Vecernji list

Prijepori i napetosti oko izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta koje osporavaju Bošnjaci, pitanje izgradnje Islamskog centra u središtu Mostara, Interkulturnog centra „Mevlana" kao "kompromisno rješenje" za grad Mostar, imenovanja novih zaposlenika u gradskoj upravi za koje Bošnjaci smatraju da su nedovoljno nacionalno zastupljeni, obustava nelegalne izgradnje džamije u mostarskom naselju Zalik, katastarski problem gdje je vlasništvo nad HE Salakovc s Elektroprivrede BiH upisano u vlasništvo Elektroprivrede HZ-HB...nema kraja nizu pitanja oko kojih se spore bošnjački i hrvatski političari u Mostaru.

Kada se ovome pribroje i "događaj visokog rizika", utakmice NK Zrinjski i FK Velež, i česti sukobi njihovih navijača, čiji epilog budu po život opasne ozljede sudionika, nastaje permanentno stanje napetosti u Mostaru.

Ovi prijepori, u gradu u kojem su 90-tih ratovali tzv. "istočni" i tzv. "zapadni" Mostar, potpiruju stalne međunacionalne napetosti. Izlaskom Bošnjaka iz GV-a biti će blokirana gradska zakonodavna vlast i najveće tijelo Grada Mostara.

Zašto su Bošnjaci nezadovoljni?

Iz Kluba vijećnika Bošnjaka u Gradskom vijeću Grada Mostara najavili su kako neće sudjelovati u radu Gradskog vijeća Mostara dok se ne uvaže i ne provedu njihovi raniji zaključci i zahtjevi.

Bošnjački vijećnici žele rješavanje kadrovskih pitanja u gradskim službama i javnim poduzećima, jer smatraju kako su Bošnjaci nedovoljno zastupljeni, kao i spora oko katastarskih rješenja povezanih s Elektroprivredom BiH i Elektroprivredom HZ HB.

"Nama je dosta vaših 'lijepih priča' i ispraznih obećanja iza kojih vidimo da se kriju nezakonite radnje", poručio je predsjednik Gradskog vijeća prof.dr. Đani Rahimić gradonačelniku Mostara dr. Mariu Kordiću.

"Ukoliko stvarno niste neprijatelj Bošnjaka kao što tvrdite, onda to možete dokazati tako što ćete izvršiti vašu zakonsku obavezu i postaviti Bošnjake na rukovodeće pozicije u Gradskoj upravi i javnim poduzećima na kojima su do sada i bili. Imate selektivan pristup, jer na pozicije koje su obnašali Bošnjaci zapošljavate i imenujete Hrvate", kazao je Rahimić.

On dolazi ispred bošnjačke stranke SDA, točnije, koalicije tri stranke (Koalicija za Mostar) - Stranka demokratske akcije (SDA), Bosanskohercegovačka patriotska stranka (BPS) koju je predvodio general Armije RBiH Sefer Halilović i BH Zeleni.

„Rukovodeće pozicije koje su bile popunjene Bošnjacima, a sada više nisu - to predstavlja udar na temelje Grada Mostara. Zato je zaključak da će Bošnjaci u Vijeću, ukoliko se pokaže da nas netko ne želi i ne uvažava - neće ni sudjelovati u tom GV-u i mi ćemo poduzeti sve kako bi zaštitili naš narod i imovinu i sve ono što nam po zakonu pripada“, poručio je Rahimić.

Mostarskog gradonačelnika optužio je za izazivanje kaosa i "mešetarenje zemljišnim knjigama" zbog upisivanja vlasništva s EP BiH na EP HZ HB, među kojima je i HE Salakovac.

"Nitko drugi ne može biti kriv osim njega, jer on je vodeći čovjek grada. Nažalost", smatra predsjednik GV Mostara.

Kakav je odgovor Hrvata?

S druge strane, gradonačelnik Mostara Mario Kordić koji dolazi ispred stranke Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH, odbija bilo kakvu umiješanost u zapošljavanje u Gradskoj upravi i javnim poduzećima.

"Gradonačelnik ne imenuje državne službenike. Taj proces provodi Agencija za državnu službu Federacije BiH, sukladno zakonu i jasno propisanim procedurama. To vrlo dobro zna i predsjednik Gradskog vijeća", reagirao je Kordić uz tvrdnju kako se "pokušava stvoriti politički pritisak i lažni politički narativ".

"Grad Mostar ne vodi nacionalnu politiku zapošljavanja. Grad Mostar provodi zakon", rekao je Kordić.

Političkim pritiskom je nazvao i pitanje katastra i vlasništva dvije elektroprivrede, a koje postavljanju bošnjački vijećnici.

"Konkretan postupak vodila je službenica bošnjačke nacionalnosti i na nju nitko nije vršio nikakav pritisak. Ako je učinjen propust, prvi tražim da se sve detaljno ispita i utvrdi odgovornost. Ali pokušaj da se odgovornost politički prebacuje na načelnicu Odjela koja je, u situaciji kada je šef službe bio neaktivan pred odlazak u mirovinu, postupila po sudskim odlukama i aktima nadležnih federalnih tijela, nije ništa drugo nego otvoreni bezobrazluk", naveo je Kordić u ovom međusobnom okršaju.

Najavu izlaska iz vlasti bošnjačkih političara nazvao je političkom odlukom i strategijom.

"Ali pokušaj da se takva odluka opravdava lažnom pričom o ugroženosti i navodnom 'zapošljavanju Hrvata na mjesta Bošnjaka' neće proći", bio je izravan mostarski gradonačelnik.

„Preskaču se stvarni prioriteti, može se očekivati dodatna radikalizacija“

Nikola Bačić dugogodišnji je novinar i urednik koji vrlo pomno prati politička zbivanja u Mostaru. I što se tiče toga, čini se da nije optimist.

"Ulazimo i u izbornu godinu, pa se u idućih šest mjeseci može očekivati dodatna radikalizacija", komentira za Deutsche Welle.

Kaže kako je Mostar grad u kojem se gotovo svako administrativno pitanje vrlo brzo pretvori u političko i nacionalno pitanje.

"Zemljište, katastar, zapošljavanje, javna poduzeća, urbanizam ili gradske institucije rijetko ostaju samo tehničke teme. One se u Mostaru gotovo uvijek čitaju kroz odnos HDZ-a i SDA, ali i kroz širi odnos Hrvata i Bošnjaka u gradu", smatra Bačić uz opasku kako problemi nisu nastali "od jučer".

On se, između ostalog, osvrnuo i na pitanje kadroviranja u gradskim institucijama i javnim poduzećima.

"Klub Bošnjaka u GV-u tvrdi da gradonačelnik namjerno ne raspisuje natječaje za pozicije na kojima su službenici otišli u mirovinu, a koje se po nepisanoj političkoj raspodjeli smatraju bošnjačkim pozicijama. To je samo po sebi porazno, jer se u Mostaru i dalje dužnosti dijele po nacionalnom ključu, a ne prema stručnosti, iskustvu i sposobnosti. To je jedan od razloga zašto grad godinama ne uspijeva izaći iz krize upravljanja", smatra on.

A što o svega imaju Mostarci?

Pri tom podsjeća kako i HDZ smatra da u gradskoj administraciji ima više zaposlenih Bošnjaka nego Hrvata.

"Njihova je teza da SDA i Klub Bošnjaka proizvode priču o diskriminaciji kako bi prikrili vlastite političke interese. Dakle, obje strane isti problem koriste kao dokaz da je upravo njihova zajednica zakinuta", ističe ovaj novinar, govoreći o mostarskim "peripetijama".

Tu je neizostavno pitanje (ne)legalne izgradnje vjerskih objekata oko kojih se, kako kaže vodi svojevrsni rat.

"Najmanje pet vjerskih objekata u Mostaru izgrađeno je bez potrebnih dozvola. Katolička crkva priznala je kako za dva objekta nema urednu dokumentaciju, dok Islamska zajednica to nije priznala sve dok inspekcija nije izašla u Gornji Zalik i utvrdila da je tamošnja monumentalna džamija nelegalna. To pokazuje koliko su institucije slabe - umjesto da se pravila jednako primjenjuju na sve, svaki predmet postaje političko i nacionalno pitanje", ukratko rezimira Bašić srž "mostarskih problema".

"Ponovno se događa ono što smo već gledali: preskaču se stvarni prioriteti, građanima se ne nudi ništa pozitivno i konkretno, pa se politička energija preusmjerava u sukob. A taj sukob najviše koristi političkoj kasti koja od podjela živi i na njima opstaje", zaključuje Nikola Bačić.

Protekla dva mjeseca bila su košmarna za globalni brodski promet, uz Hormuški tjesnac, koji je uglavnom zatvoren za komercijalni promet, i prijetnje novim napadima na plovila u Crvenom moru. Sada se sprema i treća kriza – povratak somalijskih pirata.

Još prije posljednjih eskalacija između SAD-a, Izraela i Irana, oko polovice brodova koji su iz Azije i Zaljeva plovili prema Europi zaobilazilo je Crveno more i Sueski kanal zbog ranijih napada Huta, koje podržava Iran. Suočene s prijetnjom napada oko tjesnaca Bab el-Mandeb, uskog grla između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, velike brodarske kompanije odlučile su se za dugi obilazak oko južne Afrike i Rta Dobre nade.

Ovo skretanje dodaje dva do tri tjedna i tisuće nautičkih milja putovanju, vodeći brodove izravno uz obalu Somalije – istih onih voda gdje su somalijski pirati vodili višegodišnju kampanju otmica koja je dosegnula vrhunac 2011. godine. Od tada su prijavljivani samo sporadični incidenti.

Zabrinjavajući povratak pirata

U tom dijelu mora piratstvo se sada vraća na velika vrata, s tri broda oteta kod Somalije i obližnjeg Jemena samo u posljednja tri tjedna. Prema podacima od 8. svibnja 2026., tankeri „Honour 25” i „Eureka”, kao i teretni brod „Sward”, i dalje su pod kontrolom pirata.

Stručnjaci vjeruju da organizirane kriminalne skupine u Somaliji koriste rat u Iranu kao priliku za otmice, jer su međunarodne pomorske patrole, prvi put raspoređene 2008. godine, sada preopterećene događajima oko Hormuza i Crvenog mora.

Tim Walker, viši istraživač za transnacionalne prijetnje i organizirani kriminal na Institutu za sigurnosne studije u Južnoj Africi, kaže da pirati sada vide manje prepreka duž 3.300 kilometara duge obale Somalije, koja je najduža u cijeloj kontinentalnoj Africi.

„Neke skupine, koje organiziraju... piratski 'kraljevi', sada traže priliku za zapljenu plovila i držanje posade kao talaca radi otkupnine – ponekad zahtijevajući visoke iznose za njihov siguran povratak”, rekao je Walker za DW.

Operacija „Atalanta” Europske unije, pomorska misija zadužena za zaštitu brodova kod Somalije, održava stalnu prisutnost u zapadnom Indijskom oceanu, ali ona ne prati svaki brod i odgovorna je za patroliranje golemim područjima.

Dobro financirani i opremljeni pirati

Prema kompaniji za pomorske podatke Lloyd's List Intelligence, postoje najmanje dvije aktivne piratske skupine, primarno bazirane u Puntlandu, poluautonomnoj regiji na sjeveroistoku Somalije. Čini se da su vrlo dobro opremljene.

Pirati su zaplijenili velika tradicionalna plovila poznata kao „dhow” – koja se koriste za ribolov i lokalnu trgovinu – i pretvorili ih u svoje matične brodove. Oni im omogućuju da prošire domet i ostanu na moru tjednima prije nego što ih iskoriste kao platforme za napade na komercijalne brodove.

„Neke od posljednjih otmica uključivale su velike 'dhow' brodove, za koje su potrebni navigacijski sustavi, oružje i oprema za ukrcavanje”, izjavio je za DW Troels Burchall Henningsen, docent na danskom Institutu za strategiju i ratne studije. „To je velika operacija koja zahtijeva ulaganja.”

Daljnji rast troškova transporta

Čelnici brodarske industrije upozoravaju da bi svaki veći povratak piratstva mogao dodatno podići troškove i poremetiti globalnu trgovinu. Sukobi na Bliskom istoku već su podigli premije osiguranja, dodajući oko milijun dolara troškova goriva po putovanju.

Na vrhuncu prethodne piratske krize 2011. gospodarska šteta od otmica procijenjena je na oko 7 milijardi dolara godišnje. To je uključivalo troškove vojnih operacija, preusmjeravanja brodova, brže plovidbe, dodatne sigurnosne opreme i naoružane straže na brodovima.

Smanjenje fondova za razvoj Somalije

Nije samo rat u Iranu pomogao piratima – promjena politike Washingtona prema istočnoj Africi također je odigrala ulogu. Godinama su SAD financirale razvojne projekte u Somaliji kako bi smanjile siromaštvo i spriječile mlade ljude da se pridruže piratima.

Međutim, pod Trumpovom administracijom, obustavljena je gotovo sva razvojna pomoć koja nije povezana sa sigurnošću. Washington se umjesto toga usredotočio na izravne protuterorističke operacije protiv skupine Al Shabab.

„Kada smanjite te resurse, obavještajna mreža i pomorske patrole nemaju isti kapacitet za djelovanje”, prokomentirao je Burchall Henningsen.

Pomorske organizacije u međuvremenu su savjetovale brodarskim kompanijama da izbjegavaju somalijske teritorijalne vode. Također ističu da je angažiranje naoružane straže na brodovima vrlo učinkovito: „Nikada nije bilo uspješne otmice broda kod Somalije koji je imao naoružanu stražu na palubi”, dodao je Henningsen.

Zapravo je izgledalo da je pitanje raketa srednjeg dometa već riješeno: dok Njemačka sama ne nabavi takvo oružje, trebale su pomoći Sjedinjene Američke Države. Američke krstareće rakete tipa Tomahawk trebale su biti raspoređene u Njemačkoj. S dometom do 2500 kilometara, te krstareće rakete bi u slučaju potrebe mogle doseći rusko područje. Usporedbe radi: Taurus, kojim raspolaže Bundeswehr, ima maksimalni domet od 500 kilometara.

O raspoređivanju su se 2024. godine dogovorili tadašnji kancelar Olaf Scholz (SPD) i američki predsjednik Joe Biden. Ono je trebalo početi ove godine i premostiti razdoblje dok ne budu razvijena usporediva europska oružja. Međutim, od toga sada neće biti ništa. Američki predsjednikDonald Trump, koji nije naklonjen aktualnom kancelaru Friedrichu Merzu nakon njegove kritike rata protiv Irana, poništio je plan svog prethodnika, uz već najavljeno povlačenje najmanje 5000 američkih vojnika iz Njemačke.

Njemačka na meti

Za ministra obrane Borisa Pistoriusa (SPD), otkazivanje raspoređivanja raketa srednjeg dometa znači da njemačko vojno odvraćanje postaje nedostatno. Sjedinjene Države nisu planirale u Njemačkoj rasporediti samo krstareće rakete Tomahawk, već i protuzračne rakete tipa SM-6, kao i hipersonično oružje koje može savladati velike udaljenosti višestrukom brzinom zvuka.

Ovom kombinacijom naoružanja američka vojska mogla bi prijetiti preciznim udarima velikog dometa, kakve Njemačka vlastitim sustavima do sada nije u stanju izvesti. Planirano raspoređivanje trebalo je biti protuteža ruskom arsenalu.

Rusija je u eksklavi Kalinjingrad rasporedila rakete Iskander, koje mogu biti opremljene nuklearnim bojnim glavama. Odatle bi mogle doseći bilo koju točku u Njemačkoj i velike dijelove Europe. Tome treba dodati i ruske rakete srednjeg dometa tipa Orešnik u Bjelorusiji, koje također mogu biti opremljene nuklearnim bojnim glavama.

Ministar obrane Boris Pistorius sada traži načine da se ta praznina brzo popuni. Naglasak je na „brzo". Prema novoj vojnoj strategiji, Bundeswehr treba ubrzano osposobiti za izvođenje tzv. „Deep Precision Strikes", odnosno preciznih udara duboko u pozadini neprijatelja, s velike udaljenosti. „Potencijalne mete mogu biti zapovjedna mjesta, aerodromi, logistička čvorišta ili tvornice oružja", navodi se na mrežnim stranicama Ministarstva obrane.

Rakete srednjeg dometa su rijetkost u Europi

Potez Bijele kuće još jednom pokazuje da je u pojedinim ključnim stupovima obrane Europa i dalje ovisna o Washingtonu. Istina, Njemačka zajedno s europskim partnerima radi na razvoju vlastitog oružja srednjeg dometa u okviru inicijative „European Long-Range Strike Approach", skraćeno ELSA. Međutim, očekuje se da ovo oružje neće biti dostupno prije sredine tridesetih godina ovog stoljeća, dakle tek za desetak godina.

To je prekasno, smatraju sigurnosni krugovi. Vojni stručnjak i politički savjetnik Nico Lange napisao je na mreži X: „Da bi se konačno popunila praznina u odvraćanju i izbjegla mogućnost ucjene ruskim raketama, sada je to moguće samo ubrzanim uvođenjem vlastitih krstarećih raketa stacioniranih na kopnu, proizvedenih u Njemačkoj i neovisnih o Sjedinjenim Državama."

Rat protiv Irana smanjuje zalihe američke vojske

Međutim, u Ministarstvu obrane za sada nema govora o tome. Tamo se razmatra kupnja skupih Tomahawka iz SAD-a. Ipak, američke oružane snage trenutno i same imaju povećane potrebe: u ratu protiv Irana ispalile su tisuće raketa, među njima i krstareće rakete Tomahawk. Smatra se malo vjerojatnim da proizvodni kapaciteti mogu pokriti i prodaju inozemstvu.

Ipak, Pistorius želi pokušati sve: tijekom posjeta Washingtonu krajem svibnja namjerava pokrenuti pitanje njemačkog interesa za kupnju. „Službeni zahtjev Amerikancima podnijeli smo još prije godinu i pol, odnosno zahtjev za mogućnost uvoza, odnosno kupnje Tomahawka. Na taj zahtjev još nema odgovora", rekao je nedavno ovaj socijaldemokratski političar za Drugi njemački televizijski program. „Ali, iskreno govoreći, s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, ne gajim previše nade." Pored Tomahawka, Njemačka bi željela kupiti raketni lansirač „Typhon" američkog vojnog diva Lockheed Martin. Ni na to Pentagon do sada nije odgovorio.

Ukrajinski dronovi kao alternativa?

Drugi način da se praznina u sposobnostima barem djelomično zatvori mogli bi biti dronovi velikog dometa. Oni jesu manje razorni od, primjerice, krstarećih raketa Tomahawk, ali su zato znatno jeftiniji za proizvodnju. Njemačka planira takvo oružje proizvoditi zajedno s Ukrajinom. Fokus je na zajedničkom razvoju „najsuvremenijih bespilotnih sustava svih dometa, posebno u oblasti deep strike", naglasio je Pistorius u ponedjeljak (11. 05.) tijekom posjeta Kijevu. On je spominjao dronove dometa do 1500 kilometara.

Ukrajina, koja se od veljače 2022. brani od ruske agresije, smatra se svjetskim liderom u ratovanju dronovima. Sredinom travnja Njemačka i Ukrajina su tijekom međuvladinih konzultacija u Berlinu dogovorile tješnju suradnju u području obrane. Suradnja na sustavima oružja velikog dometa predstavlja zanimljiv obrat: nakon što je Njemačka odbila u okviru vojne pomoći Ukrajini isporučiti krstareće rakete Taurus, dvije zemlje sada žele surađivati na proizvodnji oružja koje može pogađati ciljeve na još većim udaljenostima.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump boravi u trodnevnom službenom posjetu Narodnoj Republici Kini, gdje danas na najvišoj razini vodi bilateralne razgovore sa svojim domaćinom, predsjednikom Xi Jinpingom. Iako je ovo njihov sedmi susret, ako se uzme u obzir i prvi Trumpov mandat, riječ je o prvom posjetu jednog američkog šefa države Pekingu nakon gotovo desetljeća.

Zajedno s njim u Peking je stigla velika delegacija. Politički i sigurnosni vrh administracije predvode ministar vanjskih poslova Marco Rubio, ministar financija Scott Bessent i ministar obrane Pete Hegseth. Prva dama Melania Trump nije sa suprugom, što analitičari tumače kao znak da je ovaj posjet naglašeno radnog karaktera, a znatno manje pompozan i protokolaran. Od članova obitelji, Trump je poveo svog sina, poslovnjaka Erica Trumpa sa suprugom Larom.

Bijela kuća je priopćila da Trump ne bi krenuo na ovo putovanje da nema na umu postizanje konkretnih rezultata. Što bi to moglo značiti kada je riječ o gospodarstvu?

Odgovor na to mogla bi nagovijestiti činjenica da je američki predsjednik u Peking poveo sami vrh gospodarske elite SAD-a, 17 moćnih čelnika tvrtki. Kako piše njemački Bild, ukupna vrijednost tih tvrtki na burzi iznosi oko 15.000 milijardi dolara, gotovo tri četvrtine cjelokupne godišnje gospodarske proizvodnje Kine koja iznosi oko 20.000 milijardi dolara.

Američka gospodarska elita

Sektor visoke tehnologije i umjetne inteligencije predvode Elon Musk ispred tvrtki Tesla i SpaceX, kao i Jensen Huang, čelnik Nvidije i ključna osoba za globalnu proizvodnju čipova. Donald Trump je Huanga osobno pozvao da mu se pridruži u avionu tijekom zaustavljanja radi punjenja gorivom na Aljasci, na putu prema Pekingu.

Uz njih su i izvršni direktor Applea Tim Cook, Dina Powell McCormick u ime tvrtke Meta, kao i čelnici vodećih korporacija za proizvodnju poluvodiča i mikročipova Cristiano Amon iz Qualcomma i Sanjay Mehrotra iz Microna. Ovu skupinu prate i čelnici napredne optoelektronike poput Jima Andersona iz tvrtke Coherent.

U Peking su stigli i financijski moćnici s Wall Streeta kao Larry Fink, čelnik BlackRocka, najvećeg investicijskog fonda za upravljanje imovinom na svijetu, kao i Stephen Schwarzman, prvi čovjek investicijskog diva Blackstonea.

Tradicionalno bankarstvo i tržišta kapitala predstavljaju David Solomon ispred Goldman Sachsa i Jane Fraser ispred Citygroupe. Kada je riječ o razgovorima o globalnom platnom prometu, u Kinu su stigli ljudi kao Ryan McInerney iz tvrtke Visa, kao i Michael Miebach iz Mastercarda.

Treći stup delegacije čine čelnici američke teške i vojne industrije, biotehnologije i resursa. Kelly Ortberg ispred Boeinga i Larry Culp ispred GE Aerospacea zastupaju interese zrakoplovnog i obrambenog sektora.

Brian Sikes vodi Cargill, najveću privatnu agrokorporaciju na svijetu koja kontrolira globalne tokove hrane. Na kraju, biotehnološki i genetski sektor u pregovorima zastupa Jacob Thaysen, izvršni direktor tvrtke Illumina.

Donald Trump izjavio je da će od Xi Jinpinga zatražiti da američkim tvrtkama omogući veći pristup kineskom tržištu, pozivajući kineskog predsjednika da „otvori" Kinu kako bi „ti briljantni ljudi mogli pokazati što znaju".

Kineska gospodarska elita

A tko su partneri s druge strane? Koliko su zapravo moćni kineski Google, Facebook, Amazon, Tesla i Apple? Njemački Bild donosi izravnu usporedbu:

Baidu – kineski Google

Baidu se ponajprije može usporediti s Googleovom matičnom tvrtkom Alphabet. Tvrtka je narasla zahvaljujući dominantnom internetskom tržištu tražilica u Kini. Danas je Baidu div za umjetnu inteligenciju, cloud tehnologiju i autonomnu vožnju. Upravlja uslugama pretraživanja, online oglašavanjem, kartama, cloud infrastrukturom, botom „Ernie", modelima umjetne inteligencije, kao i uslugom robotaksija „Apollo Go", slično kao što Google radi s projektom Waymo. Doseg je ogroman: putem aplikacije Baidu mjesečno pristupa 679 milijuna korisnika, dok 202 milijuna koristi asistenta „Ernie".

Tencent – kineski Meta

Tencent je dalekoistočni rival tvrtke Meta Marka Zuckerberga (koja stoji iza Facebooka, Instagrama i WhatsAppa). Sa snažnim utjecajem u sferama gaminga, društvenih mreža, fintech sektora i umjetne inteligencije, Tencent je izrastao u jednu od najvrjednijih kineskih tvrtki. Aplikacija WeChat je okosnica digitalne komunikacije u Kini. Za razliku od aplikacije WhatsApp, ona služi i kao platni promet, platforma za kupnju, kanal vijesti i ekosustav za mini-aplikacije. Godišnji prihod iznosi između 90 i 105 milijardi dolara, što je oko polovice Metinog prihoda. Doseg je monumentalan: WeChat ima 1,4 milijarde aktivnih korisnika mjesečno.

Alibaba – kineski Amazon

Alibaba je azijski Amazon: poput američkog rivala, ova tvrtka upravlja ogromnim platformama za online kupnju i ubraja se među najvažnije cloud pružatelje usluga u Kini. Tvrtka osnovana 1999. godine širi se globalno, a u Kini dominira i u digitalnom platnom prometu. Godišnji prihod u 2025. godini iznosio je 137 milijardi dolara, dok je Amazon u prethodnoj godini dostigao 717 milijardi dolara.

BYD – kineski Tesla

BYD je dospio u središte pozornosti kada je prestigao Teslu kao najveći proizvođač električnih automobila i baterija na svijetu. U 2025. godini Kinezi su prodali 2,26 milijuna čistih električnih automobila, dok je Tesla ostvarila 1,64 milijuna prodaja. BYD je iskoristio probleme koje Musk ima u SAD-u zbog ukidanja državnih subvencija za električne automobile pod Trumpovom administracijom. Prihod u prethodnoj godini iznosio je 107 milijardi dolara (Tesla: 97,7 milijardi).

Huawei i Xiaomi – kineski Apple

Kada je riječ o Appleu, usporedba se vrši s dvjema kineskim tvrtkama. Huawei prodaje pametne telefone, čipove i vlastiti operativni softver. Xiaomi uz telefone prodaje i pametne kućanske aparate i elektroničke proizvode široke potrošnje. I naravno, u svakom iPhoneu i dalje ima mnogo Kine: Applov partner Foxconn ostaje jedan od najvažnijih proizvođača za tvrtku Tima Cooka.

Kakve će plodove donijeti razgovori dvaju najvećih gospodarstava svijeta?

Kinezi su po tradiciji suzdržani kada je riječ o prijevremenom objavljivanju političkih i gospodarskih rezultata, dok su Amerikanci navikli ishode javno i pompozno predstaviti javnosti.

Ključna pitanja ostaju otvorena: hoće li tijekom trodnevnih razgovora doći do produljenja sporazuma o suspenziji pojedinih carina, hoće li Kina kupovati još više američke soje, govedine i zrakoplova, te hoće li Sjedinjene Države zauzvrat olabaviti pristup svojim naprednim tehnologijama i čipovima, a sebi osigurati stabilan uvoz kineskih rijetkih metala.

Odgovori na ove gospodarske nepoznanice trebali bi se saznati tijekom i nakon ovog povijesnog summita u Pekingu.

Stoljećima je grad Aachen slovio kao simbol ujedinjene Europe. Upravo je odavde Karlo Veliki (748.–814.) vladao najvećim carstvom u zapadnoj Europi od pada Rima, što ga je kasnije dovelo do toga da bude smatran srednjovjekovnim „ocem Europe".

Danas se zato Nagrada Karlo Velikidodjeljuje onima koji se zalažu za europsko jedinstvo na moderniji način. 14. svibnja se dodjeljuje Mariu Draghiju.

Tko je Mario Draghi?

Draghija se vjerojatno najviše pamti kao čelnika Europske središnje banke (ESB) koji je stabilizirao eurozonu tijekom turbulentnih vremena, ali imao je i mnogo drugih postaja u karijeri na tom putu.

Draghi je započeo karijeru kao profesor ekonomije u Italiji. Kasnije je radio u Svjetskoj banci i investicijskoj banci Goldman Sachs. Bio je član upravnog odbora nekoliko talijanskih banaka i tvrtki.

Od 2006. do 2011. bio je guverner Banke Italije, središnje banke zemlje.

Tijekom njegova boravka na ovoj poziciji počeli su se pojavljivati problemi na američkom tržištu drugorazrednih hipoteka. Do 2008. godine situacija se pretvorila u globalnu krizu, nakon sloma investicijske banke Lehman Brothers, i izazvala je kaos u gospodarstvima širom svijeta.

Predsjednik Europske središnje banke

Usred svih tih previranja, Draghi je 2011. izabran za čelnika Europske središnje banke.

Do tada se globalna financijska kriza pretvorila u europsku dužničku krizu. To je dovelo do mjera štednje i spašavanja u nekim zemljama eurozone, ponajviše u Grčkoj.

Draghi je neumornoj branio jedinstvenu valutu i postao je poznat po tome što je rekao da će ESB učiniti „što god je potrebno" kako bi se spriječio propast eura. To se smatralo prekretnicom u krizi eurozone.

Banka je 2015. godine počela kupovati velike količine obveznica kako bi ubrizgala novac u gospodarstvo. Program, nazvan „kvantitativno popuštanje", bio je namijenjen borbi protiv niske inflacije i slabog gospodarskog rasta.

Kritičari tvrde da su te mjere predugo držale kamatne stope preniskima. Program kvantitativnog popuštanja banke proširio je njegov mandat i dove je do toga da su neke vlade imale manje poticaja za rad na strukturnim reformama.

„Iako se, gledajući unatrag, ne može svaka Draghijeva odluka smatrati uspješnom, ukupni saldo je izrazito pozitivan", kaže Francesco Papadia, viši suradnik u think tanku Bruegel sa sjedištem u Bruxellesu.

Europi je „dobro služilo to što ga je imala na čelu ESB-a u vrlo teškim vremenima", dodao je Papadia, koji je također obnašao visoke dužnosti u Banci Italije i Europskoj središnjoj banci.

Premijer i guru konkurentnosti

Nakon što je 2019. napustio Europsku središnju banku, Draghi je pozvan kući u Italiju, koja je prolazila kroz krizu uzrokovanu COVID-om-19 i vladinu krizu.

Uskočio je, formirao vladu i bio premijer Italije 20 mjeseci u razdoblju 2021.–2022. prije nego što je izgubio podršku parlamenta, dao ostavku i predao vlast Giorgiji Meloni.

Za mnoge bi to bio vrhunac duge karijere, ali Draghi je nije završio.

Godine 2024. objavio je oštar izvještaj o gospodarstvu EU koji su mnogi nazvali „Draghijevim izvještajem". Dokument je sadržavao 383 preporuke za povećanje produktivnosti i smanjenje jaza u konkurentnosti sa SAD-om i Kinom.

Izvještaj je „s pravom postao nacrt za pomoć EU da prevlada svoja gospodarska ograničenja i postigne novu snagu i vitalnost u trenutnim teškim uvjetima", rekao je Papadia za DW.

Između ostalog, u izvještaju se poziva na veću prekograničnu suradnju, ulaganja u napredne tehnologije poput umjetne inteligencije i poluvodiča, smanjenje visokih cijena energije, integraciju tržišta kapitala i jače upravljanje na razini EU. Iznad svega, poziva se na odlučno djelovanje.

Što kaže odbor za dodjelu nagrade?

„Draghi je nagrađen zbog svojih iznimnih postignuća, ključne uloge u stabilizaciji Europske ekonomske i monetarne unije i napora u promicanju europske konkurentnosti", napisao je odbor odgovoran za dodjelu nagrade u priopćenju za javnost u siječnju.

„Dokazao je svoje iznimne liderske sposobnosti spašavanjem eura svojim poznatim obećanjem 'što god je potrebno', stabilizacijom Italije tijekom pandemije i sada osmišljavanjem budućeg programa za cijeli kontinent", navodi se dalje.

Odbor smatra „Draghijev izvještaj" pozivom na djelovanje „kako bi se osiguralo mjesto Europe u svijetu za buduće generacije."

S obzirom na tekuće ratove u Ukrajini i Iranu te napete odnose između SAD-a i većeg dijela svijeta, nagrada je pravodoban podsjetnik da je europsko jedinstvo neophodno.

Što je Karlova nagrada?

Međunarodna Karlova nagrada iz Aachena dodjeljuje se gotovo svake godine od 1950. Namijenjena je odavanju počasti pojedincu ili instituciji koja je dala izniman doprinos europskom jedinstvu.

Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu, osnivači nagrade željeli su je iskoristiti za promicanje mira, suradnje i europskih integracija. Među prethodnim dobitnicima su Winston Churchill, Helmut Kohl, Bill Clinton, Angela Merkel te papa Ivan Pavao II. i papa Franjo. Godine 2023. Karlova nagrada dodijeljena je i ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskiju i ukrajinskom narodu.

Neobrađena polja, dugi repovi na benzinskim postajama, otkazani letovi: Afrika izravno osjeća ozbiljne posljedice sukoba na Bliskom istoku. Već gotovo dva mjeseca jedva koji trgovački brod prolazi kroz Hormuški tjesnac. A to znači i da je svjetsko tržište ostalo bez znatnog dijela ponude, u prvom redu nafte i umjetnih gnojiva.

„Afrička unija vrlo pomno prati stanje u području Hormuškog tjesnaca jer ono utječe na niz strateških roba koje su neophodne afričkim gospodarstvima“, rekao je za DW Willy Nyamitwe, veleposlanik Burundija pri Afričkoj uniji i trenutni predsjednik stalnog odbora veleposlanika.

Sve postaje skuplje

Još je daleko povratak slobodnoj plovidbi kroz ovaj strateški važan morski prolaz kakva je bila prije američko-izraelskih napada na Iran. Čak i ako do toga dođe, proći će mjeseci prije nego što se promet i proizvodnja ponovno stabiliziraju i prije nego što se stanje na tržištu vrati u uobičajene okvire. Zato su afričke institucije i vlade prešle u krizni način rada i traže rješenja, kako spriječiti još teže posljedice poput gladi ili državnih bankrota. Pojedine zemlje bile su prezadužene i prije početka rata s Iranom, a stanje lako može postati još gore zbog skupoće koja se širi.

„Situacija je ozbiljna“, kaže Anja Berretta, voditeljica programa za afričko gospodarstvo pri njemačkoj Zakladi Konrad Adenauer sa sjedištem u Nairobiju. „Kad je riječ o gnojivima, već smo se 2022. našli u sličnoj situaciji na početku ruske agresije na Ukrajinu: tada su Rusija i Bjelorusija bile među najvažnijim izvoznicima umjetnih gnojiva za zemlje Afrike. I tada se strahovalo od gladi u Africi, ali do najveće krize ipak nije došlo", kaže Berretta u razgovoru za DW.

Razlog je bio fleksibilan odgovor afričkih država koje su, primjerice, financijski intervenirale uz potporu Afričke razvojne banke. I sada još uvijek postoji znatan politički prostor za djelovanje.

Redukcije, repovi, skupe subvencije

Nestašica fosilnih goriva već paralizira dijelove kontinenta. U Etiopiji se dizelsko gorivo prioritetno dodjeljuje javnom prijevozu, zbog čega ga sve teže mogu dobiti i građani za svoja vozila. U glavnom gradu Južnog Sudana Jubi se smanjuje i proizvodnja električne energije planskim isključenjima jer tamošnja termoelektrana koristi loživo ulje. Gambija gorivo subvencionira s više od 5,8 milijuna eura iz državnog proračuna, dok Zimbabve fosilna goriva razrjeđuje etanolom. Globalna nestašica kerozina snažno pogađa i afričke zrakoplovne kompanije.

Barem isto tako su ozbiljni i nestašica i nagla poskupljenja kemijskih gnojiva. Prije izbijanja rata gotovo 50 posto sumpora koji se u svijetu prerađuje u fosfatna gnojiva prolazilo je kroz Hormuški tjesnac, kao i visoki udio sirovina poput uree i amonijaka. Južnoafričko udruženje proizvođača žitarica Grain SA već je u travnju utvrdilo kako je cijena amonijaka narasla za preko 75 posto u odnosu na godinu ranije, dok je urea poskupjela za oko 60 posto.

Dogovor kuću gradi...

Dok kod dizela, benzina i kerozina u mnogim državama već dulje vrijede nacionalne krizne mjere, rješenja u području gnojiva još su uglavnom u fazi razrade. Za sad nema naznaka da postoji volja udovoljiti inicijativi glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa da zaraćene strane omoguće prolaz gnojiva namijenjenih zemljama u razvoju. Kao uzor često se navodi sporazum o žitu koji je od srpnja 2022. do srpnja 2023., uz suglasnost zaraćenih strana, omogućavao siguran izvoz ukrajinskog žita.

Postoji i drugo brzo rješenje koje se već pokazalo učinkovitim u jednoj ranijoj krizi: afrički uvoznici gnojiva mogli bi zajednički nastupati na tržištu, slično kao što je EU iskoristio svoju tržišnu snagu kako bi osigurao brzu i povoljnu nabavu cjepiva protiv covida-19.

Djelatnica Zaklade Konrad Adenauer Anja Berretta to smatra realnom i lako provedivom opcijom. „Ne govori se o tehničkim kapacitetima, niti o financiranju: afričke bi države jednostavno morale nastupiti zajedno“, kaže Berretta. Čak i ako bi izostao dogovor na razini Afričke unije, uspjeh bi mogle postići regionalne zajednice poput zapadnoafričkog ECOWAS-a ili Istočnoafričke zajednice.

Subsaharska Afrika već sada koristi izuzetno male količine gnojiva u odnosu na obrađene poljoprivredne površine. Prema podacima FAO-a - Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, poljoprivrednici u toj regiji u prosjeku koriste 20,5 kilograma gnojiva po hektaru, dok je svjetski prosjek gotovo 144 kilograma (podaci iz 2021., dakle prije rata u Ukrajini). Daljnje smanjenje uporabe značilo bi niže prinose kukuruza, riže i pšenice, a time i rast cijena hrane. Africi su gnojiva stoga nužno potrebna – osobito zato što je sezona sjetve već započela.

Zašto ne iz same Afrike?

Kako bi dugoročno bila manje izložena vanjskim krizama poput ratova u Ukrajini i Iranu, Afrika bi prije svega morala razvijati vlastite proizvodne kapacitete. Trenutačno glavnu ulogu imaju Maroko i Egipat koji raspolažu velikim nalazištima fosfata, ali i oni u proizvodnji ovise o sumporu iz zaljevskih država. Istodobno nigerijska Dangote grupa planira proširenje proizvodnje i izgradnju novih tvornica uree u Nigeriji i Etiopiji.

Po ocjeni Anje Berrette, najučinkovitiji pristup bio bi koncentriranje proizvodnje gnojiva na nekoliko industrijskih lokacija. „Ne postoje u svakoj zemlji jednako povoljni uvjeti za razvoj vlastite proizvodnje gnojiva. Upravo zato imaju presudnu ulogu regionalni lanci opskrbe: unaprijed se identificiraju tri ili četiri zemlje u regiji u kojima postoje odgovarajući uvjeti, ondje se uspostavlja proizvodnja, a zatim se opskrbljuje cijela regija“, objašnjava Berretta.

Previše prepreka trgovini i razmjeni

U tom kontekstu važnu ulogu ima Afrička kontinentalna zona slobodne trgovine (AfCFTA), jer slobodnije kretanje robe preko granica znatno povećava interes privatnih ulagača. Iako AfCFTA formalno postoji od 2021., i dalje postoji niz prepreka koje otežavaju nesmetan prekogranični promet robe.

„AfCFTA je središnji dio rješenja“, kaže veleposlanik Afričke unije Nyamitwe govoreći o posljedicama blokade Hormuškog tjesnaca. „U Afričkoj uniji vjerujemo da se ubrzanom provedbom AfCFTA-e mogu izgraditi otporniji regionalni lanci na ključnim područjima poput poljoprivrede, energetike, zdravstva i industrijske proizvodnje.“

Prije nekoliko dana Afrička unija usvojila je i strategiju za elektromobilnost, s ciljem smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima. Trenutačno je na cijelom kontinentu registrirano svega oko 132.000 motocikala, automobila i drugih vozila na električni pogon. Ako bi takva vozila postala široko rasprostranjena, i to bi bio važan korak u jačanju otpornosti Afrike na buduće vanjske udarce. Naravno, ako više neće imati i termoelektrane na lož-ulje.

Budući mađarski premijer Peter Magyar želi osigurati povratak u mainstream Europske unije i brzo poduzima korake kako bi izgladio odnose narušene višegodišnjim vladavinom Viktora Orbana. Dio te misije je plan da zemlja bude spremna za ulazak u eurozonu do kraja desetljeća.

No neki u zemlji, uključujući guvernera središnje banke, smatraju da bi taj vremenski okvir mogao biti pretjerano ambiciozan, s obzirom na to da odlazeći premijer Viktor Orbanostavlja usporeno gospodarstvo i fiskalni nered. No ako se pristupanje euru provede na pravi način, Mađarska bi mogla ostvariti značajne koristi.

Povratak u okrilje Europske unije

Ispunjavanje uvjeta za uvođenje eura bit će težak zadatak za novu vladu. Magyarova stranka Tisza ima malo prostora za manevriranje u svojim planovima potrošnje i reformi, osobito usred aktualne krize na Bliskom istoku, kaže Sili Tan iz Economist Intelligence Unita. „Ne očekujemo uvođenje eura u sljedećem desetljeću“, rekla je Tan za DW.

Ipak, Tisza je vrlo motivirana. Povratak Mađarske u glavni tok EU-a, s „iliberalne“ periferije na koju ju je Orban gurnuo, bio je ključni dio izborne kampanje stranke. Ulazak u eurozonu dodatno bi učvrstio tu novu poruku.

No vremena je malo i stoga Magyar poziva Bruxelles da odmrzne 17 milijardi eura sredstava koja su blokirana zbog Orbanovog demokratskog nazadovanja i problema s vladavinom prava. 10 milijardi tog iznosa mora se iskoristiti prije isteka roka u kolovozu.

Mjere štednje širom zemlje

Oko 75 % Mađara podržava uvođenje jedinstvene europske valute, pokazalo je jedno istraživanje iz 2025. godine. Međutim, gotovo jednako toliko ispitanika smatra da zemlja još nije spremna na taj korak. Tisza se nada da će birači to imati na umu narednih godina, jer će ekonomska konsolidacija vjerojatno značiti rezove u potrošnji ili povećanje poreza.

„Ulazak 2030. može se činiti ambicioznim, ali nije nemoguć“, rekla je Julia Kiraly, bivša zamjenica guvernera središnje banke i profesorica na Mađarskoj akademiji znanosti, za DW. „Glavni izazov je ispuniti kriterije iz Maastrichta“, dodala je Kiraly. Ti kriteriji određuju razine inflacije, duga, proračunskog deficita, kamatnih stopa i stabilnosti valute koje država mora zadovoljiti prije uvođenja eura. Mađarska trenutačno znatno zaostaje za tim fiskalnim zahtjevima.

Duboki rezovi u državnoj potrošnji potrebni za smanjenje deficita predstavljat će najveći izazov. Tan smatra da će to biti „nemoguće“ postići do 2030. „Magyar je već najavio da će nastaviti fiskalno rastrošnu politiku Orbana, uz ubrzano povećanje obrambene potrošnje kako bi se ispunili NATO ciljevi“, dodao je.

Prednosti i nedostaci ulaska u eurozonu

Ipak, s druge strane bi čak i sama najava ambicije da se pristupi eurozoni mogla Mađarskoj donijeti niz potencijalnih koristi. Nakon što vlada objavi službenu kandidaturu za pristupanje, očekuje se veća stabilnost mađarske forinte, kao i niža stopa inflacija i kamata.

Troškovi zaduživanja također bi trebali pasti, kako za državu tako i za cijelo gospodarstvo, jer nadzor Europske središnje banke doprinosi stabilizaciji financijskog sektora.

Dugoročno gledano, članstvo u eurozoni uklonilo bi valutni rizik i troškove transakcija — što je ključno za izvozno orijentirano mađarsko gospodarstvo.

Najveći nedostatak bio bi gubitak autonomije u vođenju monetarne politike i smanjena sposobnost ublažavanja gospodarskih šokova. No zemlja bi u tom slučaju imala pristup likvidnosti eurozone i mehanizmima pomoći u slučaju krize.

Partneri iz eurozone vjerojatno će biti oprezni

No, nisu svi u Europi oduševljeni ovim najavama. Slabo gospodarstvo i slaba fiskalna pozicija Mađarske, kao i 16 godina institucionalnog nazadovanja, vjerojatno će izazvati oprez među članicama eurozone. One nisu zaboravile dužničku krizu u Grčkoj, koja se pokazala vrlo zaraznom i skupom, što bi moglo otežati napredak Mađarske kada zatraži potrebnu suglasnost ostalih članica.

Također postoji bojazan da bi Mađarska mogla promijeniti smjer i odustati od kandidature za euro nakon sljedećih izbora zakazanih za 2030., ili se vratiti neliberalnom kursu i postati destabilizirajući čimbenik unutar eurozone. „Mađarsku će se vjerojatno promatrati sa skepsom“, naveli su analitičari londonske kuće Capital Economics u nedavnoj analizi. Zemlja „mora uvjeriti partnere da je ulazak u eurozonu zajednički cilj u cijelom političkom spektru, uključujući i opoziciju.“

Prirodan put za Mađarsku?

Ipak, dužnosnici EU-a ovaj potez vide kao pozitivan za Uniju. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pohvalila je Mađarsku zbog „povratka na europski put“ — put koji, prema riječima predsjednice Europske središnje banke Christine Lagarde, prirodno vodi prema euru.

A ekonomska analistica Sili Tan smatra da bi „u srednjoj i istočnoj Europi uvođenje eura u Mađarskoj signaliziralo obnovljenu suradnju i jačanje političke kohezije“, istaknula je Tan.

Kada je Mađarska pristupila EU-u u svibnju 2004., zajedno s još devet zemalja, obvezala se uvesti jedinstvenu valutu. No ona je jedna od triju država iz te skupine koje to još nisu učinile, uz Češku i Poljsku. S obzirom na to da gospodarstva tzv. Višegradske skupine uvelike ovise o izvozu u eurozonu, iznenađuje da se zasad pridružila samo Slovačka. Sada Mađarska želi iskoristiti prednosti koje su njezina sjevernog susjeda pretvorile u „Tatranskog tigra“.

„Za glavne trgovinske partnere poput Njemačke, uklanjanje valutnog rizika i smanjenje transakcijskih troškova potaknut će daljnje trgovinske i investicijske tokove, osobito u dominantnim sektorima automobilske i elektroničke industrije“, naglasila je Tan. Ipak, malo je vjerojatno da će odluka Mađarske utjecati na Češku ili Poljsku.

Rašireno protivljenje jedinstvenoj valuti, potaknuto strahovima od inflacije i gubitka autonomije, sputava ozbiljniju raspravu o toj temi u Pragu i Varšavi. Ipak, do sredine travnja ni u Budimpešti euro nije bio opcija. „Ne može se isključiti da će, prije ili kasnije, sve članice EU-a pristupiti eurozoni u nastojanju da povećaju konkurentnost u odnosu na Sjedinjene Američke Države“, zaključila je Kiraly.

Nakon deset godina na vrhu, Maltu je s prvog mjesta ILGA Europe godišnje evaluacije zvane Dugina karta potisnula Španjolska. Ljestvicu sastavlja Međunarodna lezbijska, gay, biseksualna, transrodna i interspolna udruga (ILGA), a uspoređuje zakone i politike koje utječu na LGBTQ+ osobe u 49 zemalja diljem Europe i Središnje Azije.

Katrin Hugendubel, zamjenica direktora ILGA Europea, rekla je za DW da napredovanje Španjolske pokazuje što je moguće postići kada vlade svjesno odluče promicati ravnopravnost umjesto da se od nje udaljavaju.

Zašto je Španjolska napredovala na europskim LGBTQ+ ljestvicama

Napredovanje Španjolske odraz je niza mjera poduzetih pod ljevičarskom vladom premijera Pedra Sancheza. Među njima su novi zakoni o ravnopravnosti, nacionalni akcijski planovi, neovisno tijelo za jednako postupanje te depato­logizacija transrodnih identiteta u zdravstvenom sustavu.

Prema Hugendubel, ovaj napredak posebno je značajan jer se ostvario usprkos pritiscima krajnje desnice i konzervativnih snaga. Španjolska vlada, kaže, nastavila je braniti svoje reforme od pokušaja da se ukinu.

Španjolsku na ljestvici slijede Malta, Island, Belgija i Danska. ILGA Europeova karta pokazuje da te zemlje imaju snažnu pravnu zaštitu LGBTQ+ osoba. Napretka je bilo i niže na ljestvici. Češka i Švedska, primjerice, olakšale su postupak pravne promjene spola.

Ukidanje prava LGBTQ+ zajednice u pojedinim europskim zemljama

Od zemalja jugoistoka Europe najbolje su plasirane Slovenija (17. mjesto), Crna Gora (18.) i Hrvatska (19.). One se nalaze u tzv. "zelenom sektoru". U "narančastom sektoru" su: Bosna i Hercegovina(27. mjesto), Kosovo (28.) i Srbija (29.).

Na začelju ljestvice nalaze se Armenija, Bjelorusija, Turska, Azerbajdžan i Rusija. Rumunjska ostaje najniže rangirana zemlja EU-a, na 42. od 49 mjesta.

Zemlje na začelju slabo kotiraju iz različitih razloga. Turska i dalje zabranjuje Povorke ponosa i koristi kazneni zakon za pritisak na queer aktiviste. Bjelorusija je usvojila zakon o anti-LGBTQ+ propagandi sličan ruskom. Slovačka je transrodnim osobama onemogućila pravnu promjenu spola.

Hugendubel je za DW rekla da se anti-trans narativi lako šire jer je opće znanje o toj temi i dalje nisko, a strah se može koristiti za širenje mržnje.

Remy Bonny, čelnik udruge Forbidden Colours sa sjedištem u Bruxellesu, koja se zalaže za prava LGBTQ+ zajednice, oprezniji je u pogledu pozitivnih pomaka na ljestvici. „Posljednjih godina dolazi do vraćanja unatrag kada su u pitanju prava LGBTQ+ zajednice posvuda u Europi", rekao je za DW.

Stranke krajnje desnice kao prijetnja

Bonny upozorava da čak i zemlje koje bilježe napredak ostaju ranjive. Ukazuje na Španjolsku, gdje su stranka krajnje desnice Vox i konzervativna Narodna stranka ojačale u posljednjih nekoliko godina, dok Sanchezova vlada ostaje politički krhka. Ako te stranke dođu na vlast, Bonny smatra da bi mogle pokušati ukinuti ključne zaštite prava LGBTQ+ zajednice. A Španjolska je samo jedan primjer jer su u mnogim zemljama diljem Europe stranke krajnje desnice u usponu.

On smatra da prijetnja ne dolazi samo iznutra, kada je Europa u pitanju. Kaže da se politička klima promijenila otkako se Trumpova administracija vratila na vlast, posebno nakon ukidanja programa USAID-a koji su financirali rad na pravima LGBTQ+ zajednice u dijelovima Istočne Europe. Anti-LGBTQ+ narativi, tvrdi, sve više dobivaju potporu državnih aktera.

Hugendubel također naglašava da Dugina karta ima svoja ograničenja. Mjeri zakone i politike, a ne svakodnevnu stvarnost LGBTQ+ osoba. Unatoč prvom mjestu, španjolske LGBTQ+ organizacije izvješćuju da su napadi na queer osobe u toj zemlji porasli za 15 posto od 2024., potaknuti ozračjem govora mržnje koji potiče nasilje nad ranjivim skupinama. I Hugendubel i Bonny vide jasnu vezu između prava manjina i zdravlja europskih liberalnih demokracija.

Manjinske skupine kao prve na udaru

Bonny ukazuje na Mađarsku pod Viktorom Orbánom kao primjer. Tvrdi da su LGBTQ+ osobe korištene kao žrtveni janjci dok je vlada istodobno ograničavala slobodu izražavanja, slobodu okupljanja i neovisnost demokratskih institucija.

„Počnu s jednom manjinskom skupinom, a onda oduzmu prava svima", kaže.

Bonny želi da Europska komisija poduzme odlučnije mjere kada države članice ignoriraju sudske presude ili ukidaju zaštite prava LGBTQ+ zajednice. Tvrdi da tijelo ima mehanizme za pokretanje postupaka zbog povrede prava, ali često oklijeva jer je pitanje postalo previše politički osjetljivo.

Kaže i da se pomak udesno u Europskom parlamentu osjeća i u Bruxellesu. Prema Bonnyu, progresivne stranke trebale bi biti spremnije suprotstaviti se Europskoj pučkoj stranci ako surađuje s krajnjom desnicom ili blokira djelovanje u pitanjima prava LGBTQ+ zajednice.

Test za liberalne demokracije

Hugendubel postavlja pitanje hoće li zemlje koje još nisu odabrale jasan smjer popustiti pred pritiskom krajnje desnice. Među zemljama u kojima je budući napredak neizvjestan spominje i Njemačku.

Za oba analitičara, ulozi nadilaze samu ljestvicu. Pitanje je jesu li vlade spremne štititi prava manjina ne samo na papiru, nego i u svakodnevnom životu. Za njih je to jedan od najjasnijih testova onoga što liberalna demokracija treba zastupati.

Rat SAD-a i Izraela protiv Irana i dalje odvraća pozornost od ruskog rata protiv Ukrajine. Kijev strahuje da će dobivati manje američkog oružja i priprema se na to da će morati izdržati još nekoliko godina. U međuvremenu Moskva profitira od globalnog rasta cijena nafte i plina. To je jedna strana stvarnosti u proljeće 2026.

Druga strana je faktična pat-pozicija na bojišnici. Dok nijedna strana trenutačno ne može ostvariti veće teritorijalne dobitke, Ukrajina sve češće napada postrojenja naftne transportne infrastrukture duboko u Rusiji, primjerice u Tuapseu na Crnom moru. Kremlj sve češće privremeno isključuje mobilni internet u Rusiji, a popularnost predsjednika Vladimira Putina nastavlja padati.

Što sve to znači? U kojem smjeru se kreće ovaj rat u petoj godini od početka sveobuhvatne invazije? Zapadni stručnjaci i vojni analitičari, s kojima je DW razgovarao na marginama Kijevskog sigurnosnog foruma krajem travnja, vjeruju da se faktični kraj rata približava. Kao jedan od razloga navode i američke izbore za Kongres.

Strah od nove mobilizacije u Rusiji

S obzirom na stanje na bojišnici u Ukrajini, međunarodni stručnjaci već tjednima nagađaju da bi Putin mogao – kao već u jesen 2022. – najaviti novu mobilizaciju. Ni ukrajinski vojni izvori, na koje se nedavno pozvao predsjednik Volodimir Zelenski, to ne isključuju.

Evelyn Farkas iz Instituta McCain na državnom sveučilištu u Arizoni (Arizona State University) ipak ne vjeruje u sveobuhvatnu mobilizaciju u Rusiji. Farkas, koja je još za vrijeme Baracka Obame bila na visokoj poziciji u Pentagonu, ukazuje na probleme u ruskom gospodarstvu koji će, prema njezinom mišljenju, spriječiti šefa Kremlja u tome.

Ukrajina više ne strahuje od izostanka američkog oružja

Unatoč situaciji u Perzijskom zaljevu Kurt Volker, bivši posebni izaslanik za Ukrajinu u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a tijekom prve administracije Donalda Trumpa, smatra da je Ukrajina danas u jačoj poziciji nego prije. Prema njegovom mišljenju, Kijev je znatno smanjio svoju ovisnost o zapadnom oružju, sama Ukrajina, smatra Volker, pokriva „60 do 70 posto” svojih potreba i može, poručuje, nastaviti borbe čak i ako Sjedinjene Američke Države preko Europljana obustave isporuke oružja.

Još prije godinu dana Volodimir Zelenski je tijekom posjeta SAD-u strahovao da bi Ukrajina mogla izgubiti rat ako izostane američka podrška. Prema Volkeru, to više nije slučaj. Istodobno napominje da Washington više ne može jamčiti Kijevu isporuku važnih raketa za sustav protuzračne obrane Patriot u dosadašnjem opsegu do kraja godine. Bivši stalni predstavnik SAD-a pri NATO-u to povezuje s Trumpovim „prioritetima”, odnosno s ratom protiv Irana.

Farkas: Zelenski će izdržati Trumpov pritisak

Ukrajinski predsjednik nedavno je izjavio da očekuje kako će do jeseni biti pod sve većim pritiskom Trumpove administracije. Trump želi da Ukrajina prihvati ruske uvjete za primirje, osobito povlačenje ukrajinskih postrojbi iz dijela Donbasa koji kontrolira Kijev. Voditeljica McCain-instituta Evelyn Farkas je uvjerena da će Ukrajina uspješno izdržati taj pritisak.

Farkas očekuje da će iranska kriza biti riješena do ljeta, da će Hormuški tjesnac ponovno biti slobodan te da bi SAD tada, kako je Trump najavio, mogao težiti „promjeni režima” na Kubi. No čak ni u tom scenariju ne očekuje pojačani pritisak na Kijev. Umjesto toga, napominje da bi upravo pritisak na Kubu mogao dodatno oslabiti Rusiju kao povijesnog saveznika Havane.

Pravi pregovori tek nakon američkih izbora za Kongres

I Farkas i Volker vjeruju da bi izbori za američki Kongres u studenome mogli postati prekretnica. Nakon njih bi pozicija Trumpa i Republikanske stranke mogla oslabjeti. „To će biti dovoljno da se izvrši pritisak na američku vladu kako bi nastavila podršku Ukrajini i NATO-u”, kaže Farkas.

Predsjednik Vojnog odbora NATO-a admiral Giuseppe Cavo Dragone kaže da je rat na bojištu „teško” završiti jer je ruska vojska, unatoč rastućim gubicima, i dalje „snažna”. Ipak, gospodarska situacija mogla bi biti jedan od razloga koji bi Moskvu mogli potaknuti na mirovni sporazum.

„Ne vjerujem da će Rusija ikada odobriti mirovni sporazum s Ukrajinom, ali mislim da bi u jednom trenutku mogla prihvatiti primirje. Vjerujem da se približavamo toj točki”, smatra Kurt Volker, nekadašnji Trumpov posebni izaslanik za Ukrajinu. Kaže da su dosadašnji pregovori o završetku rata bili „farsa”. No promijenjena situacija u Rusiji i ratni gubici mogli bi prisiliti Kremlj na prekid ratnih djelovanja. „Ono što je važno jest realno stanje. Situacija u Rusiji znatno se pogoršala i nastavlja se pogoršavati”, kaže Kurt Volker. Njegova prognoza glasi: vrijeme radi protiv Putina.

Stručnjaci se ne slažu oko toga kada bi točno mogla nastupiti ta prekretnica. Volker ne isključuje mogućnost da će se to dogoditi još ove godine. Procjenjuje vjerojatnost na „više od 50 posto”. Farkas, s druge strane vjeruje da će 2027. biti godina u kojoj će „Ukrajinci izaći kao pobjednici”.

Na polugodišnjem zasjedanju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o situaciji u Bosni i Hercegovini (BiH), fokus je bio na izvješću visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji je ranije potvrdio povlačenje s dužnosti. Iako je sigurnosna situacija ocijenjena kao stabilna, Schmidt je naglasio da je ona istovremeno vrlo krhka, uz brojne političke opstrukcije koje prijete funkcionalnosti države.

Sjednica je protekla uz uobičajena diplomatska trvenja. Zamjenica ruskog veleposlanika pri UN-u, Anna Evstigneeva, ponovno se usprotivila sudjelovanju Christiana Schmidta, osporavajući njegov legitimitet. Ipak, za razliku od ranijih sjednica, kineski predstavnik Geng Shuang ovaj put je odobrio Schmidtovu nazočnost i obraćanje, čime je omogućeno predstavljanje izvješća koje obuhvaća razdoblje od listopada 2025. do travnja 2026. godine.

Schmidt: „Domaći napori nisu donijeli pomak"

U svom vjerojatno posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti, Schmidt je bio kritičan prema zastoju u reformama. „Međunarodna zajednica se neko vrijeme fokusirala na tzv. domaća rješenja, ali ona nisu donijela pomak", poručio je visoki predstavnik te izdvojio nekoliko ključnih problema.

Govoreći o secesionizmu, upozorio je da čelnici Republike Srpske (RS), predvođeni Miloradom Dodikom, nastavljaju sa secesionističkom retorikom i propitivanjem teritorijalne cjelovitosti BiH. Napomenuo je da je država krajem 2025. bila na privremenom financiranju, što se ponavlja i u tekućoj godini, ugrožavajući rad obrambenog sektora i Javnog servisa BHRT.

Schmidt se osvrnuo i na etničke podjele, utjelovljene u pozivima za uspostavu „trećeg entiteta" nakon nedavnih skupova u Zagrebu, ocjenjujući ih kao pokušaj daljnje etničke podjele zemlje.

Budućnost OHR-a nakon Schmidta

Christian Schmidt potvrdio je da odlazi iz „osobnih razloga", ali da će ostati na položaju do imenovanja nasljednika. Postupak imenovanja treba provesti Vijeće za provedbu mira, dok Rusija i Kina i dalje inzistiraju na zatvaranju OHR-a (Office of the High Representative – Ured visokog predstavnika). Schmidt je podsjetio da je njegova uloga bila ključna u donošenju izmjena Izbornog zakona kako bi se osigurali pošteni izbori, ali je priznao da pitanje državne imovine ostaje „kamen spoticanja" za gospodarski razvoj.

U izvješću je naglašeno i da uloga vojne misije Europske unije (EUFOR Althea) ostaje relevantna i opravdana. Mandat ove misije produžen je u listopadu prošle godine, a Schmidt smatra da je njihova nazočnost i dalje neophodan jamac mira.

Rusija i Kina protiv OHR-a

Sjednica je ponovno razotkrila podjele među stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Zamjenica ruskog veleposlanika Anna Evstigneeva ponovila je da Moskva ne priznaje Schmidta, optužujući OHR za destabilizaciju zemlje i tražeći njegovo hitno zatvaranje. Kineski predstavnik Geng Shuang, iako je ovaj put dopustio Schmidtovo obraćanje, zadržao je kritičan ton prema „stranom miješanju", pozivajući da domaći čelnici preuzmu punu odgovornost.

Nasuprot njima, predstavnici Velike Britanije i većine članica Europske unije pružili su podršku Schmidtu, ističući da je OHR i dalje neophodan mehanizam za očuvanje mira i sprječavanje destruktivnih politika.

Posebnu pozornost privuklo je izlaganje predstavnice Sjedinjenih Američkih Država pri UN-u Tammy Bruce, koja je precizirala viziju Washingtona za naredno razdoblje. Ona je naglasila da uloga novog visokog predstavnika neće biti samo puko održavanje statusa quo, već „postupno prebacivanje odgovornosti na lokalne čelnike". Bruce je bila izravna u poruci da domaći političari moraju preuzeti ključnu ulogu u donošenju odluka, umjesto oslanjanja na intervencije međunarodne zajednice.

Regionalna perspektiva – Od osuda secesionizma do pitanja ravnopravnosti

Rasprava je dobila na dinamici istupima predstavnika BiH i susjednih zemalja, koji su ponudili različita viđenja prioriteta. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović oštro je osudio secesionističku politiku rukovodstva RS-a, ocjenjujući ju kao izravan napad na Daytonski mirovni sporazum i ustavni poredak. Dodao je da se susjedne države, Srbija i Hrvatska, ne smiju miješati u unutarnja pitanja BiH, te naglasio važnost nastavka međunarodne vojne i civilne nazočnosti, sve dok se ne postigne potpuna samoodrživost BiH.

S druge strane, zamjenik veleposlanika Hrvatske pri UN-u, Hrvoje Ćurić Hrvatinić, optužio je Bećirovića da govornicu UN-a koristi za potrebe „predizborne kampanje". U svom izlaganju, fokusirao se na ravnopravnost triju konstitutivnih naroda i potrebu reforme izbornog zakonodavstva kako bi se osiguralo „legitimno predstavljanje", prvenstveno Hrvata.

Iako je predstavnik Srbije ponovio podršku teritorijalnom integritetu BiH, naglasak je stavljen na važnost dogovora dvaju entiteta i triju naroda bez nametanja rješenja izvana, čime je Beograd neizravno podržao stavove o potrebi gašenja OHR-a.

Lagumdžija o mapama podjele i „Svesrpskom saboru"

Veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija stao je u obranu Denisa Bećirovića, odbacujući kritike da je njegov nastup bio u funkciji predizborne kampanje. „Bećirović je s pravom ukazao na dokumente koji izravno ugrožavaju opstanak zemlje", kazao je bosanskohercegovački veleposlanik.

Kao dokaz tih tvrdnji, pokazao je kartu nedavno objavljenu u Zagrebu na kojoj je BiH podijeljena na tri etničke republike – srpsku, hrvatsku i muslimansku (iako službeni Zagreb nije povezan s tom kartom o kojoj se govorilo na konferenciji konzervativaca Tradfest), a skrenuo je pozornost i na „Deklaraciju sa svesrpskog sabora", koju su zajednički usvojile Srbija i entitet RS. Lagumdžija upozorava da takvi akti predstavljaju ozbiljnu prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH.

Dodik: Prijetnja neovisnošću zbog državne imovine

Dok je u New Yorku trajala rasprava, Milorad Dodik zaprijetio je da će RS „odmah proglasiti neovisnost" ukoliko Christian Schmidt nametne Zakon o državnoj imovini. Ovakva reakcija čelnika Saveza nezavisnih socijaldemokrata dodatno je motivirana apelom potpredsjednika RS-a Ćamila Durakovića, koji je od Schmidta tražio da prije odlaska s dužnosti iskoristi „bonske ovlasti" i proglasi ovaj zakon na razini države.

SAD će predložiti vlastite kandidate za Schmidtovog nasljednika?

Iako secesionistički krugovi u RS-u već dulje vrijeme priželjkuju zatvaranje OHR-a, obraćanje američke predstavnice u Vijeću sigurnosti Dorothy Shea sugerira suprotan razvoj događaja. Prema analizi Ivice Puljića, dugogodišnjeg dopisnika Federalne televizije iz SAD-a, administracija u Washingtonu ne samo da računa na daljnji rad OHR-a, već aktivno planira i naredne korake nakon Schmidtovog povlačenja.

Prema Puljiću, namjera SAD-a da, bude li potrebe, predloži vlastite kandidate za Schmidtovog nasljednika jasno ukazuje na to da međunarodna zajednica, s Washingtonom na čelu, ne namjerava ostaviti institucionalni vakuum u BiH. Ovakav pristup, smatra Puljić, implicira nastavak međunarodnog nadzora uz pojačan pritisak na domaće institucije, čiji bi aktivniji angažman trebao biti preduvjet za konačno zatvaranje OHR-a.

Njemačkom kancelaru, demokršćaninu Friedrichu Merzu (CDU), sigurno je bilo jasno da to neće biti ugodan susret. Njegov nastup na kongresu moćnog Saveza njemačkih sindikata (DGB) bio je odavno planiran i spada u redovite obveze šefa njemačke vlade.

No nastup ovaj put dolazi u burno vrijeme: kako je naveo Merz, gospodarstvo stagnira već sedam godina, u industriji se ukidaju mnoga radna mjesta, visoke cijene energije, kao posljedica napada SAD-a i Izraela na Iran, najviše pogađaju ljude s nižim primanjima. Uz to, vlada planira opsežne reforme, između ostalog i reformu mirovinskog sustava, koje će po svoj prilici dodatno opteretiti građane.

Merz: „Ne možemo nastaviti kao u posljednjih 20 godina"

U publici je sjedilo oko 400 predstavnika sindikata. Kada je Merz ušao u salu u hotelu Estrel u Berlinu, jedva se čuo pljesak. A kada je Merz u govoru naglasio da „posljedice trenutačnih kriza“ osjećaju svi u zemlji, pa i radnici, čuli su se pojedinačni zvižduci.

Merz je rekao da se predugo odgađala stvarna modernizacija zemlje. „Ne možemo jednostavno nastaviti kao u posljednjih 20 godina“, uzviknuo je kancelar u dvorani u kojoj je vladao muk. Bila je to strelica upućena njegovim prethodnicima, Olafu Scholzu (SPD) i Angeli Merkel (CDU). Kancelar je potom naglasio da će vjerojatno najteža biti reforma mirovinskog sustava i dodao: „Sve to nije plod moje ili vladine zlonamjernosti."

Spor vlade i sindikata oko mirovina

To je sigurno jasno i sindikalnim dužnosnicima, ali je i prije ovog susreta odnos kancelara i sindikata već bio prilično zategnut. Merz je u posljednje vrijeme, ne uvijek biranim riječima, više puta pozivao Nijemce da rade više.

Sindikate je posebno zasmetalo to što njihova krovna organizacija DGB nije bila pozvana u vladinu stručnu komisiju za novi mirovinski sustav. Na kraju je DGB osnovao vlastitu komisiju. To nisu dobri znaci za predstojeće oštre sukobe oko pravednog mirovinskog osiguranja.

Merz o mirovinama: „To su demografija i matematika"

Merz je ostao nepokolebljiv u pogledu mirovina i nije dopustio da ga podrugljiv smijeh i negodovanje izbace iz takta. Napomenuo je da sve manje radnika mora uzdržavati sve veći broj umirovljenika koji pritom žive sve dulje. Uz državnu mirovinu, prema riječima kancelara, ljudi će u budućnosti morati i privatno štedjeti za starost: „To su demografija i matematika. Dva zaposlena koji uplaćuju doprinose jednostavno ne mogu nositi teret financiranja jednog umirovljenika u budućnosti.“

Inače, nije samo hladan odnos kancelara i sindikata. Ni u samoj vladi atmosfera nije dobra. Rejting obje vladajuće stranke, i konzervativaca i socijaldemokrata, neprestano pada, a zadovoljstvo radom vlade na povijesnom je minimumu. To naročito pogađa socijaldemokrate, koji sebe smatraju zaštitnicima ljudi s niskim i srednjim primanjima.

„Ljudi strahuju od ukidanja prava"

Dopisnica DW-a iz glavnog grada Michaela Küfner je nakon kancelarova govora komentirala: „Velik je pritisak na koalicijskog partnera SPD da se suprotstavi Merzovim planovima. Hoće li duboko ukorijenjeno klasno neprijateljstvo ostati samo politička predstava ili će srušiti reformsku volju ove vlade, neće se mjeriti bukom, nego rezultatima. Prijedlozi o mirovinama očekuju se još prije ljetne stanke.“

Na samom kraju, kancelar je ipak pokušao približiti se tradicionalno lijevo orijentiranim sindikatima: podržao je pravo radničkih predstavnika na sudjelovanje u odlučivanju u poduzećima i institucijama. „Želim očuvati tu kulturu zajedništva“, poručio je Merz.

Predsjednica DGB-a Yasmin Fahimi također smatra da su zemlji hitno potrebne reforme, uključujući i socijalne sustave. Jasno joj je „da živimo u doba velikih preokreta“, ali mnogi građani, osobito oni s niskim primanjima, strahuju da bi vladine reforme mogle donijeti „jednostrano opterećenje i ukidanje radničkih prava", naglasila je Fahimi, koja je i sama članica SPD-a.

Ujedinjeni Arapski Emirati tvrde kako su prošlog petka spriječili novi iranski napad raketama i bespilotnim letjelicama - makar je teoretski bio dogovoren prekid vatre Irana i SAD-a. Ministarstvo obrane Ujedinjenih Arapskih Emirata upozorilo je stanovnike neka ne prilaze, ne fotografiraju i ne dodiruju „krhotine i dijelove koji su pali nakon uspješnog obaranja projektila".

I ovog tjedna je veleposlanik UAE-a pri UN-u Mohamed Abušahab optužio Iran za napad na naftni terminal u Fujairahu, i to da ga je gađao s 12 balističkih projektila, tri krstareće rakete i četiri bespilotne letjelice. Službeni Teheran niječe tu optužbu.

Iako su napadi očito sporni, te optužbe pokazuju rastuću zabrinutost u Abu Dhabiju: da su baš Ujedinjeni Arapski Emirati sve češća meta iranskih napada. Od početka napada SAD-a i Izraela na Iran u UAE-u je zabilježeno više od 2.800 napada dronovima i projektilima.

Cijena bliskosti s Izraelom i SAD-om

Sjedinjene Države su 2020. posredovale u uspostavi diplomatskih odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela, poznatih kao Abrahamski sporazumi.

„Odnos Emirata s Izraelom jedan je od ključnih razloga zbog kojih, kao neka vrsta kazne, Iran nastavlja napadati UAE", misli Michael Stephens, viši savjetnik za sigurnost Bliskog istoka pri londonskom institutu Royal United Services Institute (RUSI). „Iz iranske perspektive, logika je jednostavna: Izrael nas napada pa mi napadamo njegove saveznike", sažima za naše novinare.

Kao odgovor na iranske napade Ujedinjeni Arapski Emirati sve bliže surađuju s Izraelom na vojnom, sigurnosnom i obavještajnom području. Kako javlja američki portal Axios, po prvi puta je Izrael u UAE poslao i dijelove svog sustava protuzračne obrane Iron Dome i to zajedno s operativnim osobljem.

„Što su Emirati i Izrael bliži, to Iran vidi više razloga za napade na UAE", kaže Stephens. A tu je i stari spor oko otoka Abu Musa i Tunb koje nadzire Iran, ali na koje pravo polažu i Emirati.

Pogrešna procjena Teherana

Nakon iranske blokade Hormuškog tjesnaca, čime je potpuno prekinut izvoz nafte iz Bahreina, Kuvajta i Katara te značajno otežan iz Omana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, upravo je Abu Dhabi odlučno zatražio ne samo ponovno otvaranje tjesnaca nego i snažnije međunarodno djelovanje.

Riječi koje su se čule od dužnosnika Emirata protiv Teherana su bile znatno oštrije nego iz većine drugih pogođenih zaljevskih država kao što su Saudijska Arabija, Oman ili Katar. „To ih je dodatno približilo SAD-u i Izraelu", ukazuje Stephens.

Cinzia Bianco, analitičarka pri Europskom vijeću za vanjske odnose, smatra da Iran pokušava Emiratima nanijeti dovoljno štete kako bi ih natjerao da politički pritisnu američkog predsjednika Donalda Trumpa i traže prekid rata. „No iranski napadi proizveli su suprotan učinak, što je bila ozbiljna strateška pogreška“, kaže Bianco za DW.

Prema njezinim riječima, napadi su za Emirate poprimili gotovo egzistencijalni karakter. „Dužnosnici Emirata mi kažu kako Iran pokušava potkopati temeljni model njihove države, zasnovan na pretpostavci da Zaljev može ostati siguran i vrlo prosperitetan unatoč regionalnoj nestabilnosti.“

Zastupaju najprije svoje interese

Posljednjih godina Ujedinjeni Arapski Emirati sve snažnije provode svoju vanjsku politiku u skladu s gospodarskim ciljem diversifikacije, odnosno smanjenjem ovisnosti o nafti. Emirati žele postati regionalno središte digitalne infrastrukture, turizma, poslovanja i ulaganja sažete u strategiji nazvanoj "UAE 2031."

Istodobno, njihova politika se sve više razlikuje od one koje vodi znatno veći susjed, Saudijska Arabija. Dok su UAE i Bahrein normalizirali odnose s Izraelom, Saudijska Arabija je prekinula pregovore nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. i rata u Gazi koji je uslijedio.

Ujedinjeni Arapski Emirati 1. svibnja također su napustili Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) i širi savez OPEC+, koji i dalje predvodi Saudijska Arabija kao najveći svjetski izvoznik nafte.

Dvije zemlje podržavaju suprotstavljene strane i u nizu sukoba diljem Afrike. „Ujedinjeni Arapski Emirati postali su jedan od najagresivnijih vanjskih aktera u afričkim sukobima“, kaže Wolfram Lacher, viši suradnik za Afriku i Bliski istok pri Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove.

Novac i oružje za odabrane

Prema njegovim riječima, Emirati su posljednjih godina bili uključeni u sukobe u Libiji i Etiopiji, a trenutačno ponajprije u Sudanu, Somaliji i Jemenu. „To je ključno za Emirate jer ti koridori osiguravaju dugoročan pristup strateškim resursima i važnim trgovinskim rutama“, navodi se u nedavnoj analizi čiji je suautor i Lacher. „Vojne intervencije u tom se kontekstu mogu promatrati kao sredstvo zaštite tih gospodarskih interesa.“

Ipak, vojnika Emirata na terenu gotovo da i nema. „Osnovna značajka angažmana Emirata jest da rijetko šalju vlastite postrojbe, nego utjecaj ostvaruju preko lokalnih partnera. To su često nedržavni oružani akteri, poput Halife Haftara u Libiji ili zapovjednika sudanskih Snaga za brzu potporu Mohameda Hamdana Dagala, poznatog kao Hemedti", kaže Lacher.

Emirati financiraju i opskrbljuju oružjem strane borce i plaćenike, uključujući sudanske borce u Libiji te, u novije vrijeme, kolumbijske plaćenike u Sudanu. Dužnosnici Emirata dosljedno odbacuju optužbe o takvim aktivnostima. „No za to postoje brojni dokazi“, zaključuje Lacher.

Nakon otkazivanja u travnju, američki predsjednik Donald Trump sada će ipak ovoga tjedna posjetiti Kinu. SAD je najveće, a Kina drugo najveće gospodarstvo svijeta, dok je Kina najveći, a SAD drugi najveći emiter stakleničkih plinova.

Susret kineskog predsjednika Xi Jinpinga i Trumpa, u tom kontekstu, ne smije propasti – u to su uvjerene vlade i u Pekingu i u Washingtonu. Očekivani dogovor imat će globalni značaj. Istodobno, dvojica ambicioznih državnika žele vlastitom stanovništvu – a u slučaju SAD-a i biračima – predstaviti rezultate koji će ih prikazati u najboljem svjetlu. Nitko ne želi izgubiti obraz. Obojica žele ostaviti dojam „snažnih vođa“.

Pritom se Trump oslanja na komunističku Kinu. Dobro zna da može računati na pozitivne vijesti kada Kina daje obećanja. Peking, naime, ne želi dovesti vlastitog predsjednika, koji je već 13 godina čvrsto na vlasti, u neugodnu situaciju zbog mogućeg neuspjeha.

Ipak, Trump mora imati i planove za kompromis koji su mu možda neugodni, ali koje bi američkoj javnosti mogao objasniti kasnije. „Trumpu hitno trebaju pozitivne vijesti na vanjskopolitičkom planu“, kaže Chu Yin, politolog iz think-tanka Pangoal u Pekingu.

„Trumpova popularnost u anketama uoči izbora na polovici mandata u studenome vrlo je niska. Očito mu nije uspio plan da vojnim preventivnim udarima brzo baci na koljena kineskog saveznika Iran te potom svoj trijumf proslavi u Pekingu i iskoristi ga kao pregovarački adut.“

Sada se mora osloniti na mogućnost da barem postigne djelomični sporazum u trgovinskom ratu oko carina, nastavlja Chu. Još prije sastanka pregovarači obiju država trebali bi u utorak i srijedu u Seulu pokušati postići dogovor.

Američka industrija treba kineske narudžbe. To bi za Trumpa bio uspješan početak kampanje za predstojeće izbore. U SAD-u se 3. studenoga ponovno bira svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 33 od 100 senatora. Republikanci trenutačno imaju tijesnu većinu u oba doma. Istodobno će se održati i izbori za guvernere u 36 saveznih država i tri teritorija SAD-a.

Tajvan kao kineska crvena linija

U očima Pekinga pitanje pravnog statusa Tajvana predstavlja crvenu liniju koja se ne smije prijeći u diplomatskim odnosima sa SAD-om. Peking Tajvan smatra odmetnutom pokrajinom Narodne Republike Kine, koju je Mao Zedong proglasio 1949. godine. Međutim, na demokratski upravljanom otoku još uvijek vrijedi ustav „Republike Kine“, osnovane 1911. godine.

Prema pravnom shvaćanju Pekinga, ona uopće ne bi smjela postojati, baš kao ni naziv „Tajvan“ kao neovisna država. Postoji samo jedna Kina. Tajvan je dio Kine, a Narodna Republika jedina legitimna kineska vlada. Peking taj trostruki koncept naziva „načelom jedne Kine“, koje predstavlja temelj svakog diplomatskog odnosa s Narodnom Republikom.

U Šangajskom komunikeu iz 1972., koji zajedno s još dva dokumenta čini temelj obnove diplomatskih odnosa između SAD-a i Kine, američka vlada samo je „primila na znanje“ načelo jedne Kine. Iz deklaracije također nije jasno proizlazi li da SAD u tom kontekstu misli na Narodnu Republiku ili Republiku Kinu.

Ipak, Zakon o odnosima s Tajvanom iz 1979. ovlašćuje američku vladu da „opskrbljuje Tajvan obrambenim oružjem“ i da se „suprotstavi svakoj uporabi sile ili drugim oblicima prisile koji bi ugrozili sigurnost ili društveni i gospodarski sustav stanovništva Tajvana“.

Tijekom Trumpova drugog mandata Tajvan je od 2025. već naručio oružane sustave u rekordnoj vrijednosti od 11,1 milijardu dolara od američkih tvrtki. Još prošlog petka (8. svibnja), neposredno prije Trumpova puta u Peking, tajvanski parlament usvojio je zakon o nabavi vojne opreme. Do 2033. otočna republika planira kupiti dodatne američke oružane sustave vrijedne do 25 milijardi dolara.

Peking vidi da američki predsjednik Trump unutar pravnog okvira ima velik prostor za djelovanje. Stoga se očekuje da će Kina iskoristiti sve mogućnosti kako bi Trumpa potaknula na izjavu naklonjenu pekinškom stavu o Tajvanu.

Rat s Iranom i rat u Ukrajini

Peking pritom može iskoristiti svoju važnost u trenutačnoj svjetskoj situaciji kako bi Trumpovu pažnju skrenuo s milijardskih ugovora s Tajvanom. „SAD treba kinesku podršku u ratu s Iranom“, kaže Peter Qiu, predsjednik i osnivač Centra za globalizaciju u Hong Kongu. Kina također ima ključnu ulogu u okončanju ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine. Nakon Trumpa, najkasnije u lipnju, u Pekingu se očekuje i ruski predsjednik Vladimir Putin.

U oba rata Kina nije strana u sukobu. Peking tvrdi da strogo poštuje sve međunarodne sankcije UN-a. Ipak, Kina je aktivna. Iza zatvorenih vrata vodi intenzivne razgovore s Teheranom i Moskvom.

Tako je prošlog tjedna iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči boravio u Pekingu. Njegov kineski kolega Wang Yi izrazio je zabrinutost da rat s Iranom ozbiljno ugrožava regionalni i globalni mir. Istodobno Kina podupire Iran u mirnodopskoj uporabi nuklearne energije u civilne svrhe. To je, naposljetku, pravo svake suverene države.

Osim toga, Wang je izrazio nadu da će „sve strane uključene u rat s Iranom pozitivno odgovoriti na očekivanja međunarodne zajednice i omogućiti siguran pomorski promet kroz Hormuški tjesnac“. Time Peking vidi i SAD kao djelomično odgovoran za blokadu u Perzijskom zaljevu.

„Nadam se da će Kinezi prenijeti tu poruku Iranu“, rekao je američki državni tajnik Marco Rubio govoreći o iranskoj blokadi, „bez obzira na to hoće li se to dogoditi iza zatvorenih vrata, ali nadam se da će biti izravno.“

U interesu je Kine „kao izvoznog gospodarstva“ da Iran više ne blokira tjesnac, argumentirao je Rubio prošlog tjedna na redovitoj konferenciji za novinare u Bijeloj kući. „Iran ne smije postavljati mine. Ne smije uzeti svjetsko gospodarstvo za taoca“, rekao je američki državni tajnik. „Nadam se da će Kinezi prenijeti tu poruku Iranu, bez obzira na to hoće li se to dogoditi iza zatvorenih vrata, ali nadam se da će biti izravno“, rekao je američki ministar vanjskih poslova.

Zanimljivo je pritom da još nije jasno hoće li i on putovati u Peking. Zbog svojih kritičnih izjava o stanju ljudskih prava u Hong Kongu i u ujgurskoj pokrajini Xinjiang iz vremena kada je bio američki senator za saveznu državu Floridu, Rubio se i dalje nalazi na kineskoj listi sankcija s zabranom ulaska.

Sporazum u trgovinskom ratu?

Trumpova poruka kineskom vodstvu jasna je: Kina bi trebala kupovati američke proizvode kako bi se smanjio trgovinski suficit. Prije godinu dana Trump je zbog neuravnotežene trgovine uveo visoke carine na kineske proizvode. Dio njih je suspendiran, ali pregovarači dviju država dosad nisu uspjeli objaviti značajniji sporazum.

Unatoč carinama, Kina je 2025., prema statistici američkog Ureda za popis stanovništva pri Ministarstvu trgovine, i dalje ostvarila visok suficit od gotovo 202 milijarde američkih dolara. To je otprilike jednako ukupnoj godišnjoj gospodarskoj proizvodnji Mađarske. „Kina je spremna kupovati američke proizvode“, smatra Qiu, „ali Peking želi i protuusluge, primjerice ublažavanje zabrane izvoza posebnih američkih poluvodičkih proizvoda za umjetnu inteligenciju.“

SAD je uveo stroge izvozne kontrole za napredne AI čipove. Riječ je o snažnim čipovima posebno razvijenima za strojno učenje pomoću složenih algoritama. Kina pokušava steći potrebnu proizvodnu tehnologiju, ali se taj proces zbog američke odluke odvija vrlo sporo. „U konačnici očekujem neku vrstu ‘velikog dogovora’ koji uključuje državne interese dviju velesila“, kaže Qiu.

Dietzenbach je malo mjesto s oko 35.000 stanovnika. U široj okolici poznato je ponajprije po šumskom kupalištu i arhitektonski neobičnom vidikovcu. Za lijepa vremena s njega se vidi Frankfurt na Majni, udaljen tek dvanaestak kilometara. Upravo taj zemljopisni položaj jedan je od razloga zašto je američki tehnološki koncern Google baš ondje odlučio uložiti nekoliko milijardi eura u izgradnju novog visokoučinkovitog centra za obradu podataka. Šire područje Frankfurta je među najvažnijim regijama Europe za takva postrojenja.

U Frankfurtu se nalazi DE‑CIX, najveće internetsko čvorište na svijetu. U razdobljima najvećeg opterećenja kroz njega prolazi više od 17 terabita podataka u sekundi. To odgovara količini podataka koja bi nastala kada bi gotovo 3,5 milijuna ljudi istodobno gledalo film u HD‑kvaliteti. Već sada na širem frankfurtskom području djeluje 76 centara za obradu podataka. Na globalnoj razini ima ih oko 12.000, a užurbano se grade i novi.

Treba ih još mnogo...

Internet je odavno postao neizostavan dio suvremenih društava i širi se i dalje. Osobito s ubrzanim razvojem umjetne inteligencije naglo rastu količine podataka koje sustavi moraju obrađivati. Kako bi se to omogućilo i osigurao stabilan rad usluga u oblaku i mrežnih aplikacija, potrebni su golemi kapaciteti poslužitelja. Upravo zato centri za obradu podataka predstavljaju temeljnu okosnicu današnjeg interneta.

Njihova važnost jasno se očituje i na području nacionalne sigurnosti industrijski razvijenih država. Preko tih središnjih točaka odvijaju se ključni procesi u upravljanju opskrbom energijom, u zdravstvu, u upravljanju financijskim tokovima i transportnoj logistici, kao i brojni drugi sustavi bez kojih ne bi moglo funkcionirati ni gospodarstvo niti čitavo društvo.

U Njemačkoj centri za obradu podataka zato spadaju u posebno zaštićenu kritičnu infrastrukturu. Koliku im važnost pridaje država pokazala je i njemačka vlada u ožujku 2026. kada je predstavila novu Nacionalnu strategiju za centre za obradu podataka. Prema tim planovima, do 2030. kapaciteti bi se trebali udvostručiti, ponajprije kako bi se zemlja učinila manje ovisnom o pružateljima usluga izvan Europe.

Cilj napada - svake vrste

Činjenica da se danas gotovo sav digitalni promet oslanja na centre za obradu podataka čini te objekte i mogućim metama napada. Posljednjih godina osobito je porastao broj kibernetičkih napada. Njemačka središnja banka izvijestila je u siječnju 2026. da se samo na njezine IT‑sustave bilježi više od 5.000 napada - u minuti! U pravilu, računalni centri su dobro zaštićeni protiv takvih prijetnji, kao i od mogućih sabotaža. Zato se ti objekti često osiguravaju kamerama, ogradama i bodljikavom žicom.

Opravdanost takvih mjera postala je očita u ožujku 2021., kada je u Strasbourgu izbio veliki požar u jednom od najvećih europskih centara za obradu podataka. Tada je prestalo raditi više od 3,6 milijuna internetskih stranica, a brojni su korisnici zauvijek izgubili podatke jer su se i sigurnosne kopije nalazile u istoj zgradi.

Rakete na IT-infrastrukturu

U međuvremenu su centri za obradu podataka postali i strateške mete u oružanim sukobima. Tijekom rata u Ukrajini napadači su svjesno gađali IT‑infrastrukturu kako bi otežali vojne operacije i ozbiljno poremetili civilnu opskrbu.

Napada je bilo i na području Perzijskog zaljeva: u napadu SAD-a i Izraela na Iran Teheran je dronovima i raketama napao tri postrojenja američkog pružatelja usluga u oblaku Amazon Web Services u Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ti napadi izazvali su ozbiljne poremećaje u radu banaka, platnih platformi i drugih sustava. Ubrzo nakon toga iransko je vodstvo na Telegramu objavilo popis s još tridesetak mogućih ciljeva američke IT‑infrastrukture u regiji Zaljeva. Među njima su bili centri za obradu podataka, istraživačke ustanove i uredi tehnoloških koncerna poput IBM‑a, Googlea, Palantira i Oraclea. Od tada se užurbano raspravlja o zaštiti takvih objekata, uključujući i protuzračnu obranu.

Mnogo energije, mnogo vode - i malo zaposlenih

Kako je sve više gradilišta novih centara za obradu podataka, sve je važnije pronaći prikladne lokacije koje se mogu učinkovito osigurati. No takvi projekti kod lokalnog stanovništva ne izazivaju puko oduševljenje: protivnici ukazuju na goleme količine ne samo električne energije, nego i pitke vode koje ti centri troše za pogon i hlađenje postrojenja. Osim toga, oprema se brzo troši i mijenja tako da se stvara velika količine elektroničkog otpada. Zbog toga se na mnogim mjestima intenzivno radi na povećanju energetske učinkovitosti, iskorištavanju otpadne topline i većem korištenju obnovljivih izvora energije.

Problematičnom se smatra i činjenica da se tu ulažu milijarde eura, ali pritom nastaje veoma malo radnih mjesta. Iako se računalni centri prostiru na desecima tisuća četvornih metara, u njima najčešće ne radi ni stotinjak ljudi. Gospodarska korist za lokalnu zajednicu obično nastaje neizravno, na primjer tako što tamo dolaze druge tvrtke koje ovise o toj IT‑infrastrukturi.

Hvala, ali ne kod nas...

Zbog svega toga je sve više prosvjeda u različitim dijelovima protiv takvih centara. U Čileu je 2024. jedna udruga za očuvanje okoliša uspjela spriječiti gradnju centra za obradu podataka u mreži razvoja umjetne inteligencije. U američkoj saveznoj državi Maine parlament je u travnju 2026. uveo moratorij na gradnju centara snage veće od 20 megavata zbog straha od posljedica za gospodarstvo i okoliš, makar je guvernerka Mainea Janet Mills uložila veto kako bi spriječila provedbu tog zakona.

Ni u Njemačkoj ne dobivaju svi projekti zeleno svjetlo. Dok u Dietzenbachu građevinski strojevi već rade, u tridesetak kilometara udaljenom Groß‑Gerauu sličan je projekt propao. Američki investitor Vantage Data Centers ondje je planirao uložiti 2,5 milijarde eura u izgradnju novog centra za obradu podataka. No većina u gradskom parlamentu je odbila projekt uz obrazloženje da je prevelik te da su "previše neizvjesne" njegove posljedice za okoliš i društvo.

Mirovine su već godinama vrlo sporno pitanje oko kojeg se u Njemačkoj lako zapali strasti. Ovaj put se nitko drugi nego demokršćanski kancelar Friedrich Merz pobrinuo za to da rasprava postane posebno žustra.

„Čisto zakonsko mirovinsko osiguranje u najboljem će slučaju pružiti samo osnovnu sigurnost za starost. Više neće biti dovoljno za dugoročno osiguranje životnog standarda“, izjavio je nedavno Merz na skupu koji je organiziralo Udruženje njemačkih banaka u Berlinu.

Merz je dalje rekao da je zbog toga neophodno izdvajanje dodatnog kapitala od strane privatnih osoba ili tvrtki. „I to u puno većem opsegu nego što ga trenutno imamo, uglavnom na temelju dobrovoljnih doprinosa", rekao je Merz. To bi, rekao je, značilo veće oslanjanje na dionice i druge oblike ulaganja u budućnosti.

To je kontroverzna strategija, jer je burza podložna velikim fluktuacijama cijena. Današnji dobici mogu biti sutrašnji gubici – i obrnuto.

Komisija za mirovine će razviti predložena rješenja

Ministrica rada i socijalnih poslova Bärbel Bas iz Socijaldemokratske stranke oštro je kritizirala kancelarove izjave o mirovinama. Ona je rekla da je Merz "ostavio dojam da bi se svi ljudi sada trebali privatno osigurati". Mnogi su, rekla je, shvatili da Merz misli da "više neće ni primati pristojnu mirovinu".

Spor oko mirovina između vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU/CSU) i Socijaldemokrata (SPD) mogao bi biti nagovještaj onoga što bi uskoro moglo dodatno rasplamsati emocije. Očekuje se da će komisija za mirovine koju je imenovala koalicija predstaviti svoje preporuke do kraja lipnja.

Financijske posljedice starenja društva

Ključne polazne točke za sve modele mirovina sigurnih za budućnost su populacijski trendovi s jedne strane i očekivano trajanje života s druge strane. Niska stopa nataliteta u Njemačkoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ima ozbiljne financijske posljedice: manje ljudi radi i plaća doprinose u državni mirovinski sustav, dok se broj umirovljenika povećava.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OESS) analizirala je mirovinske sustave svojih 38 država članica u studiji "Mirovine na prvi pogled". Ključni zaključak: političke strategije znatno se razlikuju i teško ih je uspoređivati ​​u mnogim aspektima.

Neto mirovine u Njemačkoj su ispod prosjeka

Promatrajući isključivo iznos mirovine u odnosu na konačni dohodak nakon oporezivanja i doprinosa za socijalno osiguranje, Njemačka se s 53 posto nalazi u sredini i stoga znatno ispod prosjeka od 61 posto. Druge europske zemlje s velikim brojem stanovnika, poput Francuske i Italije, imaju vrijednosti između 70 i gotovo 80 posto.

No postoje i veći ekstremi, i prema gore i prema dolje. U Estoniji, Litvi i Irskoj razina državnih mirovina ponekad je ispod 40 posto. U Nizozemskoj, Portugalu i Turskoj više je nego dvostruko viša, s više od 90 posto.

Odlazak u mirovinu sa 67 godina već je stvarnost u SAD-u i Japanu

Prema OECD-u, dob u kojoj ljudi zapravo završavaju svoj radni vijek igra ključnu ulogu u financiranju mirovina. U Njemačkoj se trenutno u prosjeku umirovljuju s nešto više od 64 godine, gotovo tri godine ranije nego što je zakonski propisano za sve rođene od 1964. Oni koji odlaze u mirovinu ranije općenito primaju nižu mirovinu.

U nekim zemljama ljudi već sada moraju raditi do 67. godine. Među njima su SAD i Japan, prvo i četvrto najveće gospodarstvo svijeta. Iz perspektive OECD-a, ima smisla povezati dob za odlazak u mirovinu s porastom očekivanog životnog vijeka i tako ga odgoditi, kao što se to radi u mnogim zemljama.

Viši mirovinski doprinosi u Francuskoj i Italiji

Razina doprinosa za zakonsku mirovinu znatno se razlikuje na međunarodnoj razini. U Francuskoj, prema podacima OECD-a, iznosi oko 30 posto prihoda, a u Italiji čak 33 posto. Njemačka, s 18,6 posto, znatno je niže pozicionirana. Doprinose podjednako plaćaju zaposlenik i poslodavac.

Jedan aspekt koji sve više dolazi u središte pozornosti je siromaštvo u starosti. U Njemačkoj je rizik posebno visok za one koji su malo zarađivali tijekom svog radnog vijeka i jedva su mogli izdvojiti novac za privatnu mirovinsku štednju. U Danskoj kreatori politike pokušavaju to suzbiti osnovnom mirovinom financiranom iz poreza.

Nijemci s istoka više pogođeni siromaštvom u starosti

Razlike između istočne i zapadne Njemačke jedinstven su slučaj razlika unutar jedne te iste zemlje. Ljudi koji su živjeli i radili u komunističkom DDR-u tijekom postojanja dvije Njemačke do 1990. dugo su vremena primali znatno niže mirovine u odnosu na godine rada. Postupno izjednačavanje s razinom na Zapadu završeno je tek 2025. - 35 godina nakon ponovnog ujedinjenja.

Stoga siromaštvo u starosti potencijalno češće pogađa Nijemce s istoka zemlje. Drugi razlog: Zbog državne planske privrede u DDR-u, nisu imali priliku ulagati u mirovinske fondove. Za razliku od kapitalitičkog zapada Njemačke, u komunitičkom istoku nije bilo burzi.

Prije šest godina gotovo nepoznata njemačka farmaceutska tvrtka razvila je prvo odobreno mRNA cjepivo protiv covida‑19 i time promijenila tijek globalne pandemije.

BioNTech, koji je više od desetljeća radio na razvoju mRNA tehnologije za liječenje raka bez znatnijeg financijskog uspjeha, udružio se s Pfizerom kako bi u rekordnom roku isporučio dovoljne količine svojeg cjepiva protiv virusa korone Comirnaty. Time su tvrtka i njezini osnivači stekli svjetsku slavu.

Ali ta slava je prošla. Danas se ova biotehnološka tvrtka sa sjedištem u Mainzu mora spustiti na zemlju iz nebeskih visina nekadašnjeg uspjeha.

Tvrtka je početkom tjedna objavila da zatvara proizvodne pogone u Njemačkoj i Singapuru te da smanjuje troškove nakon neto kvartalnog gubitka od 532 milijuna eura. Povrh toga se priprema na odlazak svojih vizionarskih osnivača, Ugura Sahina i Özlem Türeci. To bi moglo značiti ukidanje oko 1.860 radnih mjesta.

Plesala je samo jedno ljeto...

Tvrtka koja je nekoć isporučila milijarde doza cjepiva, kojoj se pripisuje spašavanje milijuna života od covida‑19 i omogućavanje ponovnog otvaranja gospodarstava tijekom lockdowna, sada riskira da ostane zapamćena kao primjer jednokratnog uspjeha.

Financijski analitičari kažu da problemi BioNTecha proizlaze iz očekivanog kraja privremene krize igolemih iznosa za obuzdavanje pandemije koji su toj tvrtki od kraja 2020. donijeli desetke milijardi eura prihoda.

U kombinaciji s ionako veoma rizičnim i neizvjesnim istraživanjem i razvojem u biotehnološkom sektoru te aktualnim gospodarskim poteškoćama Njemačke - visoki troškovi rada i energije te pretjerana birokracija - postalo je jasno koliko je opasno sve karte položiti samo na jedan jedini tržišni hit.

Potražnja za BioNTechovim cjepivom protiv covida‑19 Comirnatyjem se ugasila i brže nego što se očekivalo: prihodi u prvom tromjesečju 2026. pali su na 118 milijuna eura, što je 35 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Objavljujući rezultate, tvrtka je i sama navela kako „očekuje niže prihode od cjepiva protiv covida‑19 u odnosu na 2025., zbog pada potražnje i na europskom i na američkom tržištu”.

Analitičari ističu da je tijekom razdoblja rasta izgrađeno previše proizvodnih kapaciteta te da tvrtka sada ima neiskorištene pogone. Zbog toga BioNTech najavljuje da će svu proizvodnju cjepiva protiv covida‑19 prepustiti Pfizeru.

Je li preuzimanje CureVaca bila greška?

Osim toga, BioNTech je preuzeo konkurentsku tvrtku CureVac što ju je u prosincu 2025. koštalo 1,25 milijardi dolara i što je naišlo na brojne kritike. Naime, CureVac je razvio vlastitog kandidata za cjepivo protiv covida‑19 koji je pokazao slabu učinkovitost i na kraju je povučen. Unatoč tome, ta je tvrtka 2022. tužila BioNTech i Pfizer, tvrdeći da cjepivo Comirnaty krši nekoliko njezinih mRNA patenata.

Kupnjom konkurenta - i njegovih patenata - BioNTech je uspio okončati sve sudske sporove i izbjeći opasnost da će možda morati platiti odštetu koja bi se mjerila u milijardama.

Gorčinu je sada izazvala činjenica da je jedna od proizvodnih lokacija koje će biti zatvorenei bivša tvornica CureVaca u Tübingenu pokraj Stuttgarta. Gradonačelnik Tübingena Boris Palmer optužio je BioNTech da provodi strategiju „prvo kupi pa uništi”, dodavši da je zatvaranje pogona „težak udarac” za „brojne visoko kvalificirane zaposlenike koji su godinama nosili CureVac”.

Sindikat IG BCE potez je nazvao „planiranom taktikom spaljene zemlje”, oštro kritizirajući, kako je naveo, „kratkoročne financijske razloge (...) koji bi mogli narušiti vitalnost njemačkog biotehnološkog središta”.

Lokalna gospodarska komora Reutlingena upozorila je u priopćenju da će se zatvaranjem pogona izgubiti „tehnološko znanje u obliku pametnih ljudi, patenata te rezultata istraživanja i razvoja”.

Može li BioNTech uspjeti bez osnivača?

Sahin i Türeci, koji su u ožujku najavili da će do kraja godine napustiti tvrtku kako bi pokrenuli novi, ambiciozni biotehnološki pothvat, nisu bili samo osnivači BioNTecha: bili su i pokretačka snaga njegova uspjeha.

Koliko je njihova uloga bila ključna pokazuje i činjenica da je vrijednost dionica BioNTecha nakon te objave pala za oko 18 posto. Investicijska banka Leerink Partners iz Bostona, specijalizirana za sektor zdravstva, pritom je otvoreno postavila pitanje može li tvrtka bez njih zadržati svoju inovativnu prednost.

BioNTech se sada usredotočuje na mRNA terapije protiv rakau kasnoj fazi razvoja, uključujući nove tretmane koje razvija u suradnji s Bristol Myers Squibboom za rak dojke, pluća i druge vrste raka.

U najnovijem kvartalnom izvješću tvrtka je navela da do kraja godine očekuje čak 15 presudnih kliničkih ispitivanja faze 3.

Odlazeći glavni izvršni direktor Sahin rekao je da će BioNTech „nastaviti davati prednost ubrzavanju ključnih strateških programa, ostajući čvrsto posvećen viziji pretvaranja znanosti u dulji život za pacijente oboljele od raka”.

Prepuštanjem proizvodnje cjepiva protiv covida‑19 Pfizeru i zatvaranjem dijela pogona BioNTech do 2029. planira uštedjeti oko 500 milijuna eura godišnje.

Tvrtka također navodi da će zadržati manji vlasnički udio u novom startupu koji pokreću njezini osnivači, a koji će se baviti razvojem mRNA tehnologije sljedeće generacije.

Na sastanku ministara trgovine skupine G7 u Parizu trebalo se raspravljati o zajedničkim odgovorima na ključne izazove globalne trgovine – poput posljedica krize na Bliskom istoku. Skup je, međutim, zasjenila najnovija Trumpova prijetnja da bi već ovog tjedna mogao uvesti carine od 25 posto na europske automobile.

Američki predsjednik to je obrazložio tvrdnjom da Europska unija ne ispunjava obveze iz tzv. Turnberry sporazuma. Bruxelles i Washington su se prošlog srpnja dogovorili da SAD uvede maksimalne carine od 15 posto na robu iz EU-a, dok bi Unija ukinula carine na američke industrijske proizvode, uključujući automobile. Političari EU-a i Europska komisija, zaduženi za pregovore, odbacuju tvrdnje da Unija ne poštuje svoj dio dogovora.

Uoči sastanka G7 europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič sastao se u Parizu s američkim trgovinskim predstavnikom Jamiesonom Grirom. „Jasno smo se složili da je važno da obje strane poštuju Turnberry sporazum“, rekao je Šefčovič u srijedu ujutro u Parizu. Prema njegovim riječima, EU mora ispuniti obećano smanjenje carina na američki izvoz, ali i SAD se moraju vratiti na dogovorenu razinu od 15 posto, koja obuhvaća sve proizvode.

Carine na automobile posebno važne za Njemačku

Njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche također je, kako kaže, iskoristila priliku za razgovore s američkim partnerima. „Točno je da napredujemo u provedbi zajednički postignutog kompromisa o carinskom sporazumu“, rekla je ona.

Automobilska industrija i izvoz vozila, kako naglašava, „od središnje su važnosti“ za Njemačku. Ministrica je izrazila „umjereni optimizam“ da će se problem riješiti. Odgovarajući na upit DW-a, rekla je da su u tijeku pregovori o tome hoće li se nedavno najavljene carine izbjeći.

Prema procjenama Instituta za svjetsko gospodarstvo iz Kiela, njemačka automobilska industrija bila bi posebno pogođena. SAD su, odmah nakon EU-a, drugo najvažnije tržište za njemačke proizvođače automobila. Simulacije pokazuju da bi najavljene carine dovele do kratkoročnog gubitka od gotovo 15 milijardi eura, a dugoročno i do gotovo 30 milijardi eura. Za već oslabljen gospodarski rast Njemačke to bi bio ozbiljan udarac.

Carine kao politička odmazda?

Zbog velike izloženosti njemačke automobilske industrije, neki promatrači Trumpovu najavu tumače kao političku odmazdu za izjave kancelara Friedricha Merza o ratu u Iranu. On je nedavno rekao da SAD u pregovorima s Iranom doživljavaju poniženje. Uz to, američka vlada najavila je i dugo razmatrano povlačenje dijela američkih postrojbi iz Njemačke, o čemu se već dulje nagađa.

Stručnjakinja za trgovinu iz njemačkog Marshallova fonda, Penny Naas, smatra da Trump ne cilja samo na njemačku, nego i na talijansku automobilsku industriju. Talijanska premijerka Giorgia Meloni, kako navodi, također je nedavno iznijela kritičke stavove prema Trumpu zbog njegovih izjava o Iranu i Papi.

Penny Naas ističe da su SAD prije svega frustrirane sporom provedbom sporazuma s EU-om. „Mislim da SAD jednostavno igraju na kartu pritiska kako bi Europa ubrzala proces“, kaže Naas za DW.

Čini se da je ta poruka u Europi shvaćena. Francuski ministar trgovine Nicolas Forissier, domaćin sastanka G7, izjavio je da prijetnju carinama vidi kao „poziv" na ubrzanje provedbe sporazuma.

Pregovori unutar EU-a i dalje traju

Europski parlament je u posljednjih nekoliko mjeseci dvaput obustavio rad na implementaciji sporazuma – zbog Trumpove prijetnje invazijom na Grenland i odluke Vrhovnog suda SAD-a o carinama. Trenutačno su u tijeku pregovori, a Europski parlament inzistira na uvođenju zaštitnih mehanizama u slučaju da SAD ne ispune svoje obveze.

Planiran je i sastanak pregovarača institucija EU-a, na koji povjerenik za trgovinu Šefčovič žuri nakon summita G7. Nada se „ključnom napretku“ i nastavku „pozitivnih razgovora“ s američkim trgovinskim predstavnikom Jamiesonom Grirom.

Europska komisija postavila je sebi cilj da do kraja srpnja, odnosno do prve godišnjice Turnberry sporazuma, provede njegove glavne točke.

Može li sporazum zaustaviti prijetnje?

Kada je sporazum postignut, Europska unija naglasila je da će on donijeti „stabilnost i predvidljivost“ transatlantskim trgovinskim odnosima. No, najnovije prijetnje carinama bacaju sjenu na te nade.

Penny Naas smatra da čak ni konačno usvajanje sporazuma neće zaustaviti takve poteze, jer carine ostaju jedno od omiljenih ekonomskih sredstava pritiska Donalda Trumpa.

Češka, zemlja s oko deset milijuna stanovnika, desetljećima slovi kao „pivska nacija". Nigdje u svijetu ne popije se više piva po glavi stanovnika nego upravo ovdje – Češka se godinama nalazi na vrhu svjetskih ljestvica, tek povremeno padajući na drugo mjesto. Gostionica je tradicionalno središnje mjesto društvenog života: ondje se ne toči samo pivo, nego se raspravlja o životu, politici i svijetu. „Gostionički razgovori“, zabilježeni u književnim djelima Jaroslava Hašeka, Bohumila Hrabala i danas njemačko-češkog pisca Jaroslava Rudiša, dio su europske i svjetske književnosti.

Češko pivo stoljećima je sastavni dio nacionalnog identiteta. Čak i u razdobljima najveće gospodarske krize tijekom komunizma, ponajprije se Pilsner i dalje izvozio diljem svijeta. I danas Papa svake godine za Uskrs dobiva nekoliko blagoslovljenih sanduka piva Pilsner Urquell, iako nije poznato pije li ih doista. Budvar iz Českih Budějovica, glavni Pilsnerov konkurent, jedno je od rijetkih poduzeća koje je nakon pada komunizma ostalo u državnom vlasništvu.

Pivovare dižu uzbunu

Zbog toga se vijesti o cijenama piva, potrošnji, proizvodnji i izvozu u Češkoj i dalje prate s velikim zanimanjem. Tako je ovih dana objava Češkog udruženja pivovara i sladara, prema kojoj je potrošnja piva prošle godine pala na povijesni minimum od 121 litre po stanovniku, zasjenila čak i vijesti o rastu cijena goriva povezanom s ratom u Iranu.

„Svaki je Čeh prošle godine popio osam velikih piva manje nego 2024.“, izvijestio je javni servis Češki radio, koji je toj temi krajem travnja, kao i većina drugih medija, dao središnje mjesto u izvještavanju.

„Posljednjih godina Česi sve više paze na umjerenost i češće vode zdraviji način života“, kaže Tomas Slunečko, direktor Češkog udruženja pivovara i sladara. „A kada već izađu na pivo, više ih zanima raznolikost ponude i kvaliteta nego količina.“ Kao dokaz navodi i dugoročni rast interesa za bezalkoholna piva. Prema podacima udruženja, pivo se sve češće konzumira izvan ugostiteljskih objekata.

Prošle je godine tek svako četvrto pivo prodano u Češkoj popijeno u gostionicama i restoranima. Udruženje pivovara zbog toga od vlade traži smanjenje PDV-a na točeno pivo kako bi se potaknula potrošnja u ugostiteljstvu. Cijena pola litre točenog piva u posljednjim je godinama porasla s 40 na 50 do 60 kruna, odnosno s oko 1,60 na 2 do 2,50 eura.

Pad potrošnje bilježi se i na izvoznim tržištima poput Njemačke. Ukupna proizvodnja piva u Češkoj prošle je godine pala za 4,3 posto, na 1,996 milijardi litara.

Alkohol kao dio identiteta

Dok starije generacije pad konzumacije piva često doživljavaju kao znak propadanja tradicije, češki stručnjaci za ovisnosti i liječnici u tome vide dobru vijest.

„Kod nekih Čeha i dalje postoji osjećaj da pivo nije alkohol, nego dio nacionalnog identiteta“, rekao je bivši zamjenik ministra zdravstva i zastupnik Kršćansko-demokratske stranke Tom Philipp za DW. Pad potrošnje s gotovo 160 litara po stanovniku prije dvadeset godina na današnjih 121 litru smatra pozitivnim razvojem. „Postupno se udaljavamo od mentaliteta ‘što više, to bolje’ prema stavu da je normalno piti manje ili uopće ne piti – a to je iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga dobra vijest“, dodaje.

Mladi u Češkoj u prosjeku piju manje alkohola od starijih, no potrošnja je i dalje visoka, a rizik zlouporabe ostaje. „Posebno zabrinjava to što alkohol kod mladih često služi kao zamjena za nedostatak savjetodavnih i pomoćnih službi“, upozorava Katerina Duspivova, viša analitičarka uglednog Instituta za empirijska istraživanja STEM. Prema istraživanju ESPAD-a iz 2024., 14 posto šesnaestogodišnjaka u Češkoj pije alkohol kako bi zaboravilo svoje probleme, dok je 11 posto izjavilo da poseže za alkoholom kada se osjeća depresivno.

Manje alkohola, ali novi rizici

Alkohol je za mlade Čehe danas znatno manje „cool“ nego ranije. No pojavljuju se novi oblici ovisnosti. „Nacionalni centar za praćenje droga i ovisnosti potvrđuje pad konzumacije alkohola među mladima, ali istodobno i češće korištenje novih, nereguliranih supstanci te pretjerano korištenje društvenih mreža i internetskih igara“, upozorava Duspivova.

„Mladi sve više vremena provode u virtualnom svijetu, dok se problemi stvarnog života gomilaju. Na tom području imamo velik zaostatak, što potvrđuju i podaci o psihičkom stanju pojedinih generacija“, zaključuje ona.

Dubai je godinama gradio imidž oaze stabilnosti u nestabilnoj regiji Bliskog istoka. Drugi najbogatiji emirat Ujedinjenih Arapskih Emirata pozicionirao se kao sigurno financijsko središte u kojem su visokopozicionirani pojedinci mogli ulagati kapital, voditi poslove i dugoročno planirati s osjećajem sigurnosti.

No taj brižljivo građeni imidž poljuljan je ratom s Iranom. Iranski raketni i napadi dronovima na ciljeve u Zaljevu prouzročili su snažan ekonomski šok – burze u Dubaiju i susjednom Abu Dhabiju u kratkom su razdoblju izgubile oko 120 milijardi dolara vrijednosti. Istodobno je turizam potonuo: popunjenost hotela pala je na oko 20 posto, u odnosu na uobičajenih 70 do 80 posto, dok je zračni promet iz i prema Zračnoj luci Dubai smanjen za gotovo dvije trećine, prema podacima londonske analitičke kuće Capital Economics.

Iako su se zračni promet, turizam i poslovni dolasci počeli oporavljati nakon (privremenog) primirja, novi iranski napad dronom na naftni kompleks Fujairah bio je podsjetnik da produljivanje sukoba između Washingtona i Teherana predstavlja sve veću prijetnju reputaciji Dubaija kao globalnog poslovnog središta.

Status sigurnog utočišta pod upitnikom

Dio imućnih pojedinaca koji su Dubai prihvatili kao „igralište" bogatih i slavnih sada preispituje je li emirat doista sigurno utočište kakvim se predstavljao. Mnogi su dio imovine već preusmjerili u druga dva vodeća financijska centra – Singapur i Švicarsku.

Savjetnici za upravljanje imovinom u obje zemlje izvještavaju o naglom porastu upita klijenata sa sjedištem u Dubaiju, dok švicarski privatni bankari očekuju priljev desetaka milijardi dolara iz Zaljeva. Ipak, ti centri nisu nužno konkurenti, objašnjava Ryan Lin, odvjetnik i direktor singapurske odvjetničke kuće Bayfront Law.

„Švicarska više privlači europske i globalne klijente, dok Singapur ponajprije služi azijskom kapitalu", rekao je Lin za DW.

Singapur je već ranije razvio model koji je Dubai kasnije slijedio – sofisticirani ekosustav za tzv. obiteljske urede, privatne strukture za upravljanje ulaganjima, porezima i nasljedstvom. Ta su rješenja osobito privlačna obiteljima iz Kine, Indije i Indonezije.

Švicarska se, s druge strane, oslanja na dugu tradiciju privatnog bankarstva i reputaciju političke neutralnosti. Prema Tillu Christianu Budelmannu, glavnom investicijskom direktoru švicarske privatne banke Bergos, odluka o preusmjeravanju imovine često se svodi na „izbor između rasta i očuvanja“.

„Singapur je odličan za profitiranje od azijskog rasta, ali Švicarska ostaje vodeće svjetsko sidro za očuvanje kapitala“, ocijenio je Budelmann, dodavši da alpska zemlja nudi „razinu udaljenosti od geopolitičkih žarišta koju Singapur ne može uvijek jamčiti“.

Hlađenje tržišta nekretnina

Osim trenutačnog pada, sukob prijeti i dugoročnoj privlačnosti Dubaija za iseljenike i poduzeća. Kozmopolitski način života bio je ključan za procvat tržišta nekretnina – cijene luksuznih vila gotovo su se udvostručile između razdoblja pandemije koronavirusa i kraja 2024. godine.

Sada raste zabrinutost. Ukupna vrijednost stambenih transakcija u ožujku pala je gotovo 20 posto u odnosu na prethodni mjesec, na oko 10,1 milijardu dolara, objavio je Bloomberg. Prognoze Citi Researcha i konzultantske kuće Knight Frank upućuju na moguću korekciju cijena od 7 do 15 posto.

Unatoč iranskim napadima, većina najbogatijih pojedinaca ipak ne napušta Dubai u potpunosti, već se odlučuje na diverzifikaciju. Budelmann to opisuje kao „stratešku hibridnost“: klijenti zadržavaju operativne poslove i dio životnog stila u UAE-u, ali dugoročnu imovinu premještaju u Singapur ili Švicarsku, često uz uspostavu druge "baze”.

Gospodarski zamah na čekanju

Oko petine Linovih klijenata sa sjedištem u Dubaiju planira ostati, smatrajući nestabilnost privremenom dok traju napori za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Za mnoge druge, prisutnost u nekoj drugoj zemlji postaje svojevrsna (i nužna) polica osiguranja.

Prije izbijanja rata, dubajsko je gospodarstvo bilježilo snažan rast – u prvih devet mjeseci 2025. zabilježen je rast BDP-a od oko 4,7 posto. Prošle se godine u Dubai preselilo rekordnih 9.800 milijunaša, koji su sa sobom donijeli procijenjenih 63 milijarde dolara novog bogatstva, prema podacima konzultantske kuće Henley & Partners.

Emirat nudi nultu stopu poreza na dohodak, nema poreza na kapitalnu dobit ni nasljedstvo, dok porez na dobit iznosi svega 9 posto za profite iznad 100 tisuća dolara. Tvrtke u slobodnim zonama na kvalificirani prihod uopće ne plaćaju porez.

Popularan s razlogom

Od skromnog pustinjskog naselja Dubai je u posljednjih 50 godina pomicao granice inovacija i inženjerstva. Analitičari smatraju da bi se, ako primirje potraje i povjerenje se brzo vrati, grad mogao naglo oporaviti. Upozoravaju da ne treba prerano otpisati dom najviše zgrade na svijetu, Burj Khalife, i niza drugih projekata koji su postali globalni simboli.

Vladar Dubaija, šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum, još je prije rata pokrenuo planove za pretvaranje novog dubajskog aerodroma u najveće svjetsko zrakoplovno čvorište te za udvostručenje gospodarskog volumena do 2033. godine. Među najavljenim megaprojektima su i 93 kilometra dugačka klimatski kontrolirana pješačka staza „The Loop“, najveći umjetni sustav koraljnih grebena na svijetu s više od milijardu koralja te futurističko odmaralište Artificial Moon.

Iako mnogi bogati ulagači danas ulažu s oprezom, potpuni odlazak iz Dubaija za mnoge bi značio odricanje od uzbudljivog, kozmopolitskog života usred pustinje.

Najteže bi mogle „stradati" marke Audi i Porsche, dok bi BMW i Mercedes, zbog proizvodnih pogona u SAD-u, bili u povoljnijem položaju. Ipak, mnogo toga još je neizvjesno, a Trump je i ranije znao najavljivati carine koje na kraju nisu provedene u praksi.

No, kako bi nove carine uopće mogle utjecati na gospodarstvo i zašto je Donald Trump upravo sada zaprijetio podizanjem carina na vozila iz Europske unije na 25 posto? Ako se najavljene mjere doista provedu, procjena je stručnjaka da bi najveće posljedice definitivno osjetila njemačka automobilska industrija.

Iako se Trumpove mjere formalno odnose na Europsku uniju, budući da je carinska politika u nadležnosti Bruxellesa, a ne država članica, one se mogu tumačiti i kao izravno usmjerene protiv Njemačke. Na to upozorava Ferdinand Dudenhöffer, direktor istraživačkog centra CAR u Bochumu, ističući da je izvoz ostalih europskih proizvođača automobila u SAD „zanemariv“.

"Carinska zaštita” kroz proizvodnju u SAD-u

Prema Dudenhöfferu, njemački proizvođači ne bi bili pogođeni podjednako. BMW i Mercedes, zahvaljujući velikim tvornicama koje imaju u Sjedinjenim Državama, imaju određenu vrstu „carinske zaštite“, dok bi marke bez proizvodnje u SAD-u, poput Audija i Porschea, bile izravno i snažno pogođene. Zbog toga Dudenhöffer očekuje da bi porast carina mogao ubrzati planove za izgradnju novih proizvodnih pogona u SAD-u.

Trump je prije nekoliko dana na svojoj društvenoj mreži Truth Social najavio znatno povećanje uvoznih carina na vozila iz EU-a, obrazlažući to tvrdnjom da se Unija ne pridržava carinskog dogovora postignutog prošlog ljeta. No, tu tvrdnju nije dodatno pojasnio niti potkrijepio dokazima. Europska unija odbacila je Trumpove optužbe.

Prema najavi, carine bi se u većini slučajeva povećale s 15 na 25 posto. Automobili i teretna vozila europskih proizvođača koji se proizvode u Sjedinjenim Državama ne bi bili obuhvaćeni tim mjerama.

Upozorenja iz industrije i ekonomskih krugova

Predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu (IfW) Moritz Schularick upozorava da bi nove carine imale „značajan“ negativan učinak na njemačko gospodarstvo. Trgovinski stručnjak IfW-a Julian Hinz procjenjuje da bi realna dodana vrijednost mogla pasti za oko 0,3 posto. „Već ionako spor gospodarski rast Njemačke bio bi snažno pogođen“, ističe Hinz.

Njemačko Udruženje automobilske industrije (VDA) Trumpov potez ocjenjuje kao „novo i ozbiljno opterećenje transatlantskih odnosa“. Predsjednica VDA-a Hildegard Müller pozvala je na poštivanje trgovinskog sporazuma između EU-a i SAD-a te zatražila da Bruxelles „napokon“ provede dogovorene obveze. Dio tog carinskog paketa trenutno se nalazi u Europskom parlamentu, gdje je njegovo usvajanje uvjetovano dodatnim zahtjevima.

Politička pozadina carinskog spora

Trump od početka svojeg drugog mandata učestalo prijeti novim carinama, često ih koristeći za politički pritisak u pitanjima koja nemaju izravne veze s trgovinom. Tako je ranije pokušao utjecati na sudski postupak protiv bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara kao i u sporu oko Grenlanda, no bez uspjeha.

I u slučaju automobilskih carina pojavile su se sumnje da je riječ o politički motiviranom potezu. Njemačka savezna vlada odbacila je tvrdnje da su Trumpove najave izravna reakcija na kritike kancelara Friedricha Merza na račun američkog kursa u ratu protiv Irana. Ipak, visoki dužnosnik Pentagona izjavio je za Reuters da su Merzove izjave bile „neprimjerene i nekorisne".

Merz je ranije, u jednom razgovoru s učenicima, izjavio da SAD očito nema jasnu strategiju u ratu protiv Irana – ocjena koju dijele i brojni stručnjaci. No to je očito osobno razljutilo Trumpa, koji je njemačkog kancelara potom više puta verbalno napao na društvenim mrežama. Merz je između ostaloga u kontekstu SAD-a rekao i da „iransko državno vodstvo ponižava jednu kompletnu naciju".

Pozivi na čvršći europski odgovor

Ekonomist Marcel Fratzscher smatra da bi njemačka politika trebala češće govoriti otvoreno i odlučno. Predsjednik Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) upozorava da Trump stalno popuštanje Europe tumači kao slabost. „Europska unija i njemačka vlada moraju napokon pokazati odlučnost. Ne smiju se više dati ucjenjivati, jer će u suprotnom troškovi za europsko gospodarstvo, a osobito za njemačke izvoznike, samo rasti“, poručuje Fratzscher.

On također ističe da, unatoč procjenama američkih sudova prema kojima su Trumpove carine nezakonite, predsjednik i dalje pokušava na račun Europe i njemačkih proizvođača automobila povećati svoju popularnost na domaćem planu.

Slično razmišlja i vanjskopolitički stručnjak CDU-a Peter Beyer, koji Trumpovu carinsku politiku opisuje kao „politički refleks i reakciju koja je plod frustracije", a ne kao dio koherentne strategije. Ipak, neki ekonomisti poput Jensa Südekuma, savjetnika saveznog ministra financija Larsa Klingbeila, pozivaju na smirenost i upozoravaju da zasad nije jasno ima li Trumpova prijetnja carinama uopće čvrsto pravno uporište – ili će morati biti revidirana.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...