Vecernji list

Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je da bi se smanjenjem cijene goriva za 17 centi po litri vrlo brzo trebala poboljšati situacija za vozače i gospodarstvo. Njemačka vlada očekuje da će naftna industrija prenijeti rasterećenje na potrošače. Prema navodima ministrice rada Bärbel Bas, potrošači i gospodarstvo trebali bi ukupno biti rasterećeni za oko 1,6 milijardi eura kada je riječ o cijenama goriva.

1.000 eura neoporezive „premije za rasterećenje“

Osim toga koalicija planira omogućiti poslodavcima da u 2026. godini isplate zaposlenicima „premiju za rasterećenje” u iznosu od 1.000 eura, na koju se neće plaćati porez. Kako bi se nadoknadili manji porezni prihodi, porez na duhan trebao bi se povećati već 2026. godine.

Koalicija je osim toga pozdravila najavu Europske komisije da, analogno doprinosu EU za energetsku krizu iz 2022., razmotri mjere prema naftnoj industriji. Time se misli na porez na ekstraprofit. Protufinanciranje poreznih rasterećenja trebalo bi se osigurati mjerama prema poduzećima iz naftne industrije koje su osigurane kartelnim ili poreznim pravom.

Reforma poreza na dohodak

I kod poreza na dohodak uskoro bi trebali uslijediti konkretni prijedlozi za reformu. Ministar financija Lars Klingbeil najavio je da će „brzo” predstaviti odgovarajući nacrt. Reforma bi trebala stupiti na snagu od siječnja 2027. i donijeti osjetno rasterećenje malim i srednjim dohotcima, najavio je predsjednik SPD‑a. Međutim, detalji su još otvoreni.

Demokršćani i socijaldemokrati time žele ispuniti obećanje iz koalicijskog ugovora o smanjenju poreza na dohodak sredinom mandata. Kako će se to financirati, i dalje je predmet spora. SPD želi zauzvrat jače oporezivati najviša primanja, dok Unija na to gleda skeptično.

Čelnik bavarskih kršćanskih socijalista Markus Söder vidi odluke koalicijskog vrha s vikenda samo kao prvi važan korak – daljnji moraju uslijediti. „Svjesni smo da je ono što smo odlučili samo početak. To još ni izdaleka nije dovoljno da Njemačku, koja se gospodarski nalazi u strukturnoj krizi, doista snažno poguramo naprijed. Ali to je prvi korak.”

Na konferenciji za novinare Merz je upitan i o sporu oko izjava ministrice gospodarstva (CDU), koja je u petak javno napala SPD i njegova predsjednika, ministra financija Klingbeila. Merz je rekao da polazi od toga da se u koaliciji može nastaviti raditi „potpuno neokrznuto”.

„Ono što mi se nije svidjelo bila je javna rasprava. Zato sam zatražio da prestane, a mi smo je tijekom vikenda i zaključili.” Reiche je SPD‑u predbacila da u aktualnoj krizi cijena goriva iznosi prijedloge „koji su skupi, slabo učinkoviti i ustavnopravno upitni”.

Kritike oporbe

Kritike na mjere koje je najavila koalicija stigle su iz redova oporbe. AfD smatra da su planirana rasterećenja za građane premala. Osim toga, smanjenje poreza na mineralna ulja za 17 centi dolazi šest tjedana nakon izbijanja rata s Iranom – prekasno, napisala je predsjednica stranke Alice Weidel na platformi X. „Građani i poduzeća trebaju trajno rasterećenje cijena goriva ukidanjem CO₂‑naknade i smanjenjem poreza na energiju i PDV‑a”, dodala je.

I Zeleni su kritizirali najavljeno smanjenje energetskog poreza i podsjetili na ranija iskustva. Već nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. semaforska koalicija privremeno je snizila energetski porez na goriva. „Popust na gorivo bio je skup poklon naftnim koncernima – a ne građankama i građanima”, izjavila je supredsjednica Zelenih Franziska Brantner za novinsku agenciju dpa. Tada su, rekla je, potrošene milijarde eura poreznog novca.

Umjesto toga zatražila je smanjenje poreza na električnu energiju za sve. Također, prihodi od CO₂‑poreza trebali bi se vratiti stanovništvu, kao što je Austrija pokazala svojim klimatskim bonusom. Na kraju, potrebna je i porezna mjera na ekstraprofit.

Kraj vladavine Viktora Orbana najprije je objavljen u jednoj neupadljivoj objavi na Facebooku – to je kratka rečenica na tamnoplavoj pozadini: „Upravo je gospodin premijer telefonom čestitao na našoj pobjedi.“

To je mađarski oporbeni vođa Peter Magyar objavio u nedjelju navečer u 21:11. Tada je, nakon zatvaranja birališta, bila prebrojana tek otprilike polovica glasova. No golemi poraz Orbanove stranke Fidesz i oporbene stranke Tisza već se u tom trenutku jasno nazirali.

Nakon 16 godina na vlasti Fidesz je doslovno pometen. Tisza je dobila tako uvjerljivu dvotrećinsku većinu kakvu nijedna stranka prije nje nije imala od kraja komunističke diktature u Mađarskoj 1989./90. – uz povijesno visoku izlaznost od gotovo 80 posto.

Vjerojatno se i zbog tog poraznog rezultata u nedjelju (12.4.), samo deset minuta nakon Magyarove Facebook-objave, dogodilo ono što mnogi u Mađarskoj nakon 16 godina autokratske Orbanove vladavine nisu smatrali mogućim: Orban je u 21:20 u kratkom govoru pred nekoliko stotina pristaša priznao izborni poraz. Njegova će stranka ubuduće raditi u oporbi, rekao je, ali je istodobno naglasio: „Nikada ne odustajemo. Nikada, nikada, nikada i nikada."

Ubrzo nakon toga, kasno u nedjelju navečer, u Budimpešti ali i u drugim gradovima zemlje ulice se bile pune oduševljenih ljudi. Deseci tisuća razdragano su slavili kraj Orbanovog režima. To su prizori kakvi nisu viđeni od 1989./90. Najveći neovisni informativni portali pišu o „kraju samovoljne vlasti“ i o „padu Orbanova poretka“ ili jednostavno naslovljuju: „Gotovo je.“

Emotivne rečenice, bez osvete

Peter Magyar je pred tisućama pristaša održao 40-minutni pobjednički govor. To je bio govor s mnogo emotivnih rečenica, mnogo velikih obećanja, ali bez trijumfalizma ili želje za osvetom, također govor s promišljenim najavama i pomirljivim tonovima prema Orbanovim biračima.

„Od danas zemlja ponovno živi", uzviknuo je Magyar. „Dobili smo povijesni mandat da izgradimo funkcionalnu i humanu Mađarsku. Radit ćemo svaku minutu i svaki trenutak kako bismo zaslužili to povjerenje.“ Kada je rekao da Mađarska ponovno želi biti europska zemlja i opet snažan partner u NATO-u i EU-u, iz mase su se čuli povici: „Rusi kući!“, a potom: „Europa! Europa!"

Magyar je pozvao najvažnije državne dužnosnike, među njima predsjednika države, glavnog državnog odvjetnika i dvojicu najviših pravosudnih dužnosnika, da podnesu ostavku te obećao da će se ponovno uspostaviti sustav kontrole vlasti i mehanizama ravnoteže. Istodobno se obratio biračima Fidesza: „Bit ću i vaš premijer i pobrinuti se da se međusobno možemo akceptirati, čak i ako imamo različita mišljenja.“

„Novo računanje vremena“

Mnogi mađarski politolozi nisu štedjeli na superlativima u prvim analizama kasno u nedjelju navečer. Robert Laszlo iz instituta Political Capital, primjerice, govorio je na portalu Telex o „novom računanju vremena“ i o tome da bi s dvotrećinskom većinom Tisze moglo započeti „rušenje Orbanova režima“. Politolog Daniel Rona o uzroku poraza kaže: „Orban se mora pogledati u ogledalo.“

Doista, izborni rezultat može se razumjeti samo ako se uzmu u obzir godine arogancije, samovolje i zlouporabe moći Orbanovog sustava. Orban je državu i upravu očistio od nelojalnih službenika, pravosuđe i najveći dio medija stavio pod svoju kontrolu – ali je stalno tvrdio da je Mađarska najslobodnija zemlja Europe. Uspostavio je duboko korumpirani sustav, ali je tvrdio da nitko bolje od njega ne brani nacionalne interese.

Pod Viktorom Orbanom već su od 2010., nakon prve dvotrećinske izborne pobjede Fidesza, svi kritičari smatrani izdajnicima i neprijateljima nacije. Mađarska je 16 godina živjela u stalnoj kampanji mržnje, koja se s nevjerojatnim optužbama protiv Ukrajine na kraju pretvorila u apsurdno grotesknu. Istodobno se Orban godinama ponižavajuće dodvoravao ruskom diktatoru Vladimiru Putinu i drugim autokratima.

Mnogo se okolnosti poklopilo

Nemali broj mađarskih analitičara dugo je smatrao da više nije moguće mirnim putem smijeniti Orbana. To što se naizgled nemoguće ipak dogodilo i što je demokratska oporbena stranka pritom dobila povijesnu dvotrećinsku većinu, može se zahvaliti mnogim okolnostima: dubokoj želji velike većine da više ne živi u Orbanovom sustavu, izrazito iskrivljenom izbornom sustavu koji se sada okrenuo protiv samog Orbana, talentiranom i karizmatičnom političkom vođi te povlačenju gotovo svih drugih oporbenih stranaka s izbora.

I sve otvorenija podrška Rusije i SAD-a Orbanu na kraju se vjerojatno okrenula protiv autokratskog premijera. I za Putina i za američkog predsjednika Donalda Trumpa Orbanov izborni poraz predstavlja težak osobni udarac, jer su ga obojica podržavali – otvoreno, a u slučaju Rusije i prikrivenim sredstvima.

Hoće li Orbanov poraz označiti početak kraja populističkog desnog konzervativizma i krajnje desnice u Europi, teško je procijeniti. Jedan istaknuti propagandist Orbanovog režima u nedjelju navečer se izrazio pesimistično: Mađarska je bila „bastion patriota“, sada je pala i time je „na dugo vrijeme izgubljena nada da se izgradi Europa snažnih nacionalnih država“.

S druge strane, izborni pobjednik Peter Magyar već je kasno u nedjelju navečer primio čestitke brojnih europskih vlada, uz nadu da je vrijeme veta, stalnih blokada i huškanja prošlo te da će se u Europsku uniju vratiti više normalnosti.

Još nije moguće predvidjeti koliko brzo i uspješno može teći promjena sustava u Mađarskoj. Publicist i glavni urednik tjednika HVG Marton Gergely ipak je izrazio nadu da Peter Magyar neće zloupotrijebiti svoju ogromnu parlamentarnu većinu. Sada je na Magyaru da dokaže da ponovno gradi demokraciju, iako mu to, „s obzirom na brojke“, kako kaže Gergely, „uopće ne bi bilo nužno“.

Još dok nisu bili niti objavljeni pouzdani rezultati parlamentarnih izbora u Mađarskoj, počele su pljuštati čestitke prije svega državnika iz Europske unije. Među prvima su Magyaru čestitali i francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz. „Srdačno čestitam mađarskom izbornom pobjedniku Péteru Magyaru na njegovu uvjerljivom uspjehu", poručio je Merz još u nedjelju kasno navečer. „Snažno ćemo surađivati za snažnu, sigurnu i prije svega ujedinjenu Europu“, uvjeren je njemački predsjednik vlade.

Slavlje u Bruxellesu

Pobjeda oporbenog čelnika se slavila i u Bruxellesu: predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen poručuje: „Mađarska se odlučila za Europu“, a time će i „Unija će biti snažnija“, dodala je von der Leyen.

Predsjednik Europske pučke stranke Manfred Weber (CSU) vidi u pobjedi mađarske oporbe poruku protiv europskih populista. „Populisti desnice u Europi ove noći gube svoju glavnu figuru“, rekao je za Spiegel. „Građanska, proeuropska politika pobjeđuje na izborima. To je poruka ove povijesne izborne noći“, zaključio je Weber.

Mađari su, dodao je, izabrali stranku koja stavlja njihove konkretne brige u središte pozornosti i nudi rješenja: zdravstvo, obrazovanje, sigurna radna mjesta i više plaće. Weber je dodao: „Ponosan sam na Pétera Magyara. Propao je proturječni Orbanov kurs prema Europi." Politika dugogodišnjeg premijera samo je dovela do toga da Mađari postanu siromašniji, misli čelnik europskih pučana.

Oprezna poruka Beograda

Predsjednik Europskog vijeća António Costa također je napisao da se raduje bliskoj suradnji s Magyarom kako bi Europa bila snažnija i prosperitetnija. „Mjesto Mađarske je u srcu Europe“, potvrdila je predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola. Zastupnik Zelenih u Europskom parlamentu Daniel Freund rekao je da je izborni uspjeh Magyara kraj Orbanove „korumpirane mafijaške države". Zastupnica FDP‑a u Europskom parlamentu Marie‑Agnes Strack‑Zimmermann napisala je na X‑u jednostavno: „Dobrodošla natrag u Europu, Mađarska."

Bilo je zanimljivo slušati i kakva će reakcija biti u drugim državama jugoistoka Europe, pogotovo zbog Orbanove podrške i Beogradu i Banja Luci. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se i u ovom slučaju potrudio naći nekakvo srednje rješenje: "Vjerujem u nastavak dobre suradnje između Mađarske i Srbije i zahvalan sam Viktoru Orbánu što je takve odnose učinio mogućima”, napisao je Vučić na platformi X.

Hrvatski premijer Andrej Plenković je imao manje problema čestitati Magyaru: oni su se već i sastali na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti, a u telefonskom razgovoru i poruci na socijalnoj mreži Magyaru čestita na uvjerljivoj pobjedi.

Propast i Mađarske i Europe

Reakcija je bilo i druge vrste. Ruski predsjednik Putin se nije oglasio, ali ruska agencija TASS ističe izjavu Kirila Dmitrijeva, posebnog izaslanika ruskog predsjednika za ulaganja i gospodarsku suradnju sa stranim državama te direktora RDIF‑a. On je uvjeren: „To će samo ubrzati raspad EU. Provjerite za četiri mjeseca jesam li bio u pravu“, napisao je na X‑u, komentirajući izjavu britanskog krajnje desnog aktivista Tommyja Robinsona koji je ocijenio da je Mađarska „pala“ s obzirom na rezultate izbora.

Isto tako znakovita je bila i šutnja američkog predsjednika Trumpa kojeg su na povratku u Washington jasno pitali o porazu Orbana – ali on se oglušio na to pitanje. Jer jedva da se još ikad Bijela kuća u toj mjeri uplela u izbore u nekoj drugoj državi. Prošli tjedan je u znak podrške Orbanu u Budimpešti boravio i američki potpredsjednik J. D. Vance, a u subotu je osvanula i osobna poruka: „Izađite i glasajte za Viktora Orbána“, napisao je američki predsjednik Donald Trump na svojoj platformi Truth Social, pisano sve velikim slovima. "Orban je moj prijatelj” više puta je pisao, u uvjerenju kako je to odlučujuće za birače u Mađarskoj.

Čestitke i Obame

Orbán je „središnja osoba za trumpizam, važniji od gotovo bilo kojeg Amerikanca“ u pokretu MAGA, napisao je povjesničar Timothy Snyder na X‑u. Nacionalna sigurnosna strategija Trumpove vlade objavljena 2025. govori o "propasti civilizacije" u Europi i tu je jedino Orban bio taj koji Europu "spašava” od migranata i lažnih vrijednosti ljudskih prava.

No u SAD se pobjeda Magyara ipak slavila – ali među američkim Demokratima. I bivši američki predsjednik Obama poručuje: „Pobjeda oporbe u Mađarskoj jučer – kao i izbori u Poljskoj 2023. – predstavlja pobjedu demokracije, ne samo u Europi nego i u cijelom svijetu“, napisao je bivši američki demokratski predsjednik na platformi X. Ponajprije, izborna pobjeda dokaz je otpornosti i odlučnosti ljudi u Mađarskoj te „upozorenje svima nama da se moramo i dalje zalagati za pravednost, jednakost i vladavinu prava".

"Otrovni blagoslov Trumpa”

Slikovit je i komentar talijanskog lista La Repubblica ovog ponedjeljka: „No najveći gubitnik jučerašnjih izbora prije svega je (američki predsjednik) Donald Trump, onaj koji se najviše zalagao za Orbanov ponovni izbor. U planu Bijele kuće Orban je bio predvodnik i središnja figura one europske ekstremne desnice koja je u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji trebala doći na vlast kako bi konačno paralizirala europsku integraciju. No izbor Mađara pokazuje da se Trumpov blagoslov pokazuje otrovnim za one koji ga prime.

Europljani mogu biti i desni, ali ne prihvaćaju i ne trpe ponašanje američkog predsjednika kao tiranina. Od Gaze preko Grenlanda do Irana, Trumpova politika izaziva spontanu obrambenu reakciju među građanima EU‑a. To odbijanje proizlazi i iz instinktivne odbojnosti i iz duboke razlike u temeljnim vrijednostima. I to je odbijanje dio europskog identiteta, koji se oblikuje više kroz distanciranje nego kroz slaganje s drugim modelima prisutnima na međunarodnoj sceni. Orban je to okusio na vlastitoj koži. Bio je prvi. Nije sigurno da će biti i posljednji.“

Otvoreni teror nacista u Njemačkoj započeo je kratko nakon njihovog dolaska na vlast početkom 1933. Prvi su na udaru bili Židovi i komunisti, a onda i svi drugi koje je Hitler smatrao političkim ili svjetonazorskim protivnicima: socijaldemokrati, sindikalni aktivisti, kozmopolitski orijentirani umjetnici i intelektualci. Tko je mogao spakirao je kofere i bježao u inozemstvo.

Neki su vjerovali da je spas na istoku, u Sovjetskom Savezu. Za druge je nada bila na zapadu: u Francuskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji – ili još dalje u Americi. A nemali broj Židova sanjao je o prelasku preko Sredozemlja do Palestine, Obećane zemlje.

Mnoge te izbjegličke priče dobro su istražene i odavno ispričane. No malo je poznato da je velik broj njemačkih izbjeglica između 1933. i 1941. spas pred nacističkim progonima pronašao na teritoriju tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Prva Balkanska ruta

„U početku je Jugoslavija bila stanica na putu prema Svetoj zemlji i služila je uglavnom kao tranzitna zemlja. Malo je ljudi željelo tamo ostati dulje. Jugoslavija je imala jadranske luke i postojala je mogućnost nastavka putovanja preko mora. Ali i kada je postalo jasno da je malo vjerojatno da će se moći ići dalje, Jugoslavija je bila zemlja u kojoj se moglo ostati dulje vrijeme: život je bio jeftin, a bila je poznata i po liberalnoj politici ulaska i azila“, objašnjava u razgovoru za DW njemačka povjesničarka hrvatskog podrijetla Marie-Janine Calic.

Dok su s vremenom mnoge europske zemlje sve više zatvarale svoje granice emigrantima iz Njemačke, u Jugoslaviju se moglo ući s vizom na određeno vrijeme, koja se zatim produžavala, pa se moglo ostati dulje. U početku je čak bilo dopušteno i raditi. „To je privlačilo ljude, iako većina nije znala gotovo ništa o zemlji, a ono što se znalo često nije bilo pozitivno, već povezano s kraljevima, atentatima i Prvim svjetskim ratom“, kaže Calic. Ona u knjizi „Balkanska Odiseja 1933.-1941. Bijeg pred Hitlerom kroz jugoistočnu Europu“ osvjetljava tu prvu Balkansku rutu o kojoj se dosada malo znalo. Knjiga je dobila Nagradu sajma knjiga u Leipzigu 2026. u kategoriji publicistika/esejistika.

Zemlja „negdje tamo dolje“

Među onima koju su rano došli bila je i tada europski poznata kazališna glumica Tilla Durieux s mužem židovskog podrijetla, Ludwigom Katzenellenbogenom. Sredinom 1934., nakon što je postalo jasno da im dozvola boravka u Švicarskoj, kamo su prebjegli odmah nakon paljevine Reichstaga u ožujku 1933., više neće biti produžena, odlučili su otići u Zagreb, koji je Tilla ranije znala sa svojih gostovanja. U to vrijeme „ovaj je grad za većinu Europljana ležao u maglovitoj daljini“, zapisala je Durieux u svoj dnevnik. „Smatrali su ga predgrađem Beča ili Praga. A Jugoslavija je bila zagubljena zemlja - negdje tamo dolje - u zapećku gdje se nitko nije mogao snaći.“ Prijatelji su se divili njezinoj hrabrosti, ali su upozoravali da će ih na putu preko krševitih planina vjerojatno napasti razbojnici.

No emigrantski par je sretno došao u Zagreb i tu ga je dočekao moderan europski grad s više od sto osamdeset tisuća stanovnika. Industrija, bankarstvo, trgovina i promet razvijali su se vrtoglavom brzinom, a uz arhitekturu belle époque pojavile su se i moderne novogradnje pod utjecajem Le Corbusiera. Grad je bio osobito ponosan na otmjeni hotel Esplanade, burzu, zračnu luku i prvi zoološki vrt u jugoistočnoj Europi. Kao i na Zapadu, ljudi su se zabavljali tenisom i golfom, automobilskim i motociklističkim utrkama, u kinu ili na jazz-koncertima; emancipirane mlade žene nosile su parišku modu i kratke frizure „bubikopf“.

Istovremeno, Hrvatska je i dalje bila pretežno seljačka zemlja. Tilla se morala smijati kad je u središtu grada vidjela kako „purani na putu prema kolodvoru … cupkaju preko trga“. Uvijek su išli „po dvoje i dvoje, uredno poredani, a za njima muškarac s dugim štapom … često njih 50 do 100, tako lijepo poslušni i pristojni“, zapisala je u svoj dnevnik.

„Tolerantna zemlja prema strancima“

„Mnogi su prvo dolazili u Zagreb, gdje je postojala infrastruktura humanitarnih organizacija, osobito židovskih, koje su već 1930-ih osnovale odbore za pomoć. One su prikupljale novac, registrirale izbjeglice i pomagale im da nastave put. No bilo je i onih koji su odlazili u Beograd, jedna emigrantska kolonija je nastala u Zatonu Malom kod Dubrovnika, neki su otišli na Korčulu ili druga mjesta“, kaže Marie-Janine Calic i dodaje: „Kao i uvijek kod migracija, novopridošlice su često išle tamo gdje su već postojale zajednice.“

Onkolog Ferdinand Blumenthal se odlučio za Beograd. Kao i mnogi drugi, on je zbog svog „nearijskog podrijetla“ bio prisiljen dati ostavku na mjesto direktora uglednog Instituta za istraživanje raka u okviru berlinske bolnice Charité i nije više smio predavati na berlinskom sveučilištu. S obitelji je najprije, već u travnju 1933., otišao u Švicarsku, a krajem godine u Jugoslaviju. U jednom intervjuu izjavio je da je mogao birati između ponuda iz Švicarske, Francuske i Jugoslavije, a na kraju je odabrao Balkan jer je „Jugoslavija poznata kao tolerantna zemlja prema strancima svih vjerskih pripadnosti“.

Osim toga, znanstveni radni uvjeti ondje bili su idealni. Po dolasku su slavnog profesora srdačno dočekali ministar obrazovanja i uprava sveučilišta, a kada je u studenom 1933. u prepunoj predavaonici održao svoje nastupno predavanje, pozdravljen je gromoglasnim pljeskom. Od tada je redovito držao nastavu na njemačkom i francuskom jeziku. Osim toga, sudjelovao je u osnivanju beogradskog Instituta za istraživanje raka i predstavljao jugoslavenska istraživanja raka na međunarodnim kongresima.

Rat ih je sustigao

Kada se govori o bijegu iz Njemačke pred nacističkim terorom, primarno su progonjeni bili Židovi, ali oni nisu bili jedini, pokazuje Marie-Janine Calic u svojoj knjizi: „Osobito u ranoj fazi bilo je mnogo nežidova. To su bili ljudi koji su bježali iz političkih razloga ili zbog drugih motiva. Mnogi su napustili nacističku Njemačku jer su imali zanimanja, vrijednosti ili način života koji nisu bili kompatibilni s nacističkim režimom.“

Komunisti u Jugoslaviji nisu bili dobrodošli, napominje Calic, i ako bi ih se otkrilo, bili bi protjerani. No oni koji nisu bili komunisti uglavnom su mogli ostati. „Iz dokumenata i svjedočanstava vidi se velika zahvalnost prema pomoći koju su dobivali od različitih ljudi“, kaže autorica. Prema dostupnim podacima u zemlju je do 1941. došlo najmanje 55 000 izbjeglica, no to su bili samo oni registrirani - a stvarni broj je vjerojatno bio i veći.

Tisuće progonjenih i očajnih pokušavale su balkanskom rutom stići do neke luke u Jugoslaviji, Albaniji ili Grčkoj kako bi se potajno brodom domogle Palestine ili prekomorskih zemalja. Nekima je to uspjelo. Drugi su ostali i pokušavali, s više ili manje uspjeha, organizirati novi život u toj čudnoj zemlji. No, u travnju 1941. Wehrmacht je, zajedno s savezničkim vojskama, napao Jugoslaviju i duga ruka nacista počela je i tu progoniti emigrante. Oko pet tisuća izbjeglica više nije uspjelo napustiti zemlju prije njemačke okupacije.

Novi progoni

„Židovske izbjeglice koje su bile internirane u Srbiji postale su žrtve odmazdi Wehrmachta. Njemačka vojska je provodila strašne represije – za jednog ranjenog vojnika ubijano je 50 talaca, a za ubijenog 100. Tako su već u listopadu 1941. stotine židovskih izbjeglica bile strijeljane“, govori Marie-Janine Calic. Oni koji su uspjeli pobjeći u talijansku okupacijsku zonu imali su veće šanse za preživljavanje jer Talijani nisu ubijali izbjeglice, iako su ih internirali. Tko je bio u fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, često nije imao sreće. Mnogi su završili u logoru smrti Jasenovac i tu ubijeni.

Ferdinand Blumenthal je još 1937. napustio Beograd pod pritiskom sve jačih desno-nacionalističkih krugova oko Dimitrija Ljotića, kasnijeg vođe profašističke milicije Srpski dobrovoljački korpus, i otišao najprije u Beč, a nakon priključenja Austrije Njemačkoj u Albaniju. Na kraju je završio u Estoniji gdje mu je sovjetska vlast dozvolila da radi kao liječnik. Poginuo je 1941. za vrijeme jednog njemačkog bombardiranja.

Tilla Durieux preživjela je u Zagrebu zahvaljujući rodbini kod koje je stanovala, ali njezin suprug je uhićen 1941. u Skopju u pokušaju bijega, deportiran je u Njemačku i tamo je umro tijekom rata. Nakon oslobođenja ona je ostala u Zagrebu sve do 1954.

Budući da je u vrijeme NDH pomagala partizanima, uživala je nakon rata velik ugled. Sudjelovala je u osnivanju Zagrebačkog kazališta lutaka i dobila je jugoslavensko državljanstvo. Sredinom pedesetih se vratila u Njemačku, ponovo udala i nastavila svoju kazališnu karijeru. No i kasnije je često posjećivala prijatelje u Zagrebu koji je voljela i s kojim je ostala povezana. U Muzeju grada se i danas čuvaju neki predmeti iz njene ostavštine.

*Knjiga „Balkan-Odyssee, 1933-1941 Auf der Flucht vor Hitler durch Südosteuropa" (Balkanska Odiseja 1933.-1941. Bijeg pred Hitlerom kroz jugoistočnu Europu) povjesničarke Marie-Janinen Calic objavljena je kod minhenskog izdavača C.H. Beck u prosincu 2025.

Hape Kerkeling govori o svome djedu Hermannu Kerkelingu. „Nije bio čovjek od mnogo riječi, nego čovjek od djela. Taj stolar iz Recklinghausena znao je kako privesti stvari kraju.“

Hape Kerkeling – u Njemačkoj gotovo svi znaju to ime. Šezdesetjednogodišnjak je komičar, autor, televizijski voditelj i glumac. Zabavlja naciju u brojnim ulogama. Dva filma u kojima glumi trenutno se prikazuju u njemačkim kinima.

No ovoga hladnog travanjskog vikenda Kerkeling nije ni u jednoj od svojih uloga. Stojeći govori na postrojilištu nekadašnjeg koncentracijskog logora Buchenwald na brdu Ettersberg kod Weimara, u srcu njemačke savezne zemlje Tiringije. Stoji i govori – „ne kao javna osoba, nego kao unuk preživjelog“.

Djed Hermann, stolar, katolik i komunist, preživio je taj logor, u kojemu je do travnja 1945. oko 56.000 zatočenika ubijeno ili umrlo od mučenja, iscrpljenosti ili očaja. Djed je, prema riječima njegova unuka, „dijelio letke protiv Hitlera odmah nakon što su nacisti 1933. preuzeli vlast“. To ga je stajalo dvanaest godina života.

Pakao Buchenwalda

Buchenwald – tijekom nacističke ere bio je pakao. I nije bio jedini u tim godinama. Od 1937. do 1945. nacisti su u Buchenwaldu zatočili ljude: političke protivnike, komuniste, homoseksualce, strane zarobljenike, Židove, Rome i Sine, Jehovine svjedoke i crkvene predstavnike koji im nisu odgovarali. U sustavu Buchenwalda, koji je obuhvaćao koncentracijski logor na Ettersbergu i više od 50 manjih podlogora – uglavnom smještenih uz proizvodna postrojenja ključna za rat – bilo je više od 250.000 zatočenika.

Kad su se prvi tenkovi američke vojske 11. travnja 1945. približili koncentracijskom logoru, dobro organizirani zatočenici digli su ustanak i zarobili desetke vojnika iz redova SS-a koji su pokušavali pobjeći. Zato se na komemoracijama u tom logoru uvijek govori o „oslobođenju i samooslobođenju“.

Na 81. obljetnici oslobođenja bila su prisutna dva bivša zatočenika: Alojzy Maciak (98) iz Poljske i Andrej Moiseenko (99) iz Bjelorusije. Ta dvojica vrlo starijih gospodina na komemoraciji su nosila kape iz vremena provedenog u zarobljeništvu. Nekoliko drugih preživjelih nije moglo doći iz Izraela zbog obustave zračnog prometa.

Na 70. obljetnicu oslobođenja 2015. sudjelovalo je oko 80 preživjelih. Na 80. obljetnicu 2025. bilo ih je 15. Sada su bila samo dvojica. Nisu govorili. Vjerojatno prvi put dosada nijedan preživjeli nije govorio na obilježavanju obljetnice oslobođenja Buchenwalda.

Zloupotreba logora za samopromociju

No, ovogodišnja komemoracija je bila praćena i velikim kontroverzama. Ravnatelj memorijalnog područja, Jens-Christian Wagner, to je s gorčinom opisao u svom uvodnom govoru: „Što je manje preživjelih nacističkog terora koji mogu govoriti, to se češće spomenici i kultura sjećanja zloupotrebljavaju kao pozornica za aktualne političke sukobe s određenim ciljevima i pokušajima samopromocije.“

Wagner žali zbog toga što desni ekstremisti napadaju kulturu sjećanja i kleveću je nazivajući je „kultom krivnje“. „Pa ipak, ili upravo zbog toga“, kaže, za njih u Tiringiji glasa čak 40 posto ljudi. U nijednoj drugoj saveznoj zemlji Alternativa za Njemačku (AfD), stranka djelomično desnoekstremističke orijentacije, nije toliko snažna.

No Wagner također žali i zbog toga što su sukobi na Bliskom istoku zasjenili komemoraciju. „Lijeve autoritarne, a u nekim slučajevima i antisemitske skupine“, kako kaže, željele su „oteti“ ovaj dan za aktualne političke ciljeve. Tako je, primjerice, tzv. Initiative Kufiyas planirala u nedjelju u Buchenwaldu održati bdjenje za žrtve u Gazi. Nekoliko dana ranije sud je izdao zabranu tog događaja.

Snažna prisutnost policije

Pa ipak, ove je godine strah od mogućih prosvjeda dominirao. Oko željezničkog kolodvora u Weimaru ujutro je bilo parkirano više od 15 policijskih kombija. Policijske patrole pažljivo su provjeravale potencijalne protuprosvjednike u predvorju kolodvora, kao i osobe koje su se ukrcavale u autobuse koji voze do memorijalnog područja. U jednom je trenutku policijsko vozilo s uključenim rotacijskim svjetlima čak zaustavilo jedan od prepunih autobusa tijekom vožnje jer je nešto izazvalo sumnju. Policija je stalno bila prisutna i oko samog memorijala.

Ravnatelj memorijalnog područja, Wagner, stoga je snažno apelirao na „sve prisutne da ne ometaju našu komemoraciju“. Nekoliko stotina ljudi – možda oko tisuću – okupilo se oko govornice i šatora sa službenim gostima.

Unatoč Wagnerovu apelu, došlo je do problema. Savezni ministar kulture Wolfram Weimer (nestranački) došao je u Buchenwald kao predstavnik savezne njemačke vlade. U njegovu su nadležnost, među ostalim, financiranje memorijala posvećenih suočavanju s nacističkom diktaturom, ali i onih posvećenih nepravdama režima bivše Istočne Njemačke.

Predsjednici dvaju udruženja rodbine bivših političkih zatočenika logora usprotivili su se tomu da Weimer sudjeluje u komemoraciji. Kao razlog naveli su to što je Weimer nedavno isključio tri lijevo orijentirane knjižare iz jednog natječaja, pozivajući se na „nalaze relevantne za zaštitu ustavnog poretka“. Ipak, ravnatelj memorijalnog područja Wagner dao je riječ i Weimeru.

Već tijekom pozdravljanja državnog ministra iz publike su se povremeno čuli zvižduci. A kada je Weimer stupio na pozornicu, iz lijevog dijela publike – iznad kojeg su se vijorile zastave „Udruženja žrtava nacističkog režima“ (VVN) – začuli su se povici: „Alerta antifascista!“ Povremeno su bili i izravniji: „Fašist!“

Weimer je govorio nešto više od deset minuta. Na samom početku zatražio je da se poštuje „dostojanstvo mjesta“, pritom se obraćajući dvojici preživjelih. Izrazio je žaljenje zbog „nepodnošljivog trenda“, odnosno sve većih problema, pa i prijetnji, na memorijalnim mjestima. Spomen-područje Buchenwald, rekao je, mora potrošiti više od deset posto svog proračuna na sigurnosne mjere.

Gotovo tijekom cijeloga govora dio publike je skandirao: „Naprijed i nikad ne zaboraviti“. Ili su uzvikivali: „O Buchenwalde, ne mogu te zaboraviti, jer ti si moja sudbina“, stih iz pjesme „Buchenwald“, nastale u logoru 1938. godine.

Kasnije je ravnatelj Jens-Christian Wagner pred novinarima izrazio svoje negodovanje. „To je jadno“ i „nepodnošljivo“, rekao je, osobito zato što su ometači bili najglasniji upravo u trenutku kada se Weimer obraćao preživjelima. Legitiman je, smatra Wagner, govor predstavnika savezne vlade u ovakvim prigodama. Ometanjem predstavnika demokratskog tabora, kaže, šalje se „pogrešan politički signal“.

„Preživio je ludilo“

Državni ministar Weimer potom je najavio sljedećeg govornika, Hapea Kerkelinga, izrazivši zahvalnost jednoj od, kako je rekao, najcjenjenijih kulturnih osoba u zemlji. Kerkeling se u svom govoru vratio užasima toga mjesta: „Drugog srpnja 1942. postao je broj 6117. (…) Ovdje u Buchenwaldu bio je mučen, ponižavan i svjedočio bezbrojnim ubojstvima. Čudo je što je preživio to ludilo.“ Bilo je to unukovo sjećanje na djeda.

Ono što se desecima tisuća puta dogodilo na tom mjestu postalo je opipljivo – sva patnja i sva neljudskost. Kerkeling je, iz vlastitog obiteljskog iskustva, opisao i šutnju svoga djeda. „Olovnu šutnju“, kako ju je nazvao. „Ta zaglušujuća tišina bila je poput staklenog zida koji je okruživao njegovu dušu.“ Govorio je protiv zaborava, protiv desnog populizma. Ono što je izgovarao zvučalo je poput lekcije iz školskog udžbenika.

Ubrzo zatim uslijedila je minuta šutnje. Potom tradicionalna Buchenwaldska zakletva – zavjet preživjelih da će uništiti „fašizam i njegove korijene“ i izgraditi „novi svijet mira i slobode“.

Nakon toga položeno je 50 vijenaca na tom povijesnom mjestu. Položili su ih državni ministar kulture te predstavnici udruga žrtava. Službena komemoracija time je završena. Pojedinci i manje skupine još su se zadržavali uokolo. Tu i tamo polagali su ruže, zastajali u tišini i prisjećali se žrtava. Čak i te maglovite nedjelje pogled se pružao daleko preko krajolika. Hladno je na Ettersbergu. Hladno.

Na starom satu na tornju iznad ulazne zgrade logora stoji „15:15“. Kazaljke uvijek pokazuju 15:15. U to je vrijeme, 11. travnja 1945. godine, koncentracijski logor oslobođen. Bio je to kraj pakla. A ipak se nekako čini da on nikada doista ne prestaje.

Donald Trump zapovjedio je američkoj mornarici da od ponedjeljka u 16 sati po srednjoeuropskom vremenu više ne propušta brodove kroz Hormuški tjesnac ako plove prema nekoj iranskoj luci ili odande žele napustiti tjesnac.

Time američki predsjednik pokušava ponovno preuzeti stratešku kontrolu nad Hormuzom. I onemogućiti iranskom režimu da odlučuje kome će, nakon plaćanja visoke naknade, dopustiti prolazak kroz tjesnac.

Blokada bi mogla zabrinuti i Kinu

Trump je optužio Iran da ucjenjuje svijet. Na pregovorima u Islamabadu iranski režim se, prema njegovim riječima, ponašao kao da ima bolje karte. „Ali neće ih imati“, naglasio je Trump, „jer su njihova vojska i cijeli njihov vojni aparat uništeni."

Trumpova pomorska blokada ujedno je i upozorenje Kini, koja polovicu svog uvoza nafte dobiva preko Hormuškog tjesnaca. Brodovi koji su platili naknadu Iranu bit će zaplijenjeni, napisao je Trump na svojoj društvenoj mreži.

Osim toga, Trump želi blokadu iskoristiti kako bi se uklonile iranske pomorske mine u tjesnacu. U tome bi mogli sudjelovati europski partneri iz NATO-a, rekao je Trump.

Trump: Iransko nuklearno oružje je crvena linija

Američki predsjednik osvrnuo se i na neuspjele pregovore u Islamabadu. Kako je rekao, američka delegacija s potpredsjednikom J.D. Vanceom na čelu uspjela se izboriti za gotovo sve zahtjeve. Ali: „Iran je odbio odustati od svojih nuklearnih ambicija, a to je za mene daleko najvažnija točka.“ Trump je naglasio da nikada neće dopustiti da Iran razvije nuklearno oružje.

On je također branio svoju širom svijeta kritiziranu prijetnju da će uništiti iransku civilizaciju. „Ta ih je izjava dovela za pregovarački stol. I odatle neće otići.“ Tako će Iran Sjedinjenim Državama dati sve što one traže, uvjeravao je Trump. „Rekao sam svojim ljudima: želim sve. Ne 90 ili 95 posto. Želim sve."

Što se tiče visokih cijena nafte i benzina, Trump ponovno nije dao nadu u brzo smirivanje. U intervjuu nije želio obećati da će cijene do jeseni ponovno pasti.

Pad cijena dionica zbog zabrinutosti od eskalacije

Na Wall Streetu se za danas očekuje pad cijena dionica. Prevelike su sumnje je li pomorska blokada samo pregovaračka taktika ili će ipak dovesti do nove vojne eskalacije. Ako bi iranski režim napao američke ratne brodove, to bi bio kraj dogovorenog primirja.

Oštre kritike Trumpove rizične politike stigle su od demokratskog senatora Marka Warnera na televiziji CNN. „Cijene energije ostat će na rekordnim razinama, i to mjesecima ili godinama“, rekao je Warner. On ne razumije kako bi Trumpova blokada trebala dovesti do otvaranja tjesnaca.

S druge strane, pohvale su stigle od republikanskih političara. Oni su ocijenili da Trumpova pomorska blokada oduzima iranskom režimu njegov najvažniji politički adut i najznačajniji izvor prihoda.

Od početka agresije na Ukrajinu su njemački proizvođači oružja poput tvrtki Rheinmetall, Quantum Systems ili njemačko-francuski koncern KNDS izgradili proizvodne pogone u Ukrajini. Gdje se ti pogoni nalaze, ostaje najvećim dijelom tajna, kako bi ih se zaštitilo od ruskih napada. Prema istraživanjima njemačkog javnog servisa BR (Bayerischer Rundfunk) i portala netzpolitik.org, te tajne adrese bi se mogle otkriti pomoću podataka o lokaciji s mobilnih telefona, a koje se na internetu nude na prodaju.

Tko god pri instaliranju neke aplikacije aktivira pristup podacima o lokaciji mora računati s tim da će ti podaci završiti u podatkovnim zapisima koje trgovci podacima prodaju. O tome su BR, netzpolitik.org i drugi partnerski mediji više puta izvještavali. Istraživački novinarski tim ima uvid u podatke o lokaciji milijuna ljudi iz čitavog svijeta, među njima i u stotine tisuća podataka iz Ukrajine.

Njemački proizvođači oružja su, prema informacijama BR-a, svjesni da ruska vojska takve podatke može kupiti od trgovaca podacima kako bi se pronašli tajni proizvodni pogoni i izvršili napadi na njih. Branša naglašava da su svjesni opasnosti i da su poduzete odgovarajuće protumjere. No ljudi iz tih tvrtki s kojima je razgovarao istraživački tim nisu odgovorili na pitanje je li na temelju tih podataka već došlo do napada.

Profili kretanja se prodaju na mreži

Jedan glasnogovornik koncerna Rheinmetall je BR-u kazao da se to poduzeće ne može pojedinačno javno izjasniti o sigurnosnim mjerama. U poduzetničkim novinama Rheinmetalla od proteklog kolovoza jedan uposlenik naglašava opasnost koja proizlazi od aplikacija na pametnim telefonima: „Naši pogoni još uvijek stoje. Naše komunikacijske puteve držimo kratkima koliko god je to moguće."

Informacije za Njemačku do kojih je došao novinarski tim BR-a i portala netzpolitik.org pokazuju da je u načelu moguće špijunirati proizvodne pogone proizvođača oružja. Reporterski tim je analizirao podatke i pronašao profile kretanja osoba koje imaju pristup javno poznatim lokacijama KNDS-pogona u Münchenu ili onima Rheinmetalla u Kasselu. Ti podaci potječu od trgovaca koji ih nude u jednoj online-trgovini koja svoje sjedište ima u Berlinu. Već na osnovu besplatnih probnih podatkovnih zapisa se daju slijediti putevi na posao, boravišta ili poslovna putovanja. Poduzeća s kojima je reporterski tim razgovarao se nisu izjasnila o profilima kretanja u Njemačkoj.

Podaci o lokaciji s ukrajinske fronte

I podaci o lokacijama više mjesta u blizini ukrajinske fronte se nalaze među podacima koje su BR i portal netzpolitik.org dobili od jednog trgovca. Oni sadrže i informaciju da su korisnici povezani putem Starlinka – satelitskog internetskog ponuđača kojega prije svega koriste ukrajinske trupe. Pomoću tih informacija se daju identificirati položaji ukrajinskih vojnika. Na primjer u jednoj industrijskoj zoni kod Soledara gdje je 2023. došlo do borbi između ukrajinske i ruske vojske.

Bivši vojnik Dmitro Dokunov je na karti s podacima o lokacijama koja se na internetu nudi na prodaju prepoznao jedan vojni položaj. „Upravo ovdje kod ove crvene točke je bio naš glavni stožer. To je bilo mjesto kroz koje su morali proći svi vojnici koji su ulazili i izlazili iz Soledara", kazao je on u izjavi za BR.

Vojni stručnjak: „Mobitel jača moral"

Vojni stručnjak Franz-Stefan Gady iz Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS – International Institute for Strategic Studies) u Londonu smatra plauzibilnim da vojska obje zaraćene strane – i ruska i ukrajinska – koriste takve podatke o lokacijama u ratu. Posebice interesantne su informacije o tome kad se trupe rotiraju, kaže Gady. „To je ustvari uvijek trenutak kad je linija fronte najranjivija."

Međutim, mobitel je vojnicima važan kako bi ostali u kontaktu sa zavičajem i obitelji: „Rat je uvijek natjecanje volje, i po tom pitanju su potrebne one stvari koje jačaju moral." Stoga je, prema shvaćanjima Gadyja, teško potpuno ukinuti mobitele na fronti.

Ukrajinska vojska ima popis dopuštenih aplikacija

I ukrajinsko Ministarstvo obrane ističe na upit BR-a središnju ulogu mobitela kao komunikacijskog sredstva – ali i da su ti uređaju ujedno ciljevi napada: „Stalni i sustavni pokušaji protivnika da pristupe mobilnim aparatima predstavljaju realnu opasnost za sigurnosti i ciljaju na to da se dođe kako do službenih, tako i do osobnih informacija." Stoga se, naglašava se dalje iz Ministarstva, oslanja na višestupanjski sigurnosni sustav, između ostalog to znači obvezne postavke i spisak dozvoljenih aplikacija.

U EU-u je zabranjena prodaja podataka o lokaciji bez izričitog pristanka. I u Ukrajini postoje slični zakoni. No to trgovce podacima izgleda ne sprječava u tome da u velikoj mjeri prodaju profile kretanja ljudi iz Njemačke, drugih članica EU-a i iz Ukrajine. Ako korisnici žele spriječiti da se njihovi podaci o lokaciji ponude na prodaju, onda to moraju aplikacijama u postavkama svojih pametnih telefona zabraniti, kao i isključiti identifikaciju za reklame.

Prema službenim rezultatima mađarskog Izbornog povjerenstva, nakon 45,71 % prebrojanih glasova, Magyarova stranka Tisza vodi sa 51,98 % glasova, a Orbanov Fidesz je osvojio 39,38 %. Prema prvim projekcijama, Tisza bi mogla osvojiti i dvotrećinsku većinu u parlamentu što bi značilo i da bi vjerojatno mogla promijeniti sve odluke Orbanove stranke.

Prvi rezultati izbora u Mađarskoj obično ne daju pravu sliku: za razliku od država u kojima je poznato koji su okruzi donekle tipični za opće biračko tijelo tako da se prvi i prebrojavaju, u Mađarskoj se prvo uvrštavaju rezultati malenih, dakle ruralnih okruga koji su tradicionalno naklonjeni Orbanu. Tek za koji sat se očekuju rezultati birališta u velegradovima tako da se prednost Magyarove stranke Tisza može i povećati.

Po ovim rezultatima, budući premijer Mađarske Peter Magyar je na socijalnoj mreži objavio kako ga je Orban već nazvao i čestitao mu na pobjedi. " data-kind="POST" title="customPlaceholder.title.facebook">

Orban je pak objavio i kako se “neće predati” i kako nastavlja politički angažman.

Izlaznost je bila upravo povijesnih 77,8 %, ali nije bilo izvjesno, je li Orban uspio mobilizirati svoje pristaše suočen sa veoma lošim izbornim prognozama ili je to znak općeg nezadovoljstva vladom Orbana. Jer golema izlaznost je bila i u tradicionalnim uporištima Fidesza, okrug Borsod-Abaúj-Zemplén, Szabolcs-Szatmár-Bereg, Nógrád... No gotovo deset postotaka veća je bila izlaznost u područjima gdje Orban uvijek ima problema: u gradu Budimpešti, županiji Pest, u jednom od najobrazovanijih i ekonomski najjačih područja Győr‑Moson‑Sopron je postignut rekord izlaznosti za čitavu zemlju.

Velike zadaće za novog premijera

I u Mađarskoj je sporno glasovanje Mađara u inozemstvu: u zemlji glasati ima pravo oko 7,5 milijuna građanka i građana, ali tek tijekom noći će stizati glasački listići oko pola milijuna etničkih Mađara u inozemstvu. Oni su također tradicionalno naklonjeni Orbanovom Fideszu – čak i bez optužbi o kupnji glasova i nedopuštenom utjecaju iz domovine. Ali Orban je u pravilu komotno pobjeđivao i nije niti ovisio o tim glasovima.

No i novog premijera očekuje veliki izazovi zbog duboke podjele društva Mađarske na one koji su “za” i one koji su “protiv” Orbana. To je golem problem kojeg danas na žalost ne muči samo tu zemlju.

Agencije javljaju i kako Peteru Magyaru stižu i čestitke državnika: među prvima su bili francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz, a i Ursula von der Leyen je poručila "Srce Europe večeras jače kuca u Mađarskoj“, napisala je von der Leyen u objavi na X-u. „Mađarska je izabrala Europu. Zemlja ponovno preuzima svoj europski put. Unija postaje snažnija.“

Uobičajeno tumačenje visoke izlaznosti na ovim izborima u Mađarskoj ne moraju vrijediti: politologija govori kako visoka izlaznost znači nezadovoljstvo vladom, dakle da je to dobra vijest za oporbu. Ali na izborima u Mađarskoj to može značiti i nešto posve drugo: da je Orban i njegova stranka Fidesz ozbiljno shvatila priličan zaostatak u anketama javnog mnijenja i da je uspjela mobilizirati svoje pristaše.

Već prvi podaci o izlaznosti jutros u 9 sati svjedoče kako su upravo Orbanove pristaše izašli na birališta: već do onda je izlaznost bila 16,89% - na prošlim izborima 2022. je bila 10,31% i to baš nije doba nedjelje kad se mogu očekivati mladi i urbani Mađari, dakle tipični birači Petera Magyara i njegove stranke Tisza. Tako rano ujutro je rekorder izlaznosti bila županija Békés (18,61%), poznata utvrda Orbana i njegove stranke.

Nepravilnosti ipak ima

No isto tako se već od jutra mogu čuti i optužbe o nepravilnosti: oporbena Tisza je prijavila već preko 60 kršenja izbornih proposa, navodno se u provinciji opet "organizirano” voze birači na birališta u režiji aktivista Fidesza, pred izbore su se čule i optužbe kako Orbanova stranka nudi 30.000 forinti (oko 80 eura) biračima za njihov glas, da na nekim biralištima vlada priličan kaos i lokalni dužnosnici vrše pritisak...

I Orbanov Fidesz optužuje Magyarovu Tiszu za kršenje pravila, a izbore prati i oko 2.400 promatrača i iz zemlje i inozemstva. Ipak, Viktor Orban je novinarima nakon glasovanja izjavio kako je doduše uvjeren u svoju pobjedu, ali i kako će čestitati svom protivniku ako ipak ne bude tako.

Znat će se tek večeras

No najveći problem su gužve pred biralištima: To se osobito odnosi na konzularna predstavništva Mađarske u inozemstvu kao što je Stuttgart ili Haag, ali i diljem Mađarske su još uvijek dugi repovi pred biralištima. Ali u slučaju ovih parlamentarnih izbora u Mađarskoj ne treba brzati sa procjenom ishoda na temelju velike izlaznosti: to podjednako može značiti i podršku Orbanu i nezadovoljstvo njegovom vladom.

Birališta se zatvaraju u 19 sati, a prvi službeni rezultati se očekuju sat kasnije. U Mađarskoj nije običaj provoditi niti izlazne ankete tako da će se sve znati tek večeras.

Malo je onih koji rado plaćaju porez. Ali mnogi birači ne vide problem u tome da se tzv. superbogataši dodatno oporezuju i plate svoj „pravedni dio“. Jedan od načina je povećanje poreza na dohodak. Postoji i opcija godišnjeg ili jednokratnog poreza na sve što netko posjeduje iznad određene granice.

Neke vlade žele oporezovati ekstremno bogatstvo kako bi smanjile poreze za srednju klasu ili ublažile društvenu nejednakost. Druge žele zakrpati proračunske rupe. Treći pak filozofski tvrde da pretjerano bogatstvo treba ograničiti, jer ono više ne doprinosi blagostanju tih pojedinaca.

Rasprava u Sjedinjenim Državama

Definicija bogatstva ovisi o promatraču. Ali općenito gledano, vrlo bogatima se smatraju privatne osobe s neto bogatstvom od najmanje 30 milijuna dolara (25,9 milijuna eura), dok superbogataši na raspolaganju imaju 300 milijuna dolara ili više.

U Sjedinjenim Američkim Državama Mitt Romney, bivši guverner savezne države Massachusetts, senator i predsjednički kandidat, vidi veliki problem u poreznim rupama koje se odnose na kapitalnu dobit. „Došli smo do točke na kojoj će svaka kombinacija rješenja za gospodarske probleme naše zemlje uključivati to da najbogatiji Amerikanci doprinesu više“, napisao je on u tekstu pod naslovom „Oporezujte bogate poput mene" u listu New York Times u prosincu 2025.

Zohran Mamdani, novi gradonačelnik New Yorka, predložio je povećanje gradske stope poreza na dohodak s 3,9 na 5,9 posto za prihode veće od milijun dolara godišnje. Početkom ožujka zakonodavci u saveznoj državi Washington usvojili su propise kojima se uvodi novi porez na osobni prihod veći od milijun dolara. Ta mjera čeka potpis guvernera. I drugi razmatraju slične mjere.

Ovi prijedlozi su važni zato što su Sjedinjene Američke Države najveće gospodarstvo na svijetu i imaju najveći broj milijunaša i milijardera, prema proračunima časopisa Forbes.

Tko se plaši poreza na bogatstvo?

„Oporezivanje superbogatih je pravedno, ekonomski efikasno i u nekim zemljama unapređuje druge važne ciljeve, kao što je jačanje demokracije", rekao je Brian Galle, profesor na Pravnom fakultetu kalifornijskog Sveučilišta.

U mnogim zemljama superbogati kontroliraju toliki dio društvenih resursa da mogu utjecati na političke i gospodarske ishode, kaže Galle. I upozorava da to može dovesti do nezdrave politike i katastrofalnih ekonomskih posljedica.

Što ako bi se umjesto poreza na dobit zbrojila sva nečija imovina i zatim oporezovao taj iznos: porez na bogatstvo. Prema podacima Cristine Enache i Alexa Mengdena iz organizacije Tax Foundation, neprofitnog istraživačkog centra za poreznu politiku, od 1965. godine 13 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) uvelo je porez na neto bogatstvo. No do danas su ga u Europi zadržale samo Norveška, Španjolska i Švicarska.

Ukupno gledano, ti porezi donijeli su malo prihoda i izazvali administrativne probleme, kažu Enache i Mengden. Još jedan problem bili su pravni sporovi.

Tako je njemački Savezni ustavni sud presudio 1995. godine da porez na bogatstvo krši načelo jednakosti i proglasio ga je neustavnim. Kao rezultat toga, Njemačka je 1997. ukinula taj porez. Vrhovni sud Nizozemske presudio je 2021. da porez na bogatstvo u toj zemlji krši europske propise koji se odnose na prava na imovinu i zabranu diskriminacije.

Poreze na bogatstvo teško je izračunati

Kada je riječ o porezu na bogatstvo, veliki problem je utvrđivanje nečijeg ukupnog bogatstva. Gotovinu je lako izbrojati, ali što je sa svim onim kućama, automobilima, privatnim zrakoplovima i investicijama? A da se i ne spominju zbirke umjetnina ili sadržaj sefova u bankama. To postaje još teže i skuplje ako se mora raditi svake godine.

Porez na bogatstvo destimulira štednju i investiranje, što dugoročno šteti poduzetništvu, prema istraživanju organizacije Tax Foundation. Pored toga, porez na bogatstvo „mogao bi dovesti do odljeva kapitala i preseljenja bogatih pojedinaca u susjedne jurisdikcije", rekli su Mengden i Enache. „Poslije povećanja poreza na bogatstvo u Norveškoj za 0,1 posto zemlja je zabilježila iseljavanje pojedinaca s velikim bogatstvom u države poput Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva."

Brian Galle ne vjeruje da ultra bogati mogu jednostavno premjestiti svoje bogatstvo kako bi izbjegli plaćanje poreza. „Dobar pravni dizajn, na primjer, može znatno otežati bogatim investitorima izbjegavanje poreza", rekao je Galle.

Može li Kalifornija postati primjer?

Kada je riječ o novom porezu na bogatstvo, Kalifornija možda pokazuje put s predloženim jednokratnim porezom od 5 posto za privatne osobe čije bogatstvo prelazi milijardu dolara. Hoće li on biti uveden, vidjet će se nakon planiranog referenduma i izbora u studenome.

U 2024. godini je snažan gospodarski rast tu saveznu državu učinio četvrtim najvećim gospodarstvom na svijetu, iza Sjedinjenih Američkih Država kao cjeline, Kine i Njemačke.

Pristaše kažu da će novi porez povećati proračunske prihode. Kritičari pak tvrde da će otjerati bogate koji će se preseliti u Teksas, Floridu ili Nevadu.

Guverner Gavin Newsom protivi se toj ideji, kao i čelnici velikih tvrtki i vjerojatno mnogi od oko 200 milijardera u toj američkoj saveznoj državi. Njihova najveća briga je to što porez uzima u obzir nelikvidno bogatstvo i nerealizirane dobiti. To znači da bi teorijski „papirni dobici“ na dionicama ili nekretninama bili oporezovani. Kritičari strahuju da bi to moglo prisiliti neke ljude na prodaju njihovih domova ili udjela u tvrtkama samo da bi platili porez.

Vlade imaju mnogo instrumenata kada je riječ o oporezivanju, ali oni moraju biti mudro korišteni ako je cilj pravedno oporezivanje.

Piloti njemačke skupine Lufthansa pozvani su u ponedjeljak i utorak u štrajk. Prekid rada predviđen je od ponedjeljka u 00.01 do utorka u 23.59, priopćila je u subotu sindikalna udruga Vereinigung Cockpit (VC). Na štrajk su pozvani članovi VC‑a u tvrtkama Deutsche Lufthansa AG, Lufthansa Cargo AG, Lufthansa Cityline GmbH i Eurowings GmbH. U Eurowingsu se štrajka samo u ponedjeljak i obuhvaćeni su svi letovi s njemačkih zračnih luka.

„Vereinigung prisiljena je na ovaj korak jer poslodavci u više kolektivnih pregovora ne pokazuju nikakvu volju za rješenjem“, rekao je predsjednik VC‑a Andreas Pinheiro. „Unatoč svjesnom odustajanju od štrajka tijekom uskrsnih blagdana, izostale su ozbiljne ponude. U tom razdoblju nije bilo nikakve reakcije ni spremnosti na razgovor sa strane poslodavaca."

„Ponuda koja ne zaslužuje taj naziv”

Prema navodima VC‑a ni Lufthansa ni Lufthansa Cargo nisu iznijele ponudu za dodatnu mirovinsku skrb, a u Lufthansa Citylineu ne postoji održiva ponuda za novi kolektivni ugovor o plaćama. U Eurowingsu je ponuđeno rješenje za mirovinska prava neprihvatljivo i „na toliko niskoj razini da to ime jedva zaslužuje".

Lufthansa je na poziv na štrajk reagirala s nerazumijevanjem. „Današnja najava štrajka strukovnog sindikata predstavlja potpuno novu razinu eskalacije“, rekao je glasnogovornik tvrtke. Njihov glavni zahtjev – udvostručenje ionako iznadprosječnog i izvrsnog mirovinskog sustava u tvrtki – „apsurdan je i neostvariv“.

VC je naglasio da je i dalje spreman razgovarati. „Poslodavci u svakom trenutku mogu spriječiti štrajk tako da iznesu ponude o kojima se može pregovarati“, rekao je Pinheiro. „Štrajk je uvijek posljednje sredstvo kako bi se pokrenuli propali pregovori. Vrlo bismo rado to izbjegli – posebno imajući na umu opterećenja za naše putnike te za kolegice i kolege na zemlji. No odgovornost za to leži na strani poslodavaca", rekao je Pinheiro.

U kontekstu trenutačne situacije na Bliskom istoku, letovi Lufthanse i Lufthansa Citylinea iz Njemačke prema sljedećim odredištima izuzeti su od štrajka jer uglavnom tamo redovnih letova trenutno niti nema: Azerbajdžan, Egipat, Bahrein, Irak, Izrael, Jemen, Jordan, Katar, Kuvajt, Libanon, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Mađarska se 12. travnja suočava s najvažnijim parlamentarnim izborima od dobrovoljnog povlačenja mađarskih komunista s vlasti 1989./90.: riječ je o tome može li premijer Viktor Orban i njegov režim biti smijenjen ili ne. Prvi put od 2010. postoji realna mogućnost da pobijedi oporbena stranka – konzervativna stranka Tisza, koju predvodi Orbanov izazivač Peter Magyar.

U Mađarskoj se izbori smatraju prekretnicom u suvremenoj povijesti zemlje. Istodobno, riječ je o jednim od najvažnijih izbora u Europi posljednjih godina. Oni bi mogli odlučiti i o budućnosti Europske unije i utjecaju Rusije u Europi, ali i o daljnjoj sudbini populističkih desnih konzervativaca i krajnje desnih snaga na kontinentu. DW odgovara na najvažnija pitanja vezana uz ove važne izbore.

Je li Orban diktator?

Viktor Orban je od sredine 1990-ih svoju stranku Fidesz (nekada „Savez mladih demokrata", danas „Mađarska građanska unija") pretvorio u strogo organiziranu stranku, u kojoj se ništa ne događa protiv njegove volje i u kojoj je najvažnije načelo lojalnost prema njemu. Nakon dolaska Fidesza na vlast 2010., isti proces odvijao se i na razini države.

Orban danas odlučuje i o najsitnijim pitanjima u zemlji. Bilo da je riječ o obnovi zgrada, povećanju mirovina ili geopolitici –ada govori o djelovanju vlade, najčešće koristi prvo lice: „Ja donosim zakon", „ja povećavam mirovinu", „ja se dogovaram s predsjednikom". Orban ne ispunjava sve klasične kriterije diktatora –ađarska je formalno i dalje parlamentarna demokracija sa slobodnim izborima –li je u svakom slučaju autokrat.

Kako je Orban preoblikovao Mađarsku?

Nakon prve izborne pobjede s dvotrećinskom većinom u proljeće 2010., Orban je proglasio „sustav nacionalne suradnje" (NER). U državnoj upravi, administraciji i pravosuđu, kao i u javnim službama, proveo je smjenu elita i ključne pozicije popunio svojim pristašama. Mađarska je preoblikovana u izrazito centraliziranu državu.

U cjelini, Orban je oslabio sustav podjele vlasti i time mogućnosti kontrole vlasti. Veći dio tiskanih i elektroničkih medija stavljen je –zravno ili neizravno preko poduzeća i zaklada bliskih Fideszu –od kontrolu vlasti, autonomija sveučilišta je ukinuta, a značajan dio državne i javne imovine stavljen pod kontrolu zaklada bliskih Orbanu. Stručnjaci Mađarskunazivaju „hibridnim sustavom" između demokracije i diktature.

Zašto mnogi Mađari žele promjenu vlasti?

Orbanova gospodarska i porezna politika pogoduje njegovoj klijenteli iz više srednje klase. Materijalni položaj mnogih drugih Mađara posljednjih se godina, međutim, pogoršao. Tome treba pridodati loše stanje javne infrastrukture, zdravstva i obrazovanja, kao i rašireno nezadovoljstvo zbog korupcije i očitih slučajeva nezakonitog bogaćenja.

Istodobno su mnogi Mađari umorni od retorike nalik građanskom ratu koju Orban potiče, primjerice apsurdnim prikazivanjem Ukrajine kao neprijatelja ili stalnim proglašavanjem svih kritičara neprijateljima i izdajnicima.

Zašto su izbori važni za Europu?

Orbanov deklarirani cilj je „osvojiti Bruxelles" i EU preoblikovati u savez politički suverenih nacionalnih država koje dijele zajedničke gospodarske interese. Premijer Mađarske godinama vodi kampanju protiv EU-a i svojim vetima i odbijanjem da podrži važne europske i vanjskopolitičke odluke čini Uniju nefunkcionalnom. Njegova pobjeda dodatno bi oslabila EU, dok bi promjena vlasti u Budimpešti ponovno ojačala Uniju.

Zašto su izbori važni i za populiste izvan Mađarske?

Orban je uzor i najuspješniji model za populističke desne konzervativce i krajnju desnicu u Europi, a ujedno i njihov ključni organizator. Nitko drugi iz tog političkog spektra nikada nije osvojio dvotrećinsku većinu niti tako dugo vladao kao on. Također, nitko nije toliko pridonio povezivanju tog političkog tabora u Europi. Ishod izbora stoga je i odluka o budućnosti populizma u Europi.

Zašto su izbori važni za Rusiju?

Nijedna druga članica EU-a nije toliko povezana s Rusijom kao Mađarska pod Orbanom. Iako je od 2014. podržao većinu sankcija EU-a protiv Rusije, Orban se redovito zalaže za njihovo ukidanje, traži iznimke i od 2022. u najvećoj mogućoj mjeri blokira pomoć Ukrajini. Time slabi i dijeli EU –što je zajednički cilj Orbana i Rusije. Za Rusiju bi njegov poraz bio veliki gubitak.

Može li se Orban uopće smijeniti?

Nakon izbora 2010. Fidesz je proveo opsežne promjene izbornog zakona s jačim naglaskom na većinski sustav, što toj stranci i danas daje značajnu prednost. Od 199 zastupnika, njih 106 bira se u izravnim izbornim jedinicama jednostavnom većinom. Izborne jedinice sklone Fideszu obično su manje, pa je za izbor zastupnika potrebno manje glasova. Tako je Orbanova stranka na izborima 2022. osvojila oko 53 posto glasova, ali znatno više izbornih jedinica, čime je osigurala gotovo 68 posto zastupničkih mjesta –psolutnu većinu.

Etnički Mađari iz susjednih zemalja koji imaju mađarsko državljanstvo mogu glasati za stranačke liste i sudjelovati putem dopisnog glasovanja. Mađarski radnici migranti u zapadnoj Europi, koji su skloniji kritici Orbana, mogu glasati samo u veleposlanstvima i nekim konzulatima, ali ne i poštom. Stručnjaci kritiziraju izborni sustav kao nepravedan. Promjena vlasti je stoga znatno otežana –li ne i nemoguća.

Može li Orbanov režim falsificirati izbore?

Stručnjaci za izbore u Mađarskoj smatraju da neće doći do izravnog krivotvorenja glasova jer oporbena stranka Tisza organizira paralelno brojanje. Međutim, kod dopisnog glasovanja manjinskih Mađara u susjednim zemljama postoje mogućnosti manipulacije. Njihovi glasovi mogli bi Orbanu donijeti jedno ili dva zastupnička mjesta. Također, kupovina glasova u siromašnim regijama trenutačno je tema rasprava, nakon što je jedan dokumentarni film razotkrio tu praksu.

Što kažu ankete i koliko su pouzdane?

Mađarski politolozi i analitičari uvjereni su da većina birača želi promjenu vlasti. Neovisni instituti za istraživanje javnog mnijenja već više od godinu dana predviđaju prednost stranke Tisza u odnosu na Fidesz, ponekad i značajnu. No te procjene samo djelomično odražavaju izglede kandidata u pojedinim izbornim jedinicama. Također, biračko tijelo Fidesza – uglavnom starije osobe i umirovljenici u manjim gradovima i selima – nije u potpunosti obuhvaćeno anketama. Stoga ankete mogu biti pogrešne. Ipak, većina analitičara očekuje mogućnost Orbanova poraza.

Što će Peter Magyar učiniti u slučaju promjene vlasti?

Najvažniji ciljevi Petera Magyara i njegove stranke Tisza su udaljavanje Mađarske od Rusije i povratak kao pouzdanog saveznika EU-a i NATO-a. Međutim, ne bez ograničenja. U migracijskoj i ukrajinskoj politici Magyar želi djelomično ili u potpunosti zadržati dosadašnji mađarski kurs, ali bez potpune konfrontacije s EU-om.

U unutarnjoj politici najavljuje odlučnu borbu protiv korupcije i „promjenu sustava". To uključuje pravedniji izborni sustav, ograničenje mandata premijera na dva izborna ciklusa i novi ustav. Orban i drugi visoki dužnosnici iz njegova okruženja mogli bi u slučaju Magyarove pobjede biti suočeni s optužbama za korupciju i veleizdaju.

Hoće li Orban priznati poraz?

Orban se o tome nije izravno izjasnio. Samo kaže da je ponekad pobjeđivao, a ponekad gubio izbore te da je Mađarska demokracija.

Može li nakon izbora doći do nasilja?

Ako Orban proglasi pobjedu, moguće su masovne demonstracije, pa i nasilni sukobi, jer su bijes i nezadovoljstvo prema njegovu režimu široko rasprostranjeni. Ako izgubi, ovisit će o njegovu stavu hoće li njegovi pristaše masovno izaći na ulice.

Može li se Orbanov sustav uopće demontirati?

Orban je poduzeo brojne mjere kako bi se zaštitio od gubitka vlasti. Za mnoge promjene potrebna je dvotrećinska većina, a brojna važna mjesta popunjena su na duže razdoblje. Zbog toga bi „duboka država" mogla lako sabotirati vladu koja ima samo običnu većinu. Čak i uz dvotrećinsku većinu, moglo bi proći više godina dok stranka Tisza u potpunosti ne promijeni Orbanov sustav.

Bez sumnje: nuklearna opasnost na Bliskom istoku se povećala tijekom aktualnog konflikta s Iranom. U ratu, koji je krajem veljače započeo napadima Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran, gađani su nuklearni pogoni kako u Iranu, tako i u Izraelu. Riječ je o oblasti koja važi kao posebno senzibilna.

Predsjednik SAD-a Donald Trump je više puta pojasnio da se radi o sprječavanju Irana da napravi i posjeduje atomsko oružje. Iranski nuklearni program je sada sastavni dio pregovora za vrijeme dogovorenog dvotjednog primirja. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da bi se postupanje SAD-a i Izraela protiv iranskog režima moglo pokazati kontraproduktivnim i potkopati postojeće logike zastrašivanja.

Atomsko oružje važi kao sredstvo zastrašivanja: ono protivnike treba odvratiti od toga da vojno djeluju. Često se u tom kontekstu upućuje na Sjevernu Koreju čiji nuklearni arsenal, prema viđenju nekih promatrača, doprinosi stabilizaciji režima – tako što malo vjerojatnim čini vanjske intervencije. To bi unatoč svim demantijima moglo itekako biti i računica Teherana.

Kao jedan drukčiji primjer važi Ukrajina. 1994. godine je ta zemlja bila treća na svijetu po pitanju arsenala nuklearnog oružja. Te godine se odrekla tog oružja i zauzvrat dobila sigurnosne garancije od strane Rusije, SAD-a i Velike Britanije. Danas neki stručnjaci argumentiraju da Rusija tu zemlju nikad ne bi mogla napasti da se Ukrajina prije više od 20 godina nije odrekla svoga atomskog oružja.

Iran se donedavno nalazio u stanju takozvane „nuklearne latencije" – postojala je načelna sposobnost da razvije atomsku bombu, ali, barem prema svim dostupnim informacijama, bez da je to i realizirano. To je Iranu ostavljalo prostor za politički manevar, bez da prijeđe prag otvorene konfrontacije.

„Strateška nejasnoća"

„Godinama se Iran oslanjao na stratešku nejasnoću i svjesno nije prelazio nuklearni prag, kako bi izbjegao napade", napisao je nedavno Rupal Mehta, stručnjak s London School of Economics: „Novo vodstvo (Irana) je sada suočeno s mračnim odmjeravanjem između rizika i logike zastrašivanja." To bi se moglo još pojačati Trumpovom prijetnjom da će Iran bombardirati nazad u kameno doba.

Proteklog tjedna su iranski političari objavili da zemlja razmatra napuštanje Sporazuma o neširenju atomskog oružja iz 1968. kojega su potpisnice 191 zemlja. Takav jedan korak bi dalje oslabio međunarodni kontrolni režim.

Pomicanja u regionalnom sigurnosnom poretku, koja je izazvao ovaj rat, mogla bi i druge zemlje Bliskog istoka ponukati na to da razmisle o vlastitim atomskim programima ili da ubrzaju postojeće planove o tome. „Više faktora bi zemlje Perzijskog zaljeva moglo približiti atomskom naoružanju", kaže Kelsey Davenport iz Arms Control Association sa sjedištem u Washingtonu. Te zemlje se, kaže ona, nalaze između težnje za moći Irana i Izraela te su dijelom izgubile povjerenje u SAD kao u zaštitnu silu.

Istovremeno su prepreke velike; kratkoročno posezanje za bombom važi kao malo vjerojatno, kaže Davenport i dodaje da bi se prvo morali stvoriti tehnološki, institucionalni i politički uvjeti. Zemlja Perzijskog zaljeva bi usto, ističe ova stručnjakinja, pričekale daljnji tijek konflikta. „Ovaj rat će raspravu o sigurnosnopolitičkoj važnosti atomskog oružja znatno pooštriti", naglašava stručnjakinja Davenport.

Teže li zemlje Perzijskog zaljeva atomskom naoružanju?

Saudijska Arabija je protekle godine uz američku podršku napravila prve korake u smjeru nuklearne neovisnosti. Prestolonasljednik, princ Mohamed bin Salman, prethodno je već kazao da će se njegova zemlja također atomski naoružati ukoliko Iran napravi atomsku bombu.

Nakon jednog posjeta SAD-u u studenom se bin Salman prema navodima medija vratio kući sa sporazumom o nuklearnoj suradnji u džepu, a koji bi Saudijskoj Arabiji mogao omogućiti obogaćivanje uranija. Takav jedan sporazum bi, međutim, morao odobriti američki Kongres, pojašnjava Nour Eid, neovisna stručnjakinja za razne institucije sa sjedištem u Parizu.

Inače takvi sporazumi sadrže i odredbe o promjeni strogih kontrolnih mehanizama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koji trebaju osigurati transparentnost i provjerljivost. U saudijskom slučaju bi ti mehanizmi mogli ispasti slabiji, kako se strahuje. Kritika, između ostalog, stiže i od bivšeg direktora IAEA-a Roberta Kelleya koji govori o prekidu dosadašnje prakse.

Međutim, prema navodima Noure Eid, trebalo bi potrajati još desetak do dvadesetak godina dok Saudijska Arabija bude mogla raspolagati temeljnim nuklearnim kapacitetima. Osim toga, pojašnjava ona, nedostaje kvalificiranih stručnjaka i industrijskih osnova. Kratkoročno gledano Saudijci izgleda doista u prvi plan stavljaju energetski aspekt, kaže Eid.

Ujedinjeni Arapski Emirati već posjeduju jednu nuklearnu elektranu i svjesno ne koriste tehnologiju obogaćivanja uranija. Toj zemlji je dosad više bilo stalo do prestiža negoli vojnih interesa. Jedna klauzula sporazuma, međutim, dopušta nove pregovore, ukoliko druge zemlje dobiju fleksibilnije uvjete.

I Egipat i Turska imaju planove

Jedan od razloga za očitu fleksibilniju američku poziciju prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima i konkurentu Saudijskoj Arabiji bi mogla biti i utrka Amerikanaca s Kinom i Rusijom, koje nuklearnu tehnologiju često nude uz manje stroge uvjete i time osiguravaju geopolitički utjecaj, pojašnjava Eid.

I Egipat i Turska bi mogli dugoročno razviti nuklearne kapacitete, smatraju eksperti i poručuju kako Egipat uz rusku podršku već gradi jedan reaktor na obali Sredozemnog mora, ali da u dogledno vrijeme ne bi trebao biti u stanju vojno ga koristiti. Turska također surađuje s Rusijom, a moguće je da to bude slučaj ubuduće i s Kinom, kaže Nour Eid. Kao NATO-članica, nastavlja Eid, Turska ionako ima nuklearni sigurnosni kišobran koji umanjije pritisak stvaranja vlastitog nuklearnog naoružanja.

Kako zaustaviti daljnje širenje?

Američka stručnjakinja Kelsey Davenport ističe globalnu dimenziju: ni Kina ni Rusija nisu zainteresirane za ukidanje dogovora o neširenju atomskog naoružanja – zbog vlastite sigurnosno-političke strategije.

Obje zemlje bi, doduše, mogle isporučiti tehnologije ili materijale, ali aktivna podrška gradnji atomskog oružja unatoč konkurenciji iz SAD-a i suradnji dviju zemalja s Iranom nije vjerojatna, procjenjuje Davenport. Države bi, nastavlja ona, radije mogle koristiti geopolitičke napetosti u svoju korist.

Davenport ističe da odlučujući jeste i ostaje regionalni dijalog o sigurnosti koji izlazi izvan okvira kratkoročnih konfliktnih logika. Takav dijalog će „biti težak nakon ovakvog konflikta. Ali je on najbolja šansa za sprječavanjem daljnjeg nuklearnog naoružavanja i stvaranjem dugoročne stabilnosti", poručuje analitičarka Davenport.

Energetska sigurnost je ponovo glavni prioritet u Europskoj uniji, jer rat u Iranu pokazuje do koje mjere su mnoge države članice i dalje izložene iznenadnim šokovima u snabdijevanju naftom i plinom - unatoč lekcijama iz invazije Rusije na Ukrajinu prije četiri godine.

Kriza je potaknula države članice da ponovo preispitaju svoje napore u diverzifikaciji opskrbe i smanje oslanjanje na vanjske izvore energije. Ona je također donijela novi zamah nuklearne energije.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je prošlog mjeseca da je europsko zapostavljanje nuklearne energije bilo „strateška greška". Bruxelles sada razmatra dodatno financiranje nuklearne energije, dajući prioritet uvođenju takozvanih malih modularnih reaktora (SMR) do početka sljedećeg desetljeća.

Čak i u Njemačkoj, koja je potpuno isključila sve svoje reaktore, rasprava o povratku nuklearnoj energiji ponovo se rasplamsava.

Kancelar Friedrich Merz kaže da je odustajanje od nuklearki bilo „ozbiljna strateška greška", ali i da nema povratka na atomsku energiju. No njegov blizak politički saveznik i premijer pokrajine Bavarske Markus Söder kaže da je „vrijeme za novu eru nuklearne energije" i planira izgradnju malih modularnih reaktora u svojoj pokrajini.

„Obnovljeni fokus Europske unije na proširenje nuklearne energije predstavlja strateški razuman odgovor na dugoročne ciljeve energetske sigurnosti i klimatske ciljeve regije", rekao je Henry Preston, glasnogovornik Svjetske nuklearne asocijacije koja okuplja proizvođače iz branše. „Nuklearna energija ostaje jedinstvena po tome što osigurava čistu, sigurnu i skalabilnu električnu energiju“, dodao je.

Fokus na SMR-u je „pogrešno usmjerena strategija"

SMR-i su nuklearne elektrane nove generacije, koje su obično projektirane za proizvodnju manje od 300 megavata električne energije - otprilike trećinu proizvodnje konvencionalnih reaktora. Zagovornici ove tehnologije tvrde da će ove elektrane biti jeftinije, jednostavnije za izgradnju i sigurnije od tradicionalnih reaktora.

Ali protivnici oštro kritiziraju ponovno okretanje Europske unije nuklearnoj energiji. To je „pogrešno usmjerena strategija", rekao je M. V. Ramana, profesor na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, čija se istraživanja fokusiraju na rizike nuklearne energije i razoružanje. On tvrdi da SMR na kraju košta više po jedinici proizvedene energije nego tradicionalni veliki reaktori „zato što snaga elektrane ne raste linearno s uloženim materijalima i radom".

Luke Haywood, šef za klimu i energiju u Europskom ekološkom uredu (EEB), smatra da „ulaganje novca u novu nuklearnu energiju, posebno u neprovjerene modularne nuklearne reaktore, neće riješiti nijedan od naših energetskih problema". On je nuklearnu energiju nazvao „skupom distrakcijom".

„Njezina izgradnja je prespora, ona je preskupa i prerizična. Modularni nuklearni reaktori su godinama, ako ne i desetljećima, udaljeni od primjene u velikim razmjerima", rekao je Haywood za DW.

Može li nuklearna energija doprinijeti podmirenju potrošnje?

Da bi smanjile oslanjanje na fosilna goriva, zemlje Europske unije su posljednjih godina znatno povećale proizvodnju energije iz drugih izvora – vjetra i sunca. Gotovo 50 posto električne energije koja se potroši u EU-u sada dolazi iz obnovljivih izvora. Ipak, zagovornici nuklearne energije tvrde da je ona ključna za osiguravanje stabilne „bazne" energije - minimalne razine električne energije koja je potrebna 24 sata dnevno, 7 dana tjedno - za razliku od povremenih izvora kao što su vjetar i sunce.

Malwina Qvist, direktorica Programa za nuklearnu energiju u nevladinoj organizaciji Clean Air Task Force (CATF), kaže da obnovljivi izvori i fleksibilna proizvodnja energije nisu dovoljni za ostvarenje gospodarstva bez emisija štetnih plinova.

Ona je istaknula da Njemačka proizvodi mnogo više električne energije iz obnovljivih izvora nego Francuska - oko 59 posto u usporedbi s 28 posto - ali da njena elektroenergetska mreža ukupno emitira oko 16 puta više ugljičnog dioksida.

„Njemačka proizvodnja iz neobnovljivih izvora u ogromnoj mjeri dolazi iz ugljena i plina, dok u Francuskoj nuklearna energija osigurava oko 67 posto električne energije uz skoro nultu emisiju štetnih plinova", rekla je Qvist.

Bez stabilne čiste energije, koja ima niske emisije štetnih plinova i dostupna je kad god je potrebna, države se neizbježno vraćaju fosilnim gorivima, naglasila je stručnjakinja. „Tu na scenu stupaju SMR-i. Kao dio paketa stabilne čiste energije, njihov modularni dizajn, niži početni troškovi i sposobnost osiguravanja industrijske topline čine ih posebno pogodnima za industrijske sektore u kojima je teško smanjiti emisije", rekla je ona, navodeći kao primjere kemijsku industriju te proizvodnju čelika i cementa.

Ali Haywood kaže da se nuklearna energija loše uklapa u energetski sustav kojim dominiraju vjetar i sunce. „Nuklearna energija nije prirodan partner sustavu zasnovanom na obnovljivim izvorima“, rekao je on, napominjući da „modernim energetskim sustavima treba fleksibilnost, postrojenja koja mogu brzo povećati ili smanjiti proizvodnju, a ne reaktori koji moraju stalno raditi da bi bili ekonomski isplativi".

Zato je ideja nuklearne energije kao izvora za „bazno opterećenje“ zastarjela, naglasio je on.

I profesor Ramana je ponovio taj stav, naglašavajući upravljanje potrošnjom, proširenje baterijskih sustava i skladištenja energije, kao i fleksibilnu proizvodnju radi uravnoteženja promjenljive proizvodnje iz solarne i vjetroenergije. „Ulaganje u SMR-e ili nuklearnu energiju uopće samo će skrenuti financiranje s ovih perspektivnijih pravaca", naglasio je.

Je li SMR sigurniji od tradicionalnih reaktora?

Sigurnost ostaje trajna briga za sve nuklearne tehnologije, uključujući male modularne reaktore. Neki smatraju da su SMR-i sigurniji zbog manjeg kapaciteta, manje potrošnje nuklearnog goriva i oslanjanja na pasivne sigurnosne sustave koji su projektirani za funkcioniranje bez vanjskog napajanja električnom energijom.

Sara Beck, šefica Odjela za istraživanje sigurnosti u organizaciji Društvo za sigurnost postrojenja i reaktora (GRS), središnjoj njemačkoj stručnoj organizaciji na području nuklearne sigurnosti, rekla je da „opće izjave o sigurnosti SMR-a nisu moguće“, ukazujući na „značajne tehničke i konceptualne razlike između pojedinačnih SMR projekata“.

SMR-i trenutno nemaju jedinstveni standardni dizajn, a širom svijeta se razvijaju deseci koncepata. Globalno gledano, do sada su izgrađena samo dva SMR projekta, jedan u Rusiji, a drugi u Kini, i to na temelju različitih projekata.

Profesor Ramana kaže da sve nuklearne elektrane, uključujući SMR, mogu doživjeti nesreće koje dovode do široko rasprostranjene radioaktivne kontaminacije. Također je naglasio da, unatoč desetljećima financiranja i istraživanja, još uvijek ne postoji sigurna i dokazana metoda za zbrinjavanje radioaktivnog otpada.

Potreba za dobro provedenim SMR programom u EU?

Qvist, stručnjakinja iz CATF-a, složila se da su SMR-i i dalje nova tehnologija čija je korist u velikoj mjeri nedovoljno dokazana u velikim razmjerima na zapadnim tržištima. Ali ona vjeruje da imaju ulogu u trenutku kada potražnja za pouzdanom energijom bez štetnih emisija brzo raste.

„Globalna potražnja za stabilnom čistom energijom brzo raste, a gospodarstvima u razvoju, industrijskim klasterima i operatorima data centara potrebna je pouzdana energija s niskim emisijama ugljika", rekla je ona.

Stručnjakinja je naglasila potrebu za dobro provedenim SMR programom u Europskoj uniji, s fokusom na standardizirane projekte i koordiniranu nabavku.

Stvaranje globalno konkurentne izvozne platforme „učinilo bi za nuklearnu industriju Europske unije ono što je Airbus učinio za zrakoplovstvo", rekla je ona. „Ako EU ne uspije razviti konkurentnu ponudu, riskira da taj prostor u potpunosti prepusti geopolitičkim rivalima."

Dok se Europa suočava s pritiscima na energetsku sigurnost u brzo promjenljivom geopolitičkom i ekonomskom okruženju, nema naznaka da će rasprava o nuklearnoj energiji uskoro utihnuti.

Hrvatska je nedavno ponovno dobila viši stupanj kreditnog rejtinga, prema jednoj od presudnih međunarodnih financijskih agencija, što je njezin već šesti skok naviše u nizu kroz posljednjih devet godina. Posrijedi je pomak od špekulativnog profila, dva stupnja ili razreda ispod prvog tzv. investicijskog, do ranga srednje jakog kapaciteta ispunjavanja financijskih obaveza. Tako za RH iznad aktualnog A razreda postoji njih još „samo“ pet. Za hrvatske državne i javne financije to svakako znači povoljnije uvjete bankovnog poslovanja tj. jeftinije zaduživanje.

Ipak, nameće se pritom i pitanje o neposrednoj koristi takvog napretka za same građane RH u odnosu na banke, podjednako kod podizanja kredita i oročavanja štednih depozita. Hrvatska se npr. po prosječnoj kamatnoj stopi na štednju nalazi na samom dnu Europske unije. Banke u RH su inače gotovo beziznimno u vlasništvu velikih inozemnih kuća od kojih njih tri drže otprilike dvije trećine hrvatskog bankovnog tržišta. Uostalom, niti hrvatski poduzetnici ne dobivaju od njih uvjete kakve dobivaju njihovi konkurenti u matičnim zemljama tih banaka.

Deregulacija i standard hrvatskih građana

„Dolazimo do ključnog problema svakog tržišta – postoji li tu uopće tržište? Ili ga kontrolira par igrača“, rekao nam je Goranko Fižulić, poduzetnik i bivši ministar gospodarstva RH koji smatra da ukupna hrvatska ekonomija u čitavom nizu segmenata funkcionira sa po tek nekolicinom tržišnih sudionika ili konkurenata. Prema njegovu mišljenju, posljedice su iste kao i da je formalno proglašena takva pozicija, bilo da je u pitanju monopol, duopol ili oligopol. „Tako je od derivata do glavnine prehrambenih proizvoda“, kaže on, „što itekako utječe na cjenovnu politiku i standard.“

„Kad naši građani misle da plaćamo više od drugih, valja poći od pitanja kako je regulirano tržište, ako jest. Isto je u mljekarstvu i bankarstvu, dok je posve drukčije u turizmu i na tržištu odjeće i obuće. Ali drukčije zato što je tako ispalo stjecajem okolnosti, a ne jer se regulator trudio da uspostavi konkurentno i građanima povoljnije tržište“, ističe Fižulić, dodajući kako tu – napose kod poslovanja s bankama - zaista nema efekta od državnog kreditnog rejtinga. On je na tu temu već napisao i komentar u svojoj kolumni na portalu Telegram.

RH među rijetkim sljedbenicima Maastrichta

Povod mu je bila rasprava između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, gdje je predsjednik RH minorizirao kreditno-rejtinški uspjeh, a premijer ga vrednovao kao izuzetan rezultat rada njegove vlade. „Istina je negdje po sredini“, drži Goranko Fižulić, „pri čemu je Hrvatska izgubila dva desetljeća, jer smo dva razreda ispod ovoga sadašnjeg, na BBB+, bili još 2004. godine. Zatim smo opako pali do BB i teško se iznova dizali. No presudilo je to što smo ušli u eurozonu, a ne to što smo proveli bitne strukturne reforme, jer nismo.“

Fižulić na koncu zaključuje da se mora konstatirati kako je hrvatski proračun u međuvremenu ipak snažno discipliniran, još od ministra financija Zdravka Marića. RH zadovoljava Mastriške fiskalno-disciplinske kriterije Europske unije, mada većina velikih članica tog saveza već par godina ne ispunjava jedan ili oba glavna zahtjeva ugovora iz Maastrichta. Financijski analitičar i burzovni stručnjak Neven Vidaković mišljenja je da i to Hrvatskoj u ozbiljnoj mjeri osigurava uspon u kreditnom rejtingu, koji smatra značajnom činjenicom.

Kretanje kamatnih stopa i problem koji ostaje

„Recimo, premijer Zoran Milanović u svoje vrijeme nije se mogao zaduživati, pa je planirao prodati Hrvatske autoceste. No rejting je, s obzirom na kamatnu stopu, relativan. Plaća li Njemačka tri posto, mi ćemo plaćati 3,2. Ako nam rejting padne, ne znači da će nam stope automatski narasti, jer se gleda relativno, a u EU je to u odnosu na Njemačku“, tumači Vidaković za DW i dodaje kako kretanje stopa ovisi i o monetarnoj politici. Upravo on, međutim, jedan je od najistaknutijih kritičara hrvatske monetarne politike već desetljeće i pol.

„Ovo povećanje efekt ima samo na državu“, napominje ovaj analitičar, „i odrazit će se malko na državnu obveznicu, ali na bankovni sustav nikako.“ Korist za građane, po njemu, dolazi posredno, a zbog važnosti trenda dugogodišnjeg rasta rejtinga. To pak ima realan utjecaj na relativnu ekonomsku i socijalnu stabilnost Hrvatske. Problem konačno ostaje u jednoj drugoj ekonomsko-političkoj temi koju Neven Vidaković najčešće komentira: strukturnoj inflaciji u srcu ekonomije RH ovisne o uslugama i potrošnji, s ultimativnom „okladom" na turizam.

Od prije tjedan dana na benzinskim postajama u Njemačkoj vrijedi novo pravilo: cijene goriva smiju se povećati samo jednom dnevno, i to u podne, a nakon toga tijekom dana mogu samo padati. Ta je mjera trebala usporiti rast cijena izazvan ratom u Iranu – ali zasad nije dala rezultate.

Na velikoj ploči benzinske postaje kod Stuttgarta piše – 2,43 eura za litru dizela. Cijena je visoka, no postaja je ipak dobro posjećena oko 11 sati prijepodne. Jer još uvijek postoji strah od većeg poskupljenja, unatoč novom pravilu prema kojem cijene smiju rasti samo jednom dnevno.

Ali je li ta mjera bila uspješna? Kupci na postaji u Stuttgartu kažu da nije. „Nije jeftinije, naprotiv – čini se da je skuplje“, kaže Monika Trick. Ramona Konrad kaže da stalno razmišlja koje je najbolje vrijeme za točenje goriva. Danas je, kako kaže, jednostavno došla – na sreću.

Vlasnici postaja odbacuju novo pravilo

Vlasnik benzinskih postaja Dithelm Jaspers upravlja s ukupno četiri postaje u okolici Stuttgarta. Na pitanje o uspjehu novog pravila samo se nasmije. Kaže da je to – šala. „Više mi je odgovaralo kada su naftne kompanije povremeno malo dizale, a ponekad spuštale cijene. Sada ih povise i više ih ne spuštaju toliko.“

Jaspers kaže da trenutačno postoji tiho, ali stalno povećanje cijena. On se mora nositi s bijesom i pritužbama mušterija, iako sam ne može ništa promijeniti. Jer cijene određuje naftna kompanija, a ne on.

Thomas Sens vodi neovisnu benzinsku postaju u blizini Karlsruhea. I on trenutačno osjeća nezadovoljstvo svojih kupaca. Za razliku od mnogih drugih, on sam smije određivati cijene. Pri tome se vodi, s jedne strane, nabavnim cijenama kod veletrgovaca, a s druge – cijenama izravne konkurencije.

Točno u podne svakoga dana unosi novu cijenu – gotovo naslijepo, kaže.„Doista nemam nikakav orijentir, ne znam ni što rade konkurenti.“ Zato obično povisi cijenu za osam do deset centi, a zatim promatra što rade ostale postaje. Ako je potrebno, poslije cijenu ponovno korigira naniže. Kako kaže, svaki put mu je to vrlo neugodno.

ADAC ne vidi poboljšanje

Ni Njemački automobilski klub ADAC ne smatra da je mjera dala rezultate. Ta je organizacija usporedila cijene goriva od početka rata u Iranu do danas.

Rezultat: cijene su stalno rasle – i tijekom posljednjih sedam dana, odnosno otkako je novo pravilo stupilo na snagu. Kako kaže glasnogovornica ADAC‑a, time su potvrđene ranije bojazni organizacije: „Ako se naftnim kompanijama dopusti da cijene povećaju samo jednom dnevno, one ih tada povise više nego što bi inače učinile i u cijenu uključe određenu premiju za rizik.“

Ekonomist protiv državnog upletanja

Jesu li, dakle, potrebne još snažnije državne mjere? U javnosti se razmatra čitav niz mogućnosti: smanjenje poreza na naftu i gorivo, ograničenje cijena za naftne kompanije, oporezivanje takozvanih ekstraprofita ili povećanje naknade za troškove putovanja na posao.

Vlasnik postaje Dithelm Jaspers najviše bi volio smanjenje poreza i nada se da bi to brzo snizilo cijene. Ograničenje cijena, međutim, ne podržava.

Ekonomist Lars Feld sa Sveučilišta u Freiburgu općenito savjetuje državi da se suzdrži od takvih intervencija. One, smatra on, nisu osobito učinkovite. „Nužno je dopustiti djelovanje kretanja cijena, jer ono dovodi do smanjenja potrošnje koje je u ovakvoj situaciji potrebno.“

Drugim riječima: tržište samo regulira odnos ponude i potražnje. Feld kritizira i to što se od pandemije korone veoma brzo poseže za državnom pomoći, iako ona nije uvijek doista svrhovita.

Više cijene unatoč primirju

Najava primirja u ratu u Iranu dovela je do toga da su cijene sirove nafte na svjetskim tržištima djelomično naglo pale. Međutim, cijene goriva na postajama u podne su ponovno povećane.

Na postaji Dithelma Jaspersa kod Stuttgarta cijena dizela porasla je doduše samo za jedan cent po litri, ali je benzin tipa Super poskupio čak sedam centi po litri. Vlasnik postaje kaže da vijesti s Bliskog istoka zasad još nisu utjecale na politiku cijena.

Ekonomist Lars Feld smatra da će proći još neko vrijeme dok se pad cijena nafte ne osjeti i na postajama. „Bio bih već zadovoljan kada bismo to osjetili u roku od tjedan dana. No realnije je da će se to dogoditi tek pred kraj ovog dvotjednog primirja.“ Hoće li i kada cijena goriva ponovno pasti na razinu prije rata, prema njegovim riječima ovisi o tome hoće li u Iranu biti postignut dugoročan mir.

Proizvođači električnih automobila mogli bi profitirati

Skupo gorivo ipak bi moglo imati jednog dobitnika, smatra taj ekonomski stručnjak. Prodaja električnih automobila mogla bi dobiti snažan poticaj. „Po mojem mišljenju, takva poskupljenja imaju mnogo jači učinak nego sve subvencije koje smo do sada vidjeli.“

Zato Feld ne preporučuje ni dodatne subvencije za električne automobile – bolje je, kaže, pustiti da tržišne cijene učine svoje. Zbog trenutačno visokih cijena goriva, prema njegovoj procjeni, mnogi bi se mogli odlučiti na prelazak na električni automobil.

Čelnici Srbije i Mađarske u nedjelju su objavili da su u Srbiji pronađeni eksplozivi u blizini plinovoda koji transportira ruski plin u Mađarsku. „Naše su jedinice pronašle eksploziv razorne snage“, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u objavi na Instagramu.

Naveo je kako su „dva velika paketa eksploziva s detonatorima“ pronađena u Kanjiži, na sjeveru Srbije, „nekoliko stotina metara“ od plinovoda Balkan Stream.

Mađarski premijer Viktor Orbán sazvao je sastanak Vijeća za obranu svoje zemlje kako bi se raspravila situacija. „Prema informacijama kojima raspolažemo […] bio je pripremljen čin sabotaže“, rekao je Orbán nakon sastanka.

Dvojica čelnika nisu odmah iznijela dodatne pojedinosti o nalazima niti su objavili fotografije.

Mađarska će sada pojačati vojnu zaštitu dijela Balkanskog toka koji se nalazi na mađarskom teritoriju, dodao je Orbán. Ovaj plinovod je „od vitalne važnosti" za Mađarsku, jer osigurava 60 posto potreba za prirodnim plinom.

Nije izričito rekao da sumnja da Kijev stoji iza incidenta na plinovodu - ali je nakon sjednice na tu temu ponovio poznate optužbe protiv Kijeva. „Ukrajina godinama radi na prekidu opskrbe plinom (iz Rusije) Europi", rekao je Orbán u video obraćanju na Facebooku.

Ukrajinci su već uništili plinovod Sjeverni tok i blokiraju isporuku sirove nafte iz Rusije u Mađarsku putem plinovoda Družba koji prolazi kroz Ukrajinu. Osim toga, ukrajinska vojska stalno napada dio plinovoda Turski tok koji se nalazi na ruskom teritoriju. Balkanski tok, koji opskrbljuje Mađarsku, nastavak je Turskog toka.

Ukrajina odbacuje svaku povezanost

Balkan Stream je plinovod koji prolazi kroz Bugarsku i Srbiju te povezuje Mađarsku s ruskim plinom koji se ispod Crnog mora doprema u Tursku. Orbán je rekao da „Ukrajina već godinama pokušava odsjeći Europu od ruske energije“, ali se nije izravno upustio u optuživanje Ukrajine ili bilo kojeg drugog aktera.

Ukrajina je zanijekala bilo kakvu povezanost s navodnom sabotažom. „Kategorički odbacujemo pokušaje da se Ukrajinu lažno poveže s incidentom u kojem su eksplozivi pronađeni u blizini plinovoda TurkStream u Srbiji“, izjavio je glasnogovornik ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova Heorhij Tihij. „Ukrajina s tim nema nikakve veze. Najvjerojatnije je riječ o ruskoj operaciji lažne zastave u sklopu snažnog miješanja Moskve u mađarske izbore.“

Srbija i Mađarska u velikoj mjeri ovise o uvozu ruskog plina. U posljednjih nekoliko tjedana Orbán je optužio Ukrajinu da namjerno odgađa popravke na drugom oštećenom plinovodu koji prolazi kroz Ukrajinu, što je smanjilo dotok ruske nafte u Mađarsku i Slovačku.

Srpska vojna obavještajna služba objavila je istragu

Ravnatelj srbijanske Vojne sigurnosne agencije osporio je optužbe da bi srbijanska vojska mogla biti umiješana u „inscenirani incident" kako bi se Ukrajina optužila za sabotažu.

Đuro Jovanić govorio je o dezinformacijama, kako su izvijestili srbijanski mediji. Postoje naznake da je eksploziv proizveden u SAD-u. Vojno obučeni „član migrantske skupine" planirao je napad na plinovod, a za tom osobom se traga, rekao je dalje Jovanić, prenosi dpa.

Mađarska oporba sluti manipulaciju

Objava dolazi tjedan dana prije vrlo neizvjesnih izbora u Mađarskoj, na kojima bi nacionalistički lider Orbán, nakon 16 godina na vlasti, mogao izgubiti moć. Glavni oporbeni kandidat Péter Magyar reagirao je na vijest optuživši Orbána da pokušava širiti paniku uoči izbora.

„Nekoliko je ljudi javno upozoravalo da će se nešto ‘slučajno’ dogoditi na plinovodu u Srbiji za Uskrs, tjedan dana prije mađarskih izbora“, rekao je Magyar u videu objavljenom na Facebooku. „I eto, dogodilo se.“

Iako je to sukob sličan borbi Davida protiv Golijata, Iran je u samo nekoliko tjedana uspio izbaciti iz ravnoteže čitavo svjetsko gospodarstvo. Posljedice su očite: više cijene praktično svih sirovina, a to znači i slabiji rast.

Pogođeno je cijelo svjetsko gospodarstvo, sažima Međunarodni monetarni fond (MMF) u jednom svom blogu. Doduše, posljedice ne osjećaju svi jednako: uvoznici energenata su pogođeni više od izvoznika, siromašne zemlje teže od bogatih, a oni s malim ili nikakvim rezervama više od država koje imaju velike pričuve.

Sve se vrti oko energije

Jedan od ključnih razloga jest poremećaj u globalnoj opskrbi energentima. Napad na Iran je izazvao najteži poremećaj opskrbe u povijesti svjetskog tržišta nafte, navodi Međunarodna agencija za energiju (IEA). I globalna ponuda ukapljenog prirodnog plina (LNG) pala je za oko 20 posto.
„Posljedice faktičkog zatvaranja Hormuškog tjesnaca posebno teško pogađaju zemlje Azije, jer do 90 posto nafte i plina koje uvoze dolazi iz Zaljeva", navodi Germany Trade & Invest (GTAI), njemačka državna agencija za vanjsku trgovinu. Posljedice se ponajprije vide u južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje rastu cijene energije i javljaju se problemi s opskrbom.
U mnogim zemljama vlade zato interveniraju mjerama poput puštanja pričuva na tržište ili potporama.

Najveći svjetski uvoznik sirovina, Kina zapravo ne ovisi toliko o zbivanjima na Bliskom istoku. Budući da je preko plinovoda povezana s Rusijom i ima velike rezerve, manje ovisi o novim tankerima koji su joj trebali stići, navodi GTAI.

Hoće li biti čipova?

Rat je poremetio i mnoge druge lance opskrbe, sažima MMF. Tankeri i kontejnerski brodovi moraju se kretati drugim rutama – ako ne moraju biti na sidru u Perzijskom zaljevu, a poremećen je i zračni promet preko važnih čvorišta u Zaljevu. To povećava troškove tereta i osiguranja, a rok isporuke je bitno duži.
To pogađa pacifičku regiju Azije čiji su opskrbni lanci bili tijesno povezani s Bliskim istokom – primjerice u sirovinama za gnojiva, proizvodnji plastike ili plinovima potrebnim za industriju poluvodiča.

Ako bude pogođena industrija poluvodiča u Aziji, posljedice će na kraju osjetiti i industrijske zemlje. Za elektroničke uređaje, automobile, zrakoplove i umjetnu inteligenciju potrebni su čipovi i poluvodiči iz Tajvana, Kine i Južne Koreje. „Oko 90 posto suvremenih čipova proizvodi se u Tajvanu“, rekao je Tanjeff Schadt iz savjetničke kuće PricewaterhouseCoopers za postaju ARD. A ta proizvodnja treba mnogo energije i bez isporuke ukapljenog plina iz Katara bi i Tajvan možda uskoro morao uvesti redukcije energije.
Osim toga, za proizvodnju čipova potreban je helij i velik dio svjetske ponude dosad je dolazio iz Katara. Poremećena je i međusobna razmjena u regiji jer su na primjer za proizvodnju mobitela potrebne proizvodne linije u Indiji, Kini i Vijetnamu.

I hrana je sve skuplja

Poremećaji u opskrbnim lancima pogađaju i robu svakodnevne uporabe, uključujući i hranu. Na svjetska tržišta ne dolazi dovoljno gnojiva jer se trgovina ureom, amonijakom i fosfatom proizvedenima u državama Perzijskog zaljeva odvija kroz sad blokiran Hormuškog tjesnaca.
Uz to, tamo prolazi i polovica svjetske količine sumpora. On se koristi za proizvodnju gnojiva, ali i u kemijskoj industriji i preradi ključnih minerala.
Cijene mineralnih gnojiva porasle su na svjetskim tržištima od početka godine za oko 30 do 40 posto, kaže Philipp Spinne, direktor saveza Zadružnih banaka (DRV). No Europa za sad to toliko ne osjeća. „Europa već godinama gotovo da ne uvozi gnojiva iz tog područja sukoba", navodi Industrijsko udruženje za poljoprivredu, jer gnojivo uglavnom proizvodi sama. No kako je za proizvodnju gnojiva potrebno mnogo plina, cijene bi i u Europi mogle rasti ako rat potraje – što bi potom poskupjelo i hranu.
U zemljama s niskim prihodima, hrana čini oko 36 posto ukupne potrošnje, u zemljama u razvoju 20 posto, a u industrijskim državama oko devet posto. Time su ljudi u Africi, dijelovima Bliskog istoka i Srednje Amerike puno izloženiji rastu cijena hrane.
Ali i u Europi bi daljnji rast cijena energije dodatno opteretio kućanstva, upozorava MMF.

Još nekako, ali samo ako rat brzo završi

Mnoge države i instituti korigiraju svoje prognoze rasta, makar OECD procjenjuje kako će ove godine globalni gospodarski rast još biti stabilan i iznositi 2,9 posto, sljedeće godine procjenjuje rast od 3%. Taj gospodarski rast je ljuto potrebanveć i zbog ulaganja u tehnologiju i postupno uklanjanje prepreka međunarodnoj razmjeni, ali i OECD u svojoj procjeni svoj optimizam temelji samo – da će rat protiv Irana brzo završiti i da će se već u drugoj polovici ove godine tržište stabilizirati.

No čak i da se gospodarski rast uspije spasiti, to više neće biti moguće za stopu poskupljenja u zemljama G20: već u 2026. trebala bi iznositi četiri posto, 1,2 postotna boda više nego što se ranije očekivalo, navodi OECD. Za 2027. predviđa se pad na 2,7 posto, ali opet pod pretpostavkom normalizacije na tržištu energentima.

Za SAD se ove godine očekuje rast BDP‑a od dva posto, a 2027. od 1,7 posto, u Europi se očekuje rast od 0,8 posto 2026. i 1,2 posto 2027. Rast Kine trebao bi se usporiti na 4,4 posto 2026. i 4,3 posto 2027.
Zemlje Perzijskog zaljeva prema prognozama će u prvom polugodištu zapasti u recesiju zbog rata protiv Irana. Britanski institut Oxford Economics očekuje pad od 0,2 posto za zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati), što je čak 4,6 posto manje od prognoza prije ovog rata.

Nema više optimizma u Njemačkoj

I kod prognoza za Njemačku vodeći instituti redom smanjuju svoje prognoze na niže: procjena im je rast BDP‑a Njemačke od samo 0,6 posto u tekućoj godini, prošle jeseni se očekivao više nego dvostruko veći rast. I za sljedeću godinu se optimizam rastopio: očekivao se rast od 1,4%, sad je smanjen na 0,9 posto.
Zbog viših cijena energije će bujati i inflacija, smatraju instituti. Ove i iduće godine potrošačke cijene mogle bi porasti za 2,8 posto. Već u ožujku je inflacija u Njemačkoj dostigla 2,7 posto – najveća od početka 2024. I Njemačka središnja banka upozorava kako bi se inflacija „uskoro mogla kretati prema tri posto".

Mračno raspoloženje u tvrtkama

To potvrđuje i anketa minhenskog Ifo‑instituta. „Mnoge se tvrtke pripremaju na dodatna opterećenja u sljedećim mjesecima“, navodi institut. Devet od deset industrijskih poduzeća u Njemačkoj očekuje da će njihov posao biti pogođen napadom na Iran, ponajprije zbog viših cijena energije.

Više od trećine tvrtki vjeruje da će ih pogoditi i ograničenja u pomorskom prometu te problemi s isporukom poluproizvoda i sirovina. Poremećaje u zračnom teretnom prometu očekuje 16 posto tvrtki. Oko četvrtine predviđa pad potražnje na važnim izvoznim tržištima.
Osim toga, mnoge tvrtke računaju na financijske rizike – od nesigurnih troškova transporta i logistike, preko viših premija osiguranja do povećanih rizika naplate.
„Rezultati pokazuju da se gospodarske posljedice napada na Iran već sada jasno vide i da bi se mogle postati još ozbiljnije kroz različite kanale", rekao je Klaus Wohlrabe, voditelj Ifo‑anketa. „Što dulje bude trajala neizvjesnost, to će biti veći problemi za poduzeća."

Sve više ljudi u zapadnim zemljama želi izgledati poput Korejaca i Korejki. Raste interes za kozmetičke proizvode iz ove istočnoazijske zemlje. Tako se Južna Koreja etablira kao nova sila „meke moći“: najprije su to bili automobili i elektronika, zatim filmovi i pop-glazba – a sada slijedi industrija ljepote. Njega kože i šminka „made in Korea“ traženi su diljem svijeta.

Taj uspjeh nije slučajan – niti je riječ o isključivo estetskom fenomenu. U K-Beautyju se zapravo spajaju kulturna dinamika, ekonomska strategija i geopolitičko pozicioniranje. „Meka moć znači utjecati na druge kroz privlačnost – a ne prisilom“, kaže politolog i stručnjak za Koreju Hannes Mosler sa Sveučilišta Duisburg-Essen. Za zemlju poput Južne Koreje to je ključno: „Južna Koreja nalazi se u geopolitički osjetljivoj poziciji između velikih sila – i zato svjesno ulaže u kulturnu privlačnost“, objašnjava Mosler u razgovoru za DW.

Ta strategija daje rezultate: takozvani K-Beauty danas je globalni gospodarski faktor. Kako izvještava novinska agencija Yonhap iz Seula, izvoz kozmetičkih proizvoda porastao je 2025. godine za 12,3 posto na 11,43 milijarde američkih dolara. Već 2024. godine, prema podacima južnokorejskog Ministarstva industrije sa sjedištem u Sejongu, iznosio je oko 10,2 milijarde dolara.

Međunarodni stručni časopis Personal Care Magazine, koji izlazi u Londonu, navodi da se korejski kozmetički proizvodi danas izvoze u više od 200 zemalja. Time Južna Koreja spada među vodeće izvoznike u svijetu.

„Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“

No ekonomske brojke same po sebi ne objašnjavaju uspjeh. Ključna je snažna povezanost kulture i potrošnje. „Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“, kaže Stefan Tobel, direktor tvrtke Kencana GmbH, specijalizirane za uvoz i distribuciju korejske kozmetike. „Južna Koreja je kroz K-pop snažno izašla na globalnu scenu – a s time su došli i potrošački trendovi“, objašnjava Tobel.

To potvrđuju i međunarodna istraživanja tržišta. „Korejska pop-kultura značajno je pridonijela međunarodnom uspjehu korejskih kozmetičkih proizvoda“, navodi se u izvješću američkog analitičkog instituta Grand View Research iz San Francisca, specijaliziranog za globalna tržišta potrošnje i tehnologije.

Mosler ide i korak dalje. „Korejski val nije isključivo vođen državom, ali je rano dobio političku podršku“, kaže on. Serije, glazba i digitalne platforme stvorile su kulturnu infrastrukturu koja proizvode čini vidljivima diljem svijeta. K-Beauty je tako „dio šire slike o Južnoj Koreji“.

Pop-kultura kao brendiranje države

Ovu stratešku dimenziju naglašavaju i znanstvena istraživanja. Međunarodna istraživačka mreža ResearchGate upućuje na studije prema kojima se korejska pop-kultura ciljano koristi kao instrument brendiranja države – odnosno za izgradnju međunarodnog imidža.

Istodobno, ta kulturna privlačnost povezana je sa specifičnim razumijevanjem ljepote. „Korejski pristup znatno je razrađeniji“, objašnjava Tobel. Ključna je višestupanjska njega: „Koža se ne treba prekrivati, nego poboljšavati.“ Poznata „rutina od 10 koraka“ simbolizira taj pristup – sustav kontinuirane njege umjesto povremenog uljepšavanja.

Njega, a ne prikrivanje

To upućuje na temeljnu razliku: K-Beauty ljepotu prvenstveno vidi kao rezultat njege, a ne prikrivanja, tj. „kamufliranja". Prema analizi londonske konzultantske tvrtke Euromonitor International, fokus korejskih proizvoda snažno je usmjeren na zdravlje kože, prevenciju i dugoročnu njegu.

Mosler korijene takvog pristupa vidi i u samom društvu. „Vanjski izgled ima vrlo važnu ulogu", kaže on. U izrazito konkurentnom okruženju stvara se snažan društveni pritisak – a time i vrlo zahtjevno tržište. „Proizvodi moraju funkcionirati na vrlo visokoj razini kako bi se probili."

To potvrđuju i istraživanja. Grand View Research opisuje K-Beauty tržište kao tržište koje karakterizira „visoka razina inovacija i često lansiranje novih proizvoda“. Ta dinamika ključna je za industriju, kaže Tobel: „Tržište je iznimno brzo – novi sastojci, novi formati, nove rutine. Tko stalno ne izbacuje nešto novo, odmah gubi relevantnost."

Tobel također ističe posebne sastojke i tehnologije: „Riječ je o visoko specijaliziranim aktivnim tvarima – od ginsenga i fermentiranih sastojaka do kolagena.“ Analize pokazuju da korejski proizvodi spajaju tradicionalne sastojke s modernom biotehnologijom.

Uloga društvenih mreža

Istodobno, ta inovativnost usko je povezana s digitalnim strukturama. „Društvene mreže igraju ključnu ulogu“, kaže Tobel. Platforme poput TikToka i Instagrama djeluju kao ubrzivači, gdje trendovi nastaju i šire se globalno. K-Beauty posebno je uspješan u korištenju tih mehanizama.

Mosler naglašava i ulogu kulturnih „multiplikatora“: „K-pop zvijezde ili serije stvaraju vidljivost – a time i potražnju.“ Potrošači se orijentiraju prema tim uzorima, a proizvodi postaju dio šireg estetskog i kulturnog paketa.

Time postaje jasno: K-Beauty nije izolirani tržišni fenomen, nego dio šireg sustava koji povezuje kulturu, gospodarstvo i politiku. Međunarodne analize pokazuju da se ovdje razvio model u kojem potrošački proizvodi istodobno nose kulturno i političko značenje.

Kulturna i politička privlačnost

Ekonomski se ta dinamika jasno vidi u globalnoj prisutnosti. Korejska kozmetika odavno više nije samo azijski fenomen, nego se sve više etablira i u Europi i Sjevernoj Americi – često u izravnoj konkurenciji tradicionalnim brendovima.

Tako se dobiva slojevita slika. K-Beauty je više od trenda – to je sustav koji povezuje kulturu, tehnologiju, tržište i politiku. Ili, kako kaže Mosler: „Radi se o privlačnosti – u kulturnom i političkom smislu.“ Upravo u tome leži njegova stvarna politička dimenzija: ljepota nije samo estetska kategorija, nego i politička strategija.

Guido Seifen, direktor tvrtke Omexom Hochspannung, kaže da je sve teže pronaći stručne radnike za velike dalekovode koje njegova tvrtka gradi širom Njemačke. Posao znači biti tjednima daleko od obitelji i doma, i to mnoge odbija. Kako kaže: „Raditi na terenu u Njemačkoj više nije seksi.”

Nada se da će preko njemačko‑vijetnamskog razvojnog projekta pronaći nove radnike. Vijetnam prelazi na obnovljive izvore energije, a u tome mu pomaže Njemačka organizacija za međunarodnu suradnju (GIZ). Najpotrebniji su monteri dalekovoda, pa je vijetnamski elektrodistributer EVN otvorio centar za obuku.

Omexom se želi uključiti svojim iskustvom i znanjem. Tvrtka želi u Njemačkoj obučiti instruktore iz EVN‑a kako bi i oni u Vijetnamu mogli raditi prema njemačkim standardima i izdavati potvrde Njemačke industrijske i gospodarske komore. U tom centru GIZ organizira i tečajeve njemačkog jezika.

Perspektiva i u Njemačkoj i u domovini

Cilj je osposobiti dovoljno montera da se otprilike polovici može ponuditi posao u Njemačkoj — do oko 200 ljudi, kaže Seifen, koji to naziva „win‑win situacijom“. Time što vijetnamski polaznici imaju mogućnost otići raditi u Njemačku, EVN vjeruje da može to zanimanje u Vijetnamu učiniti mnogo vrednijim i privlačnijim.

Njemačka vlada želi poticati projekte koji istodobno privlače kvalificirane radnike i unapređuju obrazovne sustave u njihovim zemljama. Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ) već godinama pomaže državama globalnog juga u strukovnom obrazovanju, a sada želi u to jače uključiti njemačke tvrtke. Nova inicijativa naziva se „WE‑Fair: Gospodarstvo i razvojna politika za pravedan pristup stručnim radnicima“.

Ministrica razvoja Reem Alabali‑Radovan upozorila je na ubrzano starenje Njemačke: više od petine zaposlenih starije je od 55 godina i u sljedećih deset godina otići će u mirovinu. Demografi procjenjuju kako će Njemačkoj svake godine trebati oko 400.000 stranih radnika. Da bi se to postiglo, trebalo bi dolaziti oko 1,6 milijuna ljudi godišnje.

Iluzija o savršenom migrantu koji obožava Njemačku

Postaje sve važnije privlačenje došljaka iz azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja jer te zemlje imaju mlado i često dobro obrazovano stanovništvo. Mnogi mladi traže prilike u inozemstvu, a njihove vlade žele jasne i pouzdane putove radne migracije. Pravila moraju biti transparentna, uključivati informacije o radnim uvjetima i plaćama, a programi obuke trebaju vrijediti i u Njemačkoj i u zemljama iz kojih radnici dolaze. Troškovi i rizici trebaju biti podijeljeni, a polaznici moraju moći platiti i trošak selidbe i usavršavanja.

U inicijativu su uključene i gospodarske udruge, sindikati i migrantske organizacije. Njihova je zadaća pomoći u pripremi i osobito u integraciji radnika. Tvrtke, međutim, često imaju nerealna očekivanja. Edith Otiende‑Lawani, Kenijka koja vodi konzultantsku tvrtku i organizaciju „Giving Africa a new Face“ u Münchenu, upozorava da tvrtke ponekad očekuju „gotov proizvod“ koji može odmah raditi. „Zamisle da će doći ljudi koji znaju njemački, brzo se uklapaju, otporni su i oduševljeni Njemačkom. A to nije stvarnost.“

Dolaze ljudi koji su jednostavno - drugačiji

Interkulturni savjetnik Gerhard Hain dodaje da se poteškoće često javljaju zbog drukčijih kulturnih pozadina. „Ne radi se o tome da je rečenica gramatički točna, nego o tome da su komunikacija i odnosi šefova i zaposlenih u Njemačkoj drugačiji." U svakodnevici se pojavljuju prepreke koje novopridošli teško savladavaju. „Treba biti svjestan da dolaze ljudi koji u 80 posto slučajeva funkcioniraju drukčije nego Nijemci.“

Mnogi kandidati moraju čekati godinama zbog gole birokracije. Markus Lötzsch, glavni direktor Industrijske i gospodarske komore u Nürnbergu, opisuje kako je upetljano previše različitih ureda, a uredi za strance - osobito u velikim gradovima, kronično su preopterećeni.

Problem je i u glavama - Nijemaca

Ni „ubrzani postupci“ često ne ubrzaju ništa. Lötzsch kaže da njihov Welcome Desk surađuje s uredima za strance u tim postupcima, ali ni to ne jamči brzinu. Zato komora preuzima dio posla: provjerava dokumente i predaje ih u ime tvrtki i radnika, pa uredi za strance lakše i brže obrađuju predmete jer dolaze od provjerenog partnera.

Lötzsch upozorava da Njemačka ne smije misliti samo na dolazak. Potrebno je razmišljati i o tome kako ljude zadržati. Prvi put je 2024. godine više ljudi napustilo Njemačku nego što ih je došlo. Strani radnici često odlaze jer im se ne ostvare očekivanja.

Poduzetnica Jasmin Arabian‑Vogel, koja u Hannoveru vodi zdravstveni i socijalni centar s 250 zaposlenih, kaže da je ključ u tome kako se Njemačka odnosi prema pridošlicama. „Još smo privlačni stranim radnicima, ali ako želimo da tako ostane, sve ovisi o tome kako postupamo s ljudima koji su već ovdje.“ Po njezinu mišljenju, Njemačkoj treba potpuno drukčiji politički i društveni način razmišljanja o doseljavanju — inače ova inicijativa neće uspjeti.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...