesigurnost, je li ta osoba doista kvalificirana za taj posao, ali ima tvrtki koje su jednostavno zadovoljne ponudom domaće radne snage.

S druge strane, poduzeća koja već imaju iskustva sa zapošljavanjem osoba iz trećih zemalja kao prepreke navode administrativne postupke i probleme s priznavanjem kvalifikacija. I u tim slučajevima jezik ostaje važna prepreka.

„Kako bi zakonski okvir za useljavanje kvalificirane radne snage mogao u praksi dati rezultate, potrebne su popratne mjere poput pripremnih tečajeva jezika ili savjetovanja o kvalifikacijama prilagođenog potrebama poduzeća “, sažima Jacoby.

Analize se temelje na istraživanju slobodnih radnih mjesta Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja, redovitom reprezentativnom ispitivanju koje institut provodi među poslodavcima. Istraživanje svake godine obuhvaća oko 15.000 poduzeća i javnih ustanova svih gospodarskih djelatnosti i veličina u Njemačkoj.

U dnevnom boravku robotski usisavač obavlja svoj posao, rasvjeta se prigušuje glasovnim naredbama, grijanje se podešava putem pametnog telefona, a televizor je povezan s nama najdražom platformom za streaming. I svi su povezani u mreži i otvoreni prema internetu.

Sve su to primjeri takozvanog interneta stvari: od perilice rublja pa do teromostata na radijatoru, sve je više elektroničkih uređaja koji su napravljeni da razmjenjuju podatke i međusobno komuniciraju.

Prema aktualnim istraživanjima tržišta koja je objavila udruga digitalne industrije Bitkom, samo u Njemačkoj oko polovice svih kućanstava koristi takve ili slične sustave pametnog doma. Na tržištu praktično više i nema na primjer televizora koji ne nudi takvu funkciju tako da se njihov broj i dalje povećava.

No tvrtka za umjetnu inteligenciju Anthropic je objavila upozorenje kako bi se zlonamjerni softver lako mogao proširiti po takvim mrežama. Za „običan" virus je to prevelik izazov, ali preko svjetske mreže se takvi štetni programi mogu povezati s umjetnom inteligencijom koji bi virusu „znali" reći kako da se proširi po takvim povezanim kućanskim uređajima, samostalno se kopirati na druge uređaje i ondje ponovno aktivirati.

Računala u uređajima su daleko od kapaciteta umjetne inteligencije, ali ono što je ovdje najveći problem jest mreža koju oni čine: velik broj loše zaštićenih pametnih televizora ili drugih povezanih kućanskih uređaja je idealan prostor za širenje takvih kompjuterskih štetočina.

Opasna "pamet" štetočina

Virusi koji se sami kopiraju s jednog računala na drugo su već odavno poznati. U stručnom žargonu ih se zove „crvima" i slijede unaprijed programiran tijek rada. Iskorištavaju poznate sigurnosne propuste ili slabo zaštićene pristupe. Kada se ti propusti uklone ili više nema pogodnih mogućnosti za napad, njegova djelatnost prestaje a program za zaštitu od virusa obriše ili ukloni u „karantenu" program koji je bio zaražen.

Crvi koji posežu za rješenjima umjetne inteligencije bili bi znatno složeniji i opasniji. Uz komunikaciju preko mreže mogli bi samostalno rješavati probleme i prilagođavati se različitim uređajima. To znači da bi morali funkcionirati i na drukčijim operacijskim sustavima ili s vrlo ograničenim kapacitetom računala nekog razmjerno jednostavnog uređaja. Ukratko, mogu biti napravljeni i da sami „otkriju" kako raditi na drugim uređajima te kako prepoznati i zaobići nova sigurnosna ažuriranja.

Istraživači iz Anthropica proučavali su mogu li se modeli umjetne inteligencije pokretati i na relativno jeftinom hardveru. U jednom su eksperimentu rasporedili AI-model na 15 jeftinih Android TV uređaja. Svaki je uređaj preuzimao dio potrebnih izračuna. Time su pokazali da je određene AI-aplikacije moguće pokretati i bez velikog podatkovnog centra.

U kontroliranom testnom okruženju postavili su još osam simuliranih Android uređaja. AI-model uspio se nastaniti na jednom od njih, odande se sam umnožavati i u 4 od 5 pokušaja je zarazio sve ostale. U tek jednom eksperimentu je samo jedan televizor ostao „čist".

Kada bi takav model bio opremljen odgovarajućim zlonamjernim softverom, mogao bi se relativno brzo prilagoditi okruženju koje mu je dotad bilo nepoznato. Mogao bi funkcionirati na mnogo različitih uređaja umjesto da iskorištava samo jednu unaprijed određenu sigurnosnu slabost. Prema procjeni stručnjaka za razvoj Anthropica, takvom bi AI-crvu za prilagodbu novom, dotad nepoznatom uređaju mogao trebati jedan do dva dana.

Virusi svih uređaja, ujedinite se...

Posebno je problematično što bi umjetna inteligencija mogla povezati zaražene uređaje u veliku bot-mrežu. Pojedinačni zaraženi uređaj raspolaže vrlo ograničenom računalnom snagom. No što je više uređaja zaraženo, to bi se AI-crv mogao brže širiti. Takav zlonamjerni softver više ne bi ovisio o jednom središnjem poslužitelju koji bi se mogao jednostavno isključiti.

Osim toga, mogao bi kontinuirano učiti. Stoga nije isključeno da bi se s vremenom mogao proširiti i na posve drukčije vrste elektroničkih uređaja čiji se softver znatno razlikuje. Zaražene uređaje i dalje bi bilo moguće odvojiti od mreže i ukloniti sigurnosne propuste. Ipak, zbog potpuno decentralizirane strukture, bilo vrlo teško potpuno istrijebiti takav zlonamjerni softver. U Anthropicu takav scenarij uspoređuju sa sporo rastućom digitalnom kulturom podzemnih gljiva.

Istraživači pritom napominju da su pristup testnim uređajima namjerno učinili vrlo jednostavnim te da nisu koristili ozbiljnije sigurnosne mehanizme. Unatoč tome, računalni stručnjaci su uvjereni kako bi već za godinu ili dvije mogli nastati virusi koji bi bili dovoljno "pametni” na našu štetu.

Što je isključilo hladnjake trgovina u Francuskoj?

Opasno "pametni” uređaji su već svuda oko nas, a incident u Francuskoj pokazuje kako su oni itekako osjetljivi na napade. U noći na ovaj ponedjeljak (12. 10.) očito su manipulirani hladnjaci u čitavom nizu trgovina diljem Francuske. Umjesto da hlade, u nekim uređajima je temperatura narasla i na 50 stupnjeva. Hrana se naravno pokvarila i više nije bila za prodaju, a ponegdje su izbili i požari te nastala tehnička oštećenja.

Francuska agencija za kibernetičku sigurnost CERT-FR najprije posumnjala kako je riječ o hladnjačama danskog proizvođača Danfoss, ali očito su pogođeni i sustavi drugih proizvođača. Još traje istraga, što se i kako se to dogodilo.

Moderne trgovine svoje rashladne sustave nadziru i upravljaju pomoću digitalnih regulatora. Oni su spojeni na mrežu već kako bi im mogli pristupiti servisne tvrtke ili kako bi podigli uzbunu ako je nastao kvar. Prema dostupnim informacijama, taj sustav jest bio zaštićen vatrozidom, ali nije bio baš najnoviji tako da su napadači možda upravo to iskoristili za ulazak u sustav.

Još nije poznato, tko stoji iza napada u Francuskoj niti koji su bili konkretni motivi počinitelja. Dosad također nema dokaza da je u napadima na francuske rashladne sustave korišten virus umjetne inteligencije.

Mračne opasnosti iz mreže

Ipak, najnovija istraživanja Anthropica pokazuju koliko bi umjetna inteligencija mogla olakšati razvoj zlonamjernog softvera te omogućiti napade na povezane uređaje koji raspolažu skromnom računalnom snagom, ali i kakve bi ozbiljne posljedice takvi napadi mogli imati.

Francuska agencija za kibernetičku sigurnost preporučila je svim tvrtkama da redovito ažuriraju povezane uređaje, obavezno instaliraju sigurnosne nadogradnje i po mogućnosti isključe sve internetske pristupe koji nisu nužni.

Autor članka Volker Corsten opisuje vlastite dojmove s područja između Zadra i Splita te s jadranskih otoka. Ističe da su plaže tijekom ljeta 2026. zamjetno praznije nego prethodnih godina, da na obalnim cestama nema uobičajenih prometnih gužvi te da se čak i u kolovozu, vrhuncu sezone, starim gradskim jezgrama Zadra i Šibenika može šetati bez velikih gužvi.

Što su razlozi, pita se autor berlinskog lista? Pritom naglašava da to nikako nije bila klima, koju opisuje gotovo idealnom. More je, navodi, bilo iznimno čisto i ugodne temperature, a vremenske prilike sunčane i bez ekstremnih vrućina. “Sve je bilo, kao i uvijek, odlično, sve toliko dugo dok se ništa ne konzumira, ništa ne želi poduzeti na plaži i ne gleda na račun za smještaj i posjet restoranima.”

Sladoled, palačinke, aperitiv…

Prema pisanju Welta, problem počinje upravo u trenutku kada turisti pogledaju račune, odnosno cijene - za smještaj, restorane i druge turističke sadržaje. Njemački list kao primjer navodi cijene u Zadru. U turistički najposjećenijim dijelovima grada kuglica sladoleda stoji najmanje tri eura, dok se u sporednim ulicama još može pronaći za oko dva eura, piše Die Welt. I dodaje kako Aperol Spritz, ovisno o lokaciji ugostiteljskog objekta, stoji između devet i jedanaest eura.

Welt također navodi da je cijena jednog od najpopularnijih dalmatinskih jela, lignji sa žara, u 2026. godini u mnogim konobama porasla na oko 25 eura, dok je „godinu ranije iznosila oko 20 eura“.

Kao simbol poskupljenja list ističe primjer palačinki u jednom kiosku na plaži pokraj Šibenika: „Prije uvođenja eura 2023. godine koštale su sedam kuna, odnosno oko jedan euro. Nakon prelaska na euro cijena je porasla na dva eura, a ove godine na čak pet eura!“

Cijene rasle brže od kvalitete

Pozivajući se na podatke Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, Welt navodi da su cijene u turizmu između 2015. i 2024. porasle za 70 posto. Istodobno se podsjeća da je aktualna stopa inflacije u Hrvatskoj 4,4 posto, dok je na obali, prema ocjeni autora, rast cijena još izraženiji.

Iako hrvatsko Ministarstvo turizma službeno tvrdi da je broj službeno registriranih noćenja u srpnju bio nešto veći nego godinu ranije, autor teksta podsjeća na brojne izvještaje o praznim plažama i hotelima: „Tko te tvrdnje (Min. turizma, nap. red.) usporedi s vlastitim dojmovima, pomisli na Potemkinova sela.“

Kritike strategije razvoja turizma

Njemački list podsjeća da hrvatske vlasti žele razvijati održiviji i kvalitetniji oblik turizma, pri čemu se kao uzor često spominje Mallorca.

Međutim, prema ocjeni autora, Hrvatska je kada je riječ o cijenama već krenula tim putem, ali kvaliteta infrastrukture, hotela, privatnog smještaja, gastronomije i usluge još uvijek zaostaje za razinom cijena koje se od gostiju traže: „Gotovo pedeset godina socijalističke Jugoslavije ne može se tako brzo izbrisati.“

Na kraju članka prenosi se izjava stanovnice mjesta pokraj Šibenika koja turistima iznajmljuje apartmane. Ona smatra da su mnogi nakon uvođenja eura zaključili da prihod koji su nekada ostvarivali tijekom četiri ljetna mjeseca mogu zaraditi u samo dva mjeseca, pa su nastavili povećavati cijene:

„Mnogi su ovdje nakon uvođenja eura vidjeli da novac koji su ranije zarađivali u četiri mjeseca sezone sada mogu zaraditi u dva. A onda su se zapitali: zašto ne i u jednom?“, citira njezine riječi njemački list.

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije

Die Welt (VC/ms)

Oprezni pristup Berlina prema Pekingu počinje se mijenjati. Godinama je Njemačka kočila odlučniji europski odgovor na ono što Europska unija opisuje kao kineske nepoštene trgovinske prakse.

Posljednjih mjeseci tu je opreznost, prije svega strah od kineske odmazde koja bi mogla naštetiti njemačkim izvoznicima, zamijenila spremnost na odlučnije poteze.

Prošlog su tjedna njemački kancelar Friedrich Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron zajednički uputili pismo predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen. U njemu su zatražili novi instrument kojim bi se trgovinskom partneru mogao ograničiti pristup jedinstvenom europskom tržištu ako nastavi s nepoštenim praksama.

Iako Kina nije izrijekom spomenuta, pismo je bilo očito usmjereno na Peking. Mjera je, navodi se, potrebna protiv država koje „namjerno nastoje narušiti poštene tržišne uvjete političkim ili gospodarskim sredstvima”.

Kinesko Ministarstvo trgovine upozorilo je da će Europa „snositi posljedice” ako prihvati takav plan svojevrsnog „prekidača za isključivanje”, predstavljen upravo u vrijeme važnih trgovinskih razgovora između EU-a i Kine održanih prošlog tjedna u Pekingu.

Cijena nečinjenja

Noah Barkin, viši savjetnik za Kinu u konzultantskoj kući Rhodium Group, rekao je za DW da su prijetnje njemačkom izvoznom modelu „uvjerile Merza i njegove najbliže suradnike da su koristi djelovanja veće od troškova nečinjenja”.

Prije pandemije Covida-19 njemačko i kinesko gospodarstvo rasli su usporedno, a njemačka industrija profitirala je od kineskog uspona.

Od 2021. godine situacija se promijenila. Prema podacima agencije Germany Trade & Invest za prvo polugodište 2026., Kina je s drugog mjesta među njemačkim izvoznim tržištima pala na deveto.

Kineski konkurenti ubrzano su smanjili tehnološki zaostatak, a istodobno raspolažu nižim troškovima i izdašnim državnim subvencijama. Posebno su pod pritiskom njemačka automobilska industrija, precizna strojogradnja i kemijski sektor.

Zašto Berlin mijenja politiku prema Kini

Njemački proizvođači automobila suočili su se s velikim padom prodaje u Kini, nekoć svom drugom najvažnijem tržištu. Prema podacima Rhodium Groupa, njemački izvoz automobila u Kinu između 2022. i 2025. pao je za 66 posto.

Veliki njemački proizvođači sada se suočavaju i sa snažnom konkurencijom kineskih proizvođača električnih vozila na drugim ključnim tržištima, uključujući Europu. To dovodi do otpuštanja radnika i zatvaranja tvornica.

Samo u Njemačkoj uvoz novih automobila proizvedenih u Kini porastao je za 121 posto u prvih sedam mjeseci ove godine, pokazuju podaci Saveznog statističkog ureda (Destatis). Vozila proizvedena u Kini činila su gotovo 14 posto ukupnog uvoza automobila.

„Nakon kontinuiranog gubitka tržišnog udjela u Kini ... čini se da rivalstvo sada pogađa njihovo poslovanje i na europskom automobilskom tržištu”, rekao je za DW Andreas Mischer, suradnik berlinskog Mercator Institute for China Studies (MERICS).

Prema njegovim riječima, pritisak moćnog njemačkog automobilskog lobija bio je ključan za promjenu stava Berlina prema instrumentima trgovinske zaštite.

Raste pritisak industrije oko zaštitnih mjera

Među njemačkim poslovnim ljudima koji posljednjih mjeseci traže čvršći pristup Kini posebno se istaknuo Oliver Richtberg, voditelj vanjske trgovine u Njemačkom savezu strojogradnje (VDMA).

„Trenutačno prolazimo kroz deindustrijalizaciju uzrokovanu nepoštenim mjerama, a većina kompanija to više nije spremna prihvatiti”, rekao je Richtberg za list Welt am Sonntag u kolovozu.

Prema podacima Eurostata, robni deficit Europske unije u trgovini s Kinom prošle je godine iznosio oko 360 milijardi eura, odnosno približno milijardu eura dnevno. U prvoj polovici 2026. taj se manjak dodatno povećao.

Dok Bruxelles nastoji odgovoriti na damping jeftine kineske robe, zaseban zakon za zaštitu europske industrije i druge mjere protiv gospodarske prisile nailaze na prepreke i u Pekingu i unutar same Europe.

Zakon o industrijskom ubrzanju (Industrial Accelerator Act), predstavljen u ožujku, trebao bi vratiti proizvodna ulaganja u Europu davanjem prednosti europskim tvrtkama pri javnim natječajima i subvencijama.

Ulaganja stranih kompanija u ključnim sektorima bila bi dopuštena samo ako europski partneri zadrže većinski vlasnički udio, što je Peking ocijenio diskriminatornim.

Europsko udruženje proizvođača automobila (ACEA) upozorilo je prošlog mjeseca da nacrt zakona ne čini dovoljno kako bi se suzbila prijetnja jeftinijih kineskih konkurenata. U svom stajalištu ACEA navodi da poticaji za proizvodnju unutar EU-a moraju biti dovoljno veliki da „ponište dodatne troškove”.

Najveća zabrinutost Berlina odnosi se na mogućnost da Kina uvede nova ograničenja izvoza rijetkih zemnih metala i magneta koji se od njih proizvode. Kina dominira proizvodnjom tih sirovina ključnih za njemačku automobilsku industriju, obnovljive izvore energije i obrambeni sektor.

Bloomberg je prošlog tjedna, pozivajući se na neimenovane njemačke dužnosnike, objavio da bi novi europski mehanizam mogao predstavljati „oružje za drugi udar” ako Kina blokira takav izvoz. O toj će se inicijativi odlučivati na sastanku čelnika EU-a sljedeći tjedan.

Prema istom izvješću, Bruxelles razmatra i jednostrana ograničenja broja hibridnih vozila koja Kina može izvoziti u Europsku uniju.

EU razmatra dodatne trgovinske mjere

Možda upravo kako bi izbjegli otvoreni trgovinski sukob, Europska unija i Kina prošlog su tjedna tijekom trgovinskih razgovora postigli „međusobno razumijevanje” koje bi moglo prepoloviti kineski izvoz hibridnih i plug-in hibridnih vozila u EU.

Prema riječima europskog povjerenika za trgovinu Maroša Šefčoviča, koji je predvodio europsko izaslanstvo, to bi tijekom sljedeće četiri godine moglo utjecati na nekoliko milijuna vozila koja Kina izvozi na tržište EU-a.

Podaci ACEA-e pokazuju da su hibridna vozila od siječnja do kolovoza činila gotovo 37 posto svih novoregistriranih automobila u Europskoj uniji.

MERICS je izračunao da je Europska unija za Kinu važnije izvozno tržište od Sjedinjenih Država. U prvoj polovici godine kineski izvoz u EU dosegnuo je 254 milijarde dolara, dok je izvoz u SAD iznosio 172 milijarde dolara.

To bi europskim pregovaračima moglo dati snažniju poziciju u nastojanju da izbjegnu potpuni trgovinski rat, a istodobno zaštite europsko tržište od novog vala kineskog izvoza.

„EU ima više utjecaja nego što ponekad misli”, zaključio je Mischer za DW.

Porsche Cayenne već godinama spada među najuspješnije modele njemačkog proizvođača sportskih automobila. Za Porsche je bio prvi SUV, a najnovija generacija predstavljena je kao jedno od najvećih tehnoloških unapređenja u povijesti marke.

Dok se pojedini modeli i dalje dobro prodaju, Volkswagen grupa posljednjih mjeseci suočava se s ozbiljnim problemima. Od početka godine do kraja rujna koncern je isporučio oko šest milijuna vozila, što je devet posto manje nego u istom razdoblju prethodne godine. Zbog slabije prodaje raste pritisak na smanjenje troškova, a u Njemačkoj se ponovno govori o mogućim zatvaranjima tvornica i gašenju radnih mjesta.

Takva situacija izaziva zabrinutost i među zaposlenicima Volkswagenovih pogona izvan Njemačke. No u Slovačkoj, gdje se nalazi druga najveća tvornica koncerna, uz zabrinutost postoji i doza optimizma.

Hoće li Bratislava izgubiti proizvodnju Cayennea?

Četvrta generacija Porsche Cayennea danas se proizvodi u Bratislavi. Proizvodna linija modernizirana je i svečano otvorena početkom godine, a na istoj traci proizvode se benzinske, hibridne i električne verzije modela.

No u lipnju je stigla neočekivana vijest: proizvodnja Cayennea mogla bi se ponovno preseliti u Leipzig. Razlog je nedovoljna iskorištenost kapaciteta u njemačkoj tvornici, ali i politički pritisak da se dio proizvodnje vrati u Njemačku.

Prema pisanju slovačkih medija, odluka još uvijek nije konačna. Volkswagen Slovakia nije želio komentirati nagađanja, a predstavnici automobilske industrije smatraju da postoje razlozi za umjereni optimizam. „U procesu optimizacije unutar Volkswagena vidim priliku da dodatni modeli stignu u Slovačku. Tvornica u Bratislavi iznimno je fleksibilna i sposobna brzo se prilagoditi novim projektima“, kaže Pavol Prepiak iz Udruženja slovačke automobilske industrije.

Novi modeli mogli bi doći iz Njemačke

U industrijskim krugovima sve se češće spominje mogućnost premještanja dijela proizvodnje iz njemačkih pogona koji bi mogli biti pogođeni restrukturiranjem.

Riječ je prije svega o tvornicama u Emdenu i Zwickauu, koje se specijalizirano bave proizvodnjom električnih vozila. Prema pisanju Handelsblatta, nasljednik električnog Audija Q4 mogao bi se proizvoditi u Bratislavi, dok bi se novi Volkswagen ID.4 proizvodio u tvornici Škode u češkoj Mladoj Boleslavi.

Takvi planovi dodatno hrane očekivanja da bi slovačka automobilska industrija mogla proći kroz krizu bolje nego što se u početku strahovalo.

Ulogu dobivaju i baterije

Dodatni razlog za optimizam predstavlja odluka Volkswagena da uđe u projekt proizvodnje baterija u slovačkom gradu Šuranyju. Ondje kineska tehnološka tvrtka Gotion već gradi veliku tvornicu. Za zemlju koja želi zadržati središnje mjesto u europskoj automobilskoj industriji, ulazak u proizvodnju baterija smatra se važnim korakom prema električnoj mobilnosti.

Posebno je važna i sama tvornica u Bratislavi. Pod jednim krovom ondje radi oko 11.000 zaposlenika koji proizvode vozila za četiri marke koncerna: Volkswagen, Audi, Škodu i Porsche.

Prema riječima stručnjakinje za tržište rada Monike Martiškove, uspjeh pogona dijelom proizlazi iz nižih troškova rada. „Volkswagenov model desetljećima je dobro funkcionirao. U određenom smislu, povoljnije lokacije s nižim troškovima rada subvencionirale su njemački industrijski model“, kaže Martiškova.

Volkswagen je stup slovačkog gospodarstva

Osim pogona u Bratislavi, Volkswagen u gradu Martinu proizvodi komponente za više od 60 modela automobila šest različitih marki. Ta bi tvornica, prema sadašnjim planovima, mogla biti prodana, a među potencijalnim kupcima spominje se i MAN, također član Volkswagen grupe.

Zabrinutost se ne osjeća samo unutar koncerna. Oko 350 dobavljača ovisi o poslovanju Volkswagena, posebno oni koji iz Slovačke opskrbljuju njemačke tvornice. Važnost kompanije za zemlju teško je precijeniti. Volkswagen Slovakia najveća je kompanija u državi prema ostvarenom prometu, a Slovačka je svjetski rekorder po broju proizvedenih automobila u odnosu na broj stanovnika.

U zemlji s oko 5,5 milijuna stanovnika Volkswagen je prošle godine proizveo gotovo 340.000 vozila. Uz njega, u Slovačkoj posluju i Kia, Stellantis, Jaguar Land Rover, a uskoro bi proizvodnju trebao pokrenuti i Volvo.

Poziv na gospodarsko buđenje

Za ekonomista Radovana Duranu iz instituta INESS usporavanje automobilske industrije predstavlja upozorenje za cijelu zemlju. „Automobilska industrija stvara oko deset posto slovačkog BDP-a. Izravno zapošljava više od 100.000 ljudi, a neizravno više od 200.000. Gotovo svaki treći industrijski radnik povezan je s tim sektorom“, upozorava Durana.

U Slovačkoj se zato sve češće raspravlja o potrebi diverzifikacije gospodarstva, ali i o mogućem preusmjeravanju dijela industrijskih kapaciteta prema obrambenom sektoru, koji posljednjih godina snažno raste.

Nestaju li slovačke prednosti?

Volkswagenova kriza otvorila je i širu raspravu o gospodarskoj politici vlade premijera Roberta Fica. Durana upozorava da međunarodni investitori postaju sve oprezniji zbog visokog proračunskog manjka, novih poreza i rastućih troškova rada.

„Slovačka trenutno ne nudi poslovno okruženje koje ulijeva povjerenje investitorima. Imamo velik deficit, porez na financijske transakcije, najvišu stopu poreza na dobit u regiji i među najvišim troškovima rada u postkomunističkim zemljama. Naše konkurentske prednosti postupno nestaju“, smatra on.

Istodobno upozorava da se odluke unutar Volkswagena ne donose isključivo na temelju ekonomskih pokazatelja. Na njih često utječu i politički interesi njemačkih saveznih zemalja te sindikata.

Upravo zato Slovačka, unatoč umjerenom optimizmu, pažljivo prati razvoj događaja u najvećem europskom proizvođaču automobila. Sudbina Volkswagena i dalje je usko povezana sa sudbinom slovačkog gospodarstva.

Po simbolu električnog priključka na prozorima lako ih je prepoznati u gradovima poput Bruxellesa ili Madrida. Tihi i bez ispušnih plinova, električni autobusi posljednjih su godina postali sve češći prizor na europskim ulicama.

Prema riječima Michele Le Pire, profesorice prometa na Sveučilištu u Cataniji, uklanjanje emisija stakleničkih plinova iz ispušnih cijevi vozila s motorima na unutarnje sagorijevanje jedan je od najjednostavnijih načina za poboljšanje javnog prijevoza. Takve emisije značajno pridonoseonečišćenju zraka u urbanim područjima.

To nije zanemariv problem. Većina Europljana živi u gradovima, a cestovni promet jedan je od glavnih izvora onečišćenja zraka. Prema podacima za 2023. godinu, gotovo 300.000 smrtnih slučajeva u Europskoj uniji povezano je s razinama onečišćenja koje premašuju granice koje preporuča Svjetska zdravstvena organizacija.

Europski novac ubrzao elektrifikaciju

Europska unija želi do 2050. postati prvi klimatski neutralan kontinent na svijetu. Ključan dio te strategije je baš smanjenje emisija stakleničkih plinova iz prometa za 90 posto u odnosu na razinu iz 1990. godine.

Analiza DW-a i Europske mreže za podatkovno novinarstvo pokazuje da je Kopenhagen trenutno jedini glavni grad Europske unije koji je gotovo potpuno elektrificirao svoju autobusnu flotu. Njegovi autobusi više nemaju motore s unutarnjim izgaranjem i ne proizvode emisije iz ispušnih cijevi.

Na drugom kraju ljestvice nalaze se gradovi poput Rima, Lisabona i Nikozije, gdje više od 90 posto autobusa i dalje koristi dizelsko gorivo, a tramvaji i metro čine tek manji dio javnog prijevoza.

Martin Baierl iz organizacije Transport & Environment ističe da električni autobusi predstavljaju važan alat za smanjenje lokalnog onečišćenja zraka. Upravo su europski fondovi od 2021. godine omogućili mnogim gradovima ubrzanu nabavu vozila na električni ili alternativni pogon.

Danas električni autobusi čine oko 20 posto ukupne autobusne flote u glavnim gradovima Europske unije i odabranim europskim gradovima. Njihov broj između 2021. i 2025. povećan je za 55 posto, odnosno za više od 1.200 novih vozila.

Neki gradovi napreduju sporije

Elektrifikacija javnog prijevoza ne donosi samo ekološke prednosti. Električni autobusi smanjuju buku u gradovima i dugoročno mogu smanjiti operativne troškove prijevoznika, osobito ako gradovi sami proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora. Ipak, početna ulaganja i dalje su značajno viša nego kod kupnje klasičnih dizelskih autobusa. U čak 20 od 31 analiziranog grada više od polovice autobusne flote još uvijek čine tradicionalna vozila.

Bruxelles je, primjerice, među prvima počeo napuštati klasične dizelske autobuse prelaskom na hibride. Danas postupno prelazi na potpuno električna vozila, ali sporije nego što se u početku očekivalo. „Nije uvijek lako procijeniti koja će se tehnologija dugoročno pokazati najboljom“, kaže Baierl.

Dodatnu neizvjesnost stvara i razvoj autobusa na vodik. Iako i oni imaju nultu emisiju ispušnih plinova, njihovi su troškovi rada osjetno viši od troškova električnih autobusa.

Ambiciozni ciljevi, ograničeni rezultati

Promet je jedini veliki gospodarski sektor u kojem emisije stakleničkih plinova i dalje ostaju iznad razina iz 1990. godine. Javni prijevoz, uključujući autobuse, tramvaje i metro, čini više od četvrtine svih putovanja u deset najvećih europskih prijestolnica. U Stockholmu javni prijevoz koristi gotovo polovica stanovništva, dok je u Ljubljani taj udio oko 11 posto.

Unatoč ambicioznim klimatskim planovima, analiza pokazuje da su samo četiri europska grada izričito obećala potpuno ukidanje emisija u autobusnom ili ukupnom javnom prijevozu. To pokazuje da mnogi gradovi još uvijek nisu spremni za radikalniji zaokret prema prometu bez emisija.

Željeznica ostaje klimatski najprihvatljivija

Yannis Papadimitriou, koji živi 85 kilometara od Atene, svakodnevno koristi prigradsku željeznicu za odlazak na posao i smatra da bi upravo željeznički promet trebao imati mnogo veću ulogu. „Za mene je korištenje električnog javnog prijevoza svjestan izbor, a vlakovi su najsigurniji, najbrži i ekološki najprihvatljiviji način putovanja“, kaže.

Iako tramvaji, metro i željeznica uglavnom koriste električnu energiju, autobusi su i dalje brojčano dominantni u većini europskih gradova, a velik dio njih još uvijek koristi dizelsko gorivo.

Ni električni promet nije potpuno bez emisija

Poul Kattler iz okolice Kopenhagena redovito koristi javni prijevoz sa svojim unucima. Iako danska prijestolnica ima gotovo potpuno javni prijevoz bez fosilnih goriva, širenje metro mreže kod njega izaziva određene dvojbe. „Sama izgradnja nove linije metroa izuzetno je zahtjevna za okoliš“, kaže Kattler, upozoravajući na velike emisije koje nastaju tijekom građevinskih radova.

Ipak, Michela Le Pira ističe da dugoročne koristi metro sustava nadmašuju emisije nastale tijekom gradnje jer novi sustavi tijekom desetljeća značajno smanjuju potrebu za korištenjem automobila.

Stručnjaci također upozoravaju da onečišćenje ne dolazi samo iz ispušnih cijevi. Proizvodnja električne energije, proizvodnja goriva te trošenje guma i kočnica također ostavljaju ugljični i ekološki trag.

Najveći izazov ostaju automobili

Stručnjaci se slažu da električni autobusi predstavljaju važan korak prema klimatski neutralnim gradovima. Međutim, pravi izazov tek slijedi. „Ako govorimo o održivoj mobilnosti u cjelini, ključni problem ostaje prelazak s privatnih automobila na javni prijevoz“, kaže Le Pira.

U najvećim europskim prijestolnicama privatni automobili i dalje čine više od trećine svih putovanja. Zbog toga mnogi gradovi kombiniraju ulaganja u javni prijevoz s dodatnim mjerama poput zona niskih emisija i povoljnijih karata za učenike, studente i druge skupine građana.

Le Pira smatra da budućnost leži u povezivanju različitih oblika prijevoza, primjerice kombiniranju bicikla i vlaka tijekom jednog putovanja. Takva rješenja posebno su važna za manje gradove u kojima automobil još uvijek dominira. Martin Baierl zaključuje da kvalitetan javni prijevoz gradove čini ugodnijima za život. „Gradovi u kojima nije nužno posjedovati automobil jednostavno su bolja mjesta za život“, kaže.

Podatke, kod i metodologiju korištene u ovoj analizi možete pronaći u ovoj arhivi na GitHubu. Ovaj projekt rezultat je suradnje nekoliko medijskih kuća unutar mrežeEuropean Data Journalism Network u okviru inicijative Chat Europe. Voditelj projekta: DW. Partneri suradnici: Voxeurop, Denik Referendum, EUrologus, OBC Transeuropa.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je u nedjelju da su Rusija i Ukrajina pristale obustaviti međusobne napade na energetsku infrastrukturu. „Energetsko primirje u ratu između Rusije i Ukrajine stupa na snagu odmah“, napisao je Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social. Dodao je da su „obje strane pristale“ na dogovor te ih pozvao da ga poštuju.

U trenutku objave nije bilo službene potvrde iz Moskve, a reakcija iz Kijeva dodatno je pokazala koliko je situacija nejasna.

Zelenski: To je za mene novost

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je za američki portal Axios svega nekoliko minuta nakon Trumpove objave da prvi put čuje za takav dogovor. „Objava o primirju za mene je novost. Ako su Rusi pristali na energetsko primirje, pristat će i Ukrajina. Ako je predsjednik Trump o tome pregovarao s Putinom, neka nam kaže kada primirje počinje. Mi smo spremni i prihvatit ćemo ga“, rekao je Zelenski.

Kasnije je na društvenim mrežama objavio da je već nakon navodnog primirja jedna ruska bespilotna letjelica pogodila elektroenergetsko postrojenje u Kijevu, zbog čega je dio grada ostao bez električne energije.

Uz to je Trump zatražio odlazak Zelenskog s funkcije. "Vrijeme je da Ukrajina dobije novog predsjednika" koji je spreman okončati rat s Rusijom, rekao je Trump. Posljednjih dana Trump i Zelenski javno su se razilazili oko pitanja ukrajinskih napada na ruska postrojenja za preradu nafte. Američki predsjednik tvrdi da su upravo ti napadi pridonijeli globalnim nestašicama dizela.

Volodimir Zelenski je i ranije govorio da je spreman obustaviti napade na ruske rafinerije, ali samo ako Kremlj prestane napadati ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Što se predsjedničkih izbora tiče, oni su, prema odredbama ratnog stanja koje je na snazi, u Ukrajini zabranjeni iz sigurnosnih razloga. Međutim, Zelenski je izrazio spremnost održati izbore ako ruski predsjednik Vladimir Putin pristane na 60-dnevni potpuni prekid vatre. "Molim vas, recite Putinu da nam da dva mjeseca, 60 dana potpunog prekida vatre, 60 dana, i mi ćemo organizirati izbore", poručio je ukrajinski predsjednik Trumpu. Ali je istovremeno naglasio da je u konačnici, odluka o njihovom provođenju isključivo stvar Ukrajinaca.

Trump treba niže cijene goriva

Napetosti su dodatno porasle nakon što je Trump u petak objavio da je s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom postigao dogovor o kupnji dizela iz Rusije. Taj je potez izazvao kontroverze jer dolazi svega nekoliko tjedana nakon što je američki predsjednik potpisao novi paket sankcija usmjerenih na ruski energetski sektor.

Trumpova administracija pritom otvoreno priznaje da želi sniziti cijene goriva u SAD-u uoči izbora za Kongres koji se održavaju sljedeći mjesec. Kritičari upozoravaju da takva politika Moskvi može donijeti dodatne prihode upravo u trenutku kada Zapad nastoji ograničiti financiranje ruskog ratnog stroja.

Dogovor o kupnji ruskog dizela izazvao je neuobičajeno snažne reakcije u Washingtonu. Skupina od šest senatora iz obje najveće američke stranke pozvala je Trumpovu administraciju da odmah odustane od tog plana. Među potpisnicima su demokrati Jeanne Shaheen i Richard Blumenthal te republikanci Susan Collins, Lisa Murkowski, Thom Tillis i John Curtis. „Sjedinjene Države ne bi smjele pružati Putinu financijski spas dok Rusija nastavlja ubijati ukrajinske civile“, navodi se u njihovoj zajedničkoj izjavi.

Zašto su SAD i dalje važne Ukrajini?

Iako je Njemačka u međuvremenu postala najveći pojedinačni podupiratelj Ukrajine, Sjedinjene Države i dalje imaju ključnu ulogu. Američki obavještajni podaci ostaju važan element ukrajinske obrane. Nakon sukoba u Bijeloj kući Washington je jednom već privremeno ograničio suradnju na tom području, što je u Kijevu izazvalo zabrinutost.

Jednako važni su i sustavi protuzračne obrane Patriot. Ukrajina ih smatra jednim od rijetkih učinkovitih odgovora na ruske balističke projektile, kojima Moskva posljednjih mjeseci sve češće napada ukrajinske gradove.

Posebnu važnost ima i uloga Washingtona kao mogućeg posrednika. Američka administracija održava kontakte i s Moskvom i s Kijevom u pokušajima traženja mogućeg političkog rješenja rata.

Tu je i satelitski komunikacijski sustav Starlink Elona Muska, koji je postao važan dio ukrajinskih vojnih komunikacija. Kijev trenutačno pokušava osigurati širu dostupnost sustava za operacije bespilotnim letjelicama na ruskom teritoriju. Musk je u posljednjem sporu otvoreno stao na Trumpovu stranu te poručio da je Zelenski otišao predaleko napadima na ruske rafinerije.

Europski čelnici podržali Zelenskog

Europski politički vrh uglavnom je stao na stranu ukrajinskog predsjednika. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poručila je da potpuno podržava pozive na prekid napada na energetsku infrastrukturu i zaštitu opskrbe hranom i energijom.

Istodobno je izrazila punu potporu Zelenskom u njegovu vođenju zemlje tijekom rata. Britanski premijer Andy Burnham također je podržao ideju energetskog primirja, naglasivši da je Ukrajina spremna poštovati takav dogovor ako Rusija zaustavi napade. Sličan stav zauzeo je i francuski predsjednik Emmanuel Macron. On podržava „stvarno energetsko primirje“, ali smatra da ga Rusija zasad ne želi prihvatiti.

Kanadski premijer Mark Carney, koji je prethodno kritizirao Trumpov dogovor s Putinom o dizelu, također je podržao ideju obustave napada na energetsku infrastrukturu.

Rat oko energetskih postrojenja

Od početka ruske invazije energetika je jedno od ključnih bojišta rata. Ruske snage redovito su napadale ukrajanske elektrane i prijenosnu mrežu oko Kijeva, Harkiva, Odese i drugih gradova. Cilj takvih napada bio je otežati život civilnom stanovništvu, posebno tijekom zimskih mjeseci.

S druge strane, Ukrajina je posljednjih mjeseci pojačala napade duboko unutar ruskog teritorija. Meta su prije svega velike rafinerije i objekti povezani s proizvodnjom goriva kako bi se smanjili prihodi i logistički kapaciteti Rusije. Kijev je svoju kampanju nastavio i u nedjelju. Ukrajinske snage pogodile su podatkovni centar ruske tehnološke tvrtke Yandex. Bio je to treći napad na objekte te kompanije u posljednja četiri dana.

Primirje još bez jasnih obrisa

Za sada nije jasno postoji li doista dogovor između Moskve i Kijeva te kada bi eventualno mogao stupiti na snagu. Dok Trump tvrdi da je sporazum postignut i da vrijedi odmah, Ukrajina ističe da nije bila službeno obaviještena o njegovim detaljima. Rusija se u međuvremenu nije javno očitovala.

Zbog toga ostaje otvoreno pitanje je li riječ o stvarnom koraku prema smanjenju sukoba ili tek o još jednoj diplomatskoj inicijativi čiji će se učinci vidjeti tek narednih dana.

Da je zbrinjavanje otpada privuklo glavninu općedruštvene pažnje u Hrvatskoj proteklih tjedana, svjedoči i činjenica sve češćih medijskih izvještaja na tu temu. Sad vijest predstavlja i otkrivanje kakvog omanjeg ilegalnog deponija kakvih je posvuda diljem zemlje. No sve donedavno i oni veći bili su razmjeno poznati, ali se na njih malo tko obazirao, izuzev lokalnih žarišta aktivističkog otpora takvim pojavama. Ipak, šira diskusija o tome i dalje se vodi na sadržajno prilično niskoj, zapravo elementarnoj razini.

Lijevi centar političko-stranačke opozicije u RH tako se ovih dana pozicionirao na jednoj ključnoj točki po pitanju otpada: uvoz opasnih otpadnih tvari mora se apsolutno zabraniti. Koliko je apsurdno pitanje posrijedi, jasnije postaje kad se ima u vidu da Hrvatska pritom još nije dovršila gradnju niti, otprilike, jedne trećine od planiranog kapaciteta pogona za obradu vlastitog neopasnog otpada. A sve to zvuči čak i nakaradno ako se zna da su u pitanju vrlo sumnjivi planovi i pogoni.

Hijerarhija gospodarenja otpadom

Novi sustav zbrinjavanja otpada u izgradnji, naime, usmjeren je na već zastarjele metode obrade. Otpad je u velikoj mjeri pomiješan na samome mjestu nastanka, te kao takav neprikladan za kružnu ekonomiju. Poveći udio stoga završava u spalionicama, ali iza toga ostaje ekološki rizičan „nedjeljivi ostatak“ hipertoksičnog pepela koji je katkad teže zbrinuti nego nuklearno gorivo. „Nedopustivo je da onda još i uvozimo otpad“, rekla nam je o tome Dušica Radojčić, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

„Na tome danas masno zarađuju malobrojne privatne tvrtke“, dodala je ova saborska zastupnica stranke Možemo, „a mislim da to nije slučajno, umjesto da se izgradila paralelna snažna javna infrastruktura za oporabu.“ No energetska oporaba, npr. u spalionicama, susreće se s navedenim problemom koji nije moguće riješiti naknadnim odvajanjem različitih tvari. „Jedino spasonosno rješenje“, uvjerena je Radojčić, „jest to da se poštuje hijerarhija gospodarenja otpadom, da se stvara i baca manje smeća, da se odvojeno prikupljeni otpad koristi u proizvodnji novih proizvoda.“

Po njezinu mišljenju, tržište do sada nije pokazalo dovoljni interes za recikliranje, pa zato treba graditi javnu infrastrukturu za gospodarenje otpadom. To uključuje centre za ponovnu uporabu i reciklažu, odnosno oporabu otpada. „Za razliku od toga, HDZ“, napominje ona, „npr. izmjenama zakona o gospodarenju otpadom, predlaže da za reciklažu građevinskog otpada i odlagališta za zemlju i kamenje od iskopa, gradovi i općine raspisuju natječaje za dodjelu koncesija.“

Energana kao dekor

„Umjesto toga, trebalo bi da se ostavi mogućnost da se te aktivnosti izravno dodjeljuju vlastitom komunalnom poduzeću“, rekla je Radojčić za DW. Spaljivanje u energanama, prema suvremenom konceptu zbrinjavanja koji ona zastupa, treba omogućiti tek za otpad koji ostaje nakon što su se dostigli ciljevi odvojenog sakupljanja. Također, nakon što su se iz komunalnog otpada izdvojile sve korisne frakcije, te nakon obrade u modernim centrima za gospodarenje otpadom.

„Ukupni kapacitet tih energana ne smije premašiti količine koje ostaju u Hrvatskoj nakon maksimalnog odvajanja i obrade. Tako neće bitipotrebe za uvozom tuđeg smeća. Energane treba graditi samo tamo gdje postoje toplane za centralno grijanje, kako bi se zamijenila fosilna goriva koja koriste sada“, zaključila je Dušica Radojčić. Jedna od takvih sredina je i Zagreb, a upravo su se u glavnom gradu RH oko gradnje spalionice sukobili ekološki aktivisti i gradska zeleno-lijeva vlast. Spor je nastao kad se ta vlast pokazala popustljivom na ideju završne obrade otpada u spalionici.

Marko Košak iz Zelene akcije, najveće hrvatske ekološko-aktivističke organizacije, mišljenja je da sam izraz „energana“ nije ništa doli uljepšani naziv za spalionice, često i one u cementarama. Tvrdi da one nisu rješenje ni za legalni neodvojeni otpad iz kućanstava, ni za ilegalni otpad s npr. aktualnog divljeg deponija kod Gospića, kojeg se dio upravo spaljuje u jednoj od navedenih cementara. „Ti se postupci predstavljaju kao sigurni i bezposljedični, no realnost je drugačija“, rekao nam je on.

Pepeo niti u planu

Ovaj potpredsjednik Zelene akcije i voditelj njezine kampanje protiv spalionica ističe da one emitiraju velike količine štetnih spojeva poput dioksina i furana, ali i ugljikovog dioksida čime izravno negativno doprinose klimatskim promjenama. Osim toga, tu je toksični pepeo koji zajedno sa sustavima filtriranja koji se redovito moraju mijenjati, predstavlja opasni otpad. „Zbrinjavanje tog otpada“, upozorio je, „iznimno je problematično i skupo te se rješava odlaganjem na odlagališta opasnog otpada.“

No tako nešto Hrvatska nema ni u planu, što bi značilo da bi se otpad trebao skupo zbrinjavati u inozemstvu. „Valja istaknuti i da je velika većina spalionica koja postoji u Europi izgrađena prije više od nekoliko desetljeća kada se nisu detaljnije znale njihove okolišne štete te kada su politike Europske unije o uštedi resursa i smanjenju utjecaja na klimatske promjene bile znatno blaže. Usto, tada nisu u većoj mjeri bila ni razvijena tehnološka rješenja koja su bolja i u svakom smislu povoljnija od spaljivanja otpada“, riječi su Košaka.

„Danas imamo niz novih dokaza o štetnosti spaljivanja otpada za okoliš“, dodao je, „a zbog toga je EU prestala financirati njihovu izgradnju te uskoro počinje i s naplatom skupih poreza na emisije od spaljivanja otpada. Za zbrinjavanje neodvojenog otpada, dokazano bolje rješenje jest sortiranje u visokoučinkovitim postrojenjima koje u velikoj mjeri izvlače sirovine.“ Te se sirovine potom u mogu iskoristiti u raznim granama industrije, a dio otpada pripremiti za iskorištavanje u građevinarstvu i cestogradnji.

Dokazano promašen koncept

Minimalni ostatak koji je inertan, dade se sigurno odložiti na sanitarni deponij ili iskoristiti kao pokrov za sanaciju postojećih odlagališta. Tako se, kao što sugerira potpredsjednik Zelene akcije, a sukladno politikama EU, maksimalno iskorištavaju resursi iz otpada bez šteta za okoliš. Naravno, uz takvo zbrinjavanje neodvojenog otpada, potrebno je paralelno graditi širu mrežu kompostana, sortirnica i centara za ponovnu uporabu otpada, kako bi se odvojen otpad efikasno zbrinuo.

Sadašnje nametanje regionalnih centara za gospodarenje otpadom koji iziskuju transport otpada do udaljenih lokacija i čija je realizacija vrlo spora, prema njegovu uvjerenju jest dokazano promašen koncept. „Ne smijemo dopustiti“, naglasio je Marko Košak, „nakon što smo postali zemlja pogodna za mafijaško zakapanje otpada pod sponzorstvom državnih institucija, da postanemo i velika peć na kojoj će se pojedinci masno bogatiti, a štete trpjeti građani i okoliš.“ Sustav bi stoga zacijelo morao biti usmjeren ka decentralizaciji i gradnji održivih lokalnih postrojenja.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...