Vecernji list

Urbani toplinski otoci su gradska područja koja su znatno toplija od svojih ruralnih okolina zbog zgrada, asfaltiranih površina i ljudskih aktivnosti poput vožnje automobila.
Kao rezultat toga, toplinski valovi u gradovima postaju još intenzivniji.
Taj takozvani učinak urbanog toplinskog otoka može povisiti temperature za 10 do 15 stupnjeva Celzija. S obzirom na to da više od polovice svjetskog stanovništva već živi u urbanim područjima a očekuje se da će taj broj do 2050. narasti na gotovo 70 posto, mnogi ljudi pate zbog velike vrućine.

Što uzrokuje urbane toplinske otoke?

Ruralna područja najčešće su prekrivena travom, usjevima ili šumama koje pomažu u hlađenju zraka, dok tamni beton i asfalt u gradovima upijaju toplinu.
Biljke djeluju kao prirodni klima-uređaji jer upijaju vodu iz tla preko korijena, a zatim je ispuštaju kao vodenu paru u atmosferu.
Nepropusne, tvrde i tamne površine poput pločnika, parkirališta i cesta ne propuštaju vodu i stoga ne pružaju isti efekt hlađenja.

Neke zemlje pokušavaju nadoknaditi taj nedostatak prskanjem vode po pločnicima radi hlađenja. U Japanu se ta stoljetna praksa naziva „Uchimizu".

Visoke zgrade i uske ulice mogu zagrijati zrak koji se zadržava između njih. Ti „urbani kanjoni" blokiraju prirodno strujanje vjetra koje bi inače moglo rashladiti to područje.
Zagađenje od automobila i izgaranja fosilnih goriva može djelovati poput mini stakleničkog omotača iznad grada, zadržavajući vrući zrak.

Toplinski otoci najčešće se stvaraju tijekom dana jer pločnici i krovovi upijaju više sunčeve topline – a vrhunac se doseže oko tri do pet sati nakon zalaska sunca.
Od izlaska sunca do kasnog poslijepodneva te su površine izložene jakom sunčevom zračenju i akumuliraju toplinu u više slojeva. Nakon zalaska sunca, ta se toplina polako oslobađa.

Gdje je učinak urbanog toplinskog otoka najizraženiji?

Veći gradovi obično pohranjuju više topline od manjih. Urbana središta Londona i Pariza često bilježe temperature i do 4 stupnja Celzija više od okolnih ruralnih područja noću.

Urbana područja osjetljivija su na vrućinu jer se globalno zagrijavanje, uzrokovano klimatskim promjenama, dodatno pogoršava učincima toplinskog otoka.
Godina 2024. bila je najtoplija u povijesti mjerenja, s prosječno 1,55 °C iznad predindustrijskih razina.
Trenutačne politike mogle bi uzrokovati rast globalne temperature do 2,7 °C. To je posljedica izgaranja fosilnih goriva, koje zagrijava planet i oslobađa stakleničke plinove u atmosferu.

Zauzvrat, takvi urbani toplinski otoci mogli bi dodatno potaknuti klimatske promjene jer raste potražnja za klimatizacijom, što povećava sagorijevanje ugljena, nafte i plina tijekom toplinskih valova.

Postoje li rješenja za hlađenje gradova?

Da, rješenja uključuju ozelenjivanje gradova, sadnju više stabala, grmlja i druge otporne vegetacije, kao i izgradnju fontana i jezeraca, te zelenih ili „hladnih krovova" koji upijaju i prenose manje topline sa sunca na zgrade.

Ti hladni krovovi reflektiraju više sunčeve svjetlosti od konvencionalnih površina i manje se zagrijavaju. Bijeli krovovi ostaju najhladniji i mogu reflektirati 60 – 90 % sunčeve svjetlosti, ali i druge reflektirajuće površine mogu pomoći u odbijanju nevidljivog zračenja.

Gradovi poput New Yorka počeli su bojati krovove u bijelo još 2009. godine kako bi smanjili učinak toplinskog otoka. Ti hladni krovovi mogu smanjiti unutarnju temperaturu zgrada i do 30 %, kao i onečišćenje zraka i emisije stakleničkih plinova zbog manje potrebe za klimatizacijom.

Dodatne mjere uključuju postavljanje „hladnih kolnika" od propusnih materijala koji reflektiraju više sunčeva zračenja i pospješuju isparavanje vode, kao i miješanje stambenih, poslovnih i rekreacijskih prostora.

Megalopolisi poput Los Angelesa i Tokija već su počeli uvoditi takve kolnike. Studija u jednoj od najtoplijih četvrti Los Angelesa pokazala je da reflektirajući premaz na cesti može smanjiti učinak toplinskog otoka.

Gradska uprava Tokija postavila je do sada oko 200 kilometara takvih nogostupa, s posebnim naglaskom na središnja područja. Planira ih proširiti na 245 kilometara do 2030. godine.

Mali azijski grad-država Singapur postao je jedan od najzelenijih gradova na svijetu. Više od 40 % njegove površine je ozelenjeno, uključujući prirodne rezervate, parkove, vrtove i zelene površine.
Grad planira osigurati da do 2030. godine svaki dom ima park udaljen najviše 10 minuta hoda.
Također strogo ograničava broj automobila na cestama kroz skup i ograničen sustav nadmetanja za registraciju vozila.

Delegacija visokorangiranog sjevernokorejskog vojnog osoblja otputovala je u ponedjeljak u Moskvu, a analitičari sugeriraju da se Pjongjang priprema na slanje dodatnih trupe u idućim tjednima, i to kako bi pomogao Rusiji u ratu protiv Ukrajine.

Nakon posjeta Sjevernoj Koreji prošlog mjeseca, čelnik ruskog Vijeća sigurnosti i bivši ministar obrane Sergej Šojgu rekao je ruskim medijima da je sjevernokorejski čelnik Kim Jong-un pristao poslati dodatnih 6.000 vojnih inženjera i radnika u Kursku regiju koja graniči s Ukrajinom, naglašavajući sve bolje vojne veze između Moskve i Pjongjanga.

Južnokorejska Nacionalna obavještajna služba (NIS) potvrdila je te navode. Obavještajna agencija također tvrdi da je Sjeverna Koreja Rusiji isporučila više od deset milijuna topničkih granata i projektila, a zauzvrat dobila pomoć u vidu ekonomske suradnje, odnosno vojnu tehnologiju.

Uzajamno koristan dogovor

Analitičari kažu da je, s obzirom na koristi koje obje strane imaju od svog saveza, izgledno da će Sjeverna Koreja doista poslati više vojnika da se bore uz svoje ruske kolege i da želi pomoći na duži rok.

„I Moskva i Pjongjang dobivaju ono što žele od ovog sporazuma“, rekao je Yakov Zinberg, profesor međunarodnih odnosa na tokijskom Sveučilištu Kokushikan.

„Znamo da je Rusija pretrpjela gubitke, to su stotine tisuća ubijenih i ranjenih ljudi, te da vlada ne želi proširiti mobilizaciju i na velike gradove, poput Moskve i Sankt Peterburga, jer bi to moglo ugroziti režim [ruskog predsjednika Vladimira] Putina u tim gradovima", rekao je on za DW.

Sjevernokorejske vlasti, u međuvremenu, nastoje iskoristiti raspoređivanje vojnika kao priliku za „buđenje" nacije.

Primjerice, u scenama koje su očito bile inscenirane kako bi se potaknuo nacionalni zanos prije slanja vojnika, državni mediji su u ponedjeljak emitirali i kadrove na kojima se vidi Kima kako postavlja sjevernokorejsku zastavu preko lijesa na ceremoniji povratka posmrtnih ostataka vojnika poginulih u borbama.

Iako se na video-snimkama moglo vidjeti samo šest lijesova, zapadna obavještajna izvješća sugeriraju da je od otprilike 11.000 sjevernokorejskih vojnika koji su do sada angažirani u ratu protiv Ukrajine, njih oko 6.000 ubijeno, ranjeno ili zarobljeno.

Na snimkama se također vidi Kima kako plače tijekom zajedničke kulturne manifestacije s Rusijom u Pjongjangu u subotu, organizirane povodom godišnjice potpisivanja bilateralnog vojnog pakta s ruskim vođom Vladimirom Putinom.

Sjevernokorejske trupe 'pomažu Putinovom režimu'

Dok je Pjongjang (is)koristio raspoređivanje vojnika kao propagandno sredstvo, prisutnost sjevernokorejskih trupa blagodat je i za ruske vlasti i za građane. „Većina onih koji su do sada regrutirani potječu iz udaljenih republika i bilo je malo otpora, ali kada razgovaram s Rusima, uvijek kažu da se boje još jedne mobilizacije", rekao je Zinberg, koji inače potječe upravo iz Sankt Peterburga.

„Kada vlada objavi da će na prvu liniju fronta biti poslano još 6.000 sjevernokorejskih vojnika, onda oni kažu da se mogu opustiti jer znaju da su sigurni", dodao je Zinberg. „Dakle, slanje Sjevernokorejaca zapravo pomaže Putinovom režimu."

Zinberg također kaže da je korištenje sjevernokorejskih vojnika kalkulirani potez s ciljem "širenja straha" među europskim saveznicima Ukrajine, koji su se prethodno nadali da će Rusiji prije ili kasnije ponestati ljudstva i materijala, te da će ruski saveznik s nuklearnim oružjem u istočnoj Aziji držati „budnim", odnosno na stalnom oprezu i SAD i Južnu Koreju i Japan.

Ra Jong-yil, bivši diplomat i visoki južnokorejski obavještajni časnik, slaže se da se kao "glavni razlog" zbog čega je Sjeverna Koreja uopće pristala poslati još više vojnika može smatrati gubitke koje je Rusija već pretrpjela na prvim crtama bojišnice.

„Čini se da će neki od tih vojnika biti korišteni i kao radnici za obnovu infrastrukture na okupiranim područjima, što je nešto u čemu su sjevernokorejske trupe dobre jer ih se tako često koristi na sjeveru (Korejskog poluotoka, nap. red.)", rekao je.

Ra je predvidio da će Sjeverna Koreja „nastaviti slati više osoblja čak i nakon završetka borbi, jer će Rusiji i dalje nedostajati puno radnika za obnovu područja pogođenih ratnim okršajima".

Može li pomoć Rusiji osigurati opstanak režima u Pjongjangu?

Obavještajne procjene pokazuju da se Rusija „revanšira" Sjevernoj Koreji isporukom goriva, hrane i pristupom naprednoj vojnoj opremi koju je Pjongjang ranije teško mogao osigurati jer je režim pod strogim embargom i sankcijama Ujedinjenih naroda zbog svog nuklearnog programa.

Druga korist za Pjongjang je jednostavno prestiž koji donosi činjenica da je ta zemlja ključni saveznik jedne globalne sile. To je savez koji Sjeverna Koreja vrlo lako može iskoristiti u svoju korist u trgovinskim i sigurnosnim aranžmanima s Kinom, koja je dugo bila najbliži partner i zaštitnik režima.

„Sviđa im se status koji im donosi prijateljstvo s Rusijom“, rekao je Zinberg.

„Ja očekujem da će i dalje ostati bliski Moskvi čak i nakon završetka rata, nudeći Rusima trupe i radnu snagu, jer znaju da im to može donijeti benefite koji pomažu u potpori režimu i osiguravanju njegovog opstanka."

Osamnaesti ožujka 2025. ući će u njemačku povijest. Tog dana je Bundestag dvotrećinskom većinom otvorio put za nezapamćeno zaduživanje. Odobren je investicijski paket za infrastrukturu vrijedan više milijardi eura. Za nacionalnu obranu više ne bi smjelo biti ograničenja.

Sve što je potrebno kako bi Bundeswehr i Njemačka ponovno postali „sposobni za rat“, kako to socijaldemokratski (SPD) ministar obrane Boris Pistorius stalno naglašava otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, bit će financirano. Kršćansko-demokratski (CDU) kancelar Friedrich Merz želi da njemačka vojska postane najjača konvencionalna vojska u Europi.

Za poduzeća koja grade ceste i mostove, postavljaju tračnice ili proizvode optičke kablove za brzi internet, to su izvrsne vijesti. Još više koristi ima obrambena industrija. Tijekom desetljeća njezin je značaj u njemačkom gospodarstvu opadao.

Koga je u Njemačkoj još zanimala proizvodnja tenkova? Još 2020. dionica najveće njemačke tvrtke u sektoru naoružanja, Rheinmetalla, stajala je 59 eura. U lipnju 2025. cijena se kretala između 1.700 i 1.800 eura. Švicarska banka UBS predviđa daljnji rast i trenutačno postavlja ciljnu cijenu na 2.200 eura.

Obećanje: „Gigantski konjunkturni program“

Zlatna vremena za tu granu industrije, a njezini menadžeri tvrde da će izdaci za obranu koristiti ne samo kompanijama. „Izdaci za naoružanje su gigantski konjunkturni program“, rekao je u ožujku 2025. Oliver Dörre, šef vojne tvrtke Hensoldt, na jednom skupu u Frankfurtu.

I političari se nadaju modernizaciji industrije i novim poticajima za gospodarski rast. No, već tijekom rasprave prije glasanja u Bundestagu, ekonomisti su ublažili euforiju. „Povećanje državnih vojnih izdataka dat će poticaj njemačkom gospodarstvu, ali taj gospodarski učinak bit će umjeren“, prognozirao je Tom Krebs, profesor ekonomije na Sveučilištu u Mannheimu, u izvješću za proračunski odbor Bundestaga.

Upozorenje ekonomista: mali dobitak – visoki troškovi

Krebs i njegov kolega Patrik Kaczmarczyk tu su procjenu dodatno precizirali u jednoj studiji. U istraživanju o tome kako dodatni državni izdaci utječu na bruto domaći proizvod – dakle, zbroj svih gospodarskih aktivnosti – za vojne izdatke u Njemačkoj dobiva se faktor od najviše 0,5. Prevedeno na jednostavan jezik, to znači da jedan euro državnog novca u najboljem slučaju stvara 50 centi dodatne gospodarske aktivnosti.

Za usporedbu, investicije u infrastrukturu i obrazovanje ili proširenje sustava za brigu o djeci u vrtićima i školama udvostručuju ili utrostručuju uloženi novac. „Iz gospodarske perspektive", kaže Krebs, „planirana militarizacija njemačkog gospodarstva je rizična oklada s niskim ukupnim gospodarskim povratom.“

Vojni izdaci kao osiguranje

Nije teško objasniti zašto je to tako. Kada se proizvede tenk, on ili stoji negdje, ili u najgorem slučaju bude uništen. On ne stvara dodatnu gospodarsku vrijednost. Vojni izdaci su kao osiguranje. Plaćaju se kako bi pružili zaštitu u slučaju potrebe. Ako se osiguranje ne iskoristi, novac je izgubljen.

Ako država, s druge strane, ulaže u prometnu infrastrukturu, tada tim cestama, mostovima i željeznicama roba može stići do poduzeća. Tamo se od te robe izrađuju proizvodi koji se mogu prodavati. Ako se grade vrtići, roditelji mogu raditi i zarađivati. U školama se obrazuju mladi ljudi za buduće zadatke.

Nedostatak konkurencije uzrokuje rast cijena

Čak ni proizvodnja vojne opreme trenutačno ne donosi velik gospodarski rast. Knjige narudžbi njemačke vojne industrije prepune su. Primjerice, Rheinmetall je u prvom kvartalu 2025. imao narudžbi u vrijednosti od gotovo 63 milijarde eura. Prije početka rata u Ukrajini iznos je bio nešto više od 24 milijarde – manje od polovice. I druge tvrtke u toj industriji imaju pune ruke posla, a proizvodni kapaciteti su potpuno iskorišteni.

To ima dvostruki učinak. Kada je ponuda ograničena, a potražnja raste, to automatski znači manjak konkurencije, a to obično dovodi do rasta cijena. Ekonomisti već na to upozoravaju. Krebs i Kaczmarczyk pišu da „povećani obrambeni izdaci manje doprinose borbenoj sposobnosti, a znatno više profitnim maržama i dividendama vojnih tvrtki“.

Tenkovi umjesto automobila

No i civilne industrije vide šansu za dobar posao, osobito one koje pate zbog slabe gospodarske situacije. Tvrtka Deutz AG iz Kölna, primjerice, proizvodi motore za platforme za podizanje tereta, ali i za poljoprivredna vozila, bagere i druge velike strojeve. Zbog slabe konjunkture, prihod je 2024. pao za više od 12 posto. Deutz već proizvodi motore za vojna vozila. Taj dosad mali segment poslovanja trebao bi se znatno proširiti. „Za nas je obrambeni sektor vrlo važno i zanimljivo tržište s velikim potencijalom rasta“, rekao je u ožujku izvršni direktor tvrtke Sebastian Schulte.

Ili, primjerice, Volkswagen. Taj proizvođač automobila nalazi se u krizi. Već je morao otpustiti tisuće radnika. Tvornica u Osnabrücku je gotovo pred zatvaranjem. Rheinmetall razmatra bi li se tamo mogli proizvoditi i tenkovi. Dva primjera koja su korisna za gospodarstvo, ali samo u smislu nadoknađivanja gubitaka, a ne poticanja dodatnog rasta. No čak i uspješne tvrtke prelaze na vojnu proizvodnju. Posebno je velika potražnja za dobavljačima u industriji prerade metala.

Američko ministarstvo obrane je u međuvremenu potvrdilo ranije objavljene medijske izveštaje: Ukrajina mora računati na obustavu svih američkih isporuka oružja – uključujući i one koje je obećao i bivši predsjednik Joe Biden.

„Ne mogu navesti detalje o tome koje su isporuke oružja zaustavljene“, izjavio je glasnogovornik Pentagona Sean Parnell i dodao: „Četiri godine smo pod Bidenovom administracijom davali oružje i streljivo, a da nismo ozbiljno razmišljali koliko toga uopće još imamo." Sada se provodi sveobuhvatna revizija. Vodeće načelo u tome, kaže glasnogovornik Pentagona, jest "America First". Predsjednik Trump izabran je zato da „Ameriku stavi na prvo mjesto“.

Kraj pomoći Ukrajini?

Donald Trump je doduše na summitu NATO-a u Haagu prošloga tjedna govorio o „vrlo dobrom“ sastanku s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. No, o sustavima protuzračne obrane tipa Patriot, koje Ukrajina i dalje hitno treba, Trump je naglasio: „Vrlo ih je teško nabaviti. I nama su potrebni.“ Sustavi Patriot izuzetno su važni za Ukrajinu kako bi se obranila od ruskih zračnih napada.

Znači li to da je američka pomoć Ukrajini definitivno pred obustavom? Max Bergmann, stručnjak za Europu pri Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu, smatra da je to realna opcija: „Da, ta opasnost postoji.“

Ukrajina više nije prioritet SAD-a

„Jasno je da Trumpova administracija neće od Kongresa tražiti odobrenje nove pomoći Ukrajini. Ta zemlja za ovu administraciju više nije prioritet“, kaže politolog. Radi se samo još o tome kada će ranije, pod Bidenom, odobrena pomoć konačno isteći – i hoće li SAD nastaviti barem dijeliti obavještajne informacije s Ukrajinom.

„Trumpova administracija nema interesa dodatno se angažirati u ovom ratu“, smatra Bergmann. Trump je pokušao pokrenuti mirovne pregovore, ali to do sada nije imalo većeg učinka. „Imamo predsjednika koji ne želi neprijateljske odnose s Rusijom, koji Rusiju ne vidi kao što je vide europski NATO partneri, već želi imati dobre odnose s Moskvom.“

Smanjenje američke razvojne pomoći

Za Ukrajinu nije gorak samo očekivani kraj vojne pomoći SAD-a, već i drastično smanjenje američke razvojne pomoći.

Od ruske invazije u veljači 2022., Ukrajina je bila najveći primatelj sredstava američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Financirali su se, primjerice, plaće ukrajinskih hitnih službi, ili učiteljica i učitelja. Također se podupirao rad lokalnih ukrajinskih medija i razminiranje područja koje je Ukrajina ponovno oslobodila od Rusije.

Trumpova administracija zatvorila je razvojnu agenciju, ostali su još samo preostali fondovi pod nadzorom američkog State Departmenta.

Prema podacima novinske agencije Reuters, američka razvojna pomoć Ukrajini u prosincu prošle godine iznosila je još oko 4,3 milijarde dolara. U ožujku je već pala na oko 1,3 milijarde dolara – a trend je i dalje silazan.

Može li Europa popuniti tu prazninu?

Prema Institutu za svjetsku ekonomiju (IfW) iz Kiela, Europljani su već prestigli SAD po obujmu vojne pomoći. „Po prvi put od lipnja 2022. Europa je premašila SAD u ukupnoj vojnoj pomoći – s ukupno 72 milijarde eura naspram 65 milijardi iz Sjedinjenih Američkih Država“, priopćeno je iz IfW-a sredinom lipnja. U obzir su uzete isporuke zaključno s krajem travnja. U međuvremenu se ta tendencija vjerojatno dodatno pojačala.

Već u ožujku institut je izračunao kako bi se mogao odraziti izostanak nove pomoći iz SAD-a, rekao je Taro Nishikawa, voditelj projekta Ukraine Support Tracker pri IfW-u za njemačku naovinsku agenciju dpa. Prema tim procjenama, Europa bi godišnje morala osigurati 82 milijarde eura kako bi održala sadašnju razinu podrške Kijevu. Ako bi, kao u ovom slučaju, već obećana pomoć izostala, praznina koju treba popuniti bila bi još veća.

Posebno važna uloga Njemačke

No, koje su mogućnosti za jačanje protuzračne obrane? Berlin je, osim američkih Patriot sustava iz zaliha Bundeswehra, Kijevu isporučio i vlastitu proizvodnju – protuzračne sustave Iris-T. Prema podacima njemačke vlade, sada se u Ukrajini nalazi šest takvih sustava. Oni su se pokazali učinkovitima u zaštiti gradova.

Međutim, imaju svoja ograničenja. Namijenjeni su obrani na kratkim i srednjim udaljenostima. Za obranu od dronova također su prikladni protuzračni topnički tenkovi Gepard koje je isporučila Njemačka. Balističke rakete, međutim, zasad je moguće presresti isključivo Patriot-sustavima.

Reakcije iz Kijeva – i iz Moskve

Nakon što je postalo poznato da Washington obustavlja isporuku, ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je na razgovor zamjenika šefa američkog veleposlanstva Johna Ginkela. Ukrajinska zamjenica ministrice vanjskih poslova Marjana Bez naglasila je da svako odgađanje vojne pomoći samo potiče Rusiju da nastavi s ratom i terorom, umjesto da traži mir.

Ukrajinsko ministarstvo obrane također je priopćilo da nije službeno obaviješteno o „obustavi ili reviziji planova isporuke dogovorene vojne pomoći“. „Ministarstvo obrane Ukrajine zatražilo je telefonski razgovor s kolegama iz SAD-a radi dodatnog pojašnjenja detalja“, objavila je institucija na društvenim mrežama. Nakon toga će ili ministarstvo obrane ili ministarstvo vanjskih poslova informirati javnost o rezultatima.

Moskva je, pak, reagirala s odobravanjem i samouvjerenošću. Odluka je vjerojatno povezana s praznim zalihama oružja u SAD-u, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov. „Ali u svakom slučaju, što manje oružja Ukrajina dobije, to je kraj vojne specijalne operacije bliži“, izjavio je. Izraz „vojna specijalna operacija“ Moskva eufemistički koristi za svoj trogodišnji agresorski rat protiv Ukrajine.

Situacija u Srbiji se zaoštrava, ocjenjuje njemačka Katolička novinska agencija KNA. „Ono što je započelo kao prosvjed protiv korupcije sve više postaje test za vlast. U Srbiji se studenti sada sve više okreću građanskoj neposlušnosti, a policija na to odgovara valom uhićenja.“

„Sjedećim prosvjedima, postavljanjem kontejnera za smeće i drugih barikada, prosvjednici privremeno paraliziraju promet u Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima“, prenosi agencija. „Akcije su uslijedile nakon velikih prosvjeda u subotu, na kojima je više od 100.000 ljudi u glavnom gradu zatražilo prijevremene parlamentarne izbore.“

Metoda je nenasilna i inovativna – i izluđuje policiju

„U Beogradu već danima nije moguće ništa planirati“, piše berlinski dnevnik Tageszeitung (taz). „Kamo god krenete, nailazite na barikade koje su podigli pobunjeni građani. Ljudi posvuda susreću specijalne policijske jedinice u punoj borbenoj opremi, s prijetećim crnim maskama na licima.“

„Javni prijevoz je u zastoju. Samo ove srijede u Beogradu je otkazano tridesetak linija. Svakog dana uhićuju se deseci ‘terorista’ – tj. građana koji mirno prosvjeduju na ulicama. Građanski prosvjedi koje su pokrenuli studenti, a koji traju već više od pola godine i uključuju blokade fakulteta diljem zemlje, ušli su u novu fazu – građansku neposlušnost.“

Njemački list ocjenjuje da je prekretnica nastupila nakon prosvjeda 28. lipnja i sukoba policije s prosvjednicima koji su uslijedili. „Stvari su 29. lipnja, nakon burne noći, u početku ostale mirne. Autokrat Vučić proglasio je pobjedu, a studenti su prebrojavali krvave glave i uhićene. No zatim je navečer, u roku od jednog sata, cijeli Beograd bio blokiran – pogođene su ključne raskrižja i mostovi preko Save. Te blokade traju i dalje."

„Metoda je nenasilna i inovativna te izluđuje potpuno nemoćnu policiju“, piše list. „Grupe građana blokiraju ulice i podižu barikade u svojim naseljima. Kada dođe policijska jedinica, građani poslušaju naredbu da se sklone, prepuste uklanjanje barikada policiji i čekaju da odu. Kada se to dogodi – sve kreće ispočetka. Policija je potpuno preopterećena. Vrućine su nesnosne. Policajci u kacigama i opremi nisu samo iscrpljeni, nego se osjećaju i poniženo zbog teigre mačke i miša.“

Tageszeitung zaključuje: „Autokracija se ljulja. Jedan dvadesetogodišnji student to je sažeo ovako: ‘Ne postoji ništa opasnije za autoritarni režim od trenutka kad ga se građani više ne boje i kad počnu ismijavati autokrate.’“

Pripremio Ivan Đerković

Poljska je najavila od 7. srpnja uvođenje graničnih kontrola prema Njemačkoj. Tom privremenom mjerom se želi „ograničiti i smanjiti nekontrolirani tranzit migranata u oba smjera“, izjavio je poljski premijer Donald Tusk. Kontrole će se naime provoditi i na granici s istočnim susjedom Litvom. Taj je potez, rekao je Tusk, odgovor na njemačke kontrole. „Njemačku sam stranu već u ožujku upozorio i više puta razgovarao o tome s novim kancelarom.“

Dosadašnji strpljiv stav njegove zemlje prema jednostranim kontrolama više se ne može održati, jer se sada, prema promijenjenoj praksi, ljudi vraćaju natrag u Poljsku, tvrdi Tusk. Migracijska politika bila je središnja tema tamošnje predsjedničke kampanje. Pobjeda desnog nacionalista Karola Nawrockog, koji je tražio strože kontrole na granici s Njemačkom, bila je težak udarac za Tuskovu vladu.

Merz želi zajedničke kontrole sa susjedima

Njemački kancelar Friedrich Merz je na konferenciji za novinare rekao je da je pitanje migracija „zajednički problem koji želimo zajednički riješiti“. Cilj su zajedničke kontrole unutarnjeg graničnog područja sa susjednim zemljama. Te bi kontrole trebale vrijediti i s njemačke i sa strane susjednih zemalja. „U potpunosti se slažemo da moramo suzbiti neregularne migracije i ilegalne prijelaze granice“, rekao je Merz. Istovremeno je želja da ograničenja u prekograničnom prometu budu što manja.

Merz je potvrdio da je s Nizozemskom, Italijom i Danskom razgovarao o dodatnom pooštravanju pravila EU-a o migraciji. Ta je skupina, rekao je, u međuvremenu narasla na 21 državu. Kancelar je, s obzirom i na poljske prosvjede protiv njemačkih kontrola, naglasio da – za razliku od onoga što se prikazuje u poljskim medijima – „ne dolazi do vraćanja azilanata koji su već stigli u Njemačku natrag u Poljsku“.

Kritike iz SPD-a

No na ovu novu politiku vlade u Berlinu kritika ne dolazi samo iz Varšave. Adis Ahmetović, glasnogovornik Socijaldemokratske stranke (SPD) za vanjsku politiku, prigovara Merzu da se oko pitanja graničnih kontrola nije dovoljno uskladio s europskim partnerima. „Reakcija Poljske sada pokazuje ono na što već godinama upozoravamo: upravo u osjetljivim pitanjima sigurnosti i migracija potrebna je bliska suradnja i pravovremeni dijalog sa susjedima“,rekao je za Spiegel.

A Ahmetovićeva stranačka kolegica, zamjenica predsjednika kluba zastupnika SPD-a Sonja Eichwede, smatra da je bilo za očekivati da će Poljska uzvratiti istom mjerom na njemačko uvođenje kontrola. Istovremeno ona upozorava da su planirane poljske granične kontrole „ozbiljan korak unatrag za Schengenski prostor i slobodu kretanja“, rekla je za list Rheinische Post.

Merkel kritizira Merza

Za riječ se javila i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se inače nakon odlaska s funkcije rijetko pojavljuje u javnosti. Ona se distancirala od prakse odbijanja izbjeglica koju provodi sadašnja vlada. U razgovoru za njemački javni servis WDR, Merkel je rekla: „Ako netko na njemačkoj granici kaže 'azil', mora mu se omogućiti pravni postupak. To može biti i na samoj granici, ali ta osoba mora dobiti postupak.“ Tako, kaže Merkel, ona razumije europske zakone.

Merkel je rekla i da također smatra da se ilegalna migracija mora ograničiti, ali je pritom je naglasila kako se o tome „mora razmišljati na europskoj razini.“

Na tu kritiku odmah je reagirao i kancelar Merz. U jednoj televizijskoj emisiji on je najprije napomenuo da njegova vlada trenutno „mora riješiti nekoliko problema koji su nastali u posljednjih deset godina“, misleći pritom na probleme koje je Merkel izazvala svojom politikom prema izbjeglicama u ljeto 2015., prije deset godina. A potom je dodao: „Pokušavamo se pridržavati europskog prava. Ali: dok god je europsko pravo o azilu nefunkcionalno, moramo smjeti sami štititi svoje granice“.

Merz, inače pravnik po struci, zna da čak i bivši predsjednik njemačkog Ustavnog suda Hans-Jürgen Papier smatra da Njemačka ne može biti prisiljena pustiti svaku osobu iz treće zemlje koja na granici podnese zahtjev za azil.

Pojačane njemačke kontrole

Njemačka od listopada 2023. provodi nasumične kontrole na granici s Poljskom kako bi zaustavila neregularnu migraciju. Po riječima kancelara Merza, otkako se ta praksa provodi, broj potražilaca azila u Njemačkoj se znatno smanjio.

Vlada s tom praksom nastavlja i nakon presude Upravnog suda u Berlinu u hitnom postupku. Sud je utvrdio da je onemogućavanje ulaska u Njemačku troje Somalaca tijekom kontrole na željezničkoj stanici u Frankfurtu na Odri na granici s Poljskom, do čega je došlo 9. svibnja, bilo protuzakonito. Savezno ministarstvo unutarnjih poslova tu presudu, međutim, smatra izdvojenim slučajem. Somalski državljani su tada vraćeni u Poljsku.

Sastanak čelnika vladajuće koalicije

Unatoč svim opreznim kritikama, nova njemačka migracijska politika u redovima koalicijskih partnera ipak nije najspormija tema. Stoga je malo vjerojatno da će o njoj biti riječi na današnjem susretu stranačkih čelnika Socijaldemokratske stranke (SPD) i Demokršćanske unije (CDU/CSU). U prvom će planu biti neke druge teme oko kojih se koalicijski partneri još nisu usuglasili.

Prije svega to je pitanje proračuna. Plan ministra financija Larsa Klingbeila (SPD) predviđa novo zaduženje od 850 milijardi eura do kraja izbornog razdoblja 2029. godine. U proračunu za 2025. godinu već je predviđeno gotovo 82 milijardi eura novog duga. Značajan dio tog novca ide za jačanje Bundeswehra, dok se u drugim područjima, unatoč posebnom fondu od 500 milijardi eura za infrastrukturu i klimatsku zaštitu, mora štedjeti. Gdje točno, predmet je spora između Unije i SPD-a.

Osim toga različite su i pozicije oko socijalnih izdataka. Dok se SPD želi profilirtati kao stranka koja vodi računa o ljudima slabijeg socijalnog statusa, vodeći političari CDU-a i CSU-a kritizirali su uoči koalicijskog sastanka previsoke izdatke za te svrhe. „Troškovi za građanski dodatak (Bürgergeld) izmiču kontroli i prelaze 50 milijardi eura“, rekao je predsjednik kluba zastupnika Unije Jens Spahn (CDU). Zbog toga je reforma Bürgergelda, dogovorena u koaliciji, sada prioritet za Uniju, rekao je on.

Osim toga razgovarat će se i o porezu na struju, koji je trebalo smanjiti za sve, a sada je to odlučeno samo za industriju, o eventualnom "omekšavanju" klimatskih ciljeva, te o odluci nedavnog stranačkog kongresa SPD-a da se pripremi pokretanje postupka zabrane desnoradikalne stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Demokršćani su protiv toga i smatraju da se AfD-u treba politički suprotstaviti kako bi se ponovno pridobili birače koji su im okrenuli leđa.

Takva napetost uoči nekog pop-kulturnog događaja u glavnom gradu Hrvatske zacijelo još nije doživljena. Predstojeći koncert desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona, zakazan na zagrebačkom Hipodromu za iduću subotu (5.7.), već sad je po tome nadmašio sva slična ranija okupljanja, ako ne i bilo koja druga, generalno.

Rastuća tenzija u javnosti, međutim, ne potječe isključivo od činjenice kantautorovih ekstremnih političkih sklonosti, zbog kojih su mu nastupi i zabranjivani u nekim zapadnoeuropskim sredinama. Naime, u prvi plan sada izbija bojazan od raznih opasnosti uslijed očekivane enormne gužve na koncertu.

Za taj Thompsonov nastup prodano je navodno oko pola milijuna ulaznica. Procjenjuje se da će Zagreb sljedeći vikend biti napučen posjetiteljima u iznosu više od polovice vlastitog stanovništva. Ujedno, prognozira se mogućnost općeg prometnog, sigurnosnog, javnozdravstvenog i drugog kolapsa grada.

Na to upućuju i učestala sporenja u javnom prostoru, kad su posrijedi pitanja kao što je osiguravanje koncerta, služba hitne pomoći, parkirni prostor, javni prijevoz, itd. No dok se sa zebnjom iščekuje rasplet te neizvjesnosti, svakako će i nakon koncerta ostati u javnosti nezatvorenom rasprava o razlozima impresivne popularnosti Marka Perkovića bez kojeg danas nema niti npr. javne proslave nijedne pobjede hrvatske nogometne reprezentacije.

Normalizacija ustaštva

Jedni na to odmahuju rukom, uz dozu moralne panike adresirajući sve uzroke na (ne)odgovornost najširih masa, a drugi pribjegavaju kompleksnijoj analizi. Nije upitno da Thompson veliča hrvatske fašiste iz Drugog svjetskog rata, tj. ustaški režim, ali on ga sam nije mogao do te mjere rehabilitirati i, reklo bi se – normalizirati.

Hrvatska je u istom ratu ipak bila i jezgra jugoslavenskog partizanskog pokreta, jedinog u svijetu koji je uglavnom samostalno oslobodio svoju zemlju od totalne okupacije Sila osovine. Toga ne bi bilo bez antifašističkog jedinstva hrvatskog i srpskog stanovništva Hrvatske, pod vodstvom domaćih komunista.

„U kontekstu sveopćeg pomaka udesno, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Europe i svijeta, Thompsonova popularnost ne iznenađuje“, rekla nam je Lada Duraković, muzikologinja te povjesničarka glazbe na Muzičkoj akademiji u Puli.

Prema njezinu uvidu, on je i ogledalo poraza kulturne politike i sustavnog uzmicanja institucija pred bučnijom, agresivnijom desnicom. Uzrok nije primarno rat između Hrvata i Srba s kraja prošlog stoljeća, zapravo srpska okupacija velikog dijela RH, te potonje oslobođenje te zemlje. Mada je i Thompsonova karijera otpočela u tom ratu, bitna faza desničarske ekstremizacije društva dogodila se i prije i naknadno uz inicijativu s vrha, od strane elite.

Primjerice, to je izvedeno odobravanjem upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom – spremni" (ZDS), nalik ukrajinskom slučaju s desničarskim pozdravom „Slava Ukrajini". Thompson ga izvikuje na početku svog prvog i možda najvećeg hita „Čavoglave“, ali slične velikohrvatske impulse pokazuje i u drugim pjesmama, poput onog u „Lijepa li si“ kad pod svoju imaginarnu Hrvatsku uvrštava i dio – Bosne i Hercegovine.

„U zemlji u kojoj nacionalna akademija znanosti i umjetnosti 'pere' ustašku ikonografiju“, dodaje naša sugovornica, „stvarajući distinkciju između 'ustaškog' i 'domovinskog' ZDS-a, a simboli povezani s NDH, poput hrvatskog grba s prvim bijelim početnim poljem, pronalaze put u poluslužbenu upotrebu, ustaško znakovlje na Thompsonovim koncertima nije više skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije povijesnog revizionizma.“

Utopija zajedništva

„Ono je, dakle, dio kulturne politike za koju je država dala dozvolu“, konstatirala je ova muzikologinja koja se između ostalog bavi istraživanjem suodnosa ideologije i glazbe. Ona usto nalazi da je, za jedan dio publike, razlog popularnosti Thompsona svakako svjestan ideološki izbor. Jer, takvi u njegovim pjesmama prepoznaju i dijele narativ isključivosti, reproduciranje poruka koje trivijaliziraju zločine, relativiziraju fašizam i slično.

No, ova znanstvenica upozorava da promatranje njegove popularnosti samo iz tog rakursa znači prilično pojednostavljivanje. Uostalom, kako pritom izgleda muzikološki osvrt na strukturu fenomena Thompson?

„U osnovi, Thompsonova glazba je vrlo funkcionalna i koristi poznate mehanizme za postizanje određenog učinka: hard rock ili heavy metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavne harmonijske progresije, distorzirane gitare, snažni bubnjevi, povremeno korištenje tradicijskih instrumenata, i dominantno emocionalno artikuliran vokal. Taj učinak je srž njegove privlačnosti, jer pruža utopiju pripadnosti, nekakav emocionalni odgovor na duboke društvene frustracije. Ukratko, fenomen Thompson je više pitanje onoga što ljudi osjećaju nego onoga što misle, taj afektivni moment je ključan“, odgovorila nam je Duraković.

Thompson, kaže naša sugovornica, pobuđuje kolektivna afektivna stanja, trenutke u kojima masa dijeli neki zajednički osjećaj - tugu, ponos, prkos, euforiju. „Na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simboličke praznine - tko smo mi, što smo preživjeli, za što smo se borili, je li to ta Hrvatska koju smo sanjali - Thompson nudi odgovore“, ističe Lada Duraković.

Kompenzacija smisla

„A njegovi odgovori glase: tvoja je patnja legitimna, pripadnost hrvatskom narodu sveta, tvoja žrtva je zaista zabilježena u povijesti", nastavila je ona, „što je ljekovito za sve koji se svakodnevno osjećaju beznačajno, obespravljeno, prezreno, prevareno – nekakav anestetik za frustraciju, i adrenalinski booster."

Duraković naglašava da pri tom 'hranjenju' osjećaja zajedništva, nacionalnog ponosa i pripadnosti poseban tretman ima dijaspora kao aktivni, emotivno i duhovno povezani segment hrvatskog naroda. "S njegovog koncerta publika vjerojatno odlazi s osjećajem smisla, čime kompenzira ono što joj u stvarnosti nedostaje", kaže ona.

Po njenom mišljenju Thompson nudi stabilnu afektivnu kartu: 'Znam što osjećaš, i evo, moja glazba ti potvrđuje da si u pravu.' To je, kaže, razlog zašto on nije 'samo pjevač', nego emocionalni centar za tisuće ljudi, regulator osjećaja identiteta, te proizvođač nekakve kolektivne afektivne kohezije koja u društvu duboke nesigurnosti pruža osjećaj reda, smisla i pripadnosti.

"Pri tome Thompsonova publika ne mora nužno dijeliti njegove političke stavove“, naglašava Duraković. No također je nerealno očekivati da će ih nakon predstojećeg koncerta na Hipodromu dijeliti išta manje nego dosad.

Kirsten Schönefeld je na čelu beogradskog ureda njemačke Zaklade Friedrich Ebert. Ona studentske prosvjede promatra kao proces: „Vlada i predsjednik Vučić su od urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu i masovnih prosvjeda posljednjih mjeseci jednoznačno izgubili na legitimitetu. Prošli tjedan je pokazao da politička kriza nije ni izbliza prevladana. Od ovog tjedna četiri oporbena zastupnička kluba bojkotiraju Skupštinu.“

O neočekivanim nacionalističkim ispadima pojedinih govornika Schönefeld kaže da je Vidovdan simboličan datum, središnji za srpski nacionalni mit, što je pridonijelo tome da se okupilo oko 140.000 ljudi. Za nju je to impresivna mobilizacija.

Ona dodaje: „Razmjeri nacionalističkih tonova ipak nisu bili očekivani. Neki govori na prosvjedu odnosili su se na srpsko dostojanstvo, mučeništvo i velikosrpske ideje. U tom opsegu, takvi govori prvi su put održani na nekom od studentskih prosvjeda, što je iznenadilo mnoge sudionike. Jedno od mogućih tumačenja jest da to predstavlja obranu od kampanje provladinih medija koji studente prikazuju kao izdajnike srpskog naroda i teroriste.“

I nacionalisti protiv Vučićča

Cvijetin Milivojević, politolog, novinar i savjetnik za odnose s javnošću smatra da pojavljivanje izrazito nacionalnih govornika na vidovdanskom prosvjedu nije iznenađenje. „Koliko ja znam, studentska lista sastavlja se po principu 'catch-all', od različitih osoba koje su od početka podržavale studente. Pritom su ljudi s te liste sigurno na najrazličitijim, pa i suprotstavljenim ideološkim pozicijama. No imaju nešto zajedničko – smatraju da je vlast odgovorna za novosadsku tragediju i za korupciju koja joj je prethodila te zahtijevaju izvanredne izbore.“

Milivojević dodaje da je, po njegovom mišljenju, odluka studenata da budu samo selektori i da sami ne uđu u političku utakmicu pogrešna, jer ih ima 250.000, a mogli bi dosegnuti puno više. „No dobro, odlučili su napraviti ono što je prilično uspješno radio Vučić – sastaviti takozvanu 'buldožer koaliciju', u kojoj će biti i zagovornici pristupanja Europskoj uniji, i rusofili, i građanski i nacionalno orijentirani ljudi.“

Milivojević kaže da je za Vidovdan organizirana prva pokazna vježba takvog okupljanja. „Milo Lompar sa svojim izrazito nacionalnim govorom samo je pokazao da Vučićev spin o nekakvoj obojenoj revoluciji nije točan.“

Kirsten Schönefeld smatra da postoji još jedno moguće tumačenje porasta nacionalističkih tonova među govornicima: „Drugo tumačenje kaže da su nacionalističke struje unutar pokreta uspjele ojačati svoj utjecaj. Jasno je, međutim, da cjelokupan studentski pokret nije prožet nacionalizmom, a mnogi sudionici nisu očekivali takve govore. Ključno će biti da pokret ne zauzme revizionistički stav prema ratovima devedesetih i prema regionalnim odnosima te da se usredotoči na svoje glavne zahtjeve – demokraciju i borbu protiv korupcije.“

I direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI), sociolog Zoran Gavrilović, dodaje da u odnosu prema osuđenim ratnim zločincima vidi „jednu od prekretnica – jesmo li na putu prema ustavnom patriotizmu ili ćemo biti zarobljeni u nove, prepakirane oblike etno-nacionalizma.“

Srbija traži Adenauera

Gavrilović kaže da u procesu otpora režimu Srbija traži i svog konzervativnog lidera koji bi je vratio na demokratski put: „Ono što se dogodilo u subotu, ali i ranije, govori da je u Srbiji otvoren natječaj za srpsku verziju Konrada Adenauera – lidera koji će provesti tranziciju iz etno-nacionalizma u ustavni patriotizam. Koliko god bili usmjereni na potragu za pravdom i istinom u vezi s novosadskom nesrećom, studentski prosvjedi su prije svega izraz potrebe za uspostavljanjem moderne države Srbije, što nije moguće s prepakiranim oblicima etno-nacionalizma.“

Gavrilović upozorava da se za demokratske promjene mora pridobiti i konzervativno-nacionalistički dio društva:

„Skup u subotu bio je prvi studentski prosvjed koji je imao političke govornike i poruke. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je tek svaki drugi oporbeni birač proeuropski orijentiran – prema istraživanju Nove političke misli. To znači da će za pobjedu na izborima biti potrebni konzervativno-populistički glasovi koje sada dobiva Aleksandar Vučić, a njih ne samo da ima među Vučićevim biračima, nego i u značajnom broju među neopredijeljenima i apstinentima.“

Ustavobraniteljska lista

Šefica beogradskog ureda Zaklade Friedrich Ebert, Kirsten Schönefeld, smatra da bi se duboka kriza mogla riješiti prijevremenim izborima, iako ih predsjednik Vučić zasad odbija: „Preduvjet za to bila bi prijelazna faza u kojoj bi se osiguralo da ti izbori budu u skladu s kriterijima za poštene i slobodne izbore. A ima mnogo toga što treba napraviti u pogledu slobode medija i biračkog popisa. Za tako nešto potreban je pritisak Europske unije, međunarodnih organizacija kao i podrška marginaliziranoj oporbi i studentima.“

Prema Cvijetinu Milivojeviću, izbori će sigurno biti raspisani prije redovnog roka krajem 2027.: „Jednostavno, postoji jasna većinska Srbija koja nije za naprednjačku vlast. No, odgađanje takve odluke nanosi izravnu štetu Vučiću, jer bi bolje prošao da izbore raspiše već sada, u kolovozu. U prosincu – a taj termin, čini mi se, spominjao je Šešelj – rejting će mu dodatno pasti.“

I Schönefeld upozorava da bi odgađanje i odugovlačenje bilo rizično: „Izgleda da je trenutačna situacija previše polarizirana i krhka za dijalog kakav se ranije vodio između vlasti i oporbe. No, ako se samo čeka 2026., to u sebi sadrži mogućnost eskalacije i daljnje represije prema studentima, građanima i civilnom društvu.“

Represija iz nemoći

Ona smatra da je pojačana represija zapravo znak nemoći da se pronađe politički odgovor: „Reakcije srpskih institucija na prosvjede postale su vidno oštrije. Osobito u danima nakon skupa, na ulicama su bile brojne uniformirane i teško naoružane policijske snage koje su ciljano i dodatno brutalno intervenirale protiv decentraliziranih blokada u zemlji. I jezično je primjetna eskalacija. Vlast i državni mediji u međuvremenu otvoreno nazivaju studente teroristima.“

Cvijetin Milivojević konstatira da vlast srlja iz greške u grešku: „Ljeto nije ugasilo energiju prosvjeda, na što se Vučić nadao. A primjena sile samo je dodatno oživjela energiju kod ljudi. I odugovlačenje, čekanje da se prosvjedi sami ugase, velika je pogreška. Dobar dio studenata ionako se pomirio s gubitkom godine, što je za jednog mladog čovjeka velika žrtva. Dakle, više nemaju što izgubiti.“

On kaže da, za razliku od godina kada je Vučić imao „Blairove i izraelske medijske i političke savjetnike, kao i savjetodavnu podršku njemačke Zaklade Konrad Adenauer u eri Angele Merkel, u posljednjih osam mjeseci nema ozbiljniju strategiju: „Ni Vučić ni oni ispod njega u hijerarhiji ne znaju kuda krenuti. Pa imitiraju studente, organizirajući protu-mitinge, protu-studente, protu-veterane, itd.“

Milivojević naglašava da vlast pojačanom represijom neće dobiti ništa, jer većinska Srbija ne želi građanski rat. Ukazuje na to da Vučić ima častan izlaz iz krize: „Samo se mora vratiti u ustavni okvir. Nitko ne spominje predsjedničke izbore. Neka ostane do kraja mandata na toj poziciji, ali samo u granicama ustavnih ovlasti. Ipak, sumnjam da će Vučić prepoznati da mu je to jedini častan izlaz.“

Gdje i kada se odigrava EURO 2025?

Švicarska je domaćin EURA 2025 od 2. do 27. srpnja, a utakmice će se igrati na osam stadiona: u Baselu, Bernu, Ženevi, Zürichu, St. Gallenu, Luzernu, Thunu i Sionu. Island i Finska otvaraju turnir u Thunu 2. srpnja, dok domaćin Švicarska igra tri sata kasnije na stadionu St. Jakob-Park u Baselu – gdje će se igrati i finale 27. srpnja. Njemačka prvu utakmicu igra protiv Poljske u St. Gallenu 4.7.

Kakav je format turnira?

Prema današnjim standardima, ovo je relativno mali turnir, sa samo 16 ekipa, podijeljenih u četiri grupe. Svaka momčad igra s ostale tri u svojoj skupini, a dvije najbolje iz svake prolaze u četvrtfinale. Ako utakmice u nokaut fazi završe neriješeno nakon 90 minuta, igraju se dva produžetka od 15 minuta. Ako je potrebno, utakmice će se odlučivati izvođenjem jedanaesteraca.

Tko su favoriti turnira EURO 2025?

Svjetski prvak Španjolska razočarana je što nije osvojila medalju na prošlogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu, no ipak su Španjolke najviše rangirana ženska reprezentacija Europe prema FIFA-i (br. 2). Do sada su trebale ostaviti iza sebe kontroverzu oko neželjenog poljupca bivšeg predsjednika nacionalnog nogometnog saveza Luisa Rubialesa nakon finala Svjetskog prvenstva 2023.

Obično je i Engleska jedna od prvih momčadi koje bi se navelo kao mogućeg kandidata za osvajanje titule, no Engleska se posljednjih mjeseci morala nositi s nizom izostanaka i ozljeda. Millie Bright, koja je jedna od ključnih nogometašica, je odustala rekavši da je na svojim "mentalnim i fizičkim granicama", dok su njezine kolegice s EURA 2022. Fran Kirby i vratarka Mary Earps povukle uoči objave popisa igračica. Zvijezda Bayerna iz Münchena Georgia Stanway, kao i Lauren Hemp i Alex Greenwood iz Manchester Cityja, propustile su veći dio sezone nakon operacije koljena, ali sve su u ekipi, kao i nepredvidljiva napadačica Chelseaja Lauren James, koja se liječi od ozljede tetiva.

Njemačka, koja je bila finalist na turniru 2022., nalazi se odmah iza Španjolske na FIFA-inoj ljestvici, ali je ekipa nešto manjeg „kalibra" nego što je bila prije tri godine. Ekipa je prošla kroz promjenu na trenerskoj poziciji nakon razočaravajućeg Svjetskog prvenstva 2023. i odlaska kapetanice Alexandre Popp u mirovinu. Novi izbornik Christian Wück optimističan je u pogledu svoje ekipe, za koju se nada da će igrati s mješavinom "radosti, entuzijazma, volje i uvjerenja".

Francuska se etablirala kao redoviti sudionik četvrtfinala na nedavnim Europskim prvenstvima, plasiravši se u polufinale 2022. - i finale Lige nacija 2024. Nedavno su malo pale, ali su se ipak vratile među 10 najboljih na najnovijoj FIFA-inoj ženskoj ljestvici.

Tko su zvijezde na koje treba obratiti pozornost?

Nakon umirovljenja Alexandre Popp, Giulia Gwinn ima veliku ulogu kao nova kapetanica Njemačke. Bila je i članica reprezentacije koja je „pala" na posljednjoj prepreci do titule u Engleskoj prije tri godine.

Španjolska se može pohvaliti s dvije nedavne osvajačice Zlatne lopte, Aitanom Bonmati (2023., 2024.) i Alexiom Putellas (2021., 2022.) – dva dobra razloga zašto Španjolsku treba smatrati jednim od favorita. Obje su bile članice španjolske momčadi koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 2023. i bile polufinalistice Olimpijskih igara u Parizu.

Poljakinja Ewa Pajor, suigračica Putellas i Bonmatije u Barceloni, debitira na velikom turniru sa svojom nacionalnom momčadi, budući da je ovo prvi put da se Poljska uspjela kvalificirati za Svjetsko ili Europsko prvenstvo. Ako Poljska želi proći grupu, u kojoj su još Njemačka, Danska i Švedska, trebat će joj upravo napadačica u vrhunskoj formi.

Jedna od njezinih protivnica bit će Pernille Harder, veteranka s više od 160 utakmica za Dansku, ona ima 32 godine, ali i dalje bilježi uvjerljive igra za Bayern München u Bundesligi.

Za braniteljice naslova, Alessia Russo je napredovala od statusa vrhunske zamjene s EURA 2022., te je postala prva napadačica Engleske. Golgeterica Arsenala osvojila je Ligu prvaka sa svojim klubom. Ona će biti središnja točka ekipe koja ima mnogo kvalitetnih ofenzivnih opcija u veznom redu.

Koliko je novca na raspolaganju?

UEFA je krajem prošle godine objavila da je za žensko Europsko prvenstvo 2025. planirala nagradni fond od ukupno 41 milijun eura (47 milijuna dolara), što predstavlja povećanje od 156 % u odnosu na prethodni turnir 2022. Kontinentalna federacija je naglasila da povećanje sredstava odražava "UEFA-inu kontinuiranu predanost rastu ženskog nogometa širom Europe". Ipak, žene i dalje znatno zaostaju za muškarcima u ovom sektoru, s ukupnim nagradnim fondom za EURO 2024. u iznosu od 331 milijun eura - ili oko osam puta više od onoga za što se žene natječu u idućim tjednima.

Uredio: Matt Pearson

U otvorenom pismu krajem svibnja, oko 150 tvrtki pozvalo je na smanjenje emisija stakleničkih plinova u Europskoj uniji za najmanje 90 posto do 2040. godine. Potpisnici su tvrdili da bi snažan klimatski cilj i dekarbonizacija ekonomije poboljšali otpornost, energetsku sigurnost i konkurentnost.

Potpisnici su članovi Corporate Leaders Groups, koje je sazvao Institut za održivo liderstvo Sveučilišta u Cambridgeu.

Pismo je upućeno Europskoj komisiji, zastupnicima Europskog parlamenta i šefovima država i vlada EU-a. Među potpisnicima su velike korporacije, uključujući njemačke SAP, Otto grupu i Allianz.

EU si je zadala cilj smanjenja emisija CO2 za 55 posto do 2030. u usporedbi s razinama iz 1990., te postizanja klimatske neutralnosti do 2050. Obvezujući privremeni cilj za 2040. još ne postoji.

Trka u globalnoj trgovini i oklijevanje EU-a

Jasni privremeni ciljevi mogli bi tvrtkama pružiti više jasnoće. I signalizirati investitorima nastavlja li Europa svojim klimatskim putem. Sada postoje sumnje u to. Europska komisija nedavno je ponovno otvorila neke direktive za raspravu. Procesi trebaju biti pojednostavljeni.

Hoće li to tako ostati ili će se prethodno dogovoreni propisi razvodniti trenutno je "nepredvidivo", smatra Manon Dufour. To navodi investitore da oklijevaju, kaže generalni direktor briselskog ureda međunarodnog think tanka E3G, koji je specijaliziran za međunarodnu klimatsku diplomaciju.

Za Dufoura je jasno: iza poziva na veće klimatske ambicije stoji nada da će to dovesti do konkurentske prednosti za tvrtke iz EU-a. S obzirom na masovna zelena ulaganja u Kini, „tehnološka tranzicija u Europi više nije isključivo europski projekt", već se mora promatrati u kontekstu globalne konkurencije.

„U nekim sektorima Europi bi moglo biti relativno teško održati svoju konkurentsku prednost. U drugima je, međutim, Europa vrlo dobro pozicionirana", kaže Dufour.

Europa je lider u svim područjima vezanim uz mrežne ili kabelske tehnologije, kao i u nekim područjima tehnologije CCS-a, koja kupi i pohranjuje CO2 iz industrijskih postrojenja. "Europa bi ovdje još uvijek mogla profitirati", smatra Dufour.

Politika djeluje: više tvrtki s klimatskim ciljevima

Nije slučajnost da sve više tvrtki sada poziva EU na odlučnije djelovanje. Od kako je EU usvojila Green Deal 2019. godine, stotine milijardi eura uloženo je u zelenu tehnologiju i industriju, a doneseni su i brojni propisi za održivost u poslovanju. Od tada je došlo do duboke promjene u stavu poduzeća prema klimatskoj politici širom Europe.

Analiza neprofitne organizacije InfluenceMap sa sjedištem u Velikoj Britaniji dolazi do zaključka: ova politika pokazuje rezultate.

Danas 23 posto tvrtki u EU provodi strategije koje, kako se navodi u analizi, pomažu u postizanju klimatskih ciljeva. U 2019. godini ta je brojka iznosila 3 posto. Istodobno, udio tvrtki klasificiranih kao "klimatski neprihvatljive" pao je s 34 posto na 14 posto.

Klimatska politika je u interesu mnogih tvrtki

Cilj smanjenja emisija od 90 posto do 2040. godine, koji traže potpisnici otvorenog pisma, "dao bi nam jasan put za proširenje naših akcija i ulaganja u prelazak na održivije poslovne modele i brzo smanjenje naših emisija." U konačnici, navode potpisnici dalje, klimatski rizik je ekonomski i financijski rizik.

Prema Izvješću o održivosti konzultantske tvrtke Deloitte, gotovo svi anketirani menadžeri u Njemačkoj (97 posto njih) izjavili su već 2022. godine da je njihova tvrtka negativno pogođena klimatskim promjenama.

50 posto ih je reklo da je njihovo poslovanje - poput poremećaja u poslovnim modelima ili globalnim mrežama opskrbe - izravno povezano s klimatskim promjenama.

Teška industrija: Klimatska neutralnost, da, ali ne prebrzo

Unatoč tome, Njemačka savezna agencija za okoliš u studiji iz 2021. godine otkrila je da samo polovica njemačkih DAX tvrtki izvještava o ekonomskim rizicima klimatske krize.

Najnovije istraživanje Deloittea iz 2024. godine pokazuje da većina od preko 2.000 anketiranih rukovoditelja iz 27 zemalja širom svijeta u donošenju svojih odluka daje prioritet projektima održivosti. 85 posto ispitanika izjavilo je da povećavaju svoja ulaganja u to područje, u usporedbi sa 75 posto prošle godine.

Ipak, u Bruxellesu su prisutni i oni koji pozivaju na manje ambicioznu zaštitu klime do 2040. godine. To uključuje, posebno, tvrtke u europskoj teškoj industriji, njemačku kemijsku industriju, Savez njemačke industrije, europsku cementnu industriju te naftne i plinske koncerne.

Odgođena transformacija ekonomije neće utjecati samo na tvrtke, već će porezne obveznike koštati ogromne svote novca za štetu uzrokovanu klimatskom krizom.

Studija znanstvenika s Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja na klimu (PIK) pokazuje da bi se čak, i ako bi se od ovog momenta emisije stakleničkih plinova drastično smanjile, globalni dohodak po glavi stanovnika smanjio za 19 posto do 2050. godine.

To odgovara otprilike 38 biliona dolara godišnje, što je otprilike šest puta više od procijenjenih troškova kada je riječ o mjerama zaštite klime.

Razdvajanje privrednog rasta i emisija CO2

U međuvremenu, širom svijeta dolazi do razdvajanja privrednog rasta od emisija CO2. Od 2015. do 2022. godine globalni bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 22 posto, dok su se emisije povećale za samo sedam posto. Više od 40 zemalja povećalo je svoj BDP uz istovremeno smanjenje emisija, prema studiji OECD-a i Ujedinjenih naroda iz 2025. godine. Ovaj trend dobiva sve veći zamah od 1990-ih.

Ulaganja u čistu i održivu energiju sada su dvostruko veća od onih u fosilna goriva, pružajući pristupačna klimatska rješenja, inovacije, radna mjesta i privredni rast, navode potpisnici pisma. Tržišta čiste energije brzo su rasla, isprva potaknuta politikom, a zatim i tržišnom potražnjom. Danas, stoji u pismu, 87 posto globalne ekonomije ima neto nulte ciljeve kada je riječ o emisijama CO2.

Pri tome su vlade, regije, gradovi i tvrtke poduzeli mjere za ograničavanje emisija stakleničkih plinova.

Prošle godine Europska komisija preporučila je smanjenje emisija štetnih plinova za najmanje 90 posto do 2024. u usporedbi s razinama iz 1990. Očekuje se da će odgovarajući zakonodavni prijedlog biti objavljen prije ljetne pauze.

Međutim, o njemu još uvijek moraju pregovarati države članice EU-a i Europski parlament. Neki članovi Europskog parlamenta izrazili su zabrinutost da bi predloženi cilj mogao biti preambiciozan. Sve veći dio predstavnika privrede očito stvari vidi drugačije.

„Genocid u Srebrenici ostaje jedno od najmračnijih poglavlja novije europske povijesti. Tim povodom pozivamo na zajedničko sjećanje i promišljanje.“

Tako su organizatori najavili diskusiju pod nazivom „Mjesta sjećanja danas – rad na politici sjećanja u polariziranom društvu“, održanu u prostorijama Zaklade Heinricha Bölla, bliske Zelenima.

U diskusiji je sudjelovalo dvoje gostiju iz BiH: Hasan Hasanović, kurator Memorijalnog centra Potočari i Sabina Subašić-Galijatović, doktorica prava na Sveučilištu u Sarajevu. Osim njih i Njemica Julia Landau, viša kustosica iz Zaklade memorijalnog centra Buchenwald i Mittelbau-Dora u Weimaru. Središnje pitanje je glasilo: kako se danas u Njemačkoj i BiH sjeća na zločine protiv čovječnosti?

Hasan Hasanović podijelio je svoju potresnu životnu priču. Kao devetnaestogodišnjak, čudom je preživio srebreničku kataklizmu, probijajući se kroz šume do Tuzle.

„Došao sam na tuzlanski aerodrom, gdje je UNHCR postavio šatore za srebreničke izbjeglice, mahom žene i djecu. Oni su očekivali od mene da im pričam, da im dam nadu da će za njima doći njihovi muževi, sinovi, očevi. A ja sam znao da neće doći. Onda sam danima samo šutio".

Njegov otac, brat blizanac i ujak su ubijeni. Nakon osnivanja Memorijalnog centra, Hasan ih je sahranio u Potočarima — jednog po jednog, kako su identificirani njihovi posmrtni ostaci.

Srebrenica, 30 godina kasnije i negiranje genocida

Po mišljenju Hasana Hasanovića je sadašnja situacija vrlo opasna. Memorijalni centar je iz sigurnosnih razloga morao biti privremeno zatvoren zbog secesionističke politike predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji negira genocid u Srebrenici.

„Njegovi sljedbenici nam također prijete. Mene su, kad sam se vratio, pljuvali, pitali odakle mi drskost da dođem nazad - mene koji se vratio da sahrani oca i brata.”

Usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Općoj skupštini UN-a, kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid, Hasanović smatra povijesnim korakom. Vjeruje da će ove godine u Potočarima biti okupljeno više ljudi nego ikada.

Viša kustosica Zaklade memorijalnog centra Buchenwald Julia Landau je istakla da su mjesta sjećanja na nacističke zločine poput koncentracijskih logora u Njemačkoj posljednjih godina izložena sve žešćim prijetnjama ekstremno desnih snaga, posebice od vremena osnivanja i jačanja Alternative za Njemačku (AfD). U saveznoj zemlji Tiringiji, gdje se nalazi bivši logor Buchenwald, AfD je ostvario značajan politički uspjeh.

Landau naglašava važnost obrazovanja mladih. U najnovijoj anketi, 12 posto mladih između 18 i 29 godina starosti, navodi da nikada nije čulo za Holokaust ili Shoa (kako ga Židovi nazivaju). „Mislim da bi knjiga Hasana Hasanovića Preživjeti Srebrenicu trebala postati dio školske lektire. Usprkos svemu što je preživio, knjiga ne poziva na osvetu, već vraća vjeru u ljudskost i dostojanstvo."

Značaj sudova za borbu protiv zločina protiv čovječnosti

Sabina Subašić-Galijatović, iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu bavila se radom Haškog tribunala i ističe njegovu historijsku važnost:

„Nitko nije vjerovao da će Karadžić, Mladić, pa čak i Milošević biti izručeni. Tribunal nije imao mehanizme za hapšenje. Prvi put u povijesti, jedan predsjednik države izručen je sudu zbog ratnih zločina počinjenih u drugoj državi.”

Subašić-Galijatović se bavi i seksualnim nasiljem u ratu, a borba za prava žrtava ostaje njezin prioritet. Ističe da je zagovornica pomirenja, no da u njega ne vjeruje dok se ne promijene sadašnje političke elite, jer kako slikovito kaže: „Riba smrdi od glave".

To smatra i Hasan Hasanović. Ali, naglašava da sebe ne smatra žrtvom. On je, kaže, pobjednik jer je imao snage i hrabrosti vratiti se u Srebrenicu i da svaki dan, bez obzira na prijetnje, ponosno hoda svojim gradom.

Završava porukom mladima: „Na mladima ostaje svijet – i kod nas, i u Njemačkoj. Volio bih da mladi iz Njemačke dolaze u Potočare. A još više bih volio da me pozovu u škole ovdje, da čitam iz svoje knjige i razgovaramo o dostojanstvu, borbi protiv mržnje i šansama za pomirenje.“

Kancelar Friedrich Merz prošlog je tjedna izašao za govornicu Bundestaga kako bi, u svom tipično direktnom stilu, iznio stav vlade o, kako je rekao, jednom od sljedećih velikih prioriteta svoje vlade: namjeri da reformira naknadu za dugotrajno nezaposlene, odnosno „Bürgergeld" („građanski dohodak“).

Izrekao je i poznatu frazu o radu za kojom često posežu konzervativci: rad, tvrdi, mora biti isplativ. Merz, kako je rekao, želi osigurati da građani u Njemačkoj ponovno mogu postati svjesni toga kako se njihov trud isplati te da se ponovno primjenjuje načelo plaće povezane s učinkom. „Bürgergeld" je uvela prošla socijaldemokratsko-zeleno-liberalna vlada i od tada se nalazi na udaru Merzove Unije CDU/CSU da se radi previsokoj naknadi koja zapravo niti ne potiče primatelje da se zaposle jer im to ne bi značilo i više prihode.

No Merzovu izjavu donekle je oslabila statistika objavljena nekoliko dana ranije: u 2024. godini oko 826.000 zaposlenih osoba ovisilo je o socijalnim naknadama, odnosno o „Bürgergeldu".

To predstavlja porast od oko 30.000 u odnosu na 2023. godinu — prvi put da se broj zaposlenih osoba koje primaju dodatnu pomoć povećao od 2015. Godine kada je u zemlju ušlo preko milijun izbjeglica iz Sirije.

To je, možda ne slučajno, bila i godina kada je Njemačka uvela prvu osnovnu minimalnu plaću. I tada je više od milijun radnika i dalje ovisio o državnim potporama, a taj se broj od tada kontinuirano smanjivao. Te dodatne naknade državu su 2024. godine stajale gotovo 7 milijardi eura, osjetno više nego 5,7 milijardi koje je država za te svrhe isplatila 2022. godine.

Vlada je te podatke obznanila na zahtjev zastupnika Cem Incea iz stranke Ljevica, koji je za DW izjavio: „Neprihvatljivo je da stotine tisuća građana ovise o državnoj pomoći unatoč tome što su zaposleni. To znači da poreznim novcem podržavamo niske plaće i održavamo eksploataciju rada.“

Povećanje minimalne plaće

Ince vjeruje da ti podaci pokazuju kako je minimalna plaća u Njemačkoj jednostavno preniska. Iako ju je prethodna vlada znatno povisila i to na 12 eura početkom 2023. Od tada je povećana samo minimalno, na trenutačnih 12,82 eura po satu.

Prošlog tjedna je Državno povjerenstvo za određivanje minimalnu plaću, koja se sastoji od predstavnika udruga poslodavaca i sindikata, objavila da će se minimalna plaća povećati u dvije faze: na 13,90 eura 1. siječnja 2026. godine, a zatim na 14,60 eura godinu dana kasnije. To je manje od 15€ što je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), manji partner u demokršćansko-socijaldemokratskoj vladi Friedricha Merza, izrazila kao cilj.

Helena Steinhaus, osnivačica kampanjske grupe „Sanktionsfrei" („Bez sankcija"), koja podržava ljude koji žive od naknada, kaže da ova mala povećanja minimalca nisu pratila rast stanarina i troškova života u posljednjih nekoliko godina. Tak je npr. prosječna najamnina stana u Njemačkoj, na primjer, porasla je prošle godine za 4,7 %, a u Berlinu čak za 8,5 %.

„Rekla bih da je to odgovor na pitanje zašto sve više ljudi mora nadopunjavati svoje prihode jer minimalna plaća, čak i kad se radi puno radno vrijeme, ne pokriva ono što bi trebala pokrivati“, kaže Steinhaus.

Problem rada na nepuno radno vrijeme

Međutim, neki ekonomisti tvrde da visina minimalne plaće ima malo veze s brojem zaposlenih osoba kojima je potrebna državna pomoć kako bi podmirili troškove života.

„Treba ukazati na da većina tih ljudi ne radi puno radno vrijeme. Većina njih je na daljnjem usavršavanju ili radi skraćeno radno vrijeme“, kaže Holger Schäfer, viši ekonomist za tržište rada u Njemačkom ekonomskom institutu u Kölnu (IW).

„Minimalna plaća im tu neće pomoći jer razlog zbog kojeg ti ljudi ne mogu živjeti od svojih prihoda nije niska satnica, već mali broj radnih sati.“

Brojke to potvrđuju: prema najnovijim podacima Savezne agencije za zapošljavanje, od 826.000 radnika koji primaju naknade, samo oko 81.000 ih radi puno radno vrijeme.

Čak je i socijaldemokratska ministrica rada i nova dopredsjednica stranke Bärbel Bas nedavno upozorila na problem masovnih prevara vezanih uz smanjeno radno vrijeme i državne nadoknade. Posrednici masovno dovlače radnike iz siromašnijih EU zemalja poput Rumunjske i Bugarske, zapošljavaju ih na smanjeno radno vrijeme i minimalnu satnicu i onda od države ubiru nadoknadu koja se isplaćuje ako građani radom ne mogu pokriti egzistancijalni minimum. To je trik jer građani EU-a ne mogu samo tako doći u Njemačku i zatražiti socijalnu pomoć ali u ovom slučaju slove kao zaposleni pa se to na njih ne odnosi.

No to nije opravdanje za niske plaće, inzistira na svom narativu zastupnik Ince. „Činjenica je: trenutačna minimalna plaća je plaća siromaštva! Poslodavci se tu ne mogu izvući“, zaključuje.

„Broj ljudi koji primaju dodatne naknade u velikoj mjeri ovisi o niskim plaćama. Jedan od mojih nedavnih upita pokazao je da ni ljudi koji rade puno radno vrijeme za minimalnu plaću ne mogu si priuštiti pristojan smještaj u polovici velikih njemačkih gradova i ovise o financijskoj potpori," tvrdi zastupnik stranke Ljevica.

Porast siromaštva

U svakom slučaju, kako tvrdi Steinhaus, razlog zbog kojeg mnogi rade samo na pola radnog vremena jednostavan je: imaju djecu ili druge članove obitelji o kojima se moraju brinuti, a u mnogim njemačkim gradovima nedostaje infrastruktura za brigu o djeci. IW je prošle godine izračunao da 306.000 djece mlađe od tri godine u Njemačkoj nema mjesto u jaslicama ili vrtiću, iako na to imaju zakonsko pravo.

Studija Instituta za istraživanje zapošljavanja (IAB) iz 2021. pokazala je da što radnici imaju više djece, to je veća vjerojatnost da će im trebati državna pomoć. Ince, zastupnik Ljevice, ustvrdio je da bi veća ulaganja države u povećanje broja mjesta u dječjim vrtićima „omogućila mnogim ljudima da izađu iz zamke rada na pola radnog vremena“.

Unatoč svemu, Schäfer tvrdi da povećanje minimalne plaće nije rješenje i da bi moglo imati suprotan učinak. „Situacija bi se mogla pogoršati ako poduzeća smanje potražnju za radom zbog većih troškova“, rekao je za DW.

Na probleme koje bi sa sobom mogao donijeti novi minimalac su upozorili i poljoprivrednici koji su poručili da sezoncima ne mogu plaćati njemačku minimalnu satnicu.

Steinhaus ne vjeruje u ovu argumentaciju. „Udruge poslodavaca iznose taj argument već 10 godina, ali u tih 10 godina se to nije niti jednom pokazalo točnim“, rekla je.

„Naravno, postoje neka poduzeća kojima je teško kad se minimalna plaća poveća, ali mnoga poduzeća profitiraju od činjenice da mogu jeftino zapošljavati ljude.“

Merz i reforma socijalne pomoći

Ekonomist Schäfer također vjeruje da je nedavni porast broja građana koji trebaju pomoć kako bi preživjeli relativno malen i da je opći silazni trend od 2015. i dalje prisutan. Prošlogodišnji porast, tvrdi, vjerojatno ima više veze s općim gospodarskim uvjetima na tržištu rada.

Merz će, u međuvremenu, vjerojatno nastaviti sa svojim planovima reforme sustava naknada za nezaposlene kako bi više ljudi ušlo na tržište rada, čak i ako će nekima od njih ipak trebati državna pomoć.

„Nažalost, Merzovi argumenti o radu idu u pogrešnom smjeru", kaže Steinhaus. „Kad kaže: ‘rad se mora isplatiti’, misli da treba smanjiti naknade za nezaposlene. No minimum potreban za život ne ovisi o tome koliko zarađuju siromašni radnici. Oni bi trebali zarađivati više, tu nema dvojbe. No jednostavno smanjivanje pomoći je kontraproduktivno i stvara konkurenciju među najsiromašnijima."

Konflikt na istoku Konga tinja već desetljećima. I konačno postoji tračak nade da bi on mogao biti okončan. Dvije sukobljene srednjoafričke zemlje, Ruanda i Demokratska Republika (DR) Kongo, potpisale su mirovni sporazum u SAD-u. Dvije zemlje su se obvezale da se okončati pružanje pomoći naoružanim milicijama na terenu.

Sporazum su u prošli petak u Washingtonu potpisali ruandski šef diplomacije Olivier Nduhungirehe i njegova kongoanska kolegica Thérèse Kayikwamba Wagner, i to u nazočnosti američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubia.

Prekretnica u dugotrajnom konfliktu?

Ruanda i DR Kongo će, kako je predviđeno sporazumom, etablirati mehanizam bilateralne sigurnosne koordinacije, a u roku od 90 dana ruandske trupe bi se trebale povući s teritorija istočnog Konga. Kako je javila novinska agencija Reuters, koja je imala uvid u sadržaj sporazuma, dvije zemlje su se osim toga obvezale i na stvaranje okvira za regionalnu ekonomsku integraciju.

Nduhungirehe je sporazum nazvao prekretnicom. A Kayikwamba Wagner je dodala da se nakon potpisivanja sporazuma ruandske trupe moraju povući iz njezine zemlje.

Zbog čega je Donald Trump zadovoljan?

Američki predsjednik Donald Trump izrazio je zadovoljstvo sporazumom, pa i zbog toga što će SAD profitirati od posredničke uloge. Trump je naime rekao da su Sjedinjene Države posredovanjem u sukobu Ruande i DR Konga osigurale pristup „brojnim" kongoanskim prirodnim resursima.

Osim mira, sporazum bi u nemirnu regiju trebao donijeti i investicije od nekoliko milijardi dolara – radi se o regiji koja je bogata nalazištima tantala, zlata, kobalta, bakra, litija i drugih vrijednih sirovina.

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda (UN) Antonio Guterres pohvalio je ruandsko-kongoanski mirovni sporazum nazvavši ga „važnim korakom ka deeskalaciji". Osim toga je on pohvalio i SAD zbog vodeće ulogu koju je ta zemlja odigrala kao posrednik u ovom procesu.

Sporazum je pozdravilo i Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu, koje je preciziralo kako je sada od ključnog značaja implementiranje njegovih ključnih točaka: priznavanje teritorijalnog integriteta dviju zemalja, okončavanje borbi i „neutralizacija" naoružanih skupina na istoku Demokratske Republike Kongo.

Eskalacija sukoba početkom ove godine

Borbe u istočnom Kongu traju već desetljećima i potpisani sporazum bi ih trebao okončati. Konflikt je početkom ove godine eskalirao. Pobunjenička skupina M23, koju podržava Ruanda, tada je zauzela milijunske metropole Gomu i Bukavu, te susjedne gradove i naselja na istoku Konga, regije bogate raznim sirovinama.

Kongoanska vlada je optužila Ruandu da izravno financira miliciju M23, te da želi „opljačkati" prirodna blaga. Ruanda je to odbacila i istovremeno predbacila kongoanskoj vladi da ona podržava pobunjeničku grupu FLDR.

Po navodima UN-a, u konfliktu su ubijene na tisuće ljudi. Mirovni sporazum sklopljen pod posredovanjem SAD-a budi nadu u mirnija vremena, ali još uvijek su svježe rane nedavnih stravičnih događaja u regiji. Kako su objavile skupine civilnog društva i razni aktivisti, u selima zu jezero Kivu tijekom siječnja i veljače ove godine brojne žene i djeca su bili žrtve seksualnog nasilja i silovanja.

Za zločine oni optužuju pripadnike kongoanske vojske i pripadnika Wazalendo milicije iz pokrajine Sjeverni Kivu. Oni, kako se tvrdi, surađuju s kongoanskom vojskom u borbi s militantima iz skupine M23.

Nema pravde za žrtve

Jedna od osoba koja je bila žrtva seksualnog nasilja je Riziki, ona je o svojim patnjama govorila za DW. Redakcija neće objaviti njezino stvarno ime, kako bi je zaštitila od mogućih posljedica. „Tri vojnika su upala u moju kuću, htjeli su nas opljačkati. Jedan od njih je došao u moju spavaću sobu, htio me je silovati, ali ja sam se branila", kaže nam Riziki.

„Drugo vojnici su ga zvali, rekli su da trebaju ići dalje, ali on nije htio krenuti, i rekao mi je da bi me rado htio silovati", dodaje Riziki. „Srećom mi je moj sin pomogao, i onda su oni otišli, nakon što su sve opustošili."

Taj napad se dogodio u veljači ove godine u selu Kavumu, oko 30 kilometara sjevernije od Bukavua. Nakon toga je Riziki, majka petero djece, utočište potražila u Bukavuu, gdje se nadala da će se pred sudom izboriti za pravdu. Ali onda je M23 zauzeo i Bukavu. Suci, odvjetnici, optuženici, osuđenici, pa i neke od žrtava, svi su oni pobjegli iz tog grada.

Pod novim okupatorima se stanje nije popravilo. Očevici svjedoče o brojnim silovanjima i slučajevima seksualnog nasilja u Bukavuu i Gomi, metropolama koje je zauzeo M23. Žrtve su, kako kažu, prije svega bile udane žene i djevojke.

U brojnim slučajevima, kako se dalje navodi, žrtve nisu prijavile nasilje – i to iz srama i straha. Među njima je i jedna mlada žena koja je jedno vrijeme provela u zatvoru tajne službe nakon što ju je njezina susjeda, i to neutemeljeno kako ona dodaje, optužila za jedan prekršaj.

Mlada žena, koja želi ostati anonimna, iza rešetaka je imala traumatična iskustva: „Tijekom noći je došao jedan vojnik koji je držao stražu, prišao mi je i zaprijetio da će me silovati. Kada sam ga odgurnula, on me je udario. Vrisnula sam od boli, srećom je tada došao njegov pretpostavljeni."

Silovanja kao ratno oružje

U regiji nema službenih statistika. Ali u jednom nedavno objavljenom izvještaju organizacije Liječnici bez granica (MSF), stoji da je od početka borbi između kongoanske vojske i naoružane skupine M23 broj žrtava seksualnog nasilja pogotovo u Sjevernom Kivuu „eksplodirao".

Tijekom 2024. godine MSF je u toj regiji skrbio o skoro 40 tisuća žrtava, između siječnja i travnja 2025. registrirano je skoro 7.400 žrtava i preživjelih osoba. Na području Južnog Kivua, u regijama Kalehe i Uvira, MSF se od početka ove godine pobrinuo oko skoro 700 žrtava i osoba koje su preživjele seksualno nasilje.

„Sustavno korištenje silovanja kao ratnog oružja nije samo kršenje ljudskih prava, već je to i ciljana strategija destabiliziranja zajednice", kaže Amadou Bocoum, direktor humanitarne organizacije Care International u DR Kongo. Care je u svom aktualnom izvještaju registrirao čak 67.000 slučajeva seksualnog nasilja protiv žena i djevojaka samo u četiri prva mjeseca ove godine, što je porast od 38 posto u odnosu na prošlu godinu.

„Zbog kontinuiranih borbi se sve više žena napada i siluje", kaže Bocoum za DW: „Istovremeno je američka vlada srezala financijsku pomoć. Mi u skladištu u našim zdravstvenim centrima nemamo više na raspolaganju ni lijekove za hitnu prevenciju infekcija HIV-om nakon silovanja", dodao je.

Konflikt u DR Kongo je samo jedan od primjera brutalnog nasilja kojemu se izložene žene i djevojke od strane naoružanih skupina. O sličnim iskustvima postoje svjedočanstva i iz drugih zemalja. Na primjer iz Sudana ili Etiopije.

Zemlje skupine G7 dogovorile su se o izuzeću velikih američkih korporacija od globalnog minimalnog poreza. Kako je priopćila kanadska vlada, koja trenutačno predsjedava Grupom sedam glavnih zapadnih industrijskih zemalja (G7), dobit američkih tvrtki, i domaćih i inozemnih, oporezivat će se samo u SAD-u.

Nakon postignutog dogovora zemalja G7 s SAD-om, prema mišljenju njemačkog ministra financija Larsa Klingbeila, put za globalno uvođenje minimalnog oporezivanja korporacija sada je otvoren. "Zajedno s našim partnerima postigli smo to da Sjedinjene Američke Države ne stoje na putu globalnom minimalnom oporezivanju", izjavio je Klingbeil u nedjelju. Dogovor omogućuje daljnji napredak u borbi protiv poreznih oaza, utaje poreza i poreznog dumpinga. Prema tom dogovoru, američka vlada odustaje od planiranih kaznenih poreza za europska poduzeća. "Time mogu OECD-ova i američka minimalna porezna rješenja egzistirati jedno uz drugo", rekao je Klingbeil.

Trump i „porez odmazde"

Novo postignuto rješenje postalo je nužno nakon što je američki predsjednik Donald Trump u siječnju dekretom odlučio da sporazum iz 2021., koji je tada slavljen kao proboj u uvođenju globalnog minimalnog oporezivanja, više ne vrijedi za SAD. Taj je sporazum 2021. godine, pod Trumpovim prethodnikom, predsjednikom Joeom Bidenom, dogovoren s gotovo 140 država. Trump je prijetio uvođenjem „poreza odmazde" protiv zemalja koje bi na temelju globalnog dogovora oporezivale američke tvrtke.

Srž sporazuma koji je G7 objavila u subotu jest tzv. "Side-by-Side"-sustav. On priznaje postojeće američke zakone o minimalnom oporezivanju i omogućuje da oni koegzistiraju s međunarodnim pravilima OECD-a. Zauzvrat se Trump obvezao ukloniti spornu "Sekciju 899" iz jednog poreznog zakona. Ta je odredba predviđala sada izbjegnutu odmazdnu poreznu mjeru.

Ukinuti globalnu utrku za niskim porezima

Britanska ministrica financija Rachel Reeves također je pozdravila dogovor. Istaknula je da on donosi toliko potrebnu sigurnost i stabilnost za poduzeća koja su se pribojavala znatnih dodatnih poreza. Reeves je ipak upozorila da je potrebno nastaviti s radom na suzbijanju agresivnih poreznih strategija i izbjegavanja plaćanja poreza.

Postignuti dogovor sada bi se trebao dalje razvijati u tzv. "Inkluzivnom okviru" OECD-a, u kojem pregovara gotovo 140 država. Predstavnici G7 izjavili su da se teži rješenju koje će biti "prihvatljivo i provedivo za sve". Cilj je, kako je izjavio Klingbeil, okončati globalnu utrku za najnižim poreznim stopama.

Poznato je kako uređaji koje danas kupujemo rijetko uopće imaju vijaka kojima se uređaj može otvoriti kako bi se popravio. A ako se i uspije otvoriti, čak i perilice ili hladnjaci imaju čitave sklopove praktično samo od jednog dijela plastike, a kontrolni uređaji su moduli gdje nema smisla niti pokušavati lemilicom ukloniti samo jedan kondenzator koji je pregorio i staviti ispravan.

Razlog je jednostavan: lijepljenje je daleko jeftinije ne samo od vijaka, nego i od radnika koji će stavljati te vijke i slagati više dijelova u jednu cjelinu. To neminovno znači i da će uređaji koji će biti drugačiji i lakši za popravak i u prodajnoj cijeni biti znatno skuplji, a i to neće značiti da će popravak biti osjetno jeftiniji.

„To će se kupcima obiti o glavu"

Tako se može sažeti istraživanje Instituta za istraživanje trgovine iz Kölna (IFH). U anketi koju su proveli, 68 posto specijaliziranih trgovaca očekuje čak i rast troškova popravka – prije svega zbog skupljih rezervnih dijelova i veće potrebe za osobljem. I gotovo dvije trećine proizvođača (63 posto) smatra da će novi propis poskupjeti popravke za korisnike. Jer i oni će imati dodatne troškove za osoblje i skladištenje rezervnih dijelova koje jednostavno moraju prebaciti na kupca.

Osim toga, 62 posto specijaliziranih trgovaca polazi od toga da će porasti i cijene novih uređaja kako bi se pokrili troškovi popravaka, makar tek 37% proizvođača unaprijed priznaje da će to biti tako. „Rezultati istraživanja upućuju na to da bi direktiva mogla dovesti do viših cijena popravaka i time potkopati ekološke ciljeve koje želi ostvariti, poput smanjenja elektroničkog otpada“, rekao je stručnjak IFH-a Ralf Deckers. Za potrebe studije reprezentativno je ispitano više od 4100 potrošača, 164 specijalizirana trgovca i 20 proizvođača.

Je li se popravak uopće isplati?

Direktiva EU-a o pravu na popravak primjenjuje se od srpnja 2024. i mora biti prenesena u njemačko zakonodavstvo do srpnja 2026. Proizvođači određenih uređaja – poput perilica rublja, hladnjaka ili pametnih telefona – morat će i nakon isteka zakonskog jamstva nuditi popravak „po razumnim cijenama". Ako se uređaj popravlja unutar jamstvenog roka, taj se rok produljuje za jednu godinu. Time se želi potaknuti dulje korištenje proizvoda i smanjiti količina otpada.

No prema istraživanju IFH-a, tek je 44 posto ispitanih potrošača uopće čulo za tu novinu. Isto tako, mnogima su troškovi popravka jednostavno previsoki. Za 70 posto korisnika popravak nije opcija jer se više isplati kupiti novi uređaj. Svaki četvrti ispitanik priznaje kako ga ne zanima previše problem elektrootpada nego kaže da odluku o popravku donosi isključivo na temelju onoga, koliki će to biti teret za njegov vlastiti novčanik. U prosjeku se prihvaća najviše 22 posto nabavne cijene kao prihvatljiv trošak popravka.

Možda će pomoći u vjernosti mušterija

Prema studiji, trgovci u načelu očekuju rast potražnje za popravcima. No upozoravaju da to neće biti lako: tri od četiri trgovca (74 posto) navode da s postojećim kapacitetima ne mogu ponuditi veći broj popravaka. Najveći je problem nedostatak kvalificiranih radnika.

Unatoč tome, mnogi trgovci vide novo pravo i kao priliku. Čak 89 posto vjeruje da će to pravo otvoriti nove kontakte s kupcima, a 80 posto očekuje da će se ti kontakti pretvoriti u dodatne prodajne mogućnosti. Više od polovice trgovaca smatra da bi češći popravci mogli postati i novo poslovno područje.

Zašto su mnogi trgovci ipak prilično kritični prema toj inicijativi, također postaje jasno: oko 70 posto ispitanih specijaliziranih trgovaca vidi produženje jamstva zbog popravka kao problem. Jer nije osobito niti jasna odredba kako se jamstvo produžuje za jednu godinu ako se kvar pojavi unutar jamstvenog roka, a potrošač se odluči za popravak. Hoće li "mudraci” među kupcima donijeti i ispravan uređaj "na popravak” kako bi produžili jamstvo? To će tek biti samo dodatni i nepotrebni teret za servise.

Izvršni direktor Amazona, Andy Jassy nedavno je najavio da će njegova tvrtka smanjiti broj zaposlenih jer umjetna inteligencija (UI) zamjenjuje ljude, sadašnje radnike. Također je upozorio da će UI „pretumbati" brojne poslove i sektore.

Jassy nije jedini menadžer koji to kaže: i mnoge druge tehnološke tvrtke izdale su slična upozorenja o tome kako bi proboj UI-ja mogao umnogome preoblikovati sektor radne snage.

U svibnju je tako izvršni direktor UI-startupa Anthropic za američku web-stranicu Axios rekao da bi umjetna inteligencija mogla „izbrisati" polovicu svih „početničkih" radnih mjesta u sektoru takozvanih bijelih ovratnika (misli se uglavnom na uredske poslove, nap. red.) u sljedećih godinu do pet godina.

Američke javne tvrtke su, zapravo, već smanjile broj svojih uredskih djelatnika za ukupno 3,5 % u posljednje tri godine, izvijestio je Wall Street Journal, pozivajući se na Live Data Technologies, pružatelja podataka o situaciji na tržištu rada. Tijekom proteklog desetljeća, jedna od pet tvrtki u S&P 500 indeksu se „smanjila" što se tiče broja posloprimaca, navodi se.

Brojne tehnološke tvrtke, uključujući Microsoft, Hewlett Packard i Procter & Gamble, posljednjih nekoliko mjeseci najavile su otpuštanja tisuća radnika.

Nedavno je pružatelj maloprodajnih usluga Shopify rekao da će timovi koji traže dodatno osoblje prvo morati dokazati da umjetna inteligencija ne može obavljati iste zadatke.

Duolingo, aplikacija za učenje jezika, planira postupno zamijeniti svoje vanjske suradnike umjetnom inteligencijom.

Strah od masovne nezaposlenosti

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procjenjuje da je četvrtina radnih mjesta diljem svijeta u visokom riziku od zamjene automatizacijom umjetne inteligencije. No, očekuje se da će umjetna inteligencija stvoriti i nove prilike te povećati produktivnost.

Izvješće Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) ranije ove godine predviđa da će tehnološka transformacija do 2030. godine „istisnuti" oko 92 milijuna postojećih radnih mjesta, a istovremeno stvoriti 170 milijuna novih.

Radna mjesta u razvijenim gospodarstvima vjerojatno će biti više pogođena umjetnom inteligencijom nego ona u zemljama u razvoju.

Studija koju je prošle godine objavio Međunarodni monetarni fond (MMF) otkrila je da bi tehnologija mogla utjecati na 60 % radnih mjesta u razvijenim gospodarstvima – na otprilike polovicu njih negativno, dok druga polovica može očekivati pozitivan utjecaj.

Izvješće zaključuje da će oko 40 % radnih mjesta na tržištima u razvoju i 26 % radnih mjesta u zemljama s niskim i nižim prihodima biti pogođeno.

Ta tržišta rada će, kako se predviđa, osjetiti manji početni utjecaj umjetne inteligencije, a ona vjerojatno neće baš ni imati koristi od povećanja produktivnosti koju umjetna inteligencija - obećava.

Tko će biti najviše pogođen?

Tijekom prošlih tehnoloških revolucionarnih otkrića, niže kvalificirana radna snage i fizički radnici podnijeli su najveći teret transformacije, poput radnika u tvornicama koje su zamjenjivali roboti.

No sada se očekuje da će široko prihvaćanje umjetne inteligencije teško pogoditi upravo visokoobrazovane kadrove, posebno one sa zadacima koje umjetna inteligencija može obavljati na sličnoj ili čak i boljoj razini od ljudi.

Studija koju je proveo istraživački centar Pew Research u SAD-u otkrila je da bi zanimanja koja uključuju prikupljanje informacija i analizu podataka, poput web-programera, urednika, računovođa i radnika za unos podataka, između ostalog, bila u visokom riziku od zamjene umjetnom inteligencijom.

Očekuje se da će radno intenzivni poslovi koji se ne mogu lako automatizirati, poput građevinskih radnika, radnika u vrtićima ili vatrogasaca, biti najotporniji.

Mogućnost masovnog gubitka radnih mjesta izazvala je zabrinutost zbog mogućih negativnih učinaka umjetne inteligencije na zapošljavanje i generalno na društvo u cjelini. To je privuklo i pozornost političara, pa čak i vjerskih vođa, a papa Lav XIV., koji je u svibnju postao poglavar Katoličke crkve, upozorio je na prijetnju koju umjetna inteligencija predstavlja radnim mjestima i ljudskom dostojanstvu.

Pretjerana zabrinutost?

Stručnjak za tržište rada Enzo Weber iz Instituta za istraživanje zapošljavanja (IAB) u Nürnbergu u Njemačkoj smatra da je zabrinutost zbog gubitka radnih mjesta neutemeljena.

U razgovoru za DW rekao je da napredak umjetne inteligencije otvara širok raspon ekonomskih mogućnosti i da će vjerojatnije pomoći radnicima nego prouzročiti masovnu nezaposlenost.

„Umjetna inteligencija prvenstveno mijenja rad, ali ga u osnovi ne eliminira“, rekao je Weber, dodajući da tehnologija u većini slučajeva pomaže ljudskim radnicima da „razviju nove zadatke i bolje obavljaju svoje zadatke, umjesto da ih samo zamjenjuju“.

Stručni rad objavljen u siječnju koji je djelo ekonomista s Harvarda Davida Deminga, Christophera Onga i Lawrencea H. Summersa dijeli slično mišljenje kao i Weber.

Ekonomisti tvrde da automatizacija pojedinačnih radnih zadataka "ne mora nužno smanjiti zaposlenost" te čak može dovesti do "otvaranja radnih mjesta u nekim sektorima" gospodarstva.

"U načelu, mogućnost automatizacije nekog prethodno teškog zadatka mogla bi radnike učiniti toliko produktivnijima da povećani učinak nadoknadi činjenicu da dio njihovog posla sada obavlja stroj", naveli su oni u svom radu.

Naglašavajući da će utjecaj umjetne inteligencije vjerojatno biti "raširen i dugotrajan", napisali su i da "nas povijest uči da čak i ako umjetna inteligencija poremeti tržište rada, njezin će se utjecaj odvijati tijekom nekoliko desetljeća".

Prilagođavanje promjenjivom tehnološkom krajoliku

S obzirom na to da je tehnologija umjetne inteligencije još uvijek u ranoj fazi razvoja, njezin točan dugoročni utjecaj na globalna tržišta rada i dalje ostaje neizvjestan.

Učinkovitost mnogih alata umjetne inteligencije ovisit će i o tome koliko su dobro integrirani u radna mjesta te o spremnosti i sposobnosti samih (ljudskih) radnika da ih koriste.

Ako se radnici suzdrže od potpunog korištenja umjetne inteligencije iz brige za svoja radna mjesta, to bi moglo ugroziti povećanje produktivnosti koje obećava nova tehnologija.

Stručnjak za tržište rada Weber potiče tvrtke i radnike da se prilagode promjenjivom tehnološkom „krajoliku" i iskoriste prilike koje im se pružaju jer je za njega tehnologija umjetne inteligencije "prekretnica".

"Ona [tehnologija] pruža prilike, ali ih treba iskoristiti. Daljnji razvoj i aktivno osposobljavanje radnika su ključna stvar. Ne samo da bi se održao korak, već da bi se što je moguće više napredovalo."

Uredio: Uwe Hessler

Značaj Kine na tržištu rijetkih zemnih metala bio je snažan argument u pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama nedavno u Londonu. Kina kontrolira oko 60 posto svjetske proizvodnje rijetkih zemalja i gotovo 90 posto prerade.

U travnju je Kina ograničila globalnu ponudu uvođenjem izvoznih kontrola za sedam rijetkih metala i trajnih magneta.

Ograničenja, uvedena kao reakcija na carine koje je uveo američki predsjednik Donald Trump na kineski izvoz, otkrila su slabosti SAD-a koji nema vlastite kapacitete za preradu.

„Cijelo svjetsko gospodarstvo ovisi o tim magnetima iz Kine", kaže Jost Wübbeke iz berlinskog istraživačkog instituta Sinolytics, specijaliziranog za Kinu. „Ako se njihov izvoz zaustavi, to će se osjetiti širom svijeta“, dodaje on u razgovoru za DW.

Sve manje zalihe rijetkih zemalja

Prekidi u lancima opskrbe koji su uslijedili teško su pogodili američku industriju. Proizvođač automobila Ford objavio je sredinom lipnja da će smanjiti proizvodnju SUV vozila u Chicagu zbog nestašica.

Dobavljači automobilskih dijelova Aptiv i BorgWarner priopćili su da razvijaju motore s minimalnim ili nikakvim sadržajem rijetkih metala kako bi spriječili buduće nestašice.

Michael Dunne, savjetnik za autoindustriju specijaliziran za Kinu, rekao je za New York Times da bi kineska ograničenja mogla „zaustaviti proizvodnju u američkim tvornicama automobila". Prema Američkoj gospodarskoj komori u Kini, tri četvrtine američkih tvrtki očekuje da će njihove zalihe rijetkih zemalja biti iscrpljene u roku od tri mjeseca.

Američki proizvođači vrše pritisak na pregovore za ukidanje ograničenja. U Londonu je Kina pristala ubrzati izdavanje izvoznih dozvola. Međutim, nije jasno odnosi li se to i na američke obrambene tvrtke kojima su ti minerali potrebni za avione i raketne sustave.

Gabriel Wildau, direktor njujorške konzultantske tvrtke Teneo, upozorava da kineski sustav izvoznih dozvola nije samo reakcija na Trumpove carine i prijetnje – taj će sustav ostati. On je u obavijesti klijentima napisao da „prekidi u opskrbi ostaju sveprisutna prijetnja". Kina, dodaje, želi zadržati utjecaj na Washington.

I Europi trebaju rijetki metali

SAD nije jedina zemlja koja se suočava s nestašicom rijetkih zemalja. Europska unija oslanja se na Kinu za 98 posto opskrbe magnetima od rijetkih metala, koji se koriste za autodijelove, borbene zrakoplove i medicinske dijagnostičke uređaje.

Europsko udruženje proizvođača automobilskih dijelova upozorilo je početkom mjeseca da sektor već doživljava „ozbiljne poremećaje“ zbog kineskih izvoznih ograničenja. To je dovelo do zatvaranja više proizvodnih linija i tvornica širom Europe, a u narednim tjednima očekuju se dodatni učinci zbog iscrpljenih zaliha.

Pogledajte kartu glavnih izvoznika kritičnih sirovina u EU:

Alberto Prina Cerai, istraživač s Talijanskog instituta za međunarodne političke studije, kaže za DW da Bruxelles hitno mora dobiti na vremenu. „Što se tiče opsega, ne možemo stići Kinu“, upozorio je. Iako je potpuno odvajanje od Kine kratkoročno „nezamislivo“, EU bi trebao „upravljati ovom međuovisnošću dosljednom industrijskom strategijom“.

Europska komisija želi da se u okviru Smjernica o kritičnim sirovinama do 2030. godine u EU-u proizvede 7.000 tona magneta. Planira se nekoliko rudarskih, rafinerijskih i reciklažnih projekata. Tijekom godine trebao se otvoriti ogromni pogon za preradu rijetkih zemalja u Estoniji, a još jedan veliki pogon na jugozapadu Francuske trebao bi započeti s radom 2026.

G7: sirovine na dnevnom redu

Budući da se kineska dominacija ne može brzo slomiti, čelnici zemalja G7 dogovorili su na summitu sredinom lipnja u Kanadi strategiju za sprečavanje nestašica rijetkih zemalja. Obećali su zajednički odgovor na namjerno remetilačko ponašanje na tržištu, kakvo je provodila Kina, kao i mjere za diverzifikaciju proizvodnje i opskrbe.

Nakon kineskih 44 milijuna tona rijetkih metala, Brazil, Indija i Australija, prema podacima američkog Geološkog zavoda, raspolažu sljedećim po veličini zalihama od ukupno oko 31,3 milijuna tona. Oko dvadeset milijuna tona nedavno je otkriveno u Kazahstanu.

SAD i Australija najviše su napredovali u proizvodnji rijetkih metala. Planovi drugih zemalja još su u početnoj fazi – moraju se uzeti u obzir ekološki aspekti i osigurati velike investicije.

SAD i EU već su potpisali sporazume o suradnji, a 2023. godine rudarski projekt Tanbreez u južnom Grenlandu ocijenjen je kao najveći projekt za rijetke zemlje s procijenjenih 28,2 milijuna tona minerala.

Novinska agencija Reuters je početkom mjeseca izvijestila da će američka Izvozno-uvozna banka odobriti zajam do 104 milijuna eura operateru Tanbreeza. To bi bila prva inozemna investicija Trumpove administracije u rudarski projekt.

Kina i dalje na prvom mjestu

To je još jedan pokazatelj sve važnije uloge Grenlanda u svjetskom gospodarstvu.

Ali, dok se isporuke rijetkih metala značajno ne povećaju, Kina će i dalje koristiti kritične sirovine kao moćno geopolitičko oružje. Jost Wübbeke iz Sinolyticsa nije siguran da će se druge zemlje ikada uspjeti osloboditi kineskog stiska kada su u pitanju rijetke zemlje zbog ogromne cjenovne prednosti Narodne Republike.

„Čim Kina ublaži izvoznu kontrolu, cijene će pasti i situacija s opskrbom će se smiriti. Nitko više neće govoriti o pretjeranoj ovisnosti o Kini, jer će se tada sve svesti na cijenu“, dodaje Wübbeke za DW. I objašnjava: „Rudnici i rafinerije izvan Kine moraju se natjecati s tim cijenama, što obično nije izvedivo.“

Travanj 2025. Pod najstrožim sigurnosnim mjerama kreće prijevoz visoko radioaktivnog tereta. Riječ je o prvom i jedinom prijevozu nuklearnog otpada u tzv. Castor spremnicima u Bavarsku. Nuklearni otpad se iz inozemstva, gdje je bio na preradi, vraća tamo gdje je i nastao. Upravo kako to nalaže Zakon o atomskoj energiji. Odredište: okrug Landshut, Donja Bavarska, privremeno skladište Isar. Nejasno je koliko će dugo visoko radioaktivni otpad ondje ostati. U Bavarskoj i ostalih 15 privremenih skladišta diljem Njemačke trenutno se skladišti ukupno 1.750 Castora. Jer, potraga za trajnim odlagalištem odvija se vrlo sporo.

Potpuno drugačija situacija je 2.000 kilometara sjevernije, na malom poluotoku Olkiluoto u Finskoj. Oko 450 metara ispod zemlje trenutno se dovršava nešto jedinstveno: prvo trajno odlagalište za visoko radioaktivni nuklearni otpad. Zove se Onkalo, što u prijevodu znači „mala špilja".

Još uvijek se istrošene gorive šipke nalaze u podzemnim privremenim skladištima; u Onkalu se vade, suše i umeću u nove čelične spremnike, koji se potom umetnu u bakrene kapsule: poklopac, zavarivanje, sve je to automatizirano. „Ovo je magično mjesto", kaže gotovo ganuto, Pasi Tuohimaa u tzv. prostoriji za kapsuliranje. „Ovakva prostorija postoji samo jednom na svijetu." On je glasnogovornik tvrtke Posiva, koja gradi odlagalište. Tvrtka je zajedničko ulaganje u kojem sudjeluje i finski operator nuklearnih elektrana.

Mreža tunela i okna

Pasi Tuohimaa već je primio znanstvenike i novinare iz cijeloga svijeta u razgranatoj mreži tunela i okna duboko pod zemljom. To i ne čudi –noge zemlje koje imaju ili su imale nuklearne elektrane traže rješenje za nuklearnu ostavštinu. „Spremnici s nuklearnim otpadom ovdje se umeću u stijene stare 1.900 milijuna godina", kaže Tuohimaa. „Ako pitate geologa kolika je vjerojatnost da bi te stijene mogle biti oštećene, samo će se nasmijati."

Prije više od dva desetljeća općinsko vijeće Eurajokija, mjesta s nešto više od 9.000 stanovnika, velikom je većinom glasalo za zakopavanje finskog nuklearnog otpada na općinskom zemljištu. Na žučnerasprave o odlagalištima u Njemačkoj Finci samo odmahuju glavom. I dalje se oslanjaju na nuklearnu energiju i smatraju da oni koji od nje imaju koristi, moraju također ponuditi rješenje za otpad. Većina stanovništva također vjeruje da će operatori nuklearnih elektrana izgraditi sigurno trajno odlagalište duboko u granitu.

Povoljni uvjeti umjesto „najveće moguće sigurnosti"

I upravo tu leži razlika: Finci rade s prikladnim lokalitetom. Njemačka je postavila ambiciozniji ciljtraži se „najbolja moguća lokacija". Nakon što je odlagalište u bivšem rudniku soli u Gorlebenu u Donjoj Saskoj prije nekoliko godina otpalo kao mogućnost, potraga je započela iznova, praktički od nule.

Zato društvo zaduženo za traženje, „Savezno društvo za odlaganje otpada", pretražuje cijelu Njemačku. Postupno se isključuju određena područja, proces eliminacije traje. Još uvijek je 44 posto državnog teritorija u igri. Na kraju bi trebala ostati jedna lokacija, nekad se govorilo da bi to moglo biti 2031., danas se spominje 2074.

Kada će to zaista biti, nitko više ne želi precizno navesti godinu, pa ni direktorica Saveznog društva za odlaganje otpada, Iris Graffunder: „Ono što me čini iznimno optimističnom jest to što u Njemačkoj imamo vrlo dobre geološke formacije. Ne postavlja se pitanje hoćemo li naći lokaciju, nego gotovo da imamo luksuz izbora. Zato sam vrlo optimistična da ćemo do sredine stoljeća uspjeti pronaći vrlo dobru lokaciju s najvećom mogućom sigurnošću."

Skepsa stručnjaka prema rokovima

Stručnjaci poput Brune Thomauskea znatno su skeptičniji prema rokovima. Ovaj fizičar je radio za Savezni ured za zaštitu od zračenja, bio je šef nuklearne energije u energetskom koncernu Vattenfallu, a kasnije i znanstvenik. Desetljećima se bavi temom trajnog odlagališta i zbog svojih izjava izazvao je i kritike.

Prema njegovim riječima, očekivati da će se pronaći lokacija koja osigurava najveću moguću sigurnost, ostaje financijski podnošljiva i uključuje javnost, jednostavno nije realno. On polazi od toga da prije 2079. neće biti pronađena lokacija koja još mora biti provjerena, odobrena i izgrađena, tako da u ovom stoljeću, kako zaključuje, još nećemo imati trajno odlagalište".

Potpuno drugačije u Finskoj, 400 metara ispod zemlje: postrojenje je spremno za rad, a sljedeće se godine očekuje početak skladištenja prvog visoko radioaktivnog otpada. U Njemačkoj će radioaktivna ostavština još desetljećima ostati u nadzemnim privremenim skladištima. Što o tome misli, glasnogovornik Tuohimaa komentira tek kad se kamera ugasi. Mora ostati diplomatski, kaže – nasmije se.

Konačno vikend, nekoliko slobodnih dana ili godišnji odmor! I onda – umor, iscrpljenost, bolest. Bolovanje umjesto odmaranja. Taj fenomen, sudeći po jednom aktualnom istraživanju, na svojoj koži osjeti svaki peti posloprimac.

U okviru studije „Leisure Sickness: iscrpljeni umjesto odmoreni", koju je provela Međunarodna visoka škola IU, skoro svaka peta ispitana osoba (19,3 posto) je rekla da je upravo to često ili uvijek doživjela tijekom godišnjeg odmora, odnosno onda kada ima slobodne dane (na primjer vikendom). Taj fenomen je dosta poznat: 71,9 posto ispitanih posloprimaca kaže da je već čula za njega – ili ga je doživjela.

Umor, glavobolja, napadi groznice…

„Leisure Sickness" opisuje situaciju u kojoj se simptomi neke bolesti odjednom pojavljuju baš uoči (neradnog) vikenda ili tijekom godišnjeg odmora. U Njemačkoj se to često naziva „Ferienkrankheit" (bolest koja nastupa tijekom „ferija", odnosno odmora, nap. red.), ali kako kaže Stefanie André, autorica studije, ona se ne nalazi na službenoj međunarodnoj klasifikaciji oboljenja. Pa ipak je fenomen „Leisure Sickness" itekako povezan s određenim simptomima bolesti, kako pokazuju rezultati ispitivanja. Umor, glavobolja, čak i šmrcanje i napadi groznice su samo neki od tih simptoma, navodi André.

Nedostatan odmor u privatnom životu je tema koja muči ponajprije mlađe generacije. Oko 40,1 posto ispitanika potvrdilo je (u potpunosti ili djelomično) da im njihov privatni život ne nudi dovoljno odmora, kako bi bili spremni odgovoriti na sve izazove i zahtjeve u poslu kojim se bave. To je slučaj posebice kod mlađih posloprimaca (do 25 godina starosti): u toj skupini je čak 50,5 % ispitanika potvrdno odgovorilo na to pitanje.

„Pokazuje se da su prije svega mlađe generacije sasvim drugačije time pogođene u odnosnu na starije", kaže André, profesorica zdravstvenog menadžmenta na privatnoj visokoj školi IU u Erfurtu.

Rezultate istraživanja ona objašnjava činjenicom da mlađi ljudi u svom slobodnom vremenu pasivno „skrolaju" kroz društvene mreže ili vrijeme provode gledajući serije i filmove preko streama. Reprezentativna studija pokazuje naime da oni ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode na „aktivniji i smisleniji" način rjeđe dožive „Leisure Sickness".

Prekovremeni rad i dostupnost u slobodno vrijeme

Osim toga, pogotovo mlađa skupina posloprimaca češće ima osjećaj da mora biti dostupna i izvan radnog vremena. Kod osoba mlađih od 25 godina udio onih koji su potvrdno odgovorili na tu izjavu iznosi 42,6 posto. Kod svih ispitanih osoba „samo" 33,5 posto.

80,6 % svih ispitanika je potvrdilo da redovito rade prekovremeno. „Rezultati pokazuju da su dostupnost izvan radnog vremena, visoko opterećenje na radnom mjestu te manjak odmora glavni rizični faktori za pojavu simptoma bolesti koja se pojavljuje kada netko ima slobodne dane", zaključuje André.

Visoka škola IU je istraživanje provela između 24. siječnja i 6. veljače 2025. Ispitano je 2.400 ljudi u Njemačkoj u starosnoj skupini 16 do 65 godina (reprezentativno strukturirano po starosnoj dobi i spolu). Radilo se isključivo o osobama koje se nalaze u nekoj vrsti radnog odnosa s poslodavcem.

DPA/Tagesschau.de (ms)

Nijemci su poznati po tome kako su spremni čitavu godinu štedjeti samo da si konačno priušte odmor. Ljeto je već počelo, ali još uvijek je mnoštvo oglasa: tjedan dana punog pansiona u Turskoj za tek nešto preko 200 eura. U Egipat za malo više, u Bugarsku, Grčku ili Španjolsku za petstotinjak. Ima li u Njemačkoj uopće nekoga tko si to ne može priuštiti?

Ima i to mnogo njih. U posljednje vrijeme ih je nešto malo manje, ali prema podacima njemačkog Državnog zavoda za statistiku (Destatis), svaki peti stanovnik Njemačke kaže da si ne može priuštiti sedmodnevno putovanje. U 2024. godini u takvim je kućanstvima živjelo 21 posto ukupnog stanovništva – što odgovara broju od oko 17,4 milijuna ljudi.

Kad se cijena mora pomnožiti...

Zanimljiva je i statistika njemačkog ureda: među samcima je 29% onih koji kažu kako nemaju volje niti sredstava trošiti na odmor, ali najgore je stanje kod samohranih roditelja. Kod bračnih parova su to tek rijetki, s jednim ili dva djeteta – to još nekako ide. Tek u obiteljima s troje ili više mališana je prosjek otprilike kao u samačkim domaćinstvima.

Na razini Europske unije, prema podacima Eurostata, 27 posto stanovništva živi u kućanstvima koja si ne mogu priuštiti sedmodnevni odmor. Njemačka je tako ispod europskog prosjeka. U usporedbi s drugim državama EU, najmanje je građana Luksemburga koji neće na odmor jer nemaju novca (9%), slijedi Švedska (12%) i Nizozemska (13%). Na drugom kraju ljestvice prednjači Rumunjska gdje 59% upitanih kaže kako nema za tjedan dana odmora, Grčka (46%) i Bugarska (41%).

A. Šubić 8ARD/dpa)

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...