Vecernji list

Smrt Alija Khameneija označava povijesnu prekretnicu – ne samo za Iran, već i za cijelu regiju. Osamdesetšestogodišnji duhovni i politički vođa ubijen je u izraelsko-američkom zračnom napadu.

Prema iranskom Ustavu, tijelo od 88 šijitskih klerika sada mora odlučiti o njegovom nasljedniku. Među mogućim kandidatima su bivši predsjednik Hassan Rouhani, Khameneijev sin Mojtaba, za kojeg se kaže da je blizak Revolucionarnoj gardi, i Hassan Khomeini, unuk osnivača Islamske Republike, ajatolaha Khomeinija, koji je vodio Iran do 1989.

Razna imena se spominju i u oporbenim krugovima, a najistaknutije je ime Reze Pahlavija, sina šaha koji je svrgnut 1979. Međutim, iranska oporba slovi kao interno podijeljena i posvađana.

Tročlani odbor kojeg čine predsjednik, šef pravosuđa i predstavnik Vijeća čuvara privremeno će preuzeti dužnosti vođenja zemlje. Ipak pravo pitanje je dublje: je li ovo samo promjena osoblja na čelu Irana - ili temeljna transformacija sustava? Revolucionarna garda igra ključnu ulogu u tome, ostajući središnji stup moći unatoč ubojstvu svog zapovjednika, Mohammeda Papkura.

Za Bente Scheller iz Zaklade Heinricha Bölla, Khameneijeva smrt je "vrlo simboličan događaj". Ona kaže da iako "smrt 86-godišnjaka nije u potpunosti neočekivana", ciljano ubojstvo aktualnog šefa države je do sada neviđeno. I prema domaćem i prema međunarodnom pravu, ovo je, kaže ona, vrlo delikatan trenutak. Iran se pripremao za nasljednika, objašnjava Scheller, ali okolnosti smrti dale su situaciji novu dimenziju.

Hanna Voß, stručnjakinja za Bliski istok u SPD-u bliskoj Zakladi Friedricha Eberta, smatra da Trumpov apel pokazuje temeljno nerazumijevanje. Ona smatra da on pokazuje jedan od glavnih problema, naime da Trump "ne razumije uistinu logiku iranskog režima i cijelog njegovog sigurnosnog aparata". Revolucionarna garda, kaže ona, ima vlastitu obavještajnu službu, koja pak održava vlastite strukture, kao i milicije i kod kuće i u inozemstvu.

Odlučujuća snaga: Revolucionarna garda

Američki predsjednik Donald Trump javno je pozvao Revolucionarnu gardu da položi oružje. Scheller to smatra uzaludnim: "Ne mislim da će Revolucionarna garda biti odvraćena takvim zahtjevom." Za njih, kaže Scheller, nije jasno što će dobiti, ali sigurno je što će izgubiti - moć, utjecaj i znatne ekonomske resurse. Aparat je veliki i do sada nije bilo značajnih prebjega, navodi ona. Posljedično, vjerojatnost dobrovoljnog povlačenja je, prema njenom mišljenju, mala.

Što će se događati u nadolazećim danima, prema mišljenju Scheller, uveliko ovisi o Washingtonu. Mnogo je, kaže ona, špekulacija. Prema njenom mišljenju ključno pitanje je s čime će Trump biti zadovoljan. Moguće je, smatra Scheller, da će se nastaviti izolirane vojni udari, na primjer, na balistički ili nuklearni program. Scheller se stoga plaši daljnjih borbi - i iranskih protunapada.

S druge strane, Voß smatra mogućim strukturni pomak unutar Irana. Revolucionarna garda je, kaže ona, potpuno ideološki vođen aparat koji funkcionira i kao paravojna organizacija. Čak i nakon gubitka svog zapovjednika, mogla bi, smatra ona, igrati još jaču ulogu u budućem Iranu. Prema njenom mišljenju moguća je daljnja militarizacija, u kojoj formalne vladine institucije gube važnost dok sigurnosni organi dominiraju.

Obje stručnjakinje trenutačno smatraju promjenu režima malo vjerojatnom. Scheller vjeruje da je preustroj unutar postojeće strukture moći vjerojatniji. "Vjerojatnije je da ćemo vidjeti preustroj unutar ove strukture moći nego da će oporba sada doći na vlast." Iako je stanovništvo doduše pokazalo hrabrost i ne trebaju mu pozivi izvana, također je iskusilo da međunarodna obećanja nisu imala učinka, kaže ona.

Hanna Voß također očekuje da bi potencijalni nasljednik u početku samo preuzeo vodstvo. Ona kaže da trenutno kruže imena poput bivšeg predsjednika Hassana Rouhanija. "To ne bi značilo promjenu sustava, već samo promjenu vodstva." Međutim, prema njezinoj procjeni, značajno veći dio iranskog stanovništva želi temeljnu promjenu, po mogućnosti u obliku referenduma o budućoj državnoj formi.

Suženi politički prostor

Hoće li ova želja biti ostvarena uveliko ovisi o Revolucionarnoj gardi. Oni kontroliraju ne samo oružje, već i ekonomiju i ideologiju. Scheller upozorava da bi nastavak bombardiranja mogao suziti politički prostor. Moglo bi se, kaže, sada zastati i pokušati iznuditi promjenu iz ovog trenutka šoka. "Ako jednostavno nastavite bombardirati, propustit ćete ovaj trenutak."

Iran se stoga nalazi na raskrižju. Između simboličkog prekida i strukturnog kontinuiteta, između potencijalne militarizacije i neispunjene želje za referendumom, postavlja se pitanje hoće li Khameneijeva smrt biti više od puke promjene na vrhu.

„Američki predsjednik Donald Trump ima dobre razloge da zajedno s Izraelom obuzda vladare u Iranu. Pa ipak su trenutačni postupci Amerikanaca pogrešni“, piše Frankfurter Rundschau. List navodi da postoji opasnost od širenja ratnog požara regijom i svijetom jer SAD „očito ne zna“ gdje i kako će završiti napad.

„Američki predsjednik pozvao je iranski narod da preuzme vlast. Nažalost, za to ne postoji strateška priprema. Iranska oporba je podijeljena. Istina je da je stanovništvo rascjepkano prema vjerskim uvjerenjima i etničkom podrijetlu. Ta rascjepkanost tipična je za cijeli Bliski istok. Zato je opasnost velika da se rat razvije u neukrotiv požar.“

Fuldaer Zeitung piše da je rat „upitan“ sa stajališta međunarodnog prava, ali da odgovara ljudskom osjećaju za pravdu. Teško da je Trump utjelovljenje te pravde, napominje list, ali ipak ljudi imaju pravo priželjkivati „poraz grozomornog režima mula uz što manje žrtava i slom teokracije".

Komentator lista Märkische Oderzeitung ne vjeruje u laki slom režima u Teheranu. „Obezglavljivanje jednog zločinačkog režima ni izbliza ne znači njegov poraz. Nenaoružana oporba nasuprot sebe ima do zuba naoružanu Revolucionarnu gardu, sigurnosne snage i vojsku, koji su mnogo puta dokazali bezdušnost."

„A Sjedinjene Države su pak više puta dokazale kako propada nasilna smjena režima izvana i kako završava u kaosu – vidjeli smo to u Afganistanu, Iraku i Libiji“, podsjeća list.

Na sličnom tragu je i Kölnische Rundschau: „Nakon smrti vrhovnog vođe Alija Hameneija režim će ponovno primiti konce u svoje ruke. Vjerojatno će na vlast doći još radikalnije snage.“

Neue Osnabrücker Zeitung piše da šansa za svrgavanje režima ipak postoji – nitko nije vjerovao ni da je moguće učinkovito eliminirati Hameneija, pa se to ipak dogodilo, podsjeća list.

„Naravno da postoji opasnost da se režim održi. To je najgori scenarij. Ali protiv njega govori to što se široke mase ljudi žele riješiti mula. Sve će se svesti na pitanje može li se provesti mirna tranzicija. Prvi dobar korak moglo bi biti to što Trump dijelovima režima obećava imunitet, ako su spremni na ozbiljne razgovore."

Süddeutsche Zeitung spominje i moguću ulogu Europske unije: „Nema jamstava da će se iz ruševina bombama razorenog režima pojaviti demokracija. Nema jamstava ni da će režim doista pasti. Ali Europljani imaju interes da padne. Zato nije dovoljno sada zabrinuto vrtjeti palčeve, citirati međunarodno pravo ili se ujediniti u skepsi prema Donaldu Trumpu. Rat otvara priliku da nikne novi Iran. Europa mora učiniti sve da u tome pomogne.“

Saarbrücker Zeitung primjećuje da je Trump udario na Iran na „poticaj Benjamina Netanyahua“, a protivno savjetima arapskih partnera. Sada te arapske sunitske zemlje potpisuju obrambeni sporazum s nuklearnom silom Pakistanom. „Trump je ovim ratom otvorio novu eru na Bliskom istoku – ali ne onakvu kakvu je želio", smatraju u tom listu.

Reutlinger General-Anzeiger osuđuje i iranski režim i Trumpovo „opasno kockanje“ te žali što su Ujedinjeni narodi isključeni: „Odluka hoće li se i kada posegnuti za krajnjim sredstvima ne bi smjela biti prepuštena jednom čovjeku samo zato što ima najveću batinu i što ga nije briga za pravila.“

Rhein-Neckar-Zeitung još je oštriji u ocjeni da SAD i Izrael ne pokušavaju bombama uvesti demokraciju: „Prije se nameće dojam da Trump, pritisnut Epsteinovim dosjeom, i Netanyahu, koji je pred sudom zbog sumnji na korupciju, naprosto pokušavaju skrenuti pozornost sa svojih nevolja.“

„Njih dvojica otvaraju vrata pakla", piše list. „Bombardiranje škole u pokrajini Hormozgan s više od stotinu mrtve djece sigurno će biti pogonsko gorivo budućeg islamističkog terorizma. Kakve to vrijednosti mogu opravdati ovakav zločin?“

Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Eskalacija na Bliskom istoku pogađa i desetke tisuća putnika iz Njemačke. Budući da je u iranskim napadima oštećeno više zračnih luka, a zračni prostor je djelomično zatvoren, putnici su ostali na tlu.

Njemačko udruženje turističkih agencija DRV govori o oko 30.000 pogođenih njemačkih građana. Oni se, prema tim navodima, ili već nalaze u regiji ili su rezervirali letove preko tamošnjih avio-čvorišta. Čim se zračni prostori ponovo otvore, organizatori putovanja će obavijestiti pogođene o mogućnostima povratka.

Wadephul vidi odgovornost kod putnika

Ali što do tada? O tome je ministar vanjskih poslova Njemačke Johann Wadephul sinoć govorio za ARD. Nije dao mnogo nade za brzo rješenje. Pogođeni se svakodnevno obavještavaju o situaciji i mogućim opcijama, rekao je njemački ministar. Zbog djelomično zatvorenih zračnih prostora regularan izlazak iz zemlje trenutno na mnogim mjestima nije moguć.

Istovremeno je naglasio da putnici sami snose odgovornost za svoju sigurnost: „Nije bilo potpuno nepoznato da bi ovo moglo postati opasno." Njegovo Ministarstvo je, kako je rekao, u bliskom kontaktu sa svim turističkim kompanijama.

Slično se ranije izjasnio i u njemačkom listu Bild: nije moguća evakuacija njemačkih putnika, kao ni državljana koji žive u regiji Perzijskog zaljeva, uz pomoć njemačke vojske (Bundeswehr). „To nećemo moći učiniti, jer su zračni prostori u cjelini zatvoreni", objasnio je Wadephul.

Nuripur: „To je obaveza države"

Ministru se usprotivio političar Zelenih Omid Nouripour. On je u istoj emisiji javnog servisa ARD ukazao na to da njemačka vlada ima obvezu pomoći njemačkim državljanima i u ovakvoj situaciji. Nije dovoljno više puta se pozivati na ranija upozorenja o putovanjima, smatra političar Zelenih.

Ako je moguć izlazak kopnenim putem do zračnih luka u susjednim zemljama, država mora aktivno organizirati i podržati te rute. „To je obveza države", naglasio je Nouripour. On je dodao da je njemačka vlada u sličnim slučajevima u prošlosti već organizirala evakuaciju kopnenim putem.

„Trebaju li se sada njemački turisti tući s ruskim turistima u Dubaiju oko toga tko će unajmiti koje vozilo, kako bi s kakvom god vizom stigli do Rijada? To je apsurdno."

Tisuće na listi za krizne situacije

Iz Ministarstva vanjskih poslova je priopćeno da se do sada na kriznoj listi ELEFAND registrirao nizak peteroznamenkasti broj pogođenih Nijemaca u regiji Perzijskog zaljeva – dakle više od 10.000 ljudi. To mogu biti turisti ili Nijemci koji žive u inozemstvu. Registracija na toj listi je dobrovoljna.

Važni aerodromi kao što su Dubai, Abu Dhabi i Doha su zatvoreni ili rade s velikim ograničenjima. Prema navodima Generalne uprave za civilno zrakoplovstvo, zračne luke i nacionalne avio-kompanije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima već su zbrinule oko 20.200 putnika čiji su letovi morali biti odgođeni. Osigurani su privremeni smještaji, obroci i osvježenja. Osim toga, Ujedinjeni Arapski Emirati žele preuzeti „sve troškove smještaja i ishrane za pogođene putnike", priopćila je uprava.

Građani EU-a u Iranu

Pogođeni su i putnici koji se nalaze na velikim kruzerima. Njemački TUI Cruises u području u kojem se vode ratne operacije ima kruzere Mein Schiff 4 i Mein Schiff 5, s kapacitetom od ukupno nešto više od 5.000 putnika. Gosti se i dalje nalaze na oba broda, navedeno je.

Također se procjenjuje da se u Iranu još nalazi nekoliko tisuća ljudi koji imaju državljanstvo neke od članica EU-a. To je izjavila visoka dužnosnica EU-a u Bruxellesu. Mnogi od njih, međutim, imaju i iransko državljanstvo i ne žele nužno napustiti zemlju, dodala je ona.

Berlin, Pariz i London kritiziraju „nasumične i nerazmjerne“ raketne napade Irana na zemlje regije.

Tako stoji u priopćenju koje su izdali njemački kancelar Friedrich Merz, francuski predsjednik Emmanuel Macron i britanski premijer Keir Starmer, nakon iranskog odgovora na napade Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.

„Poduzet ćemo potrebne mjere kako bismo zaštitili naše interese i saveznike u regiji“, dodaje se u priopćenju triju najvećih europskih zemalja. Ako bude potrebno, to će podrazumijevati i „razmjerne vojne obrambene mjere kako bi se na izvoru uništila sposobnost Irana da lansira rakete i dronove“.

Upravo ta rečenica pokrenula je pitanje signaliziraju li Njemačka, Francuska i Velika Britanija spremnost da se uključe u rat.

Njemačka „nema namjeru“ uključiti se

Njemački tabloid Bild spekulira o mogućem dopremanju oružja i podsjeća da je Velika Britanija „obrambeno“ već uključena u rat s obzirom na to da su gađane njezine baze na Cipru, članici Europske unije.

Priopćenje je zbunilo i novinare koji su se dali u potragu za objašnjenjem. Agencija Reuters prenosi iz krugova njemačke vlade da Njemačka „zadržava pravo štititi svoje vojnike u regiji, ukoliko budu napadnuti“.

Slično kaže i šef diplomacije Johann Wadephul – ako budu napadnuti, njemački vojnici će se braniti, ali ništa više od toga nije planirano.

Za razliku od Velike Britanije, koja je omogućila da udari na Iran polaze iz njezinih vojnih baza, Njemačka takve baze u regiji nema, podsjetio je Wadephul. „Nemamo, dakle, odgovarajuća vojna sredstva“, rekao je on za javni servis Deutschlandfunk, i dodao da se„Savezna Republika definitivno nema namjeru na bilo koji način uključiti."

Kancelar Merz inače u utorak (3. ožujka) u Washingtonu vodi razgovore s Donaldom Trumpom. Očekuje se da će stanje na Bliskom istoku zasjeniti prethodno najvažniju temu, rat u Ukrajini.

Nepotvrđene informacije iz Izraela

Prethodno su se nagađanja o njemačkom „priključivanju američko-izraelskoj akciji“ čula i iz Izraela. Tamo je Izraelski vojni radio prenio da izvori iz njemačkog Ministarstva vanjskih poslova i parlamenta već govore o „pripremama“ za ulazak u sukob.

Taj izvještaj njemačko veleposlanstvo u Izraelu nije javno komentiralo.

Izrael i SAD su u subotu (28. veljače) započeli masovne napade na Iran i u prvom valu bombardiranja ubili vrhovnog vođu Alija Hameneija i više visokih časnika i dužnosnika.

Iran je na to odgovorio žestokim udarima na američke vojne baze diljem Bliskog istoka i bombardiranjem Izraela.

Nakon napada SAD‑a i Izraela na Iran, sve je jasniji dojam kako je Europska unija tu uglavnom samo promatrač. Samo nekoliko europskih vlada barem je pravodobno dobilo obavijest iz Izraela o predstojećoj vojnoj operaciji, a druge su za nju vjerojatno saznale tek iz medija. U EU‑u, čini se, nitko doista nije bio uključen u pripreme.

To nije iznenađenje: utjecaj EU‑a na rat i mir u regiji ionako je ograničen. Nitko nije ozbiljno računao da će SAD ili Izrael svoje vojne udare usklađivati s EU‑om ili nacionalnim vladama. Kao reakcija tako zasad ostaju tek apeli i izvanredni sastanci – i otvoreno pitanje, koliko je u ovakvoj situaciji važna dosljedna primjena međunarodnog prava.

„Europa nije postigla mnogo"

Njemački kancelar Friedrich Merz rekao je u nedjelju poslijepodne u Berlinu kako nije trenutak da se partnerima i saveznicima drže nekakva predavanja. Njegova je ocjena: „Pozivi iz Europe, pa i iz Njemačke, osuda iranskih kršenja prava i čak opsežni paketi sankcija godinama i desetljećima, svime time se nije mnogo postiglo." Razlog vidi i u tome što Europa nije bila spremna, ako zatreba, štititi svoje interese i vojnom silom.

Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas pozvala je ministrice i ministre vanjskih poslova na izvanredni sastanak. Videokonferencija je nakon dva i pol sata završila tek zajedničkom izjavom oko koje se uspjelo dogovoriti svih 27 članica Unije. EU s „najvećom zabrinutošću“ prati razvoj događaja u Iranu i na Bliskom istoku. I dalje: „Nastavit ćemo štititi sigurnost i interese EU‑a i dodatnim sankcijama.“ Događaji u Iranu ne smiju dovesti do eskalacije „koja bi mogla ugroziti Bliski istok, Europu i šire – s nepredvidivim posljedicama i u gospodarskom smislu".

Jedan od rezultata sastanka: EU jača svoju vojnu misiju za zaštitu trgovanja morskim putovima kroz Crveno more i Adenski zaljev. Francuska će uskoro staviti na raspolaganje dva dodatna broda za operaciju „Aspides", rekla je visoka dužnosnica EU‑a u Bruxellesu.

U ponedjeljak se u Bruxellesu okuplja Europska komisija u sklopu formata „Security College". Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je osnivanje ove skupine u ožujku 2025. mada nije poznato koliko je puta od tada zasjedala.

EK poziva na „suzdržanost"

I von der Leyen izvještava na platformi X o svojim aktivnostima: razgovorima s kancelarom Merzom, s izraelskim predsjednikom i kraljem Jordana. Cilj je „osigurati stabilnost i sigurnost te zaštititi civile".

U subotu je kritizirala iranske vojne udare u regiji: „Europa najoštrije osuđuje te neopravdane napade.“ I: „Pozivamo sve strane da pokažu najveću moguću suzdržanost, zaštite civile i u potpunosti poštuju međunarodno pravo.“

Međunarodno pravo – međunarodni pravni poredak: na to se čelnici EU‑a redovito pozivaju, ne samo sada. Ali za sada se iz Bruxellesa nije čula procjena preventivnih napada SAD-a i Izraela.

Christoph Safferling sa Sveučilišta Friedrich‑Alexander u Erlangenu i Nürnbergu rekao je za tagesschau24: „Ostaje činjenica da je sam napad bio protivan međunarodnom pravu.“ CDU‑ov povjerenik za vanjsku politiku Norbert Röttgen to ne osporava, ali istodobno naziva dosadašnju iransku vlast „režimom kršenja svih prava".

Röttgen smatra kako je dilema sada razriješena samom vojnom akcijom: „Sada ju treba legitimirati načinom vođenja rata i s ciljem ratnih djelovanja – oslobađanjem iranskog naroda.“ Ponešto to podsjeća na rasprave nakon američke vojne akcije u Venezueli.

Spektar mišljenja od Češke do Španjolske

Unutar Europske unije još nema jedinstvenog stava. To nije neuobičajeno kad je riječ o krizama na Bliskom istoku. Njemačka, Francuska i Velika Britanija poslale su u subotu zajedničku izjavu kako one ne sudjeluju u vojnoj akciji i oštro su kritizirale protuudare Irana. Izjava također sadrži apel kojim se „poziva na obnovu pregovora" i traži od iranskog vodstva da "pronađe pregovaračko rješenje“.

Češki premijer Babiš naglašava kako treba stajati uz saveznike. Španjolski premijer Pedro Sánchez oštro je kritizirao Iran, ali je na X‑u isto tako napisao: „Odbacujemo jednostranu vojnu akciju SAD‑a i Izraela, koja predstavlja eskalaciju i doprinosi nesigurnijem i neprijateljskijem međunarodnom poretku.“

"EU mora govoriti jednim glasom", poručio je Manfred Weber, predsjednik Europske pučke stranke, u emisiji Bericht aus Berlin.

Krajem siječnja EU je pojačao diplomatski pritisak na iranski režim. Ministri vanjskih poslova odlučili su Revolucionarnu gardu uvrstiti na popis terorističkih organizacija nakon pogibije vjerojatno tisuća prosvjednika u Iranu. Revolucionarna garda time je svrstana uz organizacije poput Al‑Kaide, Hamasa i „Islamske države" (IS), a kao odgovor je čitav parlament Irana zasjedao u uniformama Revolucionarne garde.

Od ovog vikenda je potpuno nova situacija. Europska unija želi sudjelovati u raspravi o tome što sada učiniti. No EU će tek morati dokazati da u danima i tjednima koji dolaze može izaći iz uloge promatrača.

Iako na Iran otpada samo tri do četiri posto globalne proizvodnje nafte, njegova blizina Hormuškom tjesnacu, koji se smatra najkritičnijom točkom za transport nafte na svijetu, potiče analitičare da prognoziraju skok cijena nafte.

Dugotrajno zatvaranje ili prekid prometa kroz taj tjesnac, kroz koji se transportira petina svjetske potrošnje nafte, mogli bi dovesti do toga da cijene tog energenta prijeđu psihološki prag od 100 dolara po barelu. To bi ugrozilo globalno gospodarstvo, ali i dodatno podiglo cijene – koje je već sada teško obuzdati.

Cijene nafte su, naime, prethodnih mjeseci već porasle, uoči najnovijeg rata u regiji bogatoj naftom – jer su trgovci bili zabrinuti zbog mogućih posljedica američkih vojnih udara na Iran.

„Ako se sukob produži, odnosno ako počne utjecati na opskrbu naftom zbog poremećaja u opskrbi iz Irana ili zbog pokušaja Teherana da blokira Hormuški tjesnac, to bi moglo izazvati skok cijena nafte možda i na oko 100 dolara po barelu“, naveo je u napomeni svojim klijentima William Jackson, glavni ekonomist za tržišta u razvoju u tvrtki Capital Economics.

Koliko nafte proizvodi Iran?

Iran proizvodi oko 3,3 milijuna barela nafte dnevno. To ga čini četvrtim najvećim proizvođačem nafte u OPEC-u. Ujedno je i jedan od najvećih proizvođača prirodnog plina na svijetu.

Iran posjeduje neke od najvećih svjetskih rezervi nafte – četvrtinu rezervi na Bliskom istoku i 12 posto u svijetu, prema podacima Američke administracije za energetske informacije (EIA). No njegova proizvodnja je ograničena zbog višegodišnjeg nedovoljnog ulaganja i međunarodnih sankcija.

No Teheran je pronašao načine da zaobiđe zapadne sankcije i sada 90 posto nafte koju izvozi prodaje Kini. Štoviše, upravo zahvaljujući potražnji iz Kine Iran je od 2020. do 2023. povećao proizvodnju sirove nafte za oko milijun barela dnevno.

Iransko gospodarstvo relativno je diverzificirano u usporedbi s mnogim drugim gospodarstvima Bliskog istoka koja uglavnom ovise o nafti – ali izvoz energije ipak predstavlja značajan izvor državnih prihoda u Iranu. U 2023. iranske naftne kompanije zaradile su oko 53 milijarde dolara neto prihoda od izvoza nafte, procjenjuje američka EIA.

Zašto je Hormuški tjesnac toliko važan?

Hormuški tjesnac glavna je ruta za prijevoz nafte koja povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i Arapskim morem. Nalazi se između Irana i Omana.

Velike količine sirove nafte koju u toj regiji proizvode zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Iraka, a koja se troši diljem svijeta, prolaze upravo kroz taj tjesnac.

Iran je više puta prijetio da će zatvoriti tjesnac i time poremetiti plovni put kojim prolazi petina svjetske potrošnje nafte. Te prijetnje, međutim, Teheran nikada nije ostvario, jer bi to i njega spriječilo da isporučuje vlastitu naftu u inozemstvo, a vjerojatno bi izazvalo i brz međunarodni odgovor.

Usred tekućeg rata promet kroz Hormuški tjesnac ipak je zaustavljen – jer je nekoliko prijevoznika i trgovaca obustavilo isporuke energenata tim plovnim putem zbog sigurnosnih razloga i upozorenja vlasti.

To bi moglo spriječiti da na tržište stigne 15 milijuna barela sirove nafte dnevno, što je oko 30 posto globalne pomorske trgovine sirovom naftom. Čak i ako se koristi alternativna infrastruktura za zaobilaženje tjesnaca, to bi dovelo do gubitka od osam do deset milijuna barela sirove nafte dnevno, procjenjuju u kompaniji Rystad Energy.

„Bez obzira na to je li tjesnac zatvoren silom ili je nepristupačan jer brodari i trgovci izbjegavaju rizik, utjecaj na tokove nafte uglavnom je isti“, napisao je u poruci svojim klijentima Jorge Leon, potpredsjednik i voditelj geopolitičke analize u Rystad Energyju. „Očekujemo ponovno i značajno povećanje cijena nafte početkom tjedna – osim ako se brzo ne pojave signali deeskalacije."

Kako je OPEC+ odgovorio?

OPEC+ (savez Organizacije zemalja izvoznica nafte, OPEC-a, koju predvodi Saudijska Arabija, i nekoliko drugih proizvođača nafte koje predvodi Rusija) najavio je u nedjelju povećanje proizvodnih kvota veće od očekivanog.

„U normalnim okolnostima povećanje proizvodnje izvršilo bi pritisak na smanjenje cijena [nafte]“, kaže Leon. „Međutim, ako sirova nafta fizički ne može izaći iz Zaljeva zbog ograničenja u Hormuzu, povećanje proizvodnje imat će samo ograničen utjecaj na tržište.“

Saudijska Arabija povećala je posljednjih tjedana izvoz sirove nafte, što su analitičari vidjeli kao pokušaj stvaranja kratkoročne zaštite prije američkih udara. Ta je zemlja isporučila oko 7,3 milijuna barela dnevno u prvih 24 dana veljače, što je najviše od travnja 2023. godine, prema podacima o praćenju tankera koje je prikupio Bloomberg. Saudijska Arabija povećala je izvoz nafte i u lipnju prošle godine, upravo kada je SAD napao iranske nuklearne objekte.

Iran je također povećao izvoz nafte uoči pregovora sa SAD-om, objavio je Bloomberg.

„Ali čak su i takve rezerve ograničene i osmišljene su kako bi ublažile kratkoročne šokove, a ne nadoknadile trajne strukturne poremećaje“, objašnjava stručnjak iz kompanije Rystad Energy.

Kako više cijene nafte utječu na globalno gospodarstvo?

Utjecaj na globalno gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o tome koliko će cijene nafte dalje rasti. Sirova nafta glavna je ekonomska roba, a rast njezine cijene podiže cijene drugih dobara.

„Pravilo je da rast cijena nafte od pet posto u odnosu na prethodnu godinu obično dodaje oko 0,1 posto prosječnoj inflaciji u velikim gospodarstvima“, objašnjava Jackson. „Dakle, rast cijene Brenta [primarne globalne referentne vrijednosti za cijene nafte] na 100 dolara po barelu mogao bi dodati 0,6 do 0,7 postotnih bodova globalnoj inflaciji.“

Ove subote (28. veljače) oko osam sati po lokalnom vremenu prve su se poruke upozorenja pojavile na mobitelima diljem Izraela: svi stanovnici trebali su odmah otići na sigurno mjesto i čekati daljnje upute. Gotovo u isto vrijeme izraelski ministar obrane Israel Katz proglasio je izvanredno stanje u zemlji. Rekao je da je počeo "preventivni napad" na Iran kako bi se "otklonile opasnosti za Izrael".

Gotovo od tog trebnutka ne prestaje zvoniti telefon kod Noama Tibona. Umirovljeni general-pukovnik postao je poznat u cijelom Izraelu kad je 7. listopada 2023. tijekom terorističkog napada sam spasio svoju obitelj iz njihova kibuca. Tibon je također poznat kao oštar kritičar vlade Benjamina Netanyahua.

No za napad na Iran ovaj vojni stručnjak pokazuje razumijevanje. „Mislim da su shvatili da su svi dosadašnji pregovori s Iranom bili samo gubljenje vremena“, rekao je Tibon za Deutsche Welle.

Za bivšeg časnika trenutačni događaji izravna su posljedica takozvanog Dvanaestodnevnog rata iz lipnja 2025. Izrael je već tada, uz pomoć SAD-a, napao Iran. Vojni udar, koji je većina stručnjaka ocijenila kao jasno kršenje međunarodnog prava, bio je usmjeren prije svega na iranski nuklearni program.

Iranski protuudar koji je potom uslijedio prouzročio je veliku štetu u Izraelu i svojom je snagom iznenadio brojne regionalne analitičare. Mnoge iranske balističke rakete probile su izraelski obrambeni sustav, a poginulo je najmanje 28 ljudi. „Kad smo vidjeli te žrtve, shvatili smo da moramo više učiniti protiv te prijetnje“, kaže Tibon. „Iz toga je proizašao cilj da iranske rakete više nikada ne smiju predstavljati opasnost.“

Široka potpora u izraelskoj politici

Zasad potpora vojnom udaru izraelske vlade dolazi i iz velikog dijela oporbe. Oporbeni čelnik Yair Lapid zahvalio je američkim partnerima na „hrabrosti i odlučnosti da promijene tijek povijesti“. Zastupnik u Knessetu i bivši ministar obrane Benny Gantz kratko je poručio: „Svi smo zajedno – i pobijedit ćemo.“ Ministar sigurnosti Itamar Ben-Gvir iz Netanyahuova koalicijskog partnera Otzma Yehudit zaprijetio je svim izraelskim građanima koji na bilo koji način podupiru Iran: rekao je da će im svima „odrubiti glave“.

Jedan od rijetkih kritičara vojne akcije jest arapsko-izraelski zastupnik Ayman Odeh. On sumnja da će rat ovaj donijeti više sigurnosti Izraelu. „Čuvajte se – jer ova se vlada ne brine za vas“, poručio je oporbeni političar svojim sunarodnjacima.

Mnogi kritički promatrači u Izraelu zabrinuti su posebno zbog sve veće opasnosti od novog rata na više bojišta. Tako je izraelska vojska preko vikenda već pokrenula veliku mobilizaciju pričuvnih postrojbi. One bi trebale štititi sjevernu granicu prema Libanonu i Siriji i spriječiti ulazak libanonskog Hezbollaha, saveznika Irana, u rat.

Promjena režima kao ratni cilj

Za većinu Izraelaca nema sumnje da su ratni ciljevi daleko širi od uništenja iranskog raketnog arsenala. U svom obraćanju premijer Benjamin Netanyahu izravno je pozvao Irance neka se oslobode „jarma tiranije" i „uzmu svoju sudbinu u svoje ruke".

Politički analitičar Noam Tibon smatra da mnogi u izraelskoj vladi videRezu Pahlavija, sina bivšeg šaha, kao mogućeg nasljednika iranskog vođe Alija Hameneija. Pahlavi živi u SAD-u. No bivši general-pukovnik Tibon priznaje da je uspjeh takve promjene režima posve neizvjestan. „Trenutačno je slika toga potpuno nejasna“, rekao je vojni stručnjak u razgovoru za DW.

Tibon također upozorava na stvarnu opasnost da bi se vojna konfrontacija sljedećih dana mogla dodatno zaoštriti i prerasti u „dug iscrpljujući rat za cijelu regiju“. Pritom vidi jedan velik problem za Izrael: mnogi ratni ciljevi ne ovise o Izraelu, nego o SAD-u i daljnjem razvoju događaja u samom Iranu.

Toga 11. rujna prošle godine glumica Anila Bisha je s ukućanima gledala televiziju. Upravo je premijer Edi Rama predstavljao svoj novi kabinet, a u njemu ministricu koja nije od krvi i mesa, nego avatar.

„Diella“, prozvana „prvom virtualnom ministricom na svijetu“, šokirala je Bishu više nego ostale Albance – jer imala je njezino lice i glas. „Najprije sam se smijala s obitelji“, kaže Bisha za DW. „Još nisam razumjela posljedice.“

Spektakularno predstavljanje „ministrice“ Dielle otvorilo je niz dilema o upotrebi avatara, a sada će rasplet dobiti i na sudu.

Pristala na nešto drugo

Prije mjesta u kabinetu, Diella je bila nešto jednostavnija – običan mali program, takozvani „digitalni asistent“ kakav se može naći na mnogim stranicama. Diella je pomagala građanima u sustavu e-Albanija (sličnom e-Upravi u Hrvatskoj).

Anila Bisha, glumica s gotovo četiri desetljeća iskustva na ekranu, u prosincu 2024. potpisala je ugovor kojim dopušta korištenje njezina lika i glasa godinu dana na portalu e-Albanija. Ona sada kaže da nije imala pojma da će Diella postati „ministrica“ i da na to nikada nije pristala.

Upotreba lika i glasa bila je ograničena na portal e-Albanija, kaže glumičin odvjetnik Aranit Roshi. „To znači da se nisu smjeli koristiti ni za jedan drugi proizvod.“ U albanskoj Vladi smatraju da tužba nema osnove. I kažu – neka sud odluči tko je u pravu.

Diella za sada ostaje

„Srž ovog slučaja je povreda osobnih podataka“, kaže Elton Peppo, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu u Tirani. Albanski zakon je, kaže, na ovom području usklađen sa standardima EU-a. Nečiji lik i glas smatraju se osobnim podacima. „Svaka upotreba izvan dogovorenog trajanja ili svrhe predstavlja kršenje prava“, dodaje Peppo.

U ponedjeljak (23. veljače) Upravni sud u Tirani odbio je zahtjev glumice da se zabrani upotreba njezina lika i glasa do konačne odluke. Bisha je potom rekla da će, ako treba, ići i do suda u Strasbourgu.

Krađa identiteta?

U glavnom procesu tuži više aktera, među ostalima premijera Ramu i privatnu kompaniju koja je sudjelovala u izradi avatara, tražeći milijun eura odštete.

Već mjesecima joj se ljudi obraćaju kao „ministrici Dielli“, kaže Bisha. Digitalna figura preklapa stvarnu osobu, dodaje, a to utječe na njezin život. „Nitko nema pravo uzeti nečiji identitet i koristiti ga izvan onoga što je dogovoreno“, kaže Mark Marku, dekan Fakulteta za povijest i filologiju u Tirani. „S pravima na sliku nisi prodao i svoju osobnost.“

Jedan od argumenata jest da je uloga „digitalnog asistenta“ na nekoj web-stranici bitno drugačija od uloge „ministrice“ koja govori u ime države. Diella se tako pojavljivala i na raznim događajima diljem svijeta. Bisha kaže da se ponekad boji što će Diella izgovoriti, prema scenariju koji su napisali drugi.

Chatbot i ljudske slabosti

Ovoga veljače Diella je na samitu u Dubaiju dobila Global Future Fit Seal, nagradu za inovaciju. Tehnički, međutim, ona je običan chatbot koji radi prema unaprijed definiranim parametrima. IT stručnjak Besmir Semanaj kaže da nema dokaza da je sustav evoluirao u područje umjetne inteligencije ili da autonomno donosi odluke. „I dalje ne znamo je li Diella trenirana kao neovisni sustav“, kaže on za DW.

Premijer Rama je virtualnoj ministrici delegirao važne zadatke – ili se barem tako hvalio. Javne nabave će biti stopostotno zaštićene od korupcije, rekao je, a trošenje javnog novca potpuno transparentno. No, u praksi je Diella samo dio elektroničke uprave kojom upravlja Nacionalna agencija za informatičko društvo.

U prosincu je Specijalni sud za korupciju i organizirani kriminal odredio kućni pritvor nekim vodećim ljudima Agencije dok traje istraga o navodnoj korupciji i zlouporabi položaja. I to upravo na mjestu koje posebno boli Edija Ramu – navodno su neke javne nabave bile neregularne.

Tehnički to nema veze s tužbom glumice Anile Bishe, ali Mark Marku kaže da je sve dio iste percepcije. Sustav je, dodaje, trebao suzbiti ono što naziva „homo corruptus“ – odnosno ljudski faktor sklon novcu. Ako su, dodaje Marku, institucije koje vode taj sustav korumpirane, onda se potkopava i cijeli koncept „virtualne ministrice“ Dielle.

Njemački kancelar Friedrich Merz opet nije htio kritizirati SAD i Izrael za napad na Iran i tek je pozvao Iran neka odmah prekine ‘nasumične napade’ na države u regiji. Osim toga, treba razmišljati ‘o danu poslije', rekao je Merz u nedjelju u izjavi u Uredu kancelara. Treba u Izraelu, u regiji i u Europi ‘pripremiti plan s Iranom za taj dan poslije'.

Njemačka vlada dijeli „olakšanje mnogih Iranaca što ovaj režim mula sada dolazi kraju", dodao je kancelar. „Sa Sjedinjenim Državama i Izraelom dijelimo interes da prestane teror tog režima i da se zaustavi opasno nuklearno i balističko naoružavanje." Vojni udari trebali bi „okončati razorno djelovanje oslabljenog režima".

Istodobno, Merz je jasno rekao kako ne zna što će potaknuti ovaj razvoj dogaja. „To nije bez rizika. Ne znamo do kakve će eskalacije iranski protuudari još dovesti regiju", rekao je kancelar. ‘Ne znamo, uostalom, hoće li plan uspjeti: omogućiti političke promjene iznutra vojnim udarima izvana." Ujedno je rekao da se nada kraju borbi. „Nadamo se da će ove vojne akcije uskoro završiti."

Sigurnost baš svih u Njemačkoj

Njemačka vlada, nakon napada SAD i Izraela na Iran, ne vidi naznaka za bitno pogoršanje sigurnosne situacije u Njemačkoj. „Trenutačno nema pokazatelja da bismo morali polaziti od vrlo velike prijetnje", rekao je kancelar Friedrich Merz (CDU) nakon sjednice Nacionalnog vijeća za sigurnost u Berlinu. „Ali i dalje pomno pratimo situaciju, i preko naših obavještajnih službi i kroz policijske službe."

Merz je podsjetio da je u posljednjih deset godina u Njemačkoj i Europi bilo ponovljenih napada na Irance u egzilu. „Znamo da su iranske obavještajne službe aktivne u Europi i u Njemačkoj." Zato se odmah nakon napada raspravljalo o tome kako poboljšati sigurnosne mjere. Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU) o tome je razgovarao i s ministrima unutarnjih poslova saveznih pokrajina.

Sve će se učiniti kako bi se zajamčila sigurnost ljudi u Njemačkoj, uvjerio je kancelar. „To se posebno odnosi na zaštitu židovskih, izraelskih i američkih institucija. Nećemo tolerirati antisemitske ili antiameričke napade na njemačkom tlu."

"Krila Ciona" (Wings of Zion) službeni zrakoplov kojim se služe, kako izraelski premijer tako i izraelski predsjednik, se nalazi u odvojenom dijelu kompleksa zračne luke Berlin/Brandenburg. Jedan novinar agencije Dpa se osobno uvjerio da se zrakoplov popularno nazvan i izraleski "Air Force One" nalazi na sjeveroistoku Njemačke.

Kako navodi Dpa, izraleski državni zrakoplov je nakon napada Izraela i SAD-a na Iran u subotu poletio iz zračne luke u Beershebi. Nakon toga je, kako prenosi internetska stranica "Flightradar", satima kružio iznad Mediterana da bi naposlijetku sletio u zračnu luku Berlin/Brandenburg jugoistočno od njemačke prijestolnice.

Ni zračna luka niti veleposlanstvo Izraela u Njemačkoj nisu odgovorili na upit medija o svrsi boravka državne letjelice tipa Boeing 767 koja je slžbeno dio Izraelskih zračnih snaga.

Sklanjanje zrakoplova izvan Izraela je dio standardne sigurnosne procedure koja se prakticirala i prilikom proteklih sukoba s Iranom kada su rakete i dronovi padali po Izraelu.

Boeing 767 je u vlasništvu Izraela od 2016. kada je letjelica kupljena od australske kompanije Quantas koja ga je do tog trenutka koristila 20 godina.

Nakon što je Izrael u subotu ujutro pokrenuo "preventivne udare” protiv Irana, američki predsjednik Donald Trump objavio je kako u tome sudjeluju u SAD i kako već teku "borbene operacije velikih razmjera.”
“Naš cilj je obraniti američki narod uklanjanjem neposrednih prijetnji od iranskog režima”, rekao je Trump u videu objavljenom na društvenim mrežama, obećavši da će uništiti iranske nuklearne i vojne kapacitete. “Osigurat ćemo da Iran ne dobije nuklearno oružje”, rekao je.

Izlažući ciljeve kampanje, Trump je rekao i da će SAD uništiti iranski balistički raketni program i njegove pomorske snage.

Kako se čini da zajednička američko‑izraelska vojna kampanja protiv Irana neće biti kratkotrajna i ograničena, analitičari vjeruju da bi se sukob mogao nastaviti tjednima, ako ne i mjesecima.

Cilj 1: Spriječiti Iran steći nuklearno oružje

Nakon 12‑dnevnog rata između Irana i Izraela u lipnju 2025., Trump je izjavio da su SAD “potpuno uništile” glavna iranska nuklearna postrojenja i kako Islamska Republika u doglednoj budućnosti neće moći izgraditi nuklearno oružje.

"SAD ponovno vodi rat čiji je cilj uništiti ovaj (nuklearni) program pa imam dojam kako je ovo uglavnom izgovor”, rekao je Marcus Schneider, stručnjak iz Zaklade Friedrich Ebert (FES) u Libanonu. "U tadašnjim američkim napadima je iranski nuklearni program bio vraćen unazad - neki kažu za nekoliko mjeseci, drugi za nekoliko godina”, rekao je za DW. "Ali smatram da ga se ne može potpuno uništiti. To je također pitanje stručnog znanja, što znači da ako Iran ima ekspertizu za izgradnju centrifuga i za obogaćivanje urana, to je nešto što ne možete ukloniti zračnim napadima.”

Shahin Modarres, sigurnosni analitičar sa sjedištem u Italiji, kaže da će Iran naoružan nuklearnim oružjem uvijek za Izrael i SAD biti “neprihvatljiv”: “Sprječavanje nuklearne militarizacije zato je strateški cilj, a ne puka politička preferencija”, rekao je Modarres za DW.

Diba Mirzaei iz Njemačkog instituta za globalna i regionalna istraživanja (GIGA) naziva to “izgovorom za opravdanje rata”, tvrdeći da “trenutno iz Irana ne dolazi nikakva praktična opasnost”.

No ostaje činjenica i kako pregovori između SAD‑a i Irana u Ženevi ovoga tjedna o iranskom nuklearnom programu nisu donijeli nikakav rezultat.

Cilj 2: Uništenje raketnog arsenala

Neki stručnjaci vjeruju da SAD i Izrael smatraju da su balističke raketne sposobnosti Teherana veća prijetnja od njegova nuklearnog programa. U prošlogodišnjem 12‑dnevnom ratu, Iran je pokazao da njegove rakete mogu nanijeti štetu Izraelu i američkim vojnim objektima u regiji.

"Operativno gledano, proizvodni pogoni, skladišta i lanci nabave čvrstog goriva mogu se gađati — kao što su pokazali nedavni udari na infrastrukturu vezanu uz rakete”, naglasio je Modarres. "No tehnološko znanje ne može se izbrisati bombama.” Nekakvo potpuno uništenje raketnog kapaciteta Irana "malo vjerojatno, ali je moguće ozbiljno slabljenje i dugoročno ograničavanje kapaciteta”.

Schneider se slaže: “To je domaća industrija, što znači da to nisu uvezene balističke rakete. Iran je u položaju — što je dokazao od kraja posljednjeg rata — da ih proizvodi sam. Naravno, moguće je uništiti arsenal, ali pitanje je koliko će to trajati i tko će u tom procesu stradati.”

Cilj 3: Uništenje iranske ratne mornarice

Schneider smatra da je SAD-u lakše uništiti iransku mornaricu nego njegove raketne sposobnosti. “Naravno, to je vojno moguće. Ali treba razumjeti da oni (Iran) imaju i mnogo malih brodova veličine naoružanih patrolnih brodova. Zato mislim da to nije nešto što se može postići u tjedan dana”, rekao je analitičar.

Shahin Modarres istaknuo je da za ovakvu operaciju postoji povijesni presedan. “Tijekom operacije Praying Mantis (1988.) SAD je teško oštetio iranske pomorske kapacitete. Ako bi sloboda plovidbe — posebno u Hormuškom tjesnacu, koji je ključno globalno energetsko usko grlo — bila ugrožena, SAD bi mogao opravdati opsežnu pomorsku akciju. Strateški cilj bio bi osigurati otvorenost pomorskih putova”, naglasio je Modarres.

Sara Kermanian sa Sveučilišta u Sussexu se slaže: "Sjedinjene Države mogle bi teško oštetiti iranske aktivne pomorske snage u kratkom roku, znatno smanjujući njihovu sposobnost ometanja pomorskog prometa.”

No u Hormuškom tjesnacu nije sama mornarica od presudne važnosti, nego obalno topništvo i lanseri s kopna kojima je u dometu svaki brod koji tamo prolazi.

Cilj 4: Rušenje režima

To je cilj za koji je najmanje jasno kako ga predsjednik Trump namjerava postići vojnim pohodom kampanju, jer se iz Washingtona za sad ne čuje ništa o namjeri krenuti i u kopnenu operaciju protiv Irana. Izvješća o izraelskim i američkim zračnim napadima na vojne ciljeve i institucije državne uprave unutar Irana pokazuju kako je cilj kampanje znatno oslabiti režim.

"Kada završimo, preuzmite svoju vladu. Bit će vaša da je preuzmete. Ovo će vjerojatno biti vaša jedina prilika za više naraštaja”, rekao je Trump u svom govoru. “Godinama ste tražili pomoć Amerike, ali je nikada niste dobili.”

Modarres kaže da bi obnovljeni masovni prosvjedi protiv režima poput onih u siječnju mogli biti mogući, ali bi za to bio potreban snažan okidač. “S obzirom na iskustvo represije, spontani ustanak je malo vjerojatan bez strukturalnog slabljenja režima. Izjave koje sugeriraju priliku mogu funkcionirati više kao strateško signaliziranje nego kao čvrsta obveza”, dodao je.

Schneider smatra da bi rušenje režima zahtijevalo kopnene snage. “To što Trump namjerava učiniti samo zračnom silom i onda vjeruje da će se iransko stanovništvo usred rata podići i djelovati protiv ovog brutalnog režima — smatram to prilično fantastičnim”, rekao je.

“Ako je stvarni cilj promjena režima, onda bih pretpostavio da će ovaj rat trajati dulje — možda i nekoliko mjeseci. A veliko pitanje koje se otvara jest otpornost režima”, naglasio je.

Modarres smatra da je Trumpova ponuda imuniteta pripadnicima Iranske revolucionarne garde “klasična strategija čiji je cilj potaknuti dezerterstvo elita i ubrzati unutarnju fragmentaciju”. "Njezina učinkovitost biti će veća ako trajni vojni i ekonomski pritisak oslabi koheziju režima. No institucionalna predaja IRGC‑a bila bi moguća samo u uvjetima potpunog sloma čitavog sustava”, rekao je.

Što ako režim opstane?

Kermanian smatra da bi, ako Trumpov cilj rušenja režima ne uspije, to kratkoročno značilo teške posljedice za građane Irana: "Oštećen, ali netaknut režim mogao bi odgovoriti pojačanom represijom, osobito ako procijeni da su dijelovi društva pozdravili vanjski pritisak. Mnogo bi zatim ovisilo o tome, bi li nakon rata slijedili pregovori kojima bi se promijenili odnosi i barem ublažilo sankcije. Ili bi se nastavila konfrontacija u ciklusima sankcija, sukoba preko posrednika i povremenih udara”, rekla je. U tom slučaju bi se Iran lako mogao još više udaljiti od nekakve demokracije, u još veću militarizaciju i iscrpljivanje njenog gospodarstva.

U Njemačkoj radi sve više stranih liječnica i liječnika. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, 64.000 ili 13 posto svih liječnika u 2024. godini nisu imali njemačko državljanstvo. Deset godina ranije bilo ih je tek 30.000, odnosno 7 posto.

U 2024. godini u humanoj i dentalnoj medicini radilo je 121.000 liječnica i liječnika koji su doselili iz inozemstva. „To je bilo gotovo četvrtina ukupnog liječničkog kadra“, navodi Savezni zavod za statistiku. Neki od njih u međuvremenu su stekli njemačko državljanstvo. Četrdeset i dva posto bilo je kraće od deset godina u Njemačkoj.

Od Alepa do Langena

Jedan od njih je Faisal Shehadeh. Četrdesetdvogodišnjak radi kao traumatolog u Asklepios klinici u Langen​u u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Studij medicine završio je 2006. u Alepu u Siriji, gdje je učio i njemački. Godine 2015. završio je specijalizaciju u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, nakon čega je radio kao liječnik u Saarlandu. Danas je traženi specijalist za kirurgiju ramena i lakta.

To što je odabrao baš Njemačku objašnjava time „što u Njemačkoj vrijede vrlo visoki standardi u medicini i što je specijalističko obrazovanje jedno od najboljih na svijetu“, kako kaže u intervjuu. Administrativni napor potreban da se njegova diploma prizna kao ravnopravna bio je „pregledan" – a manjak specijalista u Njemačkoj olakšao mu je ulazak u sustav.

Nijemci biraju zaobilazni put preko inozemstva

U 2024. godini priznato je 7.000 stranih diploma iz medicine, navodi Zavod za statistiku. Među njima je bilo i 21 posto Nijemaca koji su studirali medicinu u inozemstvu – često kako bi izbjegli ograničene kvote za upis na njemačke fakultete i vrlo stroge uvjete, prije svega visoki prosjek ocjena iz srednje škole, tzv. numerus clausus. Većina se odlučila za Austriju ili Mađarsku.

Drugu najveću skupinu među priznatim inozemnim diplomama činili su Sirijke i Sirijci poput Shehadeha. Tijekom 2024. priznato je 800 sirijskih diploma iz humane medicine i 100 iz dentalne medicine.

Previše birokracije, previše proizvoljnosti

No, ne ide to uvijek tako brzo i jednostavno kao kod Shehadeha. Atilla Vurgun, voditelj neprofitne Akademije za zdravstvena zanimanja u Frankfurtu, koja prati strane liječnike na putu u njemački zdravstveni sustav, opisuje slučajeve u kojima priznavanje diplome traje godinama.

Tko se odluči za alternativu – polaganje dodatnih ispita – ponekad čeka godinama na termin. Hoće li se dokumenti na kraju priznati ili će kandidat položiti ispit, je "kao na lutriji", kaže Vurgun. Jer ne postoje zajednički standardi za cijelu zemlju – svaka savezna pokrajina i svaka liječnička komora odlučuje po vlastitom nahođenju.

Doseljenici iznadprosječno mladi

Vurgun smatra da bi priznavanje stranih medicinskih diploma u Njemačkoj trebalo urediti jedinstveno za cijelu zemlju: sa centraliziranim jezičnim ispitima u jezičnim školama, stručnim ispitima na medicinskim fakultetima, jednim kontaktom za cijeli proces i odlukom u roku od godinu dana.

Za Njemačku je , naime, doseljavanje iz inozemstva vrlo važno – jer će velik dio liječnica i liječnika u Njemačkoj u narednim godinama otići u mirovinu, navodi Njemački zavod za statistiku. U 2024. godini gotovo trećina liječnika bila je starija od 55 godina. Mlađe kolegice i kolege posebno često dolaze iz inozemstva: gotovo polovica stranih liječnica i liječnika u 2024. bila je mlađa od 35 godina.

80 posto popusta: u jednom dizajnerskom vintage‑dućanu u Münchenu ženska zimska jakna košta 380 eura. Prilika iz snova, barem ako se uzme u obzir da je nova takva jakna koštala preko 2.000 eura. Jakna je rabljena, ali se to na njoj jedva uopće vidi.

Žena koja ju isprobava priznaje: „Naravno, cijena igra ulogu." Nekad su, kaže vlasnica trgovine Annette von Puttkamer, kupci rabljene odjeće bili na glasu kao ljudi koji si uopće ne mogu priuštiti novu odjeću. To se s vremenom potpuno promijenilo.

Kupovanje rabljene odjeće tek je s internetom dobilo moderan imidž. Na tržištu mode etablirale su se velike internetske platforme specijalizirane za rabljenu odjeću – često uz punu uslugu kao za „novu“, odnosno s besplatnim povratom u roku od 14 dana. Čak i tradicionalne internetske trgovine i velike modne kuće danas sudjeluju u tom poslu. A to već daje rezultate.

Gotovo 7 milijardi eura za rabljenu odjeću

Prema jednoj Amazonovoj studiji, dvije trećine Nijemaca već je kupovalo rabljene proizvode na internetu. Sektor rabljene odjeće se pretvorio u posao vrijedan milijarde. Podaci koje je prikupio Statista pokazuju da je promet trgovine rabljenom odjećom u Njemačkoj 2025. iznosio oko 6,8 milijardi eura.

Sve se više tvrtki specijalizira za recommerce, pojam koji označava trgovinu rabljenim predmetima preko interneta. Sustav je sljedeći: kupci šalju odjeću koju više ne žele. Za to postoje jasna pravila. Internetska platforma Momox, primjerice, odbija artikle koji nisu svježe oprani, imaju mrlje ili rupe ili na kojima su rađene preinake.

Profesionalna provjera kvalitete i marke kod trgovca određuje hoće li se predmet vratiti pošiljatelju ili prodati u internetskom dućanu. Potražnja određuje cijenu, objašnjava Lenia Karallus, voditeljica Momoxova modnog odjela: „Krećemo s jednom ponudom, a onda postupno spuštamo cijenu dok ne pronađemo onu pravu.“

Zašto sve više ljudi kupuje rabljeno? „Uštedjeti novac" - glavni je motiv za 64 posto kupaca koji kupuju rabljenu odjeću. Slijedi održivost, važna za 49 posto ispitanika u anketi agencije Civey, provedenoj za platformu Momox.

Kod tehnike su kupci oprezniji

Možda iznenađuje to što se najviše kupuje rabljena odjeća. Nijemci su nešto oprezniji kad je riječ o elektronici, ali iz ispitivanja Amazona vidi se kako je i u drugim državama Europe vrlo slična situacija. Njemačka neovisna Udruga za tehnički nadzor (TÜV) također raspolaže podacima da je 35 posto ispitanih svoj mobitel kupilo rabljen, no ostali ipak još uvijek radije kupuju novi.

Internetska platforma Rebuy iz Berlina ima vlastitu radionicu za rabljene mobitele. U njoj se temeljito obnavljaju uređaji otkupljeni od kupaca. Stručni izraz je refurbished, dakle profesionalno čišćenje i stroga tehnička provjera preko 60 funkcija: baterije, kamera, zvuka, zaslona. „Sve mora raditi sto posto“, kaže izvršni direktor Rebuya Philipp Gattner, „inače ne ide u prodaju.“

U međuvremenu i sami proizvođači nude obnovljenu elektroniku. Jedan je razlog taj što su od sredine prošle godine obvezani produljiti vijek trajanja svojih proizvoda uredbom EU-a. U idućim bi godinama tržište obnovljene elektronike trebalo i dalje rasti. Različite prognoze predviđaju godišnju stopu rasta između sedam i 14 posto, dok bi se tržište novih uređaja trebalo stabilizirati na oko četiri posto.

Rebuy na svojoj platformi dijeli stanje rabljenih elektroničkih uređaja u tri razine: izvrsno, vrlo dobro i dobro. Uz iste, dakle besprijekorne tehničke uvjete, o cijeni odlučuje isključivo izgled: tako mobitel s jedva vidljivom ogrebotinom na ekranu spada u kategoriju „vrlo dobro“ i prodaje se po cijeni 20 do 30 posto nižoj od novog uređaja.

Gattner kaže kako je i kod kupnje rabljene elektronike cijena glavni motiv, što potvrđuju brojna ispitivanja među kupcima: „Jasno se vidi da ljudi opet pažljivo paze na svoj novčanik. Osjeća se kriza.“

Broj 1,35 trebao bi uznemiriti političare. Statistički gledano, svaka žena u Njemačkoj rodi 1,35 djece. To je daleko od statističke brojke od 2,1 potrebne za održavanje stanovništva. To proizilazi iz aktualnih podataka Njemačkog statističkog ureda.

U 2025. godini rođeno je otprilike 650.000 djece. U 2024. godini taj je broj bio oko 677.000. U obje godine umrlo je otprilike milijun ljudi. Ukupno je 31. decembra 2025. u Njemačkoj živjelo oko 83,5 milijuna ljudi – 100.000 manje nego prethodne godine.

„Imati obitelj je i dalje važno ljudima", rekla je Katharina Spieß, direktorica Njemačkog instituta za istraživanje stanovništva „ljudi i dalje žele djecu. No, sada je pitanje zašto ih zapravo nemaju?"

Kada bi se temeljila samo na želji za djecom koju su izrazile osobe od 19 do 29 godina u anketama, stopa nataliteta u Njemačkoj bila bi 2,4, kaže Spieß. „Sigurnost je vrlo važan faktor u ispunjavanju želje za djecom. Višestruke krize dovele su do toga da ljudi zapravo ne ostvaruju svoje želje", kaže ona.

Jesu li djeca faktor rizika za siromaštvo?

Uz opću neizvjesnost uzrokovanu nestabilnom globalnom situacijom, postoje i konkretni problemi: nedostatak stambenog prostora, povećanje najamnina i nedostatak ili nepouzdana skrb za djecu. Strah od financijskog pada raste jer roditelji općenito moraju smanjiti svoje radno vrijeme. Sve češće ljudi kažu da si jednostavno više ne mogu priuštiti djecu u Njemačkoj.

Njemački statistički ured redovito izračunava kako će se stanovništvo razvijati u sljedećih nekoliko desetljeća. Političarima i tvrtkama su ti podaci potrebni jer budućnost zemlje značajno ovisi o broju ljudi koji tamo žive i njihovoj dobi. Najnovija prognoza proteže se do 2070. godine. Nova procjena kaže da bi se stanovništvo moglo do tada smanjiti za oko deset posto. Imigracija neće moći nadoknaditi taj pad.

„Baby boomeri" odlaze u mirovinu

Manje ljudi općenito ne bi nužno bio problem. Ali istovremeno zemlja i stari. Dok se broj djece i mladih smanjuje, broj vrlo starih ljudi će se masovno povećati, objašnjava Karsten Lummer, voditelj odjela za stanovništvo u Njemačkom statističkom uredu. Trenutno, takozvani "baby boomeri" okončavaju radni vijek i odlaze u mirovinu. To su ljudi rođeni 1960-ih. Svake godine ta je skupina imala milijun ili više rođenih. Nakon toga, stopa nataliteta je naglo pala.

"Čak i sada, na svakih 100 ljudi u radnoj dobi dolazi 33 osobe u mirovinskoj dobi", kaže Lummer. Do 2035. godine, otprilike jedna od četiri osobe u Njemačkoj će premašiti tradicionalnu dob za odlazak u mirovinu od 67 godina. Do 2050. godine, broj ljudi starijih od 80 godina će porasti s nešto više od šest milijuna koliko ih je sada na otprilike devet milijuna.

Sustav socijalne skrbi doseže svoje granice

Ovi brojevi su posebno alarmantni za ekonomiste i sociologe. „Ubrzani pad i starenje stanovništva danas se mora uzeti u obzir pri političkim odlukama s dugoročnim posljedicama, na primjer, u zdravstvu i dugotrajnoj skrbi“, kaže ekonomist Joachim Ragnitz iz ifo instituta u Dresdenu. Mirovinski sustav također je, kaže on, pod ogromnim pritiskom, posebno jer trend ide prema nedostatku radne snage.

Karsten Lummer iz Ureda za statistiku kaže to sve još direktnije: „Imamo nisku stopu nataliteta i sustav socijalne skrbi koji se i dalje ponaša kao da je visoka.“ Na pitanje kako bi sustav socijalne skrbi trebao izgledati u budućnosti trebalo je, kaže on, davno odgovoriti. „Tu smo zakazali", kaže Lummer.

Trenutno oko 40 posto ljudi starijih od 80 godina treba neki oblik skrbi. S porastom broja vrlo starijih osoba raste i potreba za njegovateljima. Oko 280 000 ljudi trenutno radi u ambulantnoj skrbi za starije osobe. Međutim, prema Lummeru, do 2049. godine bit će potrebno 690 000.

Imigracija na tržište rada

Posljednjih godina, niske stope nataliteta i emigracija iz Njemačke nadoknađeni su imigracijom. Njemačka bilježi stalan rast od 1990. godine. Ukupno je jedanaest milijuna imigranata došlo u Njemačku. Brojke su bile iznad prosjeka 2015./2016. i ponovno nakon 2022. zbog ratova u Siriji i Ukrajini. Međutim, brza integracija na tržište rada rijetko je postignuta.

Martin Werding, jedan od članova Njemačkog vijeća ekonomskih stručnjaka, koje savjetuje saveznu vladu, to smatra neuspjehom politike. „Njemački pristup uvelike je usmjeren na usvajanje jezika i obrazovanje, te često predugo traje provjera postojećih kvalifikacija, umjesto da se usmjerimo na njihovo priznavanje", kaže ovaj profesor ekonomije.

Deset godina nakon migracijskog vala 2015./2016., dvije trećine izbjeglica sada su zaposlene, navodi se u studiji Instituta za istraživanje zapošljavanja. Međutim, među pretežno ženskim izbjeglicama iz Ukrajine taj broj je samo oko 31 posto.

Mnogi Ukrajinci žele ostati

Više od milijun Ukrajinaca sada živi u Njemačkoj. Nakon Turaka, čine drugu najveću nenjemačku grupu. "Doprinijeli su masovnoj promjeni u strukturi njemačkog stanovništva", kaže stručnjakinja za stanovništvo C. Katharina Spieß. Društvo se mora zapitati: "Možemo li računati na njih, žele li ostati?"

Njen institut provodi ankete dva puta godišnje. "Namjera Ukrajinaca da ostanu naglo je porasla; 42 posto želi ostati", kaže ona. Ali dodaje da i unutar te grupe raste nesigurnost. "Sve više ljudi danas kaže da ne znaju. Među djecom i mladima mnogi kažu da ne mogu zamisliti da ovdje ostanu zauvijek", kaže Spiess.

Raste li ili se smanjuje imigracija?

Statističari ne mogu sa sigurnošću predvidjeti budućnost. Oni za prognoze o broju stanovnika koriste tri demografske komponente: stope nataliteta, očekivanog životnog vijeka i neto migracije. Pritom je jedna stvar vidljiva u svim scenarijima: imigracija može samo ublažiti, ali ne i riješiti probleme Njemačke. Realno gledano, neće biti moguće pronaći potreban broj radnika, a time i onih koji doprinose zdravstvenom i mirovinskom sustavu, isključivo migracijom.

Prema Karstenu Lummeru iz Njemačkog statističkog ureda, održavanje zdravlja starijih osoba što je dulje moguće je minimum kojem treba težiti, jer zdrave starije osobe ne trebaju njegu, a pogotovo ne intenzivnu. "Polažemo nade u medicinski napredak", kaže on, i nudi neposredni savjet za očuvanje zdravlja: više vježbati i značajno smanjiti konzumaciju alkohola i pušenje.

Prodor privatnog kapitala u hrvatsko javno zdravstvo ponovno je posljednjih tjedana aktualiziran kao tema i u Hrvatskom saboru, iako najviše tijelo zakonodavne vlasti u RH još uvijek nema odgovor na glavne nepoželjne posljedice toga procesa. Širenje tržišta na sve veća područja zdravstvenog sustava, naime, očito nije išlo bez ugrožavanja potonjeg u brojnim njegovim segmentima, što se ponajprije vidi na rastućim problemima primarne zaštite. No u novije doba sve više dolaze u prvi plan i kompromitirane pozicije sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, a naročito je to slučaj s onkologijom.

U prvi plan tako je izašlo nekoliko privatnih firmi poput Radiochirurgije, UPMC-a, Rochea i Medikola, kojima država plaća višemilijunske godišnje iznose za njihovu dijagnostiku i terapije. Pritom su posrijedi medicinski postupci koji svakako spadaju među najskuplje u zdravstvu generalno, ali u javnom prostoru već je zabilježena i bizarna činjenica da trošak za državu u pojedinim dijagnostičkim zahvatima premašuje cijenu novih tehničkih uređaja na kojima su oni izvršeni. No i dalje nema odgovora zbog čega umjesto toga država ne kupi dovoljnu količinu takve aparature za sebe, nego radije kupuje uslugu.

„Psihopatski uređen sustav"

Također, već godinama je vidljiva naklonost s kojom najviši hrvatski politički autoriteti, a naročito Vlada RH, oduševljeno dočekuju svaki sličan privatni projekt. Neurolog i psihoanalitičar Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, mišljenja je da je opisani proboj privatnih subjekata - logična faza razvoja kapitalizma. „Njemu je svojstveno da se širi u sve životne sfere", kaže on za DW, „a svakako i one koje su prethodno bile izvan izravne tržišne logike. Zdravstvo, osobito visokoprofitabilna područja poput onkologije, idealno su polje za akumulaciju kapitala."

Po riječima ovog liječnika, onkologija kombinira tehnološku ovisnost, emocionalnu ranjivost pacijenata i stalnu potražnju. Posebno je atraktivna: uključuje skupe lijekove, sofisticiranu dijagnostiku i dugotrajne terapijske cikluse, tako i stabilan te visok profitni potencijal. „Sa strane“, drži Glasnović, „djeluje dosta psihopatski da se zarađuje na najranjivijima, ali to ne čudi jer je cijeli sustav psihopatski uređen. Država je tu odbor za upravljanje zajedničkim poslovima bogatih i utjecajnih. Politike privatizacije i javno-privatnog partnerstva predstavljaju se kao tehničke, racionalne i tobože neizbježne."

Na pitanje o zdravstvenim radnicima u javnom sustavu, on kazuje da se nalaze u dvostrukoj poziciji: materijalno su ovisni o sustavu koji ih zapošljava, dok su ideološki uronjeni u diskurs „efikasnosti", „konkurentnosti" i „održivosti". Kritika privatizacije s njihove strane, međutim, značila bi i rizik profesionalne izolacije, gubitka upravljačkih pozicija ili blokade napredovanja. „Ali, prosječni ambiciozni liječnik ne može si to dopustiti. Rekli bismo da je u pitanju kombinacija ekonomske i institucionalne prisile, uz kulturnu normalizaciju tržišne logike“, rekao nam je Anton Glasnović.

Struka pod pritiskom profita

Ovaj insajderski uvid zanimljiv nam je i zbog različitosti koje nosi javnozdravstveni sustav u odnosu na druge struke, kao i zbog sličnosti koje s njima dijeli. Primjerice, općenito je poznato ono što naš sugovornik s Medicinskog fakulteta tumači riječima da sustav proizvodi suglasnost ponajviše internalizacijom, usvajanjem tržišnih kriterija kao „realnosti". Šutnja je tu po njemu znak oportunizma, adaptacije, ali i straha, a ne nužno slaganja s prevladavajućim narativom. Pored svega, i on sam ima iskustva s takvim pritiskom, npr. u kontekstu financiranja kongresa, edukacija ili stručnih putovanja.

„Farmaceutske tvrtke to financiraju onim liječnicima koji propisuju njihove lijekove. Odluke o tome tko će dobiti takvu 'potporu' na odjelima, najčešće su koncentrirane u rukama voditelja ili šefova klinika, koji faktički imaju monopol nad raspodjelom tih sredstava“, prepričava nam Glasnović. Time se nadalje stvara hijerarhijski mehanizam nagrađivanja lojalnosti – onaj tko je „dobar sa šefom“ ima pristup dodatnim prihodima i profesionalnim prilikama, dok drugi ostaju isključeni. Anton Glasnović zaključuje da se liječnik tako postupno transformira iz javnog profesionalca u pukog posrednika tržišta.

Dugoročna strategija privatizacije

„Osim toga, farmaceutski kapital prodire u samu jezgru kliničke autonomije", konstatirao je naposljetku. Sa svime tim na umu, zacijelo biva puno jasnije kako je moguće da se javna onkologija zatekla u stagnaciji, dok privatna – cvate. Socioekonomist Toni Prug, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci koji između ostalog istražuje i javnozdravstveni sustav, istaknuo je za DW da se po njegovu uvjerenju radi o dugoročnoj strategiji privatizacije, polagano i indirektno. Situacija ga podsjeća na onu Engleskoj, kao što nam je rekao, a u kojoj se vlade ne usuđuju direktno privatizirati sustav.

„No kontinuirano se", dodao je, „najprofitabilniji tretmani preusmjeravaju u privatni sektor. Civilne udruge, udruge pacijenata i sindikati se tamo desetljećima bore za javno zdravstvo, što povremeno rezultira vladinim odustajanjem od nametanja natjecanja, tržišta i profitnih principa, vraćajući dijelove javnog sustava suradnji, cjelovitoj obradi i tretmanu po kriteriju potrebe. A promjene kod nas su – drastične." Dobro to ilustrira i prošlogodišnje istraživanje „Mapiranje profitnog i javnog zdravstva: inicijalno izvješće i polazna analiza“ pri Centru za mirovne studije (CMS) u Zagrebu.

Prug i ostali istraživači na tom projektu koji je okupio niz stručnjaka iz medicinskih i društvenih znanosti, došli su tako do pokazatelja da je u Zagrebu broj radnika u profitnom zdravstvu, kao udio u totalnom broju radnika u sektoru, porastao sa 15 posto 2020. na 20 posto 2024. godine, a u sektoru skrbi sa 26 posto na 30 posto. U istom razdoblju prihodi privatnika u skrbi su se sa 25 posto udjela u sektoru podigli na 34 posto. Problematičan je i rast medicinske tehnologije u rukama profitnih subjekata, čak i kada usluge prodaju HZZO-u, kao što otkriva rad objavljen na stranicama CMS-a.

Engleske borbe kao putokaz

„Privatno im vlasništvo omogućava da se bilo kada okrenu isključivo tržištu, samo za one koji mogu plaćati, što narušava pravo na jednakost u zdravstvenoj zaštiti koju nam Zakon RH propisuje", napominje ovaj socioekonomist koji nalazi da vlada, javne institucije i strukovne udruge sadrže veliki broj ljudi koji su u sukobu interesa, jer su se odlučili na paralelno profitno djelovanje. „Spriječiti ih može samo drugačija politika i djelovanje u obrnutom pravcu onog dijela struke koji radi u javnim institucijama“, rekao je Prug za DW, ističući neaktivirani potencijal za strukovni otpor.

„Ne smijemo zaboraviti da se radi o znatnoj većini struke, čiju privrženost javnom i principima jednakosti u zdravstvu i skrbi tek treba aktivirati i učiniti vidljivom – engleske borbe su koristan putokaz kako“, poručio je Toni Prug. Bez sumnje, eventualni zaokret u javnozdravstvenim politikama nije ostvariv bez uključivanja u proces samog medicinskog osoblja i šire javnosti. To upućuje na potrebu angažiranja postojećih strukovnih te javnointeresnih udruženja, od sindikata zdravstvenih radnika do organizacija pacijenata, a koje bi moralo doći do izražaja u daljnjem razvoju sektorskih odnosa.

Mnogi poduzetnici su se nadali da će umjetna inteligencija (UI) povećati učinkovitost zaposlenih i istovremeno ih rasteretiti. No prema novoj studiji iz Kalifornije, UI ne smanjuje količinu posla – već ju intenzivira.

Znanstvenice Aruna Ranganathan i Xinqi Maggi Ye sa Sveučilišta u Berkeleyu u SAD-u su osam mjeseci pratile 200 zaposlenih u jednoj američkoj tehnološkoj tvrtki.

Rezultat: nakon uvođenja umjetne inteligencije zaposleni su radili - brže i duže - dijelom i za vrijeme pauze i u slobodno vrijeme. Preuzimali su i nova radna zaduženja, i to ne zato što se to od njih izričito zahtijevalo.

Više vremena zahvaljujući umjetnoj inteligenciji

Znanstvenice su utvrdile i sljedeće: kada umjetna inteligencija preuzme jednostavne administrativne rutinske zadatke, zaposlenima ostaje više vremena za složenije, kreativnije i samim tim „vrjednije" poslove.

No u kombinaciji sa intuitivnim i često jednostavnim načinom korištenja UI-a na radnom mjestu se brzo razvija nova dinamika: novi zadatak se brzo prepusti umjetnoj inteligenciji i onda se zaposleni može posvetiti drugom zadatku.

Ta povećana produktivnost na taj se način sve više preljeva u pauze i slobodno vrijeme.

Iscrpljenost i izgaranje kao posljedica

Dugoročno ovakav obrazac, prema riječima znanstvenica, ne dovodi do boljih radnih rezultata, već često završava stanjima mentalne iscrpljenosti. To se potom odražava na lošiji učinak, pa čak i na zdravstvene probleme zaposlenih, uključujući i sindrom izgaranja (burnout).

Ovaj rizični proces dobro poznaje i psiholog rada Florian Schweden iz Instituta za oblikovanje rada i organizacijski razvoj u Hamburgu. On, po nalogu tvrtki u Njemačkoj, istražuje kako promjene na radnom mjestu utječu na dobrobit zaposlenih.

Prema njegovim zapažanjima, zaposleni često sami sebi stvaraju pritisak kada odjednom moraju obavljati više zahtjevnih zadataka. „Udio vremena koji sada imam za bavljenje teškim, složenim problemima postaje veći. Ali, i dalje moram postići isti učinak kao ranije – što znači da ljudi počinju raditi intenzivnije i brže", kaže Schweden.

Prekoračivanje vlastitih kompetencija

Prema studiji Sveučilišta u Berkeleyu, UI je neke zaposlene naveo i na prekoračenje granice vlastitih stručnih kompetencija. Tako su znanstvenice utvrdile da su, na primjer, menadžeri i dizajneri proizvoda počeli uz pomoć umjetne inteligencije razvijati i kompjutorske programe, umjesto da taj posao prepuste za to zaduženim stručnjacima.

No to nije dovelo do veće učinkovitosti: na kraju su programeri morali mukotrpno provjeravati i ispravljati programe koje su izradili njihovi kolege bez odgovarajućeg stručnog znanja.

Umjetna inteligencija kao konkurencija

Prema Florianu Schwedenu, UI može stvarati pritisak i onda kada se ne doživljava kao pomoćnik, već kao konkurent koji ugrožava radno mjesto. U jednoj od njegovih studija strah zaposlenih da će ih zamijeniti umjetna inteligencija doveo je čak do slučaja takozvanog „robomobinga":

Zaposleni u jednoj logističkoj tvrtki namjerno su postavljali drvene palete na put samovozećim robotima kako bi ih usporili i učinili manje učinkovitima. Time su željeli pokazati „da je i dalje potreban čovjek koji može preskočiti prepreku".

Jasna podjela zadataka između čovjeka i stroja

Ipak, psiholog rada Schweden ne želi demonizirati upotrebu umjetne inteligencije. Za njega je ključno da tvrtke, zajedno sa zaposlenima, prije uvođenja UI-alata jasno definiraju uloge čovjeka i stroja.

Znanstvenice Aruna Ranganathan i Xinqi Maggi Ye sa Sveučilišta u Berkeleyu također se zalažu za to da se pri uvođenju umjetne inteligencije predvidi i kontrola njezinih posljedica: tvrtke bi se morale zapitati žele li same oblikovati promjene koje donosi UI ili će taj proces prešutno prepustiti samoj tehnologiji.

„Nisam planirala ići na sezonu, ali mi je na društvenim mrežama iskočio zanimljiv oglas i prijavila sam se ne misleći da ću ga zapravo dobiti“, kaže studentica Iva iz Zagreba koja će ovo ljeto provesti kao animatorica na hrvatskoj obali.

Regrutacije sezonskih radnika u punom su jeku, oglasi iskaču na raznim društvenim mrežama, a na web stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je u kategoriji „Ugostitelji i radnici u turizmu“ trenutačno aktivno 2.024 oglasa. Traže se domaći i strani radnici te naravno – studenti. Ostati doma, otići na obalu ili van Hrvatske, što se najviše isplati?

Od kuhara do vrtlara

Od konobarenja do vrtlarenja, ponuda sezonskih poslova je raznolika - kao i uvjeti. DW je pregledao oglase na nekoliko poznatih platformi za pronalaženje sezonskih poslova. Podsjetimo, minimalna studentska satnica u Hrvatskoj za 2026. iznosi 6,56 EUR.

Studenti koji se u sezoni odluče za konobarenje će po satu zarađivati između minimalca i 9 eura, kako se najčešće navodi. Oglas za turističkog animatora koji se pojavio na više društvenih mreža nudi satnicu koja je tek malo veća od minimalne, smještaj te tri obroka dnevno. Oni koji se odluče biti ti koji te obroke pomažu pripremati kao pomoćni kuhari u Istri će dobivati oko 8 eura po satu. Putni troškovi će im biti plaćeni, ali o smještaju i hrani nema informacija.

„Bilo mi je bitno da imam smještaj na sezoni. Znam da mi se neće baš novčano isplatiti, ali isplati se zbog ekipe", kaže Iva.

Hoteli i apartmani ne bi mogli funkcionirati bez čistačica kojih svake godine nedostaje, a jedan objekt na Krku traži studente za taj posao pri čemu nudi satnicu od 7 eura, smještaj i hranu. Za sličnu satnicu od 6,60 eura u Petrčanima se traži recepcioner.

„Prethodne četiri sezone sam radila kod istog poslodavca, a od uvjeta mi se mijenjala samo satnica – svake godine je rasla. Inače sam iz Istre i živim blizu posla pa mi to odgovara i nemam potrebu ići negdje drugdje“, komentirala je studentica Karla koja preko godine studira u Zagrebu.

Pozitivna iskustva sezonskog rada na hrvatskoj obali ima i studentica Dorotea iz Zagreba koja kaže kako je uvijek imala fleksibilno radno vrijeme, uključen smještaj i obroke te bi dobro zaradila. „Isplati se otići na sezonu“, zaključuje ona.

Najbolju satnicu, prema pregledanim oglasima, imat će voditelji turističkih izleta u Istri, u iznosu od 10 do 12,50 eura. Hoće li imati osiguran smještaj i hranu, ne piše.

EU traži transparentnost kod plaća

Česta je pojava da u oglasima pišu svi uvjeti osim plaće. U nekima stoji da je ona „konkurentna", „po dogovoru" ili stoji da se za više informacija mogu javiti telefonski ili e-poštom. Neki se iz tog razloga odluče ne javiti za posao.

Oko 80 % hrvatskih poduzeća ne navodi plaću u oglasima i za minimalnu plaću traže motiviranog zaposlenika, piše HRT. S druge strane, kako je direktor Udruge poduzetnika u hotelijerstvu Hrvatske Bernard Zenzerović rekao za HRT, potreba za radnicima je velika. Procjenjuje se da će ove sezone trebati 65 tisuća radnika te da će od njih samo 15 tisuća biti državljani Hrvatske.

Veliki broj oglasa za sezonske poslove na hrvatskoj obali ne nudi značajno veću satnicu od one koju bi mogli dobiti u gradovima u unutrašnjosti. Portal Moj posao proveo je istraživanje koje je pokazalo da je veća šansa da će domaći radnici otići na sezonu ako je plaća za 30-40% veća nego za isti posao u mjestu boravišta negdje u unutrašnjosti.

Institucije Europske unije prepoznale se problematiku skrivanja plaća te je donesena direktiva kojom Hrvatska mora najkasnije do 7. lipnja 2026. uvesti transparentnost u oglase za poslove. Time će se poslodavce obvezati da objave iznos plaće ili njen raspon, kandidati će prije prvog razgovora morati imati tu informaciju te ih poslodavac neće smjeti pitati o plaći na prethodnom radnom mjestu, piše HRT. Još jedan od ciljeva ove direktive je uočavanje i prevencija eventualnih nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena na istim pozicijama.

A možda ipak raditi izvan Hrvatske?

„Moje iskustvo sezone u Austriji je naspram Hrvatske bilo puno bolje s financijskog aspekta, dok mi je u Hrvatskoj bila opuštenija atmosfera. Sve u svemu, mislim da se više isplatilo otići u inozemstvo i ne bih ponovno išla raditi na sezonu u Hrvatskoj", kaže nam studentica ekonomije Antonela, koja je svoje znanje njemačkog jezika iskoristila u potrazi za većom zaradom.

U jednom oglasu stoji da se u austrijskom Vorarlbergu traži konobar, a nudi se plaća 2.000 do 2.200 eura i smještaj u jednokrevetnoj sobi. Potrebno je odraditi 48 sati tjedno i znati njemački ili engleski jezik. Pojavio se i sličan oglas u kojem stoji da se traži pomoćni konobar u Tirolu koji bi mjesečno zarađivao 1.900 do 2.200 eura, ali je znanje njemačkog jezika obvezno.

Osim Austrije, mnogi razmišljaju i o Njemačkoj. Ondje minimalna studentska satnica iznosi 13,90 eura neto, a vrlo lako se pronađu i poslovi za veću satnicu. Brzom internetskom pretragom DW je pronašao ponudu od 14,25 eura za poslove čišćenja u Münchenu, radove u skladištu za nekoliko centi više, te posao DHL poštara za preko 16 eura po satu.

„Kad sam radio sezonu u Njemačkoj, kolege iz firme su nam našle smještaj, dobio sam službeno vozilo, satnica je bila odlična, a i kolege. Bilo je to vrlo pozitivno iskustvo koje ću pamtiti", kaže student Semir iz BiH koji je prije razmišljao i o sezonskom radu u Hrvatskoj. „Teško se uspostavljala komunikacija s poslodavcima i dugo su se čekale radne dozvole. Bio sam poslao više prijava za konobarenje, ali sam dobivao negativne odgovore ili ne bih dobio nikakav odgovor, tako da na kraju nije bilo ništa od toga", rekao je on.

Sve više studenata odlučuje se na Work and Travel, program koji podrazumijeva odlazak na sezonu u Sjedinjene Američke Države. Specifičan je po tome što je uz zaradu naglasak i na iskustvu putovanja SAD-om i kulturnoj razmjeni. Profit na kraju dosta varira ovisno o tome koliko poslova je student radio, gdje je živio i koliko je na kraju putovao. Može se zaraditi i do oko 20.000 eura, objavila je na društvenim mrežama travel influencerica Marija Lovrić.

Neposredno prije ruskog napada na Ukrajinu, 2021. Europa je oko 50 posto svog prirodnog plina uvozila iz Rusije, uglavnom putem plinovoda. Nakon ruske invazije 2022. Europljani su brzo počeli smanjivati ovisnost i u tri godine su potrošnju ruskog plina smanjili za dvije trećine.

Istodobno, Europa se počela sve više oslanjati uvoz ukapljenog plina i to prije svega iz Sjedinjenih Američkih Država. Taj je plin nakon invazije dobio nadimak „plin slobode" i stalno se povećava njegov prijevoz preko Atlantika stalno povećava zahvaljujući mreži novih terminala u državama EU.

Do 2025. oko 57 posto uvoza LNG-a u EU stizalo je iz Sjedinjenih Država, gotovo četiri puta više nego 2021. Prema analizi Instituta za energetsku ekonomiku i financijsku analizu (IEEFA), taj bi udio do 2030. mogao narasti i na 80 posto. SAD prije 2016. nije izvozio plin jer su zalihe bile namijenjene domaćem tržištu, no danas je postao najveći svjetski dobavljač LNG‑a.

Američki plin je najskuplja opcija

Plin će još neko vrijeme ostati dio europske energetske tranzicije, a većina plina u Europu stiže iz Norveške putem plinovoda. No analitičari upozoravaju da bi nagli rast uvoza američkog LNG-a mogao ugroziti planove o energetskoj neovisnosti i sigurnosti.

IEEFA u svom izvješću navodi da pretjerano oslanjanje na američki LNG „proturječi“ planu REPowerEU iz 2022., koji nastoji okončati ovisnost o ruskim fosilnim gorivima „uštedama energije, diversifikacijom izvora i ubrzanim prelaskom na čistu energiju“.

Osim toga, rast američkih isporuka nije u skladu s ciljem EU‑a da energija bude jeftinija. „Američki LNG najskuplji je za europske kupce, ali europske tvrtke svejedno potpisuju ugovore“, kaže Ana Maria Jaller-Makarewicz, glavna europska analitičarka IEEFA‑e i autorica izvješća o rastu energetske ovisnosti EU‑a.

Među tim ugovorima je i sporazum novoosnovanog poduzeća Atlantic‑See LNG o opskrbi jugoistočne Europe, a moguće i Ukrajine, američkim LNG‑om. Plin bi se dopremao preko grčkih terminala i regionalnog „Vertikalnog plinskog koridora“.

Prema podacima agencije Reuters, predstavnici grčkog poduzeća 24. veljače sastaju se s američkim dužnosnicima kako bi osigurali do 15 milijardi kubičnih metara LNG-a godišnje u idućih 20 godina za opskrbu središnje i istočne Europe. Atlantic‑See LNG već je potpisao dvadesetogodišnji ugovor s Venture Globalom, jednim od najvećih američkih izvoznika LNG-a u EU.

Trumpova „energetska dominacija"

Još 2023. njemačka državna tvrtka Securing Energy for Europe – nekadašnji Gazprom Germania – potpisala je dvadesetogodišnji ugovor s Venture Globalom o uvozu milijuna tona LNG-a godišnje iz njihovih postrojenja u Louisiani.

Direktor Venture Globala Mike Sabel izjavio je da je „zahvalan na snažnom vodstvu predsjednika Trumpa" i svima „s obje strane Atlantika" koji podupiru trgovinu američkim LNG-om.

Predsjednik SAD‑a Donald Trump promovirao je politiku američke „energetske dominacije“ i u srpnju 2025. dogovorio trgovinski sporazum između EU‑a i SAD‑a kojim se Europa obvezuje da će do 2028. godišnje kupovati američkih energenata – ukapljenog plina, nafte i nuklearnog goriva – u vrijednosti od gotovo 630 milijardi eura (750 milijardi dolara).

„Taj je sporazum prisiljava Europu kupovati sve više američke energije“, kaže Jaller-Makarewicz i upozorava da će, kad bude formaliziran, dodatno povećati rizik „geopolitičke ovisnosti visokog rizika“ o američkom LNG‑u.

IEEFA u svom izvješću zaključuje: „Sporazum u praksi veže energetsku opskrbu EU‑a uz jednog dobavljača, čime se dovodi u pitanje energetska sigurnost i ugrožavaju planovi za smanjenje potrošnje plina.“ A kad EU krajem 2027. potpuno zabrani uvoz ruskog plina, potražnja za američkim plinom bi mogla čak još biti veća.

Monopol jednog umjesto monopola drugog

Već kad je Europski parlament u prosincu glasao za postupno ukidanje uvoza ruskog plina i nafte, stručnjaci upozoravaju da sama obustava uvoza iz Rusije ne znači automatski i veću raznolikost u opskrbi. „Diversifikacija ne može značiti zamjenu jednog dominantnog dobavljača drugim“, rekao je Raffaele Piria, viši suradnik berlinskog instituta Ecologic. „Europi treba jasna definicija diversifikacije i strategija usklađena s današnjim geopolitičkim okolnostima.“

Jer odnosi EU i SAD nipošto nisu više tako dobri: tu su i prijetnje carinama državama EU‑a koje odbijaju njegove zahtjeve u vezi s aneksijom Grenlanda tako da se i Bruxelles počeo pitati, koliko je mudro osloniti se na američki plin. „U ovim burnim geopolitičkim vremenima, Europa mora ostati snažna i jedinstvena i težiti neovisnosti. To znači udvostručiti ulaganja u čistu, sigurnu i domaću energiju“, poručio je povjerenik Europske komisije za energetiku i stambenu politiku Dan Jorgensen na summitu Sjevernog mora u Hamburgu krajem siječnja.

I druge izvore i drugu energiju

Na summitu je dogovoren i „Zajednički pakt o ulaganju u pučinske vjetroelektrane“, uz još nekoliko mjera usmjerenih na postizanje čiste i neovisne energije u EU‑u.

Jorgensen je također rekao da bi Europa trebala nabavljati mnogo više plina iz drugih zemalja kao što su Kanada, Katar ili Alžir. „Smjer europske energetske politike mogao bi se promijeniti“, ističe Jaller-Makarewicz. „Ako EU ostane čvrst u namjeri da potrošnju plina zamijeni čistim izvorima energije, potražnja će padati.“

U takvim okolnostima mogli bi i propasti postojeći dogovori o američkom LNG-u, temeljeni na memorandumima o razumijevanju – formalnim ali pravno neobvezujućim sporazumima.

U međuvremenu je više od 120 europskih i međunarodnih organizacija civilnog društva poslalo pismo čelnicima EU‑a s pozivom da prekinu pregovore o trgovinskom sporazumu EU‑SAD koji Europu trajno veže uz američki izvoz energije.

U pozivu na „smanjenje ovisnosti o američkim fosilnim gorivima u znak solidarnosti s onima koji su ugroženi Trumpovim fosilnim imperijalizmom" podsjeća se i na nedavni napad na Venezuelu i Trumpova težnja prisvojiti Grenland.

Na stranačkoj konvenciji vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU), koja se održava ovog vikenda u Stuttgartu, jedna od glavnih tema o kojoj će se raspravljati jest ono što šefu CDU-a i kancelaru Friedrichu Merzu jako ide na živce a to je pojam„work-life balance".

Za njega previše građana radi skraćeno radno vrijeme a to se mora promijeniti jer, kako je ponavljao više puta, kako bi Njemačka bila prosperitetna, više zaposlenih mora prijeći na puno radno vrijeme.

No kao i u mnogim drugim aspektima i ovdje kancelar ne sagledava čitavu sliku. U mnogo slučajeva su razlozi zašto netko ne radi puno radno vrijeme nego ustraje na „ravnoteži između rada i slobodnog vremena", što je po njemu očito isprika za plandovanje, potpuno pragmatične prirode. U to spada i činjenica da mladi roditelji jednostavno ne mogu pronaći mjesto u vrtiću za svoje dijete.

Nova studija Instituta za ekonomske i društvene znanosti (WSI) Zaklade Hans-Böckler pokazuje da je sve veći broj roditelja prisiljen raditi skraćeno radno vrijeme zbog nedostatka osoblja, zatvaranja i skraćenog radnog vremena u dječjim vrtićima.

„U postojećim okolnostima zaposleni roditelji ne mogu pouzdano planirati, a osobito žene moraju dvaput razmisliti mogu li prihvatiti ili proširiti zaposlenje na puno radno vrijeme. Aktualna rasprava o radnom vremenu često je pogrešno postavljena: prije svega su potrebna daljnja masovna ulaganja u infrastrukturu ranog obrazovanja, posebno bolje kadrovsko popunjavanje. I dalje nedostaje stotine tisuća odgajatelja u vrtićima“, kaže autorica studije i direktorica WSI-ja Bettina Kohlrausch.

Više od polovice suočeno s iznenadnim nedostatkom skrbi za djecu

Prema podacima Njemačkog instituta za mlade (DJI), nešto više od polovice roditelja koji žive u Njemačkoj treba vanjsku skrb za djecu, a među njima samo 33 posto navodi da lokalne mogućnosti skrbi pokrivaju sve sate koji su im potrebni kako bi mogli raditi. Osobito majke posežu za krajnjim rješenjima kada vrtići rade skraćeno ili se potpuno zatvaraju zbog bolesti i nedostatka osoblja.

Istraživanje Bettine Kohlrausch, u kojem je sudjelovalo oko 900 obitelji iz cijele zemlje i svih društvenih slojeva, pokazalo je da se 54 posto ispitanika suočilo s iznenadnim nedostatkom skrbi za djecu. Za 30 posto pogođenih roditelja to je značilo skraćenje radnog vremena, dok se 42 posto moralo osloniti na prijatelje i rodbinu kako bi popunili praznine. Za useljenike i obitelji s nižim prihodima ta mogućnost često ne postoji.

„Neću moći ponovno raditi puno radno vrijeme dok oboje moje djece ne budu u srednjoj školi“, rekla je za DW Rachel, jedna učiteljica iz Kölna. Prije dvije godine morala je skratiti radno vrijeme nakon što je vrtić koji pohađaju njezina djeca, danas stara 3 i 7 godina, zbog nedostatka osoblja počeo ranije zatvarati.

„Iako sam zahvalna što je to u Njemačkoj moguće“, dodala je, „to postaje sve neodrživije kako troškovi života rastu. Ali ugovor na puno radno vrijeme ne dolazi u obzir – nemamo obitelj u blizini, a ako se vrtić neočekivano zatvori ili završi ranije, ne mogu biti na poslu.“

Nedostaju milijarde za financiranje odgovarajuće skrbi za djecu

Istraživanje je također pokazalo da „nepouzdana skrb za djecu dodatno produbljuje neravnomjernu raspodjelu skrbi između muškaraca i žena, a time i rodno specifične obrasce raspodjele skrbi i zaposlenosti. To također predstavlja prepreku većem sudjelovanju žena na tržištu rada.“

No dok vlada pokušava potaknuti Nijemce da više rade, ulaganja u sektor skrbi za djecu opadaju. Njemačka državna razvojna banka KfW utvrdila je da od 2022. na nacionalnoj razini nedostaje oko 10,5 milijardi eura kako bi svaka obitelj imala pristup pouzdanoj i kvalitetnoj skrbi za djecu. Odgovornost za stvaranje i financiranje vrtića te obuku osoblja uglavnom snose savezne pokrajine i lokalne vlasti.

Prema DJI-ju, dostupnost odgovarajuće skrbi znatno se razlikuje među 16 njemačkih saveznih pokrajina – 23 posto roditelja u maloj saveznoj pokrajini-gradu Bremenu kaže kako su pogođeni nedostatkom skrbi za djecu u vrtićima, dok je u istočnoj pokrajini Saska-Anhalt taj udio samo 5 posto.

Bolja ponuda vrtića na istoku zemlje ima i povijesnih razloga. U Istočnoj Njemačkoj se politički poticalo da žene rade pa je država osigurala široku ponudu skrbi a ta infrastruktura postoji i danas. U Zapadnoj Njemačkoj je dugo bilo pravilo da u obitelji radi samo suprug dok žena ostaje kod kuće i brine se između ostalog, za djecu.

Žene nose veći dio tereta

Razlika je izražena i između muškaraca i žena. Prema studiji WSI-ja, 73 posto muškaraca u pogođenim partnerstvima reklo je da su njihove partnerice preuzele brigu o djeci kada vrtić nije bio dostupan, dok je isto za svoje muške partnere reklo 39 posto žena.

Bettina Kohlrausch upozorila je da bi ukidanje maksimalnog osmosatnog radnog dana, još jedan prijedlog koji je CDU iznio kako bi potaknuo Nijemce da više rade, dodatno pogodilo žene.

U svom izbornom programu CDU Friedricha Merza birače je privlačio obiteljskom politikom, obećavajući više novca za obitelji, pouzdanu skrb za djecu i poboljšanja roditeljskih naknada. Nakon deset mjeseci na vlasti, gotovo niti jedno od tih obećanja nije ispunjeno.

Napušta li Christine Lagarde ECB prijevremeno?

Službeno, predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde ne napušta prijevremeno svoju dužnost na čelu središnje banke eurozone koju čini 21 članica.

Međutim, Financial Times je u srijedu izvijestio da je Lagarde osobama bliskima sebi rekla kako razmatra povlačenje prije isteka svojeg osmogodišnjeg mandata 2027. godine.

Prema FT-u, Lagarde već nekoliko mjeseci razmatra taj potez i o njemu je razgovarala s visokim europskim dužnosnicima.

Kako navodi izvješće, razmišljanje 70-godišnjakinje jest otići prije francuskih predsjedničkih izbora u travnju 2027. Takav bi vremenski okvir omogućio francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, koji se ne možekandidirati za treći mandat, da zajedno s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom pomogne u izboru njezina nasljednika.

Cilj je, kako se čini, osigurati da čelno mjesto središnje banke eurozone preuzme kandidat glavne struje, proeuropske orijentacije, umjesto da se riskira utjecaj mogućeg novoizabranog krajnje desnog predsjednika u Francuskoj sljedeće godine.

Lagarde, koja je ranije bila prva žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda, prema izvješću još nije odredila točan datum odlaska. Londonski poslovni dnevnik naveo je da još nije donijela konačnu odluku niti je bilo kakav plan komunicirala Upravnom vijeću ECB-a.

Lagarde je „u potpunosti usredotočena na svoju misiju i nije donijela nikakvu odluku u vezi s krajem svojeg mandata“, rekao je glasnogovornik ECB-a za DW u pisanoj izjavi.

Zašto bi prijevremeni odlazak bio značajan?

Trenutačna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da bi francuska krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje (Rasseblement Nationale) mogla pobijediti ili osvojiti snažne pozicije na predsjedničkim izborima sljedeće godine.

Euroskeptični francuski predsjednik mogao bi zagovarati nekonvencionalnijeg čelnika ECB-a, potencijalno usmjeravajući banku dalje od njezina sadašnjeg centrističkog, proeuropskog stajališta.

Ranim odlaskom, moguće krajem 2026. ili početkom 2027., Lagarde bi mogla pomoći osigurati nasljednika iz glavne političke struje. Ovaj pristup ima za cilj unaprijed zaštititi ECB od rastućih populističkih pritisaka diljem Europe.

Analitičari ipak očekuju da će monetarna politika u kratkom roku ostati stabilna, pri čemu se očekuje da će ECB zadržati kamatne stope oko 2 %. To je posljedica procesa odlučivanja temeljenog na konsenzusu unutar središnje banke i sličnih stajališta vjerojatnih kandidata za predsjedničku funkciju.

Unatoč tome, nagađanja unose neizvjesnost oko nasljeđivanja i mogla bi utjecati na percepciju dugoročne vjerodostojnosti središnje banke.

„Samo po sebi, ovaj potez neće biti jako štetan“, rekao je Andrew Kenningham, glavni ekonomist za Europu u britanskoj tvrtki Capital Economics, za DW. „Ali postavlja presedan koji bi buduće vlade mogle slijediti ako požele vršiti pritisak na ECB da donosi određene odluke. Time se narušava imidž ECB-a kao jedne od najneovisnijih središnjih banaka na svijetu.“

Bi li rani odlazak Lagarde narušio neovisnost ECB-a?

Čak i ako je Lagardein odlazak dobrovoljan, on ipak otvara pitanja o neovisnosti ECB-a. Središnja banka osmišljena je da djeluje bez političkog uplitanja, a njezin mandat usmjeren na stabilnost cijena zaštićen je ugovorima Europske unije.

Međutim, izvješća sugeriraju da je vrijeme odlaska motivirano željom da čelnici EU-a oblikuju izbor nasljednika prije velikih nacionalnih izbora na kojima je moguća pobjeda krajnje desnice. Kritičari tvrde da bi prijevremeni odlazak otkrio donekle netransparentno prilagođavanje pravila radi željenih ishoda, što bi moglo narušiti reputaciju banke kao apolitične institucije.

U praksi, međutim, zaštitni mehanizmi neovisnosti ECB-a ostaju snažni. Predsjednika banke imenuje Europsko vijeće, a potvrđuje Europski parlament, uz sudjelovanje više čelnika EU-a.

Nasljednik bi i dalje morao dobiti široki konsenzus vlada država eurozone, a političko uplitanje bilo bi ograničeno kontinuitetom sedmogodišnjeg mandata.

„Nije slučajno da se, kao i drugi čelnici središnjih banaka, predsjednik ECB-a imenuje na dug i fiksan mandat“, rekao je Kenningham za DW. „To je jedna od nekoliko značajki upravljanja ECB-om koje su osmišljene kako bi jamčile neovisnost.“

Financijska tržišta zasad su mirno reagirala na izvješće FT-a, što sugerira da se moguće negativne posljedice ne očekuju, barem ne u većem obimu.

Međutim, taj je potez ponovno potaknuo zabrinutost oko autonomije središnjih banaka s obje strane Atlantika, nakon što je američki predsjednik Donald Trump javno vršio pritisak na predsjednika Federalnih rezervi (Fed) Jeromea Powella zbog odluka o kamatnim stopama. Powell je pod kaznenom istragom zbog optužbi da je svojim izjavama doveo Kongres u zabludu u vezi s renoviranjem sjedišta Feda.

Tko bi mogao zamijeniti Lagarde?

Pojavilo se nekoliko imena mogućih nasljednika, uključujući Klaasa Knota, uglednog bivšeg guvernera nizozemske središnje banke. Knot je poznat po svojem oštrom stavu prema inflaciji i snažnim proeuropskim stavovima.

Pablo Hernandez de Cos, bivši guverner Banke Španjolske, a sada u Banci za međunarodna poravnanja, još je jedan vodeći kandidat. On sa sobom donosi iskustvo u upravljanju krizama te uravnotežen pristup temeljen na podacima.

Joachim Nagel, predsjednik njemačke Bundesbanke, također se često spominje kao mogući nasljednik. Kao čelnik središnje banke najvećeg europskog gospodarstva, predstavlja fiskalnu disciplinu i već je izrazio zanimanje za „šire uloge".

„Sljedeći predsjednik ECB-a trebao bi imati vrlo snažno razumijevanje monetarne politike, vjerojatno stečeno radom unutar Europskog sustava središnjih banaka, kao i ekonomije i financijskih tržišta. Također mora uživati poštovanje čelnika glavnih vlada eurozone“, rekao je Kenningham.

Kako bi jedna krajnje desna vlada mogla utjecati na monetarnu politiku eurozone?

Krajnje desna vlada u Francuskoj vjerojatno bi se suočila sa značajnim preprekama u izravnom usmjeravanju monetarne politike eurozone. Primarni mandat ECB-a jest postizanje stabilnosti cijena, s ciljanom inflacijom od 2 % u srednjem roku. O tome se odlučuje konsenzusom u Upravnom vijeću koje ima 26 članova.

Čelnik jedne države ne može diktirati kamatne stope ili politiku. Čak i kada bi Francuska izabrala euroskeptičnog predsjednika, on ne bi mogao nametnuti radikalne promjene, poput ukidanja inflacijskog cilja ili vođenja labave politike radi poticanja rasta.

Nijedan krajnje desni čelnik u Europi zasad nije uspio utjecati na ključne odluke ECB-a. Međutim, talijanska populistička premijerka Giorgia Meloni povremeno je kritizirala odluke o kamatnim stopama.

Neizravni pritisci krajnje desne francuske vlade mogli bi se provesti kroz planove visoke potrošnje ili prekomjernog duga, što bi moglo povećati prinose na državne obveznice dok ulagači procjenjuju veće rizike od neplaćanja.

To bi dodatno moglo ugroziti financijsku stabilnost u Francuskoj, potencijalno se proširiti i na druge visoko zadužene države EU-a te prisiliti ECB na intervenciju.

Čelnici francuskog krajnje desnog RN-a izjavili su da bi, ako budu izabrani, potaknuli ECB da ponovno pokrene kvantitativno popuštanje (QE) kako bi se olakšali francuski dužnički problemi.

QE je alat koji se koristio u godinama nakon globalne financijske krize 2008./09., kada je ECB kupovao velike količine državnih obveznica kako bi ubrizgao novac u sustav i podupro gospodarstvo eurozone.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...