Vecernji list

Dietzenbach je malo mjesto s oko 35.000 stanovnika. U široj okolici poznato je ponajprije po šumskom kupalištu i arhitektonski neobičnom vidikovcu. Za lijepa vremena s njega se vidi Frankfurt na Majni, udaljen tek dvanaestak kilometara. Upravo taj zemljopisni položaj jedan je od razloga zašto je američki tehnološki koncern Google baš ondje odlučio uložiti nekoliko milijardi eura u izgradnju novog visokoučinkovitog centra za obradu podataka. Šire područje Frankfurta je među najvažnijim regijama Europe za takva postrojenja.

U Frankfurtu se nalazi DE‑CIX, najveće internetsko čvorište na svijetu. U razdobljima najvećeg opterećenja kroz njega prolazi više od 17 terabita podataka u sekundi. To odgovara količini podataka koja bi nastala kada bi gotovo 3,5 milijuna ljudi istodobno gledalo film u HD‑kvaliteti. Već sada na širem frankfurtskom području djeluje 76 centara za obradu podataka. Na globalnoj razini ima ih oko 12.000, a užurbano se grade i novi.

Treba ih još mnogo...

Internet je odavno postao neizostavan dio suvremenih društava i širi se i dalje. Osobito s ubrzanim razvojem umjetne inteligencije naglo rastu količine podataka koje sustavi moraju obrađivati. Kako bi se to omogućilo i osigurao stabilan rad usluga u oblaku i mrežnih aplikacija, potrebni su golemi kapaciteti poslužitelja. Upravo zato centri za obradu podataka predstavljaju temeljnu okosnicu današnjeg interneta.

Njihova važnost jasno se očituje i na području nacionalne sigurnosti industrijski razvijenih država. Preko tih središnjih točaka odvijaju se ključni procesi u upravljanju opskrbom energijom, u zdravstvu, u upravljanju financijskim tokovima i transportnoj logistici, kao i brojni drugi sustavi bez kojih ne bi moglo funkcionirati ni gospodarstvo niti čitavo društvo.

U Njemačkoj centri za obradu podataka zato spadaju u posebno zaštićenu kritičnu infrastrukturu. Koliku im važnost pridaje država pokazala je i njemačka vlada u ožujku 2026. kada je predstavila novu Nacionalnu strategiju za centre za obradu podataka. Prema tim planovima, do 2030. kapaciteti bi se trebali udvostručiti, ponajprije kako bi se zemlja učinila manje ovisnom o pružateljima usluga izvan Europe.

Cilj napada - svake vrste

Činjenica da se danas gotovo sav digitalni promet oslanja na centre za obradu podataka čini te objekte i mogućim metama napada. Posljednjih godina osobito je porastao broj kibernetičkih napada. Njemačka središnja banka izvijestila je u siječnju 2026. da se samo na njezine IT‑sustave bilježi više od 5.000 napada - u minuti! U pravilu, računalni centri su dobro zaštićeni protiv takvih prijetnji, kao i od mogućih sabotaža. Zato se ti objekti često osiguravaju kamerama, ogradama i bodljikavom žicom.

Opravdanost takvih mjera postala je očita u ožujku 2021., kada je u Strasbourgu izbio veliki požar u jednom od najvećih europskih centara za obradu podataka. Tada je prestalo raditi više od 3,6 milijuna internetskih stranica, a brojni su korisnici zauvijek izgubili podatke jer su se i sigurnosne kopije nalazile u istoj zgradi.

Rakete na IT-infrastrukturu

U međuvremenu su centri za obradu podataka postali i strateške mete u oružanim sukobima. Tijekom rata u Ukrajini napadači su svjesno gađali IT‑infrastrukturu kako bi otežali vojne operacije i ozbiljno poremetili civilnu opskrbu.

Napada je bilo i na području Perzijskog zaljeva: u napadu SAD-a i Izraela na Iran Teheran je dronovima i raketama napao tri postrojenja američkog pružatelja usluga u oblaku Amazon Web Services u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ti napadi izazvali su ozbiljne poremećaje u radu banaka, platnih platformi i drugih sustava. Ubrzo nakon toga iransko je vodstvo na Telegramu objavilo popis s još tridesetak mogućih ciljeva američke IT‑infrastrukture u regiji Zaljeva. Među njima su bili centri za obradu podataka, istraživačke ustanove i uredi tehnoloških koncerna poput IBM‑a, Googlea, Palantira i Oraclea. Od tada se užurbano raspravlja o zaštiti takvih objekata, uključujući i protuzračnu obranu.

Mnogo energije, mnogo vode - i malo zaposlenih

Kako je sve više gradilišta novih centara za obradu podataka, sve je važnije pronaći prikladne lokacije koje se mogu učinkovito osigurati. No takvi projekti kod lokalnog stanovništva ne izazivaju puko oduševljenje: protivnici ukazuju na goleme količine ne samo električne energije, nego i pitke vode koje ti centri troše za pogon i hlađenje postrojenja. Osim toga, oprema se brzo troši i mijenja tako da se stvara velika količine elektroničkog otpada. Zbog toga se na mnogim mjestima intenzivno radi na povećanju energetske učinkovitosti, iskorištavanju otpadne topline i većem korištenju obnovljivih izvora energije.

Problematičnom se smatra i činjenica da se tu ulažu milijarde eura, ali pritom nastaje veoma malo radnih mjesta. Iako se računalni centri prostiru na desecima tisuća četvornih metara, u njima najčešće ne radi ni stotinjak ljudi. Gospodarska korist za lokalnu zajednicu obično nastaje neizravno, na primjer tako što tamo dolaze druge tvrtke koje ovise o toj IT‑infrastrukturi.

Hvala, ali ne kod nas...

Zbog svega toga je sve više prosvjeda u različitim dijelovima protiv takvih centara. U Čileu je 2024. jedna udruga za očuvanje okoliša uspjela spriječiti gradnju centra za obradu podataka u mreži razvoja umjetne inteligencije. U američkoj saveznoj državi Maine parlament je u travnju 2026. uveo moratorij na gradnju centara snage veće od 20 megavata zbog straha od posljedica za gospodarstvo i okoliš, makar je guvernerka Mainea Janet Mills uložila veto kako bi spriječila provedbu tog zakona.

Ni u Njemačkoj ne dobivaju svi projekti zeleno svjetlo. Dok u Dietzenbachu građevinski strojevi već rade, u tridesetak kilometara udaljenom Groß‑Gerauu sličan je projekt propao. Američki investitor Vantage Data Centers ondje je planirao uložiti 2,5 milijarde eura u izgradnju novog centra za obradu podataka. No većina u gradskom parlamentu je odbila projekt uz obrazloženje da je prevelik te da su "previše neizvjesne" njegove posljedice za okoliš i društvo.

U Ciudad de Méxicu ima više igrališta za (mali) nogomet nego parkova. Gotovo svaka četvrt ima barem jedno, a nogomet se igra posvuda. Ljubav prema toj igri u ovoj latinoameričkoj zemlji snažna je i bez Svjetskog prvenstva.
„Dobrodošli u Meksiko! Čekamo vas raširenih ruku“, poručuje Edgar Uribe, rekreativni nogometaš koji svake subote organizira mali turnir između ekipa zidara i keramičara.

Tipično za Meksiko – sudjeluje svatko, nogomet povezuje. Uribeov kolega i nogometni prijatelj Jonathan Masías Meksikance smatra najboljim navijačima na svijetu: „Nogomet je ovdje sve! Dišemo ga, znojimo. Stranci će to obožavati!“

Od Peléa do Maradone

U glavnom gradu Meksika igra se i utakmica kojom se turnir otvara 11. lipnja, na slavnom stadionu Azteca, čiju je izgradnju 1960-ih godina nadzirao danas 86-godišnji arhitekt Luis Martínez del Campo.
„Naš stadion je istinski razlog za ponos, simbol postojanosti. To me ispunjava radošću“, kaže.

Stadion Azteca rekorder je jedini je stadion koji će treći put ugostiti susret kojim se otvara Svjetsko prvenstvo. Ima i golemu povijesnu težinu: ovdje je Brazilac Pelé 1970. podigao pobjednički pehar, a ovdje je Diego Armando Maradona 1986. najprije zabio neregularni pogodak tzv. „Božjom rukom“, a nekoliko minuta kasnije i slavni „gol stoljeća“.

Arhitekt vjeruje da je upravo posebna navijačka kultura pridonijela tim nogometnim legendama. Nakon dvogodišnje obnove stadion i dalje ispunjava standarde Svjetskog prvenstva, na što je, kaže, posebno ponosan.

U sjeni kartelskog nasilja?

No, nisu svi jednako oduševljeni kao on. Dugotrajni radovi, nestašica vode i brojne prometne blokade razljutile su ljude koji žive u susjedstvu stadiona. Edith je zato došla na prosvjed protiv SP-a. „Ovdje se događa turistifikacija tog područja“, upozorava. „To znači izvlaštenje i protjerivanje ljudi koji ionako žive u najtežim uvjetima. A Meksiko je u dubokoj krizi, s otmicama i ubojstvima.“

Nasilje narkokartela obilježava svakodnevni život mnogih Meksikanaca, a oko 120.000 ljudi vodi se kao nestalo. Krajem veljače meksička vojska je ubila vođu jednog kartela, nakon čega je kartel Jalisco Nueva Generación uzvratio blokadama cesta, pucnjavama i pljačkama.

Situacija se u međuvremenu smirila. Predsjednica Meksika Claudia Sheinbaum ističe da sve službe koordinirano brinu o sigurnosti. Za sada nema novih valova nasilja. Prije dva tjedna specijalne snage uhitile su još jednog kartelskog vođu, bez novih eskalacija.

Navijači iz inozemstva u strahu od nasilja?

Arhitekt Martínez del Campo strahuje da bi sigurnosna situacija mogla odvratiti posjetitelje od dolaska u Meksiko tijekom Svjetskog prvenstva. „Meksička publika je topla i strastvena, spontano pokazuje emocije. Može burno slaviti i bodriti, ali i agresivno zviždati kada momčadi griješe. Takvih emocija nema nigdje drugdje na svijetu“, kaže.

Ipak, međunarodni interes zasad je i dalje slab. Kao i u SAD-u, potražnja za hotelima i avionskim kartama ispod je razine prošle godine, iako iz drugih razloga. Meksička vlada tijekom SP-a očekuje 5,5 milijuna turista, no trenutačne rezervacije još su daleko od tih brojki.

Edgar i Jonathan, lokalni rekreativni nogometaši, ne žele ni čuti za sve te sumnje oko (ne)dolaska inozemnih navijača. Njihovo igralište u središtu Ciudad de Méxica već je svečano ukrašeno. Diljem grada obnovljeni su malonogometni tereni, a trake u nacionalnim bojama – zelenoj, bijeloj i crvenoj – poručuju: mi smo spremni.

Povezuje ih dugogodišnje prijateljstvo – sada šef Kremlja Vladimir Putin želi bivšeg kancelara Gerharda Schrödera kao posrednika u pregovorima o okončanju rata u Ukrajini. Berlin je to primio na znanje, ali za početak ocjenjuje da se to uklapa u niz „prividnih ponuda" i da je dio „poznate ruske hibridne strategije". Kako se navodi iz krugova bliskih vladi u Berlinu, time se „neće unijeti podjele između Njemačke i Europe".

Ured bivšeg kancelara je na upit njemačke agencije dpa priopćio da se Schröder po tom pitanju neće oglašavati.

SPD za razmatranje prijedloga

Mišljenja njemačkih stranaka su podijeljena. Ralf Stegner, stručnjak za vanjsku politiku socijaldemokrata (SPD), založio se za razmatranje Putinovog prijedloga. „Pozdravljam svaku inicijativu koja bi mogla okončati rat", izjavio je Stegner za list Spiegel.

Sličnu izjavu dao je i njegov stranački kolega Adis Ahmetović, glasnogovornik za vanjsku politiku kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu: „Svaka ponuda mora se ozbiljno ispitati kako bi se utvrdilo koliko je pouzdana", rekao je.

„Ne možemo prihvatiti da SAD i Rusija sami odlučuju o budućnosti Ukrajine i europske sigurnosti“, naglasio je Ahmetović. Cilj, kaže, mora biti sudjelovanje u pregovorima. Ako je uvjet za to uključivanje bivšeg kancelara Schrödera, to bi trebalo „pažljivo odvagnuti u tijesnoj suradnji s europskim partnerima, a ne u startu kategorički odbiti“, poručio je Ahmetović, predstavnik SPD-a, stranke koja je, kao manji koalicijski partner, u saveznoj vladi zajedno s demokršćanima (CDU/CSU).

Zeleni i FDP žestoko protiv

Oporbeni Zeleni jasno su odbacili prijedlog. „Putin snosi odgovornost za ovaj rat u Ukrajini koji krši međunarodno pravo“, izjavila je šefica kluba zastupnika u Bundestagu Britta Haßelmann. On je agresor i može „odmah okončati" rat, naglasila je.

Prijedlog da se Schrödera imenuje kao posrednika je apsurdan, kaže Haßelmann. „Čak bi i u Kremlju već trebali čuti da Gerhard Schröder nema nikakav kredibilitet kada je u pitanju Rusija i da je zbog bliskog prijateljstva s Putinom postao persona non grata u Europi", rekla je političarka Zelenih, stranke koja je bila u koaliciji sa Schröderovim socijaldemokratima kada je on bio kancelar (1998.-2005.).

Skeptična je i Marie-Agnes Strack-Zimmermann, zastupnica njemačkih liberala (FDP) u Europskom parlamentu. „Posrednika u ovom ratu moraju prihvatiti obje strane", rekla je ona za medijsku grupu Funke. Schröder, međutim, „nije dovoljno jasno osudio napad na Ukrajinu“, podsjetila je Strack-Zimmermann iz FDP-a, stranke koja u ovom mandatu nije zastupljena u Bundestagu jer nije prešla izborni prag.

I šef kluba zastupnika oporbene Ljevice, Sören Pellmann, ukazao je na to da su Schröder i Putin godinama politički i osobno blisko povezani.

AfD: svako posredovanje je dobrodošlo

S druge strane, najveća oporbena stranka, Alternativa za Njemačku (AfD), otvorena je za ruski prijedlog. „Svako posredovanje koje doprinosi prekidu stradanja na obje strane je dobrodošlo", izjavio je Markus Frohnmaier, glasnogovornik za vanjsku politiku kluba zastupnika AfD-a u Bundestagu. „To vrijedi i za eventualne pokušaje posredovanja bivšeg kancelara Schrödera“, rekao je predstavnik AfD-a, stranke čiji su dijelovi službeno deklarirani kao desno ekstremni.

„Nema mandat Njemačke – niti će ga dobiti“

Komentatori najvećih njemačkih medija u Njemačkoj uglavnom su protiv ideje da bivši kancelar bude posrednik u pregovorima.

Frankfurter Allgemeine Zeitung piše: „Bivši savezni kancelar dugo je bio na platnom spisku Rusije i zato ne bi bio neutralan posrednik, ni između Kijeva i Moskve, niti između Europe i Moskve. Nitko u Ukrajini mu neće vjerovati, niti bi mu trebao vjerovati bilo tko u Europi. Schröder je Putinov čovjek, a činjenica da se, nakon što je napustio kancelarsku dužnost, odlučio udružiti s Rusijom zbog (velikih iznosa) novca, diskvalificira ga danas kao diplomata“, zaključuje komentator frankfurtskog lista.

Stuttgarter Zeitung primjećuje: „Ako Putin sada želi da bivši kancelar Gerhard Schröder bude posrednik, to je izuzetno loša ideja. Schröder ne govori ni u čije ime, osim u svoje. On ne predstavlja EU i nema mandat Njemačke. Niti će ga dobiti – i to s dobrim razlogom. Iako bivšem kancelaru svakako ne nedostaje samopouzdanja, diplomatska vještina – osjećaj za ono što je neophodno i izvodivo koji je nekada imao – posljednjih godina potpuno ga je napustila", kritizira list iz Stuttgarta.

„Naravno, svi žele kraj ovog katastrofalnog rata u Ukrajini", piše pak Freie Presse. „I naravno, trebalo bi barem razmotriti sva moguća sredstva za postizanje tog cilja. No najnovija inicijativa ruskog predsjednika Vladimira Putina je izvan te kategorije", navodi list iz Chemnitza.

„Antiteza diplomacije"

Süddeutsche Zeitung Putinov prijedlog smatra pokušajem manipulacije: „Putin nastoji unijeti razdor u Europi glumeći spremnost na dijalog. To nije ništa novo – slično kao ni njegova tvrdnja da se ’ova stvar’ – on tu misli na rat – ’uskoro bliži kraju’. Te riječi, taj prijedlog – to je prava antiteza diplomacije. Ovoga puta to je posebno lako prozreti. I pitanje je ne krije li se tu čak i nagovještaj očaja? U svakom slučaju, Putin ima sve razloge za davanje praznih ponuda. Ukrajina je vojno u jačoj poziciji nego što je bila dugo vremena. Da bi skrenuo pažnju s te činjenice, vladar Kremlja spreman je čak i riskirati da uvrijedi Donalda Trumpa – koji, na kraju krajeva, i dalje ima povjerenja u diplomatske sposobnosti svojih posrednika", primjećuje list iz Münchena.

Sve se mora pokušati kako bi se okončao rat u Europi, ocjenjuje list Neue Osnabrücker Zeitung: „Iako je istina da je Schröder razočarao mnoge ljude u Njemačkoj kada je, nakon napuštanja kancelarske dužnosti, prešao na platni spisak ruskih plinskih kompanija, on je također dosljedno izjavljivao da Putinov napad na Ukrajinu smatra teškom greškom. Čini se da je on jedan od rijetkih, a možda i jedini od bivših zapadnih političara, koji još uvijek može iskreno razgovarati s Putinom. Moguće je da uspjeh u ovom trenutku ne djeluje realistično, ali mogućnost korištenja Schröderovih usluga mora apsolutno ostati otvorena. Njemačka osjetljivost prema bivšem kancelaru mora u ovom slučaju pasti u drugi plan“, zaključuje list iz Osnabrücka.

Odlazak Christiana Schmidta s dužnosti visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, sudeći prema reakcijama na tu odluku, teško se može tumačiti kao obična kadrovska promjena na vrhu međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini. Upućeni su uvjereni da zbog načina na koji je odluka donesena, trenutka i političkog okruženja u BiH riječ je o znatno dubljem političkom potezu. Kada se visoki predstavnik povlači neposredno prije podnošenja izvješća Vijeću sigurnosti UN-a 12. svibnja, to više nije privatna odluka jednog diplomata, nego signal da su se u pozadini promijenili odnosi snaga.

Službeno objašnjenje ostaje umotano u formulacije o osobnim razlozima i proceduri izbora njegova nasljednika. Schmidt je obavijestio Savjet za provedbu mira (PIC) da napušta tu dužnost i zatražio da se hitno pokrene postupak izbora njegova nasljednika.

Slavlje u Banja Luci

Međutim, takva verzija događaja zvuči previše uredno za političku stvarnost Bosne i Hercegovine, pogotovo nakon godina otvorenog sukoba između Schmidta i vlasti Republike Srpske. Njegov mandat, smatraju analitičari, nije bio obilježen stabilizacijom, nego stalnim sudarima, nametanjima, osporavanjima i sve dubljim nepovjerenjem između Ureda visokog predstavnika i domaćih institucija.

„U Republici Srpskoj Schmidt nikada nije prihvaćen kao legitimni visoki predstavnik. Od samog imenovanja doživljavan je kao politički tutor bez međunarodno jasnog uporišta, kao čovjek koji pokušava vladati dekretima bez suglasnosti onih nad kojima te odluke želi provoditi. Iz takvog odnosa razvio se višegodišnji sukob koji nije bio samo pitanje pravne interpretacije, nego borba za to tko uopće ima pravo uređivati politički život u BiH“, ističe novinar Oslobođenja Goran Dakić.

Banja Luka je zato Schmidtov odlazak dočekala gotovo kao potvrdu vlastite političke upornosti. Milorad Dodik poručio je da Schmidt odlazi „onako kako je i došao – bez legitimiteta, bez odluke Vijeća sigurnosti UN-a i bez međunarodnog prava na svojoj strani“.

Prsti Washingtona

„Mnogo je zla pokušao učiniti, ali je na kraju svojim djelovanjem samo potvrdio jednu činjenicu: Republika Srpska je neuništiva“, rekao je predsjednik SNSD-a, koji je osuđen i smijenjen s dužnosti predsjednika Republike Srpske upravo zbog izmjena Kaznenog zakona BiH koje je proglasio Christian Schmidt.

Odnos američke politike prema BiH, nakon promjene prioriteta u Washingtonu, sada dobiva jasne obrise na terenu. Prvi signali bili su vidljivi nakon ukidanja sankcija vodstvu Republike Srpske, a potom i kroz američko uključivanje u plinsku infrastrukturu BiH.To se odvijalo suprotno rješenjima koja je Europska unija prethodnih godina ugrađivala u pravni sustav zemlje, ponajprije preko Ureda visokog predstavnika. Jedno od ključnih pitanja pritom je državna imovina, koja nakon projekta Južna interkonekcija de facto prelazi u nadležnost entiteta.

„Visoki predstavnik u BiH, koji je godinama bio na udaru Rusije, sad je uklonjen i uz prešutnu suglasnost SAD. Europska unija u svom je pristupu bila slaba i bez jasnog fokusa, ali se sada mora pribrati i djelovati ozbiljnije. OHR je, nakon trideset godina, nadživio svoju svrhu. Potrebna je nova inicijativa“, napisao je na mreži X bivši visoki predstavnik u BiH Carl Bildt, komentirajući Schmidtov odlazak.

Ako se Bildtova poruka stavi u kontekst činjenice da je Schmidt postao prepreka novim američkim prioritetima u BiH, može se zaključiti da je u tijeku novo preslagivanje međunarodnog pristupa zemlji.

„Možda je ovo priznanje da se traži nasljednik kojim će se moći bolje upravljati i jači operativac, a ne snažan autoritet“, smatra Dakić.

U cijeloj toj priči posebno mjesto zauzima energetski sektor, odnosno plinski pravci i borba za kontrolu budućih infrastrukturnih tokova u BiH. Događaji posljednjih godina pokazali su da se američki angažman ne zadržava na političkim porukama, nego duboko zadire u investicijske i geostrateške planove povezane s interkonekcijama i tržištem energenata.

Kraj jedne epohe upravljanja

Poveznice su previše očite da bi bile slučajne. Schmidt najavljuje odlazak upravo u trenutku kada se sve glasnije govori o novim odnosima između SNSD-a i američke vlade. Odlazi u trenutku kada priča o sankcijama, sporovima i institucionalnim blokadama dobiva novu pozadinu u kojoj ideologija ustupa mjesto trgovini interesima. Odlazi i neposredno prije izvješća Vijeću sigurnosti UN-a, u kojem je trebao još jednom iz te pozicije definirati narativ o stanju u zemlji kakav je godinama nametao.

U izvješću, za koje još nije poznato hoće li ga osobno predstaviti na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, Schmidt kao ključne probleme navodi treći entitet, jačanje secesionizma i, što je u kontekstu cijele ove priče osobito važno, pitanje državne imovine.

„Ostajem uvjeren da je nužno hitno stvoriti uvjete za korištenje državne imovine u razvojnim projektima od javnog interesa. Nije održiva situacija u kojoj su investicijski projekti povezani s državnom imovinom pravno neprovedivi ili ovise o javnim tijelima spremnima ignorirati zakon“, navodi se, među ostalim, u izvješću.

Za političko Sarajevo ova situacija predstavlja dodatni problem. Godinama je Schmidt prikazivan kao ličnost koja, unatoč brojnim kontroverzama, održava minimum međunarodne discipline u zemlji u kojoj domaći politički akteri sve češće djeluju jedni protiv drugih, a ne unutar zajedničkih pravila. Ako se sada pokazuje da ni takva ličnost nije nezamjenjiva i da može biti uklonjena u trenutku kada postane teret većim centrima moći, to razotkriva slabost cijelog takvog sustava.

Mnogi ipak vjeruju da se ovdje ne završava samo jedan mandat, nego i jedna faza stranog upravljanja Bosnom i Hercegovinom. Čovjek koji je godinama nastupao kao autoritet iznad domaće politike na kraju odlazi bez stvarne političke snage jer je za sljedeći korak u preslagivanju odnosa potreban drukčiji igrač.

Počelo je suđenje petorici aktivista optuženih za napad na njemačku podružnicu izraelskog proizvođača oružja Elbit Systems u rujnu 2025. Prvo ročište otvoreno je na sudu u Stuttgartu 27. travnja pod visokim stupnjem mjera sigurnosti, no prekinuto je nakon nekoliko minuta nakon što su odvjetnici obrane prigovorili na nemogućnost povjerljivog komuniciranja sa svojim klijentima.

Elbit Systems jedan je od najvećih izraelskih proizvođača oružja s podružnicama u nekoliko zemalja. Tvrtka proizvodi dronove te opremu za zapovijedanje, nadzor i telekomunikacije za nekoliko oružanih snaga, uključujući njemački Bundeswehr. U isto vrijeme Njemačka je drugi najveći dobavljač oružja Izraelu.

Okrivljenici, koji imaju britansko, irsko, njemačko i španjolsko državljanstvo, optuženi su za neovlašteni upad, uništavanje imovine, članstvo u kriminalnoj organizaciji i korištenje simbola terorističkih organizacija. Od uhićenja 8. rujna 2025. drže se u zasebnim zatvorima, a u slučaju osude prijeti im nekoliko godina zatvora.

Na internetu objavljeni videozapisi navodno prikazuju aktiviste kako provaljuju u urede podružnice Elbit Systemsa u južnonjemačkom Ulmu, oštećuju nekoliko računala i druge tehničke opreme te ispisuju parole po zidovima, uključujući "ubojice djece". Prema navodima obrane, kada je sigurnosno osoblje na licu mjesta upozorilo policiju, aktivisti su ostali čekati na licu mjesta da budu uhićeni.

Tužiteljstvo doživljava skupinu „Palestine Action" kao „kriminalnu organizaciju"

Skupini se sudi prema paragrafu 129 njemačkog Kaznenog zakona, koji zabranjuje osnivanje i članstvo u kriminalnim organizacijama. Taj je paragraf u posljednjim godinama postao kontroverzan jer ga tužiteljstva sve češće primjenjuju protiv drugih protestnih pokreta, poput klimatske skupine Last Generation.

Amnesty International i drugi tvrde da ga njemačka tužiteljstva zlorabe. "To nosi rizik izjednačavanja legitimnog građanskog angažmana s organiziranim kriminalom", kaže Paula Zimmermann, glasnogovornica Amnesty Internationala Njemačke, za DW. Državno tužiteljstvo u Stuttgartu argumentiralo je da je primjena paragrafa 129 legitimna, s obzirom na to da je skupinu "Palestine Action Germany", kojoj prema njihovim navodima okrivljenici pripadaju, nekoliko sudova uoči suđenja proglasilo "kriminalnom organizacijom".

"Ovo pravno tumačenje usvojeno je i u svim dosad donesenim odlukama u ovom predmetu od strane različitih sudova najrecentnije od strane Višeg zemaljskog suda u Stuttgartu", stoji u priopćenju za DW. Obrana je sa svoje strane izjavila za DW da tužiteljstvo nije dokazalo da "Palestine Action Germany" uopće postoji kao formalna organizacija.

Obrana namjerava argumentirati da su "Ulm 5", kako je skupina postala poznata, pokušali zaustaviti "genocid koji Izraelprovodi u Gazi", putem "pomoći u samoobrani".

Njemački mediji, pozivajući se na glasnogovornike Elbit Systemsa, izvijestili su da se objekt u Ulmu koristio za telekomunikacijske dijelove koji se prodaju njemačkoj vojsci.

"To nije točno", rekao je Mathes Breuer, odvjetnik obrane okrivljenice Leandre R. "Imamo dokaze da je istraživanje koje se provodi u Ulmu važno za proizvodnju dronova. Imamo dokaz da se dijelovi iz Ulma isporučuju u Elbitove objekte u Izraelu —ehnički komponenti za tenkove i dronove." Rekao je da će ti dokazi biti predočeni sudu na suđenju.

Odgođeni postupak

Suđenje se odvijalo u sudu visoke sigurnosti u zatvoru Stammheim, istoj sudnici u kojoj se 1970-ih odvijalo ozloglašeno suđenje lijevičarskim teroristima RAF-a. Obrana i nekoliko promatrača u njemačkim medijima izbor mjesta tumačili su kao pokušaj prikazivanja „Ulm 5" kao terorista.

Samo suđenje je počelo sa zastojima krajem travnja, kada je 11 odvjetnika obrane odbilo sjesti jer su njihovi klijenti bili smješteni iza staklene pregrade, koja je onemogućavala izravni kontakt s odvjetnicima. To je, rekli su odvjetnici, jasna povreda povjerljivosti odvjetnik-klijent.

"U jednom trenutku morao sam vikati preko stakla", rekao je Breuer za DW. "Nije bilo nikakve mogućnosti da razgovaramo bez nadzora. U teoriji, sve što bi moj klijent razgovarao sa mnom čuo bi sud." "Nikad nisam imao ovaj problem prije", dodao je Breuer, koji je rekao da je sudu pisao mjesec dana prije ročišta radi razjašnjenja tih pitanja, ali nije dobio odgovor.

"To nije bilo sudsko ročište, to je bila predstava kako bi naši klijenti prikazali kao teroristi. Ovaj sud nije neutralan." Nakon dvosatne stanke sudac je u potpunosti odgodio postupak, a još uvijek nije jasno kako će se ova dilema riješiti, budući da su sljedeća dva sudska termina otkazana, a sljedeće ročište zakazano je za 11. svibnja.

Govoreći ispred sudnice 27. travnja, Josie, partnerica okrivljenika Vi K., rekla je da su državne mjere bile nerazmjerne. "Ovo je petoro aktivista koji su poduzeli ovu akciju ciljajući isključivo na materijalnu imovinu", rekla je Josie za DW. "Nisu pokušali nikome naškoditi, nisu prijetnja društvu, ne zaslužuju biti iza staklene pregrade."

Uvjeti pritvora

Partneri i rodbina okrivljenika, koji su postali poznati kao "Ulm 5", kažu da ih njemačka država pokušava uzeti za primjer, kako neobično dugim pritvorom prije suđenja, više od sedam mjeseci, tako i, prema njihovim navodima, posebno strogim uvjetima pritvora.

U priopćenju poslanom e-mailom DW-u, Viši zemaljski sud u Stuttgartu naveo je da zakon dopušta sudu da odredi produljenje pritvora prije suđenja izvan propisanih šest mjeseci pod određenim uvjetima. "Viši zemaljski sud temeljio je svoju odluku, između ostalog, na postojanju opasnosti od bijega, koja ne bi bila dovoljno ublažena ni polaganjem jamčevine", stoji u priopćenju. "Posjeti i telekomunikacije zahtijevaju odobrenje i nadziru se ako su ispunjeni uvjeti za takav nalog."

Tužitelj je pak izjavio da nije zatražio nikakve posebne uvjete pritvora. "To su standardna ograničenja prema njemačkom zakonu o kaznenom postupku koja prate sudski nalog za pritvor prije suđenja", rekao je glasnogovornik.

No prijatelji i obitelj okrivljenika nisu zadovoljni. "Mislim da je sve to potpuno neopravdano", rekla je Josie. "Petoro su počinili ovu akciju i čekali da policija dođe. Nisu se opirali uhićenju, nisu skrivali lica, nisu pokušali pobjeći. Akcija je očito bila politička izjava. Svi imaju studij, posao ili druge obveze u Berlinu. Nemaju nikakav poticaj za bijeg iz zemlje. Cijelo su vrijeme bili spremni preuzeti odgovornost za svoje postupke."

Međunarodni sud pravde (MSP) istražuje postupanje Izraela u Gazi otkako je Južna Afrika u prosincu 2023. pokrenula slučaj pred najvišim sudom UN-a tvrdeći da se radi o genocidu. Postupanje Izraela u ratu mnoge međunarodne organizacije za ljudska prava i povjerenstvo Ujedinjenih naroda ocijenile su genocidom. Izrael to poriče.

U ožujku 2026. svoje nalaze je objavila Neovisna međunarodna istražna komisija Ujedinjenih naroda za kršenja ljudskih prava u Ukrajini: deportacije i prisilna preseljenja ukrajinske djece u Rusiju se provode sustavno i u velikim razmjerima. Ne radi se samo o ratnom zločinu, nego i o zločinu protiv čovječnosti. Posebno kazneno djelo je već i to što se sustavno odugovlači povratak otete djece.

Ukrajina raspolaže potvrđenim podacima o 20.570 mališana. „To su samo slučajevi za koje imamo više‑manje dovoljno pouzdane podatke“, kaže Maksim Maksimov, voditelj organizacije Bring Kids Back UA, inicijative ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. „Stvarna brojka otmica vjerojatno je znatno viša."

To se može zaključiti i po informacijama sa kojima se hvali i sama Rusija: 2023. je objavila kako je u Rusiji „zbrinuto" 744.000 ukrajinske djece. Maksimov nam kaže da je već tada Moskva Odboru UN‑a za prava djeteta prijavila da je 46.000 ukrajinske djece dobilo ruske putovnice. Djeca koja su se uspjela vratiti u Ukrajinu svjedoče i o drugim vršnjacima koji nisu evidentirani u ukrajinskoj bazi podataka, tako da mediji samo mogu procjenjivati točan broj.

Samo 2.126 ih se vratilo u domovinu

Ukrajini je teško utvrditi identitet djece i gdje su ona jer nema pristupa područjima pod ruskom okupacijom. „Ruske vlasti djecu smještaju u obitelji ruskih državljana i u ruske institucije. Time krše svoje međunarodnopravne obveze o ponovnom spajanju obitelji razdvojenih tijekom oružanog sukoba“, službeni je stav Državnog odvjetništva Ukrajine na upit DW.

Mališane za koje se točno zna tko su i gdje su postoji nada da će ih se vratiti u domovinu, ali do sada je uspjeh bio relativno mali: Ukrajina je uspjela vratiti samo 2.126 djece. Neka od njih bila su izravno deportirana u Rusiju, neka preseljena unutar okupiranih područja, a neka su tamo bila izložena ruskoj politici „preodgoja".

Maksimov opisuje dva načina povratka djece. Prvi je posredovanje, odnosno neizravni pregovori. Ruskoj strani predaju se popisi s imenima ukrajinske djece, nakon čega se uz pomoć ruskog povjerenika za ljudska prava i preko posrednika vode pregovori o njihovoj predaji.

Drugi put je „organizirani povratak“, u kojem ključnu ulogu imaju organizacije civilnog društva. „Ponekad se uspije vratiti i veći broj djece, ali o tome kako se to konkretno odvija ne smijem govoriti“, dodaje.

„Djeca koja se vrate dolaze potpuno dezorijentirana i ne vjeruju odraslima", kaže Maksimov. Jasno se vidi i ideološka indoktrinacija kojem su bila izložena u Rusiji. Ukrajina tim mališanima pokušava pomoći, ali ih ne želi sad zasipati i nekom drugom ideologijom.

Otmice nikad nisu prestale...

Po viđenju Ukrajine, Rusija i dalje otima ukrajinske mališane, ali se nešto promijenila metoda. Tijekom 2022. i 2023. zabilježena su masovna preseljenja: djeca su se vodila u skupinama iz domova za nezbrinutu djecu na okupirani Krim ili u Rusiju. Već to je bilo razlog da je Međunarodni kazneni sud izdao uhidbene naloge protiv predsjednika Vladimira Putina i njegove povjerenice za prava djece Marije Lvove‑Belove. U međuvremenu su Rusi promijenili metodu, objašnjava Maksimov.

„Na okupiranim područjima razvili su višeslojni sustav. On obuhvaća militarizaciju, indoktrinaciju, ispiranje mozga i rusifikaciju, a završava izdavanjem ruskih putovnica. Djeca tako odrastaju u ruskom svjetonazoru." Prema procjenama, na području pod ruskom okupacijom živi oko 1,6 milijuna djece. Sva ona mogu samo u ruske škole u kojima im na nastavi predavanja drže „heroji“ rata protiv Ukrajine, a učenici nemaju pristup ukrajinskim izvorima informacija.

Državno odvjetništvo Ukrajine vodi zaseban kazneni postupak zbog promicanja služenja u ruskim oružanim snagama te zbog militarističkog i „patriotskog“ odgoja ukrajinske djece. Glavni državni odvjetnik Ruslan Kravčenko navodi da su škole i sveučilišta na okupiranim područjima prisilno prebačeni na ruske nastavne programe.

Zakletva služenja Putinovoj Rusiji

„Sustavno se potiskuju ukrajinski jezik, povijest i kultura. Obrazovanje se namjerno pretvara u sredstvo asimilacije i militarizacije djece na okupiranim područjima Donjecke, Luhanske, Zaporiške i Hersonske oblasti. Djeca se ideološki indoktriniraju u takozvanim ‘preodgojnim logorima', kao i u paravojnim pokretima poput Junarmije (Mlada vojska), Dviženija pervih (Pokret prvih) i Voina (Ratnik). Uče rukovati oružjem i prisiljava ih se na polaganje prisege državi koja je agresor. Ovdje se ne radi o obrazovanju, nego o pripremi za rat“, upozorava Kravčenko.

Rusija planira do 2030. godišnje povećavati broj sudionika takvih pokreta za 250.000, ponajprije među djecom s okupiranih područja Ukrajine. Dio njih izravno se obučava za službu u ruskoj vojsci. Između 2019. i 2025. najmanje 6.000 ukrajinske djece regrutirano je u „Mladu vojsku“. Postoje i slučajevi u kojima su, nakon što su navršili punoljetnost, sudjelovali u borbama protiv Ukrajine. To se kvalificira kao ratni zločin. Protiv 18 osoba podignute su kaznene prijave, ukupno 30 ih se sumnjiči, a dvije su već osuđene.

Neki Ukrajinci su već i ukrajinski ratni zatočenici

Andrij Pasternak vodi u Službi sigurnosti Ukrajine (SBU) centar za potragu i oslobađanje ratnih zarobljenika te osoba koje su zbog agresije na Ukrajinu nezakonito lišene slobode. I on svjedoči kako je sve više slučajeva militarizacije djece na okupiranim područjima. Ukrajinski mladići od 19, 20 godina su već zarobljeni na bojišnici kao borci za Rusiju. Rođeni su u Donbasu, sustavno ih se "preodgojilo" i onda mobiliziralo. „Ukrajince šalju u borbu protiv Ukrajinaca", sažima i Pasternak na konferenciji Civil Society and Expert Day, održanoj krajem travnja u sklopu inicijative Bring Kids Back UA.

U prosincu 2025. Opća skupština UN‑a usvojila je rezoluciju o povratku ukrajinske djece. Njome su glavni tajnik UN‑a António Guterres i posebna izaslanica UN‑a za djecu u oružanim sukobima Vanessa Frazier ovlašteni zatražiti informacije o djeci, osigurati humanitarni pristup i jamčiti njihov povratak.

Rezoluciju je podržala i Međunarodna koalicija za povratak ukrajinske djece kojoj trenutačno pripada 47 država i organizacija. Kao platforma, koalicija koordinira mjere pomoći Ukrajini u pronalaženju djece, njihovu povratku i ponovnoj integraciji u društvo. Istodobno pomaže u dokumentiranju ratnih zločina i omogućavanju njihovog kaznenog progona.

Može se i mora se učiniti više

Posljednji sastanak koalicije održan je u rujnu u New Yorku, uz zasjedanje Opće skupštine UN‑a. Od tada postoji mehanizam za prikupljanje podataka o djeci koju je Rusija otela. To Ukrajini omogućuje analizu postojećih podataka i potragu za onima koji nedostaju, kaže Maksimov. To pomaže i već je dovelo do novih saznanja o sudbini te djece.

Ovog ponedjeljka (11.5.) održava se sljedeći sastanak koalicije. Na poziv EU-a, Ukrajine i Kanade će se u Bruxellesu. okupiti visoki predstavnici tih država i organizacija. Ukrajina sama predlaže kako bi se moglo više učiniti, počev od potrage za otetom djecom i provjere podataka do organizacije njihovog povratka. Među prijedlozima su i jačanje diplomatskih napora, bolja reintegracija i rehabilitacija te intenzivniji rad na kaznenom gonjenju i sankcijama za odgovorne.

Mirovine su već godinama vrlo sporno pitanje oko kojeg se u Njemačkoj lako zapali strasti. Ovaj put se nitko drugi nego demokršćanski kancelar Friedrich Merz pobrinuo za to da rasprava postane posebno žustra.

„Čisto zakonsko mirovinsko osiguranje u najboljem će slučaju pružiti samo osnovnu sigurnost za starost. Više neće biti dovoljno za dugoročno osiguranje životnog standarda“, izjavio je nedavno Merz na skupu koji je organiziralo Udruženje njemačkih banaka u Berlinu.

Merz je dalje rekao da je zbog toga neophodno izdvajanje dodatnog kapitala od strane privatnih osoba ili tvrtki. „I to u puno većem opsegu nego što ga trenutno imamo, uglavnom na temelju dobrovoljnih doprinosa", rekao je Merz. To bi, rekao je, značilo veće oslanjanje na dionice i druge oblike ulaganja u budućnosti.

To je kontroverzna strategija, jer je burza podložna velikim fluktuacijama cijena. Današnji dobici mogu biti sutrašnji gubici – i obrnuto.

Komisija za mirovine će razviti predložena rješenja

Ministrica rada i socijalnih poslova Bärbel Bas iz Socijaldemokratske stranke oštro je kritizirala kancelarove izjave o mirovinama. Ona je rekla da je Merz "ostavio dojam da bi se svi ljudi sada trebali privatno osigurati". Mnogi su, rekla je, shvatili da Merz misli da "više neće ni primati pristojnu mirovinu".

Spor oko mirovina između vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU/CSU) i Socijaldemokrata (SPD) mogao bi biti nagovještaj onoga što bi uskoro moglo dodatno rasplamsati emocije. Očekuje se da će komisija za mirovine koju je imenovala koalicija predstaviti svoje preporuke do kraja lipnja.

Financijske posljedice starenja društva

Ključne polazne točke za sve modele mirovina sigurnih za budućnost su populacijski trendovi s jedne strane i očekivano trajanje života s druge strane. Niska stopa nataliteta u Njemačkoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ima ozbiljne financijske posljedice: manje ljudi radi i plaća doprinose u državni mirovinski sustav, dok se broj umirovljenika povećava.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OESS) analizirala je mirovinske sustave svojih 38 država članica u studiji "Mirovine na prvi pogled". Ključni zaključak: političke strategije znatno se razlikuju i teško ih je uspoređivati ​​u mnogim aspektima.

Neto mirovine u Njemačkoj su ispod prosjeka

Promatrajući isključivo iznos mirovine u odnosu na konačni dohodak nakon oporezivanja i doprinosa za socijalno osiguranje, Njemačka se s 53 posto nalazi u sredini i stoga znatno ispod prosjeka od 61 posto. Druge europske zemlje s velikim brojem stanovnika, poput Francuske i Italije, imaju vrijednosti između 70 i gotovo 80 posto.

No postoje i veći ekstremi, i prema gore i prema dolje. U Estoniji, Litvi i Irskoj razina državnih mirovina ponekad je ispod 40 posto. U Nizozemskoj, Portugalu i Turskoj više je nego dvostruko viša, s više od 90 posto.

Odlazak u mirovinu sa 67 godina već je stvarnost u SAD-u i Japanu

Prema OECD-u, dob u kojoj ljudi zapravo završavaju svoj radni vijek igra ključnu ulogu u financiranju mirovina. U Njemačkoj se trenutno u prosjeku umirovljuju s nešto više od 64 godine, gotovo tri godine ranije nego što je zakonski propisano za sve rođene od 1964. Oni koji odlaze u mirovinu ranije općenito primaju nižu mirovinu.

U nekim zemljama ljudi već sada moraju raditi do 67. godine. Među njima su SAD i Japan, prvo i četvrto najveće gospodarstvo svijeta. Iz perspektive OECD-a, ima smisla povezati dob za odlazak u mirovinu s porastom očekivanog životnog vijeka i tako ga odgoditi, kao što se to radi u mnogim zemljama.

Viši mirovinski doprinosi u Francuskoj i Italiji

Razina doprinosa za zakonsku mirovinu znatno se razlikuje na međunarodnoj razini. U Francuskoj, prema podacima OECD-a, iznosi oko 30 posto prihoda, a u Italiji čak 33 posto. Njemačka, s 18,6 posto, znatno je niže pozicionirana. Doprinose podjednako plaćaju zaposlenik i poslodavac.

Jedan aspekt koji sve više dolazi u središte pozornosti je siromaštvo u starosti. U Njemačkoj je rizik posebno visok za one koji su malo zarađivali tijekom svog radnog vijeka i jedva su mogli izdvojiti novac za privatnu mirovinsku štednju. U Danskoj kreatori politike pokušavaju to suzbiti osnovnom mirovinom financiranom iz poreza.

Nijemci s istoka više pogođeni siromaštvom u starosti

Razlike između istočne i zapadne Njemačke jedinstven su slučaj razlika unutar jedne te iste zemlje. Ljudi koji su živjeli i radili u komunističkom DDR-u tijekom postojanja dvije Njemačke do 1990. dugo su vremena primali znatno niže mirovine u odnosu na godine rada. Postupno izjednačavanje s razinom na Zapadu završeno je tek 2025. - 35 godina nakon ponovnog ujedinjenja.

Stoga siromaštvo u starosti potencijalno češće pogađa Nijemce s istoka zemlje. Drugi razlog: Zbog državne planske privrede u DDR-u, nisu imali priliku ulagati u mirovinske fondove. Za razliku od kapitalitičkog zapada Njemačke, u komunitičkom istoku nije bilo burzi.

U jubilarnoj 70. godini, natjecanje za pjesmu Eurovizije vraća se u Beč, u grad koji predstavlja simbol kulture i različitosti. Ovo je treći put da je Beč domaćin: prvi put je to bilo 1967., a posljednji put 2015. kada je održan 60. jubilarni Eurosong. Očekivanja su velika: Eurovizija bi trebala spajati i poslati poruku otvorenosti. Slogan glasi „Ujedinjeni glazbom – (u) srcu Europe" (United By Music - (In) The Heart Of Europe).

Ipak, upravo to postaje izazov koji raste iz godine u godinu – paralelno s političkim krizama koje pogađaju pojedine zemlje sudionice. Pjesma Eurovizije 2026. u Beču već se mjesecima nalazi u središtu žestokih rasprava. Radi se o političkim napetostima koje je sve teže ignorirati, unatoč tome što se godinama ponavlja da je ovo natjecanje apolitično.

Izrael u fokusu prosvjeda

Kao i prethodnih godina, Izrael je posebno u fokusu. U kontekstu rata u Gazi, aktivisti i dijelovi kulturne scene ponovno su pozivali na isključenje ili bojkot zemlje. Nedavno je više od 1.000 umjetnika potpisalo otvoreno pismo s jasnom porukom: Nema Pjesme Eurovizije dok god Izrael sudjeluje. Među pristašama inicijative „Nema glazbe za genocid" su međunarodne zvijezde poput Petera Gabriela, grupe Massive Attack, Rogera Watersa, Macklemora i Briana Ena.

Suprotstavljajući se tome, više od 1.000 članova industrije zabave, uključujući Helen Mirren, Amy Schumer i Genea Simmonsa, potpisali su krajem travnja otvoreno pismo proizraelske inicijative Kreativna zajednica za mir, u kojem su se zalagali za sudjelovanje Izraela. „Šokirani smo i razočarani što neki članovi industrije zabave pozivaju na isključenje Izraela iz natjecanja zbog njegovog odgovora na najveći masakr Židova od Holokausta", navodi se u pismu.

Neki odlaze – neki se vraćaju

Europska radiodifuzna unija (EBU) ostaje pri svojoj liniji da Izrael ne treba isključiti: natjecanje je udruženje javnih servisa, a ne vlada. Time Izrael ostaje dio Eurosonga. Bečka policija očekuje akcije ometanja i blokade, naročito na dan finala. Za 16. svibnja do sada su prijavljene demonstracije s oko 3.000 očekivanih sudionika iz propalestinskog okruženja, ali se pretpostavlja da će biti i drugih akcija. Očekuje se i dolazak demonstranata iz inozemstva.

Neke zemlje zbog sudjelovanja Izraela bojkotiraju Eurosong – neće poslati sudionike i neće ga prenositi. To su Irska, Nizozemska, Slovenija, Island – i Španjolska, koja spada u „veliku petorku", odnosno najveće financijere natjecanja. To se nikada ranije nije dogodilo. Međutim, na Euroviziju se ove godine vraćaju Moldavija, Bugarska, Rumunjska i Crna Gora.

Kritike na račun rumunjske pjesme

Pored geopolitičkih tema, i rumunjska pjesma je izazvala rasprave. Pjesma „Choke Me" (otprilike: „Davi me") pjevačice Alexandrei Căpișneanu pokazuje „alarmantno nepoštovanje zdravlja i dobrobiti mladih žena", izjavila je jedna profesorica prava za Guardian. Căpișneanu, između ostalog, pjeva: „Sve što mi treba je tvoja ljubav, želim da me daviš".

Nakon optužbi za veličanje nasilja, pjevačica je na Redditu objasnila da je „Choke Me" metafora za pritisak i unutarnje strahove koje čovjek sam sebi nameće; naslov i refren ne treba shvatiti doslovno. Reakcije pokazuju koliko je okruženje postalo osjetljivo. Ono što bi ranije prošlo kao ekscentrična inscenacija, danas se detaljno analizira i interpretira. Ipak, prašina oko pjesme se u međuvremenu slegla – prve probe su završene, a spektakl počinje za nekoliko dana.

Ukrajina: Veza s Njemačkom

Ukrajinska pjevačica Viktorija Leleka nastupa s pjesmom koja je nastala u Berlinu i koja mješavinom etno-popa i mjuzikla želi osvojiti srca fanova. Ukrajina spada u najuspješnije zemlje natjecanja i gotovo uvijek važi za favorita, a posljednji put je pobijedila 2022. godine s grupom Kalush Orchestra i pjesmom „Stefanija".

U vremenima političkih tenzija, doprinos Leleke pod nazivom „Ridnym" prati se s posebnom pažnjom. Pjesma opisuje unutarnju transformaciju, suočavanje sa strahom i snagu da se pronađe nada čak i u bezizlaznim situacijama.

Favoriti i trendovi

Glazbeno se nazire tipična eurovizijska godina: velike emocije, snažna scenografija i uvijek prisutan, plesni i eksplozivni elektropop. Pored uobičajenih favorita kao što su Švedska, Italija ili Francuska, proteklih dana se izdvojio novi favorit: Grčka šalje umjetnika Akilasa s pjesmom „Ferto" („Daj ovamo!"). Riječ je o energičnoj techno skladbi koja govori o beskonačnom konzumerizmu. Ova pjesma sve bolje kotira na kladionicama, a hoće li biti uspješna, pokazat će prvo polufinale u utorak (12. svibnja), kada će Akilas pjesmu izvesti uživo. Finska, s pop-klasičnim duom Linda Lampenius i Pete Parkonen, također nastupa u prvom polufinalu i njih dvoje također mogu računati na dobre šanse za pobjedu.

Kako stoje Srbija, Hrvatska i Crna Gora?

Srbiju u Beču predstavlja hard-rock skupina Lavina s pjesmom „Kraj mene", Hrvatsku etno-pop skupina Lelek s pjesmom „Andromeda", a Crnu GoruTamara Živković s pjesmom „Nova Zora". Sve tri zemlje nastupaju u prvom, vrlo jakom polufinalu 12. svibnja, s ukupno 15 sudionika od kojih 10 prolazi dalje. Prema kladionicama, sve tri zemlje imaju šanse za prolaz u finale, međutim, kada je riječ o ukupnom plasmanu, samo bi se Hrvatska mogla naći u prvoj polovici ljestvice. Austrija, kao domaćin, i Njemačka, kao članica „velike petorke", tradicionalno su izravni finalisti i nemaju priliku predstaviti se u polufinalima. Za obje zemlje sve će se odlučivati u velikom finalu, u subotu, 16. svibnja.

Raspisivanjem izbora za 4. listopada formalno je otvoren novi izborni ciklus u kojem će građani birati članove Predsjedništva BiH, zastupnike u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, Narodnoj skupštini Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske, kao i zastupnike u skupštinama kantona.

„Koristit će se biometrijski uređaji za dodatnu provjeru identiteta, odnosno autentifikaciju svakog birača uzimanjem otiska prsta. Tako više neće biti moguće glasati za drugu osobu, za preminule osobe ili umjesto nekoga drugoga s tuđom osobnom iskaznicom", rekla je članica Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) Irena Hadžiabdić.

3,4 milijuna birača

Ovogodišnje raspisivanje izbora nosi težinu kakvu prethodni ciklusi nisu imali. Razlog nije samo politička napetost koja prati gotovo svaki izborni proces u BiH, nego činjenica da će 2026. biti prva godina u kojoj će izborna administracija pokušati provesti glasanje uz širu primjenu novih tehnologija.

Ta činjenica ovaj proces pretvara i u institucionalni test sposobnosti države da kontrolira i zaštiti izborni rezultat.

U biračkom popisu evidentirano je više od 3,4 milijuna birača, a bit će formirano oko 5.300 biračkih mjesta. Ukupno se bira 518 dužnosnika za različite razine vlasti. Za provedbu izbora od Ministarstva financija i trezora BiH zatraženo je 24 milijuna i 236 tisuća maraka, od čega se oko jedanaest milijuna odnosi na naknade za biračke odbore, a oko pet milijuna na ugovore o djelu.

Ranije je osigurano 112,5 milijuna maraka za višegodišnji projekt uvođenja novih tehnologija, što ukazuje na to da su izbori 2026. mnogo više od klasične organizacije glasanja i brojanja listića.

Brzi rezultati

Prijave političkih stranaka i neovisnih kandidata za ovjeru sudjelovanja predviđene su od 8. do 22. svibnja, prijave koalicija i lista neovisnih kandidata od 8. do 16. lipnja, dok će se kandidatske liste podnositi od 24. lipnja do 6. srpnja. Ovjerene kandidatske liste trebale bi biti objavljene do 20. kolovoza, a službena izborna kampanja počinje 1. rujna.

Najveća novina ipak je na samom biračkom mjestu. Sva redovna biračka mjesta bit će opremljena uređajima za biometrijsku identifikaciju birača, što znači da će dodatna provjera identiteta postati sastavni dio izbornog procesa.

Pored identifikacije birača, predviđeno je i skeniranje glasačkih listića. Skeneri će biti povezani s glasačkim kutijama i omogućit će elektroničko očitavanje glasova, dok će podaci nakon zatvaranja biračkih mjesta biti prenošeni prema središnjem sustavu. U SIP-u vjeruju da bi to moglo omogućiti da prvi preliminarni rezultati budu dostupni već nekoliko sati nakon zatvaranja birališta.

„Postojale su opstrukcije i prije donošenja odluke o sredstvima za kupnju novih tehnologija. Zbog toga je i reagirao visoki predstavnik, da osigura ovaj proces s novim tehnologijama", kaže Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzla.

Povijesni trenutak

Tehnologije u izbornom procesu važna su promjena u zemlji u kojoj je nepovjerenje često nastajalo upravo u fazi ručnog brojanja, kašnjenja zapisnika i višesatne neizvjesnosti tijekom izborne noći. Brža obrada rezultata tako može smanjiti prostor za sumnje koje su ranije nastajale zbog dugih prekida između zatvaranja biračkih mjesta i objave prvih ozbiljnijih podataka.

Koalicija za slobodne i poštene izbore „Pod povećalom" pozdravlja konačno uvođenje novih tehnologija u izbore, što predstavlja „povijesni iskorak ka unapređenju izbornog procesa u BiH", kako se navodi. Iz „Pod povećalom" napominju da sada predstoji ključna faza implementacije u kojoj će biti potrebno osigurati potpunu tehničku i operativnu spremnost novih rješenja.

„Uspjeh ovog projekta ovisit će ne samo o tome hoće li uređaji biti isporučeni i postavljeni, nego i o tome hoće li izborna administracija moći koristiti ih bez zastoja na terenu", poručuju iz ove koalicije.

Izbor dobavljača

Posebnu pozadinu cijeloj priči daje proces izbora dobavljača tehnologije. Nakon provedene tenderske procedure za nabavu opreme za identifikaciju birača i skeniranje listića, SIP je za najpovoljnijeg ponuđača izabrao tvrtku Smartmatic.

Vrijednost ugovora iznosi oko 74 milijuna maraka, dok je ranije ukupna vrijednost šireg projekta tehnološke modernizacije procjenjivana na oko 45 milijuna eura.

Taj izbor nije prošao bez sporova. Više žalbi podneseno je na odluku SIP-a, uključujući i žalbu tvrtke Planet Soft iz Banje Luke, koja je dala nižu ponudu za čak 17 milijuna maraka. Ured za razmatranje žalbi odbio je žalbu Planet Softa kao neosnovanu, nakon čega je SIP dobio pravni prostor za nastavak implementacije izborne tehnologije. Posljednju riječ ima Vijeće ministara BiH koje treba potvrditi izbor američke tvrtke.

Zbog toga je jasno da pitanje tehnologije u BiH nije ostalo samo tehničko. Prošla iskustva s izbornim procesima u Bosni i Hercegovini pokazala su da svaki javni natječaj koji se tiče izbora automatski postaje i političko pitanje, pa ni aktualna nabava skenera i biometrijske opreme očito nije iznimka. Jedan dio javnosti ovaj projekt vidi kao nužan odgovor na dugogodišnje sumnje u regularnost izbora, dok drugi upozorava na cijenu, izbor dobavljača i moguću ovisnost kompletnog procesa o sustavu koji će javnosti biti teško potpuno razumljiv.

(Bez)uvjetna podrška

Predstavnici političkih stranaka također su oprezni, pa se reakcije na novi izborni proces protežu od negodovanja, što je slučaj kod SNSD-a u Republici Srpskoj, do odobravanja većine stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH, uz iznimku HDZ-a BiH, koji zajedno sa SNSD-om koči izmjene Izbornog zakona u Domu naroda. HDZ i dalje ne pristaje na izmjene Izbornog zakona koje se odnose samo na nove tehnologije, uvjetujući svaku promjenu ugradnjom izmjena kojima bi se osiguralo „legitimno predstavljanje" Hrvata.

Međutim, ako biometrijska provjera i skeniranje listića smanje prostor za manipulacije i ubrzaju objavu rezultata, SIP bi mogao dobiti najjači argument do sada da je izborni proces moguće učiniti vjerodostojnijim. Naravno, sve to pod uvjetom da SNSD i HDZ na kraju daju bezuvjetnu podršku izmjenama Izbornog zakona u Domu naroda. Njima bi se pravni okvir prilagodio uvođenju tehnologija koje su već testirane na lokalnim izborima 2024. godine, ali bez kojih njihova šira primjena nije moguća.

Anne se ne boji, ali je oprezna. Aktivno se bori protiv desničarskog i rasističkog nasilja u Berlinu – zbog čega je i sama na meti ekstremista. Zbog sigurnosti koristi pseudonim. Tridesetogodišnjakinja već godinama promatra ekstremno desničarsku scenu u berlinskoj četvrti Marzahn-Hellersdorf: ulične napade, propagandu i svakodnevni rasizam. „Ovdje ima neonacista koji žele pokazati dominaciju na ulici – naljepnicama i grafitima poručuju: ‘Mi smo ovdje i ovo je naš kvart’“, kaže Anne u razgovoru s DW-om.

Diljem Berlina postoje mladi ljudi poput nje, koji bilježe desničarske i rasističke incidente kako bi razmjere opasnosti postale vidljive i kako bi žrtve dobile glas. „Ljude se napada zbog ružičaste kose ili jakne čiji se brend smatra ‘lijevim’. Zabilježili smo i više pljački s neonacističkom pozadinom“, navodi Anne.

Marzahn-Hellersdorf – kontrasti na rubu grada

Marzahn-Hellersdorf je svojevrsni grad u gradu. Riječ je o najvećem europskom naselju panelnih zgrada (poznatih i kao „betonske spavaonice"), ujedno i socijalnom žarištu u kojem je svako četvrto dijete službeno siromašno. Istodobno, to je prostor bogat zelenilom, privlačan obiteljima, s najvećim njemačkim naseljem obiteljskih i višestambenih kuća.

Unatoč izvrsnoj povezanosti s gradskim središtem – svega 20 minuta vožnje podzemnom željeznicom do Alexanderplatza – mnogi stanovnici rijetko napuštaju kvart. „Ima mladih koji nikada ne izađu iz okruga. To je realnost u kojoj cijeli život stane u jedan Kiez“, kaže Anne. „Kiez" je berlinska riječ za kvart u kojem netko živi, odnosno za direktno susjedstvo.

Već godinama mladi neonacisti pokušavaju ojačati uporišta u Berlinu, posebno u Marzahn-Hellersdorfu. Među najistaknutijima su skupine „Deutsche Jugend voran“ i „Jung und Stark“, protiv kojih su 6. svibnja 2026. provedene racije diljem Njemačke. Mržnju prema queer osobama, migrantima i političkim protivnicima šire na društvenim mrežama, ali i na ulicama – primjerice tijekom napada na povorku Christopher Street Day (CSD). Policija je tada izvijestila da su dvojica počinitelja bila mlađa od 14 godina.

Nasilje je često prikriveno iza naizgled mirnih i uređenih ulica. Tijekom novinarskog obilaska, prolaznik je reporteru dobacio „Heil Hitler“, dok se nekoliko stotina metara dalje na stupu rasvjete nalazila naljepnica s porukom „Njemačka Nijemcima“.

Anne redovito prima pozive žrtava: „Ljudi su se skrivali i bježali od skupina od desetak mladića. Mladi su brutalno pretučeni.“ Kako kaže, osjećaj nesigurnosti raste, a mnogi tri puta razmisle kako će se obući ili ponašati ako su mladi i otvoreno antifašistički nastrojeni.

Meta su posebno queer osobe i migranti

Porast nasilja primjećuje i zamjenik gradonačelnika ovog berlinskog okruga Gordon Lemm, koji i sam potječe iz ovog kvarta, u kojem je odrastao. U razgovoru za DW upozorava da su queer osobe sve češće na meti. „Nemamo queer kafiće niti dovoljno sigurnih prostora. Mladi se sve manje usuđuju otvoreno pokazivati tko su.“

Lemm govori i o vrijednosnom zaokretu među mladima: tradicionalne rodne uloge ponovno se nameću, potaknute općom društvenom nesigurnošću. „Ljudi se zatvaraju u sebe, žele biti neprimjetni. Stil odijevanja i izgled često služe kao zaštitni oklop.“

Sličnu svakodnevnu tvrdoću osjeća i Farzaneh, tridesetogodišnjakinja čija obitelj potječe iz Afganistana, a ona je rođena u Iranu. U Hellersdorfu živi odavno. Svakodnevni rasizam prijavila je Berlinskom registru: vrijeđanja, pogledi u trgovinama i javnom prijevozu. „Rasizam tako počinje“, kaže. Ipak, ne odustaje. „Nisam slaba zato što sam žena. Mogu se zaštititi.“ Usprkos svemu i dalje voli Berlin i rado živi u Njemačkoj.

Otpor iz susjedstva

Otpor mržnji dolazi i iz lokalne zajednice. Barbara Jungnickel, pedagoginja evangeličke crkvene zajednice, jednom tjedno otvara preuređeni građevinski kontejner – „Kafić na kotačima“. Od 2013. godine, kada su desničarske skupine prosvjedovale protiv smještaja izbjeglica, pokušava razgovorom vratiti povjerenje u suživot. Uz kavu i kekse.

To su mali koraci, ali snažna poruka. Anne, Farzaneh, Barbara Jungnickel i Gordon Lemm ne žele prepustiti Berlin glasnoj manjini koja širi mržnju. Njihov angažman pokazuje da se i u sjeni rastućeg ekstremizma može – i mora – pružiti otpor zabrinjavajućem trendu u Njemačkoj.

Međunarodna percepcija Sirije u proteklih se godinu dana znatno promijenila. Zemlja je dugo smatrana pokroviteljem terorizma, a potom prije svega opustošenom državom nakon građanskog rata. Danas se, međutim, Sirija sve češće opisuje kao mogući energetski čvor između Bliskog istoka i Europe. Neki čak očekuju da bi mogla pomoći u ublažavanju gospodarskih posljedica blokade Hormuškog tjesnaca.

Poticaj za takva razmišljanja dao je rat s Iranom. Nakon što su Izrael i SAD krajem veljače napali iranske ciljeve, Teheran je blokirao Hormuški tjesnac – morski prolaz kroz koji se odvija velik dio svjetske trgovine naftom. Prije svega Irak, Saudijska Arabija, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati preko njega izvoze sirovu naftu.

Sirija se sada nudi kao alternativni tranzitni pravac. Geografski je povoljno smještena, a u ratu s Iranom svjesno je ostala po strani. Upravo zbog toga mnogim državama u regiji odjednom postaje zanimljiva.

Prvi konkretni koraci već su poduzeti. Početkom travnja Sirija i Irak ponovno su otvorili svoj granični prijelaz, što omogućuje da irački naftni tankeri preko sirijskog teritorija dođu do sredozemnih luka.

Sredinom travnja londonski časopis Al Majalla izvijestio je o sadržaju jednog dokumenta koji je „procurio" i koji navodno potječe od američkog posebnog izaslanika za Siriju Toma Barracka. U dokumentu se govori o „kopnenom mostu kroz Siriju“, odnosno o novim naftovodima i plinovodima koji bi mogli transportirati naftu i plin iz zaljevskih država i Iraka preko Sirije do Europe.

Neutralnost iz „strateških" razloga

Da se Siriju danas doživljava kao mogućeg dobitnika rata s Iranom, povezano je i s novim političkim vodstvom. Prijelaznu vladu čine pobunjeničke skupine i sunitski islamisti koji su krajem 2024. s vlasti svrgnuli dugogodišnjeg predsjednika Bašara al-Asada. Iran i savezničke skupine, poput libanonske šijitske milicije Hezbolaha, godinama su podržavali Asada i borili se upravo protiv tih skupina.

„Nova vlast u Damasku prije svega želi spriječiti da Sirija ponovno postane poprište regionalnih sukoba“, izjavio je u ožujku Kheder Khaddour iz Carnegie Middle East Centra. Vlada zato nastoji ograničiti posljedice rata, a ne izravno se u njega uključiti.

Novi čelnici jasno su se distancirali od Irana. Pojačali su kontrolu granica i akcije protiv krijumčarenja oružja, novca i droge, čime su ugrozili i mreže proiranskih skupina u Iraku i Libanonu.

Osim toga, Sirija – za razliku od Iraka – nakon što su SAD i Izrael koristili njezin zračni prostor za napade na Iran, nije podnijela službenu žalbu Ujedinjenim narodima. Analitičar Samy Akil to je u ožujku protumačio kao moguće prešutno sirijsko odobravanje kampanje protiv Irana.

Promjena imidža Sirije

Prijelazni predsjednik Ahmad al-Šaraa istodobno nastoji aktivno promovirati novu ulogu Sirije. U razgovorima s arapskim državama zalaže se za tješnju suradnju u sigurnosnim pitanjima.

I Europa pokazuje interes za novo vodstvo u Damasku. Nakon posjeta političara koji je nekoć smatran vođom militantnih islamista Berlinu, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul izjavio je u ožujku da je Sirija strateška poveznica između Europe, zaljevskih država i indo-pacifičke regije.

Krajem travnja Europska komisija predložila je obnovu sporazuma o suradnji sa Sirijom, koji je na snazi još od 1978. godine. Za 11. svibnja najavljen je i dijalog na visokoj razini između EU-a i sirijskih predstavnika.

„Pojačana diplomatska ofenziva Ahmada al-Šaraae od početka rata pokazuje da se Sirija želi predstaviti kao konstruktivan i važan akter“, ocijenila je i Carmit Valensi iz Izraelskog instituta za nacionalne sigurnosne studije.

Velika očekivanja od novih poslova

Potencijalne gospodarske šanse ne svode se samo na tranzit nafte. Sirija je započela razgovore s međunarodnim energetskim kompanijama o iskorištavanju vlastitih naftnih i plinskih nalazišta. Mogli bi se proširiti i trgovinski pravci između Iraka, Sirije i Jordana – od cestovne i željezničke infrastrukture do elektroenergetskih mreža i logističkih centara.

Značajna bi mogla postati i digitalna infrastruktura. Iran je u travnju upozorio da bi podmorski kabeli u Hormuškom tjesnacu mogli postati meta napada. Saudijska Arabija već je u veljači najavila da nove optičke kabele radije planira „uvoziti" preko Sirije i Grčke, umjesto preko Izraela.

I dalje veliki izazovi

„Zanimanje investitora je stvarno", napisao je sirijski novinar Mazen Ezzi za portal The Amargi. „No ono ovisi o političkoj stabilnosti, jasnom regulatornom okviru, sigurnosnim jamstvima i obnovi temeljne infrastrukture.“

Upravo tu Sirija zasad ima najveće slabosti. Institucije se smatraju slabima, a financijski sustav nestabilnim. Dodatni problem predstavljaju napetosti među različitim zajednicama te prijetnja novog nasilja ekstremističkih skupina poput tzv. Islamske države. Mnoge prometnice, vodovi i postrojenja su uništeni ili zastarjeli, a u brojnim područjima i dalje se nalaze mine i neeksplodirana sredstva iz građanskog rata.

Ni geopolitički okolnosti nisu jednostavne. Iran, Izrael i Rusija i dalje slijede vlastite interese u Siriji, dok se zemlja istovremeno „natječe" s drugim mogućim tranzitnim pravcima u regiji. Tu je i vrlo konkretan problem: Sirija se već sada bori s nestašicom električne energije za vlastito stanovništvo. O nesmetanom izvozu nafte i plina još se ne može govoriti.

Savjetodavna kuća Karam Shaar Advisory upozorava stoga na pretjerana očekivanja. Sirija bi doduše mogla postati tranzitna zemlja, no pravi energetski centar je nešto drugo – on sam određuje cijene, trgovačke rute i lance opskrbe, tvrdi se. Sirija zasad prije svega nudi svoj geografski položaj, napominje ta kuća.

„Rat s Iranom Siriji je otvorio strateški prozor“, napisao je analitičar Haid Haid iz organizacije Arab Reform Initiative iz Pariza. No, dodaje, jamstava za uspjeh nema: bez održivih reformi, bolje uprave i vjerodostojnog investicijskog okruženja, povratak Sirije kao regionalne tranzitne zemlje mogao bi se pokazati kao nepotpun i kratkotrajan.

Ovog tjedna je otvoren velesajam u Abu Dhabiju i istaknut je veliki plakat: Invest with us, investirajte s nama, a na svečanosti otvorenja je došao i ministar industrije Sultan Ahmed al‑Džaber. „Gradite s nama, ulažite s nama i proizvodite u Emiratima“, poziva al‑Džaber ulagače u svoju zemlju.

Riječ je o pokušaju vladara u državama Zaljeva da vrate stari sjaj Emiratima kao privlačnoj gospodarskoj lokaciji. „Posljednja dva mjeseca zbližila su nas kako bismo postali jači“, kaže emiratski poduzetnik Abdulah Hasan al‑Muaini. „Gospodarstvo je unatoč svemu i dalje stabilno i ostat će stabilno.“

No sjaj metropola Abu Dhabija i Dubaija pretrpio je duboke ogrebotine. Šok je i dalje velik: iranski dronovi i rakete u vrlo kratkom roku uništili su poslovni model bogatih zaljevskih država, koji se godinama gradio velikim novcem – sliku mirnih, sigurnih i time privlačnih zemalja za imućne turiste i poslovne ljude.

Turista - jednostavno više nema

Prizori paničnih turista koji su zaglavili u Dubaiju i dronova iznad gradske panorame bili su katastrofa za PR‑stratege u Zaljevu. „U prvim tjednima rata Emirati su pretrpjeli najviše napada dronovima i raketama, čak i više od Izraela. Za zaljevske države ovaj je rat potpuna katastrofa, a posebno za Emirate“, kaže Sebastian Sons, stručnjak za Zaljev iz instituta Carpo.

„Razlog je to što su ranjivi s više strana", objašnjava. Ne radi se samo o naftnoj industriji, nego i o ugledu trgovinskog čvorišta i turističkog odredišta. Krajem veljače je oko 30.000 njemačkih turista ostalo zaglavljeno u regiji, Dubai kao turističko odredište trenutačno praktično ne postoji. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova doduše je prije nekoliko dana ukinulo službeno upozorenje o putovanjima, među ostalim i za Ujedinjene Arapske Emirate.

Thorsten Schäfer iz Njemačkoga turističkog saveza navodi da „u posljednjim tjednima niti jedan njemački turist nije tamo otišao na paket-aranžman". "Sve njemačke putnike koji su ondje boravili vratili smo kući, djelomice o vlastitom trošku.“

Ogromna gospodarska šteta

Gospodarska šteta za Ujedinjene Arapske Emirate i njihove susjede golema je – tim više što je istodobno glavno poslovno uporište zaljevskih država, prodaja nafte i plina, teško stradalo zbog krize i zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Rafinerije nafte u Saudijskoj Arabiji također su bile na meti napada, kao i postrojenja za vađenje plina u Kataru.

Ovog je tjedna došlo do novih napada na Ujedinjene Arapske Emirate – planuo je i naftni terminal u luci Fudžajra. Ta luka ima veliko strateško i gospodarsko značenje jer preko nje Emirati mogu izvoziti naftu bez prolaska kroz Hormuški tjesnac.

Time se samo djelomično mogu nadoknaditi gubici. Iranska blokada Hormuškog tjesnaca je "neprihvatljiva", izjavio je emiratski ministar energetike Suhail al‑Mazrui. Njegova zemlja je spremna i na nove napade Irana, ali je uvjerena i u vlastitu vojnu snagu: „Nemam nikakvih sumnji u naše sposobnosti. No te ćemo sposobnosti uskoro podići na višu razinu.“ Dodaje i kako će UAE proširiti vlastitu vojnu industriju.

Hoće li Emirati ući u rat?

No znači li „podizanje na višu razinu“ i aktivnije uključivanje Emirata u rat protiv Irana? Sons objašnjava: „Emirati nedvojbeno imaju učinkovito ratno zrakoplovstvo i u prošlosti su dokazali da znaju voditi ratne operacije, za razliku od nekih drugih zaljevskih država.“ Istodobno su svjesni da moraju balansirati između pritiska i diplomacije: Iran je „susjed kojeg se ne može jednostavno ignorirati, kojeg se ne može jednostavno bombardirati i s kojim se, na ovaj ili onaj način, mora živjeti“.

To što su upravo Emirati bili izloženi tako snažnom iranskom napadu ima više razloga: nisu samo zemljopisno posebno blizu Iranu, nego su potpisali i Abrahamove sporazume, normalizirali odnose s Izraelom i bliski su saveznici SAD‑a. Time su Iranu posebno trn u oku.

Reakcija zaljevskih država na iranske napade zasad se svodi na oštre riječi. Vojno se nijedna od njih izravno nije uključila u sukob.

Tko je tu glavni?

Osim toga, čini se da u Zaljevu ne vlada potpuna sloga. Emirati su oštro kritizirali susjede zbog izostanka zajedničke obrambene strategije i istupili iz organizacije zemalja izvoznica nafte OPEC. To se vjerojatno nije svidjelo Saudijskoj Arabiji, de facto najutjecajnijoj zemlji unutar te skupine.

Nadmetanje oko cijene nafte među zaljevskim državama moglo bi se dodatno zaoštriti kada se ponovno otvore izvozni putovi. Tada će, po svemu sudeći, sve zaljevske zemlje željeti ponajprije jedno: prodati što je moguće više nafte i plina. „Kad sukob završi i ponovno nesmetano poteku isporuke nafte Emirati, ali i Saudijska Arabija – sve zemlje s raspoloživim proizvodnim kapacitetima – učinit će sve da prodaju što više nafte", vjeruje američki ministar za energetiku Chris Wright.

„Već nekoliko godina svjedočimo postupnom udaljavanju Ujedinjenih Arapskih Emirata od drugih zaljevskih država, ponajprije Saudijske Arabije“, kaže Sons. To se vidi i u regionalnim sukobima poput onih u Jemenu i Sudanu gdje dvije države podržavaju različite skupine. „Radi se i o prevlasti u tumačenju i vodstvu unutar zaljevskih država. U Emiratima se gleda vrlo kritično na to što je Saudijska Arabija uvjerena kako je upravo ona glavna zemlja."

I Dubai može "puknuti"

Unatoč svim napetostima, morat će se nastaviti suradnja među državama Perzijskog zaljeva, smatra Sons – primjerice na području obrambene suradnje ili izgradnje zajedničkih logističkih koridora kako bi se smanjila ovisnost o Hormuškom tjesnacu i otvorile alternativne prometne rute.

Istodobno, sve te države velesajmovima i marketinškim spektaklima nastoje svim sredstvima popraviti vlastiti imidž kako bi se što prije zaboravile strahote rata. „Model Dubaija je atraktivan i snažan, ali nije neuništiv. Što rat dulje traje, to će biti veća šteta za njegov ugled", upozorava Sons.

Sve tamošnje zemlje se nadaju da će jednog dana ponovno postati ono što su nekoć bile: privlačne lokacije na Perzijskom zaljevu. U luksuznim sajamskim dvoranama Abu Dhabija u to se uopće ne sumnja. Barem ne službeno.

Prije šest godina gotovo nepoznata njemačka farmaceutska tvrtka razvila je prvo odobreno mRNA cjepivo protiv covida‑19 i time promijenila tijek globalne pandemije.

BioNTech, koji je više od desetljeća radio na razvoju mRNA tehnologije za liječenje raka bez znatnijeg financijskog uspjeha, udružio se s Pfizerom kako bi u rekordnom roku isporučio dovoljne količine svojeg cjepiva protiv virusa korone Comirnaty. Time su tvrtka i njezini osnivači stekli svjetsku slavu.

Ali ta slava je prošla. Danas se ova biotehnološka tvrtka sa sjedištem u Mainzu mora spustiti na zemlju iz nebeskih visina nekadašnjeg uspjeha.

Tvrtka je početkom tjedna objavila da zatvara proizvodne pogone u Njemačkoj i Singapuru te da smanjuje troškove nakon neto kvartalnog gubitka od 532 milijuna eura. Povrh toga se priprema na odlazak svojih vizionarskih osnivača, Ugura Sahina i Özlem Türeci. To bi moglo značiti ukidanje oko 1.860 radnih mjesta.

Plesala je samo jedno ljeto...

Tvrtka koja je nekoć isporučila milijarde doza cjepiva, kojoj se pripisuje spašavanje milijuna života od covida‑19 i omogućavanje ponovnog otvaranja gospodarstava tijekom lockdowna, sada riskira da ostane zapamćena kao primjer jednokratnog uspjeha.

Financijski analitičari kažu da problemi BioNTecha proizlaze iz očekivanog kraja privremene krize igolemih iznosa za obuzdavanje pandemije koji su toj tvrtki od kraja 2020. donijeli desetke milijardi eura prihoda.

U kombinaciji s ionako veoma rizičnim i neizvjesnim istraživanjem i razvojem u biotehnološkom sektoru te aktualnim gospodarskim poteškoćama Njemačke - visoki troškovi rada i energije te pretjerana birokracija - postalo je jasno koliko je opasno sve karte položiti samo na jedan jedini tržišni hit.

Potražnja za BioNTechovim cjepivom protiv covida‑19 Comirnatyjem se ugasila i brže nego što se očekivalo: prihodi u prvom tromjesečju 2026. pali su na 118 milijuna eura, što je 35 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Objavljujući rezultate, tvrtka je i sama navela kako „očekuje niže prihode od cjepiva protiv covida‑19 u odnosu na 2025., zbog pada potražnje i na europskom i na američkom tržištu”.

Analitičari ističu da je tijekom razdoblja rasta izgrađeno previše proizvodnih kapaciteta te da tvrtka sada ima neiskorištene pogone. Zbog toga BioNTech najavljuje da će svu proizvodnju cjepiva protiv covida‑19 prepustiti Pfizeru.

Je li preuzimanje CureVaca bila greška?

Osim toga, BioNTech je preuzeo konkurentsku tvrtku CureVac što ju je u prosincu 2025. koštalo 1,25 milijardi dolara i što je naišlo na brojne kritike. Naime, CureVac je razvio vlastitog kandidata za cjepivo protiv covida‑19 koji je pokazao slabu učinkovitost i na kraju je povučen. Unatoč tome, ta je tvrtka 2022. tužila BioNTech i Pfizer, tvrdeći da cjepivo Comirnaty krši nekoliko njezinih mRNA patenata.

Kupnjom konkurenta - i njegovih patenata - BioNTech je uspio okončati sve sudske sporove i izbjeći opasnost da će možda morati platiti odštetu koja bi se mjerila u milijardama.

Gorčinu je sada izazvala činjenica da je jedna od proizvodnih lokacija koje će biti zatvorenei bivša tvornica CureVaca u Tübingenu pokraj Stuttgarta. Gradonačelnik Tübingena Boris Palmer optužio je BioNTech da provodi strategiju „prvo kupi pa uništi”, dodavši da je zatvaranje pogona „težak udarac” za „brojne visoko kvalificirane zaposlenike koji su godinama nosili CureVac”.

Sindikat IG BCE potez je nazvao „planiranom taktikom spaljene zemlje”, oštro kritizirajući, kako je naveo, „kratkoročne financijske razloge (...) koji bi mogli narušiti vitalnost njemačkog biotehnološkog središta”.

Lokalna gospodarska komora Reutlingena upozorila je u priopćenju da će se zatvaranjem pogona izgubiti „tehnološko znanje u obliku pametnih ljudi, patenata te rezultata istraživanja i razvoja”.

Može li BioNTech uspjeti bez osnivača?

Sahin i Türeci, koji su u ožujku najavili da će do kraja godine napustiti tvrtku kako bi pokrenuli novi, ambiciozni biotehnološki pothvat, nisu bili samo osnivači BioNTecha: bili su i pokretačka snaga njegova uspjeha.

Koliko je njihova uloga bila ključna pokazuje i činjenica da je vrijednost dionica BioNTecha nakon te objave pala za oko 18 posto. Investicijska banka Leerink Partners iz Bostona, specijalizirana za sektor zdravstva, pritom je otvoreno postavila pitanje može li tvrtka bez njih zadržati svoju inovativnu prednost.

BioNTech se sada usredotočuje na mRNA terapije protiv rakau kasnoj fazi razvoja, uključujući nove tretmane koje razvija u suradnji s Bristol Myers Squibboom za rak dojke, pluća i druge vrste raka.

U najnovijem kvartalnom izvješću tvrtka je navela da do kraja godine očekuje čak 15 presudnih kliničkih ispitivanja faze 3.

Odlazeći glavni izvršni direktor Sahin rekao je da će BioNTech „nastaviti davati prednost ubrzavanju ključnih strateških programa, ostajući čvrsto posvećen viziji pretvaranja znanosti u dulji život za pacijente oboljele od raka”.

Prepuštanjem proizvodnje cjepiva protiv covida‑19 Pfizeru i zatvaranjem dijela pogona BioNTech do 2029. planira uštedjeti oko 500 milijuna eura godišnje.

Tvrtka također navodi da će zadržati manji vlasnički udio u novom startupu koji pokreću njezini osnivači, a koji će se baviti razvojem mRNA tehnologije sljedeće generacije.

Na sastanku ministara trgovine skupine G7 u Parizu trebalo se raspravljati o zajedničkim odgovorima na ključne izazove globalne trgovine – poput posljedica krize na Bliskom istoku. Skup je, međutim, zasjenila najnovija Trumpova prijetnja da bi već ovog tjedna mogao uvesti carine od 25 posto na europske automobile.

Američki predsjednik to je obrazložio tvrdnjom da Europska unija ne ispunjava obveze iz tzv. Turnberry sporazuma. Bruxelles i Washington su se prošlog srpnja dogovorili da SAD uvede maksimalne carine od 15 posto na robu iz EU-a, dok bi Unija ukinula carine na američke industrijske proizvode, uključujući automobile. Političari EU-a i Europska komisija, zaduženi za pregovore, odbacuju tvrdnje da Unija ne poštuje svoj dio dogovora.

Uoči sastanka G7 europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič sastao se u Parizu s američkim trgovinskim predstavnikom Jamiesonom Grirom. „Jasno smo se složili da je važno da obje strane poštuju Turnberry sporazum“, rekao je Šefčovič u srijedu ujutro u Parizu. Prema njegovim riječima, EU mora ispuniti obećano smanjenje carina na američki izvoz, ali i SAD se moraju vratiti na dogovorenu razinu od 15 posto, koja obuhvaća sve proizvode.

Carine na automobile posebno važne za Njemačku

Njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche također je, kako kaže, iskoristila priliku za razgovore s američkim partnerima. „Točno je da napredujemo u provedbi zajednički postignutog kompromisa o carinskom sporazumu“, rekla je ona.

Automobilska industrija i izvoz vozila, kako naglašava, „od središnje su važnosti“ za Njemačku. Ministrica je izrazila „umjereni optimizam“ da će se problem riješiti. Odgovarajući na upit DW-a, rekla je da su u tijeku pregovori o tome hoće li se nedavno najavljene carine izbjeći.

Prema procjenama Instituta za svjetsko gospodarstvo iz Kiela, njemačka automobilska industrija bila bi posebno pogođena. SAD su, odmah nakon EU-a, drugo najvažnije tržište za njemačke proizvođače automobila. Simulacije pokazuju da bi najavljene carine dovele do kratkoročnog gubitka od gotovo 15 milijardi eura, a dugoročno i do gotovo 30 milijardi eura. Za već oslabljen gospodarski rast Njemačke to bi bio ozbiljan udarac.

Carine kao politička odmazda?

Zbog velike izloženosti njemačke automobilske industrije, neki promatrači Trumpovu najavu tumače kao političku odmazdu za izjave kancelara Friedricha Merza o ratu u Iranu. On je nedavno rekao da SAD u pregovorima s Iranom doživljavaju poniženje. Uz to, američka vlada najavila je i dugo razmatrano povlačenje dijela američkih postrojbi iz Njemačke, o čemu se već dulje nagađa.

Stručnjakinja za trgovinu iz njemačkog Marshallova fonda, Penny Naas, smatra da Trump ne cilja samo na njemačku, nego i na talijansku automobilsku industriju. Talijanska premijerka Giorgia Meloni, kako navodi, također je nedavno iznijela kritičke stavove prema Trumpu zbog njegovih izjava o Iranu i Papi.

Penny Naas ističe da su SAD prije svega frustrirane sporom provedbom sporazuma s EU-om. „Mislim da SAD jednostavno igraju na kartu pritiska kako bi Europa ubrzala proces“, kaže Naas za DW.

Čini se da je ta poruka u Europi shvaćena. Francuski ministar trgovine Nicolas Forissier, domaćin sastanka G7, izjavio je da prijetnju carinama vidi kao „poziv" na ubrzanje provedbe sporazuma.

Pregovori unutar EU-a i dalje traju

Europski parlament je u posljednjih nekoliko mjeseci dvaput obustavio rad na implementaciji sporazuma – zbog Trumpove prijetnje invazijom na Grenland i odluke Vrhovnog suda SAD-a o carinama. Trenutačno su u tijeku pregovori, a Europski parlament inzistira na uvođenju zaštitnih mehanizama u slučaju da SAD ne ispune svoje obveze.

Planiran je i sastanak pregovarača institucija EU-a, na koji povjerenik za trgovinu Šefčovič žuri nakon summita G7. Nada se „ključnom napretku“ i nastavku „pozitivnih razgovora“ s američkim trgovinskim predstavnikom Jamiesonom Grirom.

Europska komisija postavila je sebi cilj da do kraja srpnja, odnosno do prve godišnjice Turnberry sporazuma, provede njegove glavne točke.

Može li sporazum zaustaviti prijetnje?

Kada je sporazum postignut, Europska unija naglasila je da će on donijeti „stabilnost i predvidljivost“ transatlantskim trgovinskim odnosima. No, najnovije prijetnje carinama bacaju sjenu na te nade.

Penny Naas smatra da čak ni konačno usvajanje sporazuma neće zaustaviti takve poteze, jer carine ostaju jedno od omiljenih ekonomskih sredstava pritiska Donalda Trumpa.

Češka, zemlja s oko deset milijuna stanovnika, desetljećima slovi kao „pivska nacija". Nigdje u svijetu ne popije se više piva po glavi stanovnika nego upravo ovdje – Češka se godinama nalazi na vrhu svjetskih ljestvica, tek povremeno padajući na drugo mjesto. Gostionica je tradicionalno središnje mjesto društvenog života: ondje se ne toči samo pivo, nego se raspravlja o životu, politici i svijetu. „Gostionički razgovori“, zabilježeni u književnim djelima Jaroslava Hašeka, Bohumila Hrabala i danas njemačko-češkog pisca Jaroslava Rudiša, dio su europske i svjetske književnosti.

Češko pivo stoljećima je sastavni dio nacionalnog identiteta. Čak i u razdobljima najveće gospodarske krize tijekom komunizma, ponajprije se Pilsner i dalje izvozio diljem svijeta. I danas Papa svake godine za Uskrs dobiva nekoliko blagoslovljenih sanduka piva Pilsner Urquell, iako nije poznato pije li ih doista. Budvar iz Českih Budějovica, glavni Pilsnerov konkurent, jedno je od rijetkih poduzeća koje je nakon pada komunizma ostalo u državnom vlasništvu.

Pivovare dižu uzbunu

Zbog toga se vijesti o cijenama piva, potrošnji, proizvodnji i izvozu u Češkoj i dalje prate s velikim zanimanjem. Tako je ovih dana objava Češkog udruženja pivovara i sladara, prema kojoj je potrošnja piva prošle godine pala na povijesni minimum od 121 litre po stanovniku, zasjenila čak i vijesti o rastu cijena goriva povezanom s ratom u Iranu.

„Svaki je Čeh prošle godine popio osam velikih piva manje nego 2024.“, izvijestio je javni servis Češki radio, koji je toj temi krajem travnja, kao i većina drugih medija, dao središnje mjesto u izvještavanju.

„Posljednjih godina Česi sve više paze na umjerenost i češće vode zdraviji način života“, kaže Tomas Slunečko, direktor Češkog udruženja pivovara i sladara. „A kada već izađu na pivo, više ih zanima raznolikost ponude i kvaliteta nego količina.“ Kao dokaz navodi i dugoročni rast interesa za bezalkoholna piva. Prema podacima udruženja, pivo se sve češće konzumira izvan ugostiteljskih objekata.

Prošle je godine tek svako četvrto pivo prodano u Češkoj popijeno u gostionicama i restoranima. Udruženje pivovara zbog toga od vlade traži smanjenje PDV-a na točeno pivo kako bi se potaknula potrošnja u ugostiteljstvu. Cijena pola litre točenog piva u posljednjim je godinama porasla s 40 na 50 do 60 kruna, odnosno s oko 1,60 na 2 do 2,50 eura.

Pad potrošnje bilježi se i na izvoznim tržištima poput Njemačke. Ukupna proizvodnja piva u Češkoj prošle je godine pala za 4,3 posto, na 1,996 milijardi litara.

Alkohol kao dio identiteta

Dok starije generacije pad konzumacije piva često doživljavaju kao znak propadanja tradicije, češki stručnjaci za ovisnosti i liječnici u tome vide dobru vijest.

„Kod nekih Čeha i dalje postoji osjećaj da pivo nije alkohol, nego dio nacionalnog identiteta“, rekao je bivši zamjenik ministra zdravstva i zastupnik Kršćansko-demokratske stranke Tom Philipp za DW. Pad potrošnje s gotovo 160 litara po stanovniku prije dvadeset godina na današnjih 121 litru smatra pozitivnim razvojem. „Postupno se udaljavamo od mentaliteta ‘što više, to bolje’ prema stavu da je normalno piti manje ili uopće ne piti – a to je iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga dobra vijest“, dodaje.

Mladi u Češkoj u prosjeku piju manje alkohola od starijih, no potrošnja je i dalje visoka, a rizik zlouporabe ostaje. „Posebno zabrinjava to što alkohol kod mladih često služi kao zamjena za nedostatak savjetodavnih i pomoćnih službi“, upozorava Katerina Duspivova, viša analitičarka uglednog Instituta za empirijska istraživanja STEM. Prema istraživanju ESPAD-a iz 2024., 14 posto šesnaestogodišnjaka u Češkoj pije alkohol kako bi zaboravilo svoje probleme, dok je 11 posto izjavilo da poseže za alkoholom kada se osjeća depresivno.

Manje alkohola, ali novi rizici

Alkohol je za mlade Čehe danas znatno manje „cool“ nego ranije. No pojavljuju se novi oblici ovisnosti. „Nacionalni centar za praćenje droga i ovisnosti potvrđuje pad konzumacije alkohola među mladima, ali istodobno i češće korištenje novih, nereguliranih supstanci te pretjerano korištenje društvenih mreža i internetskih igara“, upozorava Duspivova.

„Mladi sve više vremena provode u virtualnom svijetu, dok se problemi stvarnog života gomilaju. Na tom području imamo velik zaostatak, što potvrđuju i podaci o psihičkom stanju pojedinih generacija“, zaključuje ona.

Dubai je godinama gradio imidž oaze stabilnosti u nestabilnoj regiji Bliskog istoka. Drugi najbogatiji emirat Ujedinjenih Arapskih Emirata pozicionirao se kao sigurno financijsko središte u kojem su visokopozicionirani pojedinci mogli ulagati kapital, voditi poslove i dugoročno planirati s osjećajem sigurnosti.

No taj brižljivo građeni imidž poljuljan je ratom s Iranom. Iranski raketni i napadi dronovima na ciljeve u Zaljevu prouzročili su snažan ekonomski šok – burze u Dubaiju i susjednom Abu Dhabiju u kratkom su razdoblju izgubile oko 120 milijardi dolara vrijednosti. Istodobno je turizam potonuo: popunjenost hotela pala je na oko 20 posto, u odnosu na uobičajenih 70 do 80 posto, dok je zračni promet iz i prema Zračnoj luci Dubai smanjen za gotovo dvije trećine, prema podacima londonske analitičke kuće Capital Economics.

Iako su se zračni promet, turizam i poslovni dolasci počeli oporavljati nakon (privremenog) primirja, novi iranski napad dronom na naftni kompleks Fujairah bio je podsjetnik da produljivanje sukoba između Washingtona i Teherana predstavlja sve veću prijetnju reputaciji Dubaija kao globalnog poslovnog središta.

Status sigurnog utočišta pod upitnikom

Dio imućnih pojedinaca koji su Dubai prihvatili kao „igralište" bogatih i slavnih sada preispituje je li emirat doista sigurno utočište kakvim se predstavljao. Mnogi su dio imovine već preusmjerili u druga dva vodeća financijska centra – Singapur i Švicarsku.

Savjetnici za upravljanje imovinom u obje zemlje izvještavaju o naglom porastu upita klijenata sa sjedištem u Dubaiju, dok švicarski privatni bankari očekuju priljev desetaka milijardi dolara iz Zaljeva. Ipak, ti centri nisu nužno konkurenti, objašnjava Ryan Lin, odvjetnik i direktor singapurske odvjetničke kuće Bayfront Law.

„Švicarska više privlači europske i globalne klijente, dok Singapur ponajprije služi azijskom kapitalu", rekao je Lin za DW.

Singapur je već ranije razvio model koji je Dubai kasnije slijedio – sofisticirani ekosustav za tzv. obiteljske urede, privatne strukture za upravljanje ulaganjima, porezima i nasljedstvom. Ta su rješenja osobito privlačna obiteljima iz Kine, Indije i Indonezije.

Švicarska se, s druge strane, oslanja na dugu tradiciju privatnog bankarstva i reputaciju političke neutralnosti. Prema Tillu Christianu Budelmannu, glavnom investicijskom direktoru švicarske privatne banke Bergos, odluka o preusmjeravanju imovine često se svodi na „izbor između rasta i očuvanja“.

„Singapur je odličan za profitiranje od azijskog rasta, ali Švicarska ostaje vodeće svjetsko sidro za očuvanje kapitala“, ocijenio je Budelmann, dodavši da alpska zemlja nudi „razinu udaljenosti od geopolitičkih žarišta koju Singapur ne može uvijek jamčiti“.

Hlađenje tržišta nekretnina

Osim trenutačnog pada, sukob prijeti i dugoročnoj privlačnosti Dubaija za iseljenike i poduzeća. Kozmopolitski način života bio je ključan za procvat tržišta nekretnina – cijene luksuznih vila gotovo su se udvostručile između razdoblja pandemije koronavirusa i kraja 2024. godine.

Sada raste zabrinutost. Ukupna vrijednost stambenih transakcija u ožujku pala je gotovo 20 posto u odnosu na prethodni mjesec, na oko 10,1 milijardu dolara, objavio je Bloomberg. Prognoze Citi Researcha i konzultantske kuće Knight Frank upućuju na moguću korekciju cijena od 7 do 15 posto.

Unatoč iranskim napadima, većina najbogatijih pojedinaca ipak ne napušta Dubai u potpunosti, već se odlučuje na diverzifikaciju. Budelmann to opisuje kao „stratešku hibridnost“: klijenti zadržavaju operativne poslove i dio životnog stila u UAE-u, ali dugoročnu imovinu premještaju u Singapur ili Švicarsku, često uz uspostavu druge "baze”.

Gospodarski zamah na čekanju

Oko petine Linovih klijenata sa sjedištem u Dubaiju planira ostati, smatrajući nestabilnost privremenom dok traju napori za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Za mnoge druge, prisutnost u nekoj drugoj zemlji postaje svojevrsna (i nužna) polica osiguranja.

Prije izbijanja rata, dubajsko je gospodarstvo bilježilo snažan rast – u prvih devet mjeseci 2025. zabilježen je rast BDP-a od oko 4,7 posto. Prošle se godine u Dubai preselilo rekordnih 9.800 milijunaša, koji su sa sobom donijeli procijenjenih 63 milijarde dolara novog bogatstva, prema podacima konzultantske kuće Henley & Partners.

Emirat nudi nultu stopu poreza na dohodak, nema poreza na kapitalnu dobit ni nasljedstvo, dok porez na dobit iznosi svega 9 posto za profite iznad 100 tisuća dolara. Tvrtke u slobodnim zonama na kvalificirani prihod uopće ne plaćaju porez.

Popularan s razlogom

Od skromnog pustinjskog naselja Dubai je u posljednjih 50 godina pomicao granice inovacija i inženjerstva. Analitičari smatraju da bi se, ako primirje potraje i povjerenje se brzo vrati, grad mogao naglo oporaviti. Upozoravaju da ne treba prerano otpisati dom najviše zgrade na svijetu, Burj Khalife, i niza drugih projekata koji su postali globalni simboli.

Vladar Dubaija, šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum, još je prije rata pokrenuo planove za pretvaranje novog dubajskog aerodroma u najveće svjetsko zrakoplovno čvorište te za udvostručenje gospodarskog volumena do 2033. godine. Među najavljenim megaprojektima su i 93 kilometra dugačka klimatski kontrolirana pješačka staza „The Loop“, najveći umjetni sustav koraljnih grebena na svijetu s više od milijardu koralja te futurističko odmaralište Artificial Moon.

Iako mnogi bogati ulagači danas ulažu s oprezom, potpuni odlazak iz Dubaija za mnoge bi značio odricanje od uzbudljivog, kozmopolitskog života usred pustinje.

Najteže bi mogle „stradati" marke Audi i Porsche, dok bi BMW i Mercedes, zbog proizvodnih pogona u SAD-u, bili u povoljnijem položaju. Ipak, mnogo toga još je neizvjesno, a Trump je i ranije znao najavljivati carine koje na kraju nisu provedene u praksi.

No, kako bi nove carine uopće mogle utjecati na gospodarstvo i zašto je Donald Trump upravo sada zaprijetio podizanjem carina na vozila iz Europske unije na 25 posto? Ako se najavljene mjere doista provedu, procjena je stručnjaka da bi najveće posljedice definitivno osjetila njemačka automobilska industrija.

Iako se Trumpove mjere formalno odnose na Europsku uniju, budući da je carinska politika u nadležnosti Bruxellesa, a ne država članica, one se mogu tumačiti i kao izravno usmjerene protiv Njemačke. Na to upozorava Ferdinand Dudenhöffer, direktor istraživačkog centra CAR u Bochumu, ističući da je izvoz ostalih europskih proizvođača automobila u SAD „zanemariv“.

"Carinska zaštita” kroz proizvodnju u SAD-u

Prema Dudenhöfferu, njemački proizvođači ne bi bili pogođeni podjednako. BMW i Mercedes, zahvaljujući velikim tvornicama koje imaju u Sjedinjenim Državama, imaju određenu vrstu „carinske zaštite“, dok bi marke bez proizvodnje u SAD-u, poput Audija i Porschea, bile izravno i snažno pogođene. Zbog toga Dudenhöffer očekuje da bi porast carina mogao ubrzati planove za izgradnju novih proizvodnih pogona u SAD-u.

Trump je prije nekoliko dana na svojoj društvenoj mreži Truth Social najavio znatno povećanje uvoznih carina na vozila iz EU-a, obrazlažući to tvrdnjom da se Unija ne pridržava carinskog dogovora postignutog prošlog ljeta. No, tu tvrdnju nije dodatno pojasnio niti potkrijepio dokazima. Europska unija odbacila je Trumpove optužbe.

Prema najavi, carine bi se u većini slučajeva povećale s 15 na 25 posto. Automobili i teretna vozila europskih proizvođača koji se proizvode u Sjedinjenim Državama ne bi bili obuhvaćeni tim mjerama.

Upozorenja iz industrije i ekonomskih krugova

Predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu (IfW) Moritz Schularick upozorava da bi nove carine imale „značajan“ negativan učinak na njemačko gospodarstvo. Trgovinski stručnjak IfW-a Julian Hinz procjenjuje da bi realna dodana vrijednost mogla pasti za oko 0,3 posto. „Već ionako spor gospodarski rast Njemačke bio bi snažno pogođen“, ističe Hinz.

Njemačko Udruženje automobilske industrije (VDA) Trumpov potez ocjenjuje kao „novo i ozbiljno opterećenje transatlantskih odnosa“. Predsjednica VDA-a Hildegard Müller pozvala je na poštivanje trgovinskog sporazuma između EU-a i SAD-a te zatražila da Bruxelles „napokon“ provede dogovorene obveze. Dio tog carinskog paketa trenutno se nalazi u Europskom parlamentu, gdje je njegovo usvajanje uvjetovano dodatnim zahtjevima.

Politička pozadina carinskog spora

Trump od početka svojeg drugog mandata učestalo prijeti novim carinama, često ih koristeći za politički pritisak u pitanjima koja nemaju izravne veze s trgovinom. Tako je ranije pokušao utjecati na sudski postupak protiv bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara kao i u sporu oko Grenlanda, no bez uspjeha.

I u slučaju automobilskih carina pojavile su se sumnje da je riječ o politički motiviranom potezu. Njemačka savezna vlada odbacila je tvrdnje da su Trumpove najave izravna reakcija na kritike kancelara Friedricha Merza na račun američkog kursa u ratu protiv Irana. Ipak, visoki dužnosnik Pentagona izjavio je za Reuters da su Merzove izjave bile „neprimjerene i nekorisne".

Merz je ranije, u jednom razgovoru s učenicima, izjavio da SAD očito nema jasnu strategiju u ratu protiv Irana – ocjena koju dijele i brojni stručnjaci. No to je očito osobno razljutilo Trumpa, koji je njemačkog kancelara potom više puta verbalno napao na društvenim mrežama. Merz je između ostaloga u kontekstu SAD-a rekao i da „iransko državno vodstvo ponižava jednu kompletnu naciju".

Pozivi na čvršći europski odgovor

Ekonomist Marcel Fratzscher smatra da bi njemačka politika trebala češće govoriti otvoreno i odlučno. Predsjednik Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) upozorava da Trump stalno popuštanje Europe tumači kao slabost. „Europska unija i njemačka vlada moraju napokon pokazati odlučnost. Ne smiju se više dati ucjenjivati, jer će u suprotnom troškovi za europsko gospodarstvo, a osobito za njemačke izvoznike, samo rasti“, poručuje Fratzscher.

On također ističe da, unatoč procjenama američkih sudova prema kojima su Trumpove carine nezakonite, predsjednik i dalje pokušava na račun Europe i njemačkih proizvođača automobila povećati svoju popularnost na domaćem planu.

Slično razmišlja i vanjskopolitički stručnjak CDU-a Peter Beyer, koji Trumpovu carinsku politiku opisuje kao „politički refleks i reakciju koja je plod frustracije", a ne kao dio koherentne strategije. Ipak, neki ekonomisti poput Jensa Südekuma, savjetnika saveznog ministra financija Larsa Klingbeila, pozivaju na smirenost i upozoravaju da zasad nije jasno ima li Trumpova prijetnja carinama uopće čvrsto pravno uporište – ili će morati biti revidirana.

Put „najprije gimnazija, zatim fakultet" danas mnogima u Njemačkoj više ne djeluje primamljivo kao ranije. Mladi strahuju od neizvjesnih izgleda za zaposlenje, između ostalog i zbog brzog razvoja umjetne inteligencije (UI). Stručnjaci procjenjuju da bi UI mogao ugroziti čak polovicu početničkih radnih mjesta u takozvanim profesijama zasnovanima na visokoškolskom znanju.

Rast nezaposlenosti akademičara

Istovremeno, nezaposlenost među akademski obrazovanim građanima već godinama bilježi rast. „Prije pandemije koronavirusa iznosila je 2,1 posto, a danas je na razini od 3,3 posto", ističe u razgovoru za javni servis ARD Enzo Weber iz Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB) u Nürnbergu.

Ipak, Weber ne govori o „izričitoj krizi akademičara". Prosječna stopa nezaposlenosti porasla je još i više. Jasno je, međutim, da ni visokoobrazovani više nisu imuni na aktualnu gospodarsku krizu.

Zanat – dobre profesionalne perspektive

Prodor umjetne inteligencije trenutno ponovo čini zanatska zanimanja privlačnijima za mlade. Za razliku od brojnih uredskih poslova, zanati se smatraju naročito otpornima na utjecaj UI-a. Uz to, postoje i atraktivne mogućnosti za razvoj i dodatno usavršavanje, koje igraju važnu ulogu u odluci „zanat ili studij".

Istovremeno, gotovo da nema gospodarske grane u Njemačkoj koja toliko trpi zbog nedostatka stručne radne snage kao zanatstvo. Unatoč dobrim profesionalnim izgledima, nepopunjeno je oko 200.000 radnih mjesta. Posebno su pogođena mala poduzeća.

Prema Izvještaju o stručnom obrazovanju za 2025. godinu, u zanatstvu je širom Njemačke nedavno ostalo nepopunjeno oko 19.000 mjesta, što je 18 posto svih ponuđenih mjesta za stručno osposobljavanje u poduzećima.

„Još uvijek previše mladih ljudi, ali i njihovih roditelja, nema pravi uvid u raznovrsne i odlične profesionalne perspektive koje zanatstvo nudi", poručuje predsjednik Bavarske zanatske komore Franz Xaver Peteranderl. „Još uvijek raširena opsesija akademskim zvanjima zamagljuje pogled na realnost."

Oni koji se odluče za zanat imaju koristi i od ranijeg početka zarađivanja vlastitog novca. „Ako studij završim s 25 godina, pa zatim još pet godina otplaćujem studentski kredit, već imam 30", kaže futurolog Hartwin Maas iz Instituta za istraživanje generacija. U zanatstvu, s druge strane, mladi zarađuju ranije – „i to upravo u životnim fazama u kojima im je novac najpotrebniji".

Životna zarada: kada se studij isplati

Dok studenti godinama provode vrijeme na predavanjima, njihovi vršnjaci na stručnom obrazovanju već zarađuju i mogu početi štedjeti za budućnost.

Pogled na takozvanu životnu zaradu – zbroj bruto prihoda tijekom cjelokupnog radnog vijeka – pokazuje da akademičari tu početnu prednost kvalificiranih radnika dostižu tek kasnije. Prema studiji Instituta za primijenjena gospodarska istraživanja (IAW) pri Sveučilištu u Tübingenu, u prosjeku tek od 39. godine života počinju zarađivati više.

Usporedba prihoda: magistar i majstor

Ako se gleda samo mjesečni prihod, razlike su još izraženije. Prema Anketi o zaradama za 2024. godinu Saveznog zavoda za statistiku, zaposleni s diplomom prvostupnika i magistra ili s položenim državnim ispitom u prosijeku zarađuju 6.850 eura bruto mjesečno.

Zaposleni sa završenim stručnim obrazovanjem ostvaruju, s druge strane, prosječno 3.973 eura.

No oni zanatlije koji polože i majstorski ispit, financijski stoje znatno bolje. Oni u prosijeku zarađuju oko 5.300 eura mjesečno – više od 1.300 eura u odnosu na kvalificirane radnike bez majstorskog ispita, pa čak i oko 100 eura više nego zaposleni prvostupnici.

„Majstorski bonus" – zašto se usavršavanje isplati

Ovaj takozvani „majstorski bonus" čini dodatno obrazovanje isplativom investicijom i otvara vrata ka rukovodećim položajima ili samozapošljavanju. „Ljudi s majstorskim ispitom imaju izuzetno povoljne pokazatelje na tržištu rada – i po pitanju zaposlenosti i po visini zarade", naglašava Weber.

Pojedini zanatski poslovi smatraju se naročito perspektivnima i financijski atraktivnima. Riječ je, prije svega, o zanimanjima značajnima za industriju, naročito na području energetske tehnike i automatizacije – od mehatroničara do električara, navodi Hartwin Maas.

„Potreba za akademičarima nastavit će rasti"

Istovremeno, prema Weberovim riječima, i dalje postoje snažni argumenti u prilog studija. „Akademski obrazovani i dalje imaju uvjerljivo najniže stope nezaposlenosti i najviše zarade. Naše projekcije pokazuju da će potreba za akademičarima nastaviti rasti."

Zato se pitanje što nudi veće šanse, zanatsko obrazovanje ili studij, često pokazuje kao previše pojednostavljeno. Za osobni izbor karijere presudno je na kraju koji put zaista odgovara sposobnostima, interesima i životnim planovima pojedinca.

Nakon vijesti da je FIFA spremna dopustiti domaćim nogometnim ligama da odigraju jednu utakmicu po sezoni u inozemstvu, njemački nogomet suočava se s već otprije poznatim sporom izmeđuzagovornika tradicije i pristaša rasta.

Kako javlja The Guardian, novi FIFA-ini prijedlozi omogućit će nacionalnim ligama da igraju jednu utakmicu po sezoni u nekoj drugoj državi. Zemlja domaćin navodno će moći ugostiti najviše pet utakmica iz drugih zemalja, pri čemu su Sjedinjene Američke Države favorizirana meta.

„Mislim da bi se njemački članovi FIFA-e tome usprotivili i da bi na stadionima došlo do masovnih prosvjeda“, rekao je Martin Endemann, voditelj politike u organizaciji Football Supporters Europe, koja zastupa navijače na kontinentu, za DW. „Svaki nogometni dužnosnik u Njemačkoj koji bi to pokušao imao bi vrlo, vrlo težak zadatak s tim navijačima na stadionu, kao i sa članovima odgovarajućih klubova.“

Nogomet kao globalni proizvod

Rasprava o igranju utakmica domaćih liga u inozemstvu nije nova. Već prošlog listopada UEFA je dala španjolskoj La Liga i talijanskoj Seriji A dopuštenje da odigraju utakmicu u inozemstvu, ali su utakmice otkazane nakon što su lokalne vlasti izrazile zabrinutost i strah od mogućih neogodnih posljedica.

Novi FIFA-in protokol za premještanje natjecateljske utakmice u inozemstvo zahtijevao bi odobrenje svih glavnih aktera, a FIFA bi i dalje imala pravo odbiti takav potez. „To je formalizacija nečega što je ekonomski već godinama neizbježno“, kaže je Dominik Schreyer, profesor sportske ekonomije na njemačkoj Otto Beisheim School of Management, za DW. „Nogomet se pomaknuo od lokalno ukorijenjenog proizvoda prema globalno monetiziranom medijskom resursu, i kada se ta tranzicija dogodi, geografija postaje fleksibilna“, dodao je Schreyer.

„FIFA ovdje ne predvodi, ona reagira pod pritiskom i pokušava regulirati razvoj koji je već bio u tijeku kroz predsezonske turneje i ranije pokušaje nacionalnih liga da organiziraju utakmice u inozemstvu. Predstavljanje toga kao jedne utakmice po sezoni čini to politički prihvatljivim, ali ekonomski počinje normalizirati ideju da domaća natjecanja više nisu strogo domaća. Moglo bi se reći da je proizvod već postao globalan, a sada ga utakmice sustižu.“

Struktura u Njemačkoj drugačija od ostatka Europe

Iako mnogi vjeruju da je takav razvoj već dugo neizbježan za klubove u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, struktura vlasništva njemačkih klubova razlikuje se od drugih velikih europskih liga, što stvar čini složenijom.

Pravilo 50+1 u osnovi jamči da 50% plus jedna dionica ukupnih udjela kluba mora biti u vlasništvu članova, čime se isključuje vlasništvo bogatih pojedinaca ili čak država. Snaga njemačkih navijača ne smije se podcijeniti, što se nedavno vidjelo u neuspjelom pokušaju dopuštanja većih ulaganja privatnog kapitala.

A ako utakmice domaćih liga u inozemstvu postanu stvarnost za klubove u Europi, tada će se Bundesliga ponovno naći u dilemi između tradicije i rasta.

„Financijski gledano, postoje prednosti, ali ih ne treba precjenjivati“, rekao je Schreyer, misleći na ligaške utakmice u inozemstvu. Primjer Nacionalne nogometne lige (NFL), dakle lige američkog nogometa, koja igra natjecateljske utakmice u inozemstvu, ilustrira ovu tvrdnju.

Novac i pozicioniranje

Prije prve ligaške utakmice u Njemačkoj 2022. godine čelnik NFL-a Njemačka izjavio je da su mogli prodati preko tri milijuna ulaznica. Portal za poslovne i financijske vijesti BNN Bloomberg objasnio je da Jacksonville Jaguarsi ostvaruju prihod od oko 35 do 50 milijuna američkih dolara (30 do 42,5 milijuna eura) za svaku utakmicu u Londonu.

„Natjecateljska utakmica u inozemstvu ima veću komercijalnu težinu od predsezonske utakmice jer kombinira rijetkost, sportsku relevantnost i globalnu medijsku pozornost. Stoga bi klub poput minhenskog Bayerna ili dortmudske Borussije mogao očekivati ​​dodatne prihode u niskim dvoznamenkastim milijunima eura za utakmicu u SAD-u“, rekao je Schreyer, dodajući da je precizne brojke teško utvrditi.

Brojke koje je Sport Bild objavio krajem 2025. sugeriraju da Bayern München ostvaruje prihod od oko 5,7 milijuna eura po domaćoj utakmici.

"Ovdje se radi o pozicioniranju, a ne o novcu. To postaje još jasnije kada se uzme u obzir naknada za domaće navijače, posebno vlasnike sezonskih ulaznica, koji bi propustili vrhunsku utakmicu na svom domaćem stadionu."

Protiv ideje, ali koliko dugo?

U tome leži glavni izazov za njemački nogomet. Tradicija u kojoj su mnogi nogometni klubovi u Njemačkoj ukorijenjeni, zajedno sa strukturom 50+1, znači da je održavanje lokalnog tržišta i dalje ključno čak i u kontekstu globalno rasta nogometnog biznisa.

Njemačka nogometna liga (DFL), organizacija koja upravlja Bundesligom, javno se izjasnila protiv te ideje, još od 2018. kada je Christian Seifert bio na čelu. Nedavno je Hans-Joachim Watzke, predsjednik nadzornog odbora DFL-a i bivši izvršni direktor Borussije iz Dortmunda, bio potpuno jasan kada je govorio o toj temi. „Dok god sam odgovoran za ovu ligu, neće biti utakmica u inozemstvu kada je riječ o natjecateljskim utakmicama. Točka“, rekao je Watzke.

Izvršni direktor Bayerna Jan-Christian Dreesen također je protiv te ideje. Ali što će biti ako takve utakmice postanu redovita stvarnost za klubove poput Manchester Citya, Paris Saint-Germaina i Reala iz Madrida?

„Za njemačke klubove stvarno ograničenje je kulturno“, tvrdi Schreyer. „Njemački nogomet se i dalje definira kroz lokalni identitet, dok su konkurenti u potpunosti prihvatili logiku globalnog tržišta. Kratkoročno, klubovi Bundeslige neće zaostajati samo zato što se suzdržavaju, jer medijska prava i dalje nose najveći dio prihoda. No, ako drugi sustavno monetiziraju međunarodnu potražnju kroz premium događaje, a njemački klubovi to ne čine, jaz u globalnoj relevantnosti će se povećati, a novac će to pratiti.“

Za Njemačku ta mogućnost zapravo je važna samo za nekolicinu klubova. „Navijači kupuju spektakl, a ne ligašku utakmicu. Nitko neće napuniti stadion u SAD-u za Hoffenheim protiv Augsburga. Dakle, ovo će funkcionirati za nekolicinu klubova, a ne za cijelu ligu“, rekao je Schreyer, pri čemu su Bayern München i Borussia Dortmund očiti kandidati.

Iako je igranje utakmica Bundeslige u inozemstvu i dalje izuzetno malo vjerojatno, pritisak će rasti ako drugi veliki klubovi naprave taj korak.

Odrasli su, zaposleni, ali ipak ne uspijevaju spojiti kraj s krajem – pa im na kraju mjeseca ponovno u pomoć priskaču roditelji. Kako piše njemački tabloid Bild, mnogi ljudi između 30 i 50 godina starosti u Njemačkoj više si ne mogu priuštiti bezbrižan život kakav su imali u djetinjstvu i mladosti, unatoč stabilnom i „dobrom“ poslu.

Generacija koja je odrasla uz putovanja, hobije i financijsku sigurnost za isti životni standard danas i dalje ovisi o svojevrsnom „džeparcu“ mame i tate. Prema tvrdnji Bilda, roditeljska financijska pomoć odrasloj djeci u Njemačkoj postaje sve raširenija pojava. „Primjećuje se jasan trend: roditelji sve češće financijski pomažu svoju djecu i u odrasloj dobi – i to ne samo u izvanrednim situacijama“, kaže za Bild sociolog i istraživač generacija, Klaus Hurelman.

„Život je postao neizvjesniji i podložniji krizama. Osim ekonomskih razloga, ulogu ima i pojačana roditeljska briga, koja može prerasti u pretjeranu podršku“, dodaje.

Gotovo polovica roditelja pomaže odrasloj djeci

U Njemačkoj gotovo polovica roditelja nastavlja financijski pomagati djecu i nakon završetka školovanja ili studija. Istraživanje instituta Civey, na koje se poziva Bild, pokazuje da 23 posto roditelja iz generacije „baby boomera“ mjesečno uplaćuje do 150 eura svojoj odrasloj djeci, dok pet posto njih daje čak više od 450 eura mjesečno.

Desetljeća ekonomskog rasta donijela su toj generaciji blagostanje, koje sada – još za života – prenose na potomke. Zbog toga, navodi se u tekstu Bilda, neki roditelji posežu i u vlastitu mirovinu.

„Privatna podrška često daleko nadilazi jednokratnu početnu pomoć. Roditelji osiguravaju početni kapital za kupnju nekretnina, jamče za kredite, daju povoljne zajmove ili omogućuju djeci da besplatno žive u obiteljskoj kući“, kaže za Bild sociolog Philipp Lersch. Dizajnersku odjeću, estetske operacije ili osobnog trenera u elitnim teretanama – i to se u Njemačkoj nerijetko plaća novcem roditelja, navodi Bild.

Zarađuju više, a imaju manje

Kako ocjenjuje Bild, mnogi milenijalci u Njemačkoj danas na papiru zarađuju više nego što su njihovi roditelji zarađivali u istoj životnoj fazi, ali raspolažu manjom kupovnom moći.

„Danas je znatno teže samo od vlastitih prihodaizgraditi stabilan životni standard, primjerice kada je riječ o stanovanju ili stvaranju imovine. Istodobno postoji želja da se zadrži standard iz roditeljskog doma. To pokazuje da je mladima danas teže“, kaže Hurelman za Bild.

Lersch dodaje da je u Njemačkoj kupnja nekretnine, vlastita četiri zida, za mnoge gotovo nemoguća misija bez pomoći roditelja. Dugoročno bi se taj trend mogao dodatno pojačati, jer vlasništvo nad nekretninama – a time često i niži troškovi stanovanja u starijoj dobi – omogućuje roditeljima da lakše pomažu sljedećoj generaciji.

Samo trud više nije dovoljan

Kako navodi Bild, generacija „baby boomera“ danas ne pomaže samo djeci, nego i unucima – plaćaju im sate baleta, automobile ili čak stanove, iako njihova djeca već imaju vlastite prihode. Ta velikodušnost, s jedne strane, sprječava pad životnog standarda, ali s druge može stvoriti dugoročnu ovisnost.

„To mijenja naše shvaćanje odrasle dobi. Klasični model – ekonomska samostalnost i osnivanje obitelji – gubi svoju jasno definiranu granicu. Oba prijelaza se vremenski pomiču. Financijska neovisnost danas više nije jasan pokazatelj“, kaže Hurelman za Bild.

Prema Lerschu, time se zamagljuje i ideja o „vlastitim zarađenom“ životnom standardu. Obećanje da se isključivo radom može dosegnuti ista razina blagostanja kakvu su imali roditelji u Njemačkoj danas više ne vrijedi. Koliko će netko biti uspješan, sve češće ovisi o obitelji – njezinim mogućnostima i njezinoj podršci.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...