Vecernji list

Bageri, bodljikava žica i privatno osiguranje koje vuče demonstrante po pijesku nisu slike koje je Albanija željela vidjeti na naslovnim stranicama samo nekoliko dana nakon što je iz Bruxellesa dobila pozitivne signale o napretku u pristupnim pregovorima s EU-om.

Ipak, upravo se to dogodilo u području lagune Narta, zaštićenog predjela na jugu zemlje.

U središtu spora je planirani projekt na poluotoku Zvernec – turistički kompleks povezan s Jaredom Kushnerom, zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ono što je počelo kao spor oko gradnje u zaštićenom području, preraslo je u širu debatu o razvoju, zaštiti okoliša i budućnosti Albanije u Europskoj uniji.

Na svega osam kilometara od grada Vlore, investitori planiraju projekt koji bi mogao postati jedan od najvećih turističkih pothvata u povijesti Albanije. Tvrtka koja stoji iza toga navodi da bi investicija mogla biti veća i od četiri milijarde eura, kao i da bi mogla otvoriti više od 10.000 radnih mjesta. Premijer Edi Rama opisao ga je kao stratešku investiciju koja bi Albaniju mogla svrstati među vodeće svjetske turističke destinacije.

Zaštićeni krajolik pod pritiskom

Pishe Poro–Narta jedno je od najvažnijih zaštićenih obalnih područja u Albaniji. Lagune, močvare, borove šume i pješčane dine stanište su za stotine vrsta i važna postaja za ptice selice na putu između Europe i Afrike.

Ujutro 30. svibnja aktivisti su prolazili kroz borove šume i preko dina kako bi došli do gradilišta. Tamo su ih dočekali građevinska mehanizacija, novopostavljene ograde i privatno osiguranje.

Snimci objavljeni na društvenim mrežama pokazali su kako demonstrante silom uklanjaju iz tog područja. To je izazvalo ogorčenje javnosti. U danima koji su uslijedili, tisuće ljudi sudjelovalo je u protestima solidarnosti u Tirani pod sloganom „Albanija nije na prodaju". Tražili su obustavu projekta.

Ekološke organizacije također su zatražile potpunu transparentnost dokumentacije povezane s projektom, tvrdeći da ključne odluke nisu dovoljno javno obrazložene.

Više od desetljeća Besjan Shehu, ekolog i suosnivač Albanskog ornitološkog društva, radi na zaštiti močvara i šuma tog područja. Kaže da su događaji od 30. svibnja prijelomni trenutak u dugogodišnjoj borbi za sudbinu regije.

„Ovo nije samo lokalni spor oko ograde, ceste ili gradilišta, već i pitanje načina donošenja odluka i nedostatka transparentnosti", kaže Shehu za DW.

„U pitanju je ekološki integritet više od 18.000 hektara jednog od najvažnijih prirodnih koridora Albanije."

Rama: „Moramo ući u Ligu prvaka turizma"

Premijer Rama je ovog ponedjeljka (1. lipnja) više od sat vremena govorio o kontroverzi oko projekta na poluotoku Zvernec.

Osudio je ponašanje privatnog osiguranja koje je vuklo demonstrante, nazvavši ga „odvratnim". Ipak, jasno je dao do znanja da od projekta ne namjerava odustati.

„Zašto da budem na vlasti ako trebam odustati od vizije koju s vama dijelim godinama? Moramo ući u Ligu prvaka globalnog turizma", rekao je Rama, naglašavajući da Albanija treba prijeći s masovnog turizma na elitiniji i ekskluzivniji model.

Govoreći o zaštićenom statusu lagune, naveo je da to područje pripada kategoriji u kojoj je moguće uskladiti zaštitu prirode i gospodarske aktivnosti. Također je istaknuo da je projekt još u proceduralnoj fazi: konačna ekološka dozvola još nije izdana, a procjena utjecaja na okoliš i arhitektonski plan još su u izradi.

EU prati situaciju

Stvar je u tome da Pishe Poro–Narta nije samo još jedno od mnogih zaštićenih područja. Osim toga projekt dolazi u vrlo osjetljivom trenutku za pristupni proces Albanije u EU-u.

To područje već je predloženo za tzv. „Emerald mrežu", ekološku mrežu zasnovanu na Bernskoj konvenciji, a očekuje se da će postati i dio mreže „Natura 2000", nakon ulaska zemlje u EU. Prema Europskoj komisiji, način upravljanja tim područjem postao je test sposobnosti Albanije da kao buduća članica štiti takva staništa.

Kao dio pregovora o poglavlju o zaštiti okoliša i klimatskim promjenama, Albanija mora dokazati da može očuvati prirodna staništa i spriječiti degradaciju ekosustava.

U tom kontekstu, Europska komisija priopćila je da „pažljivo prati razvoj situacije". Za DW su ponovili da produljivanje zakona o strateškim investicijama „i dalje izaziva zabrinutost zbog mogućih ekoloških posljedica, posebno u zaštićenim područjima", i naglasili da „standardi EU-a moraju biti u potpunosti uzeti u obzir".

„Posljednja netaknuta delta na Mediteranu"

Jedan od stručnjaka koji pomno prate ovo područje jest Ulrich Eichmann, direktor organizacije Riverwatch i koordinator kampanje „Spasi plavo srce Europe".

„Delta rijeke Vjose posljednja je netaknuta živa delta na čitavom Mediteranu", kaže on za DW.

Veliki dio mediteranske regije izmijenjen je branama, gradnjom i dugogodišnjim ljudskim utjecajem. Prema Eichmannu, delta Vjose ostaje jedno od rijetkih mjesta gdje prirodni procesi i dalje funkcioniraju gotovo neometano.

„To je ostatak svijeta kakav je postojao prije sto godina", naglašava.

Za Eichmanna, ova debata postavlja šire pitanje koje nadilazi granice Albanije:

„Postoji li išta što ne želimo uništiti?", upitao je. „To je nešto za što se međunarodna zajednica mora boriti."

Prošlog tjedna je američki predsjednik Donald Trump ponovno posegnuo za verbalnom batinom: ako bi Oman zajedno s Iranom poželio kontrolirati Hormuški tjesnac, SAD bi izveo vojni napad na tu zemlju na južnom vrhu Arapskog poluotoka.

Time je reagirao na izvješće iranske državne televizije, prema kojem postoji neslužbeni nacrt sporazuma o obnovi pomorskog prometa u Hormuškom tjesnacu. On predviđa da bi Iran i Oman trebali zajednički regulirati promet na toj vodenoj ruti.

„Oman će se ponašati kao i svi ostali ili ćemo to morati dignuti u zrak“, odgovorio je Trump na pitanje bi li prihvatio takav sporazum.

Oman, tradicionalni posrednik

Neobično oštra prijetnja usmjerena je protiv države koja desetljećima održava otvorene diplomatske kanale na Bliskom istoku. „Oman je tradicionalno uvijek igrao posredničku ulogu između arapskih zaljevskih država i Irana“, kaže Marcus Schneider, voditelj regionalnog projekta za mir i sigurnost na Bliskom istoku Zaklade Friedrich Ebert u Bejrutu, u razgovoru za DW. Među zaljevskim državama sultanat je uvijek održavao najtješnje odnose s Teheranom.

I za Stefana Lukasa, osnivača analitičke tvrtke Middle East Minds, upravo je to posebnost te zemlje. „Oman je jedna od rijetkih preostalih država u regiji koje još imaju relativno stabilne odnose s gotovo svim stranama u sukobu“, kaže Lukas za DW.

Ključni geografski položaj

Svojim položajem na južnoj strani Hormuškog tjesnaca Oman ima ključnu ulogu. Istodobno sultanat održava dobre odnose i s Washingtonom i s Teheranom te je zbog toga više puta bio mjesto povjerljivih razgovora. Još početkom godine ondje su održani pregovori između SAD-a i Irana. Na kraju su propali zbog dubokog nepovjerenja s obje strane.

Za Oman je situacija osjetljiva. Zemlja pokušava očuvati svoju ulogu neutralnog posrednika, ali sve više dolazi između sukobljenih strana. „Od početka rata Oman je među zaljevskim državama koje najviše zagovaraju deeskalaciju“, kaže Schneider. Kao i ostale države u regiji, strahuje da bi mogao biti uvučen u sukob.

Lukas čak govori o „najgorem mogućem scenariju“ za Muscat. Oman ovisi o stabilnim trgovinskim odnosima s Kinom, Indijom, Europom i susjednim državama. Istodobno Washington povećava politički pritisak, dok blizina rata ugrožava sigurnost zemlje.

Ipak, malo toga upućuje na to da Oman zaista želi zajedničku kontrolu Hormuškog tjesnaca s Iranom. „Iran sve više prikazuje tjesnac kao zajedničke iransko-omanske vode“, kaže Schneider. No u samom Omanu ta se ideja promatra sa skepsom. Aktivno sudjelovanje u takvim mjerama bilo bi protivno interesima ostalih zaljevskih država.

I Lukas takva izvješća smatra malo vjerodostojnima. Taj plan je „prilično nerealan“. Vlada u Muscatu „apsolutno nema interesa za zajedničku kontrolu s Iranom“. Presudna je, naprotiv, sigurna i nesmetana plovidba kroz tjesnac.

Protiv svake eskalacije

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati godinama s mješovitim osjećajima promatraju posebnu ulogu Omana. S jedne strane profitiraju od komunikacijskih kanala prema Teheranu, a s druge strane sumnjičavo gledaju na samostalni kurs Muscata.

Istodobno u zaljevskim državama raste spoznaja da se trajna stabilnost ne može postići protiv Irana, nego samo s njim. „Iran je došao da ostane“, citira Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) izreku raširenu među političarima regije. Institut tvrdi da bi gospodarska povezanost dugoročno mogla predstavljati najučinkovitiji oblik odvraćanja. U tom kontekstu politika dijaloga Omana mnogim promatračima više ne izgleda kao poseban put, nego kao mogući put u budućnost.

Za Oman je taj razvoj događaja od posebne važnosti. Zemlja kao rijetko koja u regiji profitira od stabilnih odnosa s što većim brojem aktera. Sukladno tome, kaže Marcus Schneider, interes Muscata da spriječi svaku daljnju eskalaciju je velik.

Negativne reakcije na Trumpove prijetnje

Trumpova prijetnja Omanu istodobno baca svjetlo na situaciju u SAD-u. „Najnovije prijetnje Donalda Trumpa u regiji se doživljavaju izuzetno negativno", kaže Schneider. I dodaje da su mnogi analitičari sve razočaraniji američkom politikom te da agresivna retorika narušava vjerodostojnost Washingtona.

I Lukas to vidi prije svega kao znak rastuće nesigurnosti. „Trumpova reakcija na izvješća više govori o stanju u Bijeloj kući“, kaže. On ističe da su istodobno nedavni iranski napadi pojačali sumnje u američka sigurnosna jamstva za zaljevske države.

Napad malo vjerojatan

Američki napad na Oman ipak se smatra vrlo malo vjerojatnim. Schneider se poziva na razgovore s omanskim stručnjacima koji prijetnje više tumače kao izraz frustracije u Washingtonu. Vojni napad na dugogodišnjeg partnera i posrednika dodatno bi oslabio utjecaj SAD-a u regiji, ocjenjuje Schneider.

I Lukas smatra američki vojni napad na Oman malo vjerojatnim. Jer, objašnjava on, politički i strateški značaj sultanata kao komunikacijskog kanala između sukobljenih strana je prevelik. Takav napad, prema njegovoj procjeni, ne bi pogodio samo Oman, nego bi znatno ograničio diplomatske mogućnosti SAD-a u cijeloj regiji.

Time se Oman nalazi pred teškim zadatkom: sultanat pokušava očuvati svoju suverenost, održati otvorene komunikacijske kanale i spriječiti daljnju eskalaciju. Upravo u regiji u kojoj pogrešne procjene postaju sve opasnije, ta bi posrednička uloga mogla biti važnija nego ikada.

Glasanje dolazi nakon što polarizirani parlament u travnju nije uspio izabrati predsjednika, produbivši time političku krizu koja je zahvatila zemlju od parlamentarnih izbora u veljači 2025. godine koji također nisu polučili stabilnu vladu.

„Dosta je dosta", rekao je umirovljeni učitelj Gezim Selimi agenciji AFP nakon glasovanja u glavnom gradu Prištini. „Očekujem da stranke napokon dođu k sebi i rade za Kosovo, umjesto da gube vrijeme boreći se za vlast a sve to uz jedne prijevremene izbore za drugima."

Premda je na izborima u veljači prošle godine njegova stranka osvojila najviše glasova, premijeru Albinu Kurtiju nedostajala je većina potrebna za sastavljanje vlade, što je pokrenulo mjesece oštrih podjela među zastupnicima i naposljetku prisililo na prijevremene izbore u prosincu. Kurtijeva stranka Vetevendosje, koja spaja ljevičarsku agendu sa žestokim nacionalističkim tonovima, opet je pobijedila i zajedno s zastupnicima etničkih manjina formirala vladu. No bojkot oporbe pri glasovanju za zamjenu odlazeće predsjednice naposljetku je srušio parlament.

Sustavna kriza bez izlaza

Stručnjaci upozoravaju da nesposobnost zastupnika da surađuju unatoč političkim razlikama vjerojatno dovesti do toga da ni najnoviji izbori vjerojatno neće ništa riješiti. Politički i gospodarski istraživač Ardi Uka rekao je da je Kosovo ušlo u ciklus izbora, sličan onome u nekim drugim zemljama u prošlosti. „Kriza će se nastaviti", kazao je Uka.

Safet Gerxhaliu, sveučilišni docent, kaže da je problem postao „sustavni" te da sad „neprekidno tjera ljude natrag na birališta". „To je definitivno najveća kriza na Kosovu od proglašenja neovisnosti", rekao je, aludirajući na odvajanje zemlje od Srbije 2008. godine. „Institucije su na rubu sloma."

Uzastopni izborni ciklusi odvijaju se usred rasta troškova života, koji birači u jednoj od najsiromašnijih europskih zemalja posebno snažno osjećaju. „Život je poskupio. To se vidi već pri jednom odlasku u trgovinu", kaže slikar Faton Kryeziu, čija je galerija puna radova koje jedva uspijeva prodati. „Prodaja je danas nula. Nikada mi nije bilo teže. Čak bi se i Njemačka umorila od ovoga, a kamoli mi."

Izbori koji koštaju, mladi koji odlaze

Nedjeljno glasovanje koštat će više od deset milijuna eura (11,5 milijuna dolara), ne uključujući troškove izbornih kampanja političkih stranaka. Ukupni troškovi izbora povećali su se petostruko ako se tome pribroje dva nacionalna i dva lokalna izbora održana 2025. godine.

„Nešto konstruktivno moglo se postići bez trošenja svog tog novca na nešto što će u konačnici donijeti isti rezultat", kaže arhitektica i sociologinja Fjolle Caka. Lokalni liječnik Nexhmedin Osmani složio se da su troškovi posebno frustrirajući za zemlju iz koje još uvijek mnogi mladi odlaze u inozemstvo u nadi da će naći posao. „To me brine. Ostat ćemo samo sa starijim ljudima."

Birališta se zatvaraju u 19 sati, kada se očekuju izlazne ankete. Preliminarni rezultati očekuju se kasno u nedjelju navečer.

Činilo se da je njemački kancelar Friedrich Merz bio iznenađen napadima SAD-a i Izraela na Iran 28. veljače. Tada su ubijene važne ličnosti iz iranskog vodstva, uključujući vrhovnog vjerskog vođu ajatolaha Alija Hamneija, ali i brojni civili.

Stav da su ti napadi u skladu s međunarodnim pravom od tada nije zastupao nijedan renomirani pravni stručnjak, kao ni nijedan član njemačke vlade.

Ipak, Friedrich Merz do sada nije govorio o kršenju međunarodnog prava. Umjesto toga, govori o iranskoj vladi kao o „terorističkom režimu" i poručuje: „Međunarodnopravne kvalifikacije neće mnogo toga promijeniti." SAD i Izrael su, prema njegovim riječima, imali „dobre razloge" za napade.

„Mislim da je (u početku) postojalo uvjerenje (kod Merza) da Izraelci i Amerikanci u Iranu rade stvari koje Europljani nisu u stanju raditi, ali da su politički ciljevi zajednički", kaže za DW politolog Johannes Varwick sa Sveučilišta u Halleu. Istovremeno, Merz nije želio kritizirati Amerikance zbog toga što „zajedničke ciljeve provode metodama koje sam ne bi preferirao".

Već tada su Merzove riječi pune razumijevanja pokrenule veliku debatu. Kritičari iz Europskog centra za ustavna i ljudska prava optužili su ga za „kapitulaciju pred politikom sile", dok je predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier upozorio da se međunarodno pravo ne smije „ostaviti po strani".

Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) ocjenjuje za DW da Merz nije dosljedan kada je riječ o međunarodnom pravu. Dok mu je ono iznimno važno u slučaju rata u Ukrajini, u kontekstu rata s Iranom očito mu pridaje znatno manji značaj. „Čini se da kancelar međunarodno pravo tumači ovisno o situaciji."

Prijateljstvo kroz dodvoravanje Trumpu?

Kritike su se pojačale nakon Merzovog posjeta Washingtonu i susreta s Donaldom Trumpom, samo nekoliko dana nakon početka napada. Činilo se da kancelar pokušava pridobiti Trumpovunaklonost dodvoravanjem – što mu je privremeno i uspjelo.

U Njemačkoj je potom izbila žestoka rasprava. Vanjskopolitički stručnjak Merzovog CDU-a, Norbert Röttgen, rekao je u Bundestagu da je riječ o teškom izboru: „Što je manje zlo?" Rat je, bez ikakve sumnje, zlo. Ali, dodao je: „Režim mula najveće je zlo za regiju, za ljude u Iranu i šire."

S druge strane, Lea Reisner iz stranke Ljevica kritizirala je kancelara rekavši da je „pristao biti Trumpov statist".

Politolog Varwick zaključuje: „Merz je po tim pitanjima – ne može se reći jasnije – koristio pogrešan kompas."

Ubrzo je Njemačka počela jasno osjećati ekonomske posljedice rata s Iranom: zbog blokade Hormuškog tjesnaca cijene nafte i plina naglo su porasle. To je dodatno zakočilo ionako slabu njemačku privredu.

Na unutarnjem planu to je bilo posljednje što je Merzu bilo potrebno. Dok je podrška radu vlade, a posebno njemu osobno, naglo padala, podrška djelomično ekstremno desničarskoj Alternativi za Njemačku (AfD) rasla je. U međuvremenu je AfD u anketama prestigao Merzove demokršćane CDU/CSU.

Merz smatra da je Iran ponizio SAD

Zatim je krajem travnja uslijedio iznenadni zaokret. Barem je tako djelovalo. Tijekom jednog razgovora s učenicima, Merz je rekao da Sjedinjene Američke Države u ratu s Iranom „nemaju zaista uvjerljivu strategiju". Dodao je i da iransko vodstvo „ponižava" Sjedinjene Države.

Što je izazvalo tu promjenu? „Imam dojam", kaže Varwick, „da je apsolutno pretjerana retorika Donalda Trumpa uplašila i odbila mnoge dobronamjerne ljude. Govorio je o brisanju Irana s lica zemlje."

Trump, koji je u Washingtonu još pokazivao srdačno slaganje s njemačkim kancelarom, nakon Merzovih kritika bio je izvan sebe. Na svojoj platformi Truth Social optužio ga je da nema pojma o čemu govori. Nije ni čudo, napisao je Trump, „što Njemačkoj ide tako loše, kako ekonomski tako i u svakom drugom pogledu".

Bijes američkog predsjednika

Iz Njemačke bi sada trebalo biti povučeno 5.000 američkih vojnika, a možda i više. Otkazano je raspoređivanje krstarećih raketa „Tomahawk", namijenjenih obrani od Rusije. Također je najavljeno novo povećanje carina na automobile iz Europske unije.

Merz je možda razljutio američkog predsjednika, ali njemačka javnost uglavnom podržava njegov novi, kritički stav. Prema istraživanju javnog mnijenja javnog servisa ARD-Deutschlandtrend provedenom ubrzo nakon početka rata, 58 posto ispitanika smatralo je da vojna akcija SAD-a i Izraela nije opravdana.

Osim toga, ionako slabo povjerenje Nijemaca u SAD pod Trumpom dodatno je opalo. Samo još 15 posto građana smatra SAD pouzdanim partnerom. Otada se ti rezultati nisu značajnije promijenili.

Gesta dobre volje – samo s njemačke strane

Sada je na redu pokušaj saniranja štete, ali za sada samo s njemačke strane. Iako je Merz ostao pri svojoj ocjeni rata s Iranom, obećao je da će se Njemačka nakon završetka borbi pridružiti pomorskoj misiji u Hormuškom tjesnacu. Jedan njemački brod za razminiranje već je u pripravnosti. Ostaje neizvjesno hoće li do te misije zaista doći. Činilo se da je prije svega važan signal upućen Trumpu.

Ipak, transatlantski odnosi time ni izbliza nisu popravljeni. Na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Švedskoj krajem svibnja, američki državni tajnik Marco Rubio izjavio je da Trumpovo „razočaranje" ponašanjem saveznika iz Saveza tijekom rata s Iranom mora biti razmotreno „na razini šefova država i vlada". Summit NATO-a u Ankari u srpnju, rekao je, bit će „vjerojatno jedan od najvažnijih" u povijesti saveza.

Kao pouku za Njemačku iz sto dana rata s Iranom, politolog Johannes Varwick navodi sljedeće: „Njemačka i Europa moraju definirati vlastite interese, a ne smiju poput zeca hipnotizirano gledati u zmiju. A ta zmija sjedi u Washingtonu i sutra će krenuti u jednom, a prekosutra u drugom smjeru."

Veća neovisnost od SAD-a pod Trumpom – to je bilo upravo ono što je Friedrich Merz tražio još početkom 2025. godine, u vrijeme kad još nije bio kancelar. Nakon razdoblja suzdržavanja od javnih kritika, čini se da se sada ponovno vratio na početnu točku.

Aleviti čine oko 13 posto muslimana koji žive u Njemačkoj. Pripadnici te vjerske zajednice izvorno su živjeli u seoskim zajednicama u Anatoliji. Svoju vjeru i obrede prenosili su prije svega usmenom predajom. No iseljavanjem iz ruralnih područja koje je u Turskoj počelo 1950-ih godina, s urbanizacijom i migracijom u Europu, raspale su se i mnoge alevitske seoske zajednice. Na mnogim mjestima je i izgubljeno znanje o alevitskoj vjeri.

Alevizam se razvija od 13. stoljeća i danas je, nakon sunitskog islama, druga najveća vjerska zajednica u Turskoj, kojoj pripadaju Turci, Kurdi i pripadnici drugih etničkih manjina poput Zaza. Njihova vjera razvila se iz spoja srednjoazijskog šamanizma, šiitskih ideja i islamske mistike. U središtu su, uz štovanje proroka Muhameda i privrženost njegovu rođaku i zetu, prvom imamu Aliju, zatim šizmu dvanaestorice imama te etičkim i mističnim elementima.

Svoje obrede aleviti održavaju u takozvanim cem-kućama. U središtu njihova nauka nalaze se vrijednosti poput humanizma, ravnopravnosti i tolerancije koje se tradicionalno u zajednici prenose usmenom predajom kroz poslovice, priče i pjesme. U svojim obredima, primjerice u „cem-ceremoniji“, bogoslužju u kojem sudjeluju zajedno muškarci i žene, ili u „semah-ceremoniji“, u kojoj se vjernici uz zvuke dugovratog žičanog instrumenta okreću u krugu, alevizam se razlikuje od sunitskog islama. Zbog toga su aleviti u Osmanskom Carstvu, prethodniku današnje Turske, često bili progonjeni kao heretici.

Progoni "nevjernika" sve do danas

Nepovjerenje prema alevitima i njihova diskriminacija od strane sunitske većine nastavili su se i u modernoj Turskoj. To se odnosilo i na bektašije, sljedbenike jednog od najvećih mističnih alevitsko-islamskih derviških redova iz Anatolije, čija je filozofija snažno obilježena štovanjem halife Alija. Tijekom masakra u Dersimu 1937. i 1938. godine turska vojska ubila je desetke tisuća alevita i uništila čitava sela.

Brojni pogromi nad alevitima devedesetih godina, osobito podmetnut požar u Sivasu 1993., u kojem je poginulo 35 ljudi, označili su prekretnicu u njihovom organiziranju. U Istanbulu, ali i u njemačkim gradovima poput Hamburga, Kölna i Berlina, gdje živi mnogo radnih migranata iz Turske, osnovano je mnoštvo, više ili manje politički angažiranih udruga.

Danas u Njemačkoj postoji oko 200 lokalnih alevitskih organizacija. Većina njih okupljena je u krovnoj organizaciji Alevitska zajednica Njemačke (AABF, Almanya Alevi Birlikleri Federasyonu), koja je u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji i u Berlinu priznata kao pravna osoba javne institucije. Alevitsko-bektašijski kulturni institut u Hausen-Wiedu, nevladina organizacija, teži biti mjesto okupljanja koje će povezivati znanost i kulturnu tradiciju.

Gülizar Cengiz je predsjednica instituta i ujedno članica bektašijskog reda. „Naše načelo upravljanja je izreka muslimanskog mistika Hadžija Bektaša: Na kraju svakog puta je mrak ako to nije put znanja.“ Tijekom stoljeća nestalo je mnogo znanja o toj vjerskoj filozofiji i alevitskoj kulturi. „To želimo nadoknaditi našim proslavama i obrednim okupljanjima", kaže Cengiz.

Jedino znanje spašava od nestanka

Važan dio rada od otvaranja instituta početkom 2026. jest sve bogatiji arhiv povijesnih rukopisa te video i audio snimki vjerskih obreda i okupljanja. „Zajednici koja nema povijest i sjećanje na prošlost prijeti nestanak“, sažima i objašnjava kako su mnogi aleviti, iz straha od neprijateljstva i napada, spaljivali ili zakapali dokumente poput pisama i dnevnika.

Danas znanstveno proučavanje alevizma među alevitima u Njemačkoj nailazi na velik interes i potporu. To potvrđuje i Cem Kara, profesor alevitske teologije na Sveučilištu u Hamburgu: „Postoji velika potreba za sigurnošću znanja. Tu znanstvenici imaju posebnu ulogu“, kaže on.

Institut za alevitsku teologiju, koji je osnovao 2024., jedan je od prvih takvih akademskih instituta u svijetu. Obrazovat će nastavnike za hamburški model međukonfesionalne nastave vjeronauka kao i za konfesionalni vjeronauk koji se održava drugdje, a vjerojatno od 2027. i studente teologije kao sporednog studija.

Općenito, alevizam je i dalje nedovoljno istraženo područje. „Dosad su postojala uglavnom pojedinačna istraživanja, najčešće u kontekstu osmanske i turske povijesti“, kaže Markus Dreßler, profesor suvremenih turskih studija na Institutu za religijske znanosti Sveučilišta u Leipzigu. On vodi dugoročni projekt Alevitski arhiv: etnopovijest alevitskih zajednica u Anatoliji od 16. do 20. stoljeća, koji je pokrenut početkom 2026. i planiran je za razdoblje od 24 godine.

Nije sve točno što se govori

„Nastojimo prikupiti podatke iz različitih izvora, objediniti ih i učiniti čitljivima. Riječ je o povijesnim podacima iz osmanskih registara, ali i o alevitskim rukopisima i dokumentima, materijalnoj kulturi poput natpisa na mauzolejima i nadgrobnim spomenicima te etnološkim podacima, odnosno onome što spada u usmenu povijest“, objašnjava metodološki pristup svojega interdisciplinarnog projekta.

Na temelju tako nastalih baza podataka moguće je, zahvaljujući dugoročnoj perspektivi proučavanja sela u Anatoliji, izvornog prostora naseljavanja alevita, kao i tamošnjih aktera, provjeriti i uvriježene narative. Primjerice, onaj o neprekinutoj opresiji i diskriminaciji. „Doista je bilo diskriminacije i progona alevita u Osmanskom Carstvu, a ima ih i danas. No to nije bilo neprekidno, niti se odnosilo na sve skupine koje se danas nazivaju alevitima. Treba gledati konkretan povijesni kontekst, regiju i specifične skupine“, sažima Dreßler.

Janez Janša je fenomen slovenske politike. Bio je ministar obrane u prvoj samostalnoj slovenskoj vladi 1991., a sada je ponovno u premijerskom uredu i to po četvrti put.

Imenovan 22. svibnja, već izaziva kontroverze. Između ostalog i oko odnosa prema nacističkim suradnicima koji su bez suđenja pogubljeni na kraju Drugog svjetskog rata ali i aktualnih, s poreznim rezovima za koje sindikati kažu da će dodatno obogatiti već bogate na štetu javnih službi.

Njegova desničarska Slovenska demokratska stranka (SDS) konstantno osvaja oko četvrtine glasova na parlamentarnim izborima. Štoviše, za razliku od stranaka lijevog centra, ona je trajna konstanta na slovenskoj političkoj sceni već više od tri desetljeća.

Izdržljivost i iskustvo

Ta kombinacija izdržljivosti, organizacije i iskustva bila je ključna da Janša formira novu vladajuću koaliciju, iako je SDS završio drugi iza stranke lijevog centra, Gibanja Svoboda, na ožujskim parlamentarnim izborima.

Postalo je očito da bivšem premijeru Robertu Golobu manjka talenta potrebnih kako bi sklopio dogovore koji bi ga zadržali na vlasti.
„Apsolutno je bio u poziciji izgraditi koaliciju lijevog centra i malo desnice, ali mu je nedostajalo vještina i sposobnosti da to učini“, kaže Ali Žerdin, urednik vikend-priloga najtiražnijeg slovenskog dnevnika, Delo.
„S druge strane imamo veterana slovenske politike, Janeza Janšu. On zna sve trikove kako izgraditi koaliciju potrebnu za vođenje Slovenije“, rekao je Žerdin za DW.

Potpora krajnje desnice pali alarme

Sastav nove vlade, koju je slovenski parlament odobrio u četvrtak (4. lipnja), izazvao je mnogo čuđenja.
Konzervativna Nova Slovenija bila je uvijek izgledan partner u koaliciji predvođenoj Janšom. No Demokrati desni centar ranije su se odvojili od SDS-a i pokušali se predstaviti kao zasebna, umjerena opcija.

U međuvremenu, potpora krajnje desne populističke stranke Resnica zazvonila je za uzbunu u nekim krugovima.

Njezin čelnik, Zoran Stevanović, potpisao je obvezu da neće ući u vladu s Janšom na čelu, no prihvatio je potporu SDS-a da postane predsjednik parlamenta i uzvratio tako što je usmjerio svoje zastupnike da glasaju za Janšu kao premijera.

Kakav će utjecaj imati Resnica?

Nije jasno kakav bi utjecaj Resnica mogla imati na cjelokupnu politiku, iako postoji implicitna prijetnja da bi povukla potporu ako ne bi podržavala smjer nove vlade.
Sama stranka zagovara izrazito rubne politike: protive se cijepljenju, traže referendum o članstvu u NATO-u i šire skepsu prema Europskoj uniji.

Dodavanje tih stajališta Janšinom dugogodišnjem savezništvu s dugogodišnjim bivšim mađarskim premijerom Viktorom Orbanom postavlja pitanje hoće li Slovenija zamijeniti Mađarsku kao vodeću članicu „neposlušne skupine“ u EU-u. No novi ministar vanjskih poslova, Tone Kajzer, inzistira na tome da je stvarnost posve drukčija.
„Europska unija je baza slovenskog političkog, gospodarskog i ukupnog okruženja“, rekao je Kajzer za DW.
„Nema govora da bi Slovenija bila remetilački faktor ili nešto slično. A političke stranke koje čine jezgru koalicije na to su 150% jasno usmjerene. Moja prva putovanja bit će, naravno, našim europskim partnerima“, rekao je.

Politika podjela

Ali čak i ako nova vlada ne izazove mrštenje u Bruxellesu, malo je vjerojatno da će tako biti kod kuće.
Tijekom rasprave o potvrđivanju njegove vlade u četvrtak, Janša je inzistirao da želi „sustavan i dosadan mandat“.
No zakonodavstvo koje je nova administracija počela provlačiti kroz Državni zbor čak i prije nego što je službeno prisegnula pokazuje da je politika podjela i dalje sastavni dio Janšine taktike.
Omnibus-zakon koji uključuje kontroverzne porezne rezove razljutio je slovenske sindikate. Oni pokušavaju pokrenuti referendum o zakonodavstvu.

U međuvremenu, aktivisti za ljudska prava pozivaju na referendum o izmjenama Zakona o parlamentarnim istragama, za koje kažu da „otvaraju vrata uspostavi političke policije“.

Kontroverzni zakon

Još jedan sporni zakon predviđa ponovni pokop osoba ubijenih u poslijeratnim odmazdama, uključujući i one koji su kao nacistički suradnici pogubljeni bez suđenja.
Zakonom se predviđa njihov prijenos na najprestižnije groblje u Ljubljani. Uspostavio bi se i godišnji dan komemoracije za te „žrtve komunističkog nasilja“.

Ljubljanski gradonačelnik, Zoran Janković, inzistira da će pokušati blokirati planove. Kaže da se borci otpora koji su porazili nacizam i fašizam ne bi smjeli izjednačavati s ljudima koji su bili „zakleti nacisti".

Tone Kajzer, međutim, smatra da je ponovni pokop ispravni potez stvar.
„Mislim da je to temeljni civilizacijski fundament“, rekao je. „Svi ljudi koji su ubijeni zaslužuju imati grob. Ti ljudi nisu imali suđenje. Stoga je teško reći da su svi bili nacistički suradnici. Ovo je ideološka kulturna borba koju određene političke snage u Sloveniji žele koristiti za podjelu ljudi. Mi ćemo zatvoriti ovo poglavlje naše doista bolne i traumatične povijesti — ne vidim ništa kontroverzno u tome.“

Jesu li strahovi od polarizacije opravdani?

Janša je u svom prvom obraćanju parlamentu unaprijed bocnuo prosvjednike, rekavši da će o budućnosti odlučivati izabrana tijela, „a ne ulica, koja se proglašava glasom naroda, koja međutim nikada nije bila potvrđena nekim ispitivanjem".

No činjenica je da je prethodna Janšina administracija (2020.–2022.) praktički i prizivala prosvjede svojim napadima na civilno društvo, javne medije i imigraciju.

Ali Žerdin kaže da takve politike jednostavno ne odražavaju stavove većine Slovenaca: „Puno se govori u Sloveniji o dubokoj polarizaciji, ogromnom jazu između desnice i ljevice. Ali ako pogledate raspodjelu vrijednosti u Sloveniji, vidjet ćete da su one više-manje centrističke“, rekao je.

Ipak, naznake su da će nova vlada slijediti vlastiti put. Prva akcija nove administracije bila je uklanjanje palestinske zastave koja se od 2024. vijorila ispred glavne zgrade vlade. Istodobno je najavljeno otvaranje izraelskog veleposlanstva u Ljubljani.

Ovaj simbolični potez je odaslao jasni signal: Janez Janša se vratio.

Nakon dvodnevnog zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC), visoki predstavnik Christian Schmidtizjavio je da je postignut puni konsenzus o nastavku mandata OHR-a. Schmidt očekuje da će dogovor o njegovu nasljedniku biti postignut do kraja lipnja, poručivši da OHR ostaje ključni stup stabilnosti do ispunjenja uvjeta za tranziciju. Međutim, optimizam aktualnog šefa OHR-a brzo je zasjenila oštra reakcija iz Washingtona.

Naime, Veleposlanstvo SAD-a izrazilo je razočaranje jer PIC 3. i 4. lipnja nije izabrao novog visokog predstavnika. Američka delegacija tražila je konsenzus oko talijanskog diplomata Antonija Zanardija Landija, pa iz Veleposlanstva poručuju da primaju na znanje „europski neuspjeh da se postigne konsenzus oko europskog kandidata". Upozoravaju da ih europska neodlučnost prisiljava na preispitivanje svoje uloge u međunarodnoj prisutnosti u BiH.

Bruxelles ne odustaje od „europskog kandidata"

Unatoč pritisku iz Washingtona, Delegacija EU-a i veleposlanstva država članica potvrdile su da novi visoki predstavnik, prema dosadašnjoj praksi, ponovo treba dolaziti iz Unije. Europski diplomati poručuju da do kraja mjeseca žele završiti imenovanje Schmidtova nasljednika, zbog čega nastavljaju intenzivne konzultacije s partnerima, prije svega sa SAD-om.

Ova diplomatska kriza odrazila se i na regionalnoj razini, pa se o OHR-u raspravljalo i na marginama summita EU – zapadni Balkan u crnogorskom Tivtu, gdje se predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović u odvojenim susretima sastao s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom i francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Bećirović je u razgovoru s Merzom poručio da imenovanje novog visokog predstavnika mora biti izvršeno na dosadašnji način te da OHR mora zadržati puni mandat i nadležnost za zaštitu Daytonskog sporazuma.

Suverenitet i teritorijalni integritet BiH po mjeri Banje Luke

Stav utjecajnih članica EU-a i Velike Britanije o očuvanju europske uloge u vođenju OHR-a u suprotnosti je s viđenjem koje stiže iz entiteta Republika Srpska. Iako podržava „američke napore o reafirmaciji suvereniteta BiH i unutarnjem dijalogu konstitutivnih naroda", članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović traži da se uloga visokog predstavnika vrati u okvire Aneksa 10 do potpunog ukidanja, a da se „bonnske ovlasti, kao ključni izvor političkih kriza, odmah uklone".

Na istoj liniji, nakon sastanka u Sankt Peterburgu s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, lider SNSD-a Milorad Dodik istaknuo je da „Rusija ostaje privržena teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH prema Daytonskom sporazumu". Dodik je naglasio da taj suverenitet podrazumijeva „hitan prestanak rada OHR-a i odlazak stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH", što se kosi s pokušajima zapadnih saveznika da unutar PIC-a postignu dogovor o novom visokom predstavniku.

Južna interkonekcija kao ulog u diplomatskoj trgovini

Dok Banja Luka u američkim porukama vidi prostor za slabljenje OHR-a, unutar proeuropskih snaga u entitetu Federacija BiH smatraju da se zapadni pritisak može iskoristiti i za diplomatsku trgovinu. Zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić pozvala je domaće vlasti da ne ratificiraju sporni sporazum o Južnoj plinskoj interkonekciji sve dok SAD jasno ne predoče planove o budućnosti OHR-a i Schmidtova nasljednika. Ćudić naglašava da Sarajevo mora zauzeti znatno čvršći stav prema međunarodnim akterima „kako tranzicija unutar OHR-a ne bi išla na štetu stabilnosti i državnih institucija".

Ipak, unutar same vladajuće koalicije u Federaciji BiH postoje i oprezniji glasovi koji naglašavaju da se pritisak Washingtona ne smije olako ignorirati. Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić ocijenio je da SAD vrši snažan diplomatski pritisak kako bi osigurao izbor novog visokog predstavnika i stabilnost OHR-a. On naglašava da je za BiH od ključne važnosti da pozicija visokog predstavnika zadrži puni kapacitet i autoritet te upozorava da bi slabljenje ili blokada OHR-a u ovom geopolitičkom trenutku mogla proizvesti „ozbiljne destabilizirajuće posljedice".

HNS za gašenje OHR-a, Plenković za smanjenje „izvanrednih mehanizama"

Nasuprot Nikšićevim apelima za očuvanje punog kapaciteta OHR-a, s hrvatske političke scene stižu zahtjevi za njegovim potpunim gašenjem. Stranke okupljene oko HNS-a (Hrvatski narodni sabor) iznijele su jedinstven stav da OHR treba definitivno završiti svoj mandat u zemlji. Priopćeno je da produžavanje međunarodnog upravljanja i intervencionizma samo amnestira domaće čelnike od političke odgovornosti, zbog čega iz HNS-a poručuju da bi uloga međunarodne zajednice morala prijeći iz izvršne u savjetodavnu formu.

Ovaj stav uvelike korespondira sa signalima koje prema Vijeću za implementaciju mira upućuje Hrvatska. Hrvatski premijer Andrej Plenković potvrdio je da je smjena na čelu OHR-a izvjesna, naglasivši da je ključni zahtjev Zagreba da novi visoki predstavnik „drastično smanji upotrebu izvanrednih mehanizama". Plenković tvrdi da pretjerano korištenje bonnskih ovlasti već dvadeset godina unosi neravnotežu u Daytonski sporazum i izravno slabi položaj Hrvata u BiH, dok otvorenim ostaje i pitanje trajanja samog OHR-a.

„Duboki apsurd" međunarodne zajednice

Aktualna zbivanja unutar PIC-a i otvoreni „transatlantski razdor" za Deutsche Welle komentira novinar BHRT-a Amir Sužanj. On ocjenjuje da je neuspjeh u imenovanju novog visokog predstavnika razotkrio „duboki apsurd" u kojem se nalazi međunarodna zajednica u BiH – dok jedne članice PIC-a zagovaraju gašenje OHR-a, istovremeno vlada nezapamćen interes globalnih čimbenika za to tko će naslijediti Christiana Schmidta.

Odbijanje europskih predstavnika da podrže američkog favorita, talijanskog diplomata Antonija Zanardija Landija, prema Sužnjevu mišljenju jasan je znak da Bruxelles ne želi biti puki promatrač: „Europske sile nisu spremne potvrditi visokog predstavnika po američkom ukusu, koji bi prvenstveno provodio interese Washingtona u velikim energetskim projektima, poput plinovoda Južna interkonekcija", kaže Sužanj.

Trumpovski pritisak bez racionalne računice

Komentirajući naknadne prijetnje iz Washingtona o mogućem preispitivanju američke uloge u BiH, Sužanj smatra da je riječ o „pritisku bez racionalne računice". „Riječ je o tipično trumpovskom pritisku koji je u osnovi prijetnja zaustavljanjem financiranja OHR-a, što ne bi trebalo osobito zabrinuti europske čimbenike u Vijeću za implementaciju mira", objašnjava Sužanj, podsjećajući da SAD osigurava tek petinu godišnjeg proračuna OHR-a od oko šest milijuna eura, dok ostatak pokriva EU.

U pozadini „grčevite borbe" Washingtona za poluge OHR-a zapravo stoje krupni infrastrukturni i energetski projekti, objašnjava novinar BHRT-a. Nova američka administracija, navodi on, želi na čelu institucije osobu na koju će imati neograničen utjecaj kako bi se isposlovala zakonska rješenja krojena prema apetitima izvođača radova. S druge strane, Sužanj odbacuje mogućnost stvarnog povlačenja SAD-a iz BiH, jer je Dayton njihov izvorni politički projekt, pa bi odlazak značio „bolan poraz američke administracije".

Što je država bez imovine?

Najveća opasnost u ovom sučeljavanju transatlantskih saveznika jest to što su interesi same BiH potpuno potisnuti u drugi plan, a u pitanje dolazi i ono najvrjednije – državna imovina. „Što BiH uopće znači projekt 'Južne interkonekcije' i svi budući projekti koji su zanimljivi američkim investitorima, ako budući visoki predstavnik u interesu realizacije toga projekta donese odluke zbog kojih će BiH ostati bez državne imovine", upozorava Sužanj.

On zaključuje da je neuspjeh u pokušaju imenovanja Schmidtova nasljednika „otvorio krupna pitanja od kojih, kako god se tumačila ova politička sučeljavanja, gotovo nijedno nije usmjereno na zaštitu interesa same Bosne i Hercegovine".

„Crna Gora će do 2028. godine postati 28. članicom Europske unije i to je dostižno". „Prvi put od 2013. zaista odbrojavanje do sljedećeg proširenja – do toga da Crna Gora postane 28. članicom do 2028. godine".

Ove izjave najviših dužnosnika EU – predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i predsjednika Europskog vijeća Antónija Coste, nakon samita EU-zapadni Balkan, još jednom su pokazale da teško išta može zaustaviti ulazak Crne Gore u europski blok za nekoliko godina.

Izrečene u Tivtu, na najvećem međunarodnom samitu u povijesti Crne Gore, trebale bi dati dodatni poticaj Podgorici da zatvori preostala pregovaračka poglavlja i ubrza reforme kako bi se našla u društvu najvažnijih europskih država.

Nagrada Crnoj Gori za reforme

Crna Gora je u protekla dva dana bila u nekoj vrsti poluizvanrednog stanja, sa zatvorenim cestama, velikim mjerama sigurnosti i u iščekivanju dolaska gotovo 40 delegacija, među kojima i čelnika najmoćnijih članica EU.

Prvi je stigao francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je također „proglasio" Crnu Goru novom članicom EU i rekao da ne treba strahovati ni od eventualnih većih političkih promjena u njegovoj zemlji nakon izbora sljedeće godine, uz uvjet da Podgorica bude napredovala i provodila reforme. Macron je stigao i istrčati jutarnji kros u Tivtu te posjetiti Cetinjski manastir.

U Tivat su stigli i njemački kancelar Friedrich Merz te španjolski premijer Pedro Sánchez, koji su također dali nedvosmislenu podršku crnogorskim aspiracijama za ulazak u EU. Sve u svemu, biti domaćinom ovako velikog skupa bila je nagrada za reforme ovoj maloj zemlji, što je više puta naznačio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović.

Costa i o Ukrajini i Moldaviji

Costa je podsjetio da zamah u procesu proširenja pokazuje i to što je prošlog mjeseca EU počela izradu ugovora o pristupanju Crne Gore, a pohvalio je i druge države regije.

„Europska komisija predložila je zatvaranje tri pregovaračka poglavlja s Albanijom. Vlada Srbije predstavila je konkretan kalendar za usvajanje preostalih elemenata reforme izbornog zakonodavstva i završetak reforme pravosuđa. I što je vrlo važno, ovog tjedna otvaramo proces za pokretanje prvog pregovaračkog klastera za Ukrajinu i Moldaviju. Ovo je dokaz da reforme i angažman svih društvenih aktera donose rezultate, i da je Europska unija okrenuta proširenju," rekao je Costa.

Milatović je poručio da je Crna Gora, kako kaže, spremna ispuniti preostale obveze i iskoristiti zamah koji su joj dali europski partneri. Smatra da se Crna Gora već u mnogim područjima ponaša kao članica EU. „Danas, iz Crne Gore, šaljemo vrlo jasnu poruku. Naša zemlja spremna je za završnu fazu našeg europskog puta, koji smo započeli pokretanjem pregovora s EU još 2012. godine", rekao je Milatović.

Članstvo ipak prema zaslugama, ali uz moguće ubrzanje

Von der Leyen rekla je da će proces pristupanja i dalje biti zasnovan na zaslugama, ali mora postati dinamičniji. „I upravo to želimo učiniti – nagraditi reforme stvarnom integracijom, pristupom našim programima, bližim vezama s jedinstvenim tržištem i EU financiranjem koje nagrađuje reforme", rekla je von der Leyen.

Njezina poruka u tonu je novog „non-papera" koji su sastavile najmoćnije članice EU – Njemačka i Francuska – a u kojem se Europska komisija poziva da predstavi prijedloge za olakšavanje postupne integracije zemalja kandidatkinja u Uniju. To predviđa privilegirani pristup tih zemalja unutarnjem tržištu EU na temelju značajnog napretka u pregovorima i bliže veze s europskim institucijama u svakodnevnom procesu donošenja odluka.

Dakle, države kandidatkinje bi, pod određenim okolnostima, mogle dobiti potpuni pristup jedinstvenom europskom tržištu čak i prije formalnog pridruživanja bloku, što bi sigurno bio snažan poticaj za sve koji teže ulasku u EU. Također, mogle bi dobiti neku vrstu statusa promatrača u institucijama EU.

Ovaj prijedlog, između ostalih, pozdravio je i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je rekao da će na taj način proces pristupanja biti brži i dinamičniji. Brojni europski mediji koji su pratili samit u Tivtu slažu se da je moguć zamah na putu Zapadnog Balkana prema članstvu u EU, da Crna Gora napreduje, dok je Srbija upitna, te da većina zemalja u regiji ipak zaostaje u reformama.

Na predstojećim parlamentarnim izborima građani ove južnokavkaske države ne biraju samo novi saziv parlamenta, nego i strateški smjer države: brži ulazak u Europsku uniju ili povratak u rusku sferu utjecaja.

Prema anketi koju je naručila nevladina organizacija International Republican Institute (IRI) sa sjedištem u Washingtonu, stranka aktualnog proeuropskog premijera Armenije Nikola Pašinjana Građanski ugovor nalazi se na prvom mjestu s 32% podrške.

Oporba je tradicionalno proruski orijentirana i podijeljena u tri glavne političke snage, koje znatno zaostaju za vladajućom strankom. Oko 7% birača podržava blok Napredna Armenija, koji vodi ruski milijarder armenskog porijekla Samvel Karapetjan, koji je trenutno u kućnom pritvoru u Erevanu zbog optužbi za poticanje na nasilno preuzimanje vlasti.

Politički blok Armenski savez, koji vodi bivši predsjednik Robert Kočarjan povezan s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, očekuje oko 4% glasova. Stranka Prosperitetna Armenija, koju je osnovao biznismen Gagik Carukjan, može računati s oko 2% podrške. Ostalih pet stranaka, uključujući nove prosvjedne pokrete, imaju podršku od svega jedan do dva posto.

Stručnjaci upozoravaju da ove brojke treba tumačiti s oprezom zbog nezapamćeno niske stope odaziva: samo 16 posto ispitanika pristalo je sudjelovati u anketi. To je za 19 posto manje nego uoči izvanrednih izbora 2021. godine. Istovremeno, 92 posto sudionika je izjavilo da namjerava izaći na izbore, u usporedbi sa 72 posto 2021. godine. Gotovo svaki drugi ispitanik odbio je otkriti svog favorita ili je naveo da još nije donio konačnu odluku za koga će glasati.

Novi politički pravac: Bruxelles ili Moskva?

Jedna od glavnih tema predizborne kampanje je vanjska politika. Vladajuća stranka približava zemlju Europskoj uniji i udaljava ju od Rusije i Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO) - vojnog saveza pod kontrolom Moskve.

U svibnju 2025. armenski parlament je usvojio Zakon o pokretanju procesa pristupanja EU-u. Tijekom predizborne kampanje je aktualni premijer Nikol Pašinjan obećao uvođenje bezviznog režima s Europskom unijom u naredne dvije godine. Početkom svibnja Pašinjan je u Erevanu ugostio samit Europske političke zajednice i poručio da Armenija „nije saveznik Rusije“ u ratu protiv Ukrajine.

Ova izjava izazvala je oštru reakciju Moskve. Rusija je zaprijetila uvođenjem carina i ograničenja za armenske radnike, te sugerirala da bi trebalo raspisati referendum na kojem bi se armenski građani opredijelili između dvije opcije: EU i Euroazijske ekonomske zajednice. Rusija koristi i trgovinske mjere kao sredstvo pritiska, uključujući ograničenja uvoza armenskih proizvoda poput povrća, voća i vina, te mogućnost smanjenja isporuka plina i naftnih derivata.

Predsjednik Vladimir Putin dodatno je upozorio da će približavanje europskim standardima dovesti do prekida gospodarske suradnje, te usporedio situaciju u Armeniji s krizom u Ukrajini 2014.

Ruski utjecaj i odnosi sa SAD-om

Utjecaj Moskve na izbore izaziva rasprave u Armeniji. Napetosti su porasle nakon objave ruskog neovisnog istraživačkog medija The Insider o navodnoj ruskoj špijunskoj mreži u Armeniji. Prema pisanju tog medija, ruski milijarder i vođa stranke Napredna Armenija Samvel Karapetyan naveo je Informacijski centar Federalne službe sigurnosti Rusije kao svog poslodavca u svojoj prijavi za putovnicu izdanu 1999. godine.

Armenske sigurnosne snage su više puta pokretale kaznene postupke protiv predstavnika proruske oporbe. Veliki politički skandal izbio je nakon uhićenja Andranika Tevanjana, drugog kandidata na listi stranke Napredna Armenija. Političar, koji je poznat po svojim proruskim stavovima, suočava se s optužbama za izdaju i špijunažu. Oporba je te slučajeve, kao i objavu The Insidera, nazvala „političkim progonom”.

Pored približavanja EU-u, vlada jača odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama. Potpisani su sporazumi o strateškom partnerstvu i suradnji na području rijetkih ruda.

Armenija i Azerbajdžan su, uz posredovanje SAD-a, postigli dogovor o infrastrukturnom projektu koji bi povezao Azerbajdžan s njegovom eksklavom Nahičevan kroz južnu Armeniju.

Odnosi s Rusijom i oporba

Pašinjanova vlada opisuje odnose s Rusijom kao „transformaciju", dok oporba zagovara povratak strateškom savezništvu s Moskvom, smatrajući ga ključnim za sigurnost zemlje.

Rasprava je dodatno pojačana nakon rata 2023. godine kada je Azerbajdžan preuzeo kontrolu nad Nagorno-Karabahom, što je dovelo do egzodusa etničkih Armenaca.

Istraživanje pokazuje da 71% građana vjeruje da će izbori biti slobodni i pošteni, dok 61% smatra da se zemlja kreće u dobrom smjeru. Glavni problem, prema mišljenju 17% ispitanika, je sigurnost granica.

Na prvi pogled, to zvuči kao specijalizirana tema, nešto što zanima samo najtvrdokornije IT entuzijaste: jedna nova umjetna inteligencija (UI) pronalazi slabosti u softveru brže nego ikada prije. Međutim, upravo to u globalnom financijskom sustavu može postati ozbiljan rizik za njegovu stabilnost. Banke, burze, pružatelji platnih usluga i osiguravajuća društva ovise o pouzdanom i sigurnom softveru.

Ako umjetna inteligencija sada brže otkriva sigurnosne propuste, onda ih kriminalci također mogu brže iskoristiti. Stručnjaci već govore o sistemskom riziku za globalni financijski sustav.

Povod za raspravu je Claude Mythos – novi vrhunski UI model američke tvrtke Anthropic. U pokusnim okruženjima već je otkrio tisuće izuzetno kritičnih sigurnosnih propusta u softveru, takozvane „zero-day“ ranjivosti, koje su prethodno desetljećima bile neotkrivene. Osim toga, model je sposoban samostalno programirati kompleksne kibernetičke napade.

Zašto regulatori upozoravaju na rizike umjetne inteligencije

Europska središnja banka (ESB) u tome vidi ozbiljnu prijetnju za financijski sustav te je nedavno čak sazvala hitni sastanak europskih banaka. Odbor za financijsku stabilnost (FSB), ključni međunarodni nadzornik financijske stabilnosti skupine G20, govori o „novim i naprednim rizicima za globalnu financijsku stabilnost“.

I Međunarodni monetarni fond (MMF) u UI modelima poput Mythosa vidi opasnost za globalni financijski sustav te upozorava na „potencijalni makrofinancijski šok“. Prema analizi MMF-a, ekstremni gubici izazvani kibernetičkim incidentima mogli bi dovesti do problema u financiranju, potaknuti sumnje u solventnost financijskih institucija i izazvati šire poremećaje na tržištima.

Dovoljno je zamisliti da tako moćan UI model poput Mythosa „cilja" na globalnu bankarsku infrastrukturu – primjerice središnji komunikacijski sustav SWIFT, putem kojeg banke diljem svijeta sigurno razmjenjuju naloge za plaćanje i druge financijske poruke.

Moguća šteta bila bi ogromna. Napadači bi mogli manipulirati platnim tokovima u milijardama – i uništiti povjerenje u banke i financijski sustav. Sama tvrtka Anthropic svoj novi model umjetne inteligencije smatra preopasnim te ga zasad drži uglavnom „pod ključem", ali radi na tome da ga u nadolazećim tjednima učini dostupnim svim klijentima.

Project Glasswing treba zaštititi kritičnu IT-infrastrukturu

Za sada samo odabrane tvrtke i organizacije imaju kontrolirani pristup Claudeu Mythosu u okviru „Project Glasswing". Među njima su Amazon, Microsoft, Apple, Google, Nvidia i JPMorgan Chase. Cilj je brže identificirati i otkloniti sigurnosne ranjivosti u kritičnoj softverskoj infrastrukturi.

Nije slučajno da stručnjaci Mythos nazivaju klasičnom „dual-use tehnologijom“: novi UI model nije samo potencijalno ultimativno kibernetičko oružje, već i najmoćniji alat za obranu od kibernetičkih napada.

Planira se da i Agencija Europske unije za kibernetičku sigurnost (ENISA) dobije pristup modelu Mythos tvrtke Anthropic. No konkretni uvjeti još se moraju dogovoriti, priopćeno je u ponedjeljak. Do tada europske banke ostaju izvan tog sustava – no, prema mišljenju stručnjaka, djelovati moraju već sada.

Banke u eurozoni moraju više ulagati u kibernetičku sigurnost, uvjeren je Luis de Guindos. „Moramo nastojati povećati svijest financijskih institucija, banaka, o potrebi dodatnih ulaganja u kibernetičku sigurnost“, naglašava potpredsjednik ESB-a na odlasku.

Banke moraju brže zatvarati sigurnosne propuste

Prema stručnjacima, ključnu ulogu imaju takozvani „patch-gapovi“, odnosno razdoblje između otkrivanja i zatvaranja sigurnosne rupe. Za njihovo uklanjanje banke su si dosad ponekad uzimale i više tjedana – pristup koji bi u novoj eri umjetne inteligencije mogao otvoriti vrata kibernetičkom kriminalu u velikom stilu.

To za banke znači i veća ulaganja u ljudske resurse: „Banke sada moraju izdvajati više novca kako bi zaposlile stručnjake koji će te rupe zatvoriti što je brže moguće“, naglašava Daniel Kröger, portfelj menadžer u društvu za upravljanje imovinom DWS, u razgovoru za ARD-Finanzredaktion (financijska redakcija javnog servisa ARD-a, nap. red.)

Vrijeme je presudno: jer nije riječ samo o Anthropicu i modelu Claude Mythos Preview, već i o usporedivim UI sustavima koji bi uskoro mogli biti dostupni pojedinim kriminalnim akterima ili državama poput Rusije i Kine.

Logan Graham, šef vodećeg tima za IT sigurnost u Anthropicu (Frontier Red Team Lead), upozorio je u američkom magazinu Wired: „Moramo se sada pripremiti za svijet u kojem će ove sposobnosti biti široko dostupne za 6, 12 ili 24 mjeseca.“

Umjetna inteligencija postaje stres-test za banke i regulatore

UI model Mythos tvrtke Anthropic alarm je za buđenje – za banke, kompanije i regulatore. U pitanju nije ništa manje nego stabilnost globalnog financijskog sustava. Već je financijska kriza 2008. godine pokazala: često je dovoljna i sama sumnja ili glasina da bi neka banka mogla imati probleme kako bi izazvala velike poremećaje na tržištu.

Nevjerojatne sposobnosti Claudea Mythosa signal su da se obrambeni sustavi moraju hitno (p)ojačati. Europske banke pritom moraju paziti da ne zaostanu: Project Glasswing zasad američkim institucijama daje vremensku prednost u procesu „zatvaranja" sigurnosnih rupa.

Međunarodna suradnja između onih koji rade na razvoju umjetne inteligencije, banaka, kompanija i regulatora sada je potrebnija nego ikad. Jer kibernetički kriminal ne poznaje granice – baš kao što granice ne poznaju ni financijske krize.

Što je čovjeku potrebno da bi živio dostojanstveno dok čeka odluku o azilu i premještaj iz jedne europske zemlje u drugu? To je bilo pitanje pred sucima Suda EU-a, koji su donosili presudu o tome jesu li naknade koje Njemačka pruža tražiteljima azila bile ispod standarda koje zahtijeva Europska unija.

Od Suda EU-a je zatraženo da protumači prava afganistanskog tražitelja azila, označenog inicijalima F.B., čiji je zahtjev za azil u Njemačkoj odbijen te je trebao biti premješten u Rumunjsku. Dok je čekao premještaj, dobio je hranu, smještaj, higijenske potrepštine i zdravstvenu zaštitu, ali nije primao pomoć za odjeću i druge kućanske potrepštine. Njemački zakon smanjio je naknade za odbijene tražitelje azila na ono što su aktivisti opisali kao puko „krevet, kruh i sapun". F.B. je tužio bavarski okrug Schweinfurt, ali je slučaj na kraju završio pred Europskim sudom pravde.

U četvrtak je sud presudio u korist odbijenog tražitelja azila i naveo da se osnovne životne potrebe, poput odjeće i kućanskih potrepština, ne smiju uskratiti čak ni kada je zahtjev za azil odbijen.

Sud je istaknuo da je odjeća među „najosnovnijim potrebama", a da novčane naknade za svakodnevne potrebe, poput karata za prijevoz i uređaja za komunikaciju, osiguravaju „minimalni stupanj sudjelovanja u društvenom i kulturnom životu". Takve naknade, prema navodima suda, doprinose „osiguravanju egzistencije podnositelja zahtjeva i zaštiti njegova fizičkog i mentalnog zdravlja".

Aktivisti su pozdravili presudu i očekuju da će ona imati učinak diljem Europske unije. Međutim, novi europski pakt o migracijama unosi određenu neizvjesnost.

Nesklad između njemačkih i europskih propisa?

Afganistanac F.B. podnio je zahtjev za azil u Njemačkoj 2021. godine. Godinu kasnije njegov je zahtjev odbijen i proglašen „neprihvatljivim". Migracijska politika Europske unije uređena je Dublinskom uredbom, prema kojoj se zahtjev za azil smatra neprihvatljivim ako je druga država članica ranije preuzela taj slučaj ili joj je dodijeljena odgovornost za razmatranje tog zahtjeva. Cilj je tog sustava spriječiti sekundarne migracije i izbjeći situaciju u kojoj tražitelji azila podnose molbe i koncentriraju se samo u nekoliko država, umjesto da budu raspoređeni diljem EU.

U međuvremenu, kako je migracija postala jedno od ključnih političkih pitanja u Njemačkoj i važna tema za krajnje desničarsku Alternativu za Njemačku (AfD), njemačka se vlada našla pod pritiskom da smanji naknade za tražitelje azila.

Izmjenama Zakona o naknadama za tražitelje azila Njemačka je zadržala hranu, smještaj i zdravstvenu zaštitu, ali je smanjila novčanu pomoć. Za odbijene tražitelje azila odjeća i novčana pomoć bili su ili potpuno uskraćeni ili vrlo ograničeni.

„U praksi to može značiti da oni ne dobivaju nikakav ili vrlo mali iznos gotovine", rekla je Judith Weibke iz PRO ASYL-a, njemačke nevladine organizacije koja se bavi zaštitom ljudskih prava tražitelja azila.

Aktivisti tvrde da uskraćivanje odjeće i novca znači uskraćivanje odgovarajućeg životnog standarda te da je to u suprotnosti s duhom „Direktive EU o prihvatu tražitelja azila", koja propisuje minimalne standarde pomoći, uključujući i pomoć za osobe čiji su zahtjevi odbijeni.

„Sociokulturna komponenta egzistencijalnog minimuma eliminirana je međutim" njemačkim „Zakonom o naknadama za tražitelje azila", navela je organizacija Pro Asyl u svom priopćenju. Međutim, ta organizacija smatra da je sud „jasno odbacio ovo smanjenje naknada". Presuda Suda EU-a pokazuje da čak i odbijeni tražitelji azila moraju imati pristup baznoj pomoći, sve dok ne dođe do njihovog premještaja.

Rasprava o naknadama za tražitelje azila i značaj presude

Krajnje desne, ali i pojedine konzervativne političke snage u Europi protive se naknadama za tražitelje azila, smatrajući ih čimbenikom koji privlači migrante. Tvrde da velikodušne socijalne naknade potiču ljude iz zemalja izvan EU-a da se domognu Europe.

Tako je AfD u Njemačkoj tvrdio da tražitelji azila novčanu pomoć zadržavaju za sebe ili šalju svojim obiteljima u matične zemlje. Stranka je također pripisala sebi zasluge za uvođenje tzv. „Karte za plaćanje" za azilante, debitne kartice s unaprijed određenim iznosom za kupnju, umjesto isplate gotovine.

Aktivisti, međutim, smatraju da takva ograničenja neće odvratiti migrante, nego će ih gurnuti u sivu ekonomiju. Ljudi koji bježe od rata i progona, kako je Judith ranije isticala, neće odustati od pokušaja da se nastane u nekoj razvijenoj europskoj zemlji zbog nedostatka socijalnih davanja.

Hoće li olakšanje biti kratkog vijeka kada stupi na snagu novi migracijski pakt?

Ova presuda pruža smjernice na razini cijele EU o postupanju prema tražiteljima azila tijekom postupaka premještaja i dodatno jača zaštitu njihovih temeljnih prava tijekom postupka za dobivanje azila.

Ipak, postoji bojazan da od 12. lipnja, kada novi Pakt EU o migracijama počne biti primjenjivan, pobjeda pred Europskim sudom pravde možda neće imati veliki praktični značaj.

„To neće pomoći dugoročno", kaže Gerard Sadik, voditelj za azil u francuskoj nevladinoj organizaciji La Cimade, koja brani prava tražitelja azila. Novi migracijski pakt, prema njegovim riječima, nudi tražiteljima azila „manje naknada". Ključno pitanje je što će se dogoditi ako sama europska pravila postanu stroža kada je riječ o naknadama za odbijene tražitelje azila.

„Nova pravila od 12. lipnja predviđaju da države članice mogu smanjiti ili ukinuti dnevne naknade i druge pogodnosti za podnositelje zahtjeva koji su dužni boraviti u drugoj državi članici", ističe švedski politolog Bernd Parusel za DW. „Istovremeno, države i dalje moraju osigurati životni standard u skladu s pravom Europske unije, uključujući Povelju o temeljnim pravima EU i međunarodnim obvezama", dodaje on.

Judith Weibke iz organizacije Pro Asyl je optimistična i zadovoljna smjerom u kojemu ide sudska praksa: „Presuda suda ipak pokazuje da on pomoć i osobne naknade azilantima smatra neophodnim za dostojanstven život."

Ovogodišnji Međunarodni gospodarski forum u Sankt-Peterburgu (SPIEF), koji je otvoren 3. lipnja, peti je koji se održava otkako je Rusija pokrenula svoju invaziju na Ukrajinu 2022. godine.

Prije rata forum je služio kao mjesto za potpisivanje velikih investicijskih ugovora sa stranim tvrtkama. Tada je Europska unija bila ključni gospodarski partner Rusije, a forum je privlačio istaknute zapadne političare, poslovne ljude i ugledne menadžere.

No nakon što je Rusija napala Ukrajinu, velika zapadna gospodarstva smanjila su kontakte, a najistaknutiji strani sudionici foruma sve više dolaze iz zemalja koje više nisu među ključnim gospodarskim partnerima Moskve.

Postoji li njemačka delegacija u Sankt-Peterburgu?

Ono što je u danima uoči foruma privuklo pozornost ruskih medija jest navodni povratak njemačkih tvrtki na SPIEF. No čini se da tvrtke koje sudjeluju imaju vrlo malo veze s Njemačkom.

Prema riječima Putinovog posebnog izaslanika za ulaganja i gospodarsku suradnju sa stranim zemljama Kirila Dmitrijeva, Rusija se raduje dočeku „velike delegacije njemačkih tvrtki” u Sankt-Peterburgu.

Ruski poslovni dnevnik Kommersant također je izvijestio da „Njemačka šalje službenu poslovnu delegaciju” na događaj prvi put nakon mnogo godina. No u stvarnosti takva delegacija ne postoji.

Hipermarketi i njemački Globus Holding

Među sudionicima foruma nalazi se Thomas Bruch, dioničar njemačkog trgovačkog lanca Globus i jedan od najbogatijih njemačkih poduzetnika. Bruch je na 2386. mjestu Forbesove liste milijardera za 2026., s procijenjenim bogatstvom od 1,7 milijardi dolara (1,4 milijarde eura).

On ne sudjeluje na forumu u ime njemačkog Globus Holdinga, rekao je njegov glasnogovornik za DW. Također je naglasio da od siječnja 2025. ruske trgovine više nisu dio Globus Holdinga, koji upravlja supermarketima u Njemačkoj i Češkoj.

U Sankt-Peterburgu Bruch predstavlja ruski Hyperglobus, koji upravlja hipermarketima isključivo u Rusiji, rekao je glasnogovornik. Dodao je da je cilj Bruchova sudjelovanja na SPIEF-u „održavanje poslovnih kontakata i razmjena mišljenja s predstavnicima poslovne zajednice i državnih tijela”.

Ruski proizvođač mlijeka Ekoniva

Poslovni put drugog njemačkog sudionika, Stefana Dürra, u potpunosti je povezan s Rusijom. Njegova grupa Ekoniva jedan je od najvećih proizvođača mlijeka u zemlji. Godine 1989., kao student na Sveučilištu u Bayreuthu, Dürr je obavio praksu u poljoprivrednom poduzeću u blizini Moskve i kasnije počeo uzgajati heljdu i proso u Rusiji.

U intervjuu za Financial Times prošle godine Dürr je rekao da je ruski embargo na proizvode iz EU-a iz 2014., uveden kao odgovor na zapadne sankcije nakon aneksije Krima, bio jedan od najvećih pokretača rasta njegove tvrtke.

Sam poduzetnik savjetovao je Putinu da uvede zabranu, izvijestio je švicarski list Neue Zürcher Zeitung 2023. godine. Osim njemačkog, Dürr prema brojnim izvješćima ima i rusko državljanstvo od 2013.

Glasnogovornik Ekonive potvrdio je da Dürr sudjeluje na forumu u Sankt-Peterburgu.

Industrijska oprema i inženjering

Još jedan poduzetnik spomenut u programu SPIEF-a je Leo Eppinger. Prema poslovnoj platformi SPARK Interfax, i on ima rusko i njemačko državljanstvo.

Godine 2016., nakon završetka studija na sveučilištu u Moskvi, Eppinger je postao voditelj ruskog ureda njemačko-švedskog poduzeća Metalock Engineering, prema njegovim profilima na Facebooku i Xingu.

Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu Metalock Engineering je prekinuo kompletnu suradnju sa svojom ruskom podružnicom i trenutačno „nema poslovnih odnosa s Masterlockom, tvrtkom koju je osnovao gospodin Eppinger”, rekao je glasnogovornik Metalock Engineeringa za DW.

Tvrtka Masterlock Engineering na koju se referirao registrirana je u Moskovskoj oblasti. Ona sebe naziva „punim nasljednikom” Metalock Rusa, ruske podružnice njemačko-švedskog Metalocka, i fokusira se, prema navodima na njezinoj internetskoj stranici, na popravak industrijske opreme u Rusiji i zemljama ZND-a.

Ruska podružnica Metalock Engineeringa preoblikovana je u slično nazvani Masterlock Engineering 2024., navodi se na internetskoj stranici. Leo Eppinger nije odgovorio na pitanja DW-a.

Polina Šarova još je jedna potvrđena sudionica foruma. Ona je vlasnica tvrtke Hermes-Ural sa sjedištem u Jekaterinburgu, koja proizvodi industrijsku opremu. Jedina veza Šarove s Njemačkom jest preuzimanje ruske imovine njemačke industrijske grupe Viessmann Climate Solutions nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ni Hermes-Ural niti Viessmann nisu odgovorili na upit DW-a za komentar.

Što je ostalo od rusko-njemačke trgovine?

Na Peterburškom gospodarskom forumu sudjeluje nekoliko zastupnika njemačke krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), koji djeluju u Europskom parlamentu, njemačkom Bundestagu i regionalnim parlamentima diljem Njemačke.

Vlasnik njemačkog dnevnog lista Berliner Zeitung Holger Friedrich, koji se u njemačkim medijima često opisuje kao ruski simpatizer i samoproglašeni branitelj interesa bivših građana DDR-a, također sudjeluje na forumu. U međuvremenu je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder viđen u Moskvi uoči foruma, no nije poznato sudjeluje li na ovom okupljanju.

Sastav onoga što ruski dužnosnici i mediji opisuju kao „njemačku delegaciju” daje točan odraz trenutačnog stanja gospodarskih odnosa između dviju zemalja.

Sankcije, odlazak tvrtki i energetsko odvajanje od Rusije ostavili su posljedice. Godine 2025. bilateralna trgovina pala je na ispod 10 milijardi eura, što je znatan pad u odnosu na gotovo 60 milijardi eura u 2021. godini.

Njemačko-ruska gospodarska komora, lobistička skupina sa sjedištem u Moskvi koja nema veze s njemačkom vladom, odbila je komentirati njemačke sudionike sastanka, pozivajući se na status DW-a u Rusiji.

U sklopu obračuna s neovisnim medijima Rusija je u prosincu proglasila DW „nepoželjnom” organizacijom. Svaka suradnja s takvom organizacijom je, prema ruskom zakonu, kazneno djelo.

Njemački savez za sportsko klađenje procjenjuje kako će se na ovom Svjetskom nogometu prvenstvu samo u Njemačkoj „okrenuti" milijarda eura. No i ova udruga u Njemačkoj legalnih kladionica upozorava: još uvijek se premalo čini protiv ilegalnih kladionica, u prvom redu na internetu pa će i na ovoj sportskoj manifestaciji „znatan dio” tog novca otići takvim portalima. „Legalne" kladionice očekuju promet od oko 600 do 700 milijuna eura, ali 300 do 400 milijuna eura će se okretati u inozemstvu.

„Ilegalnih" zapravo ima sve više i sve su popularnije: strukovna udruga problem vidi i u previše ograničenja koja su im tu nametnuta. U Njemačkoj su, kritizira predsjednik Mathias Dahms, zabranjene različite popularne vrste oklada. „Tako se, primjerice, klađenje uživo ‘Hoće li igrač X zabiti još jedan gol?’ ne smije uopće nuditi po ovdašnjim pravilima.” Drugim riječima, svi oni koji žele sklopiti i takvu okladu jednostavno moraju ići na portale koji zapravo uopće ne bi smjeli poslovati u Njemačkoj.

Novac će otići, ali hoće li i doći...

Na njemačkom legalnom tržištu djeluje oko tridesetak licenciranih kladionica. Najpoznatiji među njima su Tipico, bet365, Betano ili bwin, a makar su oni u pravilu aktivni i u drugim zemljama, oni imaju i dozvolu poslovanja u Njemačkoj i drže se ovdašnjih pravila u klađenju. Ali mnoštvo je portala poput 1xBet, BetWinner, Rabona i čitave obitelji stranica sa sufiksom .vip, .bet ili .casino čija su sjedišta nekakve porezne oaze poput Curaçaoa – ako ih se uopće i može geografski locirati. Još je teže ući u bilo kakav trag kladioničkim portalima koje barataju kriptovalutama poput Stake.

Posebni je problem u Njemačkoj legalnim kladionicama što i unutar Europske unije postoje velike razlike u regulaciji igara na sreću i kladionica. A dok je na svakom igraču u Njemačkoj njegova odluka kladiti se na nekom portalu u dalekom svijetu gdje može biti siguran da će otići njegov novac za ulog oklade – ali ne i da će ikad dobiti nagradu ako je okladu i dobio, kod portala u EU je sigurnost barem malo veća. Doduše nikad ne potpuna – njemu je zapravo zabranjeno kladiti se i na takvom portalu. Ali i jedna Danska, Švedska ili Nizozemska imaju nešto liberalnije propise o kladionicama. No europska prijestolnica u klađenju je svakako Malta: ona ne samo da je veoma velikodušna u izdavanju dozvola, nego i obračunava bitno manje poreze na takve igre na sreću.

Kvote su manje-više iste

Zapravo, uz izuzetak posebnih vrsta oklada kakvih u Njemačkoj ne može biti, korisnici jedva da imaju razloga uopće kladiti se na takvim kladionicama u inozemstvu: kvote, dakle premije u slučaju ispravnog klađenja su tek nešto malo povoljnije nego kod legalnih. Konkretno za predstojeće SP, favoriti su Španjolska gdje je na njemačkim kladionicama kvota +420, na ilegalnim oko +440 ili Francuska (+450, „na crno" oko +470). Usprkos tome, procjenjuje se kako dobra četvrtina sportskih oklada ide preko „ilegalnih" – a možda i polovica od toga ide kladionicama u Malti.

No još veći problem su oni koji uopće koriste takve portale. I u njemačkoj legalne kladionice šire svoju mrežu i ne štede na oglašavanju, makar je potpuno jasno: klađenje i kladionice na internetu su visoko na popisu ozbiljnih problema ovisnosti. Pogotovo za glavnu ciljanu skupinu mladih muškaraca, najčešće nešto slabije obrazovanih i sa nešto nižim primanjima – ali među njima ih ima doista iz svih socijalnih skupina. Prema novim studijama sveučilišta Stuttgart-Hohenheim je za takve ovisnike to i financijska katastrofa: kladitelji u Njemačkoj godišnje izgube oko dvije milijarde eura. Oko 1,3 milijuna ljudi ima problem s klađenjem ili igrama na sreću, mnogi upravo u području klađenja uživo na sport.

To je opasna ovisnost!

Znanstvenici traže ograničenja oglašavanja igara na sreću uz prijenose uživo, obvezu označavanja sadržaja na društvenim mrežama, tehničke prepreke za dob i obvezna upozorenja u svim oblicima oglašavanja. No klađenje nikad neće nestati: to je uvjeren i predsjednik interesne skupine legalnih kladionica, ali Dahms pak apelira „da se igrače vrati na legalno tržište”. Samo je kod njih, kaže, zajamčeno pouzdano isplaćivanje dobitaka i najbolja moguća zaštita igrača.

Ali kocka je kocka, a računica je računica: i na njemačkim kladionicama šanse Njemačke na ovom SP nisu baš osobite – za titulu prvaka je kvota oko +1.300. Hrvatska se pak procjenjuje tek kao iznenađenje i nudi se kvota od oko +8.000. Za utjehu Hrvatima: Curaçao, Katar i čak Novi Zeland imaju kvotu od oko +250.000.

U Njemačkoj navodno više od četiri milijarde eura leži na takozvanim „zaboravljenim računima“ u bankama i drugim financijskim institucijama, izvijestilo je Savezno ministarstvo za istraživanje, tehnologiju i svemir 2021. godine. Moguće je da je riječ o još većem iznosu – druge procjene govore o čak do devet milijardi eura. Same banke dosad nisu objavile nikakve brojke.

U slučaju smrti, članovima obitelji i nasljednicima često nije lako pronaći takve račune, pogotovo zato što mnogi ljudi imaju više računa. Imovinu je posebno teško otkriti kada kod internetskog bankarstva ne postoje pisani dokumenti ili tiskani izvodi s računa, jer su informacije pohranjene u e-mail računima ili kompjutorima. Netipičnu imovinu poput kriptovaluta ili NFT-ova još je teže pratiti.

Što su zaboravljeni ili neaktivni računi?

U Njemačkoj ne postoji službena definicija takvih računa. Napušteni, zaboravljeni ili neaktivni računi, kada je riječ o tradicionalnoj financijskoj imovini, najčešće su bankovni depoziti ili vrijednosni papiri – poput dionica i obveznica – kod kojih dulje vrijeme nema nikakve aktivnosti. Takvi računi mogu ostati neaktivni godinama.

Budući da ne postoji pravna regulacija, postupanje s takvim računima uvelike je prepušteno samim bankama. Većina institucija smatra da je riječ o neaktivnim računima ako je vlasnik računa preminuo i nije moguće utvrditi nasljednike, ako godinama nema kontakta s vlasnikom, poštanske pošiljke se vraćaju, a drugi kontaktni podaci su zastarjeli.

Ova situacija bankama također ostavlja određeni prostor što se tiče toga koliko intenzivno traže vlasnike ili nasljednike. Veliku prepreku pritom predstavljaju strogi propisi o zaštiti podataka u Njemačkoj.

Kako se u Njemačkoj mogu pronaći nekorišteni računi?

U Njemačkoj neaktivni računi ne prelaze u vlasništvo banaka niti se prenose na državu. Banke su obvezne voditi takve račune na neodređeno vrijeme, a vlasnička prava – bilo prvotnog vlasnika ili njegovih nasljednika – ne zastarijevaju. Sredstva s računa njemačka država može potraživati samo ako se prema nasljednom pravu ona utvrdi kao nasljednik. Na temelju pravila o imovini bez vlasnika, račun ne može pripasti državi.

Najvažnija mjera bila bi, prema Beatrice Eisenschmidt, članici uprave Udruge njemačkih istražitelja nasljedstva (VDEE) sa sjedištem u Berlinu, uspostava središnjeg registra neaktivnih računa. Takav registar mogao bi pomoći u utvrđivanju je li neka osoba negdje imala račune.

Trenutačno se upiti moraju slati različitim bankarskim udrugama, što oduzima puno vremena i skupo je. Za nasljednike je to često komplicirano i zato što ponekad uopće ne znaju postoji li ikakva imovina. „Zbog toga se mnogi nasljednici odlučuju protiv slanja takvih upita“, kaže Eisenschmidt za DW.

Pokušaji uspostave nacionalnog registra

Prije skoro jednog desetljeća je Norbert Walter-Borjans, tadašnji ministar financija savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije, iznio procjenu da se na neaktivnim računima u Njemačkoj nalazi oko dvije milijarde eura. Pozvao je na uspostavu nacionalnog registra neaktivne imovine.

Od tada je poduzeto više pokušaja da se takav registar uspostavi. Sadašnja savezna vlada kancelara Friedricha Merza predstavila je nacrt zakona koji predviđa stvaranje središnjeg, javno dostupnog internetskog registra u kojem bi nasljednici mogli tražiti odgovarajuće informacije. No zakon dosad nije usvojen. Što će se dogoditi s tim novcem i dalje je nejasno.

U nekim zemljama novac se uvijek vraća

U Ujedinjenom Kraljevstvu neaktivni računi obično se nakon 15 godina prenose u takozvani „Reclaim Fund“, a ne državi. Taj fond služi za potporu socijalnim i ekološkim projektima. Nasljednici ipak imaju pravo u neograničenom vremenu zatražiti povrat novca.

U Irskoj se nakon sličnog razdoblja novac s neaktivnih računa prenosi državi, koja ga zatim mora koristiti za socijalne projekte. Prije prijenosa institucije su obvezne objaviti tu informaciju u dvjema nacionalnim novinama. I ovdje za nasljednike ne postoji rok za povrat novca s računa, uključujući i pripadajuće kamate.

U SAD-u zakoni pojedinih saveznih država uređuju postupanje s takvim računima. U većini slučajeva račun se smatra zaboravljenim nakon tri do pet godina bez aktivnosti. Nakon toga banka je dužna kontaktirati vlasnika računa. Ako se nitko ne pronađe, savezna država preuzima račun – obično ona u kojoj je bila posljednja poznata adresa vlasnika. Račun se zatim vodi u uredu za „nepreuzetu imovinu“, a ponekad se objavljuju i obavijesti. U većini slučajeva vlasnici mogu neograničeno zatražiti povrat svoje imovine.

U nekim zemljama novac ide državi

U Francuskoj su banke obvezne pokušati kontaktirati vlasnike računa. No nakon deset godina bez aktivnosti računi i police životnog osiguranja prenose se na javnu financijsku instituciju Caisse des Dépôts (CDC). Vlada stavlja na raspolaganje bazu podataka o računima, ali aktivno ne traži vlasnike. Nakon dodatnih 20 godina sredstva prelaze u vlasništvo francuske države i nakon toga se više ne mogu potraživati.

Švicarska, poznata po svojim posebnim bankarskim pravilima, slijedi sličan pristup. Od banaka se očekuje da čuvaju imovinu i nastave upravljati neaktivnim računima u najboljem interesu klijenata. Kako bi se pomoglo nasljednicima, postoji središnja baza podataka za takve račune. Nakon 60 godina bez kontakta objavljuju se informacije o računima, a nasljednici imaju godinu dana za podnošenje zahtjeva. Nakon toga prava prestaju, račun se zatvara i prenosi na državu – uključujući i sadržaj sefova.

Plava je stranačka boja Alternative za Njemačku (AfD). U predizbornim anketama pet istočnonjemačkih saveznih pokrajina obojeno je u plavo. U Saskoj-Anhalt i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju, gdje se u rujnu biraju novi pokrajinski parlamenti, AfD – koju je njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka djelomično klasificirao kao dokazano desnoekstremističku stranku – uvjerljivo vodi s 42, odnosno 36 post glasova.

Stranka je za ove dvije savezne zemlje već predstavila „vladine programe“ u kojima najavljuje radikalne promjene. U Saskoj-Anhalt planira se odricanje od „kulturno strane radne snage“, dok bi se umjesto nje u zemlju trebali vratiti Nijemci koji su emigrirali. Najavljuje se potpora njemačkim obiteljima i ideološki motivirano preoblikovanje društva. Obvezno školovanje trebalo bi ukinuti, a u gimnazije bi smjelo ići samo 25 posto učenika jedne generacije.

Okretanje države naglavačke

U rujnu se radi o jasnoj odluci o budućem smjeru, upozorio je premijer Saske-Anhalt Sven Schulze. Ovaj političar Kršćansko-demokratske unije (CDU) sudjelovao je na Istočnonjemačkom gospodarskom forumu, skupu gospodarskih menadžera i vodećih političara u brandenburškom lječilišnom mjestu Bad Saarow.

„Ovdje je riječ o tome da se jedna zemlja okrene naglavačke – a ne o tome želimo li se pomaknuti malo više ulijevo ili udesno, dakle o nastavku kursa koji je Njemačku činio snažnom tijekom mnogih desetljeća.“

Međutim, njemačko gospodarstvo više nije u punoj snazi. Zemlja se već sedam godina nalazi u gospodarskoj krizi i oporavak se još ne nazire. Pritom je savezni kancelar Friedrich Merz (CDU) obećavao upravo suprotno kada je u svibnju 2025. preuzeo vladu. Obećane su velike reforme i znatno rasterećenje gospodarstva. U međuvremenu su frustracija i razočaranje među poduzećima golemi – pa tako i u istočnoj Njemačkoj.

Kancelar moli za strpljenje

Friedrich Merz svjestan je tih optužbi.„Postoji opravdano razočaranje zbog odgađanja odluka na mnogim razinama“, rekao je on pred okupljenim menadžerima u Bad Saarowu. „Sada je naš zadatak da postanemo bolji, da vratimo povjerenje i da pokažemo da je to moguće.“

No, je li uopće moguće suzbiti to razočaranje? Jer, kancelar također poručuje: „Nema smisla nadati se velikom oslobađajućem udarcu, velikom danu, velikom ‘Big Bangu’ koji će odjednom riješiti sve probleme. Toga neće biti.“

Nužne reforme mogu se provoditi samo „korak po korak“, a vanjskopolitička situacija ostat će „vrlo burna“. „To će od nas vjerojatno zahtijevati još mnogo prilagodbi, daljnjeg razvoja i novih prioriteta.“

Smanjivanje jaza u opasnosti

Prilagodba i daljnji razvoj – to su stvari u koje se u istočnoj Njemačkoj dobro razumiju. Prošlo je više od 35 godina od ponovnog ujedinjenja Njemačke. U početku je gospodarski učinak u pet istočnonjemačkih saveznih pokrajina bio na razini od svega jedne trećine zapadnonjemačke razine. Ogromne količine novca slile su se na istok kako bi se razine izjednačile.

Prije deset godina dostignuto je 78 posto zapadnonjemačke gospodarske snage, a danas je to oko 85 posto. Međutim, ugledni institut Ifo sada upozorava da bi se jaz u odnosu na zapad ponovno mogao povećati. Nedostaje kvalificirana radna snaga, a društvo brže stari jer mnogi mladi, dobro obrazovani ljudi odlaze.

Na zapadu ima više bogatstva nego na istoku

Studija nosi naziv „Izvješće o konkurentnosti istočne Njemačke“. Institut Ifo u njoj konstatira da poduzeća na istoku ulažu oko četvrtinu manje po zaposlenom nego tvrtke na zapadu. Jedan od razloga je mala veličina mnogih istočnonjemačkih poduzeća, ali nedostaje i kapital.

Prema podacima Bundesbanke, istočnonjemačka kućanstva (uključujući Berlin) raspolagala su 2023. prosječnim neto bogatstvom od 35.900 eura, dok je u zapadnoj Njemačkoj ta vrijednost iznosila 143.200 eura. „Proces sustizanja u istočnoj Njemačkoj više se ne podrazumijeva sam po sebi“, upozorio je u Bad Saarowu Joachim Ragnitz, jedan od autora studije. „Ako politika i gospodarstvo sada odlučno ne poduzmu protumjere, prijeti opasnost da se jaz ponovno poveća.“

AfD i Njemačka kao gospodarska lokacija

No što politika uopće može učiniti s obzirom na prazne blagajne i gospodarstvo koje posrće u cijeloj zemlji? I što bi u takvoj situaciji značilo kada bi AfD preuzeo odgovornost za vođenje vlade?

Savezni kancelar upozorava: „Može doći do ‘Big Banga’ koji tada neće voditi prema boljem i dobrom. Snaga naše zemlje, snaga Europe, leži upravo u stabilnosti naših institucija, uključujući i naše demokratske institucije.“

Ipak, većina istočnonjemačkih poduzetnika ne djeluje pretjerano zabrinuto kada ih se pita o posljedicama političke radikalizacije za gospodarsku lokaciju.

Manje od polovice ispitanika izražava zabrinutost u istraživanju javnog mnijenja koje je proveo Civey. U Tiringiji svega 29 posto njih vidi opasnost za svoju lokaciju.

Kada bi šniclu trebao posluživati samo Nijemac

Ministrica gospodarstva Tiringije Colette Boos-John ne može razumjeti takve stavove s obzirom na masovni nedostatak stručne radne snage u svojoj saveznoj pokrajini. „Pitam se koliko će stručnjaka još željeti doći u Tiringiju ako kod nas u pokrajinskom parlamentu AfD kaže da šniclu žele dobiti posluženu isključivo od Nijemca“, komentirala je ona anketu u Bad Saarowu.

Od nedostatka stručne radne snage pati i Saska-Anhalt. „Imam problem da dvije osobe odlaze s tržišta rada, a samo jedna osoba ulazi na njega“, rekao je premijer Schulze. Čak i kada bi se ponovno rađalo više djece, ona bi bila radno sposobna tek za mnogo godina. „Ja, međutim, moram sada riješiti problem kada mi iz bolnice kažu: nemam dovoljno medicinskih sestara, imam premalo liječnika i potrebni su mi ljudi iz inozemstva.“

Trenutačno postoji čitav niz stranih tvrtki koje žele ulagati u Saskoj-Anhalt. Riječ je o nekoliko stotina milijuna eura, kaže Schulze. „One djelomično ne dolaze iz Europe i žele političku stabilnost.“

Poduzetnici žele pokazati stav

Stabilnost – to je ono što žele i oni istočnonjemački poduzetnici koji su itekako zabrinuti da bi politička radikalizacija mogla naštetiti gospodarskoj lokaciji, a samim time i njihovim tvrtkama.

Pouzdani okvirni uvjeti jednako su važni kao i društvena kohezija, poručeno je prilikom predstavljanja inicijative „Zajedno za demokraciju“. Blizu 30 prvih potpisnika želi zauzeti jasan stav i zalagati se za ljudsko dostojanstvo, vladavinu prava i podjelu vlasti. Ljudi od poduzeća očekuju jasan stav i djelovanje.

To pokazuje studija Wittenberškog centra za globalnu etiku. Prema toj studiji, čak 98 posto Nijemaca smatra da je demokracija akutno ugrožena.

Izravne preporuke za glasanje nisu poželjne

Na pitanje trebaju li poduzetnici zauzeti politički stav, 39 posto zaposlenih odgovara potvrdno. Protiv je 30 posto, dok je 30 posto neodlučno. Među ispitanim rukovoditeljima svaki drugi složio se s tim.

Podržavaju se opći apeli za izlazak na izbore, ali i financiranje organizacija koje se zalažu za demokraciju, kao i unutarnje edukacije o demokraciji unutar poduzeća.

Izravne preporuke za glasanje za pojedine stranke odbacuje gotovo dvije trećine ispitanika. Međutim, izjašnjavanje protiv određenih stranaka podržava 58 posto ispitanika ako te stranke zastupaju ekstremističke stavove.

Ovim igračima pripada budućnost nogometa u Njemačkoj: Ibrahim Maza i Malik Tillmann iz Bayer Leverkusena, ofenzivni talent Can Uzun iz Eintracht Frankfurta ili Josip Stanišić koji je nedavno s FC Bayernom osvojio Kup DFB-a i naslov njemačkog prvaka u Bundesligi.

Tu su i nogometaši poput Kenana Yıldıza koji igra za Juventus u Italiji, Salih Özcan iz Borussia Dortmunda ili Paul Wanner iz PSV Eindhovena: svi će ovog ljeta igrati na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, Meksiku i SAD. Ali neće nastupiti u dresu njemačke nogometne reprezentacije.

Ti - i još brojni drugi igrači imaju dvojno državljanstvo i odlučili su kako ipak neće igrati za reprezentaciju DFB-a pod vodstvom njemačkog izbornika Juliana Nagelsmanna. Umjesto toga igrat će za Tursku, Alžir, SAD ili Hrvatsku. I to iako su djelomično cijelu svoju nogometnu karijeru još od malih nogu prošli u Njemačkoj.

Unatoč tome, svjesno su se odlučili kako će možda sad igrati i protiv Njemačke. Iz sportskih, emocionalnih ili obiteljskih razloga – ili zato što u tome vide poticaj za vlastitu karijeru. To je stanje potaknulo glavnog direktora DFB-a Andreasa Rettiga na razmišljanje.

To je njihovo pravo, ali...

Mnogi od tih nogometaša standardni su igrači u klubovima u kojima su se i razvijali. Spadaju među najbolje na svojim pozicijama. Svi su mogli imati važnu ulogu i u reprezentaciji DFB-a te su prošli veliki dio mlađih reprezentativnih selekcija. Godišnje igrači između 50 i 70 dana provode pod okriljem DFB-a, objašnjava Rettig.

„Više od 40 posto djece u Njemačkoj mlađe od pet godina ima migrantsko porijeklo. To znači da kasnije imaju mogućnost igrati za ovu ili onu zemlju“, kaže Rettig u razgovoru za Deutsche Welle (DW).

Čelnik DFB-a zabrinut je zbog sve većeg broja reprezentativaca koji žele otići i objašnjava: „Tim se pitanjem moramo ozbiljno baviti kako na kraju ne bismo došli u situaciju da mnogi ovdje školovani igrači sreću traže drugdje.“ Ne želi govoriti o „odljevu" iz reprezentacije, ali je Rettig uvjeren kako je trend vidljiv i kako tu ima razloga za zabrinutost.

Riješiti to novcem?

Još prošle godine direktor DFB-a predstavio je plan o „naknadi za školovanje" koji bi trebao promijeniti situaciju. „Školovanje se mora isplatiti. I to za onoga tko se školuje i za onoga tko školuje", traži 63-godišnjak. „Volio bih da razvijemo sustav u kojem se školovanje nagrađuje i u kojem bismo tu naknadu mogli ponovno ulagati u rad s mladima.“

Ideja je jednostavna: troškovi školovanja po igraču i po danu trebali bi se točno izračunati. Na temelju toga određivala bi se visina naknade – jasno i transparentno za sve strane. Tako bi drugim reprezentacijama bilo teže uzimati igrače iz Njemačke.

Rettig naglašava u razgovoru za DW da mu nije riječ samo o financijskoj naknadi za DFB, nego da bi njegov koncept koristio cijelom nogometu. „Moramo jasno reći da je svaki savez pozvan ulagati u školovanje.“

Jedan razvoj posebno ga smeta: već nekoliko godina promatra kako određeni savezi „više ulažu novac, vrijeme i angažman u potragu za igračima nego u školovanje mladih u svojim klubovima".

A to, naravno, ide u potpuno pogrešnom smjeru. Transparentna naknada za školovanje trebala bi ograničiti takvo ponašanje i ponovno potaknuti veća ulaganja u vlastiti podmladak, nada se Rettig.

Na prsima orao, polumjesec, šahovnica...

Upravo su istaknuti primjeri poput Maze (13 nastupa za mlađe selekcije DFB-a) koji se odlučio za Alžir, američkog reprezentativca Tillmanna (21 nastup) ili Özcan (60 nastupa) koji će igrati za Tursku na Svjetskom prvenstvu, izazvali rasprave u DFB-u. Ipak, Rettig ističe da poštuje svaku odluku, dokle god nije donesena naglo.

„Ne kažemo da je orao na prsima važniji od polumjeseca ili neke druge nacionalnosti“, objašnjava Rettig. „Samo želim apelirati da takva odluka [promjena reprezentacije] ne smije biti isključivo odluka iz računice ‘gdje ću brže sa klupe doći u igru'."

Važno je igračima pokazati vjerodostojnu perspektivu, kaže njemački nogometni veteran. „Ne mislim da činimo dobro ako mladim igračima prerano budimo nerealna očekivanja.“

Jer razvoj nije uvijek linearan i ne mora svaki igrač već sa 17 godina igrati finale Lige prvaka ili Svjetskog prvenstva. Zato Rettig ponekad traži više strpljenja od igrača koji žele promijeniti savez.

I FIFA tu mora reći svoje

„Identifikacija s vlastitom zemljom i igranje za nju najviše je što igrač može postići. Tako treba pristupiti toj odluci. To ne smije biti odluka zbog kratkoročnog nastupa na turniru“, kaže Rettig. „Treba to biti odluka srca i odluka za zemlju s kojom se čovjek najviše osjeća povezanim.“

Tu povezanost i identifikaciju s Njemačkom DFB želi u budućnosti jačati zajedno s klubovima kako bi se smanjilo „prebacivanje između reprezentacija“. Cilj mora biti da mladi igrači uopće ne pomisle na promjenu saveza. „Pozvani smo učvrstiti tu emocionalnu vezu i uložiti još više truda u svim dobnim kategorijama“, rekao je Rettig za Kölner Stadt-Anzeiger.

Plan DFB-a o „naknadi za školovanje“ sada treba predstaviti FIFA-i i o njemu raspravljati jer bi svjetska nogometna organizacija morala promijeniti pravila. Koliko su rasprave već napredovale, Rettig nije želio komentirati. Ipak, jasno je da DFB gaji opravdanu nadu da će se u bliskoj budućnosti promijeniti „divlji lov na talente".

U Brazilu se vidi novi juriš na njegova zemna bogatstva. Ovaj put ne na zlato, kavu ili kaučuk, nego o zlatu u doba umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije: rijetkim zemnim elementima.

„Sljedeći veliki projekti vezani uz rijetke zemne elemente bit će u Brazilu“, uvjeren je geolog Andrew Tunks, glavni izvršni direktor australske rudarske tvrtke Meteoric Resources. „Ne znam koliko će to trajati, ali u jednom trenutku Brazil će konkurirati Kini“, kaže u razgovoru za DW.

Tvrtka Meteoric ulaže velika sredstva u eksploataciju rijetkih zemnih metala u Brazilu. Takozvani projekt „Calderia" u brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais ima za cilj tamošnje najveće ionsko glineno ležište na svijetu.

Ionska glinena tla jedan su od najvažnijih izvora „srednjih“ i „teških“ rijetkih zemnih metala (na primjer disprozij, terbij), koji su osobito važni za visokoučinkovite magnete u vjetroelektranama i elektromobilnosti.

Poplava zahtjeva za koncesijom

Potražnja za rijetkim zemnim metalima za magnete, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, udvostručila se od 2015. i do 2030. bi mogla narasti za najmanje još 30 posto. Ti se elementi - osobito neodimij, prazeodimij, disprozij i terbij - koriste i u proizvodnji električnih vozila, podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju i u robotici.

Brazil je, nakon Kine, zemlja s najvećim nalazištima rijetkih zemnih elemenata na svijetu. Zalihe se procjenjuju na oko 21 milijun tona. Kina je na prvom mjestu s 44 milijuna tona.

Rastuća globalna potražnja za rijetkim zemnim metalima dovela je do naglog porasta zahtjeva za koncesiju predanih brazilskoj rudarskoj upravi ANM. Trenutačno postoji 2758 projekata.

Usporedbe radi, između 1975. i 2020. u Brazilu je podneseno nešto više od 250 zahtjeva za eksploataciju rijetkih zemnih metala. Između 2023. i 2024. bilo ih je 1662.

Milijarde za akvizicije u Brazilu

Nova „zlatna groznica" u Brazilu osjeti se i na burzi. Cijene dionica tvrtki koje ulažu u eksploataciju rijetkih zemnih metala u toj zemlji snažno su porasle. Tvrtke Meteoric (Australija), Resouro Strategic Metals (Kanada), Appia Rare Earths and Uranium Corp (Kanada) i USA Rare Earths (SAD) porasle su u posljednjih dvanaest mjeseci između 65 i 122 posto.

Tvrtka USA Rare Earths u travnju je preuzela jedini aktivni rudnik rijetkih zemnih metala u Brazilu od brazilske rudarske tvrtke Serra Verde u Minaçuu, u saveznoj državi Goiás. Cijena: 2,8 milijardi dolara. „Rudnik Serra Verde jedini je izvan Azije koji u velikom opsegu isporučuje sva četiri magnetska rijetka zemna metala“, izjavila je direktorica Barbara Humpton nakon preuzimanja. Koliko je taj rudnik važan, potvrđuje i petnaestogodišnji ugovor o otkupu s različitim američkim državnim agencijama.

Sudjelovanje njemačkih tvrtki u eksploataciji sirovina u Brazilu, prema podacima Njemačko-brazilske industrijske i trgovinske komore u São Paulu, zasad je „selektivno". No i Njemačka želi proširiti partnerstva s Brazilom u području kritičnih minerala, energetske tranzicije, zelene industrije i sigurnosti opskrbnih lanaca, tvrdi Bruno Vath Zarpellon, voditelj razvoja poslovanja u vanjskotrgovinskoj komori, u izjavi za DW.

Pravi novac leži u preradi

Serra Verde iznimka je u brazilskoj situaciji. Za razliku od Kine, Brazil se dosad uglavnom ograničavao na izvoz sirovina, bez njihove daljnje obrade i oplemenjivanja. No upravo tu leži glavni izvor zarade i tu Kina i dalje dominira globalnom ponudom.

U Kini udio prerade, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, danas prelazi 90 posto. I u proizvodnji trajnih magneta Kina ima monopolnu poziciju s udjelom od 95 posto.

Tu je ovisnost industrija elektronike osjetila prošle godine. Zbog kineskih izvoznih ograničenja za rijetke zemne elemente, uvedenih nakon carinskog spora s američkim predsjednikom Trumpom, došlo je do poremećaja u opskrbi.

Zbog toga Brazil, ali i druge zemlje s velikim nalazištima sirovina poput Indije, Vijetnama, kao i Švedske i Norveške, žele razviti vlastite lance stvaranja vrijednosti. Direktor Meteorica Tunks upozorava da je za to potreban dugoročan pristup. „Kad je riječ o rudama, Brazil bi relativno brzo mogao postati konkurentan“, kaže Tunks. „Ali kad je riječ o proizvodnji, trebat će još vremena.“

Mnogo lakše do proizvoda

Iz geološke perspektive Brazil ima prednost u odnosu na druge zemlje s velikim rezervama: prema podacima brazilskog geološkog instituta SBG, gotovo 73 posto nalazišta čine ionska glinena tla.

„Riječ je o ležištima u kojima je priroda već odradila dio procesa obrade, dakle o granitnim stijenama koje su se promijenile ili razgradile“, objašnjava Francisco Valdir Silveira, čelnik brazilskog geološkog instituta SBG. „Zato se ionska glinena ležišta lakše eksploatiraju.“

Geolog i rudarski poduzetnik Andrew Tunks vidi i dodatne prednosti za eksploataciju i preradu rijetkih zemnih metala u Brazilu. „Prerada zahtijeva mnogo energije i vode. Naš će se rudnik u Brazilu u potpunosti napajati iz obnovljivih izvora, a električna energija je jeftina“, kaže Tunks. „Takvih uvjeta u Australiji nema. Ondje je vrlo suho, a struja je skupa.“

Tunks se nada da će se „zlatna groznica“ u Brazilu razvijati drukčije nego u njegovoj domovini. „U Australiji crpimo goleme količine sirovina i jednostavno ih šaljemo u Kinu. Pritom ne stvaramo gotovo nikakvu dodanu vrijednost. Nadam se da će Brazil to uspjeti bolje.“

Nedjeljno je jutro. Negdje između pet i šest naglo se budim. Odmah mi je u glavi tisuću stvari koje treba obaviti. Zato skačem iz kreveta. Tako je već godinama.

Brinem se o rublju, psu, doručku. Idem na trčanje i razmišljam o nadolazećem tjednu i o tome koliko će biti naporan. Umorna sam. Zapravo sam uvijek umorna.

Ubrzo nakon toga moj sin mi kaže kako je izgubio bankovnu karticu. Sitnica. Zapravo. Ali u meni se nešto preokreće. Ne mogu prestati plakati i kažem mužu da sam gotova s ovim životom. „Možeš li se pobrinuti za naše dijete ako mene više ne bude?“

Beznačajan okidač. I upravo me to plaši.

No misli o samoubojstvu me ne uznemiruju – naprotiv. Donose mi smirenje. Ono izgleda kao rješenje, izlazna strategija iz života koji ne donosi radost, koji se osjeća samo još teško, prazno i iscrpljujuće.

"Depresija" mi izgleda drugačije

Prije dvije godine dijagnosticirana mi je depresija. Jednom tjedno idem na terapiju. Dugo sam mislila da je to dovoljno. Uostalom, uvijek sam mogla ići na posao, brinuti se o obitelji i kućanstvu te održavati društvene kontakte.

Sada sam u dnevnoj klinici i okružena ljudima kojima je ogroman napor isprazniti perilicu posuđa. Koji se nekih dana niti ne dižu iz kreveta. Već dugo niti ne misle raditi ili baviti se sportom.

Moj je problem suprotan: što mi je lošije, to se brže krećem i jurim kroz svakodnevicu. Negdje čujem izraz „visokofunkcionalna depresija“. Ovdje nedostaje usporenost koja često prati depresiju. Oboljeli djeluju sposobno za rad i produktivno. Taj izraz opisuje kako ja doživljavam svoj život: kao noćnu moru prilagođenu učinkovitosti.

U ICD-10, međunarodnoj klasifikaciji bolesti, tog pojma nema. Dakle, ne radi se o službenoj dijagnozi koju bi postavili psihijatri ili psiholozi.

Ulrich Hegerl je psihijatar i predsjednik uprave Zaklade za pomoć oboljelima od depresije i prevenciju samoubojstva u Njemačkoj. Depresija je depresija, kaže on. „Ne držim puno do izraza ‘visokofunkcionalna depresija’, to je pomodna riječ kakvih uvijek ima.“

Bijeg od suočavanja sa vlastitim bićem

To što ljudi unatoč depresiji dugo nastavljaju funkcionirati objašnjava njihovom osobnošću: „Ljudi koji pate od depresije često su i kad su zdravi, osobe koje su tu za druge, koje se angažiraju, koje su vrlo odgovorne, ne žele nikoga razočarati i zato često i posljednjim snagama još ostvaruju učinak.“

Kod kuće se onda potpuno iscrpljeni sruše u krevet, kaže Hegerl. I tada je s produktivnošću gotovo. „Osjećaj iscrpljenosti, trajna unutarnja napetost, osjećaji krivnje, poremećaji apetita, problemi sa snom, sklonost pretjeranom razmišljanju – sve tipične znakove depresije nalazimo kod ljudi s ‘visokofunkcionalnom depresijom’ kao i kod svih drugih“, kaže psihijatar.

I Daniel Huys, specijalist psihijatrije i psihoterapije te voditelj odjela opće psihijatrije u klinici LVR u Bonnu, u praksi ne koristi taj izraz. U klinici se govori o stupnjevima težine: blaga, srednja ili teška.

„U ICD-10 ne nalazimo visokofunkcionalnu depresiju. To, međutim, ne znači da ona ne postoji“, kaže Huys. Moguće je da ljude koji ispunjavaju dijagnostičke kriterije za depresiju, ali unatoč tome uspijevaju voditi život, uopće ne susreće u svojoj bolnici. Ondje češće dolaze ljudi koji više ne mogu ispunjavati zahtjeve svakodnevice i slome se.

Na milimetar od - potpunog sloma

Upravo je tu problem: „Najveća je zabluda da se nečija patnja često umanjuje samo zato što ta osoba izvana djeluje uspješno ili produktivno“, kaže Adrianne McCullars. Ona je doktorica psihologije u mreži klinika Rogers Behavioral Health u Tampi na Floridi koje se bave liječenjem psihičkih poremećaja.

Smatra da pojam „visokofunkcionalna depresija“ može pomoći da se ovaj oblik učini vidljivijim – oblik koji se često previđa. Čak i među samim oboljelima. Mnogi misle: dok god još uspijevam ustati i ispunjavati svoje obveze, ne može biti tako loše.

No to je opasno: depresija je najčešći uzrok samoubojstava u Njemačkoj.

Adrianne McCullars također se protivi pretpostavci da je visokofunkcionalna depresija automatski blaži oblik bolesti. „Neki ljudi, kada imaju depresivne simptome, postaju pogonjeni ili pretjerano produktivni – kao način da se nose s tim simptomima.“

Tako sam to i doživjela. Mislila sam: ako samo brzo sve obavim, popis zadataka bit će kraći i smanjit će se moj osjećaj preopterećenosti. Ako ostanem u pokretu, tek navečer ću biti umorna kada mogu otići spavati. Ako dovoljno radim, mogu držati pod kontrolom onaj mučni osjećaj krivnje koji stalno osjećam – prema obitelji, kolegicama i kolegama, prijateljicama i prijateljima.

To funkcioniranje i stalno postizanje rezultata koje društvo visoko cijeni, može biti oblik odvraćanja pažnje, kaže Daniel Wagner. On je psihološki psihoterapeut s vlastitom praksom u Kölnu.

Kada se teška patnja depresije skriva iza velikog učinka i uspjeha, to je često zato što se moraju izbjeći tišina i mir „u kojima postaje očito stanje koje je teško podnijeti“, kaže Wagner.

Stati i barem za trenutak ništa ne raditi

U bihevioralnoj terapiji se zato s takvim ljudima radi na tome da osjete, da im se omogući pristup osjećajima i da se dopusti oporavak, kaže Wagner. Vježbe usmjerene pažnje upravo tomu služe – psihoterapeut to naziva „organizirano ništa ne raditi“. U psihoanalizi se ide dublje i postavlja se pitanje, zašto je to tako? Koja je to "krivica" koja tjera na takvu aktivnost?

Ipak, u bihevioralnoj terapiji mogu pomoći i vježbe disanja ili vođene meditacije u kojima nije cilj nešto promijeniti, nego samo biti prisutan i promatrati. Wagner kaže da takve faze oporavka strukturirano uključuje u dnevni raspored svojih pacijenata.

Slično su postupili i psiholozi u klinici. Dobila sam tjedni plan uz pomoć kojega sam svaki dan trebala strukturirati: posao, kućanstvo, sport i stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo i koje mi koriste. Za mene je upravo ta posljednja točka i dalje najveći problem i najbolnije mjesto.

U miru moja glava postaje glasnija, a osjećaji neugodniji. Najradije bih opet počela juriti. Pobjeći od odgovornosti da se nosim sama sa sobom. To znači: stati, izdržati, ništa ne raditi.

Ovaj tekst obrađuje teme poput depresije i samoubojstva i može biti emocionalno zahtjevan. Ako se i sami osjećate pogođeno ili imate misli o samoubojstvu, važno je potražiti pomoć.

U Hrvatskoj su dostupne besplatne i anonimne linije za psihološku podršku: Centar za krizna stanja i prevenciju suicida pri KBC-u Zagreb može se dobiti na broj 01 2376 470 i dostupan je 24 sata dnevno, Plavi telefon na 01 4833 888, a psihološko savjetovalište TESA na 01 4828 888. Podršku pruža i Hrvatski Crveni križ na besplatnom broju 0800 11 88, koji je dostupan cijeli dan. U hitnim situacijama treba nazvati 112.

„Današnjom odlukom vlade pokrećemo novu fazu za njemački film u međunarodnom natjecanju među lokacijama“, izjavio je u srijedu u Berlinu Wolfram Weimer, državni tajnik zadužen za kulturu i medije. po službenoj je dužnosti odgovoran za poticanje filmske proizvodnje. Vladin nacrt zakona koji još mora prihvatiti parlament ovaj političar zove Filmbooster.

Najprije će i sama vlada uložiti više novca u njemački film nego ikad prije. Weimer govori o 250 milijuna eura, gotovo dvostruko više nego dosad. Tom novcu treba dodati i sredstva drugih fondova tako da njemačka savezna vlada želi pomoći filmsku proizvodnju s preko 300 milijuna eura za filmsku proizvodnju. A onda još dolaze i potpore saveznih pokrajina.

No čak niti takav državni booster nije dovoljan za nekakvu veću promjenu u filmskoj produkciji. I tu vlada planira obavezna ulaganja u film i privatnih i javnih televizijskih kuća, ali i streaming platforma poput Netflixa, Amazona ili Disneyja. Jer svi se oni obraćaju njemačkom tržištu od gotovo 84 milijuna stanovnika koje je tako i najveće u Europi.

Osam posto za film iz Njemačke

Medijske tvrtke će najmanje osam posto svojih prihoda od pretplata i oglašavanja morati ulagati u Njemačku kao filmsku lokaciju. Udruga privatnih medija (VAUNET) za 2026. očekuje godišnji prihod od 6,5 milijardi eura, što znači da bi streaming platforme i pay-TV kanali morali u film u Njemačkoj uložiti 520 milijuna eura - htjeli to ili ne.

„Naš je cilj da više projekata ide u Njemačku i Europu“, obrazlaže planove vlade ministar financija Lars Klingbeil. „Želimo da se i na streamingu prikazuju europski sadržaji. I podupiremo rad neovisnih producenata", kaže političar socijaldemokrata.

Vlada se nada i da će streaming platforme i televizije zapravo i svojom voljom ulagati još više. U tu svrhu želi postaviti poticaje: od udjela ulaganja od dvanaest posto nadalje bilo bi dopušteno odstupati od nekih detaljnih odredbi zakona koji tek treba biti donesen. Cilj te odredbe o fleksibilnosti jest osigurati narudžbe za njemačku filmsku industriju, a da se pritom ne zadire previše u poslovne modele tvrtki.

Državni tajnik za kulturu i medije Weimer smatra da je cijeli paket pravedan i održiv. Time bi filmska industrija prvi put mogla pouzdano planirati na dulji rok. „Sada je na industriji da iskoristi ovu priliku i počne serijski proizvoditi filmske hitove‘made in Germany’.“

Čak i Remarque iz Češke

Ako se plan vlade pokaže uspješnim, od toga bi prije svega mogle profitirati tradicionalni filmski studiji poput Babelsberga u Potsdamu i Bavarije kod Münchena. Mnogi komercijalni uspjesi u posljednje su vrijeme snimani u drugim zemljama. Tako su kulise za Netflixovu ekranizaciju glasovitog njemačkog romana Ericha Marie Remarquea „Na Zapadu ništa novo" nagrađenu s četiri Oscara, gotovo u potpunosti bile u Češkoj.

Predsjednik Odbora za kulturu i medije u njemačkom Bundestagu Sven Lehmann sada se nada preokretu: „Napokon dolazi pomak u filmskoj politici", komentira zastupnik Zelenih. S obzirom na visoke prihode Netflixa, Amazona i drugih pružatelja usluga u Njemačkoj je isto tako jasno: „Tko ovdje dobro zarađuje, mora dati i pravedan doprinos financiranju Njemačke kao filmske lokacije.“

Zakoni ne snimaju dobre filmove

Ipak, Lehmann strahuje da bi tu mogla biti zanemarena kina: „Ona su nezamjenjiv dio filmske kulture i u Njemačkoj.“ Zato je potrebna obvezna kvota koja će jamčiti da određeni dio ulaganja ide i u filmske projekte za kino-dvorane. Hoće li se to ostvariti - ovisi o Bundestagu. Njegovi zastupnici imaju zadnju riječ i još mogu utjecati na nacrt zakona.

Prema planu, taj sustav poticanja filma iz Njemačke bi trebao stupiti na snagu početkom 2027. Udruga informatičke i telekomunikacijske industrije Bitkom nije uvjerena kako će to nešto donijeti: „Svakako dijelimo cilj jačanja Njemačke kao lokacije za film i serije", ističe glavni izvršni direktor Bernhard Rohleder. Ali taj cilj će teško biti postignut i tim prijedlogom zakona.

Propisi za nove produkcije duboko zadiru u uredničke i poslovne odluke i dovode do toga da sadržaj više ne nastaje samo prema kvaliteti i interesu publike, nego i prema zakonima koji su pisani. „Njemačkoj treba više snažnih priča, više kreativne izvrsnosti i bolji uvjeti za rad, a ne više prisile i pretjerane regulacije“, smatra Rohleder.

Po količini ispijenog viskija po glavi stanovnika, tu nema iznenađenja: daleko najveći potrošači su tamo gdje se on i proizvodi, u Velikoj Britaniji i Irskoj. Čak i Francuska ili Italija ne stoje loše na svjetskoj ljestvici.

Ali kad se pogleda ukupan volumen potrošnje tog žestokog pića, onda je to podatak kojeg ne zna svatko: to je Indija. Tamo se godišnje popije oko 230 milijuna kartona od po 12 boca, što čini gotovo polovicu globalne prodaje viskija, podaci su organizacije International Wine and Spirits Research, vodećeg izvora podataka o alkoholnim pićima.

Razlog je jednostavan za ovu golemu zemlju koja je dugo bila engleska kolonija: baš kao i nekadašnji kolonijalni vladari sad i Indijci rado posežu za čašicom u pravilu škotskog viskija, a naravno da je i mnoštvo indijskih destilerija koje sad rade "vodu života". S druge strane, jedva da tko u Indiji ikad posegne za američkim bourbonom.

Godine 2024. Indija je uvezla američki viski u vrijednosti od samo 8,8 milijuna dolara (8,1 milijun eura), što je razmjerno zanemariv iznos za tako veliko tržište.

To bi se sada moglo promijeniti. Godinama je uvozna carina od 150 posto činila bourbon preskupim za šire tržište u Indiji tako da se nije niti mogao dobiti svugdje, niti ga se tražilo.

Nedavni trgovinski pregovori između SAD i Indije smanjili su tu carinu na 100 posto, što je znatno poboljšalo isplativost prodaje američkog viskija na najvećem svjetskom tržištu.

Pravo more bourbona u njegovoj domovini

Za destilere iz Kentuckyja, američke savezne države koja se smatra domovinom bourbona, trenutak ne može biti bolji. Nakon godina agresivnog širenja, industrija je pod sve većim pritiskom. Prema udruženju Kentucky Distillers’ Association, skladišta u toj državi danas imaju rekordnih 16,1 milijun bačava bourbona u dozrijevanju, više nego trostruko nego što je po bačvama bilo 1985.

Procijenjena vrijednost tih zaliha dosegnula je 10 milijardi dolara (9,2 milijarde eura) u 2025., a to je problem i za državu jer tu je onda i porez od oko 75 milijuna dolara.

To više nije "cool"

Prodaja bourbona u SAD prošle je godine pala za gotovo 8 posto, osobito među mlađim potrošačima. Problem je što se sve manje uopće pije alkohol i radije se poseže za bezalkoholnim alternativama, a ako se i pije, onda bolje prolaze gazirana alkoholna pića ili piće koje je trenutno u modi. A sad je "cool" na primjer tekila.

Na pad potrošnje je utjecalo mnogo toga: inflacija, promjene u navikama pijenja, uporaba kanabisa pa čak i rast popularnosti lijekova za mršavljenje... Prema pisanju lista The Wall Street Journal, Kentucky - koji proizvodi oko 95 posto svjetskog bourbona, trenutno raspolaže zalihama dovoljnima za otprilike deset godina.

„Godinama smo proizvodili viski za potrošače koji se nikada nisu pojavili“, sažeo je situaciju jedan iskusni destiler.

"Dragi Indijci, probajte naš!"

U tom kontekstu, indijski potrošači viskija odjednom su postali znatno važniji nego prije. „Iz Kentuckyja Indija izgleda kao jedno od rijetkih ozbiljnih tržišta za rast", rekao je predstavnik industrije bourbona za DW. „Ako cijene budu prihvatljive i ako uspijemo privući potrošače, to bi moglo prerasti u mnogo više od malog izvoznog tržišta."

Indija pruža gotovo suprotnu sliku od američkog tržišta: tamošnji potrošači su mladi, sve ih je više i sve im je važniji brend koji će piti.

Prema podacima saveza Confederation of Indian Alcoholic Beverage Companies, prodaja alkoholnih pića u Indiji porasla je za 7 posto u prvoj polovici 2025., pri čemu su potrošači u pravilu stanovnici urbanih središta i sve češće biraju uvozna i premium pića.

Mlađi potrošači u gradovima kao što su Mumbai, Delhi i Bengaluru su otvoreni i za eksperimente: isprobavaju nove stilove, okrećući se japanskom viskiju, craft ginu, tekili i premium indijskim single maltovima.

Proizvođači bourbona sada se nastoje uklopiti u takvo tržište na kojem su potrošači spremniji isprobavati nepoznate stilove. Za njih prilika ne leži u brzom osvajanju masovnog tržišta, nego u izgradnji vjerodostojnosti u brzo rastućem premium segmentu.

Problem i kulture

No taj izazov nije samo tržišni nego i kulturni.

Indijskim tržištem i dalje dominiraju domaće mješavine i viskiji u škotskom stilu. Brendovi poput Officer’s Choice i Imperial Blue dominiraju masovnim segmentom, dok škotski viski zauzima prestižni dio tržišta.

Bourbon, sa svojim slađim profilom i izraženim notama kukuruza i vanilije iz hrastovine, mnogim je indijskim potrošačima još uvijek nepoznat jer su navikli na drugačiji okus "pravog" viskija. „Smanjenje carina pomaže, ali cijena nije glavni problem“, rekao je Vinod Giri, glavni direktor udruženja Brewers Association of India. „Jim Beam se već puni u Indiji i često je jeftiniji od uvoznog bourbona - pa čak i od nekih škotskih viskija punjenih u Indiji. Ključni su marketing, vidljivost i provedba.“

Indijski stručnjak smatra da se bourbon ne smije predstavljati tek kao još jedna verzija škotskog viskija.

Po njegovom mišljenju i bourbon i druga američka pića poput Tennessee viskija, mogu profitirati od sve veće izloženosti indijskih potrošača američkom načinu života, a i od povezanosti s indijskom dijasporom u SAD.

„Bourbon se mora jasno razlikovati od škotskog, a ne ga oponašati“, rekao je. „Potrebni su jasan identitet i prepoznatljiv američki imidž.“

Amerikance nije niti zanimala Indija

Rukn Luthra, direktor konzultantske tvrtke Fermentras, smatra da su američki proizvođači dugo podcjenjivali indijsko tržište.

„To što u Indiji nema bourbona, nikada nije bila posljedica slabog interesa“, rekao je. „Riječ je o carinama i o tome što američki brendovi nisu ozbiljno ulagali u tržište.“

Sada bi se okolnosti mogle promijeniti: „Mladi potrošači u Indiji su radoznali, globalno povezani i sve otvoreniji prema američkim stilovima“, rekao je. „Ako bourbon ponudi autentičnost, konkurentne cijene i spremnost da razvija tržište, potrošači će reagirati s velikim zanimanjem.“

Podaci pokazuju da je bourbon tek marginalna pojava u čašama Indije: bourbon i Tennessee viski zajedno se prodaju u manje od 300 tisuća kartona godišnje, dok se škotskog viskija proda između 8,5 i 9 milijuna sanduka.

Gdje ga je uopće i bilo?

Vijay Kauthekar, potpredsjednik za prodaju i marketing tvrtke John Distilleries iz Bengaluru, kaže da je dosad najveća prepreka bila dostupnost. „Indijski potrošači nisu imali priliku upoznati cijeli raspon bourbona već i što nije bilo ponude i nije ga se moglo niti dobiti. Manjim carinama bi se to moglo promijeniti."

Očekuje da će veliki gradovi biti prva ključna tržišta, osobito vrhunski barovi u kojima su sve popularniji i kokteli poput Old Fashioneda i Manhattana.

Kad je riječ o cijenama, stručnjaci ipak upozoravaju kako bourbon ne smije biti znatno skuplji od škotskog viskija. Luthra smatra da će se teško probiti ako bude skuplji, ali da ima stvarni potencijal ako cijene budu usporedive.

Naglašava i potrebu da se potrošačima objasni specifičan okus bourbona. „Prosječni indijski potrošač odrastao je uz lakše okuse viskija nastalog od ječma. Slatkoća bourbona, aroma spaljene hrastovine i intenzivna aroma vanilije ne mogu se tek tako servirati potrošačima nego ih treba objasniti."

Ozbiljno shvatiti tržište Indije

Stručnjaci se slažu u jednom: tržište Indije ne trpi površne pokušaje. „Svaki proizvođač koji ozbiljno računa na Indiju mora se u potpunosti posvetiti tom tržištu“, kaže Kauthekar. „Kod nekakvih polovičnih pokušaja, to u Indiji nikad nije dobro prolazilo."

S tim se slaže i Luthra. „Ovo nije tržište na kojem se samo lansira proizvod i ode“, rekao je. „Uspijevaju oni koji su stalno prisutni, s lokalnim timovima, partnerstvima i razumijevanjem tržišta. Proizvođači iz Kentuckyja moraju planirati na pet do deset godina, a ne na godinu dana.“

Bourbon vjerojatno neće istisnuti viskije koji već dominiraju indijskom kulturom. No za američku industriju koja se bori s viškom zaliha i slabijom domaćom potražnjom, Indija predstavlja nešto što se danas rijetko može naći: golemo tržište s velikim potencijalom rasta.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...