Vecernji list

Ruski agresorski rat protiv Ukrajine na istočnom krilu Europske unije, nepoštovanje – ili još bolje rečeno – prezir prema međunarodnom pravu od strane SAD-a pod predsjednikom Trumpom te optužbe za kršenje međunarodnog humanitarnog prava protiv Izraela u sukobu na Bliskom istoku – sve je to šokiralo mnoge Europljane. Čini se da je svjetski poredak uspostavljen nakon Drugoga svjetskog rata stigao do svoga kraja. Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači 2026.: „Taj poredak, koliko god bio nesavršen čak i u svojim najboljim vremenima, više ne postoji u tom obliku.“

Sugovornici u Aziji često su iznenađeni zaprepaštenošću nekih Europljana. Tako bivši singapurski diplomat Bilahari Kausikan na azijskoj sigurnosnoj konferenciji Shangri-La Dialogue u razgovoru za DW kaže:

„Mislim da su konkurencija i sukob temeljna obilježja međunarodnih odnosa. Te vječne, surove istine bile su kratko prikrivene – možda dvadesetak godina, od pada Berlinskog zida do izbijanja globalne financijske krize. Radilo se o iznimnoj fazi svjetske povijesti.“ I dodaje: „Europa je mislila da je džungla trajno ukroćena. A onda je doživjela šok.“

SAD se ne vraća

Marc Saxer, politolog i voditelj ureda za Aziju i Pacifik njemačke političke Zaklade Friedrich Ebert, objašnjava u razgovoru za DW da je ta razlika u pogledima između Europe i Azije rezultat različitih povijesnih iskustava. Europa je, kaže, pod zaštitnim kišobranom SAD-a mogla sanjati san o liberalnom svjetskom poretku, dok je za Aziju to bilo nezamislivo.

Težnje za uspostavom liberalnog svjetskog poretka Saxer smatra propalima, a „povratak SAD-a ulozi koju je imao sve do 2010-ih iz strukturnih razloga smatram nemogućim“. Unipolarni trenutak definitivno je prošao, ističe ovaj politolog. On pojašnjava dalje da se SAD strateški preopteretio sukobima u Europi, na Bliskom istoku i u indo-pacifičkoj regiji.

Fantazije o hegemoniji

Thomas Kleine-Brockhoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku u razgovoru za DW Sjedinjene Američke Države vidi manje kao preopterećenu silu, a više kao nositelja imperijalnog projekta. SAD pokušava „uspostaviti hegemonijski svijet velikih sila, neku vrstu svjetskog direktorija s Rusijom i Kinom“. Želi svijet sfera utjecaja velikih sila, kaže on.

SAD, Kina i Rusija (svaka iz svojih razloga i s vlastitim namjerama) potkopavaju međunarodno pravo i multilateralne institucije poput Ujedinjenih naroda.

Rezultat je, prema Saxeru, „vučji svijet“ (objavio je knjigu pod istim naslovom), pod čime se podrazumijeva svijet „u kojem pravo jačega pobjeđuje snagu prava“.

Protupokreti od Azije do Amerike

Većina drugih država prirodno nema interesa za takav svijet. No kakvi se protupokreti naziru? Kleine-Brockhoff vidi tri konkretne reakcije koje ovise o zemljopisnom položaju i strateškom okruženju.

Japan, koji se nalazi u neposrednoj blizini rastuće sile Kine i u indo-pacifičkoj regiji ima malo istomišljenika, nema drugog izbora nego pokušati produbiti suradnju sa SAD-om.

Europa, koja geografski čini cjelinu i politički je povezana, oslanja se na „samoojačavanje u gospodarskom i vojnom smislu“, kaže Kleine-Brockhoff. Pritom pokušava u prijelaznom razdoblju što dulje zadržati SAD uz sebe kako bi naposljetku stala na vlastite noge.

Treći model – svojevrsni protusavez srednjih sila – formulirao je Mark Carney u svojem zapaženom govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu 2026.: „Stari poredak se ne vraća. Ne trebamo tugovati za njim. Nostalgija nije strategija. Ali iz ovoga možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadaća srednjih sila.“

Ponovno pregovaranje u multipolarnom svijetu

Saxer, koji argumentira slično kao Carney, kao ključan aspekt pregovaračkog procesa naglašava činjenicu da se krug sudionika širi: „Posebnost ove povijesne prekretnice leži u tome što prvi put nakon nekoliko stoljeća sile koje nisu zapadne presudno sudjeluju u odlučivanju o tome kako će biti oblikovan naredni svjetski poredak.“ Za razliku od ranije, „poredak više neće značiti vesternizaciju“, kaže Saxer.

Koncepti uređenja morat će uzeti u obzir kineska shvaćanja, prema kojima pravila prije svega služe kolektivu, a ne prvenstveno pojedincu, kao i uvjerenja muslimanskog svijeta utemeljena na zajednici vjernika. Ipak, i unutar tih shvaćanja postoje sukobi, poput onih između šijitskog i sunitskog islama.

Snalaženje u „vučjem svijetu“

Kako bi se opstalo u takvom svijetu, Saxer naglašava tri aspekta koji nadilaze Carneyjevu ideju.

Prvo, treba uključiti i manje države, poput Novog Zelanda, Norveške ili Singapura. Koristan je svatko „tko se želi proaktivno i konstruktivno baviti nekim problemom“.

Drugo, suradnju ne treba promatrati kao savez, nego kao „partnerstva sredine“, kako bi se spriječilo stvaranje blokova.

„Treće, suočavanje s globalnim izazovima, s obzirom na ograničene kapacitete, ne može se oslanjati samo na koalicije istomišljenih demokracija. Partnerstva sredine moraju okupiti sve države koje su usmjerene na rješenja, bez obzira na njihovo unutarnje uređenje“, kaže Saxer.

Helsinki 2.0

Ovaj pragmatični pristup nadilazi politiku utemeljenu na vrijednostima i potragu za istomišljenicima. Umjesto partnera povezanih vrijednostima, dolaze partneri povezani interesima. Umjesto paralelnog ili suprotstavljenog djelovanja istomišljenika, postoji suradnja u područjima u kojima se interesi podudaraju, a izostaje tamo gdje se razilaze. Naravno, uz očuvanje određenih neupitnih načela, poput ljudskih prava.

Kako bi se to postiglo, Saxer zamišlja svojevrsni „Helsinki 2.0“. Početkom 1970-ih, tijekom istočno-zapadnog sukoba između SAD-a i Sovjetskog Saveza, uz sudjelovanje europskih članica NATO-a i država Varšavskog pakta, na Konferenciji o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) dogovoreno je zajedničko preuzimanje obveza koje nisu imale status međunarodnog ugovora. Taj sporazum, poznat i kao Helsinška deklaracija, prije svega je regulirao sigurnosna pitanja u Europi i može se sažeti formulom „univerzalizam bez uplitanja". Prema Saxeru, taj je pristup ponovno aktualan.

Paralelno postojanje različitih poredaka

Kleine-Brockhoff skeptičan je kada je riječ o stabilnosti takvih konstelacija, osobito zato što danas, za razliku od tada, nedostaju snažni čimbenici stabilnosti. „Svaki poredak zahtijeva čimbenike stabilnosti koji ga održavaju te minimum pravila i poštovanja pravila.“ Fluidna ideja partnera povezanih interesima koji surađuju, primjerice, u klimatskoj politici, a u sigurnosnoj politici djeluju jedni protiv drugih, u svojoj je biti nestabilna. Govoreći o Carneyju, Kleine-Brockhoff kaže: „Vidim protusile, ali ne vidim njihovo povezivanje.“ Srednje sile su, na kraju, previše različite i imaju previše različite interese.

Umjesto toga, Kleine-Brockhoff uočava nastanak višestrukog poretka. Pod tim podrazumijeva „paralelno postojanje različitih modela poretka s ograničenom dubinom primjene“. Mogao bi se zamisliti, primjerice, poredak sastavljen od partnera istomišljenika poput EU-a, Japana i Australije, no njegov bi utjecaj u velikoj mjeri ostao ograničen na same članove.

Loša vremena za javna dobra

Zbog toga aktualni razvoj događaja otežava očuvanje globalnih javnih dobara. Suzbijanje klimatskih promjena, upravljanje globalnim zdravstvenim rizicima poput pandemija i osiguravanje mira – sve to postaje sve teže.

Kleine-Brockhoff zato strahuje od nastupanja ere „stalnog parazitiranja na tuđi račun“. Umjesto zajedničkog rada na globalnim izazovima, pojedini će akteri sve više nastojati ostvariti vlastitu korist.

Upravo kako bi se to spriječilo, Saxer ne vidi alternativu suradnji partnera povezanih interesima koji su spremni na pragmatičnu suradnju. Transformativni realizam, prema njegovu mišljenju, nudi najbolju mogućnost da se nakon kraja liberalnog poretka integriraju različite predodžbe o poretku kako bi se rješavali konkretni globalni izazovi, a da se pritom ne vrati logici stvaranja blokova.

Kristalno čista voda, gotovo bez valova, spasioci na plaži se tek dosađuju: gotovo su savršeni uvjeti za opušten dan kupanja na poznatoj plaži Coogee u Sydneyju. Zatim šok: svega oko 30 metara od obale australske plaže iz snova, morski pas napada 35-godišnju ženu – vjerojatno velika bijela psina. Mlada majka preživjela je teško ozlijeđena, ali taj je događaj ponovno potaknuo raspravu koja Australiju prati desetljećima.

Prema riječima članova njezine obitelji, žena je zadobila ozljede opasne po život na lijevoj nozi, a ruka joj je morala biti amputirana. „Trebat će sveobuhvatnu i dugotrajnu njegu, potporu i rehabilitaciju”, prenosi televizija ABC iz priopćenja. „Kao obitelj smo šokirani i duboko potreseni da se to moglo dogoditi našoj voljenoj partnerici, kćeri i majci koja je bila toliko puna života i energije.”

Čovjek je važniji od morskog psa?

Što sada? Najnoviji događaj nije usamljen: posljednjih mjeseci znatno je porastao broj napada morskih pasa u saveznoj državi Novi Južni Wales. Već u siječnju vlasti su zabilježile četiri incidenta u samo 48 sati, a mediji su govorili o „izvanrednom” nagomilavanju. Vlada je pod sve većim pritiskom. Ponovno postaju glasniji pozivi na shark culls – plansko ubijanje morskih pasa.

Ministrica poljoprivrede Tara Moriarty, koja je zadužena i za okoliš i divlje životinje, nije se htjela jasno izjasniti protiv takvih mjera. „Ništa ne isključujemo”, rekla je. Ta je izjava bila dovoljna da ponovno otvori staro pitanje koje već dugo polarizira Australiju: treba li ciljano ubijati morske pse kako bi se smanjio rizik za kupače?

Zagovornici tvrde da svaki spriječeni napad opravdava i drastične mjere. Znanstvenici i zaštitnici prirode odgovaraju kako su morski psi vrlo pokretljive životinje. Ubijene jedinke brzo bi zamijenile druge. Nema jasnih dokaza da čak i programi odstrela ili hvatanja dugoročno smanjuju broj napada.

Zaštićena vrsta

Rasprava ima još jedan problem. Stručnjaci pretpostavljaju da je napadač kod Coogeeja bila velika bijela psina, a ta je vrsta u Australiji strogo zaštićena. Premijer savezne države Novi Južni Wales Chris Minns zato je brzo poručio da ubijanje ne dolazi u obzir. Drugačije stoji stvar s bikovskim morskim psima koji se također povezuju s napadima u toj regiji. U tom slučaju Minns nije želio unaprijed isključiti moguće mjere.

Novi Južni Wales zasad se oslanja na kombinaciju klasičnih mreža protiv morskih pasa, tzv. SMART-drumline (linije s mamcima pri kojima se uhvaćeni morski psi brzo lociraju i potom puštaju), elektroničkog praćenja označenih jedinki i dronova. Savezna država svake godine ulaže oko 30 milijuna australskih dolara (18,3 milijuna eura) u zaštitu kupača.

No najnoviji napad otvara neugodno pitanje: funkcionira li taj sustav? Naime, iznad Coogeeja tijekom vikenda nisu letjeli nadzorni dronovi. Razlog su ograničenja letenja zbog blizine zračne luke Sydney. Ukupno se iz zraka nadzire oko 80 plaža u saveznoj državi, ali često su izuzete one koje se nalaze na prilaznim rutama zrakoplova.

Morski psi zapravo "ne vole” ljude

Za Stevena Pearcea, čelnika organizacije Surf Life Saving NSW, taj događaj pokazuje granice postojećeg sustava. Njegova organizacija tvrdi da provodi najveći program nadzora dronovima na svijetu s više od 100.000 letova godišnje. Vidljivost na dan napada bila je iznimno dobra.

„Kristalno čista voda, bez valova, gotovo nikoga u moru. Da su dronovi letjeli, vjerojatno bismo vidjeli mnoge morske životinje”, rekao je Pearce. On smatra da je upravo ta tehnologija budućnost nadzora plaža i da su dronovi „znatno bolji od mreža” za što ranije uočavanje životinja i pravodobno upozoravanje kupača.

Znanstvenici ističu da ljudi inače nisu prirodan plijen morskih pasa koji more nastanjuju stotinama milijuna godina. Mnogi napadi vjerojatno su posljedica zabune: gledano iz dubine, siluete plivača ili surfera mogu nalikovati tuljanima ili drugom plijenu. Problem je i u tome što ako nekoliko metara dugački predator „samo malo gricne" plivača, neminovno može izazvati životno opasne ozljede.

Pritisak raste sa svakim novim napadom. Stručnjaci upozoravaju da se mijenjaju uvjeti uz australske obale. Toplije more i promijenjene migracije mogli bi dovesti do češćih susreta ljudi i velikih grabežljivaca.

Vlada je ove godine dodatno povećala ulaganja u zaštitu od morskih pasa, uključujući programe dronova, istraživanja i nadzor. Hoće li to biti dovoljno, ostaje otvoreno. Ministrica Moriarty sažima: „Dijelimo ocean s divljim životinjama. Savršeno rješenje ne postoji.”

„U misiji jednostavno funkcioniraš, tu nema prostora za emocije", kaže Bernhard Drescher. Ovaj 65-godišnjak bio je u Bundeswehru od 1990. do 2014. te je više puta sudjelovao u inozemnim misijama u Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. „Tamo nemaš puno vremena za razmišljanje. A onda, godinama kasnije, dobio sam napade panike."

Time je za njega započelo teško razdoblje: liječnici u Bundeswehru govorili su mu da je zdrav. „U jednom trenutku me psihijatar pitao kako sam – tada sam se rasplakao i uopće nisam znao zašto.“ Bilo je to 2008. godine. Za Dreschera je započelo dugo razdoblje terapije – unutar i izvan Bundeswehra, ambulantno i uz boravke u klinikama.

„Često pravi administrativni rat“

Umirovljeni potpukovnik je od izlaska iz Bundeswehra 2014. aktivan u veteranskoj udruzi Bund Deutscher EinsatzVeteranen, gdje skrbi o bivšim vojnicima kojima se dogodila slična stvar kao i njemu. „Kada se kod bivših vojnika traumatska iskustva ponovno aktiviraju, a više nisu u Bundeswehru, često je teško dobiti odgovarajuću pomoć.“ To je posebno problematično za vojnike s ugovorom na određeno vrijeme, napominje on.

Iako postoji mogućnost ponovnog primanja u službu kako bi mogli koristiti programe pomoći Bundeswehra, put do toga je složen i zna biti dugotrajan. „To je često pravi administrativni rat koji ljudi moraju dodatno voditi", kaže Drescher.

„Pitaju vas o problemima iz djetinjstva"

To potvrđuje i Dunja Neukam. Ona je kao vojnikinja s ograničenim ugovorom od 1994. služila u Bundeswehru, najprije u sanitetskoj službi, a kasnije i kod vojnog psihologa. Više je puta tijekom aktivne službe bila raspoređena u misije u Afganistanu.

Danas se i ona volonterski brine o veterankama i veteranima. Od svojih suboraca zna koliko može biti komplicirano ponovno se vratiti u službu Bundeswehra: „Tada se dovodi u pitanje je li to što ih muči zaista posljedica misije i pita vas se jeste li možda imali neke probleme u djetinjstvu koji bi mogli biti uzrok."

Vojnici se često bore za priznavanje i odštetu. Jedno istraživanje javnog medijskog servisa NDR-a iz prošle godine pokazuje da se 30 posto svih zahtjeva za priznavanje problema nastalih u vojnoj službi zbog psihičkih oboljenja, poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), odbija.

Problem s ulogom vojnika

Bundeswehr je značajno napredovao kada je riječ o psihičkim bolestima svojih vojnika, slažu se Bernhard Drescher i Dunja Neukam. Ipak, problem ostaje ponašanje mnogih vojnika i zapovjednika: „Slika uloge vojnika, a osobito časnika, vrlo je kruta i obilježena snagom“, objašnjava Drescher. „Moraš stajati na čelu postrojbe, uvijek davati primjer i imati spremno neko rješenje.“ U takvu sliku ne uklapa se biti psihički bolestan, napominje.

Neukam dodaje: „Možeš se prije misije izvrsno obučiti, razraditi bezbroj mogućih scenarija – ali svejedno se može dogoditi da se suočiš sa situacijama za koje se jednostavno nije moguće pripremiti.“

Dan veterana treba donijeti veću pozornost

U posljednjih nekoliko godina veterani i njihove sudbine sve su više u fokusu javnosti. Godine 2018. tadašnja ministrica obrane Ursula von der Leyen prvi je put definirala tko se u Njemačkoj smatra veteranom. Njemačka ima prilično široku definiciju: svatko tko je ikada služio – uključujući i bivše ročnike – ubraja se u veterane. Time Njemačka, prema procjenama Bundeswehra, ima oko deset milijuna veterana.

Od prošle godine u Njemačkoj se 15. lipnja obilježava Dan veterana. On bi trebao pružiti društveno priznanje onima koji su bili u misijama za Njemačku. Bundestag je 2024. godine uveo ovaj dan glasovima vladajuće semafor-koalicije i uz podršku Kluba zastupnika stranaka Unije CDU/CSU.

To je dobro priznanje za vojnike, smatra Bernhard Drescher. Ipak, zasad većinu događanja još uvijek organiziraju same udruge. Njegov je cilj da ubuduće gradovi, savezne pokrajine i savezne vlasti preuzmu organizaciju i pozovu udruge na te priredbe. „Ne može biti da trajno moramo sami planirati svoje manifestacije. To onda baš i nije željeno priznanje."

Želja za boljim informiranjem o rizicima

Bundeswehr u idućim godinama planira značajno rasti te već dulje intenzivno regrutira novo osoblje. „Posljednjih godina snažno se isticala mogućnost obrazovanja“, kaže Drescher. „Naravno, teško je oglašavati se s temama smrti i ranjavanja, ali ljudima se mora reći: jednog dana biste mogli biti vojnici koji s blatnim čizmama i oružjem u rukama, kao dio parlamentarne vojske, stoje na stranom tlu braneći naše vrijednosti.“

Ako Bundeswehr želi dugoročno privući kadar, mora otvoreno govoriti i o rizicima profesije, smatra on. To je za Dreschera dio obveze prema vojnicima.

Nakon svojih iskustava s inozemnim misijama i traumatiziranim vojnicima, Dunja Neukam je politici uputila i jednu želju: „Kada se donosi odluka o sljedećoj inozemnoj misiji, željela bih da političari zaista dobro razmisle može li se tom misijom dugoročno nešto postići, imamo li uopće sredstva i osoblje za to – i možemo li nakon toga adekvatno zbrinuti naše ljude?“

Zastave duginih boja ponovno su se u subotu (20.06.20206.) vijorile ulicama Sarajeva, dok je više stotina sudionika sedme bosanskohercegovačke Povorke ponosa prolazilo središnjim gradskim prometnicama. Uz glazbu, zvukove zvižduka i povike sudionika kolona se kretala trasom od Obale Kulina bana do Koševa gdje je skup i završen.

Iako je atmosfera u velikoj mjeri bila opuštena kao i sami sudionici Povorke, događaj je bio pod pojačanim sigurnosnim mjerama. Pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo pratili su kolonu tijekom cijelog kretanja uz potporu zaštitarskih službi. Na nekoliko lokacija promet je bio privremeno obustavljen ali Povorka je protekla bez incidenata.

Slobodnije, ali bez napretka

Organizatori su i ove godine poručili da je cilj Povorke upozoriti na položaj i prava LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini (BiH) te zatražiti jednakost, vidljivost i zaštitu od diskriminacije.

Član Organizacijskog odbora Povorke ponosa Enver Duraković izjavio je da se društveni položaj LGBTIQ+ osoba u proteklim godinama djelomično promijenio nabolje i da se dio zajednice danas osjeća slobodnije nego ranije. Istodobno smatra da nema napretka u zakonodavnom okviru te da institucije nisu odgovorile na zahtjeve koje organizatori godinama upućuju vlastima.

Organizatori navode da ovogodišnji slogan „Sve nam boje dobro stoje“ simbolizira prihvaćanje različitosti i međusobno poštovanje pri čemu „boje“ predstavljaju metaforu različitih identiteta i društvenih iskustava.

Zašto i lijani na dugi?

Među sudionicima bili su i predstavnici tamošnjih institucija i političkih stranaka kao i šef Delegacije Europske unije u BiH Luigi Soreca. Zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duška Jurišić ocijenila je da su LGBTIQ+ osobe i dalje među ranjivijim društvenim skupinama te da njihova prava nisu u potpunosti zaštićena.

Posebnu pozornost izazvala je i zastava koju su nosili sudionici Povorke u bojama duge na kojoj je bio istaknut grb bivše Republike BiH s ljiljanima. To je bio jedan od povoda za kritike na društvenim mrežama gdje su nakon Povorke prevladavali negativni komentari. Najčešće se osporavalo samo održavanje skupa i javno isticanje LGBTIQ+ simbola, dok je uporaba grba s ljiljanima u kombinaciji s duginim bojama izazvala dodatne polemike i kritike uz ocjene da takva kombinacija nosi političku i identitetsku konotaciju.

U Sarajevu da, ali drugdje...

I dok se Povorka ponosa već sedmu godinu održava u Sarajevu sličnih javnih okupljanja LGBTIQ+ zajednice i dalje nema u drugim gradovima BiH. Razlozi za to prema ocjenama sugovornika DW-a ne leže samo u organizacijskim i sigurnosnim izazovima nego i u širim društvenim i političkim okolnostima koje oblikuju odnos prema različitosti i javnoj vidljivosti.

Politički analitičar Ibrahim Prohić smatra da činjenica da se ovakvi skupovi mogu održavati upravo u Sarajevu pokazuje da je glavni grad prostor u kojem je, za razliku od drugih sredina u Bosni i Hercegovini, moguće javno iskazati ovakvu vrstu društvene vidljivosti. Prema njegovu mišljenju, Sarajevo ima simboličko značenje kao sredina iz koje se društvene promjene mogu postupno širiti i na druge dijelove zemlje.

Prohić smatra da je upravo zato fokus organizatora na Sarajevo bio i taktički i strateški opravdan jer je riječ o gradu u kojem je moguće otvoriti javni prostor za raspravu o pravima manjinskih i marginaliziranih skupina. „Izlaz iz globalne krize nije u segregaciji i osporavanju jednakih prava različitosti po bilo kojem kriteriju, nego u univerzalnim humanističkim načelima jednakosti i ravnopravnosti“, kaže Prohić za DW. Upozorava i kako ograničavanje prava na temelju identiteta udaljava društva od demokratskih vrijednosti.

„Može, ali da ih ne vidim"

S druge strane, politička analitičarka Tanja Topić razloge zbog kojih slične manifestacije ne postoje u drugim dijelovima zemlje vidi u dominantnim obrascima političke kulture. Prema njezinoj ocjeni, bosanskohercegovačko društvo i dalje obilježavaju konzervativne vrijednosti, mačizam, izražena homofobija i ksenofobija te snažan utjecaj tradicionalnih rodnih obrazaca.

Topić podsjeća da je u dijelu političkog diskursa godinama prisutna ideja da su homoseksualne osobe prihvatljive sve dok svoju seksualnu orijentaciju ne iskazuju u javnom prostoru. Međutim, prošlogodišnji napadi na pripadnike LGBTIQ+ zajednice u Banjoj Luci pokazali su da ni privatni prostor ne predstavlja sigurnu granicu tolerancije.

„Dosadašnja retorika dijela političkih elita svodila se na poruku da su vlasti tolerantne prema homoseksualnosti ali samo unutar ‘njihova četiri zida’. Napadi u Banjoj Luci pokazali su da ni to nije dovoljno“, smatra Topić.

Izazov normama u društvu

Prema njezinu mišljenju javna vidljivost LGBTIQ+ osoba i njihovi zahtjevi za punom ravnopravnošću i dalje se u velikom dijelu društva doživljavaju kao izazov dominantnim društvenim normama zbog čega je teško očekivati da se slične manifestacije uskoro organiziraju i u drugim gradovima BiH.

Na taj način tvrde sugovornici DW-a ovogodišnja Povorka ponosa u Sarajevu ostaje ne samo javni događaj, nego i pokazatelj šire društvene dinamike u BiH između prostora u kojem je javna vidljivost različitosti moguća i sredina u kojima ona i dalje ostaje ograničena.

U kampanji uoči prošlogodišnjih izbora populističke i krajnje desne stranke koje danas čine vladajuću koaliciju u Češkoj obećale su preustroj ČT (Česká televize) i radija ČRo (Český rozhlas). Vlada je 15. lipnja to obećanje i ispunila odobrivši odgovarajući prijedlog zakona.

Ako zakon potvrde oba doma parlamenta i potpiše ga predsjednik, od iduće godine ukinut će se sadašnja RTV pristojba, a financiranje tih dviju kuća prebacit će se na državni proračun.

Premijer Andrej Babiš tvrdi da će novi model biti „pravedniji" jer će ukloniti „paušalni namet“ po kojem siromašnija kućanstva – koja nisu slučajno jezgra njegova biračkog tijela – plaćaju jednako kao i svi ostali. Dodao je i da će taj model potaknuti ČT i ČRo na "veću učinkovitost”.

„Javni mediji ne ostvaruju nikakve uštede i nitko ih ne kontrolira", rekao je na konferenciji za novinare.

„Kulturni vandalizam"

Nakon 17 godina prepucavanja, RTV pristojba prošle je godine, za vrijeme prethodne vlade napokon povećana. Prema planu Babiševe vlade, godišnji proračuni obiju kuća vratili bi se na razinu prije tog povećanja. To bi proračun ČT-a za 2027. smanjilo za oko 41 milijun eura, dok bi ČRo raspolagao s 16 milijuna eura manje.

Ravnatelji tih dviju kuća upozorili su da bi „šokantni“ rezovi proračuna doveli do masovnih otkaza te ograničili programe i emitiranje u regijama i za posebne skupine publike.

Ti rezovi dolaze unatoč tome što su ČT i ČRo mediji s najvišom razinom povjerenja u Češkoj, a ujedno su među najpouzdanijim javnim medijima u srednjoj i istočnoj Europi te među onima s najvećim dosegom publike. „U tom kontekstu“, kaže Vaclav Stetka s Europske škole za digitalne studije, „ovako drastični rezovi predstavljaju čin kulturnog vandalizma."

„Tome se ide svugdje u Europi"

Braneći plan, vlada tvrdi da se samo priključuje većini u EU. „Većina država EU već je odustala od tog zastarjelog modela financiranja“, izjavio je Otto Klempir, bivši funk‑glazbenik koji je kao ministar kulture postavljen od strane radikalno desne stranke Motoristi za sebe.

Iako je točno da su mnoge europske zemlje – uključujući Francusku, Španjolsku i skandinavske države – napustile model RTV pristojbe, stručnjaci upozoravaju da ta usporedba nije tako jednostavna kako ministar tvrdi.

Istraživači sa Karlovog sveučilišta u Pragu navode da „prelazak na financiranje iz državnog proračuna ne bi nužno uklonio nepravednost u razini davanja [...], jer ona ovisi o strukturi poreznog sustava."

Stetka dodaje da je važan i politički kontekst u postkomunističkim državama. „U ovoj regiji političke elite nikada nisu prihvatile neovisnost javnih medija", rekao je za DW.

Bez zaštitnih mehanizama

Istraživači sa Karlovog sveučilišta smatraju da model izravnog proračunskog financiranja može „relativno učinkovito funkcionirati“ u zemljama s visokim stupnjem političkog konsenzusa, stabilnom političkom kulturom i velikim poštovanjem prema neovisnosti javnih medija.

Prijedlog češkog zakona koji sada ide u parlament pokazuje malo znakova da su ti uvjeti ispunjeni.

Stetka ističe da su mnoge europske države koje su prešle na državno financiranje najprije uvele mehanizme kontrole i ravnoteže kako bi spriječile politički utjecaj.

No, nakon što je prvi Klempiřev pokušaj izrade zakona povučen zbog kritika da je napravljen na brzinu i loše sastavljen, vlada sada planira jednostavno prilagoditi postojeći zakon, koji takve zaštitne mehanizme ne sadrži, upozorio je ravnatelj CRo-a Rene Zavoral.

„Pogubno za demokraciju"

Zavoral smatra da to pokazuje da cilj vlade nije štednja, nego uklanjanje jamstva najveće moguće autonomije koje pruža sadašnji sustav.

Organizacije koje prate medije, analitičari i politička oporba gotovo su jednoglasni u ocjeni da bi promjena modela financiranja ozbiljno ugrozila neovisnost javnih medija u Češkoj.

Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da su vlade u susjednim državama poput Mađarske, Poljske i Slovačke posljednjih deset godina preuzele kontrolu nad javnim medijima.

Čelnik oporbene stranke STAN, Vit Rakusan, prijedlog je nazvao „de facto nacionalizacijom" javnih medija i upozorio da bi bio „poguban za kvalitetu demokracije".

„Češka vlada počela je financijski ucjenjivati javne medije“, rekao je Pavol Szalai iz organizacije Reporteri bez granica, upozorivši da taj potez otvara prostor za „neprimjeren politički utjecaj“.

I dalje „neovisni"?

Vlada odlučno odbacuje takva upozorenja. „Nikada nismo ugrozili neovisnost Češke televizije, niti ćemo to učiniti“, rekao je Babiš nakon što je prijedlog zakona dobio zeleno svjetlo.

Premijer se već i prije sukobio sa ipak ima povijest sukoba s ČT-om: tijekom svog mandata od 2017. do 2021. pokušavao je steći utjecaj nad upravnim vijećem te kuće.

Babiševa stranka ANO i njezin koalicijski partner SPD godinama optužuju javni servis za pristrano izvještavanje, cenzuru i širenje „briselske propagande".

Marina Urbanikova sa Sveučilišta Masaryk u Brnu potvrdila je da te dvije stranke javne medije doživljavaju kao pristrane prema njima.

S obzirom na to da gotovo 60 posto građana vjeruje onom što objavljuju ČT i ČRo, očekuje se snažan otpor planu vlade.

Građanska inicijativa „Milijun trenutaka za demokraciju“ koju vode studenti, organizirala je niz prosvjeda, od kojih je najveći u ožujku u Pragu okupio oko 200.000 ljudi.

Štrajk, peticija i prosvjedi

Novi prosvjed najavljen je za nedjelju, a dan poslije zaposlenici ČT i ČRo – od kojih su neki za DW rekli da posljednjih mjeseci osjećaju sve veći politički pritisak – stupit će u štrajk.

Otpor takvim planovima nije nov: prije 25 godina višetjedni štrajkovi i nezadovoljstvo javnosti natjerali su tadašnju vladu da odustane od pokušaja preuzimanja kontrole nad javnim medijem.

Peticiju koju je pokrenula inicijativa Milijun trenutaka za demokraciju dosad je potpisalo više od 500.000 ljudi, a organizatori poručuju da će nastaviti prosvjede dok „političari ne povuku sporni zakon“.

Globalno tržište električnih automobila raste znatno brže nego što se očekivalo. U samo šest godina prodaja se povećala deset puta: 2025. u svijetu je prodano oko 21 milijun električnih osobnih automobila.

• 2019.: samo 1 posto novoprodanih automobila u svijetu bili su električni
• 2025.: već 25 posto
• svibanj 2026.: 63 % novih automobila u Kini su električni
• od 1,4 milijarde osobnih automobila na svijetu oko 85 milijuna vozi na struju.

Najveći zamah daju Kina i Europa, ali i u Latinskoj Americi i drugim regijama prodaja stalno raste.

Kina na prvom mjestu

Kina je najveće automobilsko tržište na svijetu i ondje se električni pogon potiče već godinama. Zemlja dugo ulaže u tehnologije budućnosti poput solarne i vjetroenergije te u baterijsku tehnologiju, ključni element elektromobilnosti.

Zahvaljujući vrhunskim istraživanjima i masovnoj proizvodnji, baterije za električne automobile postaju sve jeftinije i danas stoje tek četvrtinu cijene od prije deset godina.

U Kini su električni automobili već od 2024. jeftiniji od dizelskih i benzinskih. Država intenzivno širi infrastrukturu za punjenje, a struja je vrlo jeftina. Udio električnih automobila u prodaji u Kini bio je 2015. samo 1 posto, a u svibnju 2026. već 63 posto.

Električni ili ipak hibrid?

Dvije trećine električnih automobila u svijetu su tzv. Battery Electric Vehicle (BEV); oni voze isključivo na struju i pune se kabelom. Trećina su hibridna vozila. Ona uz električni pogon imaju i dodatni benzinski motor kao potporu na duljim relacijama.

Kod plug-in hibrida (PHEV) oba motora mogu pokretati kotače. Kod tzv. Extended Range Electric Vehicle (EREV) vozilo pokreće samo električni motor. Kad se baterija isprazni, uključuje se motor s unutarnjim izgaranjem kako bi proizvodio struju za električni motor i povećao doseg.

Postoje i tzv. HEV (Hybrid Electric Vehicle), koji se u međunarodnim statistikama ne ubrajaju u električne automobile. Pokreće ih benzin ili dizel, a imaju i vrlo mali elektromotor bez priključka. Struja se dobiva iz energije kočenja. To u gradskoj vožnji pri kretanju i na vrlo kratkim relacijama malo smanjuje potrošnju goriva.

U EU je svaki treći novi auto električni

Godine 2018. udio električnih automobila u novim registracijama u EU-u bio je tek 1 posto. U travnju 2026. gotovo svaki treći novi automobil bio je električni. Elektromobilnost je posebno razvijena u sjevernoj Europi. U Norveškoj su gotovo svi novi automobili električni (99 %), u Danskoj 82 posto, a u Švedskoj 65 posto. Vlade već dugo potiču klimatski prihvatljivu mobilnost, a infrastruktura za punjenje je vrlo razvijena i dalje se širi.

U Velikoj Britaniji je u svibnju 2026. oko 40 posto novih automobila bilo električno, u Njemačkoj 37 posto, a u Francuskoj 34 posto. Na sva tri tržišta prodaja je porasla za oko 30 posto u odnosu na isti mjesec prethodne godine.

Trump protiv e-automobila

U SAD-u tržište električnih automobila posljednjih godina stagnira. Između 2023. i 2025. njihov je udio u novim registracijama bio 10 posto, a u travnju 2026. pao je na ispod 6 posto. Prošle godine su ukinute i porezne olakšice za kupnju novih električnih automobila.

Modeli Y i 3 koje proizvodi američka tvrtka Tesla najprodavaniji su električni automobili na svijetu, a odmah iza njih posebno su traženi kineski modeli.

Većina električnih vozila proizvodi se u Kini (71 %), zatim u Europi (17 %) i SAD-u (5 %). U Južnoj Koreji i Japanu proizvodi se po 2 posto, a u Indiji 1 posto.

Azija i Latinska Amerika prelaze na struju

U mnogim državama, uključujući zemlje u razvoju i gospodarstva u nastajanju, udio električnih automobila u novoj prodaji znatno je veći nego u SAD-u.

Prema ljestvici Međunarodne agencije za energiju (IEA), neke azijske zemlje su već 2025. vrlo napredovale: Nepal ima 68 posto udjela, Singapur 63 %, Vijetnam 41 % i Tajland 23 %. U Turskoj je lani udio bio 22 posto.

U Latinskoj Americi prodaja također snažno raste: postala je trostruko veća u samo dvije godine. U prvom tromjesečju 2026. najveći udio imao je Urugvaj (31 %), zatim Kostarika (16 %), Kolumbija (15 %) i Brazil (10 %). U Meksiku je udio bio 6 posto.

Etiopija: afrički pionir

U Africi se posebno ističe Etiopija. Kao prva zemlja na svijetu zabranila je od 2024. uvoz novih i rabljenih automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem. Od tada se broj električnih vozila gotovo učetverostručio i sada ih je više od 100.000.

Čak 96 posto električne energije u Etiopiji dolazi iz jeftine hidroenergije pa je vožnja električnim automobilima oko osam puta jeftinija nego s benzinskim vozilima. Vlada želi prelaskom na elektromobilnost koristiti domaću električnu energiju i smanjiti troškove uvoza nafte.

E-auti jeftiniji od „običnih"

Cijene električnih vozila dosad su uglavnom bile više nego kod automobila s motorom s unutarnjim izgaranjem. Godine 2025. bile su u SAD-u oko 27 posto više, u Njemačkoj 19 posto, a u Brazilu i Turskoj 11 posto.

No cijene brzo padaju, a tome treba dodati i državne potpore. U Kini se novi električni automobili nude za manje od 10.000 eura, a 2025. su u prosjeku bili 20 posto jeftiniji od novih vozila na benzin ili dizel.

U Europi većina električnih automobila još košta više od 20.000 eura, ali ponuda jeftinijih modela raste. Čitav niz država i dalje nudi poticaje što ih onda čini povoljnijima.

Baterije su mnogo bolje

Ranije su električni automobili više klase s jednim punjenjem mogli prijeći najviše 500 kilometara, a mogućnosti brzog punjenja bile su ograničene.

Danas neki modeli postižu više od 800 kilometara. Infrastruktura se i dalje širi, a sve je više brzih punionica. Prema proizvođaču, jedan model tvrtke BYD uz tzv. „flash charger” u 10 minuta dobije energiju za dodatnih 700 km. Uobičajene brze punionice, primjerice na benzinskim postajama, za oko 20 minuta osiguraju oko 300 km dosega, dok kućna wallbox stanica za to treba više sati.

Električni automobili su učinkovitiji

Električni motori znatno su učinkovitiji jer energiju izravno pretvaraju u kretanje. Iskoristi se oko 80 posto energije, a 20 posto gubi se kao toplina. Kod benzinskih motora je obrnuto: oko 80 posto energije izgubi se pri izgaranju, a samo 20 posto koristi se za pogon, dok je kod dizelskih motora oko 40 posto.

Zato električni automobil troši manje: oko 15 kilovatsati na 100 kilometara, dok usporedivo vozilo na benzin troši oko 50 kWh, što odgovara približno 6 litara goriva.

Punjenje kod kuće obično je najjeftinije. U Europi i SAD-u je 2024. bilo više od 40 posto jeftinije nego na benzinskim postajama, a globalno čak oko 60 posto.

Punjenje na javnim brzim punionicama znatno je skuplje, ali je električna vožnja i bez kućnog punjenja u prosjeku još oko 15 posto jeftinija od vožnje na benzin ili dizel.

Skupa nafta

Visoke cijene nafte zbog rata s Iranom i pad cijena baterija dodatno će ubrzati prodaju električnih vozila, procjenjuje IEA.

Prema procjeni, 2026. bit će prodano oko 23 milijuna električnih automobila, gotovo 30 posto svih novih vozila u svijetu, a trend i dalje raste. Prema prognozi Bloomberg New Energy Finance, udio električnih automobila u svjetskoj prodaji novih vozila mogao bi 2030. dosegnuti 38 posto, a 2035. godine 52 posto.

Joshua Kimmich je dobro raspoložen. I to unatoč činjenici da je kapetan njemačke nogometne reprezentacije vjerojatno na svoj slobodan dan u Winston-Salemu imao i ljepše planove nego sudjelovati na službenoj konferenciji za medije Njemačkog nogometnog saveza (DFB).

Posljednjih tjedana, a posebno nakon uvodne pobjede protiv Curaçaoa, 31-godišnjak ima razloga za optimizam. Jer izvan terena momčad sve više srasta kao cjelina.

„Raspoloženje se uvijek ocjenjuje pozitivnim kad se pobijedi u nekoj utakmici“, kaže reprezentativac. „Ali ja sam ga pozitivno ocijenio još prije prve utakmice. Nije svaki dan sve idilično, ali važno je da se svi dobro razumijemo kako bismo radili na našem cilju.“

Nakon jučerašnjeg 2:1 protiv Obale Bjelokosti, reprezentacija je u međuvremenu ostvarila jedanaest uzastopnih pobjeda, što Kimmichu daje osjećaj da su na pravom putu. Na navodno pravom putu „Elf" se vidio i na prethodnim svjetskim prvenstvima u Rusiji (2018.) i Kataru (2022.), ali je na oba turnira vrlo rano skrenuo u krivom smjeru i ispao već nakon natjecanja u skupini.

Kimmich pred premijerom u nokaut-fazi SP-a

Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Meksiku i Kanadi sada bi napokon trebalo biti drukčije. Nakon uvjerljive pobjede 7:1 protiv Curaçaoa, momčad predvođena kapetanom Kimmichom vjeruje da ovaj put može napraviti iskorak.

„Bila je to uvjerljiva pobjeda“, rezimira. „Dopustili smo vrlo malo prilika i mogli smo postići još više golova. Vidjeli smo u prvim utakmicama drugih reprezentacija da nije samo po sebi razumljivo pobjeđivati slabije protivnike.“

Zahvaljujući novom formatu sa 48 reprezentacija, Njemačka je praktički već osigurala plasman u sljedeći krug – Kimmich tako ima dobre izglede odigrati svoju prvu nokaut-utakmicu na Svjetskom prvenstvu.

Ovaj 31-godišnjak na svom trećem SP-u prvi put predvodi reprezentaciju kao kapetan. Za sportskog direktora Rudija Völlera to je pravi izbor. „Jo Kimmich je naš barjaktar“, kaže on, ističući da je riječ o igraču koji prednjači i predstavlja „uzor“ suigračima.

Reprezentacija je „obitelj"

Kimmich je jedan od najuspješnijih nogometaša u Njemačkoj i s Bayernom je osvojio sve, no njegova reprezentativna karijera obilježena je više razočaranjima nego uspjesima. Upravo zato sada čini sve kako bi ovaj put postigao više – i spreman je na kompromise.

Na terenu igra na desnoj strani obrane, iako bi radije nastupao u veznom redu. Izvan terena, kao kapetan predvodi momčad i nastoji uključiti sve suigrače. Kao otac četvero djece nacionalnu vrstu doživljava kao „obitelj“ – o kojoj se treba brinuti.

Kimmich vjeruje u ovu generacijski raznoliku momčad, od 40-godišnjeg Manuela Neuera do gotovo upola mlađeg debitanta Assana Ouedraoga. „Imamo novu momčad, imamo nove uvjete“, kaže „glava obitelji“. Ima osjećaj da, nakon godina promjena i razočaranja, ponovno nastaje prava „gladna“ cjelina.

Kimmich: „Dobar osjećaj nastaje na terenu"

Posebno se čini uspješnom kombinacija različitih karaktera koje je izbornik Julian Nagelsmann odabrao za projekt „osvajanje titule na Svjetskom prvenstvu".

„Osim Manua [Manuel Neuer, op. a.] imamo samo igrače koji s reprezentacijom još ništa nisu osvojili“, objašnjava kapetan. „I oni imaju tu glad, taj poriv da naprave nešto posebno. Dečki uživaju u nogometu.“

Nakon treninga reprezentativci vrijeme provode u manjim skupinama. „Neki igraju karte, neki su gledali finale NBA lige“, kaže Kimmich, dodajući da je i uz bazen uvijek živahno.

„Mislim da se obitelj prije svega postaje na terenu, da tamo rastemo zajedno. Naravno, sve izvan terena može se dodatno ojačati provođenjem vremena zajedno“, kaže Kimmich. „Ali dobar osjećaj nastaje na terenu.“

Negazirana voda za timski duh

Momčad funkcionira skladno, što se vidi i na treninzima. Ima puno smijeha, ali i ozbiljnog rada, jer unatoč dobrom startu na SP-u još ima prostora za napredak.

„Vjerujem da imamo velike kvalitete i da možemo zadati bolan udarac i najjačim momčadima“, kaže Kimmich. „Naravno, moramo raditi na stabilnosti. Primamo previše golova, protiv velikih ekipa to nam se ne smije događati.“

Tako momčad predvođena kapetanom Kimmichom nastavlja raditi na velikom snu. A kako bi sve funkcioniralo i izvan terena, reprezentativac se kune u jedno sasvim jednostavno piće – negaziranu vodu.

„Mnogi stručnjaci kažu da su se nekad zajedno opijali i da je nakon toga sve bilo savršeno“, kaže. „Ja u to ne vjerujem. Vjerujem da, ako na terenu daš maksimum, tada možeš dodatno ojačati taj osjećaj momčadi – čak i ako navečer popiješ samo negaziranu vodu.“

U SAD-u je još uvijek na snazi 14. amandman američkog Ustava: svatko tko je rođen na tlu SAD-a automatski dobiva američko državljanstvo, neovisno o boravišnom statusu svojih roditelja. To takozvano ius soli (pravo tla) zajamčeno je od 1868. godine.

Prema želji američkog predsjednika Donalda Trumpa, to se pravo više ne bi trebalo primjenjivati na djecu useljenika koji nemaju zakonit boravišni status ili imaju samo privremenu vizu. Do sada su sudovi blokirali Trumpove pokušaje da to promijeni. Sada je slučaj predan Vrhovnom sudu (Supreme Court) koji treba donijeti konačnu odluku.

Pravno nadmetanje: o čemu je riječ?

Ograničavanje prava na stjecanje državljanstva po rođenju jedan je od ključnih elemenata Trumpove pooštrene migracijske politike. Ubrzo nakon povratka u Bijelu kuću predsjedničkim dekretom odredio je da se pravo na državljanstvo po rođenju u određenim slučajevima više neće primjenjivati.

Novorođenoj djeci trebalo bi tako biti uskraćeno državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država ako njihove majke u trenutku poroda nisu imale trajni boravišni status ili su se u SAD-u nalazile samo privremeno, primjerice kao studentice ili turistkinje. Prema navodima Trumpove administracije, cilj je spriječiti navodni „porođajni turizam" (birth tourism).

Trumpov plan dosad su blokirali brojni savezni suci privremenim sudskim odlukama. Međutim, Vrhovni sud je u jednoj međupresudi zaključio da takve pravne blokade, koje vrijede za cijelu zemlju, nisu dopuštene. Sada američka vlada traži od Vrhovnog suda da donese konačnu odluku.

Gdje u svijetu važi pravo tla?

Prema Trumpovim riječima, SAD je „jedina zemlja na svijetu koja je dovoljno glupa" da dopušta stjecanje državljanstva na osnovu mjesta rođenja. No, je li to točno?

Prema analizi američkog istraživačkog centra Pew Research Center, u ožujku 2026. godine ukupno su 32 države imale zakone o državljanstvu vrlo slične onima u SAD-u. Među njima su Kanada, Meksiko i Brazil, kao i mnoge druge zemlje Središnje i Južne Amerike.

Sjedinjene Američke Države tako gledano doista spadaju u manjinu zemalja koje primjenjuju pravo tla, ali su daleko od toga da budu jedina takva država, kako tvrdi Trump.

A gdje važi pravo podrijetla?

Suprotno načelo je takozvano ius sanguinis (pravo krvi ili podrijetla). Prema tom modelu djeca stječu državljanstvo preko svojih roditelja, dok mjesto rođenja ima sporednu ulogu. Prema podacima Pew Research Centra, većina država u svijetu slijedi upravo to načelo. Međutim, konkretni uvjeti razlikuju se od zemlje do zemlje. Osim toga, mnoge države koriste kombinaciju oba sustava – i prava tla i prava podrijetla.

I Njemačka je nekada primjenjivala isključivo pravo podrijetla. Dijete je rođenjem dobivalo njemačko državljanstvo ako je barem jedan roditelj bio njemački državljanin. Od 1. siječnja 2000. godine, pod određenim uvjetima, njemačko državljanstvo mogu steći i djeca koja nisu njemačkog podrijetla. Stranci koji trajno žive u Njemačkoj u mnogim slučajevima također imaju mogućnost naturalizacije, odnosno stjecanja državljanstva.

Odluka s dalekosežnim posljedicama

Ako Vrhovni sud presudi u korist Trumpa, to ne bi značilo samo prekid tradicije stare duže od jednog stoljeća. Kritičari upozoravaju i da bi Sjedinjene Američke Države ubuduće tako imale mnoštvo djece bez jasno definiranog pravnog statusa.

Institut za migracijsku politiku (Migration Policy Institute – MPI), u suradnji s istraživačima s Državnog sveučilišta u Pennsylvaniji, analizirao je moguće posljedice promjene prava na državljanstvo po rođenju.

Prema njihovim procjenama, broj stanovnika SAD-a bez zakonitog boravišnog statusa do 2050. godine znatno bi se povećao – za čak 4,7 milijuna ljudi.

Tko koristi društvene mreže zna da se njegovi podaci prikupljaju, analiziraju i dijele – prvenstveno u svrhu individualiziranog oglašavanja. Međutim, tvrtka Meta otišla je korak dalje i prikuplja čak i podatke koji ne potječu s njezinih platformi.

„Zamislite da uđete u trgovinu i prodavač vam neprimjetno zakači mikrofon na rame, koji potom izvan trgovine snima vaše razgovore i kretanje – kod liječnika, u uredu ili privatno u spavaćoj sobi", kaže Daniela Holzinger, predsjednica Udruge za zaštitu potrošača (VSV). „To je internet 2026. godine – tvrtka Meta može pratiti gotovo svaki klik, svaku pretragu i svaku kupnju na internetu, čak i protiv vaše izričite volje."

Poslovni alati kao Metini špijuni

Ono što bi u stvarnom životu izazvalo zgražanje, na internetu prolazi gotovo nezapaženo. Već godinama takvi virtualni mikrofoni prisluškuju korisnike interneta. Sve funkcionira putem tzv. poslovnih alata (Business Tools).

Riječ je o programima nevidljivim korisnicima, koje Meta stavlja na raspolaganje drugim tvrtkama – kako vlasnicima internetskih stranica, tako i programerima aplikacija. Metino obećanje je jednostavno: pomoću tih alata moguće je optimizirati oglašavanje na Metinim platformama. Zahvaljujući njima, oglašivači mogu vidjeti koliko su njihove reklame na Facebooku ili Instagramu uspješne i prema tome prilagoditi svoje marketinške strategije.

Prema riječima Maxa Baumeistera, ti su alati osmišljeni tako da ih je praktično nemoguće izbjeći. „Čak i ako ste studirali informatiku i uložite maksimalan trud, to jednostavno nije moguće." Baumeister je direktor odvjetničkog ureda BK Baumeister & Kollegen, koji vodi pojedinačne i kolektivne tužbe protiv Mete zbog kršenja prava na zaštitu podataka. Pogođeni su svi korisnici interneta, bez obzira koriste li Metine usluge ili ne, kaže Baumeister. Drugim riječima, brisanje profila na Instagramu ili Facebooku ne pomaže.

Pogođen velik dio internetskih stranica

Danas se ovi poslovni alati mogu pronaći na bezbroj internetskih stranica. Među njima su popularni informativni i trgovački portali, ali i stranice za upoznavanje ili s erotskim sadržajem. „Procjenjuje se da se ovi alati koriste na najmanje 30 do 40 posto svih internetskih stranica u svijetu te na velikoj većini 100 najposjećenijih internetskih stranica u Njemačkoj", utvrdio je Pokrajinski sud u Berlinu II.

Tako svaki klik i svaki unos podataka na stranicama koje nisu u vlasništvu Mete završava kod te tvrtke, gdje se pohranjuje, analizira i dijeli – pri čemu nije poznato s kim. To uključuje imena, email adrese, telefonske brojeve, hobije, bračni status, politička uvjerenja, psihičke probleme i seksualne sklonosti – popis se može nastaviti unedogled.

„Meta može identificirati svakog korisnika u svakom trenutku čim se kreće po stranicama trećih strana ili koristi aplikaciju, čak i ako se korisnik nije prijavio putem Instagrama ili Facebooka", navodi se u presudi Pokrajinskog suda u Leipzigu.

Meta nije željela komentirati tužbe i optužbe za kršenje prava na zaštitu podataka na upit Deutsche Wellea.

Izgledi za uspjeh tužbi

Sve više ljudi postaje svjesno razmjera ovog virtualnog nadzora i pruža otpor. „U Njemačkoj se sada sprema ogroman val zahtjeva za odštetu protiv Mete. Do početka ožujka 2026. gotovo 91.500 korisnika Facebooka i Instagrama pridružilo se kolektivnoj tužbi Udruge za zaštitu potrošača", izvještava kompanija za zaštitu potrošača Stiftung Warentest.

Dodatnih 300.000 ljudi angažiralo je odvjetnike putem platforme meta-klage.de kako bi u njihovo ime zatražili odštetu. Samo u Njemačkoj oko 50 milijuna ljudi ima račun na Metinim platformama i potencijalno se može pridružiti kolektivnoj tužbi. Baumeister navodi da je njegov ured izgubio oko 90 posto prvih sudskih postupaka.

„Sporovi su iznimno složeni, a velike korporacije vrlo uspješno koriste opsežnu i kompliciranu dokumentaciju kako bi smanjile spremnost sudova da se detaljno bave tim predmetima."

U međuvremenu se devet od 22 njemačka viša pokrajinska suda bavilo ovim pitanjem i presudilo u korist tužitelja. Prema Baumeisteru, niži sudovi sada se prilagođavaju toj sudskoj praksi. „Njemački sudovi dosad su u oko 1.000 slučajeva dosudili odštetu do 10.000 eura te gotovo uvijek naložili obustavu pohrane podataka i njihovo brisanje", navodi Stiftung Warentest.

Visina odštete razlikuje se od suda do suda

Iznosi dosuđenih odšteta nisu ujednačeni. Zemaljski sudovi u Mainzu i bavarskom Ellwangenu dosudili su po 10.000 eura odštete. Viši pokrajinski sud u Dresdenu odlučio je 3. veljače 2026. u četiri paralelna postupka da Meta mora isplatiti po 1.500 eura svakom tužitelju. Viši pokrajinski sud u Münchenu procijenio je u prosincu 2025. da je primjerena odšteta od 750 eura.

Presude još nisu pravomoćne. Sada je na redu njemački Visoki sud (BGH) u Karlsruheu, najviši građanski sud u zemlji. Očekuje se da će sljedeće godine donijeti odluku prema kojoj će se ravnati niži sudovi.

Očekuje se utjecaj i na druge zemlje EU-a

Tužbe protiv Mete trenutačno uglavnom podnose njemački korisnici interneta, no slični postupci vode se i u Austriji. Ipak, odluka BGH-a mogla bi imati učinak i izvan njemačkih granica. „BGH kao najviši sud najveće europske zemlje po broju stanovnika ima velik utjecaj i na europsko zakonodavstvo i sudsku praksu", smatra Baumeister.

U najboljem slučaju za tužitelje, BGH bi mogao dosuditi odštetu i obvezati Metu da prestane prikupljati njihove podatke. Ipak, provođenje zabrane protiv tvrtke sa sjedištem u inozemstvu vrlo je složeno, upozorava Baumeister.

Meta, čije je europsko sjedište u Irskoj, u Europi ostvaruje oko 50 milijardi eura prihoda godišnje – gotovo milijardu eura tjedno. Zato Baumeister vjeruje da „Meta odugovlači postupak i zna da će, sve dok ne postoje učinkovita sredstva za zaustavljanje nadzora, zarađivati milijardu eura tjedno i nastaviti s praksom sve dok to bude moguće. To je Metina strategija, vrlo jednostavno."

I „suodgovorni" bi mogli snositi posljedice

Presuda BGH-a mogla bi utjecati i na one koji integriraju poslovne alate na svojim internetskim stranicama. Iako su zasad tužbe podnesene samo protiv Mete, ni vlasnici stranica ne bi se trebali osjećati sigurnima, jer bez njih ovako opsežno Metino prikupljanje podataka ne bi bilo moguće.

„Europski sud već je utvrdio da postoji zajednička odgovornost između vlasnika internetskih stranica i Mete", kaže Baumeister. Među tim suodgovornim subjektima nalazi se velik broj malih i srednjih poduzeća, koja bi novčane kazne pogodile mnogo teže nego Metu. Ako oni prestanu koristiti ove alate, cijeli sustav više neće funkcionirati.

Povratak Bosne i Hercegovine na "sivu listu" nadzornog tijela Vijeća Europe MONEYVAL-a politički je i institucionalni pokazatelj stanja u zemlji. Nakon što je tamo već bila 2015., radna skupina za financijske mjere (FATF) je opet ukazala kako Bosna i Hercegovina ima ozbiljnih slabosti u sustavu za spriječavanje pranja novca i financiranja terorizma i kako se zbog toga mora staviti pod pojačani međunarodni nadzor.

Međunarodne financijske institucije i partneri poručuju da BiH "ne ulijeva dovoljno povjerenja” kada je riječ o praćenju novčanih tokova, utvrđivanju stvarnih vlasnika, oduzimanju nezakonito stečene imovine i provedbi sankcija u osjetljivim sigurnosnim područjima.

Stručnjaci upozoravaju da bi ta odluka mogla dovesti do skupljih i sporijih međunarodnih transakcija, neovisno o tome ulazi li novac u BiH ili izlazi iz nje. Očekuje se i stroži nadzor banaka, što bi moglo negativno utjecati na ulaganja i kreditni rejting zemlje.

Na listi s Irakom

„Plenarna sjednica FATF-a dodala je i Bosnu i Hercegovinu na sivu listu”, objavila je predsjednica FATF-a Elisa de Anda Madrazo. BiH je upozorena da mora ojačati zaštitu od kriminala i terorizma koji zloupotrebljavaju njezin financijski sustav te osigurati učinkovitiji nadzor bankarskog sektora. Uz BiH, na sivu listu uvršten je i Irak.

„Ovih dana dobila sam jasne političke signale iz obje zemlje da su spremne provesti potrebne promjene kako bi ojačale svoju obranu”, izjavila je Madrazo.

Odluka o uvrštavanju na sivu listu donesena je nakon višegodišnjih upozorenja Vijeća Europe. Njegovo tijelo MONEYVAL, koje surađuje s FATF-om pri procjeni koje zemlje treba staviti na sivu ili crnu listu, ocijenilo je da ključne preporuke nisu provedene. Među njima je i uspostava registra stvarnih vlasnika u Federaciji BiH. U Republici Srpskoj ta je obveza ispunjena u svibnju ove godine, na što je upozorio tamošnji premijer, kritizirajući vlasti u Federaciji:

„Ministarstvo pravosuđa i vlada Republike Srpske su sve odavno završili. U Federaciji BiH ništa nije učinjeno. Svi snosimo posljedice jer za pitanje koje je važno za sprječavanje terorizma i pranja novca, oni nisu učinili ništa”, rekao je Minić.

Registar stvarnih vlasnika baza je podataka u kojoj se bilježe osobe koje uistinu posjeduju ili kontroliraju tvrtke, udruge, zaklade i druge pravne subjekte, čak i ako se formalno ne vode kao vlasnici.

Srećom nije crna lista

U Federaciji BiH pak odgovornost prebacuju na vlasti u Republici Srpskoj, tvrdeći da je kriv SNSD jer nije podržao rješavanje pitanja državne imovine. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković kaže da je ipak dobro što BiH nije završila na crnoj listi, za što zasluge pripisuje vladajućoj koaliciji.

„Izvanrednom telefonskom sjednicom i pismom Borjane Krišto, u kojem je izražena politička volja da se problemi riješe, spriječili smo da Bosna i Hercegovina završi na crnoj listi, što bi bila prava katastrofa”, rekao je Konaković.

Siva lista ne znači izolaciju zemlje niti trenutačni financijski slom, ali je takva oznaka svakako loša za BiH. U praksi to znači sporije i skuplje transakcije, više provjera, oprezniji pristup stranih banaka i investitora te dodatni teret za ugled gospodarstva koje i bez toga ima problema s povjerenjem, pravnom sigurnošću i predvidljivošću politike.

„Moguće posljedice uključuju skuplje i sporije transakcije, rizik da strane banke prekinu suradnju s domaćima, moguće povećanje kamatnih stopa i skuplje bankarske usluge te slabiji priljev stranih ulaganja”, poručili su iz Udruženja banaka BiH.

Udarac za gospodarstvo

Stručnjaci smatraju da je ova odluka posljedica dugotrajnog institucionalnog nemara, a najviše će je osjetiti poduzetnici i građani kroz doznake iz inozemstva. „Gotovo sve međunarodne transakcije bit će složenije. Neke čak možda neće biti ni moguće, primjerice kod pojedinih internetskih kupnji ili usluga”, upozorava ekonomist Igor Gavran.

Bosna i Hercegovina bila je pod sličnim nadzorom i 2015. godine zbog kašnjenja u izmjenama kaznenog zakonodavstva. Tada su MONEYVAL i FATF upozoravali financijske institucije na rizike poslovanja s tom zemljom. Nakon izmjena zakona, BiH je vraćena u redovni režim praćenja.

Deset godina kasnije gospodarstvenici ponovno strahuju od posljedica. „Cijelo gospodarstvo bit će pod povećalom. Sve transakcije dodatno će se nadzirati, a pogoršat će se i kreditni rejting BiH, uz niz drugih negativnih učinaka”, upozorava predsjednik Gospodarske komore Republike Srpske Goran Račić.

Preporuke su jasne i ne ostavljaju puno prostora za različita tumačenja. Europska unija već je ranije istaknula potrebu hitnog donošenja zakona o oduzimanju i upravljanju imovinom, zakona o ciljanim financijskim sankcijama, kao i uspostave registra stvarnih vlasnika, uz bolju koordinaciju institucija na svim razinama.

Glavna vijest sa samita bila je da je predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa na vlastitu inicijativu uspostavio prve kontakte s Moskvom. Objasnio je čelnicima država i vlada da EU mora moći zastupati svoje interese „u pravom trenutku". Dodao je da jest razgovarao, ali nije bilo nikakvog dogovora.

To je ipak izazvalo nezadovoljstvo, osobito u Njemačkoj i Francuskoj. Njemačka novinska agencija dpa citira izvore iz vlade koji su Costin potez nazvali „neusklađenim i neprofesionalnim". Na završnoj konferenciji za novinare njemački kancelar Friedrich Merz nije želio ulaziti u pojedinosti rasprave. Ipak je opisao okvir dogovora: pregovore o miru trebali bi voditi Ukrajina, Rusija, Europa i SAD. „Tko pritom govori u ime Europe, sada se još ne može odrediti”, rekao je Merz.

Halo, halo, stani malo...

Kancelar je istodobno naglasio da Ukrajina mora odlučiti tko sudjeluje u pregovorima. Ta zemlja izričito želi potporu država E3, dakle Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. I Antonio Costa nakon sastanka istaknuo je ulogu Ukrajine. Samo je ona ovlaštena pregovarati u svoje ime. Objasnio je i svoj potez: s Rusijom treba uspostaviti izravne diplomatske kontakte kako bi se poruke mogle primati i slati.

Osobito su manje države pokazale razumijevanje za taj pristup. „Ako se sada otvore kontakti, to podržavam”, rekao je austrijski kancelar Christian Stocker na početku sastanka. Dodao je da mu je manje važno na kojoj se razini to odvija.

Belgijski premijer Bart De Wever smatra da bi u područjima koja su u nadležnosti EU trebao govoriti predstavnik EU. Države E3 trebale bi pregovarati kada je riječ o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu.

U jednom se čelnici ipak slažu: vrijeme za pregovore još nije došlo. „Moramo Rusiju dovesti za pregovarački stol. To znači više sankcija i jači pritisak na Putina”, rekao je nizozemski premijer Rob Jetten u petak ujutro.

Moskva Europu ne uzima ozbiljno

Ruska vlada načelno je spremna razgovarati s europskim državama. No neće prihvatiti ultimatume, a Europljani su, kako tvrde u Moskvi, „glupi ili nesposobni” ako misle da mogu pregovarati iz pozicije snage.

Početkom tjedna države G7 već su se dogovorile o dodatnim sankcijama protiv Rusije. EU trenutačno radi na 21. paketu sankcija kako bi dodatno smanjila ruske prihode od izvoza energije. Europska komisija predložila je i zabranu ulaska u EU ruskim borcima.

Bugarski premijer Ruman Radev još je prije samita jasno poručio da se Bugarska protivi dijelu novih sankcija jer bi negativno utjecale na njezino gospodarstvo.

Bio je to prvi redovni sastanak čelnika bez Viktora Orbana, koji je dosad svojom blokadom znatno kočio pomoć Ukrajini. S novim mađarskim premijerom Peterom Magyarom to se promijenilo. Prvi put od rujna 2024. EU je mogla donositi odluke o Ukrajini u ime svih 27 država članica, istaknuo je Costa. Gospodarske sankcije protiv Rusije zato su prvi put produžene na dvanaest umjesto na šest mjeseci.

Članstvo Ukrajine, proračun, Izrael, Kina...

EU je početkom tjedna otvorila i prvo pregovaračko poglavlje s Ukrajinom. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen to je nazvala velikim korakom naprijed. Do ljeta se planira otvoriti još poglavlja. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ponovno je pozvao na brzo punopravno članstvo, ali neke države članice na to gledaju s rezervom.

Sljedeće sporno pitanje je proračun EU za razdoblje od 2028. do 2034. Europska komisija predstavila je prijedlog koji za tih sedam godina predviđa više od 1,6 bilijuna eura. Riječ je, pojednostavljeno, o ulaganjima i potpori u tri glavna područja: poljoprivredu i razvoj regija, konkurentnosti te vanjskoj i sigurnosnoj politici.

Merz prijedlog smatra „preskupim" i „neujednačenim". Njemačka je najveći neto uplatitelj u EU, a u tom stavu uz nju stoji i Nizozemska. Želja je da se pregovori završe do kraja godine.

No to je prilično optimistično. Irska, koja preuzima predsjedanje Vijećem EU, dobila je zadaću da pripremi novi prijedlog.

To nisu jedina sporna pitanja. Kad je riječ o Izraelu, neke države tražile su sankcije protiv pojedinih izraelskih ministara i zabranu uvoza proizvoda iz naselja na okupiranim područjima, ali dogovora nije bilo.

Još jedna tema koja je obilježila sastanak bio je kineski damping. Zbog visokih subvencija i podcijenjene valute, zemlje EU bilježe trgovinski manjak od milijardu eura dnevno. Nije riječ samo o jeftinom uvozu, rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. „Vidimo prekomjerne proizvodne kapacitete koji potkopavaju našu industrijsku bazu, a to je neodrživo.” Dobila je zadaću da provjeri koliko su postojeći trgovinski instrumenti EU prema Kini učinkoviti.

Već je odavno odlučeno: najkasnije 2038. bi posljednja termoelektrana na ugljen trebala biti isključena iz mreže i više neće biti potrebe za eksploatacijom lignita. U Lužicama (Lausitz) na istoku Njemačke već traju pripreme i tamo odlaze golemi novci za strukturne promjene. Ali među rudarima je i sve više nepovjerenja, hoće li ta tranzicija značiti išta drugo nego da će ostati bez posla.

„Dobro došli u Welzow“, kaže Hilmar Mißbach i pruža ruku. Gradonačelnik grada s 3100 stanovnika izlazi iz gradske vijećnice i osobno poziva na obilazak mjesta – automobilom. Za tako mali grad Welzow je iznenađujuće razveden.

Prekrasan je dan, sunce sja, a Mißbach izgovara rečenice poput: „Mi ne osjećamo nikakvu strukturnu promjenu.“ Od svih tih potpora u Welzowu se ništa ne vidi, a ni rasta zapravo nema. „Sada imamo još samo dvije trgovine prehrambenih proizvoda“, kaže dok vozi dalje kroz mjesto. „Inače gotovo više ništa."

U Welzowu ništa novo...

Kad bi bilo uzleta, upravo bi se ovdje najprije primijetilo, kaže Mißbach i pokazuje na nekoliko hala. „Tu su dvije industrijske zone od kojih je više od polovice prazno. Investitora nema."

Mißbach govori onako kako se to često pripisuje ljudima iz Lužica: izravno i bez uljepšavanja. Dužnost je preuzeo prije otprilike godinu dana, ali kao stanovnik Welzowa zna dobro kako se sve razvijalo.

Na pitanje osjeća li išta od uzleta o kojem pričaju političari kako bi opravdali milijarde eura potpora, kratko odgovara: „Ne.“ Stanka. „Nimalo.“ Još malo razmišlja. „Ne mogu to potvrditi.“

„Strukturna promjena“ je pojam koji se često koristi da bi se opisalo svašta. U osnovi označava kraj jedne gospodarske strukture i kretanje nekim drugim putem. Barem lingvistički se razlikuje od pojma „strukturnog sloma“ kojim se označava kolaps socijalističkog planskog gospodarstva nakon nestanka DDR-a 1990.

Zvuči bolje nego „kolaps“

Tada je i Lužice u vrlo kratkom roku pogodila masovna nezaposlenost. Deseci tisuća radnika izgubili su posao u nekadašnjim rudarskim kombinatima jer bi troškovi proizvodnje bili u gotovo beznadnom odnosu prema onome što bi se s tim ugljenom moglo zaraditi. „Strukturna promjena“ kao kovanica zvuči kao da netko zna kamo se to kreće

Političari na saveznoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini koriste taj izraz kako bi napuštanjelignita učinili manje teškim za one koji su od tog ugljena živjeli. Pojam rado koriste i novinari. Istodobno su vlasti „strukturnu promjenu“ povezale s obećanjem financijskih potpora iz fondova EU-a, federacije i savezne pokrajine Brandenburg. Službena priča zato ima pozitivno značenje.

U Lužicama se 160 godina živjelo od ugljena. U vrijeme DDR-a je gotovo cijelo područje bilo posvećeno eksploataciji i korištenju lignita. Gotovo ničega drugog nije bilo. Na više lokacija je bilo mnoštvo termoelektrana koje su proizvodile električnu energiju.

Lignit je ležao praktično na dohvat ruke i na području je otvoreno više površinskih kopova. Organizacija je bila uglavnom decentralizirana, u mnogim mjestima područja Lužica. Sukladno tome je bilo široko raspoređeno i blagostanje radnika koji su tamo živjeli i radili.

Jednima skoro sve, a drugima...

Ali kod ovih potpora je drugačije: sredstva ne dolaze u svako mjesto gdje je nekoć stajala elektrana ili je u blizini bio kop. „Uzlet“ se prije svega događa u Cottbusu, financiran javnim novcem ili sredstvima državnog koncerna Deutsche Bahn.

Najvidljiviji znak tog dijela „strukturne promjene“ već postoji: novo postrojenje Njemačkih željeznica za servisiranje ICE vlakova. Riječ je o hali dugoj 500 metara čija je gruba konstrukcija dovršena. Od iduće godine ovdje bi trebalo nastati 1.200 radnih mjesta u neposrednoj blizini glavnog kolodvora u Cottbusu.

Središnji projekt „strukturne promjene“ koji vodi država trebalo bi biti i Medicinsko sveučilište Lužice. I ono se nalazi u Cottbusu. Otvoreno je 2024. Vlada u Berlinu i pokrajina Brandenburg planiraju do roka za konačno napuštanje ugljena 2038. u tu sveučilišnu kliniku uložiti do četiri milijarde eura.

„Nemamo ni pristojnu cestu"

Uz to se planira i Lausitz Science Park na rubu grada, nešto slično znanstvenom parku u berlinskom Adlershofu. Svi ti veliki projekti nalaze se u Cottbusu, jedinom velikom gradu u regiji. Samo ovdje trebalo bi biti uloženo 4,5 milijardi eura.

U Welzowu, „gradu uz površinski kop“, neće nastati medicinsko sveučilište, prazne industrijske hale neće se pretvoriti u „Science Park“, niti će se graditi postrojenje Željeznice.

Umjesto toga, gradonačelnik Mißbach se žali da se ne ulaže niti u ono što bi bilo neophodno kao što je infrastruktura. Grad nema cestovne veze koje bi bile „barem približno“ prikladne za gospodarski promet, kaže.

Pritom je grad geografski vrlo povoljno smješten između Senftenberga, Spremberga i velikog grada Cottbusa, dodaje Mißbach. Tako izgleda da od države poticana „strukturna promjena“ zaobilazi velike dijelove Lužica, ruralna područja i ljude koji ondje žive.

Previše stari za nov početak

Još jedan pokazatelj kraja koji se bliži: njemački savez sindikata godinama u Lužicama provodi ankete među mladima o strukturnoj promjeni. Najnoviji rezultati pokazuju da se 90 posto ispitanika osjeća loše informirano i nedovoljno uključeno.

Je li „strukturna promjena“ tek fraza gdje se nekakav razvoj dešava samo negdje drugdje? Čini se da političke parole imaju malo dodirnih točaka sa životom mnogih mladih koji tamo žive. Šef regionalnog sindikata DGB-a Matthias Loehr to smatra problematičnim: „To se hitno mora promijeniti jer upravo oni trebaju oblikovati tu promjenu."

Kad je riječ o mladima, gradonačelnik Welzowa ima još jednu lošu vijest. „Najveći problem koji imamo jest to što nam je prosječna dob stanovnika 55 godina i više“, kaže. U cijelom okrugu prosjek je već iznad 50 godina. Cottbus je, i zbog tamošnjih studenata, na oko 45 godina.

Veliki dio zapadne Europe aktualno prolazi kroz intenzivan toplinski val, s neuobičajeno visokim temperaturama, i to od Ujedinjenog Kraljevstva i Irske na sjeveru, preko Njemačke i Francuske u središnjoj Europi, pa sve do Španjolske i Italije na jugu.

Ovo neuobičajeno toplo vrijeme na pragu ljeta posljedica je takozvane „toplinske kupole” (heat dome). Taj snažan i sporo pokretan sustav visokog tlaka zraka koji dolazi iz sjeverne Afrike zadržava vrući zrak iznad Europe poput poklopca na kipućem loncu.

Prema podacima europske službe za klimatske promjene Copernicus, takvi vremenski sustavi postali su češći tijekom posljednjih 25 godina, potičući sve učestalije i intenzivnije toplinske valove. „Temperature ovakvih razmjera nekad su bile iznimka čak i usred ljeta“, izjavila je Friederike Otto, profesorica klimatskih znanosti na Imperial Collegeu u Londonu. „Ova rekordna vrućina jasno pokazuje otiske klimatskih promjena."

Europa se zagrijava dvostruko brže

Još je prerano znati u kojoj je mjeri ovaj najnoviji ekstremni toplinski događaj pojačan efektom staklenika prouzročenim emisijama iz fosilnih goriva.

Međutim, prethodne analize nekolicinetoplinskih valova u Europi od 2003. godine, koje su proveli klimatski znanstvenici organizacije World Weather Attribution sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, čija je suosnivačica Friederike Otto, pokazuju da su takvi ekstremni vremenski događaji bili „puno vjerojatniji i intenzivniji zbog klimatskih promjena prouzročenih ljudskim djelovanjem".

Najnovije izvješće Europsko stanje klime, objavljeno u travnju, navodi da je najmanje 95 posto kontinenta tijekom 2025. godine imalo temperature iznad godišnjeg prosjeka. Intenzivni toplinski valovi s temperaturama višima od 30 stupnjeva Celzijevih zabilježeni su čak i sjeverno od Arktičkog kruga, a temperatura površine mora bila je „najviša ikad zabilježena“.

„Europa je kontinent koji se najbrže zagrijava, a posljedice su već sada ozbiljne“, rekao je Florian Pappenberger, voditelj Europskog centra za srednjoročne vremenske prognoze, jedne od institucija koje stoje iza ovog izvješća.

Europa se zapravo zagrijava dvostruko brže od svjetskog prosjeka. Prosječna temperatura porasla je za 2,5 stupnjeva u odnosu na predindustrijsko razdoblje od kraja 19. stoljeća. Na globalnoj razini zabilježen je prosječan porast od 1,4 stupnja.

Zašto postaje ovako vruće?

Dio razloga za ubrzano zagrijavanje leži u zemljopisnom položaju. Europa je povezana s Arktikom, jedinim drugim područjem na svijetu koje se zagrijava još brže. Prema podacima Copernicusa, prosječni porast temperature oko Sjevernog pola već je premašio 3,3 stupnja. Jedan od razloga je taj što tamni, ledom nepokriveni Arktički ocean apsorbira više sunčeve energije nego led koji je reflektira.

Taj proces, poznat kao albedo-efekt, prisutan je i diljem Europe. Područja kontinenta koja su nekada bila zaleđena tijekom cijele godine ili do kasnog ljeta, poput visokoplaninskih dijelova Alpi, sve su češće bez snježnog pokrivača. Budući da tamnije tlo reflektira manje sunčevog zračenja natrag u svemir, zagrijavanje se dodatno ubrzava.

Promjene u vjetrovima mijenjaju vremenske obrasce

Znanstvenici također povezuju zagrijavanje Europe s promjenama u mlaznoj struji (jet streamu), visinskoj struji zraka koja sa zapada teče prema Europi. Ti nekoć relativno stabilni vjetrovi također su poremećeni klimatskim promjenama, što dovodi do ekstremnijih vremenskih obrazaca koji se dulje zadržavaju nad istim područjima.

Studija iz 2022. godine, koju je vodila Efi Rousi, tadašnja postdoktorska znanstvenica na Institutu za istraživanje utjecaja klime u Potsdamu u Njemačkoj, pokazala je da su razdoblja u kojima se mlazna struja dijeli na dva kraka postala učestalija. To rezultira većim brojem toplinskih valova diljem Europe, osobito na zapadu kontinenta.

„U ovoj regiji, koja se podudara s izlaznim područjem olujnih sustava koji sa sjevernog Atlantika dolaze prema Europi, vremenski sustavi obično dolaze s Atlantika i stoga imaju rashlađujući učinak“, izjavila je tada Rousi. „Tijekom stanja dvostruke mlazne struje vremenski se sustavi preusmjeravaju prema sjeveru, a nad zapadnom Europom mogu se razviti dugotrajni toplinski valovi.“

Paradoks: čišći zrak zagrijava planet

Paradoksalno je i da su napori u rješavanju jednog drugog ekološkog problema također pridonijeli snažnijem zagrijavanju Europe. Izvješće Europsko stanje klime 2025. ističe da su stroži propisi o kvaliteti zraka iz 1980-ih smanjili onečišćenje, ali su istodobno doveli do viših temperatura.

Prije uvođenja pravila o čistom zraku, sitne reflektirajuće čestice sulfata i nitrata iz automobilskih ispušnih plinova i dimnjaka tvornica neizravno su pomagale hlađenju kontinenta reflektirajući sunčevu svjetlost te su „djelomično ublažavale zagrijavanje prouzročeno povećanim koncentracijama stakleničkih plinova“, navodi se u tom izvješću.

Međutim, stručnjaci za klimu naglašavaju da to ne znači kako bi svijet trebao odustati od smanjenja emisija štetnih plinova.

Potreba da se zagrijavanje zadrži na što nižoj razini naglašena je i u novom izvješću koje su objavili Svjetska meteorološka organizacija Ujedinjenih naroda (WMO) i britanski Met Office. Studija predviđa gotovo rekordne prosječne globalne temperature tijekom sljedećih pet godina te navodi da je „vjerojatno“ da će svijet prije 2031. doživjeti novu najtopliju godinu u povijesti mjerenja.

„Zadatak pred nama je jasan“, rekao je početkom ovog mjeseca glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, pozvavši na napore za ograničavanje porasta temperature kako bi se „izgradila sigurnija, pravednija i otpornija budućnost za sve“.

Prošlog tjedna UN je izglasao nastavak potpore „brzom, pravednom i ravnopravnom prijelazu s fosilnih goriva“. U međuvremenu, ubrzano uvođenje obnovljivih izvora energije od 2000. godine već je pomaknulo trendove zagrijavanja dalje od najgoreg mogućeg scenarija.

Njemačka zaklada Sjećanje, odgovornost i budućnost (EVZ) ovog mjeseca obilježava 25 godina od prvih isplata odštete posljednjim preživjelim prisilnim radnicima nacističkog režima.

No neki su mišljenja da su te isplate trebale početi mnogo ranije, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i da su trebale biti znatno veće. Prema podacima EVZ-a, između 2001. i 2007. godine, kada su izvršene posljednje isplate, u oko 100 zemalja isplaćeno je 4,4 milijarde eura za 1,66 milijuna bivših prisilnih radnika i njihovih pravnih nasljednika.

Smatra se da je između 1933. i 1945. godine za nacistički režim prisilno radilo oko 26 milijuna ljudi, od kojih otprilike polovica u okupiranoj Europi izvan granica Njemačke. Prema službenim procjenama, s područja bivše Jugoslavije je oko 200.000 ljudi bilo prisiljeno raditi za potrebe Njemačke: u rudnicima, tvornicama ili u poljoprivredi. Povijesne studije pokazale su da bi, kada bi se u potpunosti nadoknadio sav ropski rad obavljen u nacističko doba, prvotni fond morao iznositi između 180 i 220 milijardi njemačkih maraka (90 – 112 milijardi eura).

„Ako me pitate osobno: je li fond bio velik? Ne, naravno da nije, mjereno prema počinjenoj nepravdi", rekla je čelnica EVZ-a Andrea Despot. „Bilo je oko 26 milijuna ljudi koji su radili u tvornicama, u poljoprivredi, u crkvama, u privatnim domovima, u tvrtkama. Jedva da je postojao dio društva koji od toga nije profitirao. Moglo bi se reći da to ni izbliza nije nadoknadilo štetu i iskorištavanje."

EVZ je osnovan u srpnju 2000. godine kako bi se prisilnim radnicima isplatila odšteta, ali i kao zaklada za promicanje i financiranje projekata koji podupiru ljudska prava, demokratske vrijednosti i interese preživjelih nacističkog režima. Organizaciji je dodijeljen fond od 10,1 milijardu njemačkih maraka, od čega je polovicu platila savezna vlada, a drugu polovicu organizacija od oko 6.500 njemačkih tvrtki, nazvana Njemačka poslovna zakladna inicijativa, od kojih su mnoge, ali ne sve, biletvrtke koje su koristile prisilni rad.

Robovima iz nacističkog doba „simbolična" odšteta

Iako je Zapadna Njemačka uvela mjere odštete poput Saveznog zakona o naknadi štete iz 1953. za osobe progonjene iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, te su mjere isključivale prisilne radnike. Od 1950-ih do 1980-ih godina, pod javnim pritiskom, neke su velike zapadnonjemačke tvrtke dobrovoljno isplaćivale milijune njemačkih maraka prisilnim radnicima, ali ne i onima koji su se nalazili u istočnoj Europi.

Rasprava 1990-ih bila je mukotrpna, a mnoge su njemačke tvrtke u početku odbijale pridonijeti fondu i prihvatiti odgovornost za prisilni rad. „Na kraju je to u osnovi bila samo simbolika u brojevima", kaže Constantin Goschler, povjesničar na Sveučilištu Ruhr u Bochumu koji je 2012. objavio opsežnu zbirku studija o odšteti za prisilne radnike iz nacističkog doba.

„Predstavnici tužitelja govorili su: trebamo najmanje dvoznamenkasti broj [milijardi], a oni koji plaćaju govorili su: želimo broj koji je najviše dvoznamenkasti", dodao je. „I tako je na kraju ispalo 10 milijardi DEM. To nije imalo nikakve veze s veličinom štete, bila je to čista pregovaračka psihologija."

Važnu ulogu odigrali su i pravni pritisci, jer su sve veće skupine žrtava, posebice u SAD-u, počele otkrivati moć skupnih tužbi. „To nije bila čisto moralna ili etička odluka – to je bilo dio toga, ali ne i jedini razlog", rekla je Despot za DW. „Nakon desetljeća zahtjeva preživjelih, postojao je međunarodni pritisak, posebice iz SAD-a i od židovskih organizacija, koje su pripremale skupne tužbe."

Te prijetnje naposljetku su navele Njemačku da uđe u pregovore sa SAD-om radi uspostavljanja pravne jasnoće za budućnost.

Zašto se na odštetu toliko dugo čekalo?

Goschler je rekao da postoji jedan sveobuhvatni razlog zašto je njemačka država više od pola stoljeća čekala da ponudi odštetu bivšim prisilnim radnicima. „Prvi razlog bio je Hladni rat", rekao je za DW. „Tijekom Hladnog rata vrijedio je princip: ne šaljemo novac iza Željezne zavjese." To je značilo da je Zapadna Njemačka jednostavno odbijala slati ikakav novac svojim istočnim susjedima, posebice Poljskoj.

Drugi čimbenik, rekao je Goschler, bio je taj što su bivši prisilni radnici u istočnoj Europi od svoje zemlje često bili tretirani sa sumnjičavošću i stoga su imali malo zagovornika u domovini. „Prisilni radnici – a mnogi od njih bile su žene – u bivšem Sovjetskom Savezu smatrani su kolaboratorima koji su radili za nacističko ratno gospodarstvo, a kada su se po završetku rata vratili kući, nisu im vjerovali, slali su ih u logore za provjeru i filtriranje, živjeli su prilično jadan život", rekao je.

Štoviše, Goschler je ustvrdio da su preživjeli, kada ih je Njemačka napokon odštetila, manje marili za novac nego za ispravljanje povijesnih zapisa. „Važniji od onog malo novca koji su dobili iz Njemačke bio je certifikat koji je potvrđivao da su žrtve, a ne izdajnici", rekao je.

Obrana ljudskih prava i demokracije

Još uvijek žive mnogi bivši prisilni radnici: Židovska organizacija za odštetu (Jewis Claims Conference) izjavila je da diljem svijeta još ima oko 200.000 preživjelih Židova, plus nekoliko stotina tisuća preživjelih na istoku Europe, Roma i Sinta te bivših političkih zatvorenika koji su bili prisiljeni raditi za naciste – točan broj za te posljednje skupine nikada nije utvrđen.

Iako su zahtjevi za odštetom odavno podmireni, EVZ nastavlja s radom i danas. EVZ je sada dobrotvorna zaklada koja financira projekte kojima se promiču ljudska prava, demokratske vrijednosti te povijesno i političko obrazovanje.

Kako kaže Despot, glavna svrha EVZ-a danas je održavanje njemačkog kulturnog sjećanja na nacističko razdoblje, posebice na programe prisilnog rada od kojih su profitirali tisuće njemačkih tvrtki.

2025. EVZ je proglašen „nepoželjnom organizacijom" od strane Kremlja, nakon što je pokazao potporu Ukrajini. „Ukrajina, Bjelorusija i Rusija bile su duboko obilježene genocidnom i eksploatatorskom njemačkom okupacijom", rekla je Despot. „Te smo zemlje vidjeli kao partnere u našem radu. Ruski rat protiv Ukrajine danas je također napad na ukrajinski identitet i ukrajinsku povijest."

EVZ danas, između ostalog, pomaže ruskim i bjeloruskim organizacijama koje su njihove vlade protjerale u egzil.

Kada se izvršni direktori poput Olivera Blumea obraćaju svojim dioničarima i moraju objasniti trenutačnu ekonomsku situaciju svog poduzeća, obično se radi prije svega o jednoj stvari: što pozitivnijem predstavljanju situacije, umanjivanju problema i općenito stvaranju dojma da imaju pravo rješenje u rukavu za svaki izazov.

A što je sa samim izvršnim direktorom Volkswagena (VW) Oliverom Blumeom? U govoru na godišnjoj skupštini koja je održana u četvrtak (18. lipnja), on također ističe uspjehe tvrtke: nagradu za najinovativniju automobilsku tvrtku na svijetu, jasan lider na tržištu električnih automobila u Europi i 30 novih modela samo za kinesko tržište.

Troškovi se moraju ponovno smanjiti

Međutim, rekao je i ovo: "Procjena rizika nikada nije bila tako visoka – i nastavit će se pojačavati. Stoga moramo i nastavit ćemo se poboljšavati."

Globalni ratovi i krize, nove američke carine i rat cijenama u Kini otežavaju život VW-u. Blume također jasno daje do znanja što iz toga slijedi: "Najveća potreba za korporativnim djelovanjem leži i dalje u našim troškovima."

To znači: Troškovi se moraju smanjiti, VW mora uštedjeti novac – opet, ili bolje rečeno: još više. Krajem 2024., nakon višemjesečnih teških pregovora s radničkim vijećem i sindikatom, tvrtka je već bila postigla dogovor o programu štednje.

Deseci tisuća napuštaju tvrtku

Do 2030. godine, oko 35.000 radnih mjesta bit će ukinuto u skladu sa socijalnim smjernicama na deset VW-ovih lokacija, većina njih u njemačkoj pokrajini Donja Saska – domovini Volkswagena. Prema VW-u, 28.000 zaposlenika već je uz otpremnine pristalo na odlazak. Usto, postoje programi smanjenja broja radnih mjesta i u Porscheu i Audiju, gdje će biti ukinuto ukupno 15.000 radnih mjesta.

No, nakon gotovo dvije godine postaje jasno: program smanjenja troškova vjerojatno će morati biti intenziviran. A, kao što je pokazala 2024. godina, to teško da će biti moguće bez rezova, boli i prosvjeda.

Sve se svodi na proizvode

VW mora smanjiti troškove kako bi ostao konkurentan, kaže Janne Werning, analitičar investicijske tvrtke Union Investment. Međutim, dodaje: "Sam program smanjenja troškova nije strategija."

Ako Volkswagen ne uspije pronaći rješenja za probleme u Kini i SAD-u i uspješno upravljati prijelazom na softverski definirana vozila, tada smanjenje troškova neće pomoći. VW "doista treba uravnotežiti oboje", kaže Werning. Ingo Speich iz investicijske tvrtke Deka se slaže s tim mišljenjem: "Volkswagen treba proizvoditi atraktivne proizvode; tada je pitanje troškova sporedno."

IG Metall i radničko vijeće prijete otporom

Sindikat IG Metall i radničko vijeće VW-a vjerojatno su zadovoljni što to čuju. U zajedničkoj izjavi preventivno ističu svoja "vodeća načela": "Dobar rad, perspektiva za budućnost i sigurno zaposlenje". Tome dodaju pažljivo formulirano sljedeće: "Protiv svega što je u suprotnosti s tim načelima borit ćemo se svom snagom u budućnosti."

Zatvaranje pogona, na primjer, apsolutno je isključeno za sindikat i radničko vijeće – točka koja je izazvala spor s VW-om još 2024. godine. A tek što je to pitanje skinuto s dnevnog reda, sada se o tome ponovno nagađa. Tvornice poput onih u Hannoveru ili Emdenu slove kao skupe, ali – kao i druge – sigurne su do 2030. kroz "Kompromis iz 2024." Trenutačno nema sigurne budućnosti samo za tvornicu u Osnabrücku nakon 2027. godine.

Kritike prema nadzornom odboru VW-a

Za izvršnog direktora Olivera Blumea sve to znači da će 2026. ponovno biti još jedna izazovna godina. Svi proizvođači automobila bore se s teškim uvjetima na tržištu, ali manevriranje velikim i složenim VW-koncernom kroz krizu slovi kao poseban izazov.

Prema Werningu, to je također posljedica "vrlo glomazne" strukture nadzornog odbora: savezna pokrajina Donja Saska, obitelji Porsche i Piech, sindikat i radničko vijeće – svi su uključeni, sa svojim različitim i ponekad suprotstavljenim perspektivama.

Stručnjak Speich također vidi mnoge nedostatke te poziva na reforme nadzornog odbora. U tom kontekstu čak govori o "slabom poduzetničkom upravljanju". Međutim, iz ove procjene izričito isključuje izvršni odbor, na čijem čelu je Oliver Blume.

Od početka 2024. je bilo već preko stotinu napada na energetsku infrastrukturu u Rusiji za preradu nafte. Ciljevi su rafinerije, skladišta i terminali. Neki su pogođeni i po nekoliko puta, ponekad tek nakon što su improvizacijom opet počeli s radom. A to bi mogao biti tek početak: od početka ove godine ih je još više, a sljedećih mjeseci bi mogao još narasti pritisak na tržište goriva. Za sad oni uzrokuju lokalne poremećaje u opskrbi, ali napadi se nastavljaju i sve je teže brzo obnoviti proizvodnju.

Prema javno dostupnim izvorima koje je analizirala DW, posljednjih tjedana u više od deset ruskih regija dolazilo je do prekida u opskrbi gorivom. Pojedine benzinske postaje uvele su ograničenja ili su potpuno obustavile prodaju benzina.

Ugrožena opskrba Krima

Posebno je napeto na anektiranom Krimu. Nakon napada dronovima kojima je prekinut promet na takozvanoj „Novoruskoj autocesti" koja povezuje poluotok Krim s ruskom regijom Rostov je već nastupio ozbiljan poremećaj u opskrbi tog okupiranog područja naftom i benzinom.

Ta „logistička blokada“, kako je napade na prometne pravce između Krima i Rusije nazvao ukrajinski ministar digitalne transformacije Mihajlo Fedorov, prisilila je ruske okupacijske vlasti na poluotoku na stroge mjere. Visokooktanski benzin se sada građanima izdaje samo na bonove, a kako javljaju tamošnji mediji velike mreže benzinskih postaja već ga tjednima uopće ne prodaju privatnim osobama. „Normalan” benzin može se kupiti samo u količini do 20 litara.

Prije nekoliko dana je i 15 benzinskih postaja u Krasnodarskoj regiji na ruskom kopnu obustavilo je prodaju goriva. Na prvi pogled to nije mnogo u usporedbi s oko tisuću postaja koliko ih ima u toj regiji.

Gdje nedostaje goriva?

No na društvenim mrežama sve je više žalopojki građana kako benzina često nema i na postajama koje nisu najavile obustavu prodaje. Mnogi to povezuju s dolaskom vozača s Krima koji dolaze u Krasnodarsku regiju natočiti gorivo. Guverner te regije Venjamin Kondratjev opisuje situaciju kao „tešku" i govori o „umjetno stvorenoj nestašici".

U čitavoj zemlji se ipak pomalo osjeća kako je gorivo postalo problem. U središnjoj Rusiji u pojedinim benzinskim postajama u regijama Kursk, Belgorod, Rjazan i Orjol zabilježeni su problemi. Pritužbe se sporadično čuju čak i iz Moskve i okolice. Problema ima i na sjeverozapadu — u Sankt-Peterburgu te u regijama Lenjingrad, Pskov, Novgorod, Murmansk i u Kareliji. O zatvorenim postajama se čuje i iz Sibira te s ruskog Dalekog istoka.

U većini slučajeva riječ je o manjim benzinskim postajama koje nisu povezane s velikim naftnim kompanijama i to nipošto nije nekakva opća kriza. No pritužbe su sve češće, a cijene benzina već tjednima postupno rastu — i do 0,5 posto na tjedan.

Ljeti je i inače velika potražnja

Rusija gotovo svake godine ima manje ili veće probleme s opskrbom gorivom. Ljeti tradicionalno raste potražnja za benzinom i dizelom zbog poljoprivrednih radova i sezone godišnjih odmora. Osim toga, rafinerije tada provode planirane remonte.

Godine 2024. i 2025. ti su se čimbenici poklopili s napadima ukrajinskih dronova, što je dovelo do poremećaja većih od uobičajenih. Ove godine kriza se počela nazirati i prije nego što su sezonski faktori u potpunosti došli do izražaja, jer su napadi počeli ranije i očito su postali učinkovitiji.

Prema procjenama Bloomberga, samo u svibnju napadnuto je osam od deset najvećih ruskih rafinerija, a neke od njih, poput rafinerija Lukoila u Nižnjem Novgorodu i Permu, već su bile više puta meta napada.

9% manja proizvodnja

Jaroslav Kabakov, direktor strategije u investicijskoj kući Finam sa sjedištem u Moskvi, kaže da napadi ne pogađaju više samo primarnu preradu kao prethodnih godina, nego i sekundarne pogone za proizvodnju benzina i dizela. „Popravci takvih postrojenja traju mjesecima, a dodatno ih otežavaju sankcije koje ograničavaju isporuku opreme“, objašnjava.

Ruski statistički podaci o proizvodnji goriva uglavnom su tajni, ali dostupni podaci upućuju na osjetan pad u odnosu na prošlu godinu. Tako državni statistički ured Rosstat svjedoči kako je proizvodnja naftnih derivata u travnju 2026. bila je devet posto manja nego u travnju 2025. U svibnju je pad, prema procjenama Bloomberga, bio još izraženiji i iznosio je 13 posto.

Prema podacima instituta CREA, rafinerija Rosnefta u Tuapseu posebno je često cilj napada. Između siječnja i svibnja 2026. njezin izvoz naftnih proizvoda pao je za 73 posto u odnosu na godinu ranije. CREA procjenjuje gubitke od izvoza na oko 1,7 milijardi eura.

Spremnici su još puni

Sudionike na tržištu goriva u Rusiji brine što oštećene rafinerije ne dospijevaju pokriti trenutnu potrošnju: „Ozbiljan nedostatak goriva trenutačno se osjeća samo na Krimu. U ostatku Rusije još postoje zalihe, ali trenutačna opskrba nije dovoljna. Ako se stanje ne poboljša, nestašice će se do kraja srpnja ili početka kolovoza proširiti na mnoge druge regije“, rekao je izvor iz ruske naftne industrije za ruski dnevnik Kommersant.

Rusko ministarstvo energetike pokušava spriječiti širenje krize i početkom lipnja je osnovan posebni operativni stožer. Njegova zadaća bi trebala biti osigurati „stabilan i učinkovit rad cjelokupnog energetskog i sustava opskrbe gorivom u zemlji".

Moskva je najprije obustavila izvoz benzina, a potom čak i kerozina, što je neuobičajena mjera i pokazuje ozbiljnost situacije. Unatoč tome, opskrba je i dalje pod pritiskom pa se na burzi u Sankt-Peterburgu povećala ponuda benzina iz Bjelorusije.

Šteta još ograničena, ali nevolje rastu

Cijena goriva lagano raste, ali tu je teško očekivati velike promjene. Maloprodajne cijene benzina u Rusiji su strogo regulirane, ali neovisne benzinske postaje i manje mreže koje ovise o zakonima ponude i potražnje mogle bi privremeno zatvoriti kako bi izbjegle gubitke.

„Ukrajinski napadi dronovima stvaraju znatne troškove za ruski naftni sektor. Poremećuju rad i smanjuju kapacitete rafinerija, povećavaju troškove popravaka i sigurnosti te uzrokuju logističke zastoje“, kaže stručnjak CREA-e Isaac Levi.

Istodobno se šteta za rusku državu još drži u granicama, dodaje Levi. Nafta koja se ne može preraditi u zemlji se izvozi. Obzirom na visoke cijene nafte zbog rata na Bliskom istoku je i to za Rusiju bilo dovoljno unosno, ali cijena nafte od nedjelje i objave mirovnog sporazuma znatno pada.

Ukrajinski dronovi gađaju i rusku izvoznu infrastrukturu, no ti napadi zasad nisu bitno utjecali na njezin rad. Prema Bloombergu, ruski izvoz nafte pomorskim putem početkom lipnja dosegnuo je čak najvišu razinu od početka rata.

„Brodovi svijeta, palite motore. Neka nafta poteče!“ Tim trijumfalnim riječima je američki predsjednik Donald Trump najavio sporazum s Iranom koji bi trebao značiti i otvaranje Hormuškog tjesnaca. Taj morski prolaz je ključan za globalnu energetiku, jer njime prolazi oko petina svjetske sirove nafte i plina.

Još od veljače i američko-izraelskih napada Teheran je praktički zatvorio Hormuz. To je dovelo do katastrofe u opskrbi naftom. Cijena barela sirove nafte otišla je s oko 72 na, povremeno, 120 dolara, no nakon najave mirovnog sporazuma cijena je pala.

Otvaranje rezervi ublažilo krizu

Najcrnji scenarij – barel oko 200 dolara – nije se ostvario. Stručnjaci kažu da je tome doprinijela veća ponuda energenata iz SAD-a, smanjena potražnja iz Kine, puštanje strateških rezervi u promet kao i optimizam na tržištu da sukob ipak neće potrajati.

Sjedinjene Američke Države su, prema pisanju Wall Street Journala, u travnju i svibnju izvozile više od pet milijuna barela sirove nafte dnevno – za milijun više nego prije toga. Kina je pak smanjila izvoz, oslanjajući se na domaće zalihe.

„To je značajno smanjilo pritisak na cijene sirove nafte", objašnjava Emma Li, analitičarka naftnog tržišta Kine u tvrtki Vortexa.

Daleko od toga da je Kina jedina. Između ožujka i svibnja iz skladišta nafte širom svijeta dnevno se trošilo 5,3 milijuna barela. Rezerve su pale na kritično nisku razinu. „Zalihe se smanjuju", upozorava Jorge Leon, analitičar u norveškoj kući Rystad Energy. Prema njemu, to je moglo premostiti akutnu krizu, ali „ne može sasvim poništiti produženi prekid transporta kroz Hormuški tjesnac".

„Ako bi se nastavilo, nije nezamislivo da cijena nafte rapidno skoči na 150 dolara po barelu ovog ljeta", rekao je Leon za DW prošli tjedan, prije najave mirovnog sporazuma.

Zaglavljeni tankeri

No, čak i ako sporazum SAD-a i Irana bude potpisan u petak (19.6.), stručnjaci vjeruju da će potrajati nekoliko mjeseci prije nego što Hormuški tjesnac bude mogao biti korišten u punom kapacitetu. Jer, najprije ga treba očistiti od mina.

„Čak i ako se prolaz otvori, tankeri su na pogrešnim mjestima, proizvodnja i rafinerije moraju se vratiti punom kapacitetu, a ostaje i pitanje troška i dostupnosti osiguranja za brodove koji prolaze kroz tjesnac", piše Neil Shearing, vodeći stručnjak Capital Esonomicsa. Kaže, njihova trenutna procjena je da će do kraja rujna kroz Hormuz prolaziti tek oko 80 posto ranije količine energenata.

Trajat će mjesecima

Nije stvar samo u tankerima. Rat je ostavio traga i na energetskoj infrastrukturi u zaljevskim državama. Oštećena naftna polja, naftovodi i drugo moraju se popraviti prije nego što se vrate u pogon. Tome prethode detaljne inspekcije uobičajene u ovom sektoru.

Neki proizvođači plina i nafte u regiji obustavili su proizvodnju jer više nisu imali mjesta u skladištima.

„Mora se pričekati kako bi se vidjelo koliko brzo će tjesnac zaista biti otvoren i koliko će trebati za vraćanje protoka nafte u normalu", rekao je agenciji Reuters istraživač tržišta Nick Twidale iz australske kuće ATFX Global.

„Sigurno je da to nije pitanje tjedana, nego mjeseci", dodao je on.

Kojekakve sličice se sakupljalo još i dok su naši roditelji bili mališani, ali albumi tvrtke Panini su otvorili novo poglavlje sakupljačke strasti sa Svjetskim prvenstvom u Meksiku 1970. Sve do danas su postali jednako uobičajeni kao navijački dresovi i zastave uz svako natjecanje FIFA-e. No ove godine je jagma za sličicama nogometaša nadmašila sva očekivanja, ne samo u Njemačkoj.

To potvrđuje i Johannes Schwarz iz trgovine Collect-it u Dreieichu kod Frankfurta. U toj specijaliziranoj trgovini za kolekcionarske karte i sličice vlada stalna gužva. Godina 2026. je "daleko najluđa koju smo ikad imali”, kaže Schwarz. I dodaje da takvu potražnju nisu očekivali, a izgleda da nije ni Panini.

„Nema više, sve prodano"

Sličice se u Njemačkoj ne prodaju samo u specijaliziranim trgovinama, nego i na kioscima, u supermarketima, na benzinskim postajama i kod internetskih trgovaca. Barem u teoriji. U praksi se na internetskim forumima stalno pojavljuju žalopojke kako su paketi sličica rasprodani na mnogim mjestima.

Iako ih je trenutačno možda teško nabaviti, kolekcionari ne trebaju brinuti, poručuju iz Paninija. Budući da je proizvodnja mogla krenuti tek nakon završetka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, došlo je do privremene nestašice. Tvrtka navodi da svaki dan proizvodi i isporučuje nove paketiće i da će se to nastaviti tijekom cijelog prvenstva.

Panini poručuje i da nema razloga za strah od preprodavača koji kupuju velike količine i kasnije ih prodaju po višim cijenama. U pravilu je ponuda veća od potražnje pa nema potrebe za kupnjom po cijeni višoj od regularne.

Dvostruko skuplje nego prije

No ključno pitanje ostaje: koliko treba uložiti da se album popuni? Ove godine album sadrži 980 sličica koje se prodaju u paketićima. To je skup hobi.Jedan paketić stoji 1,50 eura. Za usporedbu, 2006. koštao je 50 centi. No u međuvremenu se promijenio i sadržaj paketića: sada ima sedam sličica, a nekad ih je bilo pet.

Unatoč tome, jednostavna računica govori kako svaka sličica danas košta znatno više: dok je 2006. iznosila 10 centi, danas iznosi oko 21 cent. Cijena se, dakle, više nego udvostručila.

Panini poskupljenje objašnjava „rastom troškova". Navode troškove proizvodnje, papira i materijala, energije, logistike i distribucije te opće troškove duž cijelog opskrbnog lanca. Ističu i da nastoje zadržati ravnotežu između kvalitete, opsega i iskustva skupljanja s jedne strane te ekonomskih ograničenja s druge.

Što nam kaže matematika?

Koliko to u praksi stoji izračunao je Christian Hesse, profesor matematike na Sveučilištu u Stuttgartu. Ako sve sličice kupujete sami, zbog duplikata treba vam oko 7.300 komada da biste skupili svih 980. To u prosjeku znači oko 1.600 eura za puni album. U stvarnosti taj iznos može biti nešto manji ili veći.

Za potpuno popunjen album potrebno je još dvanaest posebnih sličica koje Panini izdaje u suradnji s Coca-Colom. Te sličice se ne nalaze u paketićima, nego u promotivnim bocama Coca-Cole od pola litre. U svakoj boci nalazi se jedna sličica. Matematički uzevši, potrebno je kupiti 37 boca kako bi se prikupile sve.

Tehnološki napredak burzi "duplića”

Tko ne želi potrošiti toliko novca od kako je svijeta i vijeka može mijenjati "dupliće” s drugim sakupljačima. Nekad je glavna burza razmjene bilo školsko dvorište za vrijeme pauze, ali u današnje doba za to služi internet. Postoje predlošci za vođenje evidencije kao i grupe za razmjenu na društvenim mrežama i forumima.

Onima kojima i dalje nedostaju pojedine sličice Panini od srpnja je omogućeno naručivanje izravno od proizvođača. Po osobi i narudžbi može se naručiti najviše 50 sličica, a pojedinačna cijena iznosi 0,40 eura.

Za sada se većina obožavatelja drži klasičnog načina skupljanja i pokazuje velik entuzijazam. To potvrđuje i vlasnik trgovine Collect-it Ulrich Schwarz. Svjedoči kako zanimanje za Panini sličice ne popušta. Kao i uvijek.

Od hobija je odavno nastao velik posao. Prema pisanju američkog portala The Athletic, Panini ove godine očekuje više od 1,2 milijarde prihoda od proizvoda povezanih sa Svjetskim prvenstvom.

U Njemačkoj se često kritizira prekomjerna birokracija i previše pravila koja guše gospodarstvo. No druga strana priče je da upravo takva pravila mogu pojednostaviti gospodarske aktivnosti i osigurati, te proširiti tržišnu moć.

U Njemačkoj norme nastaju u Njemačkom institutu za normizaciju (DIN). Budući da određuju kako se stvari najbolje rade, oblikuju proizvodne procese, lance opskrbe, standarde kvalitete i dizajn proizvoda. Tko sudjeluje u njihovu oblikovanju, oblikuje i tržišta.

Međunarodni utjecaj njemačkih normi

Za njemačko gospodarstvo to je posebno vrijedno kada standardi prelaze nacionalne granice. Upravo se to redovito događa: Njemačka ima snažan utjecaj u Europskom odboru za normizaciju (CEN) i Međunarodnoj organizaciji za normizaciju (ISO). U tom smislu Savezna Republika je „svjetski prvak u izvozu normi“ – nijedna druga zemlja ne oblikuje europske i međunarodne norme u tolikoj mjeri kao Njemačka.

Koliko norme mogu promijeniti tržišta pokazuje primjer standardizacije kontejnera 1968. godine. Prije toga roba se prevozila u vrećama, bačvama ili sanducima. Uvođenjem standardiziranih kontejnera međunarodna trgovina doživjela je radikalnu promjenu: kontejneri se savršeno slažu i prilagođeni su brodovima, vlakovima i kamionima koji ih transportiraju. Time je globalna trgovina postala brža, učinkovitija i jeftinija.

„Tko definira međunarodne standarde, oblikuje tržišta i osigurava tehnološko vodstvo“, kaže Christoph Winterhalter, predsjednik uprave DIN-a.

Norme = kako nešto učiniti na najbolji način?

Snaga normi tim je veća jer one nisu zakonski obvezne – poduzeća dobrovoljno odlučuju hoće li ih primjenjivati. U pravilu se odlučuju za to jer norme odgovaraju na pitanje kako nešto učiniti na najbolji način. Time više ne moraju svaka za sebe tražiti optimalno rješenje, što povećava sigurnost i smanjuje troškove.

Norme također potiču međunarodnu suradnju, smanjuju netarifne prepreke trgovini i pojednostavljuju globalne lance opskrbe. Pomažu tvrtkama kod provjere dobavljača, povećavaju povjerenje potrošača i smanjuju rizik odgovornosti za proizvode. Ako su norme oblikovane u interesu njemačkih poduzeća, one jačaju njihovu konkurentsku poziciju.

Svjetski prvak u izvozu normi

Takav utjecaj moguć je jer mnoge međunarodne norme potječu iz DIN-a, ali i zato što u tijelima koja ih oblikuju sjede prije svega predstavnici gospodarstva. Iako sudjeluju i predstavnici potrošača, nevladinih organizacija i drugih aktera, velike tvrtke imaju prednost jer mogu dugoročno slati svoje zaposlenike u ta tijela.

DIN potom šalje stručnjake u europske i međunarodne organizacije, čime utječe na nastanak globalnih normi. Tako se interesi njemačkog gospodarstva prenose na svjetsku razinu i postaju međunarodni standardi. Gotovo 30 posto europskih i 17 posto međunarodnih projekata vodi se pod domenom DIN-a, kaže Winterhalter za list Tagesspiegel.

Kina postavlja prioritete

I druge zemlje u međuvremenu su prepoznale prednosti normizacije. Prema studiji Svjetske banke, Kina je dugo vremena samo preuzimala međunarodne norme, no od početka 2000-ih snažno se uključuje i u njihovo oblikovanje. Za razliku od Njemačke, u tom procesu država ima znatno veću ulogu. Kina je posebno aktivna u sektoru tehnologija budućnosti.

Peking do 2035. želi preuzeti vodeću ulogu u globalnim tehnološkim standardima – uključujući umjetnu inteligenciju, kvantne tehnologije, biotehnologiju, „big data“, blockchain, zdravstvo i nove izvore energije.

„Normizacija u svijetu postaje geopolitički instrument“, upozorava Winterhalter, dodajući da Njemačka mora prenijeti svoje prednosti na područja tehnologija koje će dominirati u idućim godinama.

Tko dominira na kojim područjima

Njemačka i dalje dominira u ključnim industrijskim sektorima, pokazuje DIN-ov barometar za 2025. U međunarodnoj normizaciji prednjači na području okoliša, strojarstva i specijaliziranih tehnologija, a u Europi igra vodeću ulogu (30 % ISO-ureda). Njezin utjecaj je posebno jak u sektorima kao što su zdravstvo i sigurnost radnih procesa, strojarstvo ili kemijska industrija.

Na digitalnom području vode Sjedinjene Američke Države (31 % ISO-ureda), dok je Njemačka znatno slabija, s tek četiri posto u IT-sektoru, ali nastoji ojačati utjecaj u kvantnim tehnologijama i digitalnim putovnicama proizvoda (DPP).

Velike tvrtke imaju velik utjecaj

Iako normizacija donosi koristi gospodarstvu, u Njemačkoj se istodobno kritizira dominantan utjecaj velikih poduzeća. „Nažalost, sastav tijela DIN-a nije uvijek uravnotežen i transparentan“, kaže Sascha Steuer iz Udruženja savjetodavnih inženjera (VBI).

Manje tvrtke često si naime ne mogu priuštiti sudjelovanje u tim procesima. „Tko ne može trajno slati zaposlenike u normizacijska tijela, nema utjecaj na standarde koji određuju njegov svakodnevni rad“, kaže Felix Pakleppa iz Središnjeg udruženja njemačkih građevinara.

Norme povećavaju birokraciju?

Postoje i bojazni da norme dodatno povećavaju birokraciju. Samo u Njemačkoj postoji oko 35.000 DIN-normi, a mnoge od njih zahtijevaju dodatnu dokumentaciju.

„Imamo previše i prije svega prestroge norme", upozorava Steuer. Pakleppa dodaje da se u posljednjih 25 godina sustav pravila pretvorio u nepreglednu mrežu regulacija u kojoj se ne snalaze ni stručnjaci.

S druge strane, Max Flaig iz Njemačkog saveza srednje velikih firmi smatra da norme mogu smanjiti birokraciju jer omogućuju jedinstvena pravila i izbjegavaju stalna pregovaranja u pojedinačnim ugovorima. Prema DIN-u, nijedna norma nije trajna – svaka se revidira nakon pet godina i po potrebi ukida.

U sljedećih pet tjedana se samo na stadionima utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva očekuje oko šest milijuna navijača, a tome treba dodati oko šest milijardi ljudi diljem svijeta koji će susrete pratiti na ekranima. To su očekivanja svjetskog nogometnog saveza FIFA-e, a sukladno tome su i golema gospodarska očekivanja pojedinih tvrtki povezanih s turnirom.

Posjetitelji utakmica će svoj novac morati ostaviti u tamošnjim hotelima i restoranima, platit će za put zrakoplovnim kompanijama, a mnogi navijači će željeti kupiti i iste dresove kakve imaju njihovi idoli tako da se dobiti raduju i proizvođači sportske opreme. Ali od brojnih gledatelja i medijske pozornosti uvjerljivo najveći dobitnik je sama FIFA: to je i formalno „njeno" natjecanje pa tako ima i monopol nad planiranjem i provedbom prvenstva.

A to je u ovom slučaju golem novac: međunarodni krovni savez očekuje prihode od nekoliko milijardi eura, procjenjuje Florian Pfeffel, profesor sportskog menadžmenta na visokoj školi accadis u Bad Homburgu za njemački javni servis ARD.

5 milijadi dolara više – preko leđa nogometaša

„FIFA je gospodarski dobitnik turnira", kaže Pfeffel. Za aktualni ciklus SP-a koji je počeo 2023. i ovim turnirom ove godine dostiže vrhunac, FIFA je objavila cilj od 13 milijardi dolara prihoda. Ovaj stručnjak upozorava kako je to znatno više nego što se očekivalo od SP-a u Kataru gdje je FIFA ostvarila prihod od „samo" sedam do osam milijardi dolara.

To se dijelom može zahvaliti i visokim cijenama ulaznica koje je odredila FIFA. Već ulaznica za prvi susret natjecanja u SAD-u košta više od 1.000 dolara (oko 850 eura). I druge cijene ulaznica za turnir u SAD-u, Meksiku i Kanadi nadmašuju sve dosadašnje razmjere.

Znatno povećanje prihoda posljedica je i odluke FIFA-e da prvi put poveća broj sudionika s 32 na 48, čime se broj utakmica povećava sa 64 na 104. Više reprezentacija znači više utakmica, a ma što o tome mislili igrači i njihovi treneri – u idealnom slučaju do finala neku momčad sad čeka čak osam teških utakmica u razmjerno kratkom razdoblju - za FIFA-u to znači novac: veće prihode od oglašavanja, sponzorstava i prodaje ulaznica. Iako, prema Pfeffelu, to još uvijek nije najveći dio prihoda.

„Ako pogledamo raspodjelu prihoda kod posljednjeg svjetskog prvenstva, odnosno razdoblje od 2019. do 2022., vidimo da nešto više od 50 posto prihoda dolazi od prava prijenosa, gotovo 30 posto od sponzorstava, a tek oko deset posto od prodaje ulaznica, dok nešto više od pet posto otpada na ostale prihode", kaže Pfeffel.

"Tebi rizik, ali meni uvijek dobit”

Glavni izvor prihoda FIFA-e stoga su prava prijenosa. Međunarodne televizijske kuće i streaming platforme poput Comcasta, MagentaTV-a ili DAZN-a od FIFA-e kupuju pravo na prijenos prvenstva. Zauzvrat očekuju nove pretplatnike i veće prihode od oglašavanja.

Koliko točno streaming servisi plaćaju ta prava, nije poznato ni stručnjacima. Za razliku od televizijskih prava za Bundesligu, dodjela prava za FIFA-ina natjecanja se ne odvija javnom dražbom, nego se uvjeti tajno dogovaraju između FIFA-e i ponuđača. Koliko će to poslovanje na kraju biti uspješno za same medijske kuće, to je neizvjesno do samog kraja, kaže Pfeffel.

„Hoće li se to ulaganje isplatiti, može ovisiti o zemlji i paketu prava, ali i o sportskom uspjehu vlastite reprezentacije." Što reprezentacija dospije dalje u prvenstvu, to u pravilu raste i zanimanje u zemlji. „Tada će gledatelji biti više zainteresirani pratiti prvenstvo i ugovarati dodatne pretplate."

Gospodarski učinci svjetskog prvenstva međutim vrlo su neravnomjerno raspoređeni. Dok FIFA i pojedine streaming platforme ostvaruju velike profite, mnogi troškovi ostaju na teret državama domaćinima i lokalnim zajednicama. Ulaganja u stadione, infrastrukturu, sigurnost i promet često se financiraju javnim novcem.

Jedva mjerljiva korist domaćinu

Često ti troškovi znatno nadmašuju kasnije prihode. Kritičari stoga već godinama govore o nepravednom poslu za porezne obveznike koji će kasnije morati nadoknaditi rupu u proračunu.

Uz to, često se govori o poticajima i impulsima za gospodarstvo, ali ako se to bolje pogleda, to obično nije baš tako. Prema procjenama FIFA-e i Svjetske trgovinske organizacije, petotjedni turnir mogao bi pridonijeti američkom gospodarstvu s oko 17 milijardi dolara.

Mjereno veličinom američkog gospodarstva, to je ipak marginalno, kaže Christoph Breuer, profesor sportskog menadžmenta na Njemačkoj visokoj školi za sport u Kölnu. „Čak i ako se ostvari tih 17 milijardi, na kraju će se jedva moći izmjeriti.“ Bruto domaći proizvod, odnosno ukupna gospodarska proizvodnja SAD-a, iznosi oko 30 bilijuna dolara. „Tih 17 milijardi čini udio od oko 0,05 posto. To se jedva može osjetiti“, kaže Breuer.

Doduše, može se očekivati određen gospodarski učinak za 11 gradova u SAD-u u kojima će se igrati utakmice, ali za čitavu zemlju domaćina je veoma ograničen. Za pojedine grane i poduzeća Svjetsko nogometno prvenstvo može biti vrlo unosan posao. Turnir u tom smislu nalikuje samom prvenstvu: postoji jedan veliki dobitnik, ali mnogo gubitnika. No za razliku od turnira, dobitnik je tu uvijek isti: FIFA.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...