Vecernji list

Europska komisija poduzela je korake kako bi blokirala financiranje solarne tehnologije proizvedene u Kini zbog straha da bi ta tehnologija mogla predstavljati sigurnosnu prijetnju europskoj elektroenergetskoj mreži, pa čak i izazvati velike nestanke struje.

Odluka, koja je potvrđena 4. svibnja, odražava rastuću zabrinutost u Bruxellesu da ovisnost Europe o kineskoj zelenoj tehnologiji čini Uniju ranjivom na sigurnosne prijetnje.

Zabrana financiranja usmjerena je na solarne invertere, koji se često opisuju kao mozak sustava za proizvodnju solarne energije.

Ti solarni inverteri uređaji su koji pretvaraju solarnu energiju u upotrebljivu električnu energiju. Povezani su s internetom i često im se može pristupiti na daljinu radi održavanja i ažuriranja softvera.

Najgori scenarij: Blackout diljem Europe?

„Sve kompanije koje proizvode invertere imaju nešto poput prekidača za gašenje”, rekao je za DW Kristof Podewils, glavni tajnik Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme.

Prekidač za gašenje i druge veze na daljinu normalno se koriste radi sigurnosti ili stabilizacije mreže. No stručnjaci za kibernetičku sigurnost upozoravaju da bi, u najgorem slučaju, hakeri ili neprijateljski državni akteri mogli iskoristiti te veze na daljinu kako bi poremetili opskrbu električnom energijom.

Tijekom 2024. godine 61 posto svih invertera uvezenih u Europu dolazilo je iz Kine, prema podacima istraživačke skupine Lum sa sjedištem u Ženevi. Huawei i Sungrow dva su proizvođača invertera koji dominiraju ne samo europskim nego i globalnim tržištem. Nekoliko kineskih proizvođača već je isporučilo opremu za više od 220 gigavata .

„Da to stavimo u odnos, kontrola nad otprilike 10 gigavata već bi bila dovoljna da izazove velike poremećaje u europskoj elektroenergetskoj mreži”, rekao je Podewils.

Sumnjivi komunikacijski uređaji u solarnoj tehnologiji

Ne postoji nijedan poznat slučaj da su inverteri proizvedeni u Kini korišteni za gašenje dijelova europske mreže. No zabrinutost je pojačana nakon što je Reuters 2025. objavio da su američki energetski dužnosnici otkrili sumnjive komunikacijske uređaje unutar nekih invertera proizvedenih u Kini. „Prijetnja je stvarna”, rekla je stručnjakinja za kibernetičku sigurnost Swantje Westphal. „To nije izmišljena hipoteza.”

Rasprava o inverterima dolazi u trenutku kada Europa preispituje svoju širu ovisnost o uvozu kineske tehnologije za čistu energiju. Prema podacima skupine Lum, Kina sudjeluje s 98 posto uvoza solarnih panela i s 88 posto uvoza litij-ionskih baterija u Europu.

Ta organizacija upozorila je da funkcije daljinskog pristupa u povezanim energetskim tehnologijama mogu stvoriti potencijalne ranjivosti u elektroenergetskim sustavima.

Dominacija kineske zelene tehnologije u Europi

Bruxelles sve češće zauzima oštriji stav prema kineskom uvozu koji se smatra ili sigurnosnim rizikom ili prijetnjom europskoj industriji. U ožujku je Europska komisija predstavila Zakon o industrijskom ubrzanju, čiji je cilj usmjeravanje većeg financiranja prema europskim zelenim tehnologijama, uključujući baterije i električna vozila.

Komisija je također predstavila reviziju Zakona o kibernetičkoj sigurnosti, koja će Bruxellesu dati veće ovlasti za ograničavanje kineskih kompanija u kritičnoj infrastrukturi, poput komunikacija ili opskrbe energijom diljem Europske unije.

Prema najnovijim mjerama, sredstva EU-a kojima izravno upravljaju Komisija i institucije poput Europske banke za obnovu i razvoj više se ne mogu koristiti za kupnju solarnih invertera proizvedenih u Kini. Ograničenja se ne odnose na kupnje koje izravno obavljaju države članice EU-a, a postojeći kineski inverteri instalirani diljem Europe mogu ostati u uporabi.

„To je korak u dobrom smjeru”, rekla je Westphal. „Ali nismo zabranili te kineske invertere na našem tržištu.”

Mogu li europski inverteri nadoknaditi manjak?

Trenutačno se 80 posto novih solarnih sustava u Europi oslanja na kineske invertere, prema podacima Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme. Ako se kineski dobavljači udalje od zadovoljavanja europske potražnje, europski proizvođači morat će popuniti značajan jaz.

No Podewils smatra da su europski dobavljači spremni: „Moguće je povećati proizvodne kapacitete za samo nekoliko mjeseci do razine potrebne za pokrivanje potražnje.” Očekuje se da će inverteri proizvedeni u Europi biti nešto skuplji od kineskih alternativa — za oko 2 posto, prema riječima jednog dužnosnika Europske komisije.

No Podewils tvrdi da je taj dodatni trošak opravdan. „To je kao uplata osiguranja”, kaže on.

Odluka njemačke vlade da uvede porez na zaslađena pića kao dio paketa reforme zdravstvenog sustava pokrenula je novu raspravu o miješanju države u prehrambene navike - iako su mnoge druge zemlje širom svijeta već uvele takav porez. Ovaj namet, koji bi se počeo primjenjivati tek početkom 2028. godine donio bi - prema podacima Ministarstva zdravstva - oko 450 milijuna eura godišnje. Taj novac ne bi ulazio u savezni proračun, već bi bio rezerviran za ulaganja u zdravstvo.

Iako točni detalji još nisu sadržani u nacrtu zakona o reformi zdravstva, panel stručnjaka predložio je slojeviti model oporezivanja:

Pića s manje od 5 grama šećera na 100 mililitara - bez poreza

Pića s 5 do 8 g na 100 ml: namet od 26 centi po litri

Pića s više od 8 g na 100 ml: namet od 32 centa po litri

Ministrica zdravstva Nina Warken (CDU) izjavila je da podržava takvu mjeru, ali je priznala da vlada još mora usuglasiti detalje - te da je konačna odluka o poreznoj politici ipak na Ministarstvu financija. Neki članovi njene stranke već su izrazili zabrinutost - na stranačkoj konferenciji u veljači vođena je žustra rasprava, pri čemu su mnogi političari strahovali da bi mjera mogla djelovati paternalistički.

Liječnici i nutricionisti jednoglasno za prijedlog

Za njemačke liječnike i nutricioniste ovakva mjera je neizbježna. Peter Philipsborn, profesor na Sveučilištu u Bayreuthu, istakao je da je više od 100 zemalja već uvelo porez na šećer u pićima te da istraživanja pokazuju pozitivne učinke.

„Općenito, jasno je da takvi porezi smanjuju potrošnju zaslađenih napitaka“, rekao je za Deutsche Welle. „Znamo i iz brojnih drugih studija da redovita konzumacija takvih pića dovodi do debljanja i povećava rizik od gojaznosti i obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa."

Istraživanja također pokazuju da stanovnici Njemačke konzumacijom bezalkoholnih pića unose više šećera u organizam nego stanovnici bilo koje od deset najnaseljenijih zemalja zapadne Europe. Prema studiji organizacije Foodwatch, objavljene u veljači, Nijemci dnevno konzumiraju oko 26 grama šećera iz pića - više nego iz čokolade i slatkiša (20 grama).

Za razliku od toga u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je slojeviti porez uveden 2018. godine, prosječan unos iznosi samo 16 grama dnevno. Tamošnji primjer pokazuje i da proizvođači nisu reagirali povećanjem cijena, već smanjenjem količine šećera u napicima. Do 2019. sadržaj šećera u britanskim bezalkoholnim pićima smanjen je za 35%.

Industrija pića skeptična

No ovi podaci nisu uvjerljivi za predstavnike prehrambene industrije i tvrtki koje proizvode pića. Neki ističu da je, unatoč porezu, stopa dječje gojaznosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje veća nego u Njemačkoj.

Prema riječima Manon Struck-Pacyna iz udruženja Food Federation Germany, porezi na šećer u drugim zemljama možda su samo doveli do preusmjeravanja potrošnje na druge slatke proizvode.

„To je takozvani efekt supstitucije", kaže ona za DW. „Uvodimo nešto pod izgovorom prevencije zdravlja, ali to ne mora nužno donijeti rezultat, jer nema dokaza da ljudi postaju mršaviji." No u priopćenju iz travnja koje su potpisali deseci njemačkih znanstvenika i organizacija za javno zdravlje, navodi se da nema dokaza da porez na šećer dovodi do povećane potrošnje drugih slatkih proizvoda.

Teret za gospodarstvo?

Manon Struck-Pacyna tvrdi i da bi takav namet kratkoročno doveo do većih troškova za potrošače. „Uz porez dolaze i veći birokratski troškovi za tvrtke. Moraju analizirati sve proizvode, izračunati sadržaj šećera i svrstati ih u kategorije. To znači mnogo radnih sati - a ti troškovi će se prenijeti na potrošače.“

Posebno bi, prema njenim riječima, bile pogođene male i srednje firme koje imaju ograničen asortiman. Ako bi morale mijenjati recepturu, mogle bi izgubiti tržište.

Porez za siromašne?

Još jedna kritika je da porez na šećer nerazmjerno pogađa domaćinstva s nižim prihodima, koja veći dio novca troše na hranu i češće kupuju zaslađena pića.

Ipak, Philipsborn smatra da zdravstvene koristi nadmašuju te nedostatke. „Ukupno porezno opterećenje je relativno malo - nekoliko eura po domaćinstvu godišnje. To nije presudno“, rekao je. „Važnije je pitanje tko ima koristi od tog novca."

Prema njegovim riječima, upravo bi siromašniji slojevi najviše profitirali, jer su oni najviše pogođeni bolestima povezanim s prekomjernim unosom šećera. Drugim riječima, takav porez može doprinijeti većoj društvenoj jednakosti.

Potrebne šire mjere

Stručnjaci se slažu da sam porez nije dovoljan. Učinkovita zdravstvena politika zahtijeva čitav paket mjera: zdraviju ishranu u školama i vrtićima, zaštitu djece od marketinga kojim se reklamira nezdrava hrana, kvalitetniju ponudu u menzama, kao i niže poreze na zdravu hranu.

Za sada prijedlog ovog poreza u Njemačkoj tek treba proći parlamentarnu proceduru, a politička rasprava će se, po svemu sudeći, nastaviti.

Predsjednik Donald Trump unaprijed je rekao da bi bio „razočaran“ ako Warsh odmah ne snizi kamatne stope, a činjenica je da se i Kevin Warsh i ranije često zalagao za niže kamatne stope. U autorskom tekstu za Wall Street Journal opisao je umjetnu inteligenciju kao „dezinflacijsku silu“: ona može povećati produktivnost i tako ublažiti rast cijena.

Warsh i kod mjerenja inflacije stavlja drukčije naglaske od svog prethodnika. Umjesto da se ponajprije oslanja na klasičnu temeljnu inflaciju – dakle rast cijena bez snažno promjenjivih cijena hrane i energije – upućuje na takozvane trimmed mean pokazatelje. Kod njih se izračunava prosjek bez ekstremnih kretanja cijena.

To je zapravo veliki rizik: takvi „očišćeni“ prosjeci, kakve primjerice računa ogranak Feda u Dallasu, mogli bi podcijeniti inflaciju upravo u kriznim razdobljima, upozoravaju ekonomisti Commerzbanke Bernd Weidensteiner i Christoph Balz. Tako je bilo tijekom naftne krize 1970-ih kao i za vrijeme pandemije koronavirusa.

Warsh ne odlučuje sam

No još je veće pitanje može li – čak i ako hoće - Warsh uopće diktirati politiku snižavanja kamatnih stopa dok je inflacija u SAD na najvišoj razini u tri godine. Jer čelnik Feda ne odlučuje sam o monetarnoj politici: za snižavanje kamatnih stopa potrebna je većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu.

„Trump bi morao zamijeniti još više ljudi kako bi mogao određivati kamatnu politiku Feda“, kaže Stefan Riße iz Acatisa u razgovoru s financijskom redakcijom ARD-a. „A ti imenovani kandidati morali bi usto biti poslušni izvršitelji – to ne vidim ni u slučaju Kevina Warsha.“

Powell je i dalje tu

Uz to, Jerome Powell ne nestaje odmah sa scene monetarne politike. Bivši čelnik Feda zasad ostaje član Odbora guvernera i time i član odbora za operacije na otvorenom tržištu. To je osjetljiva situacija kakva nije zabilježena još od 1948.

Edgar Walk iz Metzler Asset Managementa stoga smatra mogućim „da većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu glasa protiv predsjednika“. To bi za Warsha moglo imati i političku zaštitnu funkciju. „Možda to može iskoristiti kao izgovor prema Trumpu u smislu: nisam jednostavno dobio većinu za monetarnu politiku kakvu želiš.“

Možda važniji od ključnih kamatnih stopa bude Warshov drugi veliki projekt: bilanca Feda. Warsh je više puta kritizirao snažno povećanje bilance središnje banke zbog masovnog otkupa američkih državnih obveznica.

Zašto Fed ima upravo gigantsku bilancu?

Tu, prema mišljenju stručnjaka, ima argument, jer je ukupna bilanca Feda na kraju drugog tromjesečja iznosila 6,7 bilijuna dolara odnosno 21 posto bruto domaćeg proizvoda. Za usporedbu: prije financijske krize 2008. iznosila je oko 900 milijardi dolara, odnosno šest posto BDP-a. Velikim dijelom je to zasluga Powella, ali mu to nije pomoglo pred ovim američkim predsjednikom. Jer zapravo je i to instrument spuštanja kamata: više otkupa državnih obveznica održava njihovu cijenu – i spušta njihovu kamatu.

Warsh sada želi Fed vratiti njegovoj osnovnoj zadaći i smanjiti bilancu. Logika mu je sljedeća: ako Fed na taj način povuče monetarni poticaj, stvorit će prostor za snižavanje ključnih kamatnih stopa.

No ako Fed smanji svoj portfelj američkih državnih obveznica, moglo bi doći do rasta dugoročnih kamatnih stopa – primjerice na desetogodišnje i tridesetogodišnje obveznice SAD.

Za visoko zaduženu američku državu to bi imalo ozbiljne posljedice, upozorava ekonomist Acatisa Riße: „Ako dugoročne kamate rastu, proračunski deficiti, koji su pod Donaldom Trumpom dodatno porasli, postaju sve skuplji za financiranje.“

Je li se Trump "kladio na krivog konja"?

Time bi Warsh mogao postupiti upravo protiv Trumpovih interesa ondje gdje je predsjedniku posebno važno: kod troškova financiranja države. Ako istodobno ne uspije osigurati većinu za snižavanje kamatnih stopa u odboru, buduća politika Feda mogla bi u konačnici biti znatno restriktivnija.

Na kraju bi Trump mogao dobiti čelnika Feda koji doduše drukčije zvuči i drukčije argumentira od Powella, ali ne donosi automatski labavu monetarnu politiku kakvu očekuje Bijela kuća. Trump je zapravo imenovao i Powella 2017., a i Warsh bi za Trumpa mogao postati neugodniji nego što se činilo na početku.

Pentagon je objavio da zaustavlja raspoređivanje 4.000 vojnika u Poljsku nakon što je vlada predsjednika Donalda Trumpa već najavila povlačenje tisuća vojnika iz Njemačke. Prema navodima američkih dužnosnika, riječ je o planu u Poljskoj stacionirati dodatne snage iz 2. oklopne borbene brigade američke kopnene vojske.

General Christopher LaNeve, vršitelj dužnosti načelnika stožera američke kopnene vojske, rekao je da je zapovjednik američkog Europskog zapovjedništva „dobio upute o smanjenju snaga“. LaNeve, koji je svjedočio pred Odborom Zastupničkog doma za oružane snage, rekao je da je „imalo najviše smisla da ta brigada ne ide u raspoređivanje u operativnom području“, ali nije naveo detaljnije razloge za tu odluku.

Na saslušanju u Zastupničkom domu bio je i Dan Driscoll, dužnosnik američkog ministarstva obrane zadužen za kopnenu vojsku koji je rekao kako je raspoređivanje zaustavljeno „prije nekoliko dana“.

„To je sramota za SAD"

Joe Courtney, demokratski zastupnik iz Connecticuta koji je član tog odbora, rekao je da taj potez šalje „užasnu poruku“ i dodao da saveznici „pažljivo prate" što to Sjedinjene Države čine u Europi.
Mike Rogers, republikanski zastupnik iz Alabame i najviši republikanski član odbora Kongresa za oružane snage, rekao je: „Ne znamo što se ovdje događa, ali mogu vam reći da nismo zadovoljni onime o čemu se govori. Osobito zato što s nama nije provedeno nikakvo zakonski predviđeno savjetovanje.“

Don Bacon, republikanski zastupnik iz Nebraske, rekao je da su poljski dužnosnici bili „zatečeni“ tim potezom. Odluku je nazvao „neprihvatljivom“ i dodao da je „sramota za našu zemlju ono što smo upravo učinili Poljskoj“.
Bacon je rekao da bi ovaj odbor Kongresa trebao pozvati na odgovornost američkog ministra obrane Petea Hegsetha zbog tog poteza: „To je pogrešno".

Ipak jamstva Poljskoj?

Glasnogovornik Pentagona Joel Valdez rekao je da „odluka o povlačenju vojnika slijedi sveobuhvatan, višeslojni proces“ i dodao da „nije riječ o neočekivanoj odluci donesenoj u zadnji trenutak“.
Poljski premijer Donald Tusk rekao je na konferenciji za novinare da je „dobio jamstva“ da su „te odluke logističke prirode i da neće izravno utjecati na sposobnosti odvraćanja ni na našu sigurnost“.

Smanjivanje broja američkih vojnika događa se u trenutku dok se nastavlja i čak intenzivira ruska agresija na Ukrajinu. Trump je ranije ovog mjeseca rekao da će SAD povući 5.000 vojnika iz Njemačke, nakon što je njemački kancelar Friedrich Merz izjavio kako Iran „ponižava" američku vladu u ratu kojeg su počeli SAD i Izrael. Trump je oštro reagirao na te izjave i rekao da bi njemačkom kancelaru bilo bolje baviti se „sređivanje svoje propale zemlje".

Na sigurnosnom skupu u Estoniji američki podtajnik za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost Thomas G. DiNanno rekao je kako smanjenjivanje američkih snaga u Europi već „stoji crno na bijelo", ali je dodao kako „SAD nikamo ne odlazi".

Značajan dio njemačkog stanovništva živi u premalom stanu, prije svega obitelji s djecom, stanovnici velikih gradova i stranci. No istodobno još veći je udio onih koji žive u prevelikim stanovima.

Stambena kriza u Njemačkoj i dalje je središnja tema. Ona se tijekom 2025. dodatno pogoršala, pokazuju najnoviji podaci Saveznog zavoda za statistiku. Prema tim podacima, 11,7 posto ljudi živi u premalim stanovima. Time je stopa porasla u odnosu na 2024. godinu, kada je iznosila 10,2 posto.

„Potraga za odgovarajućim i pristupačnim stambenim prostorom za mnoge postaje sve teža", zaključuju statističari. „To se posebno odnosi na one kojima je potreban veći prostor."

Prema definiciji EU-SILC, EU ureda za statističko praćenje prihoda i životnih uvjeta, stan se smatra prenapučenim ako nedostaje najmanje jedna od sljedećih prostorija: zajednička prostorija, jedna prostorija po paru u kućanstvu, jedna prostorija za svaku osobu stariju od 18 godina, jedna prostorija za dvoje djece mlađe od 12 godina, jedna prostorija za dvoje djece istog spola u dobi od 12 do 17 godina, jedna prostorija po djetetu u dobi od 12 do 17 godina ako su različitog spola, kao i dodatna prostorija u jednočlanom kućanstvu.

Tko je posebno pogođen

Najviše su pogođene obitelji s djecom, stanovnici velikih gradova i stranci, navodi njemački Savezni zavod za statistiku.

Konkretno, posebno su pogođene odrasle osobe stranog državljanstva starije od 18 godina. Njihov udio iznosi 30,8 posto, što je gotovo pet puta više nego među njemačkim državljanima (6,7 posto).

Ni za obitelji s djecom situacija nije jednostavna. Čak 17,6 posto ove populacijske skupine živjelo je 2025. u premalim stanovima. Među kućanstvima s djecom najviše su pogođeni parovi s najmanje troje djece (32,1 posto), kao i samohrani roditelji i njihova djeca (29,6 posto). Odrasli bez djece, s 7,2 posto, ispod su prosjeka od 11,7 posto.

Nije iznenađenje da je stambeni prostor posebno ograničen u gradovima. U većim gradovima udio ljudi koji žive u prenapučenim stanovima iznosi 16,9 posto, što je znatno više nego u prigradskim i manjim gradovima (9,6 posto), i tri puta više nego u ruralnim područjima (5,5 posto).

Nije samo njemački problem

Stambena popunjenost tema je i na razini Europske unije. Prosječna stopa prenapučenosti u EU iznosi 16,8 posto i viša je nego u Njemačkoj (11,7 posto).

Najviše ljudi koji žive u prenapučenim stanovima bilježi se u Rumunjskoj (40,4 posto) i Latviji (38,9 posto), dok je najmanje takvih slučajeva na Cipru (2,2 posto) i u Nizozemskoj (4,1 posto). U Hrvatskoj, prema ovim podacima, 31,7 posto stanovnika živi na premalo stambenog prostora.

Kada je regija zapadnog Balkana u pitanju, najkritičnija je situacija u Crnoj Gori gdje 61,6 posto ljudi živi u premalim stanovima. U Srbiji je taj postotak (46,6) manji ali se također smatra nepovoljnim.

Međutim, kad je Njemačka u pitanju, problem nije samo u nedostatku, već i u višku stambenog prostora, što dodatno opterećuje tržište.

Statističari to nazivaju nedovoljnom popunjenošću stanova. Riječ je o stanovima koji imaju više soba nego što je kućanstvu potrebno prema kriterijima EU-a. Ti kriteriji ne temelje se na kvadraturi, već na broju raspoloživih prostorija u odnosu na veličinu kućanstva.

Na selu najviše viška prostora

U ruralnim područjima Njemačke, prema podacima Eurostata za 2024. godinu, gotovo polovica stanovništva živjela je u nedovoljno popunjenim stanovima. Procjenjuje se da u Njemačkoj između 35 i 45 posto stanovništva živi u prevelikim stanovima.

Pri tom, „veliki" stan ne mora nužno značiti luksuz, već često ima opravdane i individualne razloge. Na primjer, prema podacima statističara, manji stan često košta više od postojećeg najma. Preseljenje je skupo, a gube se i društveni kontakti, što posebno pogađa starije osobe.

Zbog toga ne postoji jednostavno rješenje. Pomoglo bi, međutim, kada bi se više gradilo. Jednostavna preraspodjela stambenog prostora, prema mišljenju stručnjaka, nije dovoljna i politički je osjetljiva.

Vinjete za prolaz kroz Malajski tjesnac: to bi bio unosan posao. „Kad bi prihod od vinjeta stvarno podijelili na tri dijela između Indonezije, Malezije i Singapura, to bi moglo narasti do poprilične svote", rekao je indonezijski ministar financija Purbaya Yudhi Sadewa krajem travnja.

Ose pritom šalio, a nekoliko dana kasnije indonezijski ministar vanjskih poslova Sugiono izjavio je da njegova zemlja poštuje slobodu plovidbe i da neće naplaćivati ​​nikakve tranzitne pristojbe za Malajski tjesnac.

No, ideja da bi se brodski promet mogao zloupotrijebiti kao geopolitički instrument, ne samo u Hormuškom već i u drugim tjesnacima, nije šala. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca prisililo je kreatore politika u Aziji da razmotre sigurnost drugih pomorskih uskih grla.

U regiji se to posebno odnosi na Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi najvažnija trgovačka ruta između Istočne Azije, Bliskog istoka i Europe. Oko 22 posto globalne pomorske trgovine prolazi kroz tjesnac između Indonezije, Malezije i Singapura.

Prijetnja geopolitičkog utjecaja

Pri tome odavno više nije riječ o pirateriji ili regionalnim konfliktima. Već u studenom prošle godine, think tank Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) ukazao je na ovu novu prijetnju.

Čak su i nedržavni akteri sada sposobni značajno poremetiti globalne trgovinske tokove. Ovaj think tank navodi napade šijitske milicije Hutija u Crvenom moru kao primjer. Mnoge brodarske tvrtke sada izbjegavaju rutu kroz Sueski kanal i odlučuju se za dužu rutu oko Rta dobre nade – sa znatnim posljedicama za lance opskrbe i cijene.

Nikolaus Scholik, politolog, bivši pukovnik u austrijskim oružanim snagama i viši savjetnik u Austrijskom institutu za europsku i sigurnosnu politiku (AIES), ovo vidi kao temeljnu promjenu u geopolitičkoj dinamici moći. „Danas svjedočimo posljedicama razvoja u kojem pojedine države vjeruju da mogu legalno dominirati strateški važnim tjesnacima", rekao je Scholik za DW.

On smatra da je posebno opasno što tjesnaci poput Hormuškog, Malajskog ili čak Tajvanskog postaju poluge geopolitičkog utjecaja.

Christian Wirth iz Azijske istraživačke skupine pri Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) dijeli ovo mišljenje. „Je li neki tjesnac posebno ranjiv ovisi u biti o tri faktora: opsegu prometa, mogućim alternativnim rutama i političkoj situaciji u regiji", rekao je Wirth za DW. Što je ruta važnija i što ju je teže zaobići, to je veći njezin strateški značaj, kaže on.

"Povratak geografije"

Iako se Hormuški tjesnac, kroz koji se mora transportirati značajan dio globalnog izvoza nafte i plina, trenutno čini posebno ranjivim, Scholik tvrdi da se ne treba usredotočiti isključivo na Perzijski zaljev. "Tajvanski tjesnac bi bio u takvom scenariju još značajniji od Hormuškog", kaže on, misleći na potencijalne sukobe između Kine i Tajvana. Veliki dio azijske trgovine, kaže on, teče kroz njega, baš kao i kroz Malajski tjesnac.

Trenutno, političari širom svijeta doživljava "povratak geografije", piše Međunarodni institut za strateške studije (IISS). Tjesnaci poput Hormuškog, Bab al-Mandabskog i Tajvanskog odavno su postali više od pukih geografskih prijelaza, navodi IISS. Oni sve više postaju strateške poluge geopolitičke moći. Ova bliska globalna međusobna povezanost stvara nove ovisnosti - a time i nova sredstva za vršenje pritiska, piše IISS.

Pri tome je međunarodno pravo jasno. „Načelo tranzita primjenjuje se na tjesnace od međunarodnog značaja", kaže Wirth. „To znači da brodovi, čak i ratni brodovi, mogu nesmetano i u svojim normalnim načinima rada prolaziti kroz tjesnace koji važe kao međunarodne vode", kaže Wirth.

Stoga bi blokiranje nekog međunarodnog tjesnaca predstavljalo ozbiljno kršenje međunarodnog prava, nastavlja Wirth. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora jamčiti miran prolaz čak i ratnih brodova kroz obalne vode definirane kao suvereni teritorij susjednih država.

Plaćanje pristojbi, kaže Scholik, tamo uglavnom nije dopušteno. Situacija je drugačija samo u slučaju umjetnih plovnih puteva poput Sueskog ili Panamskog kanala.

Krhko pomorsko pravo

Scholik također ističe da međunarodno pomorsko pravo jasno jamči slobodan prolaz. Međutim, pravi problem je politička stvarnost: "Međunarodno pravo funkcionira samo ako su uključene države spremne pridržavati ga se", kaže on. Kao primjer navodi Južno kinesko more, gdje je Kina ignorirala međunarodnu arbitražnu presudu u korist Filipina.

Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na precjenjivanje tradicionalne vojne moći. „Više vam nije potrebna ni velika flota da bi značajno poremetili promet kroz neki tjesnac", kaže Scholik. Iran je pokazao da može izvršiti znatan pritisak malim gliserima, raketama ili asimetričnim oružjem.

IISS izražava slično mišljenje: „Čak i relativno slabe države i nedržavni akteri mogu koje mogu spriječiti promet."

Wirth, međutim, ističe da potpuna blokada tjesnaca također nosi ogromne rizike za državu koja ga blokira. Ekonomska šteta, kaže, obično utječe i na nju. Tako bi primjerice Kina bila masovno pogođena u slučaju eskalacije u Tajvanskom tjesnacu ili u Malaki.

Pomorska uska grla

Ipak, stručnjaci ističu da ranjivost globaliziranog gospodarstva raste. Scholik ukazuje na načelo "just-in-time" modernih lanaca opskrbe. Tvrtke gotovo više nemaju skladišta za zalihe. Čak i kratki poremećaji stoga mogu izazvati globalnu ekonomsku štetu. CSIS stoga tvrdi da Hormuški tjesnac nije iznimka, već simptom: moderno globalno gospodarstvo ovisi o nekoliko pomorskih uskih grla, čiji poremećaj može imati globalne posljedice.

Upravo zato rasprava oko Malake ima posljedice daleko izvan jugoistočne Azije. Žestoka reakcija Singapura, Malezije i Indonezije na ideju potencijalnih tranzitnih naknada je pokazala koliko je veliko postalo iskušenje korištenja geografske kontrole kao političkog ili ekonomskog instrumenta i koliko bi svako dovođenje u pitanje slobode plovidbe sada bilo opasno za globalno gospodarstvo.

Kao posljedica rata u Iranu diljem svijeta vlada nesigurnost u planiranju. Mnoge države strahuju od dugotrajne inflacije i nestašice resursa. Dok se zaljevske države bore za svoj imidž „sigurnih utočišta”, Turska kreće u ofenzivu: velikim smanjenjima poreza i gospodarskim poticajima Ankara želi privući prije svega strane investitore i kapital u zemlju.

Odgovarajući paket zakona predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio je još krajem travnja. Početkom svibnja upućen je u parlament i usvojen u nadležnom povjerenstvu. Cilj je učiniti Tursku međunarodno konkurentnijom i pozicionirati je kao atraktivnu lokaciju za strani kapital i kvalificiranu radnu snagu.

Zakon je namijenjen osobama i kompanijama koje u posljednje tri godine nisu bile prijavljene kao porezni obveznici u Turskoj, a predviđa im značajne pogodnosti. Tko svoju imovinu iz inozemstva – devize, zlato ili vrijednosne papire – registrira u Turskoj do 31. srpnja 2027., dobit će 20-godišnje oslobođenje od poreza na dohodak za prihode ostvarene u inozemstvu. Osim toga, za ovu skupinu porezna stopa na nasljedstva i darovanja pada na samo jedan posto. Trenutačno se te stope za nasljedstva – ovisno o iznosu – kreću između jedan i deset posto, a za darovanja između deset i 30 posto.

I dosad neprijavljena domaća imovina može se pod određenim uvjetima prijaviti bez kazne, primjerice ako se na određeno razdoblje uloži u državne domaće obveznice ili slične instrumente.

Radikalno smanjenje poreza na dobit za izvoznike

Poticaj bi trebao dobiti i vanjskotrgovinski sektor. U ožujku je zabilježen pad od 6,4 posto. Zbog toga vlada sada želi smanjiti porez na dobit za domaće kompanije. Za izvoznike roba porezna stopa pada s 25 na devet posto, a za ostale izvoznike na 14 posto.

Osim toga, vlada želi istanbulski financijski centar razviti u međunarodno konkurentno središte po uzoru na Singapur ili Hong Kong. Kompanije sa sjedištem u toj turskoj metropoli dobit će potpuno oslobođenje od poreza na dobit ostvarenu međunarodnom trgovinom. I globalne korporacije koje ondje premjeste svoja regionalna upravna sjedišta trebale bi 20 godina biti oslobođene poreza.

Smanjenje birokracije za investitore

Kako bi ulaganja postala privlačnija, vlada želi znatno smanjiti birokraciju. Koordinaciju će izravno preuzeti predsjednički ured. Planirano je jedinstveno digitalno mjesto koje će objedinjeno i ubrzano rješavati sve procese – od osnivanja kompanije preko radnih i boravišnih dozvola do ekoloških provjera.

Prilikom predstavljanja paketa zakona Erdoğan je izjavio da Turska više nije samo most između Istoka i Zapada ili Sjevera i Juga. Zemlja je, kako je rekao, nezaobilazno čvorište za energetske i trgovačke koridore u regiji. Kroz krize posljednjih godina Ankara je uspješno prošla, zbog čega je Turska danas „otok stabilnosti”. „Turska je na dobrom putu da postane jedan od novih polova moći u promjenjivom, multipolarnom svijetu”, dodao je Erdoğan.

Unatoč ambicioznim planovima, porezni stručnjaci poput Emrea Şirina izražavaju sumnje. „To je samo pokušaj dolaska do svježeg novca. Više nema novca ni resursa koji se mogu iscrpiti”, kaže ovaj neovisni istanbulski ekonomist i stručnjak za nekretnine. Po njegovu mišljenju, vlada poseže za svim dostupnim sredstvima kako bi privukla kapital.

Porezne povlastice za strane kompanije i dugotrajno oslobađanje od nameta na uvezeni kapital posljednje su očajničke mjere. „Kako se brod ne bi nasukao”, komentira Şirin. Prema njegovim riječima, u zemlju gotovo više ne dolaze strane izravne investicije, dok domaće kompanije ili bankrotiraju ili odlaze iz zemlje.

Još jedna kritika promatrača jest da se kod mjera, i za domaću i za stranu imovinu, podrijetlo kapitala provjerava samo ograničeno. Time se, prema optužbama, otvaraju vrata kriminalnim novčanim tokovima. Ministar financija Mehmet Şimşek odbacuje te tvrdnje i poziva se na ranije uspjehe sličnih programa.

Vlada AKP-a slične je mjere već uvodila sedam puta. Godine 2008. prvi je put proveden takav program i tada je, prema navodima vlade, ponovno prijavljena imovina u vrijednosti od 31 milijarde američkih dolara. Time je kapital turskih državljana vraćen iz inozemstva u zemlju i ojačano tržište, tvrdi ministar financija Şimşek.

Hoće li Istanbul postati alternativa Zaljevu?

Nesigurnost u regiji izazvana ratom u Iranu probudila je u Turskoj nade u dodatne investicije – posebno kao mogućoj alternativi Perzijskom zaljevu. No ekonomist Sinan Alçın, osnivač 4ware Researcha i predsjednik platforme Ekonomi Istanbul, smatra da je to malo vjerojatno.

Kako bi privukla velike strane izravne investicije, Turska mora ojačati povjerenje u pravnu državu i ostvariti napredak u pitanjima poput slobode medija, rekao je u travnju u intervjuu za DW. Mnogi promatrači dijele to mišljenje i u planiranim mjerama ne vide održivo rješenje, nego traže dubinske strukturne reforme.

Turska se već šest godina nalazi u gospodarskoj krizi. Erdoğanova politika niskih kamatnih stopa gurnula je zemlju 2019. u krizu i od tada ona bilježi dvoznamenkaste stope inflacije. Prošli mjesec inflacija je iznosila 32,4 posto, dok je u svibnju 2024. privremeno premašila čak 75 posto.

Pritom neovisni ekonomisti čak sumnjaju i u te službene podatke turskog statističkog zavoda. Istraživačka skupina ENAG procjenjuje da je stopa inflacije nedavno iznosila više od 55 posto. Tijekom vikenda turski predsjednik dekretom je smijenio čelnika nacionalnog statističkog zavoda. I neovisnost turske središnje banke već je godinama predmet međunarodnih rasprava.

Prvi put bi susret Zavičajne udruge Sudetskih Nijemaca trebao biti održan u Češkoj za praznik Duhova. Međutim, tamo ovaj događaj izaziva političke rasprave. Češki parlament izjasnio se protiv održavanja ovog događaja u Brnu. Rezolucija protiv okupljanja njemačkih prognanika i njihovih potomaka usvojena je glasovima desnih stranaka iz vladajuće koalicije. Sudetske Nijemce je festival dijaloga „Miting Brno" pozvao u drugi po veličini grad u zemlji. I bavarski premijer Markus Söder najavio je svoje sudjelovanje.

Politička simbolika

Iako rezolucija zastupničkog doma pravno nije obvezujuća, ona ima veliku političku simboličku vrijednost. Za prijedlog je glasalo 73 zastupnika, nije bilo glasova protiv, a četiri zastupnika bila su suzdržana.

Oporba je iz protesta kolektivno bojkotirala sjednicu. Prema vlastitim navodima, kako ne bi sudjelovala u inicijativi krajnje desnice. I mjesta predviđena za ministre ostala su prazna.

Optužba za „relativizaciju nacističkih zločina"

Ultradesničarska stranka „Sloboda i izravna demokracija" podnijela je prijedlog, koji su podržali i desničarsko-populistički ANO premijera Andreja Babiša i stranka Motoristi. Zastupnički dom sa 200 mjesta, pored Senata, predstavlja jedan od dva doma parlamenta u Pragu.

U rezoluciji se, između ostalog, navodi da se organizatori pozivaju da odustanu od planiranog događaja. Osuđuje se „svaka relativizacija nacističkih zločina i svako dovođenje u pitanje pravnih i vlasničkih odnosa" u Češkoj.

Pri tom je udruženje prognanika još 2015. godine u svom statutu odustalo od zahtjeva za povrat konfiscirane imovine.

Demokršćani pozitivno gledaju na susret

Češki demokršćani na to gledaju sasvim drugačije. „Susret koji bi za nekoliko dana trebao biti održan u Brnu predstavlja malo poglavlje u beskrajno dugoj povijesti pomirenja", rekao je Hajato Okamura. „Smatram to pozitivnim i potencijalno vrlo obećavajućim", dodao je češki političar japanskog podrijetla koji zastupa stranku Kršćansko-demokratski savez – Čehoslovačka narodna stranka.

Premijer Andrej Babiš susret Sudetskih Nijemaca u Češkoj u početku je opisao kao građansku inicijativu kojom se njegova vlada nije bavila. U međuvremenu ton je drugačiji. „U Češkoj još postoji generacija ljudi koja se s tim nije pomirila", rekao je Babiš. „Nadamo se da to neće ponovno dovesti do sukoba. Mislim da nije sretno rješenje da se to održava u Češkoj i mi kao vlada sigurno nećemo sudjelovati."

Zavičajna udruga ostaje pri svojim planovima

Udruga Sudetskih Nijemaca želi ostati pri održavanju susreta u Češkoj. Aktualni predsjednik Bernd Posselt već godinama njeguje bliske odnose s Češkom. „Naravno da ostajemo pri toj namjeri", rekao je glasnogovornik Zavičajne udruge Sudetskih Nijemaca Poselt za novinsku agenciju dpa.

Još tijekom posjeta Münchenu u veljači češki premijer Babiš izjavio je da se ne želi miješati. Tu je poziciju sada promijenio „pod snažnim pritiskom svojih radikalno desničarskih koalicijskih partnera".

Posselt je rekao da ga ne iznenađuje to što su nacionalisti i komunisti protiv susreta. Međutim, iznenadile su ga razmjere izražene solidarnosti iz Češke.

Protjerivanje nakon Drugog svjetskog rata

Tijekom nacističke okupacije ubijene su stotine tisuća Čeha. Nakon završetka Drugog svjetskog rata oko tri milijuna Nijemaca protjerano je iz tadašnje Čehoslovačke, kao što se to dogodilo i s njemačkima manjinama diljem Europe. Mnogi od njih pronašli su novi dom u Saveznoj Republici Njemačkoj. Bavarska od 1954. godine ima pokroviteljstvo nad ovom narodnom skupinom.

Odnosi između Sudetskih Nijemaca i Čeha desetljećima su bili vrlo opterećeni, ali su se u posljednje vrijeme poboljšali. Češki ministri više su puta sudjelovali kao govornici na Danu Sudetskih Nijemaca. No tzv. Benešovi dekreti, kojima je odmah nakon rata legaliriana nacionalizacija njemačke imovine i opravdano protjerivanje milijuna Nijemca iz Češke i Moravske, su ulaskom Češke u Europsku uniju izgubili pravni značaj ali su formalno još uvijek na snazi.

Marianne Allweiss (ARD Prag)

Maske autokrata i diktatora često padaju tek nakon njihova odlaska s vlasti, kada u javnost izađu snimke luksuza u kojem su živjeli i o kojima nikad nitko nije smio izvještavati – dovoljno je sjetiti se rumunjskog diktatora Nicolaea Ceaușescua ili bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča. Snimke njihovih zahoda od zlata duboko su se urezale u kolektivno pamćenje njihovih građana.

Kroz takav trenutak sad prolaze i Viktor Orban i vrhuška njegovog režima: neposredno prije nego što je ove srijede i službeno stupio na dužnost, premijer Peter Magyar je u ponedjeljak na Facebooku objavio videosnimke obilaska Orbanove službene rezidencije u budimskoj tvrđavi, kao i dvaju ministarstava. Tijekom obilazaka tih zdanja nalik palačama nije bilo doduše zahoda od zlata, ali jesu golemi prostori u kojima ne manjka luksuza.

Tu nije kraj: Orban, koji se rado naziva „djetetom sa sela” kako bi istaknuo povezanost s običnim ljudima, dao je svoju rezidenciju opremiti s gotovo stotinu vrijednih slika – naručenih iz zbirke državne Mađarske nacionalne galerije, kao da je to nekakav njegov osobni katalog umjetnina.

U prisutnosti više ministara Magyar je tijekom obilazaka rekao kako ga tu obuzima „osjećaj Ceaușescua”. Istodobno je podsjetio na svoje ranije posjete derutnim bolnicama i školama. Jedan od videa u samo je jednom danu pregledan osam milijuna puta – u zemlji s nešto manje od deset milijuna stanovnika.

Srdžba i zadovoljština

Prikaz Orbanovih „palača” i megalomanskog luksuza njegove političke elite – u zemlji koja propada: izvana to može djelovati kao jeftini populizam. No kod mnogih Mađara snimke izazivaju srdžbu, ali i osjećaj zadovoljštine te povratka vlastitog dostojanstva, jer je elita sada razotkrivena.

Može se pretpostaviti da će Peter Magyar voditi drugačiju politiku. Već je prilikom prisege u mađarskom parlamentu u subotu (9.05.2026.) jasno dao do znanja kako teži dubokoj promjeni sustava. Glavni mu je cilj svakako pomirenje mađarskog društva u kojem vlada duboki jaz. No, naglasio je, za to je potrebno uspostaviti pravdu. A pravde nema bez suočavanja s realnošću Orbanova sustava i njegove obrade, moralne i pravne.

Simboli koji mnogo govore

Taj je proces započeo već u subotu, koju je Magyar proglasio „danom promjene sustava” – danom punim simbolike. Mađarski novinari jedva su mogli vjerovati kako ponovno mogu slobodno izvještavati iz parlamenta – pod Orbanom je to bilo gotovo potpuno zabranjeno. Kao prvu odluku nova predsjednica parlamenta Ágnes Forsthoffer naložila je da se na zgradu ponovno podigne europska zastava – nešto što je samo po sebi razumljivo u svim članicama Unije, ali u Mađarskoj je ona uklonjena još prije dvanaest godina.

Prvi put tijekom jedne sjednice parlamenta izvedena je i neslužbena romska himna Mađarske – izveo ju je zbor romske i neromske djece. Magyarov nastup pretvorio se u otvoreni obračun s prethodnim sustavom kakav se u mađarskom parlamentu nije vidio ni nakon pada komunizma 1990. godine. Sam Orban nije imao hrabrosti doći – iako je običaj da bivši i budući premijer smjenu potvrde rukovanjem.

Kasnije je na trgu ispred parlamenta poznata romska pop‑pjevačica Ibolya Oláh - inače odrasla u dječjem domu, otpjevala melankolično patriotsku pjesmu „Postoji jedna zemlja – Mađarska”. Dugo je nije pjevala jer su joj mađarski nacionalisti kao Romkinji osporavali nastupe i prijetili joj na koncertima. U subotu su, na znak predsjednice parlamenta, tisuće ljudi pohrlile na dotad ograđeni dio trga – jedan od najdirljivijih simboličkih trenutaka promjene vlasti.

Vlada stručnjaka bez mnogo politike

U ponedjeljak i utorak brzo se nastavilo saslušanje ministarskih kandidata i njihova prisega – formalni prijenos vlasti nakon 16 godina Orbanove vladavine dovršen je u rekordnih mjesec dana. U vladi su, što je novo za Mađarsku, gotovo isključivo istaknuti stručnjaci iz svojih područja koji dosad nisu imali mnogo veze s politikom: diplomatkinja i stručnjakinja za energetiku Anita Orban kao ministrica vanjskih poslova, bivši menadžer naftne kompanije kao ministar gospodarstva, ortopedski kirurg kao ministar zdravstva te vodeći pravnici i stručnjaci za financije, obrazovanje i informatičke tehnologije.

Neke mjere nove vlade već su poznate, poput osnivanja neovisne agencije za borbu protiv korupcije i ureda za povrat nezakonito stečene imovine. Premijer Magyar i ministar u njegovu kabinetu Bálint Ruff najavili su jednu od najopsežnijih istraga državne potrošnje u mađarskoj povijesti. Na jesen bi napokon trebali biti objavljeni popisi agenata državne sigurnosti iz razdoblja komunističke diktature u Mađarskoj (1945.–1989.) – projekt koji se odgađa već 30 godina.

Sjednica vlade u povijesnom selu

Mnoge najave zapravo su standard u demokratskim državama EU-a, ali u Mađarskoj sada zvuče gotovo revolucionarno: obnova neovisnosti pravosuđa i autonomije sveučilišta, dijalog s civilnim društvom i medijima, pravedan i transparentan izborni sustav te široka rasprava o ravnopravnosti, pobačaju i istospolnom braku.

Prvu sjednicu vlade ove srijede Peter Magyar simbolično je održao u selu Ópusztaszer na jugu Mađarske, mitskom mjestu na kojem su, prema predaji, 896. godine vođe mađarskih nomadskih plemena podignuli svoj tabor – uvod u kasnije stvaranje mađarske države. Danas to područje pogađa jaka suša, što je još jedan razlog tamo održati sjednicu vlade.

Sve u svemu, Peter Magyar postavio je sebi i svojoj vladi ciljeve kakve si nije postavio niti jedan mađarski premijer od 1990., osobito u moralnom smislu. Jedan od prvih osobnih testova bit će i smanjenje vlastite plaće koje je sam najavio. Naime, i to je bilo obilježje Orbanova sustava: svrgnuti autokrat imao je, u odnosu na prihode u toj zemlji, najvišu premijersku plaću u Europi.

Jedan od devet korisnika interneta u Njemačkoj (11 posto) prošle je godine postao žrtvom kibernetičkog kriminala. To se navodi u Cybersecurity Monitoru 2026, koji su objavili Savezni ured za informacijsku sigurnost (BSI) i pokrajinski i savezni policijski odjeli za sprječavanje kriminala. Izvješće pokazuje da je pogođeno više ljudi nego prošle godine (sedam posto).

Općenito, 27 posto osoba pogođeno je kriminalnim djelima u digitalnoj sferi u nekom trenutku svog života. Studija se prvenstveno temelji na reprezentativnom istraživanju provedenom na 3.060 osoba u dobi od 16 i više godina, koje su intervjuirane širom zemlje u siječnju 2026.

Prijevara pri online kupovini je najčešća

Prema izvješću, kriminal je najčešći kod online kupovine. Prijevara je tu najraširenije kazneno djelo, s udjelom u 22 posto slučajeva. Slijede neovlašteni pristup online računima (14 posto), prijevare u online bankarstvu (13 posto) i phishing napadi (12 posto).

Ova kaznena djela rijetko prolaze bez posljedica za žrtve. 88 posto osoba pretrpjelo je neki oblik štete - za trećinu (33 posto) to je uključivalo financijske gubitke. Ostale štete uključuju gubitak povjerenja u online usluge (29 posto) i izgubljeno vrijeme (23 posto).

Ispitanici smatraju rizik malim

Unatoč velikom broju žrtava, mnogi potrošači se ne štite adekvatno u digitalnoj sferi, navedeno je u studiji. Više od polovice ispitanika (55 posto) smatra da je njihov osobni rizik da postanu žrtva kibernetičkog kriminala mali ili nepostojeći.

Sukladno tome, samo 14 posto redovito traži informacije o kibernetičkoj sigurnosti, dok se 40 posto samo povremeno bavi tim problemom. Savezni ured za informacijsku sigurnost (BSI) sastavio je kontrolni popis onoga što žrtve online kriminala mogu učiniti.

Lažni osjećaj sigurnosti

Postoji i prostor za poboljšanje aktivne prevencije: Od 19 predloženih zaštitnih mjera većini ispitanika su poznati samo jake lozinke i antivirusni programi, koje u konačnici koristi 46 odnosno 40 posto njih.

Mnogi su kao razloge slabe zaštite naveli lažni osjećaj sigurnosti (27 posto) ili su mjere smatrali previše kompliciranima (23 posto).

Ako se dogodi napad, 32 posto žrtava podnosi policijsku prijavu, dok 35 posto kontaktira operatera odgovarajuće usluge.

Stefanie Hinz, predsjednica njemačkog Programa za sprječavanje kriminala pri saveznoj i pokrajinskoj policiji, na predstavljanju studije naglasila je da je kibernetički kriminal putem phishing e-pošte ili prijevara u online kupnji odavno prožeo društvo. Predsjednica BSI-ja Claudia Plattner zahtijeva da kibernetička sigurnost mora postati „jednostavnija, prisutnija i razumljivija“ u svakodnevnom životu. Također je pozvala industriju da preuzme odgovornost: „Proizvođači i pružatelji digitalnih uređaja i aplikacija moraju učiniti sigurne proizvode i usluge standardom.“

Nacionalni antikorupcijski ured (NABU) i Specijalno antikorupcijsko tužiteljstvo (SAP) podigli su optužnicu protiv Andrija Jermaka, bivšeg šefa kabineta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Tereti ga se za pranje novca u okviru organizirane kriminalne skupine, za što je propisana kazna zatvora od osam do dvanaest godina. Prema navodima antikorupcijskih vlasti, skupina kojoj je Jermak pripadao oprala je 460 milijuna hrivnji (oko devet milijuna eura) na luksuznom stambenom projektu u blizini Kijeva. Kasnije je podignuta optužnica protiv još šest osoba u ovom slučaju.

„Riječ je o posebno teškom kaznenom djelu. Trenutno prikupljamo dokaze“, izjavio je šef SAP-a Oleksandr Klimenko na konferenciji za novinare u Kijevu. Saslušanje je počelo 12. svibnja. Vrhovni antikorupcijski sud Ukrajine odredio je istražni pritvor u trajanju od prvobitno 60 dana. Andrij Jermak, međutim, ima mogućnost braniti se sa slobode uz kauciju od 140 milijuna hrivnji (oko 2,7 milijuna eura). „Nemam toliko novca", rekao je Jermak novinarima nakon sudske odluke.

Za što se tereti Andrij Jermak?

Prema istrazi, sve je počelo 2018. kada je jedan od optuženih, sudeći prema video-snimci koju je objavio NABU, postao suosnivač tvrtke BLOOM Development. Ova firma je u ljeto 2019. kupila više od četiri hektara zemljišta blizu Kijeva, a 2021. tamo započela izgradnju luksuznog stambenog kompleksa pod nazivom „Dinastija“. Istražitelji sumnjaju da je gradilište korišteno za vraćanje ilegalno stečenog novca u legalne novčane tokove.

Ovu skupinu je predvodio čovjek pod kodnim imenom „Karlson". Prema izvještajima, iza tog imena krije se biznismen Timur Mindič, koji je bliski suradnika i prijatelja predsjednika Zelenskog. Mindič je, između ostalog, suvlasnik TV produkcijske kuće „Kvartal-95“, među čijim osnivačima je i sam Zelenski.

Sumnja se da je i Jermak pripadao ovoj skupini. On se povukao s dužnosti šefa predsjednikovog ureda 2020. godine, iako tada još uvijek službeno nisu postojale sumnje protiv njega.

Andrij Jermak poriče da posjeduje kuću u stambenom kompleksu „Dinastija“ i optužbe naziva neutemeljenima. „Proteklih mjeseci vršen je javni pritisak na organe gonjenja da pokrenu istragu protiv mene", napisao je Jermak na Telegramu 12. svibnja. Istovremeno je izjavio da će ostati u Ukrajini i da je otvoren za sve istražne radnje.

Hoće li slučaj Jermak narušiti ugled Zelenskog?

Andrij Jermak je bio blizak s ukrajinskim predsjednikom, a novinari su već iznijeli sumnje da bi jedna od kuća u spomenutom kompleksu preko posrednika mogla pripadati samom Volodimiru Zelenskom. No NABU i SAP su demantirali te izvještaje. „Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski nije bio niti je predmet istrage NABU-a i SAP-a", izjavio je šef NABU-a Semen Krivonos na konferenciji za novinare 12. svibnja.

Prema ocjeni analitičara, ovaj slučaj bi ipak mogao naštetiti ugledu Zelenskog. Ukrajinski politolog Petro Oleščuk smatra da će ovaj postupak imati manje direktnih posljedica, ali da će dugoročno predstavljati stalni teret za aktualno državno vodstvo. „Mindič-gate će se stalno iznova pojavljivati i neće tek tako nestati. To ostaje prateći faktor u percepciji rada predsjednika“, izjavio je Oleščuk za DW.

I ukrajinski politolog Volodimir Fesenko vidi rizike za ugled Zelenskog, ali prije svega u budućnosti, iako su i sada mogući određeni gubici podrške građana. „Dokle god je Zelenski predsjednik Ukrajine, on uživa imunitet. Zbog toga se protiv njega, za razliku od Jermaka, ne može voditi istraga“, objašnjava Fesenko u razgovoru za DW. Prema njegovom mišljenju, najveća opasnost za Zelenskog prijeti kada se rat završi i počne predizborna kampanja. „Tada bi sav kompromitirajući materijal u vezi s ovim slučajem i općenito s Mindič-gateom mogao biti iskorišten protiv Volodimira Zelenskog", kaže Fesenko.

Sam Zelenski se do sada nije oglašavao ovim povodom. Njegov savjetnik za komunikacije Dmitro Litvin izjavio je novinarima da su istražne radnje još u tijeku, te da je zbog toga prerano za bilo kakve procjene.

Već doček je bio sasvim po ukusu Donalda Trumpa: vojne počasti, himne i crveni tepisi, uz kinesku djecu koja oduševljeno kliču njemu i Xijuu. Kada ga kineski državni i partijski čelnik dočekuje ispred Velike dvorane naroda, Trump je odlično raspoložen. Riječi za domaćina nalikuju pravim hvalospjevima. „Imam veliko poštovanje prema Kini i poslu koji ste obavili”, rekao je američki predsjednik obraćajući se Xi Jinpingu. „Vi ste izvanredan vođa. To svima govorim: vi ste izvanredan vođa.”

Xi se na Trumpove riječi smiješi, ali reagira u kineski suzdržanom stilu. „Ako naše zemlje surađuju, obje od toga imaju koristi; ako se suprotstavljaju, obje trpe posljedice”, rekao je kineski državni čelnik. „Kina i SAD trebali bi biti partneri, a ne suparnici, i međusobno si pomagati kako bi zajedno bili uspješni.”

Dogovor o poslovima

Na susretu su u prvom planu gospodarska i trgovinska pitanja. Kao simbol vlastite snage Trump je doveo istaknute čelnike velikih tvrtki, koji na početku sjede za stolom. Među njima su izvršni direktor Tesle Elon Musk, čelnik Applea Tim Cook i Jensen Huang, direktor proizvođača čipova Nvidia. Na izlasku i Huang poručuje novinarima: The meetings were great – razgovori su bili sjajni.

Xi gospodarstvenicima koji su doputovali obećava bolji pristup kineskom tržištu. U posljednje vrijeme situacija je za strane tvrtke postajala sve teža. Zauzvrat, deset kineskih kompanija smije kupovati Nvidia AI čipove – ali samo drugi najbolji model.

Takvi visokoučinkoviti čipovi potrebni su, među ostalim, za umjetnu inteligenciju, vojnu industriju i elektroniku. U tom području SAD ima jasnu prednost pred Kinom. Hoće li i u kojem obliku dogovorene točke doista biti provedene, tek treba vidjeti.

Kod Tajvana nema ustupaka

Nakon eskalacije u trgovinskom sporu prošle godine, ovaj posjet je prije svega u znaku lijepih slika i ugodnog ozračja. Tako Xi Trumpu pokazuje Hram neba, mjesto snažne simbolike u koje imaju pristup tek rijetki državni gosti. Hram ima više od 600 godina povijesti, objašnjava Xi. Američki predsjednik vidno je impresioniran. Na pitanje novinara kako su protekli razgovori s Xijem odgovara tek: bilo je sjajno, sjajno mjesto. Kina je lijepa.

Pitanje o Tajvanu ostavlja bez odgovora. O toj je temi Xi ujutro zaprijetio sukobom i konfrontacijom – ako SAD ne bude pažljivo postupao po pitanju Tajvana.

To je jasna poruka: Kina ne želi da SAD nastavi isporučivati oružje Tajvanu u vrijednosti od više milijardi dolara. Otok se desetljećima vodi neovisno i demokratski, ali ga Kina smatra dijelom vlastitog državnog teritorija.

Pritisak na Iran?

Malo se doznalo o pregovorima u vezi s ratom protiv Irana koji su pokrenuli SAD i Izrael. Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio traži od Kine, kao najvažnijeg gospodarskog partnera Irana, da izvrši pritisak na Teheran.

„Ako se sve svjetske gospodarstvene grane uruše zbog ove krize, kupovat će manje kineskih proizvoda”, rekao je Rubio. „Stoga je u interesu Kine da se kriza riješi. Nadamo se da ćemo ih uvjeriti da preuzmu aktivniju ulogu.”

Nakon prvih razgovora Bijela kuća poručuje da su Kina i SAD suglasni kako Hormuški tjesnac mora ostati otvoren. No tumačenja onoga što se govorilo su različiti: za razliku od američkih tumačenja, kineski izvori navode tek zahtjev Pekinga kako to područje mora ostati demitalizirano.

Umjesto toga navečer se ponovno nude lijepe slike sa državnog banketa. Ovog petka se američki predsjednik Donald Trump i kineski državni čelnik Xi Jinping ponovno sastaju u Pekingu. Razgovarat će u poznatom kompleksu Zhongnanhai. Posjeti državnih gostiju tom bivšem carskom vrtu pokraj Zabranjenog grada prilično su rijetki. Nakon susreta Trump bi se trebao vratiti u SAD.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska prvi put su direktno iznijele argumente pred tijelima Espoo konvencije UN-a u sporu koji se vodi zbog planirane lokacije za skladištenje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, uz samu granicu Hrvatske s BiH. Saslušanje je pokrenuto nakon prijava iz BiH da hrvatska strana nije osigurala punu i transparentnu prekograničnu proceduru, niti omogućila adekvatno sudjelovanje bosanskohercegovačkih institucija i javnosti u procesu koji može imati ozbiljne posljedice po životnu sredinu i zdravlje stanovništva.

Godine ignoriranja

BiH računa da bi nalazi iz postupka po Espoo konvenciji mogli ojačati poziciju zemlje u eventualnoj arbitraži, dok Hrvatska ostaje pri tvrdnji da je projekt zakonit, tehnički kontroliran i usklađen s propisima.

„Dobar posao je urađen, tako da možemo biti zadovoljni činjenicom da su jasno otvorena pitanja kršenja međunarodnih obveza, ali i brojnih nelogičnosti koje godinama prate ovaj proces“, kaže za DW Mario Crnković, predsjednik Udruženja „Grin tim“ iz Novog Grada, koji je prisustvovao saslušanju.

Crnković upozorava da su posebno zabrinjavajuće izjave hrvatske delegacije o tome na koji način su pripremani podaci za teritorij Bosne i Hercegovine u okviru predstojeće Studije utjecaja na životnu sredinu.

„Godinama se ignoriraju institucije Bosne i Hercegovine, zanemaruju zaštićena područja, stručna javnost i relevantni akteri s druge strane granice, a sada praktički dobivamo potvrdu da su ključni podaci za procjenu utjecaja prikupljani improvizacijom. To je tragikomično, ali istovremeno i veoma opasno“, upozorava Crnković.

Odluka u prosincu

Za vlasti, ali i za stručni i pravni tim iz BiH, saslušanje je više od proceduralnog koraka. Uvjereni su da višegodišnja upozorenja o mogućem prekograničnom utjecaju više ne mogu ostati svedena na razmjenu priopćenja i diplomatskih nota.

Koordinator pravnog i stručnog tima BiH Borislav Bojić je rekao da je njihova delegacija imala tri pitanja na koja je odgovorila, dok se hrvatska strana tek treba izjasniti na 13 pitanja koje je dobila na saslušanju.

„Nakon toga uslijedit će prijedlog Espoo tajništva koji će biti upućen nama i Hrvatskoj, a poslije toga slijedi konačan zaključak. Veoma sam zadovoljan nastupom delegacije BiH“, rekao je Bojić, koji očekuje zaključak krajem godine.

Problem za BiH je što se sporna lokacija nalazi u neposrednoj blizini granice, na području koje gravitira slivu Une, pa se u BiH od početka inzistira na tome da takav projekt mora biti gledan kroz prizmu mogućeg utjecaja na vodu, zemljište, poljoprivredu, zdravlje stanovništva i dugoročnu sigurnost pograničnih zajednica.

„Bosna i Hercegovina neće odustati od zaštite svojih građana, životne sredine i resursa i koristit ćemo sve međunarodne mehanizme koji su nam na raspolaganju“, rekla je nakon saslušanja ministrica okoliša i turizma Federacije BiH Nasiha Pozder.

Tri desetljeća planiranja

U Strategiji zbrinjavanja radioaktivnog otpada vojarna Čerkezovac se navodi kao lokacija za skladištenje još od 1999. godine, kroz Program prostornog uređenja Hrvatske (Narodne novine 50/99), o čemu je DW prvi pisao. 14 godina kasnije, lokacija Trgovske gore utvrđena je kao konačna lokacija. Ni 1999., a ni 2013., nitko iz Bosne i Hercegovine nije reagirao, sve do 2019. godine kada su se u cijeli slučaj uključile sve razine vlasti u BiH i nevladin sektor.

Programom zbrinjavanja radioaktivnog otpada Hrvatske do 2060. godine lokacija na Trgovskoj gori odabrana je za skladištenje niskog i srednjeg radioaktivnog otpada iz nuklearne elektrane Krško u Sloveniji. Vlasništvo nad ovom elektranom dijele Hrvatska i Slovenija pa samim tim i sve poslove u vezi sa zbrinjavanjem otpada. Ove dvije zemlje obvezale su se ugovorom da će Hrvatska prvo do 2023., a nakon toga do 2028. godine preuzeti svoj dio radioaktivnog otpada iz NE Krško.

Slovenci su prvobitno ponudili Hrvatima zajedničko odlaganje u blizini elektrane, ali je Hrvatska odbila zbog visokih troškova i donijela odluku o prebacivanju otpada u Hrvatsku.

Zbog toga posljednjih nekoliko godina u BiH djeluju stručni i pravni tim, s ciljem da se objedine pravni, ekološki, geološki, zdravstveni i sigurnosni argumenti protiv planirane lokacije. Ali bez sluha druge strane.

„Trgovska gora je pitanje zdravlja i opstanka ljudi u slivu rijeke Une i šire, od Bihaća do Gradiške", rekao je ministar za prostorno uređenje i ekologiju u vladi RS Bojan Vipotnik.

Moguća arbitraža

Saslušanje u Ženevi nije konačna presuda niti odluka koja bi sama po sebi odmah zaustavila hrvatske planove, ali će se procjenjivati je li bilo kršenja obveza iz Espoo konvencije, međunarodnog ugovora koji od država traži da procijene i komuniciraju prekogranične utjecaje projekata koji mogu izazvati štetu po životnu sredinu.

Ako se utvrdi da je Hrvatska propustila da BiH uključi na način koji konvencija zahtijeva, takav nalaz ne bi bio samo politička opomena nego i pravni oslonac za naredne korake koje BiH najavljuje.

Zbog toga se sve češće spominje mogućnost arbitraže ili drugih pravnih mehanizama, ukoliko politički i stručni pritisak ne dovedu do odustajanja od lokacije uz granicu sa BiH.

Sa druge strane, Hrvatska i dalje zastupa stav da se projekt razvija u skladu s pravilima i da nema razloga za dramatizaciju. U hrvatskim obrazloženjima naglašava se da je riječ o otpadu niske i srednje radioaktivnosti, da se planira skladištenje prema propisanim sigurnosnim standardima i da nema razloga za zaključak da bi projekt ugrozio stanovništvo preko granice.

Za Zagreb, riječ je o tehnički upravljivom poslu pod regulatornim nadzorom, a za BiH o zahvatu koji se ne može odvojiti od njegovih geopolitičkih, ekoloških i zdravstvenih posljedica.

Radovi se nastavljaju

U hrvatskom Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva NE Krško ranije su navedi da je počela priprema za odlaganje, rušenjem objekata na lokaciji Čerkezovac. Direktor Fonda Josip Lebegner je na prezentaciji održanoj prošlog mjeseca o temi „Radioaktivni otpad u Hrvatskoj" potvrdio je da je zahtjev za procjenu utjecaja zahvata na životnu sredinu početkom travnja predan Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije na daljnje postupanje.

Predstavnici Hrvatske na saslušanju u Ženevi nisu se oglašavali o ovom pitanju u javnosti, ali ni mediji u toj zemlji ne bave se ovim pitanjem u smislu opravdanosti odlaganja radioaktivnog otpada na granici sa susjednom zemljom.

Osim postupka po Espoo konvenciji, iz BiH je već najavljeno i djelovanje prema instrumentima Bernske i Helsinške konvencije, čime se želi otvoriti više fronti i otvoriti dugotrajan proces s namjerom zaustavljanja skladištenja radioaktivnog otpada.

„Ukoliko konvencija padne na slučaju Trgovska gora, onda će padati i na mnogim drugim projektima širom Europe, gdje će države moći ignorirati međunarodne procedure, susjedne zemlje i sigurnost građana bez ikakvih posljedica“, zaključuje Mario Crnković.

Prijepori i napetosti oko izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta koje osporavaju Bošnjaci, pitanje izgradnje Islamskog centra u središtu Mostara, Interkulturnog centra „Mevlana" kao "kompromisno rješenje" za grad Mostar, imenovanja novih zaposlenika u gradskoj upravi za koje Bošnjaci smatraju da su nedovoljno nacionalno zastupljeni, obustava nelegalne izgradnje džamije u mostarskom naselju Zalik, katastarski problem gdje je vlasništvo nad HE Salakovc s Elektroprivrede BiH upisano u vlasništvo Elektroprivrede HZ-HB...nema kraja nizu pitanja oko kojih se spore bošnjački i hrvatski političari u Mostaru.

Kada se ovome pribroje i "događaj visokog rizika", utakmice NK Zrinjski i FK Velež, i česti sukobi njihovih navijača, čiji epilog budu po život opasne ozljede sudionika, nastaje permanentno stanje napetosti u Mostaru.

Ovi prijepori, u gradu u kojem su 90-tih ratovali tzv. "istočni" i tzv. "zapadni" Mostar, potpiruju stalne međunacionalne napetosti. Izlaskom Bošnjaka iz GV-a biti će blokirana gradska zakonodavna vlast i najveće tijelo Grada Mostara.

Zašto su Bošnjaci nezadovoljni?

Iz Kluba vijećnika Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara najavili su kako neće sudjelovati u radu Gradskog vijeća Mostara dok se ne uvaže i ne provedu njihovi raniji zaključci i zahtjevi.

Bošnjački vijećnici žele rješavanje kadrovskih pitanja u gradskim službama i javnim poduzećima, jer smatraju kako su Bošnjaci nedovoljno zastupljeni, kao i spora oko katastarskih rješenja povezanih s Elektroprivredom BiH i Elektroprivredom HZ HB.

"Nama je dosta vaših 'lijepih priča' i ispraznih obećanja iza kojih vidimo da se kriju nezakonite radnje", poručio je predsjednik Gradskog vijeća prof.dr. Đani Rahimić gradonačelniku Mostara dr. Mariu Kordiću.

"Ukoliko stvarno niste neprijatelj Bošnjaka kao što tvrdite, onda to možete dokazati tako što ćete izvršiti vašu zakonsku obavezu i postaviti Bošnjake na rukovodeće pozicije u Gradskoj upravi i javnim poduzećima na kojima su do sada i bili. Imate selektivan pristup, jer na pozicije koje su obnašali Bošnjaci zapošljavate i imenujete Hrvate", kazao je Rahimić.

On dolazi ispred bošnjačke stranke SDA, točnije, koalicije tri stranke (Koalicija za Mostar) - Stranka demokratske akcije (SDA), Bosanskohercegovačka patriotska stranka (BPS) koju je predvodio general Armije RBiH Sefer Halilović i BH Zeleni.

„Rukovodeće pozicije koje su bile popunjene Bošnjacima, a sada više nisu - to predstavlja udar na temelje Grada Mostara. Zato je zaključak da će Bošnjaci u Vijeću, ukoliko se pokaže da nas netko ne želi i ne uvažava - neće ni sudjelovati u tom GV-u i mi ćemo poduzeti sve kako bi zaštitili naš narod i imovinu i sve ono što nam po zakonu pripada“, poručio je Rahimić.

Mostarskog gradonačelnika optužio je za izazivanje kaosa i "mešetarenje zemljišnim knjigama" zbog upisivanja vlasništva s EP BiH na EP HZ HB, među kojima je i HE Salakovac.

"Nitko drugi ne može biti kriv osim njega, jer on je vodeći čovjek grada. Nažalost", smatra predsjednik GV Mostara.

Kakav je odgovor Hrvata?

S druge strane, gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji dolazi ispred stranke Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH, odbija bilo kakvu umiješanost u zapošljavanje u Gradskoj upravi i javnim poduzećima.

"Gradonačelnik ne imenuje državne službenike. Taj proces provodi Agencija za državnu službu Federacije BiH, sukladno zakonu i jasno propisanim procedurama. To vrlo dobro zna i predsjednik Gradskog vijeća", reagirao je Kordić uz tvrdnju kako se "pokušava stvoriti politički pritisak i lažni politički narativ".

"Grad Mostar ne vodi nacionalnu politiku zapošljavanja. Grad Mostar provodi zakon", rekao je Kordić.

Političkim pritiskom je nazvao i pitanje katastra i vlasništva dvije elektroprivrede, a koje postavljanju bošnjački vijećnici.

"Konkretan postupak vodila je službenica bošnjačke nacionalnosti i na nju nitko nije vršio nikakav pritisak. Ako je učinjen propust, prvi tražim da se sve detaljno ispita i utvrdi odgovornost. Ali pokušaj da se odgovornost politički prebacuje na načelnicu Odjela koja je, u situaciji kada je šef službe bio neaktivan pred odlazak u mirovinu, postupila po sudskim odlukama i aktima nadležnih federalnih tijela, nije ništa drugo nego otvoreni bezobrazluk", naveo je Kordić u ovom međusobnom okršaju.

Najavu izlaska iz vlasti bošnjačkih političara nazvao je političkom odlukom i strategijom.

"Ali pokušaj da se takva odluka opravdava lažnom pričom o ugroženosti i navodnom 'zapošljavanju Hrvata na mjesta Bošnjaka' neće proći", bio je izravan mostarski gradonačelnik.

„Preskaču se stvarni prioriteti, može se očekivati dodatna radikalizacija“

Nikola Bačić dugogodišnji je novinar i urednik koji vrlo pomno prati politička zbivanja u Mostaru. I što se tiče toga, čini se da nije optimist.

"Ulazimo i u izbornu godinu, pa se u idućih šest mjeseci može očekivati dodatna radikalizacija", komentira za Deutsche Welle.

Kaže kako je Mostar grad u kojem se gotovo svako administrativno pitanje vrlo brzo pretvori u političko i nacionalno pitanje.

"Zemljište, katastar, zapošljavanje, javna poduzeća, urbanizam ili gradske institucije rijetko ostaju samo tehničke teme. One se u Mostaru gotovo uvijek čitaju kroz odnos HDZ-a i SDA, ali i kroz širi odnos Hrvata i Bošnjaka u gradu", smatra Bačić uz opasku kako problemi nisu nastali "od jučer".

On se, između ostalog, osvrnuo i na pitanje kadroviranja u gradskim institucijama i javnim poduzećima.

"Klub Bošnjaka u GV-u tvrdi da gradonačelnik namjerno ne raspisuje natječaje za pozicije na kojima su službenici otišli u mirovinu, a koje se po nepisanoj političkoj raspodjeli smatraju bošnjačkim pozicijama. To je samo po sebi porazno, jer se u Mostaru i dalje dužnosti dijele po nacionalnom ključu, a ne prema stručnosti, iskustvu i sposobnosti. To je jedan od razloga zašto grad godinama ne uspijeva izaći iz krize upravljanja", smatra on.

A što o svega imaju Mostarci?

Pri tom podsjeća kako i HDZ smatra da u gradskoj administraciji ima više zaposlenih Bošnjaka nego Hrvata.

"Njihova je teza da SDA i Klub Bošnjaka proizvode priču o diskriminaciji kako bi prikrili vlastite političke interese. Dakle, obje strane isti problem koriste kao dokaz da je upravo njihova zajednica zakinuta", ističe ovaj novinar, govoreći o mostarskim "peripetijama".

Tu je neizostavno pitanje (ne)legalne izgradnje vjerskih objekata oko kojih se, kako kaže vodi svojevrsni rat.

"Najmanje pet vjerskih objekata u Mostaru izgrađeno je bez potrebnih dozvola. Katolička crkva priznala je kako za dva objekta nema urednu dokumentaciju, dok Islamska zajednica to nije priznala sve dok inspekcija nije izašla u Gornji Zalik i utvrdila da je tamošnja monumentalna džamija nelegalna. To pokazuje koliko su institucije slabe - umjesto da se pravila jednako primjenjuju na sve, svaki predmet postaje političko i nacionalno pitanje", ukratko rezimira Bašić srž "mostarskih problema".

"Ponovno se događa ono što smo već gledali: preskaču se stvarni prioriteti, građanima se ne nudi ništa pozitivno i konkretno, pa se politička energija preusmjerava u sukob. A taj sukob najviše koristi političkoj kasti koja od podjela živi i na njima opstaje", zaključuje Nikola Bačić.

Protekla dva mjeseca bila su košmarna za globalni brodski promet, uz Hormuški tjesnac, koji je uglavnom zatvoren za komercijalni promet, i prijetnje novim napadima na plovila u Crvenom moru. Sada se sprema i treća kriza – povratak somalijskih pirata.

Još prije posljednjih eskalacija između SAD-a, Izraela i Irana, oko polovice brodova koji su iz Azije i Zaljeva plovili prema Europi zaobilazilo je Crveno more i Sueski kanal zbog ranijih napada Huta, koje podržava Iran. Suočene s prijetnjom napada oko tjesnaca Bab el-Mandeb, uskog grla između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, velike brodarske kompanije odlučile su se za dugi obilazak oko južne Afrike i Rta Dobre nade.

Ovo skretanje dodaje dva do tri tjedna i tisuće nautičkih milja putovanju, vodeći brodove izravno uz obalu Somalije – istih onih voda gdje su somalijski pirati vodili višegodišnju kampanju otmica koja je dosegnula vrhunac 2011. godine. Od tada su prijavljivani samo sporadični incidenti.

Zabrinjavajući povratak pirata

U tom dijelu mora piratstvo se sada vraća na velika vrata, s tri broda oteta kod Somalije i obližnjeg Jemena samo u posljednja tri tjedna. Prema podacima od 8. svibnja 2026., tankeri „Honour 25” i „Eureka”, kao i teretni brod „Sward”, i dalje su pod kontrolom pirata.

Stručnjaci vjeruju da organizirane kriminalne skupine u Somaliji koriste rat u Iranu kao priliku za otmice, jer su međunarodne pomorske patrole, prvi put raspoređene 2008. godine, sada preopterećene događajima oko Hormuza i Crvenog mora.

Tim Walker, viši istraživač za transnacionalne prijetnje i organizirani kriminal na Institutu za sigurnosne studije u Južnoj Africi, kaže da pirati sada vide manje prepreka duž 3.300 kilometara duge obale Somalije, koja je najduža u cijeloj kontinentalnoj Africi.

„Neke skupine, koje organiziraju... piratski 'kraljevi', sada traže priliku za zapljenu plovila i držanje posade kao talaca radi otkupnine – ponekad zahtijevajući visoke iznose za njihov siguran povratak”, rekao je Walker za DW.

Operacija „Atalanta” Europske unije, pomorska misija zadužena za zaštitu brodova kod Somalije, održava stalnu prisutnost u zapadnom Indijskom oceanu, ali ona ne prati svaki brod i odgovorna je za patroliranje golemim područjima.

Dobro financirani i opremljeni pirati

Prema kompaniji za pomorske podatke Lloyd's List Intelligence, postoje najmanje dvije aktivne piratske skupine, primarno bazirane u Puntlandu, poluautonomnoj regiji na sjeveroistoku Somalije. Čini se da su vrlo dobro opremljene.

Pirati su zaplijenili velika tradicionalna plovila poznata kao „dhow” – koja se koriste za ribolov i lokalnu trgovinu – i pretvorili ih u svoje matične brodove. Oni im omogućuju da prošire domet i ostanu na moru tjednima prije nego što ih iskoriste kao platforme za napade na komercijalne brodove.

„Neke od posljednjih otmica uključivale su velike 'dhow' brodove, za koje su potrebni navigacijski sustavi, oružje i oprema za ukrcavanje”, izjavio je za DW Troels Burchall Henningsen, docent na danskom Institutu za strategiju i ratne studije. „To je velika operacija koja zahtijeva ulaganja.”

Daljnji rast troškova transporta

Čelnici brodarske industrije upozoravaju da bi svaki veći povratak piratstva mogao dodatno podići troškove i poremetiti globalnu trgovinu. Sukobi na Bliskom istoku već su podigli premije osiguranja, dodajući oko milijun dolara troškova goriva po putovanju.

Na vrhuncu prethodne piratske krize 2011. gospodarska šteta od otmica procijenjena je na oko 7 milijardi dolara godišnje. To je uključivalo troškove vojnih operacija, preusmjeravanja brodova, brže plovidbe, dodatne sigurnosne opreme i naoružane straže na brodovima.

Smanjenje fondova za razvoj Somalije

Nije samo rat u Iranu pomogao piratima – promjena politike Washingtona prema istočnoj Africi također je odigrala ulogu. Godinama su SAD financirale razvojne projekte u Somaliji kako bi smanjile siromaštvo i spriječile mlade ljude da se pridruže piratima.

Međutim, pod Trumpovom administracijom, obustavljena je gotovo sva razvojna pomoć koja nije povezana sa sigurnošću. Washington se umjesto toga usredotočio na izravne protuterorističke operacije protiv skupine Al Shabab.

„Kada smanjite te resurse, obavještajna mreža i pomorske patrole nemaju isti kapacitet za djelovanje”, prokomentirao je Burchall Henningsen.

Pomorske organizacije u međuvremenu su savjetovale brodarskim kompanijama da izbjegavaju somalijske teritorijalne vode. Također ističu da je angažiranje naoružane straže na brodovima vrlo učinkovito: „Nikada nije bilo uspješne otmice broda kod Somalije koji je imao naoružanu stražu na palubi”, dodao je Henningsen.

Zapravo je izgledalo da je pitanje raketa srednjeg dometa već riješeno: dok Njemačka sama ne nabavi takvo oružje, trebale su pomoći Sjedinjene Američke Države. Američke krstareće rakete tipa Tomahawk trebale su biti raspoređene u Njemačkoj. S dometom do 2500 kilometara, te krstareće rakete bi u slučaju potrebe mogle doseći rusko područje. Usporedbe radi: Taurus, kojim raspolaže Bundeswehr, ima maksimalni domet od 500 kilometara.

O raspoređivanju su se 2024. godine dogovorili tadašnji kancelar Olaf Scholz (SPD) i američki predsjednik Joe Biden. Ono je trebalo početi ove godine i premostiti razdoblje dok ne budu razvijena usporediva europska oružja. Međutim, od toga sada neće biti ništa. Američki predsjednikDonald Trump, koji nije naklonjen aktualnom kancelaru Friedrichu Merzu nakon njegove kritike rata protiv Irana, poništio je plan svog prethodnika, uz već najavljeno povlačenje najmanje 5000 američkih vojnika iz Njemačke.

Njemačka na meti

Za ministra obrane Borisa Pistoriusa (SPD), otkazivanje raspoređivanja raketa srednjeg dometa znači da njemačko vojno odvraćanje postaje nedostatno. Sjedinjene Države nisu planirale u Njemačkoj rasporediti samo krstareće rakete Tomahawk, već i protuzračne rakete tipa SM-6, kao i hipersonično oružje koje može savladati velike udaljenosti višestrukom brzinom zvuka.

Ovom kombinacijom naoružanja američka vojska mogla bi prijetiti preciznim udarima velikog dometa, kakve Njemačka vlastitim sustavima do sada nije u stanju izvesti. Planirano raspoređivanje trebalo je biti protuteža ruskom arsenalu.

Rusija je u eksklavi Kalinjingrad rasporedila rakete Iskander, koje mogu biti opremljene nuklearnim bojnim glavama. Odatle bi mogle doseći bilo koju točku u Njemačkoj i velike dijelove Europe. Tome treba dodati i ruske rakete srednjeg dometa tipa Orešnik u Bjelorusiji, koje također mogu biti opremljene nuklearnim bojnim glavama.

Ministar obrane Boris Pistorius sada traži načine da se ta praznina brzo popuni. Naglasak je na „brzo". Prema novoj vojnoj strategiji, Bundeswehr treba ubrzano osposobiti za izvođenje tzv. „Deep Precision Strikes", odnosno preciznih udara duboko u pozadini neprijatelja, s velike udaljenosti. „Potencijalne mete mogu biti zapovjedna mjesta, aerodromi, logistička čvorišta ili tvornice oružja", navodi se na mrežnim stranicama Ministarstva obrane.

Rakete srednjeg dometa su rijetkost u Europi

Potez Bijele kuće još jednom pokazuje da je u pojedinim ključnim stupovima obrane Europa i dalje ovisna o Washingtonu. Istina, Njemačka zajedno s europskim partnerima radi na razvoju vlastitog oružja srednjeg dometa u okviru inicijative „European Long-Range Strike Approach", skraćeno ELSA. Međutim, očekuje se da ovo oružje neće biti dostupno prije sredine tridesetih godina ovog stoljeća, dakle tek za desetak godina.

To je prekasno, smatraju sigurnosni krugovi. Vojni stručnjak i politički savjetnik Nico Lange napisao je na mreži X: „Da bi se konačno popunila praznina u odvraćanju i izbjegla mogućnost ucjene ruskim raketama, sada je to moguće samo ubrzanim uvođenjem vlastitih krstarećih raketa stacioniranih na kopnu, proizvedenih u Njemačkoj i neovisnih o Sjedinjenim Državama."

Rat protiv Irana smanjuje zalihe američke vojske

Međutim, u Ministarstvu obrane za sada nema govora o tome. Tamo se razmatra kupnja skupih Tomahawka iz SAD-a. Ipak, američke oružane snage trenutno i same imaju povećane potrebe: u ratu protiv Irana ispalile su tisuće raketa, među njima i krstareće rakete Tomahawk. Smatra se malo vjerojatnim da proizvodni kapaciteti mogu pokriti i prodaju inozemstvu.

Ipak, Pistorius želi pokušati sve: tijekom posjeta Washingtonu krajem svibnja namjerava pokrenuti pitanje njemačkog interesa za kupnju. „Službeni zahtjev Amerikancima podnijeli smo još prije godinu i pol, odnosno zahtjev za mogućnost uvoza, odnosno kupnje Tomahawka. Na taj zahtjev još nema odgovora", rekao je nedavno ovaj socijaldemokratski političar za Drugi njemački televizijski program. „Ali, iskreno govoreći, s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, ne gajim previše nade." Pored Tomahawka, Njemačka bi željela kupiti raketni lansirač „Typhon" američkog vojnog diva Lockheed Martin. Ni na to Pentagon do sada nije odgovorio.

Ukrajinski dronovi kao alternativa?

Drugi način da se praznina u sposobnostima barem djelomično zatvori mogli bi biti dronovi velikog dometa. Oni jesu manje razorni od, primjerice, krstarećih raketa Tomahawk, ali su zato znatno jeftiniji za proizvodnju. Njemačka planira takvo oružje proizvoditi zajedno s Ukrajinom. Fokus je na zajedničkom razvoju „najsuvremenijih bespilotnih sustava svih dometa, posebno u oblasti deep strike", naglasio je Pistorius u ponedjeljak (11. 05.) tijekom posjeta Kijevu. On je spominjao dronove dometa do 1500 kilometara.

Ukrajina, koja se od veljače 2022. brani od ruske agresije, smatra se svjetskim liderom u ratovanju dronovima. Sredinom travnja Njemačka i Ukrajina su tijekom međuvladinih konzultacija u Berlinu dogovorile tješnju suradnju u području obrane. Suradnja na sustavima oružja velikog dometa predstavlja zanimljiv obrat: nakon što je Njemačka odbila u okviru vojne pomoći Ukrajini isporučiti krstareće rakete Taurus, dvije zemlje sada žele surađivati na proizvodnji oružja koje može pogađati ciljeve na još većim udaljenostima.

Neobrađena polja, dugi repovi na benzinskim postajama, otkazani letovi: Afrika izravno osjeća ozbiljne posljedice sukoba na Bliskom istoku. Već gotovo dva mjeseca jedva koji trgovački brod prolazi kroz Hormuški tjesnac. A to znači i da je svjetsko tržište ostalo bez znatnog dijela ponude, u prvom redu nafte i umjetnih gnojiva.

„Afrička unija vrlo pomno prati stanje u području Hormuškog tjesnaca jer ono utječe na niz strateških roba koje su neophodne afričkim gospodarstvima“, rekao je za DW Willy Nyamitwe, veleposlanik Burundija pri Afričkoj uniji i trenutni predsjednik stalnog odbora veleposlanika.

Sve postaje skuplje

Još je daleko povratak slobodnoj plovidbi kroz ovaj strateški važan morski prolaz kakva je bila prije američko-izraelskih napada na Iran. Čak i ako do toga dođe, proći će mjeseci prije nego što se promet i proizvodnja ponovno stabiliziraju i prije nego što se stanje na tržištu vrati u uobičajene okvire. Zato su afričke institucije i vlade prešle u krizni način rada i traže rješenja, kako spriječiti još teže posljedice poput gladi ili državnih bankrota. Pojedine zemlje bile su prezadužene i prije početka rata s Iranom, a stanje lako može postati još gore zbog skupoće koja se širi.

„Situacija je ozbiljna“, kaže Anja Berretta, voditeljica programa za afričko gospodarstvo pri njemačkoj Zakladi Konrad Adenauer sa sjedištem u Nairobiju. „Kad je riječ o gnojivima, već smo se 2022. našli u sličnoj situaciji na početku ruske agresije na Ukrajinu: tada su Rusija i Bjelorusija bile među najvažnijim izvoznicima umjetnih gnojiva za zemlje Afrike. I tada se strahovalo od gladi u Africi, ali do najveće krize ipak nije došlo", kaže Berretta u razgovoru za DW.

Razlog je bio fleksibilan odgovor afričkih država koje su, primjerice, financijski intervenirale uz potporu Afričke razvojne banke. I sada još uvijek postoji znatan politički prostor za djelovanje.

Redukcije, repovi, skupe subvencije

Nestašica fosilnih goriva već paralizira dijelove kontinenta. U Etiopiji se dizelsko gorivo prioritetno dodjeljuje javnom prijevozu, zbog čega ga sve teže mogu dobiti i građani za svoja vozila. U glavnom gradu Južnog Sudana Jubi se smanjuje i proizvodnja električne energije planskim isključenjima jer tamošnja termoelektrana koristi loživo ulje. Gambija gorivo subvencionira s više od 5,8 milijuna eura iz državnog proračuna, dok Zimbabve fosilna goriva razrjeđuje etanolom. Globalna nestašica kerozina snažno pogađa i afričke zrakoplovne kompanije.

Barem isto tako su ozbiljni i nestašica i nagla poskupljenja kemijskih gnojiva. Prije izbijanja rata gotovo 50 posto sumpora koji se u svijetu prerađuje u fosfatna gnojiva prolazilo je kroz Hormuški tjesnac, kao i visoki udio sirovina poput uree i amonijaka. Južnoafričko udruženje proizvođača žitarica Grain SA već je u travnju utvrdilo kako je cijena amonijaka narasla za preko 75 posto u odnosu na godinu ranije, dok je urea poskupjela za oko 60 posto.

Dogovor kuću gradi...

Dok kod dizela, benzina i kerozina u mnogim državama već dulje vrijede nacionalne krizne mjere, rješenja u području gnojiva još su uglavnom u fazi razrade. Za sad nema naznaka da postoji volja udovoljiti inicijativi glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa da zaraćene strane omoguće prolaz gnojiva namijenjenih zemljama u razvoju. Kao uzor često se navodi sporazum o žitu koji je od srpnja 2022. do srpnja 2023., uz suglasnost zaraćenih strana, omogućavao siguran izvoz ukrajinskog žita.

Postoji i drugo brzo rješenje koje se već pokazalo učinkovitim u jednoj ranijoj krizi: afrički uvoznici gnojiva mogli bi zajednički nastupati na tržištu, slično kao što je EU iskoristio svoju tržišnu snagu kako bi osigurao brzu i povoljnu nabavu cjepiva protiv covida-19.

Djelatnica Zaklade Konrad Adenauer Anja Berretta to smatra realnom i lako provedivom opcijom. „Ne govori se o tehničkim kapacitetima, niti o financiranju: afričke bi države jednostavno morale nastupiti zajedno“, kaže Berretta. Čak i ako bi izostao dogovor na razini Afričke unije, uspjeh bi mogle postići regionalne zajednice poput zapadnoafričkog ECOWAS-a ili Istočnoafričke zajednice.

Subsaharska Afrika već sada koristi izuzetno male količine gnojiva u odnosu na obrađene poljoprivredne površine. Prema podacima FAO-a - Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, poljoprivrednici u toj regiji u prosjeku koriste 20,5 kilograma gnojiva po hektaru, dok je svjetski prosjek gotovo 144 kilograma (podaci iz 2021., dakle prije rata u Ukrajini). Daljnje smanjenje uporabe značilo bi niže prinose kukuruza, riže i pšenice, a time i rast cijena hrane. Africi su gnojiva stoga nužno potrebna – osobito zato što je sezona sjetve već započela.

Zašto ne iz same Afrike?

Kako bi dugoročno bila manje izložena vanjskim krizama poput ratova u Ukrajini i Iranu, Afrika bi prije svega morala razvijati vlastite proizvodne kapacitete. Trenutačno glavnu ulogu imaju Maroko i Egipat koji raspolažu velikim nalazištima fosfata, ali i oni u proizvodnji ovise o sumporu iz zaljevskih država. Istodobno nigerijska Dangote grupa planira proširenje proizvodnje i izgradnju novih tvornica uree u Nigeriji i Etiopiji.

Po ocjeni Anje Berrette, najučinkovitiji pristup bio bi koncentriranje proizvodnje gnojiva na nekoliko industrijskih lokacija. „Ne postoje u svakoj zemlji jednako povoljni uvjeti za razvoj vlastite proizvodnje gnojiva. Upravo zato imaju presudnu ulogu regionalni lanci opskrbe: unaprijed se identificiraju tri ili četiri zemlje u regiji u kojima postoje odgovarajući uvjeti, ondje se uspostavlja proizvodnja, a zatim se opskrbljuje cijela regija“, objašnjava Berretta.

Previše prepreka trgovini i razmjeni

U tom kontekstu važnu ulogu ima Afrička kontinentalna zona slobodne trgovine (AfCFTA), jer slobodnije kretanje robe preko granica znatno povećava interes privatnih ulagača. Iako AfCFTA formalno postoji od 2021., i dalje postoji niz prepreka koje otežavaju nesmetan prekogranični promet robe.

„AfCFTA je središnji dio rješenja“, kaže veleposlanik Afričke unije Nyamitwe govoreći o posljedicama blokade Hormuškog tjesnaca. „U Afričkoj uniji vjerujemo da se ubrzanom provedbom AfCFTA-e mogu izgraditi otporniji regionalni lanci na ključnim područjima poput poljoprivrede, energetike, zdravstva i industrijske proizvodnje.“

Prije nekoliko dana Afrička unija usvojila je i strategiju za elektromobilnost, s ciljem smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima. Trenutačno je na cijelom kontinentu registrirano svega oko 132.000 motocikala, automobila i drugih vozila na električni pogon. Ako bi takva vozila postala široko rasprostranjena, i to bi bio važan korak u jačanju otpornosti Afrike na buduće vanjske udarce. Naravno, ako više neće imati i termoelektrane na lož-ulje.

Budući mađarski premijer Peter Magyar želi osigurati povratak u mainstream Europske unije i brzo poduzima korake kako bi izgladio odnose narušene višegodišnjim vladavinom Viktora Orbana. Dio te misije je plan da zemlja bude spremna za ulazak u eurozonu do kraja desetljeća.

No neki u zemlji, uključujući guvernera središnje banke, smatraju da bi taj vremenski okvir mogao biti pretjerano ambiciozan, s obzirom na to da odlazeći premijer Viktor Orbanostavlja usporeno gospodarstvo i fiskalni nered. No ako se pristupanje euru provede na pravi način, Mađarska bi mogla ostvariti značajne koristi.

Povratak u okrilje Europske unije

Ispunjavanje uvjeta za uvođenje eura bit će težak zadatak za novu vladu. Magyarova stranka Tisza ima malo prostora za manevriranje u svojim planovima potrošnje i reformi, osobito usred aktualne krize na Bliskom istoku, kaže Sili Tan iz Economist Intelligence Unita. „Ne očekujemo uvođenje eura u sljedećem desetljeću“, rekla je Tan za DW.

Ipak, Tisza je vrlo motivirana. Povratak Mađarske u glavni tok EU-a, s „iliberalne“ periferije na koju ju je Orban gurnuo, bio je ključni dio izborne kampanje stranke. Ulazak u eurozonu dodatno bi učvrstio tu novu poruku.

No vremena je malo i stoga Magyar poziva Bruxelles da odmrzne 17 milijardi eura sredstava koja su blokirana zbog Orbanovog demokratskog nazadovanja i problema s vladavinom prava. 10 milijardi tog iznosa mora se iskoristiti prije isteka roka u kolovozu.

Mjere štednje širom zemlje

Oko 75 % Mađara podržava uvođenje jedinstvene europske valute, pokazalo je jedno istraživanje iz 2025. godine. Međutim, gotovo jednako toliko ispitanika smatra da zemlja još nije spremna na taj korak. Tisza se nada da će birači to imati na umu narednih godina, jer će ekonomska konsolidacija vjerojatno značiti rezove u potrošnji ili povećanje poreza.

„Ulazak 2030. može se činiti ambicioznim, ali nije nemoguć“, rekla je Julia Kiraly, bivša zamjenica guvernera središnje banke i profesorica na Mađarskoj akademiji znanosti, za DW. „Glavni izazov je ispuniti kriterije iz Maastrichta“, dodala je Kiraly. Ti kriteriji određuju razine inflacije, duga, proračunskog deficita, kamatnih stopa i stabilnosti valute koje država mora zadovoljiti prije uvođenja eura. Mađarska trenutačno znatno zaostaje za tim fiskalnim zahtjevima.

Duboki rezovi u državnoj potrošnji potrebni za smanjenje deficita predstavljat će najveći izazov. Tan smatra da će to biti „nemoguće“ postići do 2030. „Magyar je već najavio da će nastaviti fiskalno rastrošnu politiku Orbana, uz ubrzano povećanje obrambene potrošnje kako bi se ispunili NATO ciljevi“, dodao je.

Prednosti i nedostaci ulaska u eurozonu

Ipak, s druge strane bi čak i sama najava ambicije da se pristupi eurozoni mogla Mađarskoj donijeti niz potencijalnih koristi. Nakon što vlada objavi službenu kandidaturu za pristupanje, očekuje se veća stabilnost mađarske forinte, kao i niža stopa inflacija i kamata.

Troškovi zaduživanja također bi trebali pasti, kako za državu tako i za cijelo gospodarstvo, jer nadzor Europske središnje banke doprinosi stabilizaciji financijskog sektora.

Dugoročno gledano, članstvo u eurozoni uklonilo bi valutni rizik i troškove transakcija — što je ključno za izvozno orijentirano mađarsko gospodarstvo.

Najveći nedostatak bio bi gubitak autonomije u vođenju monetarne politike i smanjena sposobnost ublažavanja gospodarskih šokova. No zemlja bi u tom slučaju imala pristup likvidnosti eurozone i mehanizmima pomoći u slučaju krize.

Partneri iz eurozone vjerojatno će biti oprezni

No, nisu svi u Europi oduševljeni ovim najavama. Slabo gospodarstvo i slaba fiskalna pozicija Mađarske, kao i 16 godina institucionalnog nazadovanja, vjerojatno će izazvati oprez među članicama eurozone. One nisu zaboravile dužničku krizu u Grčkoj, koja se pokazala vrlo zaraznom i skupom, što bi moglo otežati napredak Mađarske kada zatraži potrebnu suglasnost ostalih članica.

Također postoji bojazan da bi Mađarska mogla promijeniti smjer i odustati od kandidature za euro nakon sljedećih izbora zakazanih za 2030., ili se vratiti neliberalnom kursu i postati destabilizirajući čimbenik unutar eurozone. „Mađarsku će se vjerojatno promatrati sa skepsom“, naveli su analitičari londonske kuće Capital Economics u nedavnoj analizi. Zemlja „mora uvjeriti partnere da je ulazak u eurozonu zajednički cilj u cijelom političkom spektru, uključujući i opoziciju.“

Prirodan put za Mađarsku?

Ipak, dužnosnici EU-a ovaj potez vide kao pozitivan za Uniju. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pohvalila je Mađarsku zbog „povratka na europski put“ — put koji, prema riječima predsjednice Europske središnje banke Christine Lagarde, prirodno vodi prema euru.

A ekonomska analistica Sili Tan smatra da bi „u srednjoj i istočnoj Europi uvođenje eura u Mađarskoj signaliziralo obnovljenu suradnju i jačanje političke kohezije“, istaknula je Tan.

Kada je Mađarska pristupila EU-u u svibnju 2004., zajedno s još devet zemalja, obvezala se uvesti jedinstvenu valutu. No ona je jedna od triju država iz te skupine koje to još nisu učinile, uz Češku i Poljsku. S obzirom na to da gospodarstva tzv. Višegradske skupine uvelike ovise o izvozu u eurozonu, iznenađuje da se zasad pridružila samo Slovačka. Sada Mađarska želi iskoristiti prednosti koje su njezina sjevernog susjeda pretvorile u „Tatranskog tigra“.

„Za glavne trgovinske partnere poput Njemačke, uklanjanje valutnog rizika i smanjenje transakcijskih troškova potaknut će daljnje trgovinske i investicijske tokove, osobito u dominantnim sektorima automobilske i elektroničke industrije“, naglasila je Tan. Ipak, malo je vjerojatno da će odluka Mađarske utjecati na Češku ili Poljsku.

Rašireno protivljenje jedinstvenoj valuti, potaknuto strahovima od inflacije i gubitka autonomije, sputava ozbiljniju raspravu o toj temi u Pragu i Varšavi. Ipak, do sredine travnja ni u Budimpešti euro nije bio opcija. „Ne može se isključiti da će, prije ili kasnije, sve članice EU-a pristupiti eurozoni u nastojanju da povećaju konkurentnost u odnosu na Sjedinjene Američke Države“, zaključila je Kiraly.

Dietzenbach je malo mjesto s oko 35.000 stanovnika. U široj okolici poznato je ponajprije po šumskom kupalištu i arhitektonski neobičnom vidikovcu. Za lijepa vremena s njega se vidi Frankfurt na Majni, udaljen tek dvanaestak kilometara. Upravo taj zemljopisni položaj jedan je od razloga zašto je američki tehnološki koncern Google baš ondje odlučio uložiti nekoliko milijardi eura u izgradnju novog visokoučinkovitog centra za obradu podataka. Šire područje Frankfurta je među najvažnijim regijama Europe za takva postrojenja.

U Frankfurtu se nalazi DE‑CIX, najveće internetsko čvorište na svijetu. U razdobljima najvećeg opterećenja kroz njega prolazi više od 17 terabita podataka u sekundi. To odgovara količini podataka koja bi nastala kada bi gotovo 3,5 milijuna ljudi istodobno gledalo film u HD‑kvaliteti. Već sada na širem frankfurtskom području djeluje 76 centara za obradu podataka. Na globalnoj razini ima ih oko 12.000, a užurbano se grade i novi.

Treba ih još mnogo...

Internet je odavno postao neizostavan dio suvremenih društava i širi se i dalje. Osobito s ubrzanim razvojem umjetne inteligencije naglo rastu količine podataka koje sustavi moraju obrađivati. Kako bi se to omogućilo i osigurao stabilan rad usluga u oblaku i mrežnih aplikacija, potrebni su golemi kapaciteti poslužitelja. Upravo zato centri za obradu podataka predstavljaju temeljnu okosnicu današnjeg interneta.

Njihova važnost jasno se očituje i na području nacionalne sigurnosti industrijski razvijenih država. Preko tih središnjih točaka odvijaju se ključni procesi u upravljanju opskrbom energijom, u zdravstvu, u upravljanju financijskim tokovima i transportnoj logistici, kao i brojni drugi sustavi bez kojih ne bi moglo funkcionirati ni gospodarstvo niti čitavo društvo.

U Njemačkoj centri za obradu podataka zato spadaju u posebno zaštićenu kritičnu infrastrukturu. Koliku im važnost pridaje država pokazala je i njemačka vlada u ožujku 2026. kada je predstavila novu Nacionalnu strategiju za centre za obradu podataka. Prema tim planovima, do 2030. kapaciteti bi se trebali udvostručiti, ponajprije kako bi se zemlja učinila manje ovisnom o pružateljima usluga izvan Europe.

Cilj napada - svake vrste

Činjenica da se danas gotovo sav digitalni promet oslanja na centre za obradu podataka čini te objekte i mogućim metama napada. Posljednjih godina osobito je porastao broj kibernetičkih napada. Njemačka središnja banka izvijestila je u siječnju 2026. da se samo na njezine IT‑sustave bilježi više od 5.000 napada - u minuti! U pravilu, računalni centri su dobro zaštićeni protiv takvih prijetnji, kao i od mogućih sabotaža. Zato se ti objekti često osiguravaju kamerama, ogradama i bodljikavom žicom.

Opravdanost takvih mjera postala je očita u ožujku 2021., kada je u Strasbourgu izbio veliki požar u jednom od najvećih europskih centara za obradu podataka. Tada je prestalo raditi više od 3,6 milijuna internetskih stranica, a brojni su korisnici zauvijek izgubili podatke jer su se i sigurnosne kopije nalazile u istoj zgradi.

Rakete na IT-infrastrukturu

U međuvremenu su centri za obradu podataka postali i strateške mete u oružanim sukobima. Tijekom rata u Ukrajini napadači su svjesno gađali IT‑infrastrukturu kako bi otežali vojne operacije i ozbiljno poremetili civilnu opskrbu.

Napada je bilo i na području Perzijskog zaljeva: u napadu SAD-a i Izraela na Iran Teheran je dronovima i raketama napao tri postrojenja američkog pružatelja usluga u oblaku Amazon Web Services u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ti napadi izazvali su ozbiljne poremećaje u radu banaka, platnih platformi i drugih sustava. Ubrzo nakon toga iransko je vodstvo na Telegramu objavilo popis s još tridesetak mogućih ciljeva američke IT‑infrastrukture u regiji Zaljeva. Među njima su bili centri za obradu podataka, istraživačke ustanove i uredi tehnoloških koncerna poput IBM‑a, Googlea, Palantira i Oraclea. Od tada se užurbano raspravlja o zaštiti takvih objekata, uključujući i protuzračnu obranu.

Mnogo energije, mnogo vode - i malo zaposlenih

Kako je sve više gradilišta novih centara za obradu podataka, sve je važnije pronaći prikladne lokacije koje se mogu učinkovito osigurati. No takvi projekti kod lokalnog stanovništva ne izazivaju puko oduševljenje: protivnici ukazuju na goleme količine ne samo električne energije, nego i pitke vode koje ti centri troše za pogon i hlađenje postrojenja. Osim toga, oprema se brzo troši i mijenja tako da se stvara velika količine elektroničkog otpada. Zbog toga se na mnogim mjestima intenzivno radi na povećanju energetske učinkovitosti, iskorištavanju otpadne topline i većem korištenju obnovljivih izvora energije.

Problematičnom se smatra i činjenica da se tu ulažu milijarde eura, ali pritom nastaje veoma malo radnih mjesta. Iako se računalni centri prostiru na desecima tisuća četvornih metara, u njima najčešće ne radi ni stotinjak ljudi. Gospodarska korist za lokalnu zajednicu obično nastaje neizravno, na primjer tako što tamo dolaze druge tvrtke koje ovise o toj IT‑infrastrukturi.

Hvala, ali ne kod nas...

Zbog svega toga je sve više prosvjeda u različitim dijelovima protiv takvih centara. U Čileu je 2024. jedna udruga za očuvanje okoliša uspjela spriječiti gradnju centra za obradu podataka u mreži razvoja umjetne inteligencije. U američkoj saveznoj državi Maine parlament je u travnju 2026. uveo moratorij na gradnju centara snage veće od 20 megavata zbog straha od posljedica za gospodarstvo i okoliš, makar je guvernerka Mainea Janet Mills uložila veto kako bi spriječila provedbu tog zakona.

Ni u Njemačkoj ne dobivaju svi projekti zeleno svjetlo. Dok u Dietzenbachu građevinski strojevi već rade, u tridesetak kilometara udaljenom Groß‑Gerauu sličan je projekt propao. Američki investitor Vantage Data Centers ondje je planirao uložiti 2,5 milijarde eura u izgradnju novog centra za obradu podataka. No većina u gradskom parlamentu je odbila projekt uz obrazloženje da je prevelik te da su "previše neizvjesne" njegove posljedice za okoliš i društvo.

Mirovine su već godinama vrlo sporno pitanje oko kojeg se u Njemačkoj lako zapali strasti. Ovaj put se nitko drugi nego demokršćanski kancelar Friedrich Merz pobrinuo za to da rasprava postane posebno žustra.

„Čisto zakonsko mirovinsko osiguranje u najboljem će slučaju pružiti samo osnovnu sigurnost za starost. Više neće biti dovoljno za dugoročno osiguranje životnog standarda“, izjavio je nedavno Merz na skupu koji je organiziralo Udruženje njemačkih banaka u Berlinu.

Merz je dalje rekao da je zbog toga neophodno izdvajanje dodatnog kapitala od strane privatnih osoba ili tvrtki. „I to u puno većem opsegu nego što ga trenutno imamo, uglavnom na temelju dobrovoljnih doprinosa", rekao je Merz. To bi, rekao je, značilo veće oslanjanje na dionice i druge oblike ulaganja u budućnosti.

To je kontroverzna strategija, jer je burza podložna velikim fluktuacijama cijena. Današnji dobici mogu biti sutrašnji gubici – i obrnuto.

Komisija za mirovine će razviti predložena rješenja

Ministrica rada i socijalnih poslova Bärbel Bas iz Socijaldemokratske stranke oštro je kritizirala kancelarove izjave o mirovinama. Ona je rekla da je Merz "ostavio dojam da bi se svi ljudi sada trebali privatno osigurati". Mnogi su, rekla je, shvatili da Merz misli da "više neće ni primati pristojnu mirovinu".

Spor oko mirovina između vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU/CSU) i Socijaldemokrata (SPD) mogao bi biti nagovještaj onoga što bi uskoro moglo dodatno rasplamsati emocije. Očekuje se da će komisija za mirovine koju je imenovala koalicija predstaviti svoje preporuke do kraja lipnja.

Financijske posljedice starenja društva

Ključne polazne točke za sve modele mirovina sigurnih za budućnost su populacijski trendovi s jedne strane i očekivano trajanje života s druge strane. Niska stopa nataliteta u Njemačkoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ima ozbiljne financijske posljedice: manje ljudi radi i plaća doprinose u državni mirovinski sustav, dok se broj umirovljenika povećava.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OESS) analizirala je mirovinske sustave svojih 38 država članica u studiji "Mirovine na prvi pogled". Ključni zaključak: političke strategije znatno se razlikuju i teško ih je uspoređivati ​​u mnogim aspektima.

Neto mirovine u Njemačkoj su ispod prosjeka

Promatrajući isključivo iznos mirovine u odnosu na konačni dohodak nakon oporezivanja i doprinosa za socijalno osiguranje, Njemačka se s 53 posto nalazi u sredini i stoga znatno ispod prosjeka od 61 posto. Druge europske zemlje s velikim brojem stanovnika, poput Francuske i Italije, imaju vrijednosti između 70 i gotovo 80 posto.

No postoje i veći ekstremi, i prema gore i prema dolje. U Estoniji, Litvi i Irskoj razina državnih mirovina ponekad je ispod 40 posto. U Nizozemskoj, Portugalu i Turskoj više je nego dvostruko viša, s više od 90 posto.

Odlazak u mirovinu sa 67 godina već je stvarnost u SAD-u i Japanu

Prema OECD-u, dob u kojoj ljudi zapravo završavaju svoj radni vijek igra ključnu ulogu u financiranju mirovina. U Njemačkoj se trenutno u prosjeku umirovljuju s nešto više od 64 godine, gotovo tri godine ranije nego što je zakonski propisano za sve rođene od 1964. Oni koji odlaze u mirovinu ranije općenito primaju nižu mirovinu.

U nekim zemljama ljudi već sada moraju raditi do 67. godine. Među njima su SAD i Japan, prvo i četvrto najveće gospodarstvo svijeta. Iz perspektive OECD-a, ima smisla povezati dob za odlazak u mirovinu s porastom očekivanog životnog vijeka i tako ga odgoditi, kao što se to radi u mnogim zemljama.

Viši mirovinski doprinosi u Francuskoj i Italiji

Razina doprinosa za zakonsku mirovinu znatno se razlikuje na međunarodnoj razini. U Francuskoj, prema podacima OECD-a, iznosi oko 30 posto prihoda, a u Italiji čak 33 posto. Njemačka, s 18,6 posto, znatno je niže pozicionirana. Doprinose podjednako plaćaju zaposlenik i poslodavac.

Jedan aspekt koji sve više dolazi u središte pozornosti je siromaštvo u starosti. U Njemačkoj je rizik posebno visok za one koji su malo zarađivali tijekom svog radnog vijeka i jedva su mogli izdvojiti novac za privatnu mirovinsku štednju. U Danskoj kreatori politike pokušavaju to suzbiti osnovnom mirovinom financiranom iz poreza.

Nijemci s istoka više pogođeni siromaštvom u starosti

Razlike između istočne i zapadne Njemačke jedinstven su slučaj razlika unutar jedne te iste zemlje. Ljudi koji su živjeli i radili u komunističkom DDR-u tijekom postojanja dvije Njemačke do 1990. dugo su vremena primali znatno niže mirovine u odnosu na godine rada. Postupno izjednačavanje s razinom na Zapadu završeno je tek 2025. - 35 godina nakon ponovnog ujedinjenja.

Stoga siromaštvo u starosti potencijalno češće pogađa Nijemce s istoka zemlje. Drugi razlog: Zbog državne planske privrede u DDR-u, nisu imali priliku ulagati u mirovinske fondove. Za razliku od kapitalitičkog zapada Njemačke, u komunitičkom istoku nije bilo burzi.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...