Vecernji list

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO - WHO) zatražila je odgovarajuću medicinsku i psihološku pomoć za žene i djevojke s iskustvom nasilja u Europi. „Milijuni žena i djevojaka koje su doživjele nasilje u europskoj regiji ne dobivaju pomoć koja im može spasiti život ili ne dobivaju brzi tretman", kritizirao je WHO u četvrtak u Madridu.

Gotovo 29 posto žena i djevojaka u europskoj regiji starijih od 15 godina tijekom života postaju žrtve nasilja. Riječ je o fizičkom i seksualnom nasilju ili o kombinaciji oboje, navodi se u novom izvješću predstavljenom u četvrtak (20.11.2025.) u glavnom gradu Španjolske. „Ovu krizu nasilja treba ublažiti", rekao je Hans Henri Kluge, regionalni direktor WHO-a za Europu.

Od 53 države WHO-ove europske regije, prema navodima, samo njih sedam nudi sigurne usluge pobačaja. Hitna kontracepcija dostupna je u samo 17 zemalja. Profilaksa protiv spolno prenosivih infekcija u ponudi je zdravstvenih sustava 20 država. WHO-ovoj europskoj regiji pripadaju 53 zemlje, od kojih se neke nalaze u Aziji. Sjedište Regionalnog ureda je u Kopenhagenu.

Preko 840 milijuna žrtava

Prema studiji UN-a, globalno gledano, više od 30 posto svih žena je doživjelo nasilje. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da je riječ o 840 milijuna žrtava diljem svijeta. Ističe se da je stvarni razmjer problema još veći, jer mnoge žene iz straha ne žele govoriti o tome.

Ove statističke procjene UN-ove zdravstvene organizacije odnose se na 2023. i obuhvaćaju djevojke i žene starije od 15 godina koje su tijekom života bile seksualno ili fizički napadnute od strane partnera ili bivših partnera. Prema WHO-u, te žrtve čine najveći dio ukupnog broja. Procjene također uključuju žrtve seksualnog nasilja počinjenog od strane drugih počinitelja s kojima žrtve nisu bile u intimnoj vezi.

„Najstariji i najrašireniji oblik nepravde"

Situacija se u posljednjih dvadeset godina gotovo nije poboljšala, rekao je šef WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus. „Nasilje nad ženama jedna je od najstarijih i najraširenijih nepravdi u ljudskoj povijesti, a ipak se protiv toga čini najmanje", izjavio je Tedros.

U Njemačkojje, prema studiji, ukupno oko 16 posto ženske populacije u dobi između 15 i 45 godina pogođeno nasiljem od strane sadašnjih i bivših partnera. Prema stanju iz 2023., gotovo 5 posto žena tijekom prethodnih dvanaest mjeseci doživjelo je napade. Seksualno nasilje od strane nepartnera u Njemačkoj je rjeđe – ukupno ga je doživjelo nešto manje od 12 posto žena, dok je u prethodnoj godini taj udio iznosio 0,4 posto.

U pacifičkim otočnim državama žene su najpogođenije partnerskim nasiljem, slijede Afrika južno od Sahare i južna Azija. Najniže vrijednosti, prema procjenama WHO-a, bilježe se u južnoj Europi, jugoistočnoj Aziji i zapadnoj Europi. Seksualno nasilje počinjeno od osobe koja nije partner najčešće je u srednjoj Americi, zatim u Oceaniji i zapadnoj Europi.

Zemlje regije jugoistočne Europe nedavno je potreslo ubojstvo 32-godišnje Mostarke Aldine Jahić koju je ubio bivši partner već osuđivan zbog nasilja prema ženama.

Poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski nije skrivao ozbiljnost situacije nakon sabotaže na poljskoj željezničkoj mreži. „To nije bio čin sabotaže kao ranije, već državni terorizam, jer je njegov jasan cilj bio izazvati ljudske žrtve“, rekao je Sikorski u srijedu u parlamentu u Varšavi.

„Strana država poslala je dobro pripremljene sabotere, koji samo pukom srećom nisu postigli svoj cilj“, dodao je šef poljske diplomacije i optužio rusku vojnu obavještajnu službu GRU da angažira ljude za „prljav posao“. Pred novinarima je zatim priopćio da će uskoro biti zatvoren ruski konzulat u Gdanjsku, posljednja preostala ruska konzularna ispostava u Poljskoj.

Tusk: najteži incident od napada na Ukrajinu

Već dan ranije, poljski premijer Donald Tusk nazvao je incident „vjerojatno najtežim udarcem na sigurnost države od izbijanja rata u Ukrajini“. Naglasio je da je time „prijeđena određena granica“.

Od ponoći na svim željezničkim prugama u Poljskoj vrijedi drugi najviši stupanj uzbune – stupanj Charlie. Propisi predviđaju 24-satno osiguranje važnih željezničkih objekata, kao i naoružavanje straže bojevim streljivom. Pojačane mjere sigurnosti trebale bi vrijediti do kraja veljače.

Poljskim sigurnosnim snagama bilo je potrebno samo 70 sati da identificiraju osumnjičene za oba čina sabotaže. U nedjelju ujutro, strojovođa na liniji Varšava–Lublin kod mjesta Mika zaustavio je vlak zbog ozbiljnog oštećenja tračnica i alarmirao upravu Poljskih državnih željeznica (PKP). Ubrzo potom kod Puławya otkriveno je još jedno oštećeno mjesto na ovoj strateški važnoj željezničkoj ruti koja vodi od poljskog glavnog grada prema granici s Ukrajinom.

Dvojica Ukrajinaca u službi Rusije

Osumnjičeni su dvojica ukrajinskih državljana koji su dulje vrijeme surađivali s ruskom obavještajnom službom. Njihov identitet je već poznat. Jedan je u svibnju u svojoj zemlji osuđen u Lavovu zbog sabotaže, dok drugi potječe iz Donbasa na istoku Ukrajine. Obojica su zajedno u jesen ušla u Poljsku iz Bjelorusije. Nakon napada, obojica su navodno preko graničnog prijelaza Terespol napustili Poljsku i vratili se u Bjelorusiju, izjavio je Tusk.

Kako je u utorak pisao list Rzeczpospolita, istražitelji su na mjestu događaja pronašli otiske prstiju jednog atentatora i SIM karticu iz njegova telefona. Mobilnim telefonom navodno je trebala biti snimljena eksplozija. Navodi se i da su obavještajne službe prijateljskih država pomogle u istrazi.

Istraga pokazuje da su kod mjesta Mika postavljena tri eksplozivna sredstva, od kojih su samo dva detonirala u subotu navečer. Aktivirana su uz pomoć kabela dugog 300 metara. Eksplozivna snaga pokazala se preslabom da uništi teretni vlak kojem je sabotaža bila namijenjena. Strojovođa čak nije ni primijetio eksploziju. Međutim, stanje tog dijela pruge pogoršavalo se sa svakim sljedećim vlakom, sve dok u nedjelju nije postalo opasno.

Kod Puławya je postavljena čelična stega koja je trebala izazvati iskliznuće vlaka, ali se pokazala neučinkovitom. Osim toga, oštećena je i kontaktna mreža. Putnički vlak morao je usporiti, ali nitko nije ozlijeđen.

Poljska kao meta

Od napada Rusije na Ukrajinuu veljači 2022. Poljska je više puta bila meta sabotaža. Poljska vlada je od početka stala uz Ukrajinu – slala je oružje i pružala humanitarnu pomoć. Više od milijun Ukrajinaca našlo je utočište u susjednoj zemlji.

U parlamentu je Tusk podsjetio da je još u siječnju 2024. u Wrocławu zapaljena tvornica boja. U Varšavi je podmetnut požar u jednom trgovačkom centru. Ukupno je uhićeno 55 osoba pod sumnjom za podmetanje požara, od kojih se 23 nalaze u pritvoru. U posljednje vrijeme također je uhićeno osam osoba pod sumnjom za špijuniranje strateških objekata.

Na društvenim mrežama, nakon objave informacija o sabotaži, izbila je kampanja mržnje protiv Ukrajine. „To je perfidna igra ruskih obavještajnih službi, koje upravljaju tim kampanjama", rekao je potpredsjednik parlamenta Piotr Zgorzelski za TVN.

Kampanja mržnje na internetu protiv Ukrajine

I Tusk je upozorio na rusku dezinformaciju. Ruskom rukovodstvu nije stalo samo do neposrednih posljedica takvih akcija, nego i do društvenih i političkih. „To znači: dezintegracija, kaos, panika, spekulacije, nesigurnost.“ Angažiranje Ukrajinaca za izvođenje sabotaže ima i cilj potaknuti antiukrajinsko raspoloženje u Poljskoj. Ankete pokazuju da potpora Poljaka Ukrajini opada već neko vrijeme.

Sikorski je najavio da će Poljska zatražiti od Bjelorusije izručenje osumnjičenih, iako su izgledi mali. Također je rekao da Poljska ne planira prekinuti diplomatske odnose s Rusijom. Međutim, ruski će diplomati morati tražiti odobrenje poljskih vlasti za putovanja izvan područja Varšave. Sikorski će savjetovati poljskim saveznicima da ruskim diplomatima zabrane slobodno kretanje kroz schengensku zonu.

Kremlj je odbacio Tuskove optužbe. „Rusija se optužuje za sve oblike hibridnog i izravnog rata“, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov za rusku državnu televiziju. Po njegovu mišljenju, bilo bi čudno da Rusija ovoga puta nije odmah optužena. Poljska je uvijek prva u tome. „U tom pogledu, rusofobija ondje cvjeta u punom sjaju“, rekao je Peskov

Za vlast u Srbijisat ubrzano otkucava: do 25. studenoga država mora odlučiti što će učiniti s Naftnom industrijom Srbije (NIS). To otvara duboke energetske, financijske i geopolitičke dileme koje Beograd više ne može odgađati.

NIS se od 2008. nalazi u većinskom vlasništvu ruskog Gazpromnjefta, zbog čega se našao na udaru američkih sankcija uvedenih s obrazloženjem da treba spriječiti Rusiju da prihode iz energetike koristi za rat u Ukrajini.

Te sankcije od siječnja ove godine bile su odgađane čak osam puta, ali su 9. listopada konačno stupile na snagu. Njihova primjena imala je trenutačne posljedice: isporuke sirove nafte preko Janafova naftovoda praktično su zaustavljene, ostavljajući srpskim rafinerijama sirovine tek do kraja studenoga, kažu srpski dužnosnici.

Energetske i financijske posljedice

NIS ima ključnu stratešku poziciju u energetskom sustavu Srbije. Upravlja objema rafinerijama i osigurava više od četiri petine benzina i dizela.

Zaustavljanje rafinerije, upozorava stručnjak za energetiku Miloš Zdravković, imalo bi katastrofalne posljedice za gospodarstvo.

„NIS zapošljava oko 14.000 ljudi. U proračun Srbije uplatili su oko dvije milijarde eura 2023. godine, a 2,08 milijardi 2024. To je presudno za naš BDP i proračun, i mi bez toga ne možemo“, kaže Zdravković za DW.

Ali posljedice bi mogle biti i dalekosežnije, jer se NIS nalazi u zoni sekundarnih sankcija. To znači da bi mogle biti pogođene sve tvrtke koje s njim posluju a to se prije svega odnosi na banke.

Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković potvrdila je da je NBS dobila upozorenja da može potpasti pod sekundarne sankcije ako surađuje sa subjektom koji je već pod mjerama.

„Nadam se da tih sankcija neće biti jer bi to značilo blokadu svih plaćanja“, rekla je guvernerka.

Sve, samo ne nacionalizacija

Izlaz iz krize moguć je samo kroz trajnu promjenu vlasništva, odnosno odlazak ruskih dioničara iz NIS-a. Ministrica energetike Dubravka Đedović Handanović priopćila je da su ruski vlasnici pristali prodati svoj udio od 56,15 posto. Ipak, ime potencijalnog kupca ne otkriva se zbog, kako kaže, „ozbiljnih poslovnih pregovora“.

Ako dogovor s trećom stranom ne uspije, država će otkupiti udio vlasništva, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Ako ne budemo imali drugo rješenje, ma koliko, ma što da košta, naći ćemo novca, razgovarat ćemo i s Europljanima i sa svima drugima. I ono što smo Jorgovanka [i ja govorili o ‘specijalnoj operaciji’, morat ćemo obaviti. Osigurat ćemo novac… Ja želim po svaku cijenu izbjeći konfiskaciju, nacionalizaciju i otimanje imovine. To nije naše većinski, to je većinski rusko“, naveo je Vučić.

Taj paket Srbiju bi sigurno koštao između milijardu i pol i dvije milijarde eura, ocjenjuje za DW ekonomska novinarka Radojka Nikolić. Ako bi se taj iznos izvukao iz proračuna, druge investicije, poput projekta Expo ili izgradnje nacionalnog stadiona – morale bi biti odgođene ili bi se država morala dodatno zadužiti.

Jedna je opcija i korištenje deviznih rezervi.

„Ali to bi bio vrlo loš signal, zato što devizne rezerve postoje kako bi jamčile tekuću likvidnost države“, kaže za DW Radojka Nikolić. „To je prilično riskantno, a uz to se šalje vrlo loša poruka. Dakle, devizne rezerve nisu nikakvo jamstvo, nego one mogu i poslužiti nečem drugom.“

Dilema nije energetska, nego geopolitička

Odluka o NIS-u više nije pitanje samo vlasništva ili upravljačke kontrole ona otvara niz međusobno povezanih dilema koje Srbija više ne može odgađati, jer energetski ovisi o istoku, a financijski o zapadu.

„Mi smo između čekića i nakovnja. S jedne strane američke sankcije zaustavljaju rad rafinerije, s druge strane ovisimo o ruskom plinu. To je još veći problem, jer Srbija godišnje troši 2,8 do 3 milijarde kubika plina, od čega 1,73 do 1,75 milijardi ide industriji. Plin se ne kupuje u ljekarni, pa ga ne možete nabaviti kad hoćete“, objašnjava Miloš Zdravković.

Beograd sada pokušava amortizirati situaciju na oba fronta. Predsjednik Vučić u javnim nastupima više se puta hvalio kako je „molio“ i pokušavao udobrovoljiti Zapad. Nedavno je Srbija izašla i u susret interesima obitelji američkog predsjednika Donalda Trumpa donošenjem zakona kojim bi se zemljište Generalštaba u Beogradu dalo Jaredu Kushneru, Trumpovu zetu.

S druge strane, pasivnošću u pristupu rješavanju pitanja NIS-a, Beograd nastoji ne naljutiti Moskvu i tako osigurati produženje plinskog aranžmana.

Politika „kako bude – bit će“

Analitičari upozoravaju da takav pristup postaje neodrživ. Svaka nejasna poruka ili odgađanje odluke može izravno utjecati na financijsku pomoć, investicije i povjerenje partnera koji su sve skeptičniji prema „višesmjernoj diplomaciji“ Beograda.

„Politički je važnije da se odvojimo od Rusije i na tom energetskom planu. To će biti bolno, ali i tako već godinama živimo u jednoj bolesnoj državi, pa ćemo, valjda, poslije ovoga ozdraviti“, kaže za DW predsjednik Europskog pokreta u Srbiji Radomir Diklić. On ipak strahuje da vlast u Srbiji neće donijeti odluku koja je najbolja za zemlju, nego za njihove osobne interese.

Nikolić smatra da će, bez obzira na kratkoročna rješenja, dugoročno u srpski energetski sektor ući američki kapital.

„Ja sam uvjerena da, koja god transakcija da bude sada – a spominju se i neki arapski fondovi – to može biti privremeno rješenje, kratkoročno. Dugoročno rješenje sigurno će biti ulazak američkog kapitala u kompletan energetski sektor Srbije. I mislim da je to prilično definirano nekim geostrateškim planovima“, objašnjava Radojka Nikolić.

Na kraju, sudbina NIS-a postat će mjerilo diplomatske vještine Beograda — i njegove spremnosti da napravi izbor. Bez jasnog poteza, Srbija bi mogla ostati zarobljena između energetskih ovisnosti i geopolitičkih pritisaka.

„Odavno se srpska politika vodi po principu: ‘Što bude – bit će’. Nafte će biti, samo je pitanje po kojoj cijeni. Pumpe će raditi, uvoziti ćemo, kao što uvozi Bosna i Hercegovina, kao što uvozi Hrvatska, odrazit će se na krajnji standard. A što se tiče plina, ako ovi prerežu, bit će zaista teško – to ne možete nadomjestiti“, upozorava Zdravković.

Kako vrijeme istječe, prostor za manevriranje ubrzano se sužava. Cijena neodlučnosti mogla bi biti visoka.

Nakon teških ruskih napada u zapadnoj Ukrajini u kojima je poginulo 25 osoba, a više od 90 ranjeno, Zelenski je u Ankari razgovarao o ponovnom pokretanju pregovora s Rusijom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan također je pozvao na nastavak diplomatskih napora.

Novi pregovori u Istanbulu važni su „zbog iscrpljujućih posljedica rata za obje strane“, rekao je Erdoğan na zajedničkoj konferenciji za novinare. Ukrajina se nada „snazi turske diplomacije i tome da će ona biti shvaćena u Moskvi“, istaknuo je Zelenski. Kijev se također trudi da do kraja godine ponovno pokrene razmjenu zarobljenika s Rusijom.

Zelenski je, prema vlastitim riječima, otputovao u Tursku kako bi razgovarao o oživljavanju mirovnih pregovora. Erdoğan je već više puta bio domaćin takvih pregovora.

Nagađanja o novom dogovoru SAD-a i Rusije

U međuvremenu je, kako izvještavaju mediji, američka vlada s Moskvom razgovarala o novom planu za okončanje rata – ali bez sudjelovanja Ukrajine. Taj bi plan od Ukrajine tražio velike ustupke, izvijestio je Financial Times: Ukrajina bi trebala potpuno napustiti sporne oblasti Doneck i Luhansk te prihvatiti ograničenja u naoružanju. Redovito dobro informirani britanski list se poziva na osobe uključene u proces razgovora.

I agencija AFP javlja kako je SAD Ukrajini predao novi prijedlog za okončanje ruske agresije. To je potvrdio jedan visoki ukrajinski dužnosnik.

Portal Axios iz Washingtona detaljnije izvještava kako je plan još krajem listopada dogovoren između Trumpova posebnog izaslanika Stevea Witkoffa i moskovskog predstavnika Kirila Dmitrijeva. Prema navodima, Witkoff je plan predočio šefu ukrajinskog Vijeća sigurnosti Rustemu Umjerovu.

I američki generali u Kijevu

U večernjim satima ove srijede (19.11.) ukrajinski ministar obrane Denis Šmigal izvijestio je o sastanku u Kijevu s Danielom Driscollom, državnim tajnikom u američkom Ministarstvu obrane zaduženim za kopnene snage. „Ukrajina je za SAD pouzdan partner", izjavio je Šmigal. Preko mreže Telegram je objavio i kako je gostima je predstavio nova dostignuća ukrajinske tehnologije dronova.

Uz civilnog dužnosnika Driscolla delegaciju koja je doputovala u Ukrajinu čine, prema američkim medijima, tri generala i drugi časnici. Oni bi se trebali sastati i s predsjednikom Volodimirom Zelenskim kada se vrati iz Turske. Nema informacija hoće li se pritom razgovarati i o novom američkom prijedlogu.

Kako navodi Axios, u Trumpovu planu za Ukrajinu trebali bi sudjelovati i Katar i Turska, slično njegovoj mirovnoj inicijativi za Gazu. Na ovom sastanku sa Zelenskim se Erdoğan o tome nije konkretno izjasnio. Ukrajinski predsjednik je pak rekao samo kako su „aktivni mnogi procesi".

Ničeg novog iz Moskve

U Moskvi je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov izjavio da između Rusije i SAD-a „nema novih prijedloga" za okončanje rata. I dalje vrijedi ono što su Putin i Trump dogovorili u kolovozu na svom sastanku na Aljasci. Novi plan, prema procjeni Financial Timesa, u velikoj mjeri odgovara ruskim zahtjevima prema Kijevu.

Njemačka, prema riječima ministra vanjskih poslova Johannesa Wadephula, „nema saznanja" o navodnim tajnim razgovorima između SAD-a i Rusije o mirovnom planu za Ukrajinu. „Nismo informirani o nekakvom planu od 28 točaka o kojem javljaju američki mediji", rekao je Wadephul novinarima.

Naglasio je „stalne napore svih međunarodnih partnera da se konačno osigura dolazak predsjednika Putina za pregovarački stol“. Tako shvaća i „zajedničke sastanke“ koji se sada održavaju u Istanbulu „i sve što vodi u tom smjeru“, dodao je Wadephul. „To naravno podržavamo."

Merz: „To je teror Rusije"

Njemački kancelar Friedrich Merz u međuvremenu je oštro osudio najnovije ruske napade na Ukrajinu. Rusija masovno uništava civilnu infrastrukturu, posebno energetsku. „To više nema nikakve veze s vojnim ciljevima. To je čisti teroristički rat protiv civilnog stanovništva Ukrajine“, rekao je Merz.

Govoreći o suradnji s Francuskom i Velikom Britanijom, ali i unutar EU-a kod pomoći Ukrajini, Merz je rekao da će se „učiniti sve" kako bi se poboljšala njena protuzračna obrana. Pozvao je europske partnere na dogovor o korištenju ruske imovine u prosincu. „To je naš najjači instrument da Moskvu privolimo na pregovore i da se u neko doba okonča ovaj strašni rat", izjavio je Merz.

Kancelar je potvrdio da će njemačka vlada iduće godine povećati financijsku potporu ukrajinskoj vojsci za dodatne tri milijarde eura, i to i u vlastitom sigurnosnom interesu. Očekuje se zauzvrat da Ukrajina ostane pouzdan partner.

„To znači i beskompromisnu borbu protiv korupcije. To je apsolutni imperativ u Ukrajini“, rekao je. „To sam predsjedniku Zelenskom već dvaput rekao – jednom osobno, a jednom u telefonskom razgovoru proteklih dana.“

U relativno kratkoj povijesti postojanja reformiranih pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini nije zabilježena brža reakcija na sumnju u postojanje kaznenog djela, kao što je to u „slučaju kokain“.

Kompromitirajuća snimka, na kojoj direktor Sveučilišno-kliničkog centra (UKC) Republike Srpske Vlado Đajić i jedna muška osoba razgovaraju o prodaji i otkupu narkotika dok se ispred njih na stolu nalazi bijela praškasta materija, izazvao je pravi politički potres u Banjoj Luci i Republici Srpskoj. Đajić je član do sada vladajućeg Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata SNSD-a.

Intolerancija SNSD-a na drogu

„Što s tim“, pita muška osoba Đajića, dok mu pokazuje na sadržaj na stolu. „Što si toliko uzimao, jesi lud“, odgovora Đajić, nakon čega se spominje i interventna policija i ljudi koji čekaju ispred bolnice. Spominje se i iznos od 40 tisuća maraka.

Đajić sve demantira, tvrdeći da je snimka izašla u javnost prije deset mjeseci i da je još tada vršena ucjena. „Radi se o staroj, montiranoj snimci, kojom su me pokušali ucijeniti. Godinama trpim pritiske i prijetnje. Od odvrtanja šarafa na kotačima do oštećenja automobila. Ovo je samo nastavak tog pritiska“, tvrdi Đajić, koji je nedugo nakon toga saslušan u policiji.

U montažu snimke nije povjerovao Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a - stranke u kojoj je Đajić obavljao dužnost predsjednika Gradskog odbora u Banjoj Luci.

„Kao i svi drugi, jutros sam vidio snimku na kojoj Vlado Đajić govori o situaciji vezanoj za drogu. Takvo ponašanje je za mene, kao predsjednika SNSD-a, apsolutno neprihvatljivo. SNSD ne može i neće tolerirati bilo kakvu vezu s kriminalom, posebno s drogom. Đajić je razriješen svih dužnosti. Naša politika mora ostati zasnovana na najboljim osobinama našeg naroda, bez izuzetka“, poručio je Dodik, nakon čega je vlada smijenila Đajića s mjesta direktora UKC-a, a SNSD sa stranačkih pozicija.

Stanivuković: „Ja sam žrtva“

„Kriminalac je bacio vrećicu ispred mene. Jasno se vidi da sam se odmah sklonio. Spreman sam na poligraf i sve testove. Bio sam zaglavljen tu protiv svoje volje, ovo mi je oslobođenje“, rekao je Đajić nakon smjene, dodajući da je prije deset mjeseci o svemu obavijestio nadležne institucije.

„Sama činjenica: kontakt s osobama koje su iz kriminalnog miljea, imat će nultu točku tolerancije kada je u pitanju vlada ili bilo koji službenik ili dužnosnik SNSD-a“, obrazložio je smjenu Đajića na sjednici vlade premijer Savo Minić.

Samo par sati nakon što je snimka objavljena, gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, najveći oponent Vlade Đajića, okupio je na desetke stranačkih pristaša ispred sjedišta policije, priopćivši da je na objavljenoj snimci priprema za njegovu ucjenu.

„Trebali su preko neke djevojke ili bliskog suradnika dobiti iznos od 30 do 40 tisuća maraka. Da se time plati droga. Bilo im je malo dva-tri grama, išli su na pola kilograma. Čujete to sve u snimci“, uvjeren je Stanivuković, kojem su preko medija u Srbiji u zadnjih nekoliko dana, kako kaže, „pakovane" montirane snimke kako bi ga se politički diskreditiralo.

„Netko, tko je blizak meni, trebao je to staviti u auto, presretne se naš auto i kažu vidite ovih narkomana“, uvjeren je Stanivuković u scenarij koji mu se spremao dodajući da je to povezano s MUP-om.

Akcija za udžbenike

Objava snimke, reakcija Milorada Dodika, smjena Đajića na sjednici vlade s dužnosti direktora UKC-a, zatim smjena sa stranačkih funkcija te reakcija najvećeg političkog protivnika – sve se to dogodilo u svega nekoliko sati. Nikada tako promptno kao do sada djelovale su pravosudne institucije, odakle priopćuju da je formiran i predmet kako bi se provjerile okolnosti ovog događaja.

„Mi još ne znamo o kakvoj se snimci radi, je li montirana ili autentična. Zato smo formirali predmet da sve ispitamo i provjerimo", rekao je glavni tužitelj Mladen Mitrović.

U javnosti se špekulira o razlozima objavljivanja snimke i tajmingu, posebno tri dana pred prijevremene izbore za predsjednika Republike Srpske. Neki smatraju da je snimku „pustila" oporba da bi srušila rejting SNSD-a, dok ima i onih koji vjeruju da je snimka došla upravo iz SNSD-a, kako bi se Đajića skinulo sa čela banjalučkog SNSD-a. Posebno je simptomatično to što je informacija o ovoj snimci objavljena u medijima u Srbiji u travnju ove godine. Na nju nitko nije reagirao.

„Mislim da ovo nema veze s Miloradom Dodikom, da ne bi sam sebi pucao u noge nekoliko dana prije izbora. Mislim da bi mu to donijelo negativne bodove zbog činjenice da je Đajić čovjek koji kontrolira veliki broj ljudi u najvećoj političkoj stranci", smatra novinar iz Banje Luke Đorđe Vujantović, koji ovo vidi kao otvoreni rat između Stanivukovića i Đajića.

„U prethodnom periodu pušteno je nekoliko ogavnih snimki i fotomontaža za koje i Stanivuković, za kojeg je dio vlasti tvrdio da se nalazi na njima, vjeruje da su naručeni preko Srbije. Tako da je ovo samo posljedica rata između Đajića i Stanivukovića“, smatra Vujatović, primijetivši kako je Stanivuković potvrdio da se za snimku sa Đajićem zna već nekoliko mjeseci, pa se može zaključiti da su znali da će snimka biti pušten.

Koordinirana akcija?

S druge strane, predsjednik Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović tvrdi da su Igor i Milorad Dodik preko svojih ljudi ovom akcijom uklonili Vladu Đajića. Kaže kako brzina reakcije pokazuje da je sve unaprijed bilo spremno i organizirano.

„Munjevito objavljen 'tvit' i priopćenje Milorada Dodika da je Đajić uklonjen sa svih pozicija jer je drogiranje tobože neprihvatljivo, potvrda je tko stoji iza objave snimke i operacije uklanjanja Đajića“, tvrdi Vukanović.

Novi direktor Sveučilišno-kliničkog centra Banja Luka je Nikola Šobot, kandidat SNSD-a za gradonačelnika Banje Luke na prošlim izborima, dok je za novog predsjednika Gradskog odbora SNSD-a imenovan Goran Maričić, direktor Porezne uprave RS-a.

„Sve je spremno i odrađeno u prepoznatljivoj udbaškoj operaciji režima, kako bi se Igoru Dodiku uklonile sve prepreke za preuzimanje potpune kontrole nad strankom (SNSD-om), ali i omogućila simbioza sa Stanivukovićem“, uvjeren je Vukanović, ne amnestirajući nijednog trenutka Đajića od odgovornosti za učinjeno i loše poruke koju na ovaj način šalje u javnost.

Šest zemalja, dva desetljeća nade ijoš uvijek na čekanju. Od 2003. godine se zemlje tzv. zapadnog Balkana nadaju ulasku u Europsku uniju. Proces proširenja je blokiran, za neke proglašen „mrtvim".

Dva novinara porijeklom iz BiH, Krsto Lazarević i Danijel Majić, na njemačkom govornom području posebno poznati kroz svoj vrlo omiljeni podcast Ballaballa Balkan, te njihova njemačka kolegica Franziska Tschinderle u ruci ponosno drže proizvod svog rada: knjigu „Zapadni Balkan u čekaonici Europske unije". Izdavač je njemačka Savezna agencija za političko obrazovanje.

Na njenom predstavljanju u Berlinu u prostorijama zaklade Heinrich Böll bili su brojni gosti, za koje je diskusija, iako se intenzivno zanimaju za ovu temu, svojevrstan izazov. Jer tko će razumjeti što se to događa na tom nekom „divljem" zapadu Balkana, što ta odrednica uopće znači?

Franziska Tschinderle, stručnjakinja za Kosovo i Albaniju, objašnjava da ime „zapadni Balkan" nije geografski pojam već stanje i da je taj naziv u stvari izmišljen. A da je za zemlje regije, koje još uvijek čekaju na ulazak u „europski klub odabranih“, dugoročan i vrlo kompliciran proces.

Crna Gora najbliža cilju, Srbija mnogo dalje nego BiH

Krsto Lazarević, rođen u BiH, koji je za vrijeme rata s roditeljima izbjegao u Njemačku i danas radi kao novinar i publicista u Berlinu, je u ovoj knjizi stručnjak za Srbiju i Crnu Goru. On detaljno objašnjava fenomen Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića, koji bez obzira na studentske proteste, odlazak na proslavu Dana pobjede u Rusiju na poziv ruskog predsjednika Putina, gušenje slobodnih medija u Srbiji itd. još uvijek dobiva podršku Europske unije.

„Njegova ambivalentnost je poznata, no čudi ambivalentnost čelnika EU-a u odnosu na njega i njihova podrška Vučiću. Srbija je podnijela zahtjev za pristup EU, krajem 2009., od 1. ožujka 2012. ima status kandidata. Ona formalno ispunjava svoje zadatke i dobiva novac iz fondova EU-a. Ali, kad će zbilja postati njena članica, to je teško predvidjeti“, kaže Lazarević.

Crna Gora, po njegovom mišljenju, ima najviše šanse da 2028. godine postane 28. punopravna članica EU-a. To je cilj tamošnje vlade koja provodi veliku kampanju upravo pod tim motom, dodaje on.

Danijel Majić, rođen u Njemačkoj, čiji su roditelji porijeklom iz nekadašnjeg Duvna, danas Tomislavgrada, objašnjava publici fenomen BiH, njeno uređenje Dejtonskim sporazumom, podjelu na entitete, ulogu visokog predstavnika, kojega naziva kraljem BiH. On BiH ocjenjuje kao „poseban slučaj“.

Majić, koji trenutačno radi za medijsku kuću Hessischer Rundfunk, tvrdi da BiH ima, upravo zahvaljujući Dejtonskom sporazumu, najkompliciraniji politički sustav na svijetu i da se on neće brzo promijeniti, jer nacionalističkim političkim strankama ne odgovaraju bilo kakve promjene. „Poruka EU-a je da podržava BiH na njenom putu ka Europskoj uniji, ali da promjenu Ustava ne mogu donijeti EU- nego samo BiH-političari.

"Kosovo je jedino koje nema status pridruženog člana, a neće ga uskoro ni dobiti jer pet zemalja članica EU-a ne priznaje njegovu neovisnost. Albanija je na dobrom putu, a Sjeverna Makedonija je u ovom momentu „žrtva" tvrdnje francuskog predsjednika Macrona da EU ne može podnijeti nova proširenja s Balkana.

Autori se u knjizi bave i Hrvatskom, objašnjavajući tamošnju političku situaciju i teškim odnosom premijera Andreja Plenkovića, zagovornika EU-a i predsjednika Zorana Milanovića, koji je vrlo kritičan prema Uniji. „Hrvatska je u EU, ali EU ima među stanovništvom sve manje podrške jer je život postao daleko skuplji. Možda je najbolje rješenje za druge zemlje ostati pridruženom članicom, jer tu ima još mnogo novca koje se može dobiti“, zaključuje Majić.

Najveći problem - odlazak mladih ljudi

Sva tri autora knjige se slažu u ocjeni da je najveći problem svih zemalja odlazak mladih ljudi u EU. „Ako Europska unija neće k nama, eto nas k njoj, to je poruka mladih koji svoju perspektivu i bolji život traže i vide u EU-u“, kaže Lazarević. Sve zemlje muku muče s nalaženjem radnika, posebno u ugostiteljskoj, medicinskoj i građevinskoj branši. One postaju atraktivne za jeftinu radnu snagu iz drugih dijelova svijeta.

Na pitanje iz publike kako vide situaciju u regiji za 15 godina, Danijel Majić odgovara: „Da mi je prije 15 godina netko rekao da ćemo imati novi rat u Europi, da će Velika Britanija napustiti EU, da ćemo imati takav strašni porast desno-ekstremnih snaga u cijeloj Europi, pa i u svijetu, ja bih rekao da je to neki strašni košmar iz kojeg se želim što prije probuditi. Možda za idućih 15 godina neće biti ni Europske unije. Nadam se naravno da se to neće desiti, ali to je pitanje na koje nitko nema odgovora."

„Ovim optužujem sljedeće osobe za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti: Hermann Wilhelm Göring. Rudolf Heß. Joachim von Ribbentrop…"

Sala 600 u Nürnberškoj palači pravde bila je ispunjena do posljednjeg mjesta kada je glavni tužitelj Robert H. Jackson čitao jedno po jedno ime. Njegov popis bio je dug. „Glavni proces protiv ratnih zločinaca“ protiv 24 visokorangiranih predstavnika nacističke države počeo je 20. studenoga 1945. u Nürnbergu. Tijekom narednih 218 dana saslušano je više od 230 svjedoka, pročitano 300.000 izjava i zapisano 16.000 stranica zapisnika.

Izbor Nürnberga kao mjesta suđenja nije bio slučajan. Ovaj bavarski grad bio je ranije mjesto održavanja stranačkih kongresa nacionalsocijalista.

Ovdje je nacistički režim inscenirao svoju moć i ovdje su proglašeni Nürnberški zakoni – rasistički i antisemitski zakoni koji su pripremili put za Holokaust. Upravo zbog toga je i trebalo da se baš ovdje provede pravda.

Zločini ne smiju ostati nekažnjeni

Bio je to prvi put da su vodeći predstavnici jedne države osobno pozvani na odgovornost za svoja nečovječna djela. Novost u međunarodnom pravnom sustavu. Ali nakon što je Njemačka izgubila rat, sile pobjednice – SAD, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez – bile su suglasne: zločini Trećeg Reicha ne smiju ostati nekažnjeni. Milijuni ljudi postali su žrtve nacističkog režima – ubijeni u koncentracijskim logorima, u ratu, glađu, porobljavanjem i prisilnim radom.

Prvi put postavljeno je i pitanje individualne krivnje. „Državnik poput Hermanna Göringa mogao je dotad – a vjerojatno je i mislio tako – računati s tim da će Njemačka, država u čije ime djeluje, biti smatrana odgovornom, a ne on osobno“, objašnjava pravnik Fhilipp Graebke za DW.

Nitko se nije izjasnio krivim

Kada su počela saslušanja, svaki optuženi izjašnjavao se „nevinim“. „Masovna ubojstva izvršena su isključivo i bez mog utjecaja po naređenju vođe države Adolfa Hitlera“, izjavio je Julius Streicher, fanatični antisemit i izdavač huškačkog lista „Der Stürmer“, koji je godinama širio nacističku propagandu.

Hitlerov osobni glasnogovornik Walther Funk je, kao predsjednik Reichsbanke, Židovima uskratio pristup njihovim bankovnim računima. Uz to je dao da se dragocjenosti Židova ubijenih u logorima istrebljenja, uključujući i njihov zlatni zubni nakit, proslijede Reichsbanki. U Nürnbergu je izjavio: „Mojim mjerama nijedan čovjek nije izgubio život. Tuđu imovinu sam uvijek poštovao. Uvijek sam se trudio pomoći ljudima u nevolji i da im, koliko je bilo u mojoj moći, unesem sreću i radost u život.“

„Nisam kriv!", samouvjereno je izjavio i reichsmaršal Hermann Göring, suučesnik u izgradnji prvih koncentracijskih logora. „Već sam rekao da nisam ni približno znao u kojem se opsegu ovo odvijalo“, odgovorio je na pitanje je li postojala politika istrebljenja Židova. Znao je samo, tvrdio je, da je planirano njihovo iseljavanje, a ne istrebljenje.

Dvanaest smrtnih presuda, sedam kazni zatvora

Vodeći nacisti nisu pokazivali kajanje i dosljedno su prebacivali krivnju jedino na Hitlera. Njemu više nije bilo moguće suditi – počinio je samoubojstvo u posljednjim danima rata.

Ali sva ta poricanja bila su uzaludna. Dokazi su bili neumoljivi. Filmski snimci iz koncentracijskih logora. Svjedočenja preživjelih. Pisma i naredbe počinitelja. Svijet je prvi put vidio kakvi su užasi počinjeni u logorima Auschwitz-Birkenau, Buchenwald ili Bergen-Belsen.

Prvi Nürnberški proces završen je 1. listopada 1946. Sud je izrekao dvanaest smrtnih presuda, sedam kazni zatvora i tri oslobađajuće presude.

Nijemci su procese smatrali „pravdom pobjednika"

„Kada su optuženici osuđeni, većina Nijemaca je mislila: ‘Sada smo uhvatili one koji su stvarno krivi i to je dovoljno’“, kaže Bernhard Gotto iz Instituta za suvremenu povijest München–Berlin. Njegova kolegica Stefanie Palm dodaje: „Kroz Nürnberške procese u njemačkoj javnosti ustalila se priča da su svi ostali samo izvršavali naređenja, da su bili samo sljedbenici, bez vlastite krivnje! (…) Usvojena je neka vrsta perspektive žrtve: ‘Mi smo žrtve te male grupe oko Hitlera'."

Zbog toga je većina Nijemaca odbijala dvanaest naknadnih procesa protiv pravnika, liječnika iliindustrijalaca. Smatrali su da je tribunal „pravda pobjednika“. Gotto kaže da se inače „odmah postavlja pitanje dokle seže ta odgovornost za nacističke zločine. A tada više nisu samo Göring i Keitel, Wehrmacht, Himmler i naravno Hitler ti koji su navodno zaveli Nijemce, nego se teret krivnje raspodjeljuje na više ramena, a većina Nijemaca to nije htjela prihvatiti."

Preteča Međunarodnog kaznenog suda

Danas se Nürnberški procesi smatraju prekretnicom u međunarodnom pravu. Godine 1945. nadalo se da će pravni standardi primijenjeni u Nürnbergu ubuduće vrijediti za sve. Nijedan ratni zločinac više ne bi trebao moći pozivati se samo na moć svoje funkcije ili zakone svoje države.

„Ako pođemo od toga da je u porotnoj sali Nürnberške palače pravde 1945. međunarodno kazneno pravo prvi put stupilo na scenu, možemo povući izravnu liniju do tribunala UN-a za ratne zločine iz 1990-ih i do osnivanja Međunarodnog kaznenog suda“, kaže pravnik Graebke. „Ali to svakako nije dovelo do toga da od 1946. imamo neprekidnu primjenu međunarodnog kaznenog prava – niti je danas imamo."

Međunarodni kazneni sud (MKS) osnovan je tek 1998. u Haagu, a 2002. počeo je s radom. Ali ne priznaju ga sve države. Među 125 država potpisnica nedostaju najvažnije sile: SAD, Rusija, Kina, Indija. Ni Izrael nije među njima.

Je li MKS samo „papirnati tigar"?

Ali čak su i države koje priznaju Sud već ignorirale naloge za uhićenje. Dosad je zaoptužene lidere vrijedilo: tko ne želi u zatvor, treba samo ostati kod kuće. U međuvremenu, čak ni to više nije nužno. Tako je Vladimir Putin, protiv kojeg je izdan nalog za uhićenje zbog deportacije ukrajinske djece u Rusiju, u rujnu 2024. otputovao u Mongoliju i ondje dočekan uz sve počasti. Zemlja je u velikoj mjeri ekonomski ovisna o moćnom susjedu.

Zbog njegovog rata protiv Ukrajine Međunarodni kazneni sud Putina inače nije mogao optužiti: za razliku od zločina protiv čovječnosti, Sud može goniti šefa države zbog naređenja za invaziju samo ako i njegova zemlja priznaje taj sud.

Nalog za uhićenje izdat je i protiv Benjamina Netanyahua. Izraelski premijer prema Međunarodnom kaznenom sudu odgovoran je za izgladnjivanje i ubijanje palestinskih civila. Ali Netanyahu je posjetio Mađarsku krajem 2024., a mađarski premijer Viktor Orbán ga je demonstrativno dočekao sa svim počastima.

I u Njemačkoj bi Netanyahu vjerojatno bio siguran: „Smatram potpuno nerealnom pretpostavku da izraelski premijer ne bi mogao posjetiti Saveznu Republiku Njemačku“, rekao je novoizabrani kancelar Friedrich Merz u veljači ove godine – stav koji je dijelio i njegov prethodnik Olaf Scholz.

Hoće li jedan ratni zločinac na kraju biti izveden pred suce ovisi, dakle, o revnosti država članica. Samom Haagu nedostaju i sredstva i ovlasti da osumnjičene dovede pred sud. I to 80 godina nakon Nürnberga.

U migrantskoj politici „nije obećao ono što ne može ispuniti", rekao je savezni ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (Kršćansko-socijalna unija CSU) u razgovoru za Deutsche Welle. „Moj kurs je krajnje oštar, kao takvog ga se i prepoznaje. Od prvog dana donosili smo potrebne odluke kako bismo osigurali da kontrole na granici budu strože i da dođe do odbijanja nedozvoljenih ulazaka."

To što je broj zahtjeva za azil u Njemačkoj pao za 60 posto za Dobrindta je „veliki uspjeh“. „Ilegalna migracija“ je već godinama najveći adut za radikalne stranke. No: „Dok migrantski preokret koji je pokrenut ne postane i emocionalno iskustvo u vlastitoj okolini građana, trebat će još malo vremena", kaže Dobrindt. Do sada je desna radikalna oporbena stranka Alternativa za Njemačku (AfD) prema anketama uglavnom rasla, unatoč „migracijskom zaokretu“ vladajuće koalicije CDU-a i CSU-a sa SPD-om.

Padajući broj tražitelja azila, prema mišljenju stručnjaka za migracije, nije rezultat samo graničnih kontrola i odbijanja nedozvoljenih ulazaka uNjemačku. „Kraj građanskog rata u Siriji i strože kontrole na balkanskoj ruti od Grčke do Austrije također su dovele do pada brojki", rekla je stručnjakinja za migracije Birgit Glorius s Tehničkog sveučilišta u Chemnitzu za ARD-ov portal tagesschau.de.

Pravo na azil ostaje

Ograničavanje individualnog prava na azil Alexander Dobrindt i dalje odbija: „Ne sudjelujem u toj raspravi. Imamo individualno pravo na azil. To ne dovodim u pitanje. Ali dovodim u pitanje zlouporabu. Tu se mora na najbolji mogući način boriti protiv toga."

Migracijski zaokret sada se mora provesti na europskoj razini, kaže ministar unutarnjih poslova. Cilj EU pakta o migracijama, koji bi trebao stupiti na snagu sljedeće godine, među ostalim je pravednije raspoređivanje izbjeglica u Europskoj uniji. Njemačka inzistira da države prvog ulaska dosljednije prihvate tražitelje azila u postupak i da im ne dopuste daljnje putovanje. „Deportacije u te zemlje prvog ulaska često su teško izvedive, to se mora promijeniti", najavio je Dobrindt u razgovoru za DW.

Zajedno s drugim europskim zemljama ministar unutarnjih poslova želi potražiti partnera u Africi kako bi se uspostavili takozvani „return-hubovi“, odnosno područja u koja se mogu deportirati odbijeni tražitelji azila, čak i ako ne dolaze iz te zemlje.

„Postoji niz zemalja koje trenutačno raspravljaju o tome hoće li to zajednički provesti i s kojom partnerskom zemljom. Ali to će u svakom slučaju morati biti neka zemlja na afričkom kontinentu“, rekao je Dobrindt za DW.

Dosadašnji pokušaji Italije da postupke azila prebaci u Albaniju propali su zbog pravnih prepreka i visokih troškova. A vlada Ujedinjenog Kraljevstva u međuvremenu je odustala od pokušaja da tražitelje azila deportira u afričku Ruandu. No u kršćansko-demokratskim strankama u Njemačkoj (CDU/CSU) o „ruandskom modelu“ se i dalje raspravlja.

Iz Afganistana se prima manje ljudi

Dio migracijskog zaokreta bilo je i to da se programi prihvata za ljude iz Afganistana „što je moguće više“ okončaju, kako stoji u vladinom programu. Savezni ministar unutarnjih poslova Dobrindt rekao je da bi do kraja godine svi Afganistanci koji imaju „pravovaljanu potvrdu o prihvatu“ trebali biti dovedeni u Njemačku. Većina od oko 2.000 dosad ovlaštenih čeka na odlazak u Pakistanu.

Do sada je Dobrindt u Njemačku puštao samo one ljude koji su sudskim putem pred upravnim sudovima izborili svoju potvrdu o prihvatu. „To je naslijeđeni problem. To je stari teret iz prošlog saziva, iz prošle vlade“, rekao je ministar unutarnjih poslova, prebacujući odgovornost na tzv. semafor-koaliciju socijaldemokrata, zelenih i liberala.

Semafor-vlada je ljudima koji su u Afganistanu radili za njemačke institucije ili su posebno progonjeni od strane talibanskog režima obećala zaštitu. Dobrindt, međutim, očito ponovno preispituje te pravne obveze koje je bivša vlada donijela kao obvezujuće.

Dobrindt vidi prijetnju Njemačkoj od Rusije

Savezni ministar unutarnjih poslova u intervjuu za DW polazi od toga da Rusija i druge strane sile žele destabilizirati Njemačku. Osim napada na podatkovne kablove u Baltičkom moru i prijetnje dronovima, Alexander Dobrindt spominje i kibernetičke napade. Oni dijelom dolaze iz Rusije i u porastu su.

„Polazim od toga da ćemo i u sljedećim mjesecima morati računati s pojačanim napadima na području kibernetičkih napada, ali primjerice i na području sigurnosti od dronova te s opažanjima hibridnih prijetnji općenito.“

Kontroverznu izjavu Tina Chrupalle, dopredsjednika Rusiji sklonog AfD-a, o NATO savezniku Poljskoj, Alexander Dobrindt nazvao je potpunom besmislicom. „Smatram to besramnim i, iskreno govoreći, prilično odvratnim kada se pokušava takve gluposti ubaciti u društvo."

Chrupalla je u jednom talk-showu rekao da trenutačno ne vidi opasnost za Njemačku od Rusije, te da svaka zemlja može biti opasnost za Njemačku. Na dodatno pitanje misli li time, primjerice, i na Luksemburg, Poljsku ili Finsku, dopredsjednik AfD-a rekao je: „Naravno da i Poljska može biti opasnost za nas".

AfD ne zabraniti, nego „odvladati"

Postupak zabrane AfD-a, čije pojedine dijelove Ured za zaštitu ustavnog poretka karakterizira kao ekstremno desničarske, ministar unutarnjih poslova ponovno je odbio. „U prošlosti sam uvijek vrlo jasno isticao da posao politike mora biti da se AfD dobrom politikom odgurne u nevažnost, a ne da se zabranjuje."

„Uzrok dobrim rezultatima AfD-a u ispitivanjima javnog mnijenja je polarizacija društva. Protiv nje se mora djelovati promijenjenom politikom, a ne zabranama stranaka", kaže Dobrindt. U ispitivanju javnog servisa ARD, AfD, koji želi potpuno zaustaviti migraciju, s 26 posto zaostaje samo jedan postotni bod za vladajućom Unijom CDU/CSU koja ima 27 posto.

Jedan WC je sveprisutan ovih dana u medijima. Razlog? Izrađen je od čistog 18-karatnog zlata i sada je prodan na aukciji u Sotheby'su za 12,1 milijun dolara.

Ovaj potpuno funkcionalni WC izradio je talijanski umjetnik Maurizio Cattelan - poznat i po svojoj banani zalijepljenoj ljepljivom trakom koja je prodana za 6,2 milijuna dolara na aukciji 2024. godine. Opisan kao komentar na prekomjerno bogatstvo, naziv umjetničkog djela prikladan je i za sadašnjeg američkog predsjednika: "Amerika".

Čini se da je zlato u modi u Bijeloj kući. Od zlatnih ukrasa na kaminu u Ovalnom uredu do zlatnih slavina i armatura u nedavno renoviranoj kupaonici Lincoln, pa sve do zlatnih kurzivnih natpisa koji se pojavljuju na zidovima i ulazima, Donald Trump se ne može zasititi sjajno žute boje.

Iako su njegovi stilski odabiri upitni, njegova očita opsesija zlatom ima duboke povijesne i kulturne korijene. Zlato fascinira svijet tisućljećima. Svaka civilizacija kroz vrijeme i prostor cijenila ga je u nekom obliku, dajući mu poseban značaj i moć.

Drevna opsesija

Najstariji nalazi zlata datiraju oko 6.500 godina u prošlost. Poznati kao "Varna zlato", otkriveni su 1972. godine u Bugarskoj na jednom mjestu za ritualne ukope.

Zlatni artefakti, koji su uključivali nakit, ukrase, alate i oružje, pa čak i zlatnu futrolu za penis, bili su koncentrirani u samo nekoliko grobova, što ukazuje na rane društvene hijerarhije.

Čak i tada, zlato je značilo status, moć, bogatstvo. I ne samo u Europi: slični koncentrirani nalazi grobova iz Kraljevstva Mapungubwe u današnjoj Južnoj Africi, koji datiraju iz 1050.-1270. godine, pokazuju kako je zlato i tamo označavalo društveni status. Carstva Inka i Asteka čak su zakonski ograničavala tko je smio nositi zlato.

"Takvi [zlatni] ukrasi su, uglavnom, bili namijenjeni uspostavljanju identiteta; služili su za potvrđivanje statusa, privilegija, odvojenosti i razlike", piše Joanne Pillsbury, kustosica Odjela za drevnu američku umjetnost u Metropolitanskom muzeju u New Yorku.

Zlato: metal bogova

Poseban značaj zlata odavno je bio povezan s božanskim. Diljem svijeta zlato je krasilo simbole vladara, kupole i tornjeve crkava te pročelja hramova, sugerirajući kraljevsko, nebesko i vječno.

Stari Egipćani vjerovali su da je tijelo bogova zlato, dok su drevne američke civilizacije mislile da je njegovo korištenje način povezivanja zemaljskog i nadnaravnog svijeta.

Stari Grci čak su personificirali zlato kao boga, Hriza.

Starogrčki lirski pjesnik Pindar napisao je u 5. stoljeću prije Krista: "Zlato je Zeusovo dijete; ni moljac ni hrđa ga ne proždire; ali um čovjekov proždire ovo vrhovno vlasništvo." Čak i tada, opsesija zlatom bila je popularna.

Neuništivi superheroj među metalima

Simbolička moć zlata ukorijenjena je u njegovoj stvarnoj moći - njegovim jedinstvenim svojstvima. To je ono što je poznato kao "plemeniti metal", što znači da je otporan na koroziju i tamnjenje, ne utječe na većinu kiselina i može se naći u prirodi u sirovom obliku.

Zlato ne treba transformaciju da bi sjalo; jednostavno je tu, sjajno usred stijena i prljavštine. Zlato je također vrlo gusto, teži znatno više po kubičnom centimetru od srebra, željeza, bakra i olova. No, iako se čini teškim za držanje, to je relativno mekan metal, što ga čini lakim za obradu. Može se kovati ili prešati izuzetno tanko i izvlačiti u najfinije žice, a provodi i toplinu i električnu energiju. Rastopite zlatni predmet i on se odmah može ponovno oblikovati.

Ukratko, zlato je svestrano i praktički neuništivo, svojevrsni privlačan vječni superheroj među metalima koji mijenja oblik. I, naravno, zlato je rijetko. Općenito se procjenjuje da bi svo zlato ikad iskopano u povijesti imalo dimenzije jedne kocke čije stranice mjere tek 22 metra.

Dar bogatstva

Ova rijetkost pomogla je tom metalu da zadrži svoju vrijednost kroz povijest. To je također jedan od razloga zašto se smatra stabilnom dugoročnom investicijom, posebno u nestabilnim vremenima.

Zlatni nakit i drugi zlatni predmeti darovani u raznim životnim trenucima u brojnim kulturama diljem svijeta - od nakita za bebe u mnogim dijelovima svijeta preko zodijačkih simbola za Lunarnu novu godinu u Kini do darova za zlatno vjenčanje u Indiji - stoga simboliziraju ne samo blagoslov i želju za srećom i blagostanjem; oni su konkretan dar bogatstva sam po sebi, namijenjen tome da primatelju pruži određene mjere buduće financijske samostalnosti.

Za neke, poput autorice iz New Yorka Nadye Agrawal, ovo bogatstvo nosi dublju simboliku. "Za moje bake davanje zlata kao investicije u moju buduću sigurnost bila je njihova forma feminizma. Tako su održavale matrijarhat u snažno patrijarhalnom svijetu", objasnila je u eseju u kojem ispituje zlato koje je primila prema indijskom običaju kao novorođenče.

Previše zlata isto nije dobro?

Čak i metaforički govoreći, čini se da ništa ne može nadmašiti zlato. Pomislite na "zlatnog dječaka/curu", "dobro kao zlato", "tišina je zlato" i "zlatno srce", da spomenemo samo neke. Unatoč svojoj bezvremenskoj ljepoti i vrijednosti, pozitivna simbolika zlata ima svoja ograničenja.

Previše zlata, primijenjeno na pogrešan način, vjerojatno gubi sjaj, stvarajući negativnu percepciju. Starogrčki kralj Mida možda je najstariji primjer. Prema mitu, bogovi su mu dali sposobnost da sve što dotakne pretvori u zlato - prokletstvo, a ne blagoslov, jer su se njegova hrana, pa čak i članovi njegove obitelji, preobrazili u zlatnu masu. U modernije doba, razmetljivo pokazivanje zlata može značiti nedostatak dobrog ukusa.

Ima mnogo primjera ali uzmimo recimo indijskog biznismena Dattu Phugea, koji je postao poznat 2013. godine nakon što je nosio košulju izrađenu od 3 kilograma zlata, koja je tada koštala oko 250.000 dolara. Neki su mu se divili, ali neki su ga s prezirom odbacili kao kralja neukusa, rekao je tada za BBC.

U međuvremenu, korisnici društvenih mreža ismijavaju Trumpove zlatne ukrase u Ovalnom uredu, a kruže glasine da su to zapravo oslikane plastične aplikacije iz Home Depota, neke vrsta američkog pandana Bauhausu i sličnim trgovinama za kućne potrepštine.

Tijekom obilaska ureda voditelj Fox Newsa izravno je pitao Trumpa je li to istina, što je ovaj porekao. "Znate onu stvar sa zlatom?" rekao je. "Ne možete imitirati zlato, pravo zlato. Nema boje koja imitira zlato."

U konačnici, možda zlato i njegovu bezvremensku vrijednost najbolje sažima povjesničar Peter Bernstein: "Ništa nije tako beskorisno i korisno u isto vrijeme." Recite to novom vlasniku zlatnog WC-a.

„Ove godine mi je dignuta stanarina u domu s 80 na 100 EUR, kada odem na kavu uzet ću espresso umjesto kave s mlijekom i soka i stalno računam hoću li prekoračiti studentski limit“, kaže studentica politologije u Zagrebu, Magdalena Bezi. Ona je iz Siska došla u Zagreb radi studija i dobila je mjesto u domu „na Savi“ (Studentskom domu Stjepan Radić), a preko studentskog ugovora radi u ugostiteljstvu.

Njene brige brinu i mnoge druge studente, pogotovo one koji studiraju u novom gradu, koji su na „zahtjevnijem" studiju i nisu uspjeli dobiti mjesto u domu - a takvih je ove godine u Zagrebu bilo oko 3.200.

Vlada Republike Hrvatske objavila je da se od početka sljedeće godine povećava minimalna bruto plaća, a s time i minimalna studentska satnica – s 6.06 na 6.56 EUR, odnosno 9.84 EUR nedjeljom, noću i blagdanima. Također naglašavaju da je ona u posljednjih devet godina narasla 230%.

Radno – i na studiju i na poslu

Prema Rezultatima petog nacionalnog istraživanja zapošljivosti diplomiranih studenata i studentica (2023.) i Eurostudent istraživanju za 2022., 52% studenata u Hrvatskoj krene raditi prije ili tijekom upisa studija. Od toga, na preddiplomskoj razini, njih 33% radi kroz cijelu akademsku godinu, a na diplomskoj 47% studenata.

„Studenti u Hrvatskoj u prosjeku izdvajaju oko 30 do 35 sati tjedno na fakultetu i za ostale obaveze vezane uz fakultet i s obzirom na to ova satnica nije dovoljno motivirajuća. Mislim da bi „fer" minimalna satnica bila 8 - 8.5 EUR kako bi studenti mogli u jednoj smjeni, jednom vikendu zaraditi dovoljno da pokriju neke dodatne troškove koje studiranje nosi", kaže predsjednik studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu, Gordan Kragić.

Inflacija utječe na studentsku svakodnevicu – od odluka gdje izaći do toga koje računalo kupiti. Osim toga, cijene studentskih domova su porasle za oko 10-20 EUR u odnosu na prošlu akademsku godinu, što mnogi smatraju nepravednim jer se kvaliteta nije poboljšala.

Magdalenin studentski dom je od ove akademske godine poskupio za 20 EUR. Uz 30-35 sati rada tjedno, ona se uspijeva financirati, ali kaže da su joj financijska pitanja i odluke uvijek u mislima.

„Ja sam svjesna da sam iznimka i zahvalna sam što mi to fakultet dopušta, ali imam prijatelje koji ako uspiju odraditi 10 sati tjedno, to im je fenomenalno. Naravno, ima perioda kada ne mogu raditi zbog kolokvija ili ispita tako da moram dobro planirati kada ću raditi više, kada manje, a kada uopće ne", kaže Magdalena.

Satnica raste, ali ne i limiti

Kragić ističe kako nije stvar samo satnice - porezni limiti se nisu povećavali proporcionalno s rastom minimalne satnice u proteklim godinama.

Za studente trenutačno vrijede dva limita: prvi iznosi 3.600 EUR godišnje zarade, pri čemu se smatra da studenta uzdržavaju roditelji i time imaju pravo na poreznu olakšicu.

Drugi limit je 10.800 EUR godišnje zarade, pri čemu student nije na poreznoj kartici roditelja. Ako student prijeđe i drugi limit, obračunava mu se porez od 20% za sve „prekoračene“ primitke.

Problem nastaje ako student preko ljeta ode raditi na sezonu gdje će imati više radnih sati i satnicu koja je, najčešće, veća od minimalne.

„Ljetos sam išla konobariti i puno sam više zarađivala nego u Zagrebu preko godine. Cijelo vrijeme mi je kroz glavu prolazila misao hoću li prijeći limit i brinula sam hoću li uopće moći raditi kada se vratim u Zagreb. Sama se uzdržavam pa mi trebaju novci, također želim ulagati u svoje obrazovanje i ići na dodatna usavršavanja, prakse i slično, a to sve košta. Naravno, ako vidim da sam blizu limita, prestat ću raditi. Imam dovoljno da izdržim do Nove godine, ali na kraju mi neće ostati ništa", priča Magdalena.

„Studenti kalkuliraju hoće li moći raditi ili ne, a sada s tolikom ovisnošću o stranoj radnoj snazi mislim da nam tako nešto nije baš na korist“, ističe Kragić koji smatra da bi se prilagodbom poslodavaca mogućnostima studenata mogla smanjiti ovisnost o stranim radnicima.

Troškovi studentskog života

Cijene svega su rasle, ali ono što je ostalo isto jest cijena obroka u menzi. Ona iznosi 86 centi i u taj obrok su uključene: juha, glavno jelo, salata, kruh i desert. Vlada Republike Hrvatske donijela je ovu odluku i ona vrijedi za 25 gradova diljem Hrvatske. Studenti će si za jedan sat rada u novoj godini moći priuštiti 7.6 obroka u menzi.

Što se tiče smještaja, oni koji dobiju mjesto u studenskom domu plaćat će ga između 35 (Zagreb) i 125 (Dubrovnik) eura mjesečno. To jest, ako se sami financiraju, studenti će trebati odraditi između 5.3 i 19 sati mjesečno. Oni koji nisu dobili mjesto u studentskom domu će za stan morati izdvojiti između 250 i 500 eura, pokazuju pretrage na Facebooku i online oglasniku Njuškalo.hr. Da bi podmirili račune, moraju raditi između 38 i 76 sati mjesečno. Neki pak odustanu od željenog studija zbog previsokih cijena stanova.

Javni prijevoz je u nekim gradovima besplatan za studente, a na primjer u Zagrebu iznosi 13,27 EUR mjesečno, odnosno oko dva sata rada. Usluge Hrvatskih željeznica su za redovne studente besplatne za putovanja po Hrvatskoj, jedino treba izdvojiti 2,65 EUR za izradu profila.

Odlazak na kavu je neizostavan dio studentskog života za koji je potrebno izdvojiti oko dva eura za kavu, a sok košta još dodatno 2.5-3.5 EUR u prosjeku. Ako se student želi počastiti obrokom u restoranu, glavno jelo će platiti 8-12 EUR, a piće uz to 2.5-3.5.

Na dan kada student ode na kavu, pa uzme još i sok, pojede glavno jelo u restoranu i popije piće, potrošit će ono što je zaradio za otprilike 2-3 sata rada na minimalnoj studentskoj satnici.

Kako Hrvatski zavod za javno zdravstvo tvrdi, svaka treća osoba u Hrvatskoj je pušač pa tako i dobar dio studenata. Za kutiju cigareta treba izdvojiti između 2.6 i 4.6 EUR. Od dodatnih troškova tu su još i hrana (ako student ne jede u menzi), članstvo u knjižnici (7-13.5 EUR u Zagrebu), higijenske potrepštine, kozmetika, odjeća, pribor za fakultet, pretplata/bonovi za mobitel, povremeni odlazak u kino ili u izlazak.

Mnogi muzeji, kazališta i kina imaju popuste za studente, samo je potrebno predočiti studentsku iskaznicu („iksicu“). Na primjer, u Cinestar kinima će ulaznicu za 2D film platiti 4.9 EUR umjesto 6.5-7.9 EUR. Većina muzeja poput Arheološkog muzeja, Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Muzeja grada Zagreba nude studentske ulaznice, a najčešće koštaju 1-3 EUR manje od redovne cijene. Ljubitelji kazališta će ulaznicu u, na primjer Hrvatsko narodno kazalište, Gavellu i Scenoteku, platiti za 2-7.5 EUR manje.

Studentski život košta više nego ikada. Oni koji čak i imaju vremena uz studij odraditi poveći broj sati, moraju razmišljati o poreznim limitima što ih koči u nastojanju samofinanciranja i „malim luksuzima“ u sklopu studentskog života.

„Potrebne su sustavne promjene"

Rad na tuđi ugovor nakon diplomiranja do pronalaska posla u struci, rad na tuđi ugovor zbog gubitka studentskih prava, rad bez ugovora i isplata na ruke – samo su neke od situacija u kojima se neki od 150.000 studenata u Hrvatskoj odluče na rad na „crno“. Tome doprinosi i povećanje minimalne satnice, ali ne i poreznih limita.

DW je uputio upit Poreznoj upravi u broju/učestalosti ilegalnog studentskog rada i dobio odgovor da nemaju točan broj pošto ne provode zaseban nadzor za kategoriju studenata.

Magdalena otkriva da zna povelik broj ljudi koji su barem u jednom trenutku radili „na crno". „Razumijem zašto bi to netko radio, to je dodatna zarada, a ionako nam studentski rad ne ide u staž pa mi nam ništa ne znači jesmo li prijavljeni, jedino je poslodavcu rizik.“

Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu se zalaže za fleksibilnije smjene za studente. Pošto se kurikulum na studijima nije previše mijenjao unazad 40-50 godina, nije napravljen po mjeri studenata koji bi uz studij i radili.

Također, u pretrazi studentskih poslova može se uočiti mnogo oglasa u kojim poslodavci traže studente na puno radno vrijeme – od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. To ide u korist apsolventima, ali svima ostalima je to neizvedivo.

Ako bi poslodavci pristali na smjene od npr. četiri, pet ili šest sati, više studenata bi se javilo i radilo čime bi se smanjila ovisnost o stranoj radnoj snazi, smatra Studentski zbor. „Da sustav funkcionira, ljudi ga ne bi iskorištavali“, zaključuje Kragić.

Njemački kancelar Friedrich Merz se izričito založio za pojačanu imigraciju radne snage iz inozemstva. „Potrebna nam je kvalificirana imigracija", rekao je Merz na skupu Njemačkog saveza trgovaca (HDE).

„Dajemo signal: Savezna Republika Njemačka je otvorena, slobodna, liberalna, tolerantna zemlja“, naglasio je kancelar. Želi privući ljude „iz cijelog svijeta“ koji bi došli u Njemačku i „spremni su ovdje raditi“, dodao je, osvrćući se na nedostatak stručne radne snage.

Useljavanje na tržište rada treba urediti

„Velika koalicija" (CDU/CSU i SPD) želi smanjiti neregularnu migraciju, ali i potaknuti „dobru imigraciju" putem legalnog doseljavanja i integracije u Njemačkoj, rekao je Merz. Tome služi takozvana „Work-and-Stay agencija", čije je utemeljenje kabinet usvojio početkom studenog.

„Ova agencija Work-and-Stay vjerojatno je najveći digitalni projekt koji smo planirali u tekućem mandatu“, rekao je kancelar. Iza toga stoji potpuna reorganizacija useljavanja na njemačko tržište rada. Radna dozvola, boravišna dozvola i priznavanje stručnih kvalifikacija trebalo bi da se, neovisno o postupcima vezanima uz dodjelu azila, obraditi u potpuno drugačijem digitalnom procesu, rekao je.

Osnivanje agencije trebalo bi se odvijati postupno. U 2026. godini planiran je tender za središnje IT-komponente. Konkretni koraci i detaljan vremenski plan trebalo bi uskladiti između nadležnih ministarstava.

I savezni ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt izjasnio se o temi useljavanja i tržištu rada. Prema njegovim riječima, dobro integrirane izbjeglice iz Sirije ne moraju računati na skoru deportaciju iz Njemačke u svoju domovinu.

„Tko se integrira i radi, ima perspektivu ostanka", rekao je Dobrindt za magazin Der Spiegel. „Tko se ne integrira, tko ne radi, ima perspektivu povratka u Siriju.“ Nije želio procijeniti na koliko se ljudi to odnosi. „Sirijci imaju u svojim rukama hoće li njihova integracija i sudjelovanje na tržištu rada uspjeti“, rekao je političar CSU-a.

Istovremeno, Dobrindt i dalje ne želi dozvoliti izbjeglicama putovanje u domovinu bez gubitka zaštitnog statusa. „Tko leti u svoju domovinu, tamo očito nije ugrožen. Time gubi i svoj zaštitni status“, rekao je Dobrindt.

Od početka rasprave o povratku ili čak deportaciji sirijskih izbjeglica postoje zahtjevi da se takva putovanja dozvole. Ona bi omogućila da se stekne uvid u situaciju u domovini, na primjer da se provjeri stoji li njihova kuća još uvijek ili je uništena.

Njemački ministar unutarnjih poslova je rekao da ti ljudi imaju rodbinu, poznanike i prijatelje u Siriji. „Imaju pametne telefone na kojima se u svakom trenutku mogu informirati o situaciji u svojoj domovini", dodao je.

O mogućim deportacijama u Siriju posljednjih dana bilo je neslaganja unutar Unije CDU/CSU. Ministar vanjskih poslova Johann Wadephul prilikom posjeta Siriji bio je suzdržan u vezi s mogućim povratkom sirijskih izbjeglica iz Njemačke. To je „u ovom trenutku moguće samo vrlo ograničeno“, rekao je CDU političar.

Dobrindt je nedavno tražio „više oštrine i više čvrstine“ u europskoj politici azila. Na nacionalnoj razini, on je već prvog dana na novoj dužnosti kao ministar policije pojačao granične kontrole i naredio (od)vraćanje tražitelja azila.

Točno je ponoć. Uz bljeskanje kamera i prvi put od veljače 2023. autobus međunarodne linije Bjalistok–Grodno dolazi napoljski granični prijelaz Bobrowniki, koji se na bjeloruskoj strani zove Berestovica. Poljska je prijelaz zatvorila nakon osude aktivista i novinara Andrzeja Poczobuta iz Saveza Poljaka u Bjelorusiji, društvene organizacije poljske manjine u toj zemlji. Dana 17. studenoga 2025. prijelaz je ponovno otvoren za vozila registrirana u državama EU-a, državama EFTA-e i Švicarskoj.

Za osobne automobile je otvoren i granični prijelaz Kužnica. On je bio zatvoren u studenom 2021. zbog sve većeg broja ilegalnih migranata koji su iz Bjelorusije željeli u Poljsku. Našoj novinarki su i vozači i tamošnji mještani jasno iskazali radost što je granica opet otvorena.

Vozači kamiona koji putuju iz Poljske u Bjelorusiju su već danima ranije stali u kolonu pred Bobrownicima. Svi se nadaju da će otvaranje prijelaza značiti kraj dugom čekanju na granici. Mnogi vozači kamiona radije žele ostati anonimni i ne žele razgovarati s novinarima, ali je jasno koliko su radosni.

Tri godine patnje kamionaša

„To je razlog za slavlje. Patili smo gotovo tri godine“, kaže jedan bjeloruski vozač kamiona. „To će nam olakšati posao. Svi koje sam pitao su sretni“, dodaje njegov kolega.

Drugi bjeloruski vozač, koji se predstavio kao Sergej, smatra da granica svakako treba ostati otvorena jer mnogi ljudi imaju i rodbinu u Poljskoj, baš kao što ima i on sam. „Moramo biti prijatelji. Ne treba se ometati ni trgovina ni gospodarstvo ni turizam", uvjeren je Sergej. Na pitanje treba li i Bjelorusija izaći u susret Poljskoj, Sergej brzo kaže kako se "ne bavi politikom”, ali „možda će se i bjeloruske vlasti sjetiti nečeg pametnog.”

Poljski premijer Donald Tusk izjavio je uoči otvaranja graničnih prijelaza da ta odluka "nije politički motivirana”, niti da ima veze s "političkim razgovorima ili pregovorima o mogućem oslobađanju zatvorenika u Bjelorusiji“. Ta je mjera isključivo donesena u interesu lokalnog stanovništva i gospodarstva, upozorava poljski premijer.

Uz granicu se i živi od došljaka

„Ovo je dan radosti za cijelu našu regiju“, izjavio je Jacek Brzozowski, najviši upravni dužnosnik Podlasja, poljske pokrajine u kojoj se nalaze oba granična prijelaza. Čitava regija je oduvijek živjela i od prekogranične razmjene. „Trgovina je praktično zamrla, ali sada se nadamo da će i regija ponovno oživjeti", kaže Brzozowski.

Lokalni poduzetnici su tri godine vodili borbu za otvaranje graničnih prijelaza prema Bjelorusiji, naglašava nam i Ewelina Grygatowicz-Szumowska, predstavnica poljskog udruženja poduzetnika Ujedinjeni Istok. Ona kaže kako otvaranje prijelaza pokazuje da Poljska ima dobre državne službe koje „mogu jamčiti sigurnost“.

U graničnom području prema Bjelorusiji se nitko ne boji nekakve rijeke migranata kao u drugoj polovici 2021. Još uvijek se vjeruje da su tada i bjeloruski vođa Aleksandar Lukašenko i ruski čelnik Vladimir Putin namjerno slali migrante iz Azije i Afrike preko granice kako bi izazvali krizu u Europskoj uniji.

Što su migranti krivi?

Poljakinja Barbara iz kafića blizu Bobrownika također se raduje što je prijelaz ponovno otvoren. „Granica je bila zatvorena nekoliko godina. Promet se smanjio, a i trgovine su bile praznije. Uz otvorenu granicu i mi zarađujemo”, kaže konobarica. Migranata se uopće ne boji: „Što nam oni smetaju? Oni jednostavno traže bolji svijet, bolji život. Možda bih i ja to tražila i pobjegla preko granice", kaže Barbara. Smatra da bi Bjelorusija trebala surađivati s Poljskom, a ne stvarati probleme.

Uoči ponovnog otvaranja prijelaza poljsko Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi kako je bitno manje ilegalnih prijelaza granice između Bjelorusije i Poljske – možda ih je tek par desetaka na dan. Varšava istodobno upozorava kako se prijelazi opet mogu zatvoriti ako bude prijetnje po sigurnost.

Minsk je pozdravio otvaranje prijelaza Kužnica i Bobrowniki te taj poljski potez nazvao „znakom konstruktivnog stava“ prema vlastitim građanima. Odluku Varšave da otvori dva prijelaza podržava i bjeloruska oporbena čelnica Svjetlana Tihanovskaja, koja živi u izbjeglištvu u Litvi.

Od 17. studenoga je otvoreno ukupno pet prijelaza na granici između Bjelorusije i EU-a: četiri na granici s Poljskom i jedan na granici s Latvijom. U Litvi svi prijelazi prema Bjelorusiji ostaju zatvoreni do 30. studenog, tek uz iznimke za određene skupine osoba.

Posjet njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula državama zapadnog Balkana u studenome 2025. nosi višeslojnu poruku: Njemačka, ključni akter u Europskoj uniji (EU), snažno podržava integraciju regije u Uniju, ali pod jasnim uvjetima. Prije svega, Berlin zahtijeva reforme i usklađivanje vanjske i sigurnosne politike s politikom EU-a.

Šef njemačke diplomacije je tijekom zapadnobalkanske turneje posjetio Bosnu i Hercegovinu (BiH), Crnu Goru, Kosovo, Albaniju, Srbiju i Sjevernu Makedoniju.

Prema ocjeni analitičara, ovaj posjet signalizira dugo očekivani preokret. Dušan Janjić, direktor beogradskog Centra za međuetničke odnose, za DW navodi da su mnogi u Srbiji već 15 godina čekali da se otvori pitanje Poglavlja 31, koje se tiče usklađivanja vanjske i sigurnosne politike. „Bolje ikad nego nikad“, kaže Janjić, komentirajući dolazak Wadephula u Beograd.

Janjić upozorava da je Srbija, suočena s unutrašnjom nesigurnošću, postala teret i sebi i svojim susjedima. „Kriza u kojoj se Srbija našla – paraliza institucija i istovremeno sigurnosna kriza – govori o tome da EU i Njemačka moraju shvatiti realnost: Srbija nije nikakav regionalni lider i treba joj neposredna pomoć da bi riješila unutarnje probleme, jer nema kapacitet za mirni prijenos vlasti", navodi on.

Ruski utjecaj i energetska ovisnost zapadnog Balkana

Janjić također naglašava da je ruski utjecaj u Srbiji daleko dublji od ideološke prisutnosti. „Nije riječ samo o ideologiji i hibridnom utjecaju na Europu preko Srbije, već i o kontroli resursa za energetsku sigurnost – snabdijevanje naftom i plinom", upozorava. Po njemu, Rusija koristi resurse kako bi zadržala političku polugu u Srbiji, a Berlin to prepoznaje.

Wadephul je u sklopu turneje jasno istakao energetsku dimenziju regionalne krize. „Za zemlje zapadnog Balkana ključno je proširiti izvore energije kako bi dugoročno ojačale svoju neovisnost i suverenitet (…) Mi u Njemačkoj znamo koliko to može biti bolno, ali i nužno“, rekao je njemački ministar. Time Berlin šalje poruku da energetska ovisnost regije o Rusiji nije samo gospodarsko, nego i sigurnosno pitanje.

Poruke Srbiji

Vlada Srbije suočena je s pritiskom studentskih demonstracija, pokrenutima nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, kada je poginulo 17 ljudi. O demonstracijama je, na upit DW-a, Wadephul govorio na novinskoj konferenciji u Baogradu: „Za EU su sloboda okupljanja i sloboda mišljenja nešto o čemu se ne pregovara. To su osnovni stupovi demokratskog poretka i od svake zemlje kandidatkinje očekujemo da to poštuje. Na kraju, na slobodnim i poštenim izborima će se odlučiti kojim putem će Srbija dalje ići.“

Ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić izjavio je da će vlast „udvostručiti napore“ kako bi smanjila društvene napetosti, ali je optužio studente za „napade" na prostorije Srpske napredne stranke (SNS) u više gradova. Janjić, međutim, smatra da prava odluka o smirivanju napetosti ne ovisi toliko o srbijanskim vlastima koliko o Rusiji, koja, prema njegovoj analizi, i dalje drži ključne poluge moći u političkim strukturama Srbije.

Dijalog Beograd – Priština

Tijekom posjeta Kosovu Wadephul se sastao s predsjednicom Vjosom Osmani i predsjednikom vlade u tehničkom mandatu Albinom Kurtijem. Naglasio je važnost nastavka dijaloga između Beograda i Prištine: „U dijalogu postoji zastoj. Tko god drži sve ključne elemente za normalizaciju, mora ih brzo i u potpunosti provesti, što zahtijeva veću posvećenost i Kosova i Srbije.“ Posebno je spomenuo formiranje zajednice općina sa srpskom većinom, što je jedan od spornih elemenata briselskih dogovora.

Politički analitičar iz Prištine Albinot Maloku kaže za DW da je posjet njemačkog ministra vanjskih poslova došao u trenutku kada Kosovo još nema formiranu vladu: „Njemački ministar poručuje da Kosovo što prije treba dobiti novu vladu zbog unutarjih potreba, ali i vanjskopolitičkih obaveza", kaže Maloku.

Naglašava da je šef njemačke diplomacije posebno inzistirao na provedbi obveza iz briselskog sporazuma i ohridskog aneksa „uključujući i ono što Wadephul vidi kao obvezu Kosova – konkretne korake u vezi s asocijacijom općina sa srpskom većinom“.

„Prepreke u dijalogu između Kosova i Srbije nisu novost, a evidentno je da ni Beograd ni Priština, ali ni službeni Bruxelles, u posljednje vrijeme nisu bili dovoljno angažirani“, ocjenjuje Maloku. Napominje da su Njemačka i Francuska bile glavni dizajneri briselskog i ohridskog procesa, ali da dijalog trenutno nije stvarni prioritet ni za Kosovo niti za Srbiju, za što odgovornost snosi i EU.

Crna Gora i šira regionalna vizija

U Podgorici je njemački ministar ponovio podršku europskom putu Crne Gore i naglasio značaj energetske neovisnosti što se, prema analitičarima, uklapa u širi plan Berlina: političko proširenje EU-a i smanjenje energetske ovisnosti zapadnog Balkana o Rusiji.

U Sarajevu je 16. studenoga izrazio „snažnu podršku" Njemačke Christianu Schmidtu i Uredu visokog predstavnika te državnim institucijama, uz naglašenu potrebu da BiH što prije ispuni prioritete Europske komisije.

Politički analitičar i viši suradnik Vijeća za politiku demokratizacije iz Berlina Bodo Weber za DW kaže kako je posjet Wadephula zemljama zapadnog Balkana, kao i poruke koje je poslao iz prijestolnica, „ogledalo trenutne njemačke politike prema regiji“.

Dosljednost u vezi s BiH, bez distanciranja od Vučića

To je, pojašnjava Weber, svojevrsna međufaza u kojoj njemačka vlada, opterećena geopolitičkim kriznim žarištima, „još nije našla vremena da jasno definira svoju politiku prema zapadnom Balkanu niti da preuzme prijeko potrebno vodstvo unutar Europske unije".

„U Beogradu je Wadephul uputio kritičnije poruke od onih koje dolaze iz njegove stranke, koja još nije smogla snage da se odrekne bliskih veza sa svojim 'sestrinskim' SNS-om. Nije napravio ključni, davno potrebni korak: da se njemačka vlada jasno pozicionira protiv antieuropskog i antidemokratskog režima Aleksandra Vučića“, kaže Weber.

Na Kosovu je, dodaje on, Wadephul naglasio tradicionalnu njemačku podršku toj zemlji, ali kada je riječ o dijalogu Beograda i Prištine inzistirao je na okviru „propale njemačko-francuske inicijative koja ni u Berlinu već duže vrijeme nema realnu političku težinu“.

U Sarajevu je, ističe Weber, ministar imao jasnu i dosljednu poruku: odlučnu obranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH te čvrstu podršku Uredu visokog predstavnika i širem okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve to, zaključuje Weber, u velikoj mjeri je potaknuto nedavnim pokušajem administracije Donalda Trumpa da smijeni njemačkog visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Danas (19.11), počinje najvažnije suđenje u Sjevernoj Makedoniji. Obitelji 63 žrtve požara u kočanskoj diskoteci „Puls“ očekuju pravdu za gubitak života svojih najmilijih i za bol nanesenu povrijeđenima i svim pogođenima tragičnim događajem. Najavljeno je da će se održavati po dva ročišta tjedno kako bi suđenje dobilo blagovremeni i kvalitetan epilog. Na optuženičkoj klupi naći će se 38 optuženih, odnosno 35 fizičkih lica i tri firme, a nasuprot njima je 15-ero tužitelja. Suđenje će se održavati u digitalnoj sudnici u krugu kazneno-popravne ustanove „Idrizovo“, za koju se tvrdi da ima prostorne kapacitete i tehničke mogućnosti za tako složen sudski proces. Sutkinja u ovom procesu bit će Dijana Gruevska-Ilievska.

Umirovljena sutkinja Gordana Spiroska, koja je sudila u više „vrućih“ kaznenih predmeta iz bivše Socijalističke Republike Makedonije, kaže da od dana tragedije s velikom pažnjom prati uključivanje istražnih i pravosudnih organa i formuliranje optužnice.

„Ne bih voljela da sam na mjestu sutkinje koji će suditi ovaj težak i kompleksan slučaj. Poznajem sutkinju, ona je odličan profesionalac, ali znam da će joj biti teško. Ovo je najteži predmet za suđenje nakon suđenja za 27. travnja", izjavila je za DW Spiroska (nap. red: suđenje za upad u makedonski parlament 27. travnja 2017. godine). Ona je naglasila i da vjeruje u sud, da je dobro pripremljen u svim aspektima i da će pravda biti zadovoljena.

Medijski izvještaji podsjećaju da Gruevska-Ilievska ima 19 godina iskustva i u takvim predmetima koji su vođeni protiv bivših premijera Vlade Bučkovskog i Zorana Zaeva, a bila je i u sudskom vijeću u suđenju za „Titanik“, kada je na optuženičkoj klupi bio dio vrha VMRO-DPMNE. Ona je predsjedavala i vijećem koje je sudilo za tešku prometnu nesreću putničkog autobusa kod Laskarca 2019. godine, kada je poginulo 16 ljudi, a 37 je povrijeđeno.

Hoće li biti pravde?

Međutim, kako kažu sugovornici DW-a, ovaj sudski proces neusporediv je s bilo kojim drugim, jer je nesreća izazvana prvenstveno zbog zakazivanja državnog aparata, i samim tim suđenje može izazvati i političke potrese. Neki smatraju da su postojali nedostaci u procesu i prije nego što je došao u fazu suđenja.

„Slučaj Kočani je izmješten iz Kaznenog zakona i svih zakona koji reguliraju tu materiju. Sustav sam po sebi evoluira i razvija se izmjenama zakona. Odatle mi je neshvatljivo kako ministar ili odgovorna osoba od prije deset godina može odgovarati za kazneno djelo koje se dogodilo sada. To nije urađeno slučajno“, kaže za DW Tuše Gošev, nekadašnji ministar pravde, a sada odvjetnik s višedesetljetnim iskustvom.

Gošev smatra da se postupak vodi pogrešno i da mu je cilj proširenje odgovornosti i dolazak do epiloga u kojem će svi biti odgovorni, a nitko neće biti kažnjen.

„Postupci, uključujući i one za obeštećenje obitelji, možda će se voditi i 20 godina, i na kraju će se postaviti pitanje tko će snositi sve troškove nakon što obitelji podnesu tužbu za naknadu nematerijalne ili materijalne štete, a i tko će nadoknaditi štetu koje će nastati. Već je nastala šteta zato što nitko ne zna, u skladu sa čl. 25 Kaznenog zakona, tko treba odgovara za to i kako će se svakome pojedinačno odrediti doprinos u toj nesreći“, istakao je on.

Nekadašnji ministar unutarnjih poslova, a danas odvjetnik i predsjednik Odvjetničke komore, Ljubomir Mihajlovski, za medije je rekao da će „biti izazov“ da se provede relativno brz postupak, bez zastoja, a da se brzinom ne naruši kvaliteta suđenja. „Zato što svi propusti koji se dogode tijekom prvog postupka izazivaju dugotrajnije suđenje, bit će žalbi, predmet se vraća. Tako da svi sudionici moraju pomoći da se odvija fer postupak u kojem će se sudariti argumenti obrane i tužilaštva", rekao je on.

Mihajlovski je istaknuo da će na stolu biti tisuće dokaza. „Ima mnogo dokaza koje su predložili i tužilaštvo i obrana. Govorim o tisućama dokaza. Ti dokazi trebaju se prezentirati pred sudom u jednoj zakonitoj proceduri, da ih se objasni, da se prezentira čemu koji dokaz služi, što se njime dokazuje, tako da i građani i oštećeni moraju biti strpljivi“, izjavio je on.

I sutkinja Spiroska naglašava da suđenje stavlja na ispit cijeli pravosudni sustav i da će najteže biti tužiteljima da izvedu dokazivanje krivice. „Iako ima veliki broj optuženih, to ne znači da će biti teško doći do presude. Svaki od optuženih ima konkretnu i mjerljivu odgovornost, tako da to neće biti otežavajući trenutak u cijelom suđenju“, izjavila je Spiroska za DW.

Uoči početka suđenja prevladava mišljenje da je makedonsko pravosuđe na ispitu i da će iz sudskog procesa za kočansku tragediju učiti i buduće generacije. Suđenje je važno i za ukupnu atmosferu u zemlji jer je pravda za žrtve i njihove obitelji imperativ kako bi se povratila izgubljena vjera u državu, ali i kako bi se rekonstruirao slučaj i utvrdilo gdje su institucije zakazale. U tom smislu i premijer Mickoski je u ponedjeljak (17.11.) nagovijestio da će sudski proces dati potrebne odgovore.

Kada je kineska maloprodajna firma brze mode Shein prošli tjedan otvorila svoj prvi butik pojavile su se mase kupaca i prosvjednici.

Fizička trgovina unutar robne kuće BHV Marais u središtu Pariza pogodila je u živac, i to ne samo zato što se nalazi u domu visoke mode. Bio je to odgovor ljubavi i mržnje na društvo kakav se vidi u mnogim drugim područjima.

Ultrajeftino i bescarinski

Shein, kojeg se često stavlja u istu kategoriju s Temu online platformom koja omogućuje proizvođačima da prodaju puno više od samo mode izravno kupcima, je kritiziran za krivotvorine, agresivni marketing, loše uvjete rada i nesigurne proizvode. Unatoč tomu, mnogi potrošači su zadovoljni što postoji više opcija kupovine po povoljnim cijenama.

Iako su ove dvije kompanije drugačije i imaju drugačije modele poslovanja, ishod je često isti – velike količine jeftinih kineskih dobara i prigodna ambalaža. Osim neobično niskih cijena, još jedan faktor koji je išao u prilog ovim tvrtkama jest izuzeće Europske unije od carinskih pristojbi za pakete u vrijednosti manjoj od 150 EUR (174 dolara).

Sjedinjene Američke Države su imale sličnu „rupu u zakonu“ za pakete čija vrijednost nije prelazila 800 dolara (691 EUR), no promijenile su svoja pravila, što je dovelo do smanjenja pošiljki. Europska Unija je u završnoj fazi donošenja sličnog pravila kako bi zatvorila vlastitu „rupu u zakonu za male vrijednosti“, iako ono možda neće stupiti na snagu do 2028. godine.

U prvoj polovini 2025., Temu je mjesečno u prosjeku imao 115 milijuna aktivnih korisnika u EU, a Shein je imao 145, kako oni navode. Za obje platforme radi se o porastu od 12% u odnosu na prošlih šest mjeseci.

Milijuni paketa iz Kine

Jedna od najvećih briga oko ovih kineskih platformi e-trgovine jest održivost. Većina proizvoda kupljenih preko njihovih platformi su kupcima poslani izravno od proizvođača iz Kine. Pojedinačno pakirani proizvodi brzo se šalju zrakoplovom i preplavljuju carinske vlasti te se često ne mogu vratiti.

Grupe koje brinu o okolišu su izrazile zabrinutost količinom tekstilnog otpada čiji je uzrok brza moda, otpadom od plastične i kartonske ambalaže i štetnim emisijama zrakoplova koji dostavljaju pakete diljem svijeta. Brojevi su zaista veliki.

U 2024. je u EU uvezeno oko 4.6 milijardi proizvoda niske vrijednosti, navodi izvješće koje je objavila izvršna komisija EU u veljači. Radi se o dvostrukom povećanju u odnosu na 2023., i više od trostruko većeg u 2022. godini.

Od dnevnih 12 milijuna paketa, 91% ih je iz Kine. Nisu svi paketi naručeni preko Temua ili Sheina, ali oni zajedno čine veliki udio ukupnog broja.

„Europa je preplavljena tsunamijem malih paketa iz Kine i tomu se ne nazire kraj“, rekao je glavni direktor briselske Europske organizacije potrošača (BEUC), Agustin Reyna za DW.

Zaštita potrošača u EU

Osim problema s održivosti, nadzornici zaštite potrošača i Europska Komisija opetovano upozoravaju na nesigurne proizvode koji ne zadovoljavaju EU standarde.

Nove rezultate testiranja proizvoda je 30. listopada objavila je neovisna organizacija iz Berlina, Stiftung Warentest, a rezultati potvrđuju ono čega su se mnogi bojali.

Testiranja su provedena s grupama iz Belgije i Danske. Zajedno su ispitivali ogrlice, USB punjače i igračke za bebe. Od 162 proizvoda kupljenih s Temua i Sheina, 110 ih nije zadovoljilo EU standarde, a preko četvrtinu ih je bilo potencijalno opasno. Neki proizvodi su sadržavali visoke razine formaldehida ili teških metala poput kadmija, a neki USB punjači su se pregrijavali.

Europska organizacija potrošača smatra da zanemarivanje sigurnosnih regulacija dovodi do nepravednog tržišnog natjecanja jer neke kompanije prodaju proizvode koji ne zadovoljavaju europske sigurnosne standarde, dok se domaće kompanije njih moraju pridržavati.

Vlasti EU ne sjede prekriženih ruku

Europska komisija je u svibnju obavijestila Shein o praksama na njihovoj platformi koje krše EU zakon o zaštiti potrošača. Neke od žalbi su: lažni popusti, vršenje pritiska nad potrošačima da izvrše kupnju, lažno navodeće informacije o pravima potrošača, obmanjujući natpisi na proizvodima i lažno navodeće tvrdnje o održivosti.

Komisija je u srpnju preliminarno utvrdila da je Temu prekršio svoje obveze prema Zakonu o digitalnim uslugama jer nije dovoljno poduzeo da spriječi prodaju ilegalnih proizvoda. Daljnje istraga je u tijeku i mogla bi dovesti do velike novčane kazne.

Ni zemlje EU ne sjede prekriženih ruku

U listopadu je njemački Savezni ured za zaštitu tržišnog natjecanja, pokrenuo postupak protiv Temua. Nastoji utvrditi utječe li platforma na formiranje cijena na njemačkom internetskom tržištu, uključujući određivanje konačnih prodajnih cijena.

Shein je u kolovozu dobio kaznu od milijun eura od strane talijanskog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja zbog korištenja zavaravajućih tvrdnji o okolišu. U srpnju je kažnjen u iznosu od 40 milijuna EUR od strane francuske agencije za zaštitu tržišnog natjecanja zbog zavaravajućih popusta i tvrdnji o okolišu. Time ukupni francuski novčani iznosi kazni za ovu tvrtku ove godine dosežu 191 milijun EUR.

Francuska je otišla korak dalje i radi na novim regulacijama za kompanije brze mode poput Sheina i Temua. Ako se odobre, njihovi oglasi u Francuskoj će biti zabranjeni, biti će primorani izvještavati o okolišnim utjecajima njihovih proizvoda i platiti naknadu u iznosu do 10 EUR za svaki kupljeni artikl.

Velike kazne i više regulacija će možda usporiti kineske e-trgovinske gigante, ali ih neće zaustaviti.

„Europa treba djelovati zajedno kako bi se Temu i Shein držali odgovornima“, kaže Agustin Reyna. „Trebamo jasne odgovornosti i posljedice koje će ih odbijati od kršenja naših pravila“.

Kako bi se ovaj cilj ostvario, EU treba ambiciozne carinske reforme i nadzor tržišta. No, ako EU dozvoli da paketi u vrijednosti manjoj od 150 EUR budu oslobođeni od carine do 2028. godine, tvrtke će i dalje iskorištavati tu prazninu u zakonu, a europski kupci će vjerojatno nastaviti kupovati.

Jelena svoje godine rada u Leonijevoj tvornici u Malošištu opisuje kao „teške“. Sada više nije na platnom spisku. Naime, njemačka tvornica je u srpnju najavila da obustavlja proizvodnju u tom pogonu do kraja godine.

Tako se Jelena ovog ljeta prijavila za sporazumni raskid ugovora čim je dobila tu mogućnost. „To je to. Uopće više nisam ni razmišljala, nisam više željela njima se baviti, sve mi je to, iskreno rečeno, postalo mučno“, kaže ona za DW.

Jelena je jedna od 420 osoba koja je završila angažman u Leoniju. Kompanija je kao glavni razlog za zatvaranje pogona navela da je tvornica u Malošištu radila sa značajnim gubitkom.

Kombinacija faktora

„Razlozi našeg poslovanja su kombinacija internih i eksternih faktora, odnosno gospodarskih uvjeta u zemlji i krize u europskoj auto-industriji“, kaže Radmila Vesković, iz odjela za komunikacije ove kompanije, navodeći da će još 1.480 radnika do kraja godine završiti svoj rad u Malošištu.

Otplata, kako objašnjava, iznosi pola mjesečne plaće po godini staža – za najjednostavnija mjesta u proizvodnji to je oko 400 eura po godini staža. Kako Vesković naglašava, to je za 50 posto više od minimalne otpremnine koju predviđa srpski zakon.

Zatvaranje pogona u Malošištu samo je dio vala koji posebno pogađa jug Srbije ove godine. Od siječnja su zatvoreni Benetton, gdje je bez posla ostalo 900 radnika, i Johnson Electric s 350 radnika. U posljednjih mjesec dana zatvorena je i slovenska firma Fairecat Protection u Babušnici i danska kompanija Kentaur iz Vranja, gdje je također 250 radnika ostalo bez posla. Prema pisanju medija, sličan scenarij prijeti i Trandteksu iz Bele Palanke.

Ostali pogoni Leonija nastavljaju

Radmila Vesković iz Leonija kaže da se i u drugim mjestima njihova kompanija suočava s rastom troškova – u Prokuplju, Nišu i Kraljevu – ali da te tvornice nastavljaju s poslovanjem, uz fokus na „povećanje efikasnosti“ i prilagođavanje tržištu i kupcima.
Kriza u automobilskoj industriji, ali i uvjeti poslovanja u Srbiji, doveli su do gašenja jednog od četiri ogranka i na taj način zadali vrlo težak udarac i radnicima koji su ostali bez posla, samoj kompaniji, ali i lokalnoj zajednici, ističe Vesković.

Za kritičare, istrošio se ionako loš ekonomski model na kojem su inzistirale vlasti Aleksandra Vučića – jeftina radna snaga, visoke subvencije za investitore, jednostavni, ali naporni poslovi koji se lako mogu ugasiti i preseliti drugdje.

U Njemačko-srpskoj privrednoj komori kažu drukčije – Srbija predstavlja stabilan investicijski okvir za njemačke kompanije. „Imamo jasno strukturirano tržište, predvidljivu makroekonomsku politiku i rastući broj stručnih tehnički obrazovanih kadrova“, kaže Milan Grujić, predsjednik Njemačko-srpske privredne komore i generalni direktor ZF Srbija.

„Ono što je nekada bila odluka zasnovana primarno na nižim troškovima rada, danas postaje strateško opredjeljenje zasnovano na kvaliteti, efikasnosti i dugoročnoj pouzdanosti partnerstva“, dodaje on.

Promjene u svijetu

Grujić ono što se trenutačno događa u pojedinim njemačkim tvornicama poput Leonija vidi kao dio širih promjena u globalnim lancima. Kaže, traže se električna vozila, digitalizacija, održivost, a to mijenja strukturu proizvodnje.

„Dakle, ne govorimo o povlačenju kapitala, već o reorganizaciji modela poslovanja koja teži većoj fleksibilnosti i višoj tehnološkoj sofisticiranosti, a Srbija u toj transformaciji i dalje ima važno mjesto“, smatra Grujić. Smanjenje broja zaposlenih je, dodaje, kratkoročno. Dugoročno se pak otvara prostor za drukčije poslove i napredne tehnologije.

Ekonomist i bivši guverner Narodne banke Srbije Dejan Šoškić za DW kaže da je jednostavna radna snaga u Srbiji postala skupa za strane investitore jer su ekonomske politike postavljene pogrešno i vode rastu duga zemlje. „Pojavne forme su ne samo otpuštanje radnika, već i pretjerani uvoz poljoprivrednih proizvoda i smanjivanje domaće poljoprivredne proizvodnje“, smatra ekonomist.

Za njega je ozbiljno pitanje pokrivanje deficita u tekućem dijelu platne bilance jer u odnosu na prošlu godinu Srbija bilježi znatan pad stranih izravnih investicija.

Smanjene strane investicije jer su uvjeti loši

Šoškić kritizira to što su domaće privatne investicije, koje bi trebale biti okosnica, niske. Strane izravne investicije pak, na koje se mahom oslonilo, nigdje u svijetu nisu dovele do društvenog bogatstva, kaže on.

Njemačka je među najznačajnijim takvim investitorima u Srbiji. To što sada neki investitori povlače, Šoškić vidi kao ishod slabe produktivnosti u Srbiji, više inflacije i nerealno jakog dinara.

„U Srbiji se u praksi godinama primjenjuje fiksni tečaj, rastu plaće, a ne raste produktivnost, pa onda rastu i jedinični troškovi rada u svakom proizvodu i usluzi. To čini domaću proizvodnju manje isplativom i konkurentnom. Otpuštanje radnika je realna posljedica neadekvatnih ekonomskih politika koje provode Vlada i Narodna banka, a koje izravno obaraju konkurentnost srpske privrede“, tvrdi Šoškić.

Uz to, kaže on, obeshrabruje se nabava domaćih repromaterijala jer i oni u uvjetima fiksnog tečaja i inflacije postaju sve manje konkurentni. „Ovo izaziva ne samo smanjivanje ekonomske aktivnosti domaćih izvoznika, već i domaćih dobavljača.“

Prilika za bolje plaćena radna mjesta

Ipak, rješenje vidi u investicijama u rast produktivnosti kroz kvalitetno obrazovanje radne snage i podizanje tehnološke razine privrede uz otvaranje bolje plaćenih radnih mjesta.
Predsjednik Njemačko-srpske privredne komore Milan Grujić upravo ističe te potencijale i navodi da kompanije iz sektora zelene tehnologije, logistike, IT-a i automatizacije razmatraju Srbiju ne samo kao proizvodnu bazu, već kao regionalni razvojni centar.
„Interes njemačkih kompanija mijenja karakter“, naglašava Grujić. „Postoji jasan signal da će se u narednim godinama ulagati u manje, tehnološki sofisticiranije projekte, s većim fokusom na lokalni razvoj i inovacije. Drugim riječima, faza kvantitete je završena – sada ulazimo u fazu kvalitete njemačkih ulaganja u Srbiji.“

Za sada nije jasno kako će tržište rada izgledati narednih godina, ali za nekoliko tisuća radnika koji će ove godine ostati bez posla i primanja, slika nije dobra.

Jelena s početka priče upravo je počela raditi na novom radnom mjestu. Ne zna što je čeka, ali kaže da se osjeća odlično. Rad u tvornici za nju je bio ružno iskustvo kojem, kako kaže, ni fizički nije bila dorasla.

Ta vijest se dugo očekivala s nestrpljenjem: Google ulaže milijarde u njemačku digitalnu infrastrukturu. Pitanje je bilo kamo će taj novac otići i za što točno? Ovoga tjedna je kalifornijska tehnološka kompanija konačno otkrila karte.

Na konferenciji za novinare u Berlinu šef Googlea za Njemačku Philipp Justus najavio je da će njegova tvrtka u sljedeće četiri godine uložiti 5,5 milijardi eura u Njemačkoj. To uključuje izgradnju novog podatkovnog centra u Dietzenbachu u saveznoj pokrajini Hessen. Osim toga, bit će prošireni i postojeći centri u Münchenu, Frankfurtu i Berlinu.

Opće olakšanje

Njemačka vlada reagirala je s velikim zadovoljstvom. „Želimo od Njemačke napraviti vodeću lokaciju za podatkovne centre u Europi“, rekao je za novinsku agenciju Reuters ministar za digitalizaciju, demokršćanin Karsten Wieldberger.

Ministrica znanosti Dorothee Bär vidi Googleovo ulaganje kao dokaz da je Njemačka atraktivno mjesto za poslovanje. Googleovo angažiranje donosi „rast i dodanu vrijednost za našu zemlju“, ocijenila je ministrica.

I ministar financija, socijaldemokrat Lars Klingbeil pohvalio je planove: „To je upravo ono što nam sada treba." Vicekancelar je za novinsku agenciju dpa izjavio da se radi o „pravim investicijama u budućnost – u inovacije, umjetnu inteligenciju, klimatski neutralnu transformaciju i buduća radna mjesta u Njemačkoj“.

Google je priopćio da će investicije do 2029. godišnje osiguravati oko 9.000 radnih mjesta u Njemačkoj.

Skepsa ipak opravdana

Profesorica Katharina Hölzle, direktorica instituta Fraunhofer u Stuttgartu, ne želi žuriti sa zaključcima. S jedne strane, raduje se ponudi iz inozemstva, „jer pokazuje da smo privlačniji nego što sami mislimo“. Ali, pomalo se i boji, kaže za DW, jer se Njemačka možda upušta u novu ovisnost o SAD-u iz koje će se kasnije „još teže moći izvući“.

Za Wolfganga Epplera iz Instituta za procjenu tehničkih posljedica i analizu sustava (ITAS) u Karlsruheu to je na prvi pogled „velika svota novca“. Ali za DW dodaje: „Ako pogledate koliko ulaže SAD, recimo 500 milijardi dolara, onda je to samo sitnica."

Prema poslovnoj agenciji Bloomberg, opseg investicije otkriva jaz između Europe i SAD-a. Tehnološki divovi poput Microsofta i Googlea ili start-upovi poput OpenAI-a ulažu stotine milijardi dolara u izgradnju serverskih kapaciteta za umjetnu inteligenciju.

Prema podacima Bloomberga, njemački projekt trebao bi koristiti do deset tisuća grafičkih procesora (GPU). Jedan jedini centar u Teksasu, koji razvijaju SoftBank, OpenAI i Oracle, koristit će oko pola milijuna procesora.

Nije samo Google…

Ali Google nije jedini koji je najavio ulaganja u Njemačkoj. Samo prošlog tjedna Deutsche Telekom je zajedno s američkim proizvođačem čipova Nvidijom najavio ulaganje u podatkovni centar vrijedno oko milijardu eura.

Ukupno, prema podacima udruge Bitkom, operateri podatkovnih centara u Njemačkoj će ove godine investirati oko 12 milijardi eura.

U rujnu je francuski koncern Data4 najavio investicije od oko dvije milijarde eura i u Hanauu položio kamen temeljac za svoj prvi podatkovni centar u Njemačkoj. U Inovacijskom parku umjetne inteligencije u Heilbronnu trebao bi nastati najveći ekosustav umjetne inteligencije u Europi, s fokusom na dizajn čipova.

Rastuća potreba za računalnom snagom na području umjetne inteligencije trenutačno potiče pravi građevinski bum podatkovnih postrojenja. Kapacitet tih računalnih farmi u Njemačkoj gotovo će se udvostručiti do 2030. godine, pokazalo je nedavno istraživanje Bitkoma.

…i ne samo Njemačka

Europska unija je u veljači najavila plan vrijedan 200 milijardi eura za poticanje razvoja umjetne inteligencije, s ciljem da se do 2032. godine kapacitet utrostruči.

Deutsche Telekom vodi razgovore s različitim tvrtkama o izgradnji takozvanih giga-tvornica za umjetnu inteligenciju. Međutim, sve napreduje sporo, a EU još nije objavio konkretan plan o tome kako će se procjenjivati ponude i raspoređivati sredstva.

Zeleno obećanje

Google je službeno postavio cilj da dugoročno minimizira utjecaj na klimu i okoliš. Kod novog postrojenja u Dietzenbachu planira se korištenje i ponovna upotreba viška topline. Taj bi se višak trebao isporučivati u lokalni sustav i opskrbljivati više od dvije tisuće kućanstava toplom vodom i grijanjem.

Klimatski neutralan podatkovni centar? Katharina Hölzle je skeptična, ali ne i pesimistična. „Ne znam hoćemo li zaista doseći nultu emisiju“, kaže ona, „ali trebali bismo razmisliti kako da, ako već sami ne gradimo podatkovne centre, barem razvijamo tehnologije koje će se u njima koristiti – tu vidim prave prilike za nas."

Oba stručnjaka s kojima je DW razgovarao pozivaju na oprez. Ne smije se zaboraviti da će američka kompanija pohranjivati i obrađivati podatke. Wolfgang Eppler iz ITAS-a upozorava: „Ne smije se dopustiti da postanemo previše ovisni."

Znanstvenicu iz Fraunhofera Hölzle tješi pomisao da je „rasprava o digitalnom suverenitetu u posljednjih dvanaest mjeseci ojačala“. Ipak, naglašava kako je „vrlo važno da politika u Njemačkoj pažljivo prati gdje se podaci pohranjuju i tko ima pristup. To je ključno pitanje za zaštitu konkurentnosti njemačke industrije.“

Manje od 50 kilometara razdvaja srpsku dolinu Jadra i bosansku planinu Majevicu — dva područja koja dijeli državna granica, ali ih povezuju nalazišta litija i strah od industrijske pljačke.

U obje zemlje — Srbiji i Bosni i Hercegovini — strani rudarski divovi bacili su oko na nalazišta litija, vrijednog kemijskog elementa koji je ključan za obnovljive izvore energije. I u obje zemlje suočavaju se s iznimno upornim i globalno umreženim građanskim pokretima.

Zašto otpor rudarenju litija?

Litij je jedan od najtraženijih minerala na svijetu i često se naziva „bijelo zlato“ zbog svoje ključne uloge u sustavima obnovljive energije s litij-ionskim baterijama.
Ali koliko god litij bio važan za energetsku tranziciju, aktivisti upozoravaju da njegovo vađenje može uništiti ekosustave i ugroziti zdravlje ljudi.

Jedan od razloga je taj što proces zahtijeva upotrebu kemikalija poput sumporne kiseline, koja može zagaditi tlo, vodu i zrak. Još 2021. godine srpski su znanstvenici otkrili da su probna bušenja u Srbiji već zagadila tlo. Upozorili su na to da otrovne tvari koje prenose podzemne i površinske vode mogu prijeći i državne granice.

Kako je otpor počeo u Srbiji

U Srbiji je kampanja protiv rudarenja litija počela u rujnu 2019. godine, kada je lokalni političar Dragan Karajčić saznao za planove o eksploataciji litija na jednom općinskom sastanku. Hitno sazvana građanska skupština okupila je 300 ljudi i označila početak otpora rudarenju litija u tom području. Kampanja se brzo proširila na 22 sela u području poznatom kao „žitnica Srbije“ zbog svojih ogromnih poljoprivrednih prinosa.

Aktivne skupine u Srbiji

U borbi sudjeluje više skupina. Većina članova pokreta „Ne damo Jadar“ dolazi iz sela Gornje Nedeljice. Već pet godina proučavaju ekološka izvješća, analiziraju dozvole, mapiraju zemljište predviđeno za rudarenje i prate pojavljivanje sumnjivih „posjetitelja“.

Druga skupina, „Marš sa Drine“, tvrdi da bi eksploatacija litija „zbrisala napredna sela, uništila zemlju obrađivanu generacijama i ugrozila područja bogata kulturnom baštinom i zaštićenim vrstama“. „Imali smo sastanke s tvrtkom (Rio Tinto),“ kaže Zlatko Kokanović iz pokreta Ne damo Jadar. „Kad god bismo ih pritiskali, samo bi slegnuli ramenima. Rekli bi da će ‘učiniti sve da ispune standarde’.“

Aktivizam u Srbiji je praktičan i izravan — prosvjedi na ulicama, fizičke blokade institucija, pravne tužbe i stalna prisutnost u javnosti otežavaju tvrtki provođenje planova.

Široka kolektivna akcija protiv rudarenja litija

Članovi pokreta Ne damo Jadar kažu da njihova najveća snaga leži u kolektivnom sudjelovanju. Cijele obitelji sudjeluju, pomažući jedni drugima u polju kad zatreba. Ono što je počelo kao lokalni otpor, ubrzo je dobilo nacionalnu i međunarodnu potporu.

Prva institucija koja se oglasila bila je Srpska akademija znanosti i umjetnosti (SANU), koja je objavila sveobuhvatno izvješće upozoravajući da je rudarenje litija potencijalno štetno po okoliš. Poznate javne osobe, oporbeni političari i aktivisti iz Beograda i drugih dijelova zemlje podržali su kampanju i pretvorili je u nacionalno pitanje.

Narodna skupština Srbije raspravljala je o ovom pitanju u listopadu 2024. godine, a građani su čak pokrenuli inicijativu za zabranu rudarenja litija.

Ekološke nevladine organizacije iskoristile su međunarodne mreže kako bi proširile poruku izvan Balkana, što je kulminiralo Deklaracijom iz Jadra 2022. godine — obećanjem globalne solidarnosti protiv eksploatacije litija.

Aktivisti iz Velike Britanije, Argentine, Španjolske, Čilea, Portugala i Njemačke okupili su se u Srbiji da potpišu deklaraciju i udruže snage.

Privremeni zastoj u Srbiji

Ova višegodišnja borba odozdo dala je rezultate: ne samo da je rodila paneuropski pokret protiv rudarenja litija, nego je dovela i do privremenog zaustavljanja projekata u Srbiji.

Britansko-australska tvrtka Rio Tinto trenutačno ne kupuje novo zemljište, a infrastrukturni projekti su obustavljeni. „Neće biti rudnika,“ kaže Zlatko Kokanović, stanovnik doline Jadra i jedan od vođa pokreta, s nadom u glasu. To, međutim, ne znači da su se rudarska tvrtka ili srpska vlada odrekle svojih planova.

Suradnja je ključna

S druge strane rijeke Drine, u Bosni i Hercegovini, slične organizacije vode bitku protiv vlasti i stranih tvrtki, ali njihovi protivnici još nisu usporili svoje planove.
Kada su objavljeni planovi o rudarenju litija u Bosni, aktivisti iz Srbije odmah su ponudili potporu i pristup svojoj širokoj koaliciji.

Nevladina organizacija Čuvari Majevice, Centar za životnu sredinu i Eko staza dio su bosanskog saveza koji nadilazi etničke i vjerske razlike. U ožujku i travnju organizirali su prosvjede kojima su prisustvovale tisuće građana.

„Godinama razmjenjujemo informacije s kolegama iz Srbije i učimo iz njihova primjera,“ kaže Tihomir Dakić iz Centra za životnu sredinu. „Sada idemo na iste sastanke i zajedno se zalažemo za zaštitu okoliša — čak i u Berlinu i Bruxellesu.“

Mnogi u Bosni strahuju da bi plodne poljoprivredne oblasti Semberije i Posavine, kao i ekosustavi poput onih uz Drinu, mogli biti ugroženi. Planirani rudnik na Majevici nalazio bi se svega 13 kilometara od središta Tuzle — što bi ga učinilo prvim rudnikom litija na svijetu u neposrednoj blizini urbanog središta.

Bez vjerskih i nacionalnih podjela

Bosanski aktivisti — među kojima su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci — kažu da je ova kampanja izbrisala vjerske i nacionalne podjele koje su dugo mučile regiju. Čak su i vjerske institucije izrazile solidarnost s pokretom, što je rijetkost u regiji gdje svećenstvo tradicionalno podržava političke elite.

Episkop Fotije Sladojević iz Srpske pravoslavne crkve u Bosni javno je pozvao srpske i bosanske vlasti da odustanu od planova za rudnik.

Ozbiljne prepreke

Ipak, civilno društvo u Srbiji i Bosni suočava se s ozbiljnim preprekama koje su osmišljene da marginaliziraju lokalne glasove.

2022. Republika Srpska donijela je zakon o geološkim istraživanjima koji je oduzeo pravo lokalnim zajednicama da odlučuju o takvim pitanjima. Aktivisti tvrde da je ta pravna promjena otvorila put stranim tvrtkama da dobiju koncesije bez odgovarajuće kontrole.

Uspjeh aktivista u Srbiji dao je poticaj njihovim saveznicima u Bosni. Ipak, ostaje pitanje hoće li ovaj zamah potrajati, jer se razvoj situacije s obje strane Drine u velikoj mjeri oslanja na političke prilike u obje zemlje.

Ali njihov je pokret sada transnacionalan i ujedinjen: kampanja koja je izrasla iz solidarnosti — jedna je strana pružila ruku, druga je prihvatila potporu, a obje zajedno nastavljaju borbu.

Ovaj tekst dio je četverodijelne serije o prekograničnom civilnom društvu u Europi, provedene uz potporu organizacije Journalismfund Europe.

U Njemačkoj se asplamsava rasprava o povratku i deportacijama sirijskih izbjeglica. Nakon više od deset godina građanskog rata, u dijelovima Sirije nazire se određena stabilizacija. Istodobno raste politički pritisak da se boravišni status redovito provjerava, da se deportacije – osobito počinitelja kaznenih djela – ubrzaju te da se potiče dobrovoljni povratak.

Njemačka je među zemljama koje su primile najviše sirijskih izbjeglica. Od 2015. godine oko milijun ljudi iz Sirije ovdje je pronašlo utočište i izgradilo novi život. Mnogi rade u područjima koja su neophodna za svakodnevno funkcioniranje društva: liječe i njeguju bolesne i starije u bolnicama ili domovima za njegu, dostavljaju hranu i robu ljudima te brinu o održavanju zgrada i infrastrukture.

Istodobno se zemlja suočava s dubokim demografskim promjenama: stanovništvo stari, a migracija sve više postaje gospodarska nužnost.

Traženi i potrebni: Sirijci na tržištu rada

„Svatko tko radi – pomaže“, kaže Herbert Brücker, voditelj istraživačkog područja migracija na Institutu za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB). „S oko 300.000 zaposlenih i gotovo 20.000 samostalnih poduzetnika, sirijske izbjeglice daju važan doprinos njemačkom tržištu rada.“ Ipak, u odnosu na ukupno oko 45 milijuna zaposlenih u Njemačkoj, njihov udio je kvantitativno malen, naglašava Brücker u razgovoru za DW.

Većina njih radi u zanimanjima s velikom potražnjom i manjkom osoblja – u zdravstvu, hotelijerstvu i ugostiteljstvu, prometu, logistici ili obrtima. Kad bi ta skupina nestala, mnoga bi radna mjesta bilo teško popuniti. „Posljedice bi bili problemi s opskrbom, kašnjenja u isporukama i rast cijena“, tvrdi Brücker.

Prema njegovim podacima, oko polovice svih stranih izbjeglica radi kao kvalificirani radnici, oko deset posto kao specijalisti ili stručnjaci, a približno 45 posto u pomoćnim poslovima. I ti su radnici prijeko potrebni: „Demografske promjene dovode do velike potražnje za jednostavnijim uslugama, za koje nisu potrebni gimnazijsko obrazovanje ni stručna kvalifikacija“, kaže istraživač tržišta rada.

Povratak u Siriju: realnost ili opcija za budućnost?

Od 2012. deportacije u Siriju praktički se ne provode, ponajprije zbog nesigurne situacije. Zakonska zabrana deportacija ne postoji, ali faktički se ne provodi na temelju sigurnosnih procjena. O pravnim uvjetima za moguće brže deportacije trenutačno se u zemlji vrlo žustro raspravlja.

Do kraja kolovoza 2025., prema podacima Saveznog ministarstva unutarnjih poslova, gotovo 1900 Sirijaca dobrovoljno je napustilo Njemačku uz državnu potporu. Veći val povratka zasad se ne nazire. No to bi se moglo promijeniti ako poraste politički pritisak na migracijsku politiku i ako se situacija u Siriji dodatno stabilizira.

Ako do toga dođe, mogli bi se vratiti i oni koji nisu došli kao izbjeglice, već s vizom i visokom stručnom spremom. Među njima su, primjerice, više od 7000 liječnika i liječnica sa sirijskim putovnicama koji, prema podacima Njemačke liječničke komore, rade u njemačkim bolnicama – mnogi od njih u ustanovama koje ovise o stranim stručnjacima.

Liječnici iz Sirije: tko se osjeća dobrodošlim, ostaje

„Sirijski i drugi strani liječnici veliko su obogaćenje jer su potrebni“, kaže kardiolog Anas Jano, voditelj odjela u Sveučilišnoj bolnici u Jeni. Studirao je u Damasku, 2016. došao u Njemačku s vizom i doktorirao na Ruhrskom sveučilištu u Bochumu. Godine 2022. stekao je njemačko državljanstvo.

Prema njegovim riječima, posljednjih je godina postignut velik napredak. „Od 2012. strani liječnici mogu dobiti odobrenje za stalni rad, tzv. aprobaciju“, objašnjava Jano u razgovoru za DW. To je uvelike olakšalo integraciju: „Time mogu trajno raditi, dobiti državljanstvo i pridonijeti stabilnosti zdravstvenog sustava.“ Po njegovoj procjeni, danas svaki treći ili četvrti liječnik u Njemačkoj dolazi iz inozemstva.

Ipak, Jano sa zabrinutošću gleda na društvenu klimu: „Tko ovdje radi, osnuje obitelj i ima djecu, želi sigurnost i prihvaćenost. No ako se stalno izvještava o ‘kriminalnim Sirijcima’, iako su to pojedinačni slučajevi, mnogi se osjećaju odbačeno.“ Zbog toga mnoge njegove kolegice i kolege već razmišljaju o napuštanju Njemačke. „Ne radi se samo o poslu ili dozvolama, nego i o sigurnosti i poštovanju. Kad se ljudi osjećaju dobrodošlima – ostaju."

Na pitanje o odgovornosti sirijskih stručnjaka za obnovu njihove domovine Jano odgovara: „Svi snosimo odgovornost, jer smo tamo rođeni i odrasli.“ No to ne mora značiti trajni povratak u Siriju. Mnogo se toga može učiniti i izdaleka – kroz predavanja, financijsku pomoć ili prijenos znanja. „Ideje iz njemačkog zdravstvenog sustava mogu se prenijeti sirijskim kolegama“, kaže Jano. Zbog i dalje nesigurne situacije, povratak za mnoge trenutno nije opcija.

Sirijski stručnjaci: važni, ali nedovoljno iskorišteni

Oko 60 posto Sirijaca radi u društveno ključnim zanimanjima koja su neophodna za funkcioniranje svakodnevnog života – znatno više nego među njemačkim zaposlenicima, kojih je u tim sektorima oko 48 posto, pokazuje Institut za istraživanje tržišta rada i zanimanja. Ipak, mnogi ne mogu u potpunosti iskoristiti svoje kvalifikacije. Inženjeri često rade kao tehničari, a liječnice kao pomoćno osoblje u njezi. Razlog su često nepriznate diplome ili nedostatak radnog iskustva u Njemačkoj.

Osim toga, oko 700.000 Sirijaca trenutačno ne radi. Među njima su nezaposleni, ali i djeca, studenti, umirovljenici te osobe koje skrbe o članovima obitelji. Čak i radno sposobnima među njima često je teško ući na tržište rada – zbog birokratskih prepreka ili nedostatka mogućnosti dodatnog obrazovanja.

Ciljanim poticanjem njihove bi se sposobnosti mogle bolje iskoristiti, a praznine na tržištu rada popuniti. „No postupci često traju predugo“, kritizira Herbert Brücker: „Postupak od postavljanja zahtjeva za azil do integracije u tržište rada predugo traje.“

Pravna sigurnost pritom je ključna: „Poduzeća nerado zapošljavaju ljude za koje ne znaju hoće li moći ostati. Zato je završetak postupka dodjele azila toliko važan.“

Njemačka je sve manje privlačna

No integracija na tržištu rada samo je jedna strana. Privlačnost Njemačke kao odredišta također utječe na to koliko će stručnjaka ovdje ostati ili doći. „Ono što se često podcjenjuje jest da promjena raspoloženja u Njemačkoj ima snažan učinak“, upozorava Brücker, slično kao i kardiolog Anas Jano.

Tako je u posljednjih nekoliko godina došlo do znatnog pada broja stručnih radnika koji dolaze u Njemačku: „Prema Gallup Global Pollu, svjetskom istraživanju o poželjnim odredištima, Njemačka je u posljednje dvije do tri godine znatno pala na globalnoj ljestvici atraktivnosti.“

Njemački izvoz u rujnu je snažno porastao, dijelom i zahvaljujući prvi put nakon više mjeseci povećanoj potražnji iz SAD-a. Prema podacima njemačkog Saveznog zavoda za statistiku objavljenima u petak, izvoz je u odnosu na prethodni mjesec porastao za 1,4 posto, dosegnuvši 131,1 milijardu eura. Ekonomisti koje je anketirala novinska agencija Reuters očekivali su tek rast od 0,5 posto, nakon što je u kolovozu zabilježen pad od 0,8 posto.

Najviše robe i u rujnu izvezeno je u Sjedinjene Američke Države. Tamo je isporučena njemačka roba u vrijednosti od 12,2 milijarde eura, što je 11,9 posto više nego u kolovozu. „Time je izvoz u SAD, nakon pet uzastopnih padova, prvi put ponovno porastao u odnosu na prethodni mjesec“, navode statističari. Visoke američke carine ranije su smanjile potražnju. U usporedbi s rujnom 2024., izvoz u najveće svjetsko gospodarstvo i dalje je bio 14,0 posto manji.

Nevolje u razmjeni još nisu prošle

No izvoz u Narodnu Republiku Kinu smanjen je za 2,2 posto u odnosu na prethodni mjesec, na 6,7 milijardi eura. Nasuprot tome, izvoz u zemlje Europske unije porastao je za 2,5 posto, dosegnuvši 74,3 milijarde eura.

U Njemačku je u rujnu uvezeno robe u vrijednosti od 115,9 milijardi eura, što predstavlja rast uvoza za 3,1 posto u odnosu na kolovoz. Analitičari su očekivali tek 0,5-postotni rast. Povećani uvoz mogao bi upućivati na jačanje domaće potražnje.

Thomas Gitzel, glavni ekonomist VP Banke je ipak oprezan: „Značajan rast izvoza prema SAD-u ohrabruje. Njemačka roba tražena je u SAD-u unatoč uvedenim carinama. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se situacija razvijati u nadolazećim mjesecima. No, koliko god ovi podaci bili pozitivni, šira slika i dalje nije osobito optimistična. Realni, tj. cijenama prilagođeni podaci pokazuju da izvoz stagnira još od 2018. godine. Nominalno gledano, situacija je nešto drukčija: već dvije godine bilježi se stagnacija. Izvoz, dakle, odražava ono što se vidi i na razini bruto domaćeg proizvoda – stagnaciju."

To svjedoče i podaci ekonomskih instituta: ifo iz Münchena javlja kako se u listopadu raspoloženje u njemačkom izvoznom sektoru ponovno pogoršalo. Prema anketi Instituta, pokazatelj izvoznih očekivanja pao je na 2,8 bodova. U rujnu je, s 3,4 boda, dosegnuta najviša razina u gotovo dvije i pol godine. „Njemački izvoz je zaglavio", rekao je voditelj ifo-istraživanja Klaus Wohlrabe. „Pravi oporavak još nije na vidiku."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...