Vecernji list

Generalni direktor za energetska tržišta i infrastrukturu u talijanskom Ministarstvu energetike, Alessandro Noce, izjavio je da je Italija potrošila 300 milijuna eura na punjenje svojih skladišta i da sada zbog njemačke kupovine plina mora plaćati još veće cijene. "Cijene su trenutno na 100 eura jer Nijemci kupuju, inače bi bile na 70 eura", citirao ga je energetski portal Montel News.

Mislio je na nalog koji je u rujnu izdala njemačka ministrica privrede Katherina Reiche, kojim je državnoj tvrtki Sefe naložila da kupuje i skladišti plin za zimu. Reiche se prethodno protivila takvoj tržišnoj intervenciji.

Noceova optužba: kad Njemačka nije naručivala plin, cijena je bila niska. Ali sada kad ga kupuje najveće europsko gospodarstvo, plin postaje skuplji (povećana potražnja = viša cijena).

„Kategorički odbacujemo optužbu da nabavka i skladištenje prirodnog plina povećava europske cijene plina“, izjavila je 30. listopada glasnogovornica Saveznog ministarstva za gospodarstvo i energetiku. Opovrgnula je tvrdnju da je Njemačka predugo odgađala punjenje svojih skladišta i time doprinijela nedavnom porastu cijena plina.

Stručnjaci koje je intervjuirao DW također se ne slažu s argumentima iz Italije. Nadia Affani iz Odjela za odnose s javnošću Savezne mrežne agencije odgovornost vidi negdje drugdje: "Razvoj cijena plina uvelike je posljedica nedavnih geopolitičkih događaja na Bliskom istoku. Važni opskrbni pravci tamo su i dalje poremećeni. To utječe i na određivanje cijena na globalnom tržištu plina."

Charlie Grüneberg iz industrijskog udruženja Gas-h2 – koje se, prema vlastitom opisu, zalaže za klimatski neutralan i otporan energetski sustav – također stvari vidi drugačije: „Ako potražnja poraste u jednoj zemlji, to može utjecati i na cijene u drugim zemljama. To je dio funkcionirajućeg jedinstvenog europskog tržišta. Pripisivanje trenutno visoke razine cijena isključivo njemačkim razinama skladištenja previše je pojednostavljeno.“

Njemačka, kaže on, nije odgovorna za porast cijena: „Značajan pokretač cijena je ograničena globalna ponuda koja je rezultat poremećaja u opskrbi iz regije Perzijskog zaljeva. Sve europske zemlje su pogođene time“, kaže Grüneberg.

Rezerve su dovoljne

Savezno ministarstvo gospodarstva i energetike odbacilo je optužbe iz Rima i naglasilo da je bilo adekvatno pripremljeno. Europska komisija zaključila je da su trenutne razine u akumulacijama dovoljne za osiguranje opskrbe ove zime. Ovu procjenu dijele i Savezna agencija za mreže i Ministarstvo gospodarstva i energetike.

Razine u akumulacijama u srednjoj Europi znatno variraju: od umjereno punih do gotovo potpuno punih skladišta. To pokazuju izvješća iz sedam različitih zemalja EU s početka ovog mjeseca.

Do 1. studenog, većina akumulacija u Njemačkoj bila je prema važećim propisima obavezna postići razinu punjenja kapaciteta od najmanje 80 posto. Niži zahtjevi od 45 posto primjenjuju se na šest postrojenja. To rezultira izračunatim ukupnim ciljem od oko 70 posto. Ovaj broj je ispod te vrijednosti za otprilike osam do devet postotnih bodova.

Slab prosjek

Prema informacijama Ministarstva privrede, razina popunjenosti velike većine njemačkih skladišta je iznad 70 posto, a u mnogim slučajevima čak iznad 80 ili 90 posto, izvijestio je Reuters. Samo nekoliko skladišta je, kako je navedeno, popunjeno manje od 40 posto, što smanjuje prosjek.

Charlie Grüneberg također primjećuje da su "skladišta plina ove godine manje popunjena nego prethodnih godina", kaže, dodajući: "Međutim, nestašica opskrbe nije predvidljiva", te to potkrepljuje ovim podacima: "Trenutno se u skladištima nalazi oko 150 teravat-sati. To je znatno više nego što je povučeno iz skladišta prošle zime."

Mirno i opušteno

Mediji, posebno televizija, često izvještavaju da skladišta plina nisu puna, stvarajući dojam da će ove zime uslijediti kriza. Unatoč tome, u nema raširene zabrinutosti.

Stručnjaci koje je intervjuirao DW također su opušteni. Charlie Grüneberg primjećuje da je "ponuda danas raznolikija nego što je bila tijekom krizne zime 2022. LNG terminali, više međunarodnih dobavljača i dobre veze unutar Europe čine nas manje ovisnima isključivo o razinama skladištenja."

Nadia Affani iz Savezne mrežne agencije se slaže: „Njemačka ima dovoljne kapacitete za uvoz i skladištenje. Ključno za sigurnost opskrbe je međudjelovanje između uvoza plinovodima, skladišnih objekata, uvoza LNG-a, infrastrukture i potražnje.“

Cijena ostaje visoka

Međutim, trend cijena izaziva određenu zabrinutost. Ako zima bude iznimno hladna i postane potreban veći uvoz plina, roba bi postala skuplja – povećana potražnja povećava cijenu. Affani je odbila to komentirati: „Savezna agencija za mreže ne izdaje prognoze o kretanju cijena plina."

Charlie Grüneberg je također prilično oprezan: „Teško je dati konkretnu prognozu cijena na pouzdan način“, rekao je za DW. Međutim, ostaje optimističan: „Globalno tržište plina funkcionira unatoč poremećajima u opskrbi iz regije Perzijskog zaljeva. Plin je dostupan, iako po višim cijenama. Niske razine skladištenja smanjuju rezervu protiv duljih hladnih razdoblja i time povećavaju rizik od kratkoročnih skokova cijena.“

Često je opisuju kao pristupačnu i srdačnu političarku, osobu bez velikih poza i političkih manira. Rado razgovara s građanima, rukuje se i pokazuje bliskost s ljudima. Pritom se često zanemaruje činjenica da do najviših političkih funkcija nitko ne dolazi samo zahvaljujući ljubaznosti.

Političarka koja je prolazila kroz brojne krize

Dužnost savezne ministrice za zaštitu potrošača smatra se jednom od najnezahvalnijih u njemačkoj politici. Kada je Aigner 2008. preuzela to ministarstvo u vladi Angele Merkel, suočila se s nizom ozbiljnih kriza. Među njima bile su zaraza bakterijom EHEC povezana s klicama, skandal s dioksinom u jajima te afera oko konjskog mesa u lazanjama.

U takvim je situacijama bilo ključno upravljanje krizom. Aigner je inicirala razne mjere, pregovarala na razini Europske unije i osiguravala kompenzacije za poljoprivrednike. Unatoč tome, oporba ju je nazivala „ministricom najava“. Ipak, politički je preživjela sve prehrambene skandale, premda su se neki ministri u prošlosti povlačili i zbog manjih problema.

Kada nije bilo kriza, nastojala je ministarstvo voditi pragmatično i blisko svakodnevnom životu građana. U kampanji protiv bacanja hrane pod sloganom „Predobro za smeće“ savjetovala je da se stari kruh može zamrznuti ili od njega pripremiti tradicionalno bavarsko jelo od kruha, jaja i mlijeka („Semmelschmarrn"). Zbog takvih su je savjeta u političkom Berlinu često doživljavali (i o njoj pomalo posprdno govorili) kao tipičnu Bavarku.

Od lokalne politike do vrha CSU-a

Politički interes razvila je u obitelji u kojoj su se redovito vodile društvene i političke rasprave. Otac joj je bio električar i član općinskog vijeća u Feldkirchenu-Westerhamu u Gornjoj Bavarskoj kao predstavnik Kršćansko-socijalne unije (CSU).

Kada se on povukao iz lokalne politike, Aigner ga je 1990. naslijedila u općinskom vijeću. Sama ističe da su „gotovo predali dužnost jedno drugome“. Svojim prvim političkim uspjehom smatra uvođenje autobusne linije za mlade koja je povezivala okolna sela s Rosenheimom. Stariji vijećnici tada su smatrali da mladi jednostavno trebaju ostati kod kuće. Linija „Rosenheimer Nachtexpress" prometuje i danas.

Aigner je najmlađa od četiri kćeri. Često ističe važnost svojih starijih sestara, a interes za tehniku razvila je još kao dijete. Kasnije se pitala bi li se to dogodilo i da je imala brata, jer vjeruje da bi se djed tada možda više bavio tehničkim poslovima s dječakom nego s njom.

Netipičan politički put i suparništvo sa Söderom

Za razliku od mnogih njemačkih političara, Aigner nije završila gimnaziju ni studirala pravo. Ne potječe ni iz tradicionalne političke obitelji poput nekih bivših njemačkih predsjednika poput Richharda von Weizsäckera. Kada su se tijekom ljeta iz CDU-a pojavili glasovi da bi na čelu države trebao biti pravnik ili pravnica, mnogi su to protumačili kao prikrivenu kritiku njezine kandidature. Aigner na takve komentare nije odgovarala.

Jednako suzdržana ostala je i prema nagađanjima o mogućoj kandidaturi za predsjednicu Savezne Republike. Otkako ju je bavarski premijer i predsjednik CSU-a Markus Söder prvi put javno spomenuo kao moguću kandidatkinju, redovito je odgovarala: „Ima i gorih stvari od toga da vas smatraju prikladnom osobom.“

Političku karijeru gradila je usporedno sa Söderom. Oboje su 1994. ušli u Bavarski parlament. Dok je Söder smatran političkim štićenikom Edmunda Stoibera, Aigner je dobila nadimak „prijestolonasljednice" Horsta Seehofera.

Godine 2008. naslijedila je Seehofera na mjestu savezne ministrice poljoprivrede. On ju je kasnije kao bavarski premijer vratio u München te joj povjerio dužnost ministrice gospodarstva i zamjenice predsjednika bavarske vlade. To se tada smatralo dobrom polaznom pozicijom za moguće nasljeđivanje Seehofera 2018. godine.

Međutim, Söder je do tada već izgradio snažnu mrežu potpore u CSU-u. Aigner je pokušala izboriti za članove stranke pravo da odlučuju o nasljedniku kroz unutarstranačko glasovanje, no prijedlog nije prošao. Söder je postao premijer, a ona predsjednica Bavarskog parlamenta.

Njihovo političko suparništvo nikada nije potpuno nestalo. S vremenom su ga počeli javno isticati i kroz zajedničke fotografije na kojima stoje leđima okrenuti jedno drugome, prekriženih ruku.

Bez popuštanja prema AfD-u

Aigner nikada nije slovila za glavnu ideologinju CSU-a, ali uživa veliku popularnost u stranci. Kao predsjednica Bavarskog parlamenta od 2018. godine postupno je stekla poštovanje i izvan stranačkih granica.

Ipak, prema krajnje desnoj stranci AfD pokazivala je malo tolerancije. Predsjednici zastupničkog kluba AfD-a Katrin Ebner-Steiner isključila je mikrofon nakon što se nije pridržavala parlamentarnih pravila.

Na toj je dužnosti pronašla svoju političku ulogu. Promicala je dijalog s građanima, govorila o društvenoj koheziji i važnosti demokracije, putovala u Srebrenicu te iskazivala solidarnost s majkama žrtava.

Sve su to, ujedno, i zadaće njemačkog predsjednika. Ako Ilse Aigner krajem siječnja doista bude izabrana za prvu predsjednicu u povijesti Njemačke (a to je prilično izgledno nakon što je i kancelar Friedrich Merz podržao njezinu kandidaturu), na tu će dužnost doći dobro pripremljena, s bogatim iskustvom u predstavljanju države i obnašanju najviših političkih funkcija.

Jakob ima 15 godina, ide u deveti razred gimnazije (u Hrvatskoj prvi srednje), a on i njegovi školski drugovi već dvije i pol godine koriste umjetnu inteligenciju (UI).

„Danas sam imao pismeni iz francuskog, pa sam jučer zamolio ChatGPT da mi ponovo objasni neke teme", priča on za DW. „Mnogi iz mog razreda koriste umjetnu inteligenciju za pisanje domaćih zadaća. Oni koji imaju dobre ocjene uglavnom to ne rade."

Matematika, njemački, engleski, kemija ili fizika – dovoljan je jedan klik i tu su rješenje ili postupak kojim se do njega dolazi. U znanosti se to naziva kognitivno izmještanje. Razmišljanje se prebacuje na neki drugi uređaj, bilo da je to računalo, papir s bilješkama ili program poput ChatGPT-ja.

„Više uopće ne znaju sami razmišljati"

To postaje problem za mozak tek kada umjetna inteligencija potpuno preuzme rješavanje zadatka. Papir s bilješkama ili računalo mogu pomoći u pojedinim koracima, ali rijetko mogu preuzeti čitav misaoni proces. Botovi zasnovani na umjetnoj inteligenciji idu korak dalje.

Franziska Müller već nekoliko desetljeća predaje njemački jezik. Trenutno predaje učenicima viših razreda gimnazije.

„Više uopće ne znaju sami razmišljati“, kaže ona za DW o pojedinim učenicima iz svojih razreda. Neki čak i tijekom redovne nastave unose pitanja u UI. Kada ih prozove, neupadljivo čitaju ono što im je umjetna inteligencija ponudila kao odgovor.

Prema njenom mišljenju, učenici danas lošije razumiju tekstove nego ranije „zato što manje čitaju i traže od umjetne inteligencije da im gotovo sve sažme".

Mozak se mora trenirati

Do sličnih zaključaka došlo se u više istraživanja, među kojima je i PISA-studija iz rujna ove godine.

„Učenici koji koriste botove zasnovane na umjetnoj inteligenciji za određene zadatke u prosjeku postižu slabije rezultate u prirodnim znanostima od učenika koji ih ne koriste“, navode autori iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).

Sa sudionicima iz više od 90 zemalja PISA-studija se smatra najvećim međunarodnim istraživanjem za usporedbu znanja i sposobnosti petnaestogodišnjaka. Njemački učenici su u tom posljednjem istraživanju ostvarili najslabije rezultate do sada.

Glavni zaključak studije o umjetnoj inteligenciji je jednostavan: „Kao što nećemo steći kondiciju gledajući sport, već tako što ćemo se sami njime baviti, tako ni učenje ne nastaje konzumiranjem sadržaja, već aktivnim misaonim bavljenjem njime.“

Još jednostavnije rečeno: tko ne trenira mozak, može zaglupiti.

Američki istraživački centar Brukings čak smatra da su rizici upotrebe umjetne inteligencije u obrazovanju veći od koristi. U studiji koja je obuhvatila mlade iz čitavog svijeta upozorava se na opasnost od „gubitka osnovnih sposobnosti“ i „slabljenja kritičkog mišljenja, sposobnosti pamćenja, istrajnosti i samostalnog rasuđivanja“.

Zabrane ili otvoren pristup?

Ali što učiniti pred snagom programa kao što su ChatGPT, Claude, Grok i Meta AI?

Julian Hinn, koji predaje njemački jezik učenicima desetog i trinaestog razreda, smatra da nema smisla zabranjivati korištenje umjetne inteligencije u školi jer: „Onaj tko misli da je učenici onda neće koristiti kod kuće, taj zatvara oči pred stvarnošću."

U prilog tome govori i takozvana JIM-studija. Čak 91 posto ispitanih mladih u Njemačkoj, uzrasta od 12 do 19 godina, navelo je da koristi najmanje jednu aplikaciju zasnovanu na umjetnoj inteligenciji. Njih 74 posto koristi UI i za domaće zadaće i za učenje.

Podaci su iz 2024. godine, pa bi ti postotci u međuvremenu vjerojatno morali biti znatno veći. Podaci o korištenju umjetne inteligencije u Aziji, Latinskoj Americi i SAD-u iz studije Brukingsa pokazuju slično visoke vrijednosti.

Njemačka politika prepoznala je problem. Obrazovanje je u Njemačkoj u nadležnosti saveznih pokrajina, ali od kraja 2024. postoji preporuka Konferencije ministara obrazovanja i kulture o postupanju s umjetnom inteligencijom. U njoj se zastupa otvoreni pristup: učenike treba osposobiti za kritičko, promišljeno i samostalno korištenje UI-a.

Umjetna inteligencija bolja od udžbenika?

No jasno je da UI može biti i velika pomoć u nastavi. Petnaestogodišnji Jakob kaže: „Umjetna inteligencija jednostavno mnogo bolje objašnjava od udžbenika." Julian Hinn to shvaća: „Umjetna inteligencija se može mnogo bolje prilagoditi jeziku i potrebama učenika. Nastavnici to ponekad ne mogu postići."

Zato mu je važno da učenici već od desetog razreda rade prve vježbe uz pomoć UI-a. U višim razredima ih i ciljano potiče da joj postavljaju pitanja. „Zatim zajedno s učenicima procjenjujem kvalitetu dobivenih odgovora."

Unatoč tome, uvjeren je da umjetnu inteligenciju do devetog razreda treba koristiti štedljivo jer se „u tom uzrastu još razvijaju osnovne sposobnosti".

Zato je posebno važno da nastavnici potiču učenike na samostalno razmišljanje i stalno ih podsjećaju na osobnu odgovornost. „Pomažem i u izradi školskog lista", kaže Julian Hinn, „i svima stalno govorim: možete koristiti umjetnu inteligenciju, ali osjećaj da ste na kraju napisali članak koji je zaista vaše djelo ne može se usporediti ni sa čim."

Čitava Poljska je duboko potresena terorističkim napadom u Krakovu u kojem je poginulo devet ljudi, a 16 ih je ozlijeđeno. Ta članica EU i NATO je dosad je, za razliku od nekih zapadnoeuropskih partnera, slovila kao relativno sigurna zemlja.

No i u Poljskoj su se u prošlosti događali atentati, među njima i ubojstvo liberalnog gradonačelnika Gdanjska Pawła Adamowicza 2019. godine te požare i sabotaže kritične infrastrukture nakon ruske agresije na Ukrajinu 2022. No za razliku od Pariza, Londona ili Berlina, nije bilo teških terorističkih napada s velikim brojem žrtava.

Najprije svoju obitelj, a onda u auto...

Sve do ove subote: tog dana poslijepodne, 24-godišnji počinitelj kojeg nadležni navode samo kao Michał O., automobilom se zaletio na glasoviti Glavni trg u Krakovu i potom iz jurišne puške otvorio paljbu na prolaznike bez jasnog cilja. Šestero ljudi poginulo je na mjestu, a najmanje 15 osoba, među njima i jedan njemački državljanin, teško su ozlijeđeni.

Kasnije su u obiteljskoj kući u gradiću Ostrowiec Świętokrzyski oko 200 kilometara od Krakova, pronađena tijela najbližih članova njegove obitelji: oca, majke i sestre. Istražitelji pretpostavljaju da su i oni prve žrtve napadač. Kako izgleda, nakon toga je sjeo u auto i vozio oko dva sata do Krakova.

Nakon zlodjela na trgu u tom gradu i u pokušaju bijega, sudario se s drugim automobilom, izašao iz vozila i zapucao na dvojicu policajaca. U razmjeni vatre i sam je ranjen. Jedan ozlijeđeni policajac uspio ga je svladati prije nego što je i sam izgubio svijest. Policajac je od ozljeda preminuo u ponedjeljak ujutro, objavila je policija Malopoljskog vojvodstva na mreži X.

Uz žrtve u kući roditelja, ukupan broj žrtava tako je porastao na devet.

Prema izjavama susjeda, Michał O. bio je opsjednut oružjem i redovito je s ocem vježbao gađanje. Njih dvojica posjedovali su dozvole za ukupno jedanaest pušaka i pištolja. Čini se da je i navodno oružje korišteno u napadu, pušku AR-15, posjedovao legalno. Stručnjaci ističu da takvim oružjem nije jednostavno rukovati bez prethodne obuke, što upućuje na to da je imao iskustva. Osumnjičeni se nalazi u bolnici, a detaljno ispitivanje još nije provedeno.

Srušen ugled čitave Poljske

„Poljska se dosad smatrala posebno mirnom i sigurnom zemljom“, napisao je u nedjelju Jerzy Haszczyński u uglednom dnevniku Rzeczpospolita.

Novinar podsjeća na brojne promotivne snimke gdje se ističe iznimna sigurnost za turiste i Poljske i posebno krakovskog Glavnog trga. „Sada su upravo taj trg i Krakov postali simbol gubitka tog statusa u Poljskoj", piše Rzeczpospolita.

Dok tijela poginulih i ozlijeđeni još nisu bili evakuirani s mjesta napada, u Poljskoj je već počela ogorčena politička borba oko tumačenja događaja.

Glavni urednik desničarske televizije Republika Tomasz Sakiewicz koji je uživo izvještavao iz Krakova, tvrdio je da na mjestu događaja nije bilo „niti jednog policajca". Nije mu smetalo što se iza njega i na televizijskim snimkama vidjelo mnoštvo policajaca u uniformama.

Neprestano je postavljao pitanje „Gdje je policija?“ te tvrdio da je policija iz Krakova prebačena u Varšavu kako bi čuvala Ustavni sud. Oko tog suda tjednima traje politički sukob. Ta televizija se smatra medijskim glasnogovornikom desnog tabora okupljenog oko čelnika stranke Pravo i pravda (PiS) Jarosława Kaczyńskog. Njihovu verziju događaja preuzeli su i brojni političari PiS-a te je širili na platformi X.

Neosnovane optužbe desne oporbe

Glavni inspektor poljske policije Marek Boroń odbacio je tvrdnje televizije Republika kao neistinite. Prema njegovim riječima, prva razmjena vatre između napadača i policije dogodila se samo tri minute nakon prve dojave. Ukupno je bilo angažirano više od 1100 policajaca.

Točno je, međutim, da stotine policajaca već tjednima čuvaju zgradu Ustavnog suda u Varšavi. Tijekom spora oko imenovanja sudaca pristaše PiS-a više su puta pokušale upasti na područje suda. Protivnici vlade Donalda Tuska i danas drže tabor ispred ograde sudske zgrade.

Sudionici političke emisije privatne televizije TVN, koju se uglavnom povezuje s liberalnim političkim spektrom, optužili su oporbu da je odmah nakon napada pokušala utvrditi nacionalnost osumnjičenog, posebno postoji li mogućnost da ima ukrajinsko porijeklo.

Poljska desnica već dulje vrijeme Ukrajinu i ukrajinske izbjeglice u Poljskoj prikazuje kao prijetnju.

Mediji upozoravaju: polarizacija stvara „poljske Breivike"

Ministar unutarnjih poslova Marcin Kierwiński iz Tuskove Građanske platforme izjavio je na konferenciji za novinare kako sve upućuje na to da je napadač zastupao „vrlo, vrlo radikalne stavove“ te da je bio „fasciniran krajnje desnim ideologijama“. Dodao je da to još treba potvrditi istragom.

Zbog te izjave izložen je oštrim kritikama jer mnogi smatraju da je prerano javno zaključio kako je riječ o krajnje desnom ekstremistu.

Zamjenik predstojnika Ureda predsjednika Karola Nawrockog, Adam Andruszkiewicz ministarske je riječi nazvao „odvratnima“. Zastupnik oporbene Konfederacije Bartłomiej Pejo izjavio je da je „zastrašujuće da ministar ne može šutjeti pred takvom tragedijom".

Politički sukob između proeuropskog liberalno-konzervativnog tabora okupljenog oko Donalda Tuska i desnog te krajnje desnog bloka, kojem uz PiS pripadaju i dvije stranke Konfederacije, „Sloboda i neovisnost“ Krzysztofa Bosaka te „Kruna Poljske“ Grzegorza Brauna, traje već godinama i sve se više zaoštrava uoči parlamentarnih izbora koji se održavaju za godinu dana.

Sve vidljiviju ulogu političkog pokrovitelja desnice pritom preuzima predsjednik Karol Nawrocki. „U sjeni polarizacije nastaju poljski Breivici. Jedan od njih napao je na krakovskom trgu i počinio zločin razmjera kakav dosad nije viđen u Poljskoj“, napisao je publicist Bogusław Chrabota u nedjeljnom izdanju Rzeczpospolite.

Hoće li se održati mimohod nacionalista?

U više poljskih gradova najavljene su dodatne sigurnosne mjere. Varšavski gradonačelnik Rafał Trzaskowski planira postaviti zaštitne prepreke oko šetališta Krakowskie Przedmieście u središtu glavnog grada.

U srijedu bi Varšavom trebao proći tradicionalni Marš neovisnosti. Tim skupom Poljska svake godine 11. studenoga obilježava obnovu svoje državnosti 1918. godine.

Marš je međutim tradicionalno i okupljalište desnih i krajnje desnih skupina. Organizatori očekuju do pola milijuna sudionika. Glavni cilj prosvjeda trebao bi biti protivljenje Tuskovoj vladi i reformi Ustavnog suda. Neki promatrači strahuju da bi prosvjednici mogli pokušati upasti u zgradu suda.

U takvim okolnostima čelnik PiS-a Jarosław Kaczyński pozvao je svoje pristaše da zbog nacionalne žalosti nakon napada u Krakovu odustanu od demonstracija 11. studenoga. „To je potez mudrog čovjeka i političara“, ocijenio je novinar Chrabota u Rzeczpospoliti.

Hoće li pristaše desnog tabora poslušati taj poziv, ostaje otvoreno pitanje.

U Antalyji u ponedjeljak počinje COP31, Konferencija Ujedinjenih naroda o klimi kojom predsjedava Australija i na kojoj će se tijekom dva tjedna (9.-20.11.) okupiti predstavnici oko 200 država.

No upravo je Turska, zemlja domaćin, suočena s jednim od velikih ekoloških problema: satelitska mjerenja otkrila su ogromna curenja metana na nekoliko deponija u zemlji, među kojima je i ona kod Antalyje.

Metan je, poslije ugljičnog dioksida (CO2), drugi najvažniji uzročnik globalnog zagrijavanja izazvanog ljudskim djelovanjem. U razdoblju od 20 godina njegov je utjecaj na zagrijavanje planeta više nego 80 puta veći od utjecaja CO2. No metan se zadržava u atmosferi znatno kraće. Zbog toga se brzo smanjenje njegovih emisija smatra posebno djelotvornim načinom da se kratkoročno uspori rast temperature.

Turska, koja namjerava borbu protiv metana postaviti kao jednu od glavnih tema konferencije, još nije pristupila međunarodnom sporazumu o smanjenju emisija tog plina.

Deponij kod Istanbula među najvećim emiterima metana

Razmjeri problema vide se zapadno od Istanbula. Kamioni svakog dana na deponij Seymen dovoze oko 8.500 tona komunalnog otpada iz višemilijunskog grada. Kada se ostaci hrane i drugi organski otpad razgrađuju bez prisustva zraka, nastaje metan.

Dio tog plina se prikuplja i sagorijeva u obližnjoj elektrani za proizvodnju struje. Međutim, velike količine očigledno odlaze u atmosferu.

Za ljude koji žive u blizini deponija ovaj problem je odavno dio svakodnevice. U jednom mjestu udaljenom oko pet kilometara od deponija Seymen stanovnici se žale na užasan smrad. Sam metan nema miris, ali se prilikom razgradnje otpada oslobađaju drugi plinovi neugodnog mirisa.

Smrad naročito ljeti prodire kroz otvorene prozore, kaže jedan stanar: „Oko četiri ili pet sati ujutro smrad se iznenada pojavi. Probudi vas."

Problem s mjerenjem

Znanstvenici sa Sveučilišta iz Kalifornije u Los Angelesu (UCLA) analizirali su satelitske podatke od siječnja 2025. do svibnja 2026. Prema tim podacima, na deponiju je u prosjeku otkriveno oko 7,4 tone metana na sat.

Time se taj deponij nalazi pri samom vrhu svjetske liste najvećih emitera metana na deponijima. Ali mjerenja predstavljaju snimke stanja u određenim trenucima i ne omogućavaju neposredan proračun godišnjih emisija.

Gradsko poduzeće za upravljanje deponijima dovelo je u pitanje pouzdanost mjerenja. S deponija Seymen obično se oslobađa manje metana, tvrdi to poduzeće. Posebno visoka izmjerena vrijednost od 12 tona na sat bila je, između ostalog, posljedica radova na plinovodima.

Turska peta na svijetu po emisiji metana iz čvrstog otpada

Znanstvenici su ukupno otkrili 70 oblaka metana na deset deponija u Turskoj na kojima su zabilježene najveće emisije. Tri se nalaze na širem području Istanbula, a ostali, između ostalog, u blizini Ankare, Izmira i Antalyje.

Prema podacima organizacije Climate TRACE, Turska je peta u svijetu po emisijama metana iz čvrstog otpada, iza Kine, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Brazila.

Tursko Ministarstvo ekologije je priopćilo da ti podaci nisu utemeljeni na neprekidnim mjerenjima. Vlada je ukazala na svoju inicijativu „Nula otpada“, čiji je cilj smanjenje količine otpada koji završava na deponijima. Udio prerađenog otpada povećan je s 13 posto u 2017. na 37,53 posto u 2025. godini.

Politički test za domaćina konferencije

Znanstvenici smatraju da postoji veliki prostor za smanjenje emisija. Posebno bi djelotvorno bilo spriječiti da organski otpad uopće dospijeva na deponije. Bolji sustavi za zbrinjavanje tog plina, popravljene cijevi i zatrpavanje površina pod otpadom također bi mogli znatno smanjiti oslobađanje metana. Budući da je najveći dio emisija koncentriran na malom broju lokacija, već bi poboljšanja na pojedinim deponijima mogla mnogo toga promijeniti.

Više od 150 država do sada se pridružilo međunarodnoj inicijativi za smanjenje emisija metana, pokrenutoj 2021. na klimatskoj konferenciji u Glasgowu. Cilj je da se svjetske emisije metana do 2030. smanje za najmanje 30 posto u odnosu na 2020. godinu.

Turska još nije pristupila toj inicijativi. Turski stručnjak za klimu Selim Yildirim smatra da bi to mogla učiniti za vrijeme ove UN-ove konferencije. Od presudnog je značaja, međutim, da pristupanje bude praćeno konkretnim mjerama.

50.000 smrtnih slučajeva u Njemačkoj godišnje – tako Njemačko društvo za nutricionističku medicinu (DGEM) procjenjuje brojku ljudi u ovoj zemlji koji umiru od posljedica malnutricije, odnosno nedostatka hranjivih tvari. Drugim riječima, 50.000 ljudi moglo bi živjeti kada bi bili u prilici unositi i iskorištavati hranjive tvari koje im nedostaju. Problem je u tome što se malnutricija često otkrije tek kada su njezine posljedice već ozbiljne.

„U većini slučajeva u početku se uopće ništa ne primjećuje”, kaže Matthias Pirlich, liječnik specijaliziran za nutricionističku medicinu i internu medicinu te bivši potpredsjednik DGEM-a. „Možete mjesecima, pa i dulje, imati ozbiljan nedostatak vitamina D, a da se pritom uopće ne pojave simptomi. Isto vrijedi i za vitamin B12. A kada se simptomi pojave, primjerice oštećenje živaca, tada je zapravo već prekasno.”

Tako dugotrajan nedostatak vitamina B12 može, primjerice, oštetiti leđnu moždinu. Posljedice mogu biti utrnulost udova, slabost mišića ili simptomi paralize. Rjeđe dolazi do oštećenja mozga, što uzrokuje poremećaje pamćenja i psihičke probleme.

Što je pothranjenost, a što nedostatak hranjivih tvari?

Svi vitamini skupine B važni su za metabolizam, stvaranje krvi i rad živaca. Zajedno s različitim mineralima, poput kalcija, magnezija, željeza, joda ili cinka, vitamini spadaju u mikronutrijente. Tijelo ih ne proizvodi samo, već ih se mora unositi hranom.

Kako bi naše tijelo dobilo dovoljno hranjivih tvari, potrebni su nam i makronutrijenti koji nam daju energiju, odnosno ugljikohidrati, bjelančevine i masti.

Kada tijelo tijekom duljeg razdoblja unosi manje hrane nego što mu je potrebno za održavanje svih tjelesnih funkcija, riječ je o pothranjenosti. Prema aktualnim procjenama Svjetske organizacije za hranu, oko 645 milijuna ljudi pati od kronične nedovoljne prehrane.

Kod malnutricije, pak, unosimo dovoljno kalorija, ali nam nedostaju određeni makro- ili mikronutrijenti. I to s vremenom uzrokuje bolesti, a može dovesti i do smrti. Od te „skrivene gladi” diljem svijeta pati oko dvije milijarde ljudi, od kojih većina živi na globalnom jugu.

No važni mikronutrijenti često nedostaju i stanovnicima industrijskih zemalja. Istraživanje američkih znanstvenika pokazalo je da između 2007. i 2010. gotovo tri četvrtine stanovništva Sjedinjenih Američkih Država nije bilo opskrbljeno preporučenom dnevnom količinom vitamina D, dok više od dvije trećine nije dostizalo preporučenu količinu vitamina E. Prema navodima Njemačkog društva za prehranu, oko trećine stanovništva Njemačke je 2017. godine imalo nedostatak vitamina D. Taj nedostatak pogoduje pojavi bolova u kostima, zglobovima i mišićima te može povećati rizik od padova i prijeloma kostiju.

Oko trećine Nijemaca nije unosilo ni dovoljno joda. Jod je esencijalni mikroelement, neophodan za stvaranje hormona štitnjače. Njegov nedostatak dovodi do patoloških promjena ili poremećaja rada štitnjače. Tijekom trudnoće razvoj mozga i živčanog sustava djeteta ovisi o dovoljnoj opskrbi jodom.

Djelomično i uzgoj sorti koje dulje ostaju svježe ili daju veće prinose u poljoprivredi dovodi do smanjenja udjela mikronutrijenata u voću, povrću i žitaricama. Međutim, sporno je utječe li to na ljudsko zdravlje.

Neizravni uzroci „skrivene gladi” – siromaštvo i depresija

Malnutricija može nastati zbog jednolične prehrane koja naizgled pruža osjećaj sitosti i energiju, ali joj nedostaju mikronutrijenti. Primjeri takozvanih „praznih” kalorija su brza hrana i visoko prerađene namirnice, ali i bijeli kruh ili bijela riža.

Često je uzrok jednolične prehrane siromaštvo, primjerice kada si ljudi na globalnom jugu mogu priuštiti samo osnovne namirnice poput brašna ili riže. U Njemačkoj jedno istraživanje pokazuje da se u kućanstvima izloženima riziku od siromaštva često konzumiraju namirnice siromašne hranjivim tvarima, ali bogate energijom.

I kod depresije je povećan rizik od nedostatka hranjivih tvari. „Ljudi tada često gube apetit, a ako zanemaruju brigu o sebi, može se dogoditi da se hrane vrlo jednolično”, kaže Matthias Pirlich. Istraživanja tog liječnika specijaliziranog za nutricionističku medicinu pokazala su da pothranjenost često razvijaju i starije osobe te ljudi koji žive sami. Rizik se, prema njegovim riječima, povećava i s brojem lijekova koje osoba uzima.

Malnutricija u bolnicama: pogođen svaki treći pacijent

Mnoge bolesti imaju za posljedicu to da tijelo teže apsorbira ili iskorištava hranjive tvari iz hrane putem crijeva. To se odnosi na osobe s upalnim ili kroničnim bolestima, poput Crohnove bolesti, celijakije, bolesti jetre ili raka.

DGEM procjenjuje da je u Njemačkoj oko 30 posto svih pacijentica i pacijenata koji se liječe u bolnicama pogođeno malnutricijom ili izloženo riziku od nedostatka hranjivih tvari. Međutim, podaci zdravstvenih osiguravatelja pokazuju da se samo oko jedan posto njih podvrgava pretragama radi utvrđivanja nedostatka hranjivih tvari i dobiva odgovarajuće liječenje.

Nutritivno stanje često se dodatno pogoršava tijekom boravka u bolnici. Posljedice mogu biti ozbiljne: više komplikacija, sporije zacjeljivanje rana, dulji boravak u bolnici i povećana smrtnost. Zbog toga zdravstveni sustav svake godine snosi dodatne troškove u iznosu od više milijardi eura.

Stoga bi politika i stručna medicinska udruženja u Njemačkoj do kraja 2027. trebali izraditi koncept za bolje prepoznavanje i liječenje malnutricije u bolnicama. Sličan sustav već postoji u Nizozemskoj, gdje se pri prijemu u bolnicu sustavno provjerava postoji li nedostatak hranjivih tvari.

Kako spriječiti nedostatak hranjivih tvari?

Matthias Pirlich zalaže se za uvođenje takvih pregleda i za rizične skupine u ambulantama. „U to spadaju sve kronične i teške bolesti, a prije svega starije osobe.” Kako bi se spriječila malnutricija prouzročena siromaštvom, trebalo bi omogućiti većem broju ljudi pristup zdravoj prehrani, kaže Pirlich i pojašnjava: „Jedna od ideja bila bi besplatna prehrana u školama”, kaže Pirlich.

Načelno, ovaj liječnik specijaliziran za nutricionističku medicinu savjetuje što raznovrsniju prehranu koja se po mogućnosti temelji na namirnicama biljnog podrijetla. „Brojne sekundarne biljne tvari imaju vrlo pozitivan učinak, a ako se hranite vrlo raznovrsno, unosite puno različitih namirnica koje su [s nutricionističkog stajališta] korisne.”

Osnovno pravilo pritom glasi: što je naša hrana šarenija, tim bolje. Povrće treba pripremati što pažljivije, jer previsoke temperature i dugotrajno održavanje topline uništavaju vitamine. I dugotrajno skladištenje dovodi do gubitka vitamina, stoga je najbolje birati sezonske i lokalne namirnice.

Unatoč velikom trudu da se hranimo zdravo i uravnoteženo, ipak je moguće da i u tom slučaju dođe do nedostatka hranjivih tvari. Krvna slika tada može razjasniti situaciju. Upravo dodaci prehrani zatim mogu pomoći u nadoknadi nedostatka u organizmu.

Mladi poziraju u memorijalnom kompleksu koncentracijskog logora Buchenwald kraj krematorijske peći, nasmijani pokazuju nacistički pozdrav i pritom fotografiraju jedni druge.

„To su svojevrsni trofeji koje objavljuju na društvenim mrežama i kojima se hvale – ultimativno kršenje tabua“, kaže za DW Jens-Christian Wagner, direktor Zaklade memorijalnih centara Buchenwald i Mittelbau-Dora. „Takvi su se incidenti posljednjih godina umnožili. Svjedočimo tome da se pilama ruše stabla posađena u spomen na žrtve koncentracijskih logora. Kad se nešto takvo dogodi – a događa se redovito – uvijek mi je to posebno podmuklo, jer se te ljude na kraju zapravo ubija po drugi put.“

Wagner pripada timu kustosa izložbe „Nikad više. Protiv zaborava nacističkih zločina“ u Bundeskunsthalle u Bonnu. Kultura sjećanja nalazi se pod pritiskom i sve je češće meta žestokih napada, kaže on. Govori se o „kulturi krivnje“ i „nacionalnom mazohizmu“. Suočen s jačanjem desnog populizma i sve prisutnijim iskrivljavanjem povijesti, zabrinut je za sjećanje na žrtve nacističkog režima i za demokraciju. Jer uskoro više neće biti živih svjedoka koji mogu ispričati istinitu priču o Holokaustu. Ova izložba tome se nastoji suprotstaviti brojnim umjetničkim djelima i povijesnim svjedočanstvima.

"Moraliziranje ne potiče učenje"

„Volio bih da na izložbu dođe i poneko tko već unaprijed ne smatra važnim suočavanje s nacističkim zločinima“, kaže Wagner. To je poznato i iz memorijalnih centara, gdje posjetitelji ne dolaze nužno s uvjerenjem da je takvo suočavanje važno, a riječ je prije svega o učenicama i učenicima. „Nemojmo se zavaravati. Kad nastavnik kaže da se ide tamo, to na kraju ispada obvezni posjet."

Razdoblje nacionalsocijalizma za tu je generaciju vrlo daleko, objašnjava Wagner. „Kad im kažete da se prisjećaju nečega što nisu doživjeli ni njihovi bake i djedovi, to se naravno može doživjeti kao emocionalno preopterećenje. Gotovo se vidi podignuti moralni kažiprst, a to nimalo ne pogoduje učenju.“

Ne koristi mnogo ako netko dva sata drži frontalno predavanje koje mnogi ni ne slušaju. Zato se u Buchenwaldu organiziraju jednodnevni programi tijekom kojih učenici zajedno proučavaju povijesne izvore i pokušavaju sami razumjeti prošlost. U drugom koraku mladima treba pokazati „da to nije završena priča“ te uspostaviti poveznice sa sadašnjošću. Primjerice, kroz temu migracija: „O tome se već dugo raspravlja gotovo isključivo kroz prizmu ugroze sigurnosti i kriminaliteta. Određene se skupine paušalno isključuju i stigmatiziraju, a to je mehanizam koji je djelovao i u doba nacionalsocijalizma.“

Preživjela Holokaust: istetovirani broj uvijek je bio prisutan

Jedna od osoba koja je na vlastitoj koži doživjela najgori oblik isključivanja jest Eva Umlauf. Ona je pokroviteljica bonske izložbe. Danas 83-godišnjakinja, u studenome 1944., kao dvogodišnje dijete zajedno s trudnom majkom i ocem deportirana je iz slovačkog radnog logora Nováky u koncentracijski i logor smrti Auschwitz-Birkenau. Plinsku komoru je izbjegla za dlaku, jer nacisti zbog približavanja Crvene armije obustavljaju sustavno ubijanje svojih žrtava.

Logor je oslobođen 27. siječnja 1945. Tri mjeseca poslije rođena je Evina sestra Nora. No otac, majčina braća i sestre te djedovi i bake, svi su oni ubijeni. I Evin život visio je o koncu: bolovala je od tuberkuloze, rahitisa i hripavca te je patila od edema izazvanih glađu. „Zaboravite na dijete, neće preživjeti“, rekao je jedan liječnik njezinoj majci. No pokazalo se da nije bio u pravu.

Majka se s dvije kćeri vratila u tadašnju Čehoslovačku, u Trenčín. Eva Umlauf ne sjeća se vremena provedenog u Auschwitzu, ali traumu svoje obitelji nosi duboko u sebi. Majka o tome ne govori, a ipak je Evi već kao malom djetetu jasno da je preživjela. Logor se ne spominje izravno, ali često se izgovara rečenica: „Oni su ostali tamo.“ Tada Eva zna da su „oni“ mrtvi. Tu je i broj istetoviran na njezinoj ruci: A26959.

Eva Umlauf: „Ne mogu oprostiti"

Majka je kćerima usađivala da svoju židovsku pripadnost ne ističu previše, jer je i u tadašnjoj Čehoslovačkoj antisemitizam bio široko rasprostranjen. Mala obitelj tako je ostala pošteđena uznemiravanja.

Eva je željela postati pedijatrica te je studirala medicinu. Šezdesetih godina upoznala je svog budućeg supruga Jakoba, koji je također preživio Holokaust. Bio je arhitekt i aktivan član židovske zajednice u Münchenu. Vjenčali su se 1966., a Eva se preselila u Njemačku. Vjerojatno nikada nije mogla zamisliti da će jednoga dana živjeti u zemlji počinitelja. „Ne mrzim Nijemce“, kaže ona, „ali ne mogu oprostiti. Kako se može oprostiti šest milijuna mrtvih?“

O strahotama svog ranog djetinjstva javno je progovorila tek kasnije. Godine 2011., povodom obljetnice oslobođenja logora, održala je komemorativni govor u Auschwitzu, a od 2025. predsjednica je Međunarodnog Auschwitz odbora. Povod za njezinu prvu knjigu bio je srčani udar koji je doživjela 2014. godine. „Ležala sam na odjelu intenzivne njege. Tada sam pomislila: ako odavde izađem zdrava, napisat ću knjigu.“

Njezina autobiografija „Broj na tvojoj podlaktici plav je poput tvojih očiju“ objavljena je 2016. Od tada gotovo ne prođe dan a da je netko ne zamoli da ispriča svoju priču.

Plaši je nepoštovanje koje pojedini mladi pokazuju u koncentracijskim logorima, kao i sve veće neznanje o Holokaustu, primjerice kada je pitaju nije li prestara za tetovažu. No govori i o mladiću kojega je susrela u minhenskoj podzemnoj željeznici. Kad je primijetio broj na njezinoj ruci, rekao joj je: „Želio bih vam se ispričati zbog onoga što su vam učinili moji preci.“

„Pazite na svoju zemlju"

Eva Umlauf nikada nije mogla zamisliti da će antisemitizam ponovno toliko ojačati u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Jednako tako nije očekivala ni uspon Alternative za Njemačku, stranke čije pojedine dijelove nadležne službe definiraju kao krajnje desničarskima. „Idem po školama. Više ni sama ne znam kamo bih prije od brojnih poziva i upita kada bih mogla doći, a na kraju AfD ipak raste brže nego ja što uspijevam govoriti. Čovjek bi mogao pomisliti da radi uzalud“, kaže za DW.

Naglašava da se u Njemačkoj više nikada ne smije dopustiti dolazak desničarske diktature na vlast. „'Nikad više' zvuči lijepo, ali ja mogu samo reći: 'Već opet!' Ne bi li 'Već opet: Nikad više' bio dobar naslov izložbe?“

Svoju poruku mladima zapisala je i u katalogu izložbe „Nikad više“: „Niste krivi za zločine svojih djedova, baka, pradjedova i prabaka. Ali snosite odgovornost za budućnost. (…) Vi ste generacija koja će oblikovati naš svijet. Učinite ga mjestom na kojemu svatko može sigurno odrastati, bez obzira na podrijetlo, vjeru ili boju kože.“ I dalje poručuje: „Ne morate biti savršeni. Morate samo biti budni. Pazite na svoju zemlju.“

Izložba „NIKAD VIŠE! Protiv zaborava nacističkih zločina“ u Bundeshalle u Bonnu otvorena je do 2. svibnja 2027. godine.

To je slika koju Shagufa Abdul nikada neće zaboraviti: u kolovozu ove godine je ova humanitarna radnica organizacije Save the Children posjetila kliniku na sjeveru Afganistana, koja prima pomoć i od njemačke vlade. Tamo je vidjela jako mršavu majku s njezinim jednako pothranjenim dojenčetom. Majka je putovala četiri sata s djetetom u naručju, na 45 stupnjeva, kako bi stigla do klinike ove humanitarne organizacije, kaže Abdul. Obitelj očito nije imala drugih mogućnosti.

Takvi slučajevi više nisu iznimka za ovu humanitarnu radnicu koja je odrasla u Stuttgartu. Od ove godine ona radi za Save the Children u afganistanskom glavnom gradu Kabulu. Pet godina nakon ponovnog preuzimanja vlasti od strane talibana, gotovo trećina stanovništva nema siguran pristup hrani. U 70 klinika ove humanitarne organizacije, puni opseg krize postaje vidljiv svaki dan, kaže Abdul. Milijuni djevojčica i dječaka su, kaže ona, akutno pogođeni nedostatkom hranjivih tvari - malnutricijom - i nemaju priliku uopće opskrbiti se s dovoljno hranjivih tvari.

Drastično smanjene donacije

Abdul kaže da oko milijun djece pati od teške malnutricije: "To su mala djeca između šest mjeseci i pet godina koja bi se trebala igrati, razvijati i jesti zdravu hranu, a trenutno se zapravo bore samo za preživljavanje", kaže ova humanitarna radnica.

Dva događaja posebno neumoljivo potiču katastrofu. Prvo, milijuni Afganistanaca bili su prisiljeni vratiti se iz susjednog Irana i Pakistana posljednjih godina. Drugo, međunarodne zemlje donatori - uključujući Njemačku - drastično su smanjile svoje donacije.

UN strahuje od gladi

Stoga će se situacija vjerojatno pogoršati s početkom zime, procjenjuje UN. Očekuje se da će broj ljudi koji ne znaju odakle će im doći sljedeći obrok porasti na više od 19 milijuna, upozorila je Olga Cherevko iz Ureda UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova. Za pet milijuna ljudi očekuje se da će situacija do proljeća postati katastrofalna - Afganistan će tada biti samo korak udaljen od gladi, rekla je glasnogovornica UN-a.

„Moramo djelovati prije nego što dođe zima – ne tek onda kad obitelji već iscrpie sve svoje mogućnosti“, kaže Cherevko. „To također znači pružanje pomoći u hrani ljudima u potrebi, zaštitu stoke i proizvodne imovine, podršku poljoprivrednicima prije zatvaranja ključnih rokova za sadnju i osiguranje pristupa osnovnim zdravstvenim, prehrambenim i vodnim uslugama."

Sredstva nisu dovoljna

No, prema njezinim riječima, sredstva koja je osigurala međunarodna zajednica nisu ni približno dovoljna za rješavanje krize. Situacija je alarmantna, kaže i Shagufa Abdul. Zbog nedostatka financiranja, samo organizaciji Save the Children prijeti zatvaranje 40 zdravstvenih ustanova diljem svijeta ove godine. Organizacija je aktivna u Afganistanu od 1976. godine, upravljajući, između ostalog, centrima za ishranu i mobilnim zdravstvenim timovima u regijama Afganistana gdje nije dostupna nikakva druga pomoć.

Sada postoje situacije u kojima mala djeca pogođena nedostatkom hranjivih tvari više ne mogu primati hranu u klinici Save the Children, jer je financiranje humanitarne organizacije smanjeno, kaže Abdul. Ona apelira: "Ako sutra i liječnici budu morali otići ili se klinika zatvoriti, obitelji neće imati drugih mogućnosti. To jednostavno znači da će dijete – mora se to teško reći - umrijeti."

Kontrola Demokrata nad oba doma američkog Kongresa nakon međuizbora u SAD-u donijet će snažniji angažman Washingtona na Zapadnom Balkanu, ocjenjuje za agenciju Fena, Amanda Thorpe, viša suradnica Centra za Europu pri Atlantskom vijeću. Iako će izvršna vlast i dalje voditi glavnu riječ u vanjskoj politici, Thorpe očekuje da će Kongres preuzeti aktivniju ulogu kroz proračunske odredbe, saslušanja o secesionizmu u Bosni i Hercegovini i izboru novog visokog predstavnika međunarodne zajednice te pritisak na administraciju Donalda Trumpa da provede sankcije protiv destabilizirajućih aktera u BiH i istraži kontroverze poput Južne interkonekcije.

Nakon pobjede Demokrata, profesor međunarodnih odnosa na londonskom Sveučilištu Regent's, Neven Anđelić, ipak ne očekuje radikalne zaokrete u odnosima Sjedinjenih Američkih Država prema BiH. Podsjeća da su interesi Donalda Trumpa prema BiH i regiji prvenstveno ekonomski, i to „osobni, a ne nacionalni”, što ga razlikuje od prethodnika koji su prioritet davali sigurnosti.

Britanski adut za OHR?

Anđelić upozorava da je još od osnutka OHR-a dolazilo do neslaganja visokih predstavnika i njihovih američkih zamjenika, ali ona nikada nisu bila ovako izražena. „Trump, u novim okolnostima nakon pobjede Demokrata, može pustiti Milorada Dodika niz vodu, prepustiti Europljanima da izaberu novog visokog predstavnika, ali će zauzvrat nešto tražiti od Europe”, kaže Anđelić za DW.

Podsjeća na nedavnu promjenu britanskog premijera i ambicije te zemlje prema EU-u, kao i na Trumpovo ranije odbijanje da prihvati prijedloge EU-a za visokog predstavnika. „Zato mislim da bi bilo mudro i svima prihvatljivo da novi visoki predstavnik ili visoka predstavnica bude osoba iz Velike Britanije. Prije pola godine spekuliralo se o imenu Catherine Ashton, ali ona nije jedina”, ističe Anđelić.

Odgovarajući na upit DW-a o tome koliko promjena u Kongresu može utjecati na prostor za lobiranje vlasti Republike Srpske i njihove kontakte s krugovima bliskima Trumpu, Kurt Bassuener, viši suradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC), napominje da izvršna vlast ima široke ovlasti pa promjena vlasti u Kongresu ne smanjuje izravno Trumpov manevarski prostor.

Lobiranje Republike Srpske pod povećalom istraga

„No kontekst se mijenja, uz vjerojatnost pokretanja širokog spektra istraga o ispreplitanju osobnih poslovnih interesa i ideoloških sklonosti u američkoj vanjskoj politici. Zbog velike medijske pozornosti koju je privuklo lobiranje Republike Srpske u Washingtonu, vjerojatno je da će taj aspekt Trumpove politike biti podvrgnut pomnom preispitivanju”, kaže Bassuener.

Prema njegovim riječima, novac koji je Republika Srpska potrošila na predstavljanje u Washingtonu „bez presedana je”. Bassuener upozorava da su kreatori politike prečesto podcjenjivali desničarske i identitetske ideološke aspekte koji su obilježili djelovanje ne samo u Republici Srpskoj nego i u krugovima HDZ-a. Milorad Dodik i njegov krug plaćenih pomagača uvelike su igrali na kartu takozvanog „civilizacijskog saveza” i obrane tradicionalnih vrijednosti, što se u praksi pretvorilo u potporu ekstremnoj desnici unutar saveznika u NATO-u – trend koji se godinama potiskivao unutar State Departmenta.

Bassuener stoga najavljuje: „Očekujem saslušanja i sudske pozive (subpoenas) u svezi s konceptom 'civilizacijskog saveza' u odnosima s Europom. Dodik i njegova ekipa – kao i njihovi plaćeni pomagači – uvelike su igrali na tu kartu.”

Govoreći o projektu Južne plinske interkonekcije, Bassuener podsjeća da je njegova koncepcija nastala znatno prije druge Trumpove administracije. Iako obrazloženje o diversifikaciji opskrbe BiH plinom zvuči razumno pod uvjetom ekonomske isplativosti, sama provedba pretvara projekt u „iznimno sumnjiv pothvat”.

„Dvorci u snovima” i taktika Banje Luke

„Koliko je meni poznato, projekt i dalje nema osigurano financiranje, a ugovor tek treba biti sklopljen. No dvorci u snovima koji se grade u podatkovnim centrima i preuređenim elektranama čine se nestvarnima – i duboko su problematični ako se na njima bude aktivno radilo. Indikativno mi je to što ni kvaliteta zraka ni klimatska hitnost nisu bili stvarne političke teme na listopadskim izborima. Bile bi to da su političke elite u BiH orijentirane prema javnom interesu”, kaže Bassuener, dodajući da je i EU propustio priliku za aktivniji angažman u području obnovljivih izvora energije.

Govoreći u kontekstu američkih međuizbora, usred kojih se Dodik zatekao u Sjedinjenim Američkim Državama, politolog Jasmin Mujanović ocjenjuje da je privremeno ukidanje sankcija predstavljalo taktičku pobjedu Banje Luke, ali da je riječ o kratkoročnom uspjehu. „Strateški gledano, takvi potezi u suprotnosti su s dugoročnim interesima Sjedinjenih Američkih Država u regiji”, kaže Mujanović za DW.

Očekuje se da će promjena odnosa snaga u Kongresu pokrenuti niz istraga – od lobiranja i sankcija, preko Južne interkonekcije i uloge OHR-a, do ispreplitanja osobnih i ideoloških interesa unutar krugova bliskih Trumpu.

Mujanović naglašava da bi se početni lobistički proboj Banje Luke lako mogao obiti o glavu samim akterima: „Ako se Dodik nađe na meti demokrata i sljedeće administracije – bila ona demokratska ili republikanska – to može postati kardinalna pogreška režima u Banjoj Luci. Pretjerano i agresivno miješanje u unutarnju američku politiku iznimno je rizično i samo je pitanje vremena kada će se sankcije vratiti.”

Nova lica i stroži nadzor u Kongresu

Pobjedom u Kongresu Demokrati dobivaju moćne poluge nadzora. Kako prenose mediji u BiH, predsjedanje Odborom za vanjske poslove Zastupničkog doma trebalo bi pripasti Gregoryju Meeksu, dok se na čelu Pododbora za Europu očekuje Bill Keating, autor oštrog izvješća „Pay for Play in the Balkans” o sumnjivim poslovima i lobiranju. Iako povlačenje dugogodišnjih senatora poput Jeanne Shaheen i Dicka Durbina označava smjenu generacija, u Kongres ulaze nova lica povezana s BiH – poput njezine kćeri Stefany Shaheen i demokrata Adama Hamawija, kirurga koji je 1994. sudjelovao u humanitarnim misijama u ratnoj BiH. Capitol Hill tako postaje budan promatrač i potencijalno neugodno okruženje za secesioniste koji računaju na prešutnu suglasnost Washingtona.

U sklopu „Dana otvorenih podatkovnih centara” početkom studenoga mnogi centri u Njemačkoj otvaraju svoja vrata i organiziraju vođene obilaske. Kako se navodi na internetskoj stranici organizatora, udruge German Datacenter Association (GDA), cilj je omogućiti „uvid iza kulisa” i „stvoriti veću transparentnost”.

Međutim, kad je riječ o pojedinim pitanjima industrija transparentnosti ne pridaje jednaku važnost. U podatkovnim centrima nalaze se stotine tisuća servera koji troše velike količine energije. Prema podacima digitalnog udruge Bitkom, oni troše gotovo četiri posto ukupne električne energije u Njemačkoj. Ovisno o tehnologiji hlađenja, i potrošnja vode može biti golema. Operatori su na temelju Zakona o energetskoj učinkovitosti obvezni za svaki veći podatkovni centar objavljivati podatke o potrošnji električne energije i vode.

Potrošnja mnogih podatkovnih centara ostaje skrivena

Istraživanje i upiti javnog medijskog servisa SWR, poslani na adrese 30 najvećih operatera u Njemačkoj, pokazuju da više od polovice njih tu obvezu vjerojatno ne ispunjava. SWR na internetu nije pronašao propisane podatke. Mnogi operateri nisu odgovorili na upite ili su odbili dati informacije. Među njima su i tržišni lideri poput Equinixa, NTT-a i CloudHQ-a. Tako podaci o potrošnji električne energije i vode brojnih velikih podatkovnih centara ostaju nedostupni javnosti.

Bernhard Wegener, profesor javnog i europskog prava na Sveučilištu Friedrich-Alexander u Erlangenu i Nürnbergu, smatra: „Takva praksa nije u skladu sa Zakonom o energetskoj učinkovitosti. Javnost ima pravo na te podatke.“ Julian Bothe, stručnjak za umjetnu inteligenciju i održivost iz organizacije AlgorithmWatch, kritizira netransparentnost operatera: „I to unatoč tomu što se nalazimo usred krize s cijenama energije i krize vezane uz dostupnost vode."

Kako bi ostala konkurentna u međunarodnoj utrci, njemačka vlada želi do 2030. udvostručiti kapacitete podatkovnih centara. Diljem zemlje trenutačno nastaju novi objekti, mnogi od njih u regijama u kojima je podzemne vode već ionako sve manje. Pritom se učinkovitost centara razlikuje: neki za istu razinu usluge troše znatno više električne energije od drugih.

„Ako o tome želimo raspravljati, nužno je da javnost zna kolika je potrošnja resursa pojedinog podatkovnog centra“, kaže Bothe. Prema podacima Bitkoma, u Njemačkoj trenutačno postoji 100 podatkovnih centara priključne snage od pet megavata ili više.

Operatori se pozivaju na poslovne tajne

Nekoliko operatera koje je kontaktirao SWR odbija objaviti podatke pozivajući se na poslovne tajne. Primjerice Equinix, jedan od najvećih svjetskih operatera, tvrdi da bi podaci o pojedinim podatkovnim centrima konkurenciji mogli otkriti gdje tvrtka raste i ulaže. Kod centara s malim brojem korisnika iz tih bi se podataka, navode, mogli izvući zaključci o potrebama njihovih klijenata. Equinix smatra da ispunjava „sve primjenjive obveze izvješćivanja i objavljivanja predviđene Zakonom o energetskoj učinkovitosti".

No upitno je jesu li podaci o potrošnji električne energije i vode doista poslovne tajne koje zaslužuju posebnu zaštitu. Prema procjeni stručnog mišljenja koje je naručio AlgorithmWatch, to je samo iznimno slučaj. Profesor Wegener dolazi do sličnog zaključka.

Operater NTT na upit je dostavio samo podatak o ukupnoj potrošnji energije za 2025., koja odgovara godišnjoj potrošnji približno 450.000 kućanstava. Konkretne podatke za pojedine podatkovne centre odbio je dati pozivajući se na Direktivu EU-a o energetskoj učinkovitosti, koja poslovne i operativne tajne izuzima od obveze objave.

Ali njemački Zakon o energetskoj učinkovitosti, za razliku od direktive EU-a, ne predviđa izuzeće za poslovne i operativne tajne. Na optužbe da time krši njemački zakon NTT nije želio dodatno odgovoriti.

Savezni ured za gospodarstvo i kontrolu izvoza nadležan je za prikupljanje tih podataka. Na upit SWR-a iz te su institucije poručili da ne postoje „nikakvi dogovori prema kojima bi određeni podaci bili izuzeti od objavljivanja zbog poslovnih i operativnih tajni“.

Ni CloudHQ nije SWR-u dostavio tražene podatke. Na optužbe da krši zakon tvrtka nije odgovorila.

GDA, strukovno udruženje operatera podatkovnih centara, pokazuje razumijevanje za suzdržanost tvrtki. Poziva se na zaštitu digitalne infrastrukture te navodi da je riječ o iznimno osjetljivim objektima u kojima sigurnost ima najviši prioritet.

Objavljen Nacionalni registar podatkovnih centara

Savezno ministarstvo gospodarstva potvrđuje da su tvrtke dužne objavljivati podatke o potrošnji resursa. U tu je svrhu u kolovozu objavljen Nacionalni registar podatkovnih centara (RZReg).

Međutim, od 100 najvećih podatkovnih centara u Njemačkoj u registru je evidentiran tek približno svaki četvrti. Prema navodima ministarstva, mnogi su operateri dostavili podatke ministarstvu, ali nisu pristali na njihovu objavu u registru. Gdje će ih objaviti, prepušteno je njima samima.

GDA ističe da se samo na temelju neodgovorenog novinarskog upita ne može zaključiti da operateri krše svoje zakonske obveze.

Ipak, SWR nije uspio pronaći tražene pokazatelje ni na internetskim stranicama većine operatera. Iako mnoge tvrtke vjerojatno krše obvezu objavljivanja podataka, Ministarstvo gospodarstva smatra da dodatne kontrole „nisu potrebne“, jer je riječ o „općenito važećoj zakonskoj obvezi“. Pravni stručnjak Wegener takav pristup ocjenjuje „problematičnim sa stajališta vladavine prava“.

Planirane izmjene zakona mogle bi ublažiti obvezu objavljivanja

Planirane izmjene Zakona o energetskoj učinkovitosti mogle bi dodatno ograničiti transparentnost. Predviđeno je da se poslovne i operativne tajne izuzmu od obveze objavljivanja. Time bi savezna vlada udovoljila zahtjevima Bitkoma i GDA-e.

Julian Bothe iz organizacije AlgorithmWatch pretpostavlja da operateri ne žele otkriti „kolika je potrošnja električne energije već danas i koliko se energije rasipa zbog neučinkovitosti“.

Takva odredba o tajnosti već postoji u europskom pravu. Prema istraživanju tjednika Die Zeit, ova odredba gotovo je doslovno preuzeta iz prijedloga jednog lobističkog udruženja te bi mogla biti u suprotnosti s Aarhuškom konvencijom, prema kojoj informacije o okolišu moraju biti javno dostupne.

Ako njemački parlament Bundestag usvoji predložene izmjene zakona, operateri će u budućnosti lakše moći svoju potrošnju resursa proglasiti poslovnom tajnom. Time će javnosti biti još teže pratiti koliko električne energije i vode pojedini podatkovni centri doista troše.

David Wünschel, Natalie Widmann und Jan Russezki, SWR

Izraelski predsjednik Isaac Herzog odlučio je mandat za sastav vlade povjeriti čelniku oporbe Gadiju Eisenkotu. Herzogov ured priopćio je tu odluku u subotu uvečer, 7. studenoga 2026.

Predsjednik Herzog je ovog čelnika stranke političkog centra Yashar pozvao da u nedjelju poslijepodne dođe u njegovu rezidenciju u Jeruzalemu. Odluci su prethodile konzultacije sa svim zastupničkim klubovima u novom sazivu parlamenta. Zastupnički klubovi koji imaju ukupno 67 od 120 zastupnika u Knesetu (izraelskom parlamentu) preporučili su Herzogu da mandat za sastav vlade povjeri Eisenkotu.

Očekuje se složeno formiranje vlade

Očekuje se da će formiranje vlade biti vrlo teško i složeno, jer ni vladajući savez premijera Benjamina Netanjahua, ni Eisenkotov oporbeni blok nisu na parlamentarnim izborima 27. listopada osvojili potrebnu većinu od 61 od ukupno 120 zastupničkih mjesta.

Blok protiv Netanjahua, koji predvodi bivši načelnik Glavnog stožera Eisenkot, načelno odbija suradnju s arapskim strankama koje bi mu mogle osigurati većinu. Arapski političari ipak su se tijekom konzultacija izjasnili u korist Eisenkota.

Nove mogućnosti za formiranje koalicije otvorilo je i približavanje oporbenog saveza ultraortodoksnim strankama koje su dosad bile Netanjahuovi saveznici. Zajedno bi imali potrebnih 61 zastupnika. Glavna sporna točka je obvezno služenje vojnog roka za ultraortodoksne učenike vjerskih škola.

Eisenkot sada ima 28 dana za formiranje koalicije, uz mogućnost produljenja tog roka za još 14 dana. Ako ne uspije, predsjednik države povjerit će mandat nekom drugom članu parlamenta, koji će također imati 28 dana da pokuša sastaviti vladu.

Netanjahu poziva na „vladu nacionalnog jedinstva”

Aktualni izraelski premijer Benjamin Netanjahu prethodno je u videoporuci pozvao oporbene stranke da formiraju „vladu nacionalnog jedinstva”. Netanjahu nije rekao tko bi trebao predvoditi takvu vladu. Istodobno je upozorio oporbu da ne formira vladu koja bi ovisila o potpori dviju arapskih stranaka. Prema njegovim riječima, takva bi vlada uništila Izrael iznutra.

Eisenkot je Netanjahuov govor na platformi X nazvao „jeftinim propagandnim trikom”. Čovjek koji je podijelio izraelsko društvo i posijao razdor govori o jedinstvu tek kada shvati da su mu dani na vlasti odbrojani, rekao je Eisenkot. Prema njegovim riječima, Netanjahu nikada nije poštovao nijedan sporazum koji je potpisao s političkim partnerima.

Ako su Netanjahuova stranka Likud i njezini saveznici odjednom zainteresirani za „jedinstvo” i široku vladu, mogu javno raskinuti savez s ekstremistima i objaviti da su spremni pristupiti vladi koju bi predvodio Eisenkot, poručio je oporbeni čelnik.

Zračni promet je odgovoran za više od pet posto globalnog zatopljenja uzrokovanog ljudskim djelovanjem. Prema procjenama Njemačke savezne agencije za okoliš (UBA), zrakoplovi svojim emisijama uzrokuju štetu klimi i zdravlju u iznosu od otprilike 2,85 bilijuna eura svake godine.

Do danas šira javnost snosi te troškove. Kad bi se ta šteta zapravo u potpunosti uračunala u cijenu karte, putnik bi morao platiti dodatnih 1400 eura za jednosmjerni let od Berlina do New Yorka, procjenjuje Savezni ured za okoliš (UBA). Od Berlina do Istanbula to bi bilo oko 330 eura.

Dobra vijest: emisije iz zrakoplova mogu biti značajno smanjene. I to se može učiniti relativno lako i čak biti isplativo.

Što su optimizirane rute leta?

Takozvani učinci koji nisu CO₂ posebno su štetni za klimu u zračnom prometu. Dvostruko su štetniji za klimu od CO₂ koji se emitira tijekom letenja. Kao rezultat toga, avionski promet opterećuje klimu više nego što mnogi misle.

Učinci koji nisu CO₂ javljaju se tijekom izgaranja kerozina na velikim visinama. Vodena para može biti posebno štetna za klimu. Proizvodi se u motorima tijekom izgaranja goriva. Na velikim visinama ova vodena para formira kristale leda, koji su vidljivi na nebu kao tragovi kondenzacije.

Ti se tragovi često brzo rasprše i tada ne predstavljaju problem za klimu. Međutim, ako zrakoplovi lete kroz posebno hladne i vlažne zračne mase, tragovi mogu trajati nekoliko sati. To stvara velike ciruse koji sprječavaju zračenje topline sa Zemlje u svemir, čime se pojačava globalno zagrijavanje.

Dobra je vijest da se stvaranje takvih dugotrajnih tragova često može izbjeći. To je moguće kada zrakoplovi lete na nižim visinama ili kroz zračne mase s manje hladnoće i vlage.

Stručnjaci vjeruju da bi se daljnjim prilagodbama ruta leta mogli u potpunosti izbjeći učinci koji nisu povezani s CO₂. To potvrđuju "brojne studije", rekao je za DW istraživač atmosfere profesor Volker Grewe iz Njemačkog centra za zračni i svemirski promet (DLR).

Prema izračunima istraživača, optimizirane rute leta mogle bi spriječiti klimatsku štetu do 1,9 bilijuna eura.

U Europi je zrakoplovstvo već integrirano u trgovanje emisijama. Zrakoplovne tvrtke trenutačno plaćaju između 70 i 80 eura za svaku tonu onečišćenja s CO₂. Od 2025., osim emisija CO₂, u bazi podataka bilježe se i učinci svih letova koji nisu povezani s CO₂.

Do kraja 2027. očekuje se prijedlog u kojem će biti opisano kako zrakoplovne tvrtke mogu češće koristiti takozvane „klimatski prihvatljive rute" leta putem financijskih poticaja. Nadalje, bit će određeno kako se takvim zračnim prometom može upravljati. Postupni prijelaz mogao bi započeti od 2028.

Budućnost: Održivo zrakoplovno gorivo

Prema Međunarodnom udruženju zračnog prometa (IATA), zrakoplovni sektor ima za cilj smanjiti emisije CO₂ na neto nulu do 2050. godine. CO₂ se proizvodi izgaranjem fosilnog kerozina.

Trenutačno se, prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA), gotovo milijarda tona CO₂ godišnje oslobađa izgaranjem kerozina. Njemačka savezna agencija za okoliš procjenjuje da to rezultira dugoročnom štetom za zdravlje i klimu u iznosu od približno bilijun eura.

Ključni pristup je zamjena fosilnog kerozina održivim zrakoplovnim gorivima (SAF). To bi značajno smanjilo emisije CO₂.

Biogeni SAF (Bio-SAF) proizvodi se od rabljenih ulja za kuhanje, životinjskih masti ili poljoprivrednog otpada. Prema IATA-i, može smanjiti emisije CO₂ do 80 posto u usporedbi s fosilnim kerozinom.

Još su ekološki prihvatljivija sintetička goriva, poznata kao E-SAF. Mogu se proizvoditi korištenjem obnovljive električne energije, vode i CO₂, što ih čini praktički klimatski neutralnima.

EU planira zakonski promovirati proizvodnju bio-SAF-a i e-SAF-a s obveznim kvotama za miješanje. Istodobno, trebale bi biti smanjene emisije CO₂ po letu. U 2025. godini udio SAF-a u kerozinu u EU iznosio je gotovo tri posto. Od 2030. godine taj udio treba biti povećan na najmanje šest posto. Do 2050. godine planira se udio od najmanje 70 posto.

Prema izvješću EASA-e, obvezujući propisi i ciljevi za miješanje SAF-a postoje i u drugim zemljama. To uključuje Kanadu, Kinu, Indiju, Indoneziju, Japan, Maleziju, Singapur, Južnu Koreju, Tajland, Brazil, Čile i Tursku.

Ekonomski razlozi također bi mogli ubrzati prijelaz. E-SAF postaje sve jeftiniji zbog jeftine solarne energije i tehnološkog napretka. Prema studiji, litra E-SAF-a mogla bi koštati samo oko 1 euro do 2040. godine. To je samo malo više od fosilnog kerozina, koji trenutačno u Europi košta oko 0,87 eura po litri.

Kako kreatori politika mogu promovirati klimatski prihvatljivo letenje

Do sada zrakoplovstvo nije smanjilo svoj ukupni utjecaj na klimu. Iako se udio održivih goriva povećava i postignut je određeni napredak kroz miješanje SAF-a, zračni promet i dalje raste.

Stoga je najučinkovitija mjera za klimu izbjegavanje zračnog putovanja koliko god je to moguće. Vlade za to imaju različite mogućnosti. U Francuskoj su, na primjer, kratki domaći letovi zabranjeni od 2023. ako se do odredišta može doći vlakom za manje od 2,5 sata.

U nizozemskom glavnom gradu Amsterdamu, od svibnja 2026. na snazi ​​je zabrana oglašavanja letova na javnim oglasnim površinama. Cilj je smanjiti poticaj za turiste i stanovnike da koriste zračni prijevoz.

Cijena je ključna za klimatski prihvatljiv prijevoz. U mnogim zemljama zračni prijevoz oslobođen je PDV-a i poreza na energiju. To može učiniti letenje jeftinijim od putovanja vlakom. Iz financijskih razloga, mnogi pojedinci i tvrtke tada se odlučuju za klimatski štetniji način prijevoza i lete.

U Saveznoj Republici, prema podacima Njemačke agencije za okoliš (UBA), ove porezne olakšice za letove iznose oko 12 milijardi eura godišnje. Stoga UBA preporučuje ukidanje subvencije i jednak tretman svih vrsta prijevoza. Dodatni porezni prihodi mogli bi se koristiti za financiranje mjera za ekološki prihvatljivije letenje.

Nadalje, UBA preporučuje snažniju integraciju troškova zaštite okoliša i klime u cijene. To bi zrakoplovnim tvrtkama dalo financijski poticaj za odabir klimatski prihvatljivijih ruta leta, uštedu goriva, korištenje učinkovitijih zrakoplova i korištenje održivih goriva.

Svatko tko rezervira let putem interneta kupuje više od samog sjedala u zrakoplovu. Putnici također plaćaju sigurnosne provjere u zračnim lukama, kontrolu zračnog prometa i putničke pristojbe. Ovisno o udaljenosti, te pristojbe iznose između 13 i 60 eura po osobi.

Njemački zrakoplovni savez (BDL) žali se da nigdje u Europi letenje nije tako skupo kao u Njemačkoj. Kao rezultat toga, zrakoplovne tvrtke su posljednjih godina otkazale mnoge rute u njemačkim zračnim lukama.

Od 2019. godine broj letova znatno je smanjen, rekao je glasnogovornik BDL-a Alexander Klay za ARD. "Tada je u njemačkim zračnim lukama bilo oko 1.700 ruta. Danas ih ima nešto više od 1.500. A rute koje su preostale sada se opslužuju mnogo rjeđe nego prije", rekao je Klay.

Njemački zračni promet zaostaje za ostatkom Europe

Prema statistikama BDL-a, od 2019. godine otkazan je otprilike svaki peti let. Gotovo nijedna druga zemlja u Europi nije se oporavila od posljedica pandemije koronavirusa tako sporo kao Njemačka. U prvoj polovici 2026. BDL je izvijestio da je kapacitet sjedala dosegao 85 posto razine prije pandemije. To Njemačku stavlja na 28. mjesto od 31 europske zemlje.

Situacija za njemačko tržište zračnog prometa je napeta, što je potvrdio i stručnjak Cord Schellenberg u razgovoru za ARD: "Manje je letova dostupno za one koji putuju poslovno, a time i manje raznolik raspon odredišta općenito."

Putnici se sve više oslanjaju na vlakove

Posebno na rutama unutar Njemačke, vlakovi su prestigli aviokompanije. Prema podacima Njemačkog turističkog saveza, daleko više putnika, koji putuju poslovno, koristi vlakove nego avione.

Schellenberg objašnjava da su prvenstveno poslovni ljudi oni koji letove uopće čine ekonomski isplativima: "Privatni putnici često rezerviraju znatno unaprijed i po nižim cijenama. Oni sami ne mogu popuniti mnogo letova."

Ryanair smanjuje kapacitete

Posebice niskotarifni prijevoznici osjećaju posljedice visokih operativnih troškova u Njemačkoj. Što su porezi i pristojbe veći, to je manja zarada aviokompanija. Niskotarifni prijevoznik Ryanair reagira na to. U svom zimskom redu letenja ova irska zrakoplovna kompanija smanjila je kapacitet sjedala u njemačkim zračnim lukama za deset posto u odnosu na prošlu godinu.

U Berlinu je, na primjer, polovica letova otkazana. Situacija je još gora u zračnoj luci Bremen. Od sljedećeg ljeta tamo uopće neće biti letova Ryanaira. Zrakoplovna kompanija je nedavno prevozila oko 400.000 putnika godišnje u Bremenu. To je veliki gubitak za tvrtke koje opslužuju zračne luke. Ugrožene su i investicije u pogođenim regijama.

Stručnjak za zrakoplovstvo Schellenberg rekao je da bi bilo moguće privući druge aviokompanije na lokaciju. Ali to, prema njegovim riječima, ne bi nadoknadilo otkazivanja: "Bogatsvo i širina mreže ruta koju je Ryanair nudio iz Bremena su nestali. Sada u zračnoj luci raste zabrinutost zbog toga koliko se radnih mjesta još može tamo sačuvati."

Cijene kerozina također dovode do skupljih karata

Stalno visoke cijene kerozina također predstavljaju veliki problem za aviokompanije. Profit niskotarifnog prijevoznika Ryanaira nedavno je pao. Ova tvrtka razmatra da zasad ne poveća plaće zaposlenika i smanji veličinu posade. Uz to Ryanair planira dodatno povećati cijene karata.

Situacija je slična u Lufthansi. Iako ova tvrtka izvještava o stabilnoj potražnji, očekuje se da će cijene karata sljedeće godine porasti.

Konzultant Gerald Wissel iz Airborne Consultinga smatra da i same tvrtke imaju odgovornost u ovoj situaciji: "Zrakoplovne kompanije - posebno Lufthansa - svakako bi trebale razmotriti povećanje učinkovitosti i smanjenje vlastitih troškova kako bi ponovno postale profitabilne."

Merz nagovještava smanjenje poreza

Visoki operativni troškovi su i političko pitanje. Ovog ljeta je Bundestag odlučio smanjiti porez na zračni promet. Njemački zrakoplovni savez sada se zalaže za daljnje smanjenje ili čak potpuno ukidanje poreza.

Kancelar Friedrich Merz nedavno je iskazao otvorenost prema ovoj ideji. Tijekom posjeta Industrijskoj i trgovinskoj komori u Berlinu Merz je izjavio da Njemačka ne bi sebi učinila uslugu ako bi se zračni promet premjestio na lokacije u inozemstvu.

Andrej Mašutkin ima račun u banci i na njemu novac, ali kao da ga nema. Naime, taj rusko-izraelski poduzetnik, koji već tri godine živi i radi u Beogradu, ima račun u Alta banci kojoj je nakon pada Aleksandra Vučićai njegovog sustava na izborima, oduzeta dozvola za rad te odlazi u stečaj.

„Sada smo jednostavno blokirani. Nemamo mogućnost raspolagati novcem na računu“, kaže Mašutkin za DW.

Njegova tvrtka ugrađuje audiovizualnu i informatičko-komunikacijsku opremu. Plaće za devet zaposlenika uspio je isplatiti prije gašenja banke. Potom su počeli problemi, teže podmiruje obveze, a klijenti zasad ne mogu poslovati s njim.

To je jedna od tisuća sličnih priča nakon što je Narodna banka Srbije (NBS) prošlog tjedna oduzela dozvolu za rad Alta banci, a potom je uhićen i njezin kontroverzni vlasnik Davor Macura. Riječ je o čovjeku koji je tijekom posljednjih godina vlasti SNS-a prošao put od vlasnika nekoliko mjenjačnica do položaja na samom vrhu srbijanskog financijskog svijeta.

Macura je u pritvoru i sumnjiči ga se da je iz trezora banke „iznio“ oko 380 milijuna eura. Odnosno, prema tvrdnjama tužiteljstva, većina tog novca nikada nije ni ušla u trezor, nego je gotovina od poslovanja završavala izravno kod Macure.

Tko isplaćuje depozite

Iako je Alta banka držala tek oko tri posto udjela na bankarskom tržištu, njezin brz slom nakon izbornog poraza SNS-a predstavljat će manji ili veći problem za tisuće ljudi.

Manji za one koji su na računu imali do 50.000 eura, jer za taj iznos jamči država, koja će sredstva isplaćivati preko Poštanske štedionice. Veći za one koji su imali više od 50.000 eura.

Oni će taj višak morati potraživati u stečajnom postupku, objašnjava Goran Radosavljević, profesor Fakulteta za ekonomiju, financije i administraciju (FEFA).

„Stečajni upravitelj procjenjuje stanje banke, utvrđuje koliko se sredstava može vratiti i izrađuje plan namirenja vjerovnika“, kaže on za DW. „To može biti relativno brzo, ali može trajati i godinama. Teško je procijeniti koliko će postupak trajati dok se ne utvrdi koliko sredstava banka doista ima.“

Nove i stare prepreke

Gašenje Alta banke posebno je pogodilo rusku zajednicu u Srbiji, i poduzetnike i obične građane. Prema procjenama, u Srbiji živi oko 100.000 Rusa koji imaju oko 12.000 tvrtki i obrta.

Nije poznato koliko su računa imali u Alti. No poznato je da su račun bez većih poteškoća mogli otvoriti gotovo jedino u toj banci, s obzirom na to da je većina njih izbjegla iz Rusije nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.

„Za nas je otvaranje bankovnog računa bilo pomalo stresno, jer nam nijedna druga banka nije odmah dopustila otvoriti račun“, kaže Mašutkin. „Prošli smo vrlo dug postupak provjera. Još uvijek čekamo da Raiffeisen banka odobri naš zahtjev.“

Poteškoće s drugim bankama

U Srbiji ne postoji zabrana otvaranja računa za ruske državljane. Banke moraju provjeravati identitet klijenata i provoditi mjere za sprječavanje pranja novca, ali ne mogu odbiti zahtjev samo zbog državljanstva.

No najveće banke u zemlji u zapadnom su vlasništvu, poput Raiffeisena, OTP-a, Intese i UniCredita. Zbog financijskih sankcija protiv Rusije provode stroge provjere podrijetla novca, što je ponekad nemoguće u cijelosti dokazati, pa se zahtjevi klijenata odbijaju.

Više ruskih državljana ispričalo je za DW da su na odgovor čekali tjednima ili su njihovi zahtjevi odbijeni. Bogdan, koji je inzistirao da mu ne objavimo prezime, tvrdi da ni on ni njegovi prijatelji nisu uspjeli otvoriti račune u drugim bankama.

Bogdan živi od preprodaje nekretnina drugim Rusima. Kaže da posluje gotovinom.

„Osobno nisam osjetio posljedice gašenja Alte jer me to ne zanima. Ali znam druge kojima je mnogo teže jer su koristili naplatne terminale te banke u lokalima koje drže, bilo da je riječ o kafićima, salonima i slično“, kaže za DW.

Andrej Mašutkin sada mora pronaći novu banku, proći provjere i prikupiti dokumentaciju.

„Potrebno je nekoliko tisuća eura kako bi se prošao taj proces, angažirao odvjetnik i slično. Ali nije stvar u novcu. Stvar je u vremenu. A vrijeme košta.“

Novi život u Srbiji

Mašutkin Srbiju ne vidi samo kao mjesto za poslovanje. U zemlji u kojoj živi tri godine vidi i mogućnost drukčijeg političkog i društvenog razvoja, posebno nakon nedavnih izbora.

„Svaka demokratska odluka u gospodarstvu i političkom životu iznimno je važna. Što više ulagači vide da zemlja ima stabilnu gospodarsku i političku situaciju, to bolje mogu procijeniti budućnost i mogućnosti ulaganja“, objašnjava Mašutkin.

Iako podržava promjene, nije im se mogao otvoreno pridružiti. Razlog je, kaže, i strah od mogućih posljedica u Rusiji, gdje mu žive roditelji i ostali članovi obitelji.

Među ruskim državljanima u Srbiji, objašnjava, postoji strah od prisutnosti i djelovanja ruske Federalne službe sigurnosti (FSB).

„Danas u Rusiji ne možete reći ništa protiv progona neistomišljenika povezanog s ratom, a da za nekoliko minuta ne završite u zatvoru. Bojimo se da se u Srbiji nalazi velik broj pripadnika FSB-a. Oni prate te ljude i mogu se usmjeriti na njihovu imovinu te na njihove rođake koji žive u Rusiji“, kaže Mašutkin.Federalne službe sigurnosti (FSB)

Kakvu poruku šalje gašenje Alte?

Studentska listazatražila je detaljnu istragu poslovanja Alta banke, uključujući nadzor NBS-a i odluke državnih poduzeća da drže novac u toj banci. Ocijenili su da je izravni nadzor središnje banke zakazao te zatražili ispitivanje i drugih okolnosti poslovanja banke.

Gašenje Alte, prema procjeni Radosavljevića, ne bi trebalo ugroziti stabilnost bankarskog sektora. Ipak, upozorava da bi taj slučaj mogao narušiti povjerenje građana i gospodarstva.

„Već četvrti put u nešto više od dva desetljeća svjedočimo gašenju jedne banke, što svakako šalje loš signal tržištu. Nisam siguran koliko će vremena biti potrebno da se ponovno uspostavi povjerenje u bankarski sektor“, zaključuje Radosavljević.

Visoke cijene energenata, a onda i carine i sve veći javni dug: sve to je imalo važnu ulogu u teškom porazu republikanaca. Jer baš sve to je Donald Trump čvrsto obećao poboljšati, ali milijuni Amerikanaca su mogli vidjeti samo kako je sve postalo – još gore.

No što činjenica da su demokrati osvojili i Senat i Zastupnički dom znači za američko gospodarstvo i gospodarsku politiku dok Trumpu u Bijeloj kući preostaju još dvije godine mandata?

Čudno slavlje na Wall Streetu

Prva reakcija financijskih tržišta je bila – čudna. Wall Street u pravilu nije sklon demokratima, ali upravo je indeks Dow Jones već na sam dan objave izbornih rezultata pokazao najveći skok vrijednosti od međuizbora prije 44 godina – kad je predsjednik Reagan također uzaludno tražio načina za izvođenje zemlje iz recesije. Iznimka su osobito dionice Trumpovog miljenika, Elona Muska: i Tesla (- 3,3%) i SpaceX (- 3,9 %) su zabilježili pad.

Nešto je oslabio i američki dolar, ali burza nije osobito zabrinuta zbog toga: s jedne strane to pogoduje američkom izvozu i kroničnom vanskotrgovinskom deficitu, ali analitičar Deutsche Banka George Saravelos u svom komentaru ukazuje kako američki državni dug ipak neće moći rasti jer je - nastupila blokada moći. Demokrati sada imaju komotnu većinu u oba doma Kongresa, dok je Trump i dalje predsjednik. Trump je već najavio da će postati „Mr. Veto" i blokirati zakone koje budu predlagali demokrati. A to znači i da će bilo predsjednik, bilo Kongres teško donositi i mjere poticaja.

Slavlje na Wall Streetu je rezultat i čudne činjenice kako investitori zapravo takve političke blokade – vole. To znači da neće biti iznenadnih zakona i promjena u porezima, a prilično su sigurni da će se Trump i demokrati u Kongresu jedva o ičemu moći dogovoriti. Dakle, sve je predvidljivo i neće biti iznenađenja - to je muzika za uši investitora.

Jacob Funk Kirkegaard iz Petersonova instituta za međunarodnu ekonomiju smatra da SAD ulazi u razdoblje potpune blokade. „Mislim da nas čekaju dvije godine potpune, stopostotne blokade. Neće se dogoditi baš ništa."

(Ne)popularna UI

No zanimljivo je kako su nakon izbora značajan pad zabilježile dionice NVidie – 3 % i pogotovo tvrtki koje stvaraju infrastrukturu za umjetnu inteligenciju. Jer to je bila velika tema i u predizbornom nadmetanju, a otpor velikog dijela američke javnosti prema podatkovnim centrima, ključnoj infrastrukturi za razvoj umjetne inteligencije, pomogao je brojnim demokratskim kandidatima da pobijede na izborima.

Kirkegaard u tome vidi širi trend: „Ovi izbori pokazuju da je politička potpora brzom i agresivnom razvoju umjetne inteligencije manje čvrsta nego što se mislilo. To ne znači da će razvoj stati ili biti zabranjen, ali se dinamika promijenila."

Jer jedan od najglasnijih zagovornika takvog razvoja UI-a je predsjednik Trump. Brown upozorava da bi demokrati, osvoje li i predsjedničke izbore 2028., dobili priliku za velike promjene: „To uključuje moguće povećanje poreza za kompanije i najbogatije građane, ali i regulaciju koja bi mogla usporiti širenje umjetne inteligencije."

Što može Kongres protiv Trumpovih carina?

Anketa istraživačkog centra Pew provedena početkom listopada pokazala je da 56 posto Amerikanaca smatra kako Trumpova carinska politika uglavnom šteti zemlji. Samo 20 posto ispitanika vjeruje da ona donosi više koristi nego štete.

Takvo raspoloženje birača pomoglo je demokratima posebno u saveznim državama koje su snažno pogođene carinama. To uključuje države s gospodarstvima oslonjenima na izvoz, poput Teksasa, Michigana, Iowe i Illinoisa, ali i područja koja intenzivno posluju s Kanadom.

Carine jesu bile tema ovih izbora, a pritisak na Trumpa bi mogao postati još snažniji jer je već donesen niz sudskih odluka kojima se predsjedniku uskraćuje pravo da samostalno donosi takve odluke.

„Bit će svađe"

No Deborah Elms iz zaklade Hinrich u Singapuru misli kako će to dovesti samo do još žešćeg sukoba predsjednika i Kongresa: Trump je politički i ideološki privržen carinama još otkako se prije gotovo pola stoljeća pojavio na američkoj javnoj sceni. „Trump neće postati umjereniji", uvjerena je Elms. „Treba očekivati da će nastaviti remetiti međunarodnu trgovinu i voditi takvu carinsku politiku sve dok bude u Bijeloj kući."

Iako američki Ustav Kongresu daje ovlasti nad carinama, do sad se Trump pozivao na iznimke i ovlasti za njihovo uvođenje „u ime nacionalne sigurnosti" ili „gospodarskih izvanrednih okolnosti". A tu će se i dalje voditi bitka, tko o tome smije i može odlučivati – dok carine i dalje budu na snazi.

Iran i cijena nafte

Cijena nafte i goriva je neosporno bio jedan od glavnih razloga ovog teškog poraza republikanaca. Za Wall Street je vrlo jasan zahtjev demokrata da se okonča rat s Iranom pobudio nadu u normalizaciju na tržištu nafte, a već na dan kad su objavljeni izborni rezultati su i mnogi republikanci postali još glasniji u zahtjevima za promjenom politike prema Bliskom istoku. I potpredsjednik Vance je objavio kako je rat protiv Irana bila „greška", a traži se i smjena Trumpovog ministra obrane Hegsetha.

Trump je za Financial Times već prije izbora također rekao da "ne planira širiti sukob” s Iranom. Za Kirkegaarda je jasno što će ovaj Kongres tražiti od Trumpa: „Morate postići dogovor s Iranom i sniziti cijene goriva. Politički gledano, to je sada najvažnije pitanje."

Tko je tu trpao novac u džep?

Unatoč uvjerljivoj pobjedi demokrata, činjenica jest kako je Trump i dalje u Bijeloj kući i svakako će željeti nastaviti svoju gospodarsku politiku. No Kongres sa oporbenim demokratima u većini sad raspolaže snažnim političkim pritiskom: istražnim povjerenstvom.

Jedna od tema koja je također zaokupljala birače su i optužbe za korupciju i osobno bogaćenje članova Trumpove vlade. To otvara mogućnost da demokrati pokrenu nove istrage pa čak i još jedan postupak opoziva predsjednika.

Takav razvoj događaja mogao bi Trumpa prisiliti na pregovore o pojedinim gospodarskim pitanjima kako bi zaštitio svoj politički položaj. Jer čak i impeachment nije baš sasvim isključen za Kirkegaarda: „Možete li pronaći deset ili dvanaest republikanskih senatora koji bi, suočeni s dokazima o ozbiljnoj korupciji, bili spremni podržati opoziv? Ja tu mogućnost ne bih isključio."

U tom bi slučaju Trump mogao postati mnogo spremniji na ustupke: „Tada bi možda bio znatno otvoreniji za odustajanje od većine svojih carina."

Ipak, unatoč jasnom nezadovoljstvu birača Trumpovom gospodarskom politikom, demokrati će se suočiti s teškom zadaćom. Novi senatori i zastupnici morat će pronaći način kako promijeniti politiku predsjednika koji i dalje sjedi u Ovalnom uredu.

Uoči američkih međuizbora (3.11.) predsjednik Donald Trump je gospodarska postignuća svoje administracije predstavio kao veliki uspjeh. No iskustvo brojnih građana razlikuje se od službenih poruka koje dolaze iz Washingtona. Na benzinskim pumpama, u supermarketima i prilikom kupnje nekretnina Amerikancii dalje osjećaju posljedice visokih troškova života.

To potvrđuje i istraživanje Sveučilišta Michigan koje pokazuje da je raspoloženje potrošača slabije nego tijekom pandemije 2020. ili financijske krize 2008. godine. Za razliku od tih razdoblja, američko gospodarstvo danas nije u recesiji, ali velik dio stanovništva ipak ne osjeća optimizam.

Gospodarstvo nastavlja rasti

Bruto domaći proizvod ostaje jedan od najvažnijih pokazatelja gospodarskog stanja. U trećem tromjesečju 2026. američko gospodarstvo raslo je po godišnjoj stopi od 3,4 posto, nakon 2,2 posto u drugom i 2,5 posto u prvom tromjesečju.

Trump je tijekom kampanje često tvrdio da je rast gospodarstva pod njegovim vodstvom bez presedana. Međutim, brojke pokazuju drukčiju sliku. Američko gospodarstvo prošle je godine poraslo za 2,3 posto, što je solidan rezultat, ali slabiji od stopa rasta ostvarenih tijekom posljednjih godina mandata Joea Bidena, kada je gospodarstvo raslo oko tri posto godišnje.

Prema Klausu-Jürgenu Gernu iz Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu, američko gospodarstvo trenutačno raste relativno stabilno, bez znakova ozbiljnijeg usporavanja. Važnu ulogu pritom ima privatna potrošnja koja, unatoč lošem raspoloženju građana, ostaje snažna.

Ekonomist Thomas Obst iz Instituta njemačkog gospodarstva u Kölnu naglašava da rast podupiru i ulaganja privatnog sektora, osobito u nove tehnologije.

Inflacija i dalje pogađa kućanstva

No, jedno od Trumpovih ključnih obećanja bilo je suzbijanje inflacije. Iako predsjednik često tvrdi da je inflacija gotovo nestala, stvarnost je složenija.

U rujnu su potrošačke cijene bile 3,7 posto više nego godinu dana ranije, znatno iznad cilja američke središnje banke od dva posto. Nakon smirivanja početkom godine, rast cijena ponovno su potaknuli energenti.

Prema Thomasu Obstu, rat s Iranom izazvao je energetsku krizu koja je dodatno povećala troškove goriva u SAD-u. Posebno su pogođeni vozači koji plaćaju više cijene benzina i dizela.

Istodobno gospodarski rast neravnomjerno je raspoređen. Dok rast vrijednosti dionica i dobiti koristi investitorima i imućnijem dijelu stanovništva, građani s nižim prihodima teže podnose rast životnih troškova.

Carine donose dodatne troškove

Trumpova trgovinska politika također ima posljedice za potrošače. Prema procjenama američke središnje banke, carine uvedene 2025. pridonijele su rastu cijena potrošačkih proizvoda za gotovo tri posto. Analiza Yaleova instituta Budget Lab procjenjuje da to prosječno kućanstvo ove godine košta oko 1.100 dolara.

Ipak, posljedice nisu bile tako ozbiljne kako su predviđali neki ekonomisti. Stvarno plaćene carine često su bile niže od prvotno najavljenih stopa.

U industriji se učinci vide na dva načina. Dio stranih tvrtki planira premjestiti proizvodnju u SAD, ali istodobno trgovinske prepreke otežavaju postojeće opskrbne lance i stvaraju dodatne troškove izvoznim poduzećima.

Tržište rada gubi zamah

Američko tržište rada šalje proturječne signale. Stopa nezaposlenosti u rujnu iznosila je 4,2 posto i ostala je relativno niska. No broj novootvorenih radnih mjesta izvan poljoprivrede iznosio je samo 29.000.

Za usporedbu, tijekom 2023. i 2024. gospodarstvo je u prosjeku stvaralo oko 200.000 novih radnih mjesta mjesečno.

Thomas Obst smatra da zasad nije ostvareno Trumpovo obećanje o jačanju srednje klase kroz bolje plaćena radna mjesta u prerađivačkoj industriji.

Klaus-Jürgen Gern upozorava da sporiji rast zaposlenosti djelomično proizlazi i iz smanjenog priljeva radne snage. Neto useljavanje gotovo je zaustavljeno, zbog čega nezaposlenost ostaje relativno stabilna unatoč slabijem zapošljavanju.

Umjetna inteligencija kao motor investicija

Jedan od glavnih pokretača američkog gospodarstva trenutačno je tehnološki sektor. Kompanije ulažu milijarde dolara u umjetnu inteligenciju, proizvodnju poluvodiča, podatkovne centre i energetsku infrastrukturu. Ta ulaganja podupiru gospodarski rast i potiču poslovnu aktivnost.

No stručnjaci upozoravaju da još nije jasno hoće li se svi ti projekti dugoročno isplatiti. Ako očekivani prihodi izostanu, moglo bi doći do prevelikih ulaganja i stvaranja novih tržišnih neravnoteža.

Analitičari pritom naglašavaju da je tehnološki procvat prije svega rezultat tržišnih kretanja, a ne izravna posljedica politike aktualne administracije.

Rekordni dug kao najveći rizik

Možda najveći izazov za američko gospodarstvo predstavljaju javne financije. Savezni dug u kolovozu je prvi put premašio 40 bilijuna dolara. Time je dosegao približno 125 posto američkog BDP-a, razinu usporedivu s visoko zaduženim europskim državama poput Italije.

Visoka zaduženost povećava potrebu države za financiranjem, podiže kamatne stope i povećava troškove servisiranja duga. „Sljedeća administracija preuzet će vrlo težak teret“, upozorava Gern.

Dodatni problem predstavlja ograničavanje imigracije, koje dugoročno smanjuje raspoloživu radnu snagu i može usporiti gospodarski rast. To dodatno otežava smanjenje udjela javnog duga.

Robusno gospodarstvo, ali bez euforije

Analiza časopisa The Economist pokazuje da posljedice Trumpove gospodarske politike nisu jednake za sve društvene skupine. Najsiromašnijih deset posto kućanstava moglo bi izgubiti gotovo tri posto prihoda, dok bi najbogatijih deset posto moglo povećati svoje prihode za približno isti udio. Kućanstva srednjeg sloja mogla bi izgubiti više od 400 dolara godišnje.

Sveukupna slika američkog gospodarstva zato je složenija od političkih slogana. Gospodarstvo raste, privatna potrošnja ostaje stabilna, a ulaganja u umjetnu inteligenciju podupiru optimizam tržišta.

Istodobno inflacija, usporavanje zapošljavanja, rast nejednakosti i rekordna državna zaduženost pokazuju da američki gospodarski model ulazi u razdoblje novih izazova.

Kako zaključuje ekonomist Thomas Obst, američko gospodarstvo i dalje posjeduje veliku unutarnju dinamiku, ali su se u sustavu već pojavile prve ozbiljnije pukotine.

Njemački gospodarski model, utemeljen na izvozu, suočava se s dosad nezabilježenim pritiscima upravo u trenutku kada potpora krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD) doseže novu najvišu razinu.

Kineski konkurenti postupno smanjuju udio velikih njemačkih industrijskih tvrtki na tržištu, dok trajno skupi energenti, visoki troškovi rada i prekomjerna birokracija dodatno produbljuju strukturnu krizu.

Nakon dvije godine gospodarskog pada, realni bruto domaći proizvod (BDP) prošle je godine porastao za svega 0,2 posto, prema podacima Saveznog statističkog ureda Destatis. Izvoz u Kinu pao je 2025. godine za 9,7 posto, dok su isporuke njemačkih vozila i automobilskih dijelova smanjene za trećinu.

Iako postoje znakovi da se njemačko gospodarstvo počinje oporavljati, najnovija vladina prognoza rasta od 1,3 posto za 2026. godinu i dalje je skromna u usporedbi s godinama gospodarskog procvata prije pandemije COVID-19.

U donjoj grafici prikazano je kako je Njemačka profitirala od napretka Kine – sve do pandemije koronavirusa:

AfD trenutačno u anketama bilježi veću potporu od svih ostalih političkih stranaka u Njemačkoj. Brojni gospodarski izazovi s kojima se zemlja suočava znatno su pridonijeli usponu desnih populista. Njemačka služba za zaštitu ustavnog poretka smatra da postoje pouzdani pokazatelji kako je AfD u cijelosti ekstremno desna stranka.

Stranka obećava vratiti Njemačku na put gospodarskog rasta prekidom energetske tranzicije prema obnovljivim izvorima, smanjenjem poreza i ponovnim pregovorima o ugovorima Europske unije. Istodobno najavljuje reformu sustava socijalne skrbi i znatno stroža ograničenja useljavanja.

Merz želi potaknuti rast naprednim tehnologijama

Dok koalicijska vlada kancelara Friedricha Merza traži novu strategiju gospodarskog rasta kako bi zaustavila jačanje populističke politike, njemačka je vlada predstavila visokotehnološki plan usmjeren na šest prioritetnih sektora.

Riječ je o umjetnoj inteligenciji (UI), kvantnom računalstvu, mikroelektronici, biotehnologiji, čistoj energiji, uključujući nuklearnu fuziju, te klimatski neutralnoj mobilnosti.

Irene Bertschek, voditeljica odjela za digitalno gospodarstvo u Leibnizovu Centru za europska gospodarska istraživanja (ZEW), smatra da je njemačko istraživanje tih „ključnih tehnologija koje omogućuju razvoj drugih tehnologija” vrlo napredno, osobito na području klimatski neutralnih tehnologija.

No rezultati istraživanja često se komercijaliziraju u inozemstvu, izjavila je Bertschek za DW. Sjedinjene Američke Države prednjače na području umjetne inteligencije, dok Kina ubrzano smanjuje svoj zaostatak.

Bilijuni eura novih ulaganja

Izvješće koje je u ponedjeljak objavila inicijativa Made for Germany, skupina koju čini 147 tvrtki i ulagača, nadovezuje se na vladin plan. U izvješću se procjenjuje da bi te i druge nove tehnologije do 2035. godine mogle privući ulaganja u iznosu do 4,1 bilijuna eura.

Ali ostvarenje tog potencijala manje će ovisiti o današnjim industrijskim divovima poput Volkswagena, Siemensa i BASF-a. „Nova područja neće osvajati prvenstveno etablirane tvrtke, nego inovativni novi sudionici na tržištu – startupovi”, izjavio je za DW Oliver Falck, direktor Centra za ekonomiju inovacija i digitalnu transformaciju njemačkog ifo instituta.

Prema Falckovim riječima, zadatak je stvoriti odgovarajuće uvjete za nastanak startupova. To uključuje vrhunska sveučilišta, pristup privatnom kapitalu i dovoljno slobode za eksperimentiranje.

Zalaže se i za državno financiranje u ranoj fazi razvoja, rizičnom razdoblju između istraživanja i komercijalne održivosti, kada je privatno financiranje često teško dostupno.

U donjoj grafici prikazan je rast broja novih startupova u Njemačkoj:

Ulagači se okreću sektorima budućeg rasta

Postoje jasni znakovi da je ta promjena već u tijeku. Podaci Deutsche Banka i platforme startupdetector, njemačke baze podataka o startupovima i platforme za tržišne analize, pokazuju da je u prvoj polovici 2026. godine u Njemačkoj osnovano više od 3.000 startupova, što je 88 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. Trećina novih tvrtki usmjerena je na umjetnu inteligenciju.

Ulaganja rizičnog kapitala porasla su za 44 posto, na 5,8 milijardi eura u prvoj polovici 2026. godine. Među korisnicima tih ulaganja nalaze se tvrtke poput Neura Roboticsa te proizvođači dronova Stark i Quantum Systems.

U međuvremenu američki ulagači sve češće preuzimaju njemačka tradicionalna mala i srednja poduzeća – privučeni njihovim specijaliziranim tehnologijama.

„Njemačko malo i srednje poduzetništvo je vrlo inovativno. Sada je ključno ulagati u temeljne tehnologije poput umjetne inteligencije i iskoristiti potencijal koji se otvara na sjecištu tih tehnologija i već postojećih tehnologija”, naglasila je Bertschek.

Ta stručnjakinja, koja ujedno predsjeda Povjerenstvom njemačke vlade za istraživanje i inovacije (EFI), smatra da bi mala i srednja poduzeća trebala bolje iskoristiti goleme količine podataka iz proizvodnih procesa te surađivati sa startupovima koji razvijaju umjetnu inteligenciju kako bi pomogla tim mladim tvrtkama.

Argumenti u prilog posebnim gospodarskim zonama

Još jednu ideju za ubrzavanje prelaska na nove visokotehnološke sektore iznosi Sven Gabor Janszky, predsjednik instituta za istraživanje budućnosti 2b AHEAD iz Leipziga. Smatra da su Njemačkoj potrebne posebne gospodarske zone kako bi mogla uhvatiti sljedeći val gospodarskog rasta.

„Za nekoliko specifičnih tehnologija ublažite propise, privucite ambicioznu radnu snagu i usmjerite novac u te zone”, izjavio je Janszky za DW.

Dodao je da bi takav pristup slijedio primjere Silicijske doline te kineskih velikih urbanih središta Shenzhena i Pudonga, četvrti Šangaja. A podsjećao bi i na uvjete koji su pomogli obnoviti njemačko gospodarstvo nakon Drugoga svjetskog rata.

Prema Janszkyjevu mišljenju, takve bi zone pomogle Njemačkoj da postane predvodnica na novim područjima razvoja, umjesto da ostane vezana uz svoje tradicionalne industrijske prednosti.

„Propisi EU-a možda će pokušati zabraniti takav potez, ali Njemačka će ih morati prevladati kako bismo ponovno mogli pokrenuti gospodarski rast”, dodao je.

Veća izdvajanja za obranu potiču tehnološki razvoj

Snažan rast njemačkih izdvajanja za obranu također će pomoći razvoju nekoliko visokotehnoloških sektora koji su sada među prioritetima.

Prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS), njemački obrambeni proračun trebao bi 2026. godine dosegnuti približno 120 milijardi eura, odnosno oko 2,6 posto BDP-a. Vlada želi da taj udio do 2029. poraste na 3,5 posto.

Nabava koja će uslijediti znatno će potaknuti proizvodnju dronova, senzora, komunikacijskih sustava i drugih tehnologija dvojne namjene, koje se mogu koristiti i u civilne i u vojne svrhe.

Razlika u troškovima ne mora biti presudna

Budući da glavni konkurent Kina ima znatno niže troškove energije i rada te raspolaže golemim državnim subvencijama, Njemačka će se i pri izvozu novih visokotehnoloških proizvoda nastaviti suočavati sa sličnim problemima što se tiče konkurentnosti. No to ne mora značiti da će biti neuspješna, smatra Falck iz ifo instituta.

„Uzmimo za primjer industriju poluvodiča. Vjerojatno je nerealno težiti vodećem položaju duž cijelog lanca proizvodnje. No dovoljno je biti predvodnik u pojedinim ključnim točkama”, istaknuo je.

„A upravo je to područje na kojem je Njemačka snažna: kao dobavljač opreme za najmodernije tvornice čipova i kao dobavljač energetskih poluvodiča za najveće svjetske pogone za razvoj umjetne inteligencije.”

Drugim riječima, zahvaljujući prednosti prvog ulaska na tržište, desetljećima prikupljanim visokokvalitetnim proizvodnim podacima i usmjerenosti na specijalizirane niše, Njemačka može zadržati važnu ulogu u naprednim industrijskim i inženjerskim tehnologijama.

Putovanje Rutom 5 u Urugvaju, državnom cestom koja prolazi cijelom zemljom. Na 500 kilometara dugom putu od Montevidea do brazilske granice vidimo polja, stada goveda i poneku kuću uz cestu, ali nešto se neprestano ponavlja: vjetroturbine.

Mnoge od njih pripadaju Fernandu Schaichu: „Ovdje na karti možete vidjeti kako je Urugvaj nekoć izgledao. Ove pojedinačne crvene točkice predstavljaju proizvodna postrojenja“, kaže. „Godine 2010. tu i tamo postojala je neka hidroelektrana ili mala eksperimentalna vjetroelektrana.“

Zatim na virtualnoj karti prikazuje stanje iz 2026. godine. Urugvaj izgleda kao da je prekriven ospicama: crvene točkice nalaze se posvuda. Schaich i njegova tvrtka SEG Ingeniería upravljaju sa 75 vjetroturbina, što čini deset posto svih vjetroturbina u zemlji.

Energetska mješavina Urugvaja danas se sastoji od 50 posto hidroenergije, 30 posto energije vjetra, 15 posto biomase i tri posto solarne energije. Schaich ističe: „Današnja proizvodnja električne energije praktički je potpuno zelena. U posljednjih nekoliko godina fosilna goriva u prosjeku su sudjelovala sa samo dva posto. To nije samo pitanje održivosti nego i gospodarske isplativosti.“

Jedan čovjek, jedna vizija

Urugvaj je 2008. godine pogodila energetska kriza. Izrazito visoke cijene energije, u kombinaciji s teškom sušom, dovele su elektroenergetski sustav na rub izdržljivosti, uz česte nestanke struje. Upravo je to bio početak promjene načina razmišljanja. Danas se ova južnoamerička država s 3,5 milijuna stanovnika smatra jednim od klimatskih predvodnika.

To je postigla unatoč tome što nije raspolagala velikim financijskim rezervama niti razvijenom visokotehnološkom infrastrukturom. Vizionar iza te transformacije bio je fizičar Ramón Méndez.

„Ono što je bilo novo u urugvajskom slučaju, a što je moguće primijeniti i drugdje, jest način na koji smo promišljali energetsku tranziciju“, kaže. „Nije riječ o manjim prilagodbama, nego o temeljitoj preobrazbi cijelog sustava.“

Kao nacionalni direktor za energetiku uspio je postići svojevrsni društveni konsenzus koji su podržale sve političke opcije. Između 2010. i 2020. godine država i privatni sektor zajedno su uložili oko sedam milijardi američkih dolara u obnovljive izvore energije.

Uspjeh zahvaljujući dugoročnoj sigurnosti planiranja

Doneseni su novi propisi, uvedene porezne olakšice, a stručnjaci su obilazili zemlju i održavali prezentacije. U proces su uključeni poljoprivrednici i sveučilišta, a rezultat je bio otvaranje ukupno 50.000 novih radnih mjesta.

Postojala je i još jedna ključna mjera: zakonima je zajamčena otkupna potražnja za proizvedenom energijom tijekom sljedećih 20 godina. Time su troškovi energije postali predvidljivi i stabilni.

„Još uvijek se često tvrdi da obnovljivi izvori energije ne mogu osigurati jednaku sigurnost opskrbe kao fosilna goriva“, kaže Méndez.

„No Urugvaj, koji nije izložen posljedicama nedavnih događaja u Hormuškom tjesnacu, danas je znatno pouzdaniji i energetski sigurniji.“

Dodaje: „Koliko Njemačku stoji nedostatak uvoza ukapljenog prirodnog plina? Troškovi snažno rastu, a na kraju ih plaćaju građani.“

Visoki troškovi električne energije

Znači li to da je u Urugvaju sve idealno? Ne baš. Unatoč procvatu zelene energije, cijene električne energije za kućanstva gotovo se nisu smanjile. Četveročlana obitelj u prosjeku plaća oko 150 američkih dolara mjesečno.

Luis Andrade kaže: „Trošimo što je moguće manje električne energije jer je skupa. To se neće tako brzo promijeniti.“

Osim toga, zemlja i dalje mora uvoziti sirovu naftu, prvenstveno za potrebe prometa i industrije. Ona čini otprilike 35 posto ukupne energetske potrošnje. Zbog toga je sada započela druga faza energetske tranzicije.

To se posebno vidi na primjeru Enriquea Carbonera. On održava red u garaži autobusnog terminala u Montevideu, a masne crne mrlje na podu pokazuju gdje su parkirani dizelski autobusi.

„Sve je to zbog dizela“, kaže Carbonero. „Motori s unutarnjim izgaranjem prljavi su i stvaraju neugodne mirise. Ondje gdje punimo električne autobuse sve je čisto. Važno nam je da se ta razlika vidi.“

Tranzicija je započela

Montevideo, glavni grad Urugvaja, postupno napušta dizelski pogon. Od 2021. godine vozni park javnog prijevoza proširuje se isključivo električnim autobusima, a danas je svaki četvrti autobus električni. Cilj je do 2040. godine postići stopostotnu elektrifikaciju.

Tu su i poticaji za taksiste koji prelaze na električna vozila. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci gotovo 70 posto svih novoregistriranih automobila bilo je na električni pogon.

Vozač Ubera Hernán Gómez prije šest mjeseci prešao je na električni automobil. Kaže da sada mjesečno štedi oko 900 dolara na troškovima goriva.

„U početku sam mislio da nešto nije u redu. Ali nije, jer sam sve izračunao i razlika je bila golema.“

Urugvaj kao uzor drugim zemljama?

Ipak, ostaje pitanje može li se urugvajski model uspješno primijeniti drugdje. Zemlja raspolaže snažnim vjetrovima, obiljem sunčeve energije i rijetko je naseljena, osobito u ruralnim područjima. Uz to, ima vrlo malo energetski intenzivne industrije.

Postoji još jedan razlog za zabrinutost čovjeka kojeg smatraju ocem urugvajske zelene tranzicije. Prema Méndezu, politika koja se temelji na dijalogu sve više gubi prostor.

„Provesti nešto ovakvo danas postaje sve teže diljem svijeta. Vlade se mijenjaju, a s njima se često radikalno mijenja i politika. Jedna strana drugoj poručuje da je u svemu pogriješila.“

I zaključuje: „Ako sa svakom promjenom vlasti iznova osnivamo državu, na kraju svi gubimo.“

Odmah nakon što je otkriven napad na najveću svjetsku burzu kriptovaluta Binance, objavljeno je kako namjerava nadoknaditi gubitke od 6,3 milijarde dolara nastale u hakerskom napadu. Tvrtka je priopćila da je uz pomoć partnera već zamrznula oko polovice ukradene imovine. Ali kako stručnjaci tvrde, oko 3 milijarde dolara najvjerojatnije više nitko nikad neće naći.

Već da i spasi svoj položaj na tržištu, Binance je izdvojio više od šest milijardi dolara vlastitih sredstava kako bi pokrio gubitke. Korisnici bi ponovno trebali moći podizati sredstva u roku od 40 sati. Isplate i uplate nakon napada privremeno su bile obustavljene.

Trag vodi u Sjevernu Koreju

Stručnjaci pretpostavljaju da iza napada stoji hakerska skupina povezana sa Sjevernom Korejom. Prema dosadašnjim saznanjima, napadači su pristup informatičkim sustavima Binancea dobili preko hakiranog prijenosnog računala jednog inženjera.

Istraga je još u tijeku i zasad nije identificirana nijedna konkretna osoba odgovorna za napad. Binance surađuje s američkim Saveznim istražnim uredom (FBI) i Tajnom službom SAD kako bi rasvijetlio slučaj.

Prema vlastitim podacima, Binance ima 335 milijuna registriranih korisnika diljem svijeta. Vrijednost imovine pod skrbništvom tvrtke 2025. iznosila je 162,8 milijardi dolara. Burza raspolaže i vlastitim sigurnosnim fondom vrijednim više od milijarde dolara u bitcoinu.

Osim toga, tvrtka je za pokriće štete osigurala još oko 6,34 milijarde dolara vlastitih sredstava. Nije objavljeno odakle taj novac potječe.

Koliko su te burze uopće sigurne?

Napad je ponovno pokazao rizike povezane s kriptovalutama. Analitičar brokerske kuće IG Salah-Eddine Bouhmidi upozorava da su se, unatoč Binanceovu obećanju da će nadoknaditi štetu, pitanja sigurnosti i pohrane digitalne imovine ponovno našla u središtu pozornosti.

Tečajevi bitcoina i ethereuma privremeno su pali za oko tri posto, dok je Binance Coin izgubio pet posto vrijednosti.

I Bernardo Brits, direktor pružatelja platnih usluga Trace Finance, smatra da je obrana od hakerskih napada sve teža. „Umjetna inteligencija može pronaći sigurnosne propuste brže nego što ih je moguće ukloniti“, upozorava Brits.

Po njegovu mišljenju, to bi moglo potaknuti korisnike da napuste manje i srednje burze i prijeđu na veće platforme koje smatraju sigurnijima.

Uvjet da bude „pravi" novac

Konkurenti poput Coinbasea i Krakena odmah su poduzeli dodatne mjere za jačanje sigurnosti te pozvali na bolju razmjenu informacija unutar sektora.

Coinbase je objavio da je „iz opreza“ prilagodio sustave za pohranu ključeva kriptovaluta koji se drže izvan mreže. Kraken je priopćio da prati incidente u industriji kako bi dodatno unaprijedio vlastite sigurnosne mjere.

Predstavnici sektora upozoravaju da je hitno potrebno djelovati jer vlada američkog predsjednika Donalda Trumpa potiče dublju integraciju digitalne imovine u financijski sustav. Time se povećavaju i ulozi za industriju koja je i ranije bila meta velikih hakerskih napada.

„Ako kriptovalute žele ostvariti svoj puni potencijal, mora se odmah poboljšati sigurnost", rekao je Chris Perkins, direktor odjela za kriptovalute u investicijskoj kući Franklin Templeton.

Mjesto održavanja svečanosti nije odabrano slučajno: u zračnoj luci u Düsseldorfu premijer njemačke pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Henrik Wüst se sredinom rujna zahvalio ljudima koji su prije 65 godina izašli iz zrakoplova na tom mjestu: gastarbajterima prve generacije, koji su se odvažili na avanturu, ostavili svoju domovinu i na kraju dali svoj doprinos prosperitetu Savezne Republike Njemačke.

Do obustave zapošljavanja 1973. godine u Njemačku je došlo oko 870.000 Turkinja i Turaka. Radili su u rudnicima, na proizvodnim trakama u tvornicama ili čistili tvorničke hale. Većina njih je ostala u Njemačkoj i tu pronašla novi dom. „Učinili ste našu zemlju raznovrsnijom, otvorenijom i snažnijom", pohvalio ih je Wüst, ali je istovremeno jasno rekao: „Tek kada ime, boja kože i vjera više ne budu imali nikakvu ulogu, ostvarit ćemo cilj."

No od toga je Njemačka još uvijek prilično daleko, kaže za DW Haci-Halil Uslucan, jer 65 godina kasnije prema ljudima turskog porijekla još uvijek ima mnogo diskriminacije. Ipak, prema njegovim riječima, sporazum o zapošljavanju je uspješna priča: „Na mnogim područjima bilježimo uspjehe, naprimjer u obrazovanju. Danas imamo veliki broj sveučilišnih diplomaca turskog porijekla, imamo profesionalni napredak. Imamo i politički napredak, naprimjer premijera Baden-Württemberga Cema Özdemira."

Siromaštvo umirovljenih migranata znatno veće

Sam Uslucan je savršen primjer. Njegov otac je 1971. godine došao iz Turske u Berlin i radio u tekstilnoj industriji, a dvije godine kasnije doveo je suprugu i dvojicu sinova. Haci-Halil Uslucan je doktorirao psihologiju i danas radi na Sveučilištu Duisburg-Essen kao profesor suvremenih studija o Turskoj.

Jedna od njegovih najnovijih tema istraživanja odnosi se na negativne posljedice sporazuma o zapošljavanju, koje pogađaju i opterećuju mnoge nekadašnje gastarbajtere. Najveća je usamljenost starijih doseljenika. Ali to nije jedini problem koji sve više muči neke umirovljenike turskog porijekla.

„Istraživanja pokazuju da je siromaštvo među migrantima-umirovljenicima dvostruko veće – između 25 i 30 posto, u odnosu na 12 do 14 posto kod Nijemaca. Stopa invalidnosti i prijevremenog odlaska u mirovinu kod migranata je znatno veća, jer je prva generacija uglavnom radila jako teške fizičke poslove."

Prema Uslucanovim riječima, vjerojatnost da takve osobe ostanu bez posla deset godina prije dostizanja starosne dobi za mirovinu dvostruko je veća. „Osim toga, imaju niža mjesečna primanja, često prekinute radne biografije a radili su u sektoru niskih plaća. Posljedica toga je mala mirovina."

Mirovina je u prosjeku 360 eura manja

Posebna analiza Njemačkog mirovinskog osiguranja pokazuje zabrinjavajuće podatke: umirovljenici s turskim državljanstvom u Njemačkoj primaju u prosjeku oko 360 eura manju mirovinu od njemačkih penzionera. Krajem 2025. godine to je iznosilo 890 eura u odnosu na 1.250 eura mjesečno.

Još je zabrinjavajuće to što je udio osoba s turskim državljanstvom, koje u Njemačkoj primaju osnovnu socijalnu pomoć za umirovljenike, u lipnju 2026. godine bio više od tri puta veći nego kod Nijemaca i iznosio 9,3 u odnosu na 2,7 posto.

Sociolog Eric Seils iz Zaklade Hans Böckler u Düsseldorfu kaže za DW da su mnogi gastarbajteri bili stariji kada su došli u Njemačku i da su zbog toga manje vremena uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje. I ukazuje na još jedan problem: „Gastarbajteri, koji su dolazili u Njemačku, često su odmah počinjali raditi u tvornicama, rudnicima ili na građevini. Tamo nisu imali visoke satnice, jer su često bili slabije obrazovani od Nijemaca."

Deindustrijalizacija koja je počela početkom 70-ih godina i naftna kriza dodatno su doveli do toga da mnogi gastarbajteri izgube posao. „Više nije bilo toliko dobrih radnih mjesta u klasičnoj industriji. Tko nije imao dobro obrazovanje, lakše je ostajao bez posla nego školovaniji ljudi. Isto se događalo i Nijemcima. A kada su radne karijere prekinute, to se naravno kasnije odražava i na visinu mirovine."

Gastarbajteri: malo mogućnosti za dokvalifikaciju

I Janina Söhn iz Sociološkog istraživačkog instituta u Göttingenu (SOFI) pri Sveučilištu Georg-August bavila se pitanjem siromaštva doseljenika u starosti. Njen zaključak je da je činjenica, po kojoj je gotovo trećina doseljenika-umirovljenika izložena riziku od siromaštva, veliki problem u Njemačkoj.

„Ovu grupu to pogađa još teže nego, naprimjer, žene općenito, koje već same po sebi imaju povećan rizik od siromaštva. A kada pogledamo migrantice koje žive same, brojke su zaista alarmantne. Kada ne bi bilo obiteljske podrške, situacija bi bila još mnogo gora i tužnija."

Umirovljenici s turskim državljanstvom nemaju ni velike mogućnosti za dodatnu zaradu. Bilo zato što njihove, uglavnom niske kvalifikacije nisu dovoljne, bilo zato što zbog teškog fizičkog rada u mlađim godinama više nisu fizički sposobni za dodatni rad. Prema podacima Savezne agencije za rad, njihova stopa zaposlenosti iznosi samo polovicu stope kod Nijemaca – 5,2 naspram 10,8 posto.

Janina Söhn kaže da se radi o čitavom nizu nepovoljnih okolnosti i životnih teškoća. „Generaciju gastarbajtera Njemačka je dovela ovdje, ali oni su radili najteže poslove, dok su se domaći stanovnici djelom mogli dodatno obrazovati i kvalificirati."

No za gastarbajtere nije bilo programa dodatnog stručnog usavršavanja, napominje ova znanstvenica i dodaje: „Ljudi koji su radili teške poslove, a koji su bili potrebni svakom gospodarstvu, platili su to svojim zdravljem."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...