Vecernji list

Eric Stehr nije znao što da misli kada je prvi put vidio lažne videozapise o sebi. Kaže da su mu "osjećaji bili pomiješani": s jedne strane su ga zabavljale te nevjerojatne laži, ali su ga i brinule, smijao bi se, ali i osjećao bespomoćnim. „Ne želim da takve stvari budu na internetu. Ali s druge strane znam da protiv toga ništa ne mogu učiniti“, kaže Stehr. Ovaj student je kandidat stranke Ljevica (Die Linke) na izborima za parlament savezne pokrajine Saska-Anhalt te se nada da će zahvaljujući drugom mjestu na izbornoj listi 6. rujna ući u parlament.

Na društvenim mrežama o njemu kruže sljedeće informacije:

• navodno je ubio svoju baku kako bi naslijedio njezin stan (video na archive.org)

• navodno je iz ljubomore ubio jedu ženu (video na archive.org)

• navodno je organizirao tajne LGBTQ seksualne zabave na jednom njemačkom sveučilištu (video na archive.org)

• navodno je pomagao Sveučilištu Bauhaus u Weimaru da studentima iz zapadne Njemačke dodjeljuje bolje ocjene (video na archive.org)

U svim tim videima se tvrdi i kako o tim "zločinima" izvještavaju i veliki njemački mediji poput lista FAZ i televizija Stern TV, ARD i Spiegel TV.

Navodno: jer niti jedna od tih tvrdnji nije točna, a ni ti etablirani mediji nikad nisu javljali takve gluposti.

Jedva da išta pomaže što je za DW i glasnogovornik policije okruga Burgenland potvrdio kako ne postoji baš nikakva sumnja da je Stehr počinio nekakvo ubojstvo niti se protiv njega vodi istraga. Također ne postoje izvješća o navodnim seksualnim orgijama na sveučilištu niti o skandalu s ocjenama na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru, potvrdila je glasnogovornica tog sveučilišta.

Više od 180 laži uoči izbora

Prema saznanjima redakcije DW-a, videozapisi su redom dio ruske operacije utjecaja Matrjoška, poznate i pod nazivom Overload. Uoči izbora za pokrajinske parlamente naša redakcija je do sad utvrdila više od 180 lažnih objava na platformama X, Bluesky i TikTok.

Podaci o krivotvorinama potječu iz detaljne zbirke anonimnog istraživačkog kolektiva "Antibot4Navalny", koji je izvorno nastao kako bi razotkrivao dezinformacije usmjerene protiv ruskog oporbenjaka Alekseja Navaljnog, preminulog u sibirskom kaznenom logoru. Danas taj kolektiv uz velik trud prati ruske operacije utjecaja na internetu.

DW je pregledao lažne objave koje su objavljene od 24. lipnja. Zanimljivo je da se fake-news pojavljuju samo radnim danima - ruski hakeri očito vikende imaju slobodno.

Mnoge od tih objava ciljano diskreditiraju kandidate na predstojećim izborima za pokrajinske parlamente u Saskoj-Anhaltu i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju, na izborima za Zastupnički dom Berlina te odnedavno i na komunalnim izborima u Donjoj Saskoj koji će se svi održati u rujnu. Ti se izbori smatraju važnim pokazateljem političkog raspoloženja u Njemačkoj, ali i test za njemačku vladu nakon njezina preustroja.

Napada se sve - osim AfD-a i Sahre Wagenknecht

Promatrače ne iznenađuje što se Matrjoška okomila na Njemačku, ali ih iznenađuje njezin opseg. „Ta kampanja utjecaja aktivna je na više platformi još od rujna 2023. Među njezinim ciljevima već su bili izbori za Bundestag, izbori u Moldaviji, Armeniji i Olimpijske igre u Francuskoj“, kaže Julia Smirnova iz berlinskog Centra za praćenje, analizu i strategiju (CeMAS) koji već dugo prati operaciju Matrjoška.

„Novo je da ruski hakeri napadaju konkretne kandidate na razini pokrajinskih izbora", kaže Smirnova. Prema njezinim opažanjima, lažima se bombardiraju kandidati i sve stranke - osim populističke Alternative za Njemačku (AfD) i Saveza Sahra Wagenknecht (BSW).

„Već prije izbora za Bundestag primijetili smo da su ruske kampanje u pravilu pokušavale diskreditirati kandidate svih demokratskih stranaka te podupirati AfD i BSW. Stoga je ovo što sada vidimo uoči pokrajinskih izbora nastavak dugoročne ruske strategije podupiranja stranaka koje su više naklonjena Kremlju i diskreditiranja drugih stranaka i kandidata."

Sličnu ocjenu iznosi i Pablo Maristany de las Casas koji i u Institute for Strategic Dialogue (ISD) analizira operacije manipulacije i utjecaja poput Matrjoške. Kao i Smirnova, u aktualnoj kampanji vidi sličnosti s prijašnjim ruskim pokušajima utjecaja. Narativi i poruke ponovno su, kako kaže, „proruski, protunjemački i neprijateljski prema EU-u“.

Tko stoji iza operacije Matrjoška?

Iako još nije moguće sa sigurnošću dokazati povezanost s ruskom državom, mnogo toga upućuje na Rusiju, kaže Maristany de las Casas. Primjerice, jedna objava na platformi X na španjolskom jeziku je već i jednom greškom u kratici rječito svjedočila o izvoru: u fake-news o kandidatima FDP-a Lydiji Hüskens i Andreasu Silbersacku je njemačka Slobodna demokratska stranka (FDP) navedena kraticom „SvDP" - što je ruska kratica za Svobodnaja Demokratičeskaja Partija, odnosno FDP.

Projekt Gnida, skupina koja se bavi OSINT istraživanjima i analizira ruske kampanje dezinformiranja, već je identificirao ruske autore iza operacije Matrjoška. Prema njihovim nalazima, operacija je tehnički i sadržajno izravno povezana s ozloglašenom jedinicom „Storm-1516“, kojom upravlja ruska vojna obavještajna služba GRU, a koja je djelovala i uoči izbora za Bundestag.

Za Smirnovu nema dvojbe: aktualna operacija „s vrlo velikom vjerojatnošću predstavlja rusku kampanju koja se provodi po nalogu Kremlja“. Operaciju pritom uglavnom provode „privatne tvrtke specijalizirane za digitalni marketing i političke kampanje utjecaja“.

Tehnički dobro, ali se laž može lako otkriti

Krivotvorine su tehnički dobro izrađene, ali ih odaju manje nedosljednosti u usporedbi s izvornim video-predlošcima medijskih kuća. One svoju publiku nalaze preko socijalnih mreža, ali taj oblik digitalne krađe identiteta, poznat i kao media spoofing, moguće je prepoznati postavljanjem nekoliko pitanja:

• nalazi li se video i na službenoj stranici medijske kuće?

• jesu li dizajn i oblik slova takvi kakve taj medij inače koristi?

• odakle potječu korištene snimke i prikazuju li doista događaj o kojem se govori?

• nudi li video bilo kakve provjerljive dokaze za iznesene tvrdnje?

Odgovor na sva ta pitanja je u pravilu negativan, tako da se i kod ovih laži brzo može zaključiti: to su izmišljotine, ukradene snimke, kopirani logotipi i nespretno rekonstruirani dizajn videozapisa. Ali na društvenim mrežama je važan tek prvi dojam i mnogi se uopće ne trude malo bolje pogledati neku objavu.

Što se laže pred izbore u Njemačkoj?

Narativi aktualne kampanje uoči njemačkih izbora mogu se podijeliti u dvije skupine:

Diskreditiranje kandidata: U jednom videu, sinkroniziranom glasom stvorenim umjetnom inteligencijom, gradonačelniku Berlina Kaiu Wegneru (CDU) pripisuje se pokušaj ubojstva profesionalnog tenisača (video na archive.org). Nikakvi dokazi nisu predstavljeni. Glasnogovornica berlinske policije potvrdila je na upit DW-a da u Berlinu nedavno nije ubijen nijedan profesionalni tenisač niti se protiv Wegnera vodi istraga.

Drugi kandidati CDU-a, SPD-a, Zelenih, Ljevice i FDP-a suočavaju se s lažnim optužbama za korupciju, konzumaciju droga ili - u desecima slučajeva: navodne seksualne skandale.

Širenje jaza između istočnih i zapadnih Nijemaca: U jednom navodnom videu Eurostata (video na archive.org) izvještava se o anketi prema kojoj velika većina zapadnih Nijemaca smatra ponovno njemačko ujedinjenje „povijesnom pogreškom“. Ništa više se ne javlja o toj navodnoj anketi, niti o njoj bilo tko izvijestio. Eurostat je na upit DW-a odgovorio: „To je lažni video. Eurostat ga nije proizveo. Eurostat također nije proveo anketu koja se u njemu spominje.“ Stvarna istraživanja javnog mnijenja pokazuju sasvim drukčiju sliku. Prema istraživanju ARD-DeutschlandTrend iz listopada 2025., 64 posto stanovnika zapadne Njemačke zadovoljno je stanjem njemačkog ujedinjenja.

Postoji i niz drugih "informacija" koje ističu nejednakost između istočnih i zapadnih Nijemaca. Primjerice, tvrdi se da se u istočnoj Njemačkoj navodno manje ulaže u sigurnost i infrastrukturu ili da stručnjaci predviđaju novu podjelu Njemačke do 2030. godine. Jedan video čak govori o planovima za gradnju novog Berlinskog zida. Takve laži su ponekad čak popraćene hashtagom #TimeToDivideGermany.

„Cilj je poticati sukob između ljudi iz istočne i zapadne Njemačke ili širiti tvrdnje da stanovnike istočne Njemačke ljudi iz zapadne Njemačke preziru, mrze ili diskriminiraju“, objašnjava Smirnova. Osim toga, cilj je i naštetiti određenim političarima lažnim optužbama.

Vjeruje li se tim lažima?

Operacija utjecaja još traje i stalno se pojavljuju novi lažni sadržaji pa je za konačnu ocjenu prerano. Prema procjeni stručnjaka s kojima je razgovarao DW, učinak je zasad vrlo ograničen. „Posljedice nisu značajne. To vidimo i po umjetnom povećavanju dosega sadržaja“, kaže Maristany de las Casas. Time misli kako je očito i broj pregleda manipuliran: neke je navodno pogledalo preko 100.000 korisnika, ali onda je nevjerojatno da nemaju gotovo uopće nikakvih interakcija i komentara.

I ranija istraživanja pokazala su da je učinak kampanja dezinformiranja poput Matrjoške dosad bio prilično ograničen. Razlog je i to što, za razliku od platforme X, druge platforme poput Blueskyja ili TikToka često relativno brzo uklanjaju takav sadržaj.

Kandidat Ljevice Stehr ipak se ne želi osloniti samo na odgovorne na društvenim mrežama, nego namjerava podnijeti kaznene prijave zbog lažnih sadržaja. Na platformi X nije uspio ukloniti jedan video o sebi jer, kako kaže, odgovorni na toj platformi „nisu vidjeli razlog za njegovo uklanjanje“. I zato se nastavlja kampanja dezinformiranja protiv njemačkih političara.

Uz suradnju Vitalija Vasilhenka, Alda Sánchez Vera i Anvara Ashrafa

Proizvodnja električne energije u nuklearnim elektranama je smanjena ili obustavljena u nekoliko europskih zemalja. Uzrok je nizak vodostaj rijeka zbog suša i vrućina, i posljedični nedostatak vode za hlađenje. Nuklearke u Mađarskoj i Rumunjskoj su isključene – isto kao i reaktori u Francuskoj.

Nuklearna elektrana Cernavoda na Dunavu ima dva reaktorska bloka i jedini je nuklearni objekt u Rumunjskoj. Prvi reaktor je isključen prije nekoliko dana, a drugi sada. Operator elektrane Nuclearelectrica naveo je kao razlog „teške, sušne uvjete“. Ta elektrana obično zadovoljava petinu potreba za strujom u Rumunjskoj.

Mađarska strahuje od nestašice struje

Ovo je prvi put da oba bloka moraju biti isključena zbog niskog vodostaja Dunava. Ta rijeka dostigla je od svibnja u nekim dijelovima rekordno niske razine zbog nedostatka padalina i uzastopnih toplinskih valova. Prema izvještajima vodostaj je pao na samo jednu trećinu srpanjskog prosjeka.

Nuklearna elektrana Paks, čija su četiri reaktora ključna za opskrbu Mađarske električnom energijom, također se nalazi na Dunavu. Sva četiri reaktorska bloka zatvaraju se u fazama, najavio je premijer Peter Magyar. Jedan reaktor već ne radi zbog nedostatka vode za hlađenje iz Dunava, a preostala tri trebala bi biti isključena u narednih 24 do 72 sata.

Nestašica struje mogla bi se pojaviti već ovog ponedjeljka, dodao je premijer Magyar. Zemlja sada koristi rezerve i organizira uvoz. Premijer je pozvao Mađare na štednju struje.

U Srbiji za sada stabilno, ali pozivaju na štednju

Situacija u Srbiji za sada je stabilna, ali nadležni pozivaju na štednju. Ministrica rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović rekla je za javni servis RTS da situacija ostaje izazovna kada je vodostaj Dunava u pitanju i navela da je tijekom čitavog svibnja, lipnja i srpnja zabilježena najniža proizvodnja na Đerdapu otkako je ta hidroelektrana puštena u rad.

Austrijske hidroelektrane - smanjeni kapacitet

Uzrok nestašice struje u regiji je suša, ali i smanjenje količina vode od topljenja glečera. Vodostaji su također kritično niski u skoro svim pritokama Dunava u Gornjoj Austriji. Hidroelektrane u toj zemlji – koja nema nuklearke – osjećaju posljedice.

Austrija ima više od 4.000 malih hidroelektrana, ali mnoge trenutno rade sa smanjenim kapacitetom (do 50 posto) ili su potpuno zatvorene.

Francuska isključuje reaktore

Nuklearne elektrane se suočavaju s problemima s rashladnom vodom i u mnogim drugim zemljama. Posebno je pogođena Francuska, zemlja koja se u velikoj mjeri oslanja na nuklearnu energiju.

Prošle srijede isključen je jedan od dva reaktora u elektrani Golfech, koja se nalazi na stotinjak kilometara sjeverno od Toulousea. Energetska tvrtka EDF prethodno je isključila reaktor od 23. lipnja do 3. srpnja, a zatim ponovo od 9. do 27. srpnja kako bi izbjegla daljnje zagrijavanje voda rijeke Garonne.

Rekordno niski vodostaji i u Hrvatskoj

Kako je izvijestila Hrvatska televizija, Drava je ovog ljeta i u Hrvatskoj čak tri puta zabilježila rekordno nizak vodostaj. Mario Spajić, zamjenik direktora Hrvatskih voda Vodnogospodarskog odjela za Dunav i donju Dravu, za HRT je izjavio: "To je, naravno, povezano s visokim temperaturama koje bilježimo u zadnjem periodu. Sve skupa utječe i na živi svijet. Temperatura vode je porasla i trenutačno je oko 26 stupnjeva, a negdje i viša."

Spajić je objasnio da je ovakva situacija neuobičajena za ovo doba godine.

Pogođen i riječni promet

Nizak vodostaj također utječe na brodski promet, jer plitka voda ograničava teret brodova. I krstarenja Dunavom od Passaua do Beča su skraćena. Austrijski operater vodnih puteva upozorava na svojoj internetskoj stranici na područja s posebno plitkom vodom.

Ove nedjelje se kruzer sa skoro 240 ljudi nasukao na pješčani sprud u blizini Setatea, rumunjske luke na Dunavu. Svi putnici su sigurno napustili brod.

Rekordno nizak vodostaj Rajne

I rijeka Rajna dostiže povijesnu najnižu razinu vode na nekim mjestima. Prema prognozama Savezne uprave za vodne puteve i brodarstvo Njemačke, vodostaj će na najkritičnijoj točki na toj rijeci u petak vjerojatno pasti na rekordno niskih 18 centimetara. Prethodni rekord za najniži dnevni prosjek bio je 25 centimetara, a zabilježen je u listopadu 2018.

Rajna je jedan od najvažnijih plovnih puteva u Europi i služi za transport robe kao što su žitarice, minerali, rude, ugljen i naftni derivati.

„Nizak vodostaj Rajne i mnogih drugih rijeka trenutno ozbiljno otežava teretni promet", rekao je novinskoj agenciji Reuters Dirk Binding, stručnjak u Udruženju njemačkih gospodarskih komora (DIHK).

Tijekom razdoblja niskog vodostaja brodovi mogu prevoziti samo dio svog uobičajenog tereta. „To dovodi do uskih grla u opskrbi, rastućih troškova transporta i dužih rokova isporuke“, naglašava Binding.

Kao rezultat toga usporeni su lanci opskrbe u ključnim granama industrije – kemijskoj, čeličnoj i naftnoj. To ima posljedice za cijelo njemačko gospodarstvo.

„Ako se sušno razdoblje nastavi, to bi dodatno opteretilo ionako već ozbiljno poljuljano njemačko gospodarstvo", upozorio je Binding.

Što se zna o Abdulu Balloutu, koji se 25. srpnja ove godine vozilom zaletio u mnoštvo ljudi na paradi ponosa Christopher Street Day (CSD) u Berlinu? U napadu je poginula jedna žena i teško je ozlijeđena 31 osoba.

Nasilje u školi, sukobi kod kuće

Činjenice u ovom slučaju su sljedeće: Abdul Ballout rođen je u Berlinu 2005. godine. Njegovi majka i otac su iz Libanona, ali već odavno žive odvojeno. Prema istraživanju lista Berliner Morgenpost, Abdul je već kao učenik osnovne škole upao u oči zbog problematičnog ponašanja te je više puta pokazivao agresivno ponašanje i dva puta morao promijeniti školu. Roditelji, piše njemački list, nisu surađivali sa školom kako bi pomogli u rješavanju problema.

Na početku školovanja je Ballout imao prilično dobre ocjene, ali to se kasnije promijenilo. Na upit Berliner Morgenposta je Odjel za obrazovanje berlinskog Senata napisao: "Dotična osoba obrazovana je unutar berlinskog školskog sustava, rano su identificiranje potrebe za posebnom podrškom i intervencijom te je školu napustio bez svjedodžbe."

Prvi put osuđen sa 17 godina

Prema informacijama policije, Ballout je već bio poznat 2019. godine, kada mu je bilo samo 14 godina, zbog napada, pljačke i uvreda. On je kolegi iz razreda ukrao skupe slušalice i napao druge na školskom dvorištu. Godine 2022. osuđen je na sudu za maloljetnike i dobio strogu opomenu. Također mu je naloženo da obavi 40 sati društveno korisnog rada.

Oko 2021. godine, kada je Abdul Ballout imao 16 godina, započela je njegova islamistička radikalizacija. To je dijelom moglo biti posljedica očitih sukoba unutar obitelji. Njegova majka je u nekoliko medija opisana kao pobožna muslimanka, dok je njegov otac ispričao da nije ekstremno islamistički nastrojen. Navodno je u obitelji bilo ljudi koji su otvoreno govorili o svojoj homoseksualnosti. Je li Ballout bio rastrgan između ovih vrlo različitih načina života? U svakom slučaju, vjeruje se da je prvenstveno radikaliziran putem interneta, na islamističkim web stranicama. Između 2023. i 2024. bio je kratko oženjen - strogo u skladu s islamskim zakonom. Brak je završio razvodom.

„Islamisti vjeruju da svi moraju biti dobri muslimani"

Navodno se Abdul Ballout pridružio islamističkim krugovima u berlinskoj četvrti Neukölln. Očito je pripadao skupini koja je bila odgovorna za regrutiranje novih članova.

Berlinska odvjetnica Seyram Ates, suosnivačica liberalne džamije Ibn Rushd-Goethe u glavnom gradu Njemačke, izjavila je za DW da poznaje mnoge muslimane, uključujući i one koji se strogo pridržavaju vjerskih pravila, u čijim obiteljima ima članova koji žive u skladu sa svojom homoseksualnošću. Kada se mladi u tim obiteljima radikaliziraju, obitelji se nalaze pod sve većim pritiskom da poduzmu mjere.

Seyram Ates kaže: "Islamisti nisu samo uvjereni da sami moraju biti najbolji muslimani kako bi ušli u raj. Oni također vjeruju da svi oko njih moraju prakticirati dobar islam, da moraju biti najbolji muslimani."

Oko 2.600 islamista u Berlinu

Berlinska senatorica za unutarnje poslove Ines Spranger (SPD) kaže da se, prema podacima Ureda za zaštitu ustavnog poretka, u Berlinu nalazi 2.590 islamista. U vezi s napadom na sudionike Pridea je rekla: "Razina prijetnje na području islamističkog terorizma ostaje visoka. Svi znamo da takve događaje ne možemo spriječiti s apsolutnom sigurnošću."

Prošle godine, Ballout se pokušao pridružiti terorističkoj organizaciji "Islamska država" (IS) u Siriji. Otputovao je preko Turske u Libanon, gdje je uhićen i zatvoren na nekoliko mjeseci. Razlog: njegova namjera da se pridruži IS-u. U studenome 2025. deportiran je natrag u Njemačku i uhićen odmah po dolasku.

Presuda u svibnju i puštanje iz pritvora

Berlinsko državno odvjetništvo tada ga je optužilo za "pripremanje teškog čina nasilja koji ugrožava državu". Berlinski sud osudio ga je sredinom svibnja 2026. na godinu i deset mjeseci maloljetničkog pritvora, što je uvjetno odgođeno na šest mjeseci kao "probni rok prije suđenja". Ballout je pušten na slobodu.

Kako je nakon terorističkog napada izvijestila predsjednica berlinske policije Barbara Slowik Meisel, berlinski istražitelji nastavili su klasificirati Ballouta kao "slučaj visokog rizika" čak i nakon puštanja iz pritvora. Bio je pod nadzorom, a policajci su prisluškivali i njegov telefon. Meisel je izjavila: "Nismo pronašli apsolutno ništa što bi nas dovelo do prognoze koja bi opravdala tzv. nanogicu ili preventivni pritvor."

Napadač je ubijen tijekom uhićenja

Vlasti su Balloutu oduzele putovnicu i zabranile mu napuštanje zemlje. Budući da je uglavnom boravio u svom stanu, nadzor je bio smanjen, priopćila šefica policije.

U međuvremenu je gotovo sigurno da je Ballout djelovao sam. Glasnogovornica saveznog državnog odvjetništva, koje je preuzelo istragu kao i u sličnim slučajevima ugrožavanja države, rekla je da je u potpuno uništenom vozilu za bijeg pronađen samo Balloutov DNK.

Počinitelja je policija ubila u zapadnom Berlinu kada je nožem napao policajce tijekom pokušaja uhićenja.

Hasan je dugo bio jedno od najzabačenijih mjesta u Rusiji. U ovom naselju na Dalekom istoku, na krajnjem jugoistočnom rubu ogromne ruske države, živi manje od 500 stanovnika. Ovdje, više od 9.000 kilometara od Moskve, Rusija ima granicu sa Sjevernom Korejom dugu svega 17 kilometara – a Hasan je jedino rusko naselje u tom graničnom pojasu. Od 1959. godine „Željeznički most korejsko-ruskog prijateljstva” premošćuje graničnu rijeku Tumen; do sada je to bila jedina kopnena veza između Rusije i Sjeverne Koreje.

No već nekoliko godina dvije države grade novi most koji se pruža usporedo s njim, na svega nekoliko stotina metara udaljenosti. To što je most sada pred završetkom ranije nego što je bilo planirano izaziva zabrinutost u dalekom Kijevu. Razlog za to je bojazan da bi Rusija most mogla koristiti ne samo za trgovinsku razmjenu, već prije svega za tajni transport vojnika iz Sjeverne Koreje na bojište u Ukrajini.

Od početka rata u Ukrajini 2022. godine Rusija i Sjeverna Koreja sve više su se približavale jedna drugoj. Obje države povezuje činjenica da su pogođene sveobuhvatnim zapadnim sankcijama i da su u velikoj mjeri vanjskopolitički izolirane.

U lipnju 2024. godine dvojica šefova država, Vladimir Putin i Kim Jong-un, potpisali su sporazum o strateškom partnerstvu. Njegov najvažniji rezultat bilo je produbljivanje vojne suradnje. Ona je, prije svega, obuhvatila velike isporuke oružja, ali i slanje vojnika iz Sjeverne Koreje u ruski rat u Ukrajini. Istovremeno su obje strane donijele odluku o izgradnji novog mosta za cestovni promet.

„Otvaranje novog mosta će potaknuti međusobnu trgovinu, optimizirati logistiku, ojačati kulturne veze i pogranična područja pretvoriti centre s dinamičnim gospodarskim rastom”, naveo je u priopćenju ruski ministar prometa Andrej Nikitin. I američki Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) piše: „Tempo kojim napreduje izgradnja mosta i trajno visoka razina željezničkog prometa na ranije neaktivnim ranžirnim postajama jasni su pokazatelji značaja i širenja trgovine između dviju zemalja tijekom rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine.”

Projekt za trgovinu i turizam?

No, kako prenosi britanski Guardian, postoje ozbiljne sumnje da su civilni i gospodarski ciljevi zaista glavni razlozi za ovaj građevinski projekt.

Prema službenim podacima, ukupna robna razmjena između Rusije i Sjeverne Koreje je 2024. godine iznosila svega 34 milijuna američkih dolara. Samo troškovi izgradnje mosta i prateće infrastrukture procjenjuju se na oko 100 milijuna dolara, što je gotovo tri puta više od ukupnog trgovinskog volumena. Na satelitskim snimkama gradilišta vidi se da se podižu i veliki skladišni i carinski objekti, parkirališta za kamione, kao i heliodrom.

Ukrajinska organizacija za zaštitu ljudskih prava Truth Hounds, koja također prati izgradnju mosta, ne vjeruje ni da će on dovesti do procvata turizma. Most se gradi na čak 125 sati vožnje automobilom od Moskve i još četiri sata vožnje od Vladivostoka. „Turizam u Sjevernoj Koreji pod strogim je ograničenjima i zbog zatvorenosti zemlje ne može brzo rasti”, navodi se u analizi ukrajinske organizacije. Ona također ističe da, čak i ako se netko odluči za odmor u Sjevernoj Koreji, ne bi ga proveo na njenom zabačenom i turistički potpuno nerazvijenom sjeveroistoku, već u glavnom gradu Pjongjangu. A on je udaljen stotine kilometara od granice, pa će, kako ocjenjuju ukrajinski aktivisti, „malo tko željeti tu razdaljinu prijeći automobilom”.

Pored toga, Rusija već duže vrijeme bez uspjeha pokušava privući turiste direktnim letovima iz Moskve za Pjongjang, koje subvencionira milijunskim iznosima. Unatoč tome zrakoplovi ostaju skoro prazni; tijekom cijele 2025. godine u Sjevernu Koreju je otputovalo manje od 10.000 ruskih državljana.

Most za prikrivene vojne transporte?

Zbog toga analitičari organizacije Truth Hounds zaključuju da je stvarni razlog izgradnje mosta produbljivanje vojne suradnje. Riječ bi, prije svega, mogla biti o prebacivanju sjevernokorejskih vojnika i oružja za rat protiv Ukrajine. Sredinom prošle godine, prema neslužbenim informacijama iz Južne Koreje, Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država, Sjeverna Koreja poslala je između 14.000 i 15.000 svojih državljana u taj rat. Oni su, prije svega, bili razmješteni u ruskoj Kurskoj oblasti, koju je Ukrajina u međuvremenu privremeno zauzela. Osim toga, Sjeverna Koreja je Rusiju i ranije snabdijevala oružjem.

Transporte trupa, smatraju analitičari organizacije Truth Hounds, sateliti bi na cestama mogli znatno teže pratiti nego na željezničkim prugama. Vlakovi mogu prometovati samo po ograničenom broju kolosijeka, a utovar i istovar vagona moguć je samo na određenim željezničkim čvorištima. Kamioni, s druge strane, mogu praktički bilo gdje biti utovareni i istovareni, dok razgranata cestovna mreža gotovo onemogućava sveobuhvatan satelitski nadzor.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski upozorio je prije samo nekoliko dana na mreži X da bi Rusija u ratu protiv Ukrajine mogla angažirati još do 30.000 sjevernokorejskih vojnika.

Znanje i iskustvo za Sjevernu Koreju

Zelenski je naveo u istoj objavi da bi i sjevernokorejski lider Kim Jong-un mogao profitirati od produbljivanja vojne suradnje s Rusijom. Novi most ne bi služio samo za neprimijećen transport resursa. „Rusija pomaže Sjevernoj Koreji da nauči kako se vodi rat, unaprjeđuje svoje naoružanje i stječe stvarno borbeno iskustvo”, napisao je ukrajinski predsjednik.

Osim toga, „pretpostavlja se i da Sjeverna Koreja svoj angažman naplaćuje ruskom nuklearnom tehnologijom”, ocijenio je nedavno politolog Ulrich Schmid sa Sveučilišta u St. Gallenu u prilogu švicarske televizije SRF. Sve to, prema objavi Volodimira Zelenskog na mreži X, predstavlja „opasnost za svakog čovjeka u Aziji koji se nalazi na dometu sjevernokorejskih raketa”.

Zvuk sirena vozila hitne pomoći, policijski zvižduci, povici brojnih mladića, smrad fekalija i spaljenih automobila – sve to obilježava atmosferu u Fnidequ, susjednom gradu Ceute na sjevernoafričkoj obali.

Fnideq je inače mirno ljetovalište s pogledom na Ceutu, španjolski grad koji je prošli tjedan bio odredište desetaka tisuća migranata. No danas je Fnideq grad u izvanrednom stanju: plaže su ograđene barijerama, a pripadnici marokanske nacionalne policije (Sûreté Nationale), naoružani dugim cijevima, raspoređeni su gotovo na svakom uglu i litici.

San o životu u Europi

Policajac daje znak 25-godišnjem Hamzi da se udalji s plaže. No ovaj mladić iz Tangera ne želi napustiti Fnideq. Za njega je ovaj grad i dalje odskočna daska prema boljem životu. Kaže da je još u subotu ponovo pokušao preplivati do Ceute. „Pokušao sam opet, ali kada sam stigao, španjolski vojnici su me pretukli, a zatim i marokanski policajci“, priča Hamza.

Kaže da su ga natjerali na povratak plivajući. Njegove poderane hlače još uvijek su mokre, mobilni telefon je izgubio u moru, a koljena i laktovi su mu puni ogrebotina. Ipak, tvrdi da će pokušavati iznova, unatoč morskim barijerama, ogradama i pojačanim kontrolama.

Plaća koju prima radeći u tekstilnoj industriji, kaže, nije dovoljna za život, a Europa je njegov san. „Sve je teže, i onima koji su već stigli do Ceute i nama koji smo još ovdje. Policija želi da napustimo Fnideq, žele isprazniti grad kako više nitko ne bi pokušavao krenuti prema Ceuti", kaže Hamza.

„Tretirali su nas kao pse"

Mladići koji se vraćaju iz Ceute pričaju da ih je policija progonila i prijetila im, da im nitko nije želio prodati hranu i da su gladovali. Stotine, možda i tisuće njih, penju se uz litice iza granične ograde ojačane NATO-žicom i vraćaju se na mjesto odakle su krenuli.

Na plaži su još razbacane stvari ljudi koji su pokušali preplivati do teritorija Španjolske. Mnogi su pri tome izgubili život, a strahuje se da bi broj poginulih mogao biti i veći kada more izbaci tijela nestalih.

21-godišnja Hajine iz Fesa kaže da više nikada neće pokušati isto. Ova studentica je mopedom doputovala iz Fesa do Fnideqa, a zatim zaplivala prema Ceuti. Tamo je pronašla ujaka i sestru koji su granicu prešli pješice zajedno s masom ljudi. Svi su povjerovali glasinama koje su se širile društvenim mrežama da je Ceuta otvorena za sve.

Dok to priča, Hajine plače. Kao i mnogi drugi tog dana djeluje traumatizirano. „Vratila sam se jer su nas tretirali kao pse. Nije bilo hrane, sve prodavaonice su bile zatvorene", kaže ona.

Danas se u Fnidequ uglavnom mogu vidjeti grupe iscrpljenih i očajnih mladića koji traže hlad. I ovdje teško dolaze do hrane, čak i kada imaju novca. Brojni kafići i restorani zatvoreni su zbog straha od pljačke, dok oni koji rade strogo kontroliraju ulazak i odbijaju mladiće.

Osim toga, mnogi lokali mogu ponuditi tek kavu, jer je dio osoblja također otišao prema Ceuti i još se nije vratio na posao.

Kakvu su ulogu imale marokanske vlasti?

Španjolska stručnjakinja za migracije Beatriz Masa godinama prati situaciju na ovom području. Kaže da Fnideq nikada ranije nije doživio ovakve scene. „Čim su ljudi čuli da je Ceuta otvorena, ostavili su sve. Hotelsko osoblje, konobari, kuhari, pekari, vozači kamiona i taksisti – jednostavno svi su krenuli“, kaže Masa.

Većina se sada samostalno vraća kućama, dok bi ostali, ako pristanu, autobusima trebali biti prevezeni u svoje rodne gradove, vjerojatno po nalogu Ministarstva unutarnjih poslova Maroka. Do sada se ni to Ministarstvo, niti bilo koji drugi član marokanske vlade nije javno oglasio o smrtonosnom masovnom pokušaju ulaska u Ceutu.

Beatriz Masa i drugi stručnjaci smatraju da je ovakav masovni pokret bio moguć samo zato što su ga marokanske vlasti prešutno omogućile te da je to posljedica političke krize između Španjolske i Maroka. Glavni predmet spora ponovo je Zapadna Sahara. „Ova kriza je novo izdanje, ali mnogo ozbiljnije od one iz 2021. godine. Zato je i mobilizacija bila mnogo veća – govorimo o više od 50.000 ljudi“, kaže Masa.

Humanitarne posljedice tek dolaze na naplatu

Brojni turisti otkazali su ljetovanje u Fnidequ, a oni koji su ipak došli kažu da više ne prepoznaju nekadašnje mirno ljetovalište i radije ostaju u hotelima. Posljedice već osjećaju trgovci na gradskoj tržnici, nedaleko od plaže.

Gospodarske i humanitarne posljedice krize još su daleko od rješenja, dok politički odgovor tek treba uslijediti. Tijekom ovog tjedna ministri unutarnjih poslova Europske unije održat će izvanredni sastanak na kojem bi trebali pokušati usuglasiti zajednički stav prema Maroku kao važnom partneru u upravljanju migracijama, kako bi se izbjeglo da se scene poput ovih ponove u Ceuti i Fnidequ.

Od šume ostaje samo zgarište, rastopljeni asfalt, izgorjeli automobili, uništene zgrade... Šumski požari u južnoj Europi za sobom ostavljaju trag razaranja i uzrokuju štetu koja se mjeri u milijardama eura.

Nakon ovih požara prijeti opasnost da se i španjolsko gospodarstvo uguši pod oblacima pepela. Prema podacima europskog sustava za promatranje Zemlje Copernicus, ove je godine u toj zemlji već izgorjelo 206.000 hektara šuma.

„Godine 2022., kada je u Španjolskoj zbog šumskih požara uništeno oko 300.000 hektara površine, gospodarska šteta dosegnula je oko 7,1 milijardu eura“, rekao je za DW ekonomist Emilio Vizuete Luciano sa Sveučilišta u Barceloni.

Požari u pravilu uništavaju gospodarstvo i trgovinu u pogođenim regijama, a u te sablasne predjele nitko niti ne dolazi: „Ako turizam nestane iz područja pogođenih požarima, to ima ozbiljne gospodarske posljedice za cijelu Španjolsku.“

Udarac i na BDP

Ekonomistica Sarah Meier sa Visoke tehničke škole (ETH) u Zürichu izračunala je kako u regijama koje je pogodio barem jedan šumski požar, stopa gospodarskog rasta smanjila se za 0,11 do 0,18 posto. U njenom istraživanju iz 2023., kod više istodobnih šumskih požara stopa gubitka gospodarskog rasta, ovisno o njihovoj veličini, rasla je do 4,5 posto. „Naši izračuni predstavljaju prosjek za razdoblje od 2011. do 2018. godine“, kaže Meier. „Posebno skupo postaje kada se šumski požari prošire sve do većih gradova, što se dosad u južnoj Europi događalo vrlo rijetko.“

Sami gradovi nikad nisu gorjeli, ali baš kao što se vatra sad približila Madridu, tako je prijetila i Marseillesu 2016,. Ateni 2024., Patrasu 2025...

I Europska agencija za okoliš (EEA) izračunala je gospodarske gubitke nastale zbog šumskih požara u prošlosti. Godine 2017., kada je na jugu Europe izgorjelo gotovo 990.000 hektara površine, gubici su iznosili gotovo deset milijardi eura (vidi grafiku).

Madrid čak i manje za prevenciju požara

Prema Europskoj komisiji, države članice svake godine zbog šumskih požara izgube oko 500.000 hektara površine. Računajući po izgorjeloj površini su Španjolska, Grčka i Francuska među zemljama koje najviše pogađaju šumski požari, ali obzirom na površinu čitave zemlje je po podacima Copernicusova sustava GWIS za prosjek 2012.-2025. pokazuju kako u jednoj Crnoj Gori izgori godišnje 2,66% teritorija, u Albaniji 1,6%, u Hrvatskoj 0,39%, u Španjolskoj 0,33%, a u velikoj Francuskoj "samo" 0,08%.

Gospodarska šteta ne uključuje samo gubitke u turizmu, nego i smanjenje bioraznolikosti, gubitke prihoda u šumarstvu, eroziju tla, uništenu infrastrukturu i nekretnine te troškove gašenja požara.

U Španjolskoj se vodi žestoka rasprava o troškovima suzbijanja šumskih požara. Ulaganja u prevenciju se smanjuju još od 2009. godine, premda su broj i razmjeri šumskih požara tijekom posljednjih deset godina poprimili zabrinjavajuće razmjere.

Tako i prema službenim podacima su izdaci za prevenciju šumskih požara u Španjolskoj smanjeni su između 2009. i 2024. s 364 milijuna na 144 milijuna eura. Istodobno su godišnji izdaci za gašenje požara i vatrogasne službe silom prilika ostali stabilni i iznosili oko 417 milijuna eura.

I samo gašenje košta goleme novce

Za španjolskog ekonomista Luciana, „to nije bez određene ironije jer je dokazano da je prevencija najbolje dugoročno ulaganje. Ona je znatno jeftinija od gašenja požara koji su već izbili.“

Prema podacima španjolske tvrtke za šumarske usluge Forescat, suzbijanje i gašenje šumskih požara stoji oko 19.000 eura po hektaru. S obzirom na gotovo 400.000 hektara šuma koji su 2025. godine izgorjeli u Španjolskoj, to bi značilo troškove od oko 7,6 milijardi eura.

Koliki će biti troškovi gašenja požara u Španjolskoj ove godine još nije moguće procijeniti. No i liječnica María Inmaculada Mármol Tardáguil je uvjerena: ovako se više ne može nastaviti. „Sigurnost naših šuma svesti na tek gotovoherojske napore vatrogasnih postrojbi, predstavlja ekološku neodgovornost i proračunsku nebrigu“, napisala je na internetskoj platformi udruge zaposlenih u javnom zdravstvu. A tu onda treba dodati i oboljenja dišnih puteva svih koji su i bili u blizini takve vatre.

„Rješenje nije u nabavi sve većeg broja protupožarnih zrakoplova, nego primjerice u uklanjanju gorivog materijala poput suhog i mrtvog drva iz šuma prije nego što se pojavi prva iskra.“ A sve dok to ne shvati i službeni Madrid, Španjolska će „nastaviti bacati u plamen novac svog državnog proračuna istom brzinom kojom joj šume odlaze u plamen", smatra liječnica.

Vanilija je danas gotovo posvuda – u sladoledima, sirupima protiv kašlja, sredstvima za čišćenje i parfemima. Njezina sveprisutnost, zahvaljujući jeftinom i široko dostupnom sintetičkom vanilinu, učinila je da riječ vanilija postane sinonim za nešto „obično“. No, to nije tako.

Prirodna vanilija jedna je od najzahtjevnijih poljoprivrednih kultura na svijetu i jedna od kemijski najsloženijih biljaka, jer sadrži više od 200 aromatičnih spojeva. Kao drugi najskuplji začin na svijetu, odmah nakon šafrana, prodaje se po cijeni između 90 do 550 eura po kilogramu.

A njezina povijest je vrlo trnovita.

U toj priči važnu ulogu imaju pčela bez žalca, kolonijalne spletke, kao i domišljatost dvanaestogodišnjeg roba imenom Edmond Albius, čije je otkriće napunilo kolonijalne blagajne, obogatilo robovlasnike i zauvijek promijenilo globalnu sudbinu ovog začina.

Od danka Astecima do kolonijalnog „otkrića“

Podrijetlo vanilije uglavnom se veže uz drevnu Mezoameriku, gdje je penjačica iz obitelji orhideja (Vanilla planifolia) kao samonikla biljka rasla u tropskim šumama.

Najstariji pisani izvori pokazuju da su različiti narodi imali različite nazive za ovu biljku: Meksikanci su je zvali tlilxochitl, Totonaci xanath, a Maje sisbic. Vanilija je među tim civilizacijama bila iznimno cijenjena. Koristila se u medicini, vjerskim obredima, u napicima od kakaa, ali i kao vrsta dara bogovima. Njezin opojni miris širio se hramovima.

Narod Totonaka, koji je živio na području današnje savezne države Veracruz u Meksiku, prvi je uzgajao vaniliju zbog njezina mirisa. Kad su ih pokorili Asteci, tražili su vaniliju kao danak. Asteci su je koristili za aromatiziranje napitka xocolatl, svetog pića od kakaa namijenjenog elitama i ratnicima, koje se smatra pretečom današnje čokolade.

Godine 1519. astečki car Moctezuma Xocoyotzin ponudio je ovaj napitak španjolskim osvajačima predvođenim Hernánom Cortésom, neposredno prije nego što je Španjolska uspostavila kolonijalnu vlast nad središnjim Meksikom.

Španjolci su kasnije donijeli vaniliju u Europu, gdje se prvo pojavila na kraljevskom dvoru zajedno s napitkom od čokolade koji su preuzeli iz Meksika. Ubrzo je stigla i u francuske i engleske dvorske kuhinje, gdje se počela koristiti kao jedini okus u pojedinim kolačima i poslasticama.

Pčela koja je zbunila Europu

Orhideja vanilije uzgajala se u botaničkim vrtovima Francuske i Engleske, ali unatoč brojnim pokušajima Europljani nisu uspijevali dobiti plodove.

Kolonijalne vlasti slale su sadnice diljem svojih carstava – u Indiju, na Javu, Filipine i na francuski otok Réunion. Biljke su rasle, cvjetale, ali nisu davale mahune vanilije. Ta zagonetka ostala je neriješena gotovo tri stoljeća.

Razlog je otkriven tek 1836. godine, kad je belgijski stručnjak za hortikulturu Charles Morren utvrdio da je prirodni oprašivač vanilije pčela bez žalca iz roda Melipona, koja prirodno živi jedino u Meksiku.

Morren je uspio ručno oprašiti cvijet u laboratoriju, ali je njegov postupak bio spor i nepraktičan za velike plantaže.

Sve se promijenilo zahvaljujući dvanaestogodišnjem dječaku s otoka Réunion – robu koji se zvao Edmond Albius.

Rob Edmond Albius i njegovo „nevjerojatno jednostavno“ otkriće

Godine 1841. Edmond je otkrio kako ručno oprašiti cvijet vanilije. Palcem i tankim komadićem drveta podigao je malu opnu unutar cvijeta koja razdvaja pelud i tučak, a zatim ih pritisnuo jedan uz drugi. Nedugo nakon toga orhideje su počele davati mahune vanilije.

Povjesničar Eric T. Jennings, autor knjige „Vanilla: The History of an Extraordinary Bean“ (2025.), i sam je isprobao ovu tehniku.

„Kao i mnoga genijalna otkrića, i njegovo izgleda nevjerojatno jednostavno kada ga jednom upoznate. Ali spojiti muški i ženski dio cvijeta vanilije mnogo je teže nego što se čini“, rekao je Jennings za DW.

Otok Réunion nakratko je postao svjetsko središte proizvodnje vanilije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća francuske kolonijalne vlasti prenijele su Edmondovu metodu ručnog oprašivanja na Madagaskar, koji je i danas najveći svjetski proizvođač vanilije.

Vanilija uzgojena u tim francuskim kolonijama postala je poznata kao burbonska vanilija, nazvana po nekadašnjem kolonijalnom imenu otoka Réunion – Île Bourbon.

Fusnota u povijesti vanilije?

Edmondova metoda i danas je univerzalni standard u globalnoj industriji vanilije vrijednoj više milijardi dolara. Posao je i dalje spor, osjetljiv i iznimno zahtjevan, jer se svaki cvijet otvara samo jedan dan i mora biti ručno oprašen.

Ipak, Edmond nikada nije imao koristi od industrije koju je njegovo otkriće stvorilo. Umro je u siromaštvu 1880. godine, dok su se francuske kolonijalne blagajne punile zahvaljujući metodi koju je osmislio kao dvanaestogodišnjak.

Jennings, koji je istraživao na Réunionu, kaže da danas u Edmondovu čast postoje dva spomen-obilježja. To su spomen-ploča i kip u njegovu rodnom gradu Sainte-Suzanneu. Osim toga, nekoliko škola nosi njegovo ime.

„Ali čini mi se da je njegova priča i dalje relativno nepoznata“, kaže Jennings. To je posebno zanimljivo jer je upravo Edmondovo otkriće promijenilo ekonomsku budućnost otoka.

„Ne samo da je Réunion učinio najvećim svjetskim proizvođačem vanilije u roku od trideset godina nakon svog otkrića, nego je pomogao i da se otočka poljoprivreda oslobodi gotovo potpune ovisnosti o uzgoju šećerne trske, koja je počela iscrpljivati plodno tlo“, ističe Jennings.

Iako se Jennings slaže da Edmond nije dobio odgovarajuće priznanje ni novčanu naknadu dijelom zato što je bio tinejdžer rob, naglašava da je ipak bio priznat kao izumitelj nove metode. Jedan bijeli botaničar, upravitelj glavnog vrta na Réunionu, pokušao je prisvojiti zasluge za vaniliju, ali u tome nije uspio.

"Zahvaljujući tome što su njegov bivši vlasnik i poznanici javno osporili taj pokušaj prisvajanja zasluga za vaniliju, danas znamo toliko detalja o Edmondu Albiusu“, objašnjava Jennings.

Sintetički vanilin

Priča o vaniliji nije završila Edmondovim otkrićem. Kemijski spoj vanilin, koji nosi najveći dio njezina karakterističnog mirisa, izoliran je 1858. godine, a sintetiziran 1874.

Jeftin i jednostavan za masovnu proizvodnju, sintetički vanilin brzo je postao standardni sastojak sladoleda, bezalkoholnih pića, parfema, peciva i prerađene hrane. Tako je začin, koji je nekoć bio luksuz, postao okus o kojem danas rijetko razmišljamo.

Jennings smatra da je upravo ta zamjena promijenila značenje vanilije. Kako je sintetički vanilin između 1880. i 1960. godine omogućio da vanilija postane dostupna svima, izgubila je svoju ekskluzivnost i počela se povezivati s nečim uobičajenim, pa čak i dosadnim.

„Njezina potpuna ujednačenost u sintetičkom obliku stvara osjećaj otupljenosti“, kaže Jennings objašnjavajući zašto je riječ „vanilija“ postala sinonim za nešto „obično“.

Ali prava mahuna vanilije, sa svojih više od 200 aromatičnih spojeva, nikada nije bila obična – baš kao ni njezina povijest.

Prilikom surfanja i skrolanja korisnici u Europskoj uniji sada bi mogli češće nailaziti na UI-vodene žigove. Naime, za neke ponuđače umjetne inteligencije od danas (2. kolovoz) vrijede stroža pravila, primjerice u pogledu označavanja generiranih slika, videozapisa ili tekstova, kako proizlazi iz priopćenja Europske komisije. Osim toga, korisnici moraju biti obaviješteni da komuniciraju s umjetnom inteligencijom, odnosno primjerice da pišu s chatbotom, a ne s čovjekom.

Što točno vrijedi za ponuđače umjetne inteligencije i koje kazne prijete u slučaju kršenja? Najvažnija pitanja i odgovori:

Kako EU zamišlja vodene žigove kod deepfakeova?

Nadležna tijela u Bruxellesu objavila su prije nekoliko tjedana praktični vodič o tome kako bi oznake, ovisno o mediju, mogle izgledati u skladu s propisima. Ta se pravila posebno odnose na deepfakeove, odnosno sadržaje koji zavaravajuće djeluju stvarno, a dijelom se koriste u manipulativne svrhe. U deepfake videozapisima oznake bi se, prema tome, trebale pojaviti odmah na početku, ondje ostati ili se barem u redovitim razmacima ponovno prikazivati.

Preporučuju se i interaktivni elementi, primjerice kod manipuliranih slika. Ovdje bi se, uz trajnu oznaku, mogao pojaviti i upozoravajući natpis kada korisnik primjerice pređe mišem preko lica koje je izmijenila umjetna inteligencija.

Što vrijedi za podcastove i tekstove?

Kod audiodatoteka, primjerice UI-generiranih podcastova, na samom bi početku trebala biti izgovorena odgovarajuća napomena. Za tekstove prijedlozi predviđaju UI-oznake, primjerice iznad teksta ili blizu naslova. Načelno bi se prilikom izrade UI-sadržaja u datoteci trebali ostaviti i strojno čitljivi digitalni otisci, kako bi ih drugi sustavi mogli pouzdano prepoznati kao umjetno generirane.

Za koga vrijede strože obveze?

Nova pravila stupaju na snagu ove nedjelje za sve ponuđače umjetne inteligencije koji sada svoje modele tek stavljaju na tržište. Za ponuđače popularnih i već postojećih modela poput ChatGPT-a, Geminija ili Claudea pravila bi trebala vrijediti najkasnije od prosinca 2026. Obveze ne vrijede za privatne osobe, osim ako umjetnu inteligenciju koriste u poslovne svrhe.

Koja nova UI-pravila još postoje?

Osim toga, europski Ured za umjetnu inteligenciju u Bruxellesu sada provjerava jesu li veliki modeli dovoljno nadzirani i ne izvode li samostalno kibernetičke napade. Za to moraju poduzeti odgovarajuće sigurnosne mjere i eventualne incidente odmah prijaviti EU-u.

To nije teoretski scenarij, kako pokazuju dva istaknuta slučaja iz nedavne prošlosti: i razvijatelj ChatGPT-a OpenAI i razvijatelj Claudea Anthropic morali su priznati da je njihov softver u testnim pokretanjima neplanirano napao druge tvrtke.

Koliko su visoke kazne za kršenja?

Kod kršenja Zakona o umjetnoj inteligenciji može uslijediti osjetna kazna. Do 35 milijuna eura ili sedam posto svjetskog godišnjeg prometa koncerna moguće je, primjerice, kod zabranjenih UI-praksi, ovisno o tome koji je iznos viši.

Kod zanemarivanja obveza transparentnosti ili nedostatnih sigurnosnih mjera, s druge strane, moguće je do 15 milijuna eura ili 3 posto svjetskog godišnjeg prometa – opet ovisno o tome koji je iznos viši.

nk(dpa)

Prošla su desetljeća dok Njemačka nije priznala da je nacistički genocid nad Romima i Sintima, kako se nazivaju Romi iz središnje Europe, u kojem je ubijeno oko 500.000 ljudi, doista predstavljao genocid. Prošla su i desetljeća dok „Europski dan sjećanja na Holokaust nad Romima i Sintima“, koji se svake godine obilježava 2. kolovoza, nije postao službeni dan sjećanja u Njemačkoj i diljem Europe.

Na inicijativu poljskih romskih organizacija, 2. kolovoza 1994. godine prvi je put u Memorijalnom centru Auschwitz, u okviru velike komemoracije, obilježena takozvana „likvidacija Ciganskog logora“ u Birkenauu. Taj se zločin dogodio u noći između 2. i 3. kolovoza 1944. godine. Tisuće deportiranih Roma i Sinta umrle su još i prije toga od gladi, bolesti i epidemija. Tijekom te noći njemački su nacisti u logoru ugušili plinom, strijeljali ili nasmrt pretukli još nekoliko tisuća zatočenih Roma i Sinta.

Tek od 2015. godine, na inicijativu Europskog parlamenta, Europski dan sjećanja na Holokaust nad Romima i Sintima postao je službeni dan sjećanja i u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama, koji se obilježava uz sudjelovanje državnih dužnosnika. Pojedini predstavnici europskih vlada tim povodom putuju u Memorijalni centar Auschwitz.

Ipak, komemoracije se uglavnom održavaju u samim državama. To je osobito slučaj u zemljama srednje i jugoistočne Europe, gdje je nacistička politika istrebljenja često bila usmjerena ciljano i protiv Roma. U pojedinim zemljama srednje i jugoistočne Europe ove komemoracije danas služe i kao prilika da se ukaže na današnju diskriminaciju prema Romima i Sintima i njezine posljedice.

Poljska: Dan sjećanja već 15 godina

U Poljskoj, gdje živi oko 30.000 Roma, 2. kolovoz je još od 2011. godine službeni dan sjećanja. Tim povodom predstavnici parlamenta i vlade redovito odlaze u Memorijalni centar Auschwitz.

Druga važna komemoracija održava se svake godine 3. srpnja u selu Szczurowa, istočno od Krakova, u znak sjećanja na njemački masakr nad poljskim Romima iz 1943. godine. U Szczurowoj je 1956. podignut prvi spomenik u Europi posvećen žrtvama genocida nad Romima.

Svakog ljeta i u drugim manjim gradovima i selima jugoistočne Poljske odaje se počast poljskim Romima ubijenima tijekom njemačke okupacije.

Češka: Nekadašnja svinjogojska farma, danas memorijalni centar

U Češkoj, gdje živi oko 250.000 Roma, 2. kolovoz se službeno obilježava od 2015. godine. Najvažnija komemoracija održava se u mjestu Lety, južno od Praga, gdje romske organizacije već desetljećima podsjećaju na genocid. Njemački su nacisti ondje 1940. godine osnovali koncentracijski logor, u koji su od 1942. deportirane romske obitelji.

Nakon rata na tom je prostoru izgrađena svinjogojska farma. Nakon dugogodišnjih polemika, farma je zatvorena 2018. godine, a lokalitet pretvoren u memorijalni centar. Na njegovu otvorenju u travnju 2024. prisustvovali su češki predsjednik Petr Pavel i tadašnji premijer Petr Fiala.

Drugo važno mjesto sjećanja nalazi se u Hodonínu, sjeverno od Brna, gdje se 1942. i 1943. također nalazio njemački koncentracijski logor za Rome. Ondje se, između ostalog, obilježava i masovna deportacija Roma u Auschwitz 21. kolovoza 1943. godine.

Slovačka: Dan sjećanja od 2005.

U Slovačkoj, gdje živi oko pola milijuna Roma, 2. kolovoz je službeni dan sjećanja od 2005. godine. Središnja komemoracija održava se u Muzeju Slovačkog narodnog ustanka (SNP) u Banskoj Bystrici, u središnjem dijelu zemlje. Muzej je posvećen antifašističkom Slovačkom narodnom ustanku iz 1944. godine.

Komemoraciju organizira vlada, odnosno njezin povjerenik za pitanja Roma, zajedno s romskim nevladinim organizacijama. Prisustvuju joj i drugi državni dužnosnici, uključujući predstavnike predsjedničkog kabineta.

Mađarska: Diskriminacija Roma nekad i danas

U Mađarskoj, gdje danas živi oko 600.000 Roma, Dan sjećanja na Holokaust nad Romima obilježava se 2. kolovoza od 2005. godine, na temelju odluke parlamenta, u brojnim mjestima diljem zemlje. Samo u Budimpešti postoje tri memorijalna mjesta posvećena Romima ubijenima u Holokaustu, na kojima se održavaju komemoracije.

Razlog za to, kao i za brojna druga spomen-obilježja u zemlji, jest činjenica da su mađarski Romi, osobito nakon njemačke okupacije 1944. godine i tijekom vlasti tzv. Strelastih križeva, mađarskih nacista, bili žrtve deportacija i masovnih ubojstava.

Uz povijesno sjećanje, u Mađarskoj se odaje počast i žrtvama serije rasističkih ubojstava Roma iz 2008. i 2009. godine. Tada su desničarski ekstremistički teroristi ubili šestero ljudi, a 55 ranili, od kojih su mnogi zadobili teške ozljede. Posljednji su napad izvršili cinično upravo u noći između 2. i 3. kolovoza 2009. godine u selu Kisléta, na istoku Mađarske.

Rumunjska: Deportacije u Podnjestrovlje

U Rumunjskoj, gdje živi oko dva milijuna Roma, Dan sjećanja na Holokaust nad Romima službeno se obilježava od 2020. godine. Središnja komemoracija održava se kod Memorijala Holokausta u Bukureštu, otvorenog 2009. godine.

Rumunjska je za vrijeme režima diktatora i Hitlerova saveznika Iona Antonescua samostalno organizirala masovne deportacije Židova i Roma u Podnjestrovlje, gdje je oko 380.000 Židova i 11.000 Roma ubijeno u logorima ili je umrlo od gladi i bolesti. Prvi je put 2025. godine komemoraciji prisustvovao i jedan rumunjski predsjednik – Nicușor Dan.

Rumunjska je 2004. godine proglasila 9. listopada Nacionalnim danom sjećanja na Holokaust. Tog su dana počele deportacije Židova iz Bukovine u Podnjestrovlje. Na taj se dan izričito odaje počast i Romima koje je režim Iona Antonescua deportirao i ubio.

Bugarska: Sjećanje bez službenog dana sjećanja

U Bugarskoj, gdje živi oko 700.000 Roma, 2. kolovoz nije proglašen službenim danom sjećanja, ali se obilježava komemoracijama koje organiziraju romske organizacije. Tim povodom priopćenja izdaju i predstavnici države i vlade.

Iako je bila saveznica nacističke Njemačke, Bugarska se usprotivila njemačkim zahtjevima za deportaciju Židova, kao i Roma. Ipak, Romi su bili diskriminirani čitavim nizom zakona i svedeni na građane drugog reda.

Hrvatska: U prvom planu pokušaj proboja iz logora

U Hrvatskoj, gdje živi oko 25.000 Roma, Sabor je tek 2014. godine proglasio 2. kolovoz danom sjećanja. Središnja komemoracija održava se na prostoru nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su za vrijeme ustaškog režima bili zatočeni Srbi, Židovi, Hrvati i Romi.

U Jasenovcu je ubijeno između 15.000 i 20.000 Roma. Komemoracijama redovito prisustvuju najviši državni dužnosnici.

Ipak, u Jasenovcu je u središtu pažnje prije svega 22. travnja, kada se obilježava pokušaj proboja logoraša iz koncentracijskog logora 1945. godine.

Sjeverna Makedonija: Dan sjećanja i državni praznik

U Sjevernoj Makedoniji, gdje živi oko 100.000 Roma, 2. kolovoz je od 2017. godine službeni Dan sjećanja na Holokaust nad Romima. Središnja komemoracija održava se u Skoplju, u Memorijalnom centru Holokausta Židova iz Makedonije.

Budući da je 2. kolovoz u Sjevernoj Makedoniji istovremeno i državni praznik – Dan Republike (Ilinden), sjećanje na genocid nad Romima u javnosti ostaje donekle u drugom planu.

Srbija: Bez službenog dana sjećanja

U Srbiji, gdje živi oko 130.000 Roma, 2. kolovoz nije službeni dan sjećanja na genocid nad Romima. Ipak, tijekom drugih komemoracija posvećenih sjećanju na genocidnu politiku nacista i ustaškog režima odaje se počast i žrtvama genocida nad Romima.

Nije osobito spektakularno virtualno proći ulicom Šlomo Ha Meleh u Bnei Braku uz pomoć Google Street View: uska asfaltirana cesta okružena stambenim zgradama, a na nogostupima s crveno-bijelim rubnjacima u trenutku snimanja vidi se tek nekoliko prolaznika. Uglavnom su to muškarci u dugim kaputima i crnim šeširima, tipičnima za ortodoksne Židove, a rjeđe i žene.

No upravo je oko njihove slobode kretanja u dvjema spornim ulicama izbio sukob koji se daleko proširio izvan grada od 200.000 stanovnika pred vratima Tel Aviva. Prema lokalnim izvješćima, gradska uprava već je počela širiti nogostupe, postavljati ograde za razdvajanje te prometne oznake koje bi fizički odvajale muškarce i žene. Radovi su, čini se, prekinuti nakon žestokih kritika, a uklonjeni su i već postavljeni znakovi.

Liberalniji Izraelci strahuju da bi u Bnei Braku mogao nastati presedan koji bi uoči jesenskih izbora dodatno ojačao utjecaj ortodoksnih tvrdolinijaša u društvu. Jer i zakon o kojem se istodobno raspravlja u Knesetu djelomično dovodi u pitanje ravnopravnost spolova, koja je zapravo zajamčena nizom presuda Vrhovnog suda.

Vjerski običaj, ali ne i Ustav

Odvajanje po spolu samo po sebi nije neuobičajeno u judaizmu. U ortodoksnim sinagogama postoje odvojeni prostori za muškarce i žene. Strogo religiozni vjernici pridržavaju se i načela da osobe suprotnog spola ne dodiruju čak ni pri pozdravu. Tijekom blagdanskih obreda i na vjenčanjima, ortodoksni Židovi također u pravilu sjede odvojeno prema spolu.

Svoje korijene u tome ima i razdvajanje u Bnei Braku. U spornoj četvrti nalaze se svečane dvorane koje su, primjerice za vjenčanja, potpuno popunjene, a lokalni rabini žele gostima omogućiti da do njih stignu već unaprijed odvojeni po spolu. No sad bi se javni novac mogao trošiti na trajno odvajanje spolova u javnom, a time i neutralnom prostoru, što je izazvalo brojne kritike.

Prema izraelskim medijima, gradska uprava u međuvremenu je ublažila svoj stav. Navodi da će kao odgovor na stvaranje gužvi prilagoditi samo fizičku infrastrukturu. Sad se i naglašava kako odvajanje po spolu nije ni službena naredba ni političko pravilo grada.

Sud je redovito rušio - do sad

U izraelskom društvu desetljećima raste udio strogo religioznih, a dijelom i konzervativno nacionalistički usmjerenih ortodoksnih i ultraortodoksnih Židova. Time je pod sve većim pritiskom i politički poredak. Već Deklaracija o neovisnosti iz 1948. jamči političku i društvenu jednakost svih građana „bez razlike u vjeri, rasi i spolu“. Istodobno je osnivač države David Ben-Gurion tada obećao ultraortodoksnim zajednicama da će država i njezine institucije poštovati određena „važna vjerska pravila" kako bi osigurao njihovu potporu novoj državi.

Na temelju tog načela, sudovi su odbacivali ranije pokušaje uvođenja odvajanja po spolu. Presedanom se smatra presuda iz 2011. godine u kojoj je Vrhovni sud jasno utvrdio da se u redovitim autobusnim linijama, čak i kada prometuju kroz ultraortodoksna naselja, ne smije naređivati podjela putnika prema spolu niti se žene smiju prisiljavati da sjednu u stražnji dio autobusa.

Sud je 2017. to tumačenje proširio na javni prostor općenito. Konkretno, gradu Bejt Šemešu naloženo je uklanjanje takozvanih „znakova pristojnosti“ koji su ženama propisivali način odijevanja i tražili od njih da izbjegavaju određene dijelove nogostupa u blizini ješiva, odnosno vjerskih visokih škola za proučavanje Tore namijenjenih muškarcima. Grad ih je uklonio tek nakon odgode, a potom su vjerski ekstremisti više puta samoinicijativno postavljali nove znakove.

Kneset ugrožava i sveučilišta

Protivnici odvajanja po spolu u Bnei Braku već su podnijeli hitnu tužbu Vrhovnom sudu. S obzirom na dosadašnju sudsku praksu mogli bi biti mirni, no ravnopravnost se istodobno dovodi u pitanje i u drugim pitanjima.

Prošlog četvrtka je Kneset odobrio zakon koji sveučilištima i veleučilištima načelno daje pravo da organiziraju diplomske studije i doktorske programe odvojeno za muškarce i žene. Do sad je to bilo moguće samo na pojedinim preddiplomskim studijima, a sudovi su više puta ustajali protiv diskriminacije žena. Novo pravilo trebalo bi se primjenjivati "dobrovoljno” i ne bi smjelo dovesti do odvajanja izvan učionica.

Unatoč tome, visoka učilišta već su prije glasovanja prosvjedovala protiv zakona jer smatraju da bi mogao narušiti akademske standarde, primjerice u medicini i zdravstvenim studijima te otežati ženama pristup visoko specijaliziranim zanimanjima. S druge strane, veleučilištima bi nova pravila mogla koristiti jer bi im otvorila pristup novoj skupini studenata i dodatnim financijskim sredstvima.

Usluga ortodoksnim Židovima pred izbore

To je bilo jedno od posljednjih glasovanja izraelskog parlamenta u ovom sazivu. Kneset se nakon toga raspustio kako bi otvorio put prijevremenim izborima 27. listopada. Osim zakona o visokom obrazovanju, odlazeća desno-vjersko-nacionalistička koalicija premijera Benjamina Netanyahua progurala je i niz drugih spornih zakona. Kneset je odlučio ograničiti nadzorne ovlasti glavne državne odvjetnice nad vladom. Novi zakon o medijima, prema kritičarima, vladi daje veći utjecaj na medije. I uvrštavanje u Ustav proučavanja Tore moglo bi ubuduće dovesti do toga da ultraortodoksni muškarci trajno budu oslobođeni vojne službe. To je već godinama jedna od glavnih spornih tema među različitim strujama izraelskog društva.

Sve upućuje na to da će rasprave o temeljnim pitanjima društvenog suživota snažno obilježiti prvu nacionalnu izbornu kampanju nakon terorističkog napada Hamasa 7. listopada 2023. te ratova u Pojasu Gaze, Libanonu i Iranu.

Nakon što je desetine tisuća migranata proteklih dana iz Maroka stiglo do španjolske eksklave Ceute – većina se u međuvremenu vratila odakle je došla. Predsjednik regionalne vlade izjavio je da je bilo oko 60.000 migranata, dok je središnja vlada Španjolske taj broj procijenila na nešto manje od 50.000 te da je među migrantima bio velik broj žena i djece.

Eksklava Ceuta, s površinom od svega 18,5 četvornih kilometara, ima manje od 85.000 stanovnika. U noći između četvrtka i petka tisuće migranata prenoćile su na ulicama ovog grada.

Unatoč slabim izgledima za prihvat ili nastavak putovanja, stotine ljudi su, prema medijskim izvještajima, i u petak navečer pokušale stići do obje španjolske enklave, Ceute i Melille. Tijekom večeri na granici između Maroka i Melille došlo je do sukoba s policijskim službenicima. Više osoba gađalo je pripadnike sigurnosnih snaga kamenjem, dok su oni koristili suzavac.

Španjolski vojnici spriječili su prilaz obali iz smjera mora. Tijekom prethodnih dana mnogi su migranti doplivali do Ceute. Broj poginulih porastao je na 67. Spasilačke su službe i tijekom subotnjeg (1. kolovoza) prijepodneva nastavile potragu na moru.

Europski povjerenik: Nijedan migrant nije stigao na kopno EU

Europski povjerenik za migracije Magnus Brunner izjavio je nakon telefonskog razgovora sa španjolskim ministrom vanjskih poslova Joséom Manuelom Albaresom: „Nijedna osoba nije prešla granicu prema kopnenom dijelu Europske unije."

Iako Ceuta pripada Španjolskoj, koja je dio schengenskog prostora, migranti iz ove eksklave ne mogu lako prijeći na europsko kopno. Za ove eksklave vrijede posebna pravila unutar schengenskog sustava: svatko tko odatle putuje prema španjolskom kopnu ili drugim dijelovima schengenskog prostora u pravilu prolazi kroz ponovnu kontrolu.

Ukoliko bi migranti ipak pokušali prijeći Sredozemno more, najprije bi naišli na vanjsku granicu EU.

EU u šoku

Europska unija tek počinje obrađivati šok izazvan događajima. Iako se situacija smirila, prizori iz proteklih dana mnoge su podsjetili na izbjegličku krizu iz 2015. godine i pokrenuli novu raspravu o migracijskoj politici EU. Sve se ovo događa u trenutku kad je Zajednički europski sustav azila (GEAS) stupio na snagu prije samo nekoliko tjedana.

Italija je privremeno suspendirala Schengenski sporazum prema Španjolskoj. Pravila EU ne predviđaju trajno isključenje neke države iz schengenskog prostora protiv njezine volje.

Više zemalja EU ukazuje na mogućnost dodatnog ograničavanja slobodnog kretanja unutar schengenskog prostora i uvođenja učestalijih kontrola na unutarnjim granicama. Njemačka to čini već dulje vrijeme, a ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt najavio je produljenje ovih kontroverznih graničnih kontrola.

Francuska također planira pojačati kontrole na granici sa Španjolskom, koje su na snazi već godinama.

Koje korake Španjolska sada može poduzeti?

Pravila EU o azilu nalažu da Španjolska mora spriječiti daljnje kretanje podnositelja zahtjeva za azil unutar Unije. Budući da se Maroko smatra sigurnom zemljom podrijetla, na raspolaganju su ubrzani granični postupci koji omogućuju brže deportacije.

Reforma sustava azila (GEAS) predviđa i takozvani krizni mehanizam u slučaju masovnog priljeva migranata. Španjolska bi vlada stoga mogla službeno zatražiti pomoć. U tom bi slučaju preostalih 27 zemalja EU trebalo pokazati solidarnost, pravedno rasporediti tražitelje azila među sobom i podržati europske pogranične regije resursima kako bi se zahtjevi brže obrađivali.

Zašto se upućuju kritike Španjolskoj?

Kritičari zamjeraju Španjolskoj previše liberalnu migracijsku politiku. Osim toga, navodi se da tamošnja vlada nije uspjela zaštititi vanjske granice Europske unije. Finska ministrica unutarnjih poslova Mari Rantanen navela je na društvenoj mreži X da države koje nisu sposobne štititi granice ne bi trebale biti članice schengenske zone.

Španjolska je prije nekoliko mjeseci, u borbi protiv manjka radne snage, pokrenula proces legalizacije oko 500.000 neregularnih migranata. Ova se mjera odnosi isključivo na tražitelje azila koji su zahtjev podnijeli prije kraja 2025. godine, a ne na novopridošle osobe. Ipak, imajući u vidu napore na razini EU da se suzbije neželjena neregularna migracija, ovaj je potez izazvao podozrenje i negodovanje u Bruxellesu.

Španjolski premijer Pedro odgovorio je na kritike pojedinih članica EU upućene španjolskoj migracijskoj politici. Pozvao je na daljnje jačanje ujedinjene Europe i upozorio da ne treba produbljivati podjele. „Solidarnost i suosjećanje su dobrovoljni“, napisao je na platformi X. „Poštovanje europskih ugovora to nije.“

Sánchez je u pismu upućenom čelnicima europskih institucija osudio „stav“ pojedinih država članica, ocijenivši ga kao proizvod „predrasuda, dezinformacija, neupućenosti ili političkih interesa“. Zatražio je hitno održavanje videokonferencije ministara unutarnjih poslova 27 zemalja članica.

Slijede hitni sastanci

Stručnjaci država članica EU danas će na kriznom sastanku razgovarati o razvoju situacije prethodnih dana, priopćio je glasnogovornik irskog predsjedanja Vijećem EU. Ne očekuje se da će javnost nakon razgovora biti obaviještena o njihovu sadržaju. U ponedjeljak će se sastati veleposlanici država članica kako bi procijenili situaciju i olakšali daljnju koordinaciju.

Glasnogovornik je naveo da će tema razgovora, uz dolaske u Ceutu posljednjih dana i broj ljudi koji su se vratili u Maroko, biti i podrška EU Španjolskoj, kao i diplomatski napori u odnosima s Marokom.

Što sve ovo znači za reformu sustava azila EU?

Novi sustav azila Europske unijenašao se pod velikim pritiskom samo sedam tjedana nakon početka primjene. Njegov je primarni cilj bio okončati višegodišnje sporove između država članica. Države koje se suočavaju s najvećim brojem dolazaka – poput Španjolske, Cipra, Italije i Grčke – imale su zadatak bolje osigurati vanjske granice i postupke za azil, u mjeri u kojoj je to moguće, provoditi na samoj granici.

Budući da te zemlje time sprječavaju prelazak migranata u države poput Njemačke, Austrije ili Francuske, one imaju pravo na financijsku i logističku podršku ostalih članica EU. Međutim, primjer Španjolske sada jasno pokazuje da bi ta uzajamna solidarnost mogla počivati na vrlo klimavim nogama.

Svjetski nogometni savez FIFA odustaje od svojih spornih investicijskih planova. Prijedlog se neće dalje razmatrati, izjavio je predsjednik Saveza Gianni Infantino u priopćenju objavljenom tijekom noći. "Nakon što smo pažljivo saslušali sva stajališta, postalo je jasno da je projekt doveo do podjela koje – bez obzira na razmjer podrške – više nisu u interesu izvorno postavljenog cilja", obrazložio je Infantino svoj nagli obrat.

Cilj su bili dodatni milijardni prihodi

Planovi FIFA-e oko moćnog predsjednika Infantina predviđali su da se potencijalnom prodajom dijela komercijalnih prava, primjerice na Svjetsko prvenstvo, ostvari dobit u milijardama. Za provedbu je FIFA namjeravala osnovati podružnicu FIFA Forward Enterprise (FFE). Prodajom oko 20 posto udjela trebalo je prikupiti do 4,2 milijarde dolara. Vrijednost novog poslovnog segmenta time bi iznosila 20 milijardi dolara.

Prema izvještajima, Svjetski savez postavio je rok za pristanak na planirani investicijski dogovor do 19. rujna, obećavajući zauzvrat visoku posebnu isplatu i dodatno prošireno Svjetsko prvenstvo. Za provedbu projekta bila bi dovoljna obična većina.

Infantino je dalje objasnio da je cilj FIFA-e uvijek ujedinjavati i unaprjeđivati. "Stoga se ovaj prijedlog neće dalje razmatrati." Njegova je namjera, kako je naveo, u nadolazećim danima i tjednima ponovno okupiti sve zainteresirane strane "u duhu zajedničkog interesa za naš sport, s ciljem daljnjeg razvoja nogometa posvuda, osobito u onim zemljama kojima je naša podrška najpotrebnija".

Projektom je htio ojačati članice-saveze. Do provedbe bi u svakom slučaju došlo samo da je većina projekt podržala, dodao je u priopćenju.

UEFA i drugi savezi djelomično prijetili bojkotom SP-a otišao i savjetnik

FIFA se time povinovala pritisku koji je posljednjih dana sve više rastao. Europska UEFA nije samo oštro kritizirala planove, već je čak zaprijetila bojkotom Svjetskog prvenstva. "Nijedna nacionalna momčad iz UEFA-e neće sudjelovati ni na jednom FIFA-inom natjecanju sve dok ti prijedlozi postoje", priopćila je UEFA nakon hitnog sastanka. "Stajalište Europe jasno je. Nikada nećemo dati legitimitet ovom modelu. Nitko nema moralno pravo prodati nešto što samo upravlja u ime sljedeće generacije", napisala je Europska nogometna unija.

I CONCACAF, nadležan za Sjevernu i Srednju Ameriku te Karibe, kao i azijski nogometni krovni savez AFC, jasno su se distancirali od Infantina i njegovih planova. Južnoamerički nogometni savez CONMEBOL, s druge strane, isprva nije zauzeo sadržajno stajalište. Umjesto toga, kontinentalni savez najavio je da će dalje ispitivati planove i zatražio je dodatne informacije od FIFA-e.

Osim toga, podrška Infantinu urušavala se i unutar same FIFA-e. Direktor poslovanja FIFA-e Kevin Lamour optužio je Infantina da je prevario zaposlenike. Carlos Cordeiro, visokopozicionirani savjetnik 56-godišnjeg predsjednika, podnio je ostavku u znak prosvjeda protiv projekta. Pritom je odabrao drastične riječi. "Kao viši savjetnik predsjednika FIFA-e, bivši bankar i doživotni ljubitelj nogometa, ne mogu prekrštenih ruku promatrati kako FIFA razmatra prodaju udjela u Svjetskom prvenstvu", napisao je vrhunski dužnosnik na platformi LinkedIn.

Bivši predsjednik američkog saveza, koji od 2021. radi za FIFA-u, dodao je i: "To je loš posao za članice-saveze FIFA-e, loš posao za nogomet i loš posao za dugoročnu budućnost ovog sporta."

Kritike na račun Infantina sve su glasnije

No, čak i uz ovaj obrat, Infantinu bi moglo biti teško zadržati se na čelu Svjetskog nogometnog saveza. Britanski premijer Andy Burnham otvoreno se, nakon što su planovi postali javni, izjasnio za smjenu Infantina. Švicarac je "pogrešan čovjek" na čelu Svjetskog saveza, rekao je novi šef vlade.

Potpredsjednica UEFA-e Laura McAllister izjavila je na Sky Newsu, nakon oštrih kritika investicijskih planova, da svjetsko jedinstvo protiv prijedloga daje FIFA-i određene naznake o tome što je važno igračima, navijačima, klubovima i dužnosnicima kada je riječ o tome kako će nogomet biti oblikovan u budućnosti. "Nadam se da je ovo za predsjednika i FIFA-u poziv na buđenje, kako bi te zadaće shvatili mnogo ozbiljnije nego što su to očito dosad činili."

Tu priča očito ne završava jer se nakon noćašnjeg priopćenja sada ponovno oglasila UEFA koja očito ne želi više imati posla sa spornim Švicarcem.

Za europski kontinentalni savez Infantinovo priopćenje je zvučalo poput ruganja. U pažljivo formuliranom vlastitom priopćenju, UEFA i njezin čelnik Aleksander Ceferin frontalno su napali Infantina. Skovao je, kako se navodi, "bijedan i netransparentan dogovor". Iako je njegov neuspjeh "pobjeda za cijeli nogomet, to ne smije biti kraj."

BMW je u srijedu postao peti njemački proizvođač automobila koji je najavio velika smanjenja broja zaposlenih: tvrtka sa sjedištem u Münchenu objavila je ukidanje 8.000 radnih mjesta u svim pogonima u svijetu, što predstavlja oko pet posto od ukupno 154.000 zaposlenih.

BMW, koji je vlasnik i marki Mini i Rolls-Royce, naveo je da će se smanjenje broja zaposlenih ponajprije odnositi na poslovanje u Njemačkoj te da se smanjenje neće provesti otkazima, nego najprije prirodnim odljevom radne snage i programom dobrovoljnog odlaska.

Problemi su se nakupili u BMW-u

Iako se BMW smatrao otpornijim na kinesku konkurenciju, tvrtka je prošlog mjeseca upozorila da joj prodaja u Kini naglo pada. Kineski proizvođači pojačali su konkurenciju na tržištu električnih vozila, što je ozbiljno pogodilo BMW-ov obujam prodaje i sposobnost održavanja cijena.

Prošle godine isporuke BMW-ovih vozila u Kini pale su na najnižu razinu od 2017., a u tromjesečju zaključenom u lipnju prodaja je bila 30 posto manja nego godinu prije.

Problemima BMW-a pridonijele su i carine američkog predsjednika Donalda Trumpa, više cijene energije zbog rata u Iranu te konkurencija kineskih proizvođača električnih vozila na drugim važnim tržištima, uključujući Europu, azijsko-pacifičku regiju i Latinsku Ameriku.

Tvrtka je u četvrtak objavila da joj je neto dobit u drugom tromjesečju pala za 35 posto na 1,2 milijarde eura, dok su prihodi smanjeni s 34 na 31 milijardu eura. BMW je korigirao prognoze za ostatak godine i upozorio na „znatan pad” dobiti.

Ni Porsche nije pošteđen

Dva dana ranije Porsche je objavio da do kraja 2035. planira ukinuti dodatnih 5.000 radnih mjesta u Njemačkoj. To odgovara otprilike svakom petom zaposleniku.

Proizvođač sportskih automobila naveo je da će nove mjere pogoditi glavnu tvornicu u Stuttgart-Zuffenhausenu te istraživačko-razvojni centar u obližnjem Weissachu.

Porsche je prošle godine najavio program restrukturiranja kojim do 2029. namjerava ukinuti 1.900 radnih mjesta u regiji Stuttgarta te dopustiti istjecanje 2.000 ugovora na određeno vrijeme. Tvrtka će također odgoditi povećanja plaća, a bonusi će biti čvršće vezani uz poslovne rezultate.

Porsche, koji je u vlasništvu koncerna Volkswagen, ali posluje s visokim stupnjem samostalnosti, već je smanjio broj zaposlenih u tvornici u Leipzigu te zatvara tri podružnice koje zapošljavaju oko 500 ljudi.

Krajem prošle godine Porsche je imao gotovo 41.800 zaposlenih, od kojih je oko 85 posto radilo u Njemačkoj.

Volkswagen najviše pogađa Kina

Volkswagen, najveći europski proizvođač automobila, prošlog je mjeseca udvostručio program smanjenja broja zaposlenih i najavio planove za ukidanje do 100.000 radnih mjesta. Tvrtka također želi zatvoriti četiri tvornice u Njemačkoj.

Sindikati i savezna pokrajina Donja Saska koja je suvlasnik koncerna Volkswagen, još pokušavaju obuzdati planove uprave o ukidanju 50.000 radnih mjesta. Volkswagen je poznat po vrlo velikom broju zaposlenih: u svijetu ih ima oko 630.000, odnosno 680.000 ako se uključe zajednička poduzeća u Kini.

Koncern iz Wolfsburga zapošljava oko 60 posto više ljudi od Toyote premda proizvodi sličan broj vozila.

Ono što se nekada smatralo simbolom njemačke industrijske snage postalo je skupi teret u uvjetima sve žešće konkurencije kineskih proizvođača električnih vozila.

Volkswagen više faza proizvodnje obavlja unutar vlastitog sustava nego njegovi konkurenti, što povećava potrebu za radnom snagom, dok su troškovi proizvodnje u njemačkim tvornicama često dvostruko veći nego kod suparnika.

Spor napredak na području električnih vozila dodatno je naštetio prodaji u Kini, koja je nekoć činila trećinu ukupne Volkswagenove prodaje. Ali i njegov segment kupaca u drugim dijelovima svijeta je osobito osjetljiv na povoljniju konkurenciju iz Azije.

I Mercedes smanjuje broj radnika - bez otkaza

Mercedes-Benz je u ožujku prošle godine s radničkim vijećem postigao dogovor o programu ušteda vrijednom pet milijardi eura do 2027. Tvrtka je pritom obećala kako neće biti prisilnih otkaza u njemačkim pogonima i kako se nužne promjene mogu realizirati i dobrovoljnim odlascima.

Do ožujka ove godine oko 5.500 zaposlenih u administraciji, istraživanju i razvoju te informatičkom sektoru prihvatilo je otpremnine i napustilo tvrtku. Radnici u proizvodnji ostali su zaštićeni. Izvješća govore i o dodatnim smanjenjima broja zaposlenih u Mercedesovim pogonima u Kini.

Prošlog mjeseca Mercedes je odgodio isplatu bonusa za gotovo tri četvrtine zaposlenih u Njemačkoj do 2027. te predložio produljenje radnog tjedna s 35 na 40 sati bez dodatne naknade.

Uprava je također dala naslutiti da bi se dio radnih mjesta mogao preseliti u inozemstvo.

Mercedes je u utorak objavio da je zbog žestoke konkurencije u Kini otpisao preko 700 milijuna eura.

Iako je neto dobit u drugom tromjesečju porasla za 13,5 posto na 1,09 milijardi eura, operativna dobit u njegovu ključnom automobilskom poslovanju pala je za četvrtinu, na 909 milijuna eura.

I na koncu Audi

Audi, koji posluje u sastavu Volkswagena, prošle je godine objavio planove za ukidanje do 7.500 radnih mjesta u Njemačkoj do kraja 2029.

Tvrtka je isključila mogućnost prisilnih otkaza te navela da će se smanjenje broja zaposlenih u administraciji i istraživanju i razvoju provesti dobrovoljnim programima i prijevremenim umirovljenjem.

Ipak, prošlog mjeseca Volkswagen je tvornicu u Neckarsulmu uvrstio među pogone koji bi 2030. mogli biti zatvoreni. To bi moglo utjecati na oko 15.000 radnika.

U toj se tvornici proizvode modeli A5, A6 i A8, a godišnja proizvodnja već je smanjena s 300.000 na 225.000 vozila.

Početkom ovog srpnja, američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) procijenila je da postoji "63-postotna vjerojatnost" da bi taj neuobičajeni vremenski fenomen ove godine mogao biti „vrlo snažan“. Istodobno je JP Morgan prošlog tjedna upozorio na to da bi El Niño, zajedno s cijenom nafte od 100 dolara po barelu, mogao povećati cijenu hrane za čak 1,5 posto.

Dolazak El Niña slijedi nakon dva velika sukoba, u Ukrajini i na Bliskom istoku. Nakon oba je došlo do skoka cijena hrane, ali ipak nisu uzrokovali veliku glad - i političku nestabilnost u siromašnijim zemljama.

Može li ova treća kriza izazvati "savršenu oluju" koja će poremetiti ravnotežu?

Prvi, drugi i sad treći udarac

Ruski napad na Ukrajinu i dalje znači otežanu isporuku iz jedne od glavnih svjetskih izvoznih regija za žitarice. Jer i dalje traju napadi na luke u kojima se žitarice tovare, mnoga polja su minirana ili opasna za obrađivanje.

Rat s Iranom i poremećen izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva je povećala cijenu i nafte i gnojiva koje se radi od fosilnih goriva što je povećalo troškove proizvodnje hrane diljem svijeta te uzrokovalo privremene poremećaje u opskrbi gnojiva.

Očekuje se da će El Niño, koji mijenja obrasce oborina i temperatura diljem svijeta, biti toliko snažan da je Svjetska banka nedavno upozorila kako bi u pogođenim područjima urod riže mogao biti manji za 20 do 50 posto.

Maximo Torero, glavni ekonomist Organizacije za hranu i poljoprivredu UN (FAO), upozorio je na „kumulativni učinak“ koji bi do kraja godine mogao stvoriti „vrlo složenu situaciju“. „Vrlo smo zabrinuti zbog El Niña i kašnjenja monsuna u Indiji", rekao je Torero za DW.

Očekuje se da će El Niño usporiti i oslabiti indijsku sezonu monsuna, ključno razdoblje za sadnju riže. Prema lokalnim medijima, u lipnju je već palo oko 40 posto manje kiše od uobičajenog.

Indija proizvodi gotovo trećinu svjetske riže, premda se velika većina te riže i potroši u samoj zemlji.

Osim Južne Azije, FAO smatra da su rizici povezani s El Niñom najveći u afričkoj regiji Sahela, južnoj Africi, jugoistočnoj Aziji i takozvanom Suhom koridoru Srednje Amerike.

Agencija UN za hranu ovog je mjeseca upozorila da neka od tih područja u sljedećih nekoliko mjeseci imaju više od 50 posto izgleda za sušu.

Rekordna žetva 2025.

Unatoč svim dosadašnjim krizama, FAO konstatira kako su cijene hrane i dalje gotovo 20 posto niže od vrhunca dosegnutog 2022. Jer svijet je prošle godine ostvario najveću žetvu žitarica u povijesti. Razlog je to što su poljoprivrednici zasijali veće površine, vremenski uvjeti bili su povoljni, a prinosi po hektaru porasli.

Iako se očekuje da će ovogodišnja žetva biti nešto manja, i dalje će biti druga najveća dosad. „Produktivnost u poljoprivredi i dalje raste", rekla je za DW Simone Bunse iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI). Tu u prvom redu ističe Indiju i Latinsku Ameriku: „To je pomoglo održati proizvodnju hrane i smanjiti glad. Time se ublažavaju i neke lokalne društvene krize."

Glad i dalje vlada

To ipak ne znači da gladi više nema. UN računa kako je 266 milijuna ljudi u svijetu i dalje neishranjeno. „U svijetu proizvodimo dovoljno kalorija da nahranimo sve ljude“, rekao je Torero. „Problem je u tome što te kalorije nisu ravnomjerno raspoređene diljem svijeta i upravo je to ključni izazov.“

Najteže stanje je u malom broju zemalja pogođenih sukobima, gdje čak i ako hrane ima, ona ne može doći do ljudi kojima su najpotrebnije.

Stanovnici zemalja u kojima vlada rat kao što su Demokratska Republika Kongo, Sudan i Jemen čine dvije trećine ljudi koji se suočavaju s akutnom glađu u regijama koje procjenjuje UN.

Rat često uništava lokalne izvore hrane, raseljava milijune ljudi, oštećuje infrastrukturu i ozbiljno ograničava pristup humanitarnoj pomoći. U nekim kriznim žarištima, poput Sudana i Gaze, stručnjaci upozoravaju da se glad sve češće koristi kao oružje.

„Zaraćene strane namjerno uništavaju poljoprivredna zemljišta, stočni fond, vodoopskrbne sustave, skladišta hrane i prometne pravce. Time ugrožavaju pristup tržištima i ometaju dostavu humanitarne pomoći“, rekla je Bunse za DW.

Crne prognoze...

Dodatni rizik za globalnu opskrbu hranom predstavljaju gnojiva, od kojih se oko trećine u normalnim okolnostima prevozi kroz Hormuški tjesnac. Promet kroz tjesnac i dalje je ozbiljno poremećen nakon propalog primirja između SAD i Irana te napada na brodove u Crvenom moru.

Neki poljoprivrednici za gnojivo plaćaju znatno više cijene, zbog čega odgađaju kupnju ili prelaze na kulture koje zahtijevaju manje gnojiva. Ako na kraju upotrijebe manje gnojiva, prinosi bi u idućoj žetvi mogli biti slabiji.

Stručnjaci za sigurnost opskrbe hranom smatraju da bi sam sukob na Bliskom istoku do 2030. mogao još milijune ljudi dovesti do gladi, a ta procjena još ne uzima u obzir učinke El Niña.

S obzirom na to da se očekuje porast temperature površine Tihog oceana za 3,6 Celzijevih stupnjeva, gotovo dvostruko više nego tijekom El Niña 2015./2016., klimatski institut Berkeley Earth sada predviđa da će ovogodišnji El Niño biti najsnažniji dosad zabilježen.

Stručnjaci upozoravaju i na to da bi svijet mogao svjedočiti naglom rastu gladi ako cijena nafte ponovno premaši 120 dolara po barelu, ako izvoz žitarica iz Ukrajine bude blokiran ili ako El Niño snažnije pogodi usjeve iduće godine zbog smanjene sjetve.

Ako se svi ti čimbenici dogode istodobno, posljedice bi bile znatno teže. JP Morgan procjenjuje da bi cijena hrane 2027. mogla prijeći pet posto, pri čemu bi najteže bile pogođene zemlje u razvoju.

Najavljeno ponovno pokretanje geotermalne elektrane Velika pokraj Bjelovara, inače zasad jedine takve u Hrvatskoj, opet je u javnosti potaknulo optimizam prema toj vrsti energije. Posrijedi je ipak najmanje poznat izvor ekološki neškodljive energije. No, to bi se uskoro moglo promijeniti.

Država pomalo preuzima teret najzahtjevnijeg dijela priprema za eksploataciju potencijala vruće vode iz dubokog podzemlja. Posrijedi su preliminarna istražna bušenja na više kilometara dubine, skupa koliko i neizvjesna, tj. poslovno jako rizična. S druge strane, ni elektrana u Velikoj nije dosad imala mnogo prilike za promociju tog tipa energetike.

Pogon kod Bjelovara, naime, bio je u zastoju pune tri godine, zbog spora između njegovih privatnih suvlasnika, a prethodno nije radio puno duže od toga. Na neki način, bile su time potvrđene i bojazni da će dotični zakutak energetike privući više hazarderski raspoložene ulagače, nego one ponešto ipak stabilnijie i pouzdanije.

U međuvremenu, država se odlučila malo tješnje uključiti u geotermalnu energetiku. Javni sektor je počeo istraživati obećavajuće lokacije, naročito u Slavoniji i središnjoj Hrvatskoj. Tamo se geotermalni gradijent pokazao 60 posto višim od europskog prosjeka.

Nešto više pažnje na geotermalne mogućnosti obratila je u novije doba i Europska unija, odnosno Europska komisija. Hrvatska pak trenutno provodi istraživanja na četiri lokacije, a kod nekih je već potvrđen zadovoljavajući potencijal. Zaprešić, Virovitica, Vinkovci, Velika Gorica – samo su neke od njih, zasad najozbiljnije.

Križevci su veteran planiranja takve eksploatacije, gdje je geotermalni potencijal potvrđen još 80-ih godina prošlog stoljeća. Pritom valja napomenuti da se toplina podzemne vode u pravilu koristi za dobivanje struje ako prelazi 100 stupnjeva Celzija, a za grijanje ako je niža.

Prije toplina negoli struja

„Kao i u primjeru sunca i vjetra, Hrvatska ima sreće s natprosječnim geotermalnim potencijalom, u europskim okvirima“, rekao nam je o tome Zoran Tomić iz organizacije Greenpeace Hrvatska. Napomenuo je da elektro-energetski geotermalni potencijal iznosi do 1000 megavata, po državnoj Agenciji za ugljikovodike. Neke druge procjene ipak su suzdržanije, pa ostaju na oko 500 megavata.

Tomić ukazuje na činjenicu da bi se tolikim kapacitetom mogla nadomjestiti sva električna energija koju RH dobiva iz NE Krško.

„Znatno veći je potencijal", nastavlja on, „za iskorištavanje geotermalne topline niže temperature, posebno pogodne za grijanje gradova i naselja, a može imati i široku primjenu u poljoprivredi, industriji i slično. Noviji projekti predstavljaju pomak prema konkretnoj primjeni, pogotovo u toplinarstvu, što je dobro jer se i na taj način otklanjamo od fosilnih goriva."

Dva su glavna razloga zbog kojih je ovo područje, međutim, u RH uvijek nedovoljno razvijeno: spora administracija i visok rizik ulaganja u istražna bušenja. No u pripremi je Akcijski plan EU-a koji bi trebao pomoći kod uklanjanja tih prepreka.

Greepeace Hrvatska u svom planu za posve obnovljivu hrvatsku energetiku do 2030. godine, premda ističe značaj geotermalne energije, naglasak stavlja na sunce i vjetar. „To bi ipak trebao biti temelj našeg budućeg sustava. Ti su izvori postali financijski najpovoljniji, brzo se implementiraju što je dobro za rješavanje klimatske krize, pogotovo solari koji ujedno doprinose decentralizaciji energije u korist građana“, rekao je Tomić za DW, zaključivši da u takvoj većoj neovisnosti vidi i interes lokalnih zajednica za geotermalnu energiju.

Apsurd poticanja skuplje tehnologije

Ukratko, time se smanjuje uvoz fosilnih goriva, posljedično i ovisnost o svjetskim krizama, a postiže se dugoročna stabilnost cijene grijanja i, naravno, čišći zrak te okoliš. Svejedno, relativno dugotrajno oklijevanje EU-a, kao i Hrvatske, svjedoči o tome da je ovaj tip energetike još uvijek u svojevrsnoj „sivoj zoni“. Toplinarski se ona koristi već desetljećima, u toplicama i sličnim objektima, ali ne i elektroenergetski.

Zdeslav Matić, neovisni energetski konzultant i bivši pomoćnik ministra gospodarstva i energetike RH, još uvijek je skeptičan prema perspektivi takve upotrebe.

„Država će se sada isprsiti jer je trošak pripreme evidentno previsok i prerizičan, ali ne vidim da će se to isplatiti na duže staze. Teško da bi jako visoka otkupna cijena struje, kao što su ponudili investitorima kod Bjelovara, imala smisla na duži rok. Pa bila je tako poticajna, a oni su svejedno ugasili pogon i svađali se pune tri godine. Bit će dobro ako uopće nastave, ako bušotina u međuvremenu nije začepljena“, mišljenja je Matić. Naveo je da kod geotermalne energetike niti uz najbolju volju ne vidi mogućnost za dobivanje jeftinijeg proizvoda od onog što nude sunce i vjetar.

Ovaj energetski stručnjak smatra da će ona u najboljem ishodu poslužiti tek kao minorni dodatak u energetskom portfelju, i to više s prenosom topline, negoli za dobivanje struje. „To se može tamo gdje je zaista sve idealno", nalazi Zdeslav Matić, „ali u protivnom država otkupljuje struju od geotermalne elektrane za cijenu dva ili tri puta višu od one iz npr. vjetroelektrana. A mi nismo ni blizu iskoristili sav potencijal vjetra i sunca u RH. Stoga mislim da je glupo predugo poticati nešto što je toliko skuplje".

Nažalost, tome valja dodati i opasku da Hrvatska povrh svega ne proizvodi ni tehniku za geotermalne elektrane, nego sve mora uvoziti.

Prošle godine diljem svijeta se preko 37 milijuna putnika ukrcalo na neki od kruzera – više nego ikada prije. To je evidencija Međunarodnog udruženja kruzerskih kompanija (Cruise Lines International Association, CLIA).

Udruženje predstavlja više od 95 posto svjetske ponude kružnih putovanja i očekuje nove rekorde u broju putnika u idućim godinama. Ove godine moglo bi biti prodano više od 38 milijuna putovanja brodovima za krstarenje, a do 2029. godine i preko 42 milijuna.

Jedan od razloga jest i to što Nijemci, koji spadaju među najrevnijim putnicima kruzera i iako njihovom gospodarstvu ne ide najbolje, očito štede na svemu drugom prije nego što štede i na godišnjem odmoru. Christian Röhl, glavni ekonomist internetskog brokera Scalable Capital, objašnjava: „Posljednjih godina svjedočimo određenom zaokretu u potrošačkom ponašanju. Kada štede, ljudi prije svega smanjuju klasičnu materijalnu potrošnju: kupnju namještaja, automobila ili odjeće – dok su i dalje spremni priuštiti si doživljaje. A odmor je ipak jedno od najljepših iskustava.“

Na brod - i niti brige, niti pameti...

Prema Röhlovu zapažanju, činjenica da upravo kružna putovanja privlače sve više turista povezana je prije svega s njihovim konceptom: „Riječ je o cjelovitom paketu po načelu all-inclusive. Kad jednom donesete odluku da ćete putovati brodom, na njemu možete provesti cijeli odmor i velik dio organizacije već je unaprijed riješen.“

Bitna je „udobnost“, odnosno praktičnost. Hrana je osigurana, kao i zabavni sadržaji, wellness i sportski programi. Dodatne usluge, poput izleta na kopnu, mogu se rezervirati, ali nisu obvezne. A gdje god putnici sišli s broda, njihov plutajući hotel uvijek ih prati.

Danas jedva ima vrste krstarenja koja se ne nudi: od jeftinih do izrazito luksuznih putovanja, od malih brodova do golemih linijskih kruzera s više od 7.500 putnika. Postoje krstarenja za obitelji, samce, ljubitelje zabavne glazbe ili heavy metala, kao i putovanja usmjerena na zabavu ili kulturu.

Čini se da takva ponuda privlači mnoge putnike, osobito u SAD. Ondje živi najviše redovitih putnika na kruzerima. Međunarodno udruženje CLIA prošle je godine u SAD zabilježilo 20,6 milijuna oceanskih krstarenja, što je 7,5 posto više nego godinu prije.

Njemački putnici slijede na drugom mjestu, doduše s velikim zaostatkom. Godine 2025. krenuli su na gotovo tri milijuna oceanskih krstarenja, deset posto više nego prethodne godine.

Baš sve i u džep vlasnika broda

To je u pravilu i vrlo unosan posao za brodarske kompanije. Royal Caribbean Group, jedna od najvećih svjetskih kompanija za kružna putovanja, prošle je godine ostvarila neto dobit veću od četiri milijarde dolara. Prema Röhlu iz Scalable Capitala, cijene karata uglavnom su postavljene tako da pokriju fiksne troškove. Ulaznice se, osobito kada putuje više tisuća putnika, djelomično mogu nuditi po relativno povoljnim cijenama. Na taj se način pune brodovi: „Prava zarada dolazi od dodatnih usluga – izleta na kopnu, specijaliziranih restorana, wellnessa, igračnice i alkoholnim pićima." A to se u pravilu dodatno naplaćuje.

U odnosu na većinu turističkih odredišta na kopnu, brodovi imaju još jednu prednost, ističe Röhl: brodarska kompanija na njima ima monopol. „To znači da, bez obzira na što putnik troši novac – pa čak i ako iz dosade troši novac u brodskim trgovinama ili kupuje umjetnine – taj novac na kraju uvijek završi u džepu brodarske kompanije. To je vrlo zanimljiv poslovni model."

Takav poslovni model uvjerio je i mnoge ulagače. Tri najveće kompanije na ovom izrazito koncentriranom tržištu imaju sjedište u SAD. Najveća prema broju putnika i brodova jest Carnival Corporation, a slijede Royal Caribbean Group i Norwegian Cruise Line.

Mnogim njemačkim putnicima ta imena nisu osobito poznata. Ono što malo tko zna jest da je AIDA Cruises, vrlo prisutan na njemačkom tržištu, u vlasništvu Carnivala. Royal Caribbean Group zajedno s TUI Groupom upravlja, među ostalim i markom „Mein Schiff“, dobro poznatom njemačkim putnicima.

Tri vodeće kompanije za kružna putovanja izlistane su na Njujorškoj burzi. Sve su uključene u indeks S&P 500, koji okuplja 500 najvažnijih američkih kompanija.

Kruzeri zatečeni u Perzijskom zaljevu

Od kraja pandemije korone, njihove su se dionice ponovno oporavile. Jer korona je naglo srušila njihovu vrijednost: Razlog nije teško pronaći: kružnih putovanja gotovo da nije bilo, dok je i dalje trebalo plaćati fiksne troškove.

Pandemija je pokazala i koliko je ova industrija ovisna o vanjskim čimbenicima. Analitičari primjećuju da globalne krize, poput rata protiv Irana, plaše i ulagače jer znaju koliko su takva putovanja osjetljiva: kod ulagača izazivaju nesigurnost. Zbog toga su cijene dionica kruzerskih kompanija bile vrlo promjenjive. Ipak, pozitivan trend zasad se nastavlja.

Jer rat protiv Irana je i brodare dočekao nespremne: upravo po zimi mnogi nude krstarenja oko Arapskog poluotoka i čitav niz kruzera - među ostalima i Mein Schiff 4 i Mein Schiff 5 su zaglavili u arapskim lukama kad je Iran blokirao Hormuški tjesnac uz dodatne troškove evakuacije putnika avionima. Osim toga i rast cijena goriva zbog rata s Iranom osjeća se i u poslovnim rezultatima brodarskih kompanija. A u ovim danima nitko niti ne razmišlja ponuditi krstarenje prema Dubaiju i drugim lukama Perzijskog zaljeva.

No u principu, neki hotel stoji tamo gdje jest, ali brodari mogu svoje brodove usmjeriti prema drugim odredištima, objašnjava Torsten Kirstges sa Sveučilišta Jade u Wilhelmshavenu. To zahtijeva dodatni posao i stvara troškove, ali ako sve protekne dobro, prihodi se ponovno ostvaruju na novim odredištima. A Kirstges otkriva: „Odredišta u arapskom svijetu nisu glavni izvor zarade brodarskih kompanija." Najtraženija odredišta među putnicima na kruzerima i dalje su Karibi, Sredozemlje i Baltičko more.

Treba naći 2 milijarde dolara za novi brod

No industrija kružnih putovanja suočava se i s brojnim drugim izazovima. Tu su veliki dugovi nagomilani tijekom pandemije. Istodobno je riječ o djelatnosti koja zahtijeva golema ulaganja, objašnjava Röhl: „Veliki brodovi najnovije generacije stoje između 1,5 i dvije milijarde dolara. Najprije treba osigurati toliki novac. A kada se projekti financiraju kreditima, odmah se otvara i pitanje kamata."

Osim toga, postoje zahtjevi za poboljšanje radnih uvjeta i plaća zaposlenika na brodovima. Na svakom brodu primjenjuje se radno zakonodavstvo države u kojoj je registriran, a već zbog nužno brojne posade je i to je dodatni razlog da i kruzer plovi pod "jeftinom zastavom". „To su uglavnom zemlje koje nemaju radno zakonodavstvo usporedivo s onim u Njemačkoj.“ Zastava može biti i reklama za odmor - ispada da najviše kruzera plovi pod zastavom Bahama, ali naravno da je tu opet i Panama, Bermudi i čak Malta.

Hoće čisto - ali ipak i jeftino

Ipak, svijest o okolišu zahvatila je i "bijelu flotu": sve stroži ekološki propisi i na morima preko kojih plove i koje već čitav niz luka nameće kruzerima koji tamo pristaju, također zahtijevaju velika ulaganja, primjerice u brodove koji koriste ekološki prihvatljivija goriva poput ukapljenog prirodnog plina ili metanola.

„Pošteno je reći da se industrija kružnih putovanja i kad je riječ o društvenim pitanjima i kad je riječ o zaštiti okoliša ipak kreće u dobrom smjeru, premda možda nešto sporije nego što bi mnogi željeli", konstatira Kirstges.

No postoji jedan problem: „Putnici cijene kada kompanije poštuju socijalne standarde ili ulažu u zaštitu okoliša. To im odgovara. Ali nisu spremni platiti još stotinjak eura više samo zato što neka kompanija posluje održivije." To bi moglo smanjiti profitne marže upravo onim brodarskim kompanijama koje najviše ulažu u održivost.

Napadi na podatkovne centre tijekom rata između Irana i njegovih protivnika označavaju novu fazu ratovanja u 21. stoljeću. Nije nova sama činjenica uništavanja, nego izbor cilja.

Već u prvim danima sukoba napadnuti su podatkovni centri u Bahreinu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Iranu. Ti su incidenti pokazali da te ustanove odavno predstavljaju mnogo više od obične tehničke infrastrukture. One čine okosnicu modernih društava, a istodobno dobivaju sve veću vojnu važnost.

Podcijenjena opasnost

„Tvrtke i vlade – a posebno operateri tih podatkovnih centara – dosad su u velikoj mjeri podcijenili opasnost od fizičkih napada“, kaže Sam Winter-Levy iz Carnegie Endowment for International Peace. Dosad je naglasak gotovo isključivo bio na kibernetičkim napadima. Mogućnost da bi sami podatkovni centri mogli postati izravna vojna meta jedva da se uzimala u obzir.

Bilo da je riječ o dostavi hrane, streaming-uslugama ili internetskom bankarstvu – gotovo svaka digitalna usluga ovisi o podatkovnim centrima. Oni pohranjuju informacije, obrađuju podatke i omogućuju da se narudžbe, bankovne transakcije ili videostreamovi odvijaju u djeliću sekunde.

Daniel Schiff, profesor tehnološke politike na Sveučilištu Purdue, opisuje njihovu važnost ovako: tko otvara aplikaciju na pametnom telefonu, čita elektroničku poštu ili pristupa bankovnim podacima, u pravilu koristi računalne kapacitete nekog podatkovnog centra. „S njima smo u interakciji tijekom cijelog dana – često, a da toga uopće nismo svjesni.“

U biti je riječ o velikim fizičkim postrojenjima u kojima su smještene tisuće računala i pripadajuća infrastruktura. U njima se odvijaju golemi računalni procesi koji uopće omogućuju digitalnu svakodnevicu.

Najveći broj takvih objekata nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama. Slijede Velika Britanija i Njemačka. Istodobno sve više država ulaže velika sredstva u izgradnju novih podatkovnih centara jer se smatraju temeljem digitalnog gospodarstva.

Osjetljiva infrastruktura

Uspješan napad na tu infrastrukturu imao bi izravne posljedice za svakodnevni život. Komunikacijske usluge mogle bi prestati funkcionirati, financijske transakcije bile bi poremećene, opskrbni lanci prekinuti, a usluge u oblaku paralizirane. Već same te posljedice čine podatkovne centre strateški vrijednim ciljevima.

No njihova važnost danas daleko nadilazi civilne primjene. Moderne oružane snage sve više ovise o golemim količinama podataka. Satelitske snimke, snimke dronova, obavještajni podaci i elektronički nadzor moraju se analizirati u vrlo kratkom vremenu. Za to su potrebni golemi računalni kapaciteti.

„Vojne operacije danas se sve više oslanjaju na velike količine podataka“, objašnjava Winter-Levy. Iz svih tih podataka na kraju nastaju popisi ciljeva za vojne napade. „Za to su potrebni golemi računalni kapaciteti – a time i brojni podatkovni centri."

Upravo ta dvostruka funkcija čini ih posebno privlačnima za napadače. S jedne strane predstavljaju ključni dio civilne infrastrukture, a s druge postaju nezamjenjivi za vojne operacije.

Daniel Schiff upozorava na još jedan problem: podatkovni centri lako su uočljive mete. Nalaze se na fiksnim lokacijama, gospodarski su iznimno vrijedni i često nisu izravno integrirani u vojne objekte. Time nastaje opasna kombinacija: ranjivi su poput civilnih objekata, ali istodobno imaju stratešku vrijednost koja se približava vojnoj infrastrukturi.

Iran prijeti „Tech Targetsima“

Ta se promjena pokazala već nekoliko dana nakon iranskih napada na podatkovne centre u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ubrzo su uslijedili protunapadi na odgovarajuće objekte u Iranu. Prema informacijama lista Jerusalem Post, ti su napadi imali ozbiljne posljedice za dijelove iranske vojske. Prema izvješću, pojedine vojne postrojbe privremeno više nisu mogle ni isplaćivati plaće svojim pripadnicima jer su digitalni sustavi potrebni za to bili oštećeni.

I u ratu između Rusije i Ukrajine obje su strane više puta napadale slične ciljeve. Najnoviji sukob na Bliskom istoku dodatno je povećao međunarodnu pozornost usmjerenu na zaštitu podatkovnih centara.

Winter-Levy naglašava da kibernetički napadi mogu prouzročiti znatnu štetu, ali da imaju svoja ograničenja. „Na kraju fizičko uništenje jedne zgrade može prouzročiti štetu kakvu kibernetički napad možda uopće ne može postići.“

Dvije vrste napada sve se više međusobno nadopunjuju. Kibernetički napadi na podatkovne centre već su postali svakodnevica. Istodobno treba očekivati da će se u budućnosti sve češće događati i izravni fizički napadi.

Najnovijim napadima sukob se više nije ograničio na klasične podatkovne centre. Nakon napada na objekte u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima Iran je proširio svoje prijetnje i prvi put uzeo na nišan i podatkovne centre za umjetnu inteligenciju (AI).

Režim je objavio popis takozvanih „Tech Targetsa", na kojem su se našle međunarodne tehnološke kompanije poput Microsofta, Googlea i Nvidije. Istodobno je objavio video u kojem je izrijekom zaprijetio jednom od najambicioznijih AI-projekata u zemljama Perzijskog zaljeva.

Riječ je o projektu „Stargate", golemom podatkovnom centru za umjetnu inteligenciju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. U kompleksu vrijednom oko 30 milijardi američkih dolara trebali bi raditi neki od najmoćnijih AI-sustava na svijetu. Projekt, među ostalima, podupiru OpenAI, Oracle i Nvidia.

Civilna i vojna upotreba

Prema Samu Winter-Levyju, napad na takav objekt imao bi dalekosežne posljedice. Već bi sama materijalna šteta mogla uništiti ulaganja vrijedna više milijardi dolara. Tome bi se pridružile gospodarske i tehnološke posljedice ako bi tako moćan AI-sustav prestao raditi, osobito u vrijeme kada umjetna inteligencija postaje sve važnija za gospodarstvo i državu.

Winter-Levy već neko vrijeme primjećuje sve tješnju suradnju velikih američkih tvrtki za umjetnu inteligenciju s američkom vladom, obavještajnim službama i vojskom. Time se granica između civilne i vojne uporabe sve više briše. Zbog toga se neizbježno postavlja pitanje kako uopće zaštititi takve objekte. Dosad se rasprava gotovo isključivo vodila o kibernetičkim napadima. Sada se mnogo više mora posvetiti pozornost fizičkoj zaštiti podatkovnih centara.

Rashladni sustavi – slaba točka

Prema riječima Sama Winter-Levyja, posebno ranjiv dio mnogih podatkovnih centara jest rashladni sustav. Poslužitelji i visokoučinkoviti procesori proizvode goleme količine topline i moraju se hladiti neprekidno, 24 sata dnevno. Za to služe takozvani chilleri – veliki rashladni uređaji koji su neophodni za rad podatkovnog centra.

Upravo te komponente predstavljaju potencijalnu slabu točku. Često se nalaze izvan same zgrade te ih je zato lakše napasti nego same poslužitelje. „Ako se jeftinim dronom pogodi takav chiller i stavi ga se izvan funkcije na dan ili dva, to već može izazvati velike poremećaje“, objašnjava Winter-Levy.

Dodatni problem predstavlja veličina modernih podatkovnih centara. Često je riječ o prostranim kompleksima s brojnim zgradama i tehničkim postrojenjima. Potpuno ih zaštititi iznimno je teško.

Još jedan problem predstavljaju takozvani rojevi dronova. Već veći broj jeftinih dronova može nadvladati čak i suvremene obrambene sustave. „Dovoljno je da prođe samo jedan jedini dron“, kaže Winter-Levy. Već jedan uspješan pogodak može prouzročiti ozbiljne prekide rada. Osim toga, nijedan danas dostupan obrambeni sustav nije stopostotno pouzdan.

Deseci tisuća stanovnika Mallorce u nedjelju navečer prosvjedovali su u Palmi de Mallorci protiv posljedica turizma na svom otoku, usred glavne turističke sezone. Uz bubnjeve i zviždaljke odazvali su se pozivu platforme „Manje turizma, više života”, koja je organizirala prosvjed pod sloganom „Mallorca na granici izdržljivosti”.

Turizam je odavno premašio granice koje otok može podnijeti, objašnjava jedan od sudionika prosvjeda. „I mi koji ovdje živimo moramo moći živjeti na svojoj zemlji. Promet, klimatske promjene, ispušni plinovi, rasipanje resursa – razloga za izlazak na ulicu i poruku ‘Sad je dosta’ ima i više nego dovoljno.”

Na ručno izrađenim transparentima pisalo je „Mallorca overbooked”, „Nema više kapaciteta” i „Turistički tsunami briše nas s lica zemlje”. Upozoravajući na problem, prosvjednici su ulicama nosili i maketu kruzera od kartona. Time su izrazili protivljenje gospodarskom modelu koji je, prema mišljenju organizatora, na Mallorci izmaknuo kontroli.

"Nema više ni za nas"

„Svakodnevno gledamo kako se resursi iscrpljuju. To doista pogađa sve nas”, kaže jedna stanovnica Mallorce. „Vjerujemo da je moguć drukčiji model turizma. Ovakva prenapučenost nije nužna. Kvaliteta nam je važnija od kvantitete.”

Na Mallorci je posebno teška situacija na tržištu nekretnina. Za toliko turista treba i posluga, ali mnogi zaposleni u turizmu, trgovini ili zdravstvu često si na otoku mogu priuštiti samo sobu u zajedničkom stanu. Mnogi žive tek u naseljima s kamp-prikolicama ili u siromašnim četvrtima. Organizatori upozoravaju da se usprkos tome i nezapamćene nestašice stanova, više od 100.000 stanova na Mallorci koristi za turistički najam, legalno i ilegalno.

Po njihovu mišljenju, oprezne mjere koje je poduzela konzervativna vlada Baleara – poput zabrane novih turističkih apartmana u višestambenim zgradama ili planiranog ograničenja broja automobila – nisu dovoljne.

„Turistički najam, prenapučenost – više ne možemo ni doći do plaže. Zima možda pripada stanovnicima Mallorce, ali ljeto više ne”, kaže jedna prosvjednica. „Prosvjedujemo kako bi se napokon uveo red u ovaj kaos.”

Godine 2025. Mallorcu je posjetilo više od 13 milijuna turista, više nego ikad prije. Otok je već sada prepun tijekom vrhunca sezone, a očekuje se da će gužve biti još veće. Za pomrčinu Sunca 12. kolovoza predviđa se golemi priljev posjetitelja. Za sudionike prosvjeda to je još jedan dokaz da je turizam na Mallorci prešao prihvatljive granice.

Malo koja marka baterija toliko je poznata kao Varta. Bilo da je riječ o uređajima, svjetiljkama, igračkama ili automobilima, plavo-žute baterije iz švapskog Ellwangena već desetljećima nalaze se u milijunima kućanstava diljem svijeta.

Važni vjerovnici žele izdvojiti poslovanje s poznatim kućanskim baterijama iz koncerna, naveli su u priopćenju. Razlog je teška financijska situacija tvrtke. Preostala dva poslovna područja zbog toga bi mogla završiti u stečaju.

Prema vlastitim podacima, tvrtka zapošljava oko 3.260 ljudi, od kojih mnogi rade u Ellwangenu. Posljednji objavljeni podaci iz 2024. pokazuju da je Varta tada uz prihod veći od 790 milijuna eura ostvarila gubitak od oko 64,5 milijuna eura. Osim poznatih kućanskih baterija, tvrtka proizvodi mikrobaterije, primjerice za slušna pomagala, kao i sustave za pohranu energije za kućanstva i industriju.

Tvornica u bavarskom Nördlingenu, koja zapošljava oko 350 radnika, trebala bi biti zatvorena još ove jeseni. Kako je objavljeno u svibnju, Apple je odustao kao najvažniji kupac za taj pogon. Novi veliki kupci nisu pronađeni. Varta ondje do studenoga još proizvodi gumbaste baterije za bežične slušalice američkog koncerna, no one će se ubuduće vjerojatno nabavljati iz Azije.

Previše ovisni o Appleu

Glavni uzroci nove krize su znatno pogoršani tržišni uvjeti, slabija potražnja, nepovoljni tečajni učinci te nedavna odluka tog ključnog kupca da prekine suradnju, priopćila je Varta.

Prema podacima tvrtke, zahtjev za pokretanje postupka ne odnosi se samo na Varta AG kao matičnu kompaniju sa sjedištem u Ellwangenu, nego i na operativne jedinice Varta Microbattery GmbH, Varta Micro Production GmbH i Varta Storage GmbH.

Najvažniji vjerovnici, među kojima su Deutsche Bank te investicijski fondovi RBC BlueBay, Blantyre i Whitebox, u međuvremenu više ne vide održivo cjelovito rješenje. Kako je postalo poznato ovog tjedna, žele izdvojiti poslovanje s kućanskim baterijama i za njega uspostaviti novu vlasničku strukturu. „Unatoč intenzivnim razgovorima sa svim dionicima, niti jedna strana nije pristala osigurati potrebna dodatna financijska sredstva", izjavio je glasnogovornik skupine.

Mračna prošlost glasovite tvrtke

Počeci Varte – čije je ime sastavljeno od početnih slova izraza Vertrieb, Aufladung, Reparatur transportabler Akkumulatoren (prodaja, punjenje i popravak prijenosnih akumulatora) – sežu u 1887. godinu. Već je istraživač Fridtjof Nansen na svojoj polarnoj ekspediciji koristio Vartine baterije.

No taj proizvođač ima i svoju veoma mračnu prošlost: početkom dvadesetih prošlog stoljeća u "neprijateljskom" preuzimanju dionica tvrtke koja se tada još zvala AFA (Accumulatoren-Fabrik Aktiengesellschaft) vlasnik postaje Günther Quandt. Ta obitelj, danas poznata najprije kao vlasnik BMW-a je zapravo počela u tekstilnoj industriji, ali svoje golemo bogatstvo dobrim dijelom je stekla u doba nacističke Njemačke. Svakako je pomoglo i što je prva supruga Quandta, Magda kasnije postala supruga Josefa Goebbelsa. U AFA i pod upravu Quandta su tako dolazile praktično sve modernije tvornice akumulatora u osvojenim zemljama Europe jer je vojska trebala mnoštvo akumulatora - ne na kraju za flotu podmornica koje je opremala još i u Prvom svjetskom ratu. No u tim tvornicama su masovno radili logoraši i zarobljenici koji su morali baratati s kiselinama, olovom i opasnim tvarima praktično bez ikakve zaštite.

Usprkos tome, Günter Quandt je nakon rata u denacifikaciji prošao prilično glatko, makar je poslovanje preuzeo njegov sin Herbert Quandt. Tek 2000. je obitelj počela prodavati svoje dionice jer je postalo očito da su potrebne velike investicije. Jer Varta je već 1990-ih zapala u krizu, bila podijeljena i postupno rasprodana.

Baterije se sve više trebaju

Austrijanac Michael Tojner ušao je u tvrtku 2007. Kupio je odjel za mikrobaterije i deset godina kasnije izveo ga na burzu. Činilo se da je Tojner pogodio pravi trenutak: izlazak na burzu smatrao se uspješnim. Razvoj je prije svega potaknula naglo rastuća potražnja za punjivim litij-ionskim baterijama, primjerice za bežične slušalice i satove.

Godine 2019. Varta je ponovno kupila i odjel za kućanske baterije. U samo nekoliko godina koncern je gotovo učetverostručio prihode. Kako bi proširio proizvodnju, uloženi su milijuni eura, ali su pritom preuzeti i novi dugovi. U tom razdoblju tvrtka je ušla i u razvoj baterijskih ćelija za električne automobile.

Prve pukotine pojavile su se 2022. godine. Pokazalo se da je Varta postala previše ovisna o jednom od svojih glavnih kupaca – Appleu. Nakon toga se i svjetski gospodarski rast usporio, osjetila se i inflacija što je bio dodatni udarac tržištu potrošačke elektronike. Potražnja za malim baterijama oslabila je. Varti su dodatne probleme stvarali konkurencija s Dalekog istoka i poteškoće u opskrbnim lancima.

Povrh toga, Vartina baterija za električne automobile ostala je proizvod samo za jedan manji segment. Namijenjena je hibridnim vozilima i može pohraniti relativno malu količinu električne energije. Pohranjuje energiju nastalu tijekom vožnje, primjerice pri kočenju. Tom energijom pokreće se električni motor koji pomaže motoru s unutarnjim izgaranjem. Uprava Varte više je puta tvrdila da postoji mnogo zainteresiranih kupaca, nojedini poznati kupac tada je bio Porsche.

Budućnosti ima, ali je (pre)skupa...

Operativne poteškoće, visoki dugovi i golemi gubici dodatno su pogoršali situaciju pa je Varta sve dublje tonula u krizu. Zaposlenici su najprije završili na skraćenom radnom vremenu, a kasnije su ukinute stotine radnih mjesta. Predstavnici radnika i dioničara za loše stanje prvenstveno krive pogreške menadžmenta. I Tojner, koji je predsjednik Nadzornog odbora Varte, nedavno je u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung priznao: „Postavili smo ciljeve previsoko. Pokrenuli smo različite projekte, mnogo ulagali i proširili proizvodnju.“ Prema njegovim riječima, previše je novca uloženo previše olako.

Prema ocjeni poznavatelja industrije, Varta i dalje ima potencijal. Tvrtka, među ostalim, radi na natrij-ionskim baterijama koje se smatraju tehnologijom budućnosti. Na toj osnovi mogli bi se razviti veliki i održiviji sustavi za pohranu energije u Europi.

No upravo ta budućnost zahtijeva novac. Prema podacima vjerovnika, Varti je kratkoročno potrebno nekoliko desetaka milijuna eura kako bi održala redovno poslovanje. Uz to dolaze i velika ulaganja koja će biti potrebna tijekom sljedećih godina.

Intenzivni i dugotrajni toplinski valovi te duge suše ovog su ljeta izazvali još jednu tešku sezonu šumskih požara diljem Europe. Vatrogasci se bore s velikim požarima u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, ali i na sjeveru: u Velikoj Britaniji, čak i u Norveškoj.

Slični uvjeti potaknuli su požare i u SAD te Kanadi. Već tjednima stotine požara haraju golemom crnogoričnom šumom koja se proteže od Yukona na sjeveru do Newfoundlanda na istoku. Do 24. srpnja izgorjelo je najmanje 3,3 milijuna hektara, što je površina veća od Belgije.

Dok je dim prekrivao velike gradove s ove i one strane granice Kanade i SAD, predsjednik Donald Trump optužio je Kanadu na društvenim mrežama da „ne održava svoje šume kako treba" i da „namjerno" zanemaruje „osnovno upravljanje šumama i uklanjanje šumskog otpada".

Nisu svi požari isti

Iako je uklanjanje zapaljivog materijala kao što je otpalo granje i lišće, dio posla u prevenciji požara, učinkovito upravljanje podrazumijeva mnogo više od samog čišćenja otpada. U Kanadi bi uklanjanje raslinja s tako golemog i teško dostupnog područja bilo nemoguće. „Ne postoji jedno rješenje za sve", uvjerena je Amy Duchelle koja se bavi šumarstvom pri Organizaciji UN za hranu i poljoprivredu (FAO).

Sve češći ekstremni toplinski valovi i dugotrajne suše su posljedica klimatske promjene, a oni isušuju drveće i podrast. To pogoduje požarima visokog intenziteta koji mnogo lakše izmiču kontroli, upozorava Duchelle, čak i na mjestima koja su nekada bila previše vlažna da bi gorjela.

Tropske šume poput Amazone ili šuma jugoistočne Azije nisu se razvile u suživotu s vatrom. Nemaju debelu, otpornu koru ni biljke prilagođene klijanju nakon požara. Zato je tamo ključno zaustaviti krčenje šuma zbog rudnih bogatstava ili poljoprivrede, očuvati krošnje i vegetaciju koje stvaraju vlažno stanište otporno na požare. Ali i osposobiti ljude da odmah reagiraju na svaki rizik od izbijanja požara.

U Europi rješenja mogu uključivati prekogranično praćenje i zaštitu te sadnja vegetacije otpornije na požare umjesto vrlo zapaljivih četinjača. To također podrazumijeva veću raznolikost drveća koje doprinose otpornijim šumama, a koje su tijekom stoljeća nestajale zbog poljoprivrede i iskorištavanja šumskih resursa.

Vatrom protiv vatre

Na nekim je područjima upravo vatra ključna za očuvanje šuma. „Naša crnogorična šuma i ovisi o vatri: ona joj je potrebna za zdrav razvoj", tvrdi Amy Cardinal Christianson, pripadnica autohtonog naroda Métis u zapadnoj Kanadi.

Prema njezinim riječima, određeni broj požara dio je prirodnog ciklusa jer stvara prirodne protupožarne pojaseve, potiče rast nove vegetacije i obnavlja ekosustave, što sve može usporiti širenje velikih požara.

Istraživanja pokazuju da su se neke šume prilagodile povremenim požarima koji djeluju kao svojevrsno „resetiranje“ ekosustava. Vatra može otvoriti prostor manjim biljkama koje se teško natječu s nekontroliranim raslinjem, a spaljeni biljni materijal oslobađa hranjive tvari koje obogaćuju tlo.

No sezona šumskih požara u Kanadi danas ubrzava taj prirodni i zdravi ciklus – počinje ranije, traje dulje i sve se teže nadzire. Osim toga, povećava i kanadske emisije ugljika. Rekordna sezona požara 2023., tijekom koje je izgorjelo pet puta više šumskih površina od godišnjeg prosjeka, povećala je globalne godišnje emisije iz šumskih požara za 23 posto. Dio pepela koji se digao stigao je čak do zapadne Europe.

Christianson, nekadašnja znanstvenica Kanadske šumarske službe, a danas direktorica za upravljanje požarima u organizaciji Indigenous Leadership Initiative, smatra da stariji modeli gospodarenja šumama koje su Europljani uveli radi podrške drvnoj industriji – stroga regulacija, potpuno gašenje svih požara i usmjerenost na brzorastuće monokulture – nisu prikladni za kanadske uvjete.

Međunarodna razmjena iskustava

„Isključivanjem vatre iz ciklusa zapravo smo povećali rizik“, uvjerena je. Povremeno kontrolirano paljenje može smanjiti opasnost od katastrofalnih požara koji izmiču kontroli.

Duchelle iz FAO prenosi kako i vatrogasci s desetljećima iskustva svjedoče o današnjim požarima koje više ne mogu obuzdati jer se „vatra kreće prebrzo, plamen je previsok, a toplina prevelika".

Zbog tih izazova se sve više razmišlja ne samo o gašenju požara, nego i o smanjenju rizika, prilagodbu promjenjivim uvjetima i jačanje otpornosti nakon požara. FAO je 2023. osnovao Global Fire Management Hub kako bi zemljama pogođenima požarima pomogao u obuci i suradnji u razmjeni znanja.

Velika nada se polaže i u nove tehnologije i podataka za nadzor i reakciju u slučaju požara, digitalnu platformu za dijeljenje informacija te razvoj međunarodne suradnje i upravljanja u lokalnim zajednicama.

Christianson je u suradnji s tim centrom pomogla uspostaviti mrežu posvećenu znanju i praksama autohtonih naroda, nakon što je u Kanadi osnovala neovisnu mrežu s više od 200 lokalnih čuvara prirode koji pomažu kod šumskih požara.

Drevno iskustvo – paljenja šume

To uključuje i paljenje šume – male, namjerno izazvane požare niskog intenziteta prilagođene pojedinom krajoliku. Takvi požari kontrolirano uklanjaju granje i šikaru, štite od velikih požara, pridonose očuvanju biološke raznolikosti i čuvaju lokalne kulture.

Nadzirani požari koje uglavnom provode državne službe, također su korisna i primjenjuju se već godinama. Međutim, ona su obično većeg opsega i ne uzimaju uvijek dovoljno u obzir posebnosti lokalnog okoliša. Ponekad se provode ljeti, kada nema vlage kako bi se postupak ubrzao, čime raste opasnost od gubitka kontrole nad vatrom.

Kulturno spaljivanje najčešće se provodi u rano proljeće ili kasnu jesen, ovisno o snježnom pokrivaču i drugim prirodnim čimbenicima. No klimatske promjene pomaknule su i taj raspored, a Christianson ističe da je dobro poznavanje krajolika ključno za uočavanje takvih promjena.

„Obično smo palili u travnju ili svibnju“, rekla je govoreći o svom posjedu. „Ove godine mnogo sam toga zapalila već u veljači.“

Nema više močvara, nema više bizona...

Govoreći za DW iz svoga doma u Rocky Mountain Houseu u Alberti, Christianson je rekla da se iste metode spaljivanja ne mogu automatski primijeniti na sve kulture, ali da se uspješne ideje i tehnike ipak mogu dijeliti na međunarodnoj razini.

„Ono što je zaista posebno kod autohtonih praksi kulturnog spaljivanja jest činjenica da imaju mnogo zajedničkih obilježja. Svi osjećamo odgovornost za upravljanje krajolikom, a vatra je jedan od važnih načina da to činimo“, rekla je Christianson, koja je tu praksu prenijela i svojim kćerima. „Glavni cilj većine autohtonih zajednica s kojima sam razgovarala jest stvaranje zdravih krajolika.“

To znači sagledavanje šire slike: obnavljanje močvarnih područja kako bi ekosustavi bili otporniji na požare ili vraćanje autohtonih vrsta poput bizona u Kanadi. Bizoni, kojih je nekoć bilo na milijune, smanjuju opasnost od požara jer ispašom uklanjaju vegetaciju koja se širi na travnjake i u šume.

Ta je praksa posljednjih godina ponovno uvedena i u Europi, pri čemu se u Španjolskoj i Portugalu koriste konji i europski bizoni. „Zdrav krajolik može se lakše prilagoditi požarima kakve danas sve češće viđamo“, rekla je Christianson.

Amazona više nije (toliko) gorjela

Jedna od zemalja koja je posljednjih godina postigla uspjeh u suzbijanju šumskih požara jest Brazil. „Brazil je vrlo uspješno smanjio ne samo stopu krčenja šuma nego i broj požara u Amazoni“, rekla je Duchelle. Smatra to uspjehom suradnje državnih, lokalnih i saveznih institucija te nacionalnoj politici integriranog upravljanja požarima. „To nije postignuto slučajno.“

Godine 2025. šumski požari u najvećoj južnoameričkoj državi pali su na povijesno najnižu razinu. Izgorjelo je oko 12,7 milijuna hektara, područje približno veličine Grčke.

Novi podaci mreže za praćenje okoliša MapBiomas pokazali su da se nešto manje od četvrtine ukupno izgorjele površine nalazilo u amazonskoj prašumi, najvećoj na svijetu i jednom od ključnih regulatora globalne klime. To predstavlja pad od 80 posto u odnosu na 2024. godinu i oko 56 posto manje od povijesnog prosjeka tijekom posljednjih 40 godina.

Međutim, savana Cerrado u središnjem Brazilu, gdje je vatra prirodan dio ekosustava, nastavila je gorjeti približno istim intenzitetom, djelomično zbog dugotrajne suše. Stručnjaci upozoravaju da bi nadolazeći vremenski fenomen El Niño mogao izazvati još veću sušu i dodatno povećati opasnost od požara.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...