Vecernji list

DW: Ove godine navršava se 20 godina od obnove crnogorske neovisnosti. Kada pogledate Crnu Goru danas, što smatrate njezinim najvećim uspjehom, a što najvećim propuštenim prilikama u protekla dva desetljeća?

Jakov Milatović: Najveći uspjeh Crne Gore je sama činjenica da je obnovljena neovisnost očuvana kao mirna, demokratska i međunarodno priznata odluka građana. Dvadeset godina kasnije, Crna Gora je suverena država, članica NATO saveza, sljedeća kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji i zemlja koja ima realnu šansu da u narednim godinama zatvori najvažnije povijesno poglavlje svojih europskih integracija.

Uz taj uspjeh stoji i važna demokratska činjenica: Crna Gora je 2020. godine pokazala da se vlast može promijeniti mirno, na izborima, bez ugrožavanja države.

Najveća propuštena prilika je nedovršena reforma i izgradnja snažnih i neovisnih institucija. Prethodni režim je obnovu neovisnosti koristio kao politički štit za klijentelizam, korupciju i privatizaciju države. Prve godine neovisnosti trebalo je iskoristiti za izgradnju neovisnog pravosuđa, profesionalne administracije, slobodnih institucija i gospodarstva utemeljenog na znanju. Predugo se gradio sustav u kojem je stranačka pripadnost vrijedila više od rada i sposobnosti.

Zato danas imamo zadatak da neovisnost konačno dobije svoj puni smisao kroz neovisnost institucija i jednakost prilika. To znači da je Crna Gora država u kojoj zakon vrijedi jednako za sve, u kojoj mladi imaju mogućnost za uspješan život u svojoj zemlji, institucije koje rade bez poziva iz stranačkih centrala, a europska pravila znače bolji standard, sigurnost i dostojanstvo.

Preći u fazu institucionalnog čišćenja

Crna Gora je od svih država kandidatkinja najbliža članstvu u Europskoj uniji, dok je Srbija posljednjih godina u zastoju. Što je Crna Gora učinila drugačije?

U našem društvu postoje brojne podjele, ali postoji i snažno uvjerenje građana da je članstvo u Europskoj uniji najbolji okvir za bolji život, jače institucije i sigurniju budućnost. Istodobno, Crna Gora ima jasan vanjskopolitički smjer. Crna Gora je članica NATO-a i ima potpuno usklađenu vanjsku i sigurnosnu politiku s Europskom unijom.

Također, Crna Gora je otvorila sva pregovaračka poglavlja, privremeno zatvorila 14 poglavlja i sada ulazi u završnicu pristupanja. Radna skupina koju je formirala EU započela je rad na Ugovoru o pristupanju Crne Gore Europskoj uniji. To je velika prilika, ali i velika odgovornost.

Srbiji želimo sve najbolje. Svaka država sama bira svoj put.

Pad DPS-a trebao je označiti kraj sustava koji su mnogi opisivali kao zarobljenu državu. Koliko je Crna Gora u međuvremenu doista uspjela oslabiti korupcijske i klijentelističke mreže ili su se one samo prilagodile novim političkim okolnostima?

Sustav zarobljene države jest razbijen. Zapravo, monopol jedne stranke nad državom više ne postoji. Pokrenuti su brojni postupci i javnost danas mnogo otvorenije govori o visokoj korupciji, organiziranom kriminalu i zlouporabi institucija.

Ipak, mreže korupcije i organiziranog kriminala pokazale su veliku sposobnost opstanka. One mijenjaju političke adrese, traže nove zaštitnike, opstaju kroz javna poduzeća, javne nabave, rasprodaju državnih resursa i slabosti pravosuđa. Zato je pad DPS-a otvorio početak mnogo težeg posla.

Građani su 2020. tražili pravdu, red i institucije koje rade svoj posao. Uhićenja imaju smisla samo kada dobiju zakonit i konačan sudski epilog. Pravomoćne presude, oduzimanje nezakonito stečene imovine i puna transparentnost bit će pravo mjerilo uspjeha.

Crna Gora mora prijeći iz faze političke promjene u fazu institucionalnog čišćenja. To znači neovisno i učinkovito pravosuđe, otvorene javne nabave, kontrolu državnih kompanija i nultu toleranciju na korupciju i stranački utjecaj na državne institucije.

Crna Gora između dviju snažnih identitetskih struja

Unatoč uspjesima u eurointegracijama, Crna Gora i dalje djeluje kao društvo rastrgano između dviju snažnih identitetskih struja, crnogorske i srpske. Mislite li da je Crna Gora uspjela pronaći ravnotežu?

Crna Gora još traži punu ravnotežu, ali znamo što je temelj na kojem se ravnoteža gradi. To je građanska država u kojoj svaki čovjek ima pravo na svoje ime, jezik, vjeru, naciju i sjećanje, uz jednaku obvezu da poštuje Ustav, zakone i državne institucije.

Identitetske razlike postaju problem kada se pretvore u sredstvo političke trgovine, instrument straha ili način prikrivanja korupcije, siromaštva i neodgovornosti. Predugo su se građani pozivali da biraju u koji će identitetski rov ući, dok su se javni resursi trošili bez kontrole, obrazovanje uništavalo, zdravstvo zapostavljalo, a mladi odlazili.

Ravnoteža se gradi tako što država pokazuje pravednost prema svakome. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani i svi drugi građani moraju znati da se njihova prava temelje na Ustavu i zakonu, uz potpunu zaštitu od stranačke samovolje. Građanski karakter Crne Gore znači slobodu identiteta i jednakost pred državom.

Naša generacija ima obvezu da identitetska pitanja spusti iz prostora političke ucjene u prostor poštovanja. Kada građanin zna da može živjeti dostojanstveno, da dobije posao prema znanju, da se liječi na vrijeme i da ga institucije štite, tada se i društvene podjele smanjuju. Pravda i razvoj najbolja su politika pomirenja.

Komplicirani odnosi s Beogradom

Odnosi Podgorice i Beograda i dalje djeluju nestabilno i opterećeni čestim političkim tenzijama. Tome svjedoči i odluka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da ne dođe na obilježavanje jubileja neovisnosti Crne Gore. Zašto odnosi dviju država ni nakon dva desetljeća nisu uspjeli postati istinski partnerski i stabilni?

Odnosi Crne Gore i Srbije bit će u potpunosti rasterećeni dnevne politike kada se u potpunosti prihvati činjenica: Crna Gora je suverena država, a Srbija je susjed s kojim želimo najbolje moguće odnose. Poštovanje neovisnosti Crne Gore temelj je svakog zdravog partnerstva.

Naše obitelji, gospodarstvo, kultura, jezik, povijest i svakodnevni život povezani su mnogo dublje od bilo koje dnevne polemike. Upravo zato državni odnosi moraju biti mirni, racionalni i utemeljeni na međusobnom poštovanju.

To je video koji teško može biti simboličniji: bespilotna letjelica s eksplozivom pogađa bateriju izraelskog sustava Iron Dome. Milijarde vrijedan sustav protuzračne obrane – napadnut letjelicom koja košta jedva nekoliko stotina eura. Snimke zasad nisu definitivno verificirane, no stručnjaci ih smatraju autentičnima.

Video je prije otprilike tjedan dana na društvenim mrežama objavila proiranska milicija Hezbolah, koju među ostalima Njemačka, SAD i više sunitsko-arapskih država klasificiraju kao terorističku organizaciju. Za nju je taj događaj ogroman propagandni uspjeh. A izraelska vojska djeluje ranjivije.

Dronovi s optičkim vlaknima kao tajno oružje

Od ožujka libanonski Hezbolah sve više koristi takozvane FPV (First Person View) dronove koji pilotima daju sliku cilja u stvarnom vremenu. U napadima je poginulo više izraelskih vojnika, a mnogi su ranjeni. Ono što posebno zabrinjava izraelske vojne stručnjake: sa sve više tih dronova ne upravlja se radiovezom, nego pomoću optičkog vlakna. Naime, njihovi se signali tankim kabelima, koji se odmotavaju sa zavojnice, prenose do pilota. Posljedica: i lociranje dronova i ometanje njihove komunikacije, takozvani jamming, sredstvima klasičnog elektroničkog ratovanja gotovo su nemogući.

U ratu u Ukrajini se dronovi s optičkim vlaknima masovno koriste od 2024. – i od strane Ukrajine i od strane Rusije. Mnoge protumjere do danas djeluju prilično improvizirano. Osim postavljanja zaštitnih mreža, često se u borbi protiv takvih dronova koriste jednostavna mehanička sredstva poput presijecanja kabela ili gađanja sačmaricama. Protiv temeljnog problema – da ih je tehnički teško locirati – čini se da su obje strane zasad nemoćne.

Vlada poziva na strpljenje

S obzirom na razvoj koji se nazire već godinama, mnogi analitičari su iznenađeni da ni izraelska vojska ne djeluje bolje pripremljeno. „Vojske koje su pripremane za velike ratove odjednom se suočavaju s potpuno novim izazovima“, objašnjava stručnjak za dronove Neri Zin u razgovoru za DW. Prema riječima izvršnog direktora izraelskog obrambenog startupa Axon Vision, upravo velikim vojnim silama nije lako dovoljno brzo prilagoditi način ratovanja: „Tenk koji košta dvoznamenkaste milijunske iznose sada odjednom može napasti FPV dron koji se za 400 dolara može kupiti na Alibabi."

Ukrajinski veleposlanik u Izraelu Jevhen Korniičuk začuđen je što Izrael u potrazi za rješenjima ne koristi ukrajinska iskustva. „Nažalost, ne vidimo veliko zanimanje izraelskog vodstva na tom području", rekao je diplomat za izraelski portal Ynet News. Time zemlja propušta važnu priliku, dodao je veleposlanik.

Glasnogovornik izraelske vojske (IDF) na upit DW-a je priopćio da se pažljivo prate izazovi i na drugim svjetskim ratištima. Izraelske oružane snage pritom su „u prvim redovima utrke za razvoj mjera protiv ove prijetnje".

U međuvremenu se zbog te teme Benjamin Netanyahu nalazi pod sve većim pritiskom. Izraelskim medijima premijer je rekao da je naredio „pokretanje posebnog projekta za prijetnju dronovima". Istodobno je pozvao na strpljenje i dodao: „To će potrajati." Moguća tehnička rješenja o kojima se raspravlja raznolika su. Ona se kreću od rane vizualne i akustične detekcije letjelica do uništavanja elektronike pomoću mikrovalne i laserske tehnologije – sve uz primjenu umjetne inteligencije.

Rješenja trebaju biti jeftina

„Prije svega trebamo jednostavna rješenja – i trebamo ih odmah“, naglašava stručnjak za dronove Neri Zin. „Ne možemo još godinama čekati da nešto razvijemo.“ I njegov startup već radi na rješenjima za obranu od napada dronovima s optičkim vlaknima. Pritom se oslanja na sustave koji bi trebali štititi prije svega manje jedinice i koji se mogu montirati na vozila. Ideja: vizualne i termalne kamere snimaju okolinu. Podaci se odmah analiziraju pomoću posebno treniranih sustava umjetne inteligencije. Na kraju se informacije o cilju prosljeđuju oružanim sustavima.

Prema Zinu, njegova tvrtka već ima klijente u brojnim zemljama – i u Europi. On kaže da na kraju krajeva rat dronovima uvijek ima i financijsku dimenziju. Rješenja prije svega moraju biti jeftina, inače dolazi do apsurdnih situacija, smatra Zin i objašnjava: „Jučer sam vidio kako je jedan general iz Emirata govorio o troškovima iranskog rata prošlog mjeseca. Tamo su Shahed-dronove obarali presretačkim raketama – koje koštaju osam milijuna dolara po komadu.“

Loše vijesti iz Washingtona zatekle su poljsku vladu potpuno nespremnu – i šokirale zemlju na istočnom krilu NATO-a: Pentagon je iznenada zaustavio slanje tenkovske brigade koja je u okviru redovite rotacije trupa trebala biti prebačena u Poljsku. Prethodnica, koja pripada 1. konjičkoj diviziji kopnene vojske iz Teksasa, već se nalazi u Poljskoj kako bi pripremila prihvat 4.000 vojnika.

Šok je tim veći jer se Poljska nadala da će profitirati od nove američke vojne strategije: nakon najave američkog predsjednika Donalda Trumpa da će iz Njemačke povući više od 5.000 američkih vojnika, nekoliko poljskih političara – uključujući i predsjednika Karola Navrockog – izrazilo je spremnost da oni budu stacionirani u Poljskoj. Prije svega, predstavnici desno-konzervativne stranke PiS (Pravo i pravda) nisu skrivali likovanje zbog „kažnjavanja“ Njemačke.

„Amerika neće nigdje naći boljeg saveznika“

Poljski premijer Donald Tusk apelirao je u ponedjeljak na Amerikance da ne dovode u pitanje blisko savezništvo s Poljskom. Prijateljstvu i suradnji između Poljske i SAD-a nema alternative, rekao je Tusk u Deblinu, nakon potpisivanja sporazuma o osnivanju poduzeća u kojem će se popravljati motori borbenih tenkova Abrams.

Amerikanci u Poljskoj imaju „prijatelja, isključivo prijatelje ovdje na Visli, jednog od najlojalnijih saveznika“. „Amerika neće nigdje naći boljeg saveznika“, pohvalio je Tusk svoju zemlju.

Poljska vrijedi kao vjerojatno najlojalniji i najpouzdaniji saveznik SAD-a u Europi. Ondje je već stacionirano 10.000 američkih vojnika. Oni koriste razvijenu vojnu infrastrukturu s američkom bazom za proturaketni štit u Redžikovu na sjeveru Poljske, koji treba zaštititi Europu i SAD od balističkih raketa. U Poznanju je uspostavljen istureni stožer 5. korpusa američkih kopnenih snaga.

Poljska ulaže u američku vojsku

Poljski ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz nastoji uvjeriti Amerikance ekonomskim argumentima. Poljska spada među najveće kupce američkog oružja, uključujući tenkove Abrams, helikoptere Apache i borbene zrakoplove tipa F-35. Kupnje u Americi iznose 50 milijardi dolara (43 milijarde eura). Naglasio je da Poljska u svakog američkog vojnika godišnje iz poljskog proračuna ulaže 15.000 dolara (12.900 eura). „Reforma ne može ići na štetu najvećeg saveznika“, rekao je Kosiniak-Kamysz.

Od pada Željezne zavjese u Europi 1989./90., Poljska u SAD-u vidi jamca svoje neovisnosti i sigurnosti. Sve poljske vlade, bilo liberalne, lijeve ili desne, dosljedno su nastojale ostvariti strateško savezništvo sa SAD-om. Cilj je bio uspostavljanje vojne infrastrukture i stalna prisutnost američkih trupa kao osiguranje od opasnosti iz Rusije.

Stručnjak za sigurnost: još nije sve gotovo

Poljska vlada u Varšavi odlučna je učiniti sve kako bi ipak spriječila prijeteće smanjenje trupa. Premijer Tusk poslao je u ponedjeljak (18.05.2026.) dva zamjenika ministra obrane u Washington s porukom: „Poljska je spremna proširiti prisutnost SAD-a u Poljskoj.“

„Lopta je još u igri“, rekao je bivši šef Ureda za nacionalnu sigurnost (BBN) Jacek Siewiera u utorak (19.05.2026.) za televiziju TVN. Ovaj stručnjak iz Atlantskog vijeća podsjetio je da je i ranije bilo pokušaja da se smanje američke trupe u Poljskoj, posljednji put 2024. godine. Zahvaljujući pametnim pregovorima tada je uspjelo uvjeriti Amerikance u suprotno. Povlačenje tenkovske brigade bio bi težak gubitak, jer je ta postrojba najvažnija „pesnica“ u slučaju udara protiv eventualnih napadača.

Tko je kriv za odluku u Washingtonu?

Siewiera je apelirao na sve političke snage u Poljskoj da surađuju u ovom pothvatu. No stvarnost izgleda drukčije. Oba zavađena tabora – liberalno-konzervativna vladajuća koalicija premijera Tuska, kao i desno-konzervativna oporba i predsjednik Navrocki, koji potječe iz te političke struje – prebacuju odgovornost jedni na druge.

Predsjednik PiS-a Jarosław Kaczyński optužio je Tuskovu vladu da je uništila dobre odnose s Amerikom i oslabila poziciju Poljske u NATO-u. „Gubitnici ili, kao i uvijek, promišljena pronjemačka politika koja ignorira poljske interese?“, napisao je vođa desno-konzervativnog tabora u Poljskoj na mreži X. „Kaczyński pokušava prebaciti krivnju na Poljsku za odluku Washingtona. Navrocki pred drugim šefovima država na samitu u Bukureštu blati vlastitu državu. S njima je sve gore i gore“, odgovorio je Tusk.

Predsjednik Navrocki važi za političara s dobrim kontaktima s Trumpom i njegovim MAGA pokretom. Trump je podržao ovog desnog konzervativca u izbornoj kampanji, a nakon izbora, prilikom prijema u Bijeloj kući u ljeto 2025., Trump mu je obećao da neće smanjivati američke trupe u Poljskoj. Čini se da je aktualna odluka Pentagona iznenadila i Navrockog, koji je početkom svibnja telefonom razgovarao s Trumpom.

„Temelj naše sigurnosti se urušava“, piše Bartosz Wieliński u listu Gazeta Wyborcza – i apelira na sugrađane da se pripreme na najgore. Komentator ovog lijevo-liberalnog dnevnika skicira dva moguća scenarija: optimistični polazi od nesporazuma koji se može brzo razjasniti i ispraviti. Pesimistični scenarij vidi u ovom potezu početak radikalnog povlačenja SAD-a iz Europe. „To bi bio kraj poljskog sna o Americi kao sili zaštitnici“, upozorava Wieliński.

Postavka podsjeća na scenarij krimi-serije: načelnik beogradske policije Veselin Milić u „Restoranu 27“, smještenom u elitnom dijelu prijestolnice, organizira 12. svibnja sastanak pomirenja dva suprotstavljena kriminalna klana. Umjesto pomirenja, Saša Vuković zvani Boske ubija hicima iz pištolja Aleksandra Nešovića, zvanog Baja.

Nakon toga uhapšeno je deset osoba, među kojima i sada već bivši načelnik beogradske policije Veselin Milić. On je, s prisutnim policijskim osiguranjem, uklanjao tragove. Stoga je optužen za neprijavljivanje i prikrivanje kaznenog djela. Više medija je objavilo, pozivajući se na policijske izvore, da je tijelo ubijenog pronađeno spaljeno u Šimanovcima, 30 kilometara od Beograda.

Međutim, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na konferenciji za novinare rekao da tijelo ubijenog još nije pronađeno i da potraga traje. Pojedini pravnici su inače već upozorili da brojne Vučićeve izjave ometaju istragu i predstavljaju pokušaj kontrole štete.

Zanimljivo je da se ministar policije Ivica Dačić uopće nije oglasio nakon počinjenog kaznenog djela.

Zataškavanje

Skandalozna činjenica da je jedan od ključnih šefova srpske policije u bliskom kontaktu sa kriminalnim krugovima i da je prikrivao tragove ubojstva, šokirala je srpsku javnost. Vlast s druge strane na sve načine pokušava da minimizira taj događaj, ali odvjetnik i bivši doministar policije Božo Prelević za DW skreće pažnju da „ovaj događaj svjedoči o metastazi režima koji ne može funkcionirati bez kriminala":

„Kriminalci s druge strane žele imati neke nadoknade i apanaže zbog onoga što rade za vlast. Po prirodi stvari sada dolazi do sukoba i nakon toga imamo predsjednika koji se bavi samo zataškavanjem te afere. Sve to zajedno ostavlja gorak ukus jedne raspadnute države u kojoj nitko ne vrši vlast i onda se čude zašto nema otvaranja poglavlja i napretka u europskim integracijama“, kaže Prelević.

Gola sila

Politolog Dejan Bursać smatra da ovaj skandal neće baš biti lako zataškati i ocjenjuje da je „ova afera prilično potresla javnost“:

„Ovdje nemamo slučaj neke uobičajene korupcije, ili nekakav uobičajeni kontakt s nekim sumnjivim likovima. Mislim da je ovo daleko teža situacija, kako za institucije, tako i za režim Aleksandra Vučića. Očigledno je procijenjeno da se ne smije prepustiti javnosti da donosi svoje zaključke i zato sada predsjednik Srbije mora svakodnevno nuditi svoju verziju istine. On se čak kao ljuti na policiju, kao da nije jasno da je policija jedan od stubova očuvanja režima, koji se uglavnom održava golom silom“, ističe naš sugovornik.

Pada vlada? Koja vlada?

Nije mali broj onih koji navode da bi ovakva afera u bilo kojoj civiliziranoj zemlji dovela da pada vlade i novih izbora. Vlast u Srbiji po običaju ima drugačiju računicu i na djelu je razvodnjavanje priče, uključivanje vojske u potragu za tijelom i pokrivanje skandala nekakvim statistikama o generalnom padu kriminalnih djela i ubojstava.

Božo Prelević primjećuje da „u Srbiji ne može pasti vlada, kada mi uopće i nemamo vladu“:

„Mi imamo premijera koji radi dva dana tjedno, a ostalo vrijeme je u privatnoj klinici. Imamo zato samo jednog čovjeka autokratu koji je pogazio sve institucije. Može samo on pasti. Nema tu nikakve odgovornosti. Srbiji se inače ništa ne bi dogodilo ako bi pao premijer Đuro Macut, jer se to ne bi primijetilo, niti bi napravilo neku razliku. Veliko je pitanje i imamo li mi ministra policije i smije li on podnijeti ostavku? Mi imamo gradonačelnika Beograda koji je, ili u Italiji, ili trenira vaterpoliste. Vučić je napravio vlast kakva ne postoji nigdje u svijetu“, ocjenjuje Prelević za DW.

Bez zakona, institucija i zdravog razuma

Sasvim sigurno da bi najmanje ministar policije, a vjerojatno i čitava vlada podnijeli ostavke u velikom broju svjetskih zemalja, kaže Dejan Bursać i dodaje:

„To nam govori na čemu Srpska napredna stranka zasniva svoju vlast. Nema zakona, nema institucija, nema zdravog razuma, niti bilo čega što bi označilo neku moralnost i pristojnost. Samo suho očuvanje vlasti time što ćete imati sredstva sile s jedne strane, a s druge prodavati maglu za tih dva milijuna birača koji su vam potrebni da biste bili na vlasti. Nikakav drugi obrazac vladanja ih ne zanima“, skreće pažnju Bursać za DW.

Bizarne najave Aleksandra Vučića

Repertoar izjava Aleksandra Vučića nakon izbijanja ove afere je širok. Započeo je, i to nakon 14 godina svoje vladavine, prijetnjama Bila je tu i bizarna najava „donošenja novog zakona po kome će policajcima biti zabranjeno da čuvaju ljude iz podzemlja“. Hapšenje Veselina Milića i drugih policajaca za vlast je također dokaz „kako nema zaštićenih“.

Zakoni svake demokratske države, pa čak i Srbije danas, inače već ne dozvoljavaju ovakvu spregu policije i organiziranog kriminala. To samo pokazuje koliko duboko je pala Srbija, komentira Božo Prelević, i ističe da je „pored toga zanimljiva i najava otvaranja web-stranice na kome će građani moći prijavljivati bahate funkcionere SNS-a":

„A ti bahati funkcioneri SNS-a upravo služe da prijete i utjeruju strah u kosti ljudima da glasaju za SNS. Vučić, naravno, ne kaže da nema bahatih funkcionera ili ’uradit ćemo sve da nema narko dilera’, već kaže da policija neće moći štititi narko dilere. Logika ovdje više ne postoji i mi živimo od skandala do skandala, a svaki od tih skandala odnosi neke živote“, naglašava Prelević.

Trikovi isteklog trajanja?

Ako narko dileri imaju policijske značke ili značke tajnih službi, prilično je jasno koja stranka im je omogućila da te značke imaju, primjećuje Dejan Bursać i kaže „ako imaju policijsko osiguranje prilično je jasno s čijim odobrenjem se to radilo“:

„Tijekom proteklih godinu i pol dana protesta mogli smo vidjeti tko sve, uz policiju, pokušava braniti režim od građana. Tu ima i kriminalaca i siledžija, huligana, i to pod direktnom ili indirektnom zaštitom policije. To isto je Vučić pričao i kada je došao na vlast i sada, nakon toliko godina apsolutne vlasti jedne hiperkorumpirane stranke, on se tobože vraća na to kako će se boriti protiv toga. Mislim da je vrijeme za to malo isteklo i nisam siguran koliko ti trikovi mogu proći u Srbiji danas“, zaključuje Bursać za DW.

Rusija zavarava protudronsku obranu na istočnom krilu NATO-a, a u sporu oko toga raspada se vlada pogođene države: članice EU-a Latvije. To je vrlo skraćeni sažetak najnovijih događaja na Baltiku. No na drugi pogled ova epizoda prije svega otkriva slabost europske sigurnosne arhitekture. DW je razgovarao sa stručnjacima iz Latvije.

Dron iz vedra neba

Ukrajina već mjesecima izvodi protunapade novim vrstama dronova duboko u ruskom zaleđu, osobito protiv naftne infrastrukture. Takvi udari često su uspješni; druge je dronove Rusija uspjela oboriti ili ih odbiti elektroničkim ometanjem.

I 7. svibnja Rusija je očito koristila takve ometajuće signale, nakon čega su dvije ukrajinske bespilotne letjelice skrenute prema zapadu, ušle u latvijski zračni prostor i na kraju se srušile. Jedna od njih izazvala je požar u bivšem skladištu goriva. Prema izvješćima, latvijska vojska nije primijetila dronove sve do njihovog pada te nije aktivirala obrambene mjere i uzbunu.

Premijerka Evika Siliņa iz liberalno-konzervativne stranke Novo jedinstvo proglasila je odgovornim ministra obrane Andrisa Sprūdsa koji je potom pod njezinim pritiskom podnio ostavku. No onda je i devet zastupnika njegove Progresivne stranke napustilo vladajuću koaliciju, pa je premijerka ostala bez parlamentarne većine – i 14. svibnja također najavila svoju ostavku.

Što sada slijedi u Latviji?

„Izvana vjerojatno izgleda kao da je incident s dronovima izazvao kolaps koalicije", rekla je za DW Elīna Egle Locmele, predsjednica Udruženja latvijske obrambene industrije. No ona ocjenjuje da politika nije ispunjavala vlastita obećanja, osobito na području obrane, i zaključuje: „U toj situaciji mnogo se toga poklopilo."

U heterogenoj koaliciji premijerkinog Novog jedinstva sa zeleno-konzervativnom Seljačkom strankom i lijevim Progresivnima od samog dolaska na vlast stalno su izbijali otvoreni sukobi. Paralelno s krizom oko dronova, zbog optužbi za korupciju pali su i ministar poljoprivrede te glavni tajnik vlade.

Redovni parlamentarni izbori ionako su zakazani za 3. listopada. Do tada bi zemlju trebala voditi privremena vlada. Predsjednik države Edgars Rinkēvičs povjerio je sastavljanje vlade Andrisu Kulbergsu, zastupniku najveće oporbene frakcije.

Lobistica obrambene industrije Locmele izjavila je za DW da se zemlja po njezinu mišljenju ne nalazi u krizi, već da birači sada imaju priliku sami prosuditi koje stranke djeluju odgovorno. „To je vrlo dobra lekcija za našu demokraciju.“

Zaostatak u protudronskoj obrani

Mnoge više zabrinjava ono što je incident otkrio po pitanju obrane teritorija NATO-a. „Nebo uopće nije sigurno“, rekao je za DW Māris Andžāns, direktor Centra za geopolitičke studije u Rigi, i kao razlog naveo i to što Latvija zasad nema ni obrambene sustave Patriot ili IRIS-T.

Latvijska vlada je 2024. odobrila izdvajanje za obranu u iznosu od 650 milijuna eura do 2036. U tom okviru zemlja želi zajedno s Estonijom još ove godine staviti u uporabu njemački sustav protuzračne obrane IRIS-T. Za obranu kratkog dometa trebao bi se pobrinuti švedski RBS 70 NG. No postojeći sustavi, među kojima je i sustav NASAMS koji je u Latviji rasporedila Španjolska, nisu dovoljni, smatra Andžāns: „Kad bismo se morali nositi s 50 dronova odjednom – ili kao Ukrajina povremeno čak sa stotinama dronova i raketa istodobno – to ne bismo mogli.“

Nažalost, iz prvog pada ruske bespilotne letjelice tipa Shahed u Latviji u jesen 2024. nisu izvučene pouke, kaže Andžāns. U međuvremenu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski najavio slanje stručnjaka za dronove u Latviju te s predsjednikom Rinkēvičsom dogovorio suradnju.

Ukrajina trenutačno ima tehnološku prednost kod djelomično umjetnom inteligencijom potpomognutih napadačkih i obrambenih dronova. To Kijevu omogućuje da s jedne strane napada strateške ciljeve u Rusiji, a s druge strane da svoje tehnologije ponudi drugim državama, primjerice zaljevskim zemljama koje napada Iran ili i Njemačkoj.

Preusmjereni ukrajinski dronovi kao dio ruske hibridne strategije?

Kao i Ukrajina, i tri baltičke države Latvija, Litva i Estonija nekoć su bile dio Sovjetskog Saveza te su zbog tog iskustva težile vezivanju za Zapad. To je već ostvareno pristupanjem NATO-u i EU-u u proljeće 2004. Kao odgovor na rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima 2014. NATO je radi odvraćanja rasporedio multinacionalne postrojbe na Baltiku i u Poljskoj.

Unatoč tome, te tri države i dalje strahuju da bi Moskva mogla povrijediti i njihov suverenitet. Posebno u Latviji i Estoniji i dalje postoje velike ruske manjine koje su također meta ruske propagande. Stručnjaci i na Baltiku bilježe pokušaje destabilizacije u okviru šire ruske hibridne strategije.

Zasad ništa ne upućuje na to da je Rusija u ovom slučaju ciljano usmjerila ukrajinske dronove prema Latviji i ondje namjerno gađala bivše skladište goriva. No, bilo namjerno ili ne: incidenti još jednom pokazuju hitnost poboljšanja protudronske obrane NATO-a.

I 17. svibnja Latvija je ponovno prijavila kratkotrajno narušavanje njezinog zračnog prostora dronom – a istoga dana na istoku Litve srušio se ukrajinski dron opremljen eksplozivom.

U utorak 19. svibnja krajinski dron ušao je u zraöni prostor Estonije gdje su ga oborili avioni NATO-a. Kijev se ispričao zbog incidenta, ali je za to okrivio Rusiju.

U vremenima kada se čini da se sve mijenja i da se sigurnost urušava, dobro je podsjetiti se konstanti u radu Europske unije, rekla je bivša kancelarka Angela Merkel u utorak 19. svibnja u Europskom parlamentu. Bivšoj njemačkoj kancelarki u francuskom Strasbourgu uručen je Europski orden za zasluge. Ona je jedna od 20 dobitnika.

Nagrada se dodjeljuje pojedincima koji su dali izniman doprinos europskom ujedinjenju ili onima koji su se zalagali za europske vrijednosti. Odlikovanje se dodjeljuje po prvi put, a ustanovljeno je povodom 75. obljetnice Schumanove deklaracije – kamena temeljca europskog projekta ujedinjenja.

Europa - mirovni projekt

Bivša kancelarka iskoristila je svoj kratki govor povodom prihvaćanja nagrade kako bi podsjetila na tri obećanja Europske unije. „Prvo obećanje, od samog početka, bilo je obećanje mira. To obećanje bilo je veličanstveno postignuće – i bilo je sve samo ne nešto što se podrazumijeva.“

EU je nastala kao gospodarski i mirovni projekt iz ruševina Drugog svjetskog rata – takav je njezin osnivački mit. Ona je počela 1952. godine kao Europska zajednica za ugljen i čelik. Nada njezinih utemeljitelja bila je sljedeća: ako bi se sirovinama nužnima za ratovanje upravljalo zajednički, novi rat ne bi mogao izbiti između šest država osnivačica – među kojima su bili i zakleti neprijatelji Francuska i Njemačka.

Međutim, nakon što je mir postao norma, ruski „barbarski napad na Ukrajinu“ pokazao je da mir zapravo nije nešto što se podrazumijeva, nastavila je Merkel. I politika SAD-a pokazala je da „stupovi koji su nekada smatrani sigurnima“ više nisu pouzdani – bila je to referenca koju je bivša kancelarka uputila na vanjsku politiku Donalda Trumpa. Ipak, EU se ne zalaže samo za obećanje mira, nego i za prosperitet i demokraciju.

Bliskost s Putinom oslabilo EU?

U kratkom govoru u čast Angeli Merkel, bivši predsjednik Europske komisije José Barroso naveo je razloge za odavanje priznanja bivšoj njemačkoj kancelarki. Među njima su, kako je rekao, njezino stabilno i načelno vodstvo, napredak EU tijekom njezina mandata i njezina neumorna posvećenost europskim integracijama.

Tijekom svog mandata Angela Merkel bila je poznata u EU kao „menadžerica kriza“. Njezin tadašnji kolega iz Luksemburga, Xavier Bettel, jednom ju je opisao kao „stroj za kompromise“. Poznata po svojoj izdržljivosti tijekom dugih noći summita i kriznih razgovora, odigrala je ključnu ulogu u suočavanju s dužničkom krizom eurozone, Brexitom i pandemijom koronavirusa. Također je značajno oblikovala putanju EU tijekom porasta broja izbjeglica 2015. i 2016. godine.

Ipak, njezino nasljeđe u EU nije posve bez mana. Kritičari je optužuju da je bila previše blaga prema Vladimiru Putinu. Ukazivanjem povjerenja ruskom vlastodršcu, Merkel je oslabila i Europu i Njemačku – to je stav koji je za DW iznio Peka Toveri, predstavnik Europskih demokršćana u Europskom parlamentu i bivši direktor finske obavještajne službe. „Čak i kada je vidjela kako se Putin mijenja – kako postaje agresivniji – nastavila je voditi politiku koja nas je učinila ovisnima o ruskim energentima. To je bila velika pogreška“, izjavio je Toveri.

Europa – protiv Rusije?

Što se tiče njezine politike prema Rusiji, Angela Merkel nije iskazala ozbiljno kajanje – barem ne javno. Nedavno se zalagala za snažniji diplomatski angažman Europe kako bi se okončao rat u Ukrajini, iako je pritom isključila mogućnost da sama preuzme ulogu posrednice.

Odnos s Rusijom – i otpor prema njoj – također je igrao ulogu u izboru drugih dobitnika nagrada. Na primjer, moldavska predsjednica Maia Sandu nagrađena je zbog „posvećenosti vođenju svoje zemlje europskim putem“. Tri desetljeća narod Moldavije gradi svoju europsku budućnost, izjavila je Sandu povodom primitka nagrade. Time su, dodala je, više puta birali Europu – i to unatoč ruskim prijetnjama i ucjenama. Prema riječima moldavske predsjednice, u tome leži prava zasluga.

Ukupno 20 osoba odlikovalo je Ordenom za zasluge, iako nisu svi bili prisutni u Strasbourgu na svečanosti. Među dobitnicima bilo je nekoliko političara, znanstvenika, sportaša i četiri člana benda U2.

Također su odlikovani, između ostalih, odsutni ukrajinski predsjednik Volodimiru Zelenskom i bivši poljski premijer i osnivač pokreta Solidarnost, Lech Wales. Daljnji europski Ordeni za zasluge dodijeljeni su bivšim šefovima država i vlada, vodećim političarima EU i drugim javnim osobama.

DW-ov dopisnik Alican Uludağ nalazi se već tri mjeseca u turskom pritvoru. U četvrtak, 21. svibnja, novinar će se prvi put pojaviti pred sudom. Tereti ga se da je u 22 objave na društvenim mrežama javno vrijeđao predsjednika Turske, širio obmanjujuće informacije i omalovažavao državne institucije.

Uludağ je uhapšen u svom stanu u Ankari. Nakon prebacivanja u Istanbul, 19. veljače 2026. godine određen mu je istražni pritvor. Iako je zatvoren u Istanbulu, suđenje se održava u Ankari. Usprkos njegovom izričitom zahtjevu da osobno iznese svoju obranu, na ročištu će sudjelovati samo putem videokonferencije.

Slučaj se smatra posebno značajnim jer Uludağ spada među rijetke preostale novinare u Turskoj koji se fokusirano bave pravosuđem i sudskim procesima. On sam smatra da je njegovo hapšenje ciljano, kako bi ga se udaljilo iz tog rada. Ranije je izvještavao o kontradikcijama u optužnicama, kao i o nedosljednostima u iskazima svjedoka pokajnika – temama o kojima je, prema vlastitim riječima, pisao nepristrano.

„Nisam odustao od svog novinarskog rada. Vjerujem da je većina ljudi u pravosuđu i sama zabrinuta zbog sve veće politizacije postupaka. Nastavit ću tragati za istinom. Ne priznajem nijednu od optužbi“, izjavio je Uludağ.

Svoj boravak u zatvoru novinar opisuje i kao paradoksalno iskustvo. Mogućnost da iz neposredne blizine promatra zatvorski život i psihičko stanje pritvorenika, prema njegovim riječima, ima novinarsku vrijednost za njegov rad kao izvještača o pravosuđu.

Pritisak na slobodu medija

Uludağ nije jedini novinar u Turskoj koji je zatvoren ili izložen političkom pritisku. Navodi da je od njegovog hapšenja u nekoliko postupaka zabilježeno više privođenja nego inače tijekom cijele godine. To je razvoj situacije koji on iz pritvora može pratiti samo ograničeno. Posebno ga zabrinjava to što trenutačno ne može izvještavati o mogućim kršenjima prava u zatvorskom sustavu.

Na Svjetskom indeksu slobode medija za 2026. godinu organizacije Reporteri bez granica (RSF), Turska je pala za četiri mjesta i sada zauzima 163. poziciju od ukupno 180 zemalja.

Cenzura, pravne sankcije i strah od kaznenog progona sve više obilježavaju svakodnevni rad novinara u Turskoj. Prema podacima RSF-a, temeljna jamstva slobode medija širom svijeta slabe – ali je taj proces u Turskoj posebno izražen.

Istraživanje pokazuje da Turska spada među zemlje u kojima se optužbe poput „dezinformacija", „uvrede predsjednika" i „omalovažavanja državnih institucija" redovito koriste kako bi se izvršio pritisak na kritičko novinarstvo. Podaci ukazuju da se ne radi o izoliranim slučajevima.

Novinarstvo kao „zločin“

Posebnu ulogu ima članak 217/A turskog Kaznenog zakona, koji je stupio na snagu 2022. godine i u javnosti se često naziva „zakonom o cenzuri“. On kriminalizira „javno širenje obmanjujućih informacija“ i kritičari ga vide kao instrument koji ima zastrašujući učinak na novinarski rad.

Među najpoznatijim slučajevima posljednjih mjeseci, pored Uludağa, je i istraga protiv Ismaila Arija, novinara oporbenog lista BirGün. Protiv obojice su pokrenuti postupci na osnovu sličnih optužbi.

Čak i kada novinari na kraju često budu oslobođeni, hapšenja, prijetnje zatvorom, sudski troškovi i višemjesečni procesi ostavljaju trajan, zastrašujući efekt. Brojni medijski radnici poput Merdana Yanardağa, Evrim Kepenek, Timura Soykana, Tolge Şardana, Furkana Karabaya, Sinana Aygüla i Barışa Pehlivana bili su ili su još uvijek krivično gonjeni na osnovu ovog člana. Kritičari smatraju da je sam sudski postupak postao sredstvo kažnjavanja.

Prema podacima Turskog sindikata novinara, zaključno s 28. travnjem, najmanje 14 novinara i medijskih radnika nalazilo se u pritvoru. Među njima je i reporterka ETHA-e Pınar Gayıp, koja je uhapšena pod optužbama za „članstvo u oružanoj terorističkoj organizaciji“ i „propagandu organizacije". Njezina istraživanja, intervjui i čak prisustvo na sahranama korišteni su kao temelj za optužnicu.

Dok Uludağ čeka svoje prvo ročište, najviše ga brine to što trenutačno ne može izvještavati o mogućim kršenjima prava u zatvorima – o ljudima čije bi slučajeve, u drugačijim okolnostima, možda upravo on pratio kao novinar.

Proslavu dva desetljeća neovisnosti Crna Gora dočekuje s reputacijom najboljeg europskog đaka zapadnog Balkana. Podgorica je posljednjih godina uspjela odblokirati pregovore s Europskom unijom, ubrzati reforme i pozicionirati se kao favorit europskog proširenja u trenutku kada EU ponovo pokazuje interes za prijem novih članica.

„Lako je biti zvijezda u razredu loših učenika“, ocjenjuje za DW Daliborka Uljarević iz podgoričkog Centra za građansko obrazovanje.

Ona upozorava da se iza slike regionalnog uspjeha kriju problemi koji Crnu Goru prate još od obnove neovisnosti. Trenutni zamah u eurointegracijama je, kaže, prije svega posljedica promjena u geopolitičkim odnosima koje je Podgorica uspjela prepoznati i iskoristiti, za razliku od ostatka regije, koji posljednjih godina stagnira ili čak nazaduje na europskom putu.

„Naš apsolutni interes je da što prije postanemo članica Europske unije, ali nam je podjednako važno da taj proces bude kvalitetno urađen, a ne da uđemo kao defektna država“, kaže Uljarević.

Iste prepreke

Reforme u Crnoj Gori ubrzane su nakon promjene vlasti 2020. godine, kada je Demokratska partija socijalista prvi put od obnove neovisnosti izgubila izbore.

Za Aleksandra Popova iz Centra za regionalizam sama činjenica da je vlast smijenjena mirno i demokratski pokazuje da Crna Gora ima veći demokratski kapacitet od većine zemalja regije. Za Daliborku Uljarević, međutim, razočaravajuće je to što promjenu na vlasti nije pratila i promjena političkih praksi.

„Korupcija je i danas sveprisutna. Neki će reći čak i skuplja nego ranije, jer je mnogo više aktera u vlasti koji pokušavaju zadovoljiti svoje stranačke i partikularne interese", ocjenjuje Uljarević.

Uz korupciju, političku scenu i dalje opterećuju identitetske podjele između prosrpskih i suverenističkih snaga.

„Građani i građanke su mnoge od tih bitki završili i sa sobom i među sobom, ali mi nažalost, imamo potkapacitirane političke strukture koje na tim temama inzistiraju da bi prikrili vlastiti nedostatak reformskih sposobnosti", ocjenjuje Uljarević.

Službeno, ove dvije političke struje postigle su konsenzus oko europskog puta zemlje. Neslužbeno, upozorava Popov, taj balans je i dalje krhak i podložan utjecajima iz Beograda.

„Prosrpske snage u liku Mandića i Kneževića uvijek mogu na mig Beograda opstruirati europski put i to se sada dešava. Knežević to već radi, a Mandić ne u toj mjeri", kaže Popov, uz ocjenu da dio prosrpskog bloka ipak pokazuje više pragmatizma nego ranije.

Sjenka Beograda

Odnosi s Beogradom tako su ostali jedno od najosjetljivijih pitanja za Podgoricu. Tome najbolje svjedoči reakcija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na poziv da sudjeluje u proslavi godišnjice neovisnosti.

On je najprije rekao da bi ga „bilo sramota“ i da bi svojim odlaskom „pljunuo sebi i svom narodu u lice“, a potom se građanima Crne Gore obratio autorskim tekstom.

„Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i htjeli živjeti u istoj državi s vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voljeli više nego vi nas“, napisao je Vučić.

Uljarević i Popov smatraju da službeni Beograd nikada nije u potpunosti prihvatio crnogorsku neovisnost već se, kako kaže Uljarević, „ponaša prema Crnoj Gori kao prema privremeno izgubljenom teritoriju".

Popov podsjeća i na to da je sa SNS-om ponovo zaživjela radikalska ideja u ujedinjenju „srpskog svijeta".

„Protesti i litije koji su na kraju doveli do pada režima Mila Đukanovića jesu bili dirigirani iz Beograda i svi su očekivali da će ponovo Crna Gora i Srbija postati dva oka u glavi, ali to se nije dogodilo“, kaže Popov.

Ipak, Daliborka Uljarević nije tako uvjerena u otpornost crnogorskih čelnika na pritiske iz Srbije. Kao primjer navodi izostanak službene reakcije na Vučićeve riječi.

„Mislim da je to iz razloga što jedan dio njih osjeća lojalnost prema njemu, a jedan dio i strah od ulaska u bilo kakvu vrstu konfrontacije. Mnogi akteri ove vlasti svjesni su da su na tim pozicijama dobrim dijelom zato što im je pripomogao Beograd", ocjenjuje Uljarević.

Podmetanje noge na europskom putu

U međuvremenu, službeni Beograd će učiniti sve da Crnoj Gori podmeće nogu na europskom putu, uvjeren je Popov i podsjeća da je već bilo takvih pokušaja. „Vučić je otišao u Bruxelles s idejom da sve zemlje u paketu budu primljene u Europsku uniju. On je zapravo znao da to nije moguće, ali je pokušao na taj način sabotirati Crnu Goru. I drugi pokušaj je bio pismo s Edi Ramom u kojem su preporučili prijem bez prava veta“, podsjeća Popov.

On vjeruje da Beogradu politički ne odgovara ulazak Crne Gore u Europsku uniju, jer bi to pokazalo da problem nije u zatvorenim vratima Bruxellesa već u politici vlasti u Srbiji.

„To bi izbilo ključni Vučićev argument ‘oni nas neće’. Nije točno, nego mi stalno fingiramo taj put i održavamo antieuropski narativ. Drugo, Crna Gora će izmaći kao mogući plijen", dodaje Popov.

„Kad uđe u EU Crna Gora je onda i sigurnosno i pravno van domašaja Beograda, izlazi iz zone mogućih ucjena i pritisaka, i to će izazvati još veću nervozu u Beogradu, tim prije što Srbija pod ovom vlašću nikada nema šanse ući u Europsku uniju“, zaključuje Popov.

Nakon što je njegova stranka Poštovanje i sloboda (Tisza) 12. travnja 2026. pobijedila na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, oduševljenje među liberalima u Poljskoj bilo je veliko. „Dobrodošao natrag u Europu“, poručio je tada poljski premijer Donald Tusk na društvenim mrežama, uz video snimljen tijekom njegova posjeta Južnoj Koreji, na kojem telefonski razgovara s izbornim pobjednikom Magyarom.

„Mislim da sam čak i sretniji od tebe“, rekao je tada Tusk. Deset dana nakon prisege, 9. svibnja 2026., Magyar je krenuo na svoje prvo inozemno putovanje – upravo u Poljsku, kako je obećao u predizbornoj kampanji, „našim prirodnim saveznicima“, kako je Poljake nazvao još prošle godine.

Poljska i Mađarska kroz povijest su uglavnom bile bliski saveznici. Tijekom vlasti desno-nacionalnih vlada stranaka Pravo i pravda (PiS, 2015.–2023.) i Fidesz (2010.–2026.), Varšava i Budimpešta godinama su činile neliberalni, prema EU kritičan blok. No savez je bio opterećen proruskim stavovima dugogodišnjeg mađarskog premijera Viktora Orbána, koje poljska desnica nikada nije u potpunosti prihvatila, posebno nakon početka rata u Ukrajini.

Krajem 2023., dolaskom proeuropske vlade lijevog centra pod vodstvom Tuska u Poljskoj, odnosi su pali na najnižu razinu. „Između nas je sve jasno: o svemu mislimo različito“, izjavio je Tusk u listopadu 2025., dodajući da Orbánu ne odgovaraju demokracija i transparentni pravni sustav.

Narušeni odnosi i obnova povjerenja

Dodatne napetosti izazvala je odluka Orbánove Mađarske da nakon Tuskove izborne pobjede dodijeli politički azil bivšem poljskom ministru pravosuđa Zbigniewu Ziobri i njegovu zamjeniku Marcinu Romanowskom, za kojima se u Poljskoj traga zbog sumnje na korupciju. Novi mađarski premijer sada želi obnoviti odnose i predstaviti se kao pouzdan, proeuropski partner.

Magyarov posjet Poljskoj „simbolična je gesta“ nove mađarske vlade, izjavio je državni tajnik u poljskom Ministarstvu vanjskih poslova Marcin Bosacki. „Za nas je važno da nova mađarska vlada ovako snažnim simboličnim potezom pokaže koliko joj je stalo do prijateljstva s Poljskom.“

Sociologinja Edit Zgut-Przybylska ističe da su očekivanja s obje strane velika. „Povjerenje, koje je uništeno proruskom i izrazito antieuropskom politikom bivše mađarske vlade, mora se ponovno izgraditi“, kaže ona.

Magyarov program u Poljskoj uključuje posjete Krakovu, Varšavi i Gdanjsku. Mađarski premijer sastat će se s Donaldom Tuskom, predsjednikom Karolom Nawrockim te bivšim predsjednikom i legendom sindikata Solidarnost Lechom Wałęsom.

Putovanje bi moglo pomoći Magyaru i u planu da nakon 16 godina Orbánove vlasti Mađarsku vrati na proeuropski kurs te osigura deblokadu zamrznutih sredstava iz fondova EU-a. U tome bi mu Tuskov savjet mogao biti ključan: poljski premijer, nakon izborne pobjede, osigurao je „odmrzavanje" 137 milijardi eura europskih sredstava.

Poljski političari očekuju i približavanje stavova dviju zemalja oko pomoći Ukrajini. Poljska pritom ima vlastite financijske interese jer je Orbánova vlada blokirala isplatu gotovo dvije milijarde zlota (oko 471 milijun eura) iz EU fondova za vojnu opremu koju je Poljska isporučila Ukrajini 2022. i 2023. Bosacki je tu odluku nazvao „sramotnom“.

Na pitanjima poput migracijske politike ili klimatskih mjera Magyar i Tusk vjerojatno će brzo pronaći zajednički jezik. Poljski premijer, nekada liberal, posljednjih je godina „korigirao" dio svojih stavova udesno.

Novi život za „V4"?

Magyar je više puta pozvao na oživljavanje Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), koja je posljednjih godina praktički bila paralizirana sukobima između Orbána i Tuska. Početkom svibnja slovački premijer Robert Fico objavio je fotografiju s Tuskom i češkim premijerom Andrejem Babišem uz poruku: „Tri mušketira čekaju četvrtog i povratak V4.“

No analitičari poput Martina Vokaleka, direktora briselskog think tanka Europeum, u razgovoru za DW upozoravaju da za to treba više od jednog selfieja. On očekuje pragmatičniji oblik suradnje, u kojem će četiri zemlje koordinirati stavove o pojedinim pitanjima, dok će se Poljska sve više približavati Njemačkoj i Francuskoj.

Iako Poljska, zahvaljujući snažnom gospodarstvu, nastupa kao regionalna sila, Magyar u Varšavi nema razloga za kompleks inferiornosti. Za razliku od Tuska, koji vodi složenu koaliciju, mađarski premijer raspolaže stabilnom parlamentarnom većinom.

Magyar je biračima obećao obračun s korupcijom stare elite oko Orbána i Fidesza. U Tusku ima partnera koji je dao slična obećanja, ali ih nije u potpunosti ispunio. Poljski dnevnik Gazeta Wyborcza upozorava da spora borba protiv korupcije vodi do razočaranja birača.

Ipak, nastupni "poklon” koji bi poljskim vlastima bio posebno važan – izručenje traženih političara – Magyar ne može prezentirati svojim domaćinima. Ziobro i Romanowski napustili su Mađarsku prije njegove prisege, vjerojatno uz pomoć starog režima. Ziobro se u međuvremenu oglasio iz Sjedinjenih Država, poručivši da će odande nastaviti političku borbu protiv Tuskove vlade.

Plaće zastupnika u njemačkom parlamentu (Bundestagu) bi u srpnju trebale biti automatski povećane. No, to ipak ne nailazi na podršku javnosti. Prema ispitivanjima javnog mnijenja koje je za Njemačku novinsku agenciju (dpa) provela agencija YouGova, 85 posto ispitanih je za odustajanje od tog povećanja. Samo sedam posto se izjasnilo za povećanje, dok je osam posto bilo neodlučno.

Mjesečne plaće 630 zastupnika u parlamentu trebale bi od 1. srpnja porasti za 497 eura na otprilike 12.330 eura. Riječ je o automatskoj prilagodbi povezanoj s kretanjem prosječnih plaća, koja je u Njemačkoj regulirana Zakonom o zastupnicima u parlamentu.

U provedenoj anketi je navedeno da bi zastupnici mogli odustati od povišice – kao što se dogodilo za vrijeme pandemije koronavirusa 2020. godine.

Podrška za ponovnu suspenziju povećanja plaća bila je najveća među pristašama Alternative za Njemačku (AfD), s 93 posto. Ali i simpatizeri Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) i stranaka Unije (Kršćansko-demokratske i Kršćansko-socijalne unije - CDU/CSU) su također većinom glasali za suspenziju, s 87 odnosno 85 posto.

I zastupnici pozivaju na odustajanje od povišice

Poziv na odustajanje od povećanja plaća u Bundestagu dolazi i iz redova zastupnika vladajuće koalicije u Njemačkoj. Zastupnici SPD-a već su ranije tražili suspenziju.

„Građani, općine i poduzeća suočavaju se s velikim izazovima i vodimo teške rasprave o smanjenju državnog proračuna. Bio bi pogrešan signal ako bi zastupnici u parlamentu dobili više novca", rekao je Johannes Fechner, jedan od šefova Kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu.

Nakon što je najprije zagovarao povećanje plaća Jens Spahn, šef Kluba zastupnika CDU/CSU-a, sada je također izjavio da „može zamisliti" da ove godine dođe do suspenzije povišice.

Spahn je rekao kako razumije da mnogi građani koji trenutno moraju podnositi žrtve očekuju isto od svojih predstavnika. Ukazao je na dodatna opterećenja za ljude u zemlji - na primjer zbog planirane reforme zakonskog zdravstvenog osiguranja, te suspenziju povećanja plaća parlamentaraca doveo s tim u vezu.

Klub zastupnika CDU/CSU-a u Bundestagu bi također ovoga tjedna trebao raspravljati o mogućoj suspenziji povišice.

I oporbene stranke Zeleni i Ljevica također su se izjasnile za odustajanje od povećanja plaća zastupnika u Bundestagu.

Bivši ugledni porezni odvjetnik Hanno Berger (75) u zatvoru je već četiri godine. Pravomoćno je osuđen pred sudovima u Bonnu i Wiesbadenu zbog osobito teške utaje poreza. Sada je Okružni sud u Bonnu odredio jedinstvenu kaznu od deset godina jer su oba djela za koja je osuđen usko povezana.

Ovom odlukom kazneno vijeće izreklo je maksimalnu kaznu za utaju poreza, odnosno nenasilni kriminal u Njemačkoj. Bergerova kazna rekordna je jer je bio arhitekt sustava prijevara Cum-Ex, ključna figura brojnih transakcija u kojima su sudionici tražili povrat poreza koji nikada nisu platili.

Sam Berger na taj je način uzeo oko 15 milijuna eura poreznog novca. Prema sudskim presudama, suodgovoran je za štetu u Njemačkoj koja se mjeri stotinama milijuna eura.

Najveći porezni skandal u Njemačkoj – 10 milijardi eura

Cum-Ex smatra se najvećim njemačkim poreznim skandalom, a na njegovu rasvjetljavanju radi se već 14 godina. Trenutačno postoji oko 1.800 osumnjičenih. Dosad je optužnica podignuta protiv 40 osoba, od kojih su 24 osuđene.

Procjenjuje se da su brojni bankari, savjetnici i trgovci dionicama kroz ove prijevare oštetili njemačku državu za najmanje deset milijardi eura. Pojednostavljeno, ova shema krađe može se dočarati primjerom iz supermarketa u Njemačkoj. Kada netko u supermarketu vrati boce, dobije potvrdu za polog i na blagajni mu se vraća novac. Kod sheme Cum-Ex – slikovito rečeno – te se potvrde umnožavaju pa su akterima isplaćivani povrati za boce koje nisu ni imali, odnosno vratili. Naravno, Cum-Ex zapravo je mnogo složenija krađa.

Jednom godišnje njemačke kompanije čijim se dionicama trguje na burzi dio dobiti isplaćuju dioničarima u obliku dividende. Na tu dividendu obračunava se porez na kapitalnu dobit. Dugo je vrijedilo pravilo da banka kompanije taj porez automatski uplaćuje poreznim vlastima, tako da dioničar ne dobiva puni iznos dividende – dio ostaje državi. Dioničar od svoje banke dobiva potvrdu da je porez plaćen. Ta porezna potvrda može imati konkretnu novčanu vrijednost jer vlasnici dionica u određenim slučajevima mogu od porezne uprave zatražiti povrat tog novca.

U Njemačkoj su domaći investicijski fondovi prema zakonu imali privilegij da ne plaćaju porez na dividende jer se smatralo da će taj porez platiti građani kada podignu novac iz fonda. Zbog toga su organizatori prijevare upravo te fondove koristili kao paravan.

Shema je funkcionirala ovako: običan investitor (koji mora platiti porez) proda dionicu fondu (koji ne mora platiti porez) neposredno prije isplate dividende. Fond naplati dividendu i prema zakonu dobije povrat poreza jer je oslobođen plaćanja. Odmah nakon toga fond vrati dionicu prvotnom investitoru.

Tijekom te munjevite operacije sustav bi se zbunio zbog takozvane kratke prodaje pa bi porezna uprava izdala potvrdu o plaćenom porezu i fondu i prvom investitoru. Na kraju bi i jedni i drugi tražili povrat novca za isti paket dionica. I tako više puta. Fond je, dakle, služio samo kao legalni instrument za udvostručavanje poreznih potvrda.

Pojedinačna dionica ne bi donijela značajnu zaradu, ali zbog trgovanja milijunima dionica na ovaj način iz državne blagajne akterima su isplaćene milijarde.

Za provedbu ovako složenih poslova bio je potreban čitav niz sudionika: investitori koji su osiguravali velika novčana sredstva za trgovinu velikim paketima dionica, trgovci koji su realizirali burzovne transakcije, bankari koji su odobravali kredite, vlasnici financijskih kompanija koji su podnosili zahtjeve za povrat novca, kao i porezni odvjetnici koji su sve to potkrepljivali pravnim mišljenjima. Svi su dijelili plijen – novac poreznih obveznika.

Berger sebe vidi kao žrtvenog jarca

Ipak, Berger i dalje tvrdi da je nevin – inzistira na tome da je u zakonima postojala rupa koja je omogućavala Cum-Ex transakcije. „Osjećam se kao žrtveni jarac. To je jasno“, izjavio je za podcast „INSIDE CumEx – lov na poreznu mafiju“ njemačkog ARD-a, u prvom obraćanju javnosti od uhićenja.

Između ostalog, navodi da je prema zakonu ista dionica mogla imati dva vlasnika: jednog stvarnog i jednog ekonomskog. Oba su, prema njegovu tumačenju, imala pravo na povrat poreza na dividendu – iako ga je platio samo jedan. Međutim, i Savezni sud pravde, najviša kaznena instanca u Njemačkoj, presudio je da su poslovi Cum-Ex oduvijek bili nezakoniti. Berger na to u intervjuu reagira bez zadrške: „Sve sam to već čuo. Besmislice. Fraze! Gdje je zakon? To su gluposti.“

Počeo je kao državni službenik

Berger je sin protestantskog svećenika, a nakon studija prava 1980-ih odlučuje se za državnu službu. Kao porezni inspektor brzo napreduje i postaje jedan od najvažnijih kontrolora banaka u zemlji. Ipak, takav život nije mu se sviđao: „Ne vrednuje se trudi li se netko. Sve se svodi na to tko je sljedeći za napredovanje.“

Devedesetih prelazi u privatni sektor. Nakon rada u velikim odvjetničkim uredima osniva vlastiti: savjetuje milijardere i utjecajne klijente te slovi za jednog od najcjenjenijih stručnjaka za porezno pravo. Početkom 2000-ih prvi put otkriva porezni model koji obećava iznimno visoke prihode uz relativno mali rizik. Taj model kasnije dobiva naziv Cum-Ex.

Između 2006. i 2011. Berger omogućava pristup tom modelu i iznimno bogatim privatnim investitorima. U podcastu opisuje kako je u petominutnom telefonskom razgovoru prikupio 50 milijuna eura za jedan Cum-Ex fond: „Čovjek je kao u zanosu – imate uspjeh i golemu energiju.“

Bijeg u Švicarsku i izručenje

Međutim, 2012. dolazi otrježnjenje. Tužiteljstvo u Frankfurtu pretražuje njegov ured zbog sumnje na utaju poreza. Berger tada odlazi u Švicarsku. Ali pritisak raste. Kelnsko tužiteljstvo 2014. pokreće novu istragu, pod vodstvom tadašnje tužiteljice Anne Brorhilker. Kroz opsežnu međunarodnu akciju prikupljaju se dokazi, a od 2016. pojavljuju se i pokajnici među svjedocima, među kojima i Bergerov bliski suradnik i partner.

Nakon dugog pravnog spora Berger je 2022. izručen iz Švicarske. Iste godine osuđen je pred sudom u Bonnu na osam godina zatvora, a kasnije i pred sudom u Wiesbadenu. Pokušaji žalbe nisu uspjeli, sve pravne mogućnosti u Njemačkoj praktično su iscrpljene. Berger je u ljeto 2025. podnio žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Taj sud još se nije oglasio o ovom slučaju.

Gdje su novci?

Istodobno, financijski dio postupka protiv Bergera pokazuje se kao iznimno složen. Iako mu je naloženo da vrati gotovo 15 milijuna eura, dosad je naplaćen tek minimalan dio – oko 13.200 eura.

Problem predstavlja činjenica da se imovina nalazi u inozemstvu. Primjerice, jedna nekretnina u Švicarskoj više ne može biti zaplijenjena jer ju je Berger prije više godina prenio na treće osobe. Prema švicarskom pravu, mogućnost osporavanja tog prijenosa u međuvremenu je zastarjela.

Njemački kemijski sektor je temeljni stup nacionalnog gospodarstva, treći sektor po važnosti - nakon automobilske industrije i strojarstva. Ostvaruje stotine milijardi godišnjih prihoda i izravno zapošljava oko pola milijuna ljudi.

Međutim, industrija je posljednjih godina pogođena krizom, opterećena visokim troškovima energije, rastućim regulatornim opterećenjima, konstantno slabom ekonomijom i intenzivnom konkurencijom iz inozemstva.

Kemijska proizvodnja zahtijeva velike količine energije, ne samo električne energije već i toplinske, pare i tlaka. Stoga, kada cijene energije rastu, to narušava globalnu konkurentnost i profitabilnost tvrtki.

Od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. i gubitka jeftinog ruskog plina koji je uslijedio nakon toga, njemačke kemijske tvrtke suočavaju su se s cijenama energije koje su među najvišima u svijetu.

Američko-izraelski rat protiv Irana ove je godine pogoršao te izazove. Izazvao je još jedan nagli porast cijena energije, a istovremeno je poremetio lance opskrbe i uzrokovao nestašicu ključnih sirovina.

„Cijene energije, posebno prirodnog plina, udvostručile su se od početka rata u Ukrajini", rekao je Christof Günther, generalni direktor InfraLeune, njemačke tvrtke za infrastrukturu i usluge koja upravlja kemijskim parkom Leuna, najvećim integriranim kemijskim postrojenjem u zemlji.

„I one (cijene energije) su se upravo privremeno udvostručile zbog rata u Iranu. Dakle, imamo posla s izuzetno visokim troškovima energije", rekao je on za DW.

Nema znakova preokreta tijekom ove godine

Ukupni prihodi njemačkih kemijskih tvrtki opali su za oko 22% od 2022., na 220 milijardi eura (256 milijardi dolara) u 2025., prema podacima njemačkog Udruženja kemijske industrije VCI.

Ta grupacija, koja zastupa interese oko 2300 tvrtki, izjavila je da nema znakova preokreta, s vjerojatnom stagnacijom ili daljnjim padom proizvodnje ove godine. Ova grupa naglašava je da je smanjenje troškova prirodnog plina ključno za jačanje Njemačke kao industrijske lokacije.

VCI ističe da prirodni plin nije samo izvor energije za kemijski sektor. To je također ključna sirovina koja se ne može zamijeniti preko noći, što tvrtke ostavlja uvelike izloženima stalnim cjenovnim pritiscima.

„Alternative poput biometana mogu podržati transformaciju, ali su još uvijek u fazi tržišnog etabliranja i trenutno su dostupne samo u ograničenoj mjeri", navodi se u izjavi ovog udruženja za DW.

Kako vratiti konkurentnost?

Anna Wolf, stručnjakinja za kemijsku industriju u minhenskom ifo institutu, ekonomskom think-tanku, rekla je da je industrija učinila najviše što je mogla kako bi prevladala energetske izazove, ističući ulaganja u energetski učinkovitu proizvodnju i recikliranje.

Ona naglašava da je teret sada na donosiocima političkih odluka da osiguraju da je energija dostupna "u dovoljnim količinama, po međunarodno konkurentnim cijenama i putem infrastrukture na koju se kemijska industrija zapravo može osloniti za svoje dugoročne investicije".

Bez pouzdane, pristupačne energije i infrastrukture za njezinu isporuku, „nijedna druga mjera – bilo da je riječ o regulaciji, trgovini ili inovacijama – neće biti dovoljna za obnovu konkurentnosti", kaže ona za DW.

Krizu pogoršava dugotrajna ekonomska stagnacija u Njemačkoj i slab rast širom Europe, što rezultira smanjenom potražnjom za kemijskim proizvodima u regiji.

„Tržišni uvjeti su se posljednjih godina promijenili na štetu njemačke kemijske industrije", rekao je za DW Martin Gornig, direktor sektora istraživanja industrijske politike u Njemačkom institutu za ekonomska istraživanja (DIW Berlin).

Osim energetskih problema, objasnio je da je to prvenstveno posljedica slabe ekonomske potražnje za kemijskim proizvodima u Europi. „Ako se domaća ekonomija u Europi ponovno oporavi, poboljšat će se i izgledi za njemačku kemijsku industriju", kaže Gornig.

Gubitak radnih mjesta i ulaganja

Slaba poslovna klima već je potaknula mnoge tvrtke da odgode ulaganja, smanje proizvodnju i „režu" radna mjesta u Njemačkoj.

Njemački kemijski div BASF, na primjer, započeo je veliku kampanju smanjenja troškova na domaćem tržištu, dok je istovremeno agresivno ulagao u inozemstvo, posebno u Kinu. Tvrtka je također predstavila planove za premještanje određenih poslova iz Njemačke u azijske zemlje poput Indije i Malezije kao dio šireg restrukturiranja svoje radne snage.

Sveukupno, industrija je izgubila više od 13.000 radnih mjesta od 2022., izvijestio je chemeurope.com, specijalizirani portal za kemijski sektor.

Unatoč teškim uvjetima, Njemačka trenutno (i dalje) ostaje centralno mjesto za temeljne kemijske proizvodne operacije tvrtki iz ove branše. A potpuno preseljenje u inozemstvo malo je vjerojatno, kažu stručnjaci, s obzirom na složenu i međusobno povezanu prirodu industrijskih procesa i veza s drugim tvrtkama u zemlji.

Ako ne dođe do poboljšanja u operativnom okruženju, tvrtke će vjerojatno proširiti proizvodne kapacitete negdje drugdje.

Rizici premještanja proizvodnje u inozemstvo

No, stručnjakinja ifo-a Wolf naglasila je da se Njemačka i Europa više ne mogu oslanjati samo na tržišne snage i prihvatiti da će se strateški važni sektori poput kemikalija preseliti u inozemstvo kada izgube konkurentnost.

„Ta je logika funkcionirala u otvorenoj svjetskoj ekonomiji s pouzdanim partnerima, ali pouzdana partnerstva postala su rijetka", kaže Wolf.

Međutim, u svijetu sve krhkijih saveza i nepouzdanih partnera, gubitak industrijskih grana koje su sistemski relevantne riskirao bi potkopavanje sigurnosti opskrbe Europe, rekla je Wolf.

Kako bi potaknula sektor, zajedno s drugim energetski intenzivnim industrijama, njemačka vlada želi subvencionirati troškove električne energije.

Također se zalaže za reformu sustava kojim se određuju cijene ugljika EU-a za koji se tvrtke žale da ih nepravedno opterećuje. Berlin želi promjene u sustavu kako bi osigurao da on također štiti industrijsku konkurentnost, a istovremeno teži ostvarenju klimatskih ciljeva.

VCI je pozdravio te mjere, ali je priopćio da je potrebno još više konkretnih poteza, pozivajući na uvođenje poreznih poticaja, zajamčenu dugoročnu opskrbu plinom i veću upotrebu biometana.

Također je pozvao na rješavanje dugotrajnih postupaka izdavanja dozvola i rastućih regulatornih opterećenja, rekavši da oni koče ulaganja i proizvodnju. "Industrija hitno treba pouzdane i međunarodno konkurentne okvirne uvjete. Izolirane mjere više nisu dovoljne", navodi VCI.

Daleka putovanja u ovim vremenima nisu baš privlačna: politički je nesigurno, međunarodne krize su svakodnevica, a onda je stvar i cijene - i puta i boravka. „Međunarodne nesigurnosti dovode do toga da ljudi češće provode odmor u vlastitoj zemlji“, objašnjava Norbert Kunz iz Njemačkog turističkog saveza.

Što se tiče ovogodišnjeg ljetnog odmora, mnogi su još veoma oprezni. Na njihove odluke utječu sukobi na Bliskom istoku, nestabilne političke prilike u drugim dijelovima svijeta, a i rast vlastitih životnih troškova.

Zbog toga mnogi ne žele u inozemstvo, nego se radije odlučuju za odmor u Njemačkoj. Tonya Schulz iz turističkog kompleksa Park Aktiv Resort nam kaže kako osjetno raste potražnja za odmorom u brdskom području Rhön, koje se nalazi doslovce u središtu Njemačke. Ondje gotovo nema gradova i važnijih prometnica - ali ima prirode i mira na pretek. Njeno spa-odmaralište je u sredogorju na tromeđi Hessena, Thüringena i Bavarske, a za mnoge turiste je privlačno i još nešto: odakle god krenuli iz Njemačke nije osobito daleko.

Odmor može biti i sasvim blizu

Obitelj Remmert nam priča da je i njihov odmor propao zbog međunarodne (ne)sigurnosti. Isprva su planirali putovanje u Tajland, ali je turoperator otkazao let preko Dohe. Tako su umjesto u Aziji završili u njemačkoj provinciji.

Općenito je mnogima postalo jasno kako se lijep odmor zapravo može provesti i sasvim blizu mjesta gdje žive. A takva bliska domaća odredišta su još više privlačna kad se pogledaju cijene goriva na benzinskoj postaji.

To potvrđuju i ankete u turističkom sektoru. Prema podacima Njemačkog turističkog saveza, 41 posto Nijemaca koji namjeravaju putovati u sljedeća tri mjeseca planira odmor provesti u vlastitoj zemlji, dok 15 posto razmišlja o dva do tri kraća putovanja unutar Njemačke.

Ovaj se trend odražava i u statistici noćenja. U Hessenu su brojke već početkom godine krenule uzlaznim putem: u siječnju su porasle za 7,7 posto, u veljači za gotovo 2 posto, a rast se nastavio i u ožujku.

Teško predviđati, ali...

Christian Engelhardt iz turističkog saveza te pokrajine u tim brojkama vidi pozitivan signal, ali pritom dodaje i kako se takva domaća putovanja u pravilu bilježe tek kratko unaprijed. Zbog toga je teško prognozirati, kakva će biti čitava sezona.

Uz sigurnost, ključnu ulogu ima i cijena. Mnogi putnici pažljivije traže povoljne ponude i fleksibilne mogućnosti.

Na taj trend ukazuje i Julia Rodriguez Diaz koja na svom Instagram‑profilu „happy kids Ausflugstipps“ predstavlja izlete za obitelji i mogućnosti smještaja u regiji. Danas se mnogo više pažnje obraća oglasima o povoljnim ponudama u blizini nego što je bilo ranije. Posebno raste zanimanje za jednostavan i cjenovno pristupačan smještaj, poput omladinskih hostela.

Od toga imaju koristi i pružatelji usluga poput centra Lahntal u okrugu Lahn‑Dill u središnjem Hessenu, gdje obitelji mogu prenoćiti u hotelskom tipiju već od 25 eura. Voditelj centra Manfred Köhnlein misli da je razlog i što ljudi više paze na izdatke, ali i nesigurnost odlaska na duži put.

U provinciju, ali Frankfurt je prazan

I dok se ugostitelji u zabačenim područjima Hessena čude nagloj potražnji, u metropoli te pokrajine - gradu Frankfurtu - situacija je drugačija. Grad u velikoj mjeri ovisi o međunarodnom turizmu, a sada pogotovo nedostaju imućni gosti iz arapskih zemalja.

Nisu prazni samo luksuzni hoteli, nego pati i maloprodaja - pogotovo luksuznih proizvoda kakvi se mogu naći u poznatoj frankfurtskoj ulici Zeil. Strani turisti uglavnom odsjedaju u hotelima sa četiri ili pet zvjezdica i u prosjeku troše više novca od "domaćih" jer se sami Nijemci češće odlučuju za povoljnije hotele, objašnjava Thomas Feda iz Frankfurtske turističke organizacije.

Za budućnost turizma u Hessenu presudnu ulogu ima marketing, osobito na digitalnom području. Upravo tamo, smatra Christian Engelhardt iz Njemačkog turističkog saveza, još postoji znatan potencijal. Raste važnost društvenih mreža, a i autentičnih ocjena turista koji su tamo boravili.

Ima još takvih "zaboravljenih" područja

Influenceri poput Julije Rodriguez Diaz pokazuju koliko suvremeni kanali mogu biti učinkoviti. Autentični videozapisi i izravni dojmovi često dosežu potencijalne goste uspješnije od klasičnog oglašavanja. Na Instagramu ju prati više od 350.000 korisnika koji se oslanjaju na njezine preporuke.

Unatoč svim neizvjesnostima, jedno je jasno: malo se tko želi odreći odmora. Samo se mijenja način putovanja.

Uz ciljano oglašavanje i jaču digitalizaciju od tog trenda bi mogla imati koristi područja koja su do sad bila zapostavljena u turističkoj utrci - poput pustih područja pokrajine Hessen. Christian Engelhardt čak smatra da je moguća rekordna godina za domaći turizam – pod uvjetom da i vrijeme bude donekle stabilno.

Europska komisija poduzela je korake kako bi blokirala financiranje solarne tehnologije proizvedene u Kini zbog straha da bi ta tehnologija mogla predstavljati sigurnosnu prijetnju europskoj elektroenergetskoj mreži, pa čak i izazvati velike nestanke struje.

Odluka, koja je potvrđena 4. svibnja, odražava rastuću zabrinutost u Bruxellesu da ovisnost Europe o kineskoj zelenoj tehnologiji čini Uniju ranjivom na sigurnosne prijetnje.

Zabrana financiranja usmjerena je na solarne invertere, koji se često opisuju kao mozak sustava za proizvodnju solarne energije.

Ti solarni inverteri uređaji su koji pretvaraju solarnu energiju u upotrebljivu električnu energiju. Povezani su s internetom i često im se može pristupiti na daljinu radi održavanja i ažuriranja softvera.

Najgori scenarij: Blackout diljem Europe?

„Sve kompanije koje proizvode invertere imaju nešto poput prekidača za gašenje”, rekao je za DW Kristof Podewils, glavni tajnik Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme.

Prekidač za gašenje i druge veze na daljinu normalno se koriste radi sigurnosti ili stabilizacije mreže. No stručnjaci za kibernetičku sigurnost upozoravaju da bi, u najgorem slučaju, hakeri ili neprijateljski državni akteri mogli iskoristiti te veze na daljinu kako bi poremetili opskrbu električnom energijom.

Tijekom 2024. godine 61 posto svih invertera uvezenih u Europu dolazilo je iz Kine, prema podacima istraživačke skupine Lum sa sjedištem u Ženevi. Huawei i Sungrow dva su proizvođača invertera koji dominiraju ne samo europskim nego i globalnim tržištem. Nekoliko kineskih proizvođača već je isporučilo opremu za više od 220 gigavata .

„Da to stavimo u odnos, kontrola nad otprilike 10 gigavata već bi bila dovoljna da izazove velike poremećaje u europskoj elektroenergetskoj mreži”, rekao je Podewils.

Sumnjivi komunikacijski uređaji u solarnoj tehnologiji

Ne postoji nijedan poznat slučaj da su inverteri proizvedeni u Kini korišteni za gašenje dijelova europske mreže. No zabrinutost je pojačana nakon što je Reuters 2025. objavio da su američki energetski dužnosnici otkrili sumnjive komunikacijske uređaje unutar nekih invertera proizvedenih u Kini. „Prijetnja je stvarna”, rekla je stručnjakinja za kibernetičku sigurnost Swantje Westphal. „To nije izmišljena hipoteza.”

Rasprava o inverterima dolazi u trenutku kada Europa preispituje svoju širu ovisnost o uvozu kineske tehnologije za čistu energiju. Prema podacima skupine Lum, Kina sudjeluje s 98 posto uvoza solarnih panela i s 88 posto uvoza litij-ionskih baterija u Europu.

Ta organizacija upozorila je da funkcije daljinskog pristupa u povezanim energetskim tehnologijama mogu stvoriti potencijalne ranjivosti u elektroenergetskim sustavima.

Dominacija kineske zelene tehnologije u Europi

Bruxelles sve češće zauzima oštriji stav prema kineskom uvozu koji se smatra ili sigurnosnim rizikom ili prijetnjom europskoj industriji. U ožujku je Europska komisija predstavila Zakon o industrijskom ubrzanju, čiji je cilj usmjeravanje većeg financiranja prema europskim zelenim tehnologijama, uključujući baterije i električna vozila.

Komisija je također predstavila reviziju Zakona o kibernetičkoj sigurnosti, koja će Bruxellesu dati veće ovlasti za ograničavanje kineskih kompanija u kritičnoj infrastrukturi, poput komunikacija ili opskrbe energijom diljem Europske unije.

Prema najnovijim mjerama, sredstva EU-a kojima izravno upravljaju Komisija i institucije poput Europske banke za obnovu i razvoj više se ne mogu koristiti za kupnju solarnih invertera proizvedenih u Kini. Ograničenja se ne odnose na kupnje koje izravno obavljaju države članice EU-a, a postojeći kineski inverteri instalirani diljem Europe mogu ostati u uporabi.

„To je korak u dobrom smjeru”, rekla je Westphal. „Ali nismo zabranili te kineske invertere na našem tržištu.”

Mogu li europski inverteri nadoknaditi manjak?

Trenutačno se 80 posto novih solarnih sustava u Europi oslanja na kineske invertere, prema podacima Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme. Ako se kineski dobavljači udalje od zadovoljavanja europske potražnje, europski proizvođači morat će popuniti značajan jaz.

No Podewils smatra da su europski dobavljači spremni: „Moguće je povećati proizvodne kapacitete za samo nekoliko mjeseci do razine potrebne za pokrivanje potražnje.” Očekuje se da će inverteri proizvedeni u Europi biti nešto skuplji od kineskih alternativa — za oko 2 posto, prema riječima jednog dužnosnika Europske komisije.

No Podewils tvrdi da je taj dodatni trošak opravdan. „To je kao uplata osiguranja”, kaže on.

Odluka njemačke vlade da uvede porez na zaslađena pića kao dio paketa reforme zdravstvenog sustava pokrenula je novu raspravu o miješanju države u prehrambene navike - iako su mnoge druge zemlje širom svijeta već uvele takav porez. Ovaj namet, koji bi se počeo primjenjivati tek početkom 2028. godine donio bi - prema podacima Ministarstva zdravstva - oko 450 milijuna eura godišnje. Taj novac ne bi ulazio u savezni proračun, već bi bio rezerviran za ulaganja u zdravstvo.

Iako točni detalji još nisu sadržani u nacrtu zakona o reformi zdravstva, panel stručnjaka predložio je slojeviti model oporezivanja:

Pića s manje od 5 grama šećera na 100 mililitara - bez poreza

Pića s 5 do 8 g na 100 ml: namet od 26 centi po litri

Pića s više od 8 g na 100 ml: namet od 32 centa po litri

Ministrica zdravstva Nina Warken (CDU) izjavila je da podržava takvu mjeru, ali je priznala da vlada još mora usuglasiti detalje - te da je konačna odluka o poreznoj politici ipak na Ministarstvu financija. Neki članovi njene stranke već su izrazili zabrinutost - na stranačkoj konferenciji u veljači vođena je žustra rasprava, pri čemu su mnogi političari strahovali da bi mjera mogla djelovati paternalistički.

Liječnici i nutricionisti jednoglasno za prijedlog

Za njemačke liječnike i nutricioniste ovakva mjera je neizbježna. Peter Philipsborn, profesor na Sveučilištu u Bayreuthu, istakao je da je više od 100 zemalja već uvelo porez na šećer u pićima te da istraživanja pokazuju pozitivne učinke.

„Općenito, jasno je da takvi porezi smanjuju potrošnju zaslađenih napitaka“, rekao je za Deutsche Welle. „Znamo i iz brojnih drugih studija da redovita konzumacija takvih pića dovodi do debljanja i povećava rizik od gojaznosti i obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa."

Istraživanja također pokazuju da stanovnici Njemačke konzumacijom bezalkoholnih pića unose više šećera u organizam nego stanovnici bilo koje od deset najnaseljenijih zemalja zapadne Europe. Prema studiji organizacije Foodwatch, objavljene u veljači, Nijemci dnevno konzumiraju oko 26 grama šećera iz pića - više nego iz čokolade i slatkiša (20 grama).

Za razliku od toga u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je slojeviti porez uveden 2018. godine, prosječan unos iznosi samo 16 grama dnevno. Tamošnji primjer pokazuje i da proizvođači nisu reagirali povećanjem cijena, već smanjenjem količine šećera u napicima. Do 2019. sadržaj šećera u britanskim bezalkoholnim pićima smanjen je za 35%.

Industrija pića skeptična

No ovi podaci nisu uvjerljivi za predstavnike prehrambene industrije i tvrtki koje proizvode pića. Neki ističu da je, unatoč porezu, stopa dječje gojaznosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje veća nego u Njemačkoj.

Prema riječima Manon Struck-Pacyna iz udruženja Food Federation Germany, porezi na šećer u drugim zemljama možda su samo doveli do preusmjeravanja potrošnje na druge slatke proizvode.

„To je takozvani efekt supstitucije", kaže ona za DW. „Uvodimo nešto pod izgovorom prevencije zdravlja, ali to ne mora nužno donijeti rezultat, jer nema dokaza da ljudi postaju mršaviji." No u priopćenju iz travnja koje su potpisali deseci njemačkih znanstvenika i organizacija za javno zdravlje, navodi se da nema dokaza da porez na šećer dovodi do povećane potrošnje drugih slatkih proizvoda.

Teret za gospodarstvo?

Manon Struck-Pacyna tvrdi i da bi takav namet kratkoročno doveo do većih troškova za potrošače. „Uz porez dolaze i veći birokratski troškovi za tvrtke. Moraju analizirati sve proizvode, izračunati sadržaj šećera i svrstati ih u kategorije. To znači mnogo radnih sati - a ti troškovi će se prenijeti na potrošače.“

Posebno bi, prema njenim riječima, bile pogođene male i srednje firme koje imaju ograničen asortiman. Ako bi morale mijenjati recepturu, mogle bi izgubiti tržište.

Porez za siromašne?

Još jedna kritika je da porez na šećer nerazmjerno pogađa domaćinstva s nižim prihodima, koja veći dio novca troše na hranu i češće kupuju zaslađena pića.

Ipak, Philipsborn smatra da zdravstvene koristi nadmašuju te nedostatke. „Ukupno porezno opterećenje je relativno malo - nekoliko eura po domaćinstvu godišnje. To nije presudno“, rekao je. „Važnije je pitanje tko ima koristi od tog novca."

Prema njegovim riječima, upravo bi siromašniji slojevi najviše profitirali, jer su oni najviše pogođeni bolestima povezanim s prekomjernim unosom šećera. Drugim riječima, takav porez može doprinijeti većoj društvenoj jednakosti.

Potrebne šire mjere

Stručnjaci se slažu da sam porez nije dovoljan. Učinkovita zdravstvena politika zahtijeva čitav paket mjera: zdraviju ishranu u školama i vrtićima, zaštitu djece od marketinga kojim se reklamira nezdrava hrana, kvalitetniju ponudu u menzama, kao i niže poreze na zdravu hranu.

Za sada prijedlog ovog poreza u Njemačkoj tek treba proći parlamentarnu proceduru, a politička rasprava će se, po svemu sudeći, nastaviti.

Predsjednik Donald Trump unaprijed je rekao da bi bio „razočaran“ ako Warsh odmah ne snizi kamatne stope, a činjenica je da se i Kevin Warsh i ranije često zalagao za niže kamatne stope. U autorskom tekstu za Wall Street Journal opisao je umjetnu inteligenciju kao „dezinflacijsku silu“: ona može povećati produktivnost i tako ublažiti rast cijena.

Warsh i kod mjerenja inflacije stavlja drukčije naglaske od svog prethodnika. Umjesto da se ponajprije oslanja na klasičnu temeljnu inflaciju – dakle rast cijena bez snažno promjenjivih cijena hrane i energije – upućuje na takozvane trimmed mean pokazatelje. Kod njih se izračunava prosjek bez ekstremnih kretanja cijena.

To je zapravo veliki rizik: takvi „očišćeni“ prosjeci, kakve primjerice računa ogranak Feda u Dallasu, mogli bi podcijeniti inflaciju upravo u kriznim razdobljima, upozoravaju ekonomisti Commerzbanke Bernd Weidensteiner i Christoph Balz. Tako je bilo tijekom naftne krize 1970-ih kao i za vrijeme pandemije koronavirusa.

Warsh ne odlučuje sam

No još je veće pitanje može li – čak i ako hoće - Warsh uopće diktirati politiku snižavanja kamatnih stopa dok je inflacija u SAD na najvišoj razini u tri godine. Jer čelnik Feda ne odlučuje sam o monetarnoj politici: za snižavanje kamatnih stopa potrebna je većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu.

„Trump bi morao zamijeniti još više ljudi kako bi mogao određivati kamatnu politiku Feda“, kaže Stefan Riße iz Acatisa u razgovoru s financijskom redakcijom ARD-a. „A ti imenovani kandidati morali bi usto biti poslušni izvršitelji – to ne vidim ni u slučaju Kevina Warsha.“

Powell je i dalje tu

Uz to, Jerome Powell ne nestaje odmah sa scene monetarne politike. Bivši čelnik Feda zasad ostaje član Odbora guvernera i time i član odbora za operacije na otvorenom tržištu. To je osjetljiva situacija kakva nije zabilježena još od 1948.

Edgar Walk iz Metzler Asset Managementa stoga smatra mogućim „da većina u odboru za operacije na otvorenom tržištu glasa protiv predsjednika“. To bi za Warsha moglo imati i političku zaštitnu funkciju. „Možda to može iskoristiti kao izgovor prema Trumpu u smislu: nisam jednostavno dobio većinu za monetarnu politiku kakvu želiš.“

Možda važniji od ključnih kamatnih stopa bude Warshov drugi veliki projekt: bilanca Feda. Warsh je više puta kritizirao snažno povećanje bilance središnje banke zbog masovnog otkupa američkih državnih obveznica.

Zašto Fed ima upravo gigantsku bilancu?

Tu, prema mišljenju stručnjaka, ima argument, jer je ukupna bilanca Feda na kraju drugog tromjesečja iznosila 6,7 bilijuna dolara odnosno 21 posto bruto domaćeg proizvoda. Za usporedbu: prije financijske krize 2008. iznosila je oko 900 milijardi dolara, odnosno šest posto BDP-a. Velikim dijelom je to zasluga Powella, ali mu to nije pomoglo pred ovim američkim predsjednikom. Jer zapravo je i to instrument spuštanja kamata: više otkupa državnih obveznica održava njihovu cijenu – i spušta njihovu kamatu.

Warsh sada želi Fed vratiti njegovoj osnovnoj zadaći i smanjiti bilancu. Logika mu je sljedeća: ako Fed na taj način povuče monetarni poticaj, stvorit će prostor za snižavanje ključnih kamatnih stopa.

No ako Fed smanji svoj portfelj američkih državnih obveznica, moglo bi doći do rasta dugoročnih kamatnih stopa – primjerice na desetogodišnje i tridesetogodišnje obveznice SAD.

Za visoko zaduženu američku državu to bi imalo ozbiljne posljedice, upozorava ekonomist Acatisa Riße: „Ako dugoročne kamate rastu, proračunski deficiti, koji su pod Donaldom Trumpom dodatno porasli, postaju sve skuplji za financiranje.“

Je li se Trump "kladio na krivog konja"?

Time bi Warsh mogao postupiti upravo protiv Trumpovih interesa ondje gdje je predsjedniku posebno važno: kod troškova financiranja države. Ako istodobno ne uspije osigurati većinu za snižavanje kamatnih stopa u odboru, buduća politika Feda mogla bi u konačnici biti znatno restriktivnija.

Na kraju bi Trump mogao dobiti čelnika Feda koji doduše drukčije zvuči i drukčije argumentira od Powella, ali ne donosi automatski labavu monetarnu politiku kakvu očekuje Bijela kuća. Trump je zapravo imenovao i Powella 2017., a i Warsh bi za Trumpa mogao postati neugodniji nego što se činilo na početku.

Vinjete za prolaz kroz Malajski tjesnac: to bi bio unosan posao. „Kad bi prihod od vinjeta stvarno podijelili na tri dijela između Indonezije, Malezije i Singapura, to bi moglo narasti do poprilične svote", rekao je indonezijski ministar financija Purbaya Yudhi Sadewa krajem travnja.

Ose pritom šalio, a nekoliko dana kasnije indonezijski ministar vanjskih poslova Sugiono izjavio je da njegova zemlja poštuje slobodu plovidbe i da neće naplaćivati ​​nikakve tranzitne pristojbe za Malajski tjesnac.

No, ideja da bi se brodski promet mogao zloupotrijebiti kao geopolitički instrument, ne samo u Hormuškom već i u drugim tjesnacima, nije šala. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca prisililo je kreatore politika u Aziji da razmotre sigurnost drugih pomorskih uskih grla.

U regiji se to posebno odnosi na Malajski tjesnac. Kroz njega prolazi najvažnija trgovačka ruta između Istočne Azije, Bliskog istoka i Europe. Oko 22 posto globalne pomorske trgovine prolazi kroz tjesnac između Indonezije, Malezije i Singapura.

Prijetnja geopolitičkog utjecaja

Pri tome odavno više nije riječ o pirateriji ili regionalnim konfliktima. Već u studenom prošle godine, think tank Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) ukazao je na ovu novu prijetnju.

Čak su i nedržavni akteri sada sposobni značajno poremetiti globalne trgovinske tokove. Ovaj think tank navodi napade šijitske milicije Hutija u Crvenom moru kao primjer. Mnoge brodarske tvrtke sada izbjegavaju rutu kroz Sueski kanal i odlučuju se za dužu rutu oko Rta dobre nade – sa znatnim posljedicama za lance opskrbe i cijene.

Nikolaus Scholik, politolog, bivši pukovnik u austrijskim oružanim snagama i viši savjetnik u Austrijskom institutu za europsku i sigurnosnu politiku (AIES), ovo vidi kao temeljnu promjenu u geopolitičkoj dinamici moći. „Danas svjedočimo posljedicama razvoja u kojem pojedine države vjeruju da mogu legalno dominirati strateški važnim tjesnacima", rekao je Scholik za DW.

On smatra da je posebno opasno što tjesnaci poput Hormuškog, Malajskog ili čak Tajvanskog postaju poluge geopolitičkog utjecaja.

Christian Wirth iz Azijske istraživačke skupine pri Njemačkom institutu za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP) dijeli ovo mišljenje. „Je li neki tjesnac posebno ranjiv ovisi u biti o tri faktora: opsegu prometa, mogućim alternativnim rutama i političkoj situaciji u regiji", rekao je Wirth za DW. Što je ruta važnija i što ju je teže zaobići, to je veći njezin strateški značaj, kaže on.

"Povratak geografije"

Iako se Hormuški tjesnac, kroz koji se mora transportirati značajan dio globalnog izvoza nafte i plina, trenutno čini posebno ranjivim, Scholik tvrdi da se ne treba usredotočiti isključivo na Perzijski zaljev. "Tajvanski tjesnac bi bio u takvom scenariju još značajniji od Hormuškog", kaže on, misleći na potencijalne sukobe između Kine i Tajvana. Veliki dio azijske trgovine, kaže on, teče kroz njega, baš kao i kroz Malajski tjesnac.

Trenutno, političari širom svijeta doživljava "povratak geografije", piše Međunarodni institut za strateške studije (IISS). Tjesnaci poput Hormuškog, Bab al-Mandabskog i Tajvanskog odavno su postali više od pukih geografskih prijelaza, navodi IISS. Oni sve više postaju strateške poluge geopolitičke moći. Ova bliska globalna međusobna povezanost stvara nove ovisnosti - a time i nova sredstva za vršenje pritiska, piše IISS.

Pri tome je međunarodno pravo jasno. „Načelo tranzita primjenjuje se na tjesnace od međunarodnog značaja", kaže Wirth. „To znači da brodovi, čak i ratni brodovi, mogu nesmetano i u svojim normalnim načinima rada prolaziti kroz tjesnace koji važe kao međunarodne vode", kaže Wirth.

Stoga bi blokiranje nekog međunarodnog tjesnaca predstavljalo ozbiljno kršenje međunarodnog prava, nastavlja Wirth. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora jamčiti miran prolaz čak i ratnih brodova kroz obalne vode definirane kao suvereni teritorij susjednih država.

Plaćanje pristojbi, kaže Scholik, tamo uglavnom nije dopušteno. Situacija je drugačija samo u slučaju umjetnih plovnih puteva poput Sueskog ili Panamskog kanala.

Krhko pomorsko pravo

Scholik također ističe da međunarodno pomorsko pravo jasno jamči slobodan prolaz. Međutim, pravi problem je politička stvarnost: "Međunarodno pravo funkcionira samo ako su uključene države spremne pridržavati ga se", kaže on. Kao primjer navodi Južno kinesko more, gdje je Kina ignorirala međunarodnu arbitražnu presudu u korist Filipina.

Istovremeno, stručnjaci upozoravaju na precjenjivanje tradicionalne vojne moći. „Više vam nije potrebna ni velika flota da bi značajno poremetili promet kroz neki tjesnac", kaže Scholik. Iran je pokazao da može izvršiti znatan pritisak malim gliserima, raketama ili asimetričnim oružjem.

IISS izražava slično mišljenje: „Čak i relativno slabe države i nedržavni akteri mogu koje mogu spriječiti promet."

Wirth, međutim, ističe da potpuna blokada tjesnaca također nosi ogromne rizike za državu koja ga blokira. Ekonomska šteta, kaže, obično utječe i na nju. Tako bi primjerice Kina bila masovno pogođena u slučaju eskalacije u Tajvanskom tjesnacu ili u Malaki.

Pomorska uska grla

Ipak, stručnjaci ističu da ranjivost globaliziranog gospodarstva raste. Scholik ukazuje na načelo "just-in-time" modernih lanaca opskrbe. Tvrtke gotovo više nemaju skladišta za zalihe. Čak i kratki poremećaji stoga mogu izazvati globalnu ekonomsku štetu. CSIS stoga tvrdi da Hormuški tjesnac nije iznimka, već simptom: moderno globalno gospodarstvo ovisi o nekoliko pomorskih uskih grla, čiji poremećaj može imati globalne posljedice.

Upravo zato rasprava oko Malake ima posljedice daleko izvan jugoistočne Azije. Žestoka reakcija Singapura, Malezije i Indonezije na ideju potencijalnih tranzitnih naknada je pokazala koliko je veliko postalo iskušenje korištenja geografske kontrole kao političkog ili ekonomskog instrumenta i koliko bi svako dovođenje u pitanje slobode plovidbe sada bilo opasno za globalno gospodarstvo.

Kao posljedica rata u Iranu diljem svijeta vlada nesigurnost u planiranju. Mnoge države strahuju od dugotrajne inflacije i nestašice resursa. Dok se zaljevske države bore za svoj imidž „sigurnih utočišta”, Turska kreće u ofenzivu: velikim smanjenjima poreza i gospodarskim poticajima Ankara želi privući prije svega strane investitore i kapital u zemlju.

Odgovarajući paket zakona predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najavio je još krajem travnja. Početkom svibnja upućen je u parlament i usvojen u nadležnom povjerenstvu. Cilj je učiniti Tursku međunarodno konkurentnijom i pozicionirati je kao atraktivnu lokaciju za strani kapital i kvalificiranu radnu snagu.

Zakon je namijenjen osobama i kompanijama koje u posljednje tri godine nisu bile prijavljene kao porezni obveznici u Turskoj, a predviđa im značajne pogodnosti. Tko svoju imovinu iz inozemstva – devize, zlato ili vrijednosne papire – registrira u Turskoj do 31. srpnja 2027., dobit će 20-godišnje oslobođenje od poreza na dohodak za prihode ostvarene u inozemstvu. Osim toga, za ovu skupinu porezna stopa na nasljedstva i darovanja pada na samo jedan posto. Trenutačno se te stope za nasljedstva – ovisno o iznosu – kreću između jedan i deset posto, a za darovanja između deset i 30 posto.

I dosad neprijavljena domaća imovina može se pod određenim uvjetima prijaviti bez kazne, primjerice ako se na određeno razdoblje uloži u državne domaće obveznice ili slične instrumente.

Radikalno smanjenje poreza na dobit za izvoznike

Poticaj bi trebao dobiti i vanjskotrgovinski sektor. U ožujku je zabilježen pad od 6,4 posto. Zbog toga vlada sada želi smanjiti porez na dobit za domaće kompanije. Za izvoznike roba porezna stopa pada s 25 na devet posto, a za ostale izvoznike na 14 posto.

Osim toga, vlada želi istanbulski financijski centar razviti u međunarodno konkurentno središte po uzoru na Singapur ili Hong Kong. Kompanije sa sjedištem u toj turskoj metropoli dobit će potpuno oslobođenje od poreza na dobit ostvarenu međunarodnom trgovinom. I globalne korporacije koje ondje premjeste svoja regionalna upravna sjedišta trebale bi 20 godina biti oslobođene poreza.

Smanjenje birokracije za investitore

Kako bi ulaganja postala privlačnija, vlada želi znatno smanjiti birokraciju. Koordinaciju će izravno preuzeti predsjednički ured. Planirano je jedinstveno digitalno mjesto koje će objedinjeno i ubrzano rješavati sve procese – od osnivanja kompanije preko radnih i boravišnih dozvola do ekoloških provjera.

Prilikom predstavljanja paketa zakona Erdoğan je izjavio da Turska više nije samo most između Istoka i Zapada ili Sjevera i Juga. Zemlja je, kako je rekao, nezaobilazno čvorište za energetske i trgovačke koridore u regiji. Kroz krize posljednjih godina Ankara je uspješno prošla, zbog čega je Turska danas „otok stabilnosti”. „Turska je na dobrom putu da postane jedan od novih polova moći u promjenjivom, multipolarnom svijetu”, dodao je Erdoğan.

Unatoč ambicioznim planovima, porezni stručnjaci poput Emrea Şirina izražavaju sumnje. „To je samo pokušaj dolaska do svježeg novca. Više nema novca ni resursa koji se mogu iscrpiti”, kaže ovaj neovisni istanbulski ekonomist i stručnjak za nekretnine. Po njegovu mišljenju, vlada poseže za svim dostupnim sredstvima kako bi privukla kapital.

Porezne povlastice za strane kompanije i dugotrajno oslobađanje od nameta na uvezeni kapital posljednje su očajničke mjere. „Kako se brod ne bi nasukao”, komentira Şirin. Prema njegovim riječima, u zemlju gotovo više ne dolaze strane izravne investicije, dok domaće kompanije ili bankrotiraju ili odlaze iz zemlje.

Još jedna kritika promatrača jest da se kod mjera, i za domaću i za stranu imovinu, podrijetlo kapitala provjerava samo ograničeno. Time se, prema optužbama, otvaraju vrata kriminalnim novčanim tokovima. Ministar financija Mehmet Şimşek odbacuje te tvrdnje i poziva se na ranije uspjehe sličnih programa.

Vlada AKP-a slične je mjere već uvodila sedam puta. Godine 2008. prvi je put proveden takav program i tada je, prema navodima vlade, ponovno prijavljena imovina u vrijednosti od 31 milijarde američkih dolara. Time je kapital turskih državljana vraćen iz inozemstva u zemlju i ojačano tržište, tvrdi ministar financija Şimşek.

Hoće li Istanbul postati alternativa Zaljevu?

Nesigurnost u regiji izazvana ratom u Iranu probudila je u Turskoj nade u dodatne investicije – posebno kao mogućoj alternativi Perzijskom zaljevu. No ekonomist Sinan Alçın, osnivač 4ware Researcha i predsjednik platforme Ekonomi Istanbul, smatra da je to malo vjerojatno.

Kako bi privukla velike strane izravne investicije, Turska mora ojačati povjerenje u pravnu državu i ostvariti napredak u pitanjima poput slobode medija, rekao je u travnju u intervjuu za DW. Mnogi promatrači dijele to mišljenje i u planiranim mjerama ne vide održivo rješenje, nego traže dubinske strukturne reforme.

Turska se već šest godina nalazi u gospodarskoj krizi. Erdoğanova politika niskih kamatnih stopa gurnula je zemlju 2019. u krizu i od tada ona bilježi dvoznamenkaste stope inflacije. Prošli mjesec inflacija je iznosila 32,4 posto, dok je u svibnju 2024. privremeno premašila čak 75 posto.

Pritom neovisni ekonomisti čak sumnjaju i u te službene podatke turskog statističkog zavoda. Istraživačka skupina ENAG procjenjuje da je stopa inflacije nedavno iznosila više od 55 posto. Tijekom vikenda turski predsjednik dekretom je smijenio čelnika nacionalnog statističkog zavoda. I neovisnost turske središnje banke već je godinama predmet međunarodnih rasprava.

Protekla dva mjeseca bila su košmarna za globalni brodski promet, uz Hormuški tjesnac, koji je uglavnom zatvoren za komercijalni promet, i prijetnje novim napadima na plovila u Crvenom moru. Sada se sprema i treća kriza – povratak somalijskih pirata.

Još prije posljednjih eskalacija između SAD-a, Izraela i Irana, oko polovice brodova koji su iz Azije i Zaljeva plovili prema Europi zaobilazilo je Crveno more i Sueski kanal zbog ranijih napada Huta, koje podržava Iran. Suočene s prijetnjom napada oko tjesnaca Bab el-Mandeb, uskog grla između Crvenog mora i Adenskog zaljeva, velike brodarske kompanije odlučile su se za dugi obilazak oko južne Afrike i Rta Dobre nade.

Ovo skretanje dodaje dva do tri tjedna i tisuće nautičkih milja putovanju, vodeći brodove izravno uz obalu Somalije – istih onih voda gdje su somalijski pirati vodili višegodišnju kampanju otmica koja je dosegnula vrhunac 2011. godine. Od tada su prijavljivani samo sporadični incidenti.

Zabrinjavajući povratak pirata

U tom dijelu mora piratstvo se sada vraća na velika vrata, s tri broda oteta kod Somalije i obližnjeg Jemena samo u posljednja tri tjedna. Prema podacima od 8. svibnja 2026., tankeri „Honour 25” i „Eureka”, kao i teretni brod „Sward”, i dalje su pod kontrolom pirata.

Stručnjaci vjeruju da organizirane kriminalne skupine u Somaliji koriste rat u Iranu kao priliku za otmice, jer su međunarodne pomorske patrole, prvi put raspoređene 2008. godine, sada preopterećene događajima oko Hormuza i Crvenog mora.

Tim Walker, viši istraživač za transnacionalne prijetnje i organizirani kriminal na Institutu za sigurnosne studije u Južnoj Africi, kaže da pirati sada vide manje prepreka duž 3.300 kilometara duge obale Somalije, koja je najduža u cijeloj kontinentalnoj Africi.

„Neke skupine, koje organiziraju... piratski 'kraljevi', sada traže priliku za zapljenu plovila i držanje posade kao talaca radi otkupnine – ponekad zahtijevajući visoke iznose za njihov siguran povratak”, rekao je Walker za DW.

Operacija „Atalanta” Europske unije, pomorska misija zadužena za zaštitu brodova kod Somalije, održava stalnu prisutnost u zapadnom Indijskom oceanu, ali ona ne prati svaki brod i odgovorna je za patroliranje golemim područjima.

Dobro financirani i opremljeni pirati

Prema kompaniji za pomorske podatke Lloyd's List Intelligence, postoje najmanje dvije aktivne piratske skupine, primarno bazirane u Puntlandu, poluautonomnoj regiji na sjeveroistoku Somalije. Čini se da su vrlo dobro opremljene.

Pirati su zaplijenili velika tradicionalna plovila poznata kao „dhow” – koja se koriste za ribolov i lokalnu trgovinu – i pretvorili ih u svoje matične brodove. Oni im omogućuju da prošire domet i ostanu na moru tjednima prije nego što ih iskoriste kao platforme za napade na komercijalne brodove.

„Neke od posljednjih otmica uključivale su velike 'dhow' brodove, za koje su potrebni navigacijski sustavi, oružje i oprema za ukrcavanje”, izjavio je za DW Troels Burchall Henningsen, docent na danskom Institutu za strategiju i ratne studije. „To je velika operacija koja zahtijeva ulaganja.”

Daljnji rast troškova transporta

Čelnici brodarske industrije upozoravaju da bi svaki veći povratak piratstva mogao dodatno podići troškove i poremetiti globalnu trgovinu. Sukobi na Bliskom istoku već su podigli premije osiguranja, dodajući oko milijun dolara troškova goriva po putovanju.

Na vrhuncu prethodne piratske krize 2011. gospodarska šteta od otmica procijenjena je na oko 7 milijardi dolara godišnje. To je uključivalo troškove vojnih operacija, preusmjeravanja brodova, brže plovidbe, dodatne sigurnosne opreme i naoružane straže na brodovima.

Smanjenje fondova za razvoj Somalije

Nije samo rat u Iranu pomogao piratima – promjena politike Washingtona prema istočnoj Africi također je odigrala ulogu. Godinama su SAD financirale razvojne projekte u Somaliji kako bi smanjile siromaštvo i spriječile mlade ljude da se pridruže piratima.

Međutim, pod Trumpovom administracijom, obustavljena je gotovo sva razvojna pomoć koja nije povezana sa sigurnošću. Washington se umjesto toga usredotočio na izravne protuterorističke operacije protiv skupine Al Shabab.

„Kada smanjite te resurse, obavještajna mreža i pomorske patrole nemaju isti kapacitet za djelovanje”, prokomentirao je Burchall Henningsen.

Pomorske organizacije u međuvremenu su savjetovale brodarskim kompanijama da izbjegavaju somalijske teritorijalne vode. Također ističu da je angažiranje naoružane straže na brodovima vrlo učinkovito: „Nikada nije bilo uspješne otmice broda kod Somalije koji je imao naoružanu stražu na palubi”, dodao je Henningsen.

Neobrađena polja, dugi repovi na benzinskim postajama, otkazani letovi: Afrika izravno osjeća ozbiljne posljedice sukoba na Bliskom istoku. Već gotovo dva mjeseca jedva koji trgovački brod prolazi kroz Hormuški tjesnac. A to znači i da je svjetsko tržište ostalo bez znatnog dijela ponude, u prvom redu nafte i umjetnih gnojiva.

„Afrička unija vrlo pomno prati stanje u području Hormuškog tjesnaca jer ono utječe na niz strateških roba koje su neophodne afričkim gospodarstvima“, rekao je za DW Willy Nyamitwe, veleposlanik Burundija pri Afričkoj uniji i trenutni predsjednik stalnog odbora veleposlanika.

Sve postaje skuplje

Još je daleko povratak slobodnoj plovidbi kroz ovaj strateški važan morski prolaz kakva je bila prije američko-izraelskih napada na Iran. Čak i ako do toga dođe, proći će mjeseci prije nego što se promet i proizvodnja ponovno stabiliziraju i prije nego što se stanje na tržištu vrati u uobičajene okvire. Zato su afričke institucije i vlade prešle u krizni način rada i traže rješenja, kako spriječiti još teže posljedice poput gladi ili državnih bankrota. Pojedine zemlje bile su prezadužene i prije početka rata s Iranom, a stanje lako može postati još gore zbog skupoće koja se širi.

„Situacija je ozbiljna“, kaže Anja Berretta, voditeljica programa za afričko gospodarstvo pri njemačkoj Zakladi Konrad Adenauer sa sjedištem u Nairobiju. „Kad je riječ o gnojivima, već smo se 2022. našli u sličnoj situaciji na početku ruske agresije na Ukrajinu: tada su Rusija i Bjelorusija bile među najvažnijim izvoznicima umjetnih gnojiva za zemlje Afrike. I tada se strahovalo od gladi u Africi, ali do najveće krize ipak nije došlo", kaže Berretta u razgovoru za DW.

Razlog je bio fleksibilan odgovor afričkih država koje su, primjerice, financijski intervenirale uz potporu Afričke razvojne banke. I sada još uvijek postoji znatan politički prostor za djelovanje.

Redukcije, repovi, skupe subvencije

Nestašica fosilnih goriva već paralizira dijelove kontinenta. U Etiopiji se dizelsko gorivo prioritetno dodjeljuje javnom prijevozu, zbog čega ga sve teže mogu dobiti i građani za svoja vozila. U glavnom gradu Južnog Sudana Jubi se smanjuje i proizvodnja električne energije planskim isključenjima jer tamošnja termoelektrana koristi loživo ulje. Gambija gorivo subvencionira s više od 5,8 milijuna eura iz državnog proračuna, dok Zimbabve fosilna goriva razrjeđuje etanolom. Globalna nestašica kerozina snažno pogađa i afričke zrakoplovne kompanije.

Barem isto tako su ozbiljni i nestašica i nagla poskupljenja kemijskih gnojiva. Prije izbijanja rata gotovo 50 posto sumpora koji se u svijetu prerađuje u fosfatna gnojiva prolazilo je kroz Hormuški tjesnac, kao i visoki udio sirovina poput uree i amonijaka. Južnoafričko udruženje proizvođača žitarica Grain SA već je u travnju utvrdilo kako je cijena amonijaka narasla za preko 75 posto u odnosu na godinu ranije, dok je urea poskupjela za oko 60 posto.

Dogovor kuću gradi...

Dok kod dizela, benzina i kerozina u mnogim državama već dulje vrijede nacionalne krizne mjere, rješenja u području gnojiva još su uglavnom u fazi razrade. Za sad nema naznaka da postoji volja udovoljiti inicijativi glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa da zaraćene strane omoguće prolaz gnojiva namijenjenih zemljama u razvoju. Kao uzor često se navodi sporazum o žitu koji je od srpnja 2022. do srpnja 2023., uz suglasnost zaraćenih strana, omogućavao siguran izvoz ukrajinskog žita.

Postoji i drugo brzo rješenje koje se već pokazalo učinkovitim u jednoj ranijoj krizi: afrički uvoznici gnojiva mogli bi zajednički nastupati na tržištu, slično kao što je EU iskoristio svoju tržišnu snagu kako bi osigurao brzu i povoljnu nabavu cjepiva protiv covida-19.

Djelatnica Zaklade Konrad Adenauer Anja Berretta to smatra realnom i lako provedivom opcijom. „Ne govori se o tehničkim kapacitetima, niti o financiranju: afričke bi države jednostavno morale nastupiti zajedno“, kaže Berretta. Čak i ako bi izostao dogovor na razini Afričke unije, uspjeh bi mogle postići regionalne zajednice poput zapadnoafričkog ECOWAS-a ili Istočnoafričke zajednice.

Subsaharska Afrika već sada koristi izuzetno male količine gnojiva u odnosu na obrađene poljoprivredne površine. Prema podacima FAO-a - Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, poljoprivrednici u toj regiji u prosjeku koriste 20,5 kilograma gnojiva po hektaru, dok je svjetski prosjek gotovo 144 kilograma (podaci iz 2021., dakle prije rata u Ukrajini). Daljnje smanjenje uporabe značilo bi niže prinose kukuruza, riže i pšenice, a time i rast cijena hrane. Africi su gnojiva stoga nužno potrebna – osobito zato što je sezona sjetve već započela.

Zašto ne iz same Afrike?

Kako bi dugoročno bila manje izložena vanjskim krizama poput ratova u Ukrajini i Iranu, Afrika bi prije svega morala razvijati vlastite proizvodne kapacitete. Trenutačno glavnu ulogu imaju Maroko i Egipat koji raspolažu velikim nalazištima fosfata, ali i oni u proizvodnji ovise o sumporu iz zaljevskih država. Istodobno nigerijska Dangote grupa planira proširenje proizvodnje i izgradnju novih tvornica uree u Nigeriji i Etiopiji.

Po ocjeni Anje Berrette, najučinkovitiji pristup bio bi koncentriranje proizvodnje gnojiva na nekoliko industrijskih lokacija. „Ne postoje u svakoj zemlji jednako povoljni uvjeti za razvoj vlastite proizvodnje gnojiva. Upravo zato imaju presudnu ulogu regionalni lanci opskrbe: unaprijed se identificiraju tri ili četiri zemlje u regiji u kojima postoje odgovarajući uvjeti, ondje se uspostavlja proizvodnja, a zatim se opskrbljuje cijela regija“, objašnjava Berretta.

Previše prepreka trgovini i razmjeni

U tom kontekstu važnu ulogu ima Afrička kontinentalna zona slobodne trgovine (AfCFTA), jer slobodnije kretanje robe preko granica znatno povećava interes privatnih ulagača. Iako AfCFTA formalno postoji od 2021., i dalje postoji niz prepreka koje otežavaju nesmetan prekogranični promet robe.

„AfCFTA je središnji dio rješenja“, kaže veleposlanik Afričke unije Nyamitwe govoreći o posljedicama blokade Hormuškog tjesnaca. „U Afričkoj uniji vjerujemo da se ubrzanom provedbom AfCFTA-e mogu izgraditi otporniji regionalni lanci na ključnim područjima poput poljoprivrede, energetike, zdravstva i industrijske proizvodnje.“

Prije nekoliko dana Afrička unija usvojila je i strategiju za elektromobilnost, s ciljem smanjenja ovisnosti o fosilnim gorivima. Trenutačno je na cijelom kontinentu registrirano svega oko 132.000 motocikala, automobila i drugih vozila na električni pogon. Ako bi takva vozila postala široko rasprostranjena, i to bi bio važan korak u jačanju otpornosti Afrike na buduće vanjske udarce. Naravno, ako više neće imati i termoelektrane na lož-ulje.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...