Vecernji list

Sve se odigralo u vrtnoj koloniji u berlinskoj rubnoj četvrti Spandau. Prema navodima policije, B. je tijekom potrage nasrnuo na policajce nožem, a onda je ustrijeljen. Pokušaji reanimacije nisu urodili plodom.

Ozlijeđeni izvan životne opasnosti

B. je bio tražen od subote (25. srpnja) navečer, kada je, kako se sumnja, bijelim kombijem uletio među ljude na rubu parade povodom Christopher Street Daya, nadomak berlinskog parka Tiergarten.

Potom je, bježeći, napao ljude oštrim predmetom, vjerojatno mačetom.

Jedna je žena poginula u napadu, 29 je ljudi ozlijeđeno, neki od njih teško, ali nitko više nije u životnoj opasnosti.

Poznat kao islamist

Policija je prethodno priopćila da je B. poznat policiji, da se ubraja u islamistički milje kao „simpatizer" Islamske države. B. je bio njemački državljanin libanonskih korijena.

Policija je zločin u Berlinu označila kao „napad", dok je ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt već govorio o „terorističkom napadu".

U nizu reakcija političara i queer zajednice, taj je napad označen kao udar naslobodu i otvoreno društvo.

Najprije ga žena u autobusu zasipa homofobnim uvredama. Zatim nasrće na Aleksandra Savića. Na kraju iz torbe izvlači oštar predmet i njime ga ubada. Liječnici će kasnije u hitnoj službi utvrditi posjekotinu na njegovu listu i ozljede oka.

Ono što se Saviću – poznatom i kao drag kraljica Alexis Plastic – dogodilo navečer 11. srpnja u autobusu broj 35 u Beogradu ne događa se često. No nasilje nad ljudima čiji izgled ili aktivnosti ne odgovaraju društvenoj većini u Srbiji, zemlji kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji na Zapadnom Balkanu sve je učestalije.

Samo nekoliko sati ranije pisca i programskog direktora književnog festivala „Krokodil” Vladimira Arsenijevića usred bijela dana na Brankovu mostu u središtu Beograda napali su desničarski huligani dok je pripremao komemoraciju povodom genocida u Srebrenici.

U razgovoru za DW nakon napada Alexis Plastic govori o podršci koju dobija. „Mislim da je to još jedan dokaz da je ovo društvo zapravo mnogo bolje nego što mislimo, ali samo nekada su ti loši ljudi, koji su i na pozicijama, osnaženi da budu glasniji od nas“, rekao je.

Sve veće nasilje huliganskih skupina, koje se povezuju s okruženjem Srpske napredne stranke (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, kod mnogih ljudi pojačava osjećaj da svatko tko je drukčiji može postati meta. Nitko više nije siguran.

„Nasilje postaje sve normalnija pojava, dok zaštita od njega ni izdaleka nije zajamčena – osobito za one koji ukazuju na društvene ili političke probleme koji nisu popularni u javnosti”, kaže i Matija Stefanović iz srpske LGBTQ+ organizacije „Da Se Zna!”, koja dokumentira nasilje nad queer osobama u zemlji.

„Budući da se većina tih napada ne procesuira, a počinitelji rijetko odgovaraju za svoja djela, oni se ne mogu smatrati izoliranim slučajevima”, kaže Stefanović. „Riječ je o sustavnom problemu koji dodatno potiče nasilje i ohrabruje počinitelje da nastave napadati marginalizirane skupine bez straha od ozbiljnijih posljedica.”

To nasilje posebno često pogađa queer osobe. Posljednjih godina društvena klima prema LGBTQ+ zajednici u Srbiji postala je znatno neprijateljskija, a queer zajednica sve češće postaje i meta desno nacionalističke vlasti.

Rekordan broj napada

U skromnom uredu u jednoj sporednoj ulici u središtu Beograda nalazi se sjedište nevladine organizacije Da Se Zna!. Gotovo ništa ne odaje čime se ondje bave, osim usamljenog orašara u duginim bojama na polici. Da Se Zna! jedina je organizacija koja sustavno dokumentira napade na queer osobe u Srbiji – prijetnje, vandalizam i fizičke napade.

„Prošle godine zabilježili smo 110 slučajeva – više nego ikada prije”, kaže Stefanović, koji je programski koordinator organizacije. To je s jedne strane posljedica činjenice da je organizacija sve poznatija i da je sve više queer osoba spremno prijaviti incidente. S druge strane, razlog su i sve češći dramatični slučajevi koji privlače veliku pozornost javnosti, poput napada na Alexis Plastic.

Sredinom svibnja nepoznati počinitelji napali su queer klub „Mornar” u Beogradu suzavcem. Krajem svibnja nepoznate osobe tijekom noći pretukle su transrodnu ženu i njezina partnera do gubitka svijesti. Mnogi queer ljudi u Srbiji boje se otvoreno pokazati svoj identitet. Tako je u istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) iz 2025. godine oko 80 posto ispitanika u toj zemlji Zapadnog Balkana izjavilo da izbjegava držati partnera za ruku u javnosti.

Na Indeksu duginih boja, koji prikazuje položaj queer osoba i objavljuje Međunarodna udruga lezbijki, homoseksualaca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba (ILGA), Srbija posljednjih godina stalno nazaduje. Prije pet godina bila je na 22. mjestu u Europi, a na najnovijoj ljestvici zauzima tek 29. mjesto.

Teška situacija u manjim gradovima

Protiv toga može pomoći samo edukacija, smatra Matija Stefanović. Osim što sudjeluju u organizaciji godišnje velike Povorke ponosa u Beogradu, aktivisti organizacije Da Se Zna! od prošle godine organiziraju i „Pride Caravan”, kojom obilaze manje gradove u Srbiji. Žele poslati jasnu poruku: ovdje smo – i ostajemo ovdje. Ponekad se nekolicina prosvjednika s duginim zastavama suoči s desecima protuprosvjednika koji uzvikuju homofobne parole.

Nakon što je organizacija početkom srpnja objavila mjesta ovogodišnje karavane, u Da Se Zna! počele su stizati brojne prijetnje smrću. U Pirotu, na jugoistoku Srbije, policija je sredinom srpnja u posljednji trenutak otkazala događaj jer nije mogla jamčiti sigurnost zbog više desetaka nasilnih huligana. Tom su prilikom trojica novinara napadnuta od strane okupljene mase.

„Pokušavamo ljudima na terenu pokazati da znamo koliko im je teško i da ih nismo zaboravili. Istodobno, ti prosvjedi pokazuju tužnu stvarnost života queer osobe u manjem gradu u Srbiji”, kaže Stefanović.

Mržnja drugih

Matija Stefanović vrlo dobro zna kako je odrastati kao queer osoba u gradu daleko od metropole Beograda. „Još u najranijem djetinjstvu želio sam biti dječak. Svake sam se večeri molio Bogu da me pretvori u njega”, priča Stefanović. Tek kao tinejdžer saznaje da postoje i drugi ljudi koji se osjećaju poput njega – i da za to postoji naziv: transrodna osoba. No ta spoznaja ne donosi mu olakšanje.

„Onoga trenutka kada sam to shvatio, osjetio sam sav teret svega kroz što ću zbog toga morati proći.”

Tek kada se zbog studija preselio u Beograd, osjećao se dovoljno slobodnim da sve otvorenije živi kao Matija. Otkrio je svoj identitet. Najprije nekolicini profesora na fakultetu. Zatim prijateljima. Na kraju je roditeljima napisao pismo od osam stranica u kojem im je ispričao sve što je godinama skrivao.

Matija Stefanović donosi dvije velike odluke. Počinje uzimati hormone kako bi svoje biološko obilježje spola uskladio sa svojim rodnim identitetom. I odlučuje o svemu govoriti javno. U to je vrijeme u Srbiji bilo vrlo malo javno deklariranih transrodnih osoba, a gotovo da nije bilo ni informacija o tome kako započeti proces rodne tranzicije.

„Možda zvuči kao klišej, ali želio sam biti osoba kakva je meni nedostajala dok sam i sam istraživao vlastiti rodni identitet”, kaže Stefanović. Počinje snimati videa i objavljivati ih na YouTubeu, a zatim i na TikToku. Ubrzo stižu i prvi pozivi za televizijske intervjue.

Već prvi intervju završava u desničarskim Facebook grupama. Mržnja koja se tada sručila na njega u početku je bila gotovo nepodnošljiva. Ipak, Stefanović odlučuje nastaviti, ostati vidljiv – kako bi transrodne osobe jednoga dana bile sasvim prirodan dio društva.

Matija Stefanović zna da je prihvaćanje proces i da se ljudi mogu promijeniti. To je doživio i u vlastitoj obitelji. Upravo je njegov konzervativni otac prvi dosljedno počeo koristiti ispravne zamjenice i njegovo novo ime. Prošle godine njegovi su roditelji prvi put sudjelovali na Povorci ponosa u Beogradu.

„Nevjerojatno sam ponosan na njih”, kaže Matija Stefanović. „Moji roditelji postali su moji najveći saveznici.”

Deseci tisuća stanovnika Mallorce u nedjelju navečer prosvjedovali su u Palmi de Mallorci protiv posljedica turizma na svom otoku, usred glavne turističke sezone. Uz bubnjeve i zviždaljke odazvali su se pozivu platforme „Manje turizma, više života”, koja je organizirala prosvjed pod sloganom „Mallorca na granici izdržljivosti”.

Turizam je odavno premašio granice koje otok može podnijeti, objašnjava jedan od sudionika prosvjeda. „I mi koji ovdje živimo moramo moći živjeti na svojoj zemlji. Promet, klimatske promjene, ispušni plinovi, rasipanje resursa – razloga za izlazak na ulicu i poruku ‘Sad je dosta’ ima i više nego dovoljno.”

Na ručno izrađenim transparentima pisalo je „Mallorca overbooked”, „Nema više kapaciteta” i „Turistički tsunami briše nas s lica zemlje”. Upozoravajući na problem, prosvjednici su ulicama nosili i maketu kruzera od kartona. Time su izrazili protivljenje gospodarskom modelu koji je, prema mišljenju organizatora, na Mallorci izmaknuo kontroli.

"Nema više ni za nas"

„Svakodnevno gledamo kako se resursi iscrpljuju. To doista pogađa sve nas”, kaže jedna stanovnica Mallorce. „Vjerujemo da je moguć drukčiji model turizma. Ovakva prenapučenost nije nužna. Kvaliteta nam je važnija od kvantitete.”

Na Mallorci je posebno teška situacija na tržištu nekretnina. Za toliko turista treba i posluga, ali mnogi zaposleni u turizmu, trgovini ili zdravstvu često si na otoku mogu priuštiti samo sobu u zajedničkom stanu. Mnogi žive tek u naseljima s kamp-prikolicama ili u siromašnim četvrtima. Organizatori upozoravaju da se usprkos tome i nezapamćene nestašice stanova, više od 100.000 stanova na Mallorci koristi za turistički najam, legalno i ilegalno.

Po njihovu mišljenju, oprezne mjere koje je poduzela konzervativna vlada Baleara – poput zabrane novih turističkih apartmana u višestambenim zgradama ili planiranog ograničenja broja automobila – nisu dovoljne.

„Turistički najam, prenapučenost – više ne možemo ni doći do plaže. Zima možda pripada stanovnicima Mallorce, ali ljeto više ne”, kaže jedna prosvjednica. „Prosvjedujemo kako bi se napokon uveo red u ovaj kaos.”

Godine 2025. Mallorcu je posjetilo više od 13 milijuna turista, više nego ikad prije. Otok je već sada prepun tijekom vrhunca sezone, a očekuje se da će gužve biti još veće. Za pomrčinu Sunca 12. kolovoza predviđa se golemi priljev posjetitelja. Za sudionike prosvjeda to je još jedan dokaz da je turizam na Mallorci prešao prihvatljive granice.

Charles Mutoka živi u Keniji. Sedamdeset i dvije su mu godine i sad može samo plakati za svojim sinom Oscarom Khagolom Mutokom. U ljeto 2025. bivši kenijski vojnik otputovao je u Rusiju, rekao je da ide tamo raditi. Njegov otac kaže da ga je uzalud pokušavao odvratiti od te odluke. Oscar nije rekao obitelji kamo točno odlazi niti što će u Rusiji „raditi". Tjedan dana poslije odlaska poslao je samo svoju fotografiju u ruskoj vojnoj odori. Nakon toga više se nikada nije javio. Nešto kasnije obitelj je doznala za njegovu smrt.

Obitelj Oscara Mutoke nije dobila čak ni njegovo tijelo, unatoč svim apelima kenijskim vlastima. U svibnju 2026. obitelj je ipak održala simboličan ispraćaj i podigla prazan grob za Oscara kako bi barem imala mjesto na kojem može moliti. „Najgore je to što ne znam je li uopće pokopan i gdje. Ili je njegovo tijelo jednostavno bačeno negdje u šumu u Rusiji“, kaže Charles Mutoka.

Oscar Mutoka jedan je od više od, kako se procjenjuje; 27.000 stranaca koje je Rusija regrutirala za borbe u Ukrajini – a tu nisu uračunati vojnici koje je tamo poslala Sjeverna Koreja. Tu brojku navodi ukrajinska vojna obavještajna služba HUR, ali istraživanje Međunarodne federacije za ljudska prava (FIDH), organizacije Truth Hounds i Kazahstanskog međunarodnog ureda za ljudska prava i vladavinu prava (KIBHR) mogu potvrditi da ih je na tisuće. Jer vide kako je Rusija uspostavila globalnu mrežu usmjerenu na novačenje stranaca.

„Ovo novačenje usmjereno je na ljude koji žive u teškim gospodarskim, društvenim i pravnim okolnostima. Metode koje se pritom koriste kreću se od unosnih ponuda, preko obmane pa sve do prisile", objašnjava Ilja Nuzov, jedan od autora studije za DW.

„Da ne umrem od gladi na Kubi"

Za mnoge ljude iz najsiromašnijih dijelova svijeta, plaća kojom ih privlači ruska vojska je velik poticaj. To im se čini prilikom pobjeći od siromaštva, a bit će dovoljno i slati pomoć svojim obiteljima. Kubanac Yoan Viondi Mendoza upravo je zato odlučio otići u Rusiju. Obećano mu je 2.000 američkih dolara mjesečno. Na Kubi, gdje prosječna plaća iznosi samo 20 dolara, to je basnoslovan iznos.

DW je za Yoana Mendoze doznao od njegova brata, Michaela Dura. Duro živi u SAD gdje se liječi od raka. Yoan je želio iseliti bratu u Ameriku, ali za to nije imao niti novaca, niti dokumente. Ubrzo nakon toga naišao je na ponudu za posao u Rusiji.

„Yoan me nazvao i rekao da je pronašao izlaz. Ispričao mi je o jednom ‘projektu' u Rusiji", kaže Michael Duro. Odmah je rekao bratu da se ostavi toga i da to neće dobro završiti, ali bez uspjeha.

U rujnu 2023. novinska agencija Reuters snimila je mlade Kubance koji su namjeravali otići u Rusiju. Među njima je bio i Yoan Mendoza. „Svi su govorili: ‘To radim kako ne bih umro od gladi na Kubi.’ Oni točno znaju kamo idu, a znam i ja“, rekao je tada 23-godišnjak novinarima. Pokazao im je prepisku s posrednicom koja mu je napisala: „Ovo je ugovor s ruskom vojskom, a dobit ćete i naše, rusko državljanstvo."

„Koristili su nas kao živi štit"

Michael Duro kaže da je Yoan Mendoza poslan na bojište u Ukrajini, ali brzo je pokušao pobjeći od tamo. „Preklinjao je: ‘Pogriješio sam. Oprostite mi. Molim vas, izvucite me što prije odavde’“, prisjeća se Michael riječi svojega brata.

To je bilo zadnje što je čuo od Yoana. Njegovo ime kasnije se pojavilo na popisu poginulih stranaca koje je objavila Ukrajina.

Yoan Mendoza i Oscar Mutoka vjerojatno su bili svjesni kako odlaze u Rusiju da bi krenuli u rat u Ukrajini. No mnogi drugi kreću u Rusiju zavedeni lažima. Obećavaju im se poslovi u građevinarstvu, zaštitarskom sektoru, logistici ili poljoprivredi.

Tako je bilo i s Armanom Mondolom iz Bangladeša. Mladić se nadao da će raditi u inozemstvu i pomoći svojoj obitelji da se izvuče iz siromaštva. Njegov otac, poljoprivrednik, prodao je zemljište i podigao kredit kako bi platio posrednika. Mondolu je rečeno da će raditi kao radnik u skladištu. U Rusiju je doputovao preko Saudijske Arabije s turističkom vizom. Tvrdi kako je već po dolasku bio prisiljen potpisati ugovor na ruskom jeziku kojeg nije znao ni pročitati.

Vratio se ipak živ, ali kao invalid

Mondol kaže da su on i drugi stranci u ruskoj vojsci bili vrlo loše tretirani. „Kad god bismo išli u akciju, uvijek su nas slali prve, dok su oni ostajali iza nas. Koristili su nas kao živi štit i gurali nas ravno u borbu", kaže on.

Tijekom jedne takve akcije, vozilo u kojem se nalazio Arman naišlo je na minu. Preživjela su samo dvojica u vozilu, a Arman je bio jedan od njih. Prebačen je u vojnu bolnicu iz koje je uspio pobjeći. Veleposlanstvo Bangladeša u Moskvi na kraju mu je pomoglo da se vrati kući. No rat mu ni danas ne izlazi iz glave.

„Te slike još uvijek imam pred očima: ljude koji umiru, njihove oči, njihova unakažena lica. Kako ih mine raznose. Kako se na nas obrušava jedan dron za drugim. Kako ljudima u eksploziji otkida udove. Bilo je strašno“, prisjeća se Mondol.

U nozi još uvijek ima šrapnele i teško šepa. A kod kuće u selu u Bangladešu tek ovako jedva može pronaći ikakav posao.

Plaćenici ili žrtve kriminala?

Stranci koji se bore za Rusiju u Ukrajini često se spominju kao plaćenici. Ilja Nuzov pojašnjava kako prema međunarodnom pravu, oni strogo gledano često nisu plaćenici jer prije stupanja u vojsku prihvate rusko državljanstvo. To onda još više zamagljuje podatke, koliko je žrtava među tim došljacima jer su to onda sve „Rusi".

Neki pak u početku uopće nisu namjeravali krenuti u rat. Takvi slučajevi novačenja mogu se smatrati trgovinom ljudima ako uključuju obmanu, prisilu i prebacivanje osoba radi iskorištavanja. Time se krši Konvencija Ujedinjenih naroda protiv prekograničnog organiziranog kriminala, uključujući Palermski protokol kojim se zabranjuje trgovina ljudima i koji je ratificirala većina država, među njima i Rusija.

Rusija uporno tvrdi kako svi strani vojnici dobrovoljno sudjeluju u ratu u Ukrajini. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u ožujku je na konferenciji za novinare sa svojim kolegom iz Kenije i na otvoreno pitanje novinara, zanijekao da Rusija uopće nekoga novači. „Dobrovoljci sudjeluju u ovoj specijalnoj vojnoj operaciji u potpunom skladu s ruskim zakonodavstvom", rekao je Lavrov novinarima.

DW je zatražio komentar od ruskog Ministarstva vanjskih poslova, ali odgovor dosad nije dobio.

Sve ih više ipak odlazi

U međuvremenu novačenje stranaca privlači sve veću pozornost. Obitelji takvih „dragovoljaca" prosvjeduju od Nepala do Perua. I političari, među njima i indijski premijer Narendra Modi, otvoreno žele čuti odgovor na službenim sastancima s Vladimirom Putinom i predstavnicima vlade Rusije.

Prema medijskim izvješćima, Rusija je od veljače 2026. ograničila novačenje državljana iz niza „prijateljskih“ zemalja. Popis tih zemalja nije objavljen.

„U nekim je slučajevima to pridonijelo smanjenju ili čak privremenom prekidu dolaska boraca iz pojedinih država", kaže Ilja Nuzov. „No polazimo od toga da Rusija ima načine zaobilaženja tih ograničenja, tako što će smanjiti novačenje na jednom mjestu, a pojačati ga u nekoj drugoj zemlji.“

Prema procjenama ukrajinskog Koordinacijskog stožera za postupanje s ratnim zarobljenicima, Rusija bi tijekom 2026. mogla novačiti do 18.500 ljudi iz inozemstva za rat u Ukrajini. „Broj regrutiranih stranaca", kaže Nuzov, „i dalje raste umjesto da se smanjuje."

Sirene za zračnu opasnost ponovno su se oglasile u dijelovima Jordana u utorak rano ujutro, nakon što su iranske rakete bile usmjerene prema toj zemlji. „Sustav protuzračne obrane tijekom noći presreo je i oborio tri rakete lansirane s teritorija Irana koje su ušle u jordanski zračni prostor i bile usmjerene prema teritoriju Kraljevine", priopćila je jordanska vojska.

Nije bilo ozlijeđenih, ali najnoviji napadi uslijedili su nakon niza incidenata koji su posljednjih dana dodatno povećali pritisak na jednog od najbližih arapskih saveznika Sjedinjenih Američkih Država. Prošlog tjedna u iranskom raketnom napadu na američku bazu u Jordanu poginula su dva američka vojnika, dok je oko 30 pripadnika američke vojske ranjeno.

Jordan je također meta Irana

Jordan je jedna od osam arapskih država u kojima se nalaze stalni američki vojni objekti. Neke od ostalih zemalja domaćina, posebno države Perzijskog zaljeva, bile su meta iranskih napada otkako su SAD i Izrael krajem veljače pokrenuli zajedničke napade na Iran.

Iran je ubrzo nakon toga lansirao rakete prema Jordanu, ali je potom uslijedilo razdoblje bez izravnih napada na Kraljevinu. Jordan je u međuvremenu pomagao u presretanju iranskih projektila namijenjenih Izraelu, tvrdeći da time štiti vlastiti zračni prostor.

„Iran zadržava pravo uzvratiti svakoj državi u regiji koja na svojem teritoriju ima američke vojne baze ili vojne kapacitete, a Jordan je jedna od njih“, rekao je za DW Erwin van Veen, viši istraživač Instituta Clingendael u Haagu. „Međutim, mogućnosti jordanskog kralja Abdullaha II. vrlo su ograničene jer Jordan u velikoj mjeri ovisi o SAD-u, i vojno i gospodarski."

Jordan je, nakon prvih napada, pozvao iranskog veleposlanika u Amanu i zatražio hitan prekid onoga što je Ministarstvo vanjskih poslova opisalo kao „neopravdane i izravne iranske napade".

Između politike i gospodarstva

Sjedinjene Američke Države najveći su pojedinačni strani partner Jordana. Na temelju sedmogodišnjeg Memoranduma o razumijevanju, potpisanog 2022. godine, Washington se obvezao da će Jordanu svake godine pružati 1,45 milijardi dolara (oko 1,27 milijardi eura) gospodarske i vojne pomoći. Američki Kongres je 2025. taj iznos povećao na 1,65 milijardi dolara, što je tri puta više nego 2010. godine.

Osim toga, Sporazum o obrambenoj suradnji, potpisan u siječnju 2021., američkim snagama omogućuje formalni pristup jordanskim vojnim objektima. Prema nedavnom izvješću, u Jordanu je trenutačno raspoređeno oko 4.000 američkih vojnika, što je znatno veći broj nego prethodnih godina.

Ipak, jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi u ožujku je tvrdio da u zemlji nema stranih vojnih baza. Kelly Petillo, voditeljica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Europskom vijeću za vanjske odnose, smatra da je jedan od razloga umanjivanja američke vojne prisutnosti snažno protivljenje dijela javnosti Sjedinjenim Državama.

„Unatoč naporima Jordana da ostane neutralan u ovom ratu, postojeći savezi, poput onoga sa SAD-om, ne utječu samo na ionako krhku sigurnost zemlje, nego izazivaju i nezadovoljstvo građana“, rekla je Petillo za DW. Ona pretpostavlja da Jordan, poput svojih saveznika iz Perzijskog zaljeva, počinje preispitivati doprinosi li savez sa SAD-om stabilnosti zemlje ili je zapravo izvor dodatne nestabilnosti.

Istraživanje organizacije Arab Barometer iz 2026. pokazalo je da samo 12 posto Jordanaca ima pozitivan stav o vanjskoj politici američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Odnosi s Izraelom

„Drugi rizik za Aman jest to što bi iranski napadi mogli stvoriti dojam da je Jordan na istoj strani kao Izrael“, upozorava Petillo. „Takav dojam mogao bi dodatno povećati nezadovoljstvo javnosti i potaknuti nove prosvjede, kakvi su već viđeni tijekom rata u Gazi, kada su prosvjednici tražili raskid mirovnog sporazuma između Jordana i Izraela iz 1994. godine.“

Odnosi Izraela i Jordana posljednjih su godina sve napetiji. U studenome 2023. dvije su zemlje povukle veleposlanike nakon što je Jordan osudio izraelske vojne akcije u prvim danima rata u Gazi, koji je počeo nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. Hamas se u SAD-u, Europskoj uniji i još nekim državama smatra terorističkom organizacijom.

Jordan je među najglasnijim zagovornicima rješenja po modelu dviju država, koje podrazumijeva stvaranje neovisne palestinske države uz Izrael.

Palestinsko pitanje posebno je važno za Jordan jer više od polovice stanovništva, uključujući i kraljicu Raniju, ima palestinsko podrijetlo. Prema podacima Agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), u Jordanu živi oko 2,4 milijuna palestinskih izbjeglica.

Ipak, Jordan uporno odbija mogućnost novog priljeva Palestinaca na svoj teritorij, posebno zbog visokih troškova njihova zbrinjavanja i neizvjesnosti oko njihova eventualnog povratka. „Jordan se već suočava s velikim smanjenjem sredstava USAID-a, kao i s povlačenjem američke potpore UNRWA-i“, kaže Petillo.

Nezadovoljstvo u zemlji

Sve se to događa u trenutku kada se zemlja i dalje bori s visokim javnim dugom i nezaposlenošću. Nezadovoljstvo građana dodatno je pojačano širenjem izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, za koje Ujedinjeni narodi i organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde da se ubrzano grade od 2023. godine. Istodobno je poraslo i nasilje izraelskih doseljenika nad Palestincima, što dodatno pogoršava život na Zapadnoj obali.

Prema podacima organizacije Save the Children, u prvih šest mjeseci 2026. godine više od 1.000 palestinske djece raseljeno je zbog porasta nasilja doseljenika na Zapadnoj obali. To predstavlja polovicu ukupnog broja djece koja su bila prisiljena napustiti svoje domove zbog nasilja doseljenika tijekom prethodne tri godine.

„Kako je sadašnja izraelska vlada navela još u svojem koalicijskom sporazumu iz 2022. godine, njezin krajnji cilj zapravo je pripajanje Zapadne obale", kaže Erwin van Veen. „Jordan se u svakom pogledu nalazi između čekića i nakovnja. Ima vrlo malo prostora za manevriranje – kako prema Izraelu, tako i prema Washingtonu, ali i Iranu“, zaključuje on.

Zapadna obala, teritorij površine oko 5.655 četvornih kilometara između Izraela i Jordana, nalazi se pod izraelskom kontrolom od Šestodnevnog rata 1967. godine. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda smatra da „izraelska naselja na palestinskim teritorijima okupiranima od 1967. godine, uključujući Istočni Jeruzalem, nemaju pravno uporište“.

Malo koja marka baterija toliko je poznata kao Varta. Bilo da je riječ o uređajima, svjetiljkama, igračkama ili automobilima, plavo-žute baterije iz švapskog Ellwangena već desetljećima nalaze se u milijunima kućanstava diljem svijeta.

Važni vjerovnici žele izdvojiti poslovanje s poznatim kućanskim baterijama iz koncerna, naveli su u priopćenju. Razlog je teška financijska situacija tvrtke. Preostala dva poslovna područja zbog toga bi mogla završiti u stečaju.

Prema vlastitim podacima, tvrtka zapošljava oko 3.260 ljudi, od kojih mnogi rade u Ellwangenu. Posljednji objavljeni podaci iz 2024. pokazuju da je Varta tada uz prihod veći od 790 milijuna eura ostvarila gubitak od oko 64,5 milijuna eura. Osim poznatih kućanskih baterija, tvrtka proizvodi mikrobaterije, primjerice za slušna pomagala, kao i sustave za pohranu energije za kućanstva i industriju.

Tvornica u bavarskom Nördlingenu, koja zapošljava oko 350 radnika, trebala bi biti zatvorena još ove jeseni. Kako je objavljeno u svibnju, Apple je odustao kao najvažniji kupac za taj pogon. Novi veliki kupci nisu pronađeni. Varta ondje do studenoga još proizvodi gumbaste baterije za bežične slušalice američkog koncerna, no one će se ubuduće vjerojatno nabavljati iz Azije.

Previše ovisni o Appleu

Glavni uzroci nove krize su znatno pogoršani tržišni uvjeti, slabija potražnja, nepovoljni tečajni učinci te nedavna odluka tog ključnog kupca da prekine suradnju, priopćila je Varta.

Prema podacima tvrtke, zahtjev za pokretanje postupka ne odnosi se samo na Varta AG kao matičnu kompaniju sa sjedištem u Ellwangenu, nego i na operativne jedinice Varta Microbattery GmbH, Varta Micro Production GmbH i Varta Storage GmbH.

Najvažniji vjerovnici, među kojima su Deutsche Bank te investicijski fondovi RBC BlueBay, Blantyre i Whitebox, u međuvremenu više ne vide održivo cjelovito rješenje. Kako je postalo poznato ovog tjedna, žele izdvojiti poslovanje s kućanskim baterijama i za njega uspostaviti novu vlasničku strukturu. „Unatoč intenzivnim razgovorima sa svim dionicima, niti jedna strana nije pristala osigurati potrebna dodatna financijska sredstva", izjavio je glasnogovornik skupine.

Mračna prošlost glasovite tvrtke

Počeci Varte – čije je ime sastavljeno od početnih slova izraza Vertrieb, Aufladung, Reparatur transportabler Akkumulatoren (prodaja, punjenje i popravak prijenosnih akumulatora) – sežu u 1887. godinu. Već je istraživač Fridtjof Nansen na svojoj polarnoj ekspediciji koristio Vartine baterije.

No taj proizvođač ima i svoju veoma mračnu prošlost: početkom dvadesetih prošlog stoljeća u "neprijateljskom" preuzimanju dionica tvrtke koja se tada još zvala AFA (Accumulatoren-Fabrik Aktiengesellschaft) vlasnik postaje Günther Quandt. Ta obitelj, danas poznata najprije kao vlasnik BMW-a je zapravo počela u tekstilnoj industriji, ali svoje golemo bogatstvo dobrim dijelom je stekla u doba nacističke Njemačke. Svakako je pomoglo i što je prva supruga Quandta, Magda kasnije postala supruga Josefa Goebbelsa. U AFA i pod upravu Quandta su tako dolazile praktično sve modernije tvornice akumulatora u osvojenim zemljama Europe jer je vojska trebala mnoštvo akumulatora - ne na kraju za flotu podmornica koje je opremala još i u Prvom svjetskom ratu. No u tim tvornicama su masovno radili logoraši i zarobljenici koji su morali baratati s kiselinama, olovom i opasnim tvarima praktično bez ikakve zaštite.

Usprkos tome, Günter Quandt je nakon rata u denacifikaciji prošao prilično glatko, makar je poslovanje preuzeo njegov sin Herbert Quandt. Tek 2000. je obitelj počela prodavati svoje dionice jer je postalo očito da su potrebne velike investicije. Jer Varta je već 1990-ih zapala u krizu, bila podijeljena i postupno rasprodana.

Baterije se sve više trebaju

Austrijanac Michael Tojner ušao je u tvrtku 2007. Kupio je odjel za mikrobaterije i deset godina kasnije izveo ga na burzu. Činilo se da je Tojner pogodio pravi trenutak: izlazak na burzu smatrao se uspješnim. Razvoj je prije svega potaknula naglo rastuća potražnja za punjivim litij-ionskim baterijama, primjerice za bežične slušalice i satove.

Godine 2019. Varta je ponovno kupila i odjel za kućanske baterije. U samo nekoliko godina koncern je gotovo učetverostručio prihode. Kako bi proširio proizvodnju, uloženi su milijuni eura, ali su pritom preuzeti i novi dugovi. U tom razdoblju tvrtka je ušla i u razvoj baterijskih ćelija za električne automobile.

Prve pukotine pojavile su se 2022. godine. Pokazalo se da je Varta postala previše ovisna o jednom od svojih glavnih kupaca – Appleu. Nakon toga se i svjetski gospodarski rast usporio, osjetila se i inflacija što je bio dodatni udarac tržištu potrošačke elektronike. Potražnja za malim baterijama oslabila je. Varti su dodatne probleme stvarali konkurencija s Dalekog istoka i poteškoće u opskrbnim lancima.

Povrh toga, Vartina baterija za električne automobile ostala je proizvod samo za jedan manji segment. Namijenjena je hibridnim vozilima i može pohraniti relativno malu količinu električne energije. Pohranjuje energiju nastalu tijekom vožnje, primjerice pri kočenju. Tom energijom pokreće se električni motor koji pomaže motoru s unutarnjim izgaranjem. Uprava Varte više je puta tvrdila da postoji mnogo zainteresiranih kupaca, nojedini poznati kupac tada je bio Porsche.

Budućnosti ima, ali je (pre)skupa...

Operativne poteškoće, visoki dugovi i golemi gubici dodatno su pogoršali situaciju pa je Varta sve dublje tonula u krizu. Zaposlenici su najprije završili na skraćenom radnom vremenu, a kasnije su ukinute stotine radnih mjesta. Predstavnici radnika i dioničara za loše stanje prvenstveno krive pogreške menadžmenta. I Tojner, koji je predsjednik Nadzornog odbora Varte, nedavno je u razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung priznao: „Postavili smo ciljeve previsoko. Pokrenuli smo različite projekte, mnogo ulagali i proširili proizvodnju.“ Prema njegovim riječima, previše je novca uloženo previše olako.

Prema ocjeni poznavatelja industrije, Varta i dalje ima potencijal. Tvrtka, među ostalim, radi na natrij-ionskim baterijama koje se smatraju tehnologijom budućnosti. Na toj osnovi mogli bi se razviti veliki i održiviji sustavi za pohranu energije u Europi.

No upravo ta budućnost zahtijeva novac. Prema podacima vjerovnika, Varti je kratkoročno potrebno nekoliko desetaka milijuna eura kako bi održala redovno poslovanje. Uz to dolaze i velika ulaganja koja će biti potrebna tijekom sljedećih godina.

Reći da je Abdul B.(21), njemački državljanin libanonskog podrijetla, „bio poznat policiji“, bilo bi veliko podcjenjivanje. B. je ubijen u nedjelju (26. srpnja) u policijskoj akciji u naselju vrtnih kućica u berlinskoj četvrti Spandau, nakon što je dan ranije u središtu Berlina, tijekom Parade ponosa, kombijem usmrtio jednu ženu i ozlijedio još 29 osoba.

„Znamo da je počinio brojna kaznena djela, da je simpatizirao terorizam, da je postojao i jedan sudski postupak u kojem je zatvorska kazna preinačena u uvjetnu te da je državno odvjetništvo uložilo žalbu na tu odluku“, nabrojao je ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt. Zatim je postavio pitanje koje postavljaju mnogi: kako je netko tako opasan mogao biti na slobodi?

Htio se priključiti Islamskoj državi

Naime, B. se nalazio na popisu „potencijalno opasnih osoba“ (na njemačkom: Gefährder), na kojem završavaju osobe za koje postoji sumnja da su toliko radikalizirane da bi mogle počiniti najteža teroristička kaznena djela, iako konkretni planovi još ne postoje ili nisu otkriveni.

Prošle je godine B. pokušao pristupiti terorističkoj organizaciji Islamska država u Siriji. Uhićen je u Libanonu, gdje je tri mjeseca proveo u zatvoru.

Odmah po povratku zrakoplovom u Njemačku ponovno je priveden te je bio u istražnom pritvoru sve do 12. svibnja ove godine, kada ga je Vijeće za maloljetnike i mlađe punoljetnike osudilo na 22 mjeseca zatvora. Jedna od točaka optužnice odnosila se na pripremu teškog nasilnog kaznenog djela protiv države – dakle, terorizam.

Sud je ipak na šest mjeseci odgodio odluku o mogućem puštanju B.-a na uvjetnu slobodu, što je prema maloljetničkom pravu moguće kako bi se utvrdilo hoće li se počinitelj „popraviti".

No konačnu odluku trebao je dočekati izvan zatvora jer, prema obrazloženju suda, „istražni pritvor prvenstveno služi osiguravanju kaznenog postupka i ne predstavlja unaprijed izrečenu kaznu“. Državno odvjetništvo podnijelo je žalbu na takvu odluku i zatražilo strožu kaznu, tako da je Abdul B. na kraju umro bez pravomoćne presude.

„Igranje" oružjem

B. je bio pod nadzorom sigurnosnih službi, ali ne neprekidno, 24 sata na dan. Početkom srpnja ponovno je pretražen njegov stan u berlinskoj četvrti Schöneberg nakon što je na društvenim mrežama objavio fotografije na kojima pozira s predmetom koji je izgledao kao oružje. Kako je priopćilo državno odvjetništvo, pronađeno je samo oružje-igračka.

Prema izvorima iz istrage, B. se ovog ponedjeljka (27. srpnja) trebao pojaviti na trećem „dobrovoljnom terminu" u savjetovalištu za deradikalizaciju.

Ondje još nisu donijeli konačnu procjenu o njemu. U zapisnicima stoji da je na prva dva sastanka djelovao prijateljski i prilagođeno, ali savjetnici nisu bili uvjereni da svemu pristupa ozbiljno.

I berlinski gradonačelnik Kai Wegner (CDU) izrazio je čuđenje odlukama sudova. „Ne želim donositi ocjene jer je riječ o neovisnosti pravosuđa, ali ostao sam bez riječi“, rekao je za berlinski javni servis RBB.

Prema istraživanju javnih servisa NDR i WDR te lista Süddeutsche Zeitung, Abdul B. bio je pod povećalom njemačkih sigurnosnih službi još od svoje petnaeste godine. Bio je aktivan u islamističkom miljeu u Berlinu. Još kao maloljetnik kažnjavan je zbog fizičkog nasilja, krađa i iznuda.

Rasprava o maloljetničkom pravu

Stručnjak za terorizam Peter Neumann s King's Collegea u Londonu smatra da je njemačko kazneno zakonodavstvo preblago kada je riječ o kaznenim djelima povezanim s terorizmom. „Povrh toga, imamo drukčije kazneno pravo za maloljetnike i mlađe punoljetnike, a navodni napadač upravo je pripadao toj skupini“, rekao je Neumann za Drugi program njemačke televizije ZDF. Dodaje da je vodeća ideja takvog sustava da odgojna komponenta ima prednost pred zaštitom javnosti od mogućih kaznenih djela. Smatra da bi o tome trebalo ozbiljno razmisliti.

U Njemačkoj djeca mlađa od 14 godina nisu kazneno odgovorna. Na osobe u dobi od 14 do 17 godina, kao i od 18 do 20 godina, primjenjuje se blaže maloljetničko kazneno pravo, iako se na mlađe punoljetnike ne odnose sve njegove odredbe. Presudna je dob koju je počinitelj imao u trenutku počinjenja kaznenog djela, bez obzira na to kada mu se sudi.

Upravo je maloljetničko pravo sada predmet žestokih rasprava. Istodobno su sve glasniji zahtjevi za većim brojem deportacija iz Njemačke, premda to u slučaju Abdula B., kao njemačkog državljanina, ne bi bilo moguće. „Ovoga puta nije nedostajalo informacija", piše list Rhein-Zeitung. „Apsolutna sigurnost ne postoji – ali ne smije postati uobičajeno da opasne osobe poznate policiji ostanu na slobodi. U protivnom će povjerenje u institucije nastaviti opadati. Upravo se tome nadaju ekstremisti.“

Istragu o napadu u Berlinu preuzelo je Savezno državno odvjetništvo zbog sumnje na terorizam. Iako i za preminule vrijedi pretpostavka nedužnosti, kazneno djelo počinjeno je kombijem koji je B. unajmio na svoje ime, a u vozilu je navodno pronađen i njegov mobilni telefon. Prema riječima ministra Dobrindta, vodi se istraga o tome je li bilo pomagača. Također će se, rekao je, ispitati jesu li njemačke institucije zakazale u slučaju Abdula B.

Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je izjavio da je duboko potresen napadom automobilom u kojem je jedna osoba poginula, a najmanje 16 ih je ozlijeđeno, od kojih neke teško.

„Svi smo potreseni i zgroženi napadom na Christopher Street Day u Berlinu, tijekom kojeg su stotine tisuća ljudi iz cijelog svijeta željele mirno i radosno slaviti te poslati poruku tolerancije i raznolikosti, poruku o samostalnom i ravnopravnom životu“, rekao je Steinmeier. Dodao je da je taj čin napad na otvoreno društvo, „na naš način života i zajedničkog suživota“.

Njegove su misli uz članove obitelji i prijatelje žene koja je poginula u napadu te uz teško ozlijeđene, kojima je poželio potpuni oporavak.

Steinmeier je to izjavio u gradu Hamm tijekom Velikog hramskog festivala Hinduističke zajednice u Njemačkoj.

Berlinska policija trenutno polazi od pretpostavke da je riječ o ciljano izvedenom napadu te javno traga za osumnjičenikom. Berlinska Parada ponosa odnosno Christopher Street Day (CSD) jedna je od najvećih u Njemačkoj – svake godine u povorci sudjeluje nekoliko stotina tisuća ljudi.

Molitva za žrtve

Berlinski katolički nadbiskup Heiner Koch s velikom je zgroženošću reagirao na napad na Christopher Street Day (CSD) u Berlinu u subotu navečer. „Kako strašno! Tako radosnu proslavu brutalno uništiti“, izjavio je Koch na upit novinara. Najavio je da će tijekom nedjeljnih bogoslužja biti upućene molitve za pogođene te za miran suživot u društvu. „Mržnja ne smije pobijediti“, rekao je berlinski nadbiskup.

„Zgroženost i tugu” izrazio je i Savez njemačke katoličke mladeži (BDKJ). „Palimo svijeću i molimo za sve koji su pogođeni ovim strašnim zločinom”, navodi se u prvoj reakciji Saveznog udruženja BDKJ-a objavljenoj na društvenim mrežama. Krovna organizacija katoličke mladeži sudjelovala je na CSD povorci i preko svoje biskupijske organizacije te drugih svojih podružnica.

Je li bio terorizam?

Savezna ministrica pravosuđa Stefanie Hubig najavila mogućnost preuzimanja istrage od strane Glavnog saveznog državnog odvjetnika. „Ako budu ispunjeni zakonski uvjeti, Glavni savezni državni odvjetnik preuzet će daljnju istragu“, izjavila je Hubig u nedjelju u Berlinu. „Ovaj će zločin biti u potpunosti rasvijetljen i kazneno gonjen sa svom odlučnošću.“

Hubig je istaknula da CSD predstavlja „raznolikost, poštovanje, slobodu i životnu radost“. „Tko napada ljude koji mirno slave, napada te vrijednosti slobode, naše otvoreno društvo i queer zajednicu.“ Dodala je da queer zajednici nakon „ovog odvratnog zločina“ pripada posebna sućut i solidarnost.

Glavni savezni državni odvjetnik u Karlsruheu u pravilu preuzima istrage u slučajevima teških kaznenih djela protiv unutarnje ili vanjske sigurnosti Njemačke. To uključuje, primjerice, terorizam, veleizdaju i špijunažu.

Duga je napukla

Queer zajednica u zemlji je duboko potresena. „Duga je danas napuknula. Ovo je mračan dan za našu zajednicu i našu zemlju“, napisala je na Instagramu organizacija LSVD+ – Savez za queer raznolikost. „Naše su misli uz sve koji su izravno pogođeni.“

Pokrajinska organizacija Berlin-Brandenburg poručila je: „Danas je dan žalosti. Naše su misli uz ozlijeđene, njihove obitelji i sve koji su morali svjedočiti događajima tijekom berlinskog CSD-a.“ Udruga je zamolila javnost da ne širi nagađanja dok ne budu dostupne provjerene informacije.

LSVD+ zastupa interese lezbijki, homoseksualaca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba te drugih pripadnika queer zajednice.

Političari svih stranaka osuđuju napad

Političari iz svih parlamentarnih stranaka osudili su nasilni čin tijekom Christopher Street Daya (CSD) u Berlinu kao napad na toleranciju i otvorenost prema svijetu.

„Ovo je napad na naše društvo“, napisao je savezni kancelar Friedrich Merz u nedjelju ujutro na društvenoj mreži X. „Mi smo otvoreni i volimo slobodu – i to ćemo sačuvati i braniti.“ Dodao je da će „odvratan zločin“ biti procesuiran „sa svom strogošću“.

„Stotine tisuća ljudi iz cijelog svijeta mirno su slavile Christopher Street Day“, napisao je Merz. „Željeli su pokazati da jedni prema drugima trebamo biti dobri i tolerantni.“

Predsjednice zastupničkog kluba Zelenih Britta Haßelmann i Katharina Dröge govorile su o „strašnom terorističkom činu“ usmjerenom protiv „queer osoba i njihovih prijateljica i prijatelja koji su prosvjedovali za jednaka prava i protiv zločina iz mržnje“.

U zajedničkoj izjavi napisale su: „Tko napada ljude koji slave CSD, napada queer život, vidljivost i pravo da se živi slobodno, otvoreno i bez straha.“ Dodale su da je riječ o „napadu na cijelu zemlju, na našu slobodnu i liberalnu pravnu državu i sve ono što ona predstavlja“.

Slično se izrazio i potpredsjednik Bundestaga Bodo Ramelow iz Ljevice. „Ovo je napad na otvoreni svijet“, izjavio je Ramelow. Pozvao je na odlučnu borbu protiv netrpeljivosti prema queer osobama. „Duga je snažan simbol slobode, a CSD je izraz raznolikosti. Tugujmo zajedno i budimo zajedno protiv mržnje i nasilja!“

Savezna ministrica za obitelj Karin Prien (CDU) izjavila je: „Tko napada ljude koji se zalažu za raznolikost, slobodu i međusobno poštovanje, napada sve nas – naše otvoreno i tolerantno društvo, a time i samo srce naše demokracije.“

Predsjednik zastupničkog kluba CSU-a u Bundestagu Alexander Hoffmann govorio je o „napadu na slobodan način života u Njemačkoj u cjelini“. Na društvenoj mreži X dodao je: „Protiv terorizma, bez obzira iz kojeg smjera dolazio, moramo se boriti najvećom mogućom odlučnošću.“

Ne dati se zastrašiti

Christopher Street Day (CSD), koji je planiran za nedjelju poslijepodne u Mühldorfu u Gornjoj Bavarskoj, održat će se unatoč napadu na rubu CSD-a u Berlinu. „Upravo nakon ovako strašnog događaja još je važnije da ne dopustimo da nas zastraše ili potisnu“, poručili su organizatori.

Dodatne sigurnosne mjere neće biti uvedene jer već postoji opsežan sigurnosni koncept. I policija je u nedjelju ujutro priopćila da će se događaj održati prema planu.

U objavi na Instagramu organizatori iz Mühldorfa izrazili su „duboku sućut“ ozlijeđenima te prijateljima i članovima obitelji preminule osobe. Istaknuli su da će učiniti sve kako bi se manifestacija u Mühldorfu ipak mogla održati sigurno i vidljivo. „Upravo ovakvi zločini pokazuju zašto je CSD i dalje potreban.“

Dodali su da upravo zbog takvih zločina i neprijateljstva kojima su queer osobe i dalje izložene u društvu i organiziraju CSD.

Policija u Berlinu traga za Abdulom B. (21), koji je osumnjičen da je u subotu navečer automobilom uletio u mnoštvo tijekom proslave Christopher Street Daya, pri čemu je usmrtio jednu ženu i ozlijedio 16 osoba.

Dužnosnici govore o „napadu", a osumnjičenik je odranije poznat policiji te se ubraja u „islamističku scenu“ u Berlinu, priopćeno je. Objavljena je njegova fotografija, kao i podatak da je visok oko 190 centimetara i vitke građe.

Napad i nožem?

Tijekom velike Parade ponosa u glavnom gradu Njemačke, na kojoj su se na ulicama okupile stotine tisuća ljudi, automobil je nešto poslije 22 sata u subotu (25. srpnja) uletio među ljude kod Tiergartena, poznatog berlinskog parka. Potom je automobil udario u stablo, a vozač je pobjegao.

Među ozlijeđenima je troje osoba u životnoj opasnosti. Neki su, prema priopćenju policije i izjavama očevidaca, ozlijeđeni i ubodima hladnim oružjem.

Prva pretraga stana u četvrti Schöneberg nije dovela do počinitelja. Policija i dalje ne isključuje mogućnost da je bilo više počinitelja.

Abdul B. živio je s obitelji u Berlinu, a iz odgojno-popravne ustanove za maloljetnike pušten je u svibnju ove godine.

Osude „odvratnog čina“

Savezni kancelar Friedrich Merz osudio je „odvratni čin“ i zahvalio policiji i medicinskim djelatnicima koji su angažirani na ovom slučaju.

Gradonačelnik Kai Wegner ocijenio je da je riječ o „napadu na naše slobodno i otvoreno društvo“.

Političari se zasad suzdržavaju od toga da događaj nazovu terorističkim napadom, dok takvu ocjenu ne iznese policija. Nije jasno je li počinitelj ciljao upravo sudionike Parade ponosa, s obzirom na to da se napad dogodio u jednoj sporednoj ulici, a ne u samom središtu povorke.

U glavnom gradu okupile su se stotine tisuća ljudi kako bi obilježile sjećanje na upad njujorške policije u gej-bar Stonewall Inn 1969. godine i nerede koji su uslijedili.

Bile su to potresne scene koje su u ranim jutarnjim satima 24. svibnja iz Ankare obišle svijet. Nakon što je sud naložio smjenu vodstva Republikanske narodne stranke (CHP), najveće oporbene stranke u Turskoj, specijalne policijske postrojbe opkolile su njezino sjedište.

Policija je suzavcem pokušala nasilno ući u zgradu, dok je vodstvo stranke ulaze zabarikadiralo stolovima i stolicama. Tek nakon nekoliko sati odustali su od otpora. „Želimo spriječiti eskalaciju i svojom voljom napuštamo svoju zgradu“, rekao je tada vidno potreseni predsjednik CHP-a Özgür Özel. „Naš jedini grijeh jest to što smo pobijedili vladajuću stranku“, dodao je 51-godišnji političar.

Prva pobjeda nad Erdoganom nakon 22 godine

Mladi i popularni Özgür Özel uspio je postići ono što nikome nije pošlo za rukom pune 22 godine – pobijediti vladajuću Stranku pravde i razvoja (AKP) na izborima diljem zemlje. Na lokalnim izborima u ožujku 2024. CHP je postao najjača politička snaga i osvojio vlast u 14 velikih gradova, uključujući i Istanbul.

Gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu postao je toliko popularan da se brzo nametnuo kao ozbiljan protukandidat Recepu Tayyipu Erdoganu na sljedećim predsjedničkim izborima.

Ubrzo je uslijedio val sudskih postupaka. Ekrem İmamoğlu je uhićen, kao i brojni gradonačelnici CHP-a i njihovi suradnici, pod optužbama za korupciju i prijevaru. Istraga je pokrenuta i protiv samog vrha stranke, što je u svibnju dovelo do sudske odluke o njihovoj smjeni. Sada, dva mjeseca kasnije, smijenjeni predsjednik CHP-a Özgür Özel najavio je osnivanje nove političke stranke.

Podijeljena najstarija turska stranka

CHP je najstarija politička stranka u Turskoj. Osnovao ju je 1923. godine Mustafa Kemal Atatürk, utemeljitelj moderne turske države. Tradicionalno zastupa odvajanje države i religije, republikanizam i domoljublje. Kada je 2023. preuzeo vodstvo zajedno s reformskim krilom, Özgür Özel otvorio je stranku prema novim biračima i snažnije istaknuo socijaldemokratske vrijednosti. Takva strategija pokazala se uspješnom na lokalnim izborima.

Nakon sudske smjene, vođenje stranke vraćeno je Kemalu Kılıçdaroğluu, Özelovu prethodniku, čije je vodstvo tijekom dva desetljeća izgubilo sve izbore protiv AKP-a i zbog toga često slovilo kao Erdoganov najpoželjniji protivnik.

Zašto se staro vodstvo priključilo tom procesu i prihvatilo sudski obračun s vlastitim stranačkim kolegama predmet je brojnih nagađanja. Promatrači smatraju da je riječ o političkom kalkuliranju koje ide u korist Erdoganu jer mu omogućuje da prije predsjedničkih izbora 2028. ukloni najopasnije političke protivnike.

Nova stranka, nova nada

Özgür Özel i njegovi suradnici do posljednjeg su trenutka pokušavali zadržati kontrolu nad CHP-om, ali su, kako tvrde, zbog sve političkijeg pravosuđa bili prisiljeni na raskol.U emotivnom obraćanju zastupnicima u utorak pozvao je pristaše da mu se pridruže. „U sebi nosimo nepokolebljivu nadu u novi početak. Jeste li spremni za veliki marš? Krenimo zajedno prema vlasti, prijatelji“, poručio je.

Analitičari procjenjuju da bi između 80 i 90 od ukupno 135 zastupnika CHP-a moglo prijeći u novu stranku, čime bi ona odmah postala najveći oporbeni zastupnički klub u turskom parlamentu.

Potporu Özgüru Özelu dale su i manje oporbene stranke, pozivajući ga da ujedini oporbene snage.

Može li nova stranka ugroziti Erdogana?

Direktorica istanbulskog istraživačkog centra IstanPol Seren Selvin Korkmaz smatra da nova stranka ima dobre izglede za uspjeh jer bi je podržao velik dio dosadašnjih birača CHP-a. Ipak, upozorava da se ta potpora ne smije uzimati zdravo za gotovo.

Prema njezinu istraživanju, birači ne žele samo CHP pod novim imenom, nego novu političku snagu s novim ljudima koja će nastaviti vrijednosti CHP-a, ali istodobno ponuditi i nešto novo. Anketa pokazuje da bi oko 30 posto ispitanika glasalo za takvu stranku ili ozbiljno razmatra tu mogućnost. Još 19 posto odluku bi donijelo tek nakon što vidi program, kandidate i vodstvo.

Korkmaz zato govori o „širokom, ali uvjetnom potencijalu od gotovo 49 posto“, koji proizlazi i iz osobne popularnosti Özgüra Özela i iz nezadovoljstva načinom na koji je vlast intervenirala u unutarnje odnose CHP-a. Prema njezinim riječima, oporbeni birači otvoreni su za novu političku opciju.

Tko bi mogao glasati za novu stranku?

Korkmaz smatra da bi nova stranka mogla privući dio birača nacionalno-konzervativne Dobre stranke (İYİ), prokurdske stranke DEM, ali i dio birača vladajuće AKP te njezina ultranacionalističkog koalicijskog partnera MHP-a.

Najveći izazov bit će pomiriti različita očekivanja tradicionalnih birača CHP-a, nacionalista, Kurda i konzervativaca te ih pretočiti u zajednički politički program. Ako nova stranka uspije izbjeći i ideološku zatvorenost i bezlični centrizam, mogla bi biti uspješna.

Korkmaz smatra da upravo to proizlazi iz dosadašnjih Özelovih poruka – želi izgraditi široki politički centar utemeljen na republikanskim i socijaldemokratskim vrijednostima.

Kako je došlo do raskola?

Korijeni sukoba sežu u 2023. godinu. Nakon još jednog poraza tadašnjeg čelnika CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua od Recepa Tayyipa Erdogana na predsjedničkim izborima, reformsko krilo predvođeno Özgürom Özelom i gradonačelnikom Istanbula Ekremom İmamoğluom zatražilo je odlazak tada 75-godišnjeg čelnika i njegova vodstva.

Na stranačkom kongresu u jesen iste godine Özgür Özel pobijedio je i preuzeo vođenje stranke. Međutim, prije dva mjeseca sud je taj kongres proglasio nevažećim zbog navodnih nepravilnosti. Time su Özgür Özel i njegovo vodstvo smijenjeni, a kontrola nad CHP-om vraćena starom vodstvu.

Redovni predsjednički izbori u Turskoj planirani su za 2028. godinu. Ostaje neizvjesno hoće li Özgür Özel do tada uspjeti izgraditi stranačku organizaciju u najmanje 41 od ukupno 81 turske pokrajine, što je zakonski uvjet za sudjelovanje na izborima. Za razliku od CHP-a, nova stranka zasad nema razvijenu organizacijsku mrežu ni stranačku imovinu koja bi joj olakšala taj zadatak.

Intenzivni i dugotrajni toplinski valovi te duge suše ovog su ljeta izazvali još jednu tešku sezonu šumskih požara diljem Europe. Vatrogasci se bore s velikim požarima u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji, ali i na sjeveru: u Velikoj Britaniji, čak i u Norveškoj.

Slični uvjeti potaknuli su požare i u SAD te Kanadi. Već tjednima stotine požara haraju golemom crnogoričnom šumom koja se proteže od Yukona na sjeveru do Newfoundlanda na istoku. Do 24. srpnja izgorjelo je najmanje 3,3 milijuna hektara, što je površina veća od Belgije.

Dok je dim prekrivao velike gradove s ove i one strane granice Kanade i SAD, predsjednik Donald Trump optužio je Kanadu na društvenim mrežama da „ne održava svoje šume kako treba" i da „namjerno" zanemaruje „osnovno upravljanje šumama i uklanjanje šumskog otpada".

Nisu svi požari isti

Iako je uklanjanje zapaljivog materijala kao što je otpalo granje i lišće, dio posla u prevenciji požara, učinkovito upravljanje podrazumijeva mnogo više od samog čišćenja otpada. U Kanadi bi uklanjanje raslinja s tako golemog i teško dostupnog područja bilo nemoguće. „Ne postoji jedno rješenje za sve", uvjerena je Amy Duchelle koja se bavi šumarstvom pri Organizaciji UN za hranu i poljoprivredu (FAO).

Sve češći ekstremni toplinski valovi i dugotrajne suše su posljedica klimatske promjene, a oni isušuju drveće i podrast. To pogoduje požarima visokog intenziteta koji mnogo lakše izmiču kontroli, upozorava Duchelle, čak i na mjestima koja su nekada bila previše vlažna da bi gorjela.

Tropske šume poput Amazone ili šuma jugoistočne Azije nisu se razvile u suživotu s vatrom. Nemaju debelu, otpornu koru ni biljke prilagođene klijanju nakon požara. Zato je tamo ključno zaustaviti krčenje šuma zbog rudnih bogatstava ili poljoprivrede, očuvati krošnje i vegetaciju koje stvaraju vlažno stanište otporno na požare. Ali i osposobiti ljude da odmah reagiraju na svaki rizik od izbijanja požara.

U Europi rješenja mogu uključivati prekogranično praćenje i zaštitu te sadnja vegetacije otpornije na požare umjesto vrlo zapaljivih četinjača. To također podrazumijeva veću raznolikost drveća koje doprinose otpornijim šumama, a koje su tijekom stoljeća nestajale zbog poljoprivrede i iskorištavanja šumskih resursa.

Vatrom protiv vatre

Na nekim je područjima upravo vatra ključna za očuvanje šuma. „Naša crnogorična šuma i ovisi o vatri: ona joj je potrebna za zdrav razvoj", tvrdi Amy Cardinal Christianson, pripadnica autohtonog naroda Métis u zapadnoj Kanadi.

Prema njezinim riječima, određeni broj požara dio je prirodnog ciklusa jer stvara prirodne protupožarne pojaseve, potiče rast nove vegetacije i obnavlja ekosustave, što sve može usporiti širenje velikih požara.

Istraživanja pokazuju da su se neke šume prilagodile povremenim požarima koji djeluju kao svojevrsno „resetiranje“ ekosustava. Vatra može otvoriti prostor manjim biljkama koje se teško natječu s nekontroliranim raslinjem, a spaljeni biljni materijal oslobađa hranjive tvari koje obogaćuju tlo.

No sezona šumskih požara u Kanadi danas ubrzava taj prirodni i zdravi ciklus – počinje ranije, traje dulje i sve se teže nadzire. Osim toga, povećava i kanadske emisije ugljika. Rekordna sezona požara 2023., tijekom koje je izgorjelo pet puta više šumskih površina od godišnjeg prosjeka, povećala je globalne godišnje emisije iz šumskih požara za 23 posto. Dio pepela koji se digao stigao je čak do zapadne Europe.

Christianson, nekadašnja znanstvenica Kanadske šumarske službe, a danas direktorica za upravljanje požarima u organizaciji Indigenous Leadership Initiative, smatra da stariji modeli gospodarenja šumama koje su Europljani uveli radi podrške drvnoj industriji – stroga regulacija, potpuno gašenje svih požara i usmjerenost na brzorastuće monokulture – nisu prikladni za kanadske uvjete.

Međunarodna razmjena iskustava

„Isključivanjem vatre iz ciklusa zapravo smo povećali rizik“, uvjerena je. Povremeno kontrolirano paljenje može smanjiti opasnost od katastrofalnih požara koji izmiču kontroli.

Duchelle iz FAO prenosi kako i vatrogasci s desetljećima iskustva svjedoče o današnjim požarima koje više ne mogu obuzdati jer se „vatra kreće prebrzo, plamen je previsok, a toplina prevelika".

Zbog tih izazova se sve više razmišlja ne samo o gašenju požara, nego i o smanjenju rizika, prilagodbu promjenjivim uvjetima i jačanje otpornosti nakon požara. FAO je 2023. osnovao Global Fire Management Hub kako bi zemljama pogođenima požarima pomogao u obuci i suradnji u razmjeni znanja.

Velika nada se polaže i u nove tehnologije i podataka za nadzor i reakciju u slučaju požara, digitalnu platformu za dijeljenje informacija te razvoj međunarodne suradnje i upravljanja u lokalnim zajednicama.

Christianson je u suradnji s tim centrom pomogla uspostaviti mrežu posvećenu znanju i praksama autohtonih naroda, nakon što je u Kanadi osnovala neovisnu mrežu s više od 200 lokalnih čuvara prirode koji pomažu kod šumskih požara.

Drevno iskustvo – paljenja šume

To uključuje i paljenje šume – male, namjerno izazvane požare niskog intenziteta prilagođene pojedinom krajoliku. Takvi požari kontrolirano uklanjaju granje i šikaru, štite od velikih požara, pridonose očuvanju biološke raznolikosti i čuvaju lokalne kulture.

Nadzirani požari koje uglavnom provode državne službe, također su korisna i primjenjuju se već godinama. Međutim, ona su obično većeg opsega i ne uzimaju uvijek dovoljno u obzir posebnosti lokalnog okoliša. Ponekad se provode ljeti, kada nema vlage kako bi se postupak ubrzao, čime raste opasnost od gubitka kontrole nad vatrom.

Kulturno spaljivanje najčešće se provodi u rano proljeće ili kasnu jesen, ovisno o snježnom pokrivaču i drugim prirodnim čimbenicima. No klimatske promjene pomaknule su i taj raspored, a Christianson ističe da je dobro poznavanje krajolika ključno za uočavanje takvih promjena.

„Obično smo palili u travnju ili svibnju“, rekla je govoreći o svom posjedu. „Ove godine mnogo sam toga zapalila već u veljači.“

Nema više močvara, nema više bizona...

Govoreći za DW iz svoga doma u Rocky Mountain Houseu u Alberti, Christianson je rekla da se iste metode spaljivanja ne mogu automatski primijeniti na sve kulture, ali da se uspješne ideje i tehnike ipak mogu dijeliti na međunarodnoj razini.

„Ono što je zaista posebno kod autohtonih praksi kulturnog spaljivanja jest činjenica da imaju mnogo zajedničkih obilježja. Svi osjećamo odgovornost za upravljanje krajolikom, a vatra je jedan od važnih načina da to činimo“, rekla je Christianson, koja je tu praksu prenijela i svojim kćerima. „Glavni cilj većine autohtonih zajednica s kojima sam razgovarala jest stvaranje zdravih krajolika.“

To znači sagledavanje šire slike: obnavljanje močvarnih područja kako bi ekosustavi bili otporniji na požare ili vraćanje autohtonih vrsta poput bizona u Kanadi. Bizoni, kojih je nekoć bilo na milijune, smanjuju opasnost od požara jer ispašom uklanjaju vegetaciju koja se širi na travnjake i u šume.

Ta je praksa posljednjih godina ponovno uvedena i u Europi, pri čemu se u Španjolskoj i Portugalu koriste konji i europski bizoni. „Zdrav krajolik može se lakše prilagoditi požarima kakve danas sve češće viđamo“, rekla je Christianson.

Amazona više nije (toliko) gorjela

Jedna od zemalja koja je posljednjih godina postigla uspjeh u suzbijanju šumskih požara jest Brazil. „Brazil je vrlo uspješno smanjio ne samo stopu krčenja šuma nego i broj požara u Amazoni“, rekla je Duchelle. Smatra to uspjehom suradnje državnih, lokalnih i saveznih institucija te nacionalnoj politici integriranog upravljanja požarima. „To nije postignuto slučajno.“

Godine 2025. šumski požari u najvećoj južnoameričkoj državi pali su na povijesno najnižu razinu. Izgorjelo je oko 12,7 milijuna hektara, područje približno veličine Grčke.

Novi podaci mreže za praćenje okoliša MapBiomas pokazali su da se nešto manje od četvrtine ukupno izgorjele površine nalazilo u amazonskoj prašumi, najvećoj na svijetu i jednom od ključnih regulatora globalne klime. To predstavlja pad od 80 posto u odnosu na 2024. godinu i oko 56 posto manje od povijesnog prosjeka tijekom posljednjih 40 godina.

Međutim, savana Cerrado u središnjem Brazilu, gdje je vatra prirodan dio ekosustava, nastavila je gorjeti približno istim intenzitetom, djelomično zbog dugotrajne suše. Stručnjaci upozoravaju da bi nadolazeći vremenski fenomen El Niño mogao izazvati još veću sušu i dodatno povećati opasnost od požara.

Vlada je bezvizni režim za Ruse i Bjeloruse produljila do 31. listopada, do kada bez viza mogu boraviti i državljani Turske i Saudijske Arabije. Usklađivanje vizne politike s Europskom unijom zahtjev je Bruxellesa kroz završna mjerila iz Poglavlja 24 (pravosuđe, sloboda i sigurnost).

Tko bez vize ne može u EU, neće moći ni u Crnu Goru

Osim državljanima Rusije, Bjelorusije, Turske i Saudijske Arabije, Crna Gora vize mora uvesti i državljanima Kine. Prema Vladinoj Uredbi o viznom režimu, oni također do 31. listopada ove godine mogu boraviti bez vize u turističkim skupinama do 30 dana ili s poslovnom putovnicom te zemlje i zajamčenim povratkom.

Zbog incidenta, a potom i prosvjeda građana dijela Podgorice, krajem 2025. godine državljanima Turske najprije je ukinut bezvizni režim, a zatim je boravak bez vize smanjen s 90 na 30 dana. Prema Reformskoj agendi, Crna Gora će svoju viznu politiku s Europskom unijom u potpunosti uskladiti do kraja sljedeće godine, dok je za dio zemalja i prve korake rok kraj trećeg tromjesečja 2026. godine.

Ugrožavaju li vize gospodarstvo?

Ali gdje je ravnoteža između europskih zahtjeva, sigurnosti i gospodarskih interesa Crne Gore, s obzirom na to da su strani državljani postali važan dio gospodarskog života zemlje?

Bojan Bugarin, stručnjak za statusna pitanja stranaca i migranata, za DW kaže da je usklađivanje vizne politike s EU strateški cilj koji nema alternativu, ali da to ne znači kako „svaku europsku politiku moramo primjenjivati bez razmišljanja o našim posebnostima“.

Dodaje da službena Podgorica posebno oprezna mora biti prema Rusiji i Turskoj jer su ruski turisti prošle godine ostvarili 16,4 posto ukupnih noćenja stranih gostiju u Crnoj Gori, a Turci 4,3 posto. „Ako nekome uvedemo vizu, a istodobno mu ne olakšamo postupke za boravak, osnivanje tvrtke ili poslovanje, onda riskiramo da odaberu drugu zemlju“, kaže za DW stručnjak za statusna pitanja stranaca i migranata Bojan Bugarin.

On smatra da strancima nisu problem pravila, nego to što se često mijenjaju, pa oni koji su već investirali, kupili nekretninu, osnovali tvrtku i počeli graditi život imaju osjećaj da se uvjeti naknadno pooštravaju. „Nije dobro da zbog pojedinih zlouporaba otežamo život svakom stranom ulagaču ili poduzetniku. Crna Gora treba biti zemlja koja privlači kvalitetne strance, a ne zemlja koja ih administrativnim preprekama potiče da odu“, ističe Bugarin.

Hrvatska kao dobar primjer

Hrvatska je u Europsku uniju ušla 1. srpnja 2013. godine, a svoju je viznu politiku s europskom morala uskladiti najkasnije tri mjeseca prije članstva, pa je 1. travnja 2013. uvela vizni režim za državljane Rusije i Turske, kao i za druge zemlje čiji su državljani prema pravilima EU morali imati vizu.

Istodobno je maksimalno pojednostavila njihovo izdavanje pa je, primjerice, za ruske državljane bila uvedena mogućnost podnošenja zahtjeva preko akreditiranih turističkih agencija i viznih centara, vize su se izdavale u roku od nekoliko dana, a bilo je omogućeno i izdavanje višekratnih viza.

To je model o kojem bi i Crna Gora trebala razmišljati, kaže Bugarin te upozorava da je Crna Gora znatno manje gospodarstvo od Hrvatske i više ovisi o turizmu, zbog čega bi u pregovorima s europskim partnerima morala zaštititi svoje interese.

Valja naravno napomenuti da se od početka ruske invazije na Ukrajinu ta praksa i u Hrvatskoj promijenila, te da je sada, u skladu s politikom EU-a, izdavanje viza za građane Rusije znatno otežano i ograničeno.

Crnogorska putovnica bit će privlačnija nakon ulaska u EU

Za očekivati je da će ulaskom Crne Gore u Europsku uniju zanimanje za crnogorsko državljanstvo znatno porasti, posebno među ljudima koji su podrijetlom iz Crne Gore, a danas žive u Srbiji, Turskoj te Bosni i Hercegovini. Međutim, prema riječima stručnjaka Bugarina, i tu treba biti oprezan.

„Putovnica će biti privlačnija, ali će vrijednost te putovnice ovisiti i o tome kako budemo uređivali postupak stjecanja državljanstva i kako budemo upravljali tim resursom. Crna Gora trebala bi izraditi ozbiljnu i učinkovitu politiku prema dijaspori i ljudima crnogorskog podrijetla.“

Crnogorska putovnica zauzima 35. mjesto na globalnoj ljestvici mobilnosti koja mjeri broj odredišta dostupnih bez vize ili uz pojednostavljene postupke ulaska. U regiji su bolje rangirane putovnice Hrvatske, koja zauzima peto mjesto, dok su putovnice Srbije i Sjeverne Makedonije odmah ispred crnogorske – srpska je na 33., a makedonska na 34. mjestu. Albanska putovnica i putovnica Bosne i Hercegovine nalaze se na 40. mjestu, a putna isprava Kosova na 53. poziciji.

Kritičari tvrde da su zbog sporih postupaka nabave napori njemačke vlade da modernizira i proširi svoju vojsku, Bundeswehr, u opasnosti da propadnu.

Ratovi u Ukrajini i Iranu pokazali su da dronovi koji stoje tek nekoliko desetaka tisuća eura mogu biti učinkoviti protiv oružja u čiji su razvoj i proizvodnju uloženi milijuni. Ukrajinska protuzračna obrana pokazala je da se može nositi s ruskim napadima, unatoč tome što ukrajinsko ratno zrakoplovstvo raspolaže vrlo malim brojem borbenih zrakoplova i bombardera.

Njemačka je posljednjih nekoliko godina znatno povećala izdvajanja za obranu. Uz „posebni fond” od 100 milijardi eura, najavljen nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, ubrzano raste i redovni vojni proračun: sa 62,4 milijarde eura u 2025. na 82,7 milijardi eura u 2026. godini. Plan je da taj iznos do 2029. godine dosegne 152 milijarde eura.

Međutim, kritičari se pitaju troše li se ti golemi iznosi na najbolji mogući način, osobito nakon što je u lipnju otkazan projekt zajedničkog francusko-njemačkog borbenog zrakoplova FCAS, za koji je bilo planirano više od 100 milijardi eura.

Nico Lange, koji je nekoć radio u njemačkom Ministarstvu obrane, kritizira sadašnju strategiju. „To je isti disfunkcionalni sustav kao i prije. Samo u njega ulijevaju znatno više novca”, rekao je za portal Web.de. „Bit je sljedeća: ako zapravo ne promijenite strukture vojnog planiranja i nabave, od toga neće biti ništa bolje.”

Njemačka uči od Ukrajine

Andreas Schwarz, zastupnik Socijaldemokratske stranke u Odboru za obranu Bundestaga, izjavio je da rat u Ukrajini „u potpunosti mijenja način na koji se vodi rat”.

Tijekom posjeta Ukrajini ranije ovog mjeseca Schwarz je uvidio da su rasprave koje su dominirale njemačkom politikom u prvoj godini rata – o tome treba li Njemačka poslati krstareće projektile Taurus ili tenkove Leopard kako bi pomogla Ukrajini – postale potpuno nevažne. „Kada sam prošlog tjedna bio u Ukrajini i posjetio Ministarstvo obrane, nitko me nije pitao za krstareći projektil Taurus niti za tenk Leopard”, rekao je za DW. „Ono što im je potrebno jest pomoć u području dronova, streljiva, modernizacije IT sektora, satelita i komunikacija.”

Može li se vojska i dalje boriti klasičnim oružjem?

Ipak, ukrajinsko iskustvo ne znači da su sustavi teškog naoružanja, koje često nazivaju „klasičnim sustavima”, postali zastarjeli, kako su posljednjih mjeseci tvrdili pojedini analitičari.

Max Becker, stručnjak za sigurnosnu politiku u Njemačkom društvu za vanjsku politiku, istaknuo je da je rat u Ukrajini pokazao kako su tenkovi i topnički sustavi i dalje važni za zauzimanje i držanje teritorija, kao i za udare velikog dometa.

„Riječ je o pronalaženju prave kombinacije tradicionalnih sustava, koji su vam i dalje potrebni, i tehnologije dronova”, rekao je za DW. „To je dilema jer, s jedne strane, i dalje morate ulagati u vrlo skupe sustave poput borbenih tenkova, kod kojih od narudžbe do isporuke prođe mnogo vremena, ali istodobno morate ulagati i u sustave kao što su dronovi i dronovi samoubojice.”

Ukrajinska vojska, dodao je Becker, svoju je strategiju temeljenu na dronovima razvila djelomično iz nužde, zbog nedostatka konvencionalnog topništva i borbenih tenkova. „Mislim da se scenariji za koje se pripremaju Njemačka i NATO uvelike razlikuju od rata između Rusije i Ukrajine jer NATO raspolaže posve drukčijom opremom.”

Andreas Schwarz također smatra da su Bundeswehru i dalje potrebni klasični sustavi teškog naoružanja. „Ne želim reći da nam tenkovi više uopće nisu potrebni. Naprotiv, uvijek će nam trebati”, rekao je. „Ali pitanje je trebaju li nam i dalje u tolikom broju. I ne bih li ih mogao nadopuniti ili čak optimizirati manjim, fleksibilnijim postrojbama?”

Dronovi postaju ne samo sofisticiraniji nego i lakši te jeftiniji za upravljanje, dok su u prošlosti skupi specijalizirani računalni sustavi bili od presudne važnosti. Nekim vojnim dronovima danas se može upravljati putem aplikacija na pametnom telefonu. Schwarz vjeruje da su njemačka vlada i vojna industrija shvatile tu novu stvarnost, ali da im je i dalje potrebno vrijeme kako bi provele konkretne mjere.

Problem s nabavom

Problem je, kao i obično, birokracija. Vojne nabave tradicionalno su spore i složene, a to se pokazalo osobito točnim u zemlji u kojoj obrambenom industrijom dominiraju velike kompanije poput Rheinmetalla, koje su zaradile golema sredstva proizvodeći tenkove i podmornice za vojske diljem svijeta.

„Imamo namjensku industriju koja se desetljećima oslanjala na određene, provjerene tehnologije”, rekao je Schwarz. „Naravno, imamo i vojsku koja se desetljećima pripremala za scenarije koji danas više nisu osobito vjerojatni. I naravno da je teško uspostaviti ovaj novi način razmišljanja kada smo dosad djelovali na temelju drukčijih scenarija. To od nadležnih zahtijeva spremnost da preispitaju svoj pristup.”

U pokušaju da ubrza stvari, njemačka vlada je početkom godine uvela novi zakon čiji je naziv jednako jasan koliko i glomazan: Bundeswehrbeschaffungsbeschleunigungsgesetz (43 slova), odnosno Zakon o ubrzanju vojnih nabava.

Cilj je omogućiti bržu i jednostavniju kupnju. Financijski pragovi podignuti su kako bi se nabave provodile bez složenih odobrenja s najviše razine, a ukinuta je i velika količina administracije za ugovore koje država sklapa izravno s drugim vladama.

Sve su to dobre mjere, kaže Becker, jer pomažu promijeniti ustaljenu logiku vojnih nabava: u svijetu u kojem dronovi i oružje mogu zastarjeti za svega nekoliko tjedana nema smisla naručivati i gomilati zalihe oružja koje će već za nekoliko mjeseci biti zastarjelo. „Tu novu logiku stvarate tako što u postupke nabave ugrađujete inovativne klauzule koje obvezuju tvrtke da ažuriraju svoje sustave”, rekao je Becker. Dodao je da mu je činjenica kako je njemačka vlada shvatila važnost takvih inovacija ulila nadu.

Ljudi su i dalje neophodni

Ono na što bi se Njemačka trebala usredotočiti, smatra Becker, jest uspostava nove proizvodne infrastrukture koja može brzo odgovoriti na nove narudžbe. „Ne mogu kupiti milijun dronova”, rekao je. „Potrebne su mi zalihe dronova za obuku i vježbe, ali su mi potrebni i industrijski kapaciteti kako bi se masovna proizvodnja dronova mogla pokrenuti u roku od četiri do šest tjedana.”

Njemačka vojska također provodi kampanju novačenja koja se pokazala nepopularnom među mladima. Unatoč sve većoj automatizaciji ratovanja, Schwarz smatra da su novi ljudski kadrovi i dalje prijeko potrebni. „Ti su nam ljudi i dalje potrebni, primjerice kao piloti dronova, ali potrebni su nam i ljudi koji znaju raditi s ovom tehnologijom”, rekao je. Osim toga, dodao je, novi su ročnici potrebni za jačanje pričuvnog sastava vojske radi zaštite njemačkog teritorija u najgorem mogućem scenariju.

„Više od 30 zastupnika naše parlamentarne skupine odustalo je od članstva“, rekao je predsjednik konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS) Jarosław Kaczyński mrka izraza lica u petak (24.7.) u Varšavi. Optužio je bivšeg poljskog premijera Mateusza Morawieckog i njegove pristaše da žele podijeliti stranku. „To nismo mogli prihvatiti", naglasio je. „Sve je završeno“, rekao je Kaczyński na kraju svog obraćanja te najavio da će formalnu odluku o isključenju odmetnutih zastupnika idući tjedan donijeti najviše stranačko tijelo – Politički odbor.

Trosatni „razgovor posljednje prilike" između Kaczyńskog i bivšeg premijera Morawieckog završio je u četvrtak bez rezultata. „Tražili smo razumijevanje, ali nismo mogli prihvatiti podčinjavanje“, komentirao je razgovor na platformi X bliski Morawieckijev suradnik i zastupnik u Europskom parlamentu Piotr Mueller.

U ponoć je istekao ultimatum koji je Kaczyński postavio stranačkim pobunjenicima. Do tada su trebali potpisati izjavu da odustaju od djelovanja u udruzi „Rozwój Plus" (Razvoj Plus), koju je osnovao Morawiecki. Kaczyński u tom projektu vidi prijetnju svojoj neprikosnovenoj vlasti u stranci. „Ne potpisujem izjave o lojalnosti", rekao je Morawiecki za televiziju TVN. „To se od mene tražilo osamdesetih godina“, dodao je, aludirajući na komunističko razdoblje, kada ga je zbog oporbenog djelovanja njegova oca progonila komunistička tajna služba.

Punih četvrt stoljeća Jarosław Kaczyński sa svojim PiS-om dominirao je desno-konzervativnim dijelom političke scene u Poljskoj. Svi pokušaji stvaranja nove, još radikalnije političke snage desnije od PiS-a bili su uspješno spriječeni. Od 2001. godine PiS je dvaput bio na vlasti (2005. – 2007. i 2015. – 2023.), a dužnost predsjednika države obnašali su Lech Kaczyński, Andrzej Duda i od ljeta 2025. Karol Nawrocki.

Najveća kriza od osnutka

No sada, nešto više od godinu dana prije parlamentarnih izbora, stranka se nalazi u najvećoj krizi od svog osnutka 2001. godine.

Desno od PiS-a u međuvremenu su se učvrstile dvije stranke – nacionalistička i desno-libertarijanska Konfederacja Wolność i Niepodległość (Konfederacija Sloboda i Neovisnost) te krajnje desna, antisemitska i proruska Konfederacja Korony Polskiej (Konfederacija Poljske Krune). Prema anketama, zajedno imaju veću potporu od PiS-a. Kaczyńskijeva stranka izgubila je velik broj birača upravo u korist tih dviju radikalnih političkih skupina.

Kako bi ih vratio, Kaczyński PiS sve više pomiče udesno. U ožujku je za vodećeg kandidata na parlamentarnim izborima 2027. imenovao izrazito konzervativnog i ultrakatoličkog bivšeg ministra obrazovanja Przemysława Czarnka, što Morawiecki i njegovi suradnici smatraju ozbiljnom pogreškom.

Dvije plućne polovice ili jedna šaka?

Czarnek verbalnim napadima na Europsku uniju i Ukrajinu pokušava nadmašiti dvije stranke Konfederacije s desnog političkog spektra. U poljsko-ukrajinskom sporu oko povijesti nedavno je zatražio obustavu svake vojne pomoći Ukrajini dok Kijev ne promijeni svoj stav. Zagovornici tog smjera smatraju da stranka mora djelovati „kao jedna šaka“.

Morawiecki je na zaokret svoje stranke udesno odgovorio osnivanjem udruge „Razvoj Plus". Za kraj srpnja pozvao je tisuću gostiju iz različitih političkih opcija na programski skup. Uz roštilj bi sudionici trebali raspravljati o budućnosti zemlje.

Morawiecki puno putuje širom zemlje i razgovara s lokalnim političarima i poduzetnicima. Već u travnju došlo je do sukoba s Kaczyńskim, koji je u aktivnostima svojega zamjenika vidio prijetnju jedinstvu PiS-a. Tada se predsjednik stranke ipak pomirio s Morawieckijevim djelovanjem i govorio o „dvama plućnim krilima“ PiS-a. No kompromis nije dugo potrajao.

Pridobiti nove birače

Morawiecki je u javnim nastupima neprestano isticao da želi ostati u PiS-u. Njegov je cilj otvoriti stranku novim skupinama birača kako bi se desni konzervativci 2027. vratili na vlast.

Do prije nekoliko dana Morawiecki je mogao računati na potporu 40 zastupnika u Sejmu i nekoliko zastupnika u Europskom parlamentu. Hoće li svi oni sada odoljeti Kaczyńskijevu pritisku, još nije jasno.

Prema anketi instituta Opinia24 za televizije TVN i TVN24, objavljenoj u srijedu (22.7.), kada bi sutra bili parlamentarni izbori, Morawiecki bi odmah osvojio 6,2 posto glasova. Istodobno je potpora PiS-u pala na 17,7 posto. Na parlamentarnim izborima 2023. Kaczyńskijeva je stranka bila osvojila 35 posto glasova.

Stari Kaczyńskijevi suradnici, koji s njim rade još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, Morawieckog smatraju strancem u vlastitim redovima. On je nakon demokratskih promjena u Poljskoj radio na vodećim položajima u nekoliko banaka prije nego što se 2016. pridružio PiS-u. U vladi PiS-a bio je ministar razvoja i financija, a od 2017. i predsjednik vlade. Morawiecki i njegovi suradnici optužuju svoje protivnike u PiS-u da su protiv njih iskonstruirali političku spletku.

Likovanje Donalda Tuska

Vladajuća koalicija Donalda Tuska ne skriva zadovoljstvo razvojem događaja. „Toliko volim PiS da bih rado imao dva PiS-a", našalio se ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski.

„Za vladu je ovo dar. Svi skandali iz proteklih mjeseci sada padaju u drugi plan. Tusk ne mora učiniti ništa – može sjesti na obalu rijeke i čekati da leševi doplove“, rekla je u petak politologinja Danuta Plecka.

Znanstvenica iz Gdanjska ipak smatra da je sukob između Kaczyńskog i Morawieckog unaprijed dogovorena igra. „Između njih gotovo da nema programskih razlika; razlikuju se uglavnom u jeziku kojim se služe i političkom stilu“, rekla je za televiziju TVN. Prema njezinu mišljenju, Morawiecki će pokušati pridobiti birače sklone političkom centru, a nakon parlamentarnih izbora, ako osvoje većinu, obje će skupine ponovno surađivati, uvjerena je ova politologinja.

Posljednjeg vikenda u srpnju redovito počinje Wagnerov festival u Bayreuthu, a ove godine povrh toga obilježava 150. obljetnicu. Kao i svaki put, ta manifestacija privlači ljubitelje opere iz cijelog svijeta te ugledne goste, osobito iz njemačke politike. Među njima su trenutni njemački kancelar Friedrich Merz, ali i njegova prethodnica Angela Merkel koja je među redovitim posjetiteljima festivala.

Prije točno 150 godina, 13. kolovoza 1876., nakon dugogodišnjeg natezanja oko novca i tek kad je bavarski kralj Ludwig II. duboko posegnuo u državnu blagajnu za odvažni projekt Richarda Wagnera, otvoren je prvi festival u Bayreuthu. Filozof Friedrich Nietzsche, Wagnerov prijatelj i gost festivala, tada je taj projekt nazvao „prvim putovanjem oko svijeta u carstvu umjetnosti".

Obljetnički program: „Djeco, stvarajte novo“

Slavljenički program je vrlo raznolik. Na rasporedu je nova produkcija Wagnerova cjelovitog monumentalnog djela Prsten Nibelunga, u čijoj se pripremi koristi umjetna inteligencija. Tu je i nova produkcija opere Rienzi, koja je Wagneru u 29. godini donijela prvi veliki uspjeh. To je zapravo ostalo od ambicioznog plana uprave festivala da u godini obljetnice na festivalu bude prikazano svih trinaest dovršenih Wagnerovih opera. Ali novaca za to jednostavno nije bilo.

Svečano otvorenje također obećava mnogo. U subotu, 25. srpnja u festivalskom kazalištu neće se čuti Wagnerova glazba nego Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena, Wagnerova glazbenog uzora. Wagner je upravo tom simfonijom 1872. dirigirao prigodom svečanog polaganja kamena temeljca svojega festivalskog kazališta u Bayreuthu.

Unatoč tome što se moralo odustati od prvotnih planova, ostvaren je ambiciozan i inovativan obljetnički program u duhu Wagnerove parole „Djeco, stvarajte novo“. Ipak, uoči otvorenja nad festival se nadvio mračan oblak zbog najprije pozvanog, potom otkazanog, a na kraju opet pozvanog židovskog publiciste Michela Friedmana.

„Zamukli glasovi" se čuju

Uz sad već stalni dio festivala, izložbu „Zamukli glasovi" posvećenoj brojnim židovskim umjetnicama čiji je rad na „Zelenom brežuljku“ prekinut mržnjom prema Židovima, progonom i ubojstvima je pozvan i Michel Friedman. On je trebao održati predavanje o antisemitizmu i suočavanju festivala s nacističkom prošlošću.

„Upravo u godini svoje 150. obljetnice Bayreuthski festivali svjesni su svoje povijesne odgovornosti, kako u pogledu antisemitskih stavova Richarda Wagnera tako i kasnije bliske povezanosti festivala i dijela obitelji Wagner s nacizmom i njegovim predstavnicima“, poručili su organizatori.

Ali onda je zbog „nedovoljnih mjera sigurnosti" Friedmanu predloženo da svoj govor održi u nekom kasnijem terminu da bi nakon te nespretne formulacije ipak i ta manifestacija bila vraćena na drugi dan festivala. Događaj će glazbeno pratiti djela židovskih skladatelja Gustava Mahlera i Pavela Haasa te Wagnerov Siegfriedov idil. „Jako me veseli što mogu poželjeti dobrodošlicu Michelu Friedmanu u festivalsko kazalište", izjavila je ravnateljica festivala i skladateljeva praunuka Katharina Wagner.

I omiljena opera Hitlera

Posebna zanimljivost ovogodišnjeg programa jest opera Rienzi, koja nikada prije nije bila izvedena na festivalu u Bayreuthu. Wagner ju je napisao u mladim danima u francuskom stilu velike opere, ali ni sam nije smatrao da se glazbeno uklapa u krug opera koje će se godinama poslije izvoditi u njegovu festivalskom kazalištu.

Wagnera je privukla priča temeljena na stvarnim događajima iz 14. stoljeća o usponu i padu rimskog narodnog tribuna Cole di Rienza, koji se borio protiv aristokracije. Nije bio jedini kojemu se tema svidjela. Opera Rienzi je bila među omiljenim djelima Adolfa Hitlera. „Ono što se Hitleru svidjelo u Rienziju jest, naravno, lik čovjeka koji se, zahvaljujući svojoj karizmi, uspinje do položaja apsolutnog vladara", kaže Sven Friedrich, ravnatelj Muzeja Richarda Wagnera u Bayreuthu.

Tu naravno ostaje pitanje, je li bilo mudro upravo u obljetničkoj godini premijerno postaviti jednu od Hitlerovih omiljenih opera. No mađarske redateljice Alexandra Szemerédy i Magdolna Parditka žele učiniti sve kako bi Rienzi približile današnjem vremenu. „Zato se ne bavimo odmah takvim oblikom diktature, nego istražujemo granice na kojima se država iz populizma postupno može pretvoriti u autoritarni sustav."

„Prsten" u scenografiji AI – i samo u kompletu

S velikim se nestrpljenjem očekuje nova produkcija ciklusa opera Prsten Nibelunga. I u tom je djelu riječ o moći, pohlepi i spletkama. Tko se domogne zlata iz Rajne, navodno stječe moć. Upravo za taj šesnaestosatni operni ciklus Wagner je 1876. dao sagraditi svoje festivalsko kazalište.

Ravnateljica Katharina Wagner želi obljetničkom produkcijom krenuti novim putovima te se oslanja na pomoć umjetne inteligencije. „Koristit ćemo djelomično slike koje će se stvarati uživo, a holografski će se generirati trodimenzionalni prostori“, objašnjava kustos Marcus Lobbes.

Za projekcije je tim u arhivima odabrao slikovni materijal s izvedbi Prstena Nibelunga od 1876. do 2024. godine, koji će umjetna inteligencija koristiti kao podlogu. „Sve skupa bi trebalo stvoriti dojam velike zvučne slike“, kaže Lobbes.

Autori najavljuju „vizualno uzavreli svemir svjetla, tekstura, povijesti i asocijacija“. Iznenađenja neće čekati samo publiku. Ni ekipa oko Marcusa Lobbesa ne zna u potpunosti, što će na kraju biti rezultat umjetne inteligencije.

No, to će biti iskustvo na koje se teško mogu odlučiti i ljubitelji Wagnera: na obljetnicu je uprava festivala odlučila i Prsten Nibelunga predstaviti onako kako je to zamislio i Wagner – kao cjelovit doživljaj sve četiri opere. To znači i da se ulaznice prodaju za svih 16 sati njegove glazbe u četiri večeri, a tek malo bolja karta tog cjelovitog doživljaja košta oko 1.500 eura. Naravno, onda dolazi i trošak smještaja u Bayreuthu koji u danima od 25. srpnja do 26. kolovoza ima i posebne, "festivalske” cijene.

Zašto cijene nafte ponovno rastu?

Otprilike dva tjedna nakon nastavka američkih i iranskih napada u regiji Perzijskog zaljeva, cijena sirove nafte Brent dosegnula je 23. srpnja 100 dolara (87,8 eura) po barelu. To predstavlja rast od gotovo jedne trećine u odnosu na najnižu razinu iz prošlog mjeseca, ali je i dalje ispod vrhunca od 126 dolara zabilježenog u travnju, na vrhuncu sukoba.

Najnoviji skok cijena nafte potaknut je ozbiljnom eskalacijom u Crvenom moru, koja bi mogla dodatno ugroziti pokušaje izvoza nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva alternativnim južnim rutama, dok je Hormuški tjesnac i dalje praktički zatvoren.

Jemenski pobunjenici hutisti, koje podupire Iran, uključili su se u sukob u srijedu preuzevši odgovornost za napade na dva saudijska tankera za prijevoz nafte. Istodobno su zaprijetili dodatnim ometanjem komercijalnog brodskog prometa u Crvenom moru.

Ruta kroz Crveno more dosad je predstavljala svojevrsni sigurnosni ventil, omogućujući Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima da nastave djelomičan izvoz nafte naftovodima do luka izvan Perzijskog zaljeva.

Tijekom noći između srijede i četvrtka, Sjedinjene Američke Države izvele su dvanaestu uzastopnu noć zračnih udara na Iran, gađajući skladišta raketa i dronova, kao i sustave protuzračne obrane za koje Washington tvrdi da ih Teheran koristi za napade na brodove i susjedne zemlje u Zaljevu.

Iran, međutim, ne pokazuje znakove popuštanja.

Što eskalacija u Crvenom moru znači za tržište nafte?

Energetski analitičari smatraju da bi potpuna blokada Crvenog mora predstavljala drugi veliki udarac globalnom energetskom sektoru nakon krize u Hormuškom tjesnacu.

Posebno ranjivim smatra se tjesnac Bab el-Mandeb, uski prolaz na južnom ulazu u Crveno more, koji bi mogao postati meta blokade hutista.

Prema riječima Jorgea Leóna, višeg potpredsjednika i šefa za geopolitičke analize u kompaniji Rystad Energy, prije napada hutista kroz Bab el-Mandeb svakodnevno je prolazilo oko 2,5 milijuna barela saudijske nafte.

Ruta kroz Crveno more omogućavala je Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima izvoz oko 6,8 milijuna barela sirove nafte dnevno — približno polovinu uobičajenog obujma koji prolazi kroz Hormuški tjesnac.

Saudijska Arabija koristila je i naftovode preko Egipta za izvoz nafte preko jedne od mediteranskih luka te sjevernoafričke zemlje.

León ocjenjuje da je tržište nafte „sve ovisnije" o ruti kroz Crveno more i upozorava na „snažan novi rast cijena nafte" ukoliko oba pravca postanu nedostupna.

Dan prije napada hutista, investicijska banka Goldman Sachs upozorila je da bi cijena nafte mogla skočiti na 120 dolara po barelu do posljednjeg kvartala godine ako Hormuški tjesnac ostane zatvoren. Osnovni scenarij banke ipak predviđa stabilizaciju nafte Brent na oko 80 dolara po barelu.

Koliko brzo će rast cijena nafte pogoditi potrošače?

Prema podacima Američkog automobilskog udruženja (AAA), prosječna cijena benzina u SAD-u dosegnula je u četvrtak 4,09 dolara po galonu, u usporedbi s 3,92 dolara mjesec dana ranije.

Upitan o ponovnom rastu cijena nafte tijekom jedne manifestacije u blizini Atlante u saveznoj državi Georgiji, američki predsjednik Donald Trump izjavio je u srijedu:

„Cijena će pasti, možda čak i ispod razine na kojoj je bila kada je sve počelo — samo mi dajte malo vremena."

Njemački automobilski klub ADAC priopćio je u srijedu da je cijena litre benzina porasla na gotovo 2,15 eura, što je za 33 centa više u odnosu na nedavni minimum zabilježen ubrzo nakon postizanja privremenog mirovnog sporazuma. Cijena dizela dodatno je porasla na gotovo 2,18 eura po litri, dok je prije mjesec dana iznosila 1,73 eura.

Sličan se trend bilježi diljem svijeta, pri čemu su značajnija poskupljenja prijavljena u Pakistanu i na Filipinima. U Indiji su cijene za sada uglavnom nepromijenjene, jer nacionalne naftne kompanije preuzimaju dodatne troškove na sebe.

Što bi moglo dodatno povećati cijene goriva?

Dugotrajna blokada dvaju najvažnijih svjetskih pomorskih usko grla znatno bi povećala rizik od novog šoka u globalnoj opskrbi naftom.

Brodarske bi kompanije i dalje mogle preusmjeriti promet oko južne Afrike, ali to produljuje putovanje i do četiri tjedna, dok troškove goriva povećava za više od milijun dolara po plovidbi. Ti se troškovi potom prenose na potrošače i gospodarstvo.

Premije osiguranja od ratnih rizika za plovidbu Crvenim morem također su naglo porasle nakon prijetnji hutista.

Tijekom prvih tjedana rata s Iranom, SAD i nekoliko drugih zemalja pustile su na tržište milijune barela nafte iz svojih strateških rezervi kako bi ublažile rast cijena. Budući da su te izvanredne zalihe sada znatno smanjene, pojedini analitičari upozoravaju da će njihovo ponovno popunjavanje po sadašnjim cijenama biti skuplje, što bi moglo dodatno pogurati cijene nafte naviše.

Sjedinjene Američke Države, najveći svjetski izvoznik nafte, tijekom rata su povećale isporuke na svjetsko tržište. Prema podacima Američke uprave za energetske informacije (EIA), izvoz je u travnju dosegnuo 5,6 milijuna barela dnevno.

June Goh, viša analitičarka za tržište nafte u kompaniji Sparta Commodities, upozorila je ovog tjedna da bi SAD mogle uvesti ograničenja na izvoz sirove nafte ili prerađenih naftnih derivata kako bi dale prednost domaćim potrošačima.

Istodobno, Kina, najveći svjetski uvoznik nafte, smanjila je u prvim mjesecima rata kupnju na najniže razine u gotovo deset godina, dijelom zbog slabije potražnje, a dijelom zahvaljujući velikim rezervama. Kako se komercijalne zalihe postupno smanjuju, više analitičara očekuje da će Peking u drugoj polovini godine povećati uvoz, što bi moglo izvršiti dodatni pritisak na rast cijena nafte.

Na peronima i u kolodvorskim dvoranama bez alkohola – Deutsche Bahn planira radikalan korak u nadi da će povećati sigurnost putnika i zaposlenika. Kako piše list Bild, ubuduće bi na svih 5400 kolodvora u Njemačkoj bilo zabranjeno piti pivo, vino, žestoka pića i druga alkoholna pića. Uvođenje zabrane na svim kolodvorima trebalo bi biti dovršeno do 15. listopada 2026. Deutsche Bahn potvrdio je te planove na upit Njemačke novinske agencije (dpa).

„Sad je bilo dosta: od sad ćemo postupati još odlučnije. Želimo više reda i sigurnosti na našim kolodvorima i u našim vlakovima", izjavila je predsjednica uprave Njemačkih željeznica Deutsche Bahna Evelyn Palla za Bild. Prema njezinim riječima, najvažnija je zaštita zaposlenika i putnika. Iznimka bi se odnosila na konzumaciju alkohola u ugostiteljskim objektima na kolodvorima koji imaju odgovarajuću dozvolu. Također će i dalje biti dopušteno nositi alkohol kupljen u trgovinama ili spremljen u zatvorenim torbama. Za sada se ne spominje zabrana alkohola u vlakovima. Deutsche Bahn u svojim međugradskim vlakovima i sam prodaje alkoholna pića.

Previše nasilja prema službenicima

Dosad je zabrana konzumacije alkohola na kolodvorima uglavnom vrijedila na velikim njemačkim postajama poput Frankfurta, Hamburga ili Kölna. Prema pisanju Bilda, sada bi se to pravilo trebalo proširiti na temelju prava Deutsche Bahna određivati kućni red na svojim kolodvorima. Kako se navodi u izvješću, lokalni kućni redovi trebali bi tijekom idućih tjedana biti prilagođeni u dogovoru s općinama i nadležnim tijelima.

Povod za planiranu zabranu bio je, prema tim navodima, incident u petak navečer u Baden-Württembergu. Prema dosadašnjim saznanjima državnog odvjetništva, 26-godišnjeg službenika Željeznica tijekom kontrole karata u regionalnom vlaku udario je i udarao nogama 36-godišnji putnik. Tijekom naguravanja vrata vlaka su popustila i zaposlenik je kroz otvor ispao iz vlaka u vožnji. Još nije poznato zašto su vrata popustila. Navodno je 36-godišnjak bio pod utjecajem alkohola.

Poštovanje planirane zabrane trebali bi nadzirati zaštitari Deutsche Bahna i Savezna policija. Tko bude zatečen u nedopuštenoj konzumaciji alkohola, mora računati na trenutačno udaljavanje s kolodvora. U slučaju ponovljenih prekršaja prijeti trajna zabrana ulaska, piše Bild. Opća zabrana alkohola u svim vlakovima Deutsche Bahna zasad ne postoji. S druge strane, pušenje je u vlakovima u pravilu zabranjeno. Na kolodvorima je pušenje dopušteno samo u za to označenim prostorima.

Dobra iskustva iz Hamburga

Deutsche Bahn od zabrane alkohola očekuje veću sigurnost i manje sukoba povezanih s alkoholom. Takva iskustva već je stekao, među ostalim, na glavnom kolodvoru u Hamburgu. Nakon što je ondje u travnju 2024. zabranjena konzumacija alkohola, broj sukoba i incidenata osjetno se smanjio. Prema tadašnjoj prvoj bilanci, putnici su se osjećali sigurnije, a smanjeni su i troškovi čišćenja.

Plan Deutsche Bahna u načelu nailazi na potporu udruge putnika Pro Bahn, Sindikata željezničkog i prometnog sektora (EVG) te Policijskog sindikata (GdP). „Zabrana alkohola na kolodvorima može povećati osjećaj sigurnosti i poboljšati uvjete boravka. No presudno je da se provodi dosljedno i razumno“, rekao je predsjednik EVG-a Martin Burkert za dpa. „Iz prakse znamo da već i kontrole karata često mogu dovesti do eskalacije. Zato se zabrana alkohola ne smije provoditi na teret zaposlenika.“ Potrebno je više vlastitog, dobro obučenog sigurnosnog osoblja te znatno veća prisutnost policije na kolodvorima.

Je li ima ljudi?

Policijski sindikat ne vjeruje da će se zabrana moći dosljedno provoditi s obzirom na sadašnje stanje s osobljem. „Angažirani smo na različitim događanjima, velikim manifestacijama i graničnim kontrolama zajedno sa Saveznom policijom. To će biti teško provesti“, rekao je zamjenik predsjednika GdP-a Alexander Poitz u jutarnjoj emisiji na RTL-u i ntv-u.

Istodobno se založio i za zabranu alkohola u vlakovima. „Nema smisla provoditi zabranu alkohola na kolodvorima, a istodobno dopuštati konzumaciju alkohola u samim vlakovima", rekao je Poitz.

Udruga Pro Bahn očekuje da će se ovom mjerom povećati subjektivan osjećaj sigurnosti kod većine putnika. Važno je, smatraju, da i željezničko osoblje daje dobar primjer te da, primjerice, pivo nakon posla otvori tek izvan kolodvora. „Već danas kod zabrane pušenja vidimo da putnici prestanu poštovati pravila čim željezničko osoblje puši izvan za to predviđenih zona“, smatra udruga putnika.

Prema procjenama Europske agencije za okoliš, između četiri i devet posto svih odjevnih predmeta u EU bude uništeno, a da nikada nije bilo nošeno. To ne samo da je upravo bezumna rastrošnost nego kada se odbacuju novi i uporabivi proizvodi, troše se sirovine, voda, energija i rad uloženi u njihovu proizvodnju.

Istodobno, prema podacima Europske komisije, samo uništavanje takvih proizvoda uzrokuje emisije stakleničkih plinova od čak 5,6 milijuna tona CO2 godišnje. To je otprilike jednako količini emisija koju tijekom godine proizvedu dva do tri milijuna prosječnih automobila.

Cilj Europske komisije je štedljivije korištenje resursa, manja šteta za okoliš i pošteni uvjeti tržišnog natjecanja za poduzeća.

Donirati i prodavati umjesto bacati

Zapravo je još 2025. donesena uredba o regulaciji održive proizvodnje i od 19. srpnja je ona stupila na snagu za velike tekstilne koncerne– manji imaju prijelazni rok do 2030. Time se želi da tvrtke svoju robu ponovno prodaju, primjerice uz popuste, ili je doniraju umjesto da je bacaju. Dosad je uništavanje često bilo jeftinije od skladištenja, dorade ili ponovne prodaje proizvoda.

Ipak, dopuštene su iznimke u slučjevima kad je roba „postala opasna, oštećena ili zaprljana odnosno kada se ne može ponovno upotrijebiti ili obnoviti". Uništiti se smije i roba koja je ponuđena na donaciju više socijalnih ustanova sa sjedištem u EU, ali nije prihvaćena u zadanom roku.

Nitko nije zadovoljan

Ukupno udruženje njemačke tekstilne i modne industrije kritizira da zakon ne odgovara stvarnosti, opterećuje domaću industriju birokracijom i nimalo ne rješava problem brze mode (fast fashion). Za veću održivost potrebni su učinkoviti sustavi prikupljanja, razvrstavanja i recikliranja, kaže stručnjak Jonas Stracke. Dok takvi preduvjeti ne postoje, zabrana uništavanja ostat će mrtvo slovo na papiru.

„Na žalost, u praksi ne daje stvaran doprinos kružnom gospodarstvu", smatra Stracke za Rheinische Post. „Niti jedan njemački ili europski proizvođač ne uništava ispravnu novu robu. Ipak, stvara se dojam kao da proizvođači masovno uništavaju nove proizvode. Ovaj zakon u EU stvara mnogo nove birokracije upravo za poduzeća koja nisu odgovorna za gomile stare odjeće i bezvrijedne jeftine robe.“

Jer nitko neće uništavati svilene bluze, odijela od čiste vune ili kašmira, dakle kvalitetnu odjeću kakva se još uvijek proizvodi u Europi, ali hoće ostatke od stotine tisuća jeftinih predmeta naručeni tko zna od kamo gdje je i cijena proizvodnje minimalna.

Tko će to pregledavati?

I organizacije za zaštitu okoliša nisu zadovoljne ovim propisom. Moritz Jäger-Roschko iz Greenpeacea smatra da je zabrana ispravna, ali upozorava na moguće rupe u zakonu za velike kompanije. „Poduzeća mogu lako zaobići pravila, primjerice pogrešnim deklariranjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi se ništa neće promijeniti.“ Jer tko bi to trebao obilaziti skladišta i kontrolirati, je li roba doista „opasna" ili „oštećena" da bi se je ipak trebalo uništiti?

Po njegovu mišljenju, stvarni problem – brza moda – ostaje netaknut ovim zakonom. Brza moda nastaje pod utjecajem trendova sa društvenih mreža ili modnih revija. Takvi se proizvodi brzo kopiraju, masovno proizvode i prodaju po niskim cijenama. A kad kontejneri puni takve robe upitne kvalitete stignu u Europu, onda će ili naći kupca, ili... Skladištiti ili vraćati se jednostavno ne isplati.

Koliko je zapravo loše stanje u njemačkom gospodarstvu? Broj stečajeva često se koristi kao pokazatelj. I ovdje stižu zabrinjavajuće vijesti. Primjerice, u lipnju je stopa stečajeva među ortačkim društvima i trgovačkim društvima u Njemačkoj bila 80 posto viša od prosjeka za mjesec lipanj u razdoblju između 2016. i 2019., odnosno prije pandemije koronavirusa. To pokazuje studija Leibnizova instituta za ekonomska istraživanja Halle (IWH).

Samostalni poduzetnici, osobe koje obavljaju slobodna zanimanja i mala poduzeća nisu obuhvaćeni tim podacima jer nisu relevantni za tržište rada. Ortačka i trgovačka društva odgovorna su za 90 posto radnih mjesta pogođenih insolventnošću i 95 posto nepodmirenih potraživanja.

Broj stečajeva tvrtki u Njemačkoj u drugom tromjesečju 2026. bio je najveći u posljednjih dvadeset godina, prema riječima Steffena Müllera, voditelja istraživanja stečajeva pri Institutu za ekonomska istraživanja Halle (IWH). To nisu iznenađujuće vijesti, s obzirom na to da u posljednjim tromjesečjima bankrotira sve više tvrtki.

Njemačko gospodarstvo već godinama posrće, a oporavak koji je prvotno bio predviđen za ovu godinu vjerojatno će rezultirati tek slabim rastom. Tome pridonose i vijesti iz tvrtki koje ukidaju velik broj radnih mjesta. Primjerice, Volkswagen je najavio da bi u nadolazećim godinama moglo biti ukinuto 100.000 radnih mjesta. Dobavljač automobilske industrije ZF planira ukinuti 14.000 radnih mjesta do 2028. Bosch također namjerava ukinuti više od 20.000 radnih mjesta samo u Njemačkoj do 2030. Čini se da automobilska industrija nije jedini sektor koji trpi.

Nakon gubitka više od 100.000 radnih mjesta u industriji prošle godine, očekuje se da će tijekom 2026. biti ukinuto dodatnih 100.000 radnih mjesta, uključujući automobilsku industriju, ali i strojarstvo te građevinarstvo, pokazuje studija konzultantske tvrtke Horváth.

Tržišna korekcija ili strukturna slabost rasta?

Pitanje je: prolazimo li trenutačno kroz nužnu tržišnu korekciju ili kroz strukturnu slabost gospodarskog rasta?

Stečajevi mogu imati i pozitivne učinke. Kada neproduktivne tvrtke napuste tržište, radna snaga, kapital i znanje oslobađaju se te mogu prijeći u produktivnije sektore gospodarstva. Tako nastaje rast, prema načelu kreativne destrukcije Josepha Schumpetera.

Ako ljudi koji izgube posao zbog stečaja brzo pronađu zaposlenje negdje drugdje, to bi upućivalo na tržišnu korekciju. Stopa nezaposlenosti raste tek polako.

Ljudi koji izgube posao obično pronađu novo zaposlenje. Međutim, to je i posljedica činjenice da generacija baby boomera sada sve češće odlazi u mirovinu te da više nema useljavanja unutar Europske unije, rekao je Müller za DW. Zbog toga se radnici ne sele nužno iz manje produktivnih u produktivnije tvrtke.

Broj startupova ulijeva nadu

Osim stečajeva, treba uzeti u obzir i broj novoosnovanih poduzeća, kaže Jutta Rüdlin. „Mlade tvrtke bankrotiraju natprosječnom stopom, a u usporedbi s prethodnom godinom zabilježen je porast broja startupova“, kaže ona. Rüdlin je članica upravnog odbora Udruge stečajnih upravitelja i povjerenika Njemačke (VID). Prema podacima Saveznog statističkog ureda, u prvom tromjesečju 2026. osnovano je više od deset posto više poduzeća nego u istom razdoblju prethodne godine.

„Već godinama doista bilježimo porast broja startupova usmjerenih na rast“, kaže Müller. „To su dobre vijesti. Mnogi od njih djeluju u području umjetne inteligencije, a to je svakako tračak nade“, dodaje. To, prema njegovim riječima, upućuje na to da trenutačno prolazimo kroz svojevrsnu strukturnu promjenu.

Mnogo razloga za stečaj

S druge strane, jasno je da taj razvoj događaja nerazmjerno ne pogađa pojedine sektore. „Prije godinu i pol dana bio je relativno velik broj velikih stečajeva u industrijskom sektoru", kaže Müller. Prema njegovim riječima, sada je situacija drukčija – ovaj put trend zahvaća sve sektore. To pak, kaže, upućuje na strukturnu slabost.

Ipak, građevinski sektor i sektor stanogradnje posebno su pogođeni, ponajprije zbog promjene kamatnih stopa. Ugostiteljstvo se bori s povećanjem minimalne plaće, dok se energetski intenzivna poduzeća suočavaju s rastućim cijenama energije. Maloprodaja pak trpi zbog promjena u ponašanju potrošača.

Međutim, za stečaj obično ne postoji samo jedan razlog, dodaje Rüdlin. Zdrave tvrtke u prošlosti su se pokazale relativno otpornima na vanjske šokove. Događaj poput iransko-iračkog rata djeluje kao katalizator za tvrtke koje su već imale temeljne poteškoće, kaže Rüdlin. Te poteškoće mogu uključivati zastarjeli poslovni model, odgođene poslovne odluke ili propuštenu priliku za transformaciju.

Posljedice korone

Drugi razlog koji više upućuje na tržišnu korekciju jesu dugotrajni učinci pandemije. Tijekom pandemije mnoge su tvrtke primile državnu pomoć koju sada moraju vratiti. Među njima su i tvrtke koje možda ne bi preživjele ni u normalnim okolnostima. Zato i dalje moramo očekivati posljedice pandemije, kaže Rüdlin. Stručnjakinja za stečajeve smatra da se tržišna korekcija i strukturna slabost trenutačno međusobno preklapaju.

Istraživač IWH-a Steffen Müller procjenjuje situaciju nešto dramatičnije. „Mislim da je ovo više od puke tržišne korekcije; zapravo je riječ o pitanju u kojem će se smjeru njemačko gospodarstvo razvijati u budućnosti.“ Nalazimo se, kaže, u crvenoj zoni kada je riječ o stečajevima. „Još nismo u situaciji u kojoj postoje masovni učinci prelijevanja ili u kojoj bi banke mogle zapasti u ozbiljne poteškoće. Ali ipak se nalazimo usred značajne strukturne transformacije“, kaže Steffen Müller.

Svatko tko baci pogled na nacrt njemačkog proračuna za 2027. i predviđene prihode i rashode za nadolazeću godinu suočit će se s alarmantnim brojkama. S procijenjenim rashodima od oko 555 milijardi eura, očekuje se da će Njemačka sljedeće godine nabiti otprilike 200 milijardi eura novoga duga. U godinama koje slijede izgledi nisu puno bolji.

Nije ni čudo što njemačka vlada ozbiljno razmišlja o povećanju prihoda. Milijarde koje država svake godine gubi zbog utaje poreza i financijskog kriminala kao prve upadaju u oči. Točne brojke nisu dostupne, no stručnjaci procjenjuju da je riječ o iznosu između 100 i 200 milijardi eura godišnje.

Čak i kad bi se samo dio toga mogao povratiti učinkovitijim kontrolama i strožim kaznama, to bi koristilo njemačkoj vladi, saveznim pokrajinama i općinama u Njemačkoj. Njihovi se proračuni financiraju gotovo isključivo iz poreznih prihoda.

Policija, porezni istražitelji i carinske vlasti trebaju se umrežiti

„Većina građana u ovoj zemlji plaća poreze – naravno, pouzdano i bez ikakve pompe", rekla je njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig (SPD) u Berlinu. „Ali postoje i oni koji preusmjeravaju prihode izbjegavajući porezne vlasti."

To se, prema njezinim riječima, kreće od neprijavljenog rada i utaje poreza u inozemstvu do fiktivnih tvrtki, prikrivenih fondova i raznih drugih oblika prijevara. „Postupak koji služi samo jednoj svrsi: prevariti porezni ured", rekla je ministrica.

Zajedno sa saveznim ministrom financija Larsom Klingbeilom (SPD), Hubig je izradila akcijski plan od 26 točaka za bolju borbu protiv poreznih prijevara i pranja novca. Unutar carinske uprave, kako je najavila, bit će osnovan „Zajednički centar za borbu protiv poreznog i financijskog kriminala". Planirano je 1500 novih radnih mjesta s ciljem provođenja istraga, analiza i kaznenog progona kad je riječ o pranju novca i poreznom kriminalu.

Korištenje umjetne inteligencije za borbu protiv utajivača poreza

„Važan dio zajedničkog centra bit će novi centar za analizu podataka", rekao je Klingbeil. „Umjetna inteligencija pritom će pomoći u pretrazi velikih količina podataka, razotkrivanju složenih korporativnih struktura i boljoj identifikaciji fiktivnih vlasnika." Porezni istražitelji iz saveznih zemalja, Saveznog ureda kriminalističke policije (BKA) i carinskih financijskih istražitelja trebaju intenzivnije surađivati u važnim slučajevima.

„Nitko se ne bi trebao moći osloniti na to da neće biti otkriven", rekao je Klingbeil. „Pošteni ne smiju biti oni koji su glupi. Utajivači poreza koji pune svoje džepove kriminalnim trikovima ne bi trebali proći nekažnjeno", rekao je Klingbeil.

A upravo je to dugo bio slučaj u Njemačkoj. Jedan od primjera takozvani je skandal Cum-Ex. Više od deset godina država je dopuštala višestruki povrat poreza na kapitalnu dobit od dividendi dionica, koje su isplaćene samo jednom ili uopće nisu isplaćene. Tek je 2011. skandal doveo do brojnih istraga, sudskih slučajeva i političkih rasprava o odgovornosti banaka, investitora i regulatornih tijela.

Jednostavno vratiti porez? Neće ići tako lako!

Mogućnost samoprijave u slučajevima utaje poreza, koja daje imunitet od kaznenog progona, tema je o kojoj se stalno kontroverzno raspravlja. U Njemačkoj to postoji od 1919. godine. Ideja koja stoji iza toga jest: potaknuti porezne obveznike da dobrovoljno otkriju prethodno skrivene prihode kako bi država mogla naplatiti utajene poreze. Ovaj je propis odigrao značajnu ulogu kad je, počevši od 2008. godine, otkriveno da sve veći broj Nijemaca ima anonimne bankovne račune u inozemstvu s neprijavljenom imovinom.

Samo u 2011. i 2012. godini bilo je oko 30 000 samoprijava, nakon što su njemačke porezne vlasti od švicarskih banaka kupile nekoliko poreznih CD-ova s podacima o njemačkim klijentima. Svatko tko se bojao da će biti otkriven radije je prethodno otišao u porezni ured, prijavio svoje račune i platio nepodmirene poreze. Socijaldemokrati su oduvijek bili protiv toga da samoprijava bude oslobađajuća od kaznenog progona. „Kriminalci se više ne bi trebali tako lako izvući", rekao je Klingbeil.

„Porsche i Rolex zasad nestaju"

Klingbeil se, zajedno s Hubig, također zalaže za strože kazne za posebno teška kaznena djela. Maksimalna kazna za utaju poreza za organizirane bande povećat će se s 10 na 15 godina zatvora. Osim toga, teški oblici utaje poreza bit će prekvalificirani u kaznena djela – s minimalnom kaznom od jedne godine zatvora.

Akcijski plan Klingbeila i Hubig također uključuje i više mogućnosti za oduzimanje sumnjivo stečene imovine. Trenutačno je to moguće samo nakon dokaza o određenom kaznenom djelu, poput pranja novca, i pravomoćne osude.

Ubuduće će carinici moći privremeno oduzimati imovinu na 180 dana. „Ode Porsche i Rolex. To će stvarno pogoditi počinitelje", rekao je Klingbeil. Pogođeni, kako je rekao, moraju dokazati da su imovinu stekli zakonito.

Detaljniji pogled – u digitalnoj i analognoj sferi

Kupnja i prodaja kriptovaluta bit će iznova regulirana. Trenutačno su oslobođene poreza ako između stjecanja i prodaje prođe više od godinu dana. To treba promijeniti. „Uspostavit ćemo i analizu blockchaina", kaže Klingbeil. „Porezni kriminal u digitalnom području sve više izbjegava tradicionalne istražne metode i na to moramo reagirati", rekao je ministar.

Ipak, vlada također namjerava detaljnije proučiti i analogne poslovne transakcije, posebno ondje gdje se mijenjaju velike količine gotovine. Svatko s godišnjim prometom većim od 100 000 eura morat će od 2028. godine koristiti registriranu blagajnu. To bi, primjerice, pogodilo trgovce nakitom i antikvitetima.

Predviđena milijarda eura dodatnih prihoda za 2027.

Predstavljeni akcijski plan trebao bi što prije biti uključen u zakonodavni postupak. Prvi se rezultati očekuju već u kolovozu. Mjere su uglavnom dogovorene s koalicijskim partnerom CDU/CSU-om, rekao je Klingbeil. „Čvrsto sam uvjeren da svi to tako vidimo unutar koalicije i da stoga nema apsolutno nikakvih neslaganja", rekao je.

U svom planiranju proračuna za 2027. savezni ministar financija već računa s početnim prihodima. U proračunu je predvidio dodatnu milijardu eura od borbe protiv poreznog kriminala, no pretpostavlja da bi iznos mogao biti mnogo veći.

Pozitivne reakcije

Nevladina organizacija Finanzwende pozdravlja planove ministara SPD-a. Borba protiv poreznih prijevara očito se sada shvaća ozbiljnije i provodi energičnije, navela je organizacija u priopćenju za javnost. Sada te planove, dodaje organizacija, moraju pratiti i konkretni potezi.

Oporbena stranka Zelenih također je izrazila pozitivno mišljenje: vlada je postigla velik uspjeh, naveli su Zeleni. Međutim, dodaju, Unija CDU/CSU i savezne pokrejine ne smiju popustiti pred zahtjevima – koje će lobističke skupine sigurno uskoro postaviti – da se ovaj paket oslabi.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...