Vecernji list

Jakob Fugger, za života - prije više od 500 godina - zvan „bogatašem", i danas je poznat. Njegov značaj nadilazi puko bogatstvo. On je trgovac i bankar iz Augsburga koji je postavio ekonomske temelje moderne epohe.

„Za Fuggera se može reći da je bio prvi čovjek koji je trgovao na globalnoj razini", kaže Greg Steinmetz u razgovoru za DW. Bivši dopisnik Wall Street Journala iz Njemačke podigao je Fuggeru spomenik 2015. biografijom „The Richest Man Who Ever Lived" (Najbogatiji čovjek svih vremena).

Prije nego što je Karlo V., koji je istovremeno bio car Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda i kralj Španjolske, krenuo upravljati Južnom Amerikom, nije bilo puno trgovine s drugim dijelovima svijeta.

„Postojala je trgovina iz Europe prema Indiji i sa područjem današnje Indonezije i Kine, ali na zapad se moglo putovati tek od Kristofa Kolumba. Dakle, ako govorimo o međunarodnoj trgovini – da, takve trgovine je bilo puno. Globalne trgovine, s druge strane, nije bilo. Razlog tomu je što su Europljani poznavali samo polovicu svijeta. A Fugger je stajao na početku tog fenomena", objašnjava njegov biograf.

Obrazovanje u Italiji

Jakob Fugger rođen je u bogatoj augsburškoj obitelji čiju je bazu postavio njegov djed, Hans Fugger, majstor tkač. U Veneciji je stekao trgovačku obuku koja je oblikovala njegovu naklonost renesansi i upoznala ga s jednom inovacijom koja je ubrzala njegov uspon - dvojnim knjigovodstvom.

„Tada još nije bilo ekonomskih fakulteta. Obitelji su slale sinove na posao, a Nijemci su trgovali u Veneciji. Fugger je poslan u Veneciju da radi i nauči što više toga. Pokupio je venecijanske tajne, uključujući dvojno knjigovodstvo, i donio ih u Njemačku. Bio je prvi u Njemačkoj koji je primijenio te moderne metode", kaže Steinmetz.

Tako je Fugger u svakom trenutku znao koliko ima novca – za razliku od mnogih konkurenata koji nisu imali precizne zapisnike. Osim toga, razumio je vrijednost informacija.

„Imao je agente u svakom većem europskom gradu, pa čak i u svakom manjem gradu u Njemačkoj. Ljudi su ga opskrbljivali informacijama, kuririma, konjima i svakim mogućim putem kojim su mogli da mu pošalju vesti. Informacije su danas sve, a bile su i tada", kaže Steinmetz. „Tko je ranije saznao što se događa i to iskoristio u poslu – bio je u prednosti. Fugger je to shvatio."

Financijer careva

Poslije smrti braće, Jakob Fugger je 1510. preuzeo vođenje obiteljske tvrtke i nastavio politiku osiguravanja kredita Habsburzima, pod carevima Maksimilijanom I. i Karlom V. Kao garanciju dobivao je pristup rudnicima srebra i bakra, prije svega u Tirolu i tadašnjoj Ugarskoj. Nije posjedovao rudnike, ali je imao prava na istraživanje, dionice i prvokupa – osiguranje koje će se pokazati pravim rudnikom zlata.

Europa u to vrijeme nije imala gotovo ništa što je Aziji bilo zanimljivo. „Europa nije izvozila tehnologiju kao danas. Nije izvozila luksuznu robu ni automobile, ali je imala metale – srebro, zlato i bakar. I tu se pojavio Jakob Fugger", objašnjava biograf.

Bakar za svijet

„U Indiji, koja je tada bila tehnološki i ekonomski znatno naprednija od Europe, nedostajalo je bakra i zato je bila velika potražnja. To je bila sretna okolnost za Fuggerov rudarski konglomerat", kaže Martin Kluger, autor nekoliko knjiga o povijesti obitelji Fugger.

„Još jedan sretan splet okolnosti bio je što je Vasco da Gama 1498. otkrio pomorski put do Indije, ubrzo nakon što su Fuggerovi 1495. ušli u eksploataciju bakrene rude u Neusohlu – današnjoj Banskoj Bistrici. Dakle, baš u trenutku kada je bakar bio traženiji nego ikada, Fuggerovi su raspolagali zalihama čija je vrijednost odjednom skočila", dodaje Kluger.

I u Europi je potražnja za bakrom rasla. Koristio se za brodogradnju, topove, kuhinjsko posuđe, kao i za krovove gradskih palača i sakralnih građevina. Po Klugeru, Fuggerovi su gotovo bili „primorani" da uđu u rudarski biznis - Habsburzi i ugarski kralj teško bi na drugačiji način otplatili dugove, pa su davali rudarska prava. „To što visoko plemstvo nije bilo naročito vješto u trgovini, Fuggerovi suiskoristili", kaže on.

To da se moćni dužnosnici nisu riješili Fuggera ili odbili vratiti kredite, Greg Steinmetz objašnjava „Fugerovim velikim talentom da shvati da mora postati nezamjenjiv kako bi opstao. Morao je biti jedini čovjek kojem se car i kneževi mogu obratiti kada im hitno treba novac. Car Maksimilijan je stalno ratovao. Morao je plaćati vojnike koji bi inače otišli kući i ne bi se borili", kaže on. „A jedini koji mu je mogao brzo osigurati novac bio je – Fugger."

Fuggerovo nasljeđe

Kao bankar, Fuger je revolucionirao kreditni sustav tako što je natjerao papu da ublaži crkvenu zabranu zatezne kamate. Naplaćivanje kamata među kršćanima više nije automatski kažnjavano. Razlog je bio jednostavan: „Ako čitate izvore, pa i one iz Vatikana, nije tajna da je i papa veoma volio izvući visoke profite, bez obzira na zabranu kamate", rekao je ekonomist Lars Berner za Deutschlandfunk.

Zauzvrat, Fugger je dobivao udjele u prihodima crkve, uključujući i u spornom trgovanju oproštajnim pismima kojim je financirana gradnja Bazilike sv. Petra u Rimu – što je izazvalo nezadovoljstvo Martinu Luthera.

„Možemo raspravljati o tome kako je modernizirao financijski sektor, kako je omogućio ljudima da pozajmljuju novac uz kamatu, kako je Habsburzima pomogao osvojiti pola svijeta, kako je nenamjerno izazvao Reformaciju time što je razbjesnio Martina Luthera. Ali ono po čemu se, naravno, najviše pamti jeste njegov stambeni projekt u Augsburgu: bez Fuggerije nitko osim povjesničara ne bi ni govorio o Fuggeru, jer je to bio prvi socijalni stambeni projekt na svijetu", naglašava Steinmetz.

Fuggerija postoji i danas. Stanari plaćaju nominalno isti najam kao prije 500 godina, a stanovi predstavljaju uzoran model društvenog stanovanja. Ljudi iz cijelog sveta obilaze ovaj kompleks –najvidljiviji simbol Fuggerovog nasljeđa.

Povjesničari procjenjuju da je Fuggerovo bogatstvo iznosilo oko 300-400 milijardi američkih dolara (255-349 milijardi EUR). To bi bilo između 2-10% tadašnje europske privrede – više nego što današnji super bogataši poput Elona Muska ili Jeffa Bezosa imaju u odnosu na ekonomiju SAD-a. Osim toga, njihova bogatstva osciliraju – ovisno o cijeni dionica njihovih tvrtki na tržištu dionica.

Slično Fuggeru, i Bill Gates – koji je i sam jedno vreme bio najbogatiji čovjek na svijetu – radi na svom nasljeđu kroz zakladu. Poslovni povjesničar Boris Gehlen rekao je u razgovoru za DW, da suvremeni milijarderi vjerojatno neće imati tako dugoročni povijesni značaj: „Njihovo nasljeđe neće biti veliko kao Fuggerovo."

Miris piljevine i svježih jelovih iglica ispunjava zrak. U pozadini se čuju uzbuđeni glasovi djece i roditelja. Za mnoge pravi božićni ugođaj počinje tek kad s obitelji biraju božićno drvce. A mnoga stabla koja se prodaju već su prošla dug put: stigla su kamionima iz Danske.

„Poslije Njemačke, Danska je najveći proizvođač u Europi“, kaže Claus Jerram Christensen iz Danskog udruženja proizvođača božićnih drvaca. „Ali budući da imamo malo stanovnika i sami ne trebamo mnogo stabala, mi smo najveći svjetski izvoznici. Čak veći od SAD-a.“

Iz male Danske svake godine u svijet krene oko devet milijuna stabala. Polovica završi u Njemačkoj – najvažnijem tržištu za danske proizvođače. Razlog su kratki transportni putovi i dugogodišnje trgovačke veze između dviju zemalja, objašnjava Christensen. No stabla se šalju i diljem Europe, pa čak i dalje.

„Izvozimo i u Dubai, Vijetnam ili Hong Kong. Naravno, u manjim količinama, ali i to se računa“, kaže Christensen. „Kad stabla idu dalje, obično ih šaljemo brodom. Ipak, u Dubai su već letjela i avionom. Iz te regije u Dansku se uvozi mnogo robe, a na povratku avioni obično nisu puni. Tada mogu ponijeti i naša božićna drvca.“

Danska uopće nije niti imala jelki

U Danskoj se božićna drvca uzgajaju na 20 tisuća hektara površine. Godine 2024. to je donijelo prihod od oko 160 milijuna eura. Ključ uspjeha zove se nordmanska jela. Ona je 1980-ih potisnula smreku kao najpopularnije božićno drvce u Europi. Danci su prvi prepoznali njezin potencijal.

A nordmanska jela izvorno uopće ne raste u Danskoj, objašnjava Christensen: „Kod nas nema mnogo domaćih vrsta. Zato imamo tradiciju da šumari putuju u druge zemlje tražeći vrste koje možemo koristiti u drvnoj industriji. I jednom su se vratili iz Gruzije s nordmanskom jelom. Zapravo je trebala poslužiti kao građevno drvo, ali neki dalekovidni šumar rekao je: To bi bio prekrasan božićni bor.“

Svako drvce bude lijepo

I nije bio jedini koji je to mislio. Tamnozelene, mekane iglice i puni, čvrsti ogranci brzo su nordmansku jelu učinili omiljenom diljem Europe. Nedostatak joj je da toliko ne širi ugodan miris smreke, ali njene iglice niti ne bodu toliko kao one od smreke. Danas je za oko 80 posto Nijemaca ona prvi izbor. A kako Danci znanje o uzgoju i prodaji prenose s generacije na generaciju, i dalje su među najvažnijim proizvođačima.

Svend Kristiansen radi za jednog od najvećih proizvođača u Danskoj i sam prodaje stabla. Za njega je to poseban posao – u svakom stablu ima puno truda i vremena. Prosječno božićno drvce treba gotovo deset godina da naraste do prodajne veličine. Plastično drvce za Kristiansena nikad ne bi bilo opcija: „Imao bih grižnju savjesti. Dužni smo prenijeti tradiciju Božića našoj djeci i unucima. A u to spada i pravo božićno drvce.“

Kristiansenova tvrtka izvozi u sedamnaest zemalja, među njima Njemačku, Englesku i Nizozemsku. „Lijep je osjećaj znati da toliko ljudi u Europi možemo razveseliti za Božić“, kaže. No najljepše mu je kad sam s kupcima bira savršeno drvce: „Dobar božićni bor za svaku je obitelj drukčiji. Tu igraju veliku ulogu osjećaji. Ponekad je zabavno vidjeti na što ljudi obraćaju pažnju. Ali na kraju, kad su drvca okićena, sva su lijepa.“

Svoj božićni bor Kristiansen bira među onima koji ostanu nakon što se većina proda neposredno prije Božića. Tada izbor više nije velik, ali dosad je uvijek našao pravo i za svoju obitelj.

Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine poništila je rezultate prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske na 136 biračkih mjesta u 17 općina: Prijedor, Laktaši, Banja Luka, Doboj, Stanari, Lopare, Ugljevik, Osmaci, Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Nevesinje, Gacko, Rudo, Bileća i Milići. Rezultati su poništeni i na jednom biračkom mjestu u Distriktu Brčko. Najviše spornih mjesta nalazi se u Laktašima, Doboju, Zvorniku i Bratuncu.

CIK je utvrdio 15.822 nepravilna glasa, što je znatno više od razlike između pobjednika i drugoplasiranog kandidata na izborima održanima 23. studenoga. Kandidat vladajuće koalicije predvođene SNSD-om, Siniša Karana, trenutačno ima 9.577 glasova više od kandidata opozicije Branka Blanuše. Među nepravilnostima su glasovi bez dokumenata, falsificirani potpisi i nelogični rasponi rezultata.

"Kreativno" održavanje izbora

Skenirani su zapisnici biračkih odbora, izvodi iz središnjeg biračkog popisa te kopije potpisa s osobnih dokumenata.
„Na temelju tih provjera utvrđene su manipulacije i falsificiranje potpisa u izvodima iz popisa. Uvidom u zapisnike o radu biračkih odbora također su utvrđene nepravilnosti. Na pojedinim biračkim mjestima jednom kandidatu dodavani su glasovi, drugome oduzimani“, izjavio je Mišo Krstović, šef Sektora za pravne posloveCIK-a BiH.

Unatoč tim podacima, članica CIK-a Irena Hadžiabdić jedina nije podržala ponavljanje izbora na tolikom broju mjesta, smatrajući da nije potvrđeno da su nepravilnosti bile prisutne svugdje, što bi zahtijevalo dodatne mjesece provjera.
Član CIK-a Željko Bakalar podržao je odluku, naglasivši da se radi o mjestima na kojima su i ranije prijavljivane nepravilnosti, ali i zbog male razlike u glasovima – svega nekoliko postotaka.
„Razlika na mjestima gdje su utvrđene nepravilnosti bitno utječe na rezultat, zato ću podržati odluku", rekao je Bakalar. „U razmatranje smo uzeli samo ona biračka mjesta s očitim falsificiranjem“, dodala je članica CIK-a Vanja Bjelica Prutina.

Opozicija tvrdi da je kandidat SNSD-a oštećen za najmanje 15 tisuća glasova pritiscima i prevarama, dok CIK ustraje na restriktivnom pristupu – samo dokazani slučajevi će biti povod ponovnog izbora.

"Nije prijevara, nego inat!"

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, kojem je mandat oduzet zbog presude na šest godina zabrane obnašanja javnih funkcija, nazvao je odluku „poniženjem za Srpsku“ i najavio kaznene prijave protiv članova CIK-a, optužujući ih za političku agendu Sarajeva.
„Kad su srušili predsjednika Republike Srpske koji je bio legitimno izabran i kad je došlo do demoralizacije dijela naših ljudi, sada ste nam raspalili inat. Sve ove dane ću pokušati dokazati ljudima da su važni“, rekao je Dodik.

SNSD vjeruje da će ponovljeni izbori donijeti „još uvjerljiviju pobjedu“ njihovu kandidatu, ali odluku CIK-a smatra napadom na entitetsku autonomiju.
Opozicija je zadovoljna, iako dio stranaka kalkulira podrškom Blanuši očekujući zauzvrat potporu na redovnim izborima u listopadu iduće godine. Drugi su uvjereni da će ponovljeni izbori donijeti preokret.
„Bit će pobjeda Branka Blanuše i mi nastavljamo, ponosni na našu dosadašnju ulogu. Pozivam ljude u ovim mjestima da skinu ljagu zbog izbornih zloupotreba i pokažu karakter“, poručio je Nebojša Vukanović, lider Liste za pravdu i red.
„Grafološka analiza i kontrola popisa potvrdili su krađu na svakom biračkom mjestu koje sam statistički označila kao sumnjivo. Idemo obraniti pobjedu profesora Blanuše“, rekla je Aleksandra Pandurević iz SDS-a.

Moguć preokret već u siječnju?

SDS krajem tjedna bira novog predsjednika stranke, a kormilo bi mogao preuzeti upravo Blanuša.
„Očekujem ponavljanje izbora, a mi moramo učiniti sve da ovaj put bolje zaštitimo biračka mjesta“, rekao je Blanuša, dodavši da je iz obrazloženja CIK-a jasno razmjere krađe na izborima u studenome te da očekuje preokret u „drugom krugu“.
„Izborom za čelnika SDS-a, Blanušina pozicija bila bi ojačana i pred ponovljene izbore u 17 izbornih jedinica. To otvara realnu mogućnost potpunog preokreta u odnosu na sadašnji poredak“, smatra novinar Goran Dakić.

Ovi izbori, raspisani nakon presude Miloradu Dodiku zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika, već su bili opterećeni žalbama i blokadama. Rok za žalbe Apelacijskom odjelu Suda BiH istječe za dva dana, nakon čega se očekuje odluka o raspisivanju izbora koji bi se mogli održati krajem siječnja.

Volite li rješavati zagonetke? Zamislite da vam netko pruži potpuno nepoznat kod – bez rječnika, bez gramatike, bez prijevoda.

Upravo s takvim problemom suočavaju se arheologija i lingvistika kada je riječ o brojnim drevnim jezicima, odnosno pismima. Ona su i danas zagonetka – unatoč našoj visokoj tehnologiji i umjetnoj inteligenciji – i svjedoče o razvijenim civilizacijama čije pismo vidimo, ali ga ne razumijemo.

Svenja Bonmann je lingvistkinja na Sveučilištu u Kölnu i bavi se povijesno-usporednom lingvistikom. U svom istraživanju pokušava dešifrirati povijesne jezike i rekonstruirati njihove strukture.

„Za mene je izuzetno privlačno kada pred sobom imam intelektualnu zagonetku koja je toliko zahtjevna da ju nisu uspjeli riješiti ni najpametniji umovi", kaže ona. „Pomoću takvih pisanih tragova dobiva se pristup kulturi koja je odavno nestala." To je, kaže Bonmann, poput svojevrsnog vremeplova pomoću kojeg se barem pasivno može komunicirati s tuđom kulturom.

Prekratko, premalo, previše strano: prepreke u dešifriranju

Bonmann trenutačno istražuje epi-olmečko pismo, koje se nekoć koristilo na južnoj obali Meksičkog zaljeva. Pojedinačni natpisi i simboli pisma drevnih Olmeka upućuju na rano razvijeno pismo, ali njegovih primjeraka ima toliko malo, a kontekst je toliko nejasan da je dešifriranje iznimno teško.

Jednako zagonetno je i indsko pismo Harappske kulture na području današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije. Ono se pojavljuje na stotinama pečata i krhotina keramike, ali gotovo uvijek u izuzetno kratkim nizovima. Krije li se iza toga potpuno razvijen jezik ili simbolički sustav – to je i dalje predmet rasprava.

Zagonetan ostaje i etruščanski jezik, kojim se u antici govorilo u središnjoj Italiji. Iako se pismo može čitati jer je izvedeno iz grčkog alfabeta, sam jezik gotovo da nema prepoznatljivih srodnika. Zbog toga je teško razumjeti što zapravo piše na natpisima.

Vrlo apstraktno je i rongorongo s Uskršnjeg otoka, koje podsjeća na slikovno pismo s pticama, ljudima i ornamentalnim oblicima, a sačuvano je samo na nekoliko, djelomično oštećenih drvenih ploča.

S područja današnjeg Irana potječe proto-elamsko pismo, najranija poznata tradicija pisanja i administracije na području kasnijeg Elama. Znakovi su dobro katalogizirani, ali su pločice često fragmentarne, sadržaj djeluje kao administrativne bilješke, a jezik koji stoji iza njih ne pripada nijednoj poznatoj jezičnoj obitelji.

Poznatija nam je minojska kultura na Kreti: od njezina tri pisma samo je linear B dešifriran, jer predstavlja rani oblik grčkog jezika. No kretski hijeroglifi i linear A do danas ostaju zagonetka.

S Krete potječe i čuveni disk iz Faitosa iz 2. tisućljeća prije nove ere – jedinstveni glineni predmet sa spiralno raspoređenim pečatnim simbolima. Spektakularan, ali upravo zato što je jedinstven primjerak, gotovo nemoguć za sustavno dešifriranje.

Kada pisma postanu nerješive zagonetke

Sva ova pisma imaju jedan temeljni problem: nedostaje „ključ", takozvani „Kamen iz Rosette“, odnosno dvojezični natpisi u kojima je isti tekst zapisan i na nekom poznatom jeziku i na zagonetnom pismu. Bez takvih ključeva povezivanje znakova s glasovima, slogovima ili riječima ostaje iznimno teško.

Ali ne i nemoguće, kaže Bonmann, podsjećajući na dešifriranje lineara B: „Dvojezični tekstovi nisu nužno potrebni, ali je neophodna neka vrsta kontinuiteta s povijesnim vremenima. To mogu biti, primjerice, imena mjesta, vladara ili bogova. Tada je to sasvim izvedivo.“

Problem nastaje kada postoji samo mali broj vrlo kratkih tekstova, jer se obrasci tada teško uočavaju, a hipoteze teško provjeravaju. Ili kada su nalazišta uništena ili loše dokumentirana. „Uvijek radimo samo s fragmentima ili krhotinama iz prošlosti", kaže Bonmann. U Europi, srećom, postoji relativno mnogo izvora, dok se u regijama poput Srednje Amerike mora raditi s onim „što su konkvistadori ostavili iza sebe“, ističe njemačka lingvistkinja.

Za dešifriranje je, osim toga, presudno i može li se jezik svrstati u neku poznatu jezičnu obitelj. Bez tog okvira nedostaju glasovni sustavi, strukture riječi i tipični gramatički obrasci na kojima bi se hipoteze mogle testirati.

Umjetna inteligencija – samo djelomično od pomoći

Umjetna inteligencija često se spominje kao mogući „razbijač kodova“. Ona može ispitivati nizove znakova, prepoznavati obrasce, razlikovati varijante, nadopunjavati oštećena mjesta i računati učestalost.

Međutim, kaže Bonmann, kod vrlo malih količina teksta ona brzo dolazi do svojih granica. Umjetnoj inteligenciji su za analizu potrebne velike količine podataka, a kod neodgonetnutih pisama obično postoji samo mali broj natpisa. „Po mom mišljenju, relativno je malo vjerojatno da će se u skorije vrijeme razviti programi koji mogu raditi s tako malo podataka.“

Osim toga, objašnjava Bonmann, umjetna inteligencija ponajprije ponovno kombinira već poznate informacije, umjesto da doista „osmisli“ nešto novo: „Umjetna inteligencija jednostavno varira određene fraze i riječi i time stvara privid inteligencije. No u biti je riječ samo o simulaciji inteligencije. Program zapravo ne razmišlja.“

Tako ponekad nastaju tumačenja koja djeluju elegantno, ali su znanstveno slabo utemeljena. Postoji i opasnost da sustavi odražavaju nesvjesna očekivanja znanstvenika – primjerice kada „otkrivaju“ srodstva s jezičnim obiteljima koje su bile osobito često zastupljene u materijalu za obuku, upozorava Bonmann.

Zagonetke koje možda ostanu zagonetke

Možda upravo u tome leži posebna privlačnost ovih jezika: oni pokazuju da čak i u doba naizgled sveznajućih strojeva neki glasovi prošlosti ostaju nijemi – barem zasad.

„Mi ljudi, koliko znamo, jedina smo vrsta na planetu koja ima svijest o povijesti. Razmišljamo o tome odakle dolazimo i kamo idemo", kaže Bonmann. Razmišljanje o prošlim društvima, o tome kako su funkcionirala i zašto su nestala, za ovu lingvistkinju predstavlja samu srž ljudskog postojanja. Utoliko je dešifriranje tih jezika, zaključuje Bonmann, iznimno relevantna i suvremena tema.

Papa Lav XIV. pozvao je na Božić na mir, nadu i očuvanje ljudskog dostojanstva. „Dok izopačena ekonomija navodi na to da se ljude tretira kao robu, Bog nam se čini sličnim i otkriva beskonačno dostojanstvo svakog čovjeka“, rekao je na Badnjak pred oko 6.000 vjernika u bazilici svetog Petra. „Dok čovjek želi postati Bog da bi vladao nad svojim bližnjima, Bog želi postati čovjek da bi nas oslobodio svake ropstva. Dovoljna nam je ta ljubav da promijenimo svoju povijest?“, poručio je papa u svojoj prvoj polnoćki.

Na Božić je Bog došao na svijet kao bespomoćno dijete da otkupi ljude i učini ih glasnicima mira. „Božansko svjetlo koje zrači iz tog djeteta pomaže nam da u svakom začetom životu vidimo čovjeka“, rekao je Lav XIV.

Sve dok „noć zablude“ zamračuje tu istinu, „nema mjesta ni za druge, ni za djecu, ni za siromašne i strance“, citirao je svog pretprethodnika: „Te tako aktualne riječi pape Benedikta XVI. podsjećaju nas da na zemlji nema mjesta za Boga ako nema mjesta za čovjeka: Ne prihvatiti jednoga znači ne prihvatiti drugoga“, upozorio je papa. „Ondje gdje ima mjesta za čovjeka, ima mjesta i za Boga: Tada štalica može biti svetija od hrama, a krilo Djevice Marije kovčeg novoga saveza.“

Božić nije rješenje, nego povijest ljubavi

Dijete rođeno na Božić znači nadu za današnje ljude. „Pred patnjom siromašnih šalje bespomoćnog da bude snaga za ustajanje; pred nasiljem i tlačenjem pali blagu svjetlost koja sve djece ovoga svijeta obasjava spasenjem“, rekao je Lav. „Nema tame koju ta zvijezda ne rasvjetljuje, jer u njezinu svjetlu cijelo čovječanstvo vidi zoru nove i vječne stvarnosti.“

Božić ne znači „rješenje svakog problema, nego povijest ljubavi koja nas uključuje“. Velika nebeska vojska koja se, prema biblijskom izvještaju, pojavila nad štalom u Betlehemu, bila je „neoružana i razoružavajuća vojska“, izraz koji je upotrijebio i u svojoj nedavnoj poruci za Svjetski dan mira. Te miroljubive vojske „pjevaju slavu Bogu koja se na zemlji očituje u miru“, rekao je.

Lav je također podsjetio na otvaranje Svetog jubileja prije točno godinu dana od strane svojeg u travnju preminulog prethodnika: Papa Franjo tada je pozvao da se nada donese ondje gdje je izgubljena, rekao je Lav, osvrnuvši se na geslo Svetog jubileja „Hodočasnici nade“, koji završava 6. siječnja zatvaranjem Svetih vrata bazilike svetog Petra.

„Navijestimo dakle radost Božića, koji je blagdan vjere, ljubavi i nade“, pozvao je Lav XIV. „S tim krepostima u srcu možemo bez straha pred noći ići ususret zori novoga dana.“

"Graditelj mostova"

Nije prošlo nezapaženo kako se papa Lav XIV. pozvao i na papu Benedikta XVI. za kojim žale konzervativni krugovi Katoličke crkve, ali i papu Franju za kojim tuguju liberalniji krugovi. Vjeran svojoj tituli Pontifex maximus, Lav XIV. želi stvoriti most i među vjernicima diljem svijeta, ali i prilikom ove polnoćke se moglo vidjeti kako se veoma trudi biti dorastao toj zadaći. Kao i uvijek, u propovijedi se strogo držao teksta kojeg je čitao - za razliku od izuzetno nadarenog propovjednika, pape Franje koji je uvijek znao iznenaditi mislima meditacije na koje je kao Isusovac bio navikao.

Ipak, papa Lav XIV. je još prije samo dvije godine bio tek biskupom u zabačenoj biskupiji Perua, a sad stoji i pred Katoličkom crkvom i pred čitavim svijetom koji važe svaku njegovu riječ i gestu. Tu onda i Lav XIV. radije pokazuje svoje očito odlično zdravlje i tjelesnu kondiciju: prije polnoćke papa je iznenada izašao pred baziliku svetog Petra kako bi pozdravio još oko 5.000 ljudi na Trgu svetog Petra koji nisu našli mjesto u bazilici.

Ovog četvrtka će Lav XIV. u bazilici svetog Petra predvoditi svečanu misu na prvi dan Božića. Potom će s glavne lože bazilike udijeliti tradicionalni blagoslov Urbi et orbi.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prvi je put javno iznio 20 točaka za mirovni plan koji su pokrenule Sjedinjene Države. Prema nacrtu, predviđene su sigurnosne garancije za Ukrajinu po uzoru na članak 5. NATO-a – to je klauzula o uzajamnoj pomoći – te vojska od 800.000 vojnika, kako je Zelenski rekao novinarima u Kijevu, prema izvješćima ukrajinskih medija.

Predsjednik je govorio o nacrtu okvirnog dokumenta i ponovio izjave od prethodnog dana da su potrebna dodatna pojašnjenja i razgovori. Neriješeno je, primjerice, pitanje teritorijalnih ustupaka koje Rusija traži za primirje, ponajprije u području Donecka, koje Ukrajina još djelomično kontrolira. Također treba razjasniti kontrolu nad nuklearnom elektranom Zaporižja, koju Rusija trenutačno drži, rekao je Zelenski.

Prema njegovim riječima, u dokumentu su sadržane ukrajinske, ruske i američke pozicije. Zelenski je rekao da je u mnogim točkama došlo do približavanja stavova, a ponegdje i do konsenzusa. Rusi i Ukrajinci su proteklog vikenda u odvojenim razgovorima s američkim izaslanikom Steveom Witkoffom raspravljali o mirovnom planu i ocijenili sastanke konstruktivnima.

Zelenski je zatim naveo ove točke:

1. Potvrda suvereniteta Ukrajine.

2. Sporazum između Rusije i Ukrajine o nenapadanju uz mehanizam nadzora.

3. Pouzdana sigurnosna jamstva za Ukrajinu.

4. Ukrajina bi u mirnodopsko vrijeme trebala imati vojsku od 800.000 vojnika.

5. SAD, NATO i europske države trebale bi Ukrajini dati sigurnosna jamstva po uzoru na članak 5. vojnog saveza. U slučaju novog ruskog napada sve globalne sankcije protiv Moskve ponovno bi stupile na snagu. U slučaju napada Ukrajine na Rusiju sve sigurnosne garancije bi prestale vrijediti. Ako Rusija napadne Ukrajinu, garancije se aktiviraju.

6. Pravno obvezujuća obveza Rusije da ne napadne Ukrajinu i Europu. Moskva to treba osigurati zakonima i ratifikacijom u Državnoj dumi.

7. Pristupanje Ukrajine EU-u i do tada prioritetni pristup europskom jedinstvenom tržištu.

8. Sporazum o investicijskom i razvojnom paketu za Ukrajinu, uključujući suradnju s američkim tvrtkama na obnovi, modernizaciji plinske infrastrukture i eksploataciji sirovina.

9. Osnivanje fondova za gospodarsku obnovu s ciljem privlačenja 800 milijardi dolara (678 milijardi eura) ulaganja.

10. Ukrajina ubrzava postupak za sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om.

11. Ukrajina potvrđuje svoj neutralni status kao država bez nuklearnog oružja.

12. Nuklearna elektrana Zaporižja trebala bi se zajednički koristiti. Prema američkim zamislima, Rusija i Ukrajina trebale bi elektranu koristiti u jednakim dijelovima. Ukrajina, međutim, želi zajedničko ulaganje s SAD-om za upravljanje elektranom – bez ruskog sudjelovanja.

13. Ukrajina i Rusija trebale bi pokrenuti obrazovne programe u kojima su teme međusobno razumijevanje i tolerancija. Ukrajina bi se trebala obvezati na norme EU-a o vjerskoj toleranciji i zaštiti jezika manjina.

14. Teritorijalna podjela. Rusija povlači svoje trupe iz područja Dnjepropetrovska, Mikolajiva, Sumija i Harkiva. Varijanta A predviđa zamrzavanje bojišnice u područjima Donecka, Luhanska, Zaporižja i Hersona; varijanta B slobodnu trgovinsku zonu u Donbasu potvrđenu referendumom.

15. Nakon potvrde teritorijalnog sporazuma Rusija i Ukrajina obvezuju se da neće provoditi nasilne promjene.

16. Rusija se obvezuje da neće sprječavati Ukrajinu u korištenju rijeke Dnjepar i Crnog mora.

17. Osnivanje odbora za humanitarna pitanja koji bi se, među ostalim, bavio razmjenom svih ratnih zarobljenika i povratkom svih zatočenih civila, uključujući djecu i političke zatvorenike.

18. Ukrajina bi trebala što prije nakon potpisivanja sporazuma održati izbore – najprije predsjedničke, zatim parlamentarne i lokalne.

19. Mirovni sporazum je pravno obvezujući i trebao bi ga nadzirati mirovno vijeće pod vodstvom američkog predsjednika Donalda Trumpa. U vijeću bi bili i predstavnici Ukrajine, EU-a, NATO-a, SAD-a i Rusije.

20. Nakon pristanka svih strana stupio bi na snagu potpuni prekid vatre.

Zelenski je također rekao da odgovor ruske strane očekuje još 24. prosinca. „Tada ćemo razmotriti naše sljedeće korake i mogući vremenski okvir za određene odluke“, rekao je. Ukrajina je spremna na novi sastanak s SAD-om na najvišoj razini kako bi se razjasnila osjetljiva pitanja poput onih o teritorijima. Zelenski je više puta kategorički odbacio teritorijalne ustupke koje traži Rusija.

Nalaze se posvuda: na trgovima, u crkvama, u vrtovima obiteljskih kuća i dnevnim sobama. Ima ih i plutajućih pa čak i pod vodom. Raskošne, često u prirodnoj veličini izrađene jaslice su za Božić posvuda, osobito u Italiji. Jaslice na Trgu svetog Petra u Rimu trenutačno privlače brojne posjetitelje. U Cavallino-Treportiju, na laguni kod Venecije, figure izgledaju kao da hodaju po vodi. Na jezeru Garda u Bardolinu ronioci su spustili jaslice u luku, gdje se sada vide u bistroj vodi.

A u jaslicama...

No nije uvijek sve svečano. U mjestu Carnago u pokrajini Varese umjesto očekivanog Isusa u jaslicama se odjednom našla boca gina. Mladi su se htjeli našaliti – što se drugim župljanima nimalo nije svidjelo. „Počinitelji su ignoranti“, poručila je na Facebooku Barbara Carabelli, gradonačelnica Carnaga. O incidentu su izvijestili brojni talijanski mediji.

I u Bologni dogodilo se nešto neočekivano. „Da vidimo što su mladi smislili ove godine“, pomislio je, kako je ispričao za list La Stampa, gradonačelnik Flavio Filoni dok je promatrao figuru u prirodnoj veličini u jaslicama. No ta figura uopće nije spadala u jaslice: bio je to migrant iz Gane kojeg su vlasti tražile – a on je jaslice izabrao kao sklonište.

Prije nekoliko godina u Bologni su postavljene jaslice koje su prikazivale sudbinu migranata: uz spasilački čamac Josip i Marija bdjeli su nad novorođenčetom umotanim u srebrnu termo-foliju kakva se koristi za grijanje izbjeglica spašenih na moru. Prikaz se nije svima svidio – nepoznati počinitelji su ga oštetili.

Dvije majke Božje?

Jaslice su u i jezgra tradicionalne slike obitelji. Utoliko je prije dvije godine izazvalo burne reakcije kada su u jaslicama u Capocastellu di Mercogliano u Kampaniji umjesto uobičajenih likova Marije i Josipa pred Isusom klečale dvije majke. Konzervativni katolici i političari govorili su o bogohuljenju već i na samu pomisao istospolnog bračnog para u ovim danima.

Prihvaćen je, međutim, spoj biblijskih likova i poznatih osoba u slavnoj ulici jaslica San Gregorio Armeno u Napulju. Figura premijerke Giorgie Meloni nakon njezina stupanja na dužnost 2022. bila je, navodno, jedna od najprodavanijih u toj povijesnoj ulici. Uz anđele ondje se znalo naći i Kim Jong Un, Donald Trump. I, naravno: Maradona.

Prosinac 1914. Prvi svjetski rat bjesni već pet mjeseci. Na Zapadnom bojištu vodi se iscrpljujući rovovski rat - s jedne strane agresor, njemačka vojska, a s druge vojske Francuske, Belgije i Velike Britanije. Bojište se proteže od La Manchea, preko Belgije i Francuske, sve do granice sa Švicarskom.

Milijuni vojnika su u rovovima, na obje strane - ponekad udaljeni svega tridesetak metara. Muče ih štakori, uši, hladnoća i loša ishrana, a smrt je sveprisutna. Između neprijateljskih linija, minskih polja i bodljikave žice - prostire se blatnjavi pojas ničije zemlje gdje, nedostižno, leže tijela njihovih poginulih suboraca.

Otrežnjenje na bojištu

Rat je već odnio živote stotine tisuća vojnika – rastrgnutih granatama, pokošenih rafalima mitraljeza, izbodenih bajonetima u borbama prsa u prsa.

Uglavnom mladi muškarci u rat su pošli euforično, sigurni u brzu pobjedu. Njemački car Wilhelm II. im je obećao da će za Božić ponovo biti kod kuće s obiteljima.

I Francuzi i Britanci povjerovali su parolama svojih vođa, koji su obećavali brz povratak kući. Ali na bojištu je brzo uslijedilo otrežnjenje.

24. prosinac 1914. kod Ypresa

Gledali su smrti u oči svakoga dana, pa i 24. prosinca. A onda se događa nešto neočekivano. Usred ledene prosinačke noći jedan njemački vojnik u rovu nedaleko od belgijskog grada Ypresa iznenada započinje na njemačkom pjevati božićnu pjesmu „Tiha noć, sveta noć". Sve više suboraca mu se pridružuje.

Britanci s druge strane ničije zemlje ne vjeruju svojim ušima. „Silent Night" – pjesma je poznata i u Velikoj Britaniji. Isprva ne vjeruju Nijemcima – je li to trik, pokušaj da ih namame u zamku?

Ali potom počinju pljeskati i pjevati. Nijemci odgovaraju s „Merry Christmas" i dovikuju: „Mi ne pucamo, vi ne pucate!" Prvi hrabri vojnici na obje strane izlaze iz rovova, susreću se među tijelima poginulih i pružaju jedni drugima ruke.

Slične scene odvijaju se duž čitavog Zapadnog bojišta. Nedaleko od La Manchea njemački vojnici postavljaju okićene jelke na rubove svojih rovova. Svjetlost svijeća, a ne bljesak oružja. Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske poslalo je na prvu liniju fronta tisuće malih jelki, znajući koliko vojnicima teško pada da Badnjak provedu daleko od svojih najmilijih.

Razmjenjuju se pokloni, igra se nogomet

„Zvuči gotovo nevjerojatno ono što ću vam reći, ali je to čista istina", napisao je 28. prosinca 1914. svojim roditeljima Josef Wenzl iz Bavarskog rezervnog pješadijskog puka: „Najomraženiji i najljući neprijatelji stoje oko božićne jelke i pjevaju božićne pjesme između rovova. Taj prizor neću zaboraviti do kraja života."

Te noći tisuće vojnika razmjenjuju male poklone: britanske mesne konzerve za drezdenski božićni kruh, njemačke kobasice za engleski božićni kolač od šljiva. Zajedno piju vino i rum, dijele cigarete i pokazuju fotografije vjerenica, supruga i djece. Kao suveniri se razmjenjuju gumbi s uniformi.

Čak se igra i nogomet. Kao stative služe njemačke kacige sa šiljkom i britanske vojničke kape. Umjesto lopte koristi se kugla od stvrdnute slame ili konzerva. Neki Britanci uspijevaju nabaviti pravu kožnu loptu. „Jednog smo biciklom poslali u pozadinu, u naš rezervni položaj", pisao je jedan škotski vojnik roditeljima, „i on je donio loptu."

Osim toga, vojnici s obje strane su konačno mogli sahraniti svoje poginule drugove čija su tijela ležala na ničijoj zemlji. Trenuci ljudskosti u surovom ratu.

„Ne znam koliko će ovo potrajati – u svakom slučaju, i za Novu godinu će oružje ponovo utihnuti, jer Nijemci žele vidjeti naše fotografije", piše mladi oficir Alfred Dougan Chater svojoj majci.

Ali nije svuda na Zapadnom bojištu postojala želja za bratimljenjem s neprijateljem – na nekim mjestima rat se nastavio. To je bilo u potpunosti u skladu sa željama visokih časnika sa obje strane, koji su bili sve samo ne oduševljeni „božićnim primirjem". Tako nešto se nije smjelo ponoviti – ubuduće se čak trebalo kažnjavati kao „veleizdaja".

„Strašno je", napisao je kasnije jedan njemački vojnik kući, „što jednog dana možeš tako mirno biti s drugima, a već sljedećeg dana moraš se baviti time kako da se međusobno ubijate."

Utopijska želja?

Procjenjuje se da je najmanje 100.000 vojnika na Zapadnom bojištu sudjelovalo u spontanom primirju, prvenstveno britanskih i njemačkih, i tek poneki francuski vojnik.

Za razliku od Njemačke ili Velike Britanije, Francuska i Belgija su bile direktno pogođene ratom i njegovim razaranjem. Francuzi i Belgijanci su se borili na svojom napadnutom teritoriju, a njihova ogorčenost prema neprijatelju Njemačkoj bila je znatno veća nego kod Britanaca.

Prvi svjetski rat odnio je ukupno devet milijuna života vojnika, kao i bezbroj civilnih žrtava. I Josef Wenzl je poginuo u borbi – 6. svibnja 1917., dvije i pol godine nakon što je roditeljima napisao: „Božić 1914. zauvijek će mi ostati u sjećanju."

Ratovi i dalje bjesne širom svijeta, u Ukrajini, Sudanu ili Kongu… Prije više od 100 godina vojnici su pokazali kako je lako prekinuti borbe - potrebno je samo spustiti oružje i pružiti ruku neprijatelju. Utopijska želja?

Vlada Donalda Trumpa uvela je sankcije protiv petero europskih aktivista koji se bore protiv govora mržnje na internetu. Za Trumpa i takav angažman znači cenzuru.

„EU guši slobodu govora"

„Europske aktiviste se optužuje da su sudjelovali u cenzuriranju američkih internetskih platformi", priopćio je u utorak ministar vanjskih poslova Marco Rubio. Ta je mjera dio kampanje američke vlade protiv Akta o digitalnim uslugama (Digital Services Act, DSA) Europske unije. Washington optužuje EU da tim zakonom guši slobodu izražavanja i nameće troškove američkim tehnološkim kompanijama.

Rubio je izjavio da je pet osoba kojima su uvedene zabrane viza poduzimalo organizirane napore kako bi prisililo američke platforme da cenzuriraju američka stajališta koja su im bila neprihvatljiva, da im oduzmu izvore prihoda i da ih potisnu s tržišta. Zabrane ulaska u SAD su uslijedile nakon objave Nacionalne sigurnosne strategije vlade. U njoj se navodi da europski političari cenzuriraju slobodu izražavanja i riskiraju civilizacijsko uništenje kontinenta.

I bivši EU povjerenik na listi

Najistaknutija pogođena osoba je bivši francuski menadžer Thierry Breton, koji je od 2019. do 2024. bio povjerenik EU-a za unutarnje tržište. Podtajnica za javnu diplomaciju Sarah Rogers označila ga je na platformi X kao jednog od idejnih začetnika DSA-a. Također su pogođeni Imran Ahmed, direktor britanske podružnice organizacije Center for Countering Digital Hate čije je sjedište u SAD. Na listi su se našle i osnivačice njemačke organizacije HateAid, Anna-Lena von Hodenberg i Josephine Ballon. Peta osoba je Clare Melford, suosnivačica Global Disinformation Indexa (GDI).

Hodenberg i Ballon izjavile su u priopćenju da su zabrane viza pokušaj da se spriječi provedba europskog prava nad američkim korporacijama koje posluju u Europi. „Nećemo dopustiti da nas zastraši vlada koja koristi optužbe za cenzuru kako bi ušutkala one koji se zalažu za ljudska prava i slobodu mišljenja“, poručile su. Glasnogovornik GDI-a kritizirao je postupanje SAD-a kao nemoralno, nezakonito i neameričko. Riječ je, kako je rekao, o autoritarnom napadu na slobodu izražavanja. Melford je 2024. izjavila da je GDI pokrenula s ciljem razbijanja poslovnog modela štetnog internetskog sadržaja.

Za njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera Božić donosi vrijeme nade i pouzdanja. Blagdan je „prije svega poruka: u tami se pojavilo svjetlo“, rekao je Steinmeier u svojoj božićnoj poruci koja će biti prikazana na televiziji 25. prosinca.

U tamu spada sve „što pritišće svakoga od nas“ ili „što nas kao društvo plaši“, poput bolesti, kriza i ratova, rekao je Steinmeier. Svjetlo pak označava ono „što nam unatoč svemu uvijek iznova daje nadu“.

Bez Božića, prema Steinmeieru, svijet bi bio mnogo siromašniji. „On čini naš život ispunjenijim očekivanjem, radosnijim, toplijim, pouzdanijim. S takvim pouzdanjem nalazimo snagu zauzeti se za naš svijet i za naše bližnje.“ To vrijedi za politiku u velikom i za mnoge male inicijative diljem zemlje. „Ništa dobro nije toliko malo da ne bi moglo učiniti svijet barem malo svjetlijim.“

Ne slušati samo sebe

Steinmeier je također pozvao da se trudimo razgovarati otvoreno. „To može osvijetliti put pred nama i dati mu smjer“, rekao je. „Ako se zajedno s drugima upustimo u potragu za orijentacijom, za ciljevima, možemo mnogo dobiti“, rekao je, „ako pritom druge pustimo da se izraze s iskrenim zanimanjem i ne opterećujemo ih samo onim što smo mi oduvijek smatrali ispravnim.“

Važna je i zajednica: „Veze koje nam daju oslonac jednako su važne kao i one koje nas obvezuju."

Europa najbolje zna što su sloboda i mir

S obzirom na rat u Ukrajini i njegovo okončanje, Steinmeier je naglasio da je važno „da mi Europljani ponovno postanemo svjesni svoje snage i svojih vrijednosti i da djelujemo u skladu s tim“. U dugim stoljećima Europa je naučila koliko su sloboda i ljudsko dostojanstvo, pravedan mir i demokratsko samoodređenje važni i nezamjenjivi. „To nećemo napustiti, ni za sebe, ni za naše partnere i prijatelje.“

Većina vjerojatno „s očekivanjem“, ali „i sa skepsom i brigom“ prati tekuće razgovore o mirovnom rješenju za Ukrajinu. Predsjednik je pritom pozvao i na daljnju solidarnost s ljudima u Ukrajini „protiv kojih Rusija vodi rat već gotovo četiri godine“.

Poruka će biti emitirana na prvi dan Božića na ARD-u i ZDF-u. To je zasad posljednja božićna poruka iz dvorca Bellevue. Berlinska rezidencija predsjednika države će od iduće godine biti temeljito obnovljen i trebala bi ponovno biti spremna za korištenje tek 2031. U međuvremenu će šef države boraviti u modernoj privremenoj zgradi.

Pripremljeno prema agencijskim javljanjima

Daniel Nee iz Meppena je strastveni obožavatelj Lega: "Čak je i zvuk sortiranja kockica opuštajući." Nakon stresnog tjedna kao samostalni IT-stručnjak, slaganje plastičnih kockica pomaže mu da se opusti vikendom. 47-godišnjak je posebno zainteresiran za gradske i željezničke teme.

Također skuplja sve serije minifigurica, poput Muppetsa, Simpsona i Loony Tunesa, rekao je Nee, koji sebe opisuje kao "Lego frik", za Evangeličku novinsku agenciju (epd). Međutim, razvoj vlastitih kreacija smatra još zanimljivijim od izrade gotovih setova. Redovito posjećuje sajmove i osnovao je klub "Emslandbricks" 2023. godine kako bi se povezao s istomišljenicima. Članovi, trenutno su to isključivo muškarci, imaju od 18 do preko 70 godina.

Ono što se nekada ismijavalo ili čak smatralo neugodnim sada je trend: odrasli koji ne samo da skupljaju igračke, već ih i aktivno koriste - za opuštanje, odmor ili jednostavno za čistu zabavu. Mnogi od njih mogu povezati stvari poput Diddl miševa s nostalgičnim sjećanjima na vlastito djetinjstvo i adolescenciju. Naziva ih se "kidults", to je kombinacija engleskih riječi "kids" (djeca) i "adults" (odrasli).

Posljednjih godina igračke za odrasle postale su društveno prihvatljivije, kaže istraživač igara Volker Mehringer. On istražuje pedagoški značaj igre na Sveučilištu u Augsburgu: "Važnost igre proteže se kroz cijeli životni vijek ljudi."

Pokémon kartice umjesto markica

Igranje je nešto vrlo ljudsko, objasnio je Mehringer u intervjuu za epd. Odrasli su se oduvijek bavili razigranim aktivnostima, dodao je. Kao primjer naveo je kartašku igru skat. Sakupljanje Pokémon kartica danas može se usporediti sa sakupljanjem markica u nekim ranijim vremenima, kaže on.

Igranje ima pozitivan efekt za opće zadovoljstvo i razvoj osobnosti djece i odraslih, pa čak može biti korisno i u suočavanju s traumom, navodi Mehringer. Međutim, kada marketinški stručnjaci iz tvrtki koje proizvode igračke obećavaju "iscjeljenje unutarnjeg djeteta", to je ipak (pre)veliko pretjerivanje, kaže ovaj stručnjak.

To je, na primjer, obećanje američke tvrtke za igračke Mattel. Igračke mogu biti "svjetionik radosti, nostalgije i iscjeljenja", napisala je tvrtka u priopćenju za javnost iz 2024. na temelju ankete provedene na više od 1000 Nijemaca.

Nakon "velikog uspjeha" prošle godine, Sajam igračaka u Nürnbergu najavio je još jedno posebno područje "Igračke za djecu i odrasle" na središnjoj lokaciji za sajam 2026. Dok je volumen prodaje u europskom sektoru dječjih igračaka opala za 200 milijuna eura samo između 2019. i 2022., prodaja u sektoru igračaka za „kidult" mušterije porasla je za milijardu eura, kako stoji na web stranici sajma u Nürnbergu.

Playmobil Luther prodan u više od milijun primjeraka

Prema Mehringeru, proizvođači sve više pokušavaju privući odrasle integrirajući teme za odrasle u igračke. Jedan uspješan primjer je kolekcionarska figura Playmobila poput "Martina Luthera" ili, u novije vrijeme, "Schwarzwald Marie" (naslovna fotografija).

77 000 figurica iz ograničenog izdanja, koje su se u prodaji našle u jesen, s crvenom kapom s pomponima i poznatim Schwarzwald kolačem od višanja, odmah se rasprodalo. Dugi redovi formirali su se ispred prodajnih mjesta poput Turističkog informativnog centra Ettlingen (okrug Karlsruhe). Drugo izdanje "Schwarzwald Marie", figure proizvedene u suradnji s Baiersbronn Tourism i Schwarzwald Touristik GmbH, u „nakladi" od 150.000 komada, također je skoro rasprodano. Planirano je i treće izdanje - koje uključuje i originalni recept za Schwarzwald tortu.

Kada je Playmobil osnovan prije više od 50 godina, njegove plastične figure bile su prvenstveno namijenjene djeci staroj između četiri i deset godina. Već nekoliko godina asortiman proizvoda proširen je i na kolekcionare. Figurica Playmobil Luther, objavljena 2017. u spomen na 500. obljetnicu Reformacije, postigla je kultni status s više od 1,2 milijuna prodanih komada.

Istraživač igara Mehringer također vidi veliki trend u plišanim igračkama poput Labubusa – čupavih plišanih čudovišta s velikim očima i širokim osmijesima – ili Jellycat figura. S dizajnom koji je neobičan za djecu, poput oblika avokada ili šalice za kavu, često su namijenjene zapravo u prvom redu odraslima i ponekad se prodaju u ograničenim količinama po visokim cijenama.

Trenutno je dostupna "Plava smreka": Plišana božićna jelka visoka 92 centimetra (Blue Spruce Christmas Tree), kojoj web-stranica proizvođača daje ljudska svojstva i opisuje je riječima da ona ima "introvertiranu osobnost", košta inače 250 eura.

Od 2015. godine, kada su sporazumom Kosova i Europske unije osnovana Specijalizirana vijeća Kosova (SVK) sa sjedištem u Haagu, donesene su četiri presude – dvije za ratne zločine tijekom rata na Kosovu 1998. i 1999. godine i dvije za ometanje pravde.

Početkom sljedeće, 2026. godine, očekuje se epilog najvećeg predmeta koji se vodi pred tim hibridnim sudom koji je dio kosovskog pravosudnog sustava, dok su suci i tužitelji građani država EU ili država donatora – Kanade, Norveške, Švicarske, Turske i SAD-a.

Od 9. do 13. veljače bit će održane završne riječi na suđenju Hashimu Thaciju, Kadriju Veseliju, Redžepu Seljimiju i Jakupu Krasniciju, a potom će biti izrečena presuda tim čelnicima nekadašnje „Oslobodilačke vojske Kosova“ (OVK) optuženima da su odgovorni za progon, zatvaranje, mučenje i ubojstva stotina civila koje su 1998. i 1999. na Kosovu i u sjevernoj Albaniji počinili pripadnici OVK.

„Tužiteljstvo je odradilo solidan posao“

Thaci, Veseli, Krasnići i Seljimi optuženi su za ratne zločine i zločine protiv čovječnostite su u pritvoru od 2020. godine. Prema optužnici, bili su sudionici udruženog zločinačkog pothvata, čiji je cilj bio preuzimanje kontrole nad Kosovom. Žrtve pripadnika OVK bili su pripadnici srpske, albanske i romske nacionalnosti.

Kaznena djela koja im se stavljaju na teret bila su dio „sustavnog napada protiv osoba za koje se sumnjalo da su bile protiv OVK“, piše na internetskoj stranici SVK-a. Dodaje se da u postupku sudjeluje 155 žrtava.

Politolog iz Inicijative mladih za ljudska prava u Beogradu Branimir Đurović ocjenjuje da su tužitelji u Hagu dobro odradili svoj posao. „Uzimajući u obzir broj svjedoka optužbe i tisuće dokumenata kao dokaznog materijala te nalaze iz izvješća Dicka Martyja i Clinta Williamsona (naslovljenog ‘Nečovječno postupanje prema ljudima i nedopuštena trgovina ljudskim organima na Kosovu’), vjerujem da je tužiteljstvo odradilo solidan posao“, kaže Đurović.

Pravni analitičar Fonda za humanitarno pravo (FHP) Kosovo Amer Alija skreće pozornost na to da je oko 50 posto svjedoka tužiteljstva dalo iskaze na zatvorenim sjednicama. „Zato je za objektivnog promatrača teško dati točnu ocjenu je li tužiteljstvo uspjelo dokazati odgovornost optuženih, s obzirom na to da smo, kao promatrači, imali ograničen pristup materijalnim dokazima i izjavama svjedoka tužiteljstva“, navodi Alija.

Svjedoci obrane

Pozornost medija privuklo je svjedočenje bivšeg američkog generala Wesleyja Clarka, koji je pred SVK-om u Hagu rekao da Tači nije bio vojni zapovjednik OVK-a i da nije odgovoran za pojedinačne slučajeve nasilja.

Svjedočio je i bivši izaslanik SAD-a tijekom rata na Kosovu i donedavni američki veleposlanik u Srbiji Christopher Hill. Naveo je da OVK nije bila organizirana vojska s jedinstvenim zapovjedništvom i da mu je, kada je 1999. godine bio na Kosovu, bilo jasno da „Tači nije neki glavni zapovjednik“.

„Zapovjednici su bili na terenu“, rekao je Hill.

Alija očekuje da sud donese „meritornu presudu utemeljenu na vjerodostojnim dokazima“, a Branimir Đurović kaže da vjeruje da će presuda biti osuđujuća. „U suprotnom bi rad tog suda i njegova svrha bili potpuno obesmišljeni“, ocjenjuje Đurović.

Dvije presude za ratne zločine

Prva presuda za ratne zločine pred SVK-om izrečena je 2022. godine Saljihuu Mustafi, zapovjedniku gerilske jedinice BIA unutar operativne zone OVK-a. Nakon što je utvrđeno da je kriv za mučenja i ubojstva civila na imanju u selu Zlaš na Kosovu, 2022. osuđen je na 26 godina zatvora, a ubrzo potom naloženo mu je da za osam žrtava koje su sudjelovale u postupku isplati 207.000 eura odštete.

Žalbeni sud SVK-a kasnije mu je smanjio kaznu na 22 godine zatvora, ali je nakon odluke Vrhovnog suda Kosova predmet vraćen Žalbenom sudu u Hagu, koji mu je izrekao kaznu od 15 godina zatvora.

Osuđen je i Peter Shala, bivši pripadnik OVK-a, za kojega je dokazano da je kriv za mučenja i ubojstva osoba zatvorenih u tvornici metala u Kukësu u Albaniji 1999. godine. Pravomoćnom presudom 14. srpnja ove godine osuđen je na 13 godina zatvora.

Prva presuda SVK-a za ometanje pravde izrečena je predsjedniku Udruženja ratnih veterana OVK-a Hisniju Gucatiju i potpredsjedniku tog udruženja Nasimu Haradinaju, koji su 2020. na konferencijama za novinare otkrili informacije o potencijalnim svjedocima tužiteljstva. Pravomoćno su osuđeni na po četiri godine i tri mjeseca zatvora.

Prosvjedi protiv suda

Suđenja pred SVK-om pratili su prosvjedi na Kosovu, među ostalim u Prištini, gdje je u kolovozu na ulice izašlo tisuće ljudi. Moto prosvjeda i organizacija veterana OVK-a bio je, kako je ranije pisao DW – „Protiv nepravde! U obranu OVK-a i istine".

Veliki prosvjed u znak potpore bivšim liderima OVK-a održan je u listopadu u Tirani, a skup je, prema pisanju medija, podržala albanska vlada.

To nije prva potpora službene Tirane Tačiju i trojici bivših lidera OVK-a. Premijer Albanije Edi Rama je 2023. godine pred Parlamentarnom skupštinom Vijeća Europe podnio rezoluciju protiv izvješća Dicka Martyja o trgovini ljudskim organima i izjavio da su bivši pripadnici OVK-a vodili „čist i pošten rat“.

Rama je i prije tjedan dana napisao na mreži X da je sud u Hagu „kazalište srama međunarodne pravde“, a njegovu objavu podijelio je Richard Grenell uz komentar – „Rama je u pravu".

Đurović kaže da su kosovska i albanska javnost te političke elite protiv suda u Hagu jer „on dovodi u pitanje bezgrešnost borbe OVK-a“. „To je dokaz da se Albanci, kao ni Srbi, nisu suočili sa svojom nedavnom prošlošću“, ocjenjuje Đurović.

On podsjeća da su i prije podizanja prvih optužnica istraživanja pokazala da „većina Albanaca smatra postojanje tog suda nepravednim, dok je srpska zajednica na Kosovu izrazila sumnju da će SVK donijeti pravdu za žrtve“. „Ovo je četvrti put da međunarodna zajednica pokušava procesuirati ratne zločine OVK-a, nakon neuspjeha UNMIK-a, EULEX-a, a donekle i Haškog tribunala. Bojim se da je i ovaj pokušaj neuspješan, da je ovo još jedan fijasko međunarodne zajednice i da će posljedice biti još veće ako presuda Tačiju i drugima bude oslobađajuća“, ocjenjuje Đurović.

Kritičari Donaldu Trumpu često predbacuju da povezuje svoje privatne financijske interese s funkcijom predsjednika SAD-a. Najnoviji posao samozvanog „deal-makera” vjerojatno će ih u tome dodatno učvrstiti.

Naime, Trump Media and Technology Group (TMTG) prošlog je tjedna najavila spajanje s energetskom tvrtkom TAE Technologies vrijedno više od šest milijardi dolara – jednom od nekoliko desetaka tvrtki diljem svijeta koje žele koristiti tehnologiju nuklearne fuzije za proizvodnju električne energije.

Tvrtka osnovana 1998. godine, prema Wall Street Journalu, jedna je od najstarijih privatnih tvrtki na svijetu specijaliziranih za nuklearnu fuziju. TAE podupiru Google i energetski koncern Chevron, a prikupila je više od 1,3 milijarde dolara privatnog kapitala, među ostalim i od Goldman Sachsa.

TMTG i TAE imaju ambiciozne planove: već sljedeće godine žele započeti izgradnju „prve nuklearne fuzijske elektrane na svijetu u industrijskim razmjerima”. Direktor TMTG-a Devin Nunes od toga očekuje snižavanje cijena električne energije u SAD-u i bolje pokrivanje energetskih potreba umjetne inteligencije (AI).

Nuklearna fisija i nuklearna fuzija dva su različita načina dobivanja energije iz atomskih jezgri: kod nuklearne fisije teške atomske jezgre, primjerice uran, cijepaju se i pritom oslobađaju energiju. Ta se tehnologija danas koristi u nuklearnim elektranama, ali proizvodi dugotrajni radioaktivni otpad.

Kod nuklearne fuzije lagane atomske jezgre, primjerice vodik, spajaju se međusobno. Taj proces daje još više energije, proizvodi znatno manje dugotrajnog radioaktivnog otpada i smatra se vrlo sigurnim. Međutim, ta tehnologija zasad još nije toliko razvijena da bi mogla biti spremna za tržište.

Veliki rast vrijednosti tečaja Trumpovih dionica

Na američkoj tehnološkoj burzi Nasdaq dionica TMTG-a potom je snažno skočila – na kraju dana zabilježen je rast od 42 posto, na 14,86 dolara. Neto imovina Donalda Trumpa time se, prema Forbesu, odjednom povećala za više od 500 milijuna dolara – sada iznosi 6,8 milijardi dolara.

U međuvremenu je to poraslo za još nekoliko milijuna, jer dionica TMTG-a u SAD-u nastavlja rasti. U tjednima prije toga vrijednosni papiri bili su pod pritiskom: od listopada su izgubili više od 40 posto vrijednosti.

Tko ima kontrolu nad Trump Media?

Trump je TMTG osnovao u veljači 2021., nakon što mu je Twitter blokirao račun zbog upada njegovih pristaša u američki Kapitol 6. siječnja 2021. Središnji projekt TMTG-a dosad je bila aplikacija društvenih mreža „Truth Social”, internetski kanal službenih objava američkog predsjednika Trumpa.

Nakon ponovnog izbora u Bijelu kuću Trump – za razliku od svojih prethodnika – svoju imovinu nije prenio u neovisni povjerenički fond, takozvani „Blind Trust”. Umjesto toga, imovinom njegova oca upravlja sin Donald Trump Jr. Ipak, Donald Trump ostaje jedini korisnik – te i dalje može ostvarivati prihode iz svojih tvrtki. Jasna granica između privatnog poslovanja i javne dužnosti izgleda drugačije.

„Qualified Blind Trust”, kakav zahtijeva „Ethics in Government Act” iz 1978., povjerenička je struktura u kojoj vlasnik („trustor”) nema nikakvu kontrolu, znanje ni utjecaj na upravljanje i odabir pojedinih imovinskih vrijednosti. Prima samo tromjesečno izvješće o promjenama vrijednosti, bez detalja o transakcijama ili udjelima.

Tako je, primjerice, Jimmy Carter svoju farmu kikirikija prenio u „Blind Trust”. I Lyndon B. Johnson, Ronald Reagan, Bill Clinton, George Bush i njegov sin George W. Bush koristili su Blind Trustove tijekom svojih predsjedničkih mandata.

Trump se zalaže za umjetnu inteligenciju

I u ovom poslu s TAE-om financijski interesi poslovnog čovjeka Trumpa mogli bi se ispreplesti s njegovom dužnošću američkog predsjednika. Naime, Trump kao predsjednik SAD-a snažno podupire politiku jačanja i rasta umjetnu inteligenciju – i time dugoročno potiče rast potrošnje energije u zemlji.

Još u studenome on je pokrenuo inicijativu za umjetnu inteligenciju „Genesis Mission”. U četvrtak je američka vlada objavila da je za nju osigurala potporu tehnoloških koncerna poput Microsofta, Googlea i Nvidije.

Olakšan posao kritičarima

Cilj „Genesis Missiona” je uz pomoć umjetne inteligencije ubrzati znanstvena istraživanja te ojačati opskrbu energijom i nacionalnu sigurnost SAD-a. Trump je pobjedu u nadmetanju s Kinom u razvoju umjetne inteligencije proglasio svojim političkim prioritetom.

Zlouporabljuje li Trump, kako mu kritičari predbacuju, svoju dužnost na dosad nezabilježen način kako bi se osobno obogatio? Svojim najnovijim nuklearnim energetskim sporazumom, inicijativom za UI „Genesis Mission” i istodobnim odricanjem od „Blind Trusta” Trump u svakom slučaju dolazi u poziciju da ga se može lakše napadati.

Iako je najpoznatiji „radnik” tijekom blagdanske sezone dostavljač poklona u letećim kočijama u koje su upregnuti sobovi, u stvarnom životu ima mnogo ljudi koji pred kraj godine pomažu da svijet i dalje funkcionira.

Za neke koji žive u Europi, blagodati dolaze u obliku plaćenih državnih blagdana. Drugi pak mogu imati više slobodnih dana tijekom godine u zamjenu za manje odmora u blagdanskom razdoblju.

Naravno, i dalje ima onih koji moraju održavati sustav u pokretu. To uključuje hitne službe, kao i radnike u ugostiteljstvu i maloprodaji, koji često prolaze kroz najzahtjevnije razdoblje u godini. Radnici u logistici također su neophodni kako bi božićne čestitke i pokloni stigli na svoja odredišta.

Tko se odmara tijekom Božića?

Europljani obično imaju između dva i pet državnih blagdana u ovom razdoblju godine, od Badnjaka 24. prosinca pa sve do Sveta tri kralja 6. siječnja. Litavci imaju najviše blagdana — ukupno 16, uključujući četiri između Badnjaka i Nove godine.

Cipar, Slovačka i Rumunjska imaju 15 nacionalnih blagdana, od čega se trećina događa tijekom zimske blagdanske sezone. Hrvatska ima 12 nacionalnih blagdana tijekom godine, od kojih su četiri u razdoblju Božića i Nove godine.

U Austriji je ukupno 13 državnih blagdana. Veselo je u pokrajinama poput Tirola ili Salzburga, gdje se dodaje po jedan lokalni blagdan i tako se približava vrhu europske ljestvice.

U Njemačkoj ni s blagdanima nije jednostavno

Što se tiče Njemačke, ona ima devet državnih blagdana. No, poznati njemački federalizam omogućuje pokrajinama da uvedu dodatne blagdane. Na sjeveru zemlje to se rijetko koristi, dok je rekorder u Njemačkoj Bavarska – s 12 blagdana ona se približava zemljama koje rado uvode neradne dane. Kada je riječ o blagdanima, najbolje je stanovnicima bavarskog Augsburga. Oni dodatno 8. kolovoza slave Dan mira – kada su protestanti u 17. stoljeću ponovno stekli slobodu vjeroispovijesti.

Studija Zaklade Hans Böckler u Njemačkoj pokazala je da će gotovo svaki deseti njemački radnik biti na radnom mjestu i nakon 14 sati na Badnjak, koji u Njemačkoj nije državni blagdan.

Postoje i regionalne razlike — Istočne Nijemce češće pozivaju na dužnost u ovom razdoblju godine, a često su to isti radnici koji svake godine rade i tijekom blagdana. U pokrajinama u kojima se trgovine moraju zatvoriti u 14 sati 24. prosinca, stanovnici se moraju snaći i osigurati sve zalihe do kraja zabrane rada, koja traje do 27. prosinca.

Božićni bonus

Neki radnici u Europi će, provjeravajući stanje na računu, pronaći dodatnu isplatu takozvane „trinaeste plaće”. Obično se obračunava u odnosu na broj sati koje zaposleni radi, a južnoeuropske zemlje poput Portugala, Španjolske, Grčke i Italije često dodjeljuju zakonom propisan bonus, ovisno o industriji i poslodavcu. U nekim europskim zemljama bonusi postoje kao običaj, ali ne i kao zakonska obveza.

Dok neke države nude ove dodatne pogodnosti, druge su nedavno razmatrale mogućnost da budu restriktivnije. U Njemačkoj i Francuskoj bi slobodni dani tijekom Božića mogli dobiti još veću vrijednost, jer su vlade u Parizu i Berlinu nedavno najavile moguće smanjenje broja državnih blagdana.

Zastupnici desničarske stranke „Braća Italije“ premijerke Giorgie Meloni žele velike zlatne rezerve Italije učiniti „javnim vlasništvom“ i u tom smislu predlažu amandmane na Zakon o proračunu. Konkretno, željeli su u zakon unijeti sljedeću rečenicu: „Zlatne rezerve kojima upravlja i koje drži Banka Italije pripadaju državi u ime talijanskog naroda.“

U međuvremenu je iz nacrta uklonjena riječ „država“ i sada stoji samo da zlatne rezerve „pripadaju talijanskom narodu“. U toj najnovijoj verziji ujedno se izričito poziva na pravila Europske unije koja štite neovisnost središnje banke.

Koji su motivi talijanske vlade?

Desničarski političari u Italiji već godinama zahtijevaju da se zlatne rezerve središnje banke proglase javnim vlasništvom. U pozadini tog zahtjeva je činjenica da je Banka Italije formalno privatna središnja banka. Njezini su dioničari banke i osiguravajuća društva. Današnja premijerka Meloni je zato još prije više od deset godina, u vrijeme kada je bila u oporbi, upozoravala na opasnost od moguće „eksproprijacije“ nečega što pripada talijanskom narodu.

Privatni dioničari Banke Italije, međutim, nemaju nikakav pravni ni praktični utjecaj ni na monetarnu politiku, niti na način korištenja zlatnih rezervi. Kritičari optužuju Meloni da joj je prvenstveni cilj staviti jedne od najvećih svjetskih zlatnih rezervi pod kontrolu države. To bi moglo otvoriti put vladi da proda plemeniti metal – primjerice kako bi pokrila ogroman proračunski deficit Italije.

Intervencija Europske središnje banke

U Europskoj središnjoj banci (ESB) u Frankfurtu oglasila su se zvona za uzbunu. U službenom priopćenju objavljenom početkom prosinca prvi su put pozvali talijanske vlasti da „ponovno razmotre“ nacrt zakona. To „nije trivijalna stvar“, jasno je dala do znanja i predsjednica ESB-a Christine Lagarde. Na kraju krajeva, dodala je, povjerenje u stabilnost eura i u vjerodostojnost rezervi ovisi, između ostalog, o tome da nema političkog miješanja.

Ovoga tjedna ESB je signalizirao da problematičnom smatra i novu, revidiranu formulaciju zakonske inicijative. Kreatori monetarne politike u ESB-u i dalje ne vide nikakvu konkretnu svrhu nacrta zakona, već ocjenjuju da je institucionalna neovisnost Banke Italije ugrožena i pozivaju se na ugovore EU-a. Naime, u okviru Europskog sustava središnjih banaka (ESCB) držanje i upravljanje zlatnim rezervama spada u isključivu nadležnost nacionalne središnje banke svake države članice.

Je li euro u opasnosti?

Ako bi talijanska vlada dobila pristup rezervama središnje banke, ne samo da bi se dovela u pitanje institucionalna neovisnost Banke Italije, nego bi ta reforma vlasničke strukture talijanske središnje banke mogla postati presedan i za druge zemlje unutar ESCB-a.

Ako bi Rim doista mogao prodati dio svojih zlatnih rezervi, primjerice kako bi popunio proračunske rupe, to bi bilo svojevrsno „probijanje brane“. Na burzama bi se pojavile goleme sumnje u stabilnost eura – a povjerenje je najvažnija valuta na financijskim tržištima.

2.452 tone zlata

Talijanska središnja banka posjeduje jedne od najvećih zlatnih rezervi na svijetu – samo Sjedinjene Američke Države i Njemačka imaju više. Banka Italije drži 2.452 tone zlata. Usporedbe radi: američke Federalne rezerve drže 8.134 tone zlata, a njemačka Bundesbanka 3.350 tona.

Nakon Drugog svjetskog rata Italiji je ostalo samo 20 tona zlata. Nacisti su, uz pomoć fašističke talijanske vlade, opljačkali većinu rezervi. Međutim, zahvaljujući visokim izvoznim viškovima u drugoj polovici 20. stoljeća, devizni prihodi središnje banke dramatično su porasli. Dio toga uložen je u zlato. Tijekom godina količina talijanskog zlata uglavnom je ostajala nepromijenjena – ali je njegova vrijednost nedavno naglo porasla.

Talijanske zlatne rezerve trenutačno vrijede oko 280 milijardi eura – što je gotovo 13 posto talijanskog bruto domaćeg proizvoda. Razlog tome je nagli rast cijena zlata.

U listopadu je taj plemeniti metal na Londonskoj burzi dosegnuo rekordnih 4.307 dolara po unci, nakon što je početkom godine bio na oko 2.600 dolara. Trenutačno je cijena zlata porasla za više od 60 posto od početka godine.

Što bi Italija dobila prodajom zlatnih rezervi?

Prema medijskim izvješćima, talijanski ministar gospodarstva Giancarlo Giorgetti namjerava napisati pismo predsjednici Europske središnje banke Lagarde u kojem bi objasnio motive talijanske vlade: Rim navodno nema namjeru potkopavati neovisnost talijanske središnje banke – riječ je o „simboličnoj formulaciji“, a ne o suštinskoj promjeni zakona.

„Nismo zainteresirani za prodaju zlata, niti za njegovo korištenje na bilo koji drugi način. Ovo je načelna izjava kojom ne namjeravamo izazvati međunarodni skandal“, rekao je Marco Osnato, zastupnik „Braće Italije“, stranke premijerke Meloni. Tek će se vidjeti hoće li to za ESB biti dovoljno uvjerljivo.

To jasno pokazuje jednostavna računica: čak i kada bi Italija prodala sve svoje zlatne rezerve i prikupila oko 280 milijardi eura, vlada ne bi mogla ni započeti rješavanje svog problema s dugovima. Državni dug Italije, veći od tri bilijuna eura, više je od deset puta veći od tog iznosa. Unutar Europske unije samo Francuska ima veći apsolutni državni dug.

Britansko iskustvo

Povijest upozorava: pod premijerom Tonyjem Blairom i njegovim ministrom financija Gordonom Brownom, Ujedinjeno Kraljevstvo je od 1999. prodalo gotovo 400 tona zlata po prosječnoj cijeni od 275 dolara po unci. To je britanskom proračunu donijelo oko 3,5 milijardi dolara.

Bila je to ozbiljna pogreška, jer se zlato prodavalo po povijesno niskim cijenama. Naime, zlatom se u to vrijeme trgovalo na najnižoj razini u prethodnih 20 godina – komentatori su to kasnije nazvali „Brownovo dno“. Propušten je znatan rast vrijednosti, jer je cijena zlata od tada porasla više od četrnaest puta. Usporedbe radi, danas bi zlatne rezerve koje je prodao britanski ministar Brown vrijedile više od 50 milijardi dolara.

Tko za Božić peče kolačiće, izvodi – najčešće nesvjesno – složene fizikalne i kemijske reakcije. Već se sama smjesa znatno razlikuje od tijesta za druge proizvode poput kruha. Mario Jekle, stručnjak za prehrambenu tehnologiju na Sveučilištu Hohenheim, objašnjava što pečenje kolačića čini posebnim kemijskim procesom.

Uloga sastojaka u božićnim kolačićima

Većina recepata za kolačiće temelji se na osnovnim sastojcima: brašnu, šećeru i maslacu, a ponekad se dodaju i jaja. Smjesa je znatno manje vlažna nego kod tijesta za krušna peciva koje se priprema s vodom i obično s kvascem.

Razlika se vidi i u konzistenciji: dok je tijesto za kolačiće kompaktno i teško, tijesto za peciva je mekano i prozračno. Ako pritisnete palcem tijesto za kolačiće, ostaje udubljenje poput otiska pečata. Kod tijesta za peciva, elastična masa se sama izravna. Zato se od prhkog tijesta lako oblikuju kolačići u raznim božićnim oblicima.

Gluten – ključan za tijesto

Pšenično brašno donosi protein važan za pečenje peciva: gluten. U kombinaciji s vodom gluten stvara mrežu proteinskih molekula koja zadržava plinove nastale tijekom pečenja, pa pecivo naraste i postane prozračno.

Kod tijesta za kolačiće vode gotovo i nema, pa gluten ne može upiti vodu, objašnjava Jekle. Zato se ne stvara mreža i tijesto nije elastično kao kod peciva. „To je posebnost klasičnog krušnog tijesta – ono se temelji na glutenskoj mreži", kaže Jekle.

Pečenje u pećnici: od tijesta do kolačića

Kolačići se peku kraće i vizualno se mijenjaju znatno manje nego peciva. Voda ispari, kolačići se malo podignu, ali volumen ostaje gotovo isti. „Imamo malo plinova, malo zraka u proizvodu. I možemo pretpostaviti da će se lijepo topiti u ustima", kaže Jekle.

Zlatnožuta boja, koja se javlja pri temperaturama iznad 140 °C, rezultat je tzv. Maillardove reakcije – kemijskog procesa u kojem šećeri reagiraju s aminokiselinama. Nastali spojevi daju boju i aromu: norfuraneol miriše na karamel, a maltol na pečenu aromu.

Kako kolačići postaju hrskavi?

Pri visokim temperaturama u pećnici događa se još mnogo toga. Maslac se topi i povezuje sastojke, a škrob u brašnu ne bubri nego se „topi“, što kolačićima daje tipičnu krhkost. Ako tijesto sadrži jaja, njihovi proteini denaturiraju – mijenjaju strukturu i povezuju se u mrežu koja drži tijesto na okupu.

Tradicija pečenja u Njemačkoj

Prema anketi za Savez prehrambene industrije, 2022. najviše ljudi peklo je za izrezivanje, zatim vanili-kiflice i zvjezdice s cimetom. Druga anketa pokazuje da Advent za četiri od pet Nijemaca ima posebno značenje, a 43 % njih smatra pečenje kolačića najvažnijim dijelom. Na kraju, bilo hrskavi ili mekani – mnogima je najvažniji sam proces, predbožićno pečenje i mirisna kuhinja koja najavljuje blagdane.

Trumpov dekret o proglašavanju fentanila kao „oružja za masovno uništenje" politički je vrlo dramatičan izraz za supstancu koja već odavno izaziva tiho masovno umiranje. „Nijedna bomba nema takav učinak“, rekao je Trump, procjenjujući broj mrtvih na između 200.000 i 300.000 godišnje.

Prema izvještaju zdravstvene agencije CDC, u Sjedinjenim Američkim Državama je 2024. godine više od 48.000 ljudi umrlo od predoziranja ovom drogom, dok je 2023. taj broj iznosio oko 76.000. U Europi je broj žrtava u nižem trocifrenom rasponu. Što točno čini ovaj analgetik toliko opasnim – i koliko je realan scenarij terorističke upotrebe?

Što Trumpova klasifikacija fentanila formalno znači

Trumpova odluka djelomično premješta fentanil iz sfere zdravstvenog i krivičnog prava u područje nacionalne sigurnosti: obavještajne službe i vojska sada se mogu snažnije uključiti, na primjer u borbu protiv kartela ili u slučajevima sumnje na planirane napade fentanilom.

„Centar za studije o oružju za masovno uništenje" (CSWMD) je 2019. godine, u studiji „Fentanil kao kemijsko oružje", zaključio da nema smisla službeno klasificirati fentanil kao oružje za masovno uništenje, barem ne iz perspektive Ministarstva obrane. CSWMD djeluje u okviru Nacionalnog sveučilišta za obranu (NDU) u Washingtonu, institucije Ministarstva obrane SAD, unutar „Instituta za nacionalne strateške studije".

Istovremeno, autor izvještaja, John P. Caves, Jr., upozorava na realan rizik da bi fentanil mogao biti upotrijebljen kao kemijsko oružje. On poziva na jasnu zabranu upotrebe sprejeva koji sadrže fentanil u policijskim akcijama, prema Konvenciji o kemijskom oružju. Pentagon bi, prema njemu, trebao nastaviti istraživanje fentanila kao potencijalnog kemijskog oružja i pripremu protivmjera.

Trumpova odluka kao politički manevar

Bivši savezni tužilac i stručnjak za nacionalnu sigurnost Dennis Fitzpatrick nazvao je ovu klasifikaciju „političkim manevrom“ bez stvarne praktične koristi, jer postojeći zakoni o drogama već omogućavaju agresivno gonjenje proizvođača i trgovaca.

Nekoliko stručnjaka za medicinu ovisnosti i javno zdravstvo izjavilo je za „Nacionalni javni radio“ da je tehnički izuzetno teško upotrijebiti fentanil na način koji bi omogućio teroristički napad u klasičnom smislu oružja za masovno uništenje. Većina smrtnih slučajeva nastaje zbog kontaminiranih droga koje se nalaze na ulici, a ne zbog namjernih napada.

Oni upozoravaju da ova klasifikacija neće smanjiti dostupnost fentanila na ulici niti broj smrtnih slučajeva od predoziranja. Umjesto toga, vide dalju militarizaciju „rata protiv droga“, dok prevencija, liječenje i socijalne mjere ostaju nedovoljno financirane i zanemarene. Ovo, kažu, također otežava međunarodnu suradnju – posebno s Kinom u kontroli prekursora (početnih kemikalija za proizvodnju neke droge) – jer se stvara dojam da se indirektno optužuje Peking za podršku „oružju za masovno uništenje".

S druge strane, zagovornici unutar sigurnosnih struktura i udruženja žrtava kao što je „Obitelji protiv fentanila" tvrde da broj žrtava i ekonomska šteta odgovaraju „oružju za masovno uništenje usporenim tempom“, te da su stoga opravdani najširi instrumenti obavještajnih službi, vojske i međunarodnog pritiska.

Fentanil: podrijetlo, medicinska upotreba i rizici

Fentanil je sintetički opioid i snažan analgetik koji se najčešće koristi u anesteziji i u liječenju pacijenata oboljelih od raka u terminalnoj fazi. On je daleko potentniji od klasičnih opioida poput morfina ili oksikodona – vrlo male količine dovoljne su da blokiraju jake bolove. Izvorno je razvijen kao visoko učinkovit i precizno dozirljiv anestetik i u medicini je nezamjenjiv kada se pravilno nadgleda.

Fentanil se veže za opioidne receptore u središnjem živčanom sustavu, smanjuje osjećaj boli i često izaziva snažnu euforiju i osjećaj opuštenosti. Upravo ta kombinacija čini ga atraktivnom drogom – ali i izuzetno opasnom: samo nekoliko miligrama može toliko usporiti disanje da osoba počne plitko disati ili potpuno prestane disati.

Posljedica su nedostatak kisika, gubitak svijesti, koma, a u najgorem slučaju i brza smrt zbog zastoja disanja. Dodatni problem je što fentanil vrlo brzo izaziva ovisnost – tolerancija raste, doze rastu, a razlika između „opijenosti" i smrti postaje minimalna.

U bolnicama se fentanil najčešće daje intravenski ili putem flastera koji polako otpuštaju aktivnu supstancu. Na crnom tržištu dominiraju praškasti oblici, izdrobljene tablete i sve češće forme koje se puše ili ušmrkavaju.

Problem je u tome što ilegalni proizvođači ne doziraju precizno, pa se fentanil miješa s drugim drogama – poput kokaina ili heroina – bez da korisnik zna jačinu. Dva miligrama mogu biti smrtonosna; jedna pogrešno pripremljena tableta ili jedan „dim“ previše mogu biti fatalni. Čak i iskorišteni medicinski flasteri mogu sadržavati dovoljno aktivne tvari da budu opasni pri zloupotrebi.

Globalni lanci opskrbe

Fentanil je u potpunosti sintetički i proizvodi se u kemijskim laboratorijima. Kao ilegalna droga pojavio se već 1970-ih, a od 1980-ih nelegalna proizvodnja naglo raste.

Danas se prekursori i kemijski sastojci iz Kine smatraju ključnim elementom lanaca opskrbe, koji se zatim u Srednjoj i Latinskoj Americi prerađuju u fentanil u obliku praha i tableta. Odande droga dospijeva u Europu i naročito u Sjedinjene Države.

Američka služba za droge DEA je 2022. zaplijenila više od 50,6 milijuna falsificiranih tableta s fentanilom i oko 4,5 tona fentanilskog praha. Prema njezinim podacima, to odgovara više od 379 milijuna potencijalno smrtonosnih doza – „dovoljno da ubije svakog Amerikanca", rekla je tadašnja direktorica DEA, Anne Milgram, u prosincu 2022.

Čak i u pariškim intelektualnim krugovima u kojima se često pilo, francuska filozofkinja i feministička ikona Simone de Beauvoir otkrila je da čaša vina djeluje jače od očekivanog. De Beauvoir se jednom našalila da je imala vrtoglavicu od dvije čaše, dugo prije nego što su započele bilo kakve egzistencijalne debate.

Desetljećima kasnije, znanost objašnjava zašto je tomu tako. Ženska tijela drugačije metaboliziraju alkohol od muških – često brže i intenzivnije. Ženski mozak također jače reagira na njegove ugodne učinke - i kad unesu istu količinu kao muškarci.

Kako se alkohol kreće kroz tijelo

Alkohol gotovo trenutno utječe na ljudsko tijelo. Okusni pupoljci šalju signal mozgu prije nego alkohol uopće stigne do želudca, izazivajući male promjene u otkucajima srca, krvotoku i kemiji u mozgu kako bi se tijelo pripremilo na razgradnju.

Kad osoba konzumira alkohol, tek mala količina se apsorbira u želucu, većina ode u tanko crijevo gdje ubrzo ulazi u krvotok. Dio se razgradi u želucu i jetri pomoću antidiuretskog enzima (ADH), procesom koji se zove metabolizam prvog prolaza.

U 1990., znanstvenici su dali istu dozu alkohola 20 muškaraca i 23 žene – prilagođeno tjelesnoj masi svake osobe. Žene su popile istu količinu kao i muškarci, ali njihova su tijela u ranoj fazi filtrirala manje alkohola, pa je većina otišla u krvotok. Kao rezultat, žene su u prosjeku imale veće razine alkohola u krvi. Intoksikacija, doduše, ne ovisi samo o tome koliko brzo alkohol dospije do krvotoka. Što slijedi – u mozgu – ovisi i o spolu.

Razlike između spolova i debata o tjelesnoj masi

Većina znanstvenika se slaže da u prosjeku žene brže osjete učinke alkohola. Prijeporna točka je razlog.

Rainer Spanagel, njemački neurofarmakolog i istraživač ovisnosti, kaže da je tjelesna masa dominantan faktor. „Nije do enzima, već do tjelesne mase", rekao je za DW. Etanol, kako je Spanagel objasnio, se ravnomjerno raspoređuje kroz tzv. odjeljke u tijelu – uključujući mozak i organe. Manja tijela znače manji broj odjeljaka. „Ako muškarac popije pola boce vina i žena također, jednak volumen etanola će se nakupiti u manjem tijelu". No, neki znanstvenici tvrde da tjelesna masa sama po sebi ne objašnjava u potpunosti utjecaj alkohola na žene.

Osim veličine tijela - enzimi, tjelesna struktura i mozak

Alkohol djeluje od trenutka konzumacije i utječe na tijelo dugo nakon što stigne do mozga. „Možda nije toliko do tjelesne mase ili veličine, već do kompozicije koja ima veću razliku među spolovima", rekao je Edward Scotts sa Sveučilišta Louisiana State koji proučava neurobiološke mehanizme poremećaja uzrokovane konzumacijom alkohola.

Ženska tijela obično imaju manje masti i vode nego muška, pa se zbog toga alkohol više koncentrira u njihovoj krvi. „To je povezano s razlikom u enzimu ADH", dodao je Scotts. Tvrdi da je ADH ključan filtracijski mehanizam.

„Kad osoba pije alkohol, on prvo ide u želudac, a toma ima nešto ADH-a – ali muškarci ga imaju više nego žene", rekao je. „Stoga, žene ga mogu metabolizirati puno ranije u inicijalnoj fazi".

Unutarnja razlika objašnjava zašto zdravstvene smjernice drugačije definiraju epizodno ili rizično konzumiranje alkohola za žene i muškarce.

Jill Becker, istraživač na Sveučilištu u Michiganu, specijaliziran za razlike u mozgu i ponašanju na temelju spola, rekao je da metabolizam i apsorpcija oblikuju intoksikaciju, ali da svakodnevna konzumacija alkohola rijetko vodi ovim procesom.

„Čaša vina je istog volumena bez obzira popije li ju žena ili muškarac", rekao je Becker. „Neću pitati ženu koliko ima kilograma i ovisno o tome dati joj manju količinu". Kao rezultat toga, žene češće unose veću dozu u odnosu na svoju tjelesnu masu prije nego što enzimi uopće počnu djelovati.

Ovisnost o alkoholu kod žena i kako alkohol utječe na sustav nagrađivanja u mozgu

Jednom kada alkohol dopre do mozga, žene pokazuju fenomen – teleskopiranje - znatno brži napredak od konzumacije do razvoja ovisnosti. „Brže postaju ovisne i unose veće količine u kraćem vremenu", rekao je Becker.

Beckerovo zapažanje podupiru istraživanja koja pokazuju da žene brže od muškarac naprave prijelaz od prve konzumacije do ozbiljnih problema povezanih s alkoholom i do liječenja, često nakon manjeg broja godina pijenja i niže ukupne konzumacije tijekom života.

Kliničke studije u 80-ima, 90-ima i 2000-ima su konzistentno otkrivale da žene imaju kraće intervale između ključnih događaja povezanih s konzumacijom alkohola, unatoč tome što ga kasnije u životu od muškaraca krenu redovno konzumirati.

Hormoni također igraju ulogu. Estradiol, najaktivniji estrogen i proizvode ga jajnici, pojačava izlučivanje dopamina u mozgu. Alkohol indirektno pojačava dopamin, a estradiol pojačava njegov učinak.

„Žene tijekom ovulacije obično više preferiraju određene supstance", objasnio je Becker, povećavajući vjerojatnost da će popiti više alkohola. Stres također igra ulogu. Žene će češće nego muškarci poseći za alkoholom kako bi smanjile osjećaj anksioznosti ili depresije. „Dakako, neki muškarci će u tu svrhu također koristiti alkohol", rekao je Becker, „ali veći je postotak žena koje će posegnuti za alkoholom ili drogama".

Preispitivanje jednakosti za šankom

Becker smatra da ova znanstvena otkrića imaju i društvene implikacije. „Ja sam žena 70-ih, iz vremena drugog feminističkog vala", rekla je dodajući da je tada „vladalo snažno vjerovanje da su žene imale pravo piti kao muškarci".

To vjerovanje ima korijene u stremljenju ka jednakosti – ali biologija to može zakomplicirati.

„Žene ne trebaju biti svjesne samo činjenice da će se brže napiti ako piju žestoka pića s muškarcem kraj njih", rekao je Becker, „već da će to imati i dugotrajne posljedice koje mogu biti još gore".

Glavna poruka nije zabrana alkohola, već razumijevanje. Alkohol ne utječe na žene jače jer slabo podnose alkohol, već zato što ženska tijela, enzimi, hormoni i mozgovi drugačije reagiraju, puno prije razvitka tolerancije.

Riječ je o velikim ulaganjima - Katarska telekomunikacijska tvrtka Ooredoo planira u narednim godinama uložiti pola milijarde američkih dolara (oko 430 milijardi eura) u novu kopnenu mrežu za prijenos podataka optičkim kablovima. Ona bi se trebala protezati od Arapskog poluotoka do Europe. Početak bi joj bio u Omanu, a zatim bi preko Iraka i Turske stigla do Marseilla, prenosi ovih dana katarska novinska agencija QNA.

Bez obzira na to, mediji prenose da i Saudijska Arabija i Sirija pregovaraju o izgradnji nove linije. Ona bi trebala voditi s Arapskog poluotoka – točnije iz saudijskog kraljevstva – do Europe.

Zanimljivo je da Katar i Saudijska Arabija sada pokušavaju uspostaviti vezu kopnenim putem, kaže za DW berlinski znanstvenik Ayad Al-Ani. „Jer ova kopnena veza podrazumijeva da se i Irak i Sirija smatraju sigurnim tranzitnim zemljama u koje se može ulagati. Time se obje zemlje jače integriraju u međunarodni sustav podataka i komunikacija, od čega može imati koristi i lokalna digitalna privreda. To će vjerojatno potaknuti i njihov ekonomski razvoj", rekao je on.

Reakcija na nedavne krize

Izgradnja nove mreže posljedica je i nedavnih kriza, rekao je Aziz Al Uthman Fakhroo, izvršni direktor tvrtke Ooredoo i dodao da će nova mreža ojačati otpornost globalnih komunikacijskih sustava i stvoriti alternativne rute. Time bi se izbjegli trenutni izazovi u Crvenom moru i Hormuškom tjesnacu.

Za operatere mreža su obje morske regije trenutačno problematične. Hormuški tjesnac razdvaja Arapski poluotok od Irana i od država s kojima je Iran donedavno bio u snažnom suparništvu - posebno Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Naročito je sa Saudijskom Arabijom prethodnih godina dolazilo do sukoba. Katar, međutim, ima dobre odnose s Iranom.

Još je osjetljivija situacija u Crvenom moru. Tamošnjim tjesnacem Bab al-Mandeb godišnje prođe 22.000 brodova. Gusta je i digitalna mreža. Trenutačno tu prolazi 15 interkontinentalnih podmorskih kablova. Prema podacima tvrtke Hongkong Global Communications (HGC), preko njih se prenosi 80% prometa podataka između Azije, Afrike i Europe.

Ponovljeni napadi na digitalnu infrastrukturu

Ovi kablovi više su puta bili meta napada – ili su to bar mogli biti, jer se namjerno učinjena šteta ne može uvijek nedvosmisleno dokazati.

Do prvog prekida došlo je 2008. godine. Tada je, prema istraživanju Škole međunarodnih odnosa Henry Jackson Sveučilišta u Washingtonu, oštećeno pet kablova. Od njih je troje povezivalo Aziju i Europu. Egipat je privremeno izgubio 70% internetske veze, a Indija 50-60%. Još nije jasno radi li se o namjernoj šteti.

Tijekom rata u Gazi, Huti u Jemenu su podržavali radikalno-islamistički Hamas. U tom kontekstu, tijekom više mjeseci nisu samo napadima ometali međunarodnu plovidbu kroz Crveno more, već su, prema podacima HGC-a, u proljeće 2024. oštetili četiri od ukupno 15 kablova koji tamo prolaze, uključujući onaj koji povezuje tri kontinenta.

Ukupno je, prema tim navodima, više od četvrtine prometa podataka bilo ugroženo. U jednoj objavi HGC je opisao kako je održavao interkontinentalnu komunikaciju: „Dio podataka preusmjeravan je preko kineskog kopna prema Europi, drugi preko SAD-a, a treći preko neoštećenih podmorskih kablova kroz Crveno more."

Telekomunikacijska industrija - sustavno proširenje

Dvama planiranim projektima trebalo bi doskočiti ovakvim incidentima u regiji. Ona je globalno, logističko i digitalno čvorište kroz koje prolazi 30% svjetskih podataka i 90% podataka razmijenjenih između Europe i Azije, izjavio je predsjednik tvrtke Ooredoo Aziz Al Uthman Fakhroo. Katar sustavno unapređuje svoju telekomunikacijsku industriju. Tako su prošle jeseni firme Qatar National Broadband Network (QNBN) i Gulf Bridge International (GBI) najavile spajanje svojih telekomunikacijskih sektora.

Ta fuzija je sada i provedena. Tvrtka QNBN je specijalizirana za optičke kablove, GBI za morske i kopnene kablove. Kombinirajući ih kompanije žele učiniti Katar vodećom platformom za međunarodni protok podataka kroz Katar i prema njemu, prenosi katarski list The Peninsula.

Više od puke infrastrukture

Pored toga, ovi projekti nisu samo čista infrastruktura, već su povezani s vlastitom digitalnom tehnologijom, poput centara podataka, kaže Ayad Al-Ani. „Sama infrastruktura danas već predstavlja značajan izvor prihoda, ali u kombinaciji s vlastitim računalnim i razvojnim centrima, ona daje osnovu za uspješnu digitalnu ekonomiju."

Prema Gulf Bridgeu, Katar pokušava privući inovativne tvrtke iz Europe i Azije i ponuditi besprijekoran pristup za povezivanje na Bliskom istoku. U spajanju QNBN-a i GBI-ja cilj je i širenje globalne prisutnosti, navodi list Gulf Times iz listopada 2024. Time se želi odgovoriti na rastuću potražnju za prekograničnom povezanošću.

Katar, kao i Saudijska Arabija i Ujedinjeni Emirati, ovim mrežama polažu i temelje za vrijeme poslije fosilnih goriva, kaže Ayad Al-Ani. Kako navodi, ove države nisu strateški nepovoljno pozicionirane, već upravo na presjeku triju kontinenta – Azije, Afrike i Europe. „Regija također raspolaže gotovo neograničenom solarnom energijom za rad data-centara, koja je relativno jeftina. To je značajna prednost u ovoj energetski intenzivnoj industriji. Za njih nisu potrebne dodatne nuklearne elektrane, kao što je slučaj, na primjer, u SAD-u", zaključuje on.

Najava američkog predsjednika Donalda Trumpa za "totalnu i kompletnu blokadu” sankcioniranih naftnih tankera koji putuju prema i od Venezuele, otvorila je raspravu o ekonomskim posljedicama za režim ljevičarskog predsjednika Nicolasa Madura.

Nafta je postala glavna meta u Trumpovoj kampanji protiv Madura. Predjednik SAD-a je prethodno izjavio da je Maduro kriv za ilegalni protok migranata i droga u SAD iz Venezuele. Venezuelska ekonomija je krhka i uvelike ovisi o nafti. U slučaju da Trump bude dosljedan u svojim prijetnjama, to bi moglo imati ozbiljne implikacije za Caracas.

Čime je točno Trump zaprijetio?

U objavi na platformi Truth Social u utorak (16. prosinca), Trump je rekao da je Venezuela „potpuno okružena najvećom Armadom ikad okupljenom u povijesti Južne Amerike" prije nego što je rekao da je naredio blokadu.

Od kraja kolovoza, Washington je ulagao u veliko jačanje mornarice diljem Karipskog mora – jednog od najvećih pomorskih akcija SAD-a u regiji nakon Kubanske raketne krize 1962. Desetak vojnih plovila se kreće ili se kretalo u Karibima u proteklim tjednima, uključujući nosače letjelica, razarače s raketama i jurišne brodove.

Kako će funkcionirati blokada ?

Pomorska blokada je vojna operacija u kojoj ratni brodovi okruže ciljanu obalu kako bi spriječili pomorski promet – ulaz ili izlaz iz područja. Trumpova prijetnja odnosi se na „sve sankcionirane naftne tankere koji idu prema, ili iz Venezuele".

Prošlog su tjedna snage SAD-a zaplijenile naftni tanker na obali Venezuele. Američka državna odvjetnica Pam Bondi rekla je da je tanker prenosio sankcioniranu naftu iz Venezuele prema Iranu. Caracas je taj potez ocijenio kao čin „međunarodnog piratstva".

U slučaju uspješne i cjelovite primjene, pomorska blokada će drastično smanjiti količinu nafte koja dolazi iz Venezuele. Međutim, još nije potpuno jasno koji tankeri će biti pogođeni ili kako će se točno blokada provesti. Kako je to čest slučaj s Trumpovim obećanjima na društvenim mrežama, postoje i pravne sumnje. Elena Chachko, stručnjakinja za međunarodno pravo s Pravnog fakulteta UC Berkeley, rekla je za Reuters da bi blokada postavila „ozbiljna pitanja na područjima domaćeg i međunarodnog zakona".

Iako je venezuelska državna naftna kompanija PDVSA pod strogim sankcijama, a mnogi brodovi koji tamo preuzimaju naftu su sankcionirani, drugi koji prevoze naftu iz te zemlje nisu.

Na primjer, američkom naftnom divu Chevronu je Bidenova administracija dala posebne dozvole u 2022. da nastavi s izvozom nafte iz Venezuele. Ideja je bila da se ublažavanjem sankcija prema Venezueli smanje pritisci na tržište nafte uslijed ruske invazije na Ukrajinu. U listopadu ove godine, Trumpova administracija je Chevronu dala novo odobrenje za proizvodnju nafte u Venezueli s objašnjenjem da je američka tvrtka bitan partner Caracasa.

Utjecaj američkih sankcija je već vidljiv

Venezuela je gotovo u potpunosti ovisna o nafti za državne prihode. Sirova nafta i povezani proizvodi kao petrokemikalije čine više od 90% venezuelskih izvoznih prihoda. Oni Madurovu vrlo sankcioniranu i izoliranu vladu drže funkcionalnom i u moći. Stručnjaci kažu da bi, ako bi bilo više zapljena tereta ili ako bi Trump bio dosljedan s blokadom, velik dio venezuelske nafte ostao u zemlji. Onaj dio koji ipak dospije na strana tržišta vjerojatno bi se prodavao po znatno nižoj cijeni.

Već ima dokaza da nedavna zapljena venezuelskih tankera od strane američkih snaga i prijetnja daljnjih mjera ima utjecaja. Prema analizi podataka firme S&P Global Commodities Insights, uvelike se smanjio broj naftnih tankera koji idu prema Venezueli. Britanska tvrtka je u izvješću u utorak, rekla da je tjednu od 14. prosinca, 17 tankera putovalo prema ili iz venezuelskih teritorijalnih voda. Dakle, došlo je do pada u odnosu na 24 plovila mjesec dana ranije. Izvještaj S&P-a također navodi da se čini da se nekoliko sankcioniranih plovila trenutno "okreće" od venezuelskih voda i šireg pojasa Karipskog mora nakon zapljene tankera od strane SAD-a i naknadnih najava sankcija.

U četvrtak, 11. prosinca, SAD je sankcionirao šest brodarskih tvrtki i šest tankera koji su redovito poslovali u venezuelskom naftnom sektoru, a očekuju se dodatne sankcije u nadolazećim tjednima.

Može li Venezuelska ekonomija podnijeti štetu?

S obzirom na razinu krize koju je venezuelska ekonomija podnijela u proteklom desetljeću, malo tko može predvidjeti snagu novih mjera, te pitanje ugroze Madurove vlasti. Proizvodnja nafte u padu je već godinama zbog sankcija, korupcije i lošeg ekonomskog upravljanja. Venezuela ima najveće poznato naftno ležište u svijetu, ali sve teže ostvaruje prihode od njega .

Za vrijeme mandata Madurovog prethodnika, pokojnog Huga Cheveza, cijene nafte i prihodi su se znatno povećali, ali su u posljednjem desetljeću u dramatičnom padu. Caracas je nekada u godini zaradio preko 85.6 milijardi EUR od nafte, a sada je iznos bliži 18.6 milijardi EUR.

Venezuelska ekonomija prošla je kroz „najveći ekonomski kolaps za nekonfliktnu zemlju u posljednjih gotovo 50 godina", u razdoblju kada je Maduro preuzeo vlast u travnju 2013., tvrdi Međunarodni monetarni fond (MMF).

Što sa svjetskim tržištem nafte?

Iako su cijene nafte u srijedu, 16. prosinca, skočile više od 1%, većina analitičara smatra da će Trumpova prijetnja blokade na venezuelski izvoz imati ograničen utjecaj na svjetsko tržište. „Općenito, izvoz iz Venezuele je relativno mali u odnosu na globalne zalihe. Sa svim očima uprtima na pregovore između Rusije i Ukrajine, tržište je i dalje u riziku pada", rekao je jedan naftni trgovac za Reuters.

Muyu Xu, viši naftni analitičar iz briselske tvrtke Kpler koja se bavi analizom podataka, rekao je za Reuters da iako venezuelska proizvodnja nafte čini 1% svjetske proizvodnje, „većina je koncentrirana na mali krug kineskih kupaca, dok ostatak odlazi u SAD i Kubu".

Postoje sumnje da će na svjetskom tržištu nafte u 2026. biti previše zaliha. Saad Rahim, glavni ekonomist trgovačkog giganta, Trafigure, rekao je ranije ovog mjeseca za Financial Times da će se tržište nafte suočiti s „ogromnim viškom" jer će se novi val ponude suočiti sa oslabljenim globalnim gospodarstvom, što će stvoriti dodatan pritisak na ionako padajuće cijene sirove nafte u 2026.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...