Vecernji list

Prošlo je osam godina otkako je Frank-Walter Steinmeier posljednji put posjetio Kinu. Odnosi Kine i Europe su se u međuvremenu znatno promijenili. Predsjednik Njemačke želi tijekom nekoliko dana steći vlastitu sliku o situaciji, a na kraju posjeta sastat će se i s kineskim državnim vodstvom u Pekingu. Upravo se ovoga tjedna ondje održava godišnje plenarno zasjedanje Centralnog komiteta Komunističke partije Kine. Rijetkost je da u tom razdoblju u posjet dolaze strani državnici.

U središtu Steinmeierovog višednevnog putovanja od 26. do 31. listopada bit će „raznovrsni i složeni odnosi Njemačke s Kinom te izazovi s kojima se suočavaju”, priopćio je Ured saveznog predsjednika. Uz mjesta kulturne razmjene, njegov program u gradu Hefeiju uključuje i posjet Volkswagenovoj tvornici.

Diplomatsko balansiranje

Upravo automobilska industrija pokazuje dilemu njemačke politike prema Kini. Kina je jedno od najvažnijih tržišta za njemačke proizvođače automobila i strojeva te kemijsku industriju. Istodobno, prekomjerni proizvodni kapaciteti u Kini, koje podupire država, stvaraju pritisak na europske proizvođače. Tome se pridružuje ovisnost o sirovinama i tehnologijama, zbog čega Njemačka i Europa sve intenzivnije traže alternativna partnerstva.

Steinmeier, nekoć zagovornik danas propale politike „promjena kroz trgovinu”, sada u Pekingu mora zastupati čvršći europski pristup. U nastojanju da pronađe ravnotežu između partnerstva i konkurencije, Europa je nedavno postigla dogovor: uvoz plug-in hibridnih vozila iz Kine trebao bi se smanjiti.

„To je bio konkretan korak, ali može biti samo početak”, kaže Michael Laha, stručnjak za Kinu pri Njemačkom društvu za vanjsku politiku (DGAP) u Berlinu.

Kancelar i savezni predsjednik istodobno na Dalekom istoku

Istodobno sa Steinmeierovim službenim posjetom Kini, njemački kancelar Friedrich Merz putuje u indo-pacifičku regiju u pratnji predstavnika gospodarstva. U Japanu, Singapuru i Južnoj Koreji razgovarat će se o konkurentnosti, tehnološkim promjenama, suradnji na području naoružanja i kritičnim sirovinama. Merz će posjetiti neke tvrtke te sudjelovati na važnim regionalnim gospodarskim konferencijama u Tokiju i Seulu.

Berlin time šalje dvostruku poruku: dok kancelar „u razdoblju globalnih previranja ciljano jača njemačka partnerstva u indo-pacifičkoj regiji”, predsjednik države traži dijalog s Pekingom – u trenutku kada Njemačka i Europa iznova nastoje uravnotežiti svoje odnose s Kinom.

„Ovo istodobno putovanje vrlo je dobro koordinirana poruka Kini da Njemačka i dalje želi očuvati partnerstvo, ali se istodobno zalaže za smanjenje rizika i ovisnosti”, kaže stručnjak za Kinu Laha. Riječ je o teškom činu balansiranja koji Kini istodobno omogućuje da sačuva obraz.

Malo prostora za ljudska prava

Dok Merza prati veliko gospodarsko izaslanstvo, sa Steinmeierom u Kinu putuju predstavnici kulture, politike i znanosti. Među njima bi trebao biti i Mikko Huotari, direktor Instituta za kineske studije MERICS, iako je Peking tom institutu uveo sankcije.

„Činjenica da on putuje s njim jasna je poruka kineskoj strani da Njemačka te sankcije ne smatra prihvatljivima”, kaže Michael Laha.

Europska unija je 2021. godine, prvi put nakon masakra na Trgu Tiananmen 1989., uvela sankcije protiv nekoliko kineskih partijskih i regionalnih dužnosnika te jedne organizacije, kojima su se pripisivala teška kršenja ljudskih prava i represija nad ujgurskom manjinom. Peking je uzvratio zabranama ulaska i drugim sankcijama protiv europskih političara, znanstvenika i institucija, među kojima je bio i MERICS.

Stručnjak DGAP-a Laha ne očekuje da će ljudska prava biti među većim temama Steinmeierovog posjeta. Predsjednika se smatra pragmatičarom u politici prema Kini. Kao ministar vanjskih poslova on se odmaknuo od kritičnijeg pristupa Pekingu koji je zastupao njegov prethodnik Joschka Fischer te je kritizirao kancelarku Angelu Merkel zbog prijema Dalaj-lame.

Kina bi trebala preuzeti međunarodnu odgovornost

Kad je riječ o Ukrajini, Steinmeier bi mogao biti izravniji i otvoriti pitanje kineske uloge. „Peking je jasno na strani Moskve”, kaže Michael Laha. No u Berlinu su uvjereni da Kina može učiniti više kako bi potaknula Rusiju na ozbiljne pregovore i pronalaženje rješenja za sukob.

Steinmeier bi to mogao jasno poručiti u svojem govoru na Sveučilištu u Pekingu u četvrtak. Njemačka je „dugo pratila uspon Kine s poštovanjem i dobronamjernošću”, navode iz Ureda saveznog predsjednika. Danas više nije toliko važno da Kina nastavi jačati, koliko je važno pitanje na koji način koristi svoju sve veću moć.

„Ako savezni predsjednik naglasi da je Rusija iskoristila svoju moć kako bi napala suverenu državu, to bi mogla biti aluzija na drugu regionalnu poveznicu – Tajvan”, kaže Laha. Time bi se Pekingu uputio apel da preuzme veću odgovornost za regionalni i međunarodni poredak.

Na završetku posjeta Steinmeier će se u Pekingu sastati s kineskim državnim vodstvom. Planirani su razgovori s predsjednikom Narodne Republike Kine Xi Jinpingom, kojega poznaje gotovo dva desetljeća, kao i s premijerom Li Qiangom te predsjednikom Svekineskog narodnog kongresa Zhao Lejijem.

Steinmeier je od proglašenja povijesne prekretnice (Zeitenwende) u njemačkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici ciljano nastojao ojačati suradnju s partnerima u Aziji i zalagao se za veću diversifikaciju partnerstava.

Sada je na red stigla Kina, najvažniji, ali i najzahtjevniji partner.

Predizborni video objavljen na platformi X traje 19 sekundi. Na njemu je prikazan izraelski kandidat za premijera Gadi Eisenkot, raširenih ruku i sa širokim osmijehom na licu. U usporenoj snimci vidi se kako trči preko livade prema osobi koja nalikuje njegovu sinu i na čijoj majici piše „Israeli Unity” (Izraelsko jedinstvo). No Eisenkot prolazi pokraj njega i umjesto toga grli Mansoura Abbasa, poznatog arapskog zastupnika i predsjednika arapsko-izraelske stranke Ra'am (Ujedinjena arapska lista), koji se 27. listopada želi ponovno kandidirati i osvojiti mandat.

Video je objavljen na računu premijera Benjamina Netanyahua. Prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, Netanyahu i Eisenkot, bivši načelnik Glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga, vode neizvjesnu utrku.

Čini se da je cilj videa, generiranog umjetnom inteligencijom, potaknuti protuarapske osjećaje, što je tema kojoj se u Netanyahuovoj predizbornoj kampanji posvećuje mnogo pozornosti. Video je pogledan više od milijun puta i izazvao je veliko ogorčenje jer je Eisenkotov sin poginuo 2023. godine tijekom rata između Izraela i Hamasa.

„Prvi izbori koje obilježava umjetna inteligencija”

ZebeAI je istraživački projekt Otvorenog sveučilišta Izraela koji prati uporabu sadržaja generiranih umjetnom inteligencijom tijekom ove predizborne kampanje. Znanstvenici su do 23. listopada, tijekom predizborne kampanje, zabilježili više od 2.000 objava

Netanyahuove stranke Likud koje sadrže sadržaj generiran umjetnom inteligencijom. To bi činilo otprilike četvrtinu materijala Likuda na društvenim mrežama koji je analizirala organizacija ZebeAI.

Na parlamentarnim izborima u utorak (27.10.) Netanyahu bi ili mogao biti smijenjen s vlasti ili učvrstiti svoju vlast za sljedećih nekoliko godina. Politolozi govore o prvim izborima u Izraelu koje obilježava umjetna inteligencija. Političke stranke koriste inteligentne sustave na svim područjima predizborne kampanje: od izrade provokativnih videozapisa kojima se nastoje potaknuti kontroverze do automatiziranih poziva biračima i korištenja botova na internetu.

„Postoji scenarij prema kojem bi se umjetna inteligencija u strateški važnom trenutku, neposredno prije izbora, mogla upotrijebiti za poticanje kontroverzi koje bi utjecale na izborni rezultat”, kaže Anat Ben-David, voditeljica projekta ZebeAI.

Videi generirani umjetnom inteligencijom - dio političke svakodnevice

Ben-David i njezin tim od kraja srpnja prate sve objave političara na društvenim mrežama. Do 23. listopada prikupili su više od 52.000 objava s Facebooka, Instagrama, platforme X i TikToka te utvrdili da je umjetna inteligencija korištena u više od 14 posto njih. Pritom se uglavnom primjenjuje hibridni pristup: umjetna inteligencija koristi se za pojedine dijelove ili isječke predizbornih oglasa, primjerice za slike, glazbu, titlove i logotipe. Međutim, izrađuju se i potpuni deepfake sadržaji.

Donja grafika prikazuje korištenje umjetne inteligencije u izraelskoj predizbornoj kampanji po strankama:

Udio sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom, u odnosu na ukupnu količinu objava, najveći je kod nekih manjih stranaka. Ali kada je riječ o apsolutnom broju, znanstvenici su najviše objava nastalih uz pomoć umjetne inteligencije pronašli kod Likuda. Daleko iza premijerove stranke slijede njezini suparnici iz lijeve oporbe, Eisenkotova stranka Yashar i stranka Demokrati.

U srpnju je Središnje izborno povjerenstvo Izraela objavilo novu odredbu prema kojoj svi sadržaji generirani ili manipulirani umjetnom inteligencijom, a koji se koriste tijekom predizborne kampanje, moraju biti jasno označeni. No osim toga ima malo ograničenja.

„Ne postoji zakon o umjetnoj inteligenciji ni zakon o digitalnim uslugama. Čak je i zakon o zaštiti podataka prilično zastario”, objašnjava Ben-David. „Zato možemo vidjeti primjenu umjetne inteligencije koja bi u Europi bila nemoguća.”

Među onima koji se na taj način koriste umjetnom inteligencijom nalaze se i neki od najpoznatijih izraelskih političara.

Yair Golan, predsjednik Demokrata, želi iskoristiti popularne internetske trendove u svoju korist. U videu označenom kao sadržaj generiran umjetnom inteligencijom prikazan je kako sjedi ispod stropnog ventilatora. Sa svakim okretajem ventilatora mijenja mu se odjeća: od vojne odore preko majice s natpisom „Bring them home now” („Vratite ih kući odmah”, slogan koji se odnosi na izraelske taoce u Pojasu Gaze) do odijela s kravatom.

U videu generiranom umjetnom inteligencijom, koji je u rujnu podijelio ministar financija Bezalel Smotrich, navodno se vidi kako državna odvjetnica Gali Baharav-Miara, koja je više puta ulazila u sukobe s vladajućom koalicijom, kao i nekoliko sudaca Vrhovnog suda, bivaju uhićeni tijekom prosvjeda protiv vlade.

Itamar Ben-Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, podijelio je video generiran umjetnom inteligencijom na kojem se vidi kako se Palestinci pokretnom trakom prevoze u objekt koji nalikuje koncentracijskom logoru. Objava je izazvala široke kritike. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova opisalo ju je kao „potpuno neprihvatljivu” i „odvratnu”.

U nekim od tih slučajeva reagiralo je i izborno povjerenstvo. Njegov je predsjednik u srpnju naložio Smotrichu da ukloni video koji nije bio označen kao sadržaj generiran umjetnom inteligencijom. Video je ocijenjen obmanjujućim.

Varljivo stvarni: automatizirani telefonski pozivi

No ne radi se samo o deepfake sadržajima i predizbornim oglasima. Umjetna inteligencija koristi se i za izravan kontakt s biračima. Neki birači primaju novu vrstu automatiziranih telefonskih poziva koji zvuče znatno uvjerljivije od robotskih poziva kakvi su se koristili u prošlosti.

Nitsan Yasur, koji pri Izraelskom udruženju za Internet istražuje dezinformacije, pustio je novinarima DW-a snimku četverominutnog telefonskog razgovora. U razgovoru se glas predstavlja kao Danielle, anketarka zaposlena u jednom izraelskom institutu za ispitivanje javnog mnijenja, i postavlja pitanja o izbornim preferencijama. Kada Yasur pokuša doznati je li s druge strane linije stvarna osoba, glas priznaje da u razgovoru ne sudjeluje čovjek, a zatim pita: „Želite li nastaviti s kratkom anketom?”

Bot nekoliko puta izbjegava Yasurova pitanja i neprestano se vraća na pitanje za koga bi glasao. Yasur pet puta pita tko je naručio anketu, ali ne dobiva odgovor. Zato ostaje nejasno je li poziv bio dio ankete ili predizborne kampanje. Međutim, jasno je koliko je tehnologija automatiziranih poziva u međuvremenu napredovala.

„Više nisu potrebni stvarni ljudi koji obavljaju stvarne telefonske pozive što, kao što je poznato, zahtijeva mnogo vremena i kapaciteta”, kaže Tehilla Shwartz Altshuler iz Izraelskog instituta za demokraciju u razgovoru za DW.

Ali umjetnom inteligencijom koriste se i sami birači. Neki joj se obraćaju kako bi im pomogla pri donošenju odluke na izborima. Prema anketi Izraelskog udruženja za internet, otprilike četvrtina Izraelaca spremna je razmotriti mogućnost korištenja alata umjetne inteligencije ili drugih internetskih usluga pri odlučivanju za koga će glasati.

To otvara pitanja o generativnoj optimizaciji za tražilice (GEO). Riječ je o izradi internetskog sadržaja osmišljenog tako da ga chatbotovi s umjetnom inteligencijom prepoznaju i uključe u svoje odgovore, čime se nastoji utjecati na informacije koje pružaju.

Izraelska vlada već je aktivna na tom području. Prema dokumentima pohranjenima u okviru američkog Zakona o registraciji stranih agenata, izraelska je vlada platila jednoj američkoj tvrtki izradu internetskih stranica čija je svrha opskrbljivati velike jezične modele (LLM) sadržajem naklonjenim izraelskoj vladi i tako učiniti chatbotove s umjetnom inteligencijom sklonijima Izraelu.

„Isti se postupci sada primjenjuju i unutar zemlje kako bi se utjecalo na izbore”, kaže Shwartz Altshuler.

Botovi kao pratitelji na društvenim mrežama

No ne postoje samo lažni sadržaji nego i lažne publike. Scooper je izraelska tvrtka specijalizirana za praćenje medija. Kako je izvijestila za DW, otkrila je mrežu lažnih računa kojima se umjetno povećava broj Netanyahuovih pratitelja na društvenim mrežama.

Na platformi X svakodnevno se otvara više od 1.000 novih računa koji odmah počinju pratiti izraelskog premijera. I broj njegovih pratitelja na Instagramu naglo je porastao tijekom posljednjih tjedana.

Oko 70 posto računa koji dijele Netanyahuove objave na platformi X nalazi se izvan Izraela i pokazuje obilježja slična botovima, kaže Gil Feldman iz tvrtke Scooper za DW. Tvrtka je te račune identificirala tražeći neuobičajene obrasce ponašanja, kao što su nedavni datumi otvaranja računa, objavljivanje sadržaja tijekom cijelog dana i noći ili nedostatak profilnih fotografija.

No nije riječ samo o Netanyahuu. Izraelska platforma FakeReporter otkrila je botovsku kampanju koja se povezuje s predizbornom kampanjom Itamara Ben-Gvira. Njegov ured poriče bilo kakvu povezanost s tom kampanjom. Prema navodima platforme FakeReporter, postoji mreža od više od 100 računa, od kojih neki koriste slike i identitete generirane umjetnom inteligencijom kako bi napadali Smotricha i druge osobe.

Iako mreže botova nisu novost, umjetna inteligencija omogućuje njihovo jednostavnije i jeftinije održavanje. Izraelci su oduvijek bili otvoreni prema novim tehnologijama te su ih rano i često primjenjivali. Shwartz Altshuler zato smatra da je Izrael svojevrsni poligon za proučavanje načina na koji umjetna inteligencija mijenja izbore diljem svijeta.

Uvjerenja je da se „cjelokupni sustav političke propagande upravo iz temelja mijenja”.

Mladi koji se pred uključenom kamerom međusobno guše sve dok ne izgube svijest. Djeca koja se natječu u tome tko može dulje držati uključeni fen usmjeren prema vlastitoj koži. Takvi izazovi već godinama kruže društvenim mrežama i potiču ljude na sudjelovanje, osobito na TikToku.

„Svatko je kod kuće vidio takve izazove”, uvjerena je Sara Midžan. Ona pohađa gimnaziju u Siegenu te se zajedno s prijateljicom Sophie Meyer osposobila za medijsku savjetnicu (Medienscouts). Njih dvije pričaju o školskom kolegi koji je u okviru izazova „Hot Chip Challenge” pojeo iznimno ljut tortilja-čips: „Pao je u nesvijest i morala je doći hitna pomoć.”

Ne postoje podaci za cijelu Njemačku, no izazovi koji traže samoozljeđivanje opetovano imaju kobne posljedice. Godine 2024. trinaestogodišnja djevojčica umrla je u sjevernom Hessenu nakon što je sudjelovala u takozvanom „izazovu gušenja”.

Bundesrat zahtijeva uvođenje novog kaznenog djela

I u saveznoj pokrajini Mecklenburg-Zapadno Pomorje ove su godine postala poznata tri slučaja u kojima su se mladi navodno ozlijedili ili ozlijedili druge tijekom takvih izazova dokazivanja hrabrosti. O tome izvještava ministrica pravosuđa Jacqueline Bernhardt (Ljevica). Ona zahtijeva strože zakone: „Tko putem digitalnih medija navodi maloljetnike na ponašanje kojim sami sebi nanose štetu, treba kazneno odgovarati.”

Savezno vijeće (Bundesrat), ustavno tijelo u kojem predstavnici njemačkih pokrajina sudjeluju u donošenju zakona, sada je usvojilo odgovarajuću inicijativu iz Mecklenburga-Zapadnog Pomorja i Donje Saske. Zahtijeva se kažnjavanje odraslih koji putem interneta stječu povjerenje djece i mladih, manipuliraju njihovom percepcijom opasnosti kako bi ih naposljetku naveli na samoozljeđivanje.

U odluci se izričito spominju i internetski izazovi te se kritizira sadašnja zakonska regulacija: „Onaj tko uputi izazov djeci i pritom dosegne tisuće ljudi, […] u pravilu ostaje nekažnjen sve dok se u konkretnom slučaju ne može dokazati ni obmana ni prisila.” Zato se traži donošenje strožih zakonskih propisa.

Već postoji uzor u kaznenom pravu

Uzor za predloženi pristup već postoji u kaznenom pravu: u slučaju seksualnog zlostavljanja djece kažnjivo je već i uspostavljanje kontakta putem interneta s ciljem pripreme takvog kaznenog djela.

Na sličan bi se način trebalo postupati i u slučaju poticanja na samoozljeđivanje. Zakon bi morao precizirati od kojeg se trenutka može govoriti o „navođenju”.

Sada je na potezu savezna vlada. Nadležno Ministarstvo pravosuđa na upit se još nije željelo očitovati.

Stručnjakinja upozorava na „simboličku politiku”

Znanstvenica koja se bavi medijima Lara Kobilke sa Sveučilišta u Zürichu u Švicarskoj upozorava na „simboličku politiku”. Doduše, postoje odrasle osobe koje druge potiču na samoubojstvo. No često su upravo sami mladi ti koji međusobno dijele takve sadržaje.

Mladi su posebno podložni izazovima. Naime, tijekom adolescencije sustav nagrađivanja posebno je osjetljiv na priznanje i prihvaćanje od strane drugih, dok se sposobnost samokontrole razvija tek kasnije.

„Mladi mogu pritisnuti papučicu gasa, ali kočnica još ne funkcionira u potpunosti”, kaže Kobilke. Ona naglašava da su izazovi dokazivanja hrabrosti dio razvoja i ne mogu se općenito smatrati lošima. Većina izazova kreativna je, zabavna i bezopasna, ističe znanstvenica. No prema rezultatima njezinih istraživanja, „15 do 30 posto izazova potencijalno je štetno i može dovesti do ozljeda”.

Učinkovitije od pooštravanja kaznenog prava bilo bi preventivno djelovanje, kaže Kobilke, počevši od obiteljskog doma: razgovarati s djecom i saslušati ih.

Osloniti se na prevenciju

Na prevenciju se oslanjaju i u gimnaziji u Siegenu. Tijekom radionica Sara Midžan i Sophie Meyer sa svojim mlađim školskim kolegicama i kolegama razvijaju svijest o opasnostima izazova.

Oni bi trebali naučiti oduprijeti se pritisku vršnjaka – i na vrijeme pritisnuti kočnicu.

Predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva ostvario je povijesnu pobjedu i osvojio četvrti predsjednički mandat. U drugom krugu izbora ljevičarski bivši sindikalni vođa osvojio je 3,5 postotna boda više glasova od Flávia Bolsonara, koji je početkom listopada pobijedio u prvom krugu. Riječ je o dosad nezabilježenom preokretu u brazilskoj politici.

Bolsonaro je najavio da će sudskim putem osporavati rezultate izbora. Poput svojega oca Jaira Messiasa Bolsonara, koji nakon poraza od Lule 2022. nije priznao izborni rezultat, desni populist Flávio Bolsonaro se prezentira kao loš gubitnik.

„Nemoguće mi je priznati ove izbore“, izjavio je Bolsonaro u nedjelju navečer. „Ono što se danas dogodilo neprihvatljivo je.“ Četrdesetpetogodišnji političar kritizirao je odluku suca Vrhovnog suda Cristiana Zanina da biračka mjesta diljem zemlje ostanu otvorena dva sata dulje nego što je prvotno bilo predviđeno. Umjesto u 17 sati, zatvorena su u 19 sati.

Kaotične okolnosti glasanja

Odluka suda do mnogih je biračkih mjesta stigla tek nakon što je brojanje glasova već bilo započelo. Svjedoci su izvijestili o kaotičnim prizorima na pojedinim lokacijama.

„Nikada neću saznati koliko sam dodatnih glasova mogao dobiti u područjima gdje biračka mjesta nisu ponovno otvorena“, rekao je Bolsonaro, najavljujući zahtjev za poništavanje izbora.

Pritom je prešutio da je i sam u nedjelju poslijepodne tražio produljenje glasanja. Obilne kiše na jugu i jugoistoku zemlje otežale su održavanje izbora upravo u regijama u kojima tradicionalno uživa najveću potporu.

Lula je, s druge strane, produženje glasanja opravdao tvrdnjom da su gradonačelnici povezani s Bolsonarom sabotirali javni prijevoz, posebno u metropolama São Paulo i Salvador, koje se smatraju uporištima njegove političke baze. Zbog toga dio birača nije mogao na vrijeme stići do biračkih mjesta.

Optužbe na račun pravosuđa

Činjenici da su izbori završili u kaotičnim okolnostima pridonijeli su i Vrhovni izborni sud te Vrhovni sud Brazila.

Predsjednik Izbornog suda Kassio Nunes Marques, koji je ranije više puta donosio odluke naklonjene Bolsonaru, nije odgovorio na zahtjeve za produljenje glasanja. Lulini pristaše smatraju da je time pokušao naštetiti njihovom kandidatu.

Novinarka Ana Cristina Rosa u listu Folha de S. Paulo piše kako je neodlučivanje Nunesa Marquesa „stvorilo sumnje u integritet procesa koji se dotad širom svijeta smatrao sigurnim i učinkovitim“.

Ni Vrhovni sud nije reagirao brzo. Satima nije donio odluku, da bi sudac Zanin produljenje glasanja naložio tek neposredno prije isteka prvotnog roka. Bolsonaro ga stoga optužuje da je pogodovao Luli i manipulirao izbornim procesom.

Ugled Vrhovnog suda već je ozbiljno narušen nizom skandala i optužbama da se pojedini suci politički svrstavaju.

Predsjednik Izbornog suda Nunes Marques ipak je u nedjelju kasno navečer izjavio da su izbori provedeni pravilno unatoč kasnoj odluci o produljenju glasanja. Prema mišljenju stručnjaka, time je oslabio argumente kojima Bolsonaro pokušava opravdati poništavanje izbora.

Moguća mobilizacija Bolsonarovih pristaša

Neizvjesno je hoće li milijuni Bolsonarovih pristaša prihvatiti izborni rezultat. Očekuje se da će ih Bolsonaro pokušati mobilizirati putem društvenih mreža.

Moguće su cestovne blokade i neredi slični onima nakon Luline pobjede nad Jairom Bolsonarom prije četiri godine. Dotadašnji predsjednik je, prema optužbama, tada pokušao spriječiti prijenos vlasti na izabranog predsjednika Lulu.

Zbog pokušaja državnog udara Jair Bolsonaro trenutačno služi 27-godišnju zatvorsku kaznu. Tijekom kampanje Flávio Bolsonaro najavljivao je pokretanje opoziva suca Alexandrea de Moraesa, koji je osudio njegova oca. Takav scenarij i dalje nije isključen jer stranke povezane s Bolsonarom u Kongresu raspolažu gotovo dovoljnim brojem zastupnika za pokretanje postupka opoziva.

Brazilu tako prijeti novi sukob između zakonodavne i sudske vlasti.

Luli prijeti otežano upravljanje zemljom

Istodobno će Lula morati nastojati pridobiti zastupnike i senatore iz Bolsonarova tabora jer bez potpore dijela desnog centra neće moći učinkovito vladati.

Desnica u Kongresu ima dovoljno glasova da mijenja Ustav i preglasava predsjednički veto. Teoretski bi mogla pokrenuti i postupak opoziva protiv samog predsjednika. Time bi Lula mogao postati politički oslabljen predsjednik s ograničenim manevarskim prostorom.

U pobjedničkom govoru naznačio je strategiju kojom se namjerava suprotstaviti neprijateljski raspoloženom Kongresu.

„Narod će puno više sudjelovati u našim odlukama. Digitalna komunikacija imat će važnu ulogu u mojoj vladi“, rekao je Lula.

Tijekom kampanje intenzivno je koristio društvene mreže i komunikacijske platforme poput WhatsAppa. Čini se da upravo preko njih namjerava stvarati politički pritisak na Kongres u kojem dominira oporba.

Lulini pristaše također traže pravne posljedice za gradonačelnike koje optužuju za sabotažu javnog prijevoza na dan izbora. Među njima se posebno spominje gradonačelnik São Paula Ricardo Nunes, za kojeg dio Luline baze traži smjenu. Sud je već naložio uhićenje gradskog tajnika za promet u Salvadoru.

Lula upozorava Bolsonara

Ostaje nejasno može li Flávio Bolsonaro dugoročno predvoditi oporbu protiv novog predsjednika.

U javnost pritom izlazi sve više informacija o njegovim navodnim vezama s korupcijskim aferama i kontroverznim poslovnim krugovima. Osim toga, više ne uživa parlamentarni imunitet.

„Kriminalce ćemo poslati u zatvor“, poručio je Lula u nedjelju navečer, što su mnogi protumačili kao izravnu prijetnju Bolsonaru. Lula ga je pritom nazvao „predstavnikom milicija“, odnosno kriminalnih skupina nalik mafiji koje djeluju u Rio de Janeiru.

Bolsonarov brat Eduardo, za kojim je u Brazilu raspisana tjeralica i koji se nalazi u Sjedinjenim Državama, ranije je optužio Lulu da je tijekom televizijskog sučeljavanja prijetio njegovu bratu.

„Rekao je mom bratu: izgubit ćeš izbore. Sljedeće godine više nećeš biti senator, nećeš imati imunitet i istražit ćemo sve protiv tebe“, ustvrdio je Eduardo Bolsonaro.

Prema njegovim riječima, Flávio bi u slučaju izbornog poraza trebao napustiti Brazil. Bolsonarov politički klan vjerojatno će Luline izjave koristiti kako bi se predstavio kao žrtva političkog progona.

Time bi ionako duboke političke podjele u Brazilu mogle postati još izraženije.

U 21:42 u nedjelju stotine mladića s kapuljačama i maskama izašle su iz Pionirskog parka i udaljile se u nepoznatom smjeru. Ljudi koji su se ondje okupili u atmosferi slavlja dobacivali su im: „Kamo ćete kad je zabava?“ Poneki pripadnik Žandarmerije, koji je do maloprije osiguravao mladiće u crnom, djelovao je vidljivo opuštenije i zadovoljnije.

Dogodilo se to samo dvanaest minuta nakon što je Aleksandar Vučić priznao izborni poraz. Prema procjenama temeljenima na uzorku glasova, Studentska lista osvojila je oko 53 posto glasova, dok je Vučićeva lista Ujedinjena Srbija ostala na oko 39 posto.

Podatke su objavili isti istraživači iz Ipsosa koji su nekoliko dana ranije tvrdili da Vučić vodi sa sedam postotnih bodova prednosti. U tom trenutku to je malo koga zanimalo. U Beogradu i drugim gradovima ljudi su slavili.

„To nisam očekivala“

„Osjećam se pre-di-vno. To je i najkraće i najduže što mogu reći“, kaže Aleksa, muškarac u četrdesetim godinama koji se našao u blizini Skupštine Srbije.

Dvoje mlađih sugovornika kaže da su očekivali pobjedu Studentske liste, ali ne i tako uvjerljiv rezultat. Jedna žena priznaje da ju je iznenadila i brzina kojom je Vučić priznao poraz. „To nisam očekivala. Moram priznati da je to možda ipak bio dobar potez s njegove strane, kako bi se izbjegli sukobi i neredi te kako bi se zaslužena pobjeda mogla proslaviti na pravi način“, kaže ona.

Dan je, međutim, nagovještavao probleme. U nekoliko incidenata napadnuti su bajkeri koji podržavaju studente, kao i pojedini građani. Od večernjih sati ljudi odjeveni u crno okupljali su se u Pionirskom parku i postavljali nove šatore, ostavljajući dojam da se priprema nešto ozbiljnije.

Na kraju je uslijedila tek kisela čestitka Studentskoj listi. Vučić je ponovio svoje ranije tvrdnje da su studenti rušitelji države i „izvođači prljavih radova koje je netko drugi osmislio“. Njegov nastup više je nalikovao govoru budućeg oporbenog čelnika nego odlazećeg predsjednika.

Profesor sociologije i novoizabrani zastupnik Studentske liste Jovo Bakić smatra da će brojne predstavnike odlazeće vlasti čekati sudski procesi. Komentirajući priznanje poraza, rekao je: „Najvjerojatnije je razlika tolika da muljanja ne može biti.“

Nakon pobjede slijedi suočavanje s nasljeđem SNS-a

Novu vlast sada čeka suočavanje s više od četrnaest godina vladavine Srpske napredne stranke, razdobljem koje kritičari opisuju kao vrijeme obilježeno korupcijom, nepotizmom i slabljenjem demokratskih institucija.

Filozof i politički komentator Ivan Milenković smatra da je ono što su studenti napravili tijekom dvogodišnje pobune svojevrsno političko remek-djelo. „Rijetko se u Srbiji pojavi nešto što bi trebalo proučavati u cijelom svijetu. Politička vještina i upornost spojile su se s običnim ljudskim vrlinama poput poštenja i časti. Ta djeca cijelo vrijeme plivaju na tome“, kaže Milenković za DW.

Prema njegovu mišljenju, pravi posao tek počinje. „Mora postojati mjera odlučnosti. Vlast je teže zadržati nego osvojiti. Potrebno je ukloniti sve pipke hobotnice, ali uz poštovanje zakona. Samo zakoni mogu Srbiji dati priliku“, ocjenjuje.

Koliko dugo može opstati Studentska lista?

Premda se u izbornoj noći činilo da malo tko razmišlja o onome što slijedi, pred novom većinom stoji niz ozbiljnih izazova.

Prvo pitanje jest koliko će Studentska lista, u kojoj se nalaze ljudi različitih političkih i ideoloških uvjerenja, uspjeti ostati jedinstvena. Jednako je važno kakve će odluke donositi kada je riječ o Europskoj uniji, Rusiji i Kosovu te koliko će manevarskog prostora imati u sustavu u kojem su brojne općine i gradovi još pod kontrolom SNS-a.

Jedno pitanje, međutim, djeluje zaključenim. Ovi izbori bili su svojevrsno političko pročišćavanje za manje stranke. Nijedna od njih nije uspjela prijeći izborni prag. To znači da u novom sazivu Skupštine neće biti političkih veterana poput socijalista Ivice Dačića niti oporbenog čelnika Dragana Đilasa.

Još nije jasno tko će voditi novu vladu, ali se među mogućim kandidatima često spominje bivši guverner Narodne banke Srbije i profesor ekonomije Dejan Šoškić.

Predsjednički izbori kao sljedeći korak

Do kraja godine Srbija mora održati i predsjedničke izbore. Nakon rezultata parlamentarnih izbora oni se danas mnogima čine kao formalnost.

No bez obzira na budući rasplet, izborna noć već je ušla u političku povijest zemlje. Nakon godina dominacije Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, Srbija se suočava s najvećom promjenom vlasti u posljednjem desetljeću i pol.

Hoće li Studentska lista uspjeti opravdati golema očekivanja građana koji su slavili na ulicama, pitanje je na koje će odgovor dati tek mjeseci koji slijede.

Vučićevo priznanje poraza na parlamentarnim izborima je u nedjelju (25. listopada) navečer bila prva vijest na portalima velikih njemačkih medija. Javni servis ARD je objavio nekoliko tekstova, radijskih i TV-priloga.

Prvo, kratko javljanje ARD-ovog dopisnika Olivera Soosa iz Beograda odmah nakon Vučićevog nastupa i njegove objave rezultata, ovaj medij je na portalu tagesschau.de objavio pod naslovom: „Senzacija u Srbiji – Vučić priznao svoj poraz“.

U večernjem TV-dnevniku „Tagesthemen“, ARD-ova prva vijest je bio ishod izbora u Srbiji – Brazil (gdje se održavao drugi krug predsjedničkih izbora) se našao tek na drugom mjestu. Voditelj Jörg Schönenborn je govorio o „povijesnoj večeri“ u Beogradu.

„Povijesna večer“ u Beogradu

„Na izborima u Srbiji je pobijedio studentski pokret koji je nastao iz protesta protiv korupcije i nepotizma, i koji je tek u ljeto predstavio listu svojih kandidata za izbore, i to bez profesionalnih političara“, tako je ARD-ov moderator najavio prilog u kojem je ekipa njemačkog javnog servisa tijekom jučerašnjeg dana pratio jednu srpsku državljanku iz Münchena, koja je zbog izbora doputovala u Beograd i na licu mjestu glasala – za Studentsku listu:

„Studenti žele formirati vladu stručnjaka. Završni predizborni skup (na Slaviji, nap. red.) pokazao je koliko široku podršku oni uživaju. U njihovim redovima ima puno pro-Europejaca, ali i nacionalista i lijevih EU-kritičara. Ono što ih ujedinjuje je borba protiv Vučića“, kaže ARD-ov dopisnik koji je upozorio da izborne pobjednike očekuje „mamutski posao“.

ARD-ov novinar dodao je da još postoji puno nejasnoća oko toga kako oni žele formirati novi kabinet, tko će u njemu biti i – kako će izgledati konkretan program nove vlade.

Javni servis ZDF ističe visoku stopu izlaznosti na biračka mjesta, uključujući i dijasporu. Prenose se i prve reakcije dužnosnika Europske unije, koja, kako javlja ZDF, „nakon izbora vidi šansu za novim početkom u Srbiji“. A u uključenju iz Beograda, ZDF-ov reporter je opisao scene „spontanog slavlja“ u večernjim satima na ulicama Beograda i drugih gradova u Srbiji.

Tabloid „Bild-Zeitung“ također je objavio vijest o pobjedi Studentske list, a naslov tog članka glasi: „Putinov prijatelj Vučić izgubio izbore u Srbiji“.

„Dugovječni autokrat“ poražen

Magazin „Der Spiegel“ Vučića naziva „dugovječnim autokratom“, te dodaje da program Studentske liste od 11 točaka „obećava ponovnu uspostavu pravne države i demokracije, te procesuiranje korupcije i kriminala“.

Minhenski list „Süddeutsche Zeitung“ (SZ) u članku pod naslovom „Studentska lista pobijedila na povijesnim izborima u Srbiji“ piše da su Aleksandar Vučić i njegov SNS doživjeli poraz usprkos brojnim izvještajima o nasilju, prisilama i manipulacijama. Pobjedu oporbene Studentske liste SZ naziva „senzacionalnom“.

Berlinski „Die Welt“ napominje da se izbore u Srbiji može shvatiti kao „referendum o načinu na koji je Vučić vodio zemlju“. Ovaj list napominje da 56-godišnji Vučić na raznim funkcijama još od 2012. godine samostalno definira politiku svoje zemlje:

„Kritičari mu predbacuju korupciju i veze s organiziranim kriminalom“, piše njemački list.

***ovaj pregled tiska sadrži citate, ulomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku te ne odražava stavove uredništva DW-a

Prema Vučićevim riječima Studentska lista je osvojila između 135 i 140 od ukupno 250 zastupničkih mjesta u parlamentu. To bi predstavljalo apsolutnu većinu potrebnu za samostalno formiranje vlade.

Vučić: Nećemo opstruirati formiranje nove vlasti

Nositelj liste „Ujedinjena Srbija” Aleksandar Vučić izjavio je nakon izbornog poraza da budući zastupnici te liste neće opstruirati konstituiranje novog saziva Narodne skupštine Srbije.

Na konferenciji za novinare u sjedištu Srpske napredne stranke (SNS) u Beogradu rekao je da će lista „Studenti pobjeđuju” moći formirati novi saziv parlamenta čim bude sazvana sjednica Skupštine, odnosno za deset do petnaest dana.

„Nećemo blokirati proces niti odbiti potvrđivanje mandata. Ništa od toga. Čim zakažu sjednicu Skupštine, mogu je održati za deset do petnaest dana i formirati Vladu. Siguran sam da će to biti vlada stručnjaka, od zla oca i još gore majke”, rekao je Vučić.

Oštre optužbe na račun buduće vlasti

Vučić je dodao da očekuje kako će ga nova vlast kazneno progoniti zbog afere povezane sa zvučnim topom.

„Čekam da me taj ološ progoni zbog najgnusnije laži koju su izmislili tijekom svih ovih godina. Ološu jedan, moj se jezik tek sada razvezao i tek će se razvezati. Znamo da ćemo biti meta progona, ali nitko ih se ne boji. Večeras počinjemo pripreme da ih pobijedimo. Pobijedit ćemo to zlo brže nego što oni misle”, izjavio je Vučić.

Istodobno je pozvao vodstvo Republike Srpske da surađuje s novom srbijanskom vlašću, premda će se, prema njegovim riječima, promijeniti odnos službenog Beograda i prema Republici Srpskoj i prema Sarajevu.

Slavlje na ulicama

Na ulicama Beograda odmah je zavladalo slavlje. Automobilske kolone uz zvuk sirena prolazile su gradom, a ispred jednog trgovačkog centra u središtu glavnog grada, ponajprije mladi ljudi, slavili su pobjedu.

Nedugo nakon Vučićeva obraćanja, istraživačka organizacija CRTA objavila je rezultate svoje projekcije. Programski direktor Raša Nedeljkov izjavio je na konferenciji za novinare da je studentska lista osvojila 51,5 posto glasova. Prema istoj projekciji, SNS je dobio 40,4 posto glasova. Nijedna druga stranka nije uspjela prijeći izborni prag za ulazak u parlament. U Srbiji je za ulazak u parlament potreban najmanje trostruki postotni udio glasova, dok za stranke nacionalnih manjina vrijedi prag od jedan posto.

Referendum o Vučiću

Nedjeljne izbore obilježila je rekordna izlaznost. Prema podacima organizacije CRTA, do 19 sati, sat vremena prije zatvaranja birališta, glasovalo je 67,8 posto birača. Na prethodnim parlamentarnim izborima, održanima u prosincu 2023., konačna izlaznost iznosila je 58,8 posto.

Izbori su u velikoj mjeri shvaćeni kao svojevrsni referendum o načinu na koji Vučić vodi državu. Ovaj 56-godišnji političar od 2012. godine, na različitim dužnostima, presudno utječe na srpsku politiku. Kritičari ga optužuju za korupciju i povezanost s organiziranim kriminalom. Krajem rujna podnio je ostavku na dužnost predsjednika države kako bi, u slučaju pobjede svoje stranke, preuzeo mjesto predsjednika vlade.

Studentski pokret kao izazivač vlasti

Najozbiljniji izazov Vučiću predstavljala je lista novog studentskog pokreta. Pokret je nastao nakon prosvjeda izazvanih urušavanjem nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u studenome 2024. godine, kada je poginulo 16 osoba. Kritičari su tragediju pripisali korupciji i nemaru Vučićeve vlasti.

Prosvjedi studenata koji su uslijedili mobilizirali su široke slojeve srpskog društva i potaknuli snažnu želju za političkim promjenama.

Na studentskoj listi gotovo da nema studenata. Sastavila ju je politička inicijativa bez formalnih vodećih tijela, koja odluke donosi na skupštinama temeljenima na načelima neposredne demokracije.

Na listi se većinom nalaze sveučilišni nastavnici, liječnici i umjetnici. Predvodi je ugledni kardiolog Ilija Srdanović iz Novog Sada. Program liste sažet je u jedanaest točaka i predviđa obnovu pravne države i demokracije te odlučnu borbu protiv korupcije i kriminala.

Brojne nepravilnosti na biračkim mjestima

Izbori su održani u napetoj atmosferi. Organizacija CRTA izvijestila je o brojnim pokazateljima kupovine glasova i zastrašivanja birača diljem zemlje. Prema njihovim podacima, na 48 posto biračkih mjesta fotografirali su se glasački listići.

Mediji su također izvještavali o nasilnim napadima na promatrače izbora i novinare.

Srbija od 2014. godine vodi pristupne pregovore s Europskom unijom. Međutim, posljednjih godina u tom procesu nije ostvaren gotovo nikakav napredak. Prema ocjenama promatrača, jedan od glavnih razloga za to jest slabljenje demokratskih institucija tijekom Vučićeve vladavine.

U kibucu Reimu, na jugu Izraela dan je prepun emocija. Tri godine poslije krvavog napada Hamasovih terorista na glazbeni festival Nova obitelji žrtava okupile su se uz granicu Pojasa Gaze.

Među njima stoji neupadljiv muškarac kratke sijede kose, u jednostavnoj crnoj košulji: Gadi Eisenkot. Oko njega se nalazi na stotine tabli s fotografijama više od 350 ubijenih, a on prilazi ožalošćenima i razgovara s njima.

„Nadam se da će nas ovaj dan učiniti snažnijima i još čvršće povezati“, mirno kaže Eisenkot. On nije čovjek bučnih nastupa ni dugih govora. Da ga ne okružuju fotografi, ne bi ga se posebno primijetilo među ožalošćenima. Ali njegove riječi ovim ljudima znače mnogo – jer je i sam iskusio bol gubitka.

Ovaj bivši načelnik Glavnog stožera izgubio je u prosincu 2023. svog 25-godišnjeg sina Gala u borbama u Pojasu Gaze. Poslije toga poginula su i dvojica njegovih nećaka. On je tada bio u ratnom kabinetu i morao je pred očima javnosti oplakivati svoje dijete. Kabinet je napustio u lipnju 2024. godine.

Sada je Eisenkot kandidat na izborima 27. listopada. Njegovo glavno predizborno obećanje je da će neovisna državna istražna komisija do kraja rasvijetliti nezapamćeni sigurnosni slom 7. listopada.

„Obiteljsku tragediju pretvorio je u životnu misiju“, objašnjava Liane Pollack-David, koja zauzima 25. mjesto na njegovoj izbornoj listi. „On nam donosi nadu da ćemo otvoriti novo poglavlje Izraela.“

„Izbor između jedinstva i podjela“

Eisenkotova novoosnovana stranka zove se Yashar, što u prijevodu znači „ravno“ ili „pošteno“. Pokret privlači širok krug ljudi: sekularne i religiozne, stanovnike svih dijelova zemlje. Čak i razočarani birači Likuda, stranke premijera Benjamina Netanyahua, prelaze u suprotni tabor.

Među njima je Stella Abidan, koja je 24 godine glasala za Likud, a sada smatra da ju je Netanyahu iznevjerio: „Ništa nije učinio za našu sigurnost i ništa nije poduzeo da spriječi 7. listopada. S ovom vladom se ne može dalje.“

Kako bi potaknuo osjećaj zajedništva, bivši general traži ono što je u Izraelu do sada bilo nezamislivo: opću vojnu obvezu, koja bi vrijedila i za izraelske Arape i za učenike ultraortodoksnih židovskih škola.

Eisenkot izbore vidi kao povijesni referendum: „Birat ćemo između cionizma i gladi za vlašću, između jedinstva i podjela, kao i između nacionalne odgovornosti i zanemarivanja sigurnosti.“

Obećava da će za 18 mjeseci uništiti Hamas, a priče o mogućoj palestinskoj državi naziva „glupima“ poslije napada Hamasa iz 2023. godine.

Netanyahuov protunapad

Netanyahu na novog izazivača reagira uobičajenom oštrinom i potpuno se oslanja na polarizaciju. U predizbornim spotovima napravljenima pomoću umjetne inteligencije njegov tabor optužuje Eisenkota za potajno planiranje osnivanja palestinske države. Ovaj to odbacuje kao klevetu.

Netanyahu pokušava svesti predizbornu kampanju na klasičnu podjelu između ljevice i desnice: „Ovdje se bira između lijevog i desnog. Ravno ne postoji, to je blef“, poručio je na jednom predizbornom skupu.

Ali tko zbog Eisenkotovog mirnog, gotovo ukočenog nastupa pomisli da je slab, zanemaruje vojnu prošlost čovjeka koji je 41 godinu služio vojsci i 2015. postao načelnik Glavnog stožera.

Kao zapovjednik Sjevernog zapovjedništva svojevremeno je oblikovao takozvanu „doktrinu Dahiya“. Ona predviđa da Izrael na napade iz civilnih područja odgovori masovnim, asimetričnim razaranjem.

„Izgleda kao ljubazan čovjek, ali je vrlo čvrst“, naglašava nekadašnji general zračnih snaga Gideon Sheffer, koji Eisenkota poznaje gotovo tri desetljeća. „On je vođa, ali tihi vođa. Ne morate galamiti da biste bili vođa.“

U slučaju pobjede – krhki savez

Iako Eisenkot neprestano vodi u anketama, izborna pobjeda suočila bi ga s ogromnim izazovom. Za formiranje vlade bio bi mu potreban politički šarolik savez, koji odražava duboke podjele izraelskog društva. Vjerojatno bi ga činile sljedeće stranke:

• B'Yachad, centristički savez za koji uglavnom glasa liberalna, urbana srednja klasa s područja Tel Aviva, kojoj je važna gospodarska stabilnost.

• Demokrati, stranka lijevog centra koja predstavlja sekularne akademske krugove i tradicionalni mirovni pokret, koji se zalaže za socijalnu pravdu i rješenje s dvije države postignuto pregovorima.

• Izrael naš dom, sekularno-nacionalistička stranka doseljenika iz Rusije i istočne Europe koja zastupa izrazito tvrd vanjskopolitički kurs, ali se s ljevicom poklapa u protivljenju utjecaju ultraortodoksnih Židova.

Prema posljednjim anketama vodećih izraelskih televizija, taj blok može računati na oko 53 mandata, dok bi Netanyahuov blok dobio dva zastupnika manje.

Ostaje otvoreno može li Eisenkot pomiriti sve razlike. On pragmatično računa na to da su Izraelci, poslije godina neprekidne krize, umorni od glasnih obećanja.

Na pitanje nedostaje li mu karizma u usporedbi s Netanyahuom, odgovorio je uobičajeno trezveno: „Ne znam što znači karizma. Vidim kuda je Netanyahu odveo državu Izrael. Što je onda karizma?“

Malo je nacionalnih izbora koji imaju tako velik značaj za okoliš kao predsjednički izbori u Brazilu. Zbog toga se ovaj izborni proces prati i izvan granica zemlje.

Brazil obuhvaća najveći dio Amazonske prašume, koja ima globalnu važnost kao ponor ugljika (engl. carbon sink), odnosno sustav koji iz atmosfere apsorbira više ugljikova dioksida (CO₂) nego što ga ispušta. Zbog toga ima ključnu ulogu u ublažavanju klimatskih promjena. Brazilska politika zaštite okoliša stoga može imati učinke koji nadilaze granice zemlje.

Ekološke organizacije izrazile su zabrinutost nakon što je Flávio Bolsonaro, sin bivšegdesničarskog predsjednika Jaira Bolsonara, u prvom krugu izbora osvojio dva posto više glasova od sadašnjeg predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve.

„To bi bio Bolsonaro 2.0, i to još radikalniji nego prije”, kaže Claudio Angelo, koordinator za međunarodnu politiku u mreži brazilskih nevladinih organizacija Climate Observatory. „Ne želim zvučati alarmistički, ali rekao bih da je nova Lulina pobjeda jedino što stoji između nas i nestanka Amazone.”

Jedna od najvažnijih prirodnih obrana

Amazonska prašuma pohranjuje goleme količine ugljikova dioksida (CO₂) koji se u atmosferu oslobađa izgaranjem fosilnih goriva. Time pridonosi regulaciji Zemljine klime.

Desetljećima je ta tropska prašuma bila jedna od najsnažnijih prirodnih obrana od klimatskih promjena. Istodobno je bila izložena raširenoj sječi i krčenju šuma.

Tijekom predsjedničkog mandata Jaira Bolsonara od 2019. do 2023. godine agencije za zaštitu okoliša bile su oslabljene, a provedba zakona smanjena, što je dovelo do krčenja šuma nezabilježenom brzinom.

„Zaštita okoliša bila je zanemarena, a razina nadzora nad krčenjem šuma i onečišćenjem prirode općenito znatno je oslabila”, rekao je Claudio Forner, voditelj klimatske politike u berlinskom analitičkom institutu Climate Analytics.

Procjenjuje se da je tijekom Bolsonaroova četverogodišnjeg mandata uništeno 45.586 četvornih kilometara Amazone, odnosno područje veće od Danske. Šuma pritom više nije otporna kao nekad, a znanstvenici upozoravaju da pojedini njezini dijelovi danas ispuštaju više CO₂ nego što ga apsorbiraju.

Lula je na vlast došao uz obećanje da će zaštititi Amazonsku prašumu. Založio se za potpuno zaustavljanje krčenja šuma do 2030. godine, intenzivnije praćenje aktivnosti na šumskom području i jačanje brazilske agencije za zaštitu okoliša IBAMA-e. Tijekom njegova mandata krčenje šuma znatno je smanjeno, a 2026. trebala bi biti godina s najnižom stopom sječe u posljednjem desetljeću. To predstavlja ukupno smanjenje od 41 posto u odnosu na razdoblje Bolsonaroove vlasti.

Sukob zaštite okoliša i gospodarstva

Stručnjaci su već kritizirali stajališta Flávija Bolsonara o zaštiti šuma. Kao senator je 2019. godine predložio zakon koji bi mogao imati ozbiljne posljedice za Amazonu. Dok su vlasnici zemljišta trenutačno obvezni očuvati 80 posto svoje površine pod izvornom vegetacijom, njegov bi prijedlog omogućio gotovo neograničeno raspolaganje zemljištem.

„Poruka koju predsjednik šalje glasi: 'možete krčiti šume' ili 'sada je teže krčiti šume'”, rekla je Ana Yang, direktorica Centra za okoliš i društvo pri londonskom institutu Chatham House. „Onoga trenutka kada smanjite kapacitete za provedbu zakona, krčenje šuma raste”, rekla je za DW.

Bolsonaro je, međutim, obećao da će do 2029. godine zaustaviti nezakonito krčenje šuma, godinu dana prije roka koji je postavio Lula. Claudio Angelo prema tom je obećanju skeptičan.

„Neće zaustaviti nezakonito krčenje šuma provedbom zakona, nego tako što će sječu učiniti zakonitom”, smatra Angelo.

Stručnjaci za okoliš strahuju da bi Bolsonaro mogao ukinuti mnoge mjere zaštite prašume koje su ojačane tijekom mandata sadašnjeg predsjednika.

„Nažalost, klimatske promjene postale su politički polarizirajuća tema. Umjesto da iz svoje perspektive ponudi rješenja, desnica klimatske promjene često prikazuje kao izmišljeni problem. Tvrdi da regulacija šteti gospodarskom rastu i konkurentnosti te da je cilj ljevice kontrolirati sredstva za proizvodnju”, kaže Forner.

U razgovoru za brazilske medije u kolovozu Bolsonaro je izjavio da su ekstremne vremenske pojave cikličke prirode te da ne vjeruje kako su isključivo posljedica ljudskog djelovanja.

Nema jednostavne klimatske pobjede

Pobjeda Bolsonara vjerojatno bi značila udaljavanje Brazila od uloge jednog od predvodnika klimatske politike. To je dodatno došlo do izražaja prošle godine kada je zemlja bila domaćin klimatske konferencije COP30 u amazonskom gradu Belému.

No ni Lulina pobjeda ne bi predstavljala potpunu klimatsku pobjedu, smatraju stručnjaci. Iako je njegova vlada ostvarila značajno smanjenje krčenja šuma, istodobno je poduprla planove za povećanje proizvodnje nafte.

Angelo je odluku o dopuštanju probnih bušenja nazvao „izdajom”Lulina mandata, ali je dodao da su predsjednikovi ukupni rezultati na području klimatske politike „prilično impresivni”.

Aktualni predsjednik Lula suočit će se s Bolsonarom u drugom krugu izbora u nedjelju 25. listopada. Iako stručnjaci smatraju da bi ishod mogao odrediti sudbinu Amazone i šire napore za ograničavanje globalnog zatopljenja, klimatske teme mnogim Brazilcima nisu među glavnim prioritetima.

„Ljudima su najvažniji pristup obrazovanju, sanitarne usluge i zdravstvena skrb”, kaže Yang. Cesta koja bi prolazila kroz Amazonu i omogućila pristup tim uslugama bila bi privlačna mnogim biračima, premda je ljudi izvan Brazila kritiziraju zbog uništavanja dijelova prašume, dodaje ona.

„Nemaju vremena razmišljati o tome. Ne zato što im nije stalo, nego zato što se prije svega moraju brinuti za vlastito preživljavanje.”

„Ovisnost o Rusiji drastično je smanjena“, kaže Ben McWilliams, stručnjak za energetiku iz briselskog think tanka Bruegel. To se ponajprije vidi kod jednog energenta: plina. Od početka ruske invazije Europska unija smanjila je uvoz plina iz Rusije za tri četvrtine. Od početka iduće godine uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) bit će potpuno zabranjen, a od jeseni će se zabrana odnositi i na plin koji se doprema plinovodima.

No slika je znatno složenija. Prema podacima iz izvješća „Russia Fossil Tracker” finskog istraživačkog centra Centre for Research on Energy and Clean Air (CREA), 27 država članica EU-a potrošilo je oko 238 milijardi eura na ugljen, naftu i plin iz Rusije. Tim novcem Rusija financira teroriziranje ukrajinskog stanovništva raketama i dronovima, kaže europarlamentarka Hanna Gedin iz švedske socijalističke stranke Vänsterpartiet.

Neke države i dalje ovise o ruskoj nafti

Europska komisija početkom godine najavila je plan za okončanje uvoza ruske nafte, no on još nije predstavljen. „Gdje je obećano zakonodavstvo? Gdje je vaša hrabrost da budete primjer drugima?”, upitala je Gedin u Europskom parlamentu u Strasbourgu.

Kad je riječ o nafti, pojedine države članice EU-a i dalje ovise o uvozu iz Rusije, prije svega Mađarska i Slovačka preko naftovoda Družba. Takve se ovisnosti ne mogu ukloniti preko noći. Ipak, udio ruske nafte u ukupnom uvozu Europske unije znatno je smanjen.

Trumpov sporazum o dizelu otvara nova pitanja

Dodatne prijepore izaziva politika američke vlade. Washington je najprije sklopio sporazum s Rusijom o nabavi dizelskog goriva, a potom je predsjednik Donald Trump neposredno prije stupanja na snagu privremeno suspendirao sankcije protiv Putinova režima.

„Bilo bi suludo ponovno kupovati energente iz Rusije”, kaže Ben McWilliams iz Bruegela.

Prema mišljenju ovog energetskog stručnjaka, Trumpova politika prema Rusiji ne bi smjela imati nikakav utjecaj na sadašnji europski smjer. Takvo stajalište dijeli i većina zastupnika u Europskom parlamentu. Socijaldemokrat Jens Geier ističe:

„Nalazimo se u odnosu ovisnosti prema državi koja vodi rat i to se mora okončati što je prije moguće.”

Velika ovisnost u području nuklearne energije

Jedan aspekt energetske ovisnosti o Rusiji rjeđe se spominje u Bruxellesu i Strasbourgu: nuklearna energija. Prema podacima agencije Euratom, količina uranija uvezenog iz Rusije godinama je gotovo nepromijenjena. Ruski državni koncern Rosatom, koji se bavi obogaćivanjem uranija, čak je proširio svoje poslovanje u Europskoj uniji.

U pet država članica EU-a rade nuklearni reaktori ruske konstrukcije. Za njih će se uskoro u njemačkom Lingenu proizvoditi gorivni elementi, i to u sklopu francusko-ruskog zajedničkog pothvata tvrtki Framatome i Rosatom.

Ben McWilliams smatra da je riječ o slijepoj točki europske energetske politike:

„Financijski gledano, ti iznosi nisu osobito veliki. Za Putinov ratni stroj mnogo su važniji nafta i plin. No problem s uranijem jest strateška ovisnost o Rusiji.”

Za diversifikaciju je potrebno vrijeme

Unatoč europskim najavama, na tom se području zasad malo toga promijenilo. Razlog su, među ostalim, i otpori u Francuskoj. Francuski zastupnik liberalne skupine Renew Pascal Canfin upozorava da je tehnički mnogo složenije odustati od ruskog uranija nego od ruskog plina ili nafte.

Osim toga, izvori opskrbe uranijem već su danas raznovrsniji. Europska unija velike količine uranija nabavlja iz Kanade, Kazahstana i Australije. S druge strane, početkom 2022. godine, prije početka rata, čak je polovica uvoza plina dolazila iz Rusije.

Takva neravnoteža, koja je Rusiji omogućila da koristi energiju kao sredstvo ucjene, više se nikada ne smije ponoviti, smatra Canfin.

Zato je za Europsku uniju najvažnije sve više oslanjati se na električnu energiju, koja se u sve većoj mjeri proizvodi iz obnovljivih izvora. No, upozorava Canfin, i tu prijeti nova opasnost: ovisnost o Kini u proizvodnji solarnih panela i vjetroturbina.

Oko 6,5 milijuna građana Srbije u nedjelju izlazi na birališta kako bi izabralo novi parlament. Na prijevremenim izborima ne odlučuju samo o raspodjeli 250 zastupničkih mandata, nego i o smjeru kojim će zemlja krenuti: prema demokratskoj budućnosti s perspektivom članstva u Europskoj uniji (EU) ili prema autokraciji po ruskom uzoru, kojoj, čini se, teži Aleksandar Vučić, najmoćniji političar u zemlji.

Rani odaziv birača bio je ogroman, a dugi redovi pred biračkim mjestima stvarali su se još prije njihova otvaranja u 7 sati ujutro. Prema podacima organizacije CRTA do18 sati je izišlo gotovo 68 posto birača što je za oko 12 postotnih bodova više nego na posljednjim izborima 2023. Prve procjene izbornih rezultata očekuju se oko dva sata nakon zatvaranja biračkih mjesta u 20 sati.

Izazivači iz samog središta društva

Kao nositelj liste vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), Vučić od 2012. godine, u različitim državnim funkcijama, određuje politički smjer zemlje. Kritičari mu zamjeraju korupciju, urušavanje demokratskih institucija i povezanost s organiziranim kriminalom. Krajem rujna podnio je ostavku na dužnost predsjednika države kako bi, u slučaju izborne pobjede svoje stranke, mogao preuzeti mjesto predsjednika vlade. Njegov glavni izazivač je lista novog studentskog pokreta. Prema nekim anketama, ona ima određene izglede za izbornu pobjedu.

Pokret je nastao nakon prosvjeda izazvanih urušavanjem nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu u studenome 2024. godine, kada je poginulo 16 osoba. Kritičari smatraju da su korupcija i nemar Vučićeve vlasti pridonijeli toj tragediji.

Osim zauzimanja sveučilišta i blokada prometnica, studenti su privukli pozornost organiziranim pješačenjima kroz cijelu zemlju. Tako su stigli i do najudaljenijih sela. Ondje su razgovarali s ljudima koji dotad nisu pokazivali zanimanje za politiku, bili su apatični ili su iz navike glasovali za vladajuću stranku te su mnoge od njih uvjerili da su promjene nužne.

„Obraćaju se građanima svih društvenih slojeva“, kaže Florian Bieber, voditelj Centra za jugoistočnu Europu na Sveučilištu u Grazu. To je, prema njegovim riječima, „jedinstveno“ za jedan oporbeni pokret u Srbiji.

Na studentskoj listi gotovo da i nema studenata. Sastavila ju je organizacija koja nema klasična vodeća tijela, a odluke donosi na skupštinama prema načelima izravne demokracije. Na listi su uglavnom sveučilišni profesori, liječnici i umjetnici. Predvodi je ugledni kardiolog Ilija Srdanović iz Novog Sada. Sažeti program od jedanaest točaka nosi slogan „Srbija ili mafija“ i obećava obnovu vladavine prava i demokracije te borbu protiv korupcije i kriminala među sadašnjim nositeljima vlasti.

Interes Europe

Studentska lista međutim u svojem programu ne zauzima jasan stav o budućim odnosima Srbije i Europske unije. Tijekom studentskih prosvjeda europske zastave viđale su se tek rijetko. Dugogodišnja propaganda medija bliskih Vučiću, obilježena negativnim odnosom prema EU-u i veličanjem Rusije i Kine, dovela je do toga da danas većina građana Srbije ne podupire članstvo u Europskoj uniji.

Pristupni pregovori traju od 2014. godine, ali posljednjih godina gotovo da nisu napredovali. Jedan od razloga upravo je demokratsko nazadovanje zemlje. „Pobjeda studentske liste ipak bi stvorila preduvjete za ozbiljnu raspravu o Europskoj uniji u Srbiji“, smatra stručnjak za jugoistočnu Europu Florian Bieber.

Načelno gledano, Europska unija ima interes da se okonča korumpirana vladavina Aleksandra Vučića. Srbija je, uz Bjelorusiju, jedina europska država koja nije prihvatila sankcije EU-a protiv Rusije. Ruski agenti i propagandisti u Srbiji se mogu kretati gotovo neometano, očito i na putu prema mogućim sabotažnim aktivnostima u državama članicama EU-a poput Njemačke.

Osim toga, Vučić podupire srpske nacionaliste u susjednoj, multietničkoj Bosni i Hercegovini. Njihov predvodnik Milorad Dodik, uz potporu Beograda i Moskve, nastoji postići izdvajanje srpskog entiteta iz Bosne i Hercegovine.

No Vučić istodobno zna kako zadovoljiti određene gospodarske interese zapadnih zemalja. Ulagače privlači izdašnim poticajima, uključujući i ograničavanje radničkih prava. Unatoč snažnom protivljenju dijela stanovništva, nastoji omogućiti eksploataciju litija u zaštićenoj dolini Jadra u zapadnoj Srbiji. Projekt bi provodio britansko-američki rudarski koncern, a litij je ključna sirovina za proizvodnju baterija za električne automobile.

Aduti državnog aparata

Unatoč svojevrsnoj „referendumskoj atmosferi“ u zemlji, pobjeda studentske liste nipošto nije sigurna. Izborni mehanizam Vučićeve SNS vrlo je moćan. Stručnjaci navode da među metodama manipulacije imaju zastrašivanje birača, uključujući i djelovanje skupina nasilnika bliskih stranci, kupovinu glasova te namjerno neažurirane biračke popise.

Kontrola nad medijima s velikim dosegom još je jedan važan adut u Vučićevim rukama. „Ova vlast može dobiti izbore“, kaže Vukosava Crnjanski iz organizacije za praćenje izbora CRTA. „Ali ne može ih dobiti na demokratski način“, dodaje ona.

nk(dpa, Reuters, AFP)

I dok u nekim zemljama poput Hrvatske povećava svoju ponudu, najveći europski niskotarifni prijevoznik, Ryanair, značajno smanjuje broj letova u Njemačkoj. Irska zrakoplovna kompanija najavila je da će u zimskom redu letenja ponuditi oko 700.000 sjedala manje nego godinu ranije. To predstavlja pad od 10 posto u odnosu na zimu 2025./2026. Kao razloge navodi visoke pristupne troškove zbog državnih naknada te „pretjerano visok” porez na zračni promet u Njemačkoj.

Uz te mjere Ryanair će od ljetnog reda letenja 2027. potpuno ukinuti operacije iz zračne luke Bremen. Od travnja će biti obustavljeni letovi koji obuhvaćaju ukupno 500.000 sjedala, priopćila je kompanija. I u ovom slučaju odgovornost pripisuje visokim troškovima i poreznim opterećenjima. Senat savezne pokrajine Bremen odbacio je optužbe i rekao kako je Ryanair tražio gotovo besplatno korištenje usluga zračne luke i njezine infrastrukture.

Najveći teret rezova snosi Berlin

Glavninu smanjenja kapaciteta tijekom zime, kako je već ranije najavljeno, snosit će Zračna luka Berlin Brandenburg, koju je Ryanair opisao kao „najneuspješniju zračnu luku u Europi”.

Kompanija 24. listopada zatvoriti svoju bazu u Berlinu sa sedam zrakoplova i pripadajućim posadama. Zrakoplovi će biti premješteni u konkurentnije zračne luke u drugim državama Europske unije, gdje su porezi na zračni promet ukinuti ili su zračne pristojbe smanjene.

Iako će Ryanair i dalje letjeti prema njemačkoj prijestolnici, Berlin će prema navodima kompanije izgubiti približno polovicu dosadašnje ponude.

Potpuno će biti ukinuto dvanaest linija, među ostalim prema Gran Canariji, Palermu i Solunu, dok će na pojedinim drugim odredištima broj letova biti smanjen.

„Berlin je uvjerljivo najveći gubitnik”, izjavio je izvršni direktor kompanije Eddie Wilson. Prema njegovim riječima, putnici će imati znatno manji izbor letova te će morati plaćati više cijene zrakoplovnih karata.

Sindikati su optužili Ryanair da je Berlin odabrao isključivo zbog činjenice da je osoblje stacionirano u Berlinu osnovalo radnički savjet.

„Kada jedna kompanija zatvori jedinu jedinicu u Njemačkoj u kojoj djeluje radnički savjet, tu se radi o zastrašivanju radnika i ciljanom slabljenju sindikalnih struktura“, priopćio je sindikat pilota Udruga Cockpit.

Ovo je dodatni udarac za zračnu luku njemačke metropole koju od samog početka, zbog propusta u gradnji i ogromnih troškova prate negativni naslovi. Kako pišu mediji sada je upitan i dolazak kompanije Emirates u Berlin.

I gospodarstvenici se već dulje vrijeme žale na činjenicu da je Berlin povezan sa samo šest interkontinentalnih linija. Glavna čvorišta u Njemačkoj su i dalje zračne luke u Frankfurtu i Münchenu.

Smanjenja i u Hamburgu, rast u Kölnu i Memmingenu

Smanjenje kapaciteta od oko pet posto predviđeno je i u Hamburgu, dok će Ryanair povećati broj letova i raspoloživih sjedala u Memmingenu i Kölnu.

Nove destinacije u zimskom redu letenja bit će Saarbrücken i Friedrichshafen.

Tvrtka koja upravlja berlinskom zračnom lukom istaknula je da druge zrakoplovne kompanije šire svoje poslovanje na toj lokaciji.

„Šest od dvanaest linija koje Ryanair ukida već su preuzele druge aviokompanije ili ih one već održavaju”, priopćio je glasnogovornik. Putnici će tijekom zime moći birati između većeg broja prijevoznika i odredišta nego prethodne godine. Ipak, kapacitet koji Ryanair ukida neće biti moguće u potpunosti nadomjestiti.

Visoki troškovi opterećuju cijelu industriju

Uprava berlinske zračne luke navodi da dijeli stajalište cijele zrakoplovne industrije prema kojem troškovi povezani s državnim propisima predstavljaju znatno opterećenje za poslovanje.

Zbog toga se usredotočuje na smanjenje troškova u područjima na koja može izravno utjecati. Unatoč inflaciji i rastu troškova poslovanja, uspjela je održati aerodromske naknade stabilnima od otvaranja Zračne luke Berlin Brandenburg 2020. godine.

Glasnogovornik je također naglasio da novi sporazum koji se planira sklopiti sa zrakoplovnim kompanijama ne bi doveo do povećanja aerodromskih naknada za Ryanair.

Sjećate li se vremena kada je GoPro bio sinonim za akcijske kamere?

Na vrhuncu uspjeha, 2015. godine, američka je tvrtka prodala oko 6,6 milijuna uređaja i držala više od 70 posto tržišta. Danas se taj pionir industrije bori za opstanak.

Glavni razlog? Kineska konkurencija.

Najveći GoProovi konkurenti, DJI i Insta360, na tržište akcijskih kamera ušli su 2019., odnosno 2021. godine. Danas zajedno ostvaruju više od 90 posto globalne prodaje ovakvog oblika ručnih kamera.

Alexander Hannemann, koji redovito koristi akcijske kamere za snimanje vožnje motociklom, kaže da je prije otprilike dvije godine GoPro zamijenio kamerom Insta360.

„Kvaliteta je mnogo bolja nego kod GoProa, čak i kada ubrzavam i ulazim u zavoje brzinom od oko 80 kilometara na sat“, kaže za DW.

Kina preuzima vodeću ulogu u tehnologiji

Slučaj GoProa nije iznimka. Od približno 2010. brojni kineski brendovi ne samo da su sustigli nego i prestigli nekada dominantne zapadne konkurente u području potrošačke elektronike, od pametnih televizora do robotskih usisavača.

Prošla su vremena kada je oznaka „Made in China” bila sinonim za jeftinu robu masovne proizvodnje.

„Kina i dalje proizvodi pristupačne proizvode“, kaže Chris Pereira, kanadski poduzetnik i autor s više od 20 godina iskustva rada u Kini. „No ti su proizvodi istodobno i vrlo kvalitetni.“

Pereira dodaje da je upravo ta kombinacija dovela do toga da više od polovice novih proizvoda potrošačke tehnologije u svijetu dolazi od kineskih dobavljača.

BYD, Xpeng i drugi kineski proizvođači prošle su godine prodali gotovo dvije trećine svih električnih automobila u svijetu, nadmašivši etablirane tvrtke poput Tesle. U segmentu robotskih usisavača kineski brendovi također dominiraju globalnim tržištem, dok se nekadašnji pionir iRobot suočava sa sve žešćom konkurencijom.

Zašto kineske tvrtke sve češće nadmašuju zapadne konkurente?

Pereira, čija konzultantska tvrtka iMpact pomaže kineskim poduzećima u širenju na inozemna tržišta, njihov uspjeh pripisuje snažnoj domaćoj konkurenciji u gradovima poput Shenzhena, Hangzhoua i Šangaja, visoko integriranim opskrbnim lancima te poslovnoj kulturi koja potiče inovacije i brzo rješavanje problema.

Među ostalim ključnim čimbenicima ističu se iznimno razvijena industrijska automatizacija, primjena umjetne inteligencije u proizvodnji, brza reakcija regulatornih tijela te relativno niski troškovi rada. Sve to omogućuje znatno niže troškove proizvodnje i mnogo brže inovacijske cikluse nego u većini najrazvijenijih svjetskih gospodarstava.

Joey Cheng, koji se prije više od 20 godina preselio u SAD radi doktorskog studija, dobro poznaje i američke potrošače i kineske proizvođače.

Iako je njegov startup registriran u SAD-u, gotovo sva proizvodnja odvija se u Shenzhenu, jednom od svjetskih središta proizvodnje hardvera i potrošačke elektronike.

„Opskrbni lanac u Shenzhenu praktički je nezaobilazan ako želite smanjiti troškove i brzo razvijati proizvode“, kaže Cheng. „Osobito za startupove. Morate brzo izbaciti proizvod na tržište ili ispasti iz utrke.“

Zabrinutost za privatnost i sigurnost i dalje je prisutna

Unatoč velikoj popularnosti kineskih proizvoda, određene rezerve i dalje postoje.

Nedavno istraživanje pokazalo je da više od 90 posto Europljana nema povjerenja u kineske tehnološke tvrtke kada je riječ o zaštiti njihovih podataka. Istodobno, oko 80 posto ispitanika ne vjeruje ni američkim tvrtkama. Najveću razinu nepovjerenja iskazali su Nijemci.

Nadine, njemačka blogerica koja se bavi putovanjima i koristi proizvode tvrtki DJI i Insta360, kaže da kod kuće ne bi koristila azijske uređaje.

„Moj robotski usisavač dolazi od njemačke tvrtke upravo zbog toga. Tako podaci ostaju pod zaštitom njemačkih propisa. Uostalom, proizvođači se mogu izravno povezati s kamerom“, rekla je, podsjećajući na slučajeve hakiranja kamera i audio sustava robotskih usisavača.

Ipak, Pereira smatra da kineske tvrtke pri širenju na inozemna tržišta moraju plaćati svojevrsnu „premiju povjerenja“.

„Zbog tog manjka povjerenja moraju ponuditi još konkurentnije proizvode i cijene kako bi ih kupci odabrali“, kaže. Dodaje kako se taj jaz može smanjiti većom fizičkom prisutnošću na stranim tržištima, primjerice otvaranjem prve europske tvornice osobnih automobila tvrtke BYD u Mađarskoj.

Kineske tvrtke tvrde da poštuju europske propise o zaštiti podataka. Međutim, sigurnosni zakoni u Kini i SAD-u mogu od poduzeća zahtijevati predaju podataka državnim tijelima, dok njemački dužnosnici upozoravaju da je nadzor nad mogućim prijenosom podataka s europskih poslužitelja u inozemstvo ograničen.

Osim pitanja privatnosti, kineske tehnološke tvrtke suočavaju se i s optužbama za špijunažu te drugim sigurnosnim rizicima, a posljednjih godina pod povećalom su i povezani uređaji poput električnih automobila.

Prijeti li novi trgovinski rat?

Zbog sigurnosnih pitanja, trgovinskih neravnoteža i sve veće kineske dominacije, SAD i još neke zapadne zemlje uvele su kineskim tvrtkama i proizvodima carine, ograničenja i strože regulatorne zahtjeve. Krajem srpnja Trumpova administracija zabranila je uvoz humanoidnih robota proizvedenih izvan SAD-a.

Predstavnik kineskog proizvođača robota Primebot izjavio je za DW da posljedice osjećaju sve kineske tehnološke tvrtke.

„Možda ćemo potražiti partnerstvo s nekom američkom tvrtkom. Druga mogućnost jest izgradnja tvornice u SAD-u“, rekao je.

I Europska unija te pojedine europske države razmatraju uvođenje dodatnih carina na kineske proizvode.

Chris Pereira smatra da će carine ubrzati dva procesa među kineskim tvrtkama: premještanje sve većeg dijela proizvodnje u inozemstvo i još snažnije usmjeravanje prema tržištu premium proizvoda.

„Kineski dužnosnici i tvrtke razumiju da proizvodnju treba barem djelomično lokalizirati. To pomaže i u ublažavanju trgovinskih prepreka i u izgradnji povjerenja na lokalnoj razini“, kaže Pereira.

„Drugi je trend taj da carine smanjuju cjenovnu prednost u nižem tržišnom segmentu. Zato kineski brendovi sve češće izravno konkuriraju etabliranim zapadnim markama u premium segmentu, gdje je povjerenje kupaca presudno.“

Mogu li zapadne tvrtke ostati konkurentne?

Kako kineska dominacija nastavlja jačati, zapadne tvrtke traže načine da zadrže konkurentnost.

Kaz Merchant, zaposlenik britanske tvrtke koja se bavi uvozom i izvozom informatičke opreme, smatra da osobito manje tvrtke moraju pronaći vlastitu tržišnu nišu.

„Moraju imati jedinstvenu konkurentsku prednost za određeni proizvod, nešto što Kina možda ne može ponuditi na tom tržištu. Ili se moraju povezati s kineskim partnerom“, kaže.

Po Pereirinu mišljenju, jedno od ključnih pitanja koje Europa mora riješiti jest učinkovitost regulatornog sustava.

„Kineski regulatori vrlo brzo i jasno daju do znanja što je dopušteno, a što nije. Ta brzina pomaže tvrtkama da se prilagode i uspiju na međunarodnim tržištima“, kaže.

„Ako na odgovor čekate tjednima, izgubit ćete posao“, zaključuje Pereira.

Što je zajedničko tradicionalnim njemačkim kompanijama Birkenstock, Viessmann, Linde i EBM-Papst? Riječ je o tvrtkama koje simboliziraju uspjeh njemačkog gospodarstva. Zajedničko im je i to što su sve završile u američkom vlasništvu.

Brojne američke kompanije i investitori posljednjih su godina krenuli u kupnju njemačkih tvrtki. Posebno ih zanimaju poduzeća srednje veličine, često s dugom tradicijom i snažnim položajem u svojoj tržišnoj niši.

Osobito su privlačne tvrtke iz industrijskog i proizvodnog sektora „jer su mnoge od njih visoko specijalizirane, imaju čvrste odnose s klijentima i raspolažu vrlo dobrim tehničkim znanjem”, kaže za DW Samar-Ahmad Albrecht-Mahmud iz frankfurtske tvrtke Veracity Capital Investments. Ta kompanija savjetuje poduzeća koja namjeravaju ulagati u Njemačkoj.

Jednostavno rečeno: Amerikanci posebno biraju uspješne i visokospecijalizirane njemačke tvrtke.

Drugi važan čimbenik, prema njegovim riječima, jest procjena vrijednosti poduzeća. „U usporedbi sa SAD-om, još uvijek ima slučajeva u kojima su njemačke kompanije umjerenije vrednovane, osobito kada je riječ o malim i srednjim poduzećima. Zato njihovo preuzimanje može biti vrlo privlačno stranim kupcima.”

Jednostavno rečeno: njemačke su tvrtke Amerikancima relativno jeftine. Zato ne čudi što on smatra da „interes američkih investitora definitivno i dalje postoji”.

Što su Amerikanci kupovali u posljednje vrijeme?

Prema analizi tvrtke za financijske podatke PitchBook, prošle je godine zabilježeno ukupno 76 preuzimanja njemačkih industrijskih i proizvodnih poduzeća ili ulaganja u njih uz sudjelovanje američkog kapitala.

Ukupna vrijednost tih transakcija 2025. godine iznosila je oko 29,5 milijardi američkih dolara. To je gotovo dvostruko više nego 2022. godine.

Do 19. kolovoza ove godine dodano je još 23,9 milijardi dolara. S obzirom na to da se završetak još nekoliko velikih preuzimanja očekuje u četvrtom tromjesečju, taj bi iznos do kraja godine mogao premašiti prošlogodišnji.

Među poznatijim primjerima preuzimanja ove godine nalazi se EBM-Papst, specijalizirani proizvođač ventilatora iz Mulfingena, za koji je američka kompanija Madison Air u kolovozu platila 5,4 milijarde dolara.

Osim toga, tradicionalna augsburška tvrtka Everllence, nekadašnji MAN Energy Solutions, prodana je u lipnju 2026. kompaniji Bain Capital. Američka investicijska kuća kupila je 51 posto udjela.

Prema najnovijem istraživanju Američke gospodarske komore u Njemačkoj, 52 posto anketiranih američkih kompanija planira proširiti poslovanje u sljedeće tri do četiri godine.

SAD na prvome mjestu među stranim vlasnicima u Njemačkoj

Prema podacima specijaliziranog poslovnog servisa Die Deutsche Wirtschaft, nijedna zemlja nema u vlasništvu više njemačkih kompanija od Sjedinjenih Američkih Država.

Od ukupno 7.861 tvrtke evidentirane u bazi podataka „Njemačke kompanije u stranom vlasništvu”, njih 1.750 nalazi se u američkom vlasništvu.

I revizorsko-konzultantska kuća PricewaterhouseCoopers (PwC) ocjenjuje da je „Njemačka kao investicijsko odredište” sve privlačnija. Prema istoimenom izvješću, nije povećan broj preuzimanja i kupnji udjela, ali jest njihova ukupna financijska vrijednost.

U izvješću se posebno izdvaja ulaganje američke kompanije Carlyle, koja je u partnerstvu s Katarskim investicijskim fondom (QIA) uložila 7,7 milijardi eura u kupnju tvrtke BASF Coatings, proizvođača automobilskih premaza i tehnologije za obradu površina.

Više preuzimanja, a manje izravnih ulaganja

Međutim, rast broja američkih preuzimanja i kupnji značajnih udjela u kompanijama na prvi pogled nije u skladu s prošlogodišnjim padom američkih izravnih ulaganja u Njemačkoj. Prema podacima Bundesbanke, 2025. godine iz SAD-a je u Njemačku pristiglo znatno manje investicijskog kapitala nego godinu ranije.

Ukupna strana ulaganja u Njemačkoj ipak su porasla, s 57,4 milijarde eura 2024. godine na 86,1 milijardu eura prošle godine. Ulaganja iz Ujedinjene Kraljevine porasla su na oko 26 milijardi eura.

Međutim, iz SAD-a je pristiglo samo 11,8 milijardi eura, odnosno gotovo 44 posto manje nego 2024. godine.

Njemačka u posebnom fondu za modernizaciju infrastrukture raspolaže s golemih pola bilijuna eura, no nedostatak kvalificirane radne snage otežava da se taj novac uopće potroši.

Jer, sam novac nije dovoljan, navodi se u studiji Instituta njemačkog gospodarstva (IW) iz Kölna objavljenoj u ponedjeljak (19. listopada).

Najviše nedostaje radnika tehničkih struka

„Uspjeh projekata u velikoj mjeri ovisi i o tome postoji li dovoljno kvalificiranih stručnjaka koji će ih planirati, graditi i njima upravljati”, stoji u izvješću.

Upravo tu postoje neizvjesnosti, osobito kada je riječ o zanimanjima u područjima infrastrukture, energetske tranzicije i digitalizacije.

„Ako se zanimanja koja se preklapaju računaju samo jednom, od srpnja 2025. do lipnja 2026. za provedbu investicijskog programa u prosjeku je nedostajalo 148.047 stručnih radnika. Na ove tri skupine zanimanja otpada 44 posto ukupnog manjka kvalificirane radne snage.”

Prema istraživačima iz Kölna, najveći nedostatak se bilježi u tehničkim zanimanjima. „To uključuje elektroinstalacije u građevinarstvu, sanitarnu tehniku, grijanje i klimatizaciju, elektrotehniku industrijskih postrojenja te strojarsku tehniku i održavanje postrojenja.”

Najviše nedostaje radnika sa završenim strukovnim obrazovanjem, navode autori studije. Očekuju da će silne milijarde eura koje traže radnu snagu dodatno produbiti manjak kadrova, dok se potrebni radnici neće jednostavno pojaviti sami od sebe, osim ako država ne poduzme mjere i na tom području.

Nedostatak stručnih radnika ostaje velik problem

Vlada je nedavno, kao i vodeći ekonomisti te Međunarodni monetarni fond, znatno povećala prognoze rasta njemačkog gospodarstva. Razlog tome je jačanje izvoza, ali prije svega velika državna ulaganja u infrastrukturu i obranuu vrijednosti od bilijun eura tijekom sljedećih godina.

Očekuje se da će BDP ove godine porasti za 1,3 posto, a 2027. za 1,1 posto. Godine 2028. rast bi trebao usporiti na 0,6 posto.

Manjak radne snage posljedica je starenja stanovništva i nedostatka mladih naraštaja, što se tek djelomično može nadoknaditi useljavanjem. IW smatra da je to jedan od najvećih strukturnih problema Njemačke.

„Nepopunjena radna mjesta kratkoročno znače propušteno stvaranje dodane vrijednosti, a dugoročno i slabiji inovacijski potencijal te sporiji gospodarski rast”, navodi se u analizi.

Tijekom prošle godine u svim zanimanjima ostalo je nepopunjeno 54.000 mjesta za strukovno obrazovanje, dok gotovo 40.000 kandidata nije uspjelo pronaći mjesto za osposobljavanje u željenom zanimanju.

Privatni sektor zaostaje s ulaganjima

„Ispravno je da država nadoknađuje zaostatke u ulaganjima”, kaže Michael Grömling, direktor odjela za konjunkturna istraživanja pri IW-u. „Međutim, javna potrošnja ne može zamijeniti privatne investicije koje su potrebne za održiv rast.”

Prema njegovoj ocjeni, dobar je smjer to što Vlada investicijskim samitom, koji je započeo u ponedjeljak, želi privući privatni kapital u Njemačku. Naime, prema drugoj studiji IW-a, spremnost privatnog sektora na ulaganja posljednjih je godina bila slaba.

Prema toj studiji, njemačkom su gospodarstvu od početka 2020. godine, zbog pandemije koronavirusa, rata u Ukrajini i sukoba na Bliskom istoku, izostale investicije u vrijednosti većoj od nekoliko stotina milijardi eura.

Poduzeća su uložila oko 470 milijardi eura manje nego što bi se moglo očekivati na temelju dugoročnog trenda. Država je, nasuprot tomu, investirala oko 50 milijardi eura više.

Kada se to zbroji, procijenjeni manjak ulaganja iznosi oko 420 milijardi eura. Privatne investicije u drugom tromjesečju ove godine i dalje su bile više od deset posto ispod godišnjeg prosjeka iz 2019. godine. Javne investicije, s druge strane, bile su oko 20 posto više nego tada.

„Con Vespa si può“ ili „S Vespom je sve moguće“ bio je jedan od najpoznatijih reklamnih slogana proizvođača Piaggio iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Vespa je tada predstavljala simbol talijanskog načina života, slobode i mobilnosti te je generacijama mladih Talijana omogućavala jednostavno i pristupačno kretanje.

No vremena su se promijenila. Danas sa starom Vespom više nije moguće stići baš svugdje, osobito ako je riječ o starijim modelima s dvotaktnim motorima. Talijanski gradovi posljednjih godina postupno pooštravaju pravila u zonama ograničenog prometa, poznatima pod nazivom ZTL (Zona a Traffico Limitato). Iako se propisi razlikuju od grada do grada, smjer je posvuda isti: starija vozila sve teže pronalaze mjesto u gradskim središtima, a ključnu ulogu pritom imaju emisijski standardi.

Vespa kao uspomena na djeda

No odreći se stare Vespe mnogim Talijanima nije nimalo lako. Među njima je i Enrico Boldrini, frizer i DJ, kom njegova svijetloplava Vespa iz 1973. godine znači mnogo više od običnog skutera. „Naslijedio sam je od djeda. Za mene ima veliku emocionalnu vrijednost“, kaže Boldrini.

Zbog novih ekoloških ograničenja njegov je skuter postupno izgubio praktičnu funkciju u svakodnevnom životu. „U jednom trenutku Vespa je samo stajala u garaži“, prisjeća se. Rješenje je pronašao na sajmu motocikala, gdje je upoznao startup Retrokit iz Riminija, tvrtku koja starim Vespama ugrađuje električni pogon i tako im omogućuje povratak na cestu.

Ideja je jednostavna: originalni motor uklanja se, a na njegovo mjesto ugrađuje se električni. Karoserija i većina izvornih dijelova ostaju netaknuti pa Vespa zadržava svoj prepoznatljiv izgled.

Električni motor umjesto dvotaktnog agregata

Osnivač Retrokita Alex Leardini objašnjava da kupci mogu naručiti komplet za preradu i sami ga sastaviti kod kuće. „Uz naše upute može se složiti gotovo kao Ikea namještaj“, kaže Leardini.

Tvrtka istodobno nudi i profesionalnu ugradnju u vlastitoj radionici ili preko mreže partnera, među kojima su i servisi u Njemačkoj. Posao se posljednjih godina snažno proširio pa se električni kompleti danas prodaju diljem Europe, dok se istodobno vode pregovori o ulasku na američko tržište.

Prema Leardiniju, posebno mlađi kupci dobro prihvaćaju ideju da kultni simbol talijanske kulture pretvore u vozilo bez emisija štetnih plinova. „Naš koncept temelji se na ponovnom korištenju. To je održivije od recikliranja, a ljudima istodobno vraća uspomene povezane s njihovim vozilima“, ističe.

Od hobija do poduzetničkog projekta

Put do uspješnog poslovnog modela nije bio jednostavan. Sve je počelo s Leardinijevim eksperimentima na vlastitoj Vespi. Ubrzo se pojavio prvi zainteresirani kupac, iako tvrtka tada još nije ni postojala. „Nismo imali ni prototip koji bismo pokazali. Rekao sam mu: ako mi vjeruješ, ugradit ću ti električni motor“, prisjeća se.

Sljedeći izazov bila je homologacija. Budući da na tržištu nije postojao usporediv proizvod, nije postojala ni procedura za njegovo odobravanje. Leardini je zato osobno predstavio projekt talijanskom Ministarstvu prometa.

Danas je situacija potpuno drukčija. „Naš komplet je testiran i službeno odobren. Kupci mogu otići u ured za registraciju vozila i legalno upisati preinaku“, kaže inženjer po struci. Za njemačko tržište također postoji rješenje jer proizvod posjeduje njemački certifikat tehničke ispravnosti, TÜV.

Je li električna Vespa još uvijek prava Vespa?

Baterija se puni na običnoj kućnoj utičnici, a punjenje traje oko četiri sata. Nakon toga električna Vespa može prijeći približno 85 kilometara. Uz komplete za preradu Retrokit nudi i restauracije, lakiranja te rezervne dijelove u retro stilu.

No ostaje pitanje koje među Talijanima izaziva podijeljena mišljenja: ostaje li Vespa nakon takve preinake ista ona Vespa koja je desetljećima simbolizirala Italiju? „Vespa je simbol talijanske kulturne povijesti. Kada je preuređujete, mijenjate njezin izvorni identitet“, smatra Francesco, jedan od prolaznika u središtu Riminija.

Drugi na to gledaju pragmatičnije. „Ako time možemo zaštititi okoliš, potpuno sam za“, kaže Nessrin Naiemi. Slično razmišlja i Marco Ferraris, koji smatra da se treba prilagoditi novim vremenima.

Novi život za staru legendu

Za Enrica Boldrinija odgovor je jasan. Nakon što je njegova Vespa dobila električni motor, ponovno je postala dio svakodnevnog života. Dok preuzima skuter iz radionice i kreće na probnu vožnju, osmijeh mu ne slilazi s lica.

Električni motor radi gotovo nečujno, ali osjećaj vožnje ostaje poznat. „Ne da sam zadovoljan - stvarno sam sretan. Mislim da bi se i mom djedu ovo svidjelo“, kaže.

U vrijeme kada sve više europskih gradova ograničava promet starijim vozilima, upravo bi takva rješenja mogla omogućiti da legendarna Vespa i dalje ostane dio talijanskih ulica, samo u znatno tišem i čišćem izdanju.

Njemački kancelar Friedrich Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron žele dodatno ublažiti planiranu zabranu motora s unutarnjim izgaranjem u Europskoj uniji, piše njemački list Handelsblatt.

Prema pisanju lista, Njemačka je zauzvrat spremna na ustupke oko jačeg favoriziranja proizvoda europskog porijekla u programima industrijskih potpora. Dokument je dostupan i dopisništvu ARD-a u Bruxellesu.

Europska komisija u prosincu prošle godine predložila je da se i nakon 2035. godine u EU mogu registrirati novi automobili s motorima s unutarnjim izgaranjem. Time je odustala od prethodno dogovorenog potpunog ukidanja takvih vozila. Za takvo rješenje posebno se zauzimala Njemačka.

Više prostora za benzince i dizelaše

Prema njemačko-francuskom kompromisnom dokumentu, proizvođači bi od 2035. godine morali smanjiti prosječne emisije svojih vozila za 90 posto, a ne za 100 posto kako je prvotno bilo predviđeno. Ti postotci se odnose na čitavu flotu vozila koja se nudi: dakle sa prodanim e-vozilima se otvara veća mogućnost i prodaje "običnih”

To znači da preostalih deset posto emisija više ne bi morali neutralizirati niti dodatnim mjerama. Na taj bi način proizvođači i dalje mogli prodavati nove benzinske i dizelske automobile, pod uvjetom da ukupna flota novoregistriranih vozila ispunjava propisane granične vrijednosti.

Poticaji za "Made in Europe”

Europska komisija predlagala je da se preostalih deset posto emisija u cijelosti nadoknadi uporabom ugljično neutralnih goriva ili takozvanog zelenog čelika. Njemačko-francuski prijedlog proizvođačima daje još veću fleksibilnost.

Pariz je također prihvatio dodatne iznimke za hibridna vozila nakon 2035. godine, što je Berlin tražio radi zaštite njemačke automobilske industrije.

Zauzvrat je Njemačka prihvatila strože tumačenje načela „proizvedeno u Europi”.

Prema prijedlogu, tvrtke u sektorima koje EU smatra strateškima morale bi koristiti komponente proizvedene u Europskoj uniji ili određenim partnerskim državama ako žele dobivati javni novac.

Njemačka se dugo zalagala za znatno širi krug partnerskih država koje bi bile obuhvaćene tim pravilom.

Uzbuna u redovima zaštitnika okoliša

Prometna organizacija T&E Deutschland upozorila je da bi prijedlog mogao predstavljati „povijesnu pogrešku”.

Stručnjakinja za mobilnost Susanne Goetz kritizirala je dogovor riječima: „Njemački i francuski političari tvrde da žele sačuvati radna mjesta. No ovaj bi dogovor na kraju mogao zapečatiti propast europske automobilske industrije.”

Po njezinim riječima, Europa mora smanjiti ovisnost o uvozu nafte, omogućiti pristupačne električne automobile i industriji dati jasan poticaj za ulaganja u električna vozila i njihove dobavne lance.

Zastupnik u Europskom parlamentu Michael Bloss, glavni pregovarač Kluba zastupnika Zelenih o graničnim vrijednostima emisija za vozne parkove proizvođača, nazvao je dogovor „kočnicom snažnog uzleta tržišta električnih automobila”.

„Automobilska industrija ima budućnost samo ako u Europi proizvodimo kvalitetne i cjenovno pristupačne električne automobile”, izjavio je Bloss.

No koliko god zaštnitnici okoliša govore o budućnosti, politiku i industriju najprije zanima sadašnjost: i u Njemačkoj i u Francuskoj e-auti čine tek oko petine novoregistriranih vozila, oko 80% su još uvijek "obični”. Kupci imaju svojih razloga, zašto kupuju takav automobil i usprkos ovim cijenama goriva. A političari će teško moći građanima reći da tih razloga jednostavno nema.

Njemačka birokracija je bila teška prepreka i kod priznavanja stručnih kvalifikacija u inozemstvu i uopće u izdavanju dozvola za boravak i rad stručnjaka iz zemalja koje nisu članice EU.

No odredbe o useljavanju kvalificirane su postupno reformirane još od 2023., a ovog tjedna su objavljeni podaci koji su bili učinci.

S jedne strane je izrazita spremnost zaposliti takve ljude: 57 posto poduzeća bilo bi spremno zaposliti radnike iz država izvan EU i bez priznate stručne kvalifikacije nego tek i u najboljem slučaju nekakvim radnim iskustvom. Ali realnost izgleda posve drugačije: oni to ipak ne čine, nalaz je studije Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB).

U trećem tromjesečju 2025. samo oko četiri posto svih njemačkih poduzeća je odgovorilo kako su tijekom prethodnih 12 mjeseci zaposlilo radnike iz trećih zemalja. Čak i među poduzećima koja su u tom razdoblju na svim stranama tražile ljude, samo njih šest posto je zaposlilo radnike koje nisu niti iz Njemačke, niti iz Europske unije.

Što je tvrtka veća, to je više volje

„Za veliku većinu poduzeća zapošljavanje radnika iz inozemstva, a posebno iz trećih zemalja, i dalje je prije iznimka nego pravilo“, sažima Annette Jacoby iz odjela za migracije, integraciju i međunarodna istraživanja tržišta rada.

Ako ipak, radnici iz trećih zemalja će nešto lakše dobiti posao u većim poduzećima. Samo dva posto poduzeća s manje od 20 zaposlenih tijekom proteklih 12 mjeseci zaposlilo je radnike iz trećih zemalja. U tvrtkama s 50 do 249 zaposlenih ih je bilo 12 posto, u onima još većima od toga je to 16 posto. Najviše se zapošljavalo u ugostiteljstvu, zdravstvu i socijalnoj skrbi te u trgovini i prometu.

Više od polovice njemačkih poduzeća bilo bi spremno zaposliti radnike iz trećih zemalja bez kompliciranja oko stranih svjedodžbi i kvalifikacija. Spremnost na zapošljavanje posebno je izražena kada kandidati imaju radno iskustvo, a u 24 % tvrtki bi uzeli radnika koji ima iskustvo čak i ako nema nikakvu diplomu. 19 posto upitanih bi uzelo suradnika praktično bez ikakvih ograničenja. Sedam posto poduzeća spremno je zaposliti takve radnike ako za konkretno radno mjesto diploma ionako nije potrebna. Ako priznavanje kvalifikacije tek treba provesti – a to je osobito slučaj kod medicinskih zvanja gdje takav postupak zna trajati možda i godinama, spremnost na zapošljavanje iznosi pet posto.

Najveći problem: jezik

Na pitanje, zašto ne uzimaju takve stručnjake se najčešće navodi nepoznavanje jezika. Spominje se i nesigurnost, je li ta osoba doista kvalificirana za taj posao, ali ima tvrtki koje su jednostavno zadovoljne ponudom domaće radne snage.

S druge strane, poduzeća koja već imaju iskustva sa zapošljavanjem osoba iz trećih zemalja kao prepreke navode administrativne postupke i probleme s priznavanjem kvalifikacija. I u tim slučajevima jezik ostaje važna prepreka.

„Kako bi zakonski okvir za useljavanje kvalificirane radne snage mogao u praksi dati rezultate, potrebne su popratne mjere poput pripremnih tečajeva jezika ili savjetovanja o kvalifikacijama prilagođenog potrebama poduzeća “, sažima Jacoby.

Analize se temelje na istraživanju slobodnih radnih mjesta Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja, redovitom reprezentativnom ispitivanju koje institut provodi među poslodavcima. Istraživanje svake godine obuhvaća oko 15.000 poduzeća i javnih ustanova svih gospodarskih djelatnosti i veličina u Njemačkoj.

U dnevnom boravku robotski usisavač obavlja svoj posao, rasvjeta se prigušuje glasovnim naredbama, grijanje se podešava putem pametnog telefona, a televizor je povezan s nama najdražom platformom za streaming. I svi su povezani u mreži i otvoreni prema internetu.

Sve su to primjeri takozvanog interneta stvari: od perilice rublja pa do teromostata na radijatoru, sve je više elektroničkih uređaja koji su napravljeni da razmjenjuju podatke i međusobno komuniciraju.

Prema aktualnim istraživanjima tržišta koja je objavila udruga digitalne industrije Bitkom, samo u Njemačkoj oko polovice svih kućanstava koristi takve ili slične sustave pametnog doma. Na tržištu praktično više i nema na primjer televizora koji ne nudi takvu funkciju tako da se njihov broj i dalje povećava.

No tvrtka za umjetnu inteligenciju Anthropic je objavila upozorenje kako bi se zlonamjerni softver lako mogao proširiti po takvim mrežama. Za „običan" virus je to prevelik izazov, ali preko svjetske mreže se takvi štetni programi mogu povezati s umjetnom inteligencijom koji bi virusu „znali" reći kako da se proširi po takvim povezanim kućanskim uređajima, samostalno se kopirati na druge uređaje i ondje ponovno aktivirati.

Računala u uređajima su daleko od kapaciteta umjetne inteligencije, ali ono što je ovdje najveći problem jest mreža koju oni čine: velik broj loše zaštićenih pametnih televizora ili drugih povezanih kućanskih uređaja je idealan prostor za širenje takvih kompjuterskih štetočina.

Opasna "pamet" štetočina

Virusi koji se sami kopiraju s jednog računala na drugo su već odavno poznati. U stručnom žargonu ih se zove „crvima" i slijede unaprijed programiran tijek rada. Iskorištavaju poznate sigurnosne propuste ili slabo zaštićene pristupe. Kada se ti propusti uklone ili više nema pogodnih mogućnosti za napad, njegova djelatnost prestaje a program za zaštitu od virusa obriše ili ukloni u „karantenu" program koji je bio zaražen.

Crvi koji posežu za rješenjima umjetne inteligencije bili bi znatno složeniji i opasniji. Uz komunikaciju preko mreže mogli bi samostalno rješavati probleme i prilagođavati se različitim uređajima. To znači da bi morali funkcionirati i na drukčijim operacijskim sustavima ili s vrlo ograničenim kapacitetom računala nekog razmjerno jednostavnog uređaja. Ukratko, mogu biti napravljeni i da sami „otkriju" kako raditi na drugim uređajima te kako prepoznati i zaobići nova sigurnosna ažuriranja.

Istraživači iz Anthropica proučavali su mogu li se modeli umjetne inteligencije pokretati i na relativno jeftinom hardveru. U jednom su eksperimentu rasporedili AI-model na 15 jeftinih Android TV uređaja. Svaki je uređaj preuzimao dio potrebnih izračuna. Time su pokazali da je određene AI-aplikacije moguće pokretati i bez velikog podatkovnog centra.

U kontroliranom testnom okruženju postavili su još osam simuliranih Android uređaja. AI-model uspio se nastaniti na jednom od njih, odande se sam umnožavati i u 4 od 5 pokušaja je zarazio sve ostale. U tek jednom eksperimentu je samo jedan televizor ostao „čist".

Kada bi takav model bio opremljen odgovarajućim zlonamjernim softverom, mogao bi se relativno brzo prilagoditi okruženju koje mu je dotad bilo nepoznato. Mogao bi funkcionirati na mnogo različitih uređaja umjesto da iskorištava samo jednu unaprijed određenu sigurnosnu slabost. Prema procjeni stručnjaka za razvoj Anthropica, takvom bi AI-crvu za prilagodbu novom, dotad nepoznatom uređaju mogao trebati jedan do dva dana.

Virusi svih uređaja, ujedinite se...

Posebno je problematično što bi umjetna inteligencija mogla povezati zaražene uređaje u veliku bot-mrežu. Pojedinačni zaraženi uređaj raspolaže vrlo ograničenom računalnom snagom. No što je više uređaja zaraženo, to bi se AI-crv mogao brže širiti. Takav zlonamjerni softver više ne bi ovisio o jednom središnjem poslužitelju koji bi se mogao jednostavno isključiti.

Osim toga, mogao bi kontinuirano učiti. Stoga nije isključeno da bi se s vremenom mogao proširiti i na posve drukčije vrste elektroničkih uređaja čiji se softver znatno razlikuje. Zaražene uređaje i dalje bi bilo moguće odvojiti od mreže i ukloniti sigurnosne propuste. Ipak, zbog potpuno decentralizirane strukture, bilo vrlo teško potpuno istrijebiti takav zlonamjerni softver. U Anthropicu takav scenarij uspoređuju sa sporo rastućom digitalnom kulturom podzemnih gljiva.

Istraživači pritom napominju da su pristup testnim uređajima namjerno učinili vrlo jednostavnim te da nisu koristili ozbiljnije sigurnosne mehanizme. Unatoč tome, računalni stručnjaci su uvjereni kako bi već za godinu ili dvije mogli nastati virusi koji bi bili dovoljno "pametni” na našu štetu.

Što je isključilo hladnjake trgovina u Francuskoj?

Opasno "pametni” uređaji su već svuda oko nas, a incident u Francuskoj pokazuje kako su oni itekako osjetljivi na napade. U noći na ovaj ponedjeljak (12. 10.) očito su manipulirani hladnjaci u čitavom nizu trgovina diljem Francuske. Umjesto da hlade, u nekim uređajima je temperatura narasla i na 50 stupnjeva. Hrana se naravno pokvarila i više nije bila za prodaju, a ponegdje su izbili i požari te nastala tehnička oštećenja.

Francuska agencija za kibernetičku sigurnost CERT-FR najprije posumnjala kako je riječ o hladnjačama danskog proizvođača Danfoss, ali očito su pogođeni i sustavi drugih proizvođača. Još traje istraga, što se i kako se to dogodilo.

Moderne trgovine svoje rashladne sustave nadziru i upravljaju pomoću digitalnih regulatora. Oni su spojeni na mrežu već kako bi im mogli pristupiti servisne tvrtke ili kako bi podigli uzbunu ako je nastao kvar. Prema dostupnim informacijama, taj sustav jest bio zaštićen vatrozidom, ali nije bio baš najnoviji tako da su napadači možda upravo to iskoristili za ulazak u sustav.

Još nije poznato, tko stoji iza napada u Francuskoj niti koji su bili konkretni motivi počinitelja. Dosad također nema dokaza da je u napadima na francuske rashladne sustave korišten virus umjetne inteligencije.

Mračne opasnosti iz mreže

Ipak, najnovija istraživanja Anthropica pokazuju koliko bi umjetna inteligencija mogla olakšati razvoj zlonamjernog softvera te omogućiti napade na povezane uređaje koji raspolažu skromnom računalnom snagom, ali i kakve bi ozbiljne posljedice takvi napadi mogli imati.

Francuska agencija za kibernetičku sigurnost preporučila je svim tvrtkama da redovito ažuriraju povezane uređaje, obavezno instaliraju sigurnosne nadogradnje i po mogućnosti isključe sve internetske pristupe koji nisu nužni.

Autor članka Volker Corsten opisuje vlastite dojmove s područja između Zadra i Splita te s jadranskih otoka. Ističe da su plaže tijekom ljeta 2026. zamjetno praznije nego prethodnih godina, da na obalnim cestama nema uobičajenih prometnih gužvi te da se čak i u kolovozu, vrhuncu sezone, starim gradskim jezgrama Zadra i Šibenika može šetati bez velikih gužvi.

Što su razlozi, pita se autor berlinskog lista? Pritom naglašava da to nikako nije bila klima, koju opisuje gotovo idealnom. More je, navodi, bilo iznimno čisto i ugodne temperature, a vremenske prilike sunčane i bez ekstremnih vrućina. “Sve je bilo, kao i uvijek, odlično, sve toliko dugo dok se ništa ne konzumira, ništa ne želi poduzeti na plaži i ne gleda na račun za smještaj i posjet restoranima.”

Sladoled, palačinke, aperitiv…

Prema pisanju Welta, problem počinje upravo u trenutku kada turisti pogledaju račune, odnosno cijene - za smještaj, restorane i druge turističke sadržaje. Njemački list kao primjer navodi cijene u Zadru. U turistički najposjećenijim dijelovima grada kuglica sladoleda stoji najmanje tri eura, dok se u sporednim ulicama još može pronaći za oko dva eura, piše Die Welt. I dodaje kako Aperol Spritz, ovisno o lokaciji ugostiteljskog objekta, stoji između devet i jedanaest eura.

Welt također navodi da je cijena jednog od najpopularnijih dalmatinskih jela, lignji sa žara, u 2026. godini u mnogim konobama porasla na oko 25 eura, dok je „godinu ranije iznosila oko 20 eura“.

Kao simbol poskupljenja list ističe primjer palačinki u jednom kiosku na plaži pokraj Šibenika: „Prije uvođenja eura 2023. godine koštale su sedam kuna, odnosno oko jedan euro. Nakon prelaska na euro cijena je porasla na dva eura, a ove godine na čak pet eura!“

Cijene rasle brže od kvalitete

Pozivajući se na podatke Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, Welt navodi da su cijene u turizmu između 2015. i 2024. porasle za 70 posto. Istodobno se podsjeća da je aktualna stopa inflacije u Hrvatskoj 4,4 posto, dok je na obali, prema ocjeni autora, rast cijena još izraženiji.

Iako hrvatsko Ministarstvo turizma službeno tvrdi da je broj službeno registriranih noćenja u srpnju bio nešto veći nego godinu ranije, autor teksta podsjeća na brojne izvještaje o praznim plažama i hotelima: „Tko te tvrdnje (Min. turizma, nap. red.) usporedi s vlastitim dojmovima, pomisli na Potemkinova sela.“

Kritike strategije razvoja turizma

Njemački list podsjeća da hrvatske vlasti žele razvijati održiviji i kvalitetniji oblik turizma, pri čemu se kao uzor često spominje Mallorca.

Međutim, prema ocjeni autora, Hrvatska je kada je riječ o cijenama već krenula tim putem, ali kvaliteta infrastrukture, hotela, privatnog smještaja, gastronomije i usluge još uvijek zaostaje za razinom cijena koje se od gostiju traže: „Gotovo pedeset godina socijalističke Jugoslavije ne može se tako brzo izbrisati.“

Na kraju članka prenosi se izjava stanovnice mjesta pokraj Šibenika koja turistima iznajmljuje apartmane. Ona smatra da su mnogi nakon uvođenja eura zaključili da prihod koji su nekada ostvarivali tijekom četiri ljetna mjeseca mogu zaraditi u samo dva mjeseca, pa su nastavili povećavati cijene:

„Mnogi su ovdje nakon uvođenja eura vidjeli da novac koji su ranije zarađivali u četiri mjeseca sezone sada mogu zaraditi u dva. A onda su se zapitali: zašto ne i u jednom?“, citira njezine riječi njemački list.

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije

Die Welt (VC/ms)

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...