Vecernji list

Prema izvještaju razvojne organizacije Oxfam, broj milijardera diljem svijeta se povećao. Nadalje, njihovo bogatstvo poraslo je za 16 posto u odnosnu na prošlu godine, stoji u izvješću te organizacije o socijalnoj nejednakosti. Oxfam navodi da otprilike 3.000 milijardera posjeduje bogatstvo od 18,3 bilijuna američkih dolara (otprilike 15,75 bilijuna eura) – što je povijesni maksimum.

Od 2020. godine njihovo se bogatstvo realno povećalo za više od 80 posto. Istovremeno, Oxfam naglašava da gotovo polovica čovječanstva živi u siromaštvu. Izvješće se temelji na podacima iz različitih izvora. Primjerice, Oxfam je kombinirao Forbesove procjene bogatstva milijardera s podacima Svjetske banke i UBS Global Wealth Reporta.

Dvanaest najbogatijih ljudi na svijetu sada ima više novca od siromašnije polovice svjetske populacije, što je više od četiri milijarde ljudi.

Zabrinutost zbog političkog utjecaja superbogatih

Članica uprave Oxfama Charlotte Becker sa zabrinutošću promatra rastući politički utjecaj superbogatih: "Ekonomska moć superbogatih sve se više pretvara u političku moć i dodatno narušava demokraciju. To vidimo, na primjer, u SAD-u." Razvojna organizacija upozorava da je golemi jaz između bogatih i siromašnih "idealno plodno tlo za antidemokratske snage".

Koristeći primjer najbogatijeg čovjeka na svijetu, Elona Muska, Oxfam ilustrira koliko su ekstremne postale razlike u prihodima. Prema izvještaju, Musk za samo četiri sekunde zaradi ono što prosječna osoba zaradi u jednoj godini.

Više milijardera u Njemačkoj

Broj milijarderki i milijardera u Njemačkoj značajno je porastao prošle godine, povećavši se za trećinu na 172 osobe. Time se Njemačka našla na četvrtom mjestu liste zemalja s najvećim brojem milijardera u svijetu. Njihovo ukupno bogatstvo također se realno povećalo za oko 30 posto na 840,2 milijardi američkih dolara.

Oxfam je ponovio svoj zahtjev za povećanjem poreza za superbogate - i u Njemačkoj i globalno. To bi po Oxfamu, značilo povećanje maksimalne porezne stope i uvođenje poreza na milijardere. Nedavno je Socijaldemokratska stranka (SPD) predložila povećanje poreza na (višemilijunskog) nasljedstva, ali Kršćansko-demokratska unija (CDU/CSU) kancelara Merza odbacuje taj prijedlog.

Već je u petak (16.1.) američki predsjednik dao prve natuknice. U Bijeloj kući Donald Trump je izjavio da može zamisliti kažnjavanje država carinama ako ga ne podrže u pitanju Grenlanda. SAD-u je Grenland potreban za nacionalnu sigurnost, ponovio je tom prilikom svoju tvrdnju.

Tijekom vikenda Trump je potom prešao s riječi na djela. Na vlastitoj društvenoj mreži Truth Social najavio je nove carine – protiv svih europskih država koje su se u pitanju Grenlanda jasno svrstale na stranu Danske.

Za to američki predsjednik ne dobiva osobito veliku političku potporu u Washingtonu. Glasne kritike dolaze čak i iz vlastitih redova Republikanske stranke, gdje su ga dosad uglavnom uvijek bespogovorno slušali. Oštre riječi uputio je republikanski kongresnik Don Bacon na CNN-u: „Ove prijetnje i maltretiranje saveznika su pogrešni. A ako ozbiljno razmišlja o invaziji Grenlanda, želim da zna: to bi vjerojatno bio kraj njegova predsjedništva. Većina republikanaca zna da je to nemoralno i pogrešno. I tome ćemo se suprotstaviti.“

Senator: SAD imaju pristup Grenlandu

I argument da je SAD-u Grenland potreban za nacionalnu sigurnost žestoko se raspravlja i unutar Trumpove stranke. Republikanski senator Michael McCaul podsjetio je na NBC-ju na obrambeni sporazum između SAD-a i Danske iz 1951. godine. Taj sporazum Sjedinjenim Državama daje široke vojne ovlasti na otoku radi njegove obrane.

Činjenica je: predsjednik ima neograničen vojni pristup Grenlandu kako bi ga zaštitio od bilo kakvih prijetnji. Ako želimo ondje rasporediti više vojske, to možemo učiniti. Ako ga želi kupiti, u redu – ali trenutačno ne vidim nikoga tko bi bio spreman prodati ga.

Bessent: „Predsjednik pokušava spriječiti sukob“

Podršku Trump dobiva iz svog kabineta. Američki ministar financija Scott Bessent objašnjava – također na NBC-ju – što stoji iza plana njegova predsjednika: „Znamo da se Grenland može braniti samo ako je dio SAD-a. A tada ga više ne treba braniti. Predsjednik pokušava spriječiti sukob.“

Borba za Arktik je stvarna. Grenland u američkom vlasništvu mogao bi odvratiti Kinu i Rusiju. Bessent vjeruje da će Europljani to prije ili kasnije shvatiti.

Koja je pravna osnova?

Na kojoj su pravnoj osnovi uvedene nove carine, Trump nije objasnio. Mnogo toga upućuje na to da bi se, kao i ranije kod trgovinskih carina, mogao pozvati na izvanredne ovlasti. Time mu ne bi bila potrebna suglasnost Kongresa. To kritiziraju i neki republikanci, poput senatora Randa Paula: „Izvanredne ovlasti namijenjene su izvanrednim situacijama. Trebale bi biti samo privremene. Ovdje ne postoji stvarna izvanredna situacija s Grenlandom. To je smiješno. Proglašavamo li sada izvanredna stanja kako bismo spriječili izvanredna stanja?“, upitao je Paul dvosmisleno.

Smije li Trump na temelju izvanrednih ovlasti uvesti trajne trgovinske carine, trenutačno ispituje u vezi s nekim ranijim odlukama Vrhovni sud. Presuda bi uskoro mogla biti donesena.

Sirijska središnja vlada prijelaznog predsjednika Ahmeda al-Sharaae dogovorila je s kurdskim milicijama primirje nakon višednevnih borbi. Sporazum predviđa da se borci kurdske milicije Sirijskih demokratskih snaga (SDF) na položajima kod istočnog AlepaSDF povuku na područje istočno od rijeke Eufrat, priopćio je sirijski predsjednički ured.

Osim toga, vlada će u potpunosti preuzeti vojnu i administrativnu kontrolu nad dosad od Kurda upravljanim pokrajinama Deir al-Zor i Rakka. Također, kontrola nad svim graničnim prijelazima te nad plinskim i naftnim poljima u regiji trebala bi biti predana sirijskoj vladi. Postrojbe SDF-a trebale bi biti uključene u Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova.

Susret al-Sharaae i čelnika SDF-a

SDF je navečer potvrdio povlačenje. Al-Sharaa je najavio da se u ponedjeljak želi sastati s Abdijem. Sva otvorena pitanja bit će razjašnjena, rekao je al-Sharaa, prema navodima državnih medija. I kurdski mediji izvijestili su o postignutom dogovoru.

Američki posebni izaslanik za Siriju, Tom Barrack, pozdravio je primirje. Govorio je o „odlučujućoj prekretnici, u kojoj bivši protivnici stavljaju suradnju ispred podjela“.

Vojska nastavila napredovanje u kurdska područja

Prije toga je sukob između Damaska i SDF-a sve više eskalirao. Vladine snage posljednjih su dana stavile pod svoju kontrolu strateški važna područja na sjeveru i istoku Sirije, uključujući dva važna naftna polja i jednu branu, kako su izvijestili državni mediji i aktivisti. Tijekom povlačenja SDF-a iz više područja došlo je i do oružanih sukoba.

Sirijska vojska priopćila je da je preuzela kontrolu nad sjevernim gradom Tabkom, kao i nad važnom branom na Eufratu – najvećom branom u zemlji, koja je presudna za opskrbu vodom i električnom energijom.

Sukob oko autonomije i sirovina

Pozadina najnovijih borbi u Siriji prije svega je sukob oko toga koliki stupanj autonomije Kurdi još mogu zadržati u samoupravnom sjeveroistoku i u kojoj mjeri vlasti u Damasku mogu provesti središnju vlast i u tom dijelu zemlje. Riječ je i o pristupu resursima te strateški važnim područjima, kao i o pitanju u kojoj mjeri će se borci SDF-a uključiti u državnu vojsku.

Već u ožujku 2025. prijelazna vlada i SDF dogovorili su suradnju. No nakon toga je ipak stalno iznova dolazilo do vojnih sukoba oko točnih uvjeta implementacije dogovorenog.

Kada Sjedinjene Američke Države žele opravdati svoju politiku moći, rado se pozivaju na Monroeovu doktrinu. I sadašnji vanjskopolitički kurs temelji se na više od 200 godina starom govoru Jamesa Monroea. On je bio peti predsjednik SAD-a i posljednji iz generacije tzv. „očeva utemeljitelja“. U Američkom ratu za neovisnost (1775.–1783.) borio se protiv britanske kolonijalne vojske.

U vrijeme kada je Monroe 2. prosinca 1823. održao govor naciji – koji će kasnije ući u povijest kao Monroeova doktrina – SAD su još uvijek bile relativno mlada država. Neovisnost su proglasile 1776. godine. Monroe je bio iznimno posvećen suverenitetu svoje zemlje i upozorio je europske sile da se više ne šire na američkom kontinentu te da odustanu od svih kolonijalnih ambicija na tom prostoru.

Samouvjeren nastup mlade nacije

Te bojazni nisu bile bez osnove. Na sjeveru su SAD graničile s Kanadom, koja je tada još uvijek bila britanska kolonija, a na jugu s Meksikom, koji je samo dvije godine ranije bio pod španjolskom krunom. Na sjeverozapadu se nalazila današnja Aljaska, tada teritorij Rusije. Neke države Južne Amerike do 1823. već su izborile neovisnost od Španjolske ili Portugala, dok su se druge još borile za to. Da su europske monarhije pokušale ponovno ih osvojiti i uspjele potisnuti republikanske pokrete, Sjedinjene Države bile bi izolirane – a možda čak i izložene opasnosti od invazije, smatrao je tadašnji američki državni tajnik John Quincy Adams, Monroeov nasljednik na mjestu predsjednika.

Ipak, SAD su imale i razloga za samouvjeren nastup: 1803. godine od Napoleona Bonapartea kupile su golemu francusku koloniju Louisianu za 15 milijuna dolara – novac koji je Napoleonu bio potreban za ratove u Europi. Teritorij SAD-a time se udvostručio i postavljeni su temelji za buduće širenje prema zapadu. Potom je 1819. godine postignut sporazum i sa Španjolskom o preuzimanju Floride.

Drugi rat za neovisnost

Sedam godina ranije, 19. lipnja 1812., SAD su objavile rat Velikoj Britaniji. Napetosti su bile velike: britanski ratni brodovi stalno su plijenili američke trgovačke brodove na putu prema Europi. Britanske pomorske blokade i ograničenja trgovine Amerikanci su doživljavali kao kršenje svog suvereniteta i trgovačkih sloboda. Osim toga, Britanci su oteli tisuće američkih mornara i prisilili ih na službu u Kraljevskoj mornarici. Konačno, Britanci su na području Apalačkog gorja držali utvrđene položaje koji su Amerikancima onemogućavali zauzimanje teritorija starosjedilačkih naroda. Dodatni izvor sukoba bili su i međusobni teritorijalni zahtjevi prema Kanadi.

Britansko-američki rat tadašnji predsjednik James Madison nazvao je i Drugim američkim ratom za neovisnost. Sukob je okončan 24. prosinca 1814. potpisivanjem mirovnog sporazuma. Amerikanci su se tada prvi put osjetili kao međunarodno priznata, neovisna sila.

Sporazum o nemiješanju u europske poslove

Sjedinjene Američke Države, naglasio je James Monroe 1823. godine, nikada se nisu miješale u ratove europskih sila, niti to namjeravaju činiti u budućnosti. Zauzvrat je jasno poručio da se neće tolerirati da „naša prava budu napadnuta ili ozbiljno ugrožena“. Ako bi se to ipak dogodilo, „pokrenut ćemo pripreme za našu obranu“.

U svom govoru Monroe je izričito naveo Karibe i Latinsku Ameriku. Sjedinjene Države, kako je uvjeravao, nikada neće „ostaviti našu južnu braću da budu prepuštena sama sebi“, a svako europsko miješanje ondje bilo bi manifestacija „neprijateljskog stava prema Sjedinjenim Državama“. Zauzvrat bi SAD poštovale opstanak tada još postojećih kolonija.

U početku je Monroeov govor shvaćen kao izraz solidarnosti. Bivše kolonije Sjeverne i Južne Amerike stabilizirale su se kao neovisne države, unatoč europskim pokušajima ponovne kolonizacije. Godine 1867. i Rusija se povukla te prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama.

„Stražnje dvorište“ SAD-a

Početkom 20. stoljeća Sjedinjene Države izrasle su u globalno značajnu silu. Predsjednik Theodore Roosevelt 1904. godine proširio je Monroeovu doktrinu dodatkom poznatim kao „Rooseveltova korolarija“, prema kojoj SAD imaju pravo intervenirati u latinoameričkim državama kako bi, kako je to definirao Roosevelt, spriječile „kronično loše upravljanje“ i „nestabilnost“. Od tada su SAD u očima „južne braće“ doživljavane kao „policajac“, a Latinska Amerika u Washingtonu je tretirana kao „stražnje dvorište“ Sjedinjenih Država.

Još jedno proširenje Monroeove doktrine proglasio je predsjednik Dwight Eisenhower 1954. godine, usred Hladnog rata. Riječ je o tzv. domino-teoriji odnosno domino-efektu, a cilj je bio borba protiv komunizma i sprječavanje da jedna država za drugom počnu padati pod utjecaj Sovjetskog Saveza. Tako je opravdan rat i protiv Sjevernog Vijetnama, a uslijedili su brojni tajni obavještajni zahvati i vojne intervencije u Nikaragvi, Kubi, Dominikanskoj Republici, Haitiju, Gvatemali, Čileu, Grenadi, a nedavno i u Venezueli, kada je predsjednik Nicolás Maduro otet i odveden u SAD.

Trump i Donro-doktrina

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Monroeova doktrina djelomično je pala u zaborav. No Donald Trump pozivao se na nju već tijekom svog prvog predsjedničkog mandata: angažman Narodne Republike Kine „u našem dvorištu“, dakle u američkom „stražnjem dvorištu“, smatrao je nedopustivim kršenjem interesa Washingtona.

U svom drugom mandatu Trump se na to ponovno poziva. „Nakon godina zanemarivanja, Sjedinjene Američke Države ponovno će potvrditi i provoditi Monroeovu doktrinu kako bi obnovile američku prevlast na zapadnoj hemisferi“, navodi se u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a objavljenoj 2025. godine.

Nakon uhićenja Madura od strane američkih snaga, Trump je izjavio: „Monroeova doktrina je velika stvar, ali mi smo je višestruko nadmašili – sada je to Donro-doktrina.“

Zapravo je list New York Post Trumpovu reaktiviranu Monroeovu doktrinu prvi put nazvao „Donro-doktrinom“, aludirajući na predsjednikovo ime Donald. „Izraz Donro-doktrina zvuči i kao Don Corleone, asocira na mafijaški stil“, ocijenio je politolog i amerikanist Bernd Greiner za njemački list Süddeutsche Zeitung. I dodao: „Upravo tako Trump vodi svoju politiku. Nepredvidivost je njegova glavna valuta, zajedno s ucjenama i zastrašivanjem – kao kod mafijaških bandi.“

Samom američkom predsjedniku, međutim, naziv „Donro-doktrina“ izrazito se sviđa. Nakon „poteza“ u Venezueli već razmišlja o daljnjim akcijama u skladu s novom nacionalnom sigurnosnom strategijom. „Kolumbija je također jako bolesna i njome vlada bolestan čovjek koji voli proizvoditi kokain i prodavati ga Sjedinjenim Državama“, rekao je Trump. „Ni to neće još dugo.“

A i s Meksikom će, kaže, vjerojatno također „morati nešto učiniti“ – iako „cijeni“ predsjednicu te zemlje. Jer Meksiko, kako tvrdi Trump, kontroliraju narkokarteli.

Tu je i Grenland, koji je navodno na meti Rusa i Kineza – zbog čega je, smatra, potreban američkoj nacionalnoj sigurnosti, jer se Danci s tom prijetnjom ne mogu nositi: „Volio bih postići dogovor na lak način. Ali ako to ne bude išlo lako, onda ćemo to učiniti na teži način.“

Mnogi ljudi u Njemačkoj odriču se alkohola jer žele učiniti nešto dobro za svoje tijelo. Naime svaki gutljaj alkohola, prema navodima Svjetske zdravstvene organizacije, predstavlja zdravstveni rizik. Bilo da je riječ o čaši vina ili pivu nakon posla – ne postoji bezopasna količina alkohola. Ali kako prepoznati ima li netko problematičan odnos prema alkoholu ili je možda već ovisan? Jer, ovisnost se često razvija postupno.

Tako je bilo i kod Alexandre. Ova 48-godišnja stanovnica Hamburga počela je za vrijeme pandemije koronavirusa piti sve više. Od jedne čaše vina kao nagrade nakon radnog dana, do dvije, tri – a zatim i cijele boce. Neprimjetno, jer alkohol je za mnoge svakodnevica: bilo prilikom druženja s prijateljima ili za opuštanje navečer. Gdje točno počinje granica problematične konzumacije može se odrediti samo individualno. Za Alexandru je spoznaja da ima problem došla tek kada zbog alkohola često nije mogla doći na posao, tako da je više puta gubila radno mjesto.

Ovisnost u svim slojevima društva

Prema Epidemiološkom istraživanju o ovisnostima (ESA), 8,6 milijuna Nijemaca u dobi između 18 i 64 godine konzumira rizične količine alkohola. Njih 2,2 milijuna ispunjava medicinske kriterije za ovisnost. Specijalist za bolesti ovisnosti Gernot Rücker iz Rostocka, koji radi kao liječnik u hitnoj pomoći, uočava teške posljedice opijanja kako kod mladih, tako i kod starijih osoba ili onih kojima je potrebna njega.

„Ovisnost se zaista proteže kroz sve starosne skupine, danas već od dvanaeste godine života. U pravilu se na ljudima ne vidi da su ovisni", kaže Rücker u intervjuu za njemački javni servis ARD.

Kada počinje ovisnost o alkoholu? Medicinski kriteriji

Liječnici navode šest kriterija. Ako su ispunjena najmanje tri, dijagnosticira se ovisnost.

Kriteriji su:

• Snažna želja za konzumiranjem alkohola.

• Vrijeme, količina ili mjesto konzumacije više se ne mogu svjesno kontrolirati – ispijanje vina ili piva i drugih pića postaje automatizam.

• Iako je već došlo do problema i konflikata u vezi, prijateljstvima ili na poslu, konzumacija alkohola se nastavlja.

• Druge aktivnosti ili obveze zanemaruju se zbog konzumacije alkohola.

• Potrebne su sve veće količine alkohola da bi se postigao isti učinak.

• Bez alkohola dolazi do tjelesnih simptoma apstinencije (drhtanje, promjene raspoloženja, anksioznost).

Ovisnost je bolest

Kod droge alkohol posebno je teško prestati s konzumacijom, jer alkohol djeluje na centre nagrađivanja u mozgu. S rastom ovisnosti sve se vrti oko toga da se ponovo postigne taj osjećaj nagrade. Oboljeli tada često zanemaruju i osnovne potrebe poput sna ili hrane.

Jedan od znakova upozorenja je kada se misli stalno vrte oko pitanja kada će se ukazati sljedeća prilika za piće.

Test od 30 sekundi za konzumaciju alkohola

Kako bi stekli uvid u vlastitu konzumaciju, gastroenterolog Helmut Seitz preporučuje test sa četiri pitanja, takozvani CAGE-test, koji traje samo 30 sekundi:

Ako ste na više pitanja odgovorili s „da", ovisnost o alkoholu je vjerojatna.

Depresija udvostručuje rizik od ovisnosti

Hoće li se razviti ovisnost ovisi o mnogim faktorima: genetika, dostupnost alkohola, socijalno okruženje, ali i psihički problemi. Osobe koje pate od depresije imaju dvostruko veći rizik da postanu ovisne o alkoholu, kaže Jens Reimer iz Centra za psihosocijalnu medicinu Sveučilišne klinike Hamburg-Eppendorf za zdravstveni magazin Visite.

S druge strane, dugotrajna konzumacija alkohola može i sama dovesti do depresije – povezanost je u oba smjera.

Ne postoji jasna granica problematične konzumacije

Ne postoji jasna granica od koje počinje problematično opijanje. Alkohol se kod svake osobe drugačije apsorbira i razgrađuje – ovisno o životnom stilu, ishrani, kao i tjelesnim i psihičkim predispozicijama.

Zato se štetnost alkohola može mjeriti samo individualno. Ipak, zdravstveni rizik postoji već od prvog gutljaja.

Zašto je alkohol štetan i u malim količinama?

Alkohol ubrzava starenje organizma: kao snažan otrov oštećuje mozak i uništava živčane stanice. Povećava rizik od brojnih vrsta raka, poput raka dojke ili debelog crijeva. Također ubrzava vanjsko starenje – oduzima tijelu, a time i koži, vodu, zbog čega se koža slabije regenerira i pojavljuje se sve više bora.

Širenjem sitnih krvnih žilica na licu nastaje tipični „alkoholičarski nos". Često su crveniji i dlanovi i oči. Kako alkohol sadrži mnogo kalorija i usporava sagorijevanje masti, kod nekih se razvija tipični „pivski trbuh". Alkohol oštećuje i zubnu caklinu, pa ovisnici često imaju probleme poput obojenih zuba, karijesa, upala u usnoj šupljini i lošeg zadaha.

Privremena apstinencija poput „suhog siječnja" brzo se isplati

Već mjesec dana bez alkohola ima brojne pozitivne učinke – kako fizičke, tako i psihičke, kaže liječnica Julia Fischer. Jetra se regenerira, poboljšavaju se metabolizam masti, krvni pritisak i san, a smanjuju se i upalni markeri u krvi. Mnogi apstinenti već nakon mjesec dana utvrđuju da imaju više energije, bistriji um i čišću kožu.

Obratiti se drugima – bez optužbi

Za promjenu problematičnog ponašanja u vezi s alkoholom potrebni su vlastita volja i mnogo snage. Gotovo svuda postoje besplatna savjetovališta i centri za pomoć ovisnicima – oni pomažu i prije nego što alkohol postane vidljiv problem. Postoji i pomoć za članove obitelji ili ljude koji su zabrinuti za nekoga i ne znaju kako započeti razgovor s njim.

Savjetnica za ovisnosti Bianca Kunze iz Centra za borbu protiv ovisnosti KODROBS u Hamburgu preporučuje da se koriste mirni trenuci i da se ovisnoj osobi obraća iz zabrinutosti, a ne s optužbama ili moraliziranjem.

Dugoročno svjesno i manje piti

Prema riječima Biance Kunze, ključno je razumjeti koje emocije piće izaziva i zato se treba pitati: zašto i u kojim situacijama pijem? Savjetovanje o ovisnosti i vođenje dnevnika konzumacije mogu biti prvi koraci. Potom je važno pronaći dugoročne alternative alkoholu, poput tehnika opuštanja ili sporta.

Rano prepoznavanje vlastitih potreba i negativnih emocija koje vode ka opijanju – sve to pomaže da se dugoročno može živjeti dobro i bez alkohola.

Švicarski alpski grad Davos ponovno dočekuje kremu političkog, ekonomskog i kulturnog svijeta na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF).

WEF se održava u vrijeme kada američki predsjednik Donald Trump nastoji demontirati međunarodni poredak: od rušenja etabliranih trgovinskih pravila i masovnog povlačenja iz međunarodnih organizacija, uključujući UN-ov ugovor o klimi, do zarobljavanja venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura nakon napada na glavni grad Caracas i prijetnje aneksijom Grenlanda, koji je formalno dio bliske saveznice Danske.

Trumpov napad na međunarodna pravila koja su uglavnom na snazi ​​od Drugog svjetskog rata i njegov utjecaj na globalni mir, politiku i gospodarstvo trebali bi biti među ključnim temama tijekom petodnevnog događaja koji počinje 19. siječnja, a održava se pod motom „Duh dijaloga".

„Dijalog nije luksuz u vremenima neizvjesnosti, to je hitna potreba“, rekao je Borge Brende, predsjednik i izvršni direktor WEF-a. „U kritičnom trenutku za međunarodnu suradnju – obilježenom dubokom geoekonomskom i tehnološkom transformacijom – ovogodišnji sastanak bit će jedan od naših najznačajnijih.“

Donaldu Trumpu pridružit će se više od 60 šefova država i vlada, uključujući njemačkog kancelara Friedricha Merza, kanadskog premijera Marka Carneyja, argentinskog predsjednika Javiera Mileija, predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, kineskog vicepremijera He Lifenga, pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa i sirijskog vođu Ahmada Al Sharaa.

Najveća američka delegacija ikad u Davosu

Trump predvodi najveću američku delegaciju ikad u Davosu, u kojoj će biti petero ministara i drugi visoki dužnosnici.

U delegaciji su i državni tajnik Marco Rubio, posebni izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner, što bi mogao biti temelj za visokorangirane rasprave o Ukrajini, Venezueli, Gazi i Iranu, odakle stižu svjedočenja p brutalnom gušenju protuvladinih prosvjeda.

Očekuje se da će se Trump sastati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i saveznicima Kijeva iz skupine G7 - uključujući čelnike iz Njemačke, Italije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i predsjednicu Europske komisije – to će biti na marginama glavnog događaja kako bi se zatražilo američku podršku za sigurnosna jamstva za Ukrajinu nakon mogućeg mirovnog sporazuma s Rusijom, izvijestio je Financial Times.

Snažnu američku nazočnost zaokružuje premijerno izdanje "USA House" – to je mjesto smješteno u maloj crkvi na glavnoj gradskoj ulici (Promenade), gdje će američki dužnosnici organizirati razne događaje i umrežavati se s investitorima.

Geoekonomski rat

Iako se očekuje da će geopolitički preokreti i posljedična neizvjesnost dominirati raspravama, kreatori politika i poslovni lideri su zainteresirani i za raspravu i o načinima rješavanja drugih izazova s kojima se suočava globalno gospodarstvo.

A ono se pokazalo relativno otpornim unatoč pojačanim trgovinskim napetostima i političkoj neizvjesnosti, dijelom zahvaljujući ogromnim ulaganjima vezanim uz umjetnu inteligenciju (UI) u SAD-u, što je stabiliziralo najveću svjetsku nacionalnu ekonomiju.

No, projicirani globalni rast od 3,1 % u 2026. još uvijek nije idealan, posebno u vrijeme kada se globalni dug popeo na razine kakve nisu viđene još od Drugog svjetskog rata.

Prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), situacija s dugom u nekoliko afričkih zemalja posebno je zabrinjavajuća.

Globalna trgovina i dalje je pod pritiskom jer zemlje usvajaju sve protekcionističkije politike, poput nametanja jednostranih carina, povećanja ograničenja stranih ulaganja i smanjenja opskrbe ključnim mineralima.

Ekonomski sukobi među nacijama i njihove posljedice bile su top-tema godišnjeg izvješća WEF-a o globalnim rizicima objavljenog u srijedu.

Izazovi i šanse umjetne inteligencije

Umjetna inteligencija još je jedna tema koja je u fokusu ove godine, s nekoliko događaja i predavanja posvećenih tehnologiji, slično kao i na ranijim sastancima WEF-a. U Davosu će biti vodeći tehnološki lideri poput Satye Nadelle iz Microsofta, Jensena Huanga iz Nvidije i šefa odjela za umjetnu inteligenciju u Googleu Demisa Hassabisa.

Umjetna inteligencija već pokazuje obećavajuće stvari u područjima poput medicine i obrazovanja te je u posljednjih nekoliko godina u taj sektor uloženo ili je obećano ulaganje ogromnih svota koje s mjere u tisućama milijardi - iako se mnoge tvrtke trenutno bore s pronalaženjem realnih mogućnosti upotrebe tehnologije, odnosno područja gdje UI nudi dobru dodatnu vrijednost.

Postoji zabrinutost zbog utjecaja UI tehnologije na radna mjesta, postoje naime strahovi da će mnoga od njih postati suvišna u sljedećih nekoliko godina. Izvršni direktor tvrtke Anthropic, Dario Amodei, također među ovogodišnjim sudionicima, kaže da bi umjetna inteligencija mogla eliminirati polovicu svih radnih mjesta u sektoru takozvanih „bijelih ovratnika" u sljedećih godinu do pet godina, naglašavajući potrebu za masovnim ulaganjima u prekvalifikaciju. Radi se primjerice o administrativnim ili menadžerskim poslovima. „Plavi ovratnici" su ljudi koji se bave pretežito fizičkim poslovima.

Umjetna inteligencija pojačava rizik produbljenja postojećeg digitalnog jaza, pri čemu siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti prilike koje nudi UI. Postoji i zabrinutost zbog toga što modeli umjetne inteligencije zrcale postojeće predrasude, šire dezinformacije i generiraju deepfakeove.

Dezinformacije i kibernetička sigurnost su među najvećim globalnim rizicima, stoji u istraživanju rizika WEF-a, što naglašava potrebu za učinkovitom regulacijom.

Novo vodstvo WEF-a

Ovogodišnji sastanak će biti prvi bez osnivača WEF-a Klausa Schwaba na čelu Davosa. Njemački ekonomist dao je ostavku u travnju 2025. zbog optužbi da su on i njegova supruga koristili sredstva WEF-a za osobnu upotrebu. Neovisna istraga, međutim, nije pronašla nikakvo kazneno djelo, već samo manje nepravilnosti.

Schwaba su naslijedili privremeni supredsjedatelji Larry Fink, izvršni direktor BlackRocka, i Andre Hoffmann, potpredsjednik švicarske farmaceutske tvrtke Roche Holdings.

Ovogodišnja dosta prominentna lista sudionika je poticaj za organizatore WEF-a nakon prilično burne godine. Organizacija koja postoji još od 1971. godine i koja je utemeljena kako bi poticala dijalog, sada se suočava s poteškoćama jer multilateralizam slabi, a slobodna trgovina je pod sve većim pritiskom.

Najnoviji komentari američkog predsjednika Donalda Trumpa o Grenlandu potaknuli su pitanja o budućnosti NATO saveza. Savezna Republika Njemačka bila je ključni dio obrambene strategije Sjedinjenih Američkih Država u Europi još od kraja Drugog svjetskog rata, kada su američke snage bile dio savezničkih okupacijski snaga.

Iako se broj vojnika, naravno, od tada znatno smanjio, američka vojska je i dalje u zemlji vrlo prisutna. U 2024. je u Njemačkoj bilo stacionirano više od 50.000 pripadnika američke vojske. Jedina druga zemlja u kojoj SAD ima usporediv broj vojnika u inozemstvu je Japan.

Broj vojnika u Europi se naročito povećao od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., pri čemu je dio trupa raspoređen u baze na istočnom krilu NATO-a, u Poljsku, Rumunjsku i Bugarsku. Američka vojska trenutačno ima oko 10.000 vojnika stacioniranih u svojoj bazi u Poljskoj, te dodatnih 2.600 u sklopu Army Support Activity (ASA) Black Sea, koji uključuje zračnu bazu Mihail Kogalniceanu u Rumunjskoj i područje za obuku Novo Selo u Bugarskoj. Ti se vojnici redovito rotiraju.

Uloga EUCOM-a

Strateška važnost Njemačke za SAD vidi se i u tome što je u Stuttagrtu smješteno zapovjedništvo američkih snaga u Europi (US European Command – EUCOM). Ono služi kao koordinacijska struktura svih američkih vojnih snaga u 51 zemlji, najvećim dijelom u Europi

EUCOM opisuje svoju misiju kao zaštitu SAD-a odvraćanjem sukoba, pružanje podrške NATO-u i suzbijanje transnacionalnih prijetnji. Njime zapovijedaju Američka vojska u Europi, Američke zračne snage u Europi te Snage američkog marinskog korpusa za Europu i Afriku, a sve te grane imaju svoje ili centrale ili odjele u Njemačkoj. Tu je stacionirano pet od sedam garnizona Američke vojske u Europi (preostala dva nalaze se u Belgiji i Italiji), a sjedište Američke vojske u Europi nalazi se u Wiesbadenu.

Podaci koje je američka vojska dostavila DW-u pokazuju da tih pet garnizona, od kojih se svaki sastoji od različitih postrojbi na više lokacija, trenutno obuhvaća oko 29.000 pripadnika vojnog osoblja. Taj broj uključuje i Snage američkog marinskog korpusa za Europu i Afriku, čije je sjedište u Böblingenu u jugozapadnoj Njemačkoj, kao dio garnizona Američke vojske Stuttgart.

Osim toga, oko 13.000 pripadnika američkog ratnog zrakoplovstva raspoređeno je na različitim lokacijama u Njemačkoj, ponajprije u dvjema bazama američkog ratnog zrakoplovstva, Ramstein i Spangdahlem.

Službeni odgovor njemačke vlade na parlamentarni upit koji je 2023. godine postavila stranka Ljevica pokazao je da i njemačka država sudjeluje u troškovima održavanja američkih i NATO-ovih snaga u zemlji. Taj se iznos iz godine u godinu povećava. 2020., posljednje godine za koju je vlada objavila podatke, Njemačka je izdvojila 108 milijuna eura za potporu stranim savezničkim snagama na svom teritoriju, u odnosu na 100 milijuna eura godinu ranije.

Američka vojska u Njemačkoj: više od vojnika

Budući da američka vojska zapošljava ne samo vojnike već i američke civile, a vojnici i vojnikinje ponekad mogu sa sobom u inozemstvo povesti obitelji, oko nekih njemačkih baza formirale su se velike američke civilne zajednice. Zapravo, neke američke baze u Njemačkoj, poput one u blizini Ramsteina, same su po sebi mala naselja, s vlastitim američkim trgovačkim centrima, školama, poštanskim službama i policijskim snagama. Ponekad je jedino zakonsko sredstvo plaćanja američki dolar.

Najveći primjer toga je garnizon u bavarskom Grafenwöhru, u blizini granice sa Češkom. To je najveća prekomorska baza Američke vojske na svijetu, kako po broju stanovnika tako i po površini, s više od 390 četvornih kilometara.

Osim toga vojne baze često zapošljavaju velik broj lokalnog stanovništva, pa zatvaranja nekih od njih, poput garnizona u Bambergu 2014. godine, negativno utječe na lokalno gospodarstvo.

Iako je Njemačka „jasno odustala od posjedovanja nuklearnog oružja”, kako je prošle godine ponovio kancelar Friedrich Merz, u zemlji je od 1950-ih stacionirano američko nuklearno oružja u okviru NATO-a. Točan broj bojevih glava nikada nije službeno objavljen, no procjene sugeriraju da se u zračnoj bazi Büchel u saveznoj zemlji Porajnje-Falačka nalazi oko 10 do 20 bombi tipa B61. U slučaju rata, one bi se montirale na njemačke avione.

To izazive kritike, jednako kao i činjenica da je zračna baza Ramstein korištena kao kontrolno središte za napade bespilotnim letjelicama u Jemenu i drugdje. To je dovelo do optužbi kritičara da se njemačka vlada time čini suodgovornom za "izvansudska ubojstva" koja provodi SAD.

Saveznička poslijeratna okupacija i njezino nasljeđe

Tijekom savezničke okupacije nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1955. godine, milijuni američkih, britanskih, francuskih i sovjetskih vojnika bili su stacionirani u Njemačkoj. Istočni dio zemlje, koji je u listopadu 1949. službeno postao Njemačka Demokratska Republika (DDR), bio je pod sovjetskom kontrolom.

U Zapadnoj Njemačkoj okupacija je bila uređena Okupacijskim statutom, potpisanim u travnju 1949., kada je država osnovana. Statut je Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u omogućio zadržavanje okupacijskih snaga u zemlji te potpunu kontrolu nad razoružanjem i demilitarizacijom Zapadne Njemačke. Kada je vojna okupacija Zapadne Njemačke službeno okončana, zemlja je ponovno preuzela kontrolu nad vlastitom obrambenom politikom, a Okupacijski statut je zamijenjen drugim obrambenim sporazumom s NATO-partnerima.

Konvencijom o prisutnosti stranih snaga u Saveznoj Republici Njemačkoj, koju je Zapadna Njemačka potpisala 1954. godine, omogućeno je da tadašnjih osam članica NATO-a, uključujući SAD, budu trajno vojno prisutne u zemlji. Taj ugovor i danas uređuje uvjete boravka NATO-ovih snaga stacioniranih u Njemačkoj.

Broj pripadnika američke vojske opada još od kraja Hladnog rata 1990. godine, kada je, prema njemačkoj vladi, u zemlji bilo stacionirano oko 400.000 stranih vojnika. Otprilike polovicu činilo je američko vojno osoblje, no oni su postupno povučeni kako su se smanjivale napetosti s onim što je ostalo od Sovjetskog Saveza, dok su sukobi drugdje, poput prvog Zaljevskog rata u Iraku, odvlačili više američkih snaga.

Iako je njihov broj posljednjih godina ponovno porastao, broj američkih vojnika u Njemačkoj i dalje je tek djelić onoga što je bilo na vrhuncu Hladnog rata.

„Sve se može izdržati, osim odvojenosti od vlastite djece. Zbog njih čovjek izdrži“, kaže Julija Dvornjičenko o svom zatočeništvu u Rusiji. Uhićena je 2021., još prije ruske invazije na Ukrajinu.

Dugo nije mogla govoriti o onome što je proživjela, no sada je prekinula šutnju. Ova žena iz Donjecka provela je godinu i pol u zatvorima takozvane „Narodne Republike Donjeck". Taj dio oblasti Donjeck od 2014. su kontrolirali proruskih separatisti, a u rujnu 2022. Kremlj je proglasio cijelu regiju Donjeck dijelom ruskog državnog teritorija.

Tijekom zatočeništva Julija nije niti jednom vidjela svoje sinove Danila i Marka. Kaže da je u Donjecku tada bilo mnogo žena u zatvoru, a kod kuće su ih čekala maloljetna djeca.

Prije toga radile su kao liječnice, učiteljice, prodavačice... A vlasti samoproglašene Republike Donjeck optužile su ih za „špijunažu“. Svaka od njih, kaže Julija, bila je podvrgnuta mučenju kako bi se iznudila „priznanja“. „Metode su bile iste za muškarce i žene. Mučili su nas elektrošokovima. Skinuli su me, tukli i polijevali vodom“, priča ona.

Ruska okupacija i uhićenje

Za Juliju Dvornjičenko je njen "normalan" život prvi put prekinut 2014. kada je njezin rodni grad Čistjakove (nekadašnji Torez) na istoku Ukrajine dospio pod nadzor separatista koje je podupirala Rusija. S obitelji je pobjegla u tada ukrajinski Mariupolj, no ubrzo joj je umro muž i morala se s djecom vratiti u Čistjakove. Za život je zarađivala kao vozačica autobusa. Prevozila je ljude iz okupiranog Čistjakova u područja pod kontrolom Kijeva i natrag. Ponekad je vodila i sinove, „samo da malo odahnu i vide razliku u odnosu na okupirano područje“, kaže ona. No 2021. kontrolni prijelazi su zatvoreni i Julija više nije napuštala grad.

Jedne noći posjetili su je pripadnici takozvanog Ministarstva državne sigurnosti Narodne Republike Donjeck. Odveli su je i optužili za „špijunažu“. Njezin tada devetogodišnji sin Mark spavao je, no sedamnaestogodišnji Danilo morao je gledati pretres i uhićenje majke. Djeca su, kaže ona, ostala sama kod kuće. Stariji brat brinuo se za mlađega, a okupacijske vlasti zabranile su susjedima da ih posjećuju i donose hranu. „Moja su djeca bila prepuštena sama sebi“, kaže Julija.

"Sve priznajem da spasim djecu"

U proljeće 2021. Julija je odvedena u zloglasni zatvor „Izolacija“ u Donjecku. Osim fizičkog nasilja, bila je izložena i snažnom psihičkom pritisku jer su joj prijetili da će djecu smjestiti u sirotište. „Rekla sam da ću potpisati sve, samo da djeca ne završe u sirotištu. Tako sam priznala da sam ‘ukrajinska špijunka’“, kaže ona. Na kraju je bliska prijateljica obitelji smjela preuzeti brigu o djeci.

Julija je čekala suđenje u zatvoru u Donjecku. Sinovi je nisu smjeli posjetiti, mogli su joj pisati samo pisma. Uspomene na to razdoblje čuva na fotografijama. „Ovo je fotografija na kojoj Mark piše pismo za mene u zatvoru. Za mene je to strašna slika", kaže Julija.

Kad je u veljači 2022. počeo ruski napad na Ukrajinu još više se uplašila za svoju djecu, a pogoršali su se i uvjeti u zatvoru. Ukrajinkama u samicama zabranili su korištenje stvari koje su dobile od rodbine. Na ispitivanjima su ih pokušavali psihički slomiti: „Govorili su nam da Ukrajina ne postoji i da razmjene zarobljenika neće biti“, prisjeća se Julija.

"Kao moj drugi rođendan"

Razmjene zarobljenika između Ukrajine i Rusije ipak su se nastavile. Julija i druge zatvorenice pratile su vijesti koliko su mogle – u nadi da će se vratiti kući. Jednog dana u listopadu 2022. Juliju i još dvije žene izveli su iz ćelija i prevezli na teritorij pod ukrajinskom kontrolom.

„Kad sam doznao da je i moja mama u razmjeni zarobljenika, bilo mi je kao drugi rođendan. Mogli smo razgovarati videopozivom i plakali smo“, prisjeća se Mark. Njegov brat Danilo, koji je u međuvremenu postao punoljetan, bio je kod rodbine u Rusiji. Tamo je doznao za majčino oslobađanje.

Nakon razmišljanja, Danilo i mlađi brat odlučili su krenuti majci. Danilo je izvukao Marka iz okupiranog dijela Ukrajine. Preko Rusije i zaobilaznim putem preko trećih zemalja uspjeli su stići u Kijev. Tako su u prosincu 2022. ponovno vidjeli majku u ukrajinskom glavnom gradu. „Puno sam plakala, Rusija mi je otela moj život s djecom", kaže Julija i još se bori sa suzama.

Danas s djecom, zahvaljujući humanitarnim organizacijama, živi u besplatnom smještaju u okolici Kijeva. Četrnaestogodišnji Mark ide u školu, a dvadesetjednogodišnji Danilo već radi. Julija također ima posao u studiju za nokte. Slobodno vrijeme posvećuje svjedočenju o ruskim zločinima nad civilima i o svom zatočeništvu.

"Idemo, sestre" pomaže koliko može

Julija Dvornjičenko i druge žene koje su se vratile iz ruskog zatočeništva udružile su se u organizaciji „Numo.Sisters“ („Idemo, sestre!“). Žele žele međusobno dijeliti iskustva, ali i zalagati se za oslobađanje Ukrajinki koje su još u zatočeništvu. Prema procjeni aktivista za ljudska prava, od oko 20.000 ukrajinskih civila u zarobljeništvu više je od 2.000 žena.

U kolovozu 2025. su se još tri uspjele vratiti u Ukrajinu, među njima Svjetlana i Julija iz regije Donjeck. Obje su uhićene 2019. pod optužbom za špijunažu. Kao i Julija Dvornjičenko, i one su djecu vidjele tek nakon oslobađanja. „Šest godina nisam vidjela svoju djecu. Kad ne znaš što je s njima, to je strašno“, kaže Svjetlana.

Julija i Svjetlana kažu da ih je ukrajinska javnost nakon povratka srdačno primila. Organizacija „Numo.Sisters“ pomaže ženama da ponovno dobiju sve potrebne dokumente, ali i pri traženju posla i stana.

Voditeljica organizacije Ljudmila Husejnova i sama je 2022. izašla iz ruskog zatočeništva. Kaže da je trenutačno vrlo teško izvući civile iz Ruske Federacije i okupiranih područja jer prema međunarodnom pravu pojam civilnog zarobljenika uopće ne postoji.

Prema podacima organizacije, dosad je utvrđen identitet oko 40 ukrajinskih žena koje se nalaze u zatvorima na okupiranim područjima ili u Rusiji. Neke su već osuđene na dugotrajne kazne. „Najgore je za mnoge žene s malom djecom što su od njih odvojene. To je užas kakav u 21. stoljeću ne bi smio postojati“, kaže Husejnova.

Sada, na početku godine, mnogi ljudi su izuzetno motivirani da ispune svoje novogodišnje odluke. U Njemačkoj je glavna odluka među građanima "štedjeti novac", a odmah iza nje slijede "više vježbanja" i "gubitak kilograma". Stoga se svake godine u ovo doba na sav glas hvali (i reklamira!) barem jednu novu, navodno učinkovitu dijetu.

Dijeta od krumpira, metoda 90-30-50 ili povremeni (intervalni) post – što je novi hit ove godine? Ili možda ipak metoda "intuitivne prehrane": slušajte svoj instinkt i sve će biti u redu? Brojne studije pokazuju da ništa od ovoga ne funkcionira. Barem dugoročno, dijete ne vode do željenog uspjeha u mršavljenju, što pokazuje analiza 121 studije u British Medical Journalu. S većinom dijeta možete doduše izgubiti kilograme kratkoročno – ali ih dugoročno vratite. Mnogi ljudi čak na kraju imaju više kilograma nego prije, zbog takozvanog jo-jo efekta.

Zašto dijete ne funkcioniraju?

Dijete, ili anti-dijetalni koncept koji promiče "intuitivno jedenje" - to jest, jedenje svega što vam intuicija „nalaže" kada ste gladni - obično ne uspijevaju ostvariti cilj jednostavno zato što je naše prehrambeno ponašanje „kontrolirano" društvenim normama.

"U situacijama kada možda uopće niste gladni, a možda čak ni ne želite jesti ono što je na stolu, ljudi, kao društvena bića, skloni su to ipak pojesti iz pristojnosti", objašnjava nutricionistička sociologinja Tina Bartelmeß sa Sveučilišta u Bayreuthu.

Nadalje, osobe s prekomjernom težinom često pate od onoga što je poznato kao rezistencija na leptin. "Na primjer, poznato je da visoke doze fruktoze mogu dovesti do razvoja ove rezistencije na leptin", objašnjava kemičarka Dietlind Hanrieder sa Sveučilišta primijenjenih znanosti Anhalt.

Leptin je hormon sitosti koji potiskuje osjećaj gladi, u biti govoreći mozgu: "Siti ste." Kod ljudi s rezistencijom na leptin ova poruka više ne prolazi – a tijelo stalno signalizira "glad", čak i kada je konzumirano dovoljno hrane.

Visoko prerađena hrana s puno šećera, masti i ugljikohidrata

Naše prehrambeno okruženje još je jedan razlog zašto dijete obično ne funkcioniraju dugoročno. U Njemačkoj, na primjer, visoko prerađena hrana čini prosječno 39 posto prehrane. U SAD-u je to već preko 50 posto. Ovi proizvodi dizajnirani su onako kako ih najviše volimo - a to je prvenstveno mekano, slatko i praktično.

„Rekla bih da je odoljeti svim tim iskušenjima zapravo glavni zadatak čovječanstva“, kaže nutricionistička sociologinja Tina Bartelmeß.

Odoljeti brojnim nezdravim iskušenjima je jedna stvar. Ali što je zapravo zdravo kada je u pitanju hrana? To je teško prosuditi baš svakoj pojedinačnoj osobi. Nutricionistička sociologinja Bartelmeß uspoređuje rizik od raka zbog konzumacije prerađenog ili crvenog mesa s rizikom od kore banane na tlu. Kora banane svakako predstavlja rizik, kaže ona: „Ali to ne znači da uvijek dovodi do nesreće. I isto je s prerađenim ili crvenim mesom. To je rizik. U određenim okolnostima može dovesti do razvoja raka. Ali ne postoji poznati specifičan rizik da će se to zapravo dogoditi u bilo kojoj značajnoj mjeri“, kaže Bartelmeß.

Temeljni problem u nutricionističkoj znanosti: većina studija može pokazati samo korelacije, a ne stvarne uzročno-posljedične odnose.

Savjeti za prehranu: što stvarno pomaže?

Općenito je prihvaćeno da bismo trebali konzumirati što manje alkohola i šećera jer su štetni za jetru. Alkohol je posebno štetan za zdravlje. Uostalom, jedan je od glavnih faktora rizika za više od 200 bolesti, a također je zaslužan i za mnogo kalorija, te potiče apetit.

Nadalje, trebali bismo jesti puno povrća jer su mikronutrijenti i vlakna koje sadrži bitni za mnoge tjelesne funkcije. Trebali bismo što više izbjegavati visoko prerađenu hranu jer naše tijelo od nje uopće nema koristi. Generalno govoreći, glad bi "u idealnom slučaju trebala biti princip broj jedan prilikom konzumacije hrane", naglašava nutricionist Uwe Knop.

To znači „odugovlačiti" glad, kako bi ona još (po)rasla. Ili drugim riječima: jedite samo kada ste zaista gladni. Također je važno da se stvarno usredotočite na hranu - bez telefona, televizora ili stresnih razgovora.

Nova nada za bolje upravljanje problemima s težinom u budućnosti stiže nam, između ostalog, iz Kiela. Tamo liječnik i istraživač metabolizma Tim Hollstein radi na metaboličkom testu. Ovim testom želi identificirati individualni uzrok prekomjerne težine - je li genetski određen ili možda neka druga bolest igra ulogu.

Hollstein želi razviti individualno prilagođenu terapiju za ljude s problemima s težinom. Prema studijama, naša težina je 60-80 posto nasljedna - i nema nikakve veze sa "snagom volje" ili "upornošću", već s biologijom.

Još jedan pozitivan razvoj u ovom kontekstu su takozvane injekcije za mršavljenje. One su pokazale da se na metaboličke procese može utjecati lijekovima. Lijek - koji oponaša prirodni hormon - smanjuje glad, smiruje apetit i smanjuje stalnu mentalnu usredotočenost na hranu. Mnogi ljudi kao rezultat toga gube 15 do 20 posto svoje težine. Međutim, istraživači iz Pekinške sveučilišne Narodne bolnice u studiji su otkrili da je moguće debljanje nakon završetka terapije i prestanka primjene injekcija.

Dakle, kako bi se osiguralo uspješno mršavljenje u 2026. godini, savjet je: izbjegavajte dijete! Bolje je slijediti određene prehrambene smjernice i jesti samo kada ste zaista gladni.

Nakon novih prietnji carinama od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Njemačkoj i još sedam europskih zemalja u sukobu oko Grenlanda, Europska unija traži brz odgovor. Na kriznom sastanku danas poslijepodne u Bruxellesu na razini veleposlanika sastat će se predstavnici država članica EU-a. Ostaje zasad nejasno hoće li se pritom raspravljati o mogućim protumjerama.

Carinski udar do 25 posto

U neviđenom potezu Trump je u subotu, pozivajući se na sukob oko Grenlanda, najavio dodatne carine protiv osam europskih država od veljače – deset posto na svu robu od 1. veljače, a od 1. lipnja trebale bi porasti na 25 posto. Sve te države EU-a članice su NATO-a. Postupno uvedene carine trebale bi vrijediti sve dok se ne postigne sporazum o potpunoj kupnji arktičkog otoka, napisao je Trump na Truth Socialu.

Trump traži protuusluge od Danske

Trump je u subotu na svojoj platformi Truth Social napisao da su SAD godinama subvencionirale Dansku i sve zemlje EU-a jer od njih nisu tražile carine ili druge oblike protuusluga. „Sada je, nakon stoljeća, vrijeme da Danska nešto vrati – svjetski mir je na kocki!“, napisao je Trump.

Trump već danima bez ikakvih dokaza tvrdi da Kina i Rusija žele Grenland, da Danska protiv toga ne može ništa poduzeti i da su samo SAD za to sposobne. Grenland je autonomni dio Danske i time je dio NATO-a. Vlade u Kopenhagenu i Nuuku odbijaju prodaju otoka.

Europska NATO-misija

Američki predsjednik više je puta jasno dao do znanja da Amerika želi prisvojiti otok milom ili silom – što europski NATO-partneri odlučno odbijaju. Trumpu također smeta to što su Njemačka i druge europske članice NATO-a nedavno poslale vojnike na otok u sklopu izviđačke misije uoči vojne vježbe.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa upozorili su nakon carinske prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa na posljedice. „Carine bi potkopale transatlantske odnose i riskirale opasnu spiralu prema dolje“, poručili su oboje na društvenim mrežama. „Europa će i dalje djelovati jedinstveno i koordinirano te se zalagati za očuvanje svoje suverenosti“, dodaje se.

Visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove Kaja Kallas također je reagirala kritikom i nerazumijevanjem na Trumpovu najavu. Kina i Rusija „trljaju ruke“, poručila je Kallas na društvenim mrežama. „One su te koje profitiraju od podjela među saveznicima.“ Ako je sigurnost Grenlanda ugrožena, to se može rješavati unutar NATO-a. „Carine nose opasnost da Europu i Sjedinjene Američke Države učine siromašnijima i potkopaju naš zajednički prosperitet“, napisala je estonska političarka.

Radosni Grenland i prkosni Europljani

Jedna od najpoznatijih ministrica u grenlandskoj vladi pohvalila je reakciju pogođenih europskih zemalja na kaznene carine američkog predsjednika Donalda Trumpa. „Začuđena sam prvim reakcijama europskih zemalja“, izjavila je ministrica za mineralne resurse Naaja Nathanielsen u subotu na internetskoj mreži LinkedIn. „Zahvalna sam i puna nade da će diplomacija i partnerstvo prevladati.“

Francuski predsjednik Emmanuel Macron ocijenio je Trumpove dodatne carine zbog Grenlanda „neprihvatljivima“. On kaže da „nikakvo zastrašivanje ili prijetnja neće na nas utjecati, ni u Ukrajini, ni na Grenlandu, niti bilo gdje drugdje u svijetu“.

Njemačka se još ne istrčava

Njemačka vlada za sada je reagirala suzdržano. Berlin se želi uskladiti s europskim partnerima, priopćio je glasnogovornik savezne vlade Stefan Kornelius. „Zajedno ćemo u odgovarajućem trenutku odlučiti o primjerenim reakcijama.“

No njemački političar zadužen za pitanja sigrunosne politike iz redova vladajuće Demokršćanske unije (CDU), Roderich Kiesewetter, upozorio je Europu da ne popusti pred Trumpovim carinskim prijetnjama u sporu oko Grenlanda. „Trumpova intervencija na Grenlandu bila bi kršenje suvereniteta Grenlanda i Danske te bi označila kraj dosadašnjeg NATO-a“, rekao je Kiesewetter za „Münchner Merkur". „Ne bismo se smjeli dati zastrašiti Trumpovim pokušajima ucjene.“

Izvjestitelj kluba zastupnika Unije za Sjevernu Ameriku i Arktik, Peter Beyer (CDU), rekao je za Bild am Sonntag: „To izgleda kao tipičan Trumpov manevar: stvara maksimalan pritisak, želi postići dogovor.“

Prema mišljenju voditeljice istraživačke skupine za Ameriku Zaklade za znanost i politiku (SWP), Trump svojom najavom carina želi podijeliti Europljane. „Trump to radi jer može i jer je Grenland za njega važan ‘trofej’“, rekla je Laura von Daniels za novinsku agenciju dpa.

Američki demokrati žele blokirati carine

Carinske prijetnje nailaze na otpor i unutar samih Sjedinjenih Američkih Država. Demokratski vođa manjine u američkom Senatu Chuck Schumer najavio je da želi zaustaviti najavljene carine. „Demokrati u Senatu predložit će zakon kako bi se ove carine blokirale prije nego što nanesu daljnju štetu američkom gospodarstvu i našim saveznicima u Europi“, poručio je Schumer. Trumpove nerazumne carine već su podigle cijene i naštetile američkom gospodarstvu.

Iako su demokrati u Senatu u manjini, Trumpove carinske planove već su kritizirali i pojedini republikanci.

Ati kaže da u nekom trenutku jednostavno niti ona više ne može ostati pasivna. Za mladu molekularnu medicinarku koja je prije deset godina pobjegla iz Irana samo s koferom i laptopom, to znači organizirati prosvjede protiv režima u svojem novom domu Bonnu i glasno podići svoj glas. „Ovaj režim Irana nije legitiman, nikada nije bio legitiman, kad protiv vlastitoga stanovništva počinje rat“, kaže Ati na skupu u središtu grada i dobiva gromoglasan pljesak.

Dan kasnije, nakon noći gdje je jedva oka sklopila, diže se iscrpljena i s drhtavicom. Osjeća se isto kao mnoge Iranke i Iranci u progonstvu koji, suočeni s neobuzdanom brutalnošću režima i tisućama mrtvih, dolaze do granice ne samo svoje psihičke nego i fizičke izdržljivosti. Ati očajnički pokušava preko mobitela, fiksnog telefona i društvenih mreža stupiti u kontakt s rodbinom i prijateljima, što je gotovo nemoguće zbog komunikacijske blokade.

Godinama ne razgovara ni s ocem, niti s bratom

To ima kobne posljedice i za zdravstveni sustav u Iranu, kaže liječnica za DW. „Prekinuta je i komunikacija među bolnicama u Iranu. To znači da ljudi umiru jer ne mogu dovoljno brzo dobiti pomoć." Dodaje da vjerski režim brutalno postupa i prema dobrovoljnim pomagačima. „Čujemo da liječnike hapse, pa čak i ubijaju kad odlaze pružiti pomoć ozlijeđenima u njihove domove.“

Ati kaže da iranska vlada koristi i vozila hitne pomoći kao krinku za uhićivanje prosvjednika. Rado bi o tome razgovarala s ocem i bratom, ali oni su pristaše režima i već godinama s njima uopće ne razgovara. Kod mnogih Iranaca raskol prolazi kroz vlastitu obitelj i to nije ništa neobično.

Ipak, Ati ne pomišlja odustati. Nastavit će i sljedećih tjedana izlaziti na ulicu u Njemačkoj: „Jedan dio mene još je uvijek u Iranu“, govori kroz suze. „Jedan dio mene ostao je ondje, taj dio sada gori i ubijaju ga. Ali ja odavde, iz Njemačke, želim nastaviti borbu za slobodan i miran svijet i protiv nasilnih islamista.“

Užas neizvjesnosti što je s rodbinom i prijateljima

Tridesetak kilometara dalje, Mojdeh Norzad odvaja nekoliko minuta za razgovor u pauzi u svojoj kelnskoj ljekarni. Prije sedam godina preuzela je poslovanje. Kao mlada žena i politička aktivistica u Iranu je imala ogromnih problema pa je 1984. pobjegla u Njemačku. Ovih dana to znači raditi kako god zna i može, jer je mislima uz prosvjednike i svoje tri sestre koje još žive u Iranu.

„Već tjedan dana nemam nikakav kontakt. Ni s jednom od njih triju. Ni s rodbinom svojega muža. U Iranu još imam mnogo prijatelja i poznanika, ali ne znam kako su.“ Norzad opisuje osjećaj nemoći koji dijele mnogi Iranci u egzilu, pet tisuća kilometara od domovine. „Osjećamo očaj i bespomoćnost. Nije lako izdaleka gledati na sve to."

Kaže kako to nije više nikakva politika, nego puko siromaštvo, beznađe i represija tjeraju ljude na ulice. Iranke i Iranci više ne mogu trpjeti i to razlikuje sadašnje prosvjede od mnogih ranijih. Ljekarnica spominje vapaj jedne Iranke koji se ovih dana proširio svijetom. „Kaže: ‘Već 47 godina ne živim, ja sam već mrtva. Ako me upucaju, neka upucaju, svejedno je. To nije bio život.’“

Mojdeh Norzad ne vjeruje da će režim mula sada doista pasti jer se ljudi goloruki suprotstavljaju režimu naoružanom do zuba. No nije napustila san o slobodnom, ravnopravnom i demokratskom Iranu bez islamske vlasti. Što bi prvo učinila kad bi se nakon 42 godine vratila u domovinu? „Posjetila bih grobove svojih roditelja i grobove mnogih prijatelja koji su ubijeni.“

Već dvadeset godina isto

Hellen Nosrat, Rosa Franke i Mina Ahadi također već desetljećima ne mogu posjetiti Iran. Kao protivnice režima morale su napustiti domovinu. Njihove priče su potresne i pokazuju da se borba protiv religijske diktature može nastaviti i iz daljine.

Nosrat je preživjela opasan bijeg s petogodišnjom kćeri i trogodišnjom nećakinjom. Franke je tri godine provela u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu. Ahadi je u Iranu u odsutnosti osuđena na smrt nakon što su njezina muža pogubili.

Sastaju se u jednom kafiću u Kölnu gdje godinama planiraju i organiziraju prosvjede i skupove kad god treba javno govoriti o kršenjima ljudskih prava u Iranu.

„Upravo razmišljam o tome kako ovamo dolazimo već više od dvadeset godina i kako smo pokrenule mnogo toga, primjerice kod grozota kao što je kamenovanje i smrtna kazna. Ali prije smo imale optimističniji stav. Sad je ostala samo srdžba zbog ovog ubojitog režima. Mora konačno pasti“, kaže Ahadi za DW.

"Teta, pomozite nam!"

Rosa Franke prepričava posljednji razgovor sa svojom nećakinjom iz Teherana. Rekla joj je da je situacija gora od rata. Milicije odvode ljude koji prosvjeduju protiv vlade bez obzira na dob, čak i djecu i osamdesetogodišnjake. „Počela je plakati i rekla: ‘Teta, treba nam pomoć iz inozemstva. Ljudi se ovdje svih boje. Revolucionarna garda sada je na ulicama, sve su pobili.’“

Unatoč svemu, ove tri žene nikada nisu razmišljale o odustajanju. Ni sada neće. U subotu će na velikom prosvjedu u Kölnu ponovno podići glas protiv režima mula.

Obratit će se i njemačkoj vladi i kancelaru Friedrichu Merzu i pozvati ih da učine više nego dosad. Hellen Nosrat kaže da Njemačka treba vlastitu politiku prema Iranu, neovisnu o SAD i da mora braniti demokraciju u Iranu.

Ukrajinu je zahvatila ledena hladnoća, a temperature u Kijevu padaju znatno ispod nule. Situacija je kritična zbog masovnog uništavanja energetske infrastrukture uzrokovanog nedavnim ruskim napadima na ukrajinski glavni grad i okolna područja. Na snazi ​​su redukcije, odnosno strogi rasporedi za uključivanje i isključivanje struje. Međutim, oko 400 stambenih blokova uopće nema grijanje, a neki čak nemaju ni vodu.

U kvartovima na lijevoj obali rijeke Dnjepar struje ima tri do četiri sata, a zatim devet do deset sati ljudi su bez struje. To je izvijestila ukrajinska premijerka Julija Sviridenko u parlamentu, gdje je govorila o energetskoj opskrbi u Kijevu. "Na desnoj obali struje ima pet sati, a zatim pet sati bez struje", objasnila je, obećavajući da će poboljšati situaciju u roku od nekoliko dana, pod uvjetom da ne bude daljnjih ruskih napada.

Vlada kritizira ukrajinski glavni grad zbog loših priprema za sezonu grijanja u ratnim uvjetima. "Harkiv se pripremio, ima mobilne kotlove i generatore. Kijev je u puno gorem stanju, rekao bih da uopće nije pripremljen. Zato sada moramo poduzeti krizne mjere. Predsjednik i premijer usredotočuju se na to", rekao je u parlamentu Denis Šmihal, bivši premijer i ministar obrane, uoči glasanja o njegovom imenovanju za ministra energetike.

Ljudi i dalje ostaju u gradu

Nakon žestokih ruskih napada u noći s 8. na 9. siječnja, gradonačelnik Vitalij Kličko pozvao je stanovnike Kijeva da napuste grad ako je ikako moguće, jer su nakon napada prekinuti opskrba strujom, grijanjem i vodom. "Apeliram na sve stanovnike glavnog grada koji imaju priliku da privremeno napuste grad i odu negdje gdje postoji alternativna opskrba električnom energijom i grijanjem", izjavio je Kličko na Telegramu odmah nakon granatiranja.

Neki građani koji su imali takvu priliku nakon toga su dosta napustili grad. Međutim, većina je ostala, jer je situacija u predgrađima još teža. „U mojoj vrtnoj zajednici ljudi su već pet dana bez struje. Sve tamo ovisi o struji, nema opskrbe plinom. Voda, grijanje i kuhanje, sve to radi na struju. Svatko tko ima štednjak ili kamin i gorivo je u prednosti. Možete postaviti generator, ali ne možete nabaviti dovoljno benzina, dizela ili plina, a ionako je skupo. Namjerno sam odabrala živjeti u gradu. Selidba na selo nije idealno rješenje za mene", piše na Facebooku korisnica koja se predstavlja kao Julia Detkova.

„Radim u školi. Djeca dolaze tamo. To je naše malo utočište. Imamo plinsko grijanje i generator u školi, tako da nisam mogla napustiti Kijev, iako imam kuću na selu“, rekla je učiteljica Svitlana za DW. Dodala je da je poduzela mjere opreza i kod kuće. „Imamo punjač velikog kapaciteta koji opskrbljuje cijeli stan strujom, a možete uključiti kuhalo za vodu ili multicooker. Danas je stanje puno bolje nego što je bilo 2022. tijekom tadašnjih nestanaka struje", rekla je Svitlana.

Debela odjeća, deke i termofori

14. siječnja, Vitalij Kličko objavio je da je situacija u Kijevu u vezi sa strujom i grijanjem i dalje vrlo teška. Prvi put od početka rata dosegla je tako kritičnu razinu, potvrdio je. Prema riječima gradonačelnika, gradsko povjerenstvo za hitne slučajeve raspravlja o daljnjim mjerama stabilizacije sustava.

U međuvremenu, Kijevljani ustraju i dijele "strategije za preživljavanje na hladnoći, bez struje ili grijanja" na društvenim mrežama. Neki objavljuju svoje fotografije, dok su umotani u više slojeva odjeće, a neki drugi su se fotografirali sok leže ispod nekoliko termofora.

"Pet dana zaredom u mom stanu je samo 13 do 14 stupnjeva Celzija. Postoje dva stanja: danju sam kao kupus, a noću kao ličinka u svojoj čahuri. Kako se nosite s tim? Kako doživljavate posljedice ruskih napada?" piše na Facebooku Tetjana Pečončik, voditeljica Centra za ljudska prava ZMINA.

Ispod njezine objave mnogi dijele svoja iskustva i savjete za svakodnevni život. „Konačno opet imamo grijanje. Gotovo tri dana smo bili bez struje“, piše Hanna Hryzenko. Za to vrijeme punila je mobitel u šatorima koje je postavio grad, a koji su opremljeni generatorima i gdje se ljudi mogu i ugrijati. „Do sada sve to skupa i nije bilo tako loše", naglašava.

„Vrlo topla pidžama i perjanica. Sljedeći tjedan nabavljam kamin na biogorivo, koji je doduše mali, ali pruža dobru toplinu", piše korisnica Facebooka Viktoria Babij kao odgovor na pitanje kako se bori protiv hladnoće.

Poznata kijevska blogerica Anna Nepljach ima svoju metodu za održavanje topline. „Sjedim u svom stanu u Kijevu bez struje i grijanja, u stanu je deset stupnjeva Celzija. Trudim se zato provesti radni dan na sastancima i što više vremena biti izvan stana. Spavam u odjeći i pokrivam glavu dekom“, objašnjava blogerica na Instagramu. Drugi kažu da postavljaju šatore usred svojih stanova i tamo provode noć kako bi se ugrijali.

Mobilna skloništa za građane

Državne službe za borbu protiv katastrofa postavile su 47 šatora u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, koji su dostupni 24 sata dnevno. Ove "točke nepobjedivosti", kako ih nazivaju, nude toplinu, čaj i struju iz generatora za punjenje mobitela. Ljudi se također mogu spojiti na internet kako bi sudjelovali u učenju na daljinu ili kako bi radili online.

Prema hitnim službama, više od 9000 građana već je posjetilo ova skloništa. "Tijekom vikenda mnogi su ljudi došli s djecom na sanjkama. Unatoč sadašnjoj situaciji, atmosfera u ovim šatorima bila je ugodna", rekao je za DW Pavlo Petrov, glasnogovornik hitne službe.

Veliki supermarketi u Kijevu imaju vlastite "točke nepobjedivosti", to su punktovi gdje ljudi mogu besplatno napuniti baterije svojih mobitele ili nešto pojesti, ali uz plaćanje. Hrana se također dijeli i besplatno ljudima u potrebi, i to na glavnom željezničkom kolodvoru i prigradskim stanicama.

Procjena sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i južnoameričkih država članica Mercosura posljednjih se mjeseci u Južnoj Americi znatno promijenila. U središtu rasprave više nije ekonomski značaj, nego geopolitička dimenzija.

Južnoamerikanci sporazum, koji se potpisuje u glavnom gradu Paragvaja Asunciónu, sada se ponajprijevidi kao prilika za novo pozicioniranje u svijetu koji se ubrzano mijenja.

Za to je prije svega odgovoran američki predsjednik Donald Trump. On proizvoljno povećava carine, povlači SAD iz međunarodnih organizacija, polaže pravo na sirovine drugih zemalja i miješa se u njihovu unutarnju politiku, primjerice u Brazilu. U takvoj situaciji EU, kao i Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj, odlučuju krenuti suprotnim putem: oslanjaju se na suradnju, pravila i dugoročnu pouzdanost.

Da je sporazum „prije svega zbog svog geopolitičkog značaja povijesni“, zaključio je brazilski ministar financija Fernando Haddad. Svijet se ne smije prepustiti napetostima između velikih sila.

Strah od rastućeg američkog intervencionizma

Da je Trumpov ekonomski šovinizam na kraju čak ubrzao sklapanje sporazuma EU–Mercosur, smatra brazilski politički analitičar Thomas Traumann. S obje strane Atlantika brzo se shvatilo koliko je važno pronaći nove partnere i odgurnuti u stranu rezerviranost i sumnje.

Za Brazil, Urugvaj, Paragvaj i Argentinu sporazum ima i jasnu sigurnosnu dimenziju. Vojna intervencija SAD-a u Venezueli i Trumpove vojne prijetnje Kubi, Kolumbiji, Meksiku i drugim zemljama shvaćene su kao signal da Washington želi dominirati hemisferom prema vlastitom nahođenju.

Upravo za Brazil, koji tradicionalno inzistira na načelima suvereniteta i nemiješanja, sporazum poprima karakter svojevrsnog osiguranja. Istodobno Mercosur-bloku daje veću međunarodnu težinu i jača ga iznutra. Urugvajski ministar vanjskih poslova Mario Lubetkin govori o „skoku u kvaliteti“ za cijelu regiju.

Kao dalekovidnu odluku sporazum hvali njemačko-brazilski politolog Oliver Stuenkel: „Europa i Južna Amerika proširile su svoje strateške opcije.“ Time dokazuju da je i dalje moguće sklapati sporazume utemeljene na pravilima. EU i Mercosur odbacuju prisilu, proizvoljnost i pravo jačega.

Strateške sirovine

Za Brazil je sporazum uistinu povijesni, naglašava Stuenkel. On omogućuje uključivanje brazilske industrije u globalne lance vrijednosti i prvi put stavlja u središte brazilske rijetke metale – dosad podcijenjen čimbenik. Brazil raspolaže s oko 20 posto svjetskih rezervi kritičnih minerala potrebnih za proizvodnju baterija, poluvodiča, energetskih tehnologija i moderne vojne opreme. U uvjetima rastuće ovisnosti o Kini, koja zasad ima gotovo monopolističku poziciju u tim mineralima, Brazil time postaje novi ključni akter.

Sporazum čini Južnu Ameriku privlačnijom i daje joj veću težinu u budućim trgovinskim pregovorima, smatra Stuenkel.

Iz čisto ekonomske perspektive sporazum otkriva koliko su interesi EU-a i Mercosura asimetrični. Dok Južna Amerika, zahvaljujući golemim površinama, kvalitetnom zemljištu i modernoj poljoprivredi, ponajprije nudi poljoprivredne proizvode, Europa isporučuje industrijsku robu: strojeve, automobile, kemikalije i farmaceutske proizvode.

Europski ogranak brazilske Fondacije Getulio Vargas (FGV) upozorava da se sporazum ne smije pogrešno tumačiti kao motor rasta za Južnu Ameriku. „Postoji opasnost da države Mercosura ostanu zarobljene u ulozi dobavljača slabo prerađenih sirovina“, kaže Mariana Fleischhauer. „Istodobno, lokalne industrije dolaze pod pritisak zbog snažne europske konkurencije.“ Na to bi vlade država Mercosura mogle odgovoriti jedino aktivnom industrijskom politikom.

Mali ekonomski učinci

Sporazum EU–Mercosur ne treba precjenjivati ni s ekonomske strane, dodaje Fleischhauer. Pozitivni učinci više leže u stabilnijim cijenama i boljim maržama nego u povećanju izvoznog obujma. FGV računa na dugoročni rast BDP-a od svega 0,3 do 0,5 posto, pri čemu bi manje zemlje poput Urugvaja i Paragvaja imale nadprosječnu korist.

Trgovina s EU-om doduše je politički manje nepredvidiva od trgovine sa SAD-om i Kinom, ali njezini ukupni ekonomski učinci zasad su skromni.

Zato je razumljivo da geopolitički aspekti trenutačno dominiraju percepcijom sporazuma u Južnoj Americi. Nova Nacionalna sigurnosna strategija SAD-a, koja Latinsku Ameriku definira kao zonu utjecaja Washingtona, kao i kineska Bijela knjiga o Latinskoj Americi, u kojoj Peking prvi put formulira ambicije moći u regiji, povećali su strah da bi se kontinent mogao naći razapet između dviju sila. Sporazum EU–Mercosur sada nudi alternativu.

Prevelika očekivanja?

Je li sporazum opterećen prevelikim očekivanjima, pita se José Augusto Fontoura Costa, voditelj katedre za međunarodno pravo na Sveučilištu u São Paulu. „To je pokušaj da se ograniči propadanje međunarodnih normi i institucionalnih temelja trgovine“, rekao je Fontoura Costa. „No sam po sebi ovaj sporazum nije sposoban preokrenuti opću eroziju institucija niti obnoviti nekadašnju ulogu Europe u odnosima s Južnom Amerikom.“

U slučaju Brazila sporazum vjerojatno neće biti dovoljan da razbije razvojne strukture temeljene na izvozu sirovina niti da smanji ovisnost o Kini i SAD-u, smatra Costa.

Drugi aspekt ističe Tatiana Prazeres. Državna tajnica za vanjsku trgovinu u brazilskom Ministarstvu razvoja, industrije i trgovine ukazuje na širu strategiju Brazila da proširi mrežu trgovinskih sporazuma Mercosura diljem svijeta. Tako su posljednjih godina sklopljeni sporazumi sa Singapurom i EFTA-om, koju čine Norveška, Švicarska, Island i Lihtenštajn. „Trenutačno radimo na sporazumu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i proširujemo dogovor s Indijom. Intenzivno razgovaramo i s Vijetnamom, Indonezijom i Kanadom.“

Jasno je da sporazum EU–Mercosur za Južnu Ameriku predstavlja mnogo više od klasičnog ugovora o slobodnoj trgovini. Kao „instrument za proširenje strateške autonomije“ u svijetu u kojem velike sile teže hegemoniji, opisuje ga politolog Stuenkel. Ostaviti otvorene opcije – to je najbolje što Južna Amerika trenutačno može učiniti.

Poljoprivredna politika u Njemačkoj obično je u drugom planu. Problemi poljoprivrednika rijetko dospijevaju u udarne vijesti, naročito u doba ratova i jačanja autoritarnih tendencija širom svijeta.

Ipak, početkom godine uvijek postoji povod za spominjanje poljoprivredne politike – kada u Berlinu svoja vrata otvara Zeleni tjedan. Ove godine ovaj međunarodni sajam poljoprivrede obilježava stogodišnjicu postojanja. Tim povodom zaklada Heinrich Böll, bliska Zelenima, objavila je svoj Atlas korporacija 2026.

Zaključak studije je jasan: u Njemačkoj nestaje sve veći broj, prije svega malih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava. Kada je riječ o otkupu mlijeka, mesa i povrća, domaćim tržištem dominiraju samo četiri velika trgovačka lanca, koji diktiraju cijene i poljoprivrednicima ostavljaju malo prostora za opstanak.

Kupci u trgovinama od tog pritiska trgovaca na poljoprivrednike imaju malo koristi. Prema anketi Saveza potrošačkih centara, 68 posto građana navodi da rast troškova života najviše osjećaju u cijenama hrane. Od 2020. godine cijene prehrambenih proizvoda porasle su za oko 35 posto.

Velika opterećenja zbog pandemije i rata u Ukrajini

Atlas korporacija izdvaja dodatni razlog za rast cijena mesa u prodavaonicama: „Pandemija korone i ruski napad na Ukrajinu pokazali su koliko su globalni lanci opskrbe hranom krhki i koliko snažan može biti utjecaj nestabilnih cijena nafte i plina. Naš prehrambeni sustav je posebno podložan krizama i naglim skokovima cijena, jer je snažno koncentriran."

Četiri velika trgovačka koncerna u Njemačkoj u velikoj mjeri dijele tržište među sobom. Na panel-diskusiji političara, koju je na otvaranju Zelenog tjedna organizirao Njemački savez poljoprivrednika, šef Kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu Matthias Miersch to je ovako sažeo: „Od 2020. godine imamo rast cijena hrane od 35 posto, ali to nije dovelo do rasta prihoda poljoprivrednika. Imamo lanac opskrbe u kojem mnogi sudjeluju, ali ne i potrošačice i potrošači.“

Broj velikih seoskih gospodarstava raste na istoku Njemačke

Atlas korporacija navodi i konkretne podatke: između 2010. i 2024. godine broj poljoprivrednih gospodarstava u dvije istočnonjemačke pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje i Saske porastao je za oko 50 posto, dok je u svim ostalim saveznim pokrajinama, uključujući tradicionalna poljoprivredna područja poput Bavarske i Schleswig-Holsteina, broj gazdinstava dramatično pao. Šefica Kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Britta Haßelmann zaključuje: „Vidimo da sve više gospodarstava nestaje i da se upravo mala i srednja ne mogu održati."

Nakon žestokih prosvjeda poljoprivrednika protiv poskupljenja biodizela, tadašnja savezna vlada (SPD, Zeleni i FDP) je 2024. godine angažirala Monopolsku komisiju da ispita koncentraciju u sektoru maloprodaje hrane. Riječ je o neovisnom savjetodavnom tijelu od pet stručnjaka koje priprema izvještaje za saveznu vladu.

Predsjednik komisije Tomaso Duso je izjavio: „Moć maloprodaje hrane, a djelomično i proizvođača, značajno je porasla na štetu potrošača, dok je poljoprivreda često izložena rizicima svjetskog tržišta."

Na tom svjetskom tržištu njemački poljoprivrednici će se uskoro morati nadmetati u okvirima novog Mercosur sporazuma. Nakon iscrpljujućih dugogodišnjih pregovora veleposlanici 27 država članica EU-a početkom godine većinom su se izjasnili za sporazum o slobodnoj trgovini s Brazilom, Argentinom, Paragvajem i Urugvajem.

Suština tog sporazuma je ukidanje carina. Europska unija se nada većem izvozu automobila i kemijskih proizvoda, dok južnoameričke države žele povećati izvoz poljoprivrednih proizvoda. To dodatno brine njemačke poljoprivrednike.

Zeleni, unatoč kritikama, za Mercosur

Mnogi stručnjaci strahuju da bi sporazum mogao potkopati visoke standarde EU-a na području zaštite životne sredine i dobrobiti životinja. Političarka stranke Zelenih Haßelmann dijeli te zabrinutosti, ali ipak podržava sporazum, o kojem se još treba izjasniti Europski parlament.

U doba rastućeg nacionalizma takav sporazum s mnogim državama sam po sebi predstavlja vrijednost, argumentira ona: „Za Europu, pa i za Njemačku, važno je to učiniti. Da pokažemo da smo u stanju da kao Europljani uspostavimo fer trgovinske sporazume s drugim državama."

Socijaldemokrati su predložili da se osnovne živežne namirnice u trgovinama prodaju po sniženim cijenama u okviru takozvane „košare osnovnih namirnica", kako bi se ublažio rast cijena. Predsjednik humanitarne organizacije Tafel Deutschland Andreas Stepphuhn skeptičan je prema toj ideji: „Ako se želi promijeniti socijalna situacija u zemlji, mora se promijeniti prihod ljudi."

Unatoč svim kritikama na račun supermarketa i njihove koncentracije, visokih cijena i zabrinutosti za male poljoprivrednike, šef Kluba zastupnika demokršćana (CDU/CSU) u Bundestagu Jens Spahn ostaje optimist: „Nijemci dobivaju najbolju hranu u povijesti čovječanstva, od najbolje obrazovanih poljoprivrednika u povijesti čovječanstva – po relativno povoljnim cijenama, u povijesnoj usporedbi."

Zeleni tjedan u Berlinu traje od 16 do 25. siječnja.

Vijesti o mogućem MOL-ovu preuzimanju Naftne industrije Srbija (NIS) od većinskog vlasnika, ruske tvrtke Gazprom, sve pod imperativom američkih sankcija, izazvale su lavinu raznovrsne kombinatorike na većem dijelu europskog jugoistoka. Navedena mađarska petroenergetska kompanija koja u svom sastavu drži većinski udio u hrvatskoj INA-i, s NIS-om bi preuzela i npr. njegov lanac benzinskih crpki u Rumunjskoj i Bugarskoj, kao i zrele izglede za daljnjim širenjem u tim zemljama.

Također, hrvatski naftovod Janaf bi ostao na milost i nemilost tako ojačalome MOL-u koji bi ga mogao i sasvim eliminirati. No to su samo neki od mogućih efekata MOL-ova regionalnog rasta, a ne treba zaboraviti da ista grupacija posjeduje još i slovački Slovnaft. Za Srbiju, međutim, i dalje je najvažnije da sasvim izađe iz neizvjesnosti oko prava na uvoz i rafiniranje nafte u NIS-ovim pogonima u Pančevu.

Dodatna koncentracija tržišne moći

S druge strane, ako tu tvrtku preuzme MOL onda bi ju lako mogla zadesiti loša sudbina INA-e, nekadašnjeg najvećeg proizvodnog i tržišnog subjekta u datom sektoru i regiji. Unutar stručne javnosti nitko ne dvoji da bi ekonomski i energetsko-politički efekti toga bili više nego značajni. „To preuzimanje znatno bi učvrstilo poziciju MOL‑a kao dominantnog regionalnog igrača u lancu od transporta do rafinerijske prerade nafte i maloprodaje naftnih derivata“, potvrdio nam je Vladislav Brkić, dekan Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, dodajući kako konkretni tržišni i energetsko‑politički učinci ovise najviše o uvjetima pod kojima bi ruski kapital i utjecaj zaista bili zamijenjeni nekom novom, većinski neruskom vlasničkom strukturom.

Po njegovu mišljenju, u tom bi scenariju bilo realno očekivati dodatnu koncentraciju tržišne moći u segmentu fosilnih goriva, zasad na prostoru Mađarske, Srbije, Hrvatske i Slovačke. Nadalje, tome ne bi bilo zgoreg posvetiti veću regulatornu pažnju zbog mogućih ograničenja tržišnog natjecanja i učinaka na krajnje potrošače. No što se tiče drukčije pozicije samog NIS-a, Brkić dijeli stajalište kako iskustvo INA-e pokazuje da preuzimanje od strane regionalnog partnera može dovesti do velikih promjena.

Ugovorna zaštita strateškog odlučivanja

„Točnije, do premještanja ključnih upravljačkih funkcija", precizirao je on za DW, „kao i do racionalizacije proizvodnog portfelja, te do preispitivanja uloge pojedinih rafinerija, ovisno o tome kako se uklapaju u ukupnu optimizaciju mreže rafinerija unutar iste grupacije." U slučaju da MOL integrira i Pančevo, uz postojeće svoje rafinerije, naš sugovornik drži kako su moguće i promjene u opsegu prerade i investicijskim prioritetima. „Ipak, državna uključenost Srbije i američki uvjet potpunog izlaska ruskog vlasnika daju Beogradu određeni prostor da ugovorno zaštiti kontinuitet rada ključne infrastrukture i zadrži dio utjecaja na strateške odluke“, napomenuo je dekan zagrebačkog RGNF-a.

Upravo izostanak toga momenta, naime, u Hrvatskoj je upamćen kao početak teškog pada INA-e i općenito nacionalne petroenergetike, nekoć okosnice ukupne hrvatske privrede. Krucijalne upravljačke ovlasti nad INA-om, podsjećamo, u ruke MOL-a su prešle čak i bez apsolutno-većinskog dioničkog paketa, ali zacijelo u kriminalnim okolnostima. No zatim je Mađarska uzela opstruirati hrvatsko pravosuđe, a politika se pokazala jalovom u navodnim pokušajima da INA-u „vrati kući“. Nakon svega, mađarska kompanija sada potencijalno u šaci drži i Janaf koji u biti nema za koga raditi, osim za NIS i MOL.

Neizvjesna i sudbina riječke rafinerije

No, u najnepovoljnijem scenariju otvara se rizik da dio transporta sirove nafte prema Srbiji bude preusmjeren, a za Mađarsku je dan-danas u igri i onaj iz Rusije. „Tako bi se s Janafa prešlo na budući mađarsko‑srpski naftovod, što bi dugoročno moglo smanjiti prihode Janafa i posredno oslabiti pregovaračku poziciju Hrvatske u regionalnoj logistici transporta nafte“, upozorava Brkić. Paralelno, integracija NIS‑a u MOL‑ovu mrežu po njemu nameće pitanje buduće uloge jedine preostale rafinerije INA-e u Rijeci, nakon gašenja one u Sisku.

Neizvjesno je, dakle, hoće li riječka rafinerija ostati strateški važan kapacitet za opskrbu Hrvatske i susjednih tržišta ili će, ovisno o poslovnoj logici proširene MOL-grupe, biti pod pritiskom dodatne racionalizacije. „A to u hrvatskoj javnosti već pobuđuje prijedloge da država proaktivno razmotri modele jačanja vlastite kontrole nad tim kapacitetom kako bi ublažila moguće negativne posljedice odluka donesenih izvan Hrvatske. Ali i da na taj način osigura strateške rezerve nafte, naročito u vremenima opće geopolitičke nestabilnosti“, prenio nam je Vladislav Brkić.

Okoli okopnjeli

Konačno, u širem kontekstu aktualnih tržišnih i geopolitičkih nestabilnosti, on nas je uputio i na jedan dodatni problem Hrvatske – aktualnu razinu popunjenosti njezina skladišta plina u Okolima nedaleko od Zagreba. Naravno, danas je to jednako strateško pitanje kao i sigurnost opskrbe naftnim derivatima. Hrvatsko podzemno skladište plina trenutačno je slabije popunjeno, niti trećinski, dok je EU-prosjek i dalje nadpolovičan.

Osim što nije optimalno za razdoblje pojačane potrošnje, time se povećava i osjetljivost sustava na hladne valove, te na cjenovne šokove po veleprodajnim tržištima i eventualne poremećaje u uvozu preko LNG-terminala. „U tom smislu, razina popunjenosti nije samo operativna već i važna energetsko–sigurnosna i politička tema, osobito danas kada pojedini regionalni akteri jačaju svoju ulogu u opskrbi fosilnim gorivima“, zaključio je Brkić.

Nürburgring je najduža trkaća staza na svijetu. Smještena je u brdima Eifela na zapadu Njemačke. Staza postoji gotovo cijelo stoljeće, a na njoj su održane brojne utrke Formule 1.

Glavni dio staze zove se Nordschleife ili Sjeverna petlja. Staza duga 20,8 kilometara dobila je nadimak „Zeleni pakao" zbog šuma u regiji Eifel koje je okružuju i zbog iznimno zahtjevne konfiguracije staze.

Kako bi se razumjela važnost inženjerstva i performansi njemačke automobilske industrije, „Nordschleife“ je dobro mjesto za početak, kaže Misha Charoudin, vozač i influencer.

„Ako automobil može ostvariti dobro vrijeme na ovom krugu, to znači da svi njegovi dijelovi funkcioniraju: ovjes (sustav koji povezuje kotače s karoserijom), gume, motor, šasija, a naravno i vozač“, kaže Charoudin dok prolazi zavojem brzinom od 190 km/h. „Bolje je nego na roller coasteru.“

Testiranje na stazi

Svi veliki proizvođači automobila imaju testne centre na Nürburgringu. Zapravo, to je bio jedan od ključnih razloga za izgradnju staze 1927. godine.

Njemačka automobilska industrija iskoristila je tu tradiciju, kao i njemačke autoceste s dionicama bez ograničenja brzine, u marketinške i brend-svrhe.

Marke poput Mercedes-Benza, BMW-a, Audija i Volkswagena predstavljale su precizno inženjerstvo, visoke performanse i pouzdanost. Nisu to bili samo automobili – bili su kulturni simboli i okosnica njemačkog gospodarstva. No danas to polako blijedi.

Od Wunderlanda do Delaylanda

Njemačka automobilska industrija zapošljava više od milijun ljudi i dugo je bila barometar gospodarske snage zemlje. Godine 1950. njemački proizvođači automobila prodali su oko 200.000 vozila. Danas globalno prodaju oko 14 milijuna. Desetljećima je formula bila jednostavna: vrhunsko inženjerstvo plus globalna potražnja jednako uspjeh.

No dobra vremena su prošla. Prodaja pada, radna mjesta se ukidaju, a tvornice zatvaraju. „Pritisak raste, mjere štednje su drastične", kaže jedan zaposlenik Mercedesa koji je želio ostati anoniman. „Sve se svodi na rezanje troškova – posvuda."

Prve pukotine pojavile su se 2015. godine s aferom „Dieselgate", kada je Volkswagen uhvaćen u manipuliranju testovima emisija štetnih plinova. Skandal je VW stajao više od 30 milijardi eura i ozbiljno narušio povjerenje u njemačke marke. Još gore, to se poklopilo s globalnim prelaskom na tehnologije koje nisu štetne za klimu, odnosno koje ne doprinose klimatskim promjenama. Dok je Tesla udvostručio prodaju električnih automobila, njemački proizvođači su oklijevali.

Od zlatne groznice do izgubljenog terena

Godinama je Kina bila obećana zemlja. Tijekom osamdeseih kineski politički čelnici pozvali su Volkswagen (što znači: narodni automobil) da osnuje zajednička poduzeća (joint venture) i proizvodi automobile za kinesko stanovništvo. U jednom razdoblju VW-ov tržišni udio u Kini bio je gotovo 50 posto.

Kasnije su i drugi proizvođači slijedili taj primjer. Kako je kinesko gospodarstvo raslo, raslo je i tržište automobila. Do prije nekoliko godina njemački proizvođači prodavali su svaki treći automobil upravo u Kini.

„To je bilo vrijeme zlatne groznice“, prisjeća se Beatrix Keim, koja je dva desetljeća provela u VW-u u Kini, a danas je direktorica industrijskog savjetodavnog centra CAR u Duisburgu. „Prodavali smo mnogo automobila i zarađivali mnogo novca. Gotovo da nije bilo kineske konkurencije.“

Kina preuzima prednost nad Njemačkom

No Kina je imala plan: učiti od stranih partnera, a zatim preuzeti vodstvo. Godine 2009. Peking je donio zakon kojim je potaknuo proizvodnju električnih automobila. „To nije bilo zbog klimatskih promjena“, objašnjava Keim. „Radilo se o pronalasku tehnologije u kojoj Kina može nadmašiti strane proizvođače i u kojoj može napredovati.“

Njemački proizvođači automobila to nisu predvidjeli. Podcijenili su odlučnost kineskog vodstva i brzinu razvoja. Zahvaljujući milijardama subvencija i izgradnji infrastrukture, Kina je danas postala svjetski lider u električnim vozilima i baterijama.

„S električnim automobilima dobili su priliku nadmašiti Njemačku. I to su učinili“, kaže Manuel Vermeer, profesor kineske kulture i poslovanja na Visokoj školi primijenjenih znanosti u Ludwigshafenu.

Danas je svaki drugi automobil prodan u Kini električni – i gotovo svi su kineskih proizvođača. Prodaja njemačkih brendova u Kini drastično je pala, a upravo je to bilo najvažnije tržište za njemačku automobilsku industriju.

Njemačka arogancija?

„Mislim da to ima mnogo veze s arogancijom“, kaže Vermeer. „Više od 30 godina vodim interkulturalne treninge za Nijemce vezane uz Kinu. Njemački pogled uvijek je bio: mi smo superiorni, što bismo mi trebali učiti od njih, kad oni trebaju učiti od nas. No rijetko se tko pitao: možemo li mi učiti od njih, trebamo li više slušati ili su možda drukčiji nego što mislimo?“

Njemačka sada ovisi o Kini kada je riječ o baterijama za automobile. „Čak i ako proizvedemo izvrsne električne automobile, i dalje će nam trebati baterije iz Kine“, kaže Vermeer. „Ovisniji smo nego što smo bili prije.“

Pozornost se okreće Indiji

Može li Indija sada popuniti prazninu? Ako pogledate gust promet na cestama Chennaija, grada na jugoistoku Indije, rijetko ćete vidjeti njemački automobil. Indijski, japanski i korejski automobili dominiraju ulicama grada koji se često naziva „indijskim Detroitom“ zbog velikog broja automobilskih tvornica.

BMW-ova tvornica u Chennaiju proizvodi samo oko 80 automobila dnevno, u usporedbi s 1.400 u glavnom pogonu u Njemačkoj. Ipak, rast je značajan – više od 10 posto godišnje.

„Postoji velika utrka za indijskim tržištem“, kaže direktor tvornice Thomas Dose. „Svi razmišljaju: ako se sada ne pozicioniramo u Indiji, propustit ćemo priliku.“

Pritom je Dose realističan: „Je li Indija nova Kina? Rekao bih da nije. To je Indija – drugačija je. Ali ima svoj potencijal. No ondje nećemo imati tako snažnu ekspanziju kao u Kini.“

Stručnjaci se slažu. Indijsko tržište obećava, ali njemački proizvođači suočavaju se s kulturnim izazovima. „Želimo prodavati najbolje automobile na svijetu“, kaže Vermeer. „Ali to je previše tehnički, previše inženjerski. U Indiji je 80 posto dovoljno i tome se treba prilagoditi. Naš osjećaj za ‘savršeno’ nije idealan za ovo tržište.“

Naučene lekcije ili je sve prekasno?

Beatrix Keim vjeruje da njemački proizvođači pokušavaju promijeniti pristup: „Shvatili su da moraju biti brži, sići s prijestolja i učiti.“

U međuvremenu, utrka u proizvodnji uspješnih električnih automobila u punom je jeku. U Kini se domaći proizvođači električnih vozila bore s viškom kapaciteta i padom cijena. Također pokušavaju plasirati svoja vozila u Europi, zasad s umjerenim uspjehom.

No proizvođači iz Kine i drugih zemalja testiraju svoje automobile na stazi Nürburgring u Njemačkoj, što predstavlja simboličan preokret u priči o izgubljenoj dominaciji.

Mogu li njemački proizvođači propustiti vlak? „Mogu“, kaže influencer Misha Charoudin. „Pogledajte finskog proizvođača mobilnih telefona Nokiju. Cvjetali su. A onda su pali i propustili svoju priliku.“

Gdje zemlja poput Njemačke može naći partnere u sve nesigurnijoj globalnoj situaciji, kad čak i NATO-saveznik SAD prijeti zauzimanjem Grenlanda i uvodi visoke uvozne carine na europsku robu? Njemački vodeći političari već neko vrijeme imaju o tome jasnu predodžbu: to je Indija. Zbog toga je Friedrich Merz baš Indiju izabrao za prvu azijsku zemlju koju posjećuje u funkciji kancelara.

Indijski premijer je njemačkog gosta dočekao u svojoj matičnoj saveznoj državi Gujarat, gdje su već vođeni „vrlo intenzivni razgovori“, kako se navodi u krugovima njemačke vlade. Na konferenciji za novinare nakon sastanka Merz je rekao da bi EU i Indija već krajem mjeseca, iznenađujuće brzo, mogli potpisati planirani sporazum o slobodnoj trgovini.

„Predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća krajem mjeseca otputovat će u Indiju i, ako do tada sporazum bude zaključen, oni će ga potpisati“, rekao je Merz u ponedjeljak tijekom posjeta indijskom Ahmedabadu.

Dosad se računalo da bi pregovori mogli završiti tek do kraja godine. No nakon vrlo plodonosnog susreta Merza i Modija postoje „velika očekivanja“ da bi sporazum već krajem siječnja mogao biti potpisan.

Kao jedan od razloga za ovaj pomak navodi se i američki carinski pritisak na Indiju. Ne imenujući izravno SAD ili Kinu, Merz je rekao da upravo Njemačkoj i Indiji „renesansa nesretnog protekcionizma“ nanosi štetu. Zbog toga je nužna tješnja suradnja. Za EU bi potpisivanje sporazuma predstavljalo još jedan veliki uspjeh nakon zaključenja sporazuma EU–Mercosur s južnoameričkim državama prošloga tjedna.

Kancelara Merza, koji će tijekom dvodnevnog posjeta nakon razgovora s Modijem otputovati u industrijsku mtropolu Bangalore, gdje će posjetiti i njemačka poduzeća koja tamo imaju svoje pogone, na putu prati i velika privredna delegacija, što dodatno naglašava važnost posjeta.

Snažno indijsko gospodarstvo

Pojačani njemački interes za najmnogoljudniju zemlju na svijetu (oko 1,45 milijardi stanovnika) ima gospodarske i geopolitičke razloge: prema prognozama Svjetske banke i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), indijsko bi gospodarstvo ove godine trebalo rasti za više od šest posto, znatno više od primjerice kineskog, kojem se predviđa nešto više od četiri posto. Njemačka se, nasuprot tome, već tri godine nalazi u recesiji.

Osim toga, Njemačka očajnički traži kvalificiranu radnu snagu – i sve je češće pronalazi u Indiji. U međuvremenu Indijci čine i najveću skupinu stranih studenata na njemačkim sveučilištima.

„Indija ima svoje snage ponajprije u sektoru usluga“, kaže Christian Wagner, stručnjak za Indiju iz Berlinske zaklade za znanost i politiku, za DW. „Indija se smatra uredom svjetskog gospodarstva. Kina se, s druge strane, smatra tvornicom svjetskog gospodarstva.“

Indija je pritom prošla kroz brz razvoj, kaže Wagner. „Počelo je s pozivnim telefonskim centrima. Sada se došlo do istraživačkih institucija. Mnoge velike njemačke tvrtke premjestile su istraživačke pogone u Indiju. A indijski studenti koji dolaze k nama većinom upisuju prirodne i tehničke studije.“

Trgovinska razmjena Njemačke s Indijom posljednjih je godina znatno porasla. Prema podacima savezne marketinške agencije Germany Trade and Invest, 2024. godine (za 2025. još nema podataka) iznosila je oko 29 milijardi eura i nastavlja rasti. No to je tek djelić trgovine s Kinom, koja je 2024. dosegla obujam od oko 246 milijardi eura.

Merz: Europljani moraju izgraditi novi trgovinski sustav

Međutim, gospodarska velesila Kina za Njemačku sve više postaje problematična zbog sigurnosnih pitanja. A problemi su sve veći i sa SAD-om kao najvažnijim trgovinskim partnerom zbog carina. Rusija je, pak, od početka rata u Ukrajini gotovo sasvim otpala.

Njemački kancelar Friedrich Merz opisao je novu globalnu političku situaciju prošle godine u programskom govoru u Ministarstvu vanjskih poslova. „Ono što smo nazivali liberalnim svjetskim poretkom sada je s mnogih strana pod pritiskom, pa i unutar političkog Zapada“, rekao je Merz, ne spominjući izravno SAD. Carinska politika predsjednika Donalda Trumpa nanijela je štetu i njemačkom gospodarstvu.

Osim toga, Merz se brine da bi se Sjedinjene Države mogle u vojnim pitanjima udaljiti od Europe. Te su se zabrinutosti još dodatno pojačale otkako Donald Trump otvoreno prijeti da bi Grenland, koji je dio teritorija NATO-partnera Danske, po potrebi mogao zauzeti i vojno. Danska premijerka Mette Frederiksen u tom slučaju vidi kraj NATO-a.

S obzirom na Rusiju i Kinu, Merz je pred njemačkim veleposlanicima izjavio da nastaju novi savezi. Krize i sukobi se multipliciraju i preklapaju. Savezna vlada doduše traži suradnju s Pekingom, ali se sistemsko suparništvo s Kinom pojačava. Svjetska trgovinska organizacija više ne funkcionira, rekao je Merz, te stoga Njemačka i Europljani moraju sami izgraditi novi sustav trgovine utemeljen na pravilima.

I tu u igru ulazi Indija. Jer za sigurnost i konkurentnost Njemačke, prema Merzu, prioritet mora biti diverzifikacija sirovinskih i trgovinskih lanaca. Za to su potrebna brojnija i tješnja partnerstva – primjerice s Indijom.

Indija želi nastaviti dobre odnose s Rusijom

No ni odnos s potkontinentom nije lišen problema, osobito kada je riječ o Rusiji. Njemački pokušaji da se Indiju privuče na stranu država koje osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu i uvode sankcije Rusiji, nisu uspjeli. Štoviše, Indija kupuje rusku naftu i preprodaje je zapadnim državama, te time zaobilazi sankcije EU-a prema Rusiji.

Ni Merz tu vjerojatno neće moći ništa promijeniti, smatra Christian Wagner: „Teško je Indiju privući na stranu Zapada. Mislim da to neće uspjeti. Indija će se držati svog kursa strateške autonomije i nastaviti održavati dobre odnose s Rusijom.“

Nade u poslove vojne industrije

Bliske su veze između New Delhija i Moskve i na području naoružanja, i to već desetljećima. „Otprilike 60 do 70 posto indijskih oružanih snaga i dalje ovisi o ruskoj vojnoj opremi“, kaže Christian Wagner. „Rusija se upravo u sektoru naoružanja smatra vrlo pouzdanim partnerom. Treba uzeti u obzir i to da su zapadni vojni proizvodi jednostavno znatno skuplji od ruskih i dolaze s više uvjeta.“ Jedan takav uvjet može, primjerice, biti zabrana uporabe zapadnog lakog pješačkog oružja pri gušenju pobuna u zemlji.

Francuskoj je, međutim, uspjelo s Indijom sklopiti veće poslove u području naoružanja. U travnju 2025. obje su zemlje dogovorile isporuku 26 borbenih zrakoplova tipa Rafale Indiji, u vrijednosti od 6,6 milijardi eura. Francuska je sada, kada je riječ o isporukama oružja Indiji, odmah iza Rusije na drugom mjestu. Njemačka se, pak, pojavljuje tek marginalno.

Očekuje se da će vlada u New Delhiju u idućim godinama temeljito modernizirati oružane snage. Iako Indija u međuvremenu uspješno gradi vlastitu vojnu industriju, na mnogim je područjima još uvijek ovisna o inozemnim isporukama.

Njemačka vlada nada se, između ostalog, narudžbama za transportni zrakoplov Airbus A400M i za podmornice. Ovdje bi savezni kancelar Merz tijekom svog posjeta Indiji mogao prijeći s riječi na djela i dogovoriti konkretne poslove.

Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Mercosura trebao bi olakšati robnu razmjenu između 27 država članica EU-a i četiri gospodarstva Mercosura: Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja. Pregovori su započeli prije više od 25 godina.

Tijekom nekoliko godina obje bi strane trebale ukinuti oko 90 posto trenutačno važećih carina. Prema podacima EU-a, time bi nastala jedna od najvećih zona slobodne trgovine na svijetu, s više od 780 milijuna stanovnika.

Za europsku industriju to znači bolji pristup južnoameričkim tržištima, čime bi se mogli ublažiti učinci američkih carina. Trenutačno u Latinskoj Americi, primjerice, važe carine do 35 posto na europske automobile. Prema navodima organizacije Germany Trade & Invest (GTAI), korist bi mogli imati i europski proizvođači strojeva, kemijskih proizvoda i lijekova.

S druge strane, sirovine iz država Mercosura mogle bi se lakše uvoziti u EU – kao alternativa isporukama iz Kine. Goveđe meso također bi se ubuduće moglo uvoziti po sniženoj carinskoj stopi, ali samo u ograničenim količinama kako bi se zaštitili europski poljoprivrednici. Poljoprivredni proizvodi poput šećera i kave mogli bi pojeftiniti za europske potrošače, no u slučaju prevelikog pada cijena uvoz bi se obustavio.

Osim pozitivnih gospodarskih učinaka s obje strane Atlantika, Europa se nada i jačanju vlastite geopolitičke pozicije, osobito u vrijeme rastućih napetosti sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Većina EU-a je za - uz neke iznimke

Početkom siječnja većina država članica EU-a izjasnila se za potpisivanje sporazuma. Njih 21 od 27 glasalo je početkom siječnja 2026. za sporazum o slobodnoj trgovini – Francuska, Poljska, Mađarska, Austrija i Irska bile su protiv, dok je Belgija bila suzdržana.

Bila je potrebna suglasnost najmanje 15 država članica koje zajedno predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU-a – takozvana kvalificirana većina. Ona je osigurana zahvaljujući potpori Italije.

Kako je Komisija izašla ususret kritičarima?

Još krajem prosinca potpisivanje sporazuma bilo je odgođeno zbog zabrinutosti vlade Giorgie Meloni, nakon što je talijanski poljoprivredni lobi izvršio pritisak na premijerku. Sada je u Bruxellesu postignut dogovor o dodatnim ustupcima poljoprivrednicima, poput ranijeg odobravanja subvencija u iznosu od oko 45 milijardi eura.

Osim toga, prilagođen je zaštitni mehanizam kojim se sporazum može suspendirati: uvoz se može obustaviti već ako cijene europskih poljoprivrednih proizvoda padnu za više od 5 posto ili ako uvoz iz Latinske Amerike poraste za isti postotak. Izvorno je kao granična vrijednost bilo predviđeno 8 posto. Takvu su izmjenu zahtijevali i Europski parlament i talijanska vlada.

Tko je protiv i zašto?

Francusku vladu time se nije uspjelo uvjeriti. Vlada najvećeg poljoprivrednog proizvođača u EU-u ostala je pri svom „ne“, jednako kao i vlade Poljske, Mašarske, Austrije i Irske. Oni se svi boje nelojalne konkurencije za svoje poljoprivrednike i pada europskih standarda kvalitete. Tako protivnici sporazuma, primjerice, tvrde da se njime omogućava uvoz genetski modificiranog mesa u EU - što nije točno.

Organizacije za zaštitu okoliša i poljoprivredne udruge u Europi i dalje snažno protestiraju protiv sporazuma. Organizacije poput Greenpeacea ili Climate Action Networka upozoravaju da će sporazum o slobodnoj trgovini ubrzati uništavanje prašuma zbog proizvodnje govedine i soje.

Europski poljoprivrednici strahuju od nelojalne konkurencije jeftinih južnoameričkih proizvoda koji se proizvode uz manje stroge ekološke i radne standarde. Protiv sporazuma prosvjeduju i autohtone skupine, primjerice u Brazilu.

Kritika Europske komisije

Postoje i kritike na račun postupanja Europske komisije: sporazum o slobodnoj trgovini dio je šireg sporazuma o pridruživanju, koji uključuje i jaču političku suradnju s državama Mercosura. Taj dio, međutim, može biti usvojen samo uz suglasnost svih država članica EU-a. Sporazum o slobodnoj trgovini, s druge strane, spada u isključivu nadležnost EU-a i stoga ne zahtijeva ratifikaciju pojedinih država članica. Kritičari u tome vide trik kojim se zaobilaze nacionalni parlamenti.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen sporazum će vjerojatno potpisati idućeg tjedna u Paragvaju, no time on još neće stupiti na snagu. Za to je potrebna suglasnost Europskog parlamenta, koji će o sporazumu glasovati u nadolazećim mjesecima – i koji ga još uvijek može odbiti.

Kada žene govore o menopauzi – o nesanici, problemima s koncentracijom, migrenama ili iscrpljenosti – često nastupi neugodna šutnja. Iako se trenutno oko jedanaest milijuna žena u Njemačkoj nalazi u menopauzi i često trpi posljedice hormonskih oscilacija, ova tema je i dalje tabu.

Od tih žena je više od devet milijuna zaposleno, što čini oko petinu ukupno zaposlenog stanovništva.

Budući da se trećina tvrtki u Njemačkoj žali na nedostatak kvalificirane radne snage (prema istraživanju instituta Ifo iz 2024.), još je važnije da se poslodavci brinu o dobrobiti svojih zaposlenih. Ipak, tegobe žena u menopauzi se često ignoriraju.

Pri tome oko trećine žena pati od teških simptoma koji mogu utjecati i na radnu sposobnost. Pored valunga, posljedice menopauze mogu biti bolovi u zglobovima, lupanje srca, problemi s koncentracijom, depresivna raspoloženja i smanjeno samopouzdanje.

Menopauza najčešće počinje sredinom ili krajem četrdesetih godina i obično traje između deset i petnaest godina. To je razdoblje u kojem su se djeca često već osamostalila, a žene bi zapravo mogle ponovo napraviti iskorak u karijeri. No realnost često izgleda drugačije.

Visoki troškovi

Posljedice menopauze koštaju državu oko devet i pol milijardi eura godišnje u izgubljenoj gospodarskoj vrijednosti, kaže Andrea Rumler s Visoke škole za gospodarstvo i pravo u Berlinu. I ističe da tvrtke zbog toga gube oko 40 milijuna radnih dana.

Rumler je 2023. godine anketirala više od 2.000 žena u dobi između 28 i 67 godina. Za skoro četvrtinu ispitanica su tegobe u menopauzi bile razlog za smanjenje radnog vremena, dok je gotovo petina zbog toga promijenila posao. Svaka deseta žena navela je da je zbog menopauze ranije otišla u mirovinu ili to planira.

U nekim sektorima ženama je posebno teško

U pojedinim profesijama rad tijekom menopauze je posebno težak. Na primjer, policajkama u patrolnoj službi. Ako dođe do iznenadnih jakih krvarenja ili problema s mjehurom, WC nije uvijek u blizini.

Žene koje rade u javnom prostoru općenito imaju posebne poteškoće u suočavanju sa simptomima menopauze. Nastavnice, odgojiteljice, njegovateljice ili prodavačice ne mogu raditi od kuće niti uzimati kratke pauze po potrebi.

Ovo je posebno važno za društvo, jer u nekima od ovih sektora radi natprosječno veliki broj žena: u njezi starijih i bolesnih (85 posto), u školama (73 posto), u uslužnim djelatnostima i prodaji (skoro 62 posto). Uz to, upravo ti sektori posebno pate od nedostatka kvalificirane radne snage.

Strah od stigmatizacije i diskriminacije

Mnoge žene posebno opterećuje to što ne mogu otvoreno govoriti o menopauzi. Više od polovice žena koje je Rumler anketirala izjavilo je da je tema menopauze tabu na njihovom radnom mjestu.

„Mnoge žene u ovoj životnoj fazi pate na poslu, ali o tome ne govore – iz stida, neznanja ili straha od stigmatizacije", kaže Rumler.

Zato je edukacija u tvrtkama od velikog značaja. Pri tom ne bi trebalo informirati samo žene koje su direktno pogođene, već i druge zaposlene i šefove o posljedicama menopauze. „Ono što stalno čujem od liječnika medicine rada ili zaposlenih u kadrovskim službama, koji se jako angažiraju na ovoj temi, je da šefovi često samo odmahnu rukom, jer smatraju da to nije važno pitanje“, priča Rumler.

Pored destigmatizacije, ženama pomaže i mogućnost prilagodbe radnog vremena i radnih procesa njihovim potrebama. Fleksibilni modeli radnog vremena, planiranje zadataka prema potrebama i svjesno organiziranje pauza mogu značajno poboljšati radnu sposobnost kod iscrpljenosti, problema s koncentracijom i poremećaja sna.

Na primjer, za zaposlene žene u prodaji, proizvodnji, terenskom radu, kao i za vozačice autobusa ili policajke, važan je jednostavan pristup sanitarnim prostorijama. A budući da se tema menopauze u medicinskim studijama do sada jedva obrađuje, liječnici medicine rada trebali bi biti dodatno obučeni.

Velika Britanija kao pozitivan primjer

Posljednjih godina došlo je do značajnih pomaka, naročito u Velikoj Britaniji. Tamo je parlament pokrenuo opsežnu istragu o menopauzi na radnom mjestu, a savjetovanje na tu temu postalo je dio rutinskih zdravstvenih pregleda u okviru državne zdravstvene službe NHS.

Više od 7.800 organizacija do sada je potpisalo dobrovoljnu obvezu „Menopause Workplace Pledge“, među njima tvrtke kao što su Vodafone, BBC ili Tesco, ali i općine, škole, humanitarne organizacije, zdravstvo i mala poduzeća iz različitih sektora.

U Njemačkoj je menopauza i dalje marginalna tema

Kako bi podržao žene Vodafone, na primjer, nudi E-learning kurs o menopauzi i omogućava fleksibilan rad. Revizorska kuća PwC pokrenula je inicijativu „Menopause Matters“, preuzima troškove privatnih tretmana vezanih za menopauzu i nudi zdravstvenu aplikaciju s telemedicinskim savjetovanjem.

U Njemačkoj je anketa iz 2024. godine, koju je među poslodavcima provela organizacija the-change.org, pokazala da 63 posto njih i dalje smatra menopauzu „isključivo“ ili „pretežno privatnom“ temom. U 74 posto ispitanih tvrtki nisu postojale nikakve mjere za podršku ženama u menopauzi. Samo sedam posto navelo je da čini „mnogo“ kako bi pružilo podršku.

Prema nekolicini ekonomskih prognoza, povratak privrednom rastu u Njemačkoj tijekom 2026. godine bit će sporiji i slabiji nego što se ranije očekivalo.

Nekadašnja europska ekonomska sila nalazi se u dugotrajnoj recesiji. Privreda je u padu od kraja 2022. godine, a za 2025. se očekuje tek skroman rast od oko 0,1 posto.

Iako mnogi ekonomisti vjeruju da će 2026. donijeti snažniji rast, nade u brz oporavak slabe zbog sumnji u planiranu investicijsku ofenzivu Berlina pod kancelarom Friedrichom Merzom.

Uoči Božića, njemačka Savezna banka (Bundesbanka) je snizila prognozu rasta za 2026. godinu na 0,6 posto, s prethodnih 0,7 posto iz lipnja. Istovremeno, središnja banka je povećala prognozu za 2027. na 1,3 posto, predviđajući ubrzanje ekonomske aktivnosti od drugog kvartala 2026. godine.

Skromna prognoza rasta koju je objavila Bundesbanka poklapa se s drugim analizama. Njemački institut ifo je nedavno snizio prognozu rasta za 2026. godinu na 0,8 posto.

„Njemačka privreda se prilagođava sporo i uz velike troškove strukturnim promjenama kroz inovacije i nove poslovne modele", izjavio je Timo Wollmershäuser, šef prognoza instituta ifo. Njemačka privreda je posljednjih godina pogođena s više strana. Ruska invazija na Ukrajinu razotkrila je preveliku ovisnost o ruskom plinu, a okretanje drugim izvorima energije bilo je skupo i zahtjevno.

Istovremeno, njemački izvozno orijentirani model oslabljen je američkim carinama i promjenom geopolitičkih odnosa s Kinom, koja je godinama bila ključno njemačko tržište. Peking sada ne samo da konkurira Njemačkoj, već je u pojedinim sektorima i nadmašuje — naročito u automobilskoj industriji, u kojoj je Kina nekada bila važno tržište za njemačke proizvođače.

To se uklapa u širu njemačku borbu sa deindustrijalizacijom i nedovoljnim investicijama. Pogoršani rigidnim pravilima potrošnje i zaduživanja, višedesetljetni propusti u ulaganjima doveli su do niza problema — od propadajuće infrastrukture do slabe digitalizacije.

Obećanje velike državne potrošnje

Merzovi demokršćani (CDU) došli su na vlast izbora u veljači prošle godine, dijelom zahvaljujući obećanju o velikom valu zaduživanja i ulaganja. Merz je izmijenio zakone o državnom zaduživanju kako bi progurao planove o ulaganju do 1.000 milijardi eura u obranu i infrastrukturu tijekom idućeg desetljeća.

Ipak, u Njemačkoj i izvan nje i dalje postoje sumnje u efikasnost ove potrošnje.

Još u studenom, peteročlano Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka — koji pruža neovisne savjete vladi — dao je sumornu procjenu izgleda za privredni rast i planove potrošnje. Upozoreno je da vlada riskira da „protrati" investicije, jer preveliki dio novih sredstava koristi za financiranje mirovina i socijalne potrošnje, što je kritika koju su već ranije iznijeli i Bundesbanka ali i brojni ekonomski instituti.

Ako vlada ne promijeni kurs, „mogle bi se izgubiti prilike za rast, a dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", navodi se u izvještaju.

Mnoge prognoze za 2026. godinu ovise od potencijalnog uspjeha Merzovog plana vrijednog 1.000 milijardi eura.

Predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel očekuje da će rast ubrzati od drugog kvartala 2026. godine, „prije svega zahvaljujući državnoj potrošnji i ponovnom jačanju izvoza“. On smatra da će, kada fiskalni poticaji stupe na snagu u drugoj polovini 2026, „dodatni rashodi za obranu i infrastrukturu snažno povećati državnu potražnju".

U svojoj prognozi, Deutsche banka izražava sumnju u brzinu provođenja programa potrošnje i u to hoće li on imati trajan efekt na rast BDP-a. „Iako će fiskalna ekspanzija vjerojatno dovesti do kratkotrajnog ‘šećernog udara’, njezin utjecaj na potencijalni rast mogao bi biti ograničen“, navodi se u analizi. „Razlog je to što će veliki dio dodatnog duga biti iskorišten za veću socijalnu potrošnju i subvencije.“

Ne oslanja se samo Njemačka na planirani fiskalni poticaj. Nedavna anketa britanskog lista Financial Times među 88 ekonomista pokazala je da mnogi smatraju da šire nade Europe u ekonomski oporavak ovise upravo od njemačkog plana.

Nedavna istraživanja poslovnog raspoloženja ne ukazuju na veliki optimizam, mnoge kompanije naime i dalje pesimistično gledaju na prvu polovinu 2026. godine. Ipak, postoji osjećaj da će se situacija postupno popravljati — oko 40 posto od 49 poslovnih udruženja koje je anketirao Njemački ekonomski institut (IW) krajem 2025. očekuje veći obujam prodaje i proizvodnje u 2026. godini, dok još 40 posto očekuje da će stanje ostati nepromijenjeno.

Više radnih dana kao mali poticaj

Jedan mogući poticaj rastu u 2026. godini, koji nije uključen u prognozu Bundesbanke, odnosi se na veći broj radnih dana. Radnici u Njemačkoj imat će u prosjeku 250,5 radnih dana u 2026. godini, što je 2,4 dana više nego 2025. i najviši broj od 2022. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Do povećanja dolazi jer nekoliko državnih praznika 2026. godine pada na vikend.

Prema banci ING, povećan broj radnih dana mogao bi doprinijeti rastu BDP-a od oko 0,3 posto u 2026. godini, ali upozoravaju da to nije pokazatelj dugoročnog trenda. Njemački ekonomski institut, koji u svoje prognoze uključuje dodatne radne dane, predviđa rast od 0,9 posto u 2026.

Nakon 2026. godine, jedno od ključnih otvorenih pitanja odnosi se na njemački javni dug. Kada je Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka u studenom upozorilo na državnu potrošnju, navelo je da bi javni dug mogao porasti na 85 posto BDP-a do 2035. godine, sa 63 posto koliko iznosi ove godine.

Ako se izgube prilike za rast, „dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", upozoreno je.

Predviđa se da će novo zaduživanje njemačke vlade u 2026. godini premašiti 180 milijardi eura, što je više od 4 posto BDP-a. Vlada očekuje da će budžetski deficit — razlika između rashoda i prihoda u jednoj godini — iznositi 4,75 posto BDP-a u 2026.

Deutsche banka, među ostalima, upozorava da će, kako troškovi mirovina i kamata u idućim godinama budu znatno porasli, visina duga i dugoročni planovi zaduživanja Njemačke doći pod sve veći pritisak.

„U svjetlu sve užeg budžetskog prostora, pregovori o budžetu za 2027. godinu mogli bi postati još jedan test kohezije vlade", navodi se u analizi.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...