Vecernji list

„Što se događa u ovom gradu?“. Ogorčeni vapaj muškarca koji se suočava s berlinskim gradonačelnikom Kaijem Wegnerom u skloništu za hitne slučajeve čuo se prošli tjedan u nekoliko vijesti i na bezbrojnim objavama na društvenim mrežama.

Nakon podmetanja požara u ranim jutarnjim satima 3. siječnja, u kojem je oko 45.000 kućanstava u jugozapadnim predgrađima Berlina nekoliko dana ostalo bez struje, tisuće sve frustriranijih ljudi, mnogi od njih stariji, osobe s invaliditetom i oni kojima je potrebna skrb, ostali su ovisni o gradskim hitnim službama za pomoć u slučaju katastrofe – i nisu bili impresionirani.

Njemački mediji izvještavali su o građanima Berlina koji se žale da nisu bili adekvatno informirani o tome gdje ići, da nema dovoljno generatora za hitne slučajeve, da ovise o dobrotvornim organizacijama poput Crvenog križa, a ne o samoj vladi, odnosno vlastima.

Druge savezne zemlje su priskočile u pomoć. Berlin je podnio zahtjev za slanje pomoći Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, a generatori i vatrogasci iz ove savezne zemlje poslani su u Berlin kako bi opskrbili pogođena područja električnom energijom.

Protokoli za katastrofe

Hans-Walter Borries, zamjenik predsjednika Saveznog udruženja za zaštitu kritične infrastrukture (BSKI), rekao je za DW da postoji mnogo pitanja o tome kako se Berlin nosio s nestankom struje - a njegovo glavno je: u kojem trenutku su vlasti znale za razmjere krize?

"Tko je što znao kada?", rekao je Borries, koji je ujedno i direktor Instituta za ekonomske i sigurnosne studije FIRMITAS na Sveučilištu Witten i rezervni časnik u njemačkoj vojsci. "Na temelju kojih informacija su donesene koje odluke? Zašto se to nije ranije tretiralo kao katastrofa?".

„Rekao bih da je u zimskoj situaciji, gdje je 100.000 ljudi bez struje, krizni tim trebao odmah prepoznati razmjere događaja“, rekao je Borries. To se posebno odnosilo na Berlin, dodao je, jer je gotovo svih 36.000 kilometara električnih kablova njemačke prijestolnice zakopano pod zemljom, pa je ponovno uspostavljanje dostave struje u pogođenom području vjerojatno proces koji mora potrajati nekoliko dana.

Ne samo to, već, s obzirom na to da je ovaj prekid uzrokovan činom sabotaže (pretpostavlja se od strane jedne ljevičarske skupine), trebalo je ranije biti jasno koliko je situacija ozbiljna, dodaje naš sugovornik. Ranije proglašenje izvanrednog stanja, rekao je Borries, dalo bi državnim vlastima pravo, na primjer, da zaplijene generatore od privatnih tvrtki.

Odgovor i prevencija

Njemačka ima središnju agenciju za pomoć u katastrofama, saopćio je Savezni ured za civilnu zaštitu i pomoć u katastrofama (BBK), koji je, između ostalog, zadužen za koordinaciju napora zemlje u odgovoru na krize. „Općenito, Njemačka uživa vrlo visoku razinu sigurnosti opskrbe u elektroenergetskom sektoru“, saopćio je BBK u izjavi za DW, iako je istaknuo da se neposredni odgovori na krize organiziraju na lokalnoj i državnoj razini.

Timm Fuchs iz Njemačkog saveza gradova i općina (DStGB) rekao je za DW da Nijemci mogu imati povjerenja u vlasti. „Gotovo sve lokalne vlasti imaju planove za zaštitu i prevenciju katastrofa“, rekao je Fuchs. „Ali također morate jasno dati do znanja da je nestanak struje u Berlinu ponudio priliku za provjeru svih planova, posebno za nestanke struje.“

Postoje dokazi da se to sada događa širom Njemačke, kao odgovor na događaje u Berlinu. Bavarski ministar unutarnjih poslova, Joachim Herrmann, uvjeravao je stanovništvo da je država "dobro opremljena kako bi osigurala sigurnu opskrbu stanovništva i zaštitu kritične infrastrukture čak i u kriznim situacijama". Grad Hamburg saopćio je da je u proračunu za novi odjel u Upravi unutarnjih poslova za razdoblje 2025.-2026. predviđeno oko 25 milijuna eura. Državni tajnik, kako je priopćeno, preuzeo bi upravljanje u slučaju krize. Prema hamburškoj vladi, postojeće strukture, koje su prvenstveno usmjerene na katastrofe, više nisu dovoljne.

No, njemačke regionalne vlasti su notorno nedovoljno financirane, a neke su na rubu bankrota. Vlada je svjesna problema. Savezni ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt obećao je prošlog rujna da će se oko 10 milijardi eura uložiti u zaštitu i sprječavanje katastrofa do 2029. - veći dio za lokalne vlasti.

Nedostatak resursa samo je polovica problema. Osiguravanje učinkovitosti struktura za odgovor na katastrofe sasvim je druga stvar. Martin Voss, profesor istraživanja kriza i katastrofa na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, proveo je nekoliko dana prošlog tjedna na terenu sa svojim timom kako bi intervjuirao ljude uključene u rješavanje problema nestanka struje u Berlinu.

„Ono što smo naučili je ono što smo već nekako znali: zaštita od katastrofa organizirana je na vrlo kompliciran način u Njemačkoj“, rekao je Voss za DW. „Postoji nekoliko različitih tijela s različitim nadležnostima na različitim razinama, koja su odgovorna za toliko različitih situacija i imaju različite odgovornosti. Dakle, kada se nešto dogodi, procesi mogu brzo negdje zaglaviti."

Voss je rekao da svaka katastrofa vjerojatno stvara kompliciranu situaciju - ali nestanci struje su manje-više neizbježni. „A ako znate da će se to nekad dogoditi, možete to odlučno planirati, a to se očito još nije dogodilo“, rekao je on.

Okruženi prijateljima?

Voss je skeptičan prema otpornosti njemačke kritične infrastrukture. „Nisam nimalo samouvjeren“, rekao je za DW. „Zaštita kritične infrastrukture potpuno je zanemarena u posljednjih nekoliko desetljeća. Barem od 1989. godine, ovdje je prevladavao sljedeći stav: okruženi smo prijateljima, naš liberalni tržišni ekonomski model je pobijedio. A glavno razmišljanje: mi gradimo infrastrukturu i možemo je prepustiti operaterima da se pobrinu za njezinu sigurnost."

Smjernice za tu sigurnost bile su toliko labavo definirane i tako rijetko provjeravane tijekom godina da su operateri u biti učinili apsolutni minimum kako bi održali sigurnost, rekao je Voss. „Način razmišljanja bio je: nema rizika, nema opasnosti, pa ne moram ulagati“, rekao je on. „I to je slučaj u svim područjima infrastrukture", dodaje Voss.

Ta se kultura mijenja: u Njemačkoj raste svijest da se pojedinac ne može osloniti na državu. BBK je izdao popis onoga što kućanstva trebaju uvijek imati pri ruci. A bitan dio planiranja za katastrofe je osigurati da je samo stanovništvo dobro pripremljeno. „Imaju li ljudi dovoljno pitke vode, hrane, znaju li gdje mogu pronaći informacije?“, navodi BKK „Sve su to stvari koje sada svaki grad i općina moraju provjeriti", navodi se u odgovoru BKK-a.

„Dobro je što je došlo do promjene paradigme po pitanju zaštite stanovništva", rekao je Fuchs. „Prije je bilo uvriježeno mišljenje da ljude ne treba previše informirati o pripremljenosti, jer bi im to stvaralo paniku i došlo bi do nemira." To se sada promijenilo: „Ljudi sada žele biti bolje pripremljeni. To je dobro, jer olakšava informiranje ljudi."

Uredila: Rina Goldenberg

Od svrgavanja s vlasti njegova oca, posljednjeg iranskog šaha, sin Reza Pahlavi proveo je gotovo pola stoljeća u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom pobuna i ustanaka protiv iranskog režima posljednjih godina, uključujući i aktualne s početka 2026. godine, Pahlavi koristi svoju platformu kako bi pozvao na snažnije djelovanje na ulicama Irana i predstavlja se kao sekularni i prodemokratski glas koji podržava promjenu režima.

Rođen 1960. godine, Pahlavi je najstariji sin šaha Mohammada Reze Pahlavija i njegove supruge Farah. Službeno je proglašen prijestolonasljednikom tijekom očevog krunjenja 1967. godine, kada je imao samo sedam godina.

Međutim, Pahlavi se nije mogao vratiti u Iran od svrgavanja monarhije 1979. godine, koja je bila saveznik SAD-a. Pad režima uslijedio je kao odgovor na političku represiju i rastuću društvenu nejednakost te je doveo do uspostave teokratskog režima koji zemljom vlada i danas.

U vrijeme revolucije Pahlavi je u SAD-u pohađao obuku za vojnog pilota. Kasnije je studirao političke znanosti na Sveučilištu Južne Kalifornije i trajno se nastanio u Sjedinjenim Državama. Danas otvoreno govori protiv iranskog režima i pozicionira se kao zagovornik demokracije.

Kakav je Pahlavijev plan?

„Moja životna misija je stvoriti uvjete da iranski narod konačno može sam odlučivati o svojoj budućnosti na slobodnim i poštenim izborima“, rekao je Pahlavi za DW 2023. godine. „Onoga danakada Iranci izađu na birališta kako bi odlučili o svojoj budućnosti, moja će misija biti ispunjena, a moja politička uloga završena.“

Iako je javno podržao referendume koji bi Irancima omogućili da sami odrede oblik buduće vlasti, Pahlavi se istodobno nastoji pozicionirati za ključnu ulogu u tranziciji, pa čak i za dugoročnije vođenje zemlje.

Tijekom dvanaestodnevnog rata Izraela i Irana u lipnju, Pahlavi se ponudio da bude privremeni vođa u slučaju kolapsa vlasti. „Danas sam ovdje kako bih se stavio na raspolaganje svojim sunarodnjacima i poveo ih putem mira i demokratske tranzicije“, rekao je na konferenciji za novinare u Parizu. „Ne tražim političku moć, već želim pomoći našoj velikoj naciji da u ovom kritičnom trenutku pronađe put prema stabilnosti, slobodi i pravdi.“

Na toj je konferenciji predstavio niz planova i strategija za demokratsku tranziciju Irana, utemeljenih na načelima „teritorijalnog integriteta, individualnih sloboda i jednakosti svih građana te razdvajanja religije od države“. „Konačni oblik demokracije kojoj težimo odlučit će iranski narod na nacionalnom referendumu“, rekao je Pahlavi.

Također je naznačio mogućnost da Iran postane ustavna monarhija, slična drugim državama u kojima monarh ima simboličnu ulogu, dok izvršnu vlast imaju parlamenti, a eventualno i izabrani nositelj vlasti.

„Politička figura menadžera“

Nakon gotovo 50 godina u egzilu, Pahlavi i njegova obitelj i dalje uživaju potporu dijelova iranske dijaspore. Mnoge skupine koje najglasnije podržavaju Pahlavija snažno su prisutne u medijima i na društvenim mrežama koje su u Iranu strogo kontrolirane, što otežava procjenu stvarnog raspoloženja stanovništva unutar zemlje.

S obzirom na to da nekoliko generacija Iranaca nikada nije živjelo u monarhiji, ključno je pitanje bi li zemlja 2026. godine podržala njezin povratak.

Ipak, Pahlavi bi mogao igrati važnu ulogu u tranziciji iz Islamske Republike u demokratsku državu. „U jednom trenutku ovom je pokretu potrebna politička figura menadžera i osoba oko koje će se ljudi okupiti“, kaže za DW Alex Vatanka, stručnjak za regionalnu sigurnost iz američkog Instituta za Bliski istok.

„Nitko nema takvu prepoznatljivost imena i podrijetlo kakvo Pahlavi nosi, iako ga čeka težak put uvjeravanja skeptika da može biti pouzdan menadžer tranzicije Irana nakon Hameneija, a ne netko tko bi odmah pokušao konsolidirati vlast za sebe“, smatra Vatanka.

Pahlavijevi međunarodni potezi mogli bi, međutim, potkopati njegovu potporu unutar Irana. Posljednjih godina susretao se s brojnim svjetskim čelnicima. Najznačajniji je bio njegov susret s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom tijekom posjeta Izraelu u proljeće 2023. godine, koji je ostao jedan od njegovih ključnih saveznika.

S obzirom na višedesetljetno neprijateljstvo Irana i Izraela, ta suradnja predstavlja problem za mnoge Irance, koji Netanyahuovu vladu vide kao agresora, osobito nakon dvanaestodnevnog rata u lipnju.

Skora tranzicija malo vjerojatna

I dalje postoji velika neizvjesnost oko toga mogu li aktualni prosvjedi srušiti režim u Iranu. U porukama na društvenim mrežama Pahlavi je pozivao na nastavak štrajkova i prosvjeda. U novije vrijeme njegovi su tonovi oprezniji, osobito nakon represije nad demonstrantima.

Iako je oporba ohrabrena činjenicom da su se prosvjedima u Teheranu pridružili i trgovci, koji su povijesno bili skloni režimu, promatrači ostaju skeptični prema mogućnosti brze demokratizacije.

„Ova iranska država duboko je ukorijenjena i stalno djeluje u kriznom modusu, kako institucionalno tako i kroz svoje sigurnosne strukture“, rekao je za DW Arshin Adib-Moghaddam, supredsjedatelj Centra za iranske studije pri Sveučilištu SOAS u Londonu. „Sami prosvjedi neće zamijeniti sustav. Ozbiljni poznavatelji Irana znaju da je većina onoga što danas čujemo politička fatamorgana, daleko od stvarnosti na terenu.“

Sličnog je mišljenja i Vatanka, koji smatra da će presudni faktori biti sposobnost demonstranata da dugoročno održe prisutnost na ulicama, pritisak onih koji mijenjaju stranu unutar režima, kao i utjecaj vanjskih aktera poput SAD-a i iranske dijaspore.

„Pitanje nije samo mogu li vlasti u Iranu savladati ove prosvjede, nego imaju li snage obuzdati sljedeće, koji će buknuti ako ovaj val ne dovede do pada režima“, zaključuje Vatanka.

Mozambik se nalazi na prekretnici. Offshore-projekti vrijedni nekoliko milijardi američkih dolara na sjevernoj obali mogli bi generirati značajne nove prihode za državu. Istovremeno, ta zemlja se može pohvaliti snažnim hidroenergetskim sektorom i ogromnim, uglavnom neiskorištenim potencijalom za solarnu i energiju vjetra.

„To su posebno uzbudljivi slučajevi jer još nema velikih početnih ulaganja. Još uvijek dakle ima prostora za kretanje u različitim smjerovima“, kaže Philipp Trotter, profesor održivog menadžmenta na Sveučilištu u Wuppertalu.

Dok međunarodni pritisak raste da se države suzdrže od razvoja novih izvora fosilnih goriva, sve se žešće raspravlja o temeljnom pitanju: trebaju li siromašnije zemlje uopće fosilna goriva za izgradnju vlastitog prosperiteta – ili se mogu osloniti na čistu energiju?

Veća dobit od fosilnih goriva?

Desetljećima su industrijske nacije koristile ugljen, naftu i plin, postavljajući tako temelje za svoj današnji prosperitet. Istovremeno, te zemlje su odgovorne za nerazmjeran udio u bilanci globalnih emisija. Povijesno gledano, SAD, Europska unija i Kina su među najvećim emiterima, prema Globalnom ugljičnom proračunu (Global Carbon Budget).

Mnogi čelnici energetskog sektora u Africi i Aziji smatraju da bi bilo nepravedno uskratiti im isti takav put rasta. No, s rekordnim razinama emisija stakleničkih plinova i sve bržim globalnim zagrijavanjem, klimatolozi upozoravaju: ne mogu svi slijediti isti put kao što su ga zapadne zemlje ranije slijedile, te napominju da bi to značilo prekomjernu emisiju CO2.

„S moralnog stajališta, svakako ima smisla reći: ako ikome treba dopustiti korištenje fosilnih goriva, to bi trebale biti najsiromašnije zemlje", kaže Trotter. „Problem s ovim argumentom je što ignorira ekonomski aspekt."

Međutim, trenutno postoji malo istraživanja o tome koji će smjer djelovanja u konačnici biti isplativiji za zemlje na ovom raskrižju – uključujući države kao što su Mozambik, Senegal ili Mauritanija.

Nadalje, ostaje nejasno hoće li domaći plin i dalje biti konkurentan za nekoliko godina, kada ga se zapravo počne „vaditi" i prodavati. Uostalom, velika gospodarstva imaju za cilj drastično smanjiti svoje emisije do 2050. - a analitičari očekuju da bi potražnja za plinom, ugljenom i naftom mogla dosegnuti vrhunac već u ovom desetljeću.

„Dakle, ulažete puno novca - bez konkurentske prednosti - u tržište koje se smanjuje“, kaže Trotter. „Moglo bi uspjeti. Ali to bi također mogao biti ekstremni rizik.“

Kenija: obnovljivi izvori kao jača strana

Na papiru se ekonomičnost obnovljivih izvora energije značajno promijenila: više od 90 posto novih projekata čiste energije diljem svijeta proizvodi električnu energiju jeftinije od novih elektrana na fosilna goriva, objavila je Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA).

Međutim, niski operativni troškovi samo su jedan dio jednadžbe. Izgradnja zelenih energetskih sustava zahtijeva značajna početna ulaganja - u vjetroelektrane, solarne instalacije, mreže, skladišta te rezervne i pomoćne kapacitete. Za mnoge zemlje u razvoju to su prepreke koje nije lako prevladati.

Jedan primjer gdje se ulaganje isplatilo je Kenija. Zemlja proizvodi gotovo 90 posto svoje električne energije iz obnovljivih izvora, prvenstveno geotermalne energije, hidroenergije i energije vjetra. Kenija ima za cilj dosegnuti 100 posto zelene energije do 2030. - uz istovremeno osiguranje pristupa električnoj energiji na području cijele zemlje.

„Kenija ima obilje geotermalne energije – to je poput zlatnog jajeta“, kaže Rose M. Mutiso, kenijska znanstvenica i stručnjakinja za energetiku. „Ali naravno, zemlja je dugo vremena ulagala velika sredstva kako bi oslobodila te resurse.“

Devedesetih godina prošlog stoljeća i početkom 2000-tih, vlada je počela masovno ulagati u ovo „zlatno jaje“. To je bio odgovor na teške suše koje su razotkrile rizike prevelikog oslanjanja na hidroenergiju. Kenija je putem državne tvrtke za geotermalni razvoj financirala rizične rane faze razvoja geotermalne energije javnim sredstvima i kreditima razvojnih banaka prije nego što su i privatni investitori ušli na tržište. „To se ne događa preko noći. To je dug, kontinuiran proces“, kaže Mutiso.

Međutim, ovaj model bi moglo biti teško prenijeti na zemlje poput Mozambika ili Senegala. Obje su jako zadužene i imaju niže kreditne rejtinge od Kenije – što otežava pristup jeftinijim, pristupačnijim kreditima.

Različite zemlje, različiti putevi

Sve ovo jasno pokazuje jedno: ne postoji jedinstvena formula za energetsku tranziciju koja se može primijeniti svugdje.

Istraživači pokazuju da potencijalni put neke zemlje do uspjeha ovisi, između ostalog, o tome koliko su duboko fosilna goriva integrirana u njezino gospodarstvo, koriste li se prvenstveno u zemlji ili se izvoze – i koliko je cjelokupno gospodarstvo već diverzificirano.

Već i taj primjer pokazuje koliko je usporedba između primjerice Etiopije, koja se uvelike elektrificirala jeftinom hidroenergijom zahvaljujući svojim rijekama, i Indije od ograničene koristi: Indija naime većinu svoje električne energije proizvodi uz pomoć ugljena i zapošljava milijune ljudi duž tih lanaca opskrbe.

Istodobno, pad cijena energije vjetra i sunca u Indiji potaknuo je ambiciozan program obnovljivih izvora energije. Zemlja je četvrta u svijetu po proizvodnom kapacitetu već instalirane zelene energije.

Ipak, više od 70 posto električne energije i dalje dolazi iz ugljena. Na nacionalnoj razini relativno malo ljudi izravno radi u sektoru eksploatacije ugljena. Međutim, u nekim regijama to je i dalje jedini veliki gospodarski sektor. I dok ukupna industrija raste, baš kao i životni standard , potražnja za energijom u Indiji također (vrlo) brzo raste.

Indija se stoga suočava s izazovom organiziranja zelene i pravedne tranzicije dok potrošnja električne energije nastavlja kontinuirano rasti.

„Od zemlje se traži da istovremeno izvrši dva zadatka. To nije tako lako u ubrzanom vremenskom okviru", kaže Rahul Tongia, viši suradnik u CSEP-u, think tanku za javnu politiku u New Delhiju.

Koliko god početne pozicije bile različite, postoje jasne poluge koje bogatije zemlje mogu koristiti za ubrzanje prijelaza na obnovljive izvore energije.

Na vrhu popisa je financiranje visokih početnih troškova. „Industrijalizirane zemlje moraju nastaviti punom brzinom napredovati, jer njihovo širenje novih tehnologija smanjuje troškove za siromašnije zemlje", kaže Tongia. „Stoga bi one trebale snositi dodatne troškove novih tehnologija."

Nadalje, siromašnije države i klimatski stručnjaci već dugo pozivaju na znatno veće javno financiranje klimatskih mjera kako bi se uopće omogućila privatna ulaganja. Bez jamstava i podjele rizika, mnogi se projekti smatraju previše rizičnima za one koji bi ih trebali financirati – a to su banke.

„Moramo učiniti kapital dostupnim – ali i ponuditi jamstva koja smanjuju percipirani rizik“, kaže Trotter. „Tu industrijalizirane zemlje mogu poduzeti konkretne mjere."

Na pregovorima UN-a o klimi 2024. godine, vlade su se dogovorile o novom cilju financiranja klimatskih mjera od najmanje 300 milijardi američkih dolara (oko 256 milijardi eura) godišnje do 2035. – iznos koji mnoge zemlje u razvoju još uvijek smatraju nedovoljnim.

Za Mozambik bi se ovaj jaz u konačnici mogao pokazati odlučujućim. Plinske offshore-platforme predstavljaju jednu energetsku budućnost, solarna i energija vjetra drugu. Put koji će zemlja odabrati vjerojatno će ovisiti o tome jesu li bogate nacije spremne sufinancirati put prema čišćem razvoju.

Prošle nedjelje prisegnula je na dužnost: Delcy Rodríguez, 55 godina, pravnica, godinama najbliža suradnica dosadašnjeg šefa države Nicolása Madura. Samo nekoliko dana nakonameričkog vojnog napada na Venezuelu i zarobljavanja Madura, ona je – zasad – najmoćnija žena Venezuele.

Rodríguez utjelovljuje bolivarski socijalizam s pragmatičnim obilježjima, kažu promatrači. Prilikom prvog javnog nastupa kao privremena predsjednica uz nju su stajali njezin brat Jorge Rodríguez, predsjednik parlamenta, kao i ključne figure vojske – presudni faktor moći. Bio je to demonstrativan signal: skupina koja je dosad dijelila vlast s Madurom ostaje ujedinjena.

Balansiranje između Washingtona i čavizma

No koliko dugo? Venezuela ima 2.500 generala i admirala, svaki sa svojim poslovnim interesima. Rodríguez nije omiljena u sigurnosnim snagama, objašnjava ekonomist Manuel Sutherland: „Vojska ima vlastite zahtjeve. Ona će biti pod velikim pritiskom i morat će tvrdo pregovarati kako se ne bi stekao dojam da spašava samu sebe, a ostale ostavlja na cjedilu.“

Riječ je o balansiranju: s jedne strane mora držati pod kontrolom tvrdu jezgru čavizma, prije svega ministra unutarnjih poslova Diosdada Cabella. S druge strane mora zadovoljiti Washington. Rodríguez pokušava oboje i obećava „suradnju" sa SAD-om u trgovini naftom, a istodobno optužuje: trgovina drogom i ljudska prava bili su samo izgovor za američki napad, „pravi razlog je venezuelanska nafta".

Trump na kraju to ni sam ne skriva: on ne govori o demokraciji, nego o resursima. Nekoliko dana nakon napada najavio je da će SAD dobiti do 50 milijuna barela sirove nafte iz Venezuele – vrijednost: 2,8 milijardi dolara. A prijetnja američkog predsjednika bila je jasna: ako Delcy Rodríguez ne bude surađivala, platit će višu cijenu nego Maduro.

Izigrana nositeljica nade

Na drugoj strani političke Venezuele stoji zasad izigrana nositeljica nade: María Corina Machado, 57 godina, inženjerka. Svojom je karizmom prije izbora 2024. u vrlo kratkom roku okupila veliku većinu Venezuelanaca iza sebe i ujedinila rascjepkanu oporbu.

Konzervativna, tržišno liberalna, pripadnica desnog krila oporbe – njezin uzor je Margaret Thatcher. Neovisna u svojoj radikalnosti, utjelovljivala je nadu u političku promjenu.

No vlada je 2024. oporbenoj čelnici zabranila kandidaturu. Umjesto nje kandidirao se Edmundo González Urrutia. Oporba je objavila izborne zapisnike koji su dokazivali njegovu jasnu pobjedu s 67 posto glasova.

Režim je, međutim, proglasio Madura pobjednikom, ne iznijevši dokaze. Kada su prosvjedi brutalno ugušeni Machado je, suočena s prijetnjama uhićenjem i ubojstvom, morala otići u ilegalu.

Nobelova nagrada za mir – podijeljena s Trumpom

Nakon jedanaest mjeseci u ilegali tek se nedavno prvi put ponovno pojavila u javnosti: u Oslu, na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Za mnoge je to bila kontroverzna odluka Nobelova odbora, budući da je Machado pozdravila američke vojne intervencije.

Nagradu je čak posvetila američkom predsjedniku i rado bi je s njim podijelila, kako je nedavno izjavila u intervjuu za američki desnu medijsku mrežu Fox: „Rado bih mu osobno rekla da venezuelanski narod ovu nagradu želi podijeliti s njim. Ono što je učinio je povijesno, veliki korak prema demokratskoj tranziciji.“

Pljuska u lice

No čini se da su svi njezini napori uzaludni. Upravo sada, kada se promjena vlasti čini nadohvat ruke, Trump je ignorira. „Ona je simpatična žena, ali u vlastitoj zemlji nema ni podršku niti poštovanje“, rekao je Trump tek usputno novinarima.

To je pljuska u lice. No ona se ne da obeshrabriti. Ovoga tjedna Machado će otputovati u SAD kako bi se s njim sastala, kako je Trump najavio.

Faktor moći: vojska

Veliki problem je, objašnjava venezuelanski ekonomist Sutherland, to što „Machado ne uživa poštovanje ni unutar oružanih snaga, niti unutar čavističkog pokreta.“ Očito je da ju vojni i politički vrh prezire. No bez vojske se u Venezueli ne može vladati, a kamoli provesti promjenu vlasti.

Oružane snage desetljećima su duboko isprepletene s politikom i gospodarstvom. Kontroliraju ključne industrijske grane, naftni sektor i distribuciju hrane. Maduro je generalima sustavno podilazio privilegijama, položajima i unosnim poslovima.

I Rodríguez igra tu igru, svjesna da bez vojnog vrha ne može opstati. Machado, nasuprot tome, nema nikakav pristup vojarnama. Njezini pristaše su na ulici, a ne u vojsci.

Dvije žene, dva svijeta: Delcy Rodríguez manevrira između blokova moći, s vojskom iza sebe, barem zasad. María Corina Machado iz egzila se bori za relevantnost, bez odlučujuće poluge u rukama.

Gdje zemlja poput Njemačke može naći partnere u sve nesigurnijoj globalnoj situaciji, kad čak i NATO-saveznik SAD prijeti zauzimanjem Grenlanda i uvodi visoke uvozne carine na europsku robu? Njemački vodeći političari već neko vrijeme imaju o tome jasnu predodžbu: to je Indija. Zbog toga je Friedrich Merz baš Indiju izabrao za prvu azijsku zemlju koju posjećuje u funkciji kancelara.

Indijski premijer je njemačkog gosta dočekao u svojoj matičnoj saveznoj državi Gujarat, gdje su već vođeni „vrlo intenzivni razgovori“, kako se navodi u krugovima njemačke vlade. Na konferenciji za novinare nakon sastanka Merz je rekao da bi EU i Indija već krajem mjeseca, iznenađujuće brzo, mogli potpisati planirani sporazum o slobodnoj trgovini.

„Predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća krajem mjeseca otputovat će u Indiju i, ako do tada sporazum bude zaključen, oni će ga potpisati“, rekao je Merz u ponedjeljak tijekom posjeta indijskom Ahmedabadu.

Dosad se računalo da bi pregovori mogli završiti tek do kraja godine. No nakon vrlo plodonosnog susreta Merza i Modija postoje „velika očekivanja“ da bi sporazum već krajem siječnja mogao biti potpisan.

Kao jedan od razloga za ovaj pomak navodi se i američki carinski pritisak na Indiju. Ne imenujući izravno SAD ili Kinu, Merz je rekao da upravo Njemačkoj i Indiji „renesansa nesretnog protekcionizma“ nanosi štetu. Zbog toga je nužna tješnja suradnja. Za EU bi potpisivanje sporazuma predstavljalo još jedan veliki uspjeh nakon zaključenja sporazuma EU–Mercosur s južnoameričkim državama prošloga tjedna.

Kancelara Merza, koji će tijekom dvodnevnog posjeta nakon razgovora s Modijem otputovati u industrijsku mtropolu Bangalore, gdje će posjetiti i njemačka poduzeća koja tamo imaju svoje pogone, na putu prati i velika privredna delegacija, što dodatno naglašava važnost posjeta.

Snažno indijsko gospodarstvo

Pojačani njemački interes za najmnogoljudniju zemlju na svijetu (oko 1,45 milijardi stanovnika) ima gospodarske i geopolitičke razloge: prema prognozama Svjetske banke i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), indijsko bi gospodarstvo ove godine trebalo rasti za više od šest posto, znatno više od primjerice kineskog, kojem se predviđa nešto više od četiri posto. Njemačka se, nasuprot tome, već tri godine nalazi u recesiji.

Osim toga, Njemačka očajnički traži kvalificiranu radnu snagu – i sve je češće pronalazi u Indiji. U međuvremenu Indijci čine i najveću skupinu stranih studenata na njemačkim sveučilištima.

„Indija ima svoje snage ponajprije u sektoru usluga“, kaže Christian Wagner, stručnjak za Indiju iz Berlinske zaklade za znanost i politiku, za DW. „Indija se smatra uredom svjetskog gospodarstva. Kina se, s druge strane, smatra tvornicom svjetskog gospodarstva.“

Indija je pritom prošla kroz brz razvoj, kaže Wagner. „Počelo je s pozivnim telefonskim centrima. Sada se došlo do istraživačkih institucija. Mnoge velike njemačke tvrtke premjestile su istraživačke pogone u Indiju. A indijski studenti koji dolaze k nama većinom upisuju prirodne i tehničke studije.“

Trgovinska razmjena Njemačke s Indijom posljednjih je godina znatno porasla. Prema podacima savezne marketinške agencije Germany Trade and Invest, 2024. godine (za 2025. još nema podataka) iznosila je oko 29 milijardi eura i nastavlja rasti. No to je tek djelić trgovine s Kinom, koja je 2024. dosegla obujam od oko 246 milijardi eura.

Merz: Europljani moraju izgraditi novi trgovinski sustav

Međutim, gospodarska velesila Kina za Njemačku sve više postaje problematična zbog sigurnosnih pitanja. A problemi su sve veći i sa SAD-om kao najvažnijim trgovinskim partnerom zbog carina. Rusija je, pak, od početka rata u Ukrajini gotovo sasvim otpala.

Njemački kancelar Friedrich Merz opisao je novu globalnu političku situaciju prošle godine u programskom govoru u Ministarstvu vanjskih poslova. „Ono što smo nazivali liberalnim svjetskim poretkom sada je s mnogih strana pod pritiskom, pa i unutar političkog Zapada“, rekao je Merz, ne spominjući izravno SAD. Carinska politika predsjednika Donalda Trumpa nanijela je štetu i njemačkom gospodarstvu.

Osim toga, Merz se brine da bi se Sjedinjene Države mogle u vojnim pitanjima udaljiti od Europe. Te su se zabrinutosti još dodatno pojačale otkako Donald Trump otvoreno prijeti da bi Grenland, koji je dio teritorija NATO-partnera Danske, po potrebi mogao zauzeti i vojno. Danska premijerka Mette Frederiksen u tom slučaju vidi kraj NATO-a.

S obzirom na Rusiju i Kinu, Merz je pred njemačkim veleposlanicima izjavio da nastaju novi savezi. Krize i sukobi se multipliciraju i preklapaju. Savezna vlada doduše traži suradnju s Pekingom, ali se sistemsko suparništvo s Kinom pojačava. Svjetska trgovinska organizacija više ne funkcionira, rekao je Merz, te stoga Njemačka i Europljani moraju sami izgraditi novi sustav trgovine utemeljen na pravilima.

I tu u igru ulazi Indija. Jer za sigurnost i konkurentnost Njemačke, prema Merzu, prioritet mora biti diverzifikacija sirovinskih i trgovinskih lanaca. Za to su potrebna brojnija i tješnja partnerstva – primjerice s Indijom.

Indija želi nastaviti dobre odnose s Rusijom

No ni odnos s potkontinentom nije lišen problema, osobito kada je riječ o Rusiji. Njemački pokušaji da se Indiju privuče na stranu država koje osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu i uvode sankcije Rusiji, nisu uspjeli. Štoviše, Indija kupuje rusku naftu i preprodaje je zapadnim državama, te time zaobilazi sankcije EU-a prema Rusiji.

Ni Merz tu vjerojatno neće moći ništa promijeniti, smatra Christian Wagner: „Teško je Indiju privući na stranu Zapada. Mislim da to neće uspjeti. Indija će se držati svog kursa strateške autonomije i nastaviti održavati dobre odnose s Rusijom.“

Nade u poslove vojne industrije

Bliske su veze između New Delhija i Moskve i na području naoružanja, i to već desetljećima. „Otprilike 60 do 70 posto indijskih oružanih snaga i dalje ovisi o ruskoj vojnoj opremi“, kaže Christian Wagner. „Rusija se upravo u sektoru naoružanja smatra vrlo pouzdanim partnerom. Treba uzeti u obzir i to da su zapadni vojni proizvodi jednostavno znatno skuplji od ruskih i dolaze s više uvjeta.“ Jedan takav uvjet može, primjerice, biti zabrana uporabe zapadnog lakog pješačkog oružja pri gušenju pobuna u zemlji.

Francuskoj je, međutim, uspjelo s Indijom sklopiti veće poslove u području naoružanja. U travnju 2025. obje su zemlje dogovorile isporuku 26 borbenih zrakoplova tipa Rafale Indiji, u vrijednosti od 6,6 milijardi eura. Francuska je sada, kada je riječ o isporukama oružja Indiji, odmah iza Rusije na drugom mjestu. Njemačka se, pak, pojavljuje tek marginalno.

Očekuje se da će vlada u New Delhiju u idućim godinama temeljito modernizirati oružane snage. Iako Indija u međuvremenu uspješno gradi vlastitu vojnu industriju, na mnogim je područjima još uvijek ovisna o inozemnim isporukama.

Njemačka vlada nada se, između ostalog, narudžbama za transportni zrakoplov Airbus A400M i za podmornice. Ovdje bi savezni kancelar Merz tijekom svog posjeta Indiji mogao prijeći s riječi na djela i dogovoriti konkretne poslove.

Kada su se europski saveznici sastali u Parizu kako bi učvrstili sigurnosna jamstva za Ukrajinu, ondje su bili i Trumpovi izaslanici. To je nakratko pružilo nadu da bi se glas Europske unije mogao čuti u Washingtonu unatoč žestokoj kontroverzi oko Grenlanda.

„U velikoj mjeri smo završili sigurnosne protokole", rekao je Steve Witkoff, jedan od dvojice izaslanika, dok je stajao uz čelnike Francuske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Ukrajine u predsjedničkoj palači u Parizu. „Ovo je važno kako bi, kada se ovaj rat završi, bio završen zauvijek", dodao je Witkoff.

Ipak, čak i dok su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisom na dokument potvrđivali odlučnost da u poslijeratnom scenariju rasporede trupe u Ukrajinu, Sjedinjene Američke Države nisu ponudile da priteknu u pomoć tim trupama u slučaju da Rusija ugrozi njihovu sigurnost.

Kako bi raspoređivanje moglo izgledati?

Prošli tjedan su Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Ukrajina potpisali deklaraciju o namjerama da se rasporede „multinacionalne snage" kao podršku obrani i obnovi Ukrajine – nakon rata. Stručnjaci kažu da deklaracija, kao potpisani dokument, predstavlja čvršću i formalniju garanciju Ukrajini.

U utorak (6.1.) je njemački kancelar Friedrich Merz najavio da bi i Njemačka mogla odigrati vojnu ulogu i rasporediti „snage na teritoriju NATO-a koji graniči s Ukrajinom“, nakon što se postigne prekid vatre.

Po prvi put je i španjolski premijer Pedro Sanchez izrazio spremnost za slanje trupa u okviru mirovne misije u Ukrajini, ali nije iznosio detalje.

Jacob Funk Kirkegaard, suradnik briselskog trusta mozgova Bruegel, vjeruje da se snage namjerno zovu „multinacionalnima" kako bi se otvorio prostor za pridruživanje drugih država iz ili izvan Europe. „Tko bi to mogao biti? Mislim možda Australija, ili svakako Turska, koja je veliki igrač na Crnom moru“, rekao je on za DW.

Sastanak u Parizu održan je u okviru takozvane koalicije voljnih – koju čini oko 30 zemalja privrženih Ukrajini. Sjedinjene Države nisu među njima. U svom priopćenju je ta skupina navela da će pomoći u izgradnji „obrambenih utvrda" unutar Ukrajine.

Kirkegaard je rekao da nije jasno kakve bi točno te fortifikacije bile. Možda, nagađa, slične onima koje se podižu u članicama NATO-a u blizini Rusije. „Kao u Finskoj“, rekao je, to bi bar moglo uključiti „postavljanje mina i bodljikave žice".

U priopćenju čelnika koalicije voljnih također se navodi da će sudjelovati u predloženom mehanizmu nadzora prekida vatre koji bi trebao predvoditi SAD. To bi zahtijevalo opremu i ljude koji bi pratili senzore, snimke dronova i satelita.

Dodaje se da će Ukrajinci „ostati prva crta obrane i odvraćanja“, dok su stručnjaci za DW rekli da bi europske trupe uglavnom bile prisutne kao instruktori, a ne u borbenoj ulozi.

Mnoga pitanja

Neki u Europi sada daju gas kako bi se uspostavila dugoročna sigurnosna arhitektura za Ukrajinu. Ali još uvijek ima više pitanja nego odgovora. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je rekao da bi Francuska mogla rasporediti „nekoliko tisuća" vojnika na ukrajinskom teritoriju.

Analitičar Kirkegaard upozorava da bi njemu moglo biti teško dobiti odobrenje francuskog parlamenta za financiranje trupa u inozemstvu, posebno usred političke i gospodarske krize u zemlji.

Potpis britanskog premijera Keira Starmera na deklaraciji izazvao je negodovanje među domaćim oporbenih čelnika i stručnjaka koji tvrde da Velika Britanija nema dovoljno vojnika za slanje izvan zemlje.

Strateški pregled obrane Ujedinjenog Kraljevstva – službeni dokument iz prošle godine – bilježi da su se veličina i spremnost vojske smanjili poslije kraja Hladnog rata.

U izvještaju piše da je „samo mali dio trupa“ spreman za raspoređivanje u bilo kom trenutku. Pad broja vojnika poklapa se sa smanjenim izdacima za obranu.

Obraćajući se parlamentu Starmer je rekao da će broj vojnika koji će biti poslani u Ukrajinu „biti određen u skladu s našim vojnim planovima, koje izrađujemo i u kojima očekujemo podršku drugih članica“.

U Njemačkoj će prijedlog kancelara Merza o slanju vojnika u članice NATO-a koje graniče s Ukrajinom također prvo morati odobriti parlament. Nekoliko drugih članica koalicije voljnih ostalo je neodređeno. Moguće, smatra se, da i neće iznositi konkretnije planove dok se jednom ne uspostavi mir u Ukrajini.

„Bi li svi partneri iz koalicije voljnih snažno reagirali ako Rusija ponovo napadne? To je teško pitanje. Pitam ih sve i još uvijek nisam dobio jasan odgovor", rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski novinarima u srijedu (7.1.).

Dok sigurnosna jamstva ne budu odobrena u parlamentima i američkom Kongresu „ne možemo odgovoriti na pitanje jesu li partneri spremni zaštititi nas", dodao je.

Izostanak američkog oslonca najveća prepreka

Najveća prepreka europskoj nazočnosti u poslijeratnoj Ukrajini dolazi od nekada najbližeg saveznika preko Atlantika. Trumpovi izaslanici koji su prisustvovali sastanku u Parizu nisu raspršili europske dileme oko toga bi li SAD pritekao u pomoć njihovim trupama ukoliko bi Rusija prekršila uvjete mira.

Markus Reisner, austrijski vojni povjesničar i predavač na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Beču, rekao je za DW da je suštinska poruka deklaracije iz Pariza bila da se SAD pozove na podršku tom europskom vojnom pothvatu.

„Trenutno je nezamislivo da europske snage uspostave veliku nazočnost u Ukrajini bez podrške SAD-a i njegovih specijaliziranih vojnih kapaciteta, i bez jamstva da će Amerika vojno intervenirati u slučaju ruskog napada.“

„Ovo je naročito točno sve dok Rusija zapadne vojnike u Ukrajini smatra vojnim metama", upozorava Reisner.

Donald Trump još nije proveo cijelu godinu na funkciji američkog predsjednika, ali već je uspio iz temelja preokrenuti Sjedinjene Države. Nova strategija nacionalne sigurnosti koju je njegova administracija objavila u studenom redefinirala je ciljeve američke vanjske politike.

Desetljećima dugoročni partneri SAD-a, poput Europe, morali su shvatiti da potpora SAD-a nije samo po sebi razumljiva, već se nudi samo ako poduzetnik Trump procijeni da je to dobar poslovni potez za njegovu zemlju. "America First", ili kako je glasio slogan Trumpove prve kampanje 2016. godine, "Make America Great Again" (MAGA).

Samo malo kasnije on je svima jasno pokazao kako to izgleda i što on pod tim misli: napad na Venezuelu, otmica tamošnjeg predsjednika Madura i njegovo izvoženje u kućnom papučama pred sud u New Yorku, prisvajanje venezuelanske nafte, najava da je ovo sve samo početak - i ponavljanje namjere da SAD prisvoji Grenland, milom ili silom.

Zaoštravanje podjela unutar zemlje

I u unutarnjoj politici, od Trumpove inauguracije 20. siječnja 2025., puno toga se promijenilo. Maskirani agenti imigracijske službe ICE izvode ljude iz automobila ili ih uhićuju na ulici, a u Minneapolisu je jedan od njih ubio jednu Amerikanku. U gradovima gdje mnogi ljudi protestiraju protiv toga, predsjednik šalje Nacionalnu gardu. Medije koji ne izvještavaju onako kako to odgovara Trumpu, tuži ili ih online izlaže poruzi. Mjere za uključivanje zaposlenika s invaliditetom ili za promicanje raznolikosti u tvrtkama (tzv. DEI programi) ukinute su u svim vladinim institucijama.

Raznolikost se smatra liberalnom ili "woke", a te su vrijednosti za američkog predsjednika i njegove pristaše crvena krpa. MAGA nije samo slogan, to je svjetonazor. Međutim, MAGA pokret nije jedinstvena, velika cjelina. Za različite struje različita su pitanja od ključne važnosti. Trump možda jest predsjednik SAD-a, ali iza MAGA ideologije stoji niz moćnih grupa i pojedinaca koji se bore za svoje interese.

The Heritage Foundation

The Heritage Foundation, desno-nacionalistički think tank sa sjedištem u Washingtonu, D.C., prema vlastitim tvrdnjama posvećen je promicanju "konzervativne politike temeljenoj na slobodnom tržištu, minimalnoj državi, individualnoj slobodi, tradicionalnim američkim vrijednostima i snažnoj nacionalnoj obrani." Od njih potiče i "Project 2025", plan objavljen 2023. godine u kojem se predlaže kako bi konzervativni američki predsjednik mogao preoblikovati vladu.

"Project 2025" predviđa, među ostalim, drastično smanjenje vlade, u kojoj bi bilo lakše otpustiti zaposlenike, a predsjednik bi imao više osobne moći. Iako je Trump tijekom kampanje naglašavao da nema nikakve veze s projektom, nakon što je preuzeo vlast, mnoge je od tih ideja proveo u djelo. U okviru DOGE inicijative, koja je trebala učiniti američku vladu učinkovitijom, tisuće državnih službenika je otpušteno.

Trump također želi proširiti svoju autoritet. Odluke sudova, poput onih u vezi s deportacijama, jednostavno ignorira. A volio bi provesti i politiku prema kojoj bi mogao smijeniti nesimpatične šefove vladinih agencija.

Članovi Trumpove administracije, poput glasnogovornice Karoline Leavitt i Russa Voughta, direktora Ureda za upravljanje i proračun, prije su radili za The Heritage Foundation. Vought je čak bio jedan od ključnih ljudi iza "Projekta 2025". Za Republican National Convention, na kojoj je Trump ljetos službeno potvrđen i slavljen kao predsjednički kandidat, The Heritage Foundation je donirala 1 milijun dolara (oko 850.000 eura).

Evangelički kršćani

U "Projektu 2025" također se navodi da bi trebalo dodatno ograničiti pravo na pobačaj. Grupa za koju je to još važnija tema su evangelisti odnosno evangelički kršćani. Oni već godinama spadaju mešu najvjernije Trumpove pristaše. To što je Trump javno priznao da voli dirati žene u intimnim dijelovima tijela i što ima petero djece s tri žene, njima ne smeta. Jer ono što je važno jest da Trump barem deklarativno podržava njihova uvjerenja.

U jesen 2020., samo nekoliko tjedana prije predsjedničkih izbora, Trump je nominirao sudkinju Vrhovnog suda poznatu po protivljenju pobačaju. U lipnju 2022. godine, uz konzervativnu većinu od šest sudaca (od kojih je trojicu imenovao Trump), Vrhovni sud je ukinuo pravo na pobačaj na federalnoj razini. Od tada, savezne države same odlučuju o tome hoće li i pod kojim uvjetima pobačaji biti dozvoljeni. Evangelički kršćani u SAD-u čine moćnu lobističku grupu, a velika većina njih bira republikance. Stoga Trump ne želi gubiti njihove glasove, osobito na temi pobačaja.

Drugi korak, koji bi mogao biti rezultat utjecaja evangeličkih kršćana, je imenovanje ministra obrane Petea Hegsetha. Hegseth, i sam jedan od evangeličkih kršćana, u prošlosti se nazivao "kršćanskim ratnikom", govorio je da trans osobe nemaju što tražiti u redovima američke vojske i, prema izvještajima, hvalio izjave jednog pastora koji se protivio pravu žena na glasanje. Kritičari smatraju da rastući utjecaj evangeličkih kršćana na američku vladu ugrožava sekularni karakter države i načelo odvojenosti crkve i države.

Milijarderi i blogeri

Među onima koje Trumpove ideje očito inspiriraju, nalazi se bloger i programer Curtis Yarvin. On smatra da je koncept demokracije zastario – umjesto toga, država bi trebala biti vođena kao tvrtka s CEO-om na čelu. Više ne bi bilo biračkog tijela, nego kupaca i korisnika s pravom otkaza. Jer, tko god nije zadovoljan šefom, može "preseliti" u drugu zemlju. Trump je već uoči izbora 2024., naizgeld samo u šali, rekao da, ako ljudi opet glasaju za njega, neće morati ponovno birati.

Ideja da se pojas u Gazi pretvori u luksuzno odmaralište također dolazi od Yarvina. Još u travnju 2024. on je predložio da se palestinski narod protjera iz Gaze i taj prostor pretvori u luksuzno odmaralište. U veljači 2025. Trump je sa svojom idejom da Gaza postane rivijera Bliskog istoka, slijedio istu misao.

I Peter Thiel, osnivač online platforme PayPal, smatra da je demokracija neučinkovita. Njemački milijarder donirao je 1,25 milijuna dolara (oko milijun eura) Trumpovoj kampanji 2016. godine. Za 2024. godinu nije donirao nijednoj političkoj kampanji, ali je prethodnih godina uložio velika sredstva – na primjer, 15 milijuna dolara u senatsku kampanju JD Vancea (oko 13 milijuna eura). Vanceov uspjeh u Senatu na kraju mu je donio mjesto potpredsjednika. Za Thiela, to je bila pametna dugoročna investicija.

Thielove ideje i ideali, poput toga da politika treba omogućiti slobodno djelovanje korporacijama i tehnološkim tvrtkama, odražavaju se i u politici američke vlade. Tako je Vance nedavno prosvjedovao protiv EU zakona o digitalnim uslugama (Digital Services Act), prema kojem društvena mreža X prijeti milijunskom kaznom.

Godinama je mađarski premijer Viktor Orban neumorno slavio Donalda Trumpa kao "čovjeka mira", a za primirje između Izraela i Palestinaca ga je nahvalio u najvišim tonovima. Jedna od Orbanovih stalnih tvrdnji: Da je Trump bio predsjednik 2022., Rusija ne bi započela rat protiv Ukrajine. Trump je postao ključna figura u Orbanuoj "retorici mira" – koja je sada temelj Orbanaove predizborne kampanje.

No, kada je "čovjek mira" 3. siječnja napao Venezuelu i dao naređenje za otmicu diktatora Nicolasa Madura, na Orbanovim komunikacijskim kanalima vladala je satima tišina šoka. Navečer su na Facebook stranici premijera objavljene dvije suhoparne rečenice: "Nema mađarskih žrtava ili povrijeđenih nakon vojne akcije u Venezueli", a vlada je u stalnom kontaktu s mađarskim veleposlanstvima u regiji kako nijedan Mađar ne bi bio ugrožen.

Tek dva dana kasnije, Viktor Orban je na svojoj redovnoj konferenciji za novinare početkom godine našao objašnjenje za Trumpov napad na Venezuelu. Radi se o "uklanjanju narko-države". To je, prema Orbanu, "dobra vijest" za Mađarsku. Kasnije je premijer na Facebooku objavio kratki video u kojem su mađarski policajci u akciji protiv droga. O međunarodnom pravu Orban još uvijek šuti. A da Trump ne bi sada bio prikazan kao "čovjek rata", Orban govori o "venezuelanskoj krizi".

Iznenađeni i šokirani

Napad koji je Trump naredio na Venezuelu i otmica diktatora iznenadio je europske države, od kojih mnoge važe za proameričke - posebno one gdje su na vlasti populisti i Trumpovi obožavatelji. Iako mnogi od njih sami vladaju mimo postojećih pravnih normi ili ih prilagođavaju vlastitim potrebama, nakon napada na Venezuelu kod njih vlada uglavnom mješavina šoka i šutnje, a kod nekih i zaprepaštenost.

Mađarski novinar Imre Para-Kovacs analizira atmosferu u regiji za mađarski tjedni list HVG: "Venezuela je prva. Ali i praznoglavi europski političari mogli bi se vrlo brzo naći u njujorškom zatvoru."

A poljski novinar Artur Bartkiewicz je u listu Rzeczpospolita upozorio: "Na horizontu se pojavljuju vrlo tamni oblaci." Poljska sigurnosna stručnjakinja Justyna Gotkowska ocjenjuje u postu na Facebooku da će Rusija "testirati spremnost SAD-a da brani trenutne granice."

Šutnja suverenista

Nije jasno je li poljski populistički predsjednik Karol Nawrocki svjestan toga. On do danas šuti o Venezueli. U poljskom desnom populističkom i ekstremističkom taboru većinom vlada šutnja i stav da se treba što manje i opreznije izjašnjavati, kako ne bi uvrijedili svog dugogodišnjeg saveznika, SAD.

Ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski sarkastično je napisao na platformi X: "Prošao je još jedan dan u kojem naši suverenisti ne brane suverenitet Venezuele. Znači li to da ga brane samo od Europske unije koja im ne prijeti?"

U Češkoj je desničarski populist Andrej Babiš, koji je prije nekoliko tjedana ponovno postao premijer, također reagirao oprezno i s pomalo pogođenim tonom. "Nadam se da će sve ovo dovesti do toga da građani Venezuele mogu uživati u slobodi i demokraciji te da će izabrati demokratsku vladu."

Babiš, milijarder koji se ponekad naziva "češkim Trumpom", poznat je po tome što brzo mijenja svoje političke stavove, ovisno o političkoj situaciji ili interesima. Protiv njega se već godinama vodi istraga zbog subvencijskog prijevare, a kritike izaziva i zbog sukoba interesa između politike i poslovnih aktivnosti.

Ficova užasnutost

Za razliku od svojih srednjoeuropskih saveznika u Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj, slovački premijer Robert Fico reagirao je drugačije. "Međunarodno pravo više ne vrijedi, vojne sile se koriste bez mandata UN-a, a svi koji su veliki i jaki rade što žele da bi ostvarili vlastite interese", napisao je Fico samo nekoliko sati nakon američkog napada na Venezuelu, ogorčeno na Facebooku. "Kao premijer male zemlje, moram odlučno odbaciti takvo kršenje međunarodnog prava. Zanimljivo je kako će EU reagirati na napad na Venezuelu koji zaslužuje osudu."

Dan kasnije, Fico je ublažio ton i rekao da će učiniti sve da Slovačka "nikada ne bude uvučena u vojne avanture". Inače, dodao je, njegovoj zemlji ne preostaje mnogo nego da "pasivno svjedoči" u sukobu između SAD-a i Venezuele.

Fico se, za razliku od Nawrockog, Babiša i Orbana, distancira od Trumpa. Slovački premijer je nominalno socijaldemokrat, ali se u posljednjim godinama sve više profilirao kao nacionalistički desničarski populist. Sada pokušava transformirati Slovačku po Orbanovom modelu, a kritike sve češće naziva anti-slovačkom urotom, posebice nakon atentata na njega u svibnju 2024. godine, koji je jedva preživio.

Prijetnja moći srpskog predsjednika

S istom užasnutošću reagirao je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na američki napad na Venezuelu. "Međunarodni pravni poredak i Povelja UN-a više ne funkcioniraju", rekao je Vučić na sastanku Nacionalnog sigurnosnog vijeća u Beogradu 3. siječnja. "Svijetom sada vlada zakon nasilja, zakon jačeg, i to je jedino načelo moderne politike koje danas postoji u svijetu."

Ove riječi, izvučene iz usta srpskog vladara, zvuče pomalo groteskno, a pomalo i cinično. Vučić vlada najvećom zemljom Balkana već više od deset godina autokratski, često na rubu zakonitosti. Pokušao je steći naklonost Trumpa na razne načine, posljednji put s kontroverznim projektom nekretnina u Beogradu, koji je vodio Trumpov zet Jared Kushner, no taj je projekt propao.

Trenutno je srpska naftna industrija (NIS) pod velikim pritiskom zbog američkih sankcija protiv ruskog energetskog sektora. Osim toga, Vučićevu moć već više od godinu dana ugrožavaju građanski prosvjedi.

Usamljeni vladari

Općenito, Trumpova politika u srednjoj i jugoistočnoj Europi pokazuje koliko su nacionalistički i populistički vladari sa svojim specifičnim interesima usamljeni. To je osobito vidljivo kod mađarskog premijera Orbana, koji godinama pokušava stvoriti moćnu alijansu desničarskih populista i ekstremista, ali uz vrlo umjeren uspjeh.

Orban bi mogao postati najveća žrtva politike čovjeka kojeg je godinama obasipao laskanjima. Mađarski premijer se dugo hvalio time što je najvjerniji i najbliži Trumpov saveznik u Europi, i tvrdio da je on, zajedno s Trumpom, za mir u Europi i svijetu – dok su u Bruxellesu "ratni huškači" na vlasti. Ovaj narativ je sada urušen.

Savezni, državni i gradski dužnosnici u Sjedinjenim Državama spore se oko toga kako provesti istragu o pucnjavi u kojoj je u srijedu (7. siječnja) u Minneapolisu službena žena ubijena od strane službenika Imigracijske i carinske službe (ICE). Žrtva je Rene Nicole Good (37), majka troje djece, za koju rođaci kažu da je neposredno prije smrti upravo bila odvezla djecu u školu.

Početne tvrdnje da je agent ICE-a pucao u samoobrani dovedene su u pitanje nakon objave više snimaka svjedoka i policajaca s mjesta događaja. Incident je izazvao prosvjede u Minneapolisu i u drugim gradovima diljem SAD-a. Agenti ICE-a su potom u četvrtak u saveznoj državi Oregon pucali i ranili dvije osobe.

Sporovi oko istrage

Nakon što je prvotno najavila zajedničku istragu s vlastima Minnesote, administracija Donalda Trumpa dala je Federalnom istražnom birou (FBI) isključivu nadležnost te isključila Minnesotu i Minneapolis iz istrage. Drew Evans, ravnatelj Ureda za kaznene istrage Minnesote (BCA), rekao je da njegova policijska agencija na taj način neće imati pristup predmetu, dokazima ni materijalima sa saslušanja.

U petak je gradonačelnik Minneapolisa Jacob Frey pozvao na uspostavu zajedničke istrage, rekavši da je BCA „dosljedno provodio ovakve istrage ranije“.

„Ako nije problem da za stolom bude više ljudi koji su duboko posvećeni procesu, transparentnosti i koji su ovakve istrage već vodili, zašto ih onda ne uključiti u proces?“, upitao je Frey, koji je ranije tvrdnje o pucnjavi u samoobrani označio kao bullshit.

Okružna tužiteljica Mary Moriarty i glavni tužitelj Minnesote Keith Ellison izjavili su da će prikupljati videosnimke i izjave svjedoka kako bi ispitali bi li službenik ICE-a trebao biti optužen u Minnesoti. U priopćenju je Evans naveo da je BCA ponudio „ograničenu pomoć“ uredu okružne tužiteljice u prikupljanju, evidentiranju i čuvanju dokaza „kako ne bi bili izgubljeni“. Dodao je da će dokazi biti proslijeđeni FBI-ju.

Međutim, sporno je može li se savezni agent suočiti s optužbama na razini Minnesote. Potpredsjednik SAD-a J. D. Vance izjavio je da službenik ima „apsolutni imunitet“ od kaznenog progona na državnoj razini. Moriarty je priznala da postoje prepreke za kazneni progon saveznih dužnosnika na nižim razinama, ali se nije složila s Vanceovom tvrdnjom da je imunitet agenta „apsolutan“.

„Imamo nadležnost donijeti ovu odluku na temelju onoga što se dogodilo“, rekla je Moriarty u petak. „Nije važno to što je riječ o saveznom službeniku.“ Savezne i državne agencije i ranije su surađivale u istragama. Jedna od poznatijih bila je policijsko ubojstvo Georgea Floyda u Minneapolisu. Taj je slučaj iz 2020. godine potaknuo masovne prosvjede pokreta Black Lives Matter.

Više snimaka ubojstva

Snimke iz više kutova objavljene su na internetu ili su ih pribavili mediji. Na snimkama se vidi kako službenici imigracijske službe prilaze vozilu Rene Good dok je bilo parkirano poprečno u jednoj prigradskoj ulici. Na pojedinim snimkama vidi se kako službenik naređuje ženi da izađe iz automobila. Vozilo zatim ide unatrag, potom naprijed i udesno, kao da pokušava pobjeći od službenika na mjestu događaja.

Treći službenik, za kojega se vidi da mobilnim telefonom snima situaciju, izvlači pištolj i ispaljuje tri hica u vozilo. Američka ministrica domovinske sigurnosti Kristi Noem izjavila je da je taj službenik tijekom jedne akcije ICE-a u lipnju bio „vučen“ vozilom čiji je vozač pokušao pobjeći s mjesta događaja.

Mediji su identificirali službenika kao bivšeg pripadnika Nacionalne garde Indiane. Bio je raspoređen u Iraku 2004. i 2005. godine, a u ICE-u radi od 2015. godine.

Novu vladu Češke sačinjavaju desni populisti i krajnja desnica. Nastala je nakon parlamentarnih izbora početkom listopada 2025. nakon popriličnih poteškoća i stara je svega tri i pol tjedna. Popunjavanje jednog ministarstva zasad ostaje neriješeno zbog očito sporne kadrovske odluke.

Ni u parlamentu još nije održano glasovanje o povjerenju vladi. No već sada nedovršeni kabinet pod vodstvom desnog populista i milijardera Andreja Babiša puni naslovnice prvim unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim skandalima – a pukotine u koaliciji postaju sve vidljivije.

Središnje sporno pitanje prije svega je Ukrajina i potpora toj zemlji – tema koja je već obilježila predizbornu kampanju u Češkoj Republici. Uoči izbora sve tri stranke današnje koalicije nadmetale su se obećanjima da će zaustaviti potporu Ukrajini. U novoj političkoj stvarnosti, nakon preuzimanja odgovornosti, to izgleda drukčije: euroskeptični desni populisti iz Babiševe stranke ANO (Akcija nezadovoljnih građana) i slično pozicionirana Stranka vozača (Motoristi) u pitanju potpore Ukrajini zauzimaju prilično pragmatičan stav, također zbog pritiska europskih partnera.

Proruski krajnji desničari iz stranke Sloboda i izravna demokracija (SPD), naprotiv, inzistiraju na tvrdoj antiukrajinskoj liniji.

Mnogi promatrači u Češkoj sada strahuju da zemlja na unutarnjem planu ulazi u nestabilno razdoblje, a na vanjskopolitičkom gubi dosadašnji dobar ugled pouzdanog europskog partnera. „Samo simpatični populisti?“, upitao je nedavno list Hospodarske noviny i zaključio: „Ne. Ova vlada može uništiti povijesnu civilizacijsku pripadnost Češke Republike.“

Inicijativa za streljivo se nastavlja

Što se dogodilo? U srijedu (7.01.2026.) premijer Andrej Babiš je objavio da će Češka nastaviti takozvanu inicijativu za streljivo za Ukrajinu – program čije je ukidanje tijekom predizborne kampanje stalno obećavao. Tim programom Češka koordinira globalnu kupnju topničkog streljiva. Program se financira ponajprije sredstvima nekih država EU-a poput Njemačke i Francuske, a u manjoj mjeri i iz čeških izvora.

Nakon sudjelovanja na europskom sastanku tzv. „koalicije voljnih“ Babiš je rekao da će se program nastaviti, ali da ga Češka više neće sufinancirati. Tijekom predizborne kampanje premijer je inicijativu, koja potječe od češkog predsjednika Petra Pavela, više puta kritizirao kao korumpiranu i netransparentnu.

Žestok antiukrajinski govor

Tim zaokretom Babiš se izričito suprotstavio volji krajnje desnog, proruski orijentiranog koalicijskog partnera SPD-a. Njihov čelnik Tomio Okamura prije nekoliko dana izazvao je prvi veliki vanjskopolitički skandal nakon promjene vlasti u Češkoj. Češko-japanski političar Okamura od početka studenoga 2025. predsjednik je Zastupničkog doma, donjeg doma češkog parlamenta. U toj je ulozi 1. siječnja održao novogodišnji govor koji se sveo na žestoku antiukrajinsku i antieuropsku tiradu.

Okamura je govorio o „lopovima iz Zelenskijeve hunte“ koji si uz pomoć zapadnih vlada grade „zlatne toalete“. Ne smije se, rekao je, „na račun čeških umirovljenika, osoba s invaliditetom ili obitelji s djecom“ podupirati „potpuno besmislen rat“. Usto će Češka „iskočiti iz briselskog vlaka“ koji navodno juri prema Trećem svjetskom ratu. Tom je metaforom mislio na izlazak iz EU-a.

„Korisni idiot Kremlja ili agent ruskih tajnih službi?"

Govor je izazvao zaprepaštenje i ogorčenje u češkoj politici. Predsjednik države Petr Pavel napisao je na X-u da Okamurine izjave „ne izazivaju zabrinutost samo među našim građanima, nego i među našim saveznicima i partnerima u inozemstvu“. Bivši premijer Petr Fiala također je na X-u napisao da je govor zvučao kao da je „pripremljen u Kremlju“.

Jednako oštre osude stigle su i s ukrajinske strane. Ukrajinski veleposlanik u Češkoj Vasilj Zvarič nazvao je Okamurine riječi o Ukrajini „uvredljivima i punima mržnje“. Predsjednik ukrajinskog parlamenta Ruslan Stefančuk je izjavio da će se „utvrditi je li Okamura samo korisni idiot Kremlja ili agent ruske obavještajne službe FSB".

Babiš odugovlači

Ukrajinske reakcije pak izazvale su prosvjed češkog ministra vanjskih poslova Petra Macinke, čelnika Stranke vozača. On je riječi veleposlanika Zvariča označio kao „neprimjerene“. Razgovor Macinke s ukrajinskim ministrom vanjskih poslova Andrijem Sibiho u utorak (6.01.2026.) ipak je završio deeskalacijom – i pozivom Macinki u Kijev.

Sam Andrej Babiš uzeo si je pet dana da reagira na Okamurin govor. Tek je u ponedjeljak (5.01.2026.) premijer na Instagramu poručio: „O često raspravljanom govoru Tomija Okamure mislim da je govorio iz pozicije predsjednika SPD-a i da je prije svega želio doprijeti do svojih birača.“ Iz Babiševe stranke ANO prve su oprezne kritičke reakcije na Okamurin govor stigle tek s tjedan dana zakašnjenja.

Nije jedini skandal

To nije jedini skandal koji su Okamura i njegova stranka izazvali posljednjih tjedana. Čelnik SPD-a započeo je svoj mandat time što je dao ukloniti ukrajinsku zastavu sa zgrade češkog parlamenta, koja je ondje bila postavljena 2022. kao znak solidarnosti.

Još jedan skandal prije nekoliko je dana izazvao šef zastupničkog kluba SPD-a u parlamentu Radim Fiala: doveo je u pitanje rusku odgovornost za napad na češko skladište streljiva u Vrbeticama 2014. godine. Tada su u eksploziji poginule dvije osobe. Da iza toga stoji ruska vojna obavještajna služba GRU praktički je dokazano – u travnju 2021. upravo je tadašnji premijer Andrej Babiš o tome obavijestio javnost.

Pozadina trenutačnih antiukrajinskih provokacija SPD-a su unutarstranačke borbe za moć i, kako je premijer Babiš precizno primijetio, poruka biračima. Okamura i neki njegovi stranački kolege se natječu tko je tvrđi protivnik politike prema Ukrajini, nakon što je stranka na izborima u listopadu 2025. izgubila gotovo pet posto glasova.

Okamurin protuefekt

U Okamurine otrovne govore uključen je i osobni element: njegova tragična osobna i obiteljska povijest. Nakon razvoda roditelja – majka Čehinja, otac Japanac – proveo je godine u češkom dječjem domu, dugo nije pronašao svoje mjesto ni u Češkoj niti u Japanu te je u obje zemlje doživio diskriminaciju, prije nego što se razvio u krajnjeg desničara.

Okamurin brat Hayato, također političar, ali iz redova čeških demokršćana, upozorio je u studenome 2025. u iznimno emotivnom govoru u parlamentu na svog brata – nazvavši ga „nestabilnom osobom“ i „opasnošću za nacionalnu sigurnost“.

Nakon Babiševe najave da će se češka inicijativa za streljivo ipak nastaviti, Okamura je signalizirao popuštanje. Rekao je da, budući da je Češka više ne sufinancira, ona više niti nije češka inicijativa. No malo je vjerojatno da su time koalicijski sporovi završeni.

Afera oko Okamurina govora ipak je imala za Ukrajinu paradoksalan i u konačnici radostan ishod. Vidjelo se to na računu privatne češke inicijative „Dar za Putina“. Ona prikuplja donacije za ukrajinsku vojsku i njima kupuje oružje. Nakon Okamurina govora, prema riječima njezina suosnivača Martina Ondračka, račun inicijative zabilježio je nagli i iznimno velik priljev donacija.

Na masovne prosvjede režim u Teheranu sada reagira blokadom mobilne telefonije i interneta. Iran je od četvrtka navečer (8. siječnja) u velikoj mjeri izvan mreže.

„Ogromni su poremećaji svih komunikacijskih putova, posebno mreže Starlink“, potvrdio je Amir Rashidi, direktor za digitalna prava i sigurnost u organizaciji Mian. Time misli na sustav satelita koji pripada tvrtki SpaceX milijardera Elona Muska. Vlasti bi još dugo mogle držati internet isključenim, kaže Rashidi za DW. „Za režim je ovo pitanje opstanka.“

Snimke iz prvih sati prosvjeda pokazuju da sudiljem zemlje brojni ljudi izašli na ulice. „Mi samo želimo šetati“, pisali su mnogi u privatnim porukama ili su to objavljivali na društvenim mrežama. Prema navodima aktivista, u ovom valu prosvjeda ubijeno je dosada najmanje 116 građana, dok je uhićeno između dvije i tri tisuće.

Princ izlazi iz sjene

Od četvrtka su okupljanja bila poluorganizirana, uvijek u 20 sati po lokalnom vremenu. Građani su pozvani da se okupe i da na ulicama ili s balkona uzvikuju parole protiv režima. Akciju je inicirao princ Reza Pahlavi (65), sin posljednjeg šaha, koji od 1979. godine živi u egzilu u SAD-u. „Ovisno o vašoj reakciji objavit ću sljedeće pozive na akciju“, obećao je Pahlavi u snimci koja je na Instagramu pregledana više od 80 milijuna puta.

No nije jasno koliko je demonstrantima stalo do monarhije. Ona je ukinuta 1979. godine tijekom revolucije. Mali broj Iranaca uopće se sjeća vremena šaha, no Pahlaviju ide u prilog to što u samoj zemlji nema jasne oporbe.

Strukture otpora unutar Irana jedva da se mogu uspostaviti. Represivne mjere, ciljani napadi i demonizacija oporbe dio su svakodnevice još od 1979. godine.

Tada je vjersko krilo oko ajatolaha Homeinija preuzelo kontrolu i od tada sustavno potiskuje svaku oporbu. Masovni prosvjedi na razini cijele zemlje u posljednjih 25 godina više su puta brutalno ugušeni.

Krvavo gušenje prosvjeda

U ovoj situaciji odvjetnica Marzieh Mohebi apelira na svjetsku zajednicu. „Ne smije ostaviti demonstrante u Iranu same“, navodi ona u odgovoru na upit DW-a. Tijekom vala prosvjeda 2022. godine, pod sloganom „Žena, život, sloboda“, i sama se pravnica našla na meti snaga sigurnosti i morala je napustiti zemlju. Već dvije godine živi u egzilu u Francuskoj.

„U mom rodnom gradu Mashhadu ljudi su sada u svim dijelovima grada doživjeli ogroman odaziv“, kaže Mohebi. „Prosvjedi su poprimili novi oblik: sudjelovali su ne samo mladi, nego i mnoge obitelji. Dok je internet još bio dostupan, bilo je izvješća o sukobima između demonstranata i snaga sigurnosti.“

Ali sada su svi elektronički komunikacijski putovi blokirani. „Izolacija bi mogla imati za cilj uspostavu vojnog režima i provođenje masakra velikih razmjera“, strahuje Mohebi. „Iranski narod je bespomoćan. Njegov glas je utišan. Ne postoji mogućnost komunikacije.“

Trump prijeti Teheranu

Vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei, oštro je osudio prosvjede diljem zemlje. U petak je govorio o „izazivačima nereda“ i ljudima koji nanose štetu zemlji. „Postoje i ljudi čiji je posao razaranje“, rekao je Hamenei. Oni nanose razaranje „samo kako bi se predsjednik Sjedinjenih Država radovao“, dodao je, aludirajući na Donalda Trumpa.

„Iran je možda bliže slobodi nego ikada do sada“, naveo je Trump. Zaprijetio je „oštrim kaznama“ režimu u Teheranu ako „počne ubijati ljude“ te najavio da suSAD spremne „pomoći“ demonstrantima. Trump je prethodno u jednom podcastu princa Rezu Pahlavija nazvao „finim čovjekom“. „Mislim da trebamo vidjeti tko će prevagnuti. Nisam siguran da bi sastanak s njim bio primjeren.“

Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Mercosura trebao bi olakšati robnu razmjenu između 27 država članica EU-a i četiri gospodarstva Mercosura: Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja. Pregovori su započeli prije više od 25 godina.

Tijekom nekoliko godina obje bi strane trebale ukinuti oko 90 posto trenutačno važećih carina. Prema podacima EU-a, time bi nastala jedna od najvećih zona slobodne trgovine na svijetu, s više od 780 milijuna stanovnika.

Za europsku industriju to znači bolji pristup južnoameričkim tržištima, čime bi se mogli ublažiti učinci američkih carina. Trenutačno u Latinskoj Americi, primjerice, važe carine do 35 posto na europske automobile. Prema navodima organizacije Germany Trade & Invest (GTAI), korist bi mogli imati i europski proizvođači strojeva, kemijskih proizvoda i lijekova.

S druge strane, sirovine iz država Mercosura mogle bi se lakše uvoziti u EU – kao alternativa isporukama iz Kine. Goveđe meso također bi se ubuduće moglo uvoziti po sniženoj carinskoj stopi, ali samo u ograničenim količinama kako bi se zaštitili europski poljoprivrednici. Poljoprivredni proizvodi poput šećera i kave mogli bi pojeftiniti za europske potrošače, no u slučaju prevelikog pada cijena uvoz bi se obustavio.

Osim pozitivnih gospodarskih učinaka s obje strane Atlantika, Europa se nada i jačanju vlastite geopolitičke pozicije, osobito u vrijeme rastućih napetosti sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Većina EU-a je za - uz neke iznimke

Početkom siječnja većina država članica EU-a izjasnila se za potpisivanje sporazuma. Njih 21 od 27 glasalo je početkom siječnja 2026. za sporazum o slobodnoj trgovini – Francuska, Poljska, Mađarska, Austrija i Irska bile su protiv, dok je Belgija bila suzdržana.

Bila je potrebna suglasnost najmanje 15 država članica koje zajedno predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU-a – takozvana kvalificirana većina. Ona je osigurana zahvaljujući potpori Italije.

Kako je Komisija izašla ususret kritičarima?

Još krajem prosinca potpisivanje sporazuma bilo je odgođeno zbog zabrinutosti vlade Giorgie Meloni, nakon što je talijanski poljoprivredni lobi izvršio pritisak na premijerku. Sada je u Bruxellesu postignut dogovor o dodatnim ustupcima poljoprivrednicima, poput ranijeg odobravanja subvencija u iznosu od oko 45 milijardi eura.

Osim toga, prilagođen je zaštitni mehanizam kojim se sporazum može suspendirati: uvoz se može obustaviti već ako cijene europskih poljoprivrednih proizvoda padnu za više od 5 posto ili ako uvoz iz Latinske Amerike poraste za isti postotak. Izvorno je kao granična vrijednost bilo predviđeno 8 posto. Takvu su izmjenu zahtijevali i Europski parlament i talijanska vlada.

Tko je protiv i zašto?

Francusku vladu time se nije uspjelo uvjeriti. Vlada najvećeg poljoprivrednog proizvođača u EU-u ostala je pri svom „ne“, jednako kao i vlade Poljske, Mašarske, Austrije i Irske. Oni se svi boje nelojalne konkurencije za svoje poljoprivrednike i pada europskih standarda kvalitete. Tako protivnici sporazuma, primjerice, tvrde da se njime omogućava uvoz genetski modificiranog mesa u EU - što nije točno.

Organizacije za zaštitu okoliša i poljoprivredne udruge u Europi i dalje snažno protestiraju protiv sporazuma. Organizacije poput Greenpeacea ili Climate Action Networka upozoravaju da će sporazum o slobodnoj trgovini ubrzati uništavanje prašuma zbog proizvodnje govedine i soje.

Europski poljoprivrednici strahuju od nelojalne konkurencije jeftinih južnoameričkih proizvoda koji se proizvode uz manje stroge ekološke i radne standarde. Protiv sporazuma prosvjeduju i autohtone skupine, primjerice u Brazilu.

Kritika Europske komisije

Postoje i kritike na račun postupanja Europske komisije: sporazum o slobodnoj trgovini dio je šireg sporazuma o pridruživanju, koji uključuje i jaču političku suradnju s državama Mercosura. Taj dio, međutim, može biti usvojen samo uz suglasnost svih država članica EU-a. Sporazum o slobodnoj trgovini, s druge strane, spada u isključivu nadležnost EU-a i stoga ne zahtijeva ratifikaciju pojedinih država članica. Kritičari u tome vide trik kojim se zaobilaze nacionalni parlamenti.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen sporazum će vjerojatno potpisati idućeg tjedna u Paragvaju, no time on još neće stupiti na snagu. Za to je potrebna suglasnost Europskog parlamenta, koji će o sporazumu glasovati u nadolazećim mjesecima – i koji ga još uvijek može odbiti.

Kada žene govore o menopauzi – o nesanici, problemima s koncentracijom, migrenama ili iscrpljenosti – često nastupi neugodna šutnja. Iako se trenutno oko jedanaest milijuna žena u Njemačkoj nalazi u menopauzi i često trpi posljedice hormonskih oscilacija, ova tema je i dalje tabu.

Od tih žena je više od devet milijuna zaposleno, što čini oko petinu ukupno zaposlenog stanovništva.

Budući da se trećina tvrtki u Njemačkoj žali na nedostatak kvalificirane radne snage (prema istraživanju instituta Ifo iz 2024.), još je važnije da se poslodavci brinu o dobrobiti svojih zaposlenih. Ipak, tegobe žena u menopauzi se često ignoriraju.

Pri tome oko trećine žena pati od teških simptoma koji mogu utjecati i na radnu sposobnost. Pored valunga, posljedice menopauze mogu biti bolovi u zglobovima, lupanje srca, problemi s koncentracijom, depresivna raspoloženja i smanjeno samopouzdanje.

Menopauza najčešće počinje sredinom ili krajem četrdesetih godina i obično traje između deset i petnaest godina. To je razdoblje u kojem su se djeca često već osamostalila, a žene bi zapravo mogle ponovo napraviti iskorak u karijeri. No realnost često izgleda drugačije.

Visoki troškovi

Posljedice menopauze koštaju državu oko devet i pol milijardi eura godišnje u izgubljenoj gospodarskoj vrijednosti, kaže Andrea Rumler s Visoke škole za gospodarstvo i pravo u Berlinu. I ističe da tvrtke zbog toga gube oko 40 milijuna radnih dana.

Rumler je 2023. godine anketirala više od 2.000 žena u dobi između 28 i 67 godina. Za skoro četvrtinu ispitanica su tegobe u menopauzi bile razlog za smanjenje radnog vremena, dok je gotovo petina zbog toga promijenila posao. Svaka deseta žena navela je da je zbog menopauze ranije otišla u mirovinu ili to planira.

U nekim sektorima ženama je posebno teško

U pojedinim profesijama rad tijekom menopauze je posebno težak. Na primjer, policajkama u patrolnoj službi. Ako dođe do iznenadnih jakih krvarenja ili problema s mjehurom, WC nije uvijek u blizini.

Žene koje rade u javnom prostoru općenito imaju posebne poteškoće u suočavanju sa simptomima menopauze. Nastavnice, odgojiteljice, njegovateljice ili prodavačice ne mogu raditi od kuće niti uzimati kratke pauze po potrebi.

Ovo je posebno važno za društvo, jer u nekima od ovih sektora radi natprosječno veliki broj žena: u njezi starijih i bolesnih (85 posto), u školama (73 posto), u uslužnim djelatnostima i prodaji (skoro 62 posto). Uz to, upravo ti sektori posebno pate od nedostatka kvalificirane radne snage.

Strah od stigmatizacije i diskriminacije

Mnoge žene posebno opterećuje to što ne mogu otvoreno govoriti o menopauzi. Više od polovice žena koje je Rumler anketirala izjavilo je da je tema menopauze tabu na njihovom radnom mjestu.

„Mnoge žene u ovoj životnoj fazi pate na poslu, ali o tome ne govore – iz stida, neznanja ili straha od stigmatizacije", kaže Rumler.

Zato je edukacija u tvrtkama od velikog značaja. Pri tom ne bi trebalo informirati samo žene koje su direktno pogođene, već i druge zaposlene i šefove o posljedicama menopauze. „Ono što stalno čujem od liječnika medicine rada ili zaposlenih u kadrovskim službama, koji se jako angažiraju na ovoj temi, je da šefovi često samo odmahnu rukom, jer smatraju da to nije važno pitanje“, priča Rumler.

Pored destigmatizacije, ženama pomaže i mogućnost prilagodbe radnog vremena i radnih procesa njihovim potrebama. Fleksibilni modeli radnog vremena, planiranje zadataka prema potrebama i svjesno organiziranje pauza mogu značajno poboljšati radnu sposobnost kod iscrpljenosti, problema s koncentracijom i poremećaja sna.

Na primjer, za zaposlene žene u prodaji, proizvodnji, terenskom radu, kao i za vozačice autobusa ili policajke, važan je jednostavan pristup sanitarnim prostorijama. A budući da se tema menopauze u medicinskim studijama do sada jedva obrađuje, liječnici medicine rada trebali bi biti dodatno obučeni.

Velika Britanija kao pozitivan primjer

Posljednjih godina došlo je do značajnih pomaka, naročito u Velikoj Britaniji. Tamo je parlament pokrenuo opsežnu istragu o menopauzi na radnom mjestu, a savjetovanje na tu temu postalo je dio rutinskih zdravstvenih pregleda u okviru državne zdravstvene službe NHS.

Više od 7.800 organizacija do sada je potpisalo dobrovoljnu obvezu „Menopause Workplace Pledge“, među njima tvrtke kao što su Vodafone, BBC ili Tesco, ali i općine, škole, humanitarne organizacije, zdravstvo i mala poduzeća iz različitih sektora.

U Njemačkoj je menopauza i dalje marginalna tema

Kako bi podržao žene Vodafone, na primjer, nudi E-learning kurs o menopauzi i omogućava fleksibilan rad. Revizorska kuća PwC pokrenula je inicijativu „Menopause Matters“, preuzima troškove privatnih tretmana vezanih za menopauzu i nudi zdravstvenu aplikaciju s telemedicinskim savjetovanjem.

U Njemačkoj je anketa iz 2024. godine, koju je među poslodavcima provela organizacija the-change.org, pokazala da 63 posto njih i dalje smatra menopauzu „isključivo“ ili „pretežno privatnom“ temom. U 74 posto ispitanih tvrtki nisu postojale nikakve mjere za podršku ženama u menopauzi. Samo sedam posto navelo je da čini „mnogo“ kako bi pružilo podršku.

Prema nekolicini ekonomskih prognoza, povratak privrednom rastu u Njemačkoj tijekom 2026. godine bit će sporiji i slabiji nego što se ranije očekivalo.

Nekadašnja europska ekonomska sila nalazi se u dugotrajnoj recesiji. Privreda je u padu od kraja 2022. godine, a za 2025. se očekuje tek skroman rast od oko 0,1 posto.

Iako mnogi ekonomisti vjeruju da će 2026. donijeti snažniji rast, nade u brz oporavak slabe zbog sumnji u planiranu investicijsku ofenzivu Berlina pod kancelarom Friedrichom Merzom.

Uoči Božića, njemačka Savezna banka (Bundesbanka) je snizila prognozu rasta za 2026. godinu na 0,6 posto, s prethodnih 0,7 posto iz lipnja. Istovremeno, središnja banka je povećala prognozu za 2027. na 1,3 posto, predviđajući ubrzanje ekonomske aktivnosti od drugog kvartala 2026. godine.

Skromna prognoza rasta koju je objavila Bundesbanka poklapa se s drugim analizama. Njemački institut ifo je nedavno snizio prognozu rasta za 2026. godinu na 0,8 posto.

„Njemačka privreda se prilagođava sporo i uz velike troškove strukturnim promjenama kroz inovacije i nove poslovne modele", izjavio je Timo Wollmershäuser, šef prognoza instituta ifo. Njemačka privreda je posljednjih godina pogođena s više strana. Ruska invazija na Ukrajinu razotkrila je preveliku ovisnost o ruskom plinu, a okretanje drugim izvorima energije bilo je skupo i zahtjevno.

Istovremeno, njemački izvozno orijentirani model oslabljen je američkim carinama i promjenom geopolitičkih odnosa s Kinom, koja je godinama bila ključno njemačko tržište. Peking sada ne samo da konkurira Njemačkoj, već je u pojedinim sektorima i nadmašuje — naročito u automobilskoj industriji, u kojoj je Kina nekada bila važno tržište za njemačke proizvođače.

To se uklapa u širu njemačku borbu sa deindustrijalizacijom i nedovoljnim investicijama. Pogoršani rigidnim pravilima potrošnje i zaduživanja, višedesetljetni propusti u ulaganjima doveli su do niza problema — od propadajuće infrastrukture do slabe digitalizacije.

Obećanje velike državne potrošnje

Merzovi demokršćani (CDU) došli su na vlast izbora u veljači prošle godine, dijelom zahvaljujući obećanju o velikom valu zaduživanja i ulaganja. Merz je izmijenio zakone o državnom zaduživanju kako bi progurao planove o ulaganju do 1.000 milijardi eura u obranu i infrastrukturu tijekom idućeg desetljeća.

Ipak, u Njemačkoj i izvan nje i dalje postoje sumnje u efikasnost ove potrošnje.

Još u studenom, peteročlano Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka — koji pruža neovisne savjete vladi — dao je sumornu procjenu izgleda za privredni rast i planove potrošnje. Upozoreno je da vlada riskira da „protrati" investicije, jer preveliki dio novih sredstava koristi za financiranje mirovina i socijalne potrošnje, što je kritika koju su već ranije iznijeli i Bundesbanka ali i brojni ekonomski instituti.

Ako vlada ne promijeni kurs, „mogle bi se izgubiti prilike za rast, a dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", navodi se u izvještaju.

Mnoge prognoze za 2026. godinu ovise od potencijalnog uspjeha Merzovog plana vrijednog 1.000 milijardi eura.

Predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel očekuje da će rast ubrzati od drugog kvartala 2026. godine, „prije svega zahvaljujući državnoj potrošnji i ponovnom jačanju izvoza“. On smatra da će, kada fiskalni poticaji stupe na snagu u drugoj polovini 2026, „dodatni rashodi za obranu i infrastrukturu snažno povećati državnu potražnju".

U svojoj prognozi, Deutsche banka izražava sumnju u brzinu provođenja programa potrošnje i u to hoće li on imati trajan efekt na rast BDP-a. „Iako će fiskalna ekspanzija vjerojatno dovesti do kratkotrajnog ‘šećernog udara’, njezin utjecaj na potencijalni rast mogao bi biti ograničen“, navodi se u analizi. „Razlog je to što će veliki dio dodatnog duga biti iskorišten za veću socijalnu potrošnju i subvencije.“

Ne oslanja se samo Njemačka na planirani fiskalni poticaj. Nedavna anketa britanskog lista Financial Times među 88 ekonomista pokazala je da mnogi smatraju da šire nade Europe u ekonomski oporavak ovise upravo od njemačkog plana.

Nedavna istraživanja poslovnog raspoloženja ne ukazuju na veliki optimizam, mnoge kompanije naime i dalje pesimistično gledaju na prvu polovinu 2026. godine. Ipak, postoji osjećaj da će se situacija postupno popravljati — oko 40 posto od 49 poslovnih udruženja koje je anketirao Njemački ekonomski institut (IW) krajem 2025. očekuje veći obujam prodaje i proizvodnje u 2026. godini, dok još 40 posto očekuje da će stanje ostati nepromijenjeno.

Više radnih dana kao mali poticaj

Jedan mogući poticaj rastu u 2026. godini, koji nije uključen u prognozu Bundesbanke, odnosi se na veći broj radnih dana. Radnici u Njemačkoj imat će u prosjeku 250,5 radnih dana u 2026. godini, što je 2,4 dana više nego 2025. i najviši broj od 2022. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Do povećanja dolazi jer nekoliko državnih praznika 2026. godine pada na vikend.

Prema banci ING, povećan broj radnih dana mogao bi doprinijeti rastu BDP-a od oko 0,3 posto u 2026. godini, ali upozoravaju da to nije pokazatelj dugoročnog trenda. Njemački ekonomski institut, koji u svoje prognoze uključuje dodatne radne dane, predviđa rast od 0,9 posto u 2026.

Nakon 2026. godine, jedno od ključnih otvorenih pitanja odnosi se na njemački javni dug. Kada je Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka u studenom upozorilo na državnu potrošnju, navelo je da bi javni dug mogao porasti na 85 posto BDP-a do 2035. godine, sa 63 posto koliko iznosi ove godine.

Ako se izgube prilike za rast, „dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", upozoreno je.

Predviđa se da će novo zaduživanje njemačke vlade u 2026. godini premašiti 180 milijardi eura, što je više od 4 posto BDP-a. Vlada očekuje da će budžetski deficit — razlika između rashoda i prihoda u jednoj godini — iznositi 4,75 posto BDP-a u 2026.

Deutsche banka, među ostalima, upozorava da će, kako troškovi mirovina i kamata u idućim godinama budu znatno porasli, visina duga i dugoročni planovi zaduživanja Njemačke doći pod sve veći pritisak.

„U svjetlu sve užeg budžetskog prostora, pregovori o budžetu za 2027. godinu mogli bi postati još jedan test kohezije vlade", navodi se u analizi.

Dok se Hrvatska i druge zemlje regije već nekoliko dana bore s velikim hladnoćama i vremenskim nepogodama, i Njemačka se sada priprema za turbulentnu vremensku situaciju koju donosi oluja „Eli“.

Posebno neugodno bit će od naredne noći na sjeveru zemlje, gdje se očekuju obilne snježne padaline. Prema upozorenju Njemačke meteorološke službe (DWD), najviše će biti pogođeni sjeverni dijelovi između Bremena i Hamburga, istočna Njemačka, te planinsko područje Harz. Moguće su i snježne mećave, što može dovesti do većih poremećaja u prometu.

Na jugu i zapadu Njemačke snijeg će – uz olujni vjetar iz jugozapadnog smjera – do petka ujutro brzo prijeći u kišu. Lokalno postoji opasnost od poledice.

Preporuka vlasti i meteorologa: tko ne mora putovati, neka ostane kod kuće i ne koristi automobil. Na nekim mjestima nastava u školama je otkazana.

DWD govori o „ekstremnoj situaciji“

Na sjeveru i istoku DWD predviđa uglavnom suhu noć prema petku, dok se prema sjeveroistoku očekuju obilne padaline. „Bit će to doista ekstremna situacija“, rekao je meteorolog ove službe u Potsdamu. U pojasu od Sjevernog mora do istoka zemlje može pasti oko deset, a lokalno i do dvadeset centimetara novog snijega.

Za obalu Baltičkog mora Savezni ured za pomorsku plovidbu i hidrografiju upozorava na olujni plimni val u petak navečer. U Kielskoj i Lübečkoj uvali očekuje se porast razine vode do 120 centimetara (1,2 m) iznad normale.

Poteškoće u cestovnom, željezničkom i pomorskom prometu

Savezni ministar prometa Patrick Schnieder smatra da su autoceste i Njemačke željeznice dobro pripremljene. „Sve raspoložive snage su na cestama, kolodvorima i prugama kako bi promet ostao siguran“, rekao je za Redaktionsnetzwerk Deutschland (RND).

Glasnogovornik tvrtke Autobahn AG naveo je da je diljem zemlje angažirano 6.300 cestara, a skladišta soli su popunjena. Ipak, ministar prometa Brandenburga Detlef Tabbert savjetuje da se nepotrebna putovanja odgode ili da se planira znatno više vremena.

Njemačke željeznice najavljuju kašnjenja i otkazivanja vlakova u međugradskom prometu zbog vremenskih uvjeta. „Svi putnici koji su do 7. siječnja 2026. kupili kartu za putovanje od 8. do 10. siječnja 2026. i žele ga odgoditi zbog zimskih uvjeta, mogu kartu iskoristiti kasnije“, priopćio je koncern.

I pomorski promet na Sjevernom moru je pogođen: neke trajektne linije prema Istočnofrizijskim otocima u petak vjerojatno neće prometovati.

Hitne službe se pripremaju na više prijeloma kostiju

Pješaci također trebaju biti oprezni. U Potsdamu je načelnik središnje hitne službe, Bernhard Fleischer, izjavio: „Trenutačni vremenski uvjeti predstavljaju poseban izazov i nose povećan rizik od padova i nesreća.“

Hitna služba je spremna na veći priljev pacijenata. Već prethodnih dana poledica je, primjerice u Cottbusu, dovela do povećanog broja ozljeda – uglavnom prijeloma kostiju uslijed padova.

Opasnost od smrzavanja za beskućnike

Zbog ledenog zimskog vremena Paritetni savez (njemački: Paritätischer Gesamtverband – Njemačko udruženje za socijalnu pomoć) upozorava na smrt od hladnoće među beskućnicima. „Aktualni val hladnoće predstavlja akutnu životnu opasnost za ljude bez krova nad glavom“, rekao je glavni direktor Joachim Rock za RND. Općine i savezne pokrajine moraju odmah osigurati hitni smještaj bez komplikacija.

Slično se izjasnila i predsjednica Socijalnog udruženja VdK-a Verena Bentele: „Nitko ne smije ostati nezaštićen od hladnoće“, rekla je za Uredničku mrežu Njemačke (RND). „Posebno ljudi bez stalnog boravišta ili u teškim životnim uvjetima moraju odmah dobiti pristup sigurnim, toplim smještajima“, naglasila je Bentele.

Na početku teksta autor piše da „BiH već godinama predstavlja geopolitički prostor u kojem vladaju napetosti, gdje se isprepliću interesi zapadnih aktera i Rusije“. Ističe da je „međunarodna pozornost uglavnom usmjerena na otvoreno proruski kurs Milorada Dodika (SNSD), (…) dok jedan drugi ključni akter često ostaje u sjeni: Dragan Čović, predsjednik nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH)“.

Kadunić u analizi napominje da „upravo aktualna rasprava o energetskoj budućnosti zemlje pokazuje da Čović, kao i dalje vrlo utjecajni Dodik, nisu toliko protivnici koliko komplementarni partneri u zajedničkom političkom aranžmanu“.

On tako navodi primjer nedavnog gostovanja ruskog veleposlanika u BiH Igora Kalabuhova na RTV Herceg-Bosna (koja je pod političkim utjecajem HDZ-a BiH), gdje je, kako ističe, „dobio prostor da upozori Bosnu i Hercegovinu na energetsko približavanje Zapadu“.

„Kalabuhov je pozvao vlasti u BiH da se ‘odupru pritisku iz Washingtona’ i da nastave oslanjanje na ruski plin – iako je Rusija pod snažnim sankcijama EU-a, a Bosna je trenutačno potpuno ovisna o jednoj jedinoj plinskoj trasi koja ide preko Srbije. To što javni medij prenosi ove izjave bez komentara nije novinarski propust, nego izraz političke kontrole“, navodi se u analizi.

Energetska ovisnost kao geopolitička poluga

Autor podsjeća da BiH još od osamdesetih godina plin dobavlja isključivo iz Rusije – što je ovisnost koju Zapad smatra sigurnosnim rizikom. „Zato SAD već godinama guraju izgradnju Južne interkonekcije, koja bi Bosnu povezala s hrvatskom plinskom mrežom i LNG terminalom na Krku. Projekt bi prvi put omogućio diverzifikaciju opskrbe energijom.“

U tekstu se ističe da „upravo tu HDZ BiH pruža otpor, formalno ističući sumnje u upravljanje državnim poduzećem BH-Gas ili navodne utjecaje Turske i Irana. Međutim, promatrači u Sarajevu to vide kao izgovor za namjerno odugovlačenje procesa – a to odugovlačenje objektivno ide u korist ruskim interesima, što se ne može osporiti“.

Otvoreno priznanje partnerstva

Kadunić piše da „Čovićeva politika nije izoliran potez, nego dio usklađenog djelovanja s Dodikom, što pokazuju i izjave nakon sastanka u Banjoj Luci u listopadu 2025., kada su obje strane potvrdile ‘dobru suradnju’. Nije tajna da upravo ove dvije stranke blokiraju ključne zakonske pakete potrebne za nastavak procesa europskih integracija.“

SNSD i HDZ BiH bili su do početka godine dio državne koalicije, koja se raspala nakon što je „Trojka prekinula suradnju zbog neustavnih zakona SNSD-a“. Dok je Trojka s oporbom u RS-u pokušavala formirati novu većinu, HDZ BiH ostao je pasivan. Čović je u srpnju izjavio da „nema mogućnosti za političke promjene na državnoj razini“, što u Sarajevu nije shvaćeno kao trezvena analiza, već kao signal da se blokada nastavlja.

Politolog Kadunić u Berliner Zeitungu piše da „Dodik djeluje otvoreno konfrontativno, veže Republiku Srpsku uz Moskvu, dok Čović nastupa umjerenije, koristeći institucionalno pravo veta i medijsku kontrolu. Jedan djeluje glasno, drugi tiho – ali cilj je isti: politička paraliza.

Ova podjela uloga traje godinama. Još 2017. Rusija je podržala narativ o ‘hrvatskom pitanju’, što je učvrstilo paralelne političke linije između Zagreba, Beograda, Mostara i Banje Luke, dok se Sarajevo sve više prikazuje kao ‘nepouzdan’ akter ili čak ‘antieuropski’“.

Test za Zapad

„Rasprava o Južnoj plinskoj interkonekciji daleko je više od energetskog spora. Ona je test zapadnog utjecaja na Balkanu. Ključno pitanje nije pokušava li Rusija destabilizirati Bosnu i Hercegovinu – to je odavno jasno. Ključno je kako Washington i Bruxelles postupaju prema akterima koji tu strategiju omogućuju iznutra.

Ako se dodatno učvrsti dojam da Čović i HDZ BiH sustavno djeluju u korist ruskih interesa, neminovno se postavlja pitanje političkih posljedica. SAD su već uvele ciljane sankcije drugim akterima. Hoće li Čović ubuduće biti viđen kao sigurnosni rizik, ovisit će prije svega o daljnjem razvoju energetske priče.

Iza tehničkih argumenata i etnopolitičke retorike krije se suštinski geopolitički sukob. Čović se predstavlja kao umjeren političar, ali sve više djeluje kao tihi saveznik sustava koji blokira reforme i otvara prostor ruskom utjecaju. Zajedno s Dodikom čini okosnicu politike blokade koja slabi bosansku državu i potkopava njezinu europsku perspektivu.

Za Njemačku i Europsku uniju, koje stabilnost na Zapadnom Balkanu odavno vide kao vlastito sigurnosno pitanje, to je „neugodna, ali nužna spoznaja“, zaključuje Kadunić u listu Berliner Zeitung.

Politolog Erdin Kadunić Nijemac je podrijetlom iz BiH. Studirao je na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, a potom osam godina živio u BiH, gdje je, među ostalim, radio kao glasnogovornik za medije u njemačkom veleposlanstvu u Sarajevu. Danas živi u Düsseldorfu i radi kao tumač i prevoditelj za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

Nije prošlo mnogo vremena otkako je Weissach, mjesto udaljeno svega pola sata vožnje od Stuttgarta, bio najbogatija komuna u Njemačkoj. U tom malom mjestu živi svega 7.700 stanovnika. Tamo Porsche ima svoj razvojni centar, a komuna je imala koristi od milijardi dobiti tog giganta, kroz poreze koji su se slijevali u njezin proračun. Po glavi stanovnika Weissacha to je 2009. iznosilo 20.000 eura poreznih prihoda.

„Zahvaljujući Porscheu, u Weissachu imamo najveći prihod od poreza na dobit po glavi stanovnika u cijeloj Njemačkoj“, radovala se još 2011. tadašnja gradonačelnica Ursula Kreutel, prilikom otvaranja novog proširenja pogona ovog proizvođača automobila.

Tko je u Weissachu želio graditi kuću, od komune je po djetetu dobivao 10.000 eura građevinskog dodatka. Izgrađena je četverokatna knjižnica, kupljen koncertni klavir za 100.000 eura, dodjeljivane su subvencije za privatne sate glazbe. Ipak, najveći dio novca, obećavala je Kreutel, bio je položen u banci – kao rezerva za loša vremena.

Dobra vremena su prošla

Loša vremena su u međuvremenu stigla. Njemačka automobilska industrija nalazi se u najvećoj krizi u svojoj povijesti. Samo kod Porschea dobit je 2025. pala za oko 96 posto. Posrću i druge grane gospodarstva. Drastično su smanjeni prihodi od poreza na dobit poduzeća, od kojih komune u velikoj mjeri žive. Čak ni nekada bogati gradovi i komune više ne mogu pokriti svoje rashode.

„Financije komuna nalaze se u dramatičnom silaznom vrtlogu“, kaže Ralf Spiegler, predsjednik Njemačkog saveza gradova i općina (DStGB) i gradonačelnik Nieder-Olma. „To više nije zabrinjavajuće, nije ni katastrofalno – to je pogubno.“

Socijalni troškovi probijaju sve okvire

U federalno uređenoj Njemačkoj nadležnosti i zadaće raspodijeljene su između savezne države, saveznih pokrajina i komuna.

Komune su odgovorne za svakodnevni život građana i time za znatan dio državnih obveza – od odvoza otpada, vodoopskrbe, škola i vrtića, preko vatrogasnih službi, sporta i kulture, pa sve do većine socijalnih davanja.

Gradovi i komune su, prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, 2024. imali rashode u ukupnom iznosu od 400 milijardi eura. Za 2025. očekuju se još veći izdaci zbog rasta troškova za zaposlene i energente. Ipak, najveći generator troškova su socijalna davanja. „Govori se o utrostručenju troškova u posljednjih 20 godina, bez ikakvog ozbiljnog pokrića“, objašnjava Spiegler. Samo za skrb o djeci i mladima, pomoć za njegu i integracijsku pomoć osobama s invaliditetom, troškovi su 2007. iznosili gotovo 38 milijardi eura. Od tada kontinuirano rastu, a procjenjuje se da će 2027. premašiti 102 milijarde eura.

Pravedna raspodjela: obveze imaju svoju cijenu

Poseban izazov predstavlja i integracija izbjeglica s pravom boravka. Škole, pružatelji jezičnih i integracijskih tečajeva, službe za zapošljavanje, a osobito uprave za strance, rade na granici izdržljivosti. Kada je riječ o socijalnim davanjima, Savez gradova i općina zahtijeva potpuno novu raspodjelu tereta. Savezna država, pokrajine i komune ubuduće bi trebale sudjelovati u financiranju ravnopravno – svaka s jednom trećinom.

Uz to, komune bi morale biti uključene u proces donošenja zakona. Do sada zakone donose savezna država i pokrajine. „Tako bi se ne samo financijski teret, nego i odgovornost za reformu socijalnih davanja raspodijelili na sve razine vlasti“, kaže Spiegler.

Obveze rastu, sredstva se smanjuju

Neki idu i korak dalje. U studenome 2025. gradonačelnici svih 16 pokrajinskih prijestolnica uputili su apel saveznoj vladi. Njihov zahtjev: svaki nacrt zakona koji u budućnosti donosi dodatne financijske obveze za komune mora od samog početka predvidjeti punu financijsku kompenzaciju. Po načelu: „Tko naručuje, taj i plaća.“

Kada se zbroje godišnji rashodi savezne države, pokrajina i komuna, danas već 25 posto otpada na zadaće gradova i općina – i taj udio raste. „Ali komune dobivaju samo 14 posto ukupnih državnih poreznih prihoda“, upozorava Spiegler i govori o „ozbiljnoj neravnoteži“.

Nedostaje gotovo 220 milijardi eura

Manjak novca u komunalnim blagajnama raste iz godine u godinu. Godine 2023. nedostajalo je oko 7,5 milijardi eura, 2024. već 24 milijarde, a 2025. više od 30 milijardi. „Lokalne poreze – porez na nekretnine i porez na dobit poduzeća – povisili smo do razine koja već doseže granicu prihvatljivosti“, kaže Spiegler. Štedi se na svim stranama. Građevinski projekti se obustavljaju, a financiranje kulture i udruga također je, nužno, zamrznuto.

Ulaganja u budućnost? Prema mišljenju Saveza gradova i općina, to je gotovo nemoguće. Novca nema ni za održavanje i sanaciju postojećih objekata. Potrebno bi bilo 218 milijardi eura kako bi se obnovile škole, gradske vijećnice, vrtići, bazeni, mostovi i ceste.

Podaci pokazuju da njemačkim komunama najviše novca nedostaje za škole (67,8 milijardi eura) i ceste (53,4 milijarde), zatim za vatrogasne službe (19,9 milijardi) i upravne zgrade (19,5 milijardi eura). Manjak sredstava postoji i u sportu (15,6 milijardi), skrbi o djeci (11,2 milijarde), vodoopskrbi (9,7 milijardi), kulturi (6,6 milijardi), ostalim područjima (10 milijardi), dok je najmanji zaostatak zabilježen u IT sektoru (1,8 milijardi eura).

Život na skupim kratkoročnim kreditima

Budući da se gradovi i općine ne smiju dugoročno zaduživati za tekuće troškove, poput plaća, grijanja i električne energije, svakodnevno uzimaju kratkoročne kredite za premošćivanje. Oni su, međutim, vrlo skupi. „To je kao da gorivo za automobil plaćate dopuštenim minusom na računu – situacija koja je zapravo neodrživa“, objašnjava Spiegler. „Operativna sposobnost na lokalnoj razini ozbiljno je ugrožena, s kobnim posljedicama za gospodarsku konkurentnost Njemačke i lokalnu demokraciju.“

Savezna država i pokrajine svjesne su financijskih problema komuna. „Moramo pomoći komunama“, rekao je početkom studenoga savezni kancelar Friedrich Merz (CDU), osvrćući se na socijalna davanja. Cilj je da komune mogu ispuniti „zakonske obveze koje im namećemo“. Međutim, gospodarska kriza ostavila je duboke rupe i u proračunima savezne države i pokrajina.

Savezni ministar financija Lars Klingbeil (SPD) najavio je u prosincu određene mjere rasterećenja za komune, ali bez konkretnih detalja. Istodobno je ukazao na infrastrukturni paket savezne vlade vrijedan 500 milijardi eura, od čega bi 60 milijardi trebalo pripasti komunama. „To nije zanemarivo.“

S time se slaže i predsjednik Saveza gradova i općina Spiegler. Ipak, s obzirom na postojeće deficite, to neće biti dovoljno. „To je ogroman gutljaj iz boce i na tome smo vrlo zahvalni – ali to može biti samo početak.“

„Povećanje minimalne satnice nije do kraja promišljeno“, smatra Jan Apeltrat. On vodi jedan restoran i dva kafića u Mainzu te zapošljava 15 stalno zaposlenih radnika i 60 radnika na takozvanim mini-poslovima. „Nama nedostaju stručni radnici, a ne ispomoć. Ako sada ispomoć moram plaćati 13,90 eura po satu, onda i svi ostali moraju proporcionalno više zarađivati – a to si ne mogu priuštiti“, dodaje ovaj ugostitelj.

Problem je, kaže, i sve manja razlika u plaćama. To može dovesti do toga da stalno zaposleni kuhar, koji radi 40 sati tjedno, na kraju ima manju neto zaradu od nekvalificirane ispomoći, objašnjava Apeltrat: „To ne može biti ispravno.“ Polazi od toga da će morati povisiti cijene – piće i jelo u restoranu bit će skuplji. Ipak, ostaje optimist i ima velike planove: ove godine želi otvoriti još jedan ugostiteljski objekt u Mainzu.

Podizanje cijena nije rješenje

Za mesara Waltera Adama kod Landaua jasno je da svojim mušterijama ne može nametnuti veće cijene. Vidi da ljudi imaju manje novca u novčaniku i da se sve rjeđe kupuje skuplje meso. Njegova obitelj vodi seosku mesnicu i sami kolju. Kada poraste minimalna satnica, morat će povećati plaće i stalno zaposlenima. Kako nadoknaditi taj rast troškova, ne zna, a za 2026. računa s manjom dobiti. Ipak, ostaje optimist: „Kroz krize posljednjih godina – koronu i visoke cijene energije – prošli smo relativno dobro.“

Proizvođač povrća Martin Steig iz Falačke obrađuje 50 hektara zemlje, na kojima, između ostalog, uzgaja cvjetaču, salatu i komorač. Zapošljava deset stranih sezonskih radnika, koji uglavnom dolaze samo na nekoliko mjeseci. Njima mora isplaćivati minimalnu satnicu, što za njegov obiteljski posao znači dodatne troškove od oko 20.000 eura godišnje, kaže Steig.

Veći troškovi proizvodnje dovest će do viših cijena za potrošače. Dobit je već sada mala, a gospodarska situacija mnogih poljoprivrednika teška: „Jedno gospodarstvo za drugim odustaje."

Mladi luk iz – Senegala

Uz birokraciju i visoke troškove proizvodnje, viša minimalna satnica dodatno opterećuje domaće proizvođače i pogoršava njihov nepovoljan položaj u odnosu na strane konkurente, kaže glasnogovornik zadruge koja okuplja 90 gospodarstava i godišnje proizvede više od 200.000 tona voća i povrća.

Proturječnost je u tome što politika, s jedne strane, zahtijeva kratke lance opskrbe i svježe namirnice, a s druge strane domaću proizvodnju čini skupljom, navodi glasnogovornik zadruge. Posljedica je to da se mladi luk za europsko tržište danas sve rjeđe uzgaja u Njemačkoj, a sve češće u zemljama poput Senegala.

Četiri milijuna zaposlenih profitira od povećanja

Zaposleni u Njemačkoj koji primaju minimalnu satnicu od 1. siječnja 2026. dobivaju 13,90 eura bruto po satu – 1,10 eura više nego prošle godine. Zakonski minimalac sada vrijedi i za radnike na mini-poslovima.

Ovo povećanje minimalne satnice odnosi se na oko četiri milijuna radnika u Njemačkoj – odnosno deset posto svih zaposlenih, kaže ekonomist i sociolog rada Stefan Zell s Visoke škole u Koblenzu.

U Njemačkoj, u kojoj radi iznimno velik broj ljudi u takozvanom sektoru niskih plaća – poput ugostiteljstva, maloprodaje, poljoprivrede, kao i logistike i skladištenja – mnoga su poduzeća nakon godina stagnacije i recesije oslabljena. Uz to se stvara i pritisak na povećanje drugih plaća: kvalificirani radnici poput kuhara, pekara ili slastičara automatski traže veće zarade kako bi se očuvala razlika u odnosu na minimalnu plaću. Međutim, mnoga poduzeća te zahtjeve mogu ispuniti samo u ograničenoj mjeri.

Širenje panike?

Posljedica bi moglo biti masovno ukidanje radnih mjesta, prognozira vrlo konzervativni ekonomski institut ifo. Prema aktualnoj anketi, više od svakog petog pogođenog poduzeća planira smanjiti broj zaposlenih. Mnogi zbog prilagodbe plaća očekuju manju dobit i navode da će obustaviti investicije. Minimalna plaća raste znatno brže od plaća prema kolektivnim ugovorima i šteti poduzećima „u fazi gospodarske slabosti", priopćava institut ifo.

Njemački savez sindikata (DGB) kritizira ove „previše mračne prognoze“. Već prilikom uvođenja minimalne plaće 2015. predviđao se gubitak stotina tisuća radnih mjesta – što se nije dogodilo. Naprotiv, u sektoru minimalne plaće čak su otvorena nova radna mjesta. Ukidanje radnih mjesta kao prva reakcija nije rješenje, poručuje DGB, već bi pogođena poduzeća trebala kritički preispitati svoj poslovni model.

Ni njemačka vlada ne očekuje negativne posljedice poput rasta nezaposlenosti.

Mnogo veći problem – deindustrijalizacija

Hoće li pogođena poduzeća doista u većoj mjeri ukidati radna mjesta, teško je predvidjeti, kaže ekonomist Zell. Ipak, polazi od toga da će cijene u mnogim područjima rasti. To je za mnoga poduzeća gospodarska nužnost. Je li to izravno povezano s minimalnom plaćom, tek treba vidjeti.

Mnogo veći problem je aktualna deindustrijalizacija Njemačke. Samo u posljednje dvije godine u industriji je ukinuto 230.000 radnih mjesta. To slabi ukupnu kupovnu moć i dodatno opterećuje i druge grane u kojima se isplaćuju niže plaće, poput ugostiteljstva, trgovine i obrtništva.

Alkohol je u Njemačkoj jeftin, kada mu se cijena usporedi s drugim zemljama Europske unije. Kako je priopćio njemački Savezni zavod za statistiku povodom tzv. „suhog siječnja”, cijene alkoholnih pića u maloprodaji u listopadu 2025. bile su 14 posto ispod prosjeka EU-a. Samo su u Italiji alkoholna pića bila još jeftinija.

Alkohol je najskuplji u Finskoj: tamo je razina cijena alkohola bila 110 posto iznad prosjeka EU-a. I u nekim susjednim državama Njemačke alkohol je bio razmjerno skup – primjerice u Danskoj (23 posto skuplji od prosjeka EU-a), Belgiji (plus 13 posto) i u Poljskoj (plus devet posto).

Još viša je cijena bila u dvije zemlje iz susjedstva, koje nisu članice EU-a: u Norveškoj i na Islandu.

Hrvatska se prema podacima Eurostata nalazi pri europskoj sredini, s prosječnim cijenama nešto višim od prosjeka u EU.

Potrošnja alkohola blago u padu

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), potrošnja alkohola u Njemačkoj je sukladno velikoj rasprostranjenosti i niskim cijenama visoka: u 2022. godini, prema podacima WHO-a, u Njemačkoj je po osobi starijoj od 15 godinapopijeno 11,2 litre čistog alkohola.

No pozitivna tendencija: deset godina ranije ta je brojka s 12,1 litrom po glavi stanovnika bila gotovo za litru veća. Potrošnja je, dakle, blago u padu.

„Dry January”: odricanje od alkohola u siječnju

U akciji „suhi siječanu”, koja posljednjih godina sve više dobija na popularnosti, sve veći broj ljudi odriče se konzumacije alkoholatijekom mjeseca. Kod tog zdravstvenog trenda, koji potječe iz Ujedinjenog Kraljevstva, prije svega se ističu pozitivni zdravstveni učinci četverotjednog odricanja od alkohola.

Oni koji u siječnju ostanu „suhi” bolje spavaju, imaju manje glavobolja i gube na težini. „Od apstinencije koristi imaju i imunosni sustav, koncentracija, kardiovaskularni sustav i jetra”, poručio je tim povodom i glasnogovornik zdravstvene osiguravateljske kuće Barmer.

Prema Njemačkom savezu hotelijera i ugostitelja (DEHOGA), gosti su općenito suzdržaniji kada je riječ o alkoholnim pićima. Razlog je prije svega društvena promjena i povećana svijest o zdravlju.

Lufthansa Airlines, nacionalni avioprijevoznik Njemačke, s velikim ponosom ističe svoju zrakoplovnu tradiciju koja traje stotinu godinu. Slike iz 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća - uključujući i avione Junkers Ju 52 koje je koristila Njemačka vojska, zauzimaju istaknuto mjesto u marketinškim kampanjama Lufthanse, aludirajući na „pionirski duh“ brenda i njegovo mjesto u povijesti avijacije.

Međutim, priča o ulozi Lufthanse u ratnoj mašineriji Trećeg Reicha - koja obuhvaća i prinudni rad, u velikoj mjeri je „ispod radara". Lufthansa je samo jedna od mnogih kompanija, velikih brendova i poslovnih dinastija koje su surađivale s nacističkim režimom. I koje to i dalje kriju, kako navodi novinar David de Jong.

On je autor knjige „Nacistički milijarderi: mračna historija najbogatijih njemačkih dinastija", (2022.) u kojoj pokazuje kako, za razliku od nacističkih političara i vojnih lidera kojima je suđeno u Nürnbergu, većina poslovnih ljudi koji su surađivali s režimom Adolfa Hitlera nikada nije stvarno pozvana na odgovornost.

Knjiga obuhvaća i Günthera Quandta i njegovog sina Herberta, patrijarhe dinastije koja danas kontrolira BMW, kao i industrijalca Friedricha Flicka, koji je u Nürnbergu osuđen zbog korištenja prinudnog i robovskog rada. Nakon prijevremenog puštanja iz zatvora 1950. godine, Flick je postao najveći dioničar Daimler-Benza.

„Zapadnonjemačke vlasti nisu imale nikakve namjere suditi svojim sunarodnjacima za zločine koji su i same počinile“, rekao je de Jong za DW. „Denacifikacija je mit na svakoj razini njemačkog društva."

Hladni rat - novi početak

Nakon poraza Njemačke, fokus se brzo prebacio na nadolazeći Hladni rat, na borbu protiv komunizma i Sovjetskog Saveza. Zapadna Njemačka je promatrana kao kapitalistički bedem, a njemačkim poslovnim ljudima je dozvoljeno da zadrže svoju imovinu - bez obzira na to je li bila legitimno stečena ili oduzeta od židovskih poduzeća.

To se nije odnosilo samo na industriju, kaže povjesničar Peter Hayes, koji podsjeća da je prvi poslijeratni kancelar Zapadne Njemačke, Konrad Adenauer, zahtijevao okončanje procesa denacifikacije. Zemlji su, tvrdio je Adenauer, bili potrebni iskusni državni službenici i stručnjaci. Njegova vlada je početkom 50-ih donijela zakone o amnestiji, integrirajući stotine tisuća bivših nacista u njemačko društvo, uključujući državnu upravu i pravosuđe.

„Dobro su prošli jer je to bilo korisno saveznicima, ali i samim Nijemcima", rekao je Hayes za DW. „Postojala je namjerna amnezija koja je Zapadnim Nijemcima odgovarala. Uklapala se u način da se nacizam izolira u poseban odjel - kao da je sve loše stvari činila smo fanatična manjina, dok smo mi ostali bili prevareni, obmanuti, kao da su pravi zločinci bili samo ljudi iz SS i partijskog vrha.“

U svojoj knjizi iz 2025. godine „Profit i progoni: Njemački krupni kapital u nacističkoj ekonomiji i Holokaustu“, Hayes istražuje kako su velike kompanije bile sudionici u nekim od najgorih zločina tog razdoblja - od isporuke plina Ciklon B (korištenog u plinskim komorama) firme IG Farben, među čijim su nasljednicima danas BASF i Bayer, do prerade zlatnih zubnih plombi iščupanih iz vilica žrtava u nacističkim koncentracijskim logorima.

„Ne samo da su znali u čemu sudjeluju - pokušavali su i da na tome zarade", rekao je.

Paravan za ponovno naoružavanje nacista

Deutsche Luft Hansa - od 1933. Lufthansa - osnovana je 1926. godine, u vrijeme kada je samo mala elita mogla sebi priuštiti letenje. Početkom 30-ih godina se borila za opstanak. Nacisti su, prema riječima njemačkog historičara Lutza Budrassa, stručnjaka za povijest Njemačke avijacije, „spasili Lufthansu". Godine 1933. Hermann Goering je direktora Lufthanse, Erharda Milcha, imenovao za državnog tajnika u odjelu koje će ubrzo postati Ministarstvo zrakoplovstva Reicha.

Prema odredbama Versajskog sporazuma kojim je okončan Prvi svjetski rat, Njemačkoj je zabranjeno posjedovanje ratnog zrakoplovstva. Međutim, civilna Lufthansa je, kako kaže Budrass, postala paravan za ponovno naoružavanje nacionalsocijalista. Nakon 1941. godine, Lufthansa je imala važnu ulogu u remontu vojnih aviona i, za razliku od drugih kompanija, mogla je direktno pribavljati prinudne radnike, uključujući i mnogu djecu otetu s okupiranih teritorija širom Europe.

Kada je Drugi svjetski rat završen, saveznici su proglasili aviokompaniju dijelom Njemačkog ratnog zrakoplovstva i likvidirali je 1951. godine. Današnja Deutsche Lufthansa, četvrta aviokompanija na svijetu po prihodima, osnovana je 1953. godine pod imenom „Dioničarsko društvo za potrebe zračnog prometa", a pravo da se ponovo prozove Lufthansa i koristi svoj poznati logotip sa ždralom, dobila je 1954.

Ali nisu se vratili samo naziv firme i logotip, već su se u upravne organe vratili i mnogi funkcioneri i istaknuti ljudi kompanije. Među njima i Kurt Weigelt, koji je predvodio ekonomski odjel Ureda NSDAP-a za kolonijalnu politiku. Nakon rata, bio je stavljen na listu traženih ratnih zločinaca ali je na kraju osuđen samo na dvije godine zatvora i - novčanu kaznu. Već 1953. godine je postao predsjednik Nadzornog odbora Lufthanse, a u mirovini i jedini počasni član uprave u povijesti kompanije.

Neželjeni teret prošlosti

Krajem 1990-ih, Lufthansa je angažirala Budrassa da istraži korištenje prinudnog rada tijekom nacističkog doba. Studija je završena 2001. godine, ali Lufthansa je nije objavila sve do 2016, i to samo kao dodatak na kraju luksuzno ilustrirane povijesti kompanije. Kao odgovor na to, Budrass je protiv volje Lufthanse objavio vlastitu knjigu od 700 stranica — „Orao i ždral: povijest Lufthanse 1926–1955".

U priopćenju za DW, Lufthansa je navela da nije pravni sljedbenik kompanije osnovane 1926. godine, ističući da je „pravni temelj današnje Lufthanse postavljen 1953“.

Lufthansa je priznala da je period nacionalsocijalizma dio njezine historije i priopćila da će „svoju stogodišnjicu iskoristiti kao priliku da kritički preispita svoju odgovornost tijekom nacističke ere i da je dodatno istraži na temelju historijskih istraživanja".

„Lufthansa je uvijek pokušavala profitirati od svoje duge povijesti, ali kada ih se suoči s činjenicom da je nacionalsocijalizam dio te povijesti, uvijek kažu: Ne, to nema veze s nama", rekao je Budrass za DW: „To je za mene oduvijek bio problem s Lufthansom."

Uskraćena pravda za žrtve prinudnog rada

Pitanje uloge Lufthanse u Trećem Reichu ponovno je isplivalo tijekom 1990-ih, kada je val kolektivnih tužbi u SAD-u, koje su podnijeli bivši prinudni radnici protiv njemačkih kompanija, skrenuo na to pažnju šire javnosti.

Njemačka vlada i industrijski giganti - uključujući Lufthansu, Kühne + Nagel i Volkswagen - na kraju su popustili pod međunarodnim pritiskom i 2000. godine osnovali Zakladu za sjećanje, odgovornost i budućnost (Stiftung EVZ) radi isplate odštete.

Međutim, pošto je do tada većina od više od 20 milijuna bivših prinudnih radnika u Njemačkom Reichu i okupiranim teritorijama već bila preminula, samo 1,7 milijuna njih je dobilo financijsku podršku iz Zaklade.

Danas je gotovo standardna praksa da velike njemačke kompanije angažiraju historičare da istraže njihovo poslovanje tijekom Trećeg Reicha: Allianz, BMW, Dr. Oetker, Deutsche Bank i Volkswagen su to već učinili.

Ipak, kako kaže de Jong, te studije skupljaju prašinu u arhivama kompanija, a u nekim slučajevima nikada nisu ni objavljene. „Na potrošačkoj razini može se reći: sve je razjašnjeno, eno, stoji na polici. Ali detalji se nikada zaista ne iznose pred javnost“, rekao je.

Najbogatiji čovjek u Njemačkoj, Klaus-Michael Kühne, predstavlja „glavni primjer odbijanja suočavanja“ s mračnom prošlošću, smatra de Jong. S bogatstvom procijenjenim na 38,7 milijardi eura, Kühne je nasljednik globalnog transportnog i logističkog carstva Kühne + Nagel, a ujedno i najveći pojedinačni dioničar Lufthanse.

„Za mene je to poglavlje zatvoreno“

Firmu Kühne + Nagel su 1890. godine osnovali njegov djed August Kühne i židovski partner Adolf Maass. Do 1933. kompaniju su vodili zajedno, kada su Augustovi sinovi, obojica članovi nacističke stranke, preuzeli kontrolu. Istraživači Holokausta ukazuju da je firma Kühne + Nagel imala gotovo monopol nad transportom opljačkane židovske imovine — prije svega namještaja i umjetničkih djela — od čega je tijekom Holokausta ostvarila ogromnu dobit. Maass je ubijen u Auschwitzu 1944. godine.

Klaus-Mihael Kühne ne voli govoriti o tim pitanjima. „Za mene je to poglavlje zatvoreno i neću ga ponovo otvarati“, rekao je za magazin Der Spiegel u ožujku 2025. godine. Kontroverze su se ponovo rasplamsale kada je otkriveno da je Kühne financirao novu operu u Hamburgu, što je dovelo do optužbi za „pranje“ mračne prošlosti kompanije.

„Poslovni ljudi o kojima sam pisao borili su se svim silama da zadrže imovinu i kompanije koje su opljačkali — i često su u tome uspijevali", rekao je de Jong. „Mislim da je apsolutni minimum koji se danas može zahtijevati — ne financijska restitucija, već preuzimanje moralne odgovornosti za povijest."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...