Vecernji list

Iznad autocesta u regiji Zaporižja na jugu Ukrajine razapete su mreže za obranu od dronova. Čak i na udaljenosti od 30 do 40 kilometara od bojišnice, detektori dronova neprestano oglašavaju uzbunu. Oni se svako malo i vide na nebu – neprijateljski ruski ili ukrajinski. Helikopteri kruže i napadaju ruske položaje. Uz autoceste i na rubovima naselja smještene su ukrajinske mobilne borbene skupine različitih postrojbi, spremne za djelovanje.

"U regiji Zaporižja svakodnevno se evidentira najmanje 800 neprijateljskih napada", izvještava za DW Ivan Fedorov, čelnik oblasne uprave. „Situacija je prošlog mjeseca postala još gora. Krajem ožujka imali smo najgori dan, kada je neprijatelj napao više od tisuću puta."

Fedorov vojnu situaciju u regiji u stvarnom vremenu prati na posebnom vojnom I-Padu: na njemu vidi kretanja postrojbi na kopnu, zračne napade i njihove učinke, kao i broj uništenih i promašenih ciljeva. Riječ je o informacijama koje nisu javne. „Pogledajte... Dolaze nam jedna, dvije, tri navođene bombe", kaže reporterki DW-a i na kratko joj pokazuje kartu zračnog prostora.

Može ih se obarati, ali čime?

U regiji Zaporižja Rusi najčešće upotrebljavaju navođene bombe - one nemaju vlastiti pogon, ali ispuštene iz aviona ih se navodi na cilj koji može biti i preko 50 kilometara daleko. Njih se može učinkovito uništavati sustavima protuzračne obrane kao što je Patriot, ili avionima. No Ukrajini nedostaju sredstva kako bi osvojila nadzor nad svojim zračnim prostorom nad bojišnicom.

U regiji Zaporižja su se ruske postrojbe ukopale na gotovo 75 posto okupiranog područja i zato Fedorovu tamo pod hitno treba protuzračna obrana sustavima srednjeg i velikog dometa. Samo se tako može uništiti logistika protivnika. „Ne dobivamo dovoljno međunarodne potpore. Moramo zatvoriti svoj zračni prostor i trebaju nam dodatni protuzračni sustavi“, poručuje partnerima Ukrajine.

Rusija cijelu regiju Zaporižja smatra svojim teritorijem otkako je u rujnu 2022. objavila aneksiju ove i još triju ukrajinskih regija – Donjecka, Luganska i Hersona. Ništa od toga nije priznato od međunarodne zajednice.

U regiji Zaporižja je jasno kako ruska vojska neće stati sama od sebe. „Jedino što možemo učiniti jest potiskivati Ruse i oslobađati svoj teritorij“, kaže Ivan Fedorov za DW. „Ukrajini treba više dronova, više resursa i brže djelovanje njezinih partnera."

Obrana postaje ipak bolja

Ukrajinsko Ministarstvo obrane u međuvremenu je proglasilo prioritetom razvoj višeslojnog sustava protuzračne obrane – takozvane „antidronske kupole“. Prema riječima ministra obrane Mihajla Fedorova, ta bi „kupola trebala biti sustav koji uklanja prijetnju već u fazi prilaska“. U lokalnoj protuzračnoj obrani, Ukrajina već postiže prve uspjehe. Ključnu ulogu u tome imaju presretački dronovi. Zahvaljujući njima, ukrajinsko Ministarstvo obrane se može pohvaliti kako je u veljači oboren rekordan broj od više od 10.000 neprijateljskih napadačkih dronova, ponajprije tipova Šahed i Gerbera.

Zapovjednik posade za borbu protiv dronova s pozivnim znakom „Balu“, potvrđuje da je sad mnogo bolja protuzračna obrana u regiji Zaporižja, unatoč snažnijim napadima neprijatelja. U razgovoru za DW kaže da sada na ukrajinskoj strani djeluje više timova za borbu protiv dronova. Dodaje i kako barem njegovoj posadi ne manjka presretačkih dronova.

"Niti ne stignu do nas"

Reporterka DW-a razgovara s „Baluom“ u podzemnom skloništu na njegovu položaju. On pokazuje presretačke dronove i kvadrokoptere kojima se obaraju ruski dronovi Šahed, Gerbera, Molnija i FPV. Na prijenosnom monitoru uživo se prikazuje karta zračnog prostora. „Balu“ objašnjava da je za zaštitu zračnog prostora iznad Zaporižja i okolice zaduženo više obrambenih razina – postrojbe za elektroničko ratovanje, protuzračne bitnice, posade s presretačkim i drugim borbenim dronovima te mobilne borbene skupine. Odjednom se oglašava detektor dronova „Dziga". „Balu" kaže da na zaslonu vidi kako je ruski dron Molnija presretnut 30 kilometara od položaja.

„Dronovi nas uglavnom više ne dosežu, većina ih uopće ne dođe do Zaporižja. Čim se pojave na liniji bojišnice, bivaju oboreni“, uvjerava zapovjednik u razgovoru za DW. Njegova posada zasad još ne raspolaže presretačkim dronovima koji mogu pogoditi brze mlazne dronove Shahed, no već je najavljena serijska proizvodnja takvih dronova. Uz to, piloti dronova polažu nadu u nova sredstva za uništavanje dronova primjenom tehnologije optičkih vlakana.

Od "sive" u "zonu smrti"

Prema riječima Ivana Fedorova, čelnika oblasne uprave Zaporižja, Rusi sada sve češće koriste modernizirane dronove s optičkim vlaknima. „Imaju domet do 35 kilometara. Zbog toga je znatno porasla opasnost za stanovništvo u naseljima blizu crte bojišnice, u takozvanoj sivoj zoni."

To doslovno „proždire“ miran život u radijusu do 50 kilometara od bojišnice. Dronovi koji su s zemaljskom postajom povezani izuzetno tankim, odmatajućim kabelom od optičkih vlakana omogućuju prijenos videa bez smetnji i smatraju se otpornima na elektroničko ratovanje.

Na udaljenosti od 40 do 50 kilometara od crte bojišnice nalazi se selo Mihajlo‑Lukaševe. Od početka godine ono je osobito često na meti ruskih dronova Šahed. 53 kuće su oštećene ili potpuno uništene. Mnoge su obitelji pobjegle.

„Svuda zuji i zviždi! Osobito noću. Negdje u daljini nešto grmi. Takvih eksplozija i takvih udara prije nije bilo u našem selu“, priča za DW Ljudmila Skripnik, stanovnica Mihajla‑Lukaševa. Od kako je u veljači dron Šahed uništio kuću njezinih susjeda preko puta, spava potpuno odjevena i u svakom je trenutku spremna potražiti zaklon u podrumu.

Njezina susjeda Tetjana Viničenko pokazuje reporterki DW-a lokalnu radarsku aplikaciju na mobitelu. Na zaslonu se vidi nekoliko neprijateljskih dronova u radijusu od deset do 30 kilometara. Žena je nervozna jer joj sinovi sa svojim obiteljima žive 15 kilometara dalje. „Dronovi love automobile. Ne možemo otići k djeci i unucima“, kaže u suzama i dodaje: „Naša obitelj već dvije godine ništa nije slavila zajedno.“

Viničenko kaže da tu ima posao i da ne želi napustiti svoj dom. No svjesna je da je život u toj „sivoj zoni" sve opasniji – rat dronovima na njihovom nebu bi i to područje ubrzo mogao pretvoriti u „zonu smrti“, područje gdje neprijateljski dronovi napadaju baš sve što se kreće na zemlji.

Studija socijalne psihologije pokazuje da to ima vidljiv utjecaj na društvo. Ova metastudija objavljena je u stručnom časopisu Personality and Social Psychology Review.
Istraživački tim sa sveučilišta Kaiserslautern-Landau i Kassel analizirao je više od 100 studija koje istražuju što se događa kada se muškarci osjećaju nesigurno ili ugroženo u vezi sa svojom muškošću.

Kako eksperimenti mogu izazvati nesigurnost

Gotovo 20.000 muškaraca koji su sudjelovali u tim studijama najprije su dovedeni u situaciju da se osjećaju nesigurno u pogledu vlastite muževnosti. Autorica studije objašnjava da je to postignuto pomoću testova i zadataka, nakon kojih su muškarci dobili povratne informacije da je njihovo ponašanje ispodprosječno muževno.

U jednoj studiji o pregovaračkim vještinama, primjerice, muškarcima koji su sudjelovali rečeno je da su vrlo povučeni, stidljivi i da uopće nisu dominantni.
U drugim studijama eksplicitno su kršeni muški stereotipi, poput tvrdnji da su muškarci tijekom desetljeća postajali sve slabiji i ženstveniji ili da više nisu u mogućnosti financijski uzdržavati svoje obitelji. Takav pristup u cjelini je vrlo dobro funkcionirao, kaže socijalna psihologinja Lea Lorenz s Tehničkog sveučilišta Kaiserslautern-Landau.

Nakon što se pojavi osjećaj takozvane prijetnje njihovoj muškosti, muškarci su obično reagirali vrlo emocionalno – ljutnjom, strahom i nelagodom. Mnogi od njih su na tu prijetnju – doživljaj da nisu dovoljno muževni – reagirali prihvaćanjem ponašanja koje su očito smatrali muževnijim.

Primjerice, izraženijom diskriminacijom žena ili homoseksualaca, uskraćivanjem njihovih jednakih prava. Također su bili skloniji podržavati agresivniju politiku, zalagati se za posjedovanje oružja, za veće i teže automobile – ukratko, pokušavali su se više prilagoditi dominantnim muškim stereotipima.

Lea Lorenz navodi da su muškarci tada češće podržavali ponašanja „kojima pokušavaju povratiti superiorni status muškarca u društvu, kao što je, primjerice, uznemiravanje žena. Ili bi sjedali dalje od nekog očito homoseksualnog muškarca nego muškarci koji nisu imali osjećaj ugroženosti.“

Lookmaxxing i manosfera

Lookmaxxing je pokret čiji je cilj jačanje navodne muškosti. Sljedbenici ovog trenda su muškarci koji pokušavaju izgledati muževnije bildanjem mišića, a ponekad se čak i podvrgavaju estetskim operacijama, poput lomljenja čeljusne kosti, radi postizanja izraženijih muških karakteristika.

Za socijalnu psihologinju Leu Lorenz ovaj je trend prilično problematičan jer se uglavnom mladim muškarcima izravno poručuje da je strašno ako netko nije dovoljno muževan. U takozvanoj manosferi, osobe poput influencera Andrewa Tatea potiču strah i pritisak, sugerirajući da se mora biti „pravi muškarac“, alfa-mužjak, kako bi se svidjelo ženama.

Manosfera označava internetsku zajednicu koja veliča ideale muškosti temeljene na dominaciji i omalovažavanju žena. Prema riječima socijalne psihologinje Lorenz, marketinški trik privlačenja pristaša počinje tako što se mlađim muškarcima poručuje: „Nisi muževan, nisi dovoljno dobar, nitko te ne želi, nikada nećeš ništa postići u životu.“ Kakve reakcije to izaziva kod mladića u stvarnom životu, može se samo nagađati.

Studije otkrivaju jasan obrazac. Nesigurni muškarci pokazuju manje empatije i manju spremnost na oprost. Uz to dolazi snažno odbacivanje seksualnih manjina i žena, kojima se u pravilu uskraćuju jednaka prava.

Osim toga, politički stavovi muškaraca nakon što dožive nesigurnost ili prijetnju svojoj muškosti imaju tendenciju naglo skrenuti prema konzervativnim i autoritarnim pogledima. Upravo zbog toga Lorenz smatra da je tema iznimno važna za društvo u cjelini.

Ideali muškosti i njihov utjecaj na društvo

Socijalna psihologinja objašnjava da kada nesigurni muškarci, nastojeći povratiti svoj muški status, sve više zagovaraju vojne akcije i oslanjaju se na patrijarhalne strukture, to utječe i na društvo u cjelini.

Ta situacija nije nimalo lakša ni za same muškarce. Ideološki jaz, osobito između mladih muškaraca i žena, postaje sve dublji. Dok se mlađi muškarci „sve više okreću konzervativnim ideologijama“, mlade žene, naprotiv, teže lijevoj orijentaciji, što također dovodi do napetosti. Odbacivanje koje mladići tada mogu doživjeti od žena moglo bi dodatno pojačati njihovu nesigurnost, kaže Lorenz.

Muškarcima je potrebna podrška u stvaranju slike o sebi koja je manje ovisna o bilo kakvom idealu muškosti, a više o pozitivnim vrijednostima i temeljnim životnim stavovima, kaže Lorenz.

Važno je, kako pojašnjava, „proširiti sliku koju imamo o muškarcima“. Dok uloga žena postaje sve šira i obuhvaća tradicionalno muške osobine, slika muškarca ostaje uska i vrlo stereotipna. „Još se uvijek smatra strašnim ponašati se ženstveno, a takvo se ponašanje često sankcionira – od strane drugih muškaraca, ali djelomično i od strane nekih žena“, kaže ona.

Zbog svega toga potrebna je široka rasprava o tome što se danas smatra muškim i koje bi pozitivne muške osobine mogle biti korisne za društvo, zaključuje Lorenz.

„Nazadovanje“, „pritisci“, „politički utjecaj na uređivačku politiku“ – tako međunarodna izvješća opisuju medije u Srbiji. Iz godine u godinu, dijagnoza je ista: dok se prostor za profesionalne medije sužava, širi se propaganda vlasti.

„Glavni cilj Srpske napredne stranke bio je da, po preuzimanju vlasti 2012. godine, stavi cjelokupnu medijsku scenu pod čvrstu kontrolu. I to su radili sustavno“, ocjenjuje za DW novinar i medijski analitičar Nedim Sejdinović.

Model je, kaže, bio vrlo jednostavan: mediji koji su pristali na suradnju s vlastima dobili su financijsku i institucionalnu potporu, dok su se oni koji su to odbili suočili s gospodarskom i političkom izolacijom.

Preuzimanje medija

Jedan od prvih poteza bilo je preuzimanje RTV Vojvodine, gdje je nakon dolaska SNS-a na vlast u Vojvodini smijenjeno kompletno rukovodstvo, kao i urednici i voditelji informativnog programa.

„Ali jedan od najvažnijih elemenata medijskog inženjeringa jest kupnja medija, posebno na lokalnoj razini, od strane ljudi koji su dio vlasti, kao što je obitelj (ministra) Bratislava Gašića, ili tajkuna koji su povezani s vlašću, poput Radojice Milosavljevića“, kaže Sejdinović i podsjeća da taj proces i dalje traje.

„Rezultat je da je oko 90 posto medija, izravno ili neizravno, povezano s režimom Aleksandra Vučića.“

Financijska potpora propagandi

Te medije, kaže Sejdinović, vlast financira novcem građana, i to kroz nekoliko paralelnih kanala, što potvrđuju i brojna istraživanja nadzornih (watchdog) organizacija.

Prema analizama BIRN-a i Centra za održive zajednice, u posljednjih deset godina na natječajno sufinanciranje medija vlast je potrošila oko 120 milijuna eura, pri čemu je najveći dio sredstava završio u medijima koji otvoreno podržavaju vlast.

Drugi, znatno veći i skriveniji kanal jest državno oglašavanje, za koje brojne analize pokazuju da se dominantno slijeva prema istim tim medijima.

Treći oblik pritiska dolazi s tržišta. „Stvorena je takva atmosfera da čak i velike privatne kompanije izbjegavaju oglašavanje u neovisnim medijima, kako ne bi narušile odnos s vlašću, a u dereguliranom političkom i gospodarskom okruženju to je neophodno za bilo kakav biznis“, kaže Sejdinović.

Vučić izlazi iz hladnjaka

Vlast je tako stvorila razgranatu mrežu medija koji izvještavaju gotovo identično i uvijek izrazito pozitivno o nositeljima vlasti. Javni prostor u potpunosti je zasićen prisutnošću predsjednika Aleksandra Vučića.

Njegova obraćanja prenose se uživo, uz prekid redovnog programa, a stranački skupovi istodobno se emitiraju na televizijama s nacionalnom frekvencijom, ali i na lokalnim kanalima.
Takva dominacija postala je i dio političkog folklora. Tijekom jedne kampanje, predsjednik se čak simbolično pojavio „iz hladnjaka“ u studiju TV Pinka, aludirajući na vlastitu sveprisutnost u medijima.

Opseg kontrole nad medijskim prostorom osobito je bio vidljiv tijekom predsjedničke kampanje 2017. godine, kada je gotovo cijela dnevna tiskovina osvanula s oglasima tadašnjeg premijera Aleksandra Vučića.

U redovitom izvještavanju, oporba je gotovo nestala s političke scene, dok se neistomišljenici predstavljaju kao „izdajnici“, „strani plaćenici“ ili „neprijatelji države“, u atmosferi u kojoj su označavanje i diskreditacija postali uobičajeni dio medijskog narativa.

Od lojalista prema „superlojalistima"

Kako se politička kriza produbljuje, osobito nakon vala prosvjeda, kontrola nad medijima ulazi u novu fazu, ocjenjuje Nedim Sejdinović. „Sada imamo zamjenu lojalista superlojalistima“, kaže on.

Kako objašnjava, dio medija koji je i ranije podržavao vlast uglavnom se zadržavao na afirmativnom izvještavanju i ignoriranju kritičkih glasova.

„Ali to, očito, nije bilo dovoljno i sada je cilj da se svi mediji pretvore u primitivno političko oružje koje će širiti najobičnije laži, klevetati, koristiti vulgaran rječnik i stvarati atmosferu ozbiljnih političkih podjela u društvu“, objašnjava Sejdinović.

U tom kontekstu vidi i promjene na Radioteleviziji Srbije, koja je dobila novu glavnu ravnateljicu Manju Grčić, nakon čega su uslijedile uređivačke promjene na više razina.
„RTS je i ranije radio u korist vlasti, ali ne na način tabloida. Sada se ide prema tome da čitav medijski i institucionalni prostor bude ispunjen ljudima koji su spremni na sve“, zaključuje Sejdinović.

Centar za društvenu (ne)stabilnost

Na novu fazu discipliniranja medijske scene ukazuje i Asocijacija neovisnih elektroničkih medija (ANEM), koja bilježi ubrzano osnivanje novih medija. Samo od početka godine registrirano ih je 78.

„Riječ je o širenju medijske mašinerije za propagandu vlasti. Njihovi tekstovi su nepotpisani i gotovo identični. Više nalikuju pamfletima nego novinarskim sadržajima, a koriste se za kampanje protiv kritičara vlasti“, kaže za DW Bojan Cvejić iz ANEM-a.
Kako dodaje, najveći broj tih medija registrirala je kompanija Zapple Media Group, a svi imaju istog glavnog i odgovornog urednika – Gradimira Bankovića, suradnika Centra za društvenu stabilnost.

Centar za društvenu stabilnost (CZDS) jest prorežimska organizacija tipa „think-tank“ koja je u početku služila kao baza analitičara koji u provladinim medijima zastupaju i brane politiku vladajuće stranke.

Posljednjih godina, međutim, Centar za društvenu stabilnost masovno proizvodi televizijske emisije usmjerene protiv oporbe, neovisnih novinara i organizacija civilnog društva, koje se zatim emitiraju kroz čitavu mrežu provladinih televizija, portala i društvenih mreža.

SNS kao protivnik medijskih sloboda

U međuvremenu, profesionalni mediji suočavaju se s nedostatkom novca, stalnim kampanjama označavanja i sve intenzivnijim verbalnim i fizičkim napadima.

Javnost je sada zabrinuta da je na djelu ofenziva i na televiziju N1, koja je godinama trn u oku vladajućoj garnituri. Nakon smjene direktora Igora Božića, medijska zajednica i građani naklonjeni oporbi strahuju da će i ova televizija uskladiti uređivačku politiku, čime bi nestao najutjecajniji kritički medij u Srbiji.

„Autokratske vlasti poput ove funkcioniraju u uvjetima medijskog mraka i paralelne stvarnosti. One ne trpe disonantne glasove, pa nastoje staviti pod kontrolu i rijetke neovisne medije. Za to se, očito, ne štede resursi“, kaže Nedim Sejdinović.

On upozorava na to da bi sljedeći korak mogao biti dodatni pritisak na digitalni prostor, po uzoru na modele viđene u drugim autoritarnim sustavima.

„Problem medijskih sloboda u Srbiji politički je problem. Teško ga je riješiti bez promjene vlasti, jer je ova vlast po svojoj strukturi suštinski protivnik profesionalnog novinarstva“, zaključuje Sejdinović.

Put „najprije gimnazija, zatim fakultet" danas mnogima u Njemačkoj više ne djeluje primamljivo kao ranije. Mladi strahuju od neizvjesnih izgleda za zaposlenje, između ostalog i zbog brzog razvoja umjetne inteligencije (UI). Stručnjaci procjenjuju da bi UI mogao ugroziti čak polovicu početničkih radnih mjesta u takozvanim profesijama zasnovanima na visokoškolskom znanju.

Rast nezaposlenosti akademičara

Istovremeno, nezaposlenost među akademski obrazovanim građanima već godinama bilježi rast. „Prije pandemije koronavirusa iznosila je 2,1 posto, a danas je na razini od 3,3 posto", ističe u razgovoru za javni servis ARD Enzo Weber iz Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB) u Nürnbergu.

Ipak, Weber ne govori o „izričitoj krizi akademičara". Prosječna stopa nezaposlenosti porasla je još i više. Jasno je, međutim, da ni visokoobrazovani više nisu imuni na aktualnu gospodarsku krizu.

Zanat – dobre profesionalne perspektive

Prodor umjetne inteligencije trenutno ponovo čini zanatska zanimanja privlačnijima za mlade. Za razliku od brojnih uredskih poslova, zanati se smatraju naročito otpornima na utjecaj UI-a. Uz to, postoje i atraktivne mogućnosti za razvoj i dodatno usavršavanje, koje igraju važnu ulogu u odluci „zanat ili studij".

Istovremeno, gotovo da nema gospodarske grane u Njemačkoj koja toliko trpi zbog nedostatka stručne radne snage kao zanatstvo. Unatoč dobrim profesionalnim izgledima, nepopunjeno je oko 200.000 radnih mjesta. Posebno su pogođena mala poduzeća.

Prema Izvještaju o stručnom obrazovanju za 2025. godinu, u zanatstvu je širom Njemačke nedavno ostalo nepopunjeno oko 19.000 mjesta, što je 18 posto svih ponuđenih mjesta za stručno osposobljavanje u poduzećima.

„Još uvijek previše mladih ljudi, ali i njihovih roditelja, nema pravi uvid u raznovrsne i odlične profesionalne perspektive koje zanatstvo nudi", poručuje predsjednik Bavarske zanatske komore Franz Xaver Peteranderl. „Još uvijek raširena opsesija akademskim zvanjima zamagljuje pogled na realnost."

Oni koji se odluče za zanat imaju koristi i od ranijeg početka zarađivanja vlastitog novca. „Ako studij završim s 25 godina, pa zatim još pet godina otplaćujem studentski kredit, već imam 30", kaže futurolog Hartwin Maas iz Instituta za istraživanje generacija. U zanatstvu, s druge strane, mladi zarađuju ranije – „i to upravo u životnim fazama u kojima im je novac najpotrebniji".

Životna zarada: kada se studij isplati

Dok studenti godinama provode vrijeme na predavanjima, njihovi vršnjaci na stručnom obrazovanju već zarađuju i mogu početi štedjeti za budućnost.

Pogled na takozvanu životnu zaradu – zbroj bruto prihoda tijekom cjelokupnog radnog vijeka – pokazuje da akademičari tu početnu prednost kvalificiranih radnika dostižu tek kasnije. Prema studiji Instituta za primijenjena gospodarska istraživanja (IAW) pri Sveučilištu u Tübingenu, u prosjeku tek od 39. godine života počinju zarađivati više.

Usporedba prihoda: magistar i majstor

Ako se gleda samo mjesečni prihod, razlike su još izraženije. Prema Anketi o zaradama za 2024. godinu Saveznog zavoda za statistiku, zaposleni s diplomom prvostupnika i magistra ili s položenim državnim ispitom u prosijeku zarađuju 6.850 eura bruto mjesečno.

Zaposleni sa završenim stručnim obrazovanjem ostvaruju, s druge strane, prosječno 3.973 eura.

No oni zanatlije koji polože i majstorski ispit, financijski stoje znatno bolje. Oni u prosijeku zarađuju oko 5.300 eura mjesečno – više od 1.300 eura u odnosu na kvalificirane radnike bez majstorskog ispita, pa čak i oko 100 eura više nego zaposleni prvostupnici.

„Majstorski bonus" – zašto se usavršavanje isplati

Ovaj takozvani „majstorski bonus" čini dodatno obrazovanje isplativom investicijom i otvara vrata ka rukovodećim položajima ili samozapošljavanju. „Ljudi s majstorskim ispitom imaju izuzetno povoljne pokazatelje na tržištu rada – i po pitanju zaposlenosti i po visini zarade", naglašava Weber.

Pojedini zanatski poslovi smatraju se naročito perspektivnima i financijski atraktivnima. Riječ je, prije svega, o zanimanjima značajnima za industriju, naročito na području energetske tehnike i automatizacije – od mehatroničara do električara, navodi Hartwin Maas.

„Potreba za akademičarima nastavit će rasti"

Istovremeno, prema Weberovim riječima, i dalje postoje snažni argumenti u prilog studija. „Akademski obrazovani i dalje imaju uvjerljivo najniže stope nezaposlenosti i najviše zarade. Naše projekcije pokazuju da će potreba za akademičarima nastaviti rasti."

Zato se pitanje što nudi veće šanse, zanatsko obrazovanje ili studij, često pokazuje kao previše pojednostavljeno. Za osobni izbor karijere presudno je na kraju koji put zaista odgovara sposobnostima, interesima i životnim planovima pojedinca.

Obrana se pokazala kao unosan posao – to su prepoznala brojna portugalska poduzeća koja sve snažnije i sa sve konkurentnijom ponudom izlaze na tržište. Prema podacima Joséa Nevesa iz interesnog udruženja AED Cluster Portugal, sektor obrambene industrije prošle je godine ostvario promet od oko 2,1 milijardi eura. „Trend je uzlazan", naglašava Neves.

Istodobno, Portugal intenzivno nabavlja vojnu opremu u inozemstvu kako bi ispunio NATO-ov dogovoreni cilj izdvajanja pet posto bruto domaćeg proizvoda za obranu. Lisabon fregate kupuje u Italiji, tenkove u Njemačkoj, a na dnevnom redu je i nabava novih borbenih zrakoplova. Još nije odlučeno hoće li oni doći iz SAD-a ili iz Europe.

Upravo je portugalski ministar obrane Nuno Melo 2025. doveo u pitanje tada gotovo zaključen posao kupnje američkih borbenih zrakoplova F‑35 proizvođača Lockheed Martina. Izrazio je sumnju u pouzdanost SAD-a kao saveznika pod predsjednikom Donaldom Trumpom te naglasio da treba razmotriti i europske opcije. Najstariji od 28 portugalskih lovaca F‑16 imaju više od 30 godina i odluka se mora uskoro donijeti.

Tu u igru ulazi švedski obrambeni koncern Saab, koji Portugalu nudi svoj borbeni zrakoplov Gripen E. „Gripen E bio bi istinsko europsko rješenje“, poručio je u odgovoru za DW Daniel Boestad, Saabov potpredsjednik. „Gripen E ojačao bi portugalske i europske strateške obrambene kapacitete kroz dugoročna industrijska partnerstva i tehnološki suverenitet.“

Međunarodna suradnja

Za razliku od američkog pristupa, Saab je spreman uključiti portugalsku vojnu industriju u projekt Gripen. Zrakoplovna tvrtka OGMA mogla bi proizvoditi dijelove zrakoplova – što već čini, među ostalim, za brazilskog proizvođača Embraer. Portugal od Embraera zauzvrat kupuje vojne transportne zrakoplove. „Osim toga, ispitujemo potencijal za dodatnu suradnju na područjima proizvodnje te MRO-a“, navodi Boestad, pri čemu se kratica odnosi na održavanje, popravke i remont.

Šveđani se u Portugalu oslanjaju i na softversku tvrtku Critical Software, koja razvija simulator letenja za Gripen E. „Surađujemo sa Saabom jer je riječ o zanimljivom izazovu i projektu s kojim se možemo identificirati", kaže izvršni direktor João Carreira. Tvrtka, osnovana 1998. kao ured s troje zaposlenika, danas zapošljava oko 5.000 ljudi diljem svijeta.

Isprva je razvijala softver za fregate portugalske mornarice, a danas Critical Software sudjeluje u zajedničkim pothvatima, među ostalim s BMW‑om, te surađuje s njemačkim obrambenim koncernima poput Diehla i Rheinmetalla. „Razvijamo softver za vojne satelite, bespilotne letjelice i raketne sustave. Surađujemo s Airbusom – i u vojnom i u civilnom segmentu“, objašnjava Carreira.

Obrambeni klaster u stalnom rastu

I druge portugalske tvrtke proizvode dronove ili komponente za velike međunarodne obrambene koncerne. Portugalska obrambena industrija danas ima razloga za zadovoljstvo, smatra José Neves iz AED Cluster Portugala. „U posljednjih pet godina učinjen je velik iskorak. Postali smo ozbiljan igrač s oko 20.000 radnih mjesta.“

Tvrtke poput proizvođača dronova Tekevera, koji opskrbljuje tržišta diljem svijeta, ili Critical Softwarea, pridonijele su jačanju povjerenja međunarodnih partnera u portugalsku vojnu industriju. Portugal danas sudjeluje u gotovo svim segmentima europskog obrambenog tržišta – kao dobavljač, a sve češće i kao proizvođač gotovih sustava. „Portugalski dronovi i komunikacijski sustavi koriste se i u Ukrajini“, ističe Neves. Poruka je jasna: na Portugal se može računati.

To potvrđuju i u Saabu. Simulator letenja koji razvija Critical Software tek je početak. „Naš je cilj razviti UI‑kopilota (UI kao umjetna inteligencija, nap. red.) za Gripen E“, kaže Carreira. „On bi pomagao pilotu i dodatno unaprijedio zrakoplov.“ No hoće li to biti dovoljno za portugalsko ratno zrakoplovstvo, koje – barem se tako čini – preferira tehnološki napredniji, ali i znatno skuplji američki F‑35?

„Saab je spreman pomoći Portugalu u zamjeni zastarjele flote borbenih zrakoplova“, naglašava Boestad. „Radujemo se nastavku dijaloga i tome da pomognemo Portugalu u odabiru novog oružanog sustava za svoje ratno zrakoplovstvo.“

Nametnuta kupnja zrakoplova?

No, može li Portugal o toj kupnji doista slobodno odlučivati, to pod znak pitanja dovodi Bruno Oliveira Martins iz Instituta za istraživanje mira PRIO u Oslu. „Nekritičan odnos Portugala prema korištenju američke vojne baze na Azorima tijekom rata SAD-a protiv Irana upućuje na to da portugalska vlada ima vrlo ograničenu autonomiju i odlučnost suprotstaviti se SAD-u u vojnim pitanjima“, smatra Martins.

Drugim riječima, mali si Portugal teško može priuštiti da naljuti velikog saveznika (SAD) kupnjom neameričkih borbenih zrakoplova. Istodobno, dodaje Martins, stvaranje dugoročno održive europske obrambene industrije podrazumijeva i nabavu opreme koja možda nije na samom tehnološkom vrhu, ali je i dalje dovoljno dobra za većinu obrambenih zadaća. Za mnoge misije, kaže, nije nužno imati najnoviju i najnapredniju tehnologiju.

Za portugalskog ministra obrane odluka o tome hoće li se doista okrenuti europskim borbenim zrakoplovima zasigurno neće biti laka.

„Povratak u našu školu, očekuje se stalno, no vlasti, čini se, nije stalo“, strofa je to koju je u sklopu pjesme povodom Dana škole napisala jedna učenica Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića (IGK).

Dan škole obilježavaju 21. ožujka, a prije više od šest godina, 22. ožujka, škola u elitnom naselju Šalata je oštećena u prvom jačem potresu 2020. Zgrada koju su dijelili s 18. gimnazijom je u procesu cjelovite obnove, koja kasni, a 850 učenika pohađa nastavu na različitim lokacijama. Roditeljima je situacija postala neprihvatljiva.

Stanje nakon potresa 2020.

Tri potresa s epicentrom u Zagrebu su u ranojutarnjim satima 22. ožujka 2020. zatresli grad i okolicu, a najjači je bio magnitude 5.5 po Richteru. U tom potresu je bilo 27 ozlijeđenih i preminula je jedna 15-godišnjakinja. Živjela je u centru Zagreba i dok je spavala, na nju su pali dijelovi dimnjaka. Prevezena je u bolnicu, ali je zbog ozljeda preminula idući dan. Krajem godine, 29. prosinca sjeverozapad Hrvatske pogodio je potres magnitude 6.2 po Richteru s epicentrom u Petrinji koja je udaljena 58 kilometara od Zagreba, u kojem ga se također moglo osjetiti. U centru Zagreba su još i dan danas učestali natpisi „Opasnost od pada dijelova fasade“.

Nakon tih potresa kreću procjene štete. Za zgradu IGK i 18. gimnazije koja je izgrađena 1954. godine, naručen je elaborat ocjene mehaničke otpornosti i stabilnosti. Isti je bio dostavljen i tjedniku Nacional koji piše da su „oštećeni nosivi zidovi“, da je potrebno povećati potresnu otpornost i da je škola kandidat za cjelovitu obnovu. Unatoč procjeni koja je ukazala na loše stanje, nastava se u njoj još uvijek odvijala.

Cjelovita obnova, koju u cijelosti financira Grad, krenula je u studenom 2024., a prvi obećani rok za završetak radova bio je siječanj 2026. Taj rok nije ispoštovan, a novi je – ovaj rujan, odnosno, početak nove školske godine.

Roditelji su skeptični

„Mi nismo stručnjaci tako da ne možemo ništa više od laičke procjene, a ona je da se škola neće dovršiti do rujna kako je obećano. Vidimo da radovi teku vrlo sporo i ne vidimo najavljen veći broj radnika“, kaže predsjednik Vijeća roditelja IGK, Igor Čimbur.

Učenici su raspoređeni na pet privremenih lokacija diljem grada. Najbliža privremena lokacija udaljena je 15 minuta hoda od matične škole, dok neki učenici svako jutro putuju javnim prijevozom i do 40 minuta. Oni koji žele, djecu mogu slati na organizirane autobuse od matične škole do privremenih lokacija.

No roditelji ne vide problem samo u putu do škole.

„Braća i sestre su razdvojeni, nastavni sati su skraćeni, ima problema s održavanjem tjelesnog i zdravstvenog odgoja, s maškarama, završnom priredbom, organizacijom dodatne i dopunske nastave.“, ističe Ana-Marija Vegar iz Vijeća roditelja. Roditelj jedne učenice 6. razreda, Filip Srića, k tomu je dodao da nemaju osiguran topli obrok na privremenim lokacijama jer za to nema dovoljnih kapaciteta.

Svoje brige izražavaju mirnim prosvjedima, ali nemir je u porastu. „Zovu nas iz drugih škola i pitaju nas kada ćemo otići, vratiti se u svoju, i evo, vidite kakvo je trenutačno stanje“, kaže Vegar zabrinuto.

Što kažu iz Grada?

DW je pričao na ovu temu sa zamjenikom gradonačelnika Grada Zagreba, Lukom Korlaetom koji je inače po struci arhitekt, i on kao glavni razlog kašnjenja navodi – neočekivano stvarno stanje.

Kako Korlaet kaže, „ne radi se o lošoj procjeni i nije se moglo brže jer kada su krenuli radovi, shvatilo se da struktura zgrade ne odgovara originalnim nacrtima iz 50-ih. Nadam se da će izvođač ispoštovati ovaj rok, stalo mi je do toga, ako ga ne ispoštuje, slijede penali."

Nadalje, kaže da će, u slučaju da se učenici na jesen ne vrate u klupe svoje matične škole, ostat na privremenim lokacijama.

„Dosta sam optimističan pogotovo jer se u zadnje vrijeme gradilište intenziviralo, puno radnika je unutra i ne mogu se vidjeti s ulice tako da više se radi nego što se to čini izvana“, zaključuje Korlaet.

A što s ostatkom Zagreba?

Prema najnovijim informacijama iz Grada, provedeno je i provodi se 207 projekata obnove od kojih je 194 završeno. Provedeno je ili se provodi obnova četiri osnovne škole, četiri srednje škole i jedan učenički dom. Učenici jedne osnovne škole na periferiji Grada nastavu pohađaju u prostoru vatrogasnog društva i predviđeno je da će tako ostati do školske godine 2027./2028.

Posljednja srednja škola na kojoj nije pokrenut proces obnove je jedna u centru Zagreba, a iz Grada navode kako će njena obnova krenuti kada se završe radovi na Muzeju za umjetnost i obrt koji bi, kako stoji na internetskim stranicama muzeja, bili gotovi do kraja lipnja ove godine.

Što se tiče zdravstvenih objekata, Grad navodi da su dva projekta cjelovite obnove gotova, a pet ih je još u procesu obnove. Novo ruho još čekaju dječja i psihijatrijska bolnica te dva doma zdravlja.

Većina muzeja je obnovljena, a u tijeku je cjelovita i energetska obnova kulturnih ustanova/zgrada. Završena je i projektna dokumentacija za Arkade na groblju Mirogoj koje su turisti vrlo rado posjećivali. Sanirani su mostovi, prometnice, pruge te infrastruktura za vodoopskrbu i odvodnju.

Obnova je financirana dijelom iz EU fondova, europskog Mehanizma za oporavak i otpornost, gradskog i državnog proračuna. Grad je zadužen za obnovu javnih zgrada u svom vlasništvu, a Ministarstvo graditeljstva za obnovu privatnih zgrada i kuća.

Na pitanje o tome kada se očekuje kraj sanacije Grada nakon potresa, nije dobiven odgovor. Premijer Andrej Plenković je na šestu obljetnicu potresa za HRT komentirao da bi obnova trebala biti završena do 2030. te da je to „razuman i realan rok".

Cijene kerozina više su nego udvostručene otkako su SAD i Izrael u veljači prvi put napali Iran. Razlog: i Iran i SAD su u različitim trenucima blokirali Hormuški tjesnac, ključni morski put za petinu svjetskih tankera s naftom i plinom.

Marina Efthymiou, profesorica upravljanja u zrakoplovstvu na Sveučilištu u Dublinu, u razgovoru za DW kaže da su cijene kerozina u Europi porasle s oko 68,27 eura po barelu u veljači na 153,84 eura krajem travnja, prema podacima Međunarodne udruge za zračni prijevoz.

„Ako cijene goriva, koje čine između 25% i 50% ukupnih troškova poslovanja zrakoplovnih kompanija, ostanu visoke, a kompanije nisu osigurale zaštitu od rasta cijena, mogle bi bankrotirati“, kaže.

Osim vrtoglavog porasta cijena, uskoro se očekuje i nestašica kerozina. Prije dva tjedna, čelnik Međunarodne agencije za energiju upozorio je da Europa ima još oko šest tjedana zaliha kerozina.

Europa u prosjeku troši oko 1,6 milijuna barela kerozina dnevno, a iz domaćih izvora pribavlja 1,1 milijun barela. Velik dio preostalih 500.000 barela dolazio je s Bliskog istoka preko Hormuškog tjesnaca, koji je sada gotovo neprohodan.

Letovi već poskupljuju

Neke zrakoplovne kompanije već prebacuju ovaj porast cijena na potrošače. Air France-KLM je navodno uveo dodatnu naknadu od 100 eura za međukontinentalne letove, dok je Lufthansa 22. travnja objavila kako će u idućih šest mjeseci ukinuti 20.000 kratkih letova. Scandinavian Airlines otkazat će oko 1.000 letova.

„Prisiljeni smo to učiniti, jer bismo inače u roku od nekoliko mjeseci bankrotirali“, rekao je Sebastien Justum, viši potpredsjednik Air France-KLM-a, na nedavnom sastanku u Europskom parlamentu.

Cijene avionskih karata porasle su za 24% tijekom godine, prema nedavnom izvješću savjetodavne tvrtke Teneo.

Andrew Charlton, direktor konzultantske tvrtke Aviation Advocacy, rekao je da su zalihe goriva trenutno dovoljne, ali da postoji velika nesigurnost.

„Ta nesigurnost i dodatni troškovi održavanja punih spremnika čine karte skupljima za putnike“, rekao je za DW. „Putnike očekuje manji broj mjesta u zrakoplovima i manje povoljnih ponuda na tržištu."

Što očekuje zrakoplovna industrija?

Airlines for Europe (A4E), udruga 16 europskih zračnih prijevoznika koja, prema vlastitim navodima, predstavlja 80% europskog zračnog prometa, pozvala je EU da hitno poduzme mjere kako bi se ublažio utjecaj rata u Iranu.

A4E je zatražio od EU-a da ublaži obveze iz zakonodavstva protiv pretakanja goriva, koje zahtijeva da letovi unutar Unije toče 90% potrebnog goriva unutar bloka. Takvi su zakoni doneseni kako bi se obeshrabrilo zrakoplovne kompanije da kupuju jeftinije gorivo u zemljama s nižim ekološkim standardima.

Također je zatražila od EU-a da privremeno suspendira sustav trgovanja emisijama, koji obvezuje zrakoplovne kompanije u EU na plaćanje emisija ugljika.

„To su privremene mjere kako bismo prebrodili trenutačnu situaciju, uz dugoročno planiranje za budućnost,“ rekla je Ourania Georgoutsakou, izvršna direktorica A4E, u priopćenju.

Airports Council International (ACI), koji govori za svjetske zračne luke, pozvao je na uvoz iz alternativnih izvora, zajedničku nabavu među državama članicama EU-a i veću koordinaciju.

„Trenutne cijene kerozina i mogućnost novog vala krize troškova života znače da će mnoge regionalne zračne luke diljem našeg kontinenta vjerojatno biti suočene s istodobnim udarima na strani ponude i potražnje,“ rekao je Olivier Jankovec, glavni direktor ACI Europe, u priopćenju od 28. travnja. „Za njih je ovo ništa manje nego egzistencijalna prijetnja.“

Jankovec je, međutim, dodao da se zračne luke u Europi još uvijek ne suočavaju s nedostatkom goriva.

Europska komisija naglašava važnost koordinacije unutar bloka

„U samo 60 dana sukoba, naš račun za uvoz fosilnih goriva povećao se za više od 27 milijardi eura,“ rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obraćajući se članovima Europskog parlamenta u srijedu.

Naglasila je i važnost povećane koordinacije među državama članicama EU-a.

„Predlažemo snažniju koordinaciju, ne samo u punjenju nacionalnih skladišta plina, već i kada je riječ o zalihama goriva — posebno kerozina i dizela," rekla je von der Leyen.

Prošli tjedan Europska je komisija pokrenula svoj plan AccelerateEU, koji uključuje praćenje zaliha kerozina i koordinaciju opskrbe zrakoplovnih kompanija i zračnih luka diljem bloka.

Charlton iz Aviation Advocacy kaže kako je paneuropski „nadzorni sustav goriva" za definiranje dostupnih zaliha i optimizaciju distribucije „operativan“ i „vrijedan pohvale“.

Drugi su rekli da nadzor i koordinacija na razini EU mogu ublažiti učinak moguće nestašice zaliha, ali da to možda neće biti dovoljno ako kriza potraje.

„To može spriječiti da nestašica na nacionalnoj razini preraste u paniku na razini cijelog kontinenta, ali ne može stvoriti gorivo koje ne postoji,“ rekla je Efthymiou, profesorica sa sveučilišta u Dublinu.

Izvoznici kerozina počinju zadržavati više svojih zaliha

Izvoznici rafiniranog kerozina također shvaćaju da imaju robu koja je sve oskudnija.

„Veći dio svjetskog kerozina rafinira se u Aziji — Južna Koreja je broj 1 izvoznik — ali azijske zemlje počinju ograničavati izvoz jer i njihova sirova nafta dolazi s Bliskog istoka,“ rekla je Efthymiou.

Unatoč tome, EU nastoji stvoriti povjerenje u to da je sposobna upravljati mogućim nestašicama kerozina i potiče ljude na putovanje.

„Iako se moramo pripremiti za najgori mogući scenarij, također se moramo suzdržati od slanja pretjerano negativnih i alarmantnih poruka koje stvaraju zabunu ili čak paniku među putnicima,“ kaže Apostolos Tzitzikostas, povjerenik EU-a za održivi promet i turizam. „Činimo sve što možemo kako bismo predvidjeli i ublažili učinke ove vrlo teške situacije.“
No dodao je i da „ako naši građani ili potencijalni turisti iz trećih zemalja ne budu imali dovoljno povjerenja za rezervaciju karata za odmore, kriza će nas pogoditi prije nego što mislimo.“

„Blokaderi ustaše“, „blokaderi teroristi“, „rektor Đokić ubojica“, „rektor lopov“: ovo su samo neki od grafita kojima su posljednjih dana prekrivene fasade zgrada u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji.

Pojavili su se nakon što su studenti u blokadi započeli akciju lijepljenja naljepnica na kojima piše „Studenti pobjeđuju“. Uslijedila je protu-kampanja pristaša vlasti, koji su ispisali grafite „Srbija pobjeđuje“, ali i stotine natpisa mržnje protiv studenata u blokadi i rektora Sveučilišta u Beogradu Vladana Đokića.

Takve poruke mogu se ovih dana vidjeti na svakih tridesetak metara, između ostalog u ulici Vase Čarapića, u blizini Trga republike, na zgradi Kemijskog fakulteta kod Studentskog trga, na Zelenom vencu, u Takovskoj ulici, u Kneza Miloša i na Trgu Slavija u Beogradu.

Zastrašivanje

Dijeljenje naljepnica kojima se poručuje da će studenti pobijediti na izborima, koje Aleksandar Vučić najavljuje za srpanj ili jesen ove godine, izazvalo je verbalne, ali i fizičke incidente i u Kraljevu, gdje su pristaše vlasti u četvrtak navečer (30. travnja) u jednom trenutku zapalile baklju.

Mediji su prenijeli da su, dok su dijelili naljepnice, u srijedu navečer napadnuti članovi Zbora Rakovica u Resniku, gdje je jedan mladić pretučen, a potom i otet. Nakon što su ga otmičari pustili, primljen je na Vojno-medicinsku akademiju. MUP se do sada o tome nije oglasio.

Zastupnica Zeleno-lijevog fronta (ZLF) Biljana Đorđević podsjeća da su se neke vrste otmica događale i ranije u Srbiji.

„Građani koje je policija maltretirala pričali su da im se događalo da ih policija jednostavno ubacuje u vozila. U Novom Sadu su otete studentice Mila Pajić i Doroteja Antić. Možda je u početku izgledalo kao pretjerivanje kada se kaže da je to vrsta otmice, jer su to uglavnom bili policajci u civilu“, kaže Đorđević za DW.

Ona dodaje da vjeruje kako je sada riječ o obrascu „koji se strateški koristi kako bi se zastrašivalo građane“.

„Pri tome ne znamo tko to točno radi – kriminalci koji nikome ne odgovaraju ili ljudi koji su policajci u civilu. Mislim da je riječ o zloupotrebi institucija od strane režima, i to protiv političkih protivnika“.

Poziv građanima

Udruga KROKODIL već nekoliko godina organizira akcije uklanjanja murala, poput onog s natpisom „Kad se vojska na Kosovo vrati“, ili grafita poput „Ratko Mladić heroj“, koji su se odavno pojavili na zidovima zgrada u gradovima širom Srbije.

Zato su i u petak (1. svibnja) izašli na ulice Beograda i pokušali barem djelomično očistiti zidove zgrada od natpisa netrpeljivosti prema studentima u blokadi i poruka mržnje protiv Vladana Đokića.

„Mislim da do sada nismo vidjeli tu količinu i gustoću na tako širokom prostoru tih prorežimskih i vulgarnih i odvratnih ispisa“, kaže za DW pisac Vladimir Arsenijević, koji je osnivač KROKODIL-a.

„Odlučili smo izaći na ulice jer se i inače time bavimo – uklanjamo razne grafite i mrziteljske, šovinističke i ratnohuškačke murale“, dodaje on.

On poziva građane da isto učine u svojim lokalnim zajednicama.

„Pokušali smo im objasniti da to nije ni komplicirano ni skupo i da je pitanje građanske odgovornosti to da svoj javni prostor održavamo neutralnim i neopisanim političkim porukama u tom ludom političkom ratu koji se kod nas neprestano vodi.“

Biljana Đorđević ocjenjuje da masovno ispisivanje grafita mržnje „podiže tenzije i ne odgovara tvrdnjama vlasti da žele dijalog u društvu“.

Iako kaže da „rat grafitima“ nije sam po sebi znak da će uskoro biti raspisani izbori, Đorđević navodi da to jest odgovor na kampanju koju su dijeljenjem naljepnica započeli studenti.

„Kada na poruku ‘Studenti pobjeđuju’ odgovore – ‘Srbija pobjeđuje’, ispada da studenti i građani nisu Srbija; da su samo oni Srbija, a studenti su blokaderi, teroristi, ustaše. To su poruke koje smo željeli prebojati. Toga ima toliko da, kada počnete, nema kraja“, navodi zastupnica ZLF-a.

Zakon prebacuje odgovornost na stanare

Arsenijević podsjeća na problematičan zakonski okvir prema kojem se odgovornost za uklanjanje spornih grafita prebacuje na stanare zgrada.

Pet organizacija, među kojima su KROKODIL, Inicijativa mladih za ljudska prava i Beogradski centar za ljudska prava, nedavno je napisalo pismo s preporukama u vezi s uklanjanjem grafita i murala koji potiču mržnju. U njemu inzistiraju na promjeni propisa u tom području.

„Počinitelji nikada ne budu uhvaćeni, a i kada budu, to je prekršajna kazna u iznosu od 10.000 dinara. Ako se to plati u roku od mjesec dana, dobiva se 50 posto popusta. Suština je, dakle, u naopakome sustavu koji omogućava ovakve situacije“, kaže Arsenijević.

Sudski epilog?

Nakon što su grafiti mržnje preplavili fasade zgrada u Srbiji, Aleksandar Vučić pozvao je na „smirivanje strasti“, a MUP je priopćio da radi na identifikaciji osoba koje su na zgradi Kemijskog fakulteta ispisale problematične grafite. Hoće li ta istraga imati sudski epilog?

„Razni grafiti mržnje ispisivani su na fasadama zgrada u Beogradu i drugim gradovima i nitko nije reagirao. Naravno, ovo je dodatno problematično jer je riječ o fakultetu, dakle javnoj ustanovi. Voljela bih vjerovati da će ovaj put biti sudskog epiloga, ali iskreno – ne vjerujem“, kaže Biljana Đorđević.

I Arsenijević je skeptičan da će istraga policije rezultirati kažnjavanjem počinitelja.
On podsjeća da su aktivisti KROKODIL-a organizirali akcije uklanjanja grafita i murala noću.

„Istog trenutka bi se pojavila policija, komunalna milicija, zabrinuti građani, nogometni huligani. S druge strane, toliko smo puta gledali oslikavanje murala do kojih je našoj desnici, koja je povezana s vlašću, iznimno stalo – recimo onaj ‘Kad se vojska na Kosovo vrati’. To smo uklanjali, ali ih oni u roku od 24 sata ponovno naprave. To se radi usred bijela dana i nikada se ništa ne dogodi“, zaključuje Vladimir Arsenijević.

Američki ministar obrane Pete Hegseth naredio je povlačenje oko 5.000 američkih vojnika iz Njemačke. Očekuje se da će povlačenje biti završeno u idućih šest do dvanaest mjeseci, priopćio je glasnogovornik Pentagona.

Ova odluka, kako je dodatno navedeno, dolazi nakon detaljne revizije prisutnosti američkih trupa u Europi. U njoj su, pojašnjeno je, uzeti u obzir zahtjevi vezani uz raspored snaga te lokalni uvjeti.

Donald Trump je pak nedavno najavio da razmatra potez u tom smjeru. Prije toga je uputio oštre kritike njemačkom kancelaru Friedrichu Merzu zbog njegovih kritičkih komentara o američkoj ofenzivi protiv Irana.

Trenutačno je u Njemačkoj stacionirano oko 39.000 američkih vojnika

Već desetljećima u Europi djeluje niz velikih američkih vojnih baza. One su od velikog značaja za globalne operacije SAD-a — primjerice na Bliskom istoku: u njima su stacionirane trupe, oružje, brodovi i zrakoplovi. Iz tih baza upravlja se dronovima, a u njima se zbrinjavaju ranjeni vojnici. U Njemačkoj su smješteni i Američko zapovjedništvo za Europu (EUCOM) u Stuttgartu te zrakoplovna baza Ramstein u saveznoj pokrajini Porajnje-Falačka, koja služi kao čvorište američkih zračnih snaga.

Prema podacima američke vojske iz sredine travnja, u Europi je trenutačno stacionirano oko 86.000 vojnika — od čega je približno 39.000 u Njemačkoj. Taj se broj redovito mijenja, dijelom zbog rotacija i vojnih vježbi.

Trump je i ranije prijetio povlačenjem američkih trupa

Krajem prošle godine američki Kongres usvojio je sigurnosni mehanizam: ukupan broj trupa trajno stacioniranih pod ingerencijom Europskog zapovjedništva ne smije pasti ispod 76.000 dulje od 45 dana. Nakon toga morale bi uslijediti određene procedure za pokretanje smanjenja.

Trump je još tijekom svog prvog mandata (2017.–2021.) prijetio smanjenjem kontingenta trupa u Njemačkoj. U to je vrijeme, nekoliko mjeseci prije odlaska iz Bijele kuće, najavio namjeru da povuče 12.000 od otprilike 35.000 američkih vojnika koji su tada bili stacionirani u Njemačkoj. Nekoliko tisuća njih trebalo je biti premješteno unutar Europe, dok su se ostali trebali vratiti u SAD.

Trump je tada taj plan opisao kao kaznenu mjeru za ono što je smatrao nedovoljnim njemačkim izdvajanjima za obranu. Njegov nasljednik Joe Biden zaustavio je te planove nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti.

Tijekom svog drugog mandata Trump je u početku Njemačkoj ulijevao nadu da će broj američkih vojnika ondje ostati na sadašnjoj razini. Tijekom Merzova posjeta Washingtonu prošlog ljeta, na pitanje novinarke odgovorio je da, ako Njemačka želi američke vojnike ondje, on je spreman to omogućiti. „Da, učinit ćemo to. Nije problem“, izjavio je tada Trump.

Tek u ožujku, prema riječima njemačkog kancelara, Trump ga je tijekom još jednog posjeta Washingtonu uvjerio da SAD namjeravaju zadržati prisutnost svojih vojnika u Njemačkoj. „To su dobre vijesti, ali nisam očekivao ništa drukčije“, rekao je kancelar i predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) nakon sastanka s Trumpom.

Pogoršan odnos između Trumpa i Merza

Kancelar i američki predsjednik mjesecima su održavali prilično dobar odnos — no u vezi s ratom u Iranu Merz je nedavno javno zauzeo kritičniji stav. Tijekom rasprave sa studentima u regiji Sauerland početkom ovog tjedna rekao je da SAD ne mogu brzo okončati rat, „jer su Iranci očito jači nego što se mislilo, a Amerikanci očito nemaju dovoljno uvjerljivu strategiju u pregovorima.“

Trump je nakon toga osobno napao Merza: „On nema pojma o čemu govori!“, napisao je u utorak na svom profilu na mreži Truth Social. Nije ni čudo, dodao je, što „Njemačkoj ide tako loše, kako gospodarski, tako i na drugim područjima!“ Optužio je Merza da podupire iransko posjedovanje nuklearnog oružja.

Kancelar je u srijedu negirao da je njegov odnos s Trumpom doživio pogoršanje: „Osobni odnos između američkog predsjednika i mene je – barem iz moje perspektive – nepromijenjen i dobar“, rekao je. „Još uvijek vodimo dobre razgovore jedan s drugim.“

Američki vojnici predstavljaju značajan gospodarski čimbenik u regijama u Njemačkoj u kojima su stacionirani.

Njemački ministar obrane Boris Pistorius u prvoj je reakciji smanjio važnost odluke o smanjenju broja američkih vojnika i ukazao na to da Njemačka intenzivno radi na povečanju i jačanju oružanih snaga.

Nakon vijesti da je FIFA spremna dopustiti domaćim nogometnim ligama da odigraju jednu utakmicu po sezoni u inozemstvu, njemački nogomet suočava se s već otprije poznatim sporom izmeđuzagovornika tradicije i pristaša rasta.

Kako javlja The Guardian, novi FIFA-ini prijedlozi omogućit će nacionalnim ligama da igraju jednu utakmicu po sezoni u nekoj drugoj državi. Zemlja domaćin navodno će moći ugostiti najviše pet utakmica iz drugih zemalja, pri čemu su Sjedinjene Američke Države favorizirana meta.

„Mislim da bi se njemački članovi FIFA-e tome usprotivili i da bi na stadionima došlo do masovnih prosvjeda“, rekao je Martin Endemann, voditelj politike u organizaciji Football Supporters Europe, koja zastupa navijače na kontinentu, za DW. „Svaki nogometni dužnosnik u Njemačkoj koji bi to pokušao imao bi vrlo, vrlo težak zadatak s tim navijačima na stadionu, kao i sa članovima odgovarajućih klubova.“

Nogomet kao globalni proizvod

Rasprava o igranju utakmica domaćih liga u inozemstvu nije nova. Već prošlog listopada UEFA je dala španjolskoj La Liga i talijanskoj Seriji A dopuštenje da odigraju utakmicu u inozemstvu, ali su utakmice otkazane nakon što su lokalne vlasti izrazile zabrinutost i strah od mogućih neogodnih posljedica.

Novi FIFA-in protokol za premještanje natjecateljske utakmice u inozemstvo zahtijevao bi odobrenje svih glavnih aktera, a FIFA bi i dalje imala pravo odbiti takav potez. „To je formalizacija nečega što je ekonomski već godinama neizbježno“, kaže je Dominik Schreyer, profesor sportske ekonomije na njemačkoj Otto Beisheim School of Management, za DW. „Nogomet se pomaknuo od lokalno ukorijenjenog proizvoda prema globalno monetiziranom medijskom resursu, i kada se ta tranzicija dogodi, geografija postaje fleksibilna“, dodao je Schreyer.

„FIFA ovdje ne predvodi, ona reagira pod pritiskom i pokušava regulirati razvoj koji je već bio u tijeku kroz predsezonske turneje i ranije pokušaje nacionalnih liga da organiziraju utakmice u inozemstvu. Predstavljanje toga kao jedne utakmice po sezoni čini to politički prihvatljivim, ali ekonomski počinje normalizirati ideju da domaća natjecanja više nisu strogo domaća. Moglo bi se reći da je proizvod već postao globalan, a sada ga utakmice sustižu.“

Struktura u Njemačkoj drugačija od ostatka Europe

Iako mnogi vjeruju da je takav razvoj već dugo neizbježan za klubove u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, struktura vlasništva njemačkih klubova razlikuje se od drugih velikih europskih liga, što stvar čini složenijom.

Pravilo 50+1 u osnovi jamči da 50% plus jedna dionica ukupnih udjela kluba mora biti u vlasništvu članova, čime se isključuje vlasništvo bogatih pojedinaca ili čak država. Snaga njemačkih navijača ne smije se podcijeniti, što se nedavno vidjelo u neuspjelom pokušaju dopuštanja većih ulaganja privatnog kapitala.

A ako utakmice domaćih liga u inozemstvu postanu stvarnost za klubove u Europi, tada će se Bundesliga ponovno naći u dilemi između tradicije i rasta.

„Financijski gledano, postoje prednosti, ali ih ne treba precjenjivati“, rekao je Schreyer, misleći na ligaške utakmice u inozemstvu. Primjer Nacionalne nogometne lige (NFL), dakle lige američkog nogometa, koja igra natjecateljske utakmice u inozemstvu, ilustrira ovu tvrdnju.

Novac i pozicioniranje

Prije prve ligaške utakmice u Njemačkoj 2022. godine čelnik NFL-a Njemačka izjavio je da su mogli prodati preko tri milijuna ulaznica. Portal za poslovne i financijske vijesti BNN Bloomberg objasnio je da Jacksonville Jaguarsi ostvaruju prihod od oko 35 do 50 milijuna američkih dolara (30 do 42,5 milijuna eura) za svaku utakmicu u Londonu.

„Natjecateljska utakmica u inozemstvu ima veću komercijalnu težinu od predsezonske utakmice jer kombinira rijetkost, sportsku relevantnost i globalnu medijsku pozornost. Stoga bi klub poput minhenskog Bayerna ili dortmudske Borussije mogao očekivati ​​dodatne prihode u niskim dvoznamenkastim milijunima eura za utakmicu u SAD-u“, rekao je Schreyer, dodajući da je precizne brojke teško utvrditi.

Brojke koje je Sport Bild objavio krajem 2025. sugeriraju da Bayern München ostvaruje prihod od oko 5,7 milijuna eura po domaćoj utakmici.

"Ovdje se radi o pozicioniranju, a ne o novcu. To postaje još jasnije kada se uzme u obzir naknada za domaće navijače, posebno vlasnike sezonskih ulaznica, koji bi propustili vrhunsku utakmicu na svom domaćem stadionu."

Protiv ideje, ali koliko dugo?

U tome leži glavni izazov za njemački nogomet. Tradicija u kojoj su mnogi nogometni klubovi u Njemačkoj ukorijenjeni, zajedno sa strukturom 50+1, znači da je održavanje lokalnog tržišta i dalje ključno čak i u kontekstu globalno rasta nogometnog biznisa.

Njemačka nogometna liga (DFL), organizacija koja upravlja Bundesligom, javno se izjasnila protiv te ideje, još od 2018. kada je Christian Seifert bio na čelu. Nedavno je Hans-Joachim Watzke, predsjednik nadzornog odbora DFL-a i bivši izvršni direktor Borussije iz Dortmunda, bio potpuno jasan kada je govorio o toj temi. „Dok god sam odgovoran za ovu ligu, neće biti utakmica u inozemstvu kada je riječ o natjecateljskim utakmicama. Točka“, rekao je Watzke.

Izvršni direktor Bayerna Jan-Christian Dreesen također je protiv te ideje. Ali što će biti ako takve utakmice postanu redovita stvarnost za klubove poput Manchester Citya, Paris Saint-Germaina i Reala iz Madrida?

„Za njemačke klubove stvarno ograničenje je kulturno“, tvrdi Schreyer. „Njemački nogomet se i dalje definira kroz lokalni identitet, dok su konkurenti u potpunosti prihvatili logiku globalnog tržišta. Kratkoročno, klubovi Bundeslige neće zaostajati samo zato što se suzdržavaju, jer medijska prava i dalje nose najveći dio prihoda. No, ako drugi sustavno monetiziraju međunarodnu potražnju kroz premium događaje, a njemački klubovi to ne čine, jaz u globalnoj relevantnosti će se povećati, a novac će to pratiti.“

Za Njemačku ta mogućnost zapravo je važna samo za nekolicinu klubova. „Navijači kupuju spektakl, a ne ligašku utakmicu. Nitko neće napuniti stadion u SAD-u za Hoffenheim protiv Augsburga. Dakle, ovo će funkcionirati za nekolicinu klubova, a ne za cijelu ligu“, rekao je Schreyer, pri čemu su Bayern München i Borussia Dortmund očiti kandidati.

Iako je igranje utakmica Bundeslige u inozemstvu i dalje izuzetno malo vjerojatno, pritisak će rasti ako drugi veliki klubovi naprave taj korak.

Je li sigurnosno područje razdvajanja poput onog koje Izrael želi proglasiti uz svoju granicu na području Libanona zakonito prema međunarodnom pravu?

Kratki odgovor glasi: u određenoj mjeri jest.

Dugi odgovor je znatno složeniji i, kako upozoravaju stručnjaci, tu se nameće misao da ono što Izrael uspostavlja na jugu Libanona možda uopće nije „sigurnosna zona", barem ne prema međunarodnom pravu.

Izraelske su postrojbe od početka ožujka zauzele područje u Libanonu u dubini od pet do deset kilometara od granice. Izrael neprestance tvrdi kako je riječ o samoobrani. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi kako zonom razdvajanja na jugu Libanona Izrael želi „onemogućiti prijetnju od invazije“ Hezbolaha iz Libanona.

No postavlja se pitanje: je li zona sigurnosti zakonita?

Razlog zbog kojeg je odgovor na to pitanje tako složen leži u činjenici da međunarodno pravo ne definira jasno područje razdvajanja, barem ne onako kako se ono danas često koristi u ratu i politici. Velik dio tih pravila nastao je nakon svjetskih ratova u prošlom stoljeću.

„Međunarodno pravo nigdje izričito ne regulira zone razdvajanja", kaže nam Gustav Meibauer, docent međunarodnih odnosa na nizozemskom Sveučilištu Radboud. „Standardni izvori – poput Povelje UN‑a te Ženevskih ili Haških konvencija – o tampon‑zonama ne govore mnogo, barem ne izravno."

To teoretski može biti i zona prema miru

Zone razdvajanja mogu imati i pozitivne strane, sažima pravnik Eian Katz u komentaru za University of Chicago Law Review. Njegov tekst iz 2017. i danas se smatra jednim od najboljih radova o pravnim aspektima takvih zona, kažu stručnjaci.

„One jačaju integritet granica jer državama omogućuju da se učinkovitije zaštite od novih sigurnosnih prijetnji koje dolaze od nedržavnih aktera, osobito od terorista i nezakonitih migracija. Mogu se koristiti i za ograničavanje ratnih područja“, piše Katz koji danas radi u američkom Ministarstvu vanjskih poslova. Tampon‑zona može imati i humanitarnu funkciju ako pomaže u zbrinjavanju raseljenih ili u distribuciji pomoći.

„No zone razdvajanja ne nastaju uvijek iz tako plemenitih pobuda", dodaje Katz. „Ponekad služe kao izgovor za širenje sfere utjecaja ili za ostvarivanje konkretnih vanjskopolitičkih ciljeva.“

Meibauer upozorava da upravo nejasna pravna situacija takve zone može učiniti privlačnima. „Gledano politički, ta pravna siva zona može biti privlačna donositeljima odluka koji ne žele da ono što rade bude previše jasno obuhvaćeno međunarodnim pravom“, objašnjava.

Dodaje i da se pojam "zona razdvajanja" i "zona sigurnosti" često koristi zato što zvuči benignije. „Okupacija i aneksija je nešto što čine zli ljudi“, kaže, „dok zona razdvajanja zvuči kao mekše, ograničeno i umjereno sredstvo, prihvatljivije i za domaću i za međunarodnu publiku.“

Razlozi za uspostavu zone razdvajanja

Međunarodno pravo razmatra više čimbenika kada procjenjuje zakonitost takve zone udaljavanja neprijatelja. Jedan od najvažnijih jest pitanje, je li zona uspostavljena uz obostrani pristanak ili je nametnuta jednostrano.

Primjerice, dvije države mogu sporazumno odlučiti da između njih postoji prostor kako njihovi vojnici ne bi otvorili vatru jedni na druge. S gledišta međunarodnog prava takav aranžman obično ne predstavlja problem.

Ako jedna država drugoj jednostrano nametne tampon‑zonu, situacija je drukčija i to se može tumačiti kao zadiranje u suverenitet.

Katz nabraja tri pitanja koja se nameću u takvom slučaju: je li zonu razdvajanja odobrilo Vijeće sigurnosti UN‑a? Je li država koja ju je proglasila, to učinila iz humanitarnih razloga? Ili tvrdi kako djeluje u samoobrani?

Što se događa u tampon‑zoni?

Ženevske konvencije i njihovi dodatni protokoli ističu načela "razmjernosti" i "vojne nužnosti". Drugim riječima, postupci vojske mogu biti opravdani ciljem, ali vojnici ne smiju ići dalje nego što je apsolutno nužno.

Ta se načela primjenjuju i na zone razdvajanja, a postavljene su jasne granice. Konvencije, primjerice, propisuju da se ne smiju napadati ili uništavati civilni objekti, privatna imovina i infrastruktura, osim u "strogo određenim okolnostima" na konkretnom vojnom cilju.

Izrael često tvrdi da Hezbolah koristi civilne zgrade unutar zone razdvajanja. 22. ožujka izraelski ministar obrane Israel Katz naložio je vojsci neka „što prije uništi libanonske kuće“ u blizini izraelske granice, prema „modelu iz Gaze", drugim riječima - modelu "puste zemlje".

„Mora postojati legitiman vojni i operativni cilj, a da jedini način ostvarivanja tog cilja bude uništavanje civilne imovine“, rekla je Janina Dill, suvoditeljica Instituta za etiku, pravo i oružane sukobe Sveučilišta u Oxfordu. No ona upozorava: namjerno i masovno uništavanje civilne imovine bez jasne vojne nužnosti predstavlja ratni zločin.

Ista načela "razmjernosti" i "nužnosti" vrijede i za postupanje prema ljudima u zoni razdvajanja. Ako je izvedivo, prije uporabe smrtonosne sile treba pokušati uspostaviti kontakt, provesti identifikaciju i preusmjeravanje civila, kaže Katz. No dodaje i da su „nezakonite uporabe sile postale česta pojava u mnogim zonama razdvajanja".

Koliko dugo mogu trajati takve zone?

Međunarodno pravo razmatra i pitanje na koji rok se proglašava zona razdvajanja. Isprva se pretpostavljalo kako su one privremene – po završetku rata više ne bi bilo potrebe za njima.

Ako zone razdvajanja postanu trajne, upozorava Meibauer, možda uopće više nisu tampon‑zone. „Politički gledano, zona razdvajanja ili sigurnosna zona često je u velikoj mjeri performativna kategorija“, kaže. „Nije važno kako se nešto naziva, nego što se zapravo radi.“

Prema međunarodnom pravu, područje se smatra okupiranim kada se na njemu nalazi strana vojska bez dopuštenja države na čijem se teritoriju nalazi i kada ta vojska uspostavi učinkovitu kontrolu nad tim područjem.

Nejasna granica prema običnoj "okupaciji"

Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio izjavio je u utorak da Izrael ne želi trajno zadržati teritorij u Libanonu. Međutim, visoki izraelski političari, uključujući ministra obrane, govorili su suprotno i poručili libanonskim civilima – oko milijun njih već je raseljeno – da se neće moći vratiti u svoje domove.

„Ako ta invazija u Libanonu preraste u faktično trajno stanje u kojem se, kao prvo, područje čini nenaseljivim i, kao drugo, koje se nalazi pod stvarnom kontrolom Izraela, tada govorimo o okupaciji“, zaključuje Meibauer.
„A to je važno jer iz toga proizlaze brojne pravne posljedice. Okupaciju detaljno uređuju Ženevske i Haške konvencije.“

Kada je Viktor Orban 2002. godine prvi put smijenjen s vlasti, doživio je duboku osobnu krizu. Tadašnji tijesni poraz komentirao je riječima: „Domovina ne može biti u oporbi!" Drugim riječima: samo Orban i njegova stranka, prema tom shvaćanju, mogu zaista zastupati interese mađarske nacije – on je njezin jedini legitimni predstavnik. Ta se rečenica duboko urezala u svijest javnosti u Mađarskoj.

Iskustvo iz 2002. godine navelo je Orbana da od 2010. godine, uz dvotrećinsku većinu, izgradi svoj „poredak nacionalne suradnje" (NER), koji je trebao ubuduće spriječiti scenarij poput onoga iz 2002. Pri tome nije samo prilagodio izborni sustav svojoj stranci Fidesz. Radi očuvanja vlasti stvorio je i razgranat klijentalistički sustav, aparat za nadzor i ogromnu propagandnu mašineriju. Tijekom 16 godina taj mu je sustav pomagao ostati na vlasti.

Zbog toga je sadašnji poraz stranke Fidesz za Orbana do izborne večeri 12. travnja bio praktički nezamisliv. Međutim, taj je poraz bio toliko razoran da je Orban, za razliku od ponašanja prije 24 godine, u početku djelovao gotovo bez riječi, a dijelom i kao slomljen čovjek koji više ne razumije svijet.

Orban se najprije danima povukao iz javnosti. Zatim je u jednom intervjuu – do sada jedinom opširnom nakon izbora – za njemu blizak YouTube kanal Patrióta govorio o „boli i praznini" koji su ga ispunjavali. Istovremeno je najavio „otpor protiv uništenja onoga što smo izgradili". Greške njegove vlade? Da – nažalost, nije privedeno kraju proširenje nuklearne elektrane Paks, koje je bilo planirano uz rusku pomoć. Novinarki koja ga je intervjuirala, inače pristaši Orbana, vidno je ponestalo riječi.

Velika žeđ za obračunom

Što će sada biti s Orbanom i njegovim sustavom građenim tijekom 16 godina? Ima li dugogodišnji autokrat još šanse ostati u politici? Ili je njegova karijera završena? Planira li bijeg, kako glasine tvrde? Što će biti s njegovom strankom Fidesz, u potpunosti prilagođenoj njemu? Što s njegovom obiteljskom dinastijom koja je stekla ogromno bogatstvo, što s oligarsima i desecima tisuća dobro plaćenih korisnika njegova poretka?

To su pitanja koja trenutno postavlja mađarska javnost. Mnogi mediji u zemlji bez daha izvještavaju o svakoj, pa i najmanjoj izjavi Orbana i njegovih stranačkih kolega, o svakom, pa i najmanjem potezu njegovih oligarha i miljenika, kako bi dobili odgovore. Nakon 16 godina Orbanove vladavine to pokazuje koliko su se mnogi Mađari godinama osjećali kao taoci i koliko je velika žeđ za obračunom i promjenom sustava.

Bez kajanja

Odlazeći premijer zasad javno ne pokazuje kajanje i odbija na bilo koji način položiti račun za korupciju i zloupotrebu vlasti u svojem sustavu. Što se tiče njegove osobne budućnosti, u predizbornoj je kampanji najavio kako će ostati zastupnik do mirovine, ali da će u slučaju izbornog poraza podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Fidesza – pri čemu je pitanja o mogućem porazu redovito odbacivao uz ironičan ton.

Sada se vjerojatno događa suprotno. Orban se odrekao zastupničkog mandata. Svoju ostavku na mjesto predsjednika Fidesza, međutim, nije objavio, ali ju je ponudio stranci – ne bez naglašavanja kako je „spreman za zajednicu" ako ga ona pozove. U lipnju bi stranački kongres trebao odlučiti o njegovu predsjedanju Fideszom. Dilema je u tome što bi se bez njega stranka raspala, jer je potpuno usredotočena na Orbana. S njim, međutim, izvan svojeg malog jezgra birača, ostaje obilježena kao korumpirana autokratska stranka. Sam je Orban svoje planove za budućnost izrazio na semantički dojmljiv način u video-poruci na Facebooku: „Sada nisam potreban u parlamentu, već u reorganizaciji nacionalne strane."

Orban zasad čeka

Mnogi mađarski promatrači u tome i dalje vide dugogodišnji Orbanov narativ prema kojemu dio Mađara koji on predvodi pripada naciji, a svi ostali ne. Gestu vraćanja zastupničkog mandata mnogi ocjenjuju kao mješavinu bijega od odgovornosti i težnje prema dominaciji. Orban vjerojatno ne želi trpjeti poniženje da kao zastupnik u parlamentu sluša kritike na svoj račun i na račun svojeg sustava. Istovremeno, očito smatra kako je ispod njegova dostojanstva biti običan zastupnik.

U cjelini, kako je primjerice prognozirao politolog Daniel Rona na portalu Telex, Orban će najprije pričekati razvoj događaja u narednim mjesecima kako bi odlučio o svojoj političkoj i osobnoj budućnosti. Da Orban razmatra bijeg u Sjedinjene Američke Države kako bi tamo zatražio azil, kako je pisao istraživački novinar Szabolcs Panyi, čini se malo vjerojatnim. Time bi Orban uništio svoje životno djelo, zadao smrtonosan udarac svojoj političkoj zajednici i stranci, a k tome ozbiljno naškodio svojoj obiteljskoj dinastiji.

Prebacuje li „Orban-mafija" imovinu?

Njegov otac i mlađi brat, između ostalog, posluju u rudarstvu i građevinskoj industriji i spadaju u najbogatije poduzetnike u zemlji. Međutim, Orbanova najstarija kći Rahel i njegov zet Istvan Tiborcz, također jedan od najbogatijih Mađara, prošle su godine emigrirali u SAD. Protiv Tiborczca je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) više puta vodio istrage jer je dobivao namještene javne natječaje. OLAF je utvrdio nepravilnosti i proslijedio preporuke mađarskim vlastima za povrat sredstava EU-u. U Mađarskoj su postupci potom obustavljeni.

Pomicanja se primjećuju i među Orbanovim oligarsima i miljenicima. Budući premijer Peter Magyar optužio je „Orban-mafiju" prije nekoliko dana kako prebacuje svoje milijarde u inozemstvo i to kako bi izbjegla antikorupcijske istrage i planirani „povrat imovine". Za to zasad za to nema čvrstih dokaza. Ipak, mađarski su mediji proteklih dana izvještavali o brojnim sumnjivim financijskim transakcijama među Orbanovim oligarsima, primjerice kod njegova prijatelja iz djetinjstva i školskih dana Lorinca Meszarosa, vodoinstalatera iz Orbanova rodnog sela Felcsut, koji je već prije nekoliko godina postao najbogatiji čovjek u Mađarskoj.

Zbunjenost u Fidesu

U međuvremenu, u Orbanovoj stranci i dalje vlada zaprepaštenost zbog izbornog poraza. Odlazeći predsjednik parlamenta Laszlo Kover u tome vidi „trenutačnu pobjedu sotonskih sila", ali dodaje: „Na kraju pobjeda pripada Isusu Kristu."

Jedan poznati influencer iz Orbanova tabora, Zsolt Jeszenszky, vjeruje kako je Orban tijekom posjeta Indiji početkom 2025. „nenamjerno počinio idolopoklonstvo" i time „otvorio vrata zlim duhovima u svoj život".

Drugi političari Fidesza smatraju da su „krpelji" – misli se na oportunističke profitere Orbanova sustava – uzrokovali izborni poraz. No dva ključna pojma dosad nisu spomenuta u potrazi za uzrocima poraza: korupcija i zlouporaba vlasti.

Odrasli su, zaposleni, ali ipak ne uspijevaju spojiti kraj s krajem – pa im na kraju mjeseca ponovno u pomoć priskaču roditelji. Kako piše njemački tabloid Bild, mnogi ljudi između 30 i 50 godina starosti u Njemačkoj više si ne mogu priuštiti bezbrižan život kakav su imali u djetinjstvu i mladosti, unatoč stabilnom i „dobrom“ poslu.

Generacija koja je odrasla uz putovanja, hobije i financijsku sigurnost za isti životni standard danas i dalje ovisi o svojevrsnom „džeparcu“ mame i tate. Prema tvrdnji Bilda, roditeljska financijska pomoć odrasloj djeci u Njemačkoj postaje sve raširenija pojava. „Primjećuje se jasan trend: roditelji sve češće financijski pomažu svoju djecu i u odrasloj dobi – i to ne samo u izvanrednim situacijama“, kaže za Bild sociolog i istraživač generacija, Klaus Hurelman.

„Život je postao neizvjesniji i podložniji krizama. Osim ekonomskih razloga, ulogu ima i pojačana roditeljska briga, koja može prerasti u pretjeranu podršku“, dodaje.

Gotovo polovica roditelja pomaže odrasloj djeci

U Njemačkoj gotovo polovica roditelja nastavlja financijski pomagati djecu i nakon završetka školovanja ili studija. Istraživanje instituta Civey, na koje se poziva Bild, pokazuje da 23 posto roditelja iz generacije „baby boomera“ mjesečno uplaćuje do 150 eura svojoj odrasloj djeci, dok pet posto njih daje čak više od 450 eura mjesečno.

Desetljeća ekonomskog rasta donijela su toj generaciji blagostanje, koje sada – još za života – prenose na potomke. Zbog toga, navodi se u tekstu Bilda, neki roditelji posežu i u vlastitu mirovinu.

„Privatna podrška često daleko nadilazi jednokratnu početnu pomoć. Roditelji osiguravaju početni kapital za kupnju nekretnina, jamče za kredite, daju povoljne zajmove ili omogućuju djeci da besplatno žive u obiteljskoj kući“, kaže za Bild sociolog Philipp Lersch. Dizajnersku odjeću, estetske operacije ili osobnog trenera u elitnim teretanama – i to se u Njemačkoj nerijetko plaća novcem roditelja, navodi Bild.

Zarađuju više, a imaju manje

Kako ocjenjuje Bild, mnogi milenijalci u Njemačkoj danas na papiru zarađuju više nego što su njihovi roditelji zarađivali u istoj životnoj fazi, ali raspolažu manjom kupovnom moći.

„Danas je znatno teže samo od vlastitih prihodaizgraditi stabilan životni standard, primjerice kada je riječ o stanovanju ili stvaranju imovine. Istodobno postoji želja da se zadrži standard iz roditeljskog doma. To pokazuje da je mladima danas teže“, kaže Hurelman za Bild.

Lersch dodaje da je u Njemačkoj kupnja nekretnine, vlastita četiri zida, za mnoge gotovo nemoguća misija bez pomoći roditelja. Dugoročno bi se taj trend mogao dodatno pojačati, jer vlasništvo nad nekretninama – a time često i niži troškovi stanovanja u starijoj dobi – omogućuje roditeljima da lakše pomažu sljedećoj generaciji.

Samo trud više nije dovoljan

Kako navodi Bild, generacija „baby boomera“ danas ne pomaže samo djeci, nego i unucima – plaćaju im sate baleta, automobile ili čak stanove, iako njihova djeca već imaju vlastite prihode. Ta velikodušnost, s jedne strane, sprječava pad životnog standarda, ali s druge može stvoriti dugoročnu ovisnost.

„To mijenja naše shvaćanje odrasle dobi. Klasični model – ekonomska samostalnost i osnivanje obitelji – gubi svoju jasno definiranu granicu. Oba prijelaza se vremenski pomiču. Financijska neovisnost danas više nije jasan pokazatelj“, kaže Hurelman za Bild.

Prema Lerschu, time se zamagljuje i ideja o „vlastitim zarađenom“ životnom standardu. Obećanje da se isključivo radom može dosegnuti ista razina blagostanja kakvu su imali roditelji u Njemačkoj danas više ne vrijedi. Koliko će netko biti uspješan, sve češće ovisi o obitelji – njezinim mogućnostima i njezinoj podršci.

U jesen 2024. godine Rusija je pokrenula masovne zračne napade na Ukrajinu, gađajući njezin energetski sustav i izazivajući strah za sigurnost nuklearnih elektrana. Nekoliko reaktora isključeno je iz mreže. Jedan je potpuno ugašen. „Ne samo da smo bili uplašeni“, kaže Shaun Burnie, prisjećajući se te noći. „Bili smo prestravljeni.“

Za Burnija, stručnjaka za nuklearnu energiju iz Greenpeacea, s dugogodišnjim iskustvom rada na nekim od najradioaktivnijih mjesta na svijetu, opasnost je ležala u onome što je moglo uslijediti.

Nuklearne elektrane ovise o stalnom vanjskom napajanju kako bi sustavi za hlađenje reaktorske jezgre i istrošenog goriva funkcionirali. Ako mreža zakaže i elektrane se isključe, prelazi se na dizelske generatore. U najgorem slučaju, ako se ponovno ne mogu priključiti na mrežu, sustavi hlađenja otkazuju i reaktori se pregrijavaju.

Ukrajina zna što to znači. Dana 26. travnja 1986. godine reaktor u nuklearnoj elektrani u Černobilu eksplodirao je, prisilivši na evakuaciju stotine tisuća ljudi i kontaminiravši velike dijelove Europe. „Černobil je dio našeg kolektivnog sjećanja. Svatko ima obiteljske ili lokalne priče o tome“, kaže Lena Kondratjuk, 25-godišnjakinja iz Rivna na zapadu Ukrajine. „A sada, tijekom rata, to značenje postalo je još stvarnije.“

Energetski sustav pod pritiskom

Iako Ukrajina i dalje ovisi o nuklearnoj energiji i planira gradnju novih reaktora, najgori scenarij nije se ostvario. No prijetnja ostaje dok Rusija nastavlja napadati energetsku infrastrukturu. Više od polovice ukrajinskih kapaciteta za proizvodnju električne energije oštećeno je ili uništeno. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) ovu je situaciju nazvala „najvećom prijetnjom nuklearnoj sigurnosti na svijetu“.

Budući da su velike, centralizirane elektrane — nuklearne, termoelektrane ili plinske — koje proizvode ogromne količine energije na jednome mjestu laka meta, decentralizacija postaje sve privlačnija ideja. To uključuje i veće oslanjanje na obnovljive izvore energije, koji su teže mete, jeftiniji za popravke i brži za instalaciju.

Chris Alyett, stručnjak za energetiku iz britanskog think tanka Chatham House, kaže da jedna raketa može uništiti termoelektranu snage 250 megavata, dok bi za uništenje iste snage iz vjetroelektrana bilo potrebno čak 40 projektila. Solarni parkovi također su otporniji. „Ako dođe do oštećenja, ne mora se sve isključiti — paneli se mogu jednostavno zamijeniti“, kaže Alyett.

Upravo to potiče ukrajinske energetske tvrtke i nevladine organizacije na promicanje obnovljivih izvora energije. Solarni paneli na krovovima danas napajaju bolnice, škole i javne zgrade. Tijekom 2025. godine instalirano je dovoljno kapaciteta za opskrbu više od milijun kućanstava — sve to dok rat još traje.

Obnovljiva energija kao sredstvo opstanka

Lena Kondratjuk pridružila se organizaciji Ecoclub kao volonterka s 18 godina, a 2020. zaposlila se kao analitičarka za obnovljive izvore energije. Nakon ruske invazije, organizacija je pokrenula kampanju „Solar Aid for Ukraine“, jer su nestanci struje postali svakodnevica.

Kao i mnogi Ukrajinci, naučila se prilagođavati. Posao ju vodi diljem zemlje, uključujući i Mikolajiv, oko 60 kilometara od bojišnice. Kada je ondje stigla prvi put, grad je bio pod granatiranjem i opskrbljivao se energijom putem dizelskih generatora.

Unatoč rizicima, Kondratjuk je pomogla u instalaciji gotovo 90 solarnih sustava. Na mjestima poput Mikolajiva oni nisu samo izvor zelene energije — oni su spas. „Obnovljiva energija u Ukrajini nije pitanje klime i održivosti; riječ je o preživljavanju“, kaže Kondratjuk. „Riječ je o pristupu osnovnim potrebama.“ Ovi sustavi omogućuju vodovodima da rade tijekom nestanaka struje, bolnicama da normalno funkcioniraju, a djeci da pune telefone i ostanu u kontaktu s roditeljima.

U jednom projektu solarni paneli postavljeni su u domu za žene s mentalnim i neurološkim poteškoćama. Prije toga osoblje je ustajalo u četiri ujutro kako bi pripremilo obroke prije nestanka struje, no pacijentice su često ostajale bez toplog obroka. „Nakon toga bile su sretne jer su imale sve što im je potrebno“, kaže ona.

Lekcije za Europu

Ukrajincima je prioritet da električna energija ne prestane teći. Nuklearna energija ključna je za to i bez nje bi situacija bila znatno gora, s obzirom na razaranje kapaciteta na fosilna goriva tijekom rata.

Chris Alyett istražuje što druge europske zemlje mogu naučiti iz ukrajinskog iskustva upravljanja energetskom mrežom pod stalnim napadima. „Prošli su, i još uvijek prolaze, kroz strašno iskustvo, ali su pokazali nevjerojatnu sposobnost brze obnove. To nam je otkrilo što je ranjivo i o čemu moramo razmišljati“, kaže on.

Glavna lekcija je zemljopisna disperzija infrastrukture — bez obzira na izvor energije. Važne su i diversifikacija, veći udjel obnovljivih izvora i skladištenje energije, kao i stvaranje zaliha ključnih komponenti te njihova standardizacija, kako bi se sustav mogao obnoviti u roku od nekoliko tjedana, a ne mjeseci.

Alyett dodaje da su rat i sukobi u Hormuškom tjesnacu dodatno naglasili potrebu za bržom dekarbonizacijom i većim oslanjanjem na obnovljive izvore energije u Europi, koja oskudijeva fosilnim gorivima, kao i za smanjenjem emisija stakleničkih plinova.

Što se tiče budućnosti nuklearne energije, Alyett smatra da u zemljama poput Francuske nema razloga za njezino napuštanje. „Na kraju, cilj je izgraditi što više niskougljičnih izvora energije i sustav učiniti što sigurnijim.“

Kondratjuk kaže da joj je drago što je rođena dugo nakon Černobila — iako danas živi u drukčijoj katastrofi. I dalje vjeruje u budućnost: „Želim nastaviti pomagati svojoj zemlji i raditi u Ecoclubu. Mislim da će posla biti još više nakon rata, jer moramo obnoviti zemlju — i učiniti je zelenijom i boljom.“

Kineski influenceri sa selfie-štapovima, pametnim telefonima i kamerama okružuju nova vozila – ponekad u tolikoj mjeri da se automobili jedva mogu vidjeti. Čak ni veliki luksuzni električni kombi marke Zeekr ne uspijeva doći do izražaja u toj gužvi. Posjetitelje na štandu ne privlače samo automobili, nego i zvijezde poput kineskog glumca Huang Xiaominga.

Drugi proizvođači privlače pažnju plesnim nastupima i manekenkama, dok je BYD jedno od svojih vozila pretvorio u jednoroga. „Ovdje je izuzetno živo“, kaže 28-godišnji automobilski bloger Zhou Pengrui. „Najviše ljudi okuplja se oko kineskih brendova, dok kod stranih proizvođača nema tolikih gužvi. Primjećujem i da sve više automobila ima ugrađenu umjetnu inteligenciju.“

Sustavi za pomoć pri vožnji i glasovni asistenti sve se više oslanjaju na umjetnu inteligenciju. U skladu s tim, moto ovogodišnjeg sajma glasi „Budućnost inteligencije“ – naglasak više nije samo na elektrifikaciji, nego i na pametnim rješenjima.

Njemački automobili s kineskom tehnologijom?

Kako kinesko tržište gleda na nove njemačke električne modele razvijene posebno za Kinu – jedno je od ključnih pitanja ovogodišnjeg sajma. „Kineski automobili bolje su prilagođeni domaćem tržištu – bilo da je riječ o omjeru cijene i kvalitete, tehnološkim rješenjima ili navikama u vožnji. Oni bolje razumiju životni stil kupaca“, kaže kineska blogerka Liang Yingxin.

S druge strane, Zhou Pengrui ima i pozitivno mišljenje o njemačkim markama. „Zajednička poduzeća BMW-a, Mercedesa i Audija već koriste koncepte kineskih dobavljača i u velikoj su mjeri nadoknadila zaostatak.“

Dodaje i da njemački brendovi napreduju: „Kupci i dalje prepoznaju njihov kvalitet, tehnologiju i dizajn. Mercedes ima tradiciju dugu 140 godina, a i BMW je vrlo snažan. U kombinaciji s kineskom umjetnom inteligencijom, bit će još konkurentniji.“ Posebno izdvaja električni Mercedes GLC, koji uskoro stiže na kinesko tržište, ali napominje: „Vrlo je skup – za njega ću morati ozbiljno raditi.“

Volkswagen za 10.000 eura – samo u Kini

Cijena je ključni faktor. Kineski proizvođači nude pristupačne modele, a više od stotinu brendova natječe se u snižavanju cijena. To privlači kupce, iako mnogi proizvođači još uvijek ne ostvaruju profit od električnih vozila.

Njemački proizvođači već godinama imaju poteškoća na najvećem svjetskom automobilskom tržištu. Sada se suočavaju s kineskom konkurencijom i u luksuznom segmentu – primjerice s markom Stelato, koja koristi softver Huaweija, ili sa Zeekrom, iza kojeg stoji koncern Geely.

Volkswagen pokušava osvojiti i početni segment tržišta modelom pod podbrendom Jetta, po cijeni od oko 10.000 eura – no taj će automobil biti dostupan isključivo u Kini.

Sve veća suradnja s kineskim partnerima

Njemački proizvođači sve više razvijaju vozila unutar Kine, u suradnji s lokalnim tehnološkim i softverskim partnerima. „Audi, BMW i Mercedes i dalje imaju svoje mjesto u premium segmentu, ali riječ je o drukčijoj razini očekivanja i cijena. Ratovi cijenama trenutačno zamagljuju te razlike“, objašnjava stručnjakinja za automobilsku industriju Beatrix Keim iz Instituta za istraživanje mobilnosti u Duisburgu.

Dodaje kako svi proizvođači nastoje dodatno proširiti suradnju s lokalnim dobavljačima i partnerima kako bi smanjili troškove.

Kineski proizvođači ciljaju Europu

Istodobno, kineski proizvođači se sve više usmjeruju prema inozemnim tržištima. Prošle godine prodali su rekordni broj električnih vozila izvan Kine, a rast cijena nafte zbog sukoba između Irana i Izraela mogao bi dodatno povećati globalnu potražnju.

„Potražnja snažno raste u istočnoj Aziji, Australiji, ali i u Europi“, kaže Stella Li iz kompanije BYD. „U Njemačkoj su se naše narudžbe gotovo udvostručile.“

Ipak, kineski električni automobili još su rijetkost na njemačkim cestama. U prvom tromjesečju ove godine činili su tek oko tri posto novih registracija, prema podacima Savezne kancelarije za motorna vozila. No taj udio brzo raste – i mogao bi dodatno ubrzati zbog viših cijena goriva.

Rat između SAD-a i Irana paralizirao je međunarodnu trgovinu naftom i plinom, a posljedice će se vjerojatno osjećati i ako sukobljene strane uspiju postići dogovor o izvozu energenata kroz Hormuški tjesnac.

Rat je također potaknuo na razmišljanje i američke saveznike u Aziji. Japan je do sada pokrivao 93 posto svojih potreba sirovom naftom koja stiže ovim blokiranim plovnim putem, a Južna Koreja je kroz Hormuz dobivala 70% nafte i 20% prirodnog plina.

Osim toga, obje zemlje su shvatile da bi slična kriza bliža njihovoj regiji - u Južnom kineskom moru ili oko Tajvana - bila još katastrofalnija za njih.

Kroz Južno kinesko more prolazi roba vrijedna trilijune dolara

„Pomorske rute su apsolutno ključne i za Japan i za Južnu Koreju, jer ovise o pomorskoj trgovini za izvoz i uvoz ključne robe poput energenata, sirovina i hrane“, rekao je Joseph Kristanto, analitičar pomorske sigurnosti na S. Rajaratnam School of International Studies u Singapuru.

„Ako bi ove pomorske rute bile blokirane na duži period, posljedice bi bile mnogo veće od pukih kašnjenja u transportu", kaže on za DW. „Cijene energije bi porasle, tvornice bi imale poteškoće u održavanju proizvodnje, troškovi hrane i inputa bi se povećali, a oba gospodarstva bi mogla doživjeti veliki strateški šok."

Južno kinesko more je označeno kao glavna krizna točka otkako je Kina 2012. počela raspoređivati trupe na spornim otocima. Procjenjuje se da se kroz ove vode svake godine odvija oko 3,36 trilijuna dolara (2,86 trilijuna eura) globalne trgovine.

Azijske pomorske rute - „povezano pomorsko bojno polje"

Kristanto upozorava da „ranjivost ne završava na jednoj lokaciji". „Pomorske rute koje opslužuju Japan i Južnu Koreju čine kontinuirani koridor, pri čemu su Južno kinesko more i Tajvanski tjesnac usko povezani“, rekao je. „Čak i ako brodovi prođu Južno kinesko more, i dalje moraju ploviti kroz Luzonski prolaz da bi stigli do sjeveroistočne Azije.“

U krizi, posebno onoj koja bi uključivala Tajvan, ove sjeverne rute mogle bi postati jednako važne, ako ne i važnije od Južnog kineskog mora, kaže Kristanto i dodaje: „Ispravnije je promatrati regiju kao povezano pomorsko bojno polje, koje se proteže od jugoistočne Azije do Tajvanskog tjesnaca, umjesto fokusiranja na jednu točku sukoba."

Nema sumnje da Kina pokušava uspostaviti veću kontrolu nad širim područjima zapadnog Pacifika. Nedavno je Peking uputio službeni prosvjed nakon što je japanski razarač prošao kroz Tajvanski tjesnac. Tokio je priopćio da je prolazak imao za cilj demonstriranje „nepokolebljive posvećenosti načelu slobode plovidbe prema međunarodnom pravu“.

Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova odgovorio je da raspoređivanje japanske mornarice „ozbiljno podriva političke temelje u odnosima Kine i Japana i ugrožava suverenitet i sigurnost Kine“.

Saveznici SAD-a zabrinuti jer Washington premješta snage iz Azije

U nedavnom izvještaju novinske agencije Reuters se navodi da je Kina rasporedila brodove i postavila niz plutajućih barijera na ulazu u dio Južnog kineskog mora koji Peking osporava Filipinima. U izvještaju se ističe da se kineske aktivnosti poklapaju s aktivnostima SAD-a, koji šalje sve tri aktivne grupe nosača zrakoplova na Bliski istok i u blizinu Irana, dok se trupe i vojni materijal povlače iz indopacifičke regije.

„Očigledno postoji zabrinutost zbog smanjenja američkih snaga u Aziji. Vidimo da Kina koristi ovu priliku za širenje svog utjecaja i jačanje pozicije na ovim spornim područjima“, rekao je William Yang, analitičar Međunarodne krizne skupine s Tajvana, koji se bavi kineskom vanjskom politikom i geopolitičkim razvojem.

„Japan i Južna Koreja su potpuno ovisni o pomorskoj trgovini, a bilo kakvi poremećaji u pomorskim rutama ili, u najgorem slučaju, gubitak kontrole nad tim rutama u korist suparnika, bili bi noćna mora“, rekao je.

Traženje alternativnih pomorskih ruta

U ožujku su korejska plinska korporacija KOGAS i japanska JERA, kao najveći svjetski uvoznici tekućeg plina, potpisali memorandum o jačanju energetske sigurnosti. To uključuje razmjenu isporuka u slučaju nestašice koja bi pogodila jednu od tvrtki te analizu ponude i potražnje radi optimizacije isporuka i korištenja terminala.

Analitičari kažu da Japan i Južna Koreja mogu poduzeti određene mjere za smanjenje rizika, uključujući diverzifikaciju, skladištenje zaliha, prelazak na nove izvore energije, poboljšanje efikasnosti i jačanje domaće proizvodnje hrane. Međutim, ove mjere imaju granice. „Ove strategije mogu povećati otpornost, ali ne mogu suštinski zamijeniti ovisnost o pomorskoj ruti", naglašava Kristanto.

Tokio i Seul sada razmatraju i druge transportne pravce. „Teoretski postoje alternativne rute, poput onih pored Lomboka i kroz Makasarski prolaz (Indonezija) ili dalje na istok prema Pacifiku", navodi Kristanto. „No preusmjeravanje je skupo i samo djelomično smanjuje rizik. Ono povećava udaljenost, vrijeme i potrošnju goriva.“

„Još važnije je da čak ni pacifička zaobilaznica ne uklanja u potpunosti stratešku ranjivost, jer brodovi i dalje moraju prići Japanu i Koreji kroz vode koje mogu postati vrlo sporne u slučaju šireg sukoba“, dodao je.

Kina se širi prema Pacifiku

Peking je posljednjih godina raspoređivao nosače zrakoplova, bombardere dugog dometa i izviđačke letjelice izvan „prvog otočnog lanca" koji uključuje Japan, Tajvan i Borneo, i to puno dublje u Tihi ocean.

Kristanto kaže da su ti potezi dio kineske strategije kontrole bojišta u slučaju sukoba, poznate kao strategija „anti-pristupa i uskraćivanja područja“ (anti-access/area-denial).

„Dakle, iako korištenje različitih dobavljača i ruta može smanjiti rizik u određenim aspektima, ranjivost ostaje. Na kraju, brodovi će i dalje morati prolaziti kroz niz prepreka i iskušenja da bi stigli do sjeveroistočne Azije“, zaključuje analitičar Joseph Kristanto.

Riječ je uglavnom o mladim muškarcima iz trećih zemalja poput Indije i Vijetnama koji dolaze u Njemačku. Njemačke plaće mame ljude iz zemalja u kojima se tek djelić te plaće može zaraditi.

No san o Europi za mnoge ljude iz trećih zemalja postaje zamka, jer izgleda, došavši ovamo, zapadaju u izrabljivačke odnose i jaku ovisnost. Dolaze s vizom za stručnu ili sezonsku radnu snagu i za svoj posao u Njemačkoj plaćaju četvero- ili petocifrene iznose kao pristojbu za posredovanje. To su veliki dugovi koje ti ljudi zatim godinama otplaćuju radeći u Njemačkoj.

Pokazalo je to istraživanje političkog magazina „Monitor" njemačke postaje ARD. „Monitor" tako u svom istraživanju za televizijsku reportažu prikazuje kako agencije za posredovanje stalno vrbuju jeftinu radnu snagu za njemačku mesnu industriju – i time u Aziji zarađuju veliki novac.

Što je bilo poznato tvrtki Westfleisch?

„Moja obitelj je prodala svo svoje zlato", priča jedan mladić novinarima „Monitora". Prošle godine je iz indijske savezne zemlje Kerala stigao u Njemačku radi posla u tvrtki za preradu mesa Westfleisch. On nije izuzetak. Brojni radnici Westfleischa govore o visokim pristojbama, među njima i muškarci iz Vijetnama: „Nakon vjenčanja je supruzi i meni još ostalo nešto novca. Ostatak sam pozajmio od susjeda, rodbine i braće i sestara", priča jedan od tih muškaraca.

Westfleisch je na upit Monitora reagirao šokirano: „Izričito ne odobravamo takvo postupanje i kao poslodavac se zalažemo za naše uposlene." A ipak je ova tvrtka priznala da je i ona dosad platila pristojbe i do 15.000 eura agencijama za posredovanje, dodajući da su ti traženi iznosi "protivni vlastitom shvaćanju vrijednosti".

Stručnjakinja za ljudska prava Mimi Vu iz organizacije „Raise Partner" iz Vijetnama smatra da odgovornost leži i na koncernima. „Poduzeća moraju osigurati i kontrolirati da radnici koje zaposle, a koji su stigli posredstvom agencija, ne budu iskorištavani u procesu vrbovanja. Potrebna je obveza preuzimanja odgovornosti. I to važi za svaku vrstu vrbovanja, posebice kad se radi o radnoj snazi iz inozemstva."

Stručna radna snaga - na plaći pomoćnog radnika

Kako, međutim, funkcionira to posredovanje radne snage i koliko doista znaju poduzeća? Za vizu za stručnu radnu snagu ti ljudi moraju dokazati stručnu kvalifikaciju – da bi onda mogli u Njemačkoj raditi kao mesari. Na obračunima plaće, u što je Monitor imao uvid, piše kako ih se plaća samo kao pomoćne radnike. Westfleisch je na upit "Monitora" odgovorio da se poduzeće pridržava svih zakonskih odredbi.

Reporterskom timu je, pored toga, pošlo za rukom da „undercover", dakle prikriveno, stupi u kontakt s jednom od tih agencija za posredovanje koje šalju radnu snagu njemačkim tvrtkama u mesnoj industriji. Riječ je o agenciji GG&C GmbH iz južne Njemačke. Ona je u prošlosti za tvrtku Westfleisch posredovala kod dolaska više od 100 radnika iz trećih zemalja.

U razgovoru s „undercover" reporterskim timom je šefica agencije govorila o tome da se radnicima iz trećih zemalja može u svako doba dati otkaz – čak i nakon probnog roka. Reportere se također mamilo jednim popustom: za tri posredovana radnika se treba samo dva puta platiti pristojba od 2.000 eura, a za trećeg radnika je besplatno.

Na službeni upit "Monitora" o tome se agencija GG&C GmbH izričito distancirala od previsokih ili netransparentnih pristojbi te naglasila kao se zalaže za pravedne uvjete. No agencija ujedno priznaje da lokalni partneri u trećim zemljama obračunavaju naknade za određene usluge na licu mjesta. Westfleisch je na reporterski upit kazao da je u međuvremenu prekinuta suradnja s GG&C GmbH-om.

Među klijentima te agencije se, prema istraživanjima "Monitora", nalaze i druga poduzeća njemačke mesne industrije, pa čak i veliki koncerni poput Tönniesa koji danas nosi naziv „Premium Food Group". Ta tvrtka je priopćila da je također u međuvremenu okončalo suradnju s agencijom GG&C GmbH, istaknuvši: „Takva praksa je za nas neprihvatljiva." Vrbovanje radne snage se vrši „isključivo u skladu sa zakonima".

Otkaz u slučaju bolesti?

Ali za radnike stanje često ostaje teško. Tako indijski radnici govore o tome kako su u Westfleischu dobili otkaz za vrijeme probnog roka jer su bili bolesni. A kako poslodavci u slučajevima ovakvih zapošljavanja često osiguravaju i smještaj, za koji se stanarina izravno odbija od plaće, morali su, kažu, iseliti iz svojih soba. Westfleisch je na upit odgovorio da je u prošlosti „u pojedinačnim slučajevima (…) prekinuta suradnja s uposlenima". Sada poduzeće, prema vlastitim riječima, planira uspostaviti „financijskih paket pomoći za posebno pogođene radnike".

No istraživanja Monitora su pokazala da je Westfleisch u Vijetnamu sam ubrao posredničke pristojbe od uposlenika. Na pitanje o tome je Westfleisch potvrdio da je povremeno naplaćivao paušale za posredovanje. Time se slijedio model koji je u Vijetnamu uobičajen i u skladu je sa zakonom, poručuje se iz ove tvrtke i dodaje da su ti paušali bili „prihvatljivo" visoki te da su, između ostalog, sadržavali i tečaj jezika.

Ovisnost uposlenika i pritisak koji leži na njima dostižu jednu novu razinu s ljudima iz trećih zemalja, kaže Peter Kossen. Taj svećenik iz grada Lengericha se već godinama zalaže za pogođene radnike u mesnoj industriji: „Obitelji su dizale kredite kako bi svoga mladog čovjeka poslali na put. Taj projekt onda ne možete jednostavno prekinuti. Inače se vratite nazad i ništa niste postigli – samo nagomilali dugove."

Mesna industrija i „organizirana neodgovornost"

Već u prošlosti je mesna industrija bila u fokusu javnosti zbog izrabljivanja svojih uposlenika i zbog posredovanja osoblja uz pomoć sub-poduzeća. Tada se obećavalo poboljšanje.

Politika je tada reagirala s pooštravanjem zakona i zabranila, primjerice, takozvane radne ugovore prema kojima se ljude nije upošljavalo izravno u tim mesnim koncernima, već u sub-poduzećima. Trebalo se postići da koncerni konačno više ne prebacuju odgovornost. Ministar rada pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Karl-Josef Laumann (CDU) tada je stanje u mesnoj industriji opisao kao „organiziranu neodgovornost".

Na upit "Monitora" o aktualnim slučajevima, Laumann ne vidi potrebu za promjenom zakonskih okvira. On upućuje na to da dolazi do nepoštivanje zakona ukoliko se radnike nakon dolaska u Njemačku ne zaposli u skladu s kvalifikacijom ili ih se ne plati adekvatno. Djelovanje mnogih agencija za posredovanje Laumann, međutim, vidi kritično: „Agencije za posredovanje nose veliku odgovornost pri vrbovanju strane stručne radne snage. Kad ljudi iz inozemstva dođu kod nas da bi radili, onda to mora proteći pravedno i transparentno", ističe Laumann.

Nakon pet godina, od 1. lipnja za goste bi ponovno trebalo biti spremno nekada ekskluzivno ljetovalište i ponos crnogorske turističke ponude – Sveti Stefan. Vila Miločer, uz Sveti Stefan, bit će otvorena 21. svibnja na 20. obljetnicu obnove neovisnosti Crne Gore, dok će se otočić koji je punih pet godina zjapio prazan, otvarati postupno.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što se zakupac, tvrtka Adriatic Properties i vlada Crne Gore nisu mogli dogovoriti o uvjetima i načinu korištenja otoka i plaža za sve turiste, a ne samo za goste hotela. Godine 2021. pokrenut je arbitražni postupak u Londonu koji je nedavno zaključen nagodbom.

„Ovim potezom Vlada, na čelu s premijerom Milojkom Spajićem, uklanja rizik isplate moguće odštete veće od 100 milijuna eura, a novim predloženim rješenjem povećava se iznos prihoda, odnosno zakupnine koju ostvaruju poduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan hoteli. Novost i vrlo važna stavka za sve građane Crne Gore jest to što će država predloženim rješenjem imati godišnji udio u dobiti od 10 posto“, poručili su iz Vlade, dodavši da u Miločerskom parku neće biti dodatne gradnje.

S druge strane, potpredsjednik oporbene URE Blažo Rađenović pozvao je Specijalno državno odvjetništvo i Zaštitnika imovinsko‑pravnih interesa Crne Gore da se hitno uključe kako bi se spriječila šteta za državu i, kako tvrdi, „potencijalno koruptivan posao Vlade i drugih sudionika u slučaju Svetog Stefana“. Podsjetio je da je aktualni ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj ranije izjavio kako su se stekli uvjeti za raskid ugovora sa zakupcem i potpuni povratak hotela Sveti Stefan pod upravljanje države.

Hrvatska i Albanija su bile brze, a Crna Gora...

Zbog izostanka konkretnih i koordiniranih mjera za privlačenje turista koji, očekivanja od turističke sezone u Crnoj Gori „umjereno su pozitivna“, rekao je za DW član Odbora za turizam Gospodarske komore Crne Gore i vlasnik turističke agencije Dragan Ivančević. „Za razliku od susjednih zemalja, poput Albanije i Hrvatske, koje su brzo reagirale i aktivno surađuju s touroperatorima i zračnim prijevoznicima na operativnim mjerama, Crna Gora nije iskoristila priliku za znatnije povećanje broja turista“, kaže Ivančević. Dodaje da bi se broj gostiju povećao kada bi se uspostavila suradnja s relevantnim partnerima na europskim tržištima i provele ciljane mjere potpore gospodarstvu.

Podsjeća i na stare probleme: „Na žalost, ni ove godine u sezonu nismo ušli sa završenim cestama i potpunom komunalnom infrastrukturom“, kaže Ivančević.

„Crna Gora još ima priliku pozicionirati se kao sigurna i atraktivna destinacija za europske turiste koji su odustali od aranžmana u zemljama Bliskog istoka", vjeruje i ministrica turizma Simonida Kordić, dodavši da položaj Crne Gore poboljšavaju nove zračne linije, festivali Sea Dance i Exit te ponovno otvaranje Svetog Stefana.

Gdje su Nijemci?

Turistički kompleks Ada Bojana u Ulcinju prvu brojniju skupinu gostiju dočekuje već za prvomajske blagdane. Direktor poduzeća Ulcinjska rivijera Armend Mila to vidi kao uvod u dobru sezonu: „Napokon se pokrenuo kotač razvoja Ade Bojane, a to primjećuju i gosti koji ovdje dolaze godinama. Otvorili smo nizozemsko tržište, koje - za razliku od prethodnih godina, ima izravne letove prema Podgorici i Tivtu. Očekujemo povećanje prihoda od 25 posto u odnosu na 2025. godinu, a trenutačno imamo 46 posto više rezervacija nego prošle godine“, rekao je Mila za DW.

Strani turisti prošle su godine ostvarili 95,8 posto svih noćenja u Crnoj Gori, a najviše ih je bilo iz Srbije, Rusije i Bosne i Hercegovine. Nasuprot tome, prošle godine je tek svaki dvadeseti gost dolazio iz Njemačke: „Nekada je bilo mnogo gostiju iz Njemačke koji su rado boravili u Ulcinju. Privlačili su ih sunce, more, očuvana priroda i gostoprimstvo domaćina. Pozivam ih da ponovno dođu i uživaju u kupanju, vodenim sportovima, šetnjama Starim gradom i tradicionalnoj kuhinji. Iako mnogo ovisi o razvoju situacije na Bliskom istoku, nadam se da će sezona biti dobra“, rekao je za DW dugogodišnji ulcinjski ugostitelj Agim Gimo Nimanbegović.

Tko ovih dana hoda golemim industrijskim sajmom u Hannoveru, najvećim takvim na svijetu, sa zaprepaštenjem gleda robote kojima upravlja umjetna inteligencija (UI). Oni se rukuju, odgovaraju na pitanja na mnogim jezicima, pa čak i vare metal.

No pravi hit sajma posjetitelji ne mogu ni vidjeti ni dodirnuti. Skriven je na serverima. Riječ je o podacima, kao sirovini budućnosti. Vrlo brzo oni će odlučivati tržišne utakmice, možda i to koja će država biti bogata, a koja će zaostajati.

Država crpi podatke

Kina uvelike prikuplja i privatne podatke. Svaki građanin na temelju njih dobiva „ocjenu“. Taj sustav „socijalnog kredita“ službeni Peking opravdava željom da se u zajednički život unese više morala i poštenja, kao i borbom protiv prijevara i korupcije.

Sada su na redu industrijski podaci. „Posljednjih godina kineske su vlasti digitalnu transformaciju postavile kao prioritet i potiču je u područjima informacijske infrastrukture, digitalne ekonomije i inteligentne proizvodnje“, kaže istraživačica Qi He s kineskog Ženskog sveučilišta u Hunanu. „Političke strukture to podržavaju financijskim subvencijama, poreznim poticajima, posebnim regionalnim fondovima za inovacije te poticanjem suradnje industrije, znanosti i istraživanja“, dodaje ona.

Komunistički tehnokratski vrh odavno je prepoznao važnost cijele stvari. Već 2023. osnovana je Nacionalna uprava za podatke. Niknuli su brojni ponuđači proizvoda i tehnologija. Tim povoljnim okruženjem Kina privlači međunarodne istraživače i strane investicije. No rezultati istraživanja i sami podaci nalaze se pod državnim nadzorom. Još 2022. pooštrena su pravila za „izvoz“ podataka izvan Kine. „Važni podaci“ smiju se dijeliti prema van samo uz posebnu dozvolu, ali što su točno „važni podaci“ – određuje državni nadzor.

Podaci kao moć

Europska unija žali se da su europske tvrtke koje posluju u Kini posljednjih godina suočene s neizvjesnošću. Pojam „važnih podataka“ labavo je definiran i primjenjuje se vrlo široko, priopćuje Europska komisija. Zbog toga europski investitori oklijevaju pri ulaganju u Kinu. „Kineski regulatorni pristup želi uspostaviti suverenitet nad podacima“, piše Jiwei Qian, istraživač na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. To, dodaje on u svojoj novoj knjizi, stavlja tvrtke pred golem izazov – kako poslovati globalno kada ne znaju kada i koje podatke iz Kine smiju koristiti?

Političari i gospodarstvenici u Kini slažu se da su podaci vrijedniji od zlata. Nova petoljetka, kineski plan razvoja, predviđa širenje autonomne digitalne infrastrukture. „Infrastruktura za UI masovno se gradi i sve je manje ovisna o stranoj tehnologiji“, kaže Rebecca Arcesati, poznavateljica Kine iz berlinskog think tanka MERICS.

No događa se i više od toga – kinesko rukovodstvo smatra da se vrijednost podataka može mjeriti, pa bi trebala stajati i u bilancama tvrtki. „Zakonodavac radi na tome da utvrdi vrijednost važnih podataka“, rekao nam je kineski profesor prava koji nije želio da mu spominjemo ime.

Državne institucije uskoro bi mogle procjenjivati podatke i pripisivati im vrijednost. Banke bi zatim, pri odobravanju kredita tvrtkama, uzimale u obzir koliku vrijednost to poduzeće ima – ne financijski, već prema podacima, blagu kojim raspolaže. „Tvrtke bi se, primjerice, u stečajnom postupku mogle pozvati na vrijednost podataka koje imaju u posjedu“, kaže kineski profesor.

Njemačka kao partner

I Njemačkoj, kao industrijskoj naciji, potrebni su podaci iz Kine. To se posebno odnosi na proizvođače automobila, primjerice za istraživanja autonomne vožnje. Trenutačno sve njemačke automobilističke marke još ostvaruju profite na kineskom tržištu. No to će se s vremenom smanjiti ako ne budu ulagale u inovacije.

Prije dvije godine Kina i Njemačka dogovorile su pokretanje dijaloga na području automatizirane i umrežene vožnje. Do 2029. trebao bi se uspostaviti ravnopravan pristup podacima u tom području. No Njemačka industrijska i trgovinska komora upozorava poduzeća da u Kini „moraju proći postupak certifikacije ili sigurnosnu provjeru kineskih službi“ kako bi mogla koristiti podatke iz Kine.

Europska komisija prati tu temu. „Protok podataka neizostavan je za trgovinu. Značajan dio stranih izravnih ulaganja između EU-a i Kine ovisi o sposobnosti poduzeća da prekogranično upravljaju svojim podacima“, navodi Europska komisija. To se posebno odnosi, dodaju, na financije, osiguranja, farmaceutsku industriju, automobile te informacijske i komunikacijske tehnologije.

Na kraju je sve moralo ići vrlo brzo: poziv na konferenciju za novinare stigao je tek poslijepodne dan ranije – iako je kanadski ministar za digitalizaciju Evan Solomon zbog toga posebno doputovao iz Kanade. Njega je na konferenciji za novinare njemačke vlade dočekao njegov njemački kolega i domaćin Karsten Wildberger (CDU), zajedno s gospodarskim izaslanstvom triju poduzeća.

Vijest dana glasi: kanadski AI‑startup Cohere preuzima Aleph Alpha iz Heidelberga. Takva povezivanja nisu rijetkost, ali ova fuzija ima političku težinu.

Interes i Kanade i Njemačke

Jasno je da Njemačka želi smanjiti ovisnost o SAD – ne samo na vojnom planu, nego i u području umjetne inteligencije. Njemačkim tržištem zasad dominiraju OpenAI, Microsoft i Google. Upravo zato postoji zabrinutost da važni podaci odlaze u SAD, ali i strah da se u vrijeme napete transatlantske suradnje zemlja izlaže ucjenama ako ne postoji domaća alternativa velikim tehnološkim kompanijama.

Stoga je razumljivo što njemački ministar za digitalizaciju Wildberger stalno naglašava važnost digitalne suverenosti. Ona je, kako je rekao, „važan cilj“ njemačke vlade. Današnji dan nazvao je „prekretnicom koja pridonosi suverenosti“. Istodobno je priznao da se vodeći akteri u području umjetne inteligencije nalaze u Sjedinjenim Državama, ali i poručio da Njemačka treba „drugačiji put od američkog“. Upravo to bi trebao omogućiti ovaj spoj.

Više kanadsko nego njemačko

Novo njemačko‑kanadsko AI‑poduzeće pritom će vjerojatno biti mnogo više kanadsko nego njemačko: kanadski startup Cohere trebao bi držati 90 posto udjela u zajedničkoj tvrtki. Schwarz Grupa, kojoj pripadaju Lidl i Kaufland, sudjeluje s 500 milijuna eura i namjerava AI‑rješenja nove tvrtke koristiti u vlastitim cloud‑uslugama.

Cilj je, poručile su tvrtke, ponuditi „sigurnu alternativu za primjenu umjetne inteligencije“, posebno u području javne uprave, financija, obrane, energetike, telekomunikacija i zdravstva.

Je li to doista znači "neovisnost"?

Kanadski ministar za digitalizaciju Solomon slaže se s Wildbergerom: njemačko‑kanadska umjetna inteligencija može vladama doista ponuditi stvarnu suverenost i sigurnost podataka. Riječ je o tome da se osigura da važni podaci podliježu vlastitim zakonima i da ne budu izloženi pritisku drugih država.

Na konferenciji za novinare njemačke vlade sudionici su isticali pozitivne strane fuzije. Glavni direktor Coherea Aidan Gomez govori o „neovisnoj alternativi prilagođenoj poduzećima“, utemeljenoj na suverenosti. Rješenja se želi ponuditi tvrtkama i vladama diljem svijeta.

Od čuda od djeteta do ruba propasti

Stručnjak u tom području, Markus Beckedahl iz Centra za digitalna prava i demokraciju smatra međunarodnu suradnju u načelu ispravnom i nužnom – osobito ako se želi smanjiti ovisnost o SAD i Kini. Prema njemu, može se razumjeti kako Njemačka i Kanada traže načine ojačati digitalnu suverenost i tješnju gospodarsku suradnju pa je suradnja sama po sebi smislena.

No konkretan primjer Aleph Alphe vidi znatno kritičnije. Tvrtka je politički i medijski predstavljana kao „njemačko čudo“ i ogledni primjerak AI‑booma – uz potporu njemačke vlade. Ali taj njemački "šampion" u umjetnoj inteligenciji nije ispunio očekivanja: druga su poduzeća razvila bolje proizvode i snažnije tržišne pozicije.

Tek u siječnju postalo je poznato da je Aleph Alpha morao otpustiti 50 zaposlenika. Osnivač Jonas Andrulis već je krajem 2025. napustio položaj direktora svoje tvrtke. Utoliko je i sad ovu suradnju predstavljati kao europskog prvaka je "bacanje pijeska u oči", kaže Beckedahl. Preuzimanje Aleph Alphe prije svega vidi kao „rješenje koje čuva obraz, prije nego što se navodni njemački prvak u AI još više pretvori u ruševinu".

„Suverenost nisu tek usamljeni svjetionici"

Posebno kritičnim Beckedahl smatra političko pakiranje ovog posla. Ako Cohere drži oko 90 posto udjela, to je u praksi preuzimanje, a ne izgradnja njemačkog ili europskog prvaka. Time znatno gubi na vjerodostojnosti narativ digitalne suverenosti. Kanada, doduše, dijeli vrijednosti s Europom, ali nije članica EU. Njemačka suverenost time se svodi prije svega na djelomično smanjenje ovisnosti o američkim korporacijama, a ne na stvarnu europsku kontrolu.

Sličnu kritiku iznosi i stručnjakinja za umjetnu inteligenciju Rebecca Lenhard iz zastupničkog kluba Zelenih u Bundestagu. Ona zamjera saveznoj vladi što sada izdvaja jednu pojedinačnu inicijativu, a da pritom prethodno nije pružila pouzdan pregled digitalnih ovisnosti i postojećih europskih alternativa. „Samo tako država može ciljano smanjivati ovisnosti, stvoriti stvarnu slobodu izbora i omogućiti digitalnu samoodređenost u praksi, umjesto da je samo politički obećava“, kaže Lenhard.

Prvo da vidimo, što se tako može...

Iako fuziju smatra načelno pozitivnom, digitalna suverenost, prema Lenhard, ne nastaje kroz pojedinačne projekte‑svjetionike, nego kroz ekosustav. Presudna je transparentnost: država ne smije „u zakulisnim razgovorima proglašavati AI‑prvake“, nego mora jasno pokazati koje su obveze, narudžbe ili politička očekivanja povezana s takvim dogovorom.

Lenhard sumnja kako jedna jedina fuzija može ugroziti dominaciju OpenAI, Microsofta ili Googlea. Za to je potreban širok europski AI‑ekosustav koji obuhvaća istraživanje, računalne kapacitete, otvoreni kod, pravednu regulaciju i jasna tržišna pravila.

Hoće li se povezivanje uistinu pokazati kao korak prema većoj digitalnoj suverenosti – ili će ostati tek prijateljsko preuzimanje propalog njemačkog AI‑prvaka – u konačnici će ovisiti o tome hoće li iz njega proizaći konkurentan proizvod.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...