Vecernji list

Talijanski otok, neposredno pred zaljevom Napulja gdje je navodno čitav niz rimskih careva imalo svoje ljetnikovce, je zapravo sićušan: tek je nešto veći od hrvatske Premude ili Šćedra, a baš kao što i Premuda ima svoju spilju „Katedralu", Capri je glasovit i po svojoj Plavoj spilji.

A dok je redovito prava gomila barki puna turista i pred ulazom u spilju – gdje će im barba znati i nešto otpjevati kao dokaz jedinstvene akustike, prepuno je turista i po uskim i strmim kalama gradića Caprija. One su toliko neprohodne da je tamo još uvijek najbolji način prenositi teži teret – magarac, na golemu radost turista koji odmah dižu svoje mobitele i gužvu čine zapravo već nepodnošljivom.

50.000 turista na dan

Jer dok čitav otočić broji tek nešto više od desetak tisuća stanovnika, u sezoni se tamo obruši i po 50.000 turista – na dan! No stanovnicima otoka je sve to već dojadilo: prema jednoglasnoj odluci tamošnjeg općinskog vijeća, već od ove sezone će smjeti pristajati samo organizirane turističke skupine s najviše 40 osoba javlja talijanska agencija Ansa.

A i oni koji stignu, moraju se drugačije ponašati: turističkim vodičima skupina i većih od 20 osoba je najstrože zabranjeno korištenje megafona, nego znamenitosti će morati objašnjavati putem bežičnih slušalica kakve inače često koriste vodiči po muzejima i galerijama.

Isto tako, vodiči će morati nositi jasne oznake svoje uloge, ali im se također zabranjuju isto tako uobičajene i drečave oznake poput šarenih kišobrana, zastavica na štapu i slično. A bit će i odgovorni da se njihova grupica ne razilazi posvuda i da ne zauzimaju previše prostora na kalama Caprija.

Capri zapravo živi prije svega od tih furešta, ali predsjednik lokalnog trgovačkog udruženja Ascom Confcommercio Capri, Lorenzo Coppola je također pozdravio ova nova ograničenja. I po njegovom mišljenju su ona „nezaobilazno sredstvo rasterećenja“ u najprometnijim područjima te da će se sano tako otočanima „vratiti prostor koji im pripada".

Njemačko gospodarstvo nalazi se u krizi i prolazi kroz strukturne promjene: „stari” poslovni model više ne funkcionira. Uz trgovinske sukobe i probleme s konkurentnošću, jedan od razloga je i sve jači pritisak konkurencije iz Kine. Proizvodnju industrija koje su nekad bile povezane s oznakom „Made in Germany” sve češće preuzimaju tvrtke iz Kine i prodaju proizvode po nižim cijenama.

Kako bi otvorila nova tržišta za njemačke tvrtke koje izvoze, predstavnici njemačke vlade ovih dana putuju svijetom – u Indiju, jugoistočnu Aziju ili u države Perzijskog zaljeva. No što Njemačka uopće može ponuditi? Koje su prednosti domaćeg gospodarstva?

„Snage njemačkog gospodarstva i dalje su ondje gdje su oduvijek bile: ‚Made in Germany’ znači visoku kvalitetu, visoku razinu inovacija, snažnu orijentiranost na kupce i sveobuhvatne servisne usluge. Imamo mnogo visokospecijaliziranih proizvođača u uskim tržišnim nišama i 'tajnih šampiona' – primjerice u strojogradnji”, nabraja Jürgen Matthes iz njemačkog Instituta za gospodarstvo (IW) za javni servis ARD. I sve se to i dalje traži na svjetskom tržištu, dodaje on.

Još uvijek mnogo šampiona iz Njemačke

Budući da Kina sve više sustiže Njemačku na području inovacija i da tržište postaje sve zasićenije, njemačko se gospodarstvo sve snažnije usmjerava na uži krug proizvoda. No temelj ostaje isti: „Naše su prednosti ponajprije u strojarstvu i automobilskoj industriji, u prvom redu u motorima s unutarnjim izgaranjem, ali i u specijalnoj kemiji, farmaceutskoj industriji, medicinskoj tehnici te u važnim segmentima elektroindustrije”, kaže Matthes.

Prema vrijednosti robe, njemačke tvrtke izvozile su 2024. godine ponajprije motorna vozila i dijelove. Na drugom i trećem mjestu bili su strojevi te kemijski proizvodi. Na kojim je područjima njemačko gospodarstvo posebno dominantno, pokazuje studija IW-a iz prošle godine: prema njoj njemački udio u svjetskom izvozu u oko 180 od 5.300 skupina proizvoda iznosi najmanje 30 posto – uključujući lijekove, kemijske poluproizvode i optičke mikroskope. Kod nekih lijekova protiv bolova taj udio prelazi i 90 posto.

Tko će to platiti?

No 2010. godine bilo je čak 240 takvih skupina proizvoda – dakle, prevlast slabi. Prednost njemačkih proizvoda uvijek je bila njihova visoka kvaliteta. Ona se drži i danas, ali je na svjetskom tržištu važna i druga okolnost: niska cijena. „Ako kineski proizvođač ponudi proizvode koji su možda 20 do 30 posto slabije kvalitete, ali 50 posto jeftiniji, tvrtke sve češće posežu za njima umjesto da i dalje nabavljaju iz Njemačke i EU-a”, navodi Matthes.

Uz instrumente trgovinske zaštite i mjere protiv rastućih troškova, prema mišljenju stručnjaka novi savezi mogu biti sredstvo protiv niskih cijena. Prošloga tjedna EU i Indija dogovorili su trgovinski sporazum – uključujući znatno niže carine. To može pomoći i njemačkom izvozu. „Da je taj sporazum već postojao, vjerojatno bi svi naši strojevi u pogonu bili njemački ili barem europski”, kaže Sanjay Malhotra za Tageschau. On je direktor indijske tvrtke koja proizvodi elektroničke dijelove za europske proizvođače automobila.

Istodobno bi i sve važniji sektor usluga trebao dobiti više pozornosti, kaže Matthes, što je nedavno analizirao u jednoj IW-studiji. To su očito prepoznale i klasične industrijske tvrtke jer se sve više okreću uslugama. Prema analizi minhenskog ifo instituta, sve veći udio u njihovim prihodima umjesto proizvodnje imaju montaža, održavanje i savjetovanje – i to zahvaljujući visokim njemačkim standardima.

Znanje je najvrednija roba

„Upravo u srednjim poduzećima još uvijek ima mnogo svjetskih lidera koji dolaze iz Njemačke. To znači da smo stekli golemo iskustvo koje sada moramo primijeniti na nove načine”, objašnjava ekonomist Martin Lück iz Macro Monkeyja. Industriju danas treba promatrati drukčije. „Ne više kao klasični industrijski pogon s dimnjakom, nego možda više kao veliki ured u kojem računala rade punom parom, a ljudi zajedno traže najbolja rješenja za kupce.”

Ipak, njemački strojevi, kemija, automobili i elektronika i dalje se traže. „Zbog toga je sada važno zadržati visoku inovativnost kako bismo ostali na vrhu i bili bolji od konkurencije”, upozorava Matthes. Kod proizvoda prilagođenih kupcima tako se obično mogu postići dobre cijene. Edgar Walk, glavni ekonomist u Metzler Asset Managementu, također smatra da su inovacije presudne u globalnoj konkurenciji, jer druge države sustižu Njemačku u pogledu kvalitete.

„Na svom području uvijek morate biti tehnološki najnapredniji. To je jedini način da obranite svoj udio na tržištu ili ga možda čak povećate”, kaže ekonomist za ARD. Zato je važno i dalje mnogo ulagati u istraživanje i te rezultate više primjenjivati u poduzećima. „Njemačka je i dalje iznimno snažna zemlja na području znanosti”, kaže Walk.

Poplava „novih"

To se vidi, kaže on, primjerice u velikom broju patenata na području umjetne inteligencije. I u medicinskoj tehnici Njemačka je u svjetskom vrhu i ima velik potencijal. Trend pokazuju i rekordni brojevi start-upova. Tijekom 2025. osnovano ih je 3.568 – više nego ikad prije. Posebno u sektorima softvera, medicine i prehrane osjetno raste dinamika osnivanja novih tvrtki, naveo je nedavno Savez start-upova.

„Naša izvrsna istraživanja pritom imaju ključnu ulogu kao polazište za inovacije i nove start-upove”, rekla je potpredsjednica Saveza Kati Ernst. „Ako olakšamo osnivanje tvrtki koje nastaju iz znanosti i damo prednost inovacijama, to može dati dodatni poticaj našem gospodarstvu.” Ekonomist Walk ovdje vidi glavni problem njemačkog gospodarstva: „Inovacijska snaga znači da iz temeljnih istraživanja nastaju proizvodi i inovacije. U tome, nažalost, još nismo dovoljno dobri.”

To je, kaže Walk, povezano s time da se mlade tvrtke ne financiraju dovoljno preko tržišta kapitala. Slično vidi i Matthes iz IW-a kad je riječ o sveučilištima i visokim školama: „S vremena na vrijeme suočeni smo s time da nešto istražimo i razvijemo, ali na tržištu nema dovoljno kapitala, a regulacije su previsoke.” Zbog toga mladi osnivači s idejama izlaze na strana tržišta i ne nastaju radna mjesta u Njemačkoj. Kako bi spriječila odlaske u inozemstvo, njemačka je vlada nedavno s Francuskom predstavila stručni izvještaj. Među prijedlozima je reforma privatne i poslovne mirovinske štednje.

Inovacija znači i (poslovni) rizik

Dominik Groll, istraživač tržišta rada u Institutu za svjetsko gospodarstvo u Kielu, u tom kontekstu upozorava i na vrlo visoku zaštitu od otkaza u Njemačkoj: „Inovacije, izumi i tehnološki napredak vrlo su nesiguran proces. Na području visoke tehnologije osam od deset projekata propadne.” Trenutačno je vrlo skupo restrukturirati poduzeće u slučaju neuspjeha. „Zbog toga se tvrtke često ni ne kreću tim putem, nego se bave samo manjim inovacijama kod kojih rizik nije tako velik.”

Osim toga važna je tijesna povezanost sveučilišta, državnih istraživačkih ustanova i tvrtki, naglašava Matthes. „Imamo snažan inovacijski ekosustav koji i dalje pripada temeljnim snagama njemačkog gospodarstva.” Dodatna snaga ostaje i dualno obrazovanje – iako se poduzeća trenutačno žale kako je školsko obrazovanje sve slabije. Potrebna su veća ulaganja u obrazovanje, smatra i ekonomist Walk.

Krajem siječnja Europska unija usvojila je uredbu kojom se predviđa da sav uvoz prirodnog plina iz Rusije u države članice prestane do kraja 2027. godine. Protiv ove odluke glasale su samo Mađarska i Slovačka, što ipak nije bilo dovoljno da se spriječi njezino usvajanje.

Mađarska i dalje većinu svojih potreba za prirodnim plinom zadovoljava isporukama iz Rusije, dok Slovačka iz te zemlje nabavlja značajan dio plina. Nakon usvajanja zabrane, vlade obje države najavile su tužbu protiv Europske unije.

Mađarska vlada, na čelu s premijerom Viktorom Orbanom, podnijela je 2. veljače tužbu Europskom sudu pravde (ECJ), tvrdeći da je EU donošenjem ove odluke prekršio osnivačke ugovore.

Osnove mađarske tužbe

Prema riječima mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjartoa, tužba se temelji na tri ključna argumenta:

– zabrana predstavlja sankciju, a sankcije se u EU-u mogu uvoditi isključivo jednoglasnom odlukom;

– izbor energetskih izvora u nadležnosti je država članica, a ne institucija EU;

– ovom mjerom ugrožava se energetska sigurnost Mađarske.

Mađarska se i ranije obraćala Europskom sudu pravde, a trenutačno je u tijeku više postupaka koje je Budimpešta pokrenula protiv različitih institucija Unije.

Iako je Sud u prethodnim slučajevima često presuđivao na štetu Mađarske, pojedini pravnici smatraju da bi ishod ovog spora mogao biti drukčiji. „Ovo djeluje kao postupak u kojem bi Mađarska mogla imati realne izglede za uspjeh“, izjavio je za DW Viktor Szep, profesor europskog prava na Sveučilištu u Groningenu.

Trgovinska mjera ili sankcija?

Ključno pravno pitanje odnosi se na karakter same zabrane: radi li se o trgovinskoj mjeri ili o vanjskopolitičkoj sankciji prikrivenoj u obliku trgovinske odluke.

Razlika je od suštinskog značaja, budući da uvođenje sankcije EU-a zahtijeva suglasnost svih 27 država članica. Tumačeći zabranu uvoza ruskog plina kao pitanje zajedničke trgovinske politike, Europska komisija omogućila je njezino usvajanje kvalificiranom većinom, čime su prigovori Mađarske i Slovačke ostali bez učinka.

Szep smatra da je EU na ovaj način odstupio od dosadašnje prakse, prema kojoj su sankcije protiv Rusije, ali i drugih država poput Irana ili Venezuele, usvajane jednoglasno.

Trajna promjena energetskog smjera

Prema mišljenju analitičara, ključna razlika u odnosu na ranije sankcije leži u njihovu trajanju. „Sankcije su u pravilu privremene mjere koje prestaju kada nestanu razlozi zbog kojih su uvedene", izjavila je Agata Loskot-Strachota iz Varšavskog centra za istočne studije.

No zabrana uvoza ruskog plina ima za cilj trajnu promjenu energetske opskrbe EU-a. Europski povjerenik za energetiku i stanovanje Dan Jørgensen izjavio je u prosincu da EU ni nakon eventualnog završetka rata u Ukrajini ne planira povratak ruskom plinu.

Prema ocjeni Lukasa Schauppa s Europskog sveučilišnog instituta u Firenci, načelo pravne koherentnosti moglo bi ići u prilog Europskoj komisiji, jer se zabrana može tumačiti kao nastavak sankcijske politike na području vanjske trgovine.

Jørgensen je zabranu ocijenio kao „u potpunosti pravno utemeljenu“, istaknuvši da je nužna radi okončanja, kako je naveo, ruskog energetskog pritiska na države članice EU-a.

Moguće posljedice presude

Postupci pred Europskim sudom pravde često traju godinama. Čak i u slučaju presude u korist Mađarske, to ne bi nužno značilo trenutačno ukidanje zabrane. Kako ističu pravni stručnjaci, Sud je u ranijim slučajevima dopuštao da poništene mjere privremeno ostanu na snazi kako bi se izbjegli ozbiljni gospodarski poremećaji.

Države članice i energetske tvrtke već poduzimaju korake prema smanjenju ovisnosti o ruskom plinu, uključujući izgradnju infrastrukture i sklapanje ugovora s alternativnim dobavljačima.

Zabrana uvoza ruskog plina za sada ostaje na snazi, što znači da će sve države članice EU-a, uključujući Mađarsku i Slovačku, najkasnije do kraja 2027. godine morati obustaviti kupnju ruskog plina.

Ovih dana je glavna robna kuća Nama u zagrebačkoj Ilici opet bila puna kao u najboljim danima. Ali zadovoljnih lica nije bilo ni među kupcima, još manje među djelatnicima robne kuće. Jedni su došli privučeni popustom od 30% na gotovo čitavu robu, ali barem među rođenim Zagrepčanima je bilo mnogo i onih koji su došli kupiti barem još nešto, za uspomenu na predugu tradiciju ove robne kuće u središtu njihovog grada.

Doduše i u tim emocijama se malčice pretjeruje: kad su Carl Kastner i Herman Öhler 1881. otvorili robnu kuću i u Zagrebu, robne kuće tipa „od igle do lokomotive“ su nicale kao gljive poslije kiše diljem tadašnjeg (donekle) civiliziranog svijeta – prva se smatra londonska kuća Harding, Howell & Co. otvorena gotovo stoljeće ranije. I kataloška prodaja uvedena nakon Prvog svjetskog rata je možda bila novina samo u tom zakutku Europe, a vječita je sramota i sudbina obitelji Öhler kojoj je u doba NDH i oduzeta imovina i likvidirana samo zato jer je bila „krive" vjere.

Čuda neviđena u Nami

Nova povijest „Narodnog Magazina“ počinje u Beogradu nakon rata, još u vjeri kako će se i u Titovoj Jugoslaviji, baš kao i kod Staljina, čitavo gospodarstvo upravljati iz središta moći. Ali to nije dugo trajalo: već 1952. Nama postaje samostalna tvrtka, brzo širi broj svojih trgovina ne samo po Zagrebu i Hrvatskoj.

Među današnjim kupcima uspomena možda još ima onih koji se sjećaju kako su dolazili pred izlog Name diviti se izloženom čudu neviđenom: radiju, ali sa slikom – televizoru. Iz daleka se dolazilo u Namu i čuditi se isto tako nečem nevjerojatnim: pomičnim stepenicama. Samo staneš na jednu i za čas si na katu iznad. Doduše, te stepenice su onda bile na drugom mjestu, sasvim lijevo od ulaza prije odjela živežnih namirnica.

1965. je bila važna godina, ali prije svega zahvaljujući sposobnosti tadašnjeg i dugogodišnjeg direktora Name, Franje Balena. Tada je Jugoslavija donekle reformirala svoje gospodarstvo i ostavila nešto više prostora poslovnim odlukama direktora. Tu se i Nama onda odlučila na nešto ne samo nečuveno, nego i opasno u „pravom“ socijalizmu: ponuditi potrošačke kredite. „Je li to, drugarice i drugovi, tu netko želi među našim radnicima širiti potrošački mentalitet?“, vjerojatno bi se moglo čuti od nekog sekretara KP. A tako nešto nije tek završavalo samokritikom na sljedećem sastanku Partije.

„Daj, skoči do Trga po veći lonac“

Kredita je bilo i u državama Istočnog bloka, ali uglavnom samo za stanove, možda automobil u nekoj dalekoj perspektivi kad bi se došlo na red, u Čehoslovačkoj i Mađarskoj se preko sindikata mogao kupiti i namještaj na rate. Doduše u mnogim tim rajevima proletera nije niti bilo robe široke potrošnje za koju je trebalo tražiti kupce. A i socijalističkim trgovcima je bilo ugodnije sjediti i čitati novine u praznoj trgovini.

U Nami je robe ipak bilo: poslije Drugog svjetskog rata uglavnom ono malo što je ostalo, ali toga nije bilo mnogo. Zbog hiperinflacije Pavelićeve kune je njemačkim vojnicima tu sve bilo praktično badava, a u godinama rata je jedva i što stizalo na police. I u Jugoslaviji je potrajalo dok je bilo nešto za kupiti i naravno da ponuda Name nikad nije bila niti blizu ponudama robnih kuća „trulog Zapada“.

Upravo je to doba kojeg i Zagrepčani vežu za Namu: ako je hitno trebala crna kravata za pogreb, još veći lonac za sarmu ili nova plafonjera nakon što je stara pala sa stropa bez ikakvog razloga, odmah u Namu. Uz potvrdu poduzeća gdje ste zaposleni se uzeo i kredit za televizor, hladnjak ili perilicu. Za zimski kaput, bolju haljinu ili odijelo je alternativa bio i Varteks na Trgu – i on je davao kredite, ali opet i Nama.

Iz jedne u još veću nevolju

Samo u Zagrebu je bilo desetak robnih kuća Name, ona na Kvaternikovom je i zasuta nagradama za arhitekturu. Držala je čitav niz trgovina, od Rijeke i Ljubljane pa do Osijeka i Bjelovara. Na ulazu u osamdesete je to bio trgovački lanac ozbiljnih razmjera i u svjetskoj usporedbi, ali onda su počeli problemi.

Jer i prije nego što je Tito umro, postalo je jasno kako je čitava država pred bankrotom: to su bile godine par-nepar vožnje automobilom, nestašica sad ovog, sad onog i uvijek novih paketa MMF-a. Nešto kasnije, Markovićev „konvertibilni dinar“ i prava pošast šverc-komerc trgovina je također bio udarac za trgovački lanac koji je bio naviknut poslovati po koliko-toliko normalnim zakonima. A onda je i počeo rat.

Djelatnici Name pamte kako se u godini kad su granatama oštećene njihove robne kuće u Vinkovcima, Vukovaru i Sisku prvi put dogodilo da nije bilo za njihove plaće, a Nama je isto tako po prvi put morala objaviti gubitak.

No baš nikakve granate JNA nisu mogle počiniti štetu kakva je Nama počinjena u novoj, samostalnoj Hrvatskoj od tada podobnih za „novi stališ“. Kako je uopće provedena „privatizacija“ i zašto je samo 27% dionica završilo ipak kod zaposlenih, to ni danas nije sasvim jasno. Fond za privatizaciju tada ne priznaje pretvorbeni elaborat jer vrijednost Name nije pravilno procijenjena, niti je utvrđen realan temeljni kapital. Ali sve se činilo da Namu i čitavu njenu imovinu zgrabi formalni vjerovnik, Privredna Banka Zagreb na čijem je čelu bio Božo Prka – i to za „staru štednju“, dakle zamrznuti novac koji praktično nije više niti postojao.

Ostala je pustoš

Dobro se pamti i direktorica koju je postavio PBZ Invest Holding, Marija Šola: imovina se prodavala u bescjenje, a vječita sramota je i Hrvatske gospodarske komore što je Šola nagrađena Zlatnom kunom kao najuspješnija poduzetnica Hrvatske. Njen koncept je navodno bio tvrtku pretvoriti u robnu kuću hrvatskih proizvoda, makar je već onda bilo jasno kako slični kao Prka i Šola čine sve da se robom široke potrošnje doista proizvedenom u Hrvatskoj, teško bude moglo napuniti i kiosk. Doduše kod nagrade HGK treba dodati da ju je osim Šole dobio i Miroslav Kutle pa da se odmah shvati njena vrijednost.

Ali niti to nije kraj agonije Name. Šola i društvo iz PBZ-a se 1998. povlače iz tog pohoda, manje vjerojatno zbog tužbe i istrage za koju nikad nije bilo osobite volje, iako su prekršeni valjda svi članci zakona. Nego prije zato jer se nije uspjelo „privatizirati“ i dragulj ove tvrtke – praktično čitav stambeni blok na Jelačićevom trgu prema Ilici.

Odlukom vlade Ivice Račana, Nama se vraća u Fond za privatizaciju, ali blagajna je naravno ostavljena praznom. To znači stečaj, a dok se stečajni postupci u svijetu ponekad okončavaju u danima ili tjednima, stečajni postupak u Nama će potrajati doista rekordnih 25 godina. Stečajni upravitelj Damir Mikić je zapravo u tom vremenu učinio što je mogao, Nama je čak uglavnom poslovala sa skromnim dobitkom. Ali poslovno gledavši, kad trgovačka kuća ima „u stečaju“ u svom naslovu, onda će svi ozbiljni partneri bježati od vas kao vrag od tamjana. A i za najjeftiniji kineski bofl će se od vas tražiti da sve platite odmah po narudžbi.

Robne kuće imaju perspektivu

I to je onda bila fatalna omča iz koje više nije bilo izlaza. Da, robne kuće tipa „od igle do lokomotive“ itekako imaju poslovnih izgleda. Njemačka Galeria Kaufhof tetura iz stečaja u stečaj isključivo zbog samoubilačke – i zapravo kriminalne odluke prodati velik broj svojih nekretnina Signa Group, odnosno Rene Benku protiv kojeg se sad vodi i kazneni postupak i onda sklopila sporazum o najmu za te iste zgrade po nerealno visokim cijenama. Praktično isti problem ima i francuski Galeries Lafayette koji je dio svojih kuća prodao Michelu Ohayonu i također dogovorio besmislen najam s njegovim Hermione Retail. I Ohayon sad ima ozbiljnog posla s policijom i sudovima.

Ali robne kuće su uspješne i to ne samo „kuće za bogate“ kao što su Harrod's u Londonu, madridski El Corte Inglés ili KaDeWe u Berlinu – Zagreb je jednostavno premalen da bi imao dovoljan broj takve likvidne publike. Robne kuće su doduše i stvar tradicije i navike kupaca, ali britanski Marks and Spencer nema nikakvih ozbiljnijih problema, pogotovo s njegovim odjelom živežnih namirnica – na primjer koje Nama uopće više nema.

I na najnižoj razini robnih kuća koji nude najgoru jeftinoću po razmjerno povoljnim cijenama – poput KiK-a, Woolwortha ili Tedija ima konsolidacija, ali ne i načelnih problema u poslovanju takvih kuća opće namjene. Ljudi su ljudi, vole doći u trgovinu po nešto i izaći sa još tri stvari jer su im se učinile zgodnim i jeftinim. Čak i jedna Ikea se polako pretvara u svaštarnicu, a i discounteri poput Lidla odlično znaju kako sa NFA – Non Food Article zapravo zarađuju daleko više nego na hrani.

Što će tamo nastati?

Ali za sve to je Nama trebala investiciju i ulaganje kako bi se promijenila i prilagodila. „U stečaju“ – to jednostavno nije moguće. Jesu li Republika Hrvatska ili grad Zagreb trebale iskoristiti svoje pravo prvootkupa i postati vlasnici? Država i grad su svašta, ali to ne znači i da su dobri poduzetnici. Je li to splitska tvrtka Izbor Šesti d.o.o. i obitelj Banović koja je vlasnik postala za pola cijene od procjenjenih 34,5 milijuna eura?

Neki mediji u Hrvatskoj se naslađuju pomisli kako je ta tvrtka u poslovnim vezama sa španjolskim modnim lancom Zara i kako bi tamo mogla nastati njihova robna kuća. Najprije, za Zara je ova Nama jednostavno puno prevelika za grad veličine Zagreba, a Zara već i ima trgovinu nešto niže u Ilici u bivšoj poslovnici izdavačke kuće Mladost. A i o devastaciji izdavačkog giganta Mladost bi se mogla sažeti slična priča kao i za Namu.

Ta zgrada je zapravo izvorno bila hotel „K caru austrijanskom“ a već se vidjelo kako mašta poduzetnika u Hrvatskoj obično ne prelazi ono što već rade svi. Još jedan hotel? Ostaje da se vidi. Ali kad će hitno trebati veći lonac za sarmu, sad će za Zagrepčane nastati ozbiljan problem.

Kandidat SNSD‑a Siniša Karan proglasio se pobjednikom na ponovljenim izborima za predsjednika Republike Srpske. Poručio je da rezultat vidi kao „potvrdu politike" koju utjelovljuje vladajuća struktura u RS. Istodobno, predsjednik SNSD‑a Milorad Dodik predstavio je pobjedu kao potvrdu svoje politike i svoje stranke, naglasivši da je riječ o „pobjedi našeg kandidata“ i da je izborna volja, prema njegovu tumačenju, jasna i obvezujuća.

„Ovo nisu bili obični izbori, ovo je bio plebiscit, borba protiv velikih neprijatelja kao što je nesretni (visoki predstavnik, op. a.) Schmidt. Ovo je državnički odgovor naroda Srpske na pokušaje da nam uruše našu snagu“, rekao je Karan, čiju je pobjedu prvi proglasio Milorad Dodik.

Tugovanje za Dodikom

„Čini mi se da tek sada počinjem pobjeđivati. Na jedan novi način. Ostajem borac za Republiku Srpsku i sve što radim, radim iz tog razloga. Mislim da će balije u Sarajevu žaliti za Miloradom Dodikom kada vide što će Siniša Karan uraditi“, rekao je Dodik i dodao: „Oko onog ‘balije', to sam čuo od Dine Konakovića, pa nema nikakve kaznene odgovornosti."

Reakcije se nisu dugo čekale. Potpredsjednik RS‑a Ćamil Duraković osudio je ovakvo etiketiranje građana, uvjeren da se na taj način Bošnjacima šalje poruka da će im biti gore nego dosad. „Institucije očito ne rade svoj posao, jer da rade, Milorad Dodik bi odavno bio iza rešetaka. Umjesto toga, on i dalje suvereno vlada ovim entitetom i čak nas pred međunarodnim partnerima predstavlja kao teroriste koji su ubijali srpsku djecu", izjavio je Duraković.

Novo lice, stara struktura

Karanova pobjeda u kojoj je ovoga puta u konačnom zbroju povećao prednost s osam na 11 tisuća glasova ispred oporbenog Branka Blanuše, nije klasična smjena imena na vrhu institucije, nego nastavak istoga centra odlučivanja. Radi se o novom licu na funkciji predsjednika, a staroj zapovjednoj vertikali u pozadini. Tome u prilog ide i Dodikov nastup nakon Karanove pobjede kao tumača rezultata, političkog vlasnika pobjede i nekoga tko je odmah odredio što ta pobjeda znači za oporbu, Sarajevo i ono što se naziva međunarodnom zajednicom u BiH.

„Karan je u obraćanju inzistirao na narativu jedinstva i legitimiteta, podvlačeći da rezultat vidi kao potvrdu puta kojim RS ide, a ne samo kao osobni uspjeh. Ta je vrsta retorike tipična za pobjede koje se žele pretvoriti u širi mandat. Odnosno, da se ne dobiva samo predsjednička utrka, nego argument da je politika SNSD‑a dobila novu verifikaciju na terenu“, kaže banjalučki novinar Goran Dakić, zaključivši višemjesečnu sagu o ovim izborima.

„Dodik je opet predsjednik Republike Srpske, kako god to zvučalo sa strane“, kaže Dakić.

Prvi put u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, čestitka iz Srbije stigla je iste večeri. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ranije je čekao službene rezultate, ali je ovoga puta Karanu odmah uputio čestitke i dodao: „Vremena su teška, a pred našim narodom stoje goleme kušnje. Srbija će uvijek biti uz Srpsku, spremna širiti suradnju i predano raditi na jačanju veza u svim područjima na dobrobit našeg naroda i svih građana“, napisao je Vučić na X‑u.

Blanuša: priznanje poraza i zatvaranje kruga

Oporbeni kandidat Branko Blanuša priznao je poraz i zahvalio biračima, uz poruku koja se može čitati kao pokušaj da se sačuva politički kapital u situaciji kada rezultat nije išao u njegovu korist. Time je, barem formalno, zatvoren prvi krug postizborne drame i smanjena mogućnost da se izborna noć pretvori u višednevno prebrojavanje legitimnosti.

U praksi, ishod ovih izbora više je rekonstrukcija nego promjena. Dodik dobiva predsjednika RS‑a koji je njegov kandidat i koji, barem u početku, najveći dio političke težine duguje stranačkoj mašineriji koja ga je iznijela. To omogućuje Dodiku da nastavi govoriti i nastupati kao da mu je mandat produžen – ne formalno, nego u njegovoj osnovi, kroz kontrolu narativa i lojalnost pobjedničkog kadra.

U tom smislu, Karan može biti predsjednik institucije, ali Dodik ostaje predsjednik političke stvarnosti u RS‑u.

Priprema za listopad

Rezultat ovih izbora već se sada tumači kao uvodna etapa za opće izbore u listopadu u Bosni i Hercegovini. SNSD‑u je potreban zamah i dojam nezaustavljivosti, a izbor predsjednika RS‑a idealan je teren za demonstraciju discipline baze, mobilizacije i kontrole ključnih sredina. Taj je zamah sada pojačan i na međunarodnom planu, kroz posjet SAD‑u i Izraelu proteklih dana.

Zato ovaj rezultat nije samo završetak jednog procesa, nego početak kampanje koja praktično traje bez pauze. Pobjeda se koristi kao dokaz stabilnosti i kao pritisak na protivnike da u listopad uđu s osjećajem da trče za vlakom koji je već krenuo. „Dodikova poruka oporbi išla je upravo u tom smjeru. Da im oduzme prostor za ‘drugo čitanje’ rezultata i da nametne okvir u kojem je sve već riješeno“, zaključuje Dakić.

Opet teške nepravilnosti na izborima

Prema podacima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH, na izbore je izašlo 49 posto birača, dok je na izborima u studenome taj broj bio 35 posto. Koalicija za slobodne i poštene izbore „Pod lupom“ svjedoči o teškim oblicima izbornih nepravilnosti, uključujući nezakonite pritiske na birače, nagovaranje na glasanje za određenog kandidata i organizirani prijevoz birača.

„Izborne nepravilnosti i proceduralni propusti odnosili su se na obiteljsko glasanje (na 47,9% biračkih mjesta), vraćanje birača s biračkog mjesta jer nisu na izvodu iz CBS‑a (40,8%), pružanje pomoći većem broju birača da glasaju u kabini (23,5%) te pomoć druge osobe pri glasanju bez dokaza (20,4%)“, naveli su u ovoj organizaciji koja prati tijek izbora u BiH.

„Ovi izbori trebali su biti stup demokracije, a obilježeni su brojnim zlouporabama, prisilom, potplaćivanjem i kupovinom glasova. To je demokracija u Republici Srpskoj i tako prolazi iz godine u godinu“, kaže zastupnica SDS‑a u Narodnoj skupštini RS‑a Mirjana Orašanin. S druge strane, u SNSD‑u tvrde da je oporba tijekom izbornog dana u nekoliko općina zastrašivala građane.

Rosenmontag (pokladni ponedjeljak), kada se održava središnja karnevalska proslava u Kölnu, i ove će godine biti u superlativima. Prije svega, riječ je o najvećoj karnevalskoj proslavi u cijeloj Njemačkoj. U karnevalskoj povorci sudjelovat će ukupno 120 kola, uključujući takozvana satirična ili tematska kola s velikim kartonskim figurama.

Mnogi političari i nositelji vlasti simbolično se prikazuju tijekom karnevala, što znači da se na duhovit način osuđuju nedostaci u politici i društvu. Direktor parade Marc Michelske unaprijed je predstavio neka od kola Kölnskog karnevalskog odbora.

Donald Trump s golom stražnjicom

Jedno od glavnih kola prikazuje Donalda Trumpa prislonjenog uz ogledalo. Vidi se kako se smiješi, a stražnjica mu je prekrivena tragovima usnama koje su ga ljubile. „Pitali smo se zašto se toliko ljudi ulizuje Donaldu Trumpu, pogotovo jer je i sam rekao ‘Ljube mi stražnjicu’ tijekom pregovora o carinama“, objasnio je Michelske u intervjuu za DW. „Iz takvih izjava i ponašanja jednostavno se razvijaju ideje“, kaže on.

Poljupci nose imena ljudi i organizacija, poput EU, FIFA-e, UN-a ili Merza i Macrona. „Trump – kao i kod svih tema – uvijek pribjegava niskim udarcima, vrlo neukusno, posebno za američkog predsjednika. I to je upravo prikladan prikaz takvog ponašanja za nas“, kaže Michelske. Kao direktor povorke on s kreativnim timom planira parodije, a također je odgovoran za izradu kola uz pomoć brojnih volontera, te zajedno sa svojim zamjenikom razvija sigurnosni koncept parade.

Tajnost karnevalskih kola

Kölnski odbor za proslavu jedna je od rijetkih karnevalskih organizacija koja svoja ponekad politička kola predstavlja prije same parade. Suprotno tome, teme kola na karnevalu u Düsseldorfu strogo se drže u tajnosti još od 2000. godine. „To znači da se sve što osmislimo, a što je zaista zlobno, prikaže i protiv toga se više ništa ne može učiniti“, rekao je graditelj kola i satiričar Jacques Tilly u intervjuu za DW. Dodaje kako su institucije i pojedinci više puta pokušali spriječiti da njegova karnevalska kola sudjeluju u povorci u Düsseldorfu.

Marc Michelske, s druge strane, smatra važnim unaprijed predstaviti kreacije: „Ovo nije tajna i stvari treba predstaviti i objasniti javnosti.“ Vjeruje da je to dio procesa. „Kako bismo i mi mogli reći što povezujemo s takvim kolima. To obično više ne možemo učiniti na Rosenmontag.“

Upozorenje o AfD-u

Iako su kola s Donaldom Trumpom sama po sebi razumljiva, za bolje razumijevanje potrebna su objašnjenja kod kola s velikom plavom kobrom. Ona osuđuje AfD (Alternativu za Njemačku), stranku s elementima desničarskog ekstremizma. Plavo je njena stranačka boja. Ta su kola posebno draga Michelskeu. Zmija Kaa iz „Knjige o džungli“ Rudyarda Kiplinga prikazana je u plavoj boji AfD-a. Ona obavija mladu osobu oko sebe. „Zmija Kaa pokušala je uhvatiti i hipnotizirati dječaka Mowglija, i iz naše perspektive upravo se to sada događa“, kaže on.

Mnoge ljude zasljepljuju obećanja AfD-a. „Ali morate se upustiti u dijalog s tim ljudima, a ne samo ih osuđivati“, naglašava Michelske, „jer ni Mowgli to nije uspio sam. Moramo pomoći ljudima da se oslobode ove vrste hipnoze; tek tada ćemo se istinski pozabaviti problemom. To je ono što je demokracija.“

Druga kola prikazuju, primjerice, dječaka s mobitelom koji nosi preveliku vojnu kacigu. To je komentar na činjenicu da osobito mladići često idu u vojnu službu ne znajući u što se upuštaju. Tu je i giljotina prekrivena krvlju s natpisom „US Tariffs“, s američkom zastavom kao oštricom, kao i zec s natpisom „EU“, koji nosi teške utege pod budnim okom SAD-a (prikazanog kao orao), Rusije (kao medvjed) i Kine (kao panda). Uz to ide slogan koji sugerira da će se EU snaći i bez moćnika. Sve su to teme ove godine.

Nema kola s Putinom

Jedino kola na kojima se prikazuje ruski predsjednik Vladimir Putin nisu planirana za ovogodišnju karnevalsku paradu u Kölnu. Ne zato što se stanovnici Kölna boje iste sudbine kao njihov susjed iz Düsseldorfa Jacques Tilly, kojega je ruska država tužila zbog njegove satire o Putinu. U Kölnu poručuju da su solidarni s njim.

Michelske je uvjeren da će Jacques Tilly pronaći pravi odgovor na ove napade na slobodu izražavanja. „Podržat ćemo taj odgovor tako što ćemo jednostavno reći da je stvorio najbolja kola na tu temu i da će tako i biti.“ Time se, kaže, želi dati podrška Tillyju i upravo zato neće sami dizajnirati kola na kojima je Putin.

Organizatori karnevala u Mainzu također su već izrazili solidarnost s Tillyjem. „Nećemo se dati zastrašiti niti ćemo dopustiti da nam se oduzme smisao za humor. Kritika u karnevalskom stilu ne poznaje granice i ne može se potisnuti“, stoji u izjavi karnevalskih udruga Mainza.

Ništa ne funkcionira bez volontera

Moto ovogodišnje parade na Rosenmontag u Kölnu glasi „Činimo to za Köln" i namijenjen je predstavljanju gradskih volontera, posebno onih uključenih u karneval. Kako bi se to simboliziralo, paradu će predvoditi 250 volonterskih pjevača iz više od 30 kölnskih zborova svih dobnih skupina, zajedno s orkestrom od 50 volonterskih glazbenika. Biti će to doista spektakularan događaj.

Udruga berlinskih bolnica (BKG) upozorava na niz naizgled „neobjašnjivih incidenata" u bolnicama i zdravstvenim ustanovama u glavnom gradu. Incidenti uključuju upade dronova iznad bolničkih kompleksa, kibernetičke napade, provale, pa čak i podmetanje požara.

BKG navodi da njemačke sigurnosne i obavještajne službe neke od tih napada klasificiraju kao moguće akte hibridnog ratovanja. Zaštita zdravstvenih ustanova „više nije isključivo unutarnja stvar bolnica, nego zadaća koja se mora rješavati u suradnji sa sigurnosnim službama“, poručuju iz BKG-a.

Iz sigurnosnih razloga BKG je za DW priopćio da ne može precizirati u kojim su se ustanovama incidenti dogodili. „Rastuća hibridna prijetnja“ navela je udrugu da upozori berlinske bolnice da uspostave učinkovite mehanizme samoobrane.

U Berlinu postoji više od 80 bolnica, uključujući i Charité — najveću sveučilišnu bolnicu u Europi, osnovanu 1710. godine, koja pruža sveobuhvatnu zdravstvenu skrb i provodi vrhunska istraživanja.

Eksplozije, paljevine, kibernetički napadi

U studenome je snažna eksplozija teško oštetila bolnicu Vivantes, a nekoliko sati kasnije izbio je požar na ulazu u Charité. U oba su slučaja pogođeni odjeli za liječenje onkoloških pacijenata. To je potaknulo državnu sigurnost da pokrene istragu zbog sumnje na politički motiviranu paljevinu.

Tijekom ljeta prijavljeno je šest odvojenih požara u podrumubolnice Bundeswehra(Bundeswehrkrankenhaus – BWK). Dnevnik Berliner Zeitung (BZ), pozivajući se na sigurnosne izvore, navodi da se spekuliralo o mogućoj vezi sliječenjem ukrajinskih vojnika u toj ustanovi.

Savezna služba za zaštitu ustavnog poretka (BfV) priopćila je za DW da „trenutačno ne bilježi povećane (hibridne) aktivnosti stranih obavještajnih službi ili drugih institucija stranih sila u vezi s bolnicama“.

Međutim, BfV navodi da su bolnice posljednjih godina bile meta raznih skupina kibernetičkog kriminala te da se istražuje niz ransomware (ucjenjivačkih) napada u Njemačkoj, za koje se sumnja da iza njih stoje ruski kibernetički kriminalci.

„Sve su vidljiviji znakovi da se granica između kibernetičke špijunaže i kibernetičkog kriminala sve više briše. Izravnapovezanost s ruskim državnim strukturama najčešće se ne može nedvosmisleno dokazati“, navodi se u priopćenju Službe za zaštitu ustava.

Bolnice kao lake mete za ucjenu i nasilje

Manuel Atug, osnivač udruge AG Kritis, koja se bavi zaštitom kritične infrastrukture, kaže za DW da su bolnice najčešće mete ucjenjivačkih skupina, a ne državnih aktera.

„Gotovo se uvijek radi o novcu. To je česta pojava, iako može biti i sabotaže ili špijunaže“, kaže Atug. „Imali smo nedavne provale u bolnice, a zabilježeni su i letovi dronova iznad bolnica.“

Atug navodi da su bolnice tradicionalno slabo pripremljene za obranu, posebno manje ustanove, ponajprije zbog kroničnog nedostatka sredstava.
„Neke javne bolnice jednostavno nemaju novca, dok druge sredstva ulažu prije svega u profitabilne odjele, a ne u široku sigurnosnu infrastrukturu“, objašnjava on. Dodaje i da postoji „rastuća spremnost na nasilje prema onima koji pokušavaju pomoći“, što povezuje s dezinformacijama koje se šire na internetu.

Prema podacima Savezne kriminalističke policije (BKA), u 2024. godini zabilježena su 683 slučaja nasilja nad vatrogascima, dok je kod drugih službi hitne pomoći evidentirano 2.042 slučaja.

27. siječnja u navodno podmetnutom požaru u Berlinskoj židovskoj bolnici ozlijeđeno je 14 ljudi. Sumnja se da je 71-godišnji pacijent zapalio predmet u svojoj sobi, što je dovelo do širenja požara. Državna kriminalistička policija vodi istragu u suradnji sa sigurnosnim službama.

Početkom ove godine sabotaža električnih vodova u jugozapadnom Berlinu ostavila je oko 100.000 ljudi bez grijanja, struje i interneta tijekom ledenih temperatura. Odgovornost je preuzela ljevičarska ekstremistička „Vulkanska skupina“.

Duga lista sigurnosnih problema i potreba za ulaganjima

Felix Neumann, stručnjak za ekstremizam i terorizam iz Zaklade Konrad Adenauer, kaže da Njemačka još ima mnogo posla kada je u pitanju zaštita kritične infrastrukture.
„Neke su stvari učinjene, ali prekasno i nedovoljno", rekao je za DW i dodaje: „Jesmo li spremni za sadašnju situaciju? Ne baš. Ali postoje razgovori i strategije — to je sigurno."

BKG navodi da Berlin ide u pravom smjeru sa svojim Okvirnim planom civilne zaštite bolnica (ZVKH), predstavljenim u ljeto 2025. — prvim takvim planom u Njemačkoj — ali da su potrebna i ciljano usmjerena ulaganja u otpornost zdravstvenog sustava.
U listopadu 2025. Njemački bolnički institut (DKI) i Institut za zdravstveni menadžment (HCB) objavili su studiju o potrebnim ulaganjima u zaštitu bolnica u različitim scenarijima.

Studija je navela niz sigurnosnih problema, poput nedostatka osoblja, slabe kibernetičke sigurnosti, neosiguranih pristupnih točaka, nedovoljne pripremljenosti za kemijske, biološke, nuklearne i vojne prijetnje, kao i nedostatne zalihe lijekova, krvi i rezervnog napajanja (dostatne samo za mirnodopske uvjete).
Procijenjeno je da je potrebno 2,7 milijardi eura te dodatnih 670 milijuna eura godišnje za operativne troškove kako bi se odgovorilo na trenutačnu razinu prijetnji.

Novi zakon o zaštiti kritične infrastrukture

29. siječnja Bundestag je usvojio novi krovni zakonski paket („KRITIS Dachgesetz“) usmjeren na jačanje zaštite kritične infrastrukture, uključujući IT i telekomunikacijske sustave, u svjetlu sve većeg broja napada i špijunaže u Europi.

Zakon je dodatno pooštren nakon sabotaže u jugozapadnom Berlinu te obvezuje institucije u strateški važnim sektorima da poboljšaju fizičku zaštitu svojih objekata.
Potencijalnim napadačima, primjerice, više ne bi smjele biti dostupne informacije o osjetljivim infrastrukturnim točkama, poput preciznih trasa elektroenergetskih vodova.

U priopćenju za DW, berlinsko Ministarstvo unutarnjih poslova upozorava na to da u gradu i dalje postoji „visoka razina apstraktne prijetnje“ — zbog intenziviranih aktivnosti stranih obavještajnih službi, osobito ruskih, te pojačanog djelovanja ekstremističkih skupina.

„I neustavni akteri i obavještajne službe uključeni su u aktivnosti s ciljem narušavanja javnog reda, potkopavanja sposobnosti države da djeluje te širenja straha i terora među stanovništvom, institucijama i tvrtkama“, stoji u priopćenju.

Svatko tko se ikada pokušao parkirati u nekom velegradu zna da to može potrajati čitavu vječnost. Stanovnici „grada automobila", američkog Los Angelesa godišnje izgube više od 80 sati samo tražeći slobodno parkirno mjesto, no nije bolje - ili je čak još gore - u razmjerno uskim ulicama gradova Europe.

Jedno parkirno mjesto nije osobito veliko, ali sve brojnija parkirališta za gomile vozila polako oblikuju čitave urbane krajolike. Većina američkih gradova stavlja im na raspolaganje barem četvrtinu dostupnog građevinskog zemljišta, a neki još i više.

Takvo korištenje prostora ne određuje samo izgled grada. Ono znači i da su velike površine prekrivene asfaltom koji ljeti zrači toplinu i život u gradovima čini neizdrživim. Povrh toga, povećava se i opasnost od poplava jer asfalt onemogućuje prodiranje oborinske vode u tlo.

Zbog toga se mnogi gradovi pitaju koliko su im važna parkirna mjesta i što to znači za život ljudi.

Beč uvodi drastične promjene

Austrijska prijestolnica, već ionako poznata po gužvama na cestama i frustraciji u potrazi za parkirnim mjestom, odlučila je krenuti potpuno drugim putem. Umjesto izgradnje novih parkirališta, Beč ih sve više uklanja.

Cilj je razbiti betonske površine, ne samo kako grad ljeti bio svježiji, nego i kako bi se potaknulo stanovnike na korištenje drugih oblika prijevoza.

Grad provodi više od 350 projekata pretvaranja asfalta u zelene i javne površine. Uklanja se mnogo parkirnih mjesta pa i na središnjem Neuer Marktu. Ta je povijesna lokacija, uz neke od najpoznatijih turističkih atrakcija, nekada bila prepuna ostavljenih automobila, a danas je ovaj trg isključivo pješačka zona, s drvećem i klupama za stanovnike i posjetitelje.

Neka stanari odluče

Jedna od glavnih gradskih prometnica pretvorena je u biciklističku ulicu. Ondje je uklonjeno 140 parkirnih mjesta kako bi se dobilo 1,3 kilometra biciklističkih staza i zelenih površina.

Takvi veliki zahvati otvorili su put i tzv. “oazama u susjedstvu”, projektima u kojima skupine stanara mogu zatražiti od nadležne uprave da neko parkiralište pretvori u prostor za zajedničke vrtove, vanjske terase ili dječja igrališta.

Dogodila se i jedna važna promjena: u Beču više nema besplatnog parkiranja. Godine 2022. uveden je jedinstveni gradski sustav naplate parkiranja, što znači da se svako parkiranje plaća.

Najvažniji je dobar javni prijevoz

Sve te promjene su naravno još više otežale pronalazak parkirnog mjesta u središtu Beča, ali grad se pobrinuo i za alternativu. Uspostavio je više parkirališta "park and ride”, velikih garaža s povoljnim cjelodnevnim parkiranjem u neposrednoj blizini stajališta javnog prijevoza — koji je u Beču brz, pouzdan i pristupačan.

„Moramo ljude navesti da prihvate ove promjene“, rekla je za DW Ina Homeier iz Ureda za urbanističko planiranje. „Moramo ih pitati: kako želite da izgleda vaša četvrt? Želite li da bude puna automobila i bez drveća ili želite nešto drugo?"

Proširenje zona naplate parkiranja donosi 180 milijuna eura godišnje, a taj se novac izravno ulaže u biciklističku infrastrukturu i poticanje alternativnih načina kretanja. Bečki “zeleni” urbanistički pristup doveo je do toga da stanovnici koriste automobile 37% manje nego 1990-ih godina.

Napad na slobodu kretanja?

Iako istraživanja pokazuju kako više od dvije trećine Bečana podržava ukidanje parkirnih mjesta i povećanje zelenih zona, Homeier smatra da podrška tim naporima mora biti još veća: „Politika vraćanja prostora koji smo godinama prepuštali automobilima je vrlo komplicirana. Mnogi koji dolaze automobilom u grad - a često nemaju drugog izbora - to doživljavaju kao napad na način života i mogućnost kretanja“, rekao je Henry Grabar, autor knjige Paved Paradise: How Parking Explains the World.

To posebno vrijedi u Sjedinjenim Državama, gdje jedva da uopće negdje postoji "središte grada” u europskom smislu i gdje je automobil glavni način prijevoza. 92% kućanstava posjeduje barem jedan automobil i tamo su vozači važna politička i društvena skupina koja snažno utječe na lokalnu politiku i urbanističke odluke. Utoliko je tamo jedva moguće izvesti promjene kakve se provode u Beču.

I u SAD-u se pokušava

Ipak, i mnoge američke metropole pokušavaju nešto učiniti. Dallas u Teksasu nedavno je u središtu grada pretvorio veliko parkiralište u park od gotovo 1,5 hektara. New York i San Francisco počeli su trajno zadržavati neka privremena rješenja iz vremena pandemije, kada su parkirna mjesta pretvarana u vanjske terase za restorane.

A tu je i za gradove privlačna mogućnost punjenja gradske blagajne naplatom parkiranja – i ujedno smanjenje broja vozila u gradu. „Mnogi gradovi shvaćaju da parkiranje može biti mogućnost, pogotovo kad imaju skromne proračune“, rekla je za DW Dana Yanocha iz washingtonskog Instituta za prijevoz i razvojnu politiku. „Ulice su zapravo jedna od najvrjednijih imovina kojom gradovi raspolažu."

Isto tako, veliki gradovi poput San Josea i Austina počeli su ukidati obvezu da svaka nova građevina mora imati minimalan broj parkirnih mjesta, što oslobađa prostor za stanovanje ili druge sadržaje i pomaže mijenjanju navika u pogledu korištenja automobila.

Homeier zaključuje da je promjena načina razmišljanja moguća samo ako ljudi dobiju izbor. „Ne možeš ništa smanjiti bez dobre alternative. To vrijedi općenito, ali posebno za automobile, jer mnogi smatraju da imaju pravo na njih. Moraš im ponuditi jeftiniju i bolju mogućnost."

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je presudu u korist Zlatana Begića, zastupnika Demokratske fronte (DF) u Parlamentarnoj skupštini BiH (PSBiH) iz reda „Ostalih". Sud je utvrdio da je Begiću povrijeđeno pravo na kandidaturu za predsjednika i potpredsjednike Federacije BiH te za člana rukovodstva Zastupničkog doma PSBiH.

Širi etnički okvir

Razlog je etnički utemeljen izborni sustav koji te pozicije rezervira isključivo za pripadnike konstitutivnih naroda – Srbe, Bošnjake i Hrvate – ne ostavljajući prostor onima koji se izjašnjavaju kao „Ostali". Taj je princip „betonirao“ visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, kada je u izbornoj noći 2022. nametnuo izmjene Izbornog zakona koje se odnose na funkcioniranje Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, tvrde u DF-u.

„Za sudbinu ove zemlje ključno je da više ne bude blokada. Zbog toga sam nametnuo mjere koje će unaprijediti funkcionalnost institucija u Federaciji BiH“, rekao je Schmidt u izbornoj noći prije četiri godine.

Međutim, izmjene koje su nametnute kroz Izborni zakon ili Ustav Federacije proširuju etnički okvir na koji je Sud u Strasbourgu ukazivao u svim dosadašnjim presudama.
Sud je utvrdio da konstitutivni narodi očito uživaju povlašten položaj jer je trenutačni politički sustav etničku zastupljenost učinio relevantnijom od svih drugih kriterija te je tako pojačao etničke podjele u zemlji.

Ispravak Izbornog zakona BiH

„Budući da je visoki predstavnik u izbornoj noći donio takva pravila na kojima se temelji diskriminacija, ja kao aplikant pozivam njega da donese novu odluku kojom će ispraviti ono što je učinio u izbornoj noći i kojom će taj dio izbornog sustava izbora predsjednika i dva potpredsjednika FBiH uskladiti s Protokolom 12, odnosno s presudom Europskog suda za ljudska prava“, kategoričan je Begić, upozorivši da, ako to ne učini, nema nikakav kredibilitet.

Međutim, iz Ureda visokog predstavnika u BiH poručuju da je Europski sud za ljudska pravaupravo potvrdio ono što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već ranije utvrdio u vezi s potrebom da se i pripadnicima "Ostalih" omogući pristup pozicijama predsjednika i potpredsjednika entiteta. U odgovoru za DW iz OHR-a kažu da je visoki predstavnik jasno dao do znanja da ne namjerava regulirati to pitanje.

„Izmjene koje je visoki predstavnik donio 2022. godine bile su usmjerene isključivo na rješavanje pitanja funkcionalnosti Federacije BiH. Budući da je Sud proglasio neprihvatljivim predmet koji je Demokratska fronta pokrenula protiv odluke visokog predstavnika, Sud se, čini se, složio s takvom pravnom pretpostavkom“, rekli su u OHR-u.

Poziv na promjenu Ustava

Dalje navode da je ovo pitanje teško promatrati odvojeno od provedbe skupine predmeta Sejdić-Finci, kako je Ustavni sud više puta i naveo. Visoki predstavnik stoga poziva političke stranke da počnu razmatrati načine za uklanjanje diskriminacije iz pravnog okvira.

„Izborna godina posebno je osjetljivo razdoblje za rješavanje ovako ključnih pitanja. Ipak, visoki predstavnik smatra da je već sada hitno potrebno provesti jednu smirenu i racionalnu raspravu o tome kako Bosna i Hercegovina može, zajedničkim snagama, započeti s donošenjem izmjena i dopuna svog Ustava, u cilju okončanja diskriminacije“, rekli su u OHR-u za DW.

Središnje izborno povjerenstvo BiH odbilo je Begićevu kandidaturu 2023. godine, pozivajući se na izmjene Izbornog zakona koje je visoki predstavnik nametnuo 2022. Sudovi u BiH potvrdili su odluku SIP-a, ali je Strasbourg presudio da to predstavlja diskriminaciju prema članku 1. Protokola 12 Europske konvencije o ljudskim pravima. BiH je naloženo plaćanje 10 tisuća eura naknade troškova, uz obvezu sustavnih izmjena zakona i Ustava FBiH.

Dok Demokratska fronta presudu vidi kao presedan za sve „Ostale“ i najavljuje inicijative za reformu Izbornog zakona, Ustavni sud BiH je 2025. godine potvrdio da odluke visokog predstavnika stoje „iznad Ustava“, štiteći Schmidtove intervencije od domaće kontrole.

Krivac je država

Doktor pravnih znanosti Milan Blagojević kaže da se odluka Europskog suda za ljudska prava na posredan način odnosila na amandmane koje je u listopadu 2022. godine Christian Schmidt nametnuo u Ustav Federacije BiH, u dijelu koji se odnosi na izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH. Time, kaže Blagojević, Europski sud u svojoj odluci ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje legitimitet Christiana Schmidta kao visokog predstavnika, niti to da je on nametnuo te amandmane u Ustav Federacije, a da ih nije usvojio Parlament Federacije BiH.

„Dakle, Europski sud je tu činjenicu uzeo kao, po njemu, pravno valjanu datost, jer ni u jednom trenutku u obrazloženju svoje odluke nije rekao da prihvaća aplikaciju Zlatana Begića zato što amandmane na Ustav Federacije BiH prema tom ustavu ne može nametati pojedinac, nego ih može donositi isključivo parlament tog entiteta, pa da je zbog toga Begićeva aplikacija osnovana i da ju je zbog toga trebalo prihvatiti“, rekao je Blagojević.

Presuda Begić nastavlja niz odluka protiv BiH. Već 2009. godine, u slučaju Sejdić i Finci, sud u Strasbourgu osudio je zabranu kandidiranja „Ostalih“ za Predsjedništvo BiH. Slijedile su presude Zornić (2014.) protiv etničkih ograničenja na lokalnim izborima i Pilav (2016.) protiv kvota u entitetima. Sve su ostale neprovedene, blokirajući europski put BiH više od desetljeća.

Suština svih procesa jest da osobe koje ne pripadaju nekom od konstitutivnih naroda ne mogu sudjelovati u izbornom procesu, ali se, ističu stručnjaci, radi o diskriminaciji koja je posljedica, u ovom slučaju, Ustava Federacije, a ne temeljne diskriminacije.
Zbog toga Blagojević ovu pravnu činjenicu objašnjava na jednostavan način – da je država ta koja uređuje svoje zakone, a ne Europski sud. Jer Europska konvencija zahtijeva od države da, u onome što svojim zakonom jamči određenom krugu osoba (a ne svim osobama), ne bude diskriminacije među osobama iz tog zakonom određenog kruga.

„Europska konvencija ne zabranjuje Federaciji BiH da u svom Ustavu propiše da predsjednik i dva potpredsjednika tog entiteta mogu biti samo osobe koje su pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda u Federaciji BiH, jer je to pitanje unutarnjeg državnog uređenja“, zaključuje Blagojević.

Granice Daytona

Provedba presude, smatraju analitičari, zahtijeva temeljne promjene poput izmjene Ustava FBiH radi otvorene kandidature, ukidanja etničkih rezervi u rukovodstvima entiteta i državnih institucija te preispitivanja pristupa OHR-a intervencijama. Bez toga BiH ostaje zarobljena između dejtonskog okvira i europskih obveza.

Ministar pravosuđa u Vijeću ministara Davor Bunoza (HDZ BiH) kaže da će se presude početi primjenjivati kada se kroz njih ne budu ostvarivali politički ciljevi.
„I u posljednjoj odluci Kovačević i u rezoluciji Vijeća Europe oni jasno naglašavaju presude Sejdić-Finci, Pudarić i ostale odluke, da se odnose na pravo na kandidaturu. I to se zapravo odnosi i na ove dvije apelacije u slučaju Begić. I mi to možemo riješiti. Međutim, pojedine političke stranke uvijek su nastojale ostvariti svoje ciljeve“, kaže Bunoza.

Bez reformi će ovo, smatraju stručnjaci, biti još jedna presuda na polici, a „Ostali“ će i dalje ostati na marginama bilo kakvog odlučivanja. Jer presuda „Begić“ nije samo pravne naravi, ona je politički potres koji testira granice Daytonskog sustava.

Stranke u postupku sada imaju rok od tri mjeseca da zatraže upućivanje predmeta Velikom vijeću Europskog suda za ljudska prava. Ako zahtjev ne bude podnesen ili bude odbijen, presuda će postati konačna i bit će proslijeđena Odboru ministara Vijeća Europe na izvršenje.

Haderslev, grad blizu istočne obale Danske, mjesto je gdje se danska vojska posljednji put borila u ratu na vlastitom teritoriju. Bilo je to 1940. godine, kada je Njemačka izvršila invaziju. Danas, u scenariju koji je u poslijeratnoj Europi do nedavno bio nezamisliv, danski suverenitet ponovno je pod prijetnjom — ovoga puta od najvećeg saveznika Kopenhagena, Sjedinjenih Američkih Država. I ponovno je Haderslev mjesto gdje se novi danski vojnici pripremaju za nepredvidivu budućnost.

2025. danska vlada odlučila je produljiti obvezno vojno služenje s četiri na 11 mjeseci te ga učiniti rodno neutralnim, ukinuvši pravo koje su žene dotad imale da odbiju služenje. Prijetnja iz Rusije, s kojom su sve nordijske zemlje navikle živjeti, dodatno je porasla nakon velike invazije na Ukrajinu 2022. i pojačanih hibridnih napada.

No ponovljeno odbijanje američkog predsjednikaDonalda Trumpa da isključi uporabu sile radi preuzimanja poluautonomnog danskog otoka Grenlanda, kao i opća nezainteresiranost Trumpove administracije za NATO, naveli su Kopenhagen da promjeni stav i okonča samozadovoljstvo i uljuljkanost posljednjih desetljeća.

Danci se suočavaju sa stvarnošću

„Ako ne možemo vjerovati Amerikancima, a Rusi trenutno pobjeđuju, onda smo u potpuno novom svijetu“, rekao je za DW Peter Viggo Jacobsen s Kraljevskog danskog obrambenog koledža. „To je službena poruka vlade još od veljače prošle godine i to je okruženje u koje dolaze ovi mladi ljudi.“

Prva skupina ročnika koja je ušla u obuku prema novom sustavu javila se u ponedjeljak ujutro u vojarnu u Haderslevu. „Ovo je definitivno vrlo velik dan za dansku obranu“, rekao je za DW voditelj programa novačenja u Zapovjedništvu danske obrane, pukovnik Kenneth Strom. „Omogućuje nam da imamo više borbene moći i da ju brže aktiviramo.“

Borba za mjesto u postrojbama

Iako je vojna služba obvezna, svih 120 pripadnika ove skupine su dobrovoljci. Čak i uz dulju obvezu, Danska si još uvijek može priuštiti da odbija ljude koji se nude za služenje.

Jedna od onih koji su primljeni bila je 19-godišnja Leorah Olsen. Sa širokim osmijehom na licu nakon što je naučila osnovne zapovijedi kaže: „Sretna sam što sam ovdje“, pozdravljajući produljenje trajanja obuke. „Mislim da to pruža veće mogućnosti da se više nauči i stekne više iskustva.“ Rekla je da ju zanima angažman u vojnoj policiji, ali da nije mnogo razmišljala o promjenjenom sigurnosnom okruženju s kojim se Danska sada suočava.

S druge strane 23-godišnji Sebastian Hedegaard kaže da je doista razmišljao o rizicima vojne službe, s obzirom na to da se oduvijek želio pridružiti vojsci. „Definitivno razmišljam o tome“, priča dok raspakirava stvari pored kreveta na kat. „Očito je odlazak u rat mogući dio toga… možda se neće dogoditi. Ali možda i hoće.“ Na pitanje smatra li da je ta mogućnost danas bliža nego prije godinu dana, Hedegaard odgovara s jasnim „da“, ali kao izazov ne navodi ni Rusiju ni SAD, već „cijeli svijet, jednostavno stanje u kojem se nalazimo“.

Tobias Roed Jensen iz Zapovjedništva danske obrane kaže da se do 2033. očekuje da će zahvaljujući novom sustavu Danska imati godišnje gotovo 2.000 dodatnih ljudi koji su prošli vojnu obuku. Godine 2024., prije promjene sustava novačenja, oko 4.600 ljudi godišnje završavalo je četveromjesečnu službu. Taj će se broj s duljim trajanjem povećati na 6.500 godišnje, čime će se znatno ojačati postojeći sastav od više od 20.000 aktivnih pripadnika obrambenih snaga.

Rast snaga stacioniranih na Grenlandu

Nakon Trumpovih prijetnji vjerojatno je da će dio njih biti raspoređeno na Grenlandu. Prije nego što je američki predsjednik u Davosu ublažio retoriku, Danska je povećala svoju vojnu prisutnost na otoku — pa čak i pooštrila zapovijedi, scenarij koji je vojni analitičar Jacobsen smatrao teško pojmljivim, ali razumljivim.

„Nevjerojatno je da danski premijer mora izaći na televiziju i reći da Danska neće isključiti uporabu sile jer to ne čini SAD“, rekao je. „Na neki način, Danska je bila prisiljena rasporediti snage na terenu na Grenlandu s naredbama da pucaju u slučaju američkog napada.“

U vojarni u Haderslevu, zapovjednik pukovnije Kore Jacobsen priznaje da će i ta situacija morati biti dio obuke novih ročnika. „Mladi koje sada primamo stalno su na društvenim mrežama, stalno prate medije, tako da znaju što se događa u svijetu“, rekao je. „Moramo se pozabaviti tim pitanjem i reći im što se zapravo događa i za što ćemo ih koristiti u tom okviru. Znam da su neki od njih prilično željni saznati što će danska obrana učiniti i što će vlada poduzeti po tom pitanju.“

Trump dodaje uvredu na uvredu

No baš kada se kriza oko Grenlanda smirila, Trump je zapalio novu vatru, razbjesnivši sve saveznike u NATO-u, ali posebno teško pogodivši Dansku. Rekao je da su zemlje koje su služile uz SAD u Afganistanu ostajale „pomalo podalje od prve crte“. Danska je u tom ratu izgubila više vojnika po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja osim SAD-a. Prema podacima Oružanih snaga Danske, 44 danska vojnika poginula su u Afganistanu služeći u misijama pod vodstvom NATO-a.

Kao odgovor na Trumpove izjave, građani su 27. siječnja ispred američkog veleposlanstva u Kopenhagenu postavili 44 zastave s imenima poginulih vojnika. Sigurnosna služba veleposlanstva uklonila je zastave iste večeri. Kasnije su postavljene nove zastavice u tihom mimohodu u kojem su u sudjelovale tisuće veterana.

Među sudionicima je bio i 83-godišnji umirovljeni general zračnih snaga Christian Hvidt, koji je rekao da nikada prije nije sudjelovao u prosvjedu. Trumpova uvreda duboko ga je pogodila jer je osobno sudjelovao u upućivanju i ispraćaju danskih vojnika koji su odlazili u Afganistan, od kojih se mnogi nikada nisu vratili živi. „To je nož u leđa“, rekao je za DW, osvrćući se na Trumpovu izjavu. „Bili smo tamo od prvog dana.“

Hvidt se nada da mladi koji danas stupaju u vojnu službu neće morati ići u borbu ni s kim — a pogotovo ne s tradicionalno najbližim saveznikom Danske. „Znam da [Amerikanci] stoje uz nas“, rekao je. „Moja je nada, naravno, da jedan čovjek, ili dvojica ili trojica, ne mogu ovo zauvijek poremetiti. Jednoga ćemo se dana ponovno vrlo blisko ujediniti. To je ono čemu se nadam i siguran sam da će se to dogoditi.“

No danas mnogi Hvidtovi sugrađani ne osjećaju tako. Novo istraživanje koje je proveo danski javni servis DR pokazuje da manje od petine Danaca i dalje smatra SAD saveznikom.

Josef Rick je multimilijunaš. Svoju imovinu procjenjuje na više od 40 milijuna eura, a godišnji mu se prihod mjeri u milijunima. Time ovaj građevinski poduzetnik iz Düsseldorfa spada u najbogatijih 0,1 posto Nijemaca. Rick bi bio obuhvaćen novim porezom na imovinu prema prijedlogu stranke Ljevica. "Ni ja baš ne volim plaćati poreze, da bude jasno", kaže u razgovoru za ARD. Ali unatoč tome zalaže se za novi porez na imovinu i to tumači "jednostavnom matematikom".

Njegov je izračun ovakav: prema sadašnjim imovinskim i poreznim okolnostima u Njemačkoj, golemo se bogatstvo može u jednom naraštaju, dakle u 30 godina povećati sedamnaest puta. Nakon uvođenja poreza na imovinu za kakav se zalaže Ljevica, ta bi se imovina svakih 30 godina povećala jedanaest puta - što je za Ricka "i dalje golemo". Ponovno uvođenje poreza na imovinu smatra pravednim i korektnim kao "pristaša društva u kojem se cijeni rad i uspjeh".

Jer ljudi koji zarađuju radom su sadašnjim su poreznim sustavom zakinuti u usporedbi s onima koji novac zarađuju svojom imovinom, tvrdi on. "Ako se raširi ovo uvjerenje kako se ionako može raditi što god hoćete i da se više ne možete uspinjati, onda imamo problem s društvom koje počiva na radu i uspjehu." Zato se multimilijunaš i javno zalaže za to da i on plaća veći porez.

Dorada poreznih propisa koje nikad nije bilo

Porez na imovinu se u Njemačkoj ne ubire od 1997. godine. Njemački ustavni sud je još 1995. proglasio protivnim Ustavu postojeći način obračuna. Temeljni je problem bio kršenje načela jednakosti (članak 3. Ustava): a tu je za poreznike bila golema razlika, je li ta imovina u obliku nekretnina ili je to bio novac ili vrijednosnice.

Ustavni sud naložio je tadašnjoj vladi – a to je bilo još za vrijeme kancelara Helmuta Kohla – neka izradi novi model poreznih pristojbi. No Kohl je odlučio jednostavno potpuno ukinuti porez na imovinu. Kad bi se ponovno uveo, trebalo bi pronaći način da se sve vrste imovine vrednuju jednako. To zvuči jednostavno, ali kod nekretnina to nipošto nije tako. U međuvremenu su sve nekretnine u Njemačkoj ponovno procijenjene u sklopu reforme poreza na zemljište i to bi mogla biti osnova nove regulative.

147,4 milijarde eura godišnje

Stranka Ljevica se već dugo zalaže za ponovno uvođenje poreza na imovinu obustavljenog 1997. Sada je od Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja (DIW) bliskom lijevoj političkoj opciji, stranka dala izračunati koliko bi se novca slijevalo u proračun prema njezinu modelu od imućnih i najimućnijih u Njemačkoj: to je ispalo ukupno 147,4 milijarde eura godišnje.

Kad bi se to uvrstilo u proračune saveznih pokrajina kojima bi porez na imovinu pripadao, Bavarska bi imala veći prihod od 19 milijardi eura, a Tirinška 2,3 milijarde eura godišnje. Time bi Bavarska teoretski mogla financirati izgradnju 470.000 stanova koje im ljuto trebaju, a Tirinška bi mogla potpuno ukinuti svako plaćanje za vrtiće i jaslice, izračunala je Ljevica.

Čelnica Ljevice Ines Schwerdtner kaže da je njezina stranka naručila ovu studiju od DIW-a kako bi pokazala da se porezom na imovinu mogu generirati deseci milijardi eura za pokrajine i općine. To se često osporavalo u političkim raspravama. Smatra da je ključno politički otvoriti temu preraspodjele i podsjeća da čak i čelnik zastupničkog kluba CDU-a Jens Spahn priznaje da u Njemačkoj postoji problem raspodjele.

"Nikakav porez”

Spahn je u rujnu 2025. u razgovoru na postaji ZDF priznao kako raspodjela imovine među građanima ove zemlje "ovakva kakva jest nije u redu". Za razliku od Ljevice, tada se pokazao otvorenijim za reformu poreza na nasljedstvo ili promjene u socijalnom sustavu.

Njegova stranačka kolegica Gitta Connemann, predsjednica Unije srednjeg poduzetništva i gospodarstva, nipošto ne želi ponovno uvođenje poreza na imovinu. U razgovoru za Handelsblatt upozorila je da su poduzeća u Njemačkoj već sada jako porezno opterećena. AfD ide i dalje nego CDU: on želi porez na imovinu definitivno ukinuti.

Do jednog milijuna je bez poreza

Prema modelu Ljevice predviđen je neoporezivi iznos od milijun eura za osobnu imovinu i pet milijuna eura za imovinu poduzeća. Do tih iznosa ne bi se plaćao porez na imovinu. Iznad toga bi se primjenjivala stopa od jedan posto, iznad 50 milijuna eura stopa bi se povećala na pet posto, a iznad milijarde eura na dvanaest posto.

Prema izračunu DIW-a, time se dolazi do navedenih poreznih prihoda. Najviše bi bili opterećeni najbogatiji postotak stanovništva, dakle ljudi s imovinom od 2,3 milijuna eura naviše. Prema studiji to je oko 700.000 osoba u Njemačkoj koje sada posjeduju oko trećine ukupne privatne imovine. Ali kako bi tih 700.000 reagiralo na veće porezno opterećenje?

DIW: "Postupati razborito"

Stefan Bach iz DIW-a izračun je proveo s dvojicom kolega i usput postavio i to pitanje. Porezni obveznici mogli bi manje ulagati ako im se štednja smanji zbog poreza na imovinu. Mogli bi svoju imovinu smanjiti formalno prebacujući je na supružnike ili djecu. Mogli bi se preseliti u inozemstvo ili prikriti dio imovine. Zato je prema Bachu nužno "i međunarodno bolje uskladiti" porezna pravila.

No on vidi i znatan porezni potencijal kod imućnih. S obzirom na aktualnu gospodarsku krizu Bach preporučuje da se "postupa razborito", posebno zato što bi poduzeća srednje veličine mogla biti previše opterećena.

IW upozorava na posljedice za gospodarstvo

Nasuprot DIW, Njemački institut za gospodarstvo (IW) je blizak poslodavcima. I Tobias Hentze iz IW-a smatra da je imovina u Njemačkoj neravnomjerno raspoređena. Iz perspektive poduzetnika bilo bi bolje sustavno krenuti od prihoda, kaže on, dakle povisiti porez na dohodak, oporezovati kapitalnu dobit i tako smanjiti dobitke.

Smatra i da bi administrativni teret poreza na imovinu bio velik. Svake bi se godine moralo iznova procjenjivati koliko vrijede neka slika, jahta, nekretnina ili poduzeće, kaže Hentze.

Dodaje i da su kod najvećih bogatstava dvije trećine imovine zapravo imovina poduzeća. Zato bi porez na imovinu ponajprije opteretio poduzeća i "ta bi poduzeća onda imala manje novca za ulaganja, manje novca za povećanje plaća, pa zato postoje ekonomski rizici povezani s porezom na imovinu".

Ljevica je narudžbom istraživanja od DIW-a stvorila novu osnovu podataka i nada se da se na toj osnovi može voditi nova rasprava. I SPD načelno podupire veće poreze za najbogatije. Baš kao i stranka Zelenih, to smatra instrumentom za veću pravednost u društvu.

10. rujna 2025. NATO je u stanju pripravnosti. Tri borbena zrakoplova Rafale francuskog ratnog zrakoplovstva uzlijeću i upućuju se prema poljskom zračnom prostoru.

Razlog su ruske bespilotne letjelice koje su ondje uočene. U to vrijeme učestalo dolazi do ruskih provokacija u zračnom prostoru i u drugim europskim zemljama, primjerice u Danskoj.

„Potreban nam je sustav protiv dronova"

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izrazila je tada zabrinutost. „Te su akcije dio zabrinjavajućeg obrasca i predstavljaju sve veću prijetnju“, rekla je tada. Riječ je o hibridnom ratovanju protiv Europe, na koje Europa mora odgovoriti. „Moramo štititi istočno krilo i potreban nam je zid od dronova", rekla je u govoru u Europskom parlamentu.

Von der Leyen je kritizirala činjenicu da NATO nije mogao primjereno reagirati na ruske bespilotne letjelice u poljskom zračnom prostoru. „Morali smo koristiti skupe moderne borbene zrakoplove kako bismo s neba obarali relativno jeftine dronove iz masovne proizvodnje. To nije održivo. Potreban nam je sustav protiv dronova za brzo otkrivanje, presretanje i neutralizaciju“, naglasila je von der Leyen.

Koordinacijska skupina EU-a

Rat u Ukrajini u međuvremenu je postao rat dronovima. Nasuprot tome, vojske država članica EU-a još su uglavnom na početku kada je riječ o integraciji vojnih bespilotnih letjelica. Koordinacijska skupina EU-a za dronove trebala bi sada promijeniti tu situaciju.

Skupinu čine predstavnici Nizozemske, Latvije i Hrvatske, a posljednji put sastala se u siječnju u Zagrebu. Hrvatska naime želi preuzeti središnju ulogu u europskom naoružavanju bespilotnim letjelicama. I uvelike radi na tome.

Bez kineskih komponenti

Na sportskom aerodromu u Osijeku pilot dronova Karlo testira bespilotne letjelice koje bi se trebale koristiti u vojne svrhe. Proizvodi ih tvrtka Orqa iz Osijeka i one su posebne po tome što su u potpunosti proizvedene u Hrvatskoj.

Riječ je o prvim vojnim bespilotnim letjelicama u potpunosti proizvedenima u EU-u bez kineskih komponenti. Time bi europske vojske mogle postati neovisne.

Dronovi tvrtke Orqa trebali bi tehnički biti ravnopravni kineskim dronovima. Karlo to želi demonstrirati. Pritom pušta dron da lebdi izravno iznad njega. Odjednom dron trzajem skoči uvis i uz glasno zujanje jurne dalje. Pritom ubrzava do 130 kilometara na sat.

Moguća uporaba i kao kamikaza-dronova

Karlo objašnjava što su ti dronovi sposobni učiniti na ratnim područjima. „Za naše testove na dron vješamo utege, do pet kilograma. Tada se dronom može nešto transportirati na bojište, primjerice komplet prve pomoći, ili se može opremiti eksplozivnim punjenjem.“

S eksplozivnim punjenjem težine do dva i pol kilograma dron može letjeti i do 20 kilometara, ispustiti punjenje i ponovno se vratiti. „Ili ga se pošalje na udaljenost od trideset do šezdeset kilometara, ali tada je povratak isključen", objašnjava Karlo.

Takvi se dronovi mogu koristiti kao kamikaza-dronovi. Šalju se zajedno s eksplozivnim punjenjem izravno u neprijateljski objekt, gdje eksplodiraju. I to Karlo demonstrira. Stoji u maloj kućici na rubu aerodroma i pušta dron da leti prema kući.

Karlo nosi FPV naočale, takozvane „First Person View“ naočale. Kroz njih vidi sliku s kamere drona, kao da se sam nalazi unutar letjelice. A sam dron dugačak je tek nešto manje od 30 centimetara.

„Ispod naočala vidim kako dron leti prema našoj kući, a onda učinim ovo“, kaže Karlo. Zujanje se sve više približava i postaje iznimno glasno. Neposredno prije udara pilot skreće dron. „Da sam nastavio letjeti, znate što bi se dogodilo. Kada u ratu čujete zujanje drona, obično je već prekasno.“

U početku samo hobi-elektronika

Nekoliko stotina metara od sportskog aerodroma u Osijeku nalazi se ured hrvatske tvrtke za bespilotne letjelice Orqa. Uređen je moderno, poput tipičnog start-up poduzeća. U susjedstvu je proizvodna hala u kojoj se izrađuju pojedini dijelovi dronova.

Tvrtka se trenutačno vrlo brzo širi. Ima 200 zaposlenih i traži još oko 50. Direktor Orqe Srđan Kovačević priča da nikada nije mogao zamisliti u kojem će se smjeru njegova tvrtka razviti kada ju je prije deset godina osnovao s partnerima.

„Počeli smo kao tvrtka koja prodaje hobi-elektroniku za entuzijaste dronova. Zatim su ukrajinske oružane snage pronašle način kako se hobi-elektronikom mogu braniti i tada je odjednom nastao golem interes za našu tehnologiju“, kaže Kovačević.

Potrebno je više od dronova

On objašnjava da se njegovi dronovi djelomično koriste u ukrajinskoj vojsci, pri čemu se Ukrajinci ponajprije oslanjaju na kineske dronove jer su jeftiniji. „Mi želimo opremiti vojske u Europi. Trenutačno smo u mogućnosti proizvesti 280.000 dronova godišnje. No potražnja za tako velikim količinama još ne postoji, jer je potrebno jako puno vremena da europske vojske obuče dovoljan broj vojnika za uporabu tolikog broja dronova.“

Hrvatske dronove već sada koriste nizozemska, talijanska i bugarska vojska. Hrvatska vojska trenutačno obučava 150 svojih vojnika za rad s dronovima, kaže hrvatski ministar obrane Ivan Anušić.

„Hrvatska ima potencijal i namjeravamo preuzeti vodeću ulogu na području dronova unutar NATO-a i EU-a. Danas većina komponenti FPV-dronova proizvedenih u EU-u dolazi iz Hrvatske, i softverskih i hardverskih“, kaže ministar Anušić.

No hrvatski ministar obrane naglašava da je za europsku sigurnost potrebno mnogo više od samih dronova. „EU mora u obrambenoj politici još prisnije surađivati", ističe Anušić.

Uprave zatvorskih ustanova u Bjelorusiji obvezuju zatvorenike da neprestano uklanjaju svježi snijeg. Satima su prisiljeni nositi snijeg u vrećama, često bez mogućnosti da se nakon toga operu ili ugriju.

Jedan od onih koji su to doživjeli na vlastitoj koži je i aktivist za ljudska prava Leonid Sudalenko, koji je zbog svojeg angažmana osuđen na tri godine zatvora. Kaznu je služio u zatvoru u Vitebsku, kamo je stigao usred zime.

„Nikada u životu nisam vidio toliko snijega. Čim se stigne u zatvor i još ste u karanteni, odmah vam se dodjeljuje rad na prostoru zatvora. Dobije se improvizirana lopata – od drvene drške i komada šperploče – i s njom se mora ukloniti snijeg sve do crnog asfalta. Ne radi se samo o čišćenju staza, kao što to činimo vani na slobodi. U zatvoru ne smije ostati ni jedna jedina pahulja snijega“, priča on.

Politički zatvorenici na meti

Prema Sudalenku, za taj se posao uglavnom koriste politički zatvorenici – prema organizaciji za ljudska prava „Vjasna“, trenutačno ih je u Bjelorusiji više od 1.100. Odbijanje nije moguće, jer slijedi kazna – samica ili zabrana primanja posjeta ili paketa.

„Politički zatvorenik ne može izbjeći rad u ‘snježnim odredima’. Taj se rad također ne uračunava u redovni rad. To znači da se mora biti ondje dva sata prije uobičajenog buđenja u četiri sata ujutro kako bi sve bilo očišćeno. Nakon toga ste potpuno mokri od znoja, ali se gotovo ne možete oprati jer za to nema dovoljno vremena s obzirom na mali broj tuševa“, kaže Sudalenko.

Tri puta dnevno zatvorenici se moraju postrojiti na otvorenom radi prozivke. Ona može trajati i do sat vremena. Tijekom tog vremena svako kretanje je zabranjeno. Čak i kada temperatura padne na minus 20 stupnjeva, prozivke se ne otkazuju, ne skraćuju niti premještaju u zatvorene prostore.

Najgore pri ledenim temperaturama, kaže Sudalenko, jest dospjeti u samicu, što je uobičajena praksa za političke zatvorenike. „Samica također znači mučenje hladnoćom, jer radijatori jedva griju, a nema pokrivača. Mora se spavati ili na podu ili na goloj metalnoj ležaljci. Za vrijeme boravka u samici oduzima se i toplo donje rublje", izvještava on.

Bez odmora dok pada snijeg

Bivša politička zatvorenica Darja Afanasjeva provela je dvije zime u zatvoru u Gomelju – jedinom ženskom zatvoru u Bjelorusiji u kojem je i oporbena političarka Marija Kolesnikova odslužila pet godina zatvorske kazne, sve do svojeg neočekivanog puštanja na slobodu u prosincu 2025.

„Ako radite jutarnju smjenu od 7 do 15 sati i kroz prozor vidite kako pada snijeg, znate da neće biti pauze za odmor. Nakon posla morate van i čistiti snijeg“, kaže ona.

Tko ima novca, može kupiti dobru lopatu, svi ostali moraju uzeti ono što dobiju. „Ne mora se samo očistiti tlo do asfalta, nego se sav snijeg mora skupiti i odnijeti izvan vidokruga uprave. Iza blagovaonice i kupališta gomilaju se hrpe snijega. Žene pune bijele vreće, poput onih za krumpir, snijegom“, prisjeća se Afanasjeva.

Afanasjeva kaže da zbog zdravstvenih razloga ne smije dizati teške terete. Ipak, morala je nositi snijeg. „Nikoga nije briga smrzavate li se ili razbolijevate. Jedne zime kod nas je bilo toliko bolesnih, i do 40 posto, da se čak razmišljalo o karanteni. Na kraju se jednostavno izdavalo manje bolovanja. Tako je uprava zatvora riješila problem. Usput, bolesni zatvorenici i po ledenoj hladnoći moraju vani stajati u redu za svoje lijekove“, kaže ona.

Ponekad se ni u zatvorenim prostorima nije moguće ugrijati. U bloku 13 ženskog zatvora, kako nadalje svjedoči Afanasjeva, je krov oštećen. Zatvorenice ondje stalno moraju nositi debele jakne, pa čak i spavati u njima.

Osim toga, pravila u bjeloruskim ženskim zatvorima ne dopuštaju nošenje hlača. Tijekom cijele godine zatvorenice moraju nositi suknju ili haljinu, a ispod toga tajice – bilo one koje osigurava zatvor ili one koje im šalju obitelji.

„Ako nemate podršku od kuće, nemate ni toplo donje rublje ni šal“, kaže Afanasjeva i dodaje: „Neke žene omataju najlonske čarape oko vrata kako bi se ugrijale. Ako čuvari to vide, oduzimaju im hulahopke i bacaju ih. Žene stavljaju i higijenske uloške u cipele, jer cipele koje dobivaju u zatvoru nisu tople i ne štite dovoljno od vlage.“

Prošivene jakne koje se dijele u kaznenoj koloniji često su, prema Afanasjevoj, pune rupa, pa žene, kad god mogu, vežu šalove oko leđa. Moliti rodbinu za pravu zimsku jaknu nema smisla, jer je ionako ne bi dobile, budući da pravila propisuju nošenje upravo tih prošivenih jakni.

Neizbrisiva sjećanja

Sugovornici DW-a kažu da ni nakon nekoliko godina na slobodi ne mogu zaboraviti strahote zime u zatvoru. „To se može nazvati preživljavanjem – ili mučenjem. Zahtjevi zatvorskih uprava potpuno su apsurdni, to je ismijavanje i ponižavanje", naglašava Leonid Sudalenko.

Darja Afanasjeva kaže da, kada čuje vijesti o snježnim padalinama u Bjelorusiji, odmah pomisli na to kako žene u zatvorima preživljavaju zimu. „Ne smije se čak ni staviti šal preko lica kako bi se barem malo zaštitilo – to je kršenje pravila. Ne smije se uzeti pauza od teškog rada u šivaonici. Neke čak preuzimaju dodatne smjene samo da ne bi morale vani čistiti snijeg“, kaže bivša politička zatvorenica.

Danas više ne može uživati u pogledu na snijeg kao nekada, prije zatvora: „Nakon svega što sam prošla u kaznenoj koloniji, zimu povezujem s patnjom, a ne s radostima iz djetinjstva."

Trumpov Projekt strateških zaliha nastoji osigurati pristup Sjedinjenih Država rijetkim zemnim metalima koji su ključni za napredne tehnologije i čistu energiju. Europska unija želi ući u savez za osiguravanje minerala s Washingtonom, ali ostaje pitanje mogu li uistinu izaći na kraj s golemom prednošću Kine u toj eksploataciji.

Ovog tjedna su se i u Sjedinjenim Državama i u Europskoj uniji zaredale najave velikih promjena obzirom na kineski utjecaj na rijetke zemne metale, temeljne sastojke tehnologije nove generacije.

Američki predsjednik Donald Trump u ponedjeljak je predstavio Project Vault, plan za izgradnju američkih strateških zaliha ključnih minerala, povećanje domaćih kapaciteta za preradu rijetkih zemnih metala i osiguravanje dugoročnih ugovora o opskrbi s proizvođačima.

Isto tako, EU je već u utorak objavila planove za dogovor o rijetkim zemnim metalima s Washingtonom kako bi ojačala vlastitu neovisnost od uvoza iz Kine.

U međuvremenu se američki potpredsjednik J.D. Vance u srijedu sastao s izaslanicima zemalja proizvođača ključnih minerala, nastojeći stvoriti protutežu njihovim sponama s Kinom.

Rijetki zemni metali i drugi ključni minerali poput litija, kobalta i bakra neophodni su za električna vozila, robotiku, umjetnu inteligenciju, obranu i obnovljivu energiju.

Što je Project Vault?

To je inicijativa Trumpove vlade za stvaranje zaliha više od 50 ključnih minerala, uključujući rijetke zemne metale koje američka vlada definira kao „kritične“.

„Godinama su američke tvrtke riskirale da ostanu bez ključnih minerala za vrijeme tržišnih poremećaja“, rekao je Trump na predstavljanju projekta u ponedjeljak u Bijeloj kući. „Danas pokrećemo ono što će biti poznato kao Project Vault kako bismo osigurali da američke tvrtke i radnici nikada ne budu pogođeni nedostatkom.“ Trump je dodao: „Pokazujemo da ovime obuhvaćamo sve ... Ne bavimo se samo određenim mineralima i rijetkim zemnim metalima. Bavimo se svime.“

Američke strateške zalihe ključnih minerala poduprte su kreditom od 10 milijardi dolara iz Američke izvozno‑uvozne banke (EXIM) i sa do dvije milijarde dolara privatnog kapitala.

Predsjednik i čelnik EXIM-a John Jovanovic rekao je za CNBC da projekt uspostavlja model javno‑privatnog partnerstva „koji je jedinstveno prikladan i predstavlja najbolje što Amerika može ponuditi“. U njemu sudjeluje i više od desetak američkih koncerna, uključujući General Motors, Stellantis, Boeing, GE Vernova i Google. Bloomberg je objavio da su tri kuće aktivne na svjetskom robnom tržištu potpisale ugovore o nabavi sirovina.

Dužnosnici tvrde da je inicijativa osmišljena kako bi podržala američku proizvodnju i smanjila rizik u opskrbi te da po potrebi zajamči pričuvu neophodnih sirovina za 60 dana.

Po sadašnjim cijenama, 12 milijardi dolara dovoljno je da se kupi sva količina ključnih minerala koja se izvan Kine potroši u jednoj godini.

Zašto upravo sad?

Projekt strateških zaliha je odgovor na praksu Kine koja već godinama te sirovine koristi i kao geopolitičko sredstvo pritiska, osobito tijekom prošlogodišnjeg sukoba oko carina s Washingtonom.

Kina trenutačno proizvodi oko dvije trećine svjetskih rijetkih zemnih metala i prerađuje gotovo 90 posto, čime apsolutno dominira na svjetskom tržištu. Peking je dva puta objavio kako će ograničiti izvoz rijetkih zemnih metala tijekom trgovinskih pregovora SAD-a i Kine, a zatim ublažio ograničenja kako su se napetosti smanjivale. To je pokazalo koliko brzo Kina može iskoristiti svoju dominaciju kao sredstvo pritiska.

Ta ograničenja odmah su izazvala nestašice i kašnjenja u proizvodnji američkih i europskih proizvođača, ubrzavajući pozive na diverzifikaciju nabave ključnih minerala.

Kineski čelnici već su prije koristili rijetke zemne metale kao polugu - primjerice 2010. kada je Peking naglo obustavio izvoz u Japan tijekom diplomatskog spora što je izazvalo šok u opskrbnim lancima i skok cijena.

Planirane američke zalihe minerala oblikovane su po uzoru na Nacionalne naftne rezerve, nastale nakon naftne krize 1970‑ih kada je arapski embargo izazvao četverostruko poskupljenje nafte i manjak goriva.

Nove zalihe rijetkih zemnih metala trebale bi zaštititi američke proizvođače od poremećaja u opskrbi i istodobno poduprijeti domaću proizvodnju.

Project Vault dio je šireg nastojanja Trumpove vlade ojačati američke opskrbne lance protiv geopolitičkog pritiska. Pentagon je tijekom protekle godine potrošio gotovo 5 milijardi dolara kako bi osigurao pristup tim mineralima.

Prošlog mjeseca dvostranačka skupina zastupnika predložila je novu agenciju s 2,5 milijarde dolara za poticanje proizvodnje rijetkih zemnih metala i drugih ključnih minerala.

Koju ulogu ima EU?

EU se suočava s mnogim teškoćama baš kao i SAD. Europa gotovo da nema domaće kapacitete za preradu rijetkih zemnih metala i izrazito ovisi o kineskim prerađivačima, na primjer za trajne magnete koji se koriste u vjetroturbinama, električnim vozilima i borbenim zrakoplovima.

EU-ov Akt o ključnim sirovinama postavlja neobvezujuće ciljeve za domaću eksploataciju, preradu i recikliranje, dok novo financiranje nastoji ubrzati projekte u Švedskoj, Finskoj i na Grenlandu kao dijelu Danske.

Te regije imaju neka od najperspektivnijih nalazišta rijetkih zemnih metala u EU-u - a Grenland nudi posebno značajan potencijal.

Nekoliko europskih tvrtki, među njima njemački Vacuumschmelze, proširuje proizvodnju trajnih magneta kako bi Europa dobila prvu ozbiljniju alternativu kineskoj ponudi.

Nakon što je Bruxelles ovoga tjedna predložio savez sa SAD-om za rijetke zemne metale, američki Ured trgovinskog predstavnika potvrdio je u srijedu da će surađivati s EU-om i Japanom na „ublažavanju ranjivosti u opskrbnim lancima“.

U zajedničkoj izjavi se navodi da partneri „poduzimaju značajne korake prema jačanju svoje ekonomske i nacionalne sigurnosti“ povećanjem otpornosti sektora ključnih minerala.

Što SAD nudi partnerima?

Predstavnici 55 zemalja, uključujući članice EU-a i Japan, okupili su se u State Departmentu u Washingtonu u srijedu na summitu o ključnim mineralima.

Vance im je rekao da SAD želi pomoći u stvaranju „trgovačkog bloka“ rijetkih zemnih metala među saveznicima i partnerima koji jamči američki pristup i povećava proizvodnju u cijeloj zoni.

Među sudionicima su bile i velike ili nove proizvođačke zemlje poput Australije, Indije i Tajlanda, uz potrošače i prerađivače rijetkih zemnih metala poput Južne Koreje, Njemačke i Kanade.

Prisutne su bile i neke afričke zemlje uključujući Demokratsku Republiku Kongo, koje se smatra ključnim partnerima u opskrbi i drugih minerala.

Predloženi trgovački blok određivao bi minimalne cijene za ključne minerale kako bi se spriječilo da Kina iznenada poveća izvoz i obori cijene te tako potkopava ponudu drugih zemalja. Project Vault, savez SAD‑a, EU‑a i Japana te planirani trgovački blok zemalja s ključnim mineralima, smatra se mjerom koja bi trebala pomoći kratkoročnoj zaštiti i dugoročnoj diverzifikaciji od Kine.

No mnogi analitičari vjeruju da će trebati pet do deset godina kontinuiranog ulaganja kako bi se stvorila ozbiljna konkurencija vodećem svjetskom proizvođaču i da bi moglo doći do prezasićenja tržišta ako zemlje slijede američki primjer i krenu u stvaranje vlastitih dugoročnih zaliha.

Informativni magazin Focus je 1. veljače izvijestio: „Hladni val proždire naše rezerve plina". Televizijska postaja ntv bila je još konkretnija dva dana ranije: „Njemačke zalihe plina teoretski su dovoljne za otprilike još šest tjedana", uz upozorenje: „Gotovo da nema prostora za dodatna opterećenja."

Pažnja usmjerena na zalihe plina posljedica je ruskog napada na Ukrajinu. Godine 2022. njemačka vlada je odlučila da više ne kupuje naftu i plin iz Rusije. Tada je postojala bojazan mogu li se energetske potrebe pokriti bez ruskog plina? Već sljedeće godine bilo je jasno: da, mogu.

To je bilo moguće i zahvaljujući diverzifikaciji uvoza. Plin iz Rusije je u velikoj mjeri zamijenjen uvozom, između ostalog, iz SAD-a i Norveške. Sve više se uvozi ukapljeni zemni plin (LNG) morskim putem. Terminali potrebni za to planirani su, odobreni i pušteni u rad u rekordno kratkom roku.

"Pod normalnim uvjetima"

Ova zima je u Njemačkoj oštrija nego što je bila prošlih godina. Zato je pitanje sigurnosti opskrbe sasvim razumljivo. Međutim, njemačko Ministarstvo gospodarstva i energetike ne vidi problem. Glasnogovornica ministarstva Susanne Ungrad izjavila je za DW: „Snabdijevanje plinom je osigurano." Razlozi su „dobro razvijena LNG infrastruktura u Njemačkoj i Europi" te „glavna opskrba kroz norveški plinovod".

Ni Fiete Wulff nije zabrinut. Glasnogovornik Savezne mrežne agencije rekao je u razgovoru za DW: „Trenutno ne vidimo ugrožavanje opskrbe plinom." Dodao je da je „popunjenost skladišta plina važan pokazatelj, ali ne i jedini". Naime, pojasnio je, značajan dio „našeg plina dolazi preko plinovoda i LNG transporta iz susjednih zemalja". Dodao je da je opskrba osigurana čak i za oštriju zimu nego što je ova. Zaista kritični bili bi „razorni događaji poput terorističkih napada ili kvara na velikim plinovodima".

Olaf Geyer, koji u strateškoj konzultantskoj kući Arthur D. Little vodi sektor Energetska praksa za Njemačku i Švicarsku, također vidi trenutnu situaciju prilično opušteno. Na pitanje jesu li zalihe dovoljne, dao je u razgovoru za DW jasan odgovor: „Da. Pod normalnim uvjetima. Ako ekstremna hladna razdoblja ne traju duže od jednog ili dva tjedna, zalihe su dovoljne."

Oskar Burmann iz Strukovnog udruženja plinskog i vodičnog gospodarstva, lobističke organizacije plinske branše, također ima umirujuću poruku: „Zakonski propisane razine popunjenosti skladišta plina su dostignuti. Pored toga, plinsko gospodarstvo je, zahvaljujući postojećoj LNG infrastrukturi i novim plinovodnim vezama, načelno u stanju i kratkoročno reagirati na dodatne potrebe."

Kako funkcioniraju skladišta?

Sebastian Heinermann, izvršni direktor Inicijative za skladištenje energije (INES), objasnio je za DW kako funkcionira skladištenje plina. Uvoz nije sezonski uvjetovan, već je ljeti i zimi isti, kaže ovaj stručnjak.

No dodaje da je potrošnja fleksibilna. Ljeti je niska, pojašnjava, i: „Ako na jedan uobičajen ljetni dan uvezemo 3,1 terawatt sat ali potrošimo, na primjer, samo 1,3, tada ostaje višak." Taj višak, kaže Heinermann, „dijelom izvozimo, ali velikim dijelom i skladištimo".

Za razliku od količina uvoza, punjenje i pražnjenje skladišta podliježu sezonskim oscilacijama. To je, prema Heinermannu, „sezonski posao. Skladišta se pune ljeti. Zimi se prvenstveno koriste za snabdijevanje".

Rastuće ljetne cijene

No problem predstavlja formiranje cijena, kaže ovaj stručnjak. „Jedinstveno je mišljenje u industriji da je cijena plina prošlog ljeta bila neuobičajeno visoka. Bila je toliko visoka da se ljeti za plin moralo platiti više nego što bi ga se zimi moglo prodati. To se naziva negativni ljetni/zimski spread."

To, naravno, nije prirodni zakon, već posljedica ponude i potražnje. Na državnu pomoć opskrbljivači plinom mogu se osloniti samo ograničeno. Njemačko Ministarstvo za gospodarstvo i energetiku nam je priopćilo da se „punjenje skladišta mora odvijati tržišno". Susanne Ungrad je za DW rekla: „Državna intervencija treba se dogoditi samo ako dugoročno povećava sigurnost opskrbe i ne oslobađa tržišne aktere njihove odgovornosti.“

A sljedeće godine?

Govoreći o otpornosti njemačkog sustava skladištenja, analitičar Olaf Geyer najprije konstatira: „Mora se reći da je energetski sustav danas znatno stabilniji nego prije tri ili četiri godine.“

Ipak, on vidi i probleme koji dolaze: „Iz zime ćemo izaći s niskom razinom popunjenosti i tada se postavlja pitanje: kako će se skladišta ponovo napuniti?“ Tu veliku ulogu igraju atraktivne veleprodajne cijene, „kako bi se taj ljetni/zimski spread uopće isplatio“. Između cijena po kojima se plin kupuje ljeti i prodaje zimi „mora postojati solidna razlika, da bi atraktivnost bila dovoljna".

Olaf Geyer ima i šire zahtjeve kako bi se snabdijevanje plinom učinilo sigurnijim. On upozorava na potrebu za „većom fleksibilnošću u sustavu“. To uključuje bolje iskoristiva skladišta i aktivno upravljanje potrošnjom. Prije svega, međutim, potrebni su „alternativni energenti“, rekao je za DW. Elektrifikacija u proizvodnji topline „bi, naravno, pomogla cjelokupnom energetskom sustavu".

Na prvi pogled riječ je samo o ogoljenom kompleksu usred velikog gradilišta, okruženom zgradama s velikim uredima i hotelima na sjeveru Münchena u Njemačkoj. Prava snaga nove „Industrial AI Cloud“ infrastrukture, međutim, krije se pod zemljom: među kilometrima položenih optičkih vlakana, na šest katova raspoređeno je 10.000 specijaliziranih grafičkih procesora, takozvanih GPU-ova (Graphics Processing Units).

Oni mogu obavljati više računalnih operacija paralelno. Količine podataka su impresivne: oko 20 petabajta memorije — približno 20 milijuna gigabajta — i gotovo jedan petabajt radne memorije. S tolikom količinom podataka mogla bi se čitava ljudska povijest snimiti u 4K rezoluciji — od kamenog doba do doba TikToka.

Vlastita AI-infrastruktura na njemačkom tlu

Ovu računalnu snagu neće koristiti privatni korisnici, već velika i srednja poduzeća kojima su već sada potrebni golemi kapaciteti — primjerice automobilska i strojarska industrija, gdje se proizvodi i proizvodne linije sve češće simuliraju kao „digitalni blizanci“. Ponašanje materijala, aerodinamika, lanci opskrbe — sve to umjetna inteligencija može izračunati, otkriti pogreške i skratiti vrijeme razvoja.

Telekom navodi da će se kapaciteti za AI u Njemačkoj zahvaljujući ovom centru povećati za oko 50 posto. U prvu fazu izgradnje kompanija je uložila oko milijardu eura. Telekom osigurava infrastrukturu, podatkovni centar i operativno upravljanje. Hardver, međutim, dolazi od američkog proizvođača čipova Nvidije. Kao dodatni partner uključen je i SAP — među ostalim kako bi se AI-kapaciteti učinili dostupnima i državnim institucijama.

„Booster" za njemačku industriju umjetne inteligencije

Ponuda je otvorena za korisnike diljem Njemačke. Cilj je veća neovisnost o neeuropskim pružateljima usluga, dok obrada podataka i računalna snaga ostaju unutar zemlje. Za glavnog direktora Telekoma, Tima Höttgesa, stvar je jasna: bez umjetne inteligencije „možemo zaboraviti industriju i njemačko gospodarstvo“.

Prema njegovim riječima, samo oko pet posto visokoučinkovitih AI-čipova koristi se u Europi — dok se u SAD-u koristi 70 posto. Zato je münchenska tvornica „produkcijski booster“: nova računalna snaga mogla bi koristiti mnogim tvrtkama „za njihove proizvode i primjene“.

Političari oduševljeni — unatoč otvorenim pitanjima

Njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) još je prošlog lipnja pohvalio planove Telekoma i Nvidije kao „značajan korak prema digitalnom suverenitetu i gospodarskoj budućnosti Njemačke“. Otvorenju u Münchenu nije prisustvovao, ali je savezna vlada bila predstavljena potpredsjednikom Larsom Klingbeilom (SPD) i ministrom za digitalizaciju Karstenom Wildbergerom (CDU), koji je taj dan nazvao „velikim danom za Njemačku i Europu“. I Klingbeil je izrazio snažnu potporu: AI-tvornica šalje „vrlo važan signal gospodarske snage i suverenosti“.

Predsjednik Kršćansko-socijalne unije (CSU) i bavarski premijer Markus Söder nazvao je projekt „doista impresivnim početkom njemačkog povratka u međunarodnu tehnološku utrku“. Na mogućnost daljnjeg proširenja tvornice Söder je reagirao još optimističnije: „Bit ćemo još mnogo snažniji.“

Posebno se cijeni i to što Telekom jamči da će svi podaci AI-aplikacija ostati u Njemačkoj te da će u radu biti angažirani isključivo zaposlenici iz Europe.

Ovisnost o SAD-u i Kini — na mala vrata?

Unatoč svim obećanjima, ostaje ključno pitanje: koliko je ova infrastruktura doista neovisna? Iako Telekom upravlja tvornicom, hardver dolazi od Nvidije — američkog diva koji ovisi o rijetkim metalima iz Kine.

Höttges je na dan otvaranja hvalio „infrastrukturu i platformu pod njemačkim i europskim pravom“, ali je priznao da bi bilo lijepo „da imamo jednu njemačku Nvidiju“. Ipak, američki čip smatra „dobrim kompromisom“.

S druge strane, iz lokacije se izvlači maksimum, osobito kada je riječ o održivosti: tvornica se nalazi uz münchenski potok Eisbach, čija se voda koristi za hlađenje sustava — a dobivena toplina grijala bi stanove i urede u okolici.

Ako potražnja poduzeća bude dovoljno velika, planira se proširenje za dodatnih 10.000 čipova. Sada je, pak, red trebao doći — na gospodarstvo.

Nakon višemjesečnog pritiska zbog indijske kupnje jeftinije ruske i sankcionirane iranske sirove nafte, čini se da je New Delhi popustio zahtjevu američkog predsjednika Donalda Trumpa i pristao postupno ukinuti uvoz ruske nafte te prijeći na kupnju većih količina iz Sjedinjenih Američkih Država – a potencijalno i iz Venezuele.

Kakav su naftni dogovor postigli SAD i Indija?

Trump je u ponedjeljak na svojoj platformi Truth Social izjavio da premijer Narendra Modi planira „prestati s kupnjom ruske nafte“, što bi, prema riječima američkog predsjednika, pomoglo okončanju rata u Ukrajini.

Prihodi Rusije od energije – kojima se financira sukob – pali su prošle godine za petinu, izvijestio je Financial Times prošlog tjedna, što dodatno pojačava pritisak na ruskog predsjednika Vladimira Putina da postigne mirovni sporazum.

Trump je rekao da bi Indija mogla kupiti američku energiju i ugljen u vrijednosti od 500 milijardi dolara (424 milijarde eura), zajedno s tehnologijom, poljoprivrednim i drugim proizvodima.

Ovaj je potez predstavio kao dio šireg trgovinskog sporazuma prema kojem bi SAD smanjile carine na indijsku robu s 50 posto na 18 posto, dok bi Indija ukinula carine na američke proizvode. New Delhi to još nije potvrdio.

Američke carine na indijsku robu bile su među najvišima na svijetu nakon što je Trump u kolovozu uveo dodatni namet od 25 posto kao kaznu zbog indijske kupnje ruske nafte nakon invazije Moskve na Ukrajinu. Bijela kuća priopćila je da će taj dodatni namet sada biti ukinut.

Modi je na mreži X potvrdio smanjenje carina, ali nije spomenuo naftni dogovor. Međutim, agencija Reuters je, pozivajući se na neimenovanog indijskog dužnosnika, navela da su američke isporuke nafte među robama obuhvaćenima sporazumom.

New Delhi je već počeo smanjivati ovisnost o ruskoj sirovoj nafti nakon američkih sankcija kompanijama Rosnjeft i Lukoil. Prošlog tjedna indijski ministar za naftu Hardeep Singh Puri rekao je u intervjuu za Bloomberg da su isporuke u posljednjim tjednima pale za gotovo trećinu, na 1,3 milijuna barela dnevno.

Dodao je da su indijske naftne kompanije zainteresirane povećati uvoz iz Kanade i SAD-a kao dio strategije diverzifikacije opskrbe iz više od 40 zemalja.

Koliko brzo američka nafta može zamijeniti rusku?

Za potpunu zamjenu ruskog uvoza američkom sirovom naftom vjerojatno će biti potrebno između nekoliko mjeseci i nekoliko godina, s obzirom na to da ruske isporuke čine oko četvrtine od približno pet milijuna barela dnevno koje Indija uvozi.

Prema procjenama kompanije Kpler, objavljenima prošle godine, potpuni zaokret povećao bi indijski račun za uvoz nafte za devet do jedanaest milijardi dolara godišnje, jer New Delhi kupuje rusku naftu po znatno nižoj cijeni od američke.

Prijetnja carinama i sankcijama već je potaknula Indiju da poveća kupnju američke nafte. Times of India je prošlog mjeseca izvijestio da je uvoz američke sirove nafte porastao za 92 posto u razdoblju od travnja do studenoga prošle godine.

Od ukupno 178,1 milijun tona nafte koje je Indija uvezla, 13 milijuna tona došlo je iz SAD-a, u usporedbi sa 7,1 milijun tona u istom razdoblju 2024. godine.

Kao najveći proizvođač nafte na svijetu, SAD ima dovoljno kapaciteta za opskrbu. Međutim, transport velikih količina američke nafte do Indije nije jednostavan.

Putovanje tankera traje više od šest tjedana na jednoj od najdužih svjetskih ruta za transport nafte i ovisi o izvoznom sustavu na obali Meksičkog zaljeva, koji već radi blizu punog kapaciteta.

Još jedan Trumpov energetski dogovor u drugom mandatu mogao bi značiti i da se Indija natječe s Europskom unijom za američke isporuke. U okviru svog carinskog sporazuma s Trumpom, EU se u srpnju obvezala da će do 2028. potrošiti 750 milijardi dolara na nabavu američke nafte, ukapljenog prirodnog plina (LNG) i proizvoda iz nuklearne energetike.

Indijske rafinerije optimizirane su za težu, sumporastu rusku naftu tipa Urals, koja se prerađuje u dizel i zrakoplovno gorivo u skladu s domaćom potražnjom. Prijelaz na lakšu i „slađu“ američku naftu zahtijevao bi operativne prilagodbe koje mogu trajati mjesecima.

Može li Venezuela povećati isporuke i zadovoljiti indijsku potražnju?

Trumpovo spominjanje Venezuele otvara mogućnost da Indija pomogne oživljavanju naftnog sektora te latinoameričke zemlje, nad kojim su SAD praktično preuzele kontrolu nakon što je prošlog mjeseca dugogodišnji vođa Nicolas Maduro zarobljen i odveden iz zemlje.

Privremena vlada Venezuele već je postigla dogovor s Washingtonom o prodaji do 50 milijuna barela sirove nafte američkim rafinerijama i provodi reforme energetskih zakona kako bi privukla strana ulaganja.

Indija je bila veliki kupac venezuelanske nafte sve do ožujka prošle godine, kada je Trump uveo carinu od 25 posto zemljama koje kupuju naftu iz Caracasa.

Venezuela uglavnom proizvodi tešku, sumporom bogatu sirovu naftu — gustu, katranu sličnu naftu kojoj su indijske rafinerije dobro prilagođene. Međutim, isporuke bi mogle biti pogođene preostalim sankcijama, kao i sličnim logističkim preprekama i povećanim troškovima transporta nafte s druge strane svijeta.

S proizvodnjom koja se i dalje kreće oko 900.000 barela dnevno – što je samo djelić od tri do četiri milijuna barela koliko je Venezuela proizvodila početkom dvijetisućitih – bit će potrebne godine, politička stabilnost i golema ulaganja kako bi se opskrba povećala do razine koja bi zadovoljila indijsku potražnju.

Dodatni problem je cijena, jer je Venezuela zbog američkih sankcija prodavala naftu azijskim rafinerijama uz veliki popust.

Kakav bi mogao biti utjecaj na globalnu opskrbu naftom?

S obzirom na to da će svako preusmjeravanje nafte iz Sjedinjenih Američkih Država i Venezuele vjerojatno biti spor proces, utjecaj na globalnu opskrbu bit će ograničen i postupan.

Indija će se morati pridržavati postojećih ugovora za ruske pošiljke. Često takve isporuke imaju rokove i do 90 dana, što zahtijeva postupno smanjenje tijekom nekoliko mjeseci kako bi se izbjegli poremećaji i penali.

Očekuje se da će Kina, najveći kupac ruske nafte, dodatno povećati kupnju, zajedno s Turskom i afričkim državama.

Globalni tokovi nafte ostaju u ravnoteži ili postoji neznatna prekomjerna opskrbljenost. Članice OPEC-a, kao i zemlje koje surađuju s tom organizacijom proizvođača nafte, a nisu članice (OPEC+), pokrivaju gotovo polovicu svjetske proizvodnje sirove nafte. One su povećale proizvodnju tijekom protekle godine.

Američka nafta iz škriljevca, kao i novi izvori u Brazilu, Gvajani i Argentini, također doprinose globalnom višku ponude, navela je Međunarodna agencija za energiju (IEA) u izvješću prošlog mjeseca.

Ti dodatni izvori pružaju značajnu zaštitu od poremećaja u opskrbi. Međutim, ta bi se rezerva mogla brzo iscrpiti ako bi Indija iznenada u potpunosti obustavila uvoz ruske nafte.

U nijednoj drugoj članici Europske unije radno aktivno stanovništvo nije tako staro kao u Njemačkoj. 2024. je od oko 40,9 milijuna zaposlenih osoba njih 9,8 milijuna bilo je u dobi između 55 i 64 godine, priopćio je u utorak Savezni zavod za statistiku.

To odgovara udjelu od gotovo jedne četvrtine (24 posto) – „najvišoj vrijednosti među svim državama EU-a“, kako je navedeno. Za usporedbu: prosjek EU-a za tu dobnu skupinu iznosi 20,1 posto.

Sve kasniji odlazak u mirovinu

Drugi najveći udio u EU-u nakon Njemačke bilježi Italija: ondje osobe u dobi od 55 do 64 godine čine 23 posto zaposlenih. U Bugarskoj je taj udio s 22,3 posto također visok. Razmjerno najmanje starijih zaposlenih osoba u EU-u je, prema tim podacima, na Malti: samo otprilike svaka deveta zaposlena osoba ove otočne države (10,8 posto) je u dobi između 55 i 64 godine. I u Luksemburgu (12,8 posto) te Poljskoj (15,2 posto) ta dobna skupina čini razmjerno malen udio zaposlenih.

„Središnji razlog za visok udio starijih zaposlenih osoba u Njemačkoj jest sve izraženije starenje stanovništva“, objašnjavaju statističari. „Osim toga, ljudi u ovoj zemlji odlaze u mirovinu sve kasnije.“ Prosječna dob odlaska u mirovinu za žene i muškarce 2024. iznosila je 64,7 godina. Godine 2004. iznosila je 63 godine za žene i 63,1 godinu za muškarce. Jedan od razloga za porast jest postupno podizanje zakonske dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina do 2029. godine. Također, prema istim navodima, ulogu ima i ukidanje dvaju modela prijevremene starosne mirovine, koji su se djelomično mogli koristiti već od 60. godine života.

Mirovinski sustav pod pritiskom

Organizacija industrijski razvijenih zemalja OECD očekuje znatna opterećenja za njemački mirovinski sustav. Stanovništvo radno sposobne dobi smanjivat će se u sljedećih 40 godina, navodi se u studiji objavljenoj krajem 2025. „Stoga će produljenje radnog vijeka biti ključno za financiranje mirovina u budućnosti“, savjetuje OECD.

Tako bi se zakonska dob za odlazak u mirovinu mogla povezati s očekivanim životnim vijekom. Istodobno bi trebalo učiniti manje privlačnima modele prijevremenog umirovljenja.

Njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) najavio je početkom tjedna drastične promjene u sustavu mirovinskog osiguranja. U budućnosti bi se mirovine pojačano orijentirale na privatni udio osiguranja temeljen na kapitalnim ulaganjima.

Jochen Kapp iz Dürena otvara vrata i preuzima robu. Nakon otprilike 30 sekundi on je završio kupovinu. Ono što mu je trebalo, naručio je iz online-supermarketa. On i njegova supruga, zbog svojih zdravstvenih prilika, izuzetno cijene uslugu dostave koje nude ti supermarketi. "Oboje smo osobe s invaliditetom, nemamo auto i rado naručujemo stvari koje su za nas preteške da bi ih nosili, poput vode ili drugih proizvoda."

Jochen Kapp je namirnice naručio iz Picnica, supermarketa koji dostavlja robu na adrese kupaca. Asortiman koji je pripremljen za isporuku ovdje u skladištu u Dürenu može se usporediti s ponudom klasičnih supermarketa, poput Rewea ili Edeke. "Trenutno nudimo nešto više od 12.000 proizvoda: od uredskog materijala, dekorativnih artikala, higijenskih proizvoda i različite vrste prehrambenih namirnica", kaže Merve Tas, koja je na čelu poslovnice u Dürenu. Kupci su, kako kaže, uglavnom obitelji koje žele više vremena provesti zajedno. „Inače, dosta naših mušterija su i pripadnici starije generacije koja više ne može sama odlaziti u kupovinu", pojašnjava Tas.

Naručivanje potrepština putem interneta postaje sve popularnije. Kako izvještava Institut za istraživanje tržišta - IFH Köln, obujam narudžbi se u 2025. godini povećao za više od deset posto. To znači da ova branša dvostruko brže raste od online maloprodaje u cjelini. Snažan rast može se objasniti i činjenicom da su online promet i online tržišni udio do sada bili relativno niski. Dok na online-tržištu elektronike i modnih artikala vlada zasićenost, digitalna maloprodaja namirnica se još uvijek nalazi u ranoj fazi razvoja.

"Trgovina prehrambenim proizvodima je branša koja kasni u e-trgovini. S nešto manje od tri posto, njezin udio na online-tržištu je značajno niži nego u svim ostalim kategorijama; u neprehrambenom sektoru je taj prosjek gotovo 20 posto. Internet-trgovina hranom raste dinamičnije nego mnoge druge branše, ali od vrlo niske početne razine", kaže Kai Hudetz, izvršni direktor IFH-a.

Savezno udruženje e-trgovine i dostavne trgovine Njemačke e.V. (bevh) također vidi kretanje na tržištu koje je do sada bilo stabilno. "Njemačka ima vrlo efikasnu mrežu tržišta hrane. Teško je izvući ljude iz te mreže", kaže glasnogovornik udruženja Frank Düssler. Hrana je posljednji bastion stacionarne maloprodaje, koja još uvijek raste. "Online konkurencija je na putu da ovu vrstu trgovine prebaci na internet."

Prethodni pokušaji online supermarketa kao što je Amazon Fresh su propali. Međutim, novi ponuđači kao što su Knuspr i Picnic imali su kapital i bili su istrajni u napadu na postojeće tržišne strukture. U 2025. neto prodaja hrane je prvi put premašila volumen od šest milijardi eura.

Rewe i Picnic su vodeći na tržištu

Prema podacima vodeće svjetske kompanije za istraživanje tržišta i ponašanja potrošača, Rewe je prošle godine zauzimao prvo mjesto, ispred Picnica, koji se isključivo bavi online-trgovinom. Međutim, u tu statistiku ulaze i brojke koje je lanac supermarketa Rewe ostvario putem prodaje Click & Collect. Naime, kupci robu naručuju online i preuzimaju je u trgovini. Ali, ako se uzme u obzir samo dostavu na kućnu adresu, Picnic je sada vodeći na tržištu. Prema podacima iz ove kompanije, u kojoj udio ima Edeka, u 2025. godini je zabilježen rast veći od 30 posto. U prethodnoj godini prodaja je iznosila 605 milijuna eura. Izvršene su isporuke za više od milijun kupaca u više od 250 gradova. Rewe pak dostavlja robu u 91 gradu i okolnim područjima, ali iz kompanije ne iznose nikakve podatke o kupcima i obimu prodaje.

Među velike ponuđače ubrajaju se i Flaschenpost, Flink i Knuspr, koji namirnice isporučuju u partnerstvu s Amazonom. Glavni argumenti za digitalnu kupovinu su pogodnosti uštede vremena i dostave na kućnu adresu.

"Online trgovina je sada postala normalna za skoro sve grupe stanovništva. U sektoru prodaje hrane, spremnost za kupovinu putem interneta obično je određena ponudom. Usluga dostave hrane nije dostupna u svim regijama. Ponuđači se često fokusiraju na velike gradove, zbog čega je tamo i veći njihov udio na tržištu", kaže generalni direktor IFH-a, Kai Hudetz.

Picnic ima minimalnu vrijednost narudžbe od 45 eura i ako se kupi roba u tom ili većem iznosu, onda se dostavlja besplatno. U Reweu postoji jedan dan besplatne dostave tjedno. Ostalim danima dostava košta do 4,90 eura, a besplatna dostava je samo za narudžbe iznad 120 eura. U ovisnosti od potražnje, rokovi isporuke obično se nude za nekoliko dana unaprijed, dok Rewe ponekad dostavlja i tijekom dana narudžbe.

Cijene slične kao u supermarketima

Oba ponuđača ističu da cijene odgovaraju onima u supermarketima. WDR-Servicezeit je testirao cijene još prošle godine: Testeri su sastavili potrošačku košaru i kupili artikle za ukupno 32,17 eura u klasičnom supermarketu. Isti proizvodi, naručeni putem interneta na platformama Picnica i Rewea, koštaju 32,27 eura - samo deset centi više. Kupovina putem Flaschenposta bila je malo skuplja. Pored toga, svi ponuđači naplaćuju dostavu do šest eura, ovisno od minimalne vrijednosti narudžbe.

Jochen Kapp se jednom tjedno opskrbljuje svježim povrćem i voćem te pićima. Za njega se to, kako kaže, isplati. Nema više nošenja teških namirnica - a uz to mu više nije potreban ni automobil.

U središnjoj Anatoliji, u gradu Tokatu, vlada ledeni siječanjski dan. Termometar pokazuje minus tri stupnja. Sündüz Akkan, majka troje djece, toplo se odijeva i kreće prema svojem nekadašnjem radnom mjestu. Tvornica se zove Şık Makas, a u njoj je bila zaposlena do listopada. Prošloga su ljeta ondje iznenada prestale isplate plaća za ukupno 1700 zaposlenih. Sedmoga listopada obustavili su rad. No umjesto rješenja uslijedio je šok: već sljedećeg dana tisuću radnika dobilo je otkaz putem SMS‑poruke.

Od tada Sündüz Akkan i njezini kolege prosvjeduju pred vratima svojeg bivšeg poslodavca. U šatoru solidarnosti pokušavaju skrenuti pozornost na svoj težak položaj. Njihova ustrajnost barem se djelomično isplatila: prošloga tjedna su isplaćene zaostale plaće. Uspjeli su i ukloniti, u Turskoj zloglasni, „kod 22“ iz svojih dosjea kao razlog otkaza. Taj kod označava „ostale razloge“, ali u toj zemlji to onda znači - politiku. Tada se radnicima uskraćuje svako pravo na naknadu za nezaposlene ili otpremninu.

Na pritisak prosvjednika, taj famozni kod je ipak nestao iz njihovih spisa, no borba se nastavlja. Jer radnici i dalje potražuju neisplaćene otpremnine: „Ovdje sam radila više od tri godine", kaže Akkan. „A sada se prema nama postupa kao prema prosjacima, iako tražimo samo ono što nam pripada."

Sve gori uvjeti rada

Među otpuštenima je i Buse Kara, glasnogovornica skupine radnika koja je otkaz dobila u listopadu. Ubrzo nakon toga protiv nje je pokrenuta istraga zbog navodne "uvrede turskog predsjednika". Nakon 16 dana kućnog pritvora, ponovno je u prvim redovima prosvjeda.

Kara govori o atmosferi sustavnog pritiska i mobinga u tvornici. Posljednjih mjeseci, tvrdi, pauze za odlazak na toalet bile su ograničene na najviše pet minuta, a vrijeme za molitvu na deset minuta. „Dok netko ne bi izgubio svijest ili trpio nepodnošljive bolove, nije nam bilo dopušteno ni otići u ambulantu“, kaže.

Na upit DW‑a, tvrtka Şık Makas odbacuje optužbe. U pisanom odgovoru navodi da su sve prakse bile "u skladu sa zakonom" i "važećim sindikalnim pravilima".

Tvrtka, osnovana 1939., ubraja se među 500 najvećih industrijskih poduzeća u Turskoj te, prema vlastitim navodima, godišnje izvozi 20 milijuna proizvoda od trapera, ponajprije u Europu. U njoj su dali raditi brendovi poput Zare, Levi'sa, H&M‑a, Only-ja ili Jack & Jonesa, a pod vlastitom markom Cross Jeans prisutna je i na tržištima Njemačke, Poljske, Češke i drugih zemalja. Unatoč toj veličini, Şık Makas snažno pogađaju inflacija i visoke kamatne stope proteklih godina. Kao i mnoge druge tvrtke, dio proizvodnje zato seli u jeftiniji Egipat.

Jedva i "minimalac" zaposlenima

Tekstilna i odjevna industrija tradicionalno je jedan od stupova turskoga gospodarstva i izvor prihoda za stotine tisuća obitelji. Službeno, u tom sektoru radi oko 1,1 milijun ljudi, no sindikati procjenjuju da je stvarni broj znatno veći, jer se mnogi izbjeglice, žene i djeca zapošljavaju na crno.

Mehmet Türkmen, predsjednik sindikata BİRTEK‑SEN, ističe da se u toj industriji gotovo isključivo isplaćuje minimalna plaća, koja je trenutačno ispod granice siromaštva za četveročlanu obitelj (oko 650 eura bruto). Kaže i kako su uobičajena praksa prekovremeni rad i rad na blagdane koji nikad neće biti plaćeni. Türkmen također upozorava da sve više tvrtki seli proizvodnju u ruralne dijelove Anatolije kako bi dobile državne poticaje, čime se ondje dodatno snižavaju plaće zbog visoke nezaposlenosti.

Kina i Bangladeš grabe tržište

Dok se poslodavci žale na visoke cijene sirovina i rast troškova proizvodnje, brojke jasno pokazuju razmjere krize. U posljednje tri godine u sektoru je izgubljeno 380 tisuća radnih mjesta, a samo je 2025. zatvoreno 4500 poduzeća. Posebno zabrinjava razvoj događaja na najvažnijem tržištu – u Europskoj uniji.

Dok su glavni konkurenti, Kina i Bangladeš, povećali izvoz u EU, turski izvoz je snažno pao. Prema podacima Udruženja istanbulskih izvoznika tekstila, u razdoblju od siječnja do svibnja 2025. uvoz EU iz Kine porastao je za 21,8 posto, a iz Bangladeša za 17,9 posto. U istom razdoblju turski je izvoz, iako je Turska treći najveći dobavljač nakon Kine i Bangladeša, pao za 5,1 posto. Od deset najvećih dobavljača tekstila za EU, samo su Turska i Tunis u tom razdoblju izgubili tržišne udjele. Budući da je više od 60 posto turske proizvodnje odjeće namijenjeno tržištu EU, zabrinutost u industriji poprima egzistencijalne razmjere.

Godine 2025. udio turske gotove odjeće na tržištu EU prvi je put nakon 30 godina pao ispod pet posto, a na svjetskom tržištu, prvi put nakon 35 godina, ispod tri posto.

"Bit će nam još gore..."

Şeref Fayat, predsjednik vijeća za gotovu odjeću pri Uniji komora i burzi Turske (TOBB), s velikim pesimizmom gleda u budućnost. Dokle god vlada intervenira na deviznom tržištu kako bi umjetno održavala stabilnost lire, a kamatne stope na kredite ostaju iznimno visoke, ne vidi mogućnost poboljšanja. Predsjednik Recep Tayip Erdoğan doduše je obećao povećati državni poticaj po zaposlenom u sektoru na 3500 lira (oko 69 eura) kako bi se smanjila otpuštanja i potaknulo zapošljavanje, no poslodavci traže dvostruko više.

Mustafa Paşahan, zamjenik predsjednika Udruženja izvoznika gotove odjeće i konfekcije iz Istanbula (IHKİB), upozorava bez zadrške: „Dosegnuli smo dno, iscrpili smo sve snage."

Još je oštriji Jak Eskinazi, predsjednik Udruženja izvoznika tekstila i sirovina Egejske regije (ETHİB). Aktualnu vladinu politiku ocjenjuje razornom za proizvodnju: „Ništa više ne očekujemo od politike. Sad se samo pokušavamo spasiti kako možemo."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...