Vecernji list

Nesređeni birački popisi, medijski teror, sataniziranje bilo kakvog oporbenog djelovanja, pretvaranje policije u službu stranke na vlasti, sprege policije i kriminalaca u borbi protiv oporbe – to je samo dio arsenala manipulacija i nasilja kojima se služi vlast u Srbiji.

Čitav taj arsenal, ali i više od toga, zabilježen je i na nedavnim lokalnim izborima. Promatrači navode da se tu ne može govoriti o regularnim izborima, jer je količina pritisaka, kršenja zakona i zlouporaba jednostavno bila prevelika.

Izbori ne rješavaju krizu?

Studentsko-građanske liste ipak su se upustile u takvu neravnopravnu borbu, ali je to povod mnogima da postave pitanje zašto se pristaje na takve izbore bez promjene izbornih uvjeta.

Ključni problem je sada visoka razina polarizacije u društvu, upozorava za DW Zoran Stojiljković, umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti. „U toj društvenoj i političkoj klimi ne postoji ni minimum tolerancije za bilo kakav širi dijalog, tako da je priča o izbornim uvjetima u drugom planu, jer bi takvi razgovori podrazumijevali nekakvo smirivanje sukoba i minimum uzajamnog povjerenja. Ovo će vjerojatno biti izborna godina, ali ne očekujem da će se izborni uvjeti poboljšati“, kaže Stojiljković.

Istu ocjenu, ali na nešto izravniji način, iznosi i Srđan Milivojević, predsjednik Demokratske stranke (DS), koja inače bojkotira rad parlamenta. „Tema izbornih uvjeta je prisutna, ali mi nemamo s kim razgovarati. Imamo čovjeka koji želi krasti izbore i koji nema namjeru ni za pedalj poboljšati izborne uvjete. Iluzorno je stoga o tome razgovarati unutar parlamenta ili drugih državnih institucija. O tome se razgovara unutar oporbenih i studentskih krugova, ali također moram reći da mi ovdje ne govorimo o izborima, već o borbi građana protiv mafije. Zbog toga smo i napustili parlament i ne želimo sudjelovati u toj farsi koja se zove Komisija za uređenje biračkog popisa“, ističe Milivojević za DW.

Licimjernost Europe

Ako se razmišlja o tome u kojem smjeru bi pritisak trebalo usmjeriti – prema vlasti ili međunarodnoj zajednici – profesor Stojiljković primjećuje da je „Europska unija jedina relevantna adresa koja može ocjenjivati i promatrati izborne uvjete. A ona se, blago rečeno, ponaša licemjerno. S jedne strane imamo načelne kritike, a s druge izvršna tijela EU-a koja vode računa o određenim geostrateškim interesima“, smatra naš sugovornik.

Srđan Milivojević, s druge strane, upozorava kako je „teško očekivati da postoje bilo kakvi mehanizmi koji će mafiju natjerati da raspiše poštene izbore nakon kojih će ići u zatvor. Ne postoje ni domaći ni međunarodni mehanizmi koji će ih na to prisiliti. Tamo gdje policija asistira kriminalcima u krađi izbora, ne možemo govoriti o normalnim izbornim uvjetima“, upozorava Milivojević.

Nova klasa u gradovima

Kao jedan od razloga optimizma oporbe, ali i brzog zaborava izbornih uvjeta, ističe se stav da će Aleksandru Vučiću biti znatno teže provoditi izborne manipulacije na cijelom teritoriju Srbije u slučaju parlamentarnih izbora. Zabluda ili racionalno razmišljanje?

„Točno je da će lošije prolaziti u velikim gradovima“, kaže Zoran Stojiljković i dodaje da se „ipak mora imati na umu da je teško dobiti izbore ako ne zahvatite biračko tijelo umirovljenika i starijih od 65 godina, kojih je 1.800.000, što čini efektivnu trećinu aktivnog biračkog tijela. Istovremeno, vlast čvrsto kontrolira javni sektor. Oni su neka nova klasa i upravo su koncentrirani u velikim gradovima. Zaposlili su stotine tisuća ljudi koji nemaju stvarni posao, ali su dobili radno mjesto – recimo da botuju ili nešto slično. Dobar dio njih i dalje slijedi vođu. Imate i velik broj novih tajkuna. I svi oni će zasigurno braniti svoje pozicije“, ocjenjuje profesor Stojiljković.

Predsjednik DS-a smatra da se „izbori mogu i bojkotirati zbog nedostatka poštenih izbornih uvjeta“, ali podsjeća „da su izbori bojkotirani 2020. godine, kada smo dobili jednostranački parlament koji je promijenio Ustav, a svijet je te izbore priznao. Mi imamo galopirajuću diktaturu, ali vidimo da mnogi to još uvijek nazivaju nekakvim autokratskim tendencijama“, upozorava Milivojević.

Zoran Stojiljković smatra da „mora postojati određeni broj ljudi koji imaju takvu vrstu građanske hrabrosti jer se s ovakvim režimom mora se prihvatiti dio rizika – od onih koji će biti na oporbenim listama do aktivnih sudionika. Velik broj ljudi nema tu vrstu hrabrosti i sva istraživanja pokazuju da više vole takozvanu demokraturu i imaju autoritarni mentalitet. To je prosjek Srbije, ali se to može mijenjati ako postoji odlučna manjina koja svojim osobnim angažmanom potiče i druge“, navodi Stojiljković.

Posjet Donalda Trumpa Juniora Banjoj Luci političko‑marketinški je događaj koji SNSD, na čelu s Miloradom Dodikom, pokušava pretvoriti u dokaz da je Republika Srpska ponovno „u igri" na važnim adresama. U pozadini su osobni kontakti, ukidanje američkih sankcija Dodiku i pokušaj vlasti da od posjeta napravi priču o međunarodnoj rehabilitaciji. Poziv Trumpu Jr. stigao je od Igora Dodika, organizacijskog tajnika SNSD‑a.

„Moramo biti otvoreni za nove ideje koje će voditi stalnom napretku. Institucije Srpske i njezin narod pokazali su otpornost prema raznim nepravdama koje su počinjene prema RS‑u i njezinu narodu. Predsjednička pobjeda Donalda Trumpa značajna je ne samo za Ameriku, nego i za sva društva koja vole slobodu, njeguju kršćanstvo i obiteljske vrijednosti“, rekao je sin Milorada Dodika Igor, odbacivši špekulacije da je posjet Trumpa Juniora plaćen novcem poreznih obveznika, kako se spekuliralo u dijelu javnosti.

Europska katastrofa kroz američku prizmu

Inače, Trump Juniori nastupa kao politički komentator i poslovni čovjek širom svijeta, a njegovo je prisustvo moguće dogovoriti putem posredničkih agencija. Cijena usluga javno je dostupna i kreće se od 100 do 200 tisuća dolara ako fizički prisustvuje događaju, odnosno između 50 i 100 tisuća dolara ako govori online.

Širenje gospodarskog potencijala i američke investicije te globalna ekonomija s naglaskom na umjetnu inteligenciju bili su fokus razgovora s američkim gostom, koji je u Banjoj Luci sudjelovao na panel‑raspravi s lokalnim gospodarstvenicima.

„Situacija u EU‑u utjecat će i na zapadne vrijednosti i na zapadnu civilizaciju“, rekao je Trump Jr. u Banjoj Luci, uz ocjenu da Europsku uniju treba popraviti. „Jedan komentar koji sam stalno čuo jest da je EU katastrofa, ali katastrofa koju treba popraviti. Jedino je možemo popraviti ako pustimo da se stvari ondje same riješe“, rekao je Trump Jr.

Nakon ukidanja američkih sankcija u listopadu 2025., entitetska vlast dobila je novi politički narativ, a nakon nedavnog posjeta političkog vodstva Republike Srpske Washingtonu pokazalo se da je lobiranje uspjelo i da je Dodik od „odbačenog“ političara ponovno postao prihvatljiv sugovornik. Upravo zato se ovaj posjet ne prikazuje kao usputan, nego kao nastavak procesa čiji je glavni cilj povratak međunarodne vidljivosti i političke težine.

Sankcije i dugovi

U javnom diskursu u Bosni i Hercegovini često se govori da Dodik „vraća dug“ nakon skidanja sankcija. Analitičari bliski kritičkom pristupu tvrde da je dolazak Trumpa mlađeg dio šireg političko‑lobističkog aranžmana u kojem se troši mnogo novca, a zauzvrat se dobiva politička korist i signal prema američkom vrhu. U tom okviru posjet se ne tumači samo kao poslovni, nego i kao pokušaj potvrđivanja nove bliskosti s administracijom Donalda Trumpa.

„Sami organizatori ističu da je riječ o privatnom posjetu, što je potvrđeno i prilikom samog dočeka – jedan sin dočekao je drugoga sina. Ne znam je li plaćeno, ali ta mogućnost postoji“, kaže analitičarka Tanja Topić, koja isticanje prijateljstva Republike Srpske i američke administracije vidi kao dio novog političkog kursa.

„Milorad Dodik podržao je saveznike SAD‑a i Izraela prilikom napada na Iran. Ovaj dolazak, čini mi se, dio je paketa i dogovora američke administracije i Dodika, pri čemu je jedino poznato da su Dodik i njegovi suradnici oslobođeni sankcija. Što je obećano Amerikancima, to zna vrlo uzak krug ljudi“, ističe Topić, ne isključujući mogućnost određenih investicija.

„No svi koji misle da će nakon ovog posjeta ovdje poteći med i mlijeko, u velikoj su zabludi. Možda za pojedince i pokoju obitelj – one kojima je domaćin u izjavama najavio bolju budućnost“, kaže analitičarka.

Cijela BiH lobira za Dodika

Za oporbu u Republici Srpskoj i dio sarajevske javnosti upravo je to problem. Tvrde da vlast koristi javni novac, privatne veze i medijski spektakl kako bi normalizirala vlastitu političku poziciju nakon razdoblja sankcija i izolacije. Zato se ne smije podcijeniti značaj ovog posjeta s obzirom na političku poruku koja se šalje – da se sankcije ne pamte kao kazna, nego kao faza iz koje se izlazi lobiranjem i lojalnošću.

„Navodno je došao kao privatni poslovni čovjek. Bilo bi dobro da je došao u Sarajevo, kao što bi bilo dobro da je došao i predsjednik Židovske zajednice“, rekao je čelnik SDA Bakir Izetbegović, kritizirajući stranke vladajuće Trojke zbog, kako kaže, katastrofalne diplomacije.

„Plaćeni lobisti omogućili su takav scenarij, a to lobiranje financirano je novcem poreznih obveznika. Plaćaju to i Bošnjaci i Hrvati – mi zapravo sudjelujemo u lobiranju za Dodika", rekao je Izetbegović.

Ni nakon posjete Trumpa Juniora se u Republici Srpskoj o projektima koji bi se mogli realizirati ne govori mnogo, osim špekulacija o suradnji s tvrtkama povezanim s Trumpovom organizacijom, koje zasad nemaju jasnu ni čvrstu formu. Bilo investicija ili ne, posjet će imati vrijednost za SNSD jer mu je osnovna funkcija potvrditi sliku o Dodiku koji je, barem za sada, osigurao pristup ondje gdje drugi nisu uspjeli.

Orbán, Vance, Dodik i šira slika

Ni nakon posjete Trumpa Juniora se u Republici Srpskoj o projektima koji bi se mogli realizirati ne govori mnogo, osim špekulacija o suradnji s tvrtkama povezanim s Trumpovom organizacijom, koje zasad nemaju jasnu ni čvrstu formu. Bilo investicija ili ne, posjet će imati vrijednost za SNSD jer mu je osnovna funkcija potvrditi sliku o Dodiku koji je, barem za sada, osigurao pristup ondje gdje drugi nisu uspjeli.

U širem međunarodnom kontekstu zanimljiv je i dolazak američkog predsjednika JD‑a Vancea u Mađarsku, gdje je boravio kako bi ojačao poziciju Viktora Orbána pred izbore. To je važno i za Dodika, jer mu odnosi s Orbánom već dulje vrijeme služe kao politički oslonac u priči o konzervativnom bloku. U takvom rasporedu Banju Luku i Budimpeštu nije teško predstaviti kao dijelove iste ideološke i diplomatske mreže.

Zato je posjet Trumpa mlađeg dio šire slike u kojoj SNSD pokušava pokazati da nije izoliran, da ima kanale ne samo prema Moskvi nego i prema Washingtonu te da može svoju političku krizu pretvoriti u marketinški kapital. U Bosni i Hercegovini to je često važnije od stvarnog sadržaja bilo kojeg procesa.

Alican Uludağ , dugogodišnji dopisnik Deutsche Wellea u Turskoj, nalazi se od 20. veljače u istražnom pritvoru. Postupak protiv njega već se tjednima odugovlači — dijelom i zbog strukturnih problema unutar turskog pravosuđa.

Optužnica Uludağa tereti za tri kaznena djela: „javno vrijeđanje predsjednika države“, „javno širenje obmanjujućih informacija“ te „javno omalovažavanje državnih institucija“. U slučaju osuđujuće presude prijeti mu kazna do 19 godina zatvora.

Međutim, sam sudski postupak još uopće nije započeo. Iako Uludağ ima prebivalište u Ankari, istraga protiv njega pokrenuta je u Istanbulu, gdje je i uhićen. Prema turskom pravu, u pravilu mjesto počinjenja djela određuje nadležnost državnog odvjetništva i suda.

Njegovi odvjetnici su, međutim, od samog početka dovodili u pitanje tu nadležnost — i sada su djelomično imali uspjeha: jedan sud u Istanbulu proglasio se nenadležnim i predmet proslijedio Ankari. Istodobno je, međutim, prihvatio optužnicu i naložio pokretanje postupka — što za obranu predstavlja temeljnu proturječnost.

Time ostaje otvoreno pitanje koji će sud uistinu voditi postupak. Tako Uludağ već tjednima ostaje u pritvoru, iako njegov slučaj institucionalno još nije jasno dodijeljen nadležnom sudu — ili upravo zbog toga.

Odvjetnici očekuju njegovo puštanje na slobodu

U međuvremenu su Uludağevi odvjetnici podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu Turske. Smatraju da su počinjene ozbiljne povrede temeljnih prava — uključujući zadiranje u osobnu slobodu, opću slobodu mišljenja i slobodu tiska, kao i u pravo na pravično suđenje.

Unatoč stanju vladavine prava u Turskoj, Uludağev odvjetnik Abbas Yalçın gaji nadu: „Ako naša ustavna tužba bude prihvaćena, Aličan će odmah biti pušten na slobodu. Ako bude odbijena, predmet ide u Ankaru. U tom ćemo slučaju podnijeti zahtjev za njegovo puštanje na slobodu. Najkasnije na prvom ročištu očekujemo njegovo oslobađanje“, rekao je Yalçın u razgovoru za Deutsche Welle.

Pritvor bez jasne pravne osnove

Uludağ već 18 godina radi kao sudski novinar i redovito izvještava o političkim procesima i drugim sudskim postupcima. Obrana naglašava da Uludağ nije počinio nikakvo kazneno djelo, već da je uhićen isključivo zbog svojega kritičkog novinarskog rada. Stoga njegovo pritvaranje, kako navode, nema pravno uporište.

Odvjetnici također sumnjaju da uopće postoje uvjeti za istražni pritvor. Ne postoji ni opasnost od bijega niti od ometanja istrage. Uludağ je u prošlosti uvijek surađivao s vlastima.

Nikada nije dobio ni poziv na saslušanje — umjesto toga je odmah uhićen. Kao dokazni materijal poslužile su javno dostupne objave na društvenim mrežama. Čak i u slučaju osuđujuće presude, zatvorska kazna smatra se malo vjerojatnom. Istražni pritvor je stoga nerazmjeran.

Tweetovi kao kazneno djelo?

U središtu optužbi nalaze se različite Uludağe­ve objave na društvenim mrežama. Među njima su komentari i političke analize koje sadrže kritike predsjednika, kao i novinarski portret Akima Gürleka, novog ministra pravosuđa Turske, objavljen na portalu DW Turski — obje stavke navedene su u optužnici.

Obrana se poziva na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se zakoni poput kaznenog djela vrijeđanja predsjednika ne smiju zloupotrebljavati za kriminalizaciju političke kritike.

Prema stajalištu tog suda, nositelji javnih funkcija moraju trpjeti i oštru kritiku; ograničenja slobode izražavanja dopuštena su samo pod vrlo strogim uvjetima. Odvjetnici optužuju sudove da su te standarde ignorirali.

Signal koji nadilazi pojedinačni slučaj

Za organizacije koje se bave slobodom medija ovaj je slučaj dio šireg obrasca. Postupci protiv novinara često već samim istragama i istražnim pritvorima imaju zastrašujući učinak. Organizacije poput Reportera bez granica upozoravaju na strukturne probleme u turskom pravosuđu. „Cijeli se postupak može shvatiti kao zastrašivanje“, kaže odvjetnik Yalçın. „Samo zbog svog novinarskog rada možete biti uhićeni i zatvoreni, pri čemu se zaobilaze temeljna prava.“

Do tada postupak ostaje bez jasno utvrđene nadležnosti. Uludağ ostaje u pritvoru, poput mnogih drugih novinara u Turskoj. Prije nekoliko dana uhićen je još jedan novinar, İsmail Arı, zbog sličnih optužbi. Novinar utjecajnog, ljevičarski orijentiranog dnevnog lista BirGün poznat je po svom kritičkom izvještavanju o vlastima.

Unatoč svim ograničenjima, novinari u Turskoj i dalje brane slobodu tiska — a solidarnost među njima je velika. Prošloga tjedna brojni su novinari izašli na ulice Istanbula u znak potpore slobodi medija, no skup je prekinula policija.

U Budimpešti je J.D. Vance, izravno se mješajući u izbore u Mađarskoj, optužio Europsku uniju za miješanje u mađarske parlamentarne izbore, tvrdeći da je to „jedan od najgorih primjera stranog miješanja u izbore“ koje je ikada vidio ili o kojem je čitao.

S druge strane je Viktor Orbán uzvratio i Vancea označio kao „model“ koji bi Europa trebala slijediti. J.D. Vance rekao je novinarima da želi „poslati signal svima, a ponajprije briselskim birokratima“. Također je rekao da nitko nije učinio toliko koliko Orbán kako bi se postigao mir između Rusije i Ukrajine.

Vance je potom nastupio na jednom predizbornom skupu pred nekoliko tisuća sudionika. Minhenski list Süddeutsche Zeitung taj je trenutak opisao ovako: „Prije nego što je počeo govoriti, izvadio je svoj mobitel iz džepa i nazvao jedan broj. U prvom pokušaju javila se telefonska sekretarica, ali pri drugom pokušaju začuo se glas Donalda Trumpa. Nekoliko sati ranije Trump je prijetio da će sravniti Iran sa zemljom. Sada se, čini se, nalazi u najboljem raspoloženju i čuje se kako kaže da voli Mađarsku i ‘ovog Viktora’.“

Minhenski list je usto objavio i opsežnu reportažu s naslavom „Demokracija je kad ja pobijedim“ o mađarskoj predizbornoj kampanji.

Orbánov izazivač vodi u anketama

I švicarski dnevni list Neue Zürcher Zeitung piše o potpori koju mađarski premijer u svojoj predizbornoj kampanji dobiva od aktualne američke administracije, podsjećajući pritom na istodobnu bliskost Orbánove vlade s Kremljom: „Stoga je upitno odgovara li savez Trumpove administracije i Orbána doista interesima Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, mađarski je premijer važan simbol za sve protivnike ljevice i wokizma. Zbog toga je popularan u Trumpovu pokretu MAGA. Poraz sljedeći tjedan bio bi na simboličnoj razini udarac za Washington.“

Berlinski list taz (die tageszeitung) također se osvrnuo na visoki posjet iz Washingtona u završnici predizborne kampanje u Mađarskoj: „Kampanje protiv kritičkih novinara. Dezinformacije u dosad nezabilježenim razmjerima. Sigurnosna prijetnja u blizini plinovoda izvučena niotkuda. A sada i pomoć potpredsjednika SAD-a J.D. Vancea u predizbornoj kampanji. Mađarski premijer Viktor Orbán koristi sva sredstva kako bi ostao na vlasti. Jer izazivač Péter Magyar i njegova stranka Tisza već mjesecima vode u svim anketama. Orbánov glavni problem: državna propaganda više ne djeluje. Stalni uspon njegova protivnika jasan je znak toga. Mnogim je Mađarima dosta zastrašivanja i laži vladajućeg tabora.“

U istom tekstu navodi se i razlika između nekih ključnih Orbánovih i Vanceovih tvrdnji: „Vance je na zajedničkoj konferenciji za novinare izjavio da je u Budimpeštu došao prije svega zbog ‘moralne suradnje’ dviju zemalja, kao ‘izraza opredijeljenosti za obranu zapadne civilizacije’. Na pitanje jednog novinara o navodnoj sigurnosnoj prijetnji Mađarskoj od ukrajinskog predsjednika Zelenskog, Vance je kratko odgovorio: ‘Nije mi poznato da je predsjednik Zelenski prijetio Viktoru Orbánu.' Time se distancirao od Orbánove središnje teze da Ukrajina predstavlja egzistencijalnu prijetnju Mađarskoj.“

Poraz unatoč potpori Washingtona?

List Frankfurter Allgemeine Zeitung podsjeća da je Vanceov posjet Budimpešti zapravo bio rezervna opcija Washingtona: „U medijima bliskima Orbánu taj je događaj unaprijed slavljen kao povijesni. Prvi put nakon 35 godina jedan američki potpredsjednik odaje toj zemlji čast posjetom. To je, međutim, moglo tek djelomično prikriti činjenicu da je Vance bio samo zamjena za vlastitog predsjednika. Donald Trump, koji još od svojega prvog mandata njeguje blizak odnos s Orbánom i gotovo ne propušta priliku pohvaliti njegovu državničku dalekovidnost, još je u siječnju zapravo najavio vlastito putovanje u Budimpeštu, no ti se planovi nikada nisu konkretizirali. A prošle jeseni Trump je predložio mađarsku prijestolnicu kao mjesto ‘mirovnog summita’ s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, ali ni to nikada nije postalo stvarnost. Umjesto toga, američki je predsjednik u veljači najprije poslao svoga državnog tajnika Marca Rubija u Mađarsku, a sada i Vancea.“

U istom se članku navodi i kako se oporbeni čelnik Péter Magyar osvrnuo na dolazak američkog potpredsjednika Vancea u Budimpeštu: „Orbánov izazivač Péter Magyar napisao je povodom Vanceova posjeta na platformi X da se nijedna strana sila ne bi smjela miješati u mađarske izbore: ‘Ovo je naša zemlja. Mađarska povijest ne piše se u Washingtonu, Moskvi ili Bruxellesu, nego na ulicama i trgovima Mađarske.’“

A Frankfurter Rundschau predviđa Orbánov poraz na izborima, unatoč potpori službenog Washingtona i Moskve: „Prevelika je, prema anketama, prednost izazivača Magyara, previše ljudi želi promjenu vlasti kako bi se zaustavio gospodarski pad zemlje. Na to nisu utjecali ni Orbán sa svojim dugo uspješnim mitovima o zavjeri, niti potpora koju navodnom diktatoru Orbánu pružaju Trumpova administracija i Rusija.

Magyar će, međutim, za uspješnu politiku morati svladati nekoliko prepreka. Prije svega, vjerojatno je da Orbán i njegovi desni populisti neće priznati izborni poraz. Osim toga, Magyaru je za promjenu vlasti dovoljna obična većina. Za promjenu sustava, međutim, njemu i njegovoj stranci Tisza potrebne su dvije trećine glasova. Tek tada može učinkovito vladati, promijeniti ustav i time demontirati Orbánov antidemokratski i antieuropski sustav."

*Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, ulomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Zna li to doista svatko tko u Njemačkoj uđe u autobus, tramvaj ili vlak? Vožnja bez karte je kazneno djelo i kažnjava se novčanom kaznom koja u pravilu iznosi 60 eura. A tko to ne može ili ne želi platiti, može završiti u zatvoru.

To se u zakonu zove zamjena novčane kazne kaznom zatvora, a u Njemačkoj u ekstremnim slučajevima može trajati čak do jedne godine. Posljednjih je godina zbog takozvanog „švercanja" u javnom prijevozu svake godine u zatvoru završilo između 7.000 i 9.000 osoba.

Hubig: „Spadaju li ti ljudi doista u zatvor?"

Savezna ministrica pravosuđa Stefanie Hubig sada to želi promijeniti. U intervjuu za list Neue Osnabrücker Zeitung je rekla da želi vožnju bez karte dekriminalizirati: „Spadaju li ljudi koji si ne mogu priuštiti kartu i na kraju završe u zatvoru doista u zatvor?" Prema planovima političarke SPD-a, vožnja bez karte više ne bi bila kazneno djelo nego prekršaj – kao što je to, primjerice, pogrešno parkiranje.

Hubig se pri tome poziva na koalicijski ugovor vladajućih stranaka CDU/CSU i SPD u kojem stoji da će nova vlada ispitati „koji su propisi suvišni i mogu se ukinuti“. A za ministricu u to spadaju i zatvorske kazne za vožnju bez važeće karte, ponajprije zato što, prema procjenama stručnjaka, troškovi u tim slučajevima za ionako preopterećeno pravosuđe iznose oko 200 milijuna eura godišnje.

Podršku je Hubig dobila od Njemačkog odvjetničkog saveza (DAV). „Društvena korist kažnjivosti je upitna, a šteta za zajednicu s druge strane golema", rekao je glavni izvršni direktor DAV-a Sven Walentowski u razgovoru za list Neue Osnabrücker Zeitung.

Policijski sindikat protiv planova ministrice

Ministrica Hubig je svoju ideju objavila za Uskrs, a odmah nakon blagdana stigao je odgovor koalicijskog partnera socijaldemokrata, konzervativaca iz CSU-a i CDU-a, stranke kancelara Friedricha Merza. Zamjenik predsjednika njihovog zastupničkog kluba Günter Krings rekao je ovoga utorka u Berlinu: „Ovom ponovljenom prijedlogu može se samo čuditi. Bilo bi bolje da se Ministarstvo pravosuđa više posveti stvarnim problemima kaznenog prava.“

I Sindikat policije (GdP) također je kritizirao ovaj prijedlog. Tako Andreas Roßkopf iz GdP-a smatra da zbog plana ministrice prijeti opasnost „da će mnogima jednostavno biti svejedno imaju li kartu ili ne“.

Time ideji Stefanie Hubig vjerojatno prijeti ista sudbina kao i planu njezina prethodnika Marca Buschmanna (FDP). Bivši ministar pravosuđa je 2023. najavio da će barem ispitati pretvaranje tog kaznenog djela u prekršaj. Tada je i anketa instituta za istraživanje javnog mnijenja infratest-dimap pokazala da oko dvije trećine reprezentativno ispitanih građanki i građana bilo za to da se „šverceri“ više ne šalju u zatvor.

Inicijativa otkupljuje „švercere" iz zatvora

Iza rešetaka samo zbog nekoliko nekupljenih autobusnih karata: inicijativa Freiheitsfonds se već godinama bori protiv ovog zakona, koji u svojim bitnim dijelovima potječe još iz vremena nacionalsocijalizma i stupio je na snagu 1935. godine. Organizacija se financira donacijama i prema vlastitim navodima već je gotovo 1.700 ljudi otkupila iz zatvora.

U utorak je glasnogovornik te organizacije Leo Ihßen izjavio: „Ono što se ovdje događa je nevjerojatno: većina ljudi koji su zatvoreni zbog vožnje bez karte nikada nije bila osuđena na kaznu zatvora. Dobili su novčanu kaznu putem kaznenog naloga i zatim su zbog siromaštva morali u zatvor. Svake godine ovaj ludilo pogađa 9.000 ljudi u Njemačkoj.“

Na svojoj internetskoj stranici inicijativa u međuvremenu navodi 13 njemačkih gradova koji dobrovoljno odustaju od kaznenih prijava protiv uhvaćenih „švercera“. Među njima su veliki i poznati gradovi poput Frankfurta na Majni, Kölna, Bonna i Leipziga.

Uz posredovanje Pakistana, Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili su se da tijekom sljedeća dva tjedna u potpunosti obustave međusobne napade. Premijer Pakistana Shehbaz Sharif zamolio je američkog predsjednika Donalda Trumpa da odustane od najavljenih napada na iranske elektrane, napisao je Trump na svojoj platformi „Truth Social“. Također je naveo da su zaprimili prijedlog s deset točaka iz Irana te da vjeruju kako on predstavlja „praktičnu osnovu za pregovore“.

U priopćenju iranskog ministra vanjskih poslova Abbasа Araghtschija navodi se da će pomorski promet kroz za svjetsku trgovinu naftom iznimno važan Hormuški tjesnac ponovno biti omogućen. To će se provoditi u koordinaciji s oružanim snagama zemlje, uz uvažavanje tehničkih ograničenja.

Pregovori u petak u Islamabadu

Prema službenim informacijama iz Pakistana, primirje stupa na snagu odmah. Premijer Sharif pozvao je izaslanstva SAD‑a i Irana na daljnje razgovore u petak u glavni grad Islamabad. Tamo bi se trebalo pregovarati o konačnom sporazumu za okončanje rata s Iranom.

Sharif je na mreži X napisao da se dogovoreni prekid vatre odnosi i na Libanon te druga područja. Međutim, iz ureda izraelskog premijera Benjamina Netanyahua priopćeno je suprotno: „Dvotjedni prekid vatre ne vrijedi za Libanon."

Izrael ipak podržava Trumpovu odluku o obustavi napada. Uvjet je, uz otvaranje Hormuškog tjesnaca, da Iran odmah prekine sve napade na SAD, Izrael i druge zemlje u regiji.

Iz Libanona je od početka rata proiranski šijitski Hezbollah više puta napadao Izrael. Izraelska vojska odgovarala je protunapadima te je poslala kopnene snage na jug Libanona.

Čak i nakon objave primirja, Izrael je u noći na srijedu prijavio raketne napade iz Irana. U više dijelova zemlje oglašena je zračna uzbuna. U gradu Tel Sheva, prema navodima hitne pomoći, troje maloljetnika lakše je ozlijeđeno iranskim kazetnim streljivom.

Trump je prethodno zaprijetio napadima na iranski energetski sektor i infrastrukturu, poput mostova, ako do utorka navečer (prema američkom vremenu) ne dođe do dogovora i ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca. „Čitava civilizacija večeras će biti izbrisana i nikada se više neće vratiti“, upozorio je američki predsjednik. Oko 90 minuta prije isteka ultimatuma najavio je dvotjedni prekid vatre. Istodobno je izjavio da je „ovo totalna i potpuna pobjeda, stopostotna bez ikakve sumnje".

Merz traži pregovore o trajnom završetku rata

Njemački kancelar Friedrich Merz pozdravio je dvotjedno primirje između SAD‑a i Irana. Savezna vlada zahvaljuje Pakistanu na posredovanju u postizanju ovog važnog sporazuma, priopćio je Merz. „Cilj sada mora biti da se u narednim danima ispregovara trajni završetak rata. To se može postići isključivo diplomatskim putem“, dodao je. „Njemačka će na odgovarajući način pridonijeti osiguravanju slobodne plovidbe kroz Hormuški tjesnac“, naglasio je Merz.

I njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul pozdravio je dogovoreno primirje u ratu s Iranom. „Ovo mora biti odlučujući prvi korak na putu prema trajnom miru, jer bi posljedice nastavka rata bile nesagledive“, napisao je Wadephul na platformi X.

Macron: Objavljivanje primirja vrlo je dobra stvar

Francuski predsjednik Emmanuel Macron pozdravio je primirje između SAD‑a i Irana. Objavljivanje primirja je „vrlo dobra stvar", rekao je Macron. Također je dobro što Iran radi na ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca.

Francuska želi, zajedno s oko 15 drugih država, ponovno omogućiti pomorski promet kroz strateški važan tjesnac kojim inače prolazi oko petine ukupnog svjetskog prijevoza nafte. Cilj je provedba „isključivo obrambene misije“, u koordinaciji s Iranom, kako bi se pomorski promet ponovno pokrenuo nakon dogovorenog primirja između SAD‑a i Irana.

Međutim, situacija u Libanonu i dalje ostaje kritična. Prema njegovim riječima, Libanon mora biti uključen u sporazum.

Ujedinjeni narodi snažno su pozvali zaraćene strane da poštuju primirje. To je potrebno „kako bi se otvorio put trajnom i sveobuhvatnom miru u regiji", izjavio je glasnogovornik glavnog tajnika UN‑a Antónija Guterresa u New Yorku.

Cijene nafte nakon postizanja dogovora znatno su pale, dok su burzovni indeksi u Aziji snažno porasli.

Žena maslinaste kože i prodornog pogleda pjeva o životu na rubu društva. I milijuni Rumunja ju slušaju. Video snimke Lolite Cercel početkom 2026. sakupili su milijune klikova na društvenim mrežama u Rumunjskoj. Pritom ta žena uopće ne postoji.

Lolita Cercel je virtualno stvorena alatima umjetne inteligencije. Njezino lice je generirano pomoću softvera, njen glas je sintetički napravljen, a glazbu je skladao kompjutorski program. „Cercel" na rumunjskom znači „naušnica" i to je naslov njezine prve pjesme. Sve je kod Lolite oblikovano prema zamislima jednog rumunjskog grafičara koji želi ostati anoniman i koji sebe jednostavno naziva „Tom".

Tom opisuje Lolitin stil kao „balkanski trip-hop". No mnogim rumunjskim slušateljima on snažno liči na manele, popularan rumunjski glazbeni žanr koji je nastao 1980-ih i 90-ih godina unutar romskih zajednica. Spaja tradicionalne romske melodije s modernim pop, plesnim i elektroničkim ritmovima i odavno je postao dio glazbenog mainstreama.

Na rubu društva

Tom je kao školarac bio reper, a kasnije je studirao filmsku režiju, ali bez većih uspjeha. Godinama kasnije je u jednoj knjižnici naišao na zbirku pjesama Mirona Radua Paraschivescua iz 1941. godine pod naslovom „Cantece tiganesti", što bi u prijevodu značilo „ciganske pjesme". Danas se taj naziv smatra uvredljivim izrazom za romsku zajednicu i ona ga uglavnom odbacuje.

Zbirka pjesama je objavljena u vrijeme kada su Romi u Rumunjskoj proživljavali jednu od najmračnijih faza svoje povijesti: deportacije za vrijeme Drugog svjetskog rata koje je provodio režim u Bukureštu, saveznik tadašnje nacističke Njemačke, pri čemu su život izgubili deseci tisuća ljudi.

Paraschivescu je o Romima pisao sa simpatijom, ali iz vanjske perspektive, poetski, a ne kao kroničar ugrožene zajednice. Ti tekstovi su inspirirali Toma za povratak glazbi. Tehničke mogućnosti su obavile ostalo: „Lolita je nastala kada su moja radoznalost i dostupni alati došli do razine na kojoj sam mogao stvoriti glas kakav sam želio."

Četiri mjeseca je Tom radio na tom liku. Kaže da je Lolita inspirirana ljudima iz siromašnog sloja u njegovom rodnom gradu na istoku Rumunjske, kao i s južnoeuropske periferije.

Od samog početka, kaže Tom, bilo je potpuno jasno da je Lolita proizvod umjetne inteligencije. Ipak naglašava da nije želio stvoriti romski lik. Lolita je „jednostavno žena s Balkana". Za mnoge u romskoj zajednici to nije važno.

„Ako izgleda kao patka…"

Romski aktivist Alex Stan iz Fonda za obrazovanje Roma vidi kod Lolite nešto poznato - ali i problematično. Lolitino ime, estetika, glazbeni stil i reference na duhovne prakse rasprostranjene u romskoj kulturi – sve to zajedno, po njegovom mišljenju, čini jasan obrazac. „Ako izgleda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je to patka", rekao je Stan za DW. Projekt je, po njegovom mišljenju, nepošten, jer ni lik niti njegov tvorac nisu proživjeli „izuzetno složena iskustva jedne Romkinje".

I mlada romska aktivistica Alexandra Fin iz Cluja kritizira projekt kao „instrumentalizaciju romske kulture". Dok se stvarni romski umjetnici često podcjenjuju, jedan „virtualni, rasno naglašen i dehumaniziran romski identitet" odjednom postiže uspjeh, kritizira Fin. Za nju je to gorka ironija: „Razlika je rasizam."

Lolitin tvorac Tom odbacuje te kritike. Umjetnost, kaže, ne mora počivati na osobnom iskustvu. U video poruci generiranoj za DW brani se i sama umjetna Lolita: „Autor ne mora biti ubojica da bi napisao uvjerljiv kriminalistički roman; gluhi skladatelj može stvarati simfonije." Iskustvo je „jedan sastojak, a ne cijeli recept", napominje Lolita.

Romska glazba bez romskih glazbenika?

Za Alexa Stana taj argument nije dovoljan. „Upravo nastup uživo čini romsku glazbu posebnom“, kaže on. „To je potpuno drugačije iskustvo od studijske snimke, a pogotovo od proizvoda umjetne inteligencije." Osim toga, ističe on: „Imamo mnogo romskih umjetnika koji se žele afirmirati."

Problem je, kaže Stan, strukturalan: dok jedan umjetno stvoreni lik može postati viralan, mnogi stvarni umjetnici ostaju nevidljivi. Ograničavaju ih barijere glazbene industrije. „Stvara se dojam da postoji platforma za romsku glazbu - ali bez Roma."

Kao suprotan primjer Stan navodi Gorana Bregovića, koji je ostvario međunarodne uspjehe s glazbom pod utjecajem romske kulture. No, istoče on, to se dogodilo nakon dugogodišnje suradnje s romskim glazbenicima. I njemački producent Stefan Hantel, poznat prije svega pod umjetničkim imenom „Shantel", za svoj balkanski pop je radio sa stvarnim glazbenicima, među kojima su bili i neki iz Rumunjske. Tom je, naprotiv, taj proces prepustio algoritmu, kaže Alex Stan.

„Kao stvarna umjetnica vjerojatno bi propala"

Rumunjski glazbenik Cristian Stefanescu, poznat pod umjetničkim imenom "Electric Brother", smatra Lolitu zanimljivijom od mnogo čega što se čuje na komercijalnom radiju. Ali kaže: „Da je ona stvarna pjevačica s ovim materijalom, vjerojatno bi bila odbijena. Zato što je drugačija. A industrija ne želi ništa drugačije."

Takve brige Tom nema. On u međuvremenu nastavlja raditi na Lolitinom svijetu: vizualni koncepti, novi likovi, moguće suradnje.

Za ljude poput Toma umjetna inteligencija predstavlja demokratizaciju kreativnosti. Za druge, čini se, ona bi mogla postati instrument kulturne eksploatacije, u kojoj se priče manjina preuzimaju, preoblikuju i unovče bez njihovog stvarnog sudjelovanja.

Sama Lolita to, poetski ili ironično, sažima ovako: „Ako slušaš moju glazbu i nešto osjetiš, ne misliš na mene nego na sebe. Ja sam samo izgovor."

Sustav nacionalnih parkova u Sjedinjenim Američkim Državama, kojih ima 63, često se naziva „najboljom idejom Amerike": od veličanstvenih dolina Velikog kanjona, preko granitnih vrhova Nacionalnog parka Yosemite do drevnih stabala u Nacionalnoj šumi Tongass na Aljasci. Čak 13 nacionalnih parkova se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

Nacionalni parkovi su dio sustava od više od 243 milijuna hektara javnog zemljišta u SAD-u, koja obuhvaćaju šume, pustinje, vodene tokove i utočišta za divlje životinje.

Samo 2024. godine parkovi su zabilježili rekordnih oko 332 milijuna posjetitelja, koji su potrošili oko 29 milijardi dolara.

Što je Trump učinio?

Predsjednik SAD-a Donald Trump je obećao da će nacionalne prirodne rezervate ponovo učiniti „lijepima". Početkom srpnja 2025. potpisao je izvršnu uredbu posvećenu „unapređenju" nacionalnih parkova.

Iako se u njoj gotovo poetski spominju prirodna područja koja su „inspirirala generacije", u dokumentu se također kritiziraju „ograničenja korištenja zemljišta" koja su, kako se navodi, „lišila lovce, ribolovce, planinare i ljubitelje boravka u prirodi pristupa javnim zemljištima koja im pripadaju".

Pokušaj rezova i pitanje vlasništva

Prethodno je administracija Donalda Trumpa u svibnju 2025. predložila da se proračun Službe za nacionalne parkove smanji za skoro milijardu dolara.

Istraživanje javnog mnijenja, koje je u studenome 2025. proveo YouGov, pokazalo je da velika većina Amerikanaca (69 posto) odbacuje predloženo smanjenje financiranja Službe za nacionalne parkove. I Senat je u siječnju odbacio te rezove.

Istovremeno su zagovornici zaštite parkova upozorili da je iz propisa uklonjena formulacija koja jamči da nacionalni parkovi ostaju javno vlasništvo, zbog čega su sada potencijalno izloženi mogućoj prodaji.

Milijuni hektara za rudarenje i sječu

Više od 40 posto ukupnog američkog javnog zemljišta već dugo je otvoreno za eksploataciju nafte, plina, ugljena i minerala, uključujući takozvana federalna prava na mineralne resurse, iz kojih potječe oko 15 posto domaće proizvodnje nafte i 9 posto proizvodnje plina.

Pozivajući se na potrebu smanjenja „ovisnosti o inozemstvu" kada je riječ o ključnim mineralima, Trumpova administracija je u ožujku 2025. naredila značajno povećanje eksploatacije minerala na nacionalnom zemljištu. Velika područja već su predviđena za ubrzano izdavanje rudarskih koncesija za „kritične minerale" poput bakra, uranija i zlata.

Trumpova administracija je također odobrila milijune hektara javnog zemljišta i voda za eksploataciju nafte i ugljena kako bi se „osigurala pouzdana opskrba energijom", dok je istovremeno ukinula pravilo koje je zabranjivalo sječu šuma i izgradnju puteva - kako bi se omogućila „odgovorna" proizvodnja drvne građe i „sprječavanje požara".

Čega se plaše zaštitnici prirode?

Još 2017. kada je Trump započeo svoj prvi predsjednički mandat, administracija je brzo izuzela milijune hektara iz kategorije zaštićenih javnih zemljišta i otvorila ih za sječu šuma i rudarenje, kaže istraživač zaštite životne sredine Stephen Nash sa Sveučilišta u Richmondu. Bidenova administracija je kasnije poništila te odluke.

U međuvremenu, za manje od godinu dana, izdavanje koncesija za naftu i plin na javnim zemljištima je utrostručeno.

Iako su čuveni nacionalni parkovi vjerojatno sigurni od velikih projekata eksploatacije, Nash strahuje da će u drugom mandatu biti ozbiljno ugroženi „mnogo veći dijelovi javnog zemljišta" koji obuhvaćaju nacionalne šume i rezervate divljih životinja.

„Ta druga javna zemljišta još su važnija kao staništa za naše divlje vrste koje ubrzano nestaju", rekao je Nash za DW.

Tako su znanstvenici primijetili da povratak nekada ugroženog američkog bizona u parkove poput Yellowstonea pomaže obnovi ekosustava.

Donedavno su takvi parkovi doprinosili i informiranju posjetitelja o posljedicama klimatskih promjena po prirodno okruženje. No Trumpova administracija je u veljači ove godine naredila zaposlenima u nacionalnim parkovima da uklone ili cenzuriraju izložbe koje prenose znanstvena saznanja o klimatskim promjenama.

Umjesto toga administracija ostaje fokusirana na „eliminiranje prepreka" za „odgovorno upravljanje šumama" ili, kako to kažu zaštitnici prirode poput Nasha - „što bržu eksploataciju".

„Jedini prirodni resursi koje cijene su oni koje mogu izvaditi i prodati", rekao je Stephen Nash.

Otkako je 26. ožujka studentica Filozofskog fakulteta pronađena mrtva ispred zgrade te ustanove, u fokusu javnosti u Srbiji ponovno sustudentski pokret, odnos vlasti prema pobunjenim studentima i profesorima, njezini napadi na državna sveučilišta te sve intenzivnije promoviranje privatnih i stranih fakulteta.

Iako je istraga o smrti studentice još u tijeku, dio javnosti i medija u Srbiji već je zaključio – smrt 25-godišnje djevojke posljedica je „blokaderskog" studentskog pokreta, a odgovornost za to snosi rektor Sveučilišta u Beogradu Vladan Đokić. Aleksandar Vučić izjavio je da je riječ o „ubojstvu", iako to nije priopćila nijedna od nadležnih institucija.

„Stranica u povijesti odlazećeg režima"

Povjesničar i viši znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu Milivoj Bešlin ocjenjuje da je „na djelu zastrašujuća i morbidna zloupotreba smrti mlade djevojke".

„Ono što smo vidjeli prvoga dana (nakon smrti studentice) u režimskim medijima prešlo je sve granice dobrog ukusa i sve granice dopuštenoga. To će ući u povijest beščašća – ta vrsta političke zloupotrebe tragičnog događaja morat će biti posebna stranica u povijesti ovoga odlazećeg režima", ocjenjuje Bešlin.

Pripadnici Uprave kriminalističke policije (UKP) MUP-a Srbije, po nalogu Višeg javnog tužiteljstva, pretražili su prostorije Rektorata Sveučilišta u Beogradu u okviru istrage vezane uz smrt studentice. Đokić, kojemu je tijekom pretresa bilo zabranjeno napuštanje zgrade, poručio je okupljenim građanima da su pripadnici UKP-a ušli u zgradu „bez prethodne najave" i „bez poštovanja autonomije najstarije obrazovne institucije u Srbiji".

Uslijedili su žestoki napadi na rektora, u kojima je, među ostalima, sudjelovao i predsjednik Srpske napredne stranke Miloš Vučević, koji je rekao da je Đokićev govor bio politički i da je od Sveučilišta napravio „stranačku ćeliju". Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Aleksandar Baucal za DW ističe da akademska zajednica, kao i u slučaju pada nadstrešnice u Novom Sadu, zahtijeva utvrđivanje istine i eventualne odgovornosti.

Ipak, upozorava da način na koji je UKP ušao u zgradu Rektorata predstavlja „nepoštovanje načela proporcionalnosti i svrhovitosti pri provođenju istražnih radnji". I Baucal i Bešlin podsjećaju da je policija iz Rektorata odnijela arhivu studentskog pokreta. „Strahujem da bi tu arhivu mogli devastirati. Već su se bavili krivotvorenjem povijesti, pa me ne bi iznenadilo da su taj upad organizirali, između ostaloga, i kako bi uništili te arhive, jer se nadaju da će time uništiti ideju društvene pobune u Srbiji", smatra Bešlin.

Pokušaj „autokratske kontrole"

Vlasti su prije više od godinu dana počele promovirati ideju otvaranja franšiza stranih fakulteta u Srbiji, a u posljednje vrijeme to je, kada je riječ o obrazovnom sustavu, postala jedna od njihovih glavnih tema.

Baucal ističe da nitko „nije protiv dolaska kvalitetnih stranih sveučilišta". „Ali ako strana sveučilišta dolaze bez poštovanja nacionalnih standarda i kroz sumnjive i potencijalno koruptivne aranžmane s onima koji su trenutačno na vlasti, to bi dovelo do snižavanja kvalitete visokog obrazovanja u Srbiji", upozorava Baucal.

Govoreći o motivima vlasti za dovođenje stranih fakulteta, navodi da treba uzeti u obzir kako je „trenutačna vlast, prema relevantnim agencijama, svrstana u autokratske režime".

„Uvjeren sam da je motiv vlasti, koja gubi potporu građana, uspostavljanje autokratske kontrole nad sveučilištima, a ne podizanje kvalitete. Treba imati na umu i da su sveučilišta u Srbiji jedine relativno autonomne institucije koje otvoreno i kritički govore o lošem stanju u društvu i svim negativnim učincima politike trenutačne vlasti", naglašava Baucal.

Bešlin vjeruje da je cilj vlasti da akademska zajednica, „koja se pokazala kao nesavitljiva u otporu autoritarnom i korumpiranom režimu, bude marginalizirana i zamijenjena nekom drugom i podobnijom".

„To smo gledali u različitim segmentima društva, primjerice u arhitekturi, gdje su gradili vlastito središte grada. Izgradili su Beograd na vodi jer se nisu dobro osjećali u samoj jezgri Beograda", kaže Bešlin te dodaje da je cilj otvaranja stranih fakulteta „zamjena akademske intelektualne elite", što može imati „katastrofalne i tragične posljedice za društvo".

„Ušutkavanje kritičkih glasova"

Ministar za javna ulaganja Darko Glišić poručio je roditeljima u Srbiji da ne upisuju djecu na „blokaderske fakultete" jer će im biti vraćena u lijesu. Ministar obrazovanja Dejan Vuk Stanković tu izjavu nije osudio, dok je premijer Đuro Macut u ponedjeljak navečer (6. travnja) izjavio da su „riječi ponekad rezultat bijesa čovjeka koji vrijedno radi i cijeli svoj život i zdravlje podredi boljitku svoje zemlje, a taj rad bude umanjen ili srušen nedjelima drugih".

Baucal Glišićevu izjavu vidi kao „vrlo opasnu i neodgovornu". „Ministar Glišić i cijela Vlada više brinu kako ušutkati kritičke glasove nego utvrditi istinu o gubitku jednog mladog života", ističe Baucal.

Crkva i obrazovanje

Vlada Srbije 2. travnja potpisala je sa Srpskom pravoslavnom crkvom tekst Memoranduma o razumijevanju o suradnji na osnivanju Sveučilišta „Sveti Sava". Bešlin kaže da je neobično to što „crkva želi osnivati sveučilište", posebno zato što to „planira raditi državnim novcem". Ističe da to predstavlja i „kršenje načela sekularnosti".

„Uvijek kada je Srbija bila slobodna država, o obrazovanju se brinula država, a ne crkva. Kroz cijelu povijest moderne Srbije obrazovni sustav bio je u nadležnosti državnih institucija, uz jasno uspostavljeno načelo odvojenosti od crkve", podsjeća Bešlin.

Dodaje da je „u razdobljima neslobode, poput vremena osmanske vlasti, crkva preuzimala ulogu elementarnog opismenjavanja – ali to nije bio prirodan poredak, nego posljedica izostanka vlastite države". Zato postavlja pitanje je li Srbija „slobodno društvo ili prostor u kojem se potiskuju načela sekularnosti i autonomije znanosti i obrazovanja".

„Na ta pitanja režim i njemu lojalni crkveni kler duguju odgovore. Iz tih odgovora proizlazi i razumijevanje posljedica politike koja nastoji obrazovanje i znanost podrediti interesima vlasti preko poslušnih struktura unutar crkve te umjesto slobodne, kritičke misli nametnuti dogmu, klerikalne fraze i iracionalne mitove kao mjeru javnog diskursa", naglašava Bešlin.

Baucal kaže da će, „kada lojalnost jednoj političkoj stranci postane temeljno načelo visokog obrazovanja, to biti kraj duge povijesti visokog obrazovanja u Srbiji". „I tada će", kaže, „past politički mrak na Srbiju. Ostaje pitanje jesmo li trenutačno u sutonu ili na pragu zore."

„NATO je slomljen", kaže otvoreno bivši američki veleposlanik pri NATO-u Ivo Daalder. On je već prije godinu dana objavio članak pod naslovom „NATO bez Amerike: Kako Europa može voditi savez osmišljen za američku kontrolu“, a sada ističe da su napetosti oko Irana između Donalda Trumpa i europskih saveznika u „najgoru krizu" u njegovoj povijesti gurnule Sjevernoatlantski savez, koji je upravo 4. travnja obilježio 77 godina postojanja.

Kako je došlo do toga?

Daalder, koji je sada viši suradnik u Harvardovu Belfer centru, za DW objašnjava da ovaj razvoj događaja ima nekoliko aspekata. Nisu to, kaže, samo uvrede koje Trump upućuje savezu i njegovim europskim članicama, na što su se već prilično navikli. Trump je naime u ponedjeljak ponovio svoje mišljenje da je NATO „tigar od papira" i da ne podržava SAD u njegovu ratu protiv Irana.

Niti je riječ samo o Trumpovoj opetovanoj izričitoj prijetnji povlačenjem iz NATO-a, dodaje Daalder. Mada to izaziva zabrinutost da Trump ne bi bio spreman sudjelovati u kolektivnoj obrani ako bi neka saveznica bila napadnuta, što je temeljno obećanje NATO-ova članka 5.

Daalder kaže da je razmjere trenutačne slabosti NATO-a pokazala kombinacija Trumpove žestoke retorike i činjenice da je Europa otišla dalje od pukog odbijanja da bude uvučena u rat - uskraćivanjem prava na korištenje vojnih baza na njezinom teritoriju ili odbijanjem davanja prava na korištenje zračnog prostora za ofenzivne akcije.

„To u punoj mjeri oslikava savez u kojem europske članice i Kanada više ne vjeruju SAD-u da će se ponašati na način koji pridonosi njihovoj sigurnosti, nego se zapravo ponaša na način koji je štetan za njihovu sigurnost“, objasnio je Daalder. „To vrijedi za Grenland, vrijedi za carine, vrijedi za prijetnje carinama zemljama koje pomažu savezniku da se obrani, u ovom slučaju, protiv Sjedinjenih Država.“

Može li se Trump povući iz NATO-a?

Sam američki predsjednik o tome često javno naglas razmišlja, a nedavno je rekao da se tu mogućnost „više ne može odbaciti“, pa nitko sa sigurnošću ne zna hoće li Trump jednog dana pokušati povući SAD iz Saveza. Ono što se zna jest da to ne bi bilo lako, djelomično zahvaljujući njegovom sadašnjem državnom tajniku Marcu Rubiju. On je, naime, kao senator predložio zakon usvojen 2023. godine, a koji zahtijeva potporu dvotrećinske većine u Senatu za izlazak iz NATO-a.

Tri godine kasnije Trump tvrdi da bi to ipak mogao učiniti. Daalder se s njim slaže i objašnjava da bi spor pred Ustavnim sudom vjerojatno išao u prilog ovlastima predsjednika – a istovremeno se čini da je Rubio postao skeptičan prema NATO-u.

Članak 13.

U Sjevernoatlantskom ugovoru iz 1949. postoji članak koji opisuje postupak izlaska iz NATO-a, ali on nikada prije nije bio primijenjen.

Prema tom članku, nakon što je Ugovor na snazi dvadeset godina, svaka država članica može istupiti iz Saveza godinu dana nakon što je o tome obavijestila Sjedinjene Američke Države, koje će potom obavijestiti ostale članice.

Što bi se tada dogodilo?

NATO bi se teško mogao predstaviti kao vjerodostojna sila bez SAD-a, koji ima najveći i najnapredniji arsenal oružja. No stručnjaci kažu da Savez ne bi nužno propao. Mogao bi nastaviti tranziciju koja je već u tijeku, prema jačanju europskog vodstva i većem oslanjanju na europske sposobnosti.

Međunarodni institut za strateške studije (IISS) istražio je kako bi to moglo izgledati, pozivajući „europske donositelje odluka da razmotre vojna, financijska i obrambeno-industrijska ulaganja potrebna za smanjenje ovisnosti o SAD-u i, u krajnjem slučaju, za pripremu na NATO bez ikakve američke uloge“.

Procjena IISS-a, provedena prije gotovo godinu dana, utvrdila je da bi postojali ozbiljni nedostaci ne samo u zamjeni „glavnih američkih vojnih platformi i ljudstva - potonje procijenjeno na 128.000 vojnika", nego i u svemirskim te obavještajnim, nadzornim i izviđačkim kapacitetima. „Također bi se morao nadomjestiti sadašnji značajan američki doprinos NATO-ovim strukturama zapovijedanja i kontrole te popuniti mnoge visoke vojne pozicije u NATO-ovim organizacijama koja trenutačno zauzima američko osoblje“, navodi se.

To bi, prema procjeni studije, zahtijevalo financiranje europskih članica NATO-a u iznosu od oko bilijun dolara, dodatno uz već rastuće izdatke za obranu.

Europski nuklearni kišobran već se širi

Nick Witney iz Europskog vijeća za vanjske odnose, bivši djelatnik britanskog Ministarstva obrane, rekao je za DW kako je njegov „čvrst stav da nam Amerika sada baš i ne treba“. On ne vjeruje da bi „sve bilo izgubljeno ako bi se Trump sutra predomislio i rekao: ‘U redu, svi se vraćamo kući, završili smo s vama i možete zaboraviti na moje nuklearno jamstvo’".

Witney pritom podsjeća na nedavnu inicijativu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o intenziviranju nuklearne suradnje izvan NATO-a.

Napeti živci, odlučan stav

Estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna možda je jedini europski čelnik koji je najavio da je njegova zemlja spremna pomoći Trumpovoj administraciji u Iranu. No napominje da nije bilo stvarnog zahtjeva.

Tsahkna kaže da je razlog za ponuđenu pomoć zapravo vraćanje usluge. „Naravno, ovaj [anti-NATO] narativ nije dobar“, rekao je za DW. „Estonski građani pitaju mene i mnoge druge političare svaki dan djeluje li NATO-ov članak 5. ili ne.“ Tsahkna savjetuje cijeloj Europi da „ostane smirena, usredotočimo se na ono što možemo učiniti i, naravno, stalno trebamo razgovarati s američkom administracijom“. On podsjeća da i SAD treba Europu.

To će zasigurno biti ključna poruka glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea tijekom njegova posjeta Bijeloj kući u srijedu. U svojim izjavama u ponedjeljak Trump je Ruttea nazvao „velikim čovjekom“, dok je ponovno kritizirao Europljane i druge zemlje zbog toga što se nisu pridružile ratu protiv Irana.

Svoju je konferenciju za novinare završio zagonetnom, možda i zloslutnom izjavom: „Želimo Grenland. Oni nam ga ne žele dati. I rekao sam: ‘doviđenja'."

Čelnici Srbije i Mađarske u nedjelju su objavili da su u Srbiji pronađeni eksplozivi u blizini plinovoda koji transportira ruski plin u Mađarsku. „Naše su jedinice pronašle eksploziv razorne snage“, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u objavi na Instagramu.

Naveo je kako su „dva velika paketa eksploziva s detonatorima“ pronađena u Kanjiži, na sjeveru Srbije, „nekoliko stotina metara“ od plinovoda Balkan Stream.

Mađarski premijer Viktor Orbán sazvao je sastanak Vijeća za obranu svoje zemlje kako bi se raspravila situacija. „Prema informacijama kojima raspolažemo […] bio je pripremljen čin sabotaže“, rekao je Orbán nakon sastanka.

Dvojica čelnika nisu odmah iznijela dodatne pojedinosti o nalazima niti su objavili fotografije.

Mađarska će sada pojačati vojnu zaštitu dijela Balkanskog toka koji se nalazi na mađarskom teritoriju, dodao je Orbán. Ovaj plinovod je „od vitalne važnosti" za Mađarsku, jer osigurava 60 posto potreba za prirodnim plinom.

Nije izričito rekao da sumnja da Kijev stoji iza incidenta na plinovodu - ali je nakon sjednice na tu temu ponovio poznate optužbe protiv Kijeva. „Ukrajina godinama radi na prekidu opskrbe plinom (iz Rusije) Europi", rekao je Orbán u video obraćanju na Facebooku.

Ukrajinci su već uništili plinovod Sjeverni tok i blokiraju isporuku sirove nafte iz Rusije u Mađarsku putem plinovoda Družba koji prolazi kroz Ukrajinu. Osim toga, ukrajinska vojska stalno napada dio plinovoda Turski tok koji se nalazi na ruskom teritoriju. Balkanski tok, koji opskrbljuje Mađarsku, nastavak je Turskog toka.

Ukrajina odbacuje svaku povezanost

Balkan Stream je plinovod koji prolazi kroz Bugarsku i Srbiju te povezuje Mađarsku s ruskim plinom koji se ispod Crnog mora doprema u Tursku. Orbán je rekao da „Ukrajina već godinama pokušava odsjeći Europu od ruske energije“, ali se nije izravno upustio u optuživanje Ukrajine ili bilo kojeg drugog aktera.

Ukrajina je zanijekala bilo kakvu povezanost s navodnom sabotažom. „Kategorički odbacujemo pokušaje da se Ukrajinu lažno poveže s incidentom u kojem su eksplozivi pronađeni u blizini plinovoda TurkStream u Srbiji“, izjavio je glasnogovornik ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova Heorhij Tihij. „Ukrajina s tim nema nikakve veze. Najvjerojatnije je riječ o ruskoj operaciji lažne zastave u sklopu snažnog miješanja Moskve u mađarske izbore.“

Srbija i Mađarska u velikoj mjeri ovise o uvozu ruskog plina. U posljednjih nekoliko tjedana Orbán je optužio Ukrajinu da namjerno odgađa popravke na drugom oštećenom plinovodu koji prolazi kroz Ukrajinu, što je smanjilo dotok ruske nafte u Mađarsku i Slovačku.

Srpska vojna obavještajna služba objavila je istragu

Ravnatelj srbijanske Vojne sigurnosne agencije osporio je optužbe da bi srbijanska vojska mogla biti umiješana u „inscenirani incident" kako bi se Ukrajina optužila za sabotažu.

Đuro Jovanić govorio je o dezinformacijama, kako su izvijestili srbijanski mediji. Postoje naznake da je eksploziv proizveden u SAD-u. Vojno obučeni „član migrantske skupine" planirao je napad na plinovod, a za tom osobom se traga, rekao je dalje Jovanić, prenosi dpa.

Mađarska oporba sluti manipulaciju

Objava dolazi tjedan dana prije vrlo neizvjesnih izbora u Mađarskoj, na kojima bi nacionalistički lider Orbán, nakon 16 godina na vlasti, mogao izgubiti moć. Glavni oporbeni kandidat Péter Magyar reagirao je na vijest optuživši Orbána da pokušava širiti paniku uoči izbora.

„Nekoliko je ljudi javno upozoravalo da će se nešto ‘slučajno’ dogoditi na plinovodu u Srbiji za Uskrs, tjedan dana prije mađarskih izbora“, rekao je Magyar u videu objavljenom na Facebooku. „I eto, dogodilo se.“

Iako je to sukob sličan borbi Davida protiv Golijata, Iran je u samo nekoliko tjedana uspio izbaciti iz ravnoteže čitavo svjetsko gospodarstvo. Posljedice su očite: više cijene praktično svih sirovina, a to znači i slabiji rast.

Pogođeno je cijelo svjetsko gospodarstvo, sažima Međunarodni monetarni fond (MMF) u jednom svom blogu. Doduše, posljedice ne osjećaju svi jednako: uvoznici energenata su pogođeni više od izvoznika, siromašne zemlje teže od bogatih, a oni s malim ili nikakvim rezervama više od država koje imaju velike pričuve.

Sve se vrti oko energije

Jedan od ključnih razloga jest poremećaj u globalnoj opskrbi energentima. Napad na Iran je izazvao najteži poremećaj opskrbe u povijesti svjetskog tržišta nafte, navodi Međunarodna agencija za energiju (IEA). I globalna ponuda ukapljenog prirodnog plina (LNG) pala je za oko 20 posto.
„Posljedice faktičkog zatvaranja Hormuškog tjesnaca posebno teško pogađaju zemlje Azije, jer do 90 posto nafte i plina koje uvoze dolazi iz Zaljeva", navodi Germany Trade & Invest (GTAI), njemačka državna agencija za vanjsku trgovinu. Posljedice se ponajprije vide u južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje rastu cijene energije i javljaju se problemi s opskrbom.
U mnogim zemljama vlade zato interveniraju mjerama poput puštanja pričuva na tržište ili potporama.

Najveći svjetski uvoznik sirovina, Kina zapravo ne ovisi toliko o zbivanjima na Bliskom istoku. Budući da je preko plinovoda povezana s Rusijom i ima velike rezerve, manje ovisi o novim tankerima koji su joj trebali stići, navodi GTAI.

Hoće li biti čipova?

Rat je poremetio i mnoge druge lance opskrbe, sažima MMF. Tankeri i kontejnerski brodovi moraju se kretati drugim rutama – ako ne moraju biti na sidru u Perzijskom zaljevu, a poremećen je i zračni promet preko važnih čvorišta u Zaljevu. To povećava troškove tereta i osiguranja, a rok isporuke je bitno duži.
To pogađa pacifičku regiju Azije čiji su opskrbni lanci bili tijesno povezani s Bliskim istokom – primjerice u sirovinama za gnojiva, proizvodnji plastike ili plinovima potrebnim za industriju poluvodiča.

Ako bude pogođena industrija poluvodiča u Aziji, posljedice će na kraju osjetiti i industrijske zemlje. Za elektroničke uređaje, automobile, zrakoplove i umjetnu inteligenciju potrebni su čipovi i poluvodiči iz Tajvana, Kine i Južne Koreje. „Oko 90 posto suvremenih čipova proizvodi se u Tajvanu“, rekao je Tanjeff Schadt iz savjetničke kuće PricewaterhouseCoopers za postaju ARD. A ta proizvodnja treba mnogo energije i bez isporuke ukapljenog plina iz Katara bi i Tajvan možda uskoro morao uvesti redukcije energije.
Osim toga, za proizvodnju čipova potreban je helij i velik dio svjetske ponude dosad je dolazio iz Katara. Poremećena je i međusobna razmjena u regiji jer su na primjer za proizvodnju mobitela potrebne proizvodne linije u Indiji, Kini i Vijetnamu.

I hrana je sve skuplja

Poremećaji u opskrbnim lancima pogađaju i robu svakodnevne uporabe, uključujući i hranu. Na svjetska tržišta ne dolazi dovoljno gnojiva jer se trgovina ureom, amonijakom i fosfatom proizvedenima u državama Perzijskog zaljeva odvija kroz sad blokiran Hormuškog tjesnaca.
Uz to, tamo prolazi i polovica svjetske količine sumpora. On se koristi za proizvodnju gnojiva, ali i u kemijskoj industriji i preradi ključnih minerala.
Cijene mineralnih gnojiva porasle su na svjetskim tržištima od početka godine za oko 30 do 40 posto, kaže Philipp Spinne, direktor saveza Zadružnih banaka (DRV). No Europa za sad to toliko ne osjeća. „Europa već godinama gotovo da ne uvozi gnojiva iz tog područja sukoba", navodi Industrijsko udruženje za poljoprivredu, jer gnojivo uglavnom proizvodi sama. No kako je za proizvodnju gnojiva potrebno mnogo plina, cijene bi i u Europi mogle rasti ako rat potraje – što bi potom poskupjelo i hranu.
U zemljama s niskim prihodima, hrana čini oko 36 posto ukupne potrošnje, u zemljama u razvoju 20 posto, a u industrijskim državama oko devet posto. Time su ljudi u Africi, dijelovima Bliskog istoka i Srednje Amerike puno izloženiji rastu cijena hrane.
Ali i u Europi bi daljnji rast cijena energije dodatno opteretio kućanstva, upozorava MMF.

Još nekako, ali samo ako rat brzo završi

Mnoge države i instituti korigiraju svoje prognoze rasta, makar OECD procjenjuje kako će ove godine globalni gospodarski rast još biti stabilan i iznositi 2,9 posto, sljedeće godine procjenjuje rast od 3%. Taj gospodarski rast je ljuto potrebanveć i zbog ulaganja u tehnologiju i postupno uklanjanje prepreka međunarodnoj razmjeni, ali i OECD u svojoj procjeni svoj optimizam temelji samo – da će rat protiv Irana brzo završiti i da će se već u drugoj polovici ove godine tržište stabilizirati.

No čak i da se gospodarski rast uspije spasiti, to više neće biti moguće za stopu poskupljenja u zemljama G20: već u 2026. trebala bi iznositi četiri posto, 1,2 postotna boda više nego što se ranije očekivalo, navodi OECD. Za 2027. predviđa se pad na 2,7 posto, ali opet pod pretpostavkom normalizacije na tržištu energentima.

Za SAD se ove godine očekuje rast BDP‑a od dva posto, a 2027. od 1,7 posto, u Europi se očekuje rast od 0,8 posto 2026. i 1,2 posto 2027. Rast Kine trebao bi se usporiti na 4,4 posto 2026. i 4,3 posto 2027.
Zemlje Perzijskog zaljeva prema prognozama će u prvom polugodištu zapasti u recesiju zbog rata protiv Irana. Britanski institut Oxford Economics očekuje pad od 0,2 posto za zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati), što je čak 4,6 posto manje od prognoza prije ovog rata.

Nema više optimizma u Njemačkoj

I kod prognoza za Njemačku vodeći instituti redom smanjuju svoje prognoze na niže: procjena im je rast BDP‑a Njemačke od samo 0,6 posto u tekućoj godini, prošle jeseni se očekivao više nego dvostruko veći rast. I za sljedeću godinu se optimizam rastopio: očekivao se rast od 1,4%, sad je smanjen na 0,9 posto.
Zbog viših cijena energije će bujati i inflacija, smatraju instituti. Ove i iduće godine potrošačke cijene mogle bi porasti za 2,8 posto. Već u ožujku je inflacija u Njemačkoj dostigla 2,7 posto – najveća od početka 2024. I Njemačka središnja banka upozorava kako bi se inflacija „uskoro mogla kretati prema tri posto".

Mračno raspoloženje u tvrtkama

To potvrđuje i anketa minhenskog Ifo‑instituta. „Mnoge se tvrtke pripremaju na dodatna opterećenja u sljedećim mjesecima“, navodi institut. Devet od deset industrijskih poduzeća u Njemačkoj očekuje da će njihov posao biti pogođen napadom na Iran, ponajprije zbog viših cijena energije.

Više od trećine tvrtki vjeruje da će ih pogoditi i ograničenja u pomorskom prometu te problemi s isporukom poluproizvoda i sirovina. Poremećaje u zračnom teretnom prometu očekuje 16 posto tvrtki. Oko četvrtine predviđa pad potražnje na važnim izvoznim tržištima.
Osim toga, mnoge tvrtke računaju na financijske rizike – od nesigurnih troškova transporta i logistike, preko viših premija osiguranja do povećanih rizika naplate.
„Rezultati pokazuju da se gospodarske posljedice napada na Iran već sada jasno vide i da bi se mogle postati još ozbiljnije kroz različite kanale", rekao je Klaus Wohlrabe, voditelj Ifo‑anketa. „Što dulje bude trajala neizvjesnost, to će biti veći problemi za poduzeća."

Sve više ljudi u zapadnim zemljama želi izgledati poput Korejaca i Korejki. Raste interes za kozmetičke proizvode iz ove istočnoazijske zemlje. Tako se Južna Koreja etablira kao nova sila „meke moći“: najprije su to bili automobili i elektronika, zatim filmovi i pop-glazba – a sada slijedi industrija ljepote. Njega kože i šminka „made in Korea“ traženi su diljem svijeta.

Taj uspjeh nije slučajan – niti je riječ o isključivo estetskom fenomenu. U K-Beautyju se zapravo spajaju kulturna dinamika, ekonomska strategija i geopolitičko pozicioniranje. „Meka moć znači utjecati na druge kroz privlačnost – a ne prisilom“, kaže politolog i stručnjak za Koreju Hannes Mosler sa Sveučilišta Duisburg-Essen. Za zemlju poput Južne Koreje to je ključno: „Južna Koreja nalazi se u geopolitički osjetljivoj poziciji između velikih sila – i zato svjesno ulaže u kulturnu privlačnost“, objašnjava Mosler u razgovoru za DW.

Ta strategija daje rezultate: takozvani K-Beauty danas je globalni gospodarski faktor. Kako izvještava novinska agencija Yonhap iz Seula, izvoz kozmetičkih proizvoda porastao je 2025. godine za 12,3 posto na 11,43 milijarde američkih dolara. Već 2024. godine, prema podacima južnokorejskog Ministarstva industrije sa sjedištem u Sejongu, iznosio je oko 10,2 milijarde dolara.

Međunarodni stručni časopis Personal Care Magazine, koji izlazi u Londonu, navodi da se korejski kozmetički proizvodi danas izvoze u više od 200 zemalja. Time Južna Koreja spada među vodeće izvoznike u svijetu.

„Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“

No ekonomske brojke same po sebi ne objašnjavaju uspjeh. Ključna je snažna povezanost kulture i potrošnje. „Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“, kaže Stefan Tobel, direktor tvrtke Kencana GmbH, specijalizirane za uvoz i distribuciju korejske kozmetike. „Južna Koreja je kroz K-pop snažno izašla na globalnu scenu – a s time su došli i potrošački trendovi“, objašnjava Tobel.

To potvrđuju i međunarodna istraživanja tržišta. „Korejska pop-kultura značajno je pridonijela međunarodnom uspjehu korejskih kozmetičkih proizvoda“, navodi se u izvješću američkog analitičkog instituta Grand View Research iz San Francisca, specijaliziranog za globalna tržišta potrošnje i tehnologije.

Mosler ide i korak dalje. „Korejski val nije isključivo vođen državom, ali je rano dobio političku podršku“, kaže on. Serije, glazba i digitalne platforme stvorile su kulturnu infrastrukturu koja proizvode čini vidljivima diljem svijeta. K-Beauty je tako „dio šire slike o Južnoj Koreji“.

Pop-kultura kao brendiranje države

Ovu stratešku dimenziju naglašavaju i znanstvena istraživanja. Međunarodna istraživačka mreža ResearchGate upućuje na studije prema kojima se korejska pop-kultura ciljano koristi kao instrument brendiranja države – odnosno za izgradnju međunarodnog imidža.

Istodobno, ta kulturna privlačnost povezana je sa specifičnim razumijevanjem ljepote. „Korejski pristup znatno je razrađeniji“, objašnjava Tobel. Ključna je višestupanjska njega: „Koža se ne treba prekrivati, nego poboljšavati.“ Poznata „rutina od 10 koraka“ simbolizira taj pristup – sustav kontinuirane njege umjesto povremenog uljepšavanja.

Njega, a ne prikrivanje

To upućuje na temeljnu razliku: K-Beauty ljepotu prvenstveno vidi kao rezultat njege, a ne prikrivanja, tj. „kamufliranja". Prema analizi londonske konzultantske tvrtke Euromonitor International, fokus korejskih proizvoda snažno je usmjeren na zdravlje kože, prevenciju i dugoročnu njegu.

Mosler korijene takvog pristupa vidi i u samom društvu. „Vanjski izgled ima vrlo važnu ulogu", kaže on. U izrazito konkurentnom okruženju stvara se snažan društveni pritisak – a time i vrlo zahtjevno tržište. „Proizvodi moraju funkcionirati na vrlo visokoj razini kako bi se probili."

To potvrđuju i istraživanja. Grand View Research opisuje K-Beauty tržište kao tržište koje karakterizira „visoka razina inovacija i često lansiranje novih proizvoda“. Ta dinamika ključna je za industriju, kaže Tobel: „Tržište je iznimno brzo – novi sastojci, novi formati, nove rutine. Tko stalno ne izbacuje nešto novo, odmah gubi relevantnost."

Tobel također ističe posebne sastojke i tehnologije: „Riječ je o visoko specijaliziranim aktivnim tvarima – od ginsenga i fermentiranih sastojaka do kolagena.“ Analize pokazuju da korejski proizvodi spajaju tradicionalne sastojke s modernom biotehnologijom.

Uloga društvenih mreža

Istodobno, ta inovativnost usko je povezana s digitalnim strukturama. „Društvene mreže igraju ključnu ulogu“, kaže Tobel. Platforme poput TikToka i Instagrama djeluju kao ubrzivači, gdje trendovi nastaju i šire se globalno. K-Beauty posebno je uspješan u korištenju tih mehanizama.

Mosler naglašava i ulogu kulturnih „multiplikatora“: „K-pop zvijezde ili serije stvaraju vidljivost – a time i potražnju.“ Potrošači se orijentiraju prema tim uzorima, a proizvodi postaju dio šireg estetskog i kulturnog paketa.

Time postaje jasno: K-Beauty nije izolirani tržišni fenomen, nego dio šireg sustava koji povezuje kulturu, gospodarstvo i politiku. Međunarodne analize pokazuju da se ovdje razvio model u kojem potrošački proizvodi istodobno nose kulturno i političko značenje.

Kulturna i politička privlačnost

Ekonomski se ta dinamika jasno vidi u globalnoj prisutnosti. Korejska kozmetika odavno više nije samo azijski fenomen, nego se sve više etablira i u Europi i Sjevernoj Americi – često u izravnoj konkurenciji tradicionalnim brendovima.

Tako se dobiva slojevita slika. K-Beauty je više od trenda – to je sustav koji povezuje kulturu, tehnologiju, tržište i politiku. Ili, kako kaže Mosler: „Radi se o privlačnosti – u kulturnom i političkom smislu.“ Upravo u tome leži njegova stvarna politička dimenzija: ljepota nije samo estetska kategorija, nego i politička strategija.

Guido Seifen, direktor tvrtke Omexom Hochspannung, kaže da je sve teže pronaći stručne radnike za velike dalekovode koje njegova tvrtka gradi širom Njemačke. Posao znači biti tjednima daleko od obitelji i doma, i to mnoge odbija. Kako kaže: „Raditi na terenu u Njemačkoj više nije seksi.”

Nada se da će preko njemačko‑vijetnamskog razvojnog projekta pronaći nove radnike. Vijetnam prelazi na obnovljive izvore energije, a u tome mu pomaže Njemačka organizacija za međunarodnu suradnju (GIZ). Najpotrebniji su monteri dalekovoda, pa je vijetnamski elektrodistributer EVN otvorio centar za obuku.

Omexom se želi uključiti svojim iskustvom i znanjem. Tvrtka želi u Njemačkoj obučiti instruktore iz EVN‑a kako bi i oni u Vijetnamu mogli raditi prema njemačkim standardima i izdavati potvrde Njemačke industrijske i gospodarske komore. U tom centru GIZ organizira i tečajeve njemačkog jezika.

Perspektiva i u Njemačkoj i u domovini

Cilj je osposobiti dovoljno montera da se otprilike polovici može ponuditi posao u Njemačkoj — do oko 200 ljudi, kaže Seifen, koji to naziva „win‑win situacijom“. Time što vijetnamski polaznici imaju mogućnost otići raditi u Njemačku, EVN vjeruje da može to zanimanje u Vijetnamu učiniti mnogo vrednijim i privlačnijim.

Njemačka vlada želi poticati projekte koji istodobno privlače kvalificirane radnike i unapređuju obrazovne sustave u njihovim zemljama. Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ) već godinama pomaže državama globalnog juga u strukovnom obrazovanju, a sada želi u to jače uključiti njemačke tvrtke. Nova inicijativa naziva se „WE‑Fair: Gospodarstvo i razvojna politika za pravedan pristup stručnim radnicima“.

Ministrica razvoja Reem Alabali‑Radovan upozorila je na ubrzano starenje Njemačke: više od petine zaposlenih starije je od 55 godina i u sljedećih deset godina otići će u mirovinu. Demografi procjenjuju kako će Njemačkoj svake godine trebati oko 400.000 stranih radnika. Da bi se to postiglo, trebalo bi dolaziti oko 1,6 milijuna ljudi godišnje.

Iluzija o savršenom migrantu koji obožava Njemačku

Postaje sve važnije privlačenje došljaka iz azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja jer te zemlje imaju mlado i često dobro obrazovano stanovništvo. Mnogi mladi traže prilike u inozemstvu, a njihove vlade žele jasne i pouzdane putove radne migracije. Pravila moraju biti transparentna, uključivati informacije o radnim uvjetima i plaćama, a programi obuke trebaju vrijediti i u Njemačkoj i u zemljama iz kojih radnici dolaze. Troškovi i rizici trebaju biti podijeljeni, a polaznici moraju moći platiti i trošak selidbe i usavršavanja.

U inicijativu su uključene i gospodarske udruge, sindikati i migrantske organizacije. Njihova je zadaća pomoći u pripremi i osobito u integraciji radnika. Tvrtke, međutim, često imaju nerealna očekivanja. Edith Otiende‑Lawani, Kenijka koja vodi konzultantsku tvrtku i organizaciju „Giving Africa a new Face“ u Münchenu, upozorava da tvrtke ponekad očekuju „gotov proizvod“ koji može odmah raditi. „Zamisle da će doći ljudi koji znaju njemački, brzo se uklapaju, otporni su i oduševljeni Njemačkom. A to nije stvarnost.“

Dolaze ljudi koji su jednostavno - drugačiji

Interkulturni savjetnik Gerhard Hain dodaje da se poteškoće često javljaju zbog drukčijih kulturnih pozadina. „Ne radi se o tome da je rečenica gramatički točna, nego o tome da su komunikacija i odnosi šefova i zaposlenih u Njemačkoj drugačiji." U svakodnevici se pojavljuju prepreke koje novopridošli teško savladavaju. „Treba biti svjestan da dolaze ljudi koji u 80 posto slučajeva funkcioniraju drukčije nego Nijemci.“

Mnogi kandidati moraju čekati godinama zbog gole birokracije. Markus Lötzsch, glavni direktor Industrijske i gospodarske komore u Nürnbergu, opisuje kako je upetljano previše različitih ureda, a uredi za strance - osobito u velikim gradovima, kronično su preopterećeni.

Problem je i u glavama - Nijemaca

Ni „ubrzani postupci“ često ne ubrzaju ništa. Lötzsch kaže da njihov Welcome Desk surađuje s uredima za strance u tim postupcima, ali ni to ne jamči brzinu. Zato komora preuzima dio posla: provjerava dokumente i predaje ih u ime tvrtki i radnika, pa uredi za strance lakše i brže obrađuju predmete jer dolaze od provjerenog partnera.

Lötzsch upozorava da Njemačka ne smije misliti samo na dolazak. Potrebno je razmišljati i o tome kako ljude zadržati. Prvi put je 2024. godine više ljudi napustilo Njemačku nego što ih je došlo. Strani radnici često odlaze jer im se ne ostvare očekivanja.

Poduzetnica Jasmin Arabian‑Vogel, koja u Hannoveru vodi zdravstveni i socijalni centar s 250 zaposlenih, kaže da je ključ u tome kako se Njemačka odnosi prema pridošlicama. „Još smo privlačni stranim radnicima, ali ako želimo da tako ostane, sve ovisi o tome kako postupamo s ljudima koji su već ovdje.“ Po njezinu mišljenju, Njemačkoj treba potpuno drukčiji politički i društveni način razmišljanja o doseljavanju — inače ova inicijativa neće uspjeti.

Znanstveno istraživanje obično je dugo i zahtjevno. Rokovi pritišću, novca nikad nema dovoljno pa sve često bude frustrirajuće. Tu u igru ulaze „kolege“ – programi umjetne inteligencije (UI).

Prije dvije godine Sakana AI, nova tvrtka iz Tokija, predstavila je „UI znanstvenika“. Taj sustav trebao bi biti u stanju od nule započeti i dovršiti strojno učenje te za najviše 15 dolara proizvesti znanstveni rad.

Modelu ne treba nikakva ljudska pomoć – sam postavlja hipotezu, sam pronalazi rezultate. Čak i sam procjenjuje kvalitetu rada, što je inače posao drugih, neovisnih znanstvenika.

Znanstvenici od krvi i mesa odmah su testirali taj alat i nisu baš bili oduševljeni. Oni su zaključili da UI doista sastavi znanstveni rad, ali, kako su rekli, poput „nemotiviranog studenta preddiplomskog studija koji žuri predati rad na vrijeme".

Bilo je nepotpunih odlomaka, zastarjelih ili krnjih izvora i često potpuno izmišljenih rezultata. U jeziku svijeta umjetne inteligencije to se naziva „halucinacijom".

A što može sada?

Ipak, mnogi su smatrali da stvar obećava, osobito zbog brzine. Dok bi onom „nemotiviranom studentu“ trebalo barem 20 sati rada, stroju treba oko 3,5 sata, po cijeni između 6 i 15 dolara.

Sada, godinu i pol nakon te prve slabe ocjene, Sakana AI je na testiranje dao unaprijeđenu verziju. Ubacili su tri znanstvena rada koje je generirala UI među 40 radova koje su napisali ljudi. Svi radovi potom su prošli recenziju tijekom jedne radionice o strojnom učenju.

Recenzenti su znali da su neki radovi djelo UI, ali nisu znali koji.

Oko 70 posto radova prošlo je prvi krug provjere, među njima i jedan koji je djelo umjetne inteligencije. To znači da je barem taj jedan rad zadovoljio standarde radionice, koji su, doduše, postavljeni niže nego inače.

„Studiju (UI) koja je prihvaćena nisu svi znanstvenici smatrali provjerenim znanstvenim člankom“, kaže Jakob Macke, profesor strojnog učenja.

Posljednja verzija japanskog UI znanstvenika i dalje ima nedostatke – nedovoljno razrađene ideje, probleme u strukturi i ponovno „halucinacije".

No njihova evaluacija pokazuje da radovi s vremenom postaju kvalitetniji te se čini da više nije znanstvena fantastika trenutak kada će se UI doista baviti znanošću.

UI kao rješenje za neefikasnost?

Sustavi umjetne inteligencije, osim što su brzi, također su neumorni – ne spavaju i ne treba im kava. Troše struju i nešto koštaju, ali ipak neusporedivo manje nego ljudi.

To znači više rezultata u kraćem vremenu. A to znači veću učinkovitost znanstvenih otkrića.

Tu je još nešto – kada istražuju ljudi, sve ovisi o bezbrojnim ljudskim odlukama. Gotovo je nemoguće da dvojica znanstvenika imaju potpuno isti pristup. UI bi tu trebala biti „objektivnija“.

Tu, međutim, postoji zamka, navode Liza Messeri i Molly Crockett, koje govore o „monokulturi znanosti".

Pojam monokulture poznat je iz poljoprivrede – ako se na jednoj njivi stalno sadi isto, prinos u početku raste, ali usjev s vremenom postaje osjetljiviji na štetočine.

Jednako tako, neki strahuju da bi se istraživanja pomoću UI mogla odvijati bez nijansi koje donosi ljudski pristup. Time se riskira sužavanje spektra znanosti, ali i sustavne pogreške koje neće imati tko uočiti.

„Najveći je rizik da se rezultatima koje generira UI pokloni previše povjerenja. Ključna protumjera je sposobnost ljudi za kritičko razmišljanje“, kaže Irina Gurevych, profesorica na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu.

Drugim riječima, bez ljudskog mozga možda ćemo proizvoditi više „znanja“, ali ćemo razumjeti manje. Kao i u drugim područjima, i u znanosti se uz UI može mnogo dobiti – ali uz velik ulog.

Na imanju Bengerhof u okrugu Kleve u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji 15.000 kokoši glasno kokodaču dok slobodno trčkaraju na otvorenom. Površina rezervirana za kokice peradara Philippa Bengera velika je šest hektara. No, kako kaže, unatoč mirnom prizoru, stanje nije nimalo jednostavno. I njegovo je gospodarstvo pod golemim pritiskom.

„Trenutačno bismo mogli prodati gotovo dvostruko više nego prošle godine“, kaže Benger. „A to je od kokoši teško dobiti.“ Obiteljsko peradarsko gospodarstvo opskrbljuje oko 70 samoposluga i seoskih trgovina. Ali povrh toga su mu stigle i mnoge narudžbe novih kupaca koje je Philipp Benger morao odbiti.

Četiri mjeseca zatvora za kokice

Jedan je uzrok nestašice ptičja gripa. U jesen je u Njemačkoj izbila zaraze, a pogođen je i okrug Kleve. Kokoši na imanju Bengerhof morale su biti zatvorene u peradarniku puna četiri mjeseca i tek od 1. ožujka ponovno smiju na otvoreno. „Zbog toga sam loše spavao“, kaže Benger. „Bilo je slučajeva u okolici. Morali smo paziti da životinje ostanu zdrave.“

I Njemački savez za peradarstvo svjedoči o izazovima: „Po našem mišljenju je stanje na tržištu jaja trenutačno napeto", kaže predsjednik Saveza Hans‑Peter Goldnick. Ali i dodaje: „Smatramo u maloprodaji ponuda biti dovoljna."

Jaja (ipak) nisu jamstvo za infarkt

Uz ptičju gripu i manje jaja iz uvoza - ponajprije iz Nizozemske, najveći razlog trenutačnih nestašica velika je potražnja. Jaja su sve omiljenija, a potrošnja je posljednjih godina stalno rasla: 2025. iznosila je, prema Savezu, 252 jaja po stanovniku, dok je prije četiri godine bila 234.

Po njihovom mišljenju, razlog je i promjena percepcije: „Jaje se više ne smatra kolesterolskom bombom, nego privlačnim izvorom bjelančevina.“ Doista, mnogi danas u jajima vide pravu superhranu. Velika potražnja za jajima ne ovisi samo o Uskrsu.

No koliko je stvarno zdravo jesti jaja? „Prema trenutačnim znanstvenim spoznajama, jedno jaje dnevno nije problem“, objašnjava obiteljski liječnik Ralph Eisenstein iz Düsseldorfa. „Jaja su izvor bjelančevina, važnih za izgradnju mišića.“ Osim toga, sadrže vitamin A, vitamin D i brojne minerale.

„Svatko će pronaći svoje pisanice"

Unatoč nestašicama, njemački peradari su uvjereni kako će biti dovoljno jaja za njemačke potrošače – iako se može dogoditi da povremeno police ostanu prazne. „Primjerice, može se dogoditi da pojedine vrste, poput bio-jaja, budu privremeno nedostupne ili da bude manji izbor obojenih uskrsnih jaja", kaže Goldnick. No ne može biti govora o općem poremećaju opskrbe.

Prema podacima Saveza, u Njemačkoj se na dan proizvede oko 56 milijuna jaja. A Uskrs zapravo nije vrijeme najveće potrošnje jaja – najveća je potražnja u božićnom razdoblju. Potrošači se, zaključuje Goldnick, ne trebaju brinuti za opskrbu. „Svatko će za Uskrs pronaći svoje pisanice."

Dugo se o e‑cigaretama govorilo kako su manje štetne od duhana, s manje otrovnih tvari i dapače, kao mogući izlaz iz ovisnosti o pušenju. No sve se više dovodi u pitanje to obećanje o manje rizičnoj alternativi. Istraživači i zdravstvene institucije sve češće upozoravaju da vapanje nosi zdravstvene rizike – uključujući i mogući rizik od raka.

Nova pregledna studija, objavljena u časopisu Carcinogenesis, dodatno je pojačala tu raspravu. Međunarodni stručni tim analizirao je odabrane radove objavljene od 2017. do danas i zaključio: e‑cigarete koje sadrže nikotin „vjerojatno su kancerogene“ i mogu pridonijeti nastanku raka pluća i raka usne šupljine.

Što znači „vjerojatno kancerogeno"?

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC), specijalizirana institucija Svjetske zdravstvene organizacije, svrstava tvari prema snazi znanstvenih dokaza:

• Skupina 1: kancerogeno za ljude (dim cigarete, alkohol, UV‑zračenje)
• Skupina 2A: vjerojatno kancerogeno (crveno meso, rad u noćnoj smjeni)
• Skupina 2B: moguće kancerogeno (kava)

E‑cigarete još uvijek nemaju službenu klasifikaciju, iako već i „vjerojatno" ili tek „moguće" kancerogeno sadrži već mnoštvo čimbenika. U svojem su pregledu autori istraživanja analizirali biomarkere, pokuse na životinjama, kemijske analize sastojaka, studije slučaja i pregledne radove.

Prema rezultatima, tijekom vapanja aktivira se niz bioloških procesa koji se povezuju s nastankom raka. Među njima su oštećenja DNK, oksidativni stres, upalne reakcije, epigenetske promjene te povećane razine nitrozamina, hlapljivih organskih spojeva (VOC‑eva) i teških metala. Neke od tih tvari već su poznati kancerogeni razvrstani u IARC‑ovu skupinu 1.

Rizik od raka: mnogo toga još nejasno

Iako se dokazi gomilaju, izrada konačne procjene rizika i dalje je teška. Ključni problem je manjak dugoročnih podataka.

„E‑cigarete su široko dostupne tek od oko 2010., a karcinom pluća ima razdoblje latencije od 20 do 40 godina“, objašnjava Martin Widschwendter, profesor prevencije i ranog otkrivanja raka na Sveučilištu u Innsbrucku, koji nije sudjelovao u studiji. Zato trenutačno nije moguća pouzdana epidemiološka procjena.

Dodatnu poteškoću stvara činjenica da je većina korisnika e‑cigareta prije toga pušila duhan pa je u mnogim studijama gotovo nemoguće razdvojiti učinke dvaju proizvoda. „To, međutim, nije razlog za smirenje, nego pitanje vremena“, kaže Widschwendter. Podsjeća da je kod duhana trebalo desetljeća da epidemiologija potvrdi ono što je biologija već nagovještavala: „Tu pogrešku ne bismo smjeli ponoviti s e‑cigaretama."

Ne brzati sa zaključkom

I drugi neovisni stručnjaci komentiraju rezultate. Gavin Stewart, stručnjak za analizu dokaza sa Sveučilišta u Newcastleu, poziva na oprez: pregledna studija ne ispunjava u potpunosti sve metodološke standarde pa njezine zaključke treba promatrati „sa zadrškom“.

Stephen Burgess, biostatističar sa Sveučilišta Cambridge, kaže da studija identificira više uvjerljivih bioloških mehanizama – takozvanih „smoking guns“ – koji bi teoretski mogli objasniti kako vapanje povećava rizik od raka. Ipak upozorava na pretjerana tumačenja: dokazivanje jasne kauzalne veze kod ljudi iznimno je teško, a moguće je, kaže on, da takav dokaz nikada neće biti potpuno uvjerljiv.

Koliko je vapanje opasno u usporedbi s pušenjem?

Za mnoge je ključno pitanje ostaje: je li vapanje manje opasno od duhana?
Ute Mons, voditeljica Odjela za primarnu prevenciju raka u Njemačkom centru za istraživanje raka (DKFZ), navodi da su količina i koncentracija kancerogenih tvari u aerosolu e‑cigareta „u pravilu znatno niže" nego u duhanskom dimu. Stoga je razumno pretpostaviti da je i kancerogeni potencijal manji.

No Mons istodobno jasno upozorava: to nije isto što i sigurnost. Potpuni prelazak na e‑cigarete može smanjiti izloženost nekim štetnim tvarima, ali nije konačno utvrđeno koliko i utječe li to doista na rizik od raka, što potvrđuje i DKFZ u svojim izvješćima.

Upozorenje, ali još ne i presuda

Nova analiza nije konačna procjena rizika, ali je vrlo jasno upozorenje: dokazi o mogućem riziku od raka postaju sve jasniji. No ključni podaci i dalje nedostaju.

I sami autori ističu potrebu za daljnjim istraživanjem – osobito kako bi se utvrdilo koji su organi najizloženiji, koje su skupine stanovništva posebno ugrožene i koje kemikalije pridonose opaženom riziku.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) već je svrstala procjenu e‑cigareta među svoje „visoke prioritete“ za razdoblje 2025.–2029. Tada će se vidjeti hoće li sadašnje naznake rezultirati službenom klasifikacijom, jer prioritizacija znači da će e‑cigarete u tom ciklusu doista biti predmet procjene.

Gotovo nijedna tehnologija nije prošla takve uspone i padove kao nuklearna energija: u 1950-ima je procvala mirnodopska uporaba nuklearne fisije, koja se u vojnom smislu do danas smatra krajnjim sredstvom odvraćanja. Reaktorske nesreće u Three Mile Islandu (SAD, 1979.), Černobilu (Sovjetski Savez, 1986.) i Fukushimi (Japan, 2011.) ublažile su euforiju i na mnogim mjestima potaknule protivnike nuklearne energije na djelovanje.

No u novije vrijeme nuklearna energija se promiče kao CO₂-neutralna i time klimatski prihvatljiva alternativa obnovljivim izvorima.

I u Africi neke vlade žele graditi nove nuklearke. Već sada je sigurno: jedina afrička nuklearna elektrana – dva reaktora u južnoafričkom Koebergu – neće ostati sama. No neizvjesno je koliko će daleko nova euforija doista ići.

Afričke nuklearne ambicije – od „sigurno“ do „nerealno“

Južnoafrički novinar Tristen Taylor 2025. je detaljnije istražio nuklearne ambicije afričkih zemalja. Njegovo izvješće objavio je ured njemačke Zaklade Heinrich Böll u Cape Townu, koja je bliska njemačkim Zelenima.

Na doljnjoj infografici označene su šanse afričkih zemalja da u idućih 10 do 20 godina nabave reaktore - od tamnoplavo (sigurno) do svjetloplavo (nerealno):

Afrički kontinent je za globalnu nuklearnu industriju, a posebno za ponuđače iz Južne Koreje, Kine i Rusije, tržište rasta, kaže Taylor u intervjuu za DW. I dodaje da u potrebnim pripremama pomaže Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

Najbolje izglede da srednjoročno nabavi reaktor, prema Taylorovu izvješću, ima Egipat – ondje je ruski državni nuklearni koncern Rosatom već 2022. počeo graditi nuklearku El Dabaa. Kao potpuno nerealne i isključivo geopolitički motivirane Taylor ocjenjuje nuklearne planove, primjerice, sahelskih država Nigera, Malija i Burkine Faso – iako su već potpisale sporazume s Rosatomom.

„Sklapanje nuklearnog sporazuma s Rusijom ponajprije znači političku potporu Rusije”, tvrdi Taylor. „Treba imati na umu da se takvi sporazumi stalno potpisuju. Jedan pojedinačni nuklearni sporazum još ne znači ništa – tek kada se oni pojavljuju kroz dulje razdoblje i nešto se i događa, može se govoriti o pomaku."

Južna Afrika: stari reaktori i novi planovi

Na samom jugu Južne Afrike nalazi se zasad jedina afrička nuklearna elektrana. Dva reaktora u Koebergu, nedaleko od metropole Cape Town s pet milijuna stanovnika, izgrađena su pod režimom apartheida od strane francuskog konzorcija i puštena u rad sredinom 1980-ih. Nedavno su proizvodili oko 4 posto južnoafričke električne energije.

Godine 2024. odnosno 2025. dozvole za rad oba reaktora redom su produžene za po 20 godina – i to unatoč tome što su, iz perspektive ekoloških aktivista, kod reaktora Koeberg-2 ostala otvorena pitanja.

Francesca de Gasparis, izvršna direktorica ekološke nevladine organizacije SAFCEI, to pripisuje političkom pritisku i poteškoćama u posrnuloj državnoj elektroenergetskoj kompaniji Eskom. „U drugim zemljama, gdje se rizici shvaćaju ozbiljno, postoje provjere održavanja koje osiguravaju da je i nadzorna tehnologija ažurna te da su pouke iz Fukushime i drugih nesreća uzete u obzir”, kaže de Gasparis u intervjuu za DW. U Koebergu se, ističe, ništa od toga nije dogodilo, a dokumentacija pokazuje velike nedostatke.

Trenutačno Eskom gura planove za nove nuklearne elektrane. Najdalje su odmakle pripreme za elektranu snage 4000 MW na lokaciji Duynefontein, nedaleko od Koeberga. I ovdje de Gasparis zamjera netransparentnost i zastarjele podatke.

Eskom je DW-u najavio odgovore na pitanja o sigurnosti reaktora. Međutim, do zaključenja redakcije ovog članka očitovanje nije pristiglo.

Gana: dvostruki rizik

Planovi su također daleko odmakli u zapadnoafričkoj Gani: konačno sklapanje ugovora s jednim od ponuđača iz Francuske, Kine, Južne Koreje, Rusije ili SAD-a još nije objavljeno, no u izvješćima se već spominje 2027. kao mogući početak gradnje. Uz konvencionalnu nuklearnu elektranu Gana želi i tzv. SMR.

Small Modular Reactors ili mali modularni reaktori znatno su manji i obećavaju jednostavniji rad i manje sigurnosne rizike. Dosad je svaki od više od 650 konvencionalno izgrađenih reaktora u svijetu bio jedinstven i time nosi i individualne rizike. Zbog toga je cijena po kilovatsatu nuklearne energije znatno viša nego kod danas vrlo povoljnih obnovljivih izvora energije – vjetra, sunca i vode, što pokazuju, primjerice, europski podaci. Taj jaz bi SMR-ovi trebali smanjiti serijskom proizvodnjom. No zasad postoje samo prototipovi – pa se Gana, ali i zemlje poput Ruande, oslanjaju na obećanja.

U donjoj infografici navedene su cijene proizvodnje kilovatsata struje u centima, u velikim proizvodnim pogonima:

Početkom ožujka čelnik ganskog nuklearnog poduzeća Nuclear Power Ghana kritizirao je u razgovoru za državnu novinsku agenciju GNA da važna pripremna istraživanja, primjerice o proširenju mreže, nisu financirana. A bez njih se, rekao je, ne može prijeći u sljedeću fazu projekta.

Ganska komisija za atomsku energiju GAEC i regulatorno tijelo NRA do zaključenja redakcije ovog članka nisu odgovorili na pitanja DW-a.

Kenija: ambiciozan plan s novom lokacijom

U Keniji je predsjednik William Ruto na konferenciji o nuklearnoj energiji u Nairobiju krajem ožujka predstavio ambiciozan plan: već sljedeće godine u Siayi, blizu granice s Ugandom na Viktorijinu jezeru, trebala bi započeti izgradnja nuklearne elektrane snage 2.000 MW, a postrojenje bi trebalo biti pušteno u rad 2034. godine.

Taylorovo izvješće svrstava kenijske nuklearne ambicije tek u „srednje”, između ostalog i zato što je vlada početkom 2025., u sklopu općih mjera štednje, odlučila ukinuti nacionalnu nuklearnu agenciju NuPEA. No ta odluka do danas nije stupila na snagu jer ju parlament nikada nije potvrdio. Ruto je pak u svom govoru najavio nova radna mjesta, industrijski rast pa čak i sniženje cijene električne energije zahvaljujući planiranoj nuklearnoj elektrani.

Kenijska ekološka aktivistica Phyllis Omido u intervjuu za DW zahtijeva: „Potrebna nam je sveobuhvatna studija o tome kakav bi utjecaj nuklearna elektrana imala na zajednice koje ovise o ribarstvu na Viktorijinu jezeru.” Također strahuje da bi transport gorivnih elemenata kroz cijelu zemlju mogao biti opasan za stanovnike.

Dobitnica nagrade „Right Livelihood” godinama se sa svojom organizacijom CGJEA borila protiv nuklearne elektrane u obalnom mjestu Kilifi te već dugo upozorava na pokušaje zastrašivanja njezine organizacije. Općenito zamjera državnim tijelima previše nemaran način komunikacije: „Stanovnicima ne govore što znači biti lokacija nuklearne elektrane, osobito kad je riječ o opasnostima.”

Neriješeno pitanje nuklearnog otpada

Svim afričkim projektima, kao uostalom i gotovo svim nuklearkama diljem svijeta, zajedničko je sljedeće: ne postoji konačan odgovor na pitanje gdje sigurno pohraniti radioaktivni otpad koji nastaje u reaktorima.

„Protiv smo nuklearne energije sve dok nam ne predstave opipljivo rješenje što učiniti s otpadom. Kenija nema kapacitete za to”, kaže Omido. „Jednostavno zakopati otpad u lokalnim jedinicama nije rješenje.”

Južna Afrika svoj nuklearni otpad skladišti u Vaalputsu, u rijetko naseljenoj regiji Northern Cape, u jedinom takvom postrojenju u cijeloj Africi. Ono je, međutim, odobreno samo za nisko i srednje radioaktivni otpad; istrošeni gorivni elementi privremeno se skladište u Koebergu. Vlada planira do 2065. pustiti u rad trajno odlagalište, što aktivisti dovode u pitanje.

„Ne postoji jednostavno rješenje za visoko radioaktivni nuklearni otpad”, kaže čelnica SAFCEI-ja Francesca de Gasparis. „I zato ne bismo trebali planirati proizvoditi ga još mnogo više i time prebacivati još veći problem u budućnost.”

Dana 2. travnja 2025., Donald Trump šokirao je svijet objavom “gospodarske neovisnosti” SAD-a, uvevši opsežne carine na sve zemlje svijeta. Vrhovni sud je u međuvremenu doduše osporio zakonitost ovog presedanskog poteza, ali američki predsjednik čini se odlučan u namjeri da ga čak i proširi.

DW je analizirao trgovinske podatke o porijeklu američkog uvoza u protekloj godini kako bi otkrio: što su Trumpove carine postigle? Kako se ostatak svijeta prilagođava ovom novom ekonomskom poretku? I tko ubire koristi, ako ih itko uopće ima?

2. travnja 2025.: Bijela kuća objavljuje tarife “Dana oslobođenja”

U okviru tarifa povodom “Dana oslobođenja”, Bijela kuća objavila je da će svaka zemlja – uz nekoliko iznimki zbog sankcija i postojećih trgovinskih sporazuma – biti obuhvaćena osnovnom carinom od 10 % na sav uvoz. Dodatno, 85 zemalja koje više izvoze u SAD nego što uvoze iz te zemlje, našle su se suočene s još višim tarifama - i do 50 %.

“Nisam mislio da ljudi očekuju da će američka administracija praktički objaviti trgovinski rat cijelom svijetu”, kaže Haishi Li, ekonomist sa Sveučilišta u Hong Kongu, čija istraživanja se fokusiraju na utjecaj tarifa i sankcija na globalnu trgovinu.

Odmah je zavladao kaos, globalna tržišta dionica su „potonula". Iako je Trump javno tvrdio da se “veliki biznis ne brine zbog tarifa”, američka administracija 9. travnja objavila je 90-dnevnu suspenziju svih carina viših od temeljne stope od 10 %.

Tijekom ovog razdoblja mnogi trgovinski partneri, poput Europske unije, Vijetnama i Ujedinjenog Kraljevstva, žurno su pregovarali nove trgovinske sporazume u nadi da će sniziti najavljene carinske stope. Pregovori s Kinom bili su burni tijekom idućih mjeseci, uključujući prijetnje obostranim tarifama i do 125 %.

Nakon više produljenja 90-dnevne pauze, pojedinačne tarife stupile su na snagu 7. kolovoza 2025.

Početak 2025.: američki uvoznici gomilaju zalihe u očekivanju tarifa

Čak i prije travnja bilo je jasno da slijede velike promjene. “Tarife će nas učiniti bogatima kao nikad”, izjavio je Trump pri ulasku u svoj drugi mandat u siječnju 2025.

Američke kompanije shvatile su poruku: požurile su napuniti skladišta prije nego što troškovi porastu, dramatično povećavši narudžbe – u zemlju su uvezle otprilike 20 % više robe između siječnja i ožujka nego što je bio prosjek 2022.–2024., što je ekvivalent povećanju od oko 184 milijarde USD (američkih dolara).

Očekujući više tarife na zlatne poluge, SAD je u prvoj polovici 2025. uvezao otprilike pedeset puta veću količinu nego inače, ukupno oko 72 milijarde USD – uglavnom iz Švicarske, ali i od novih dobavljača poput Uzbekistana, Filipina i Zimbabvea.

Veliki proizvođači diljem Azije također su zabilježili snažan rast, a Tajvan, Vijetnam i Indija su svi povećali izvoz u SAD više nego što je to bilo uobičajeno.

Travanj – srpanj 2025.: američke tvrtke se „prebacuju" prema državama s nižim carinama

Razdoblje suspenzije uvedeno 9. travnja američkim je uvoznicima dalo tromjesečni rok da se prilagode novoj situaciji.

Studija Haishi Lija i kolega pokazuje da su tvrtke u velikoj mjeri pokušavale preusmjeriti svoje lance opskrbe prema državama s nižim tarifnim rizikom. "Uvoz je tekao poput vode – od zemalja s visokim tarifama prema onima s niskim”, rekao je Li.

Ni iz jedne zemlje uvoz nije toliko opao kao iz Kine, koja je bila suočena s najvišim i najnestabilnijim tarifnim prijetnjama. SAD je uvezao za 66 milijardi dolara manje iz Kine između travnja i srpnja 2025. nego prethodnih godina. Kanada, kojoj je prijetilo 25 % carina, također je zabilježila pad od 24 milijarde USD, ali izgleda da je uspjela nadoknaditi gubitak preusmjeravanjem trgovine – ukupni kanadski izvoz bio je samo 1,6 milijardi dolara niži nego 2024.

"Najviše su profitirale zemlje s ‘10 % tarifom', poput Australije i zemalja Latinske Amerike”, kaže Li.

No i neke zemlje s visokim tarifama bilježile su iznenadne skokove: Vijetnam, Tajland i Tajvan suočili su se s recipročnim tarifama od 46 %, 36 % i 34 %, ali je SAD ipak uvezao dodatnih 34 milijarde USD robe iz Tajvana između travnja i srpnja prošle godine.

“Američki uvoznici prebacili su se prema zemljama koje su potencijalne zamjene za Kinu”, rekao je Li. Mnogi proizvođači na Tajvanu i u Vijetnamu već su imali jake veze s američkim kompanijama, učvršćene tijekom Trumpova prvog mandata i trgovinskog rata s Kinom.

Američki građani podnose najveći teret carinskog tereta

Do sada tarife nisu vratile proizvodnju u SAD, kaže Alex Durante, viši ekonomist u američkom think-tanku Tax Foundation, koji prati domaći utjecaj carina.

“Ova godina bila je vrlo loša za proizvodnju i zaposlenost”, rekao je. “Sektori koji rastu uglavnom su oni koji su relativno zaštićeni od tarifa, zbog izuzeća — poput računalne opreme i proizvoda povezanih s umjetnom inteligencijom.”

Iako su se američki uvoznici prilagodili time što su promijenili zemlje dobavljače, ukupna vrijednost uvoza brzo se vratila na uobičajene razine nakon objave tarifa 2. travnja.

Jedina brojka koja je snažno porasla je carinski prihod SAD-a: u 2025. godini SAD je zabilježio 287 milijardi dolara od carina i povezanih poreza – otprilike trostruko više nego prethodnih godina. Rani podaci pokazuju da bi 2026. mogla čak i nadmašiti i taj iznos.

Ovaj novac činio je oko pet posto svih poreznih prihoda SAD-a 2025. Studije pokazuju da su povećane tarife gotovo u cijelosti platile američke uvozne kompanije, a ne strani izvoznici.

Zbog toga su američki potrošači zapravo glavni gubitnici carina. “Procijenili smo da su tarife u 2025. godini svaki američki kućni budžet stajale oko 1.000 američkih dolara”, rekao je Durante. "Kumulativni učinak toga je što poduzeća moraju povisiti cijene, smanjiti ulaganja, smanjiti broj zaposlenih ili sniziti plaće kako bi se prilagodila tarifama."

Neizvjesnost pogađa međunarodne izvoznike

Na međunarodnoj razini razdoblje nakon kolovoza 2025. obilježeno je ubrzano sklopljenim – i jednako tako brzo poništenim – trgovinskim sporazumima, uz nove runde tarifnih prijetnji usmjerenih prema pojedinim zemljama ili proizvodnim grupama.

Globalna trgovina postala je mnogo neizvjesnija. “Ako pitate akademike, američke političare, bilo koga, što će se dogoditi ove godine – mislim da nitko ne zna”, kaže Haishi Li.

Najnoviji šok ovoj nestabilnoj situaciji stigao je u veljači kada je Vrhovni sud srušio pravnu osnovu Trumpovih izvornih tarifa “Dana oslobođenja”. Uz novu jedinstvenu tarifu od 15 % i administraciju koja očito traži načine da ponovno uvede više carine, i izvoznici i uvoznici ostaju u fazi neizvjesnosti što bi idući mjeseci mogli uopće donijeti.

Kako bi se prilagodile toj neizvjesnosti, vlade svijeta se sve više fokusiraju na podršku tvrtkama koje pokušavaju istražiti nova tržišta izvan SAD-a. “Ako mogu diverzificirati svoje lance opskrbe, to će ih učiniti otpornijima – što bi mogla biti jedina pozitivna strana ove krize”, kaže Li.

Vodeći ekonomski istraživački instituti znatno su snizili svoju gospodarsku prognozu za ovu godinu zbog rata s Iranom i posljedično snažnog rasta cijena energije. Za 2026. godinu sada se u Njemačkoj očekuje rast bruto domaćeg proizvoda od samo 0,6 posto, priopćili su instituti – prije otprilike pola godine još su računali s rastom od 1,3 posto.

„Šok rasta cijena energije u kontekstu rata s Iranom snažno pogađa oporavak, no istodobno ekspanzivna fiskalna politika podupire domaće gospodarstvo i sprječava snažnije nazadovanje“, rekao je voditelj konjunkturnih analiza instituta ifo, Timo Wollmershäuser. Za 2027. godinu instituti očekuju rast od 0,9 posto. I to je znatno pesimističnije: ranije su prognozirali 1,4 posto.

Državna potrošnja trebala bi potaknuti gospodarstvo

To su loše vijesti za Njemačku. Nakon godina stagnacije i minimalnog rasta u 2025., njemačko se gospodarstvo zapravo trebalo ove godine ponovno znatno oporaviti – iako je rast prije svega potaknut državnim izdacima za obranu i modernizaciju infrastrukture. Za ta dva područja je vlada Friedricha Merza predvidjela posebno zaduživanje u iznosu od tisuću milijardi eurau narednih pet godina.

Šok cijena energije privremeno potiče inflaciju, navodi se u prognozi. Porast cijene prirodnog plina poskupljuje, među ostalim, i gnojiva, što se odražava na cijene hrane. Uz to, više proizvodne i transportne troškove vjerojatno će se preliti na cijene robe. Povećana inflacija koči privatnu potrošnju.

Prije pola godine instituti su za 2026. godinu predviđali rast potrošačkih cijena od 2,0 posto, a za 2027. od 2,3 posto.

Stručnjaci traže „socijalne kompenzacijske mjere“

S obzirom na troškove energije, istraživači se izričito protive državnim intervencijama s ciljem kratkoročnog snižavanja cijena energije. Time bi se, kako navode, „onemogućili važni tržišni signali“. Umjesto toga, trebalo bi uvesti „ciljane socijalne kompenzacijske mjere“.

Očekuje se i da će savezna vlada u narednom tjednu sniziti svoja očekivanja vezana uz njemačko gospodarstvo. Trenutačno za ovu godinu predviđa rast od 1,0 posto. Proljetna projekcija čini osnovu za procjenu poreznih prihoda. Slabiji gospodarski rast mogao bi dovesti do nižih poreznih prihoda nego što se dosad očekivalo, što bi dodatno pojačalo pritisak štednje na saveznu vladu u temeljnom proračunu.

„Poruka proljetne dijagnoze istraživačkih instituta je jasna: sukob na Bliskom istoku povećava pritisak na njemačku politiku da dosljedno provede strukturne reforme“, izjavila je savezna ministrica gospodarstva Katherina Reiche. „Izgledi za rast znatno su slabiji nego što se ranije očekivalo.“ Sada su, dodala je, potrebne „hrabre reforme“.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...