Vecernji list

Na kraju šestog mjeseca rata s Iranom dobra je vijest u SAD-u da se američko gospodarstvo zasad drži iznenađujuće stabilno. Većina ekonomistica i ekonomista ne očekuje recesiju, a stopa nezaposlenosti ostaje niska.

Ipak, rat ima svoju cijenu, a posljedice posebno osjećaju mala poduzeća. Aj Navarro ima dva food trucka u Sacramentu. Za jednu lokalnu televizijsku postaju kaže:

"Oba kamiona trebaju generatore kako bi sve ostalo hladno. A nisu baš ni štedljivi. Dio dodatnih troškova moram prebaciti na kupce."

Cijene dizela na rekordnoj razini

Glavni razlog su visoke cijene energije.

"Visoke cijene posljedica su rata s Iranom i poremećaja u Hormuškom tjesnacu", objašnjava Bob McNally, koji je bio energetski savjetnik bivšeg predsjednika Georgea W. Busha.

Zbog borbi i blokade u Hormuškom tjesnacu taj važan opskrbni pravac je ozbiljno poremećen. Posljedice se osjećaju sve do Sjedinjenih Država. I odavno se više ne radi samo o benzinu na crpkama. Aleema Croft, stručnjakinja za sirovine u RBC Capital Marketsu, upozorava:

"Posebno zabrinjava tržište dizela. Cijene dizela su na rekordnoj razini."

Veći troškovi prijevoza i hrane

Rast cijena dizela poskupljuje teretni promet. Time rastu troškovi prijevoza, robe, hrane i putovanja. Potrošači posljedice rata osjećaju svaki dan.

A sukob s Iranom postaje sve skuplji i za državu, kaže Gabe Murphy iz organizacije Taxpayers for Common Sense, nestranačke organizacije za proračunska i porezna pitanja, za ARD-ov studio u Washingtonu:

"Prema najopsežnijim procjenama, izravni troškovi za porezne obveznike već premašuju 100 milijardi dolara. To su bile brojke do kraja lipnja. Od tada je račun dodatno narastao. Tome treba pridodati i troškove za potrošače."

Teret za porezne obveznike

Prema jednoj analizi, ovaj rat američke obitelji do sada stoji oko 1.000 dolara po kućanstvu. Amerikanci rat tako plaćaju na dvije fronte: kroz više troškove života i kroz državni proračun.

Uz to, velik dio rashoda financira se kreditima. Zbog toga će u nadolazećim godinama rasti teret kamata za državu, a na kraju će ga platiti porezni obveznici. Profiteri su vojna industrija i dijelovi energetskog sektora.

Strah od visoke inflacije

I zbog toga većina ekonomistica i ekonomista trenutačno ne očekuje ozbiljnu gospodarsku krizu. Veća je bojazan da će inflacija dulje ostati visoka te da će zbog toga američka središnja banka Federal Reserve i dalje zadrža(va)ti visoke kamatne stope.

Što to konkretno znači često se vidi u vrlo osobnim odlukama. Primjer je Sean Bennett, koji upravo toči gorivo u svoj prilično stari automobil:

"Dosad sam vozio automobil za koji nisam uzeo kredit. Ali kupnja novog i plaćanje rata, osiguranja i tekućih troškova bit će teško izvedivi."

Zato ne zna hoće li si ponovno kupiti drugi automobil. I to ovisi o ratu SAD-a protiv Irana.

Beograd raspravlja kako bi trebao biti sahranjen Ratko Mladić, piše njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

„Ministar pravde Srbije Nenad Vujić rekao je nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića jednom bosanskohercegovačkom TV-kanalu: ‚General Mladić je general i protokol je poznat. Ono što Mladiću pripada kao generalu bit će sigurno ispoštovano‘. Tu izjavu su neki beogradski mediji i politički akteri protumačili kao najavu državne sahrane. Bez obzira kako ona bila zamišljena, jasno je da u Beogradu samo jedan čovjek odlučuje hoće li država na bilo koji način sudjelovati u sahrani Ratka Mladića: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. No on je na početku ostao suzdržan", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Objavljeno je samo da se Vučić tjedan dana prije Mladićeve smrti pisanim putem obratio Haškom tribunalu sa zahtjevom da se zatvorenik, koji je očigledno već bio na samrti, prebaci u bolnicu u Srbiji. Taj zahtjev je, međutim, odbijen.

Isključenim se može smatrati da će Mladić biti sahranjen u Bosni i Hercegovini, gdje je rođen i odrastao, piše dalje FAZ. „Ne samo da bi u zemlji njegovih najvećih zločina iz političkih razloga bilo nemoguće podići spomen-grob njemu u čast, već to vjerojatno ne bi bilo ni u skladu sa željama obitelji i pokojnika." Mladić je, prema navodima medija u Srbiji, navodno želio biti sahranjen pored svoje kćerke, koja je 1994. u dobi od 23 godine izvršila samoubojstvo.

Srbija se suočila sa sličnim pitanjem i nakon smrti Miloševića

Njemački list potom navodi kako je u Srbiji posljednjih godina u najmanju ruku indirektno od strane države potican kult ličnosti Ratka Mladića, čiji su zločini negirani, umanjivani ili čak slavljeni, piše FAZ. Podsjeća na ogroman mural na jednoj stambenoj zgradi u centru Beograda, koji je prije nego što je uklonjen „tjednima bio pod zaštitom državnih institucija", a i „jedan je političar iz vrha države Srbije demonstrativno posjetio to mjesto".

Da politika 90-tih nije prevladana pokazala je, piše dalje FAZ, i reakcija nogometnog kluba Crvene zvezde. „Srpski rekorder po broju titula i osvajač Kupa europskih prvaka iz 1991. godine objavio je na svojim društvenim mrežama fotografije s natpisom: ‚Generale, vječna slava i hvala‘."

Njemački list potom napominje kako se i u dijelu BiH pod srpskom kontrolom, u Republici Srpskoj, njeguje kult Ratka Mladića. „Posebno se u tome ističe Milorad Dodik, koji pokazuje demonstrativnu bliskost kako s ruskim diktatorom Vladimirom Putinom tako i s američkim pokretom MAGA."

FAZ navodi i da je "pitanje pred kojim se Srbija sada nalazi vrlo slično onome s kojim se suočila nakon smrti bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića 2006. godine. On je umro od srčanog udara u ćeliji zatvora u Haagu prije okončanja sudskog postupka, a time formalno nevin."

„Tadašnje vodstvo, predvođeno proeuropskim predsjednikom Borisom Tadićem, bilo je suočeno s pitanjem gdje ga sahraniti, a da se od njegovog groba ne napravi mjesto hodočašća velikosrpskog nacionalizma. Jedno vrijeme u Beogradu se razmatrala mogućnost da se problem „izveze" u Rusiju. Miloševićeva supruga i sin pobjegli su u Moskvu, pa se sahrana tamo činila kao logično rješenje. Na kraju je u Beogradu pronađeno drugačije, prilično neobično rješenje: Milošević je, uz posebno odobrenje, sahranjen u javnosti nedostupnom vrtu svoje kuće u rodnom gradu Požarevcu, jugoistočno od Beograda", piše Frankfurter Algemeine Zeitung i rezimira:

„Ratko Mladić se do kraja nije pokajao, slično kao i skoro svih 160 muškaraca optuženih pred Haškim tribunalom. Malo je razloga za pretpostavku da će njegova smrt dovesti do otvorene srbijanske rasprave o zločinima u ime velikosrpske države, počinjenim devedesetih godina."

Policija traga za 35-godišnjim Srbinom koji je u nedjelju ujutro (30.8.) spektakularno pobjegao iz zatvora u Duisburgu u Njemačkoj. Mediji prenose njegovo ime kao Saša D. dok u tjeralici njemačke policije stoji jedino prezime Stojanović, bez imena. Navodi se da je visok 175 centimetara.

Bijeg je bilo filmski – zatvorenik je presjekao rešetke na prozoru ćelije na trećem katu. Potom se popeo na četvrti kat i odande je uspio pobjeći preko krova.

Sve se događalo oko 3:30 ujutro, pod okriljem mraka.

„U ćeliji smo uspjeli pronaći rafinirano skrovište u podu", rekao je jedan glasnogovornik Ministarstva pravosuđa. „Mora se pretpostaviti da je tu sakrivao alat pomoću kojeg je uopće mogao presjeći čelične šipke.“

Sumnje u podmićivanje stražara

Ministarstvo pravosuđa pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije već je pokrenulo istragu kako je ovakav bijeg bio moguć. To je nova nevolja za ministra Benjamina Limbacha (Zeleni) koji je ionako pod pritiskom nakon što je više čuvara u nekoliko zatvora u toj pokrajini na meti istraga zbog uzimanja mita. Oni su navodno za novac dobavljali zatvorenicima telefone i druge zabranjene stvari.

„Ministar Limbach mora objasniti kako je netko došao do potrebnog alata i zašto građevinske i tehničke mjere sigurnosti nisu spriječile bijeg", rekla je Sonja Bongers, zastupnica oporbenih socijaldemokrata u pokrajinskom parlamentu.

Odvjetnik Burkhard Benecken, autor knjige o boravku u zatvorima, za list Bild je rekao: „Ovaj bijeg me ne iznenađuje. Dugo se već ukazuje na nedostatne sigurnosne mjere u zatvorima."

Osuđen zbog provala

Bjegunac je ovdje bio u pritvoru od početka veljače zbog sumnje u tešku krađu.

On je ranije osuđen na šest godina zatvora zbog provala u stanove, no ta presuda još nije pravomoćna. Osuđen je zbog krađa vrijednog nakita i oko 200.000 eura u gotovini.

Tabloid Bild prenosi da čovjek, čija je fotografija objavljena, na nadlaktici ima karakterističnu tetovažu jedne žene.

Inače, za razliku od mnogih drugih zemalja, u Njemačkoj sam čin bijega iz zatvora nije kažnjiv – osim ako se pri njemu ne počine neka druga kaznena djela.

Život Ajaya Tamange promijenio se u jednoj sekundi: „Poplava je došla poput eksplozije, poput bombe. Dogodila se potpuno neočekivano, a sila je bila snažnija čak i od potresa.“

Kaže da gotovo nema obitelji koja nije nekog izgubila. Ovaj 23-godišnjak više ne želi govoriti o bujičnoj poplavi jer je to, kaže, previše bolno. Njegova supruga i mnogi drugi rođaci su poginuli. Od 17 članova njegove obitelji ostalo ih je samo šest.

Ajay Tamang sada je samohrani otac. Njegov trogodišnji sin igra se loptom, penje se na očev skuter, okružen drugom djecom koja su također izgubila jednog ili čak oba roditelja.

Gotovo polovica stanovnika su djeca

Više od 90 ljudi, od kojih je 48 djece, živi u improviziranom skloništu koje je u regiji Trishuli u Nepalu zajedno s drugim seljanima organizirao Gautam Man Singh. Ovaj 58-godišnjak je čuo za djecu koja su preživjela katastrofu i potom napustila pogođeno područje, probijajući se kroz šumu. Tamo nije bilo ni cesta ni staza, objašnjava Gautam Man Singh.

"Nastavili su hodati, neki sa starijim osobama, ali ih odande još nismo mogli izvući jer su kiše bile prejake i više nije bilo prometnica." Na kraju su, kaže, djeca stigla do jednog sela. "Uspjeli smo se tamo odvesti kamionom i dovesti ih ovdje na sigurno“, kaže Singh.

Trag normalnosti

Sada se o djeci brinu u improviziranom skloništu. Najprije su se seoske vlasti same snalazile, ali ubrzo je počela pristizati humanitarna pomoć. Djeca dobivaju igračke, odjeću i osjećaj normalnosti i stabilnosti – najvažnije stvari u kriznim situacijama.

Neke obitelji i zajednice već su stradale u potresu 2015. godine, kada su bile prisiljene napustiti svoje domove i započeti ispočetka.

„Djeci uvijek treba dati prioritet, ali nažalost, ta djeca dolaze iz nekih od najudaljenijih i najugroženijih zajednica. Sada je njihova budućnost još neizvjesnija“, plaši se Gautam Man Singh.

Djeca bila na putu do škole

Mnoga od ove djece bila su na putu do škole kada je u srijedu ujutro to područje zahvatila bujična poplava s Himalaje. U selu u kojem je Ajay Tamang živio sa svojom obitelji 150 djece krenulo je u školu u dva autobusa. Prvi autobus je prošao, drugi je odnio val.

Ajay Tamang bio je kod kuće, zgrabio je sina i bježao sve dok ih nisu pokupili kamioni i dovezli ih u ovo sklonište. Njegov sin ne razumije što se zapravo dogodilo. Svake noći, kaže Ajay, traži majku.

„Ne želim da još sazna istinu. Samo želim da ima bolji život od onoga kroz koji smo mi prošli“, kaže Ajay Tamang. Njegov sin suočava se s neizvjesnom budućnošću. I pri tome je jedan od mnogih koji dijele istu sudbinu.

Island definitivno neće postati 28. članica Europske unije budući da je tijesna većina građana (52 posto) na referendumu odbila nastavak pristupnih pregovora s Bruxellesom. To je veliki udarac za vladu premijerke Kristrún Frostadóttir koja se zalagala za ulazak u EU.

Njemački mediji analiziraju razloge za odluku islandskih građana i izvlače pouke za Europsku uniju.

Javni servis ARD u komentaru na svom portalu podsjeća da su u finišu kampanje dominirale teme straha islandskih poljoprivrednika od konkurencije s kontinenta kao i vječito pitanje ribolova.

„Iza toga stoji moćan islandski ribarski lobi, koji čini desetak velikih tvrtki. One od osamdesetih godina prošlog stoljeća kontroliraju veliki dio islandskih ribolovnih kvota i na tome su se obogatile. Prije nekoliko dana jedno istraživanje je otkrilo da su neke od tih tvrtki uložile velike iznose u kampanju protiv približavanja EU-u. Tome treba dodati i bliskost ribarske industrije najvećem islandskom dnevnom listu, koji je tijekom kampanje djelovao kao njen politički glasnogovornik“, piše ARD.

Ocjenjuje se da su „strah i želja za suverenitetom“ na kraju bili jači od argumenata pristaša Europske unije. „Bili su jači od nade u veću gospodarsku stabilnost i dodatnu sigurnost koju bi pružilo članstvo u europskoj zajednici, u vrijeme kada je pod sve većim znakom pitanja pouzdanost Sjedinjenih Američkih Država, dosad najvažnijeg islandskog partnera."

Bavarski Passauer Neue Presse navodi: „Islanđani su zadali udarac Europskoj uniji. Potvrdan odgovor za pristupne pregovore dobro bi došao EU-u. Unatoč svim kritikama, ojačao bi njen položaj kao dokaz privlačnosti europske zajednice država. Većina Islanđana očigledno vidi više mana nego prednosti u članstvu u EU-u. Ta odluka svakako je bolna. Ali nije smak svijeta."

Sličnog je mišljenja i komentator berlinskog lista Tageszeitung: „Ovo 'ne', koliko god bilo jasno, ima više slojeva, a jedan dio toga Europljani u EU-u jednostavno ne bi smjeli shvatiti osobno – ne može vas svatko voljeti. Mjeriti vlastitu privlačnost u svijetu na temelju odluke Islanda značilo bi bespotrebno činiti samog sebe manjim. Island je zemlja koja voli svoju neovisnost i koja kao članica Europskog gospodarskog prostora već uživa prednosti Unije. Za sada će, dakle, sve ostati lijepo kao što već jest."

Neue Osnabrücker Zeitung je oštriji: „EU više nije obećanje spasa kakvim sebe predstavlja. Jasno je da je teže uvjeriti one koji daju novac nego one koji ga primaju. Primjer Islanda to kristalno jasno pokazuje."

„Koliku privlačnost EU ima ako argument snažnog jedinstvenog tržišta više ne prolazi? Odgovor bi morao biti da je EU više od gospodarskog prostora. Ali takav odgovor, pun patetike, više ne prolazi. Europu danas prati slika birokratskog kontinenta opsjednutog pravilima i unutarnjim sukobima", kritizira list.

Volksstimme iz Magdeburga ocjenjuje: „Islanđanima je nacionalna košulja bliža od europskog kaputa. To je šteta, jer bi Island mogao biti obogaćenje za Europu. Sjevernjaci su tijekom proteklih desetljeća ostvarili uzoran napredak. No sklonost EU-a prema pretjeranom reguliranju vrlo je dobro poznata i u Reykjaviku. Glavni proizvod Islanda je riba, a za njen ulov EU propisuje stroge kvote. Islandska ribarska industrija to nikako ne želi i zato je uspješno povela borbu protiv takve politike."

Da je sam referendum bio greška smatra komentator lista Süddeutsche Zeitung, koji podsjeća na Veliku Britaniju: „Britanski referendum o članstvu u EU-u bio je najveća politička greška jedne europske vlade u proteklom desetljeću. Brexit je toliko zastrašujući primjer da nijedna druga vlada više ne bi smjela biti toliko naivna da tako složenu odluku prepusti narodu."

*Ovaj izbor sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Za njemačkog kancelara Friedricha Merza stvari trenutačno ne stoje osobito dobro. Prema istraživanjima javnog mnijenja, podržava ga svega 16 posto građana, što je znatno manje nego što su imali njegovi prethodnici nakon prve godine na dužnosti.

Ni rad njegove vlade ne uživa preveliko povjerenje. Prema istraživanju ARD-Deutschlandtrend, samo 13 posto ispitanika zadovoljno je radom vlade, dok je čak 85 posto nezadovoljno.

„Rezultati se zbrajaju na kraju, a ne usput"

Unatoč tome, Merz je u intervjuu za prvi program njemačke televizije ARD ovog vikenda nastupio i samouvjereno i borbeno. Priznao je da njegova vlada „još nije ni blizu onoga gdje bi morala biti“, ali je naglasio da je već pokrenuo velike reforme.

„Prirodno je da onaj tko od zemlje traži promjene u početku nije popularan“, rekao je kancelar.

Prema njegovim riječima, važnije od trenutačne popularnosti jest donošenje ispravnih odluka. „Mjerilo moje politike je sljedeće: vodi li ova vlada zemlju prema stabilnoj, mirnoj i slobodnoj budućnosti i hoće li naša djeca imati iste prilike kakve je imala moja generacija? To je jedino mjerilo kojim se rukovodim. Rezultati se zbrajaju na kraju, a ne usput“, rekao je Merz.

Kao uspjeh ističe migracijsku politiku

Kao primjer reformi čiji će se učinci vidjeti tek kasnije, Merz je naveo reformu mirovinskog sustava, koja je posljednjih mjeseci bila na meti brojnih kritika.

Isto vrijedi i za povećane izdatke za obranu, koji se velikim dijelom financiraju zaduživanjem. Prema njegovim riječima, riječ je o problemima koje je njegova vlada naslijedila od prethodnika.

Kao još jedan uspjeh naveo je migracijsku politiku. Tema migracija dominirala je kampanjom uoči saveznih izbora prošle godine, ali danas gotovo da više nije prisutna u javnim raspravama, pa ni u kampanji za predstojeće pokrajinske izbore u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburg-Zapadnom Pomorju i Berlinu.

„Proveli smo zaokret u migracijskoj politici. Uspjeli smo u nešto više od godinu dana smanjiti brojke za više od 60 posto“, tvrdi kancelar.

Gospodarstvo pokazuje prve znakove oporavka

Merz smatra da i njemačko gospodarstvo nakon dugog razdoblja stagnacije i djelomične recesije šalje pozitivne signale. „Vidim da gospodarstvo polako hvata zamah i da se rast vraća“, rekao je.

Prema njegovim riječima, potencijali Njemačke veći su nego što se trenutačno koriste. S posebnim optimizmom gleda na obrtništvo, medicinsku tehnologiju i farmaceutsku industriju.

Veliku ulogu, kako naglašava, igrat će i umjetna inteligencija. Nju će, kaže, morati koristiti i mala i srednja poduzeća.

Visoke cijene energije ne mogu se subvencionirati zauvijek

Za razvoj gospodarstva potrebne su, međutim, velike količine pristupačne energije i odgovarajući kapaciteti za njezino skladištenje. Merz je u tom smislu podsjetio da je vlada već pokrenula više mjera, među njima industrijsku cijenu električne energije, kočnicu za rast cijena električne energije i novu strategiju za elektrane.

Ipak, upozorio je da na cijene energije utječu i međunarodna kretanja. Kao primjer je pritom naveo rast cijena benzina i dizela. „Nafta je danas 50 posto skuplja nego prije godinu dana. Cijena od 100 dolara po barelu ne može se jednostavno subvencionirati u Njemačkoj. Politika tu mora biti iskrena“, rekao je.

Dodao je pritom da bi smirivanje sukoba s Iranom i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca doveli do pada cijena energenata i u Njemačkoj.

Upozorenje uoči izbora u Saskoj-Anhaltu

Govoreći o predstojećim pokrajinskim izborima 6. rujna u Saskoj-Anhaltu, Merz je upozorio na mogućnost da Alternativa za Njemačku (AfD) dođe na vlast. Prema njegovu mišljenju, to bi moglo nanijeti „ozbiljnu štetu“ pokrajini.

Kancelar smatra da bi strani investitori mogli izbjegavati regiju kojom upravlja AfD: „Ne mogu zamisliti da investitori iz inozemstva dolaze na polaganje kamena temeljca za nova poduzeća s predsjednikom vlade iz redova AfD-a“, rekao je.

CDU će, naglasio je Merz, do posljednjeg trenutka voditi borbu za što bolji rezultat na izborima. O mogućim koalicijama nakon izbora nije želio govoriti.

Prema anketama, AfD sa svojim kandidatom Ulrichom Siegmundom ima potporu od oko 40 posto i znatno vodi ispred CDU-a i aktualnog premijera Saske-Anhalta Svena Schulzea.

Pokrajinska organizacija AfD-a u Saskoj-Anhaltu pod nadzorom je Službe za zaštitu ustavnog poretka i klasificirana je kao „dokazano desno-ekstremistička“.

Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića nakon desetljeća i pol provedenog u doživotnoj zatvorskoj kazni izazvala je više reakcija negoli ijedan usporediv slučaj s prostora zapadnog Balkana. I to krajnje različitih.

Dok je u Federaciji BiH i Hrvatskoj ispraćen s gnušanjem, u javnosti Republike Srpske i Srbije, ali i u Crnoj Gori, nizale su se počasti i iskazi žalovanja. Štoviše, čini se da je nekadašnji zapovjednik Vojske Republike Srspke, ujedno krvnik Srebrenice, danas popularniji negoli je bio u momentu privođenja Međunarodnom sudu u Haagu, početkom prošlog desetljeća.

No pored toga upadljivog dojma u Hrvatskoj se proteklih dana moglo čuti i jedan prigovor na račun haškog pravosuđa, tj. tužiteljstva. Prije nego što je s početkom rata u Bosni i Hercegovini došao na čelo tamošnjih srpskih snaga gdje će na koncu provesti srebrenički genocid nad Bošnjacima, Ratko Mladić je vodio jedan korpus Jugoslavenske narodne armije u napadu na RH. Ipak nije tužen za ubijanje i razaranje po toj zemlji, uslijed pragmatične odluke tužiteljstva da se fokusira na ona njegova nedjela koja najbrže i najpouzdanije mogu rezultirati najvišom kaznom.

Štetna kritika na račun Haaga

„Žaliti danas za tim, pogrešno je i štetno", mišljenja je politolog Davor Gjenero koji odmah napominje i da je u RH svakako bilo dovoljno osnove da se Mladića osudi, mada ne i za genocid. No ističe da se time ne bi ništa formalno promijenilo za npr. Škabrnju, selo pokraj Zadra u kojem su snage pod Mladićevim zapovjedništvom izvele masakr nad Hrvatima.

Gjenero dodaje i da je pogotovo kritika Haaškog suda kao političkog i politički tendencioznog u tom kontekstu duboko netočna. Po njemu, takvim se osvrtima čak omalovažava potpuno nesporna presuda Mladiću, izrečena za Srebrenicu i troipolgodišnju opsadu Sarajeva.

„O judikaturi i efikasnosti Haaga ima smisla raspravljati“, dodao je, „ali ne u ovom trenu. Onaj tko to radi, radi na štetu kulture mira, suočavanja s prošlošću i civiliziranja odnosa. Svi žalimo što mu nije suđeno i za RH, ali daleko bi veći problem nastao da je tužilaštvo tad propustilo izabrati najdjelotvorniju strategiju. Ne zaboravimo da se to događalo nakon Miloševićeva, praktično, samoubojstva medikamentima, što je tumačeno kao veliki neuspjeh suda.“

Da podsjetimo: riječ je o smrti Slobodana Miloševića u Haaškom pritvoru, dok je suđenje tome bivšem predsjedniku Srbije već trajalo.

Genocid kao politički uspjeh

Naknadno se pokazalo da je, pokušavajući manipulirati lijekovima zbog iznuđivanja odlaska na liječenje u Rusiju, Milošević vjerojatno fatalno naškodio vlastitom zdravlju. „Da su pustili rastezanje procesa Mladiću“, postavlja pitanje Gjenero, "pa se dogodilo nešto slično, tko bi ih opravdao? Kako bi se tek tumačilo takvo riskiranje, ako se sudu i sad prigovara da je politički sumnjiv? Postupak tako nije bio cjelovit u pogledu obuhvata zločina, ali je definitivno bio efikasniji negoli bi ispao da se inzistiralo na svemu.“

„A u pravu ste da njegovo djelo svejedno ostaje živim, na više razina. Posljedice etničkog inženjeringa su gotova stvar, neće se mijenjati, ne nakon 30 godina od rata. Bosna i Hercegovina se od toga nije oporavila, niti će tako skoro. Najstrašnije je to što se upravo genocid, jer što bi drugo, otvoreno slavi kao politički uspjeh i doprinos Ratka Mladića iz perspektive srpskih nacionalista. Naravno, tu su i političari koji na tome obavezno ubiru poene“, zaključio je Davor Gjenero.

Tu su, dakle, i dominantne politike, kao i značajni dijelovi javnosti, u okviru kojih se na tome uopće mogu ubirati poeni.

Katarze nema niti će je biti

I politički analitičar te filozof politike skrenuo nam je pažnju ponajprije na isticanje Mladićeva nekažnjavanja za ratni zločin u Hrvatskoj. „To prenaglašavanje s obzirom na konačnu njegovu kaznu, ali i na razmjere zločina, izaziva nelagodu. Imam utisak kao da je nekome žao što je naše stradanje od ruke Mladića bilo manje nego ono Srebreničana i Sarajlija, u daleko najvećoj mjeri Bošnjaka, ako hoćete. Neumjereno smo fokusirani na sebe“, nalazi Pecnik.

Dotaknuo se i prijema vijesti o Mladićevoj smrti u spomenutim, Hrvatskoj susjednim zemljama ili makar nekim njihovim dijelovima.

„Očekivano, nažalost. Takav ekstremizam je već normaliziran", rekao je on za DW, „da se opravdava sve što netko može prozvati zastupanjem svog naroda, pa i najgori zločini. Vidjet ćemo hoće li taj sentiment naći svoje mjesto i na idućim izborima u Srbiji, u sklopu Vučićeve politike. No katarze nema niti će je biti. Tako se i u Hrvatskoj danas ustaše doživljavaju prvenstveno kao 'hrvatska vojska'. Zločini 'svojih' prolaze bez moralne osude, nacionalna pripadnost postaje vrijednosti iznad svega“, konstatira politički analitičar Jaroslav Pečnik.

Na nebu iznad Nacionalnog centra za testiranje bespilotnih zračnih sustava Njemačkog centra za zrakoplovstvo i svemirska istraživanja (DLR) čuje se zujanje dronova. Nekadašnji regionalni aerodrom u Cochstedtu, jugozapadno od Magdeburga, s pistom dugom 2,5 kilometara, Centar je za istraživanje dronova u Njemačkoj.

Ovdje se razvijaju spasilački dronovi za potragu za nestalim osobama, programiraju algoritmi za rojeve dronova i testiraju bespilotni minihelikopteri za Svjetski program za hranu Ujedinjenih naroda. Najnoviji razvojni hit je golemi dron koji može letjeti sve do stratosfere.

Novi centar za obranu od dronova

U Saskoj-Anhaltu danas se otvara novi istraživački centar za sigurnost i obranu od dronova. Na lokaciji Njemačkog centra za zrakoplovstvo i svemirska istraživanja (DLR) u Cochstedtu razvijat će se nove tehnologije i testirati u stvarnim uvjetima. Zajedno s lokacijom DLR-a u Braunschweigu tako nastaje, prema navodima sudionika, jedinstvena ustanova ove vrste u Njemačkoj.

Dronovi su posljednjih godina sve više postali sigurnosni rizik – primjerice tako što špijuniraju industrijska ili vojna postrojenja, ometaju ili potpuno zaustavljaju rad na aerodromima ili se čak, kao što se pokazalo u Leipzigu, koriste za napade eksplozivom.

Novi tehnološki centar dio je šire strategije. U nju spadaju i jedinica Savezne policije za obranu od dronova, kao i zajednički centar savezne države i saveznih pokrajina za obranu od dronova.

Komunikacijski dron za krizna područja

Dron na solarni pogon „HAP-alpha“, s rasponom krila od 27 metara, jednog bi dana trebao biti sposoban doletjeti do donje stratosfere, odnosno do visine od oko 20 kilometara. Jedna od mogućih namjena jest održavanje komunikacijske mreže u kriznim područjima. Primjerice, nakon snažnog potresa ili poplave, kada u poplavljenom području nestanu struja, mobilna mreža i internet.

Velika prednost je u tome što se, za razliku od aviona, ovaj dron težak 40 kilograma može trajno postaviti na različite lokacije i djelovati autonomno, slično kao satelit. Ali za razliku od satelita, ovakve leteće platforme mogu po potrebi neograničeno puno puta uzlijetati i slijetati. To olakšava održavanje i opremanje dodatnom opremom, a cijeli sustav čini znatno jeftinijim.

Grana u velikom usponu

Trenutno u Njemačkoj postoji oko 800.000 registriranih operatera dronova. Bespilotne letjelice iznimno su raznovrsne i mogu se koristiti za najrazličitije akcije pomoći. Primjerice, mogu služiti kao teretni dronovi gorskoj službi spašavanja ili vatrogascima, koji pomoću termovizijskih kamera mogu otkrivati žarišta požara.

Za potragu za nestalim osobama na teško dostupnim područjima DLR je posebno razvio dron za spasilačke službe. „Ja sam autonomni dron za potragu i spašavanje i upravo sam proslijedio našu lokaciju operativnom timu lokalnih spasilačkih službi“, čuje se iz zvučnika kvadrokoptera.

Opremljen kamerom za pretragu, infracrvenom kamerom i megafonom, dron pomaže u spašavanju nestalih osoba nakon potresa ili nesreća u planinama. Putem ugrađenog 5G modema dron neprekidno šalje aktualnu sliku situacije uživo i tako u hitnim slučajevima povezuje različite organizacije za pomoć, poput THW-a, Crvenog križa, policije i vatrogasaca.

Probni letovi dronova u dolini rijeke Ahr

DLR je nedavno testirao svoje spasilačke dronove u dolini rijeke Ahr u saveznoj pokrajini Rheinland-Pfalz, gdje se 2021. godine dogodila katastrofalna poplava. Zajedno s amfibijskim vozilom i bespilotnim izviđačkim roverom, dronovi bi trebali pomagati spasiocima u slučaju katastrofe.

Za intervencije u kriznim područjima još pogodniji bi, međutim, bili spasilački dronovi koji lete u rojevima. Upravo na tome rade Johanna Bethge i njezin tim iz DLR-a. Da bi mogli zajedno letjeti stabilno i sigurno, potrebno je puno treninga. U početku testni dronovi – dva kvadrokoptera i dva takozvana drona s fiksnim krilima – prate unaprijed definirane rute. Ali mogu i sinkronizirano, u stvarnom vremenu, izbjegavati prepreke ili mijenjati formaciju, poput koordiniranog jata ptica.

„Roj dronova ima više prednosti nego jedan dron. Posebno kod velikih katastrofa korisno je što je moguće brže dobiti pravu sliku i pregled situacije“, kaže Bethge. U tom slučaju ima smisla poslati u zrak roj dronova, a ne samo pojedinačne letjelice.

Kao roj u nepoznatim područjima za intervenciju

Spektakularni rojevi dronova, koji sve češće osvjetljavaju nebo tijekom dočeka Nove godine ili na velikim događajima, nemaju puno zajedničkog s koordiniranim letovima spasilačkih dronova. Kod takvih šarenih zračnih predstava rojevi lete po unaprijed i jasno definiranom zračnom prostoru. Cijela koreografija spektakla planira se unaprijed, a zatim se prikazuje publici.

Kod spasilačkih dronova koordinacija je puno složenija. Oni moraju djelovati kao roj na potpuno nepoznatim područjima i reagirati u stvarnom vremenu. Tako, primjerice, jedan dron iz roja može tražiti nestale osobe na poplavljenom području, dok drugi nadzire oštećenu branu.

Ali zar pritom ne postoji opasnost da se spasilački dronovi sudare u zraku?

„Naravno, postoji puno izazova. Prije svega, dronovi moraju biti u stanju međusobno komunicirati“, kaže Johanna Bethge. „To znači da jedan dron mora znati što drugi radi.“

To bi trebali omogućiti algoritmi na kojima DLR-ovi istraživači trenutačno rade. Njihov je cilj da dronovi mogu autonomno letjeti u roju i iz zraka slati slike situacije uživo s različitih mjesta područja pogođenog katastrofom.

Te bi slike zatim trebale pomoći spasilačkim organizacijama da brže nego do sada spašavaju ljudske živote.

Mlade sadnice rajčice poredane u prostoriji opremljenoj brojnim kamerama. Biljke su stare tek nekoliko tjedana i znanstvenice i znanstvenici ih neprestano promatraju, bilježeći i najmanje promjene u boji, temperaturi i fotosintezi.

Prostorija u kojoj rastu oponaša vrućinu i vlažnost zraka indijske klime. Istraživači na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj analiziraju kako biljke reagiraju na različite stresore kako bi identificirali genetske značajke koje bi plodove mogle učiniti otpornijima na klimatske promjene prouzročene ljudskim djelovanjem.

„Možemo regulirati temperaturu. Možemo ih izložiti toplinskom opterećenju, možemo ih izložiti kratkim hladnim šokovima kako bismo simulirali kasne mrazove koji mogu biti vrlo štetni za mlade biljke", objašnjava Rick van de Zedde, voditelj ovog programa u Netherlands Plant Eco-Phenotyping Centreu (NPEC). „Dodavanjem soli možemo povećati salinitet.“

Uistinu su znanstvenice i znanstvenici u stanju simulirati gotovo sve uvjete na planetu. „Nazvao bih to teretanom za biljke", kaže van de Zedde.

Zašto je toliko važno razumjeti biljke?

Ova vrsta istraživanja postaje sve važnija. Poljoprivreda je oduvijek ovisila o predvidljivim godišnjim dobima i uvjetima. Poljoprivrednici su se u planiranju ravnali prema poznatim vremenskim obrascima kako bi, primjerice, u proljeće sijali, a u jesen žnjeli.

No otkako se planet zagrijava zbog uporabe fosilnih goriva, rastuće globalne temperature narušavaju taj ritam. Globalno zagrijavanje dovodi do većeg broja toplinskih valova, duljih i intenzivnijih razdoblja suše te poplava s ozbiljnim posljedicama, koje sve više ugrožavaju poljoprivredne usjeve.

Zbog iznimno visokih temperatura ovog ljeta poljoprivrednici u nekim regijama Njemačke upozoravaju na gubitke prinosa. U nekim zemljama, među kojima su Francuska, Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo, već je zabilježen pad prinosa žitarica.

Sa svjetskim stanovništvom koje bi do 2050. trebalo dosegnuti deset milijardi, raste pritisak da se proizvede dovoljno hrane za sve. Taj pritisak dodatno povećava rastuća potrošnja mesa, koja za sobom povlači sve veću potražnju za žitaricama kao stočnom hranom.

Istovremeno raste potražnja za biljkama za proizvodnju biogoriva koje se dobiva iz organskog materijala poput biljaka ili životinjskog otpada. Za istraživače se više ne postavlja samo pitanje kako proizvesti više hrane, nego kako to postići u sve težim uvjetima.

Visoka tehnologija za biljke

Nizozemska je već dugo vodeća zemlja kad su u pitanju poljoprivredne inovacije i ne bez razloga se često naziva „Silicijskom dolinom poljoprivrede". Unatoč svojoj relativno maloj veličini, zemlja je prema vrijednosti izvoza drugi najveći svjetski izvoznik poljoprivrednih proizvoda – nakon SAD-a.

U staklenicima Sveučilišta Wageningen znanstvenice i znanstvenici simuliraju uvjete okoliša poput suša, tropske vlažnosti zraka ili hladnih noći te prate biljke pomoću različitih tehnologija.

Tijekom više tjedana automatizirane vage svake tri minute bilježe težinu različitih vrsta drveća kako bi utvrdile koliko im je vode potrebno. Napredni skeneri bilježe kretanje lišća kao dio postupka poznatog kao fenotipizacija, pri kojem se mjere biljke i njihove značajke.

Botaničarke i botaničari su već tisućama godina proučavali biljni svijet kako bi odabrali najbolje biljke za uzgoj. No primjenjivane ručne metode bile su mukotrpne i zahtijevale su puno vremena. U aktualnom pokusnom programu u Nizozemskoj se međutim može govoriti o tisućama biljaka u samo jednom eksperimentu, navodi van de Zedde za DW, osvrćući se pritom na efikasnost u modernom proučavanju biljnog svijeta.

Pokusi i izvan laboratorija

A ipak – koliko god jedan laboratorij bio opremljen suvremenom tehnologijom, on ne može u potpunosti oponašati uvjete stvarnog svijeta. Čimbenike poput tuče, snažnih vjetrova ili različitih temperatura tla teško je simulirati.

U blizini sveučilišta pokusna polja s ječmom služe kao važna praktična provjera. Istraživači koriste mobilne metode snimanja i GPS-sustave kako bi izravno na njivi prikupljali podatke o stotinama različitih poljoprivrednih kultura.

Usporedbom rezultata iz staklenika i s otvorenih polja mogu preciznije utvrditi koje značajke biljaka pridonose tome da hrana bude otpornija u uvjetima klimatskih promjena. „Riječ je o prikladnosti. Jednostavno procjenjujemo kako biljke reagiraju na stres. Koje se s njim mogu nositi, a koje zbog njega pate?", objašnjava van de Zedde.

Istraživačice i istraživači koriste zatim te podatke kako bi identificirali DNK-profile povezane s tolerancijom na određene stresore. Zatim mogu križati različite sorte, primjerice sortu s visokim prinosima i otpornu sortu, kako bi dobili otporno potomstvo.

Strah od genetski modificiranih biljki

Cilj je ubrzati evoluciju. Nizozemska vlada i poduzeća za oplemenjivanje biljaka koja financiraju istraživanje odlučuju koje će se sorte dalje uzgajati.

Alan Pauls, doktorand u genetičkom laboratoriju sveučilišta, međutim, priznaje da neki kritički gledaju na te metode. „U razgovoru sa starijim generacijama definitivno imam osjećaj da ne vjeruju u sve to“, kaže. „Čim je riječ o hrani ili biljkama u laboratoriju, odmah se pomisli na genetski modificirane organizme.“

Kod genetski modificiranih organizama, koji se nazivaju i GMO-ima, geni se umjetno mijenjaju kako bi se organizmima dale određene značajke. Pritom se, primjerice, gen druge vrste, poput bakterije, može umetnuti u biljku.

U Europskoj uniji genetska je modifikacija strogo zakonski regulirana i zahtijeva opsežne sigurnosne provjere. U Wageningenu samo pet posto eksperimenata uključuje genetski modificirane biljke. Većina eksperimenata usmjerena je na odabir postojećih značajki pomoću fenotipizacije i na taj način ubrzavanje prirodnih procesa, umjesto stvaranja novih značajki.

Pauls smatra da je zastario argument prema kojem previše intervencija hranu čini umjetno. „Mislimo li da je hrana umjetna zato što se koristi stroj? Mislimo li da je umjetna zato što se sve događa tako brzo ili u laboratoriju?“, pita on. „Još uvijek mogu žeti rižu srpom, ali hoće li to biti dovoljno da na vrijeme prehranimo milijardu ljudi? – Ne.“

Vlada Mjanmara, koja uživa podršku vojske, ponovno govori o vraćanju rohinjskih izbjeglica iz izbjegličkih kampova iz susjednog Bangladeša. Početkom ovog mjeseca vlasti u Naypyidawu, glavnom gradu Mjanmara, priopćile su da su postigle napredak u provjeri identiteta rohinjskih izbjeglica u Bangladešu radi moguće repatrijacije.

Od 820.000 imena koja je dostavio Bangladeš, Mjanmar je priopćio da je provjerio oko 308.000 osoba kao bivše stanovnike, ali ih neće repatrirati dok se sigurnosni uvjeti u građanskim ratom zahvaćenoj saveznoj državi Rakhine ne poboljšaju.

No analitičari su za DW rekli da je masovna i sigurna repatrijacija sada vjerojatno nedostižnija nego u bilo kojem drugom trenutku od 2017. godine. Mjanmar je zahvaćen građanskim ratom, vojska više ne kontrolira većinu savezne države Rakhine, a Rohinjama je uskraćeno državljanstvo.

Kako su Rohinje u Mjanmaru protjerane iz svojih domova

U kolovozu 2017. mjanmarska vojska pokrenula je opsežne operacije u sjevernom dijelu savezne države Rakhine nakon navodnih napada militantne skupine Arakanška vojska spasa Rohinja (ARSA) na sigurnosne postaje. Više od 750.000 Rohinja, dugotrajno progonjene muslimanske etničke manjine u pretežito budističkom Mjanmaru, pobjeglo je u Bangladeš, pridruživši se stotinama tisuća ljudi raseljenih u ranijim represivnim akcijama.

Bangladeš, u kojem većinu stanovništva čine muslimani, sada ugošćuje oko 1,2 milijuna rohinjskih izbjeglica, uglavnom u kampovima oko južnog obalnog okruga Cox's Bazar, prema podacima UN-a. Mjanmar ne priznaje Rohinje kao jednu od svojih 135 službeno priznatih etničkih skupina i već ih dugo naziva „Bengalcima”, čime se sugerira da su migranti iz Bangladeša, unatoč tome što su generacije Rohinja živjele u Rakhineu.

Istražitelji UN-a pronašli su dokaze o genocidnoj namjeri mjanmarske vojske, dok su Sjedinjene Američke Države 2022. zaključile da su pripadnici vojske počinili genocid i zločine protiv čovječnosti nad Rohinjama. Pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu i dalje se vodi postupak za genocid kojega je protiv Mjanmara pokrenula zapadnoafrička država Gambija.

Vojni udar u Mjanmaru 2021. pokrenuo je građanski rat na nacionalnoj razini koji i dalje traje, čak i nakon što je na jako kritiziranim izborima početkom ove godine formirana civilna vlada, kojom i dalje dominiraju dužnosnici iz vojske i hunte. „Sigurna repatrijacija jednostavno nije moguća”, rekao je za DW Ronan Lee, istraživač sa Sveučilišta Loughborough iz Velike Britanije i autor knjige „Myanmar's Rohingya Genocide” iz 2021. godine. U Mjanmaru traje građanski rat, a gospodarstvo je propalo, rekao je Lee, što znači da bi povratak u sadašnjim uvjetima nosio velik rizik da se Rohinje suoče s nasiljem vojske. „Vladom Mjanmara dominira ista vojska koja je 2017. genocidnim postupcima deportirala Rohinje”, dodao je Lee. „Život u Mjanmaru danas bio bi opasniji za Rohinje nego što je bio kada su 2017. prisilno deportirane.”

Siguran povratak „jednostavno nije moguć”

Moe Thuzar, voditeljica Programa za studije Mjanmara pri singapurskom Institutu za studije jugoistočne Azije ISEAS-Yusof Ishak, složila se da je repatrijacija danas puno manje realna nego u bilo kojem trenutku od 2017. godine. Čak i kada bi vlasti Mjanmara koje uživaju potporu vojske željele omogućiti povratak, a malo analitičara smatra da to žele, one više ne kontroliraju većinu Rakhinea, istaknula je Thuzar. Etnički Arakanška vojska sa sjedištem u Rakhineu, oružana skupina etničkih Rakhina koja se razlikuje od rohinjske pobunjeničke skupine ARSA, sada kontrolira veliki dio te savezne države, uključujući sjeverna područja iz kojih su pobjegle brojne Rohinje.

Izvještaji UN-a dokumentirali su teška kršenja prava Rohinja koje su počinile i mjanmarska vojska i Arakanška vojska, uključujući ograničavanje slobode kretanja, proizvoljna pritvaranja i prisilno novačenje.

Antje Missbach, profesorica globalnih i transnacionalnih migracija i mobilnosti na Sveučilištu u Bielefeldu u Njemačkoj, rekla je za DW da, čak i kada bi se mogla postići suglasnost o politici dobrovoljnog povratka, vlada Mjanmara Rohinjama nije ponudila državljanstvo. Mnoga rohinjska sela također su uništena, dok su druga sada nastanjena drugim zajednicama, dodala je. „Rakhine nije siguran”, rekla je, napominjući da se procjenjuje kako je tijekom protekle dvije godine stotine tisuća Rohinja napustilo Mjanmar i otišlo u Cox's Bazar u Bangladešu.

Kriza u izbjegličkim kampovima i izgladnjela djeca

Ipak, ako povratak u Mjanmar izgleda sve nerealnije, ni neograničeni ostanak u Bangladešu nije više održiv. Kampove pogađaju nedostatak financiranja, sve veća nesigurnost i nedostatak mogućnosti za rad ili školovanje. „Pogoršanje uvjeta u bangladeškim kampovima za Rohinje temeljito mijenja ponašanje izbjeglica, gurajući stanovništvo koje je već traumatizirano genocidom prema sve očajnijim i nesigurnijim strategijama preživljavanja”, rekao je za DW Rafiqul Islam, profesor mirovnih i konfliktnih studija na Sveučilištu u Dhaki, glavnom gradu Bangladeša.

„Kampovi u kojima je smješteno gotovo milijun izbjeglica suočavaju se sa olujom kriza: teškom prenapučenošću, kroničnim nedostatkom financiranja, smanjenjem količina hrane u okviru pomoći, ograničenim mogućnostima obrazovanja i zarade te sve većim sigurnosnim problemima”, dodao je Islam. S tim u svezi je pojasnio da se povećao broj rohinjskih izbjeglica koje pokušavaju opasnim morskim putovanjima stići do Malezije, Indonezije ili drugih zemalja jugoistočne Azije, dok su nasilje bandi i druge kriminalne aktivnosti u porastu. Također je sve raširenija pojava dječjih brakova, dječjeg rada i napuštanja školovanja, „jer su obitelji koje se bore s nesigurnošću opskrbe hranom prisiljene donositi nemoguće odluke između obrazovanja i preživljavanja, žrtvujući budućnost svoje djece zbog neposrednih potreba”, dodao je Islam.

Prema navodima Svjetskog programa za hranu, nesigurnost opskrbe hranom sada je prisutna u svim kampovima. UNICEF je prošle godine izvijestio da je broj rohinjske djece primljene na liječenje zbog teške akutne pothranjenosti porastao za 27 posto u odnosu na prethodnu godinu.

Potrebno više međunarodnog novca

Mizanur Rahman, antropolog sa Sveučilišta Jagannath u Dhaki, rekao je za DW da Bangladeš ima opravdane razloge za zabrinutost zbog tereta koji predstavlja tako velik broj raseljenih ljudi, pa odgovor ne može jednostavno biti zahtjev da Dhaka učini više. „Mora postojati stvarna međunarodna podjela tereta”, rekao je Rahman.

UN i Bangladeš navode da je za najhitnije potrebe izbjeglica i zajednica koje ih ugošćuju u 2026. potrebno 710 milijuna dolara (608 milijuna eura), od čega je dosad osigurano oko 60 posto. Europska unija je ove godine izdvojila 23,4 milijuna eura humanitarne pomoći za Bangladeš, od čega je najveći dio namijenjen potpori rohinjskim izbjeglicama i zajednicama koje ih ugošćuju, a u lipnju je zasebno od toga najavila razvojnu potporu od 14 milijuna eura putem UNHCR-a.

I dok Rohinje i dalje ne mogu izgraditi trajni život u Bangladešu, uvjeti za siguran, dobrovoljan i dostojanstven povratak u Mjanmar čine se sve nedostižnijima.

Nestašice goriva remete svakodnevni život u Rusiji. Nezadovoljstvo plaćama raste kako izgledi za zapošljavanje slabe. Planiranje budućnosti ustupilo je mjesto kratkoročnom snalaženju dok se tjeskoba širi u zemlji.

Čak i vodeće ruske agencije za ispitivanje javnog mnijenja, uključujući državne VCIOM i FOM, kao i neovisni Centar Levada, bilježe jasan pad raspoloženja javnosti. Kremlj, međutim, inzistira na tome da je situacija stabilna. DW je pozvao korisnike svojih društvenih mreža da podijele svoje priče. Svi odgovori anonimizirani su iz sigurnosnih razloga.

‘Ako uopće ima goriva, redovi su od 50 do 100 automobila’

Pretplatnik DW-a iz moskovske četvrti Pečatniki opisao je nedavni pokušaj točenja goriva kasno navečer, tijekom kojeg je prešao oko 40 kilometara u potrazi za benzinskim postajama koje još imaju zalihe.

„Ako negdje uopće ima goriva, redovi su ogromni, od 50 do 100 automobila“, rekao je. „Odlučili smo da je čekanje na gorivo do tri ili četiri ujutro, pa potom odlazak odmah na posao, ustvari jako loša ideja, pa smo se vratili kući spavati. Trenutačno imamo pola spremnika, ali do kraja tjedna morat ćemo ili tražiti gorivo ili jednostavno nećemo moći dalje voziti. U posljednje vrijeme automobil gotovo isključivo koristimo za odlazak na daču kako bismo posjetili svoje starije roditelje.“

„Sada gorivo morate tražiti noću. Nemate uvijek sreće. Često ga uopće nema. Ako ga ima, čeka se dva do tri sata“, rekao je drugi korisnik naših sadržaja.

Nestašice goriva uzrokovane ukrajinskim napadima dronovima na ruske rafinerije postale su jedan od glavnih izvora nezadovoljstva javnosti. Podaci portala za praćenje goriva BenZinMap pokazuju ozbiljna ograničenja prodaje u 66 regija zaključno s 27. kolovozom, dok dodatnih 16 regija prijavljuje lokalizirane poremećaje ili nagli rast cijena.

Aleksandar Šohin, predsjednik Ruskog saveza industrijalaca i poduzetnika (RSPP), izjavio je za portal RBC da je kapacitet prerade nafte pao za gotovo trećinu, što potvrđuju i neovisni analitičari. Vladine mjere, uključujući zabranu izvoza, povećanje uvoza i ublažavanje standarda kvalitete goriva, nisu uspjele riješiti problem(e)).

Podaci ruske državne statističke službe Rosstat pokazuju da su prosječne maloprodajne cijene benzina ove godine porasle za 7,4 posto, nadmašivši ukupnu inflaciju od 4,19 posto. No prosjeci skrivaju velike regionalne razlike. Benzinske postaje u vlasništvu velikih naftnih kompanija prakticiraju relativno umjeren rast cijena, što je dovelo do dugih redova. Neovisne postaje naplaćuju znatno više cijene, dodatno opterećujući kućne budžete.

Ipak, malo je znakova otvorene panike. Vozači se, čini se, prilagođavaju povremenim nestašicama. „Goriva nema dovoljno, ali Sankt Peterburg za sada još izdržava", rekao je jedan korisnik. „Bilo je problema s gorivom, ali situacija je sada bolja, iako ga još nema posvuda", rekao je drugi.

‘Sve je teže pronaći novi posao’

Službene statistike ukazuju na iznimno nisku nezaposlenost u Rusiji, pri čemu Rosstat navodi rekordno nisku stopu od 2,2 posto. No ta je brojka varljiva. Platforme za zapošljavanje hh.ru i SuperJob bilježe nagli rast broja životopisa uz istodobni pad broja oglasa za posao, što sugerira rastuće nezadovoljstvo radnika, ali i nedostatak alternativa.

Rast plaća također je usporen. Tvrtke u sektorima koji se suočavaju s teškoćama, poput automobilske industrije i rudarenja ugljena, sve češće zaposlenike prebacuju na skraćeno radno vrijeme ili ih šalju na prisilni dopust. Neki čitatelji DW-a također tvrde da je tržište rada pod velikim pritiskom.

„Sve je teže i teže pronaći novi posao. Nema novih otvorenih radnih mjesta, a ona koja postoje ili su slabo plaćena ili uključuju iscrpljujuće smjene od 12 sati“, napisao je jedan pretplatnik.

„Kašnjenja isplata plaća otežavaju otplatu kredita“, rekao je drugi. „Cijelo ljeto radim za dvije trećine svoje plaće. To pokriva hranu i teretanu, i to je otprilike sve“, naveo je treći. „Otpuštanja su pogodila mnoge industrije“, dodao je četvrti. „Utrka s umjetno napuhanim rastom plaća je završena. A život je postao monstruozno skuplji nego prije 2022.“

Ovakvo sumorno raspoloženje proširilo se čak i na prestižna uredska zanimanja. IT stručnjak iz Sankt Peterburga opisao je ovako promjenu stanja:

„Nema iznenadnih gospodarskih šokova, samo postupno propadanje koje traje posljednjih deset godina. Izgledi za posao su loši, a pronalazak novog radnog mjesta bit će iznimno težak.“

Poduzetnik iz Moskve, star 54 godine, prisjetio se kako je prije ruske invazije na Ukrajinu 2022. vodio uslužnu tvrtku za zapadne modne brendove. Nakon što su ključni klijenti napustili Rusiju, bio je prisiljen zatvoriti posao. Kasnije je pokrenuo novi posao proizvodnje odjeće u središnjoj Aziji i Bangladešu za prodaju na ruskim internetskim dućanima. U početku je rast prihoda potrošača potaknuo brz rast biznisa. No kako su gospodarski pritisci rasli, uvjeti su se pogoršavali.

„U početku je prodaja rasla brže nego što smo očekivali. Ali i ovaj posao zahvatile su posljedice sadašnje politike, izolacije i gospodarske nestabilnosti“, objasnio je poduzetnik. „Prihodi katastrofalno padaju. I nismo samo mi pogođeni. Ljudi štede na gotovo svemu.“

‘Ljudi ništa ne planiraju, podižu gotovinu i kupuju dolare'

Glavna tema odgovora koje je DW primio jest odsutnost pozitivne vizije budućnosti. Sudeći prema komentarima ispitanika, oni se ne pripremaju za jedan veliki šok, nego za dugotrajno razdoblje stagnacije ili propadanja.

„U našoj regiji promjene još nisu značajne“, napisala je žena sa Sahalina. „Cijene, naravno, rastu, ali općenito imam osjećaj da ljudi žive isto kao i prije. Osobno najviše promjena u svakodnevnom životu osjećam kroz internetske usluge. Internet je sporiji, a VPN je gotovo stalno uključen kako bi se zaobišla cenzura. Ogroman broj ljudi iz mog kruga napustio je Rusiju, iako se to događa još od 2022. I mi smo poslali sina u drugu zemlju."

Kada planiranje postane teško, dominira svakodnevno snalaženje.

„Nestašice goriva, napadi dronovima... Čak su i obična putovanja u Tursku postala preskupa“, rekao je jedan pretplatnik. „Ljudi ništa ne planiraju, podižu gotovinu i kupuju dolare. Nema nade u svjetliju budućnost ni u promjenu vlasti. Svi žive za danas. Konzumacija alkohola znatno je porasla, čak i u Moskvi.“

Uz tjeskobu i apatiju, značajan broj odgovora ukazuje na rastuću društvenu fragmentaciju, pri čemu se ljudi povlače u sve uže krugove i izbjegavaju šire rasprave.

„Ljudi su bijesni kao nikad i za sve svoje probleme krive Zapad. Život je postao mnogo siromašniji, dosadniji i opasniji nego prije rata", naveo je jedan pretplatnik. „Ljudi se ili potpuno zatvore ili odmah prekidaju svaki razgovor o životu i ratu. Gotovo nitko više ne pokušava održavati privid normalnosti niti se pretvarati da je sve u redu."

„Problem nisu samo gorivo ili internet, nego promjena u ljudima, čak i onima koji su nekada bili sasvim pristojni“, napisala je druga pretplatnica, djelatnica u zdravstvu. „Postoji unutarnji strah, duboka iritacija, čak i među onima koji ništa ne razumiju i ne žele ništa znati. Ali svi vide cijene. To ljude plaši. Unutarnji društveni tabui nestaju... Inteligencija je odjednom izgubila svoju uglađenost, svoje kulturne manire, a posebno inženjeri iz vojno-industrijskog sektora."

Njemački kancelar Friedrich Merz zajedno s predsjednicima vlada još pet zemalja koje su neto uplatitelji u proračun EU-a zatražio je drastična smanjenja u budućem višegodišnjem financijskom okviru Europske unije. Aktualni prijedlozi Europske komisije o povećanju proračuna za čak 60 posto u vrijeme proračunske konsolidacije, „jednostavno su neodrživi“, rekao je njemački kancelar u Berlinu.

Predloženi iznos mora biti smanjen „za više stotina milijardi eura“, naglasio je Merz. Prema njegovim riječima, rezovi bi morali obuhvatiti sva područja.

Nismo škrtice, ali nismo ni spremni platiti sve

Na povjerljivom sastanku u Berlinu sudjelovali su danska premijerka Mette Frederiksen, finski premijer Petteri Orpo i austrijski kancelar Christian Stocker. Premijeri Nizozemske Rob Jetten i Švedske Ulf Kristersson uključili su se putem videokonferencije.

Prema riječima njemačkog kancelara, ovih šest država financira oko 40 posto europskog proračuna. Merz je istaknuo i da te zemlje osiguravaju 70 posto bilateralne pomoći država članica EU-a namijenjene Ukrajini. „Nismo škrtice, ali povećanja kakva predlaže Komisija jednostavno ne odgovaraju vremenu u kojem živimo“, rekao je Merz.

Proračun EU-a ne smije biti iznimka

Skupina država u zajedničkom priopćenju zahtijeva „realizam i reforme“ u višegodišnjem financijskom okviru koji stupa na snagu 1. siječnja 2028. godine. U središtu proračuna, navodi se, moraju biti sigurnost, suverenitet, migracije i konkurentnost Europske unije.

„U vrijeme kada gotovo sve države članice provode bolne mjere proračunske konsolidacije, proračun EU-a ne može biti iznimka“, navodi se u priopćenju. Financijski okvir mora rasti „kako bi odgovorio na naše strateške prioritete, ali to se može dogoditi samo u umjereno".

Bez novih dugova i bez novog zapošljavanja

Šest država je u zajedničkoj izjavi odbacilo i mogućnost novog zajedničkog zaduživanja EU-a. Kako navode, to „nije rješenje za naše proračunske izazove“ i ne može biti zamjena za strukturne reforme. Institucije EU-a trebale bi, prema njihovom stajalištu, svoje zadaće obavljati s postojećim brojem zaposlenih.

„S proračunom iz 20. stoljeća nećemo moći odgovoriti na izazove 21. stoljeća“, rekao je Merz. Cilj je da pregovori budu završeni, ako je moguće, do kraja ove godine. Skupina želi na pregovorima u EU-u, koji počinju u listopadu, nastupiti sa zajedničkim stajalištem.

Komisija predlaže proračun od dvije tisuće milijardi eura

Europska komisija za razdoblje od 2028. do 2034. godine predlaže proračun od dvije tisuće milijardi eura. U prethodnom financijskom okviru proračun je iznosio 1,2 tisuće milijardi eura.

Kako bi proračun postao fleksibilniji, Komisija planira novu organizaciju rashoda. Dosadašnji fondovi za poljoprivredu i regionalni razvoj, koji su dosad činili više od dvije trećine ukupnog proračuna, bit će objedinjeni s nekoliko manjih proračunskih stavki u okviru novouspostavljene proračunske kategorije.

Komisija namjerava povećati prihode uvođenjem pristojbi, između ostalog na elektronički otpad i duhanske proizvode.

Istodobno bi doprinosi država članica, koji se obračunavaju prema gospodarskoj snazi pojedinačnih zemalja, trebali ostati stabilni, obećava predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

Srednjoročni financijski okvir bit će tema sastanka na vrhu EU-a u listopadu, a u studenome bi eventualno mogao biti održan i izvanredni sastanak na vrhu posvećen proračunu.

U Češkoj Republici, koja je uz Sloveniju najbogatija postkomunistička zemlja Europe, prema najnovijem izdanju časopisa Statistika&My Nacionalnog statističkog ureda (CSU), danas uz deset milijuna domaćih stanovnika živi više od milijun i pol osoba koje nisu Česi. Osobe bez češke putovnice koje su zaposlene ili vode poduzeće u toj članici Europske unije nazivaju „ekonomski nastanjenim strancima”.

„2015. godine na svakih sto stanovnika dolazila su oko četiri ekonomski nastanjena stranca”, objašnjava Vladimir Karmiet iz Češkog zavoda za statistiku (ČSU). „Godine 2025. bilo ih je gotovo dvanaest.” Ako se uzmu u obzir službeni podaci statističkog ureda, prema kojima je krajem 2025. u Češkoj bilo prijavljeno 1,1 milijun stranaca, oni danas čine 10,4 posto ukupnog stanovništva.

Useljavanje kao posljedica rata

Rast stope doseljavanja u Češku je izravna posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Nakon početka ruske invazije u veljači 2022. više od pola milijuna Ukrajinaca pobjeglo je u Češku Republiku. Danas oni, a radi se o 613.000 ljudi, čine uvjerljivo najveću skupinu stranaca u zemlji. Češke vrtiće i škole pohađa 126.000 ukrajinske djece. Više od 80 posto odraslih Ukrajinaca je zaposleno.

Drugu najveću skupinu stranaca u Češkoj čine državljani susjedne Slovačke, s kojom je Češka Republika do 1992. godine činila zajedničku državu Čehoslovačku. Krajem prošle godine u Češkoj je bilo prijavljeno 125.000 Slovaka, no stvarni broj zaposlenih iz susjedne zemlje vjerojatno je otprilike dvostruko veći.

„Građani država članica Europske unije ne moraju odmah prijaviti svoj boravak na području Češke Republike, ali njihovi poslodavci moraju prijaviti njihovo zaposlenje. Zbog toga se čini kao da u Češkoj radi više stranaca nego što ih ondje živi”, navodi se u članku časopisa Statistika&My. Najviše stranaca živi i radi u glavnom gradu Pragu, koji broji 1,4 milijuna stanovnika. Ondje 366.000 službeno prijavljenih stranaca čini više od dvadeset posto stanovništva.

„Moguća redovna dugoročna dozvola boravka”

Za poduzeća u Češkoj ni to nije dovoljno. Češka služba za zapošljavanje zabilježila je ukupno 100.000 otvorenih radnih mjesta uz stopu nezaposlenosti od pet posto. Zato vlada premijera Andreja Babiša želi zadržati velik dio ukrajinskih radnika u Češkoj čak i nakon mogućeg završetka ruskog rata protiv Ukrajine, i to unatoč pritisku svog koalicijskog partnera, ultranacionalističke stranke Sloboda i izravna demokracija (SPD), koja se protivi migracijama i Ukrajini.

„Češkoj su potrebni radnici iz Ukrajine u građevinarstvu, industriji, zdravstvu i sektoru skrbi”, izjavio je za DW Karel Havliček, zamjenik premijera i član Babiševe stranke ANO (Akcija nezadovoljnih građana). „Tko ovdje radi pod normalnim uvjetima, plaća poreze, naučio je češki jezik i integrirao se u normalan život, trebao bi imati mogućnost dobiti regularnu dugoročnu dozvolu boravka”, rekao je Havliček.

Češka se oslanja i na radnike s Filipina

No Ukrajinci i Slovaci nisu dovoljni da podmire češke potrebe za radnom snagom. Ne samo gospodarstvo, nego i zdravstveni i socijalni sektor trebaju više osoblja. Zbog toga je posljednjih godina, uz podršku češke države, u zemlju već dovedeno više od 15.000 Filipinaca.

„Filipinci imaju dugu tradiciju rada u inozemstvu, dobro funkcionirajući sustav odabira i velik broj ljudi koji govore engleski te su stručno dobro obrazovani, primjerice za industriju, logistiku, zdravstvo i njegu”, rekao je potpredsjednik vlade Havliček za DW.

Češka traži radnu snagu i u brojnim drugim zemljama svijeta. „Osim Filipina, usredotočeni smo na Indiju, Indoneziju, Mongoliju, Republiku Moldovu, Gruziju, Kazahstan, Armeniju, Srbiju i Sjevernu Makedoniju, uvijek u skladu s konkretnom potražnjom poduzeća”, nastavio je Havliček. „Prioritet i dalje imaju automatizacija, zapošljavanje domaće radne snage i ostanak Ukrajinaca i Slovaka koji su već ovdje. Kontrolirana migracija treba popunjavati stvarne manjkove, a ne rušiti plaće.”

Fobija prema migrantima i dalje postoji

Unatoč snažnom porastu broja stranaca i interesu za dodatnom radnom snagom iz inozemstva, Češka i dalje, uz iznimku Ukrajinaca, ostaje suzdržana po pitanju odobravanja azila i privremene zaštite.

„Politika azila Češke Republike i mnogih zemalja Europske unije je sramotna. Politički i društveno umjetno poticana fobija prema migrantima i izbjeglicama nažalost je toliko snažna da političari i država ne oklijevaju postupati nezakonito i ksenofobno”, smatra Martin Rozumek, direktor nevladine organizacije Organizacija za pomoć izbjeglicama (OPU), u izjavi za DW.

„Ipak, gospodarstvo i starenje stanovništva na kraju će prevagnuti”, nastavlja Rozumek. U Češkoj je 2025. godine rođeno 77.600 djece, dok je umrlo 113.300 stanovnika. Bez useljavanja bi, dakle, demografski razvoj bio negativan, sa svim posljedicama za tržište rada. „Posebno će se ekonomske migracije nastaviti u većem opsegu”, zaključuje Rozumek, „a to će i dalje biti od koristi češkoj državi, društvu i poduzećima.”

Za Petru Liesenfeld klimatske promjene počinju doslovno pred kućnim pragom. Već godinama razina podzemnih voda u njezinu rodnom gradu Baruthu sve više pada. U vrtu danas mora znatno više zalijevati nego prije, a neka od njezinih omiljenih stabala u okolici potpuno su se osušila. I polja u blizini su suša nego ranijih godina, kaže ona. Istodobno dvije tvrtke na tom području sada žele crpiti još više vode kako bi proširile proizvodnju pića.

To otvara pitanje: hoće li sve oskudnije zalihe vode biti dovoljne za sve?

Red Bull i voda iz Barutha

Od 1990-ih godina u gradiću Baruthu, oko 60 kilometara južno od Berlina, puni se mineralna voda. Početkom 2023. lokaciju su preuzeli Red Bull i austrijski proizvođač pića Rauch. Tvrtke sada žele proširiti proizvodnju otvaranjem nove tvornice limenki i dodatnim postrojenjima usred zaštićenog vodenog područja.

Vodocrpilište u Baruthu smije svake godine „vaditi" unaprijed određenu količinu podzemne vode. Od toga je već sada 92 posto rezervirano za Red Bull i Rauch, dok osam posto ostaje za opskrbu pitkom vodom oko 4.300 stanovnika. Tvrtke godišnje smiju potrošiti toliko vode da bi se njome mogla zadovoljiti potreba za pitkom vodom 57.000 ljudi. Koliko točno industrija dosad koristi, nije javno poznato.

To je prema važećim ugovorima zakonito, kaže Peter Ilk. Donedavno je bio gradonačelnik mjesta i smatra ga se glavnom pokretačkom snagom industrijalizacije regije. Kad je riječ o upravljanju vodama, ne vidi nikakav problem.

„Opskrbi stanovništva uvijek smo davali prednost. Tako stoji i u svim ugovorima", kaže on. To što industrija treba znatno više vode od stanovnika, prema njegovu mišljenju ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Sasvim drukčije situaciju vidi hidrogeologinja Irina Engelhardt s Tehničkog sveučilišta u Berlinu. Studije i ugovori na kojima se temelje današnja vodna prava potječu iz 1990-ih godina. Od tada su se, kaže ona, značajno promijenili i razine podzemnih voda, i obnova podzemnih voda, ali i način korištenja zemljišta.

„S određenom zabrinutošću promatram razvoj situacije s vodama u pokrajini Brandenburg.“ Problem je, kaže ona: „Količina vodnih resursa koja je doista dostupna trenutačno se precjenjuje od strane brandenburških vlasti."

Zajedno s građanskom inicijativom lokalnog stanovništva traži izradu novih, neovisnih studija. Kritike postoje i zato što su vlasti zacrnile dijelove dokumentacije za praćenje stanja. Time se, između ostalog, žele zaštititi točne lokacije bunara iz kojih industrija crpi vodu. No neki stanovnici sumnjaju da se tako prvenstveno prikrivaju informacije o promjenama razine podzemnih voda.

„Pitamo se zašto ne može biti više transparentnosti ako je sve u redu. Zašto javnost to ne smije znati?", kaže Petra Liesenfeld.

Također nije javno poznato koliko točno Red Bull i Rauch plaćaju za dozvoljeno dnevno crpljenje do sedam milijuna litara podzemne vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa to je problematično.

„Voda je prema zakonu opće dobro koje ne može biti predmet vlasništva. Po mom mišljenju bilo bi smisleno da sve donesene odluke i svi sklopljeni ugovori budu javno dostupni“, kaže on.

Brandenburg postaje sve suši

Nestaje li Brandenburgu vode? Prema procjeni stručnjaka, još ne.

„Njemačka, pa tako i Brandenburg, i dalje su područja bogata vodom. Ne radi se o tome da sada moramo upravljati trajno sušnom situacijom, nego o tome da i ubuduće moramo upravljati razdobljima suše koja traju dvije ili tri godine“, kaže Marx, koji vodi Monitor suše Helmholtzova centra za istraživanje okoliša.

Ipak, vodna bilanca ovdje se, kao i drugdje u Njemačkoj, sve vidljivije mijenja. Od godina obilježenih sušom koje su počele 2018., podzemne vode na mnogim se područjima više ne obnavljaju dovoljno. Više temperature i pojačano isparavanje otežavaju oporavak zaliha u dubljim slojevima tla.

„To znači da se sustav preokreće, sustav se mijenja. Vidimo područja u kojima je razina podzemnih voda u posljednjih 20 godina pala za dva metra“, kaže Engelhardt.

To bi u budućnosti moglo izazvati još više problema, jer se 95 posto pitke vode u Brandenburgu dobiva iz podzemnih voda.

Mijenjaju se i jezera koja se napajaju podzemnim vodama. Heike Christoph živi više od 30 godina uz Malo Kolpinsko jezero. Kao dijete ondje je klizala, a danas prema njezinim zapažanjima nedostaje i do 1,5 metara vode.

„Čak i ako se sada ponovno vidi vodena površina, ovdje ima najviše 20 do 30 centimetara vode“, kaže ona.

Koliko vode treba energetska tranzicija?

Samo nekoliko kilometara istočno, u Grünheideu, nalazi se Teslina gigatvornica. Tvornica električnih automobila ima dozvolu za crpljenje do 1,4 milijuna kubičnih metara vode godišnje i planira povećati proizvodnju na do 7.500 vozila tjedno.

Mnogi stanovnici pitaju se zašto se građane posljednjih godina stalno poziva na štednju vode, dok industrijski projekti nastavljaju rasti.

„Mnogi projekti, poput škola i vrtića koji su trebali biti izgrađeni, bili su na čekanju jer nije bilo vode“, prisjeća se stanovnica Manu Hoyer.

Andreas Marx objašnjava da upravo građani često snose posljedice kada su vodni resursi ograničeni.

„Oni koji se u pravilu ograničavaju jesu privatni korisnici vode. Jednostavno zato što je to najlakše provesti. Industrijske tvrtke samo se rijetko ograničavaju. To je povezano s činjenicom da nije jasno kako procijeniti gospodarske posljedice takvih mjera“, kaže on.

Tesla Elona Muska i druge tvrtke s velikom potrošnjom vode tako predstavljaju primjer temeljnog sukoba: industrijska postrojenja stvaraju radna mjesta i ulaganja, ali istodobno mogu povećati pritisak na lokalne resurse.

Bakar za energetsku tranziciju – rizik za podzemne vode?

Dodatni problemi za rijeke u regiji uskoro bi se mogli pojaviti nešto južnije, u Sprembergu. Ondje bi uskoro trebao započeti iskop bakra na dubinama do 1.200 metara, važne sirovine za elektroenergetske mreže, električne automobile i obnovljive izvore energije.

Geotehničar Michael Pfeifer upozorava na rizike za vodni sustav. Voda iz rudnika na toj dubini sadrži velike količine soli i sumpora te zahtijeva složen proces pročišćavanja.

„No postrojenje za pročišćavanje koje je zasad planirano ni približno ne odgovara naporu koji bi zapravo bio potreban da bi se voda pročistila do razine na kojoj bi se bez opasnosti mogla ispuštati u rijeku Spree“, kaže Pfeifer.

Spree odatle teče prema Berlinu. Voda je već sada opterećena posljedicama dugotrajne eksploatacije lignita u regiji.

S postupnim „gašenjem" ugljena najkasnije do 2038. situacija će se dodatno pogoršati. Tada će nestati voda koja se dosad iz površinskih kopova ispumpavala u Spree. Istodobno će biti potrebne velike količine vode za punjenje nekadašnjih rudarskih kopova. Stručnjaci procjenjuju da bi tijekom sušnih ljeta rijeka Spree tada mogla nositi samo četvrtinu dosadašnje količine vode, s dalekosežnim posljedicama sve do Berlina.

Utrka za vodenim resursom

Rudarstvo, industrija i klimatske promjene – pritisak na vodne resurse u Brandenburgu raste. Jedno od mogućih rješenja je umjetno obnavljanje podzemnih voda: višak vode iz razdoblja obilnih oborina skladišti se u podzemlju i koristi kasnije.

Hidrogeologinja Irina Engelhardt istražuje gdje bi to bilo moguće provesti u regiji.

„Postoje područja u Brandenburgu, primjerice područje u kojem se trenutačno nalazi Tesla, gdje bismo umjetnim obnavljanjem podzemnih voda mogli nadomjestiti gotovo cjelokupnu potrebu opskrbljivača pitkom vodom“, kaže ona.

No za to je prije svega potrebno imati dovoljno vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa ključno je jedno pitanje: prema kojim pravilima tijekom dugotrajnih sušnih razdoblja vodu treba raspodijeliti između stanovništva, poljoprivrede, prirode i industrije?

Njemačka za sada nema jasna pravila za takve situacije. Čak ni pojam „suša“ još nije definiran u Zakonu o vodnom gospodarstvu.

Time se Brandenburg suočava s izazovom koji postaje sve važniji diljem svijeta: kako će se u budućnosti upravljati i koristiti dragocjeni vodni resursi?

Nešto više od pola milijuna tona soje Kina je sredinom kolovoza kupila u Sjedinjenim Američkim Državama za nadolazeću sezonu. No ta količina predstavlja samo dio ukupnog uvoza: u listopadu prošle godine Kina je, prema navodima agencije Reuters, sa SAD-om dogovorila kupnju oko 25 milijuna tona soje godišnje. Sporazum vrijedi do kraja 2028. godine.

Iako je Kina u svom 15. petogodišnjem planu postavila cilj da ubuduće što više hrane proizvodi unutar vlastitih granica, ne može ipak „zamijeniti" sav uvoz, poput soje. Ova proteinski bogata mahunarka ne služi samo za ljudsku prehranu, nego prije svega kao stočna hrana za golemi kineski uzgoj svinja, peradi i ribe. Zbog ograničenih zemljišnih i vodnih resursa kineska poljoprivreda teško može prevladati svoju ovisnost o uvozu.

Pokušaj povećanja količine opskrbe hranom iz domaće proizvodnje motiviran je i sve nesigurnijom globalnom situacijom. Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo mogu biti pogođene poljoprivredne isporuke i trgovinski putevi. Tome se pridružuju trgovinski sukobi i posljedice klimatskih promjena. Za Kinu je prehrambena sigurnost stoga i pitanje nacionalne sigurnosti.

„Rat između Rusije i Ukrajine povećao je rizike koje sadašnje globalno tržište žitarica predstavlja za nacionalnu prehrambenu sigurnost te potaknuo preispitivanje globalne trgovine žitaricama koja se temelji na slobodnoj trgovini“, navodi se u članku koji je objavio američki think tank Center for Strategic and International Studies (CSIS).

Još jedan izazov predstavljaju ograničeni resursi zemlje. „Kina, s gotovo 18 posto svjetskog stanovništva, druga je najmnogoljudnija zemlja svijeta nakon Indije, ali raspolaže sa samo oko sedam posto globalnih poljoprivrednih površina“, kaže Christina Otte, dopisnica za Kinu iz organizacije Germany Trade & Invest (GTAI).

Istodobno rastu klimatski rizici. Aktualna studija objavljena u znanstvenom časopisu Nature pokazuje da su se u Kini povećao broj takozvanih „kombiniranih" pojava ekstremne vrućine i suše, što posebno opterećuje prinose kukuruza i riže.

Ciljevi 15. petogodišnjeg plana

U 15. petogodišnjem planu za razdoblje od 2026. do 2030. kinesko vodstvo prije svega računa na povećanje produktivnosti. Udio visokokvalitetnog poljoprivrednog zemljišta trebao bi porasti s približno 70 na 75 posto. Istodobno bi se trebale razviti otpornije sorte sjemena, povećati stupanj mehanizacije i proširiti primjena „pametne poljoprivrede" (Smart Farming). Također bi se trebalo učinkovitije koristiti vodne resurse.

„Kina je za svoj poljoprivredni sektor postavila doista ambiciozne ciljeve", kaže Otte. No, dodaje, taj kurs nije nov. Peking već godinama provodi strategiju jačanja domaće proizvodnje i smanjenja ovisnosti o uvozu.

Peking pritom ulaže i u tehnološku modernizaciju. Kina investira u nove sorte sjemena, biotehnologiju, preciznu poljoprivredu, digitalizaciju i umjetnu inteligenciju. Strojevi bi se uz pomoć navigacijskih sustava trebali koristiti preciznije, dok bi senzori trebali ranije upozoravati na bolesti ili vremenske nepogode. Tome se pridružuju učinkovitiji sustavi navodnjavanja i veća uporaba organskih gnojiva.

„Sve te mjere mogu značajno pridonijeti povećanju poljoprivredne proizvodnje. Ipak, smatra se da će Kina i ubuduće ovisiti o uvozu“, kaže Otte. Razlog je činjenica da su mnoga područja ograničeno pogodna za poljoprivrednu proizvodnju, ili uopće nisu prikladna za agrarnu djelatnost.

Posljedice za trgovinske partnere

Istodobno Peking nastoji diverzificirati svoje dobavljače. Chatham House (think tank, nap. red.) kombinaciju veće domaće proizvodnje, raznolikijih izvora uvoza i velikih zaliha opisuje kao ključni element kineske strategije prehrambene sigurnosti. To uključuje i ulaganja u nove prometne pravce i opskrbne lance, primjerice u lučku i željezničku infrastrukturu.

Za zemlje koje izvoze poljoprivredne proizvode u Kinu promjene u kineskoj potražnji mogle bi imati različite posljedice. Analiza objavljena sredinom kolovoza u časopisu FULCRUM, koji prati politička kretanja u Aziji, a koju je izradio singapurski institut ISEAS-Yusof Ishak Institute, zaključuje da bi posebno pogođene mogle biti pojedine države ASEAN-a. Kambodža, Laos, Mjanmar, Tajland i Vijetnam ubrajaju se među zemlje koje su relativno snažno ovisne o kineskom tržištu.

Kod riže, peradi i svinjskog mesa Kina već sada u velikoj mjeri osigurava vlastite potrebe ili kapacitete proizvodnje može dodatno povećati. Očekuje se rast domaće proizvodnje i pšenice te kukuruza. S druge strane, kod soje, govedine, mliječnih proizvoda i biljnih ulja Kina će i dalje ovisiti o uvozu. Zbog toga ISEAS za zemlje ASEAN-a, ovisno o proizvodu, predviđa i smanjenje izvoznih šansi - ali i trajnu ili rastuću potražnju.

„Za zemlje koje su dosad izvozile velike količine hrane i poljoprivrednih proizvoda u Kinu to prije svega znači sve veći konkurentski pritisak“, kaže Otte. „Istodobno se otvaraju nova partnerstva i mijenjaju tržišne šanse."

ISEAS ukazuje i na rastuću potražnju za kvalitetnijim i prerađenim prehrambenim proizvodima, među kojima su kava i kakao, prerađena hrana te riba i morski proizvodi. Istodobno će zahtjevi vezani uz sigurnost hrane, dokumentacija podrijetla i održivost dobivati na važnosti.

„Kina bi se stoga mogla razviti od tržišta koje uvozi velike količine hrane prema tržištu koje traži selektivnije i kvalitetnije proizvode“, kaže Otte.

Poljoprivredna tehnologija kao novi izvozni sektor

Kineska strategija ne ograničava se samo na vlastitu proizvodnju. ISEAS ističe da je Kina već postala važan tržišni akter u sektoru poljoprivredne tehnologije, poboljšanog sjemena, digitalnih poljoprivrednih sustava, tehnologije navodnjavanja i strojeva za preradu hrane. To bi državama ASEAN-a moglo otvoriti mogućnosti za transfer tehnologije i suradnju.

I britanski Chatham House jasno uočava međunarodne posljedice kineskih ulaganja u poljoprivrednu tehnologiju. Tehnike za povećanje prinosa, smanjenje gubitaka hrane i regeneraciju tla mogle bi se primjenjivati i izvan Kine, tvrdi se.

„Moglo bi se reći da bi Kina mogla postati važno središte moderne poljoprivredne tehnologije“, kaže Otte. „No ta zemlja vjerojatno ipak neće uspjeti postići potpunu neovisnost o uvozu hrane.“

Ima pomalo ironije u tome da je usred ljeta s rekordnim vrućinama u Njemačkoj i rasprava o nedostatku sustava za hlađenje u staračkim domovima, školama i stanovima, stigla vijest o prodaji svjetskog prvaka upravo na tom području.

Ebm-papst, najveći svjetski proizvođač ventilatora i sustava za ventilaciju, obiteljska kompanija sa sjedištem u Mulfingenu u Baden-Württembergu, prelazi u vlasništvo američkog koncerna Madison Air za ukupno 5,1 milijardu eura. Riječ je o još jednoj obiteljskoj tvrtki koja spada u stupove njemačkog gospodarstva.

Dosadašnji vlasnici, njemačke obitelji, nakon prodaje napuštaju tvrtku koja je prošle poslovne godine ostvarila ukupan promet od 2,24 milijarde eura, ali Mulfingen ostaje glavno sjedište ebm-papsta. Završetak cijelog posla oko prodaje očekuje se krajem godine, jer prodaju još trebaju odobriti nadležne institucije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Ebm-papst: odustajanje od automobilske industrije

Ebm-papst je tvrtka koja postoji duže od 60 godina i trenutačno ima oko 13.000 zaposlenih, od čega 5.800 u Njemačkoj. U jedanaest zemalja proizvodi i razvija hardver i softver za ventilatore.

To su vrhunski, tihi i energetski učinkoviti sustavi zbog kojih je ova tvrtka višestruko nagrađivana u Njemačkoj. Kompanija posluje po principu „lokalno za lokalno“, što znači da njezine tvornice u SAD-u i Kini proizvode gotovo isključivo za tamošnja velika tržišta. Tvornice u Europi, u Njemačkoj i Rumunjskoj, žive od izvoza, uglavnom unutar Europske unije. Njemačko tržište čini jedva 20 posto njegovih prihoda.

Tvrtka je posljednjih godina prošla kroz bolno, ali profitabilno restrukturiranje. Kompanija je prekinula suradnju s automobilskom industrijom (osim s proizvođačima hladnjača), kao i s proizvođačima bijele tehnike, pa u tom sektoru sada proizvodi samo nape.

Fokus su prebacili na profitabilnija područja:

Zelene tehnologije – ventilatori za toplinske pumpe, postaje za punjenje e-automobila, solarni sustavi i vjetroparkovi.

Medicinska oprema – komponente za respiratore.

Hlađenje podatkovnih centara – sustavi za velike poslužitelje i infrastrukturu za umjetnu inteligenciju (UI).

Nakon krize na tržištu toplinskih pumpi u Njemačkoj, koja je tvrtku jedno vrijeme odvela i u skraćeno radno vrijeme, još snažniji zaokret prema računalstvu u oblaku i infrastrukturi za UI donio je rekordan rast prihoda i dobiti. Takvi sustavi hlađenja već čine oko trećinu prodaje.

Poslovi s Amerikancima u Americi

Ebm-papst u SAD-u još od 1980. godine ima tvornicu u Connecticutu, a druga je krajem 2022. izgrađena u Tennesseeju. Danas se pokazuje da je upravo ta snažna američka baza učinila njemačku tvrtku idealnom metom za preuzimanje.

Izvršni direktor Klaus Geißdörfer i rukovodstvo Madisona potvrdili su da će uz pomoć američkog kapitala sada ići na još bržu izgradnju i širenje proizvodnih i servisnih kapaciteta u SAD-u kako bi maksimalno iskoristili ekspanziju na području hlađenja infrastrukture za umjetnu inteligenciju (UI), odnosno podatkovnih centara.

Madison Air do sada gotovo uopće nije poslovao u Europi i Aziji, pa se s ebm-papstom može, zauzvrat, širiti na tim kontinentima.

Madison Air, koji pripada industrijskom koncernu Madison Industries, milijardera Larryja Giesa, specijaliziran je za kvalitetu zraka u zatvorenom prostoru. Proizvodi ventilacijske uređaje za takozvane „čiste sobe“ ili podatkovne centre, ali i klasične stropne ventilatore za privatne stanove. Zapošljava 9.000 ljudi diljem svijeta i bilježi promet od 3,5 milijardi dolara, a prošle godine je 95 posto svog prometa ostvario u Sjevernoj Americi.

Novac od prodaje vlasnicima, ali i malom Mulfingenu

Ebm-papst se ukupno procjenjuje na 5,1 milijardu eura. Tri vlasničke obitelji dobivaju 4,78 milijardi eura neto vrijednosti: Chloe McCracken, Jan Philippiak i Ralf Sturm potomci su obitelji Sturm i Ziehl, koje su osnovale tvrtku 1963. godine.

Skoro 400 milijuna eura od poreza na ovaj posao odlazi malom Mulfingenu, mjestu između Heilbronna i Würzburga. Ta općina ima jedva 3.600 stanovnika, manje nego što ebm-papst tamo zapošljava radnika, a njezin redovni godišnji proračun iznosi svega oko 13 milijuna eura. Ova financijska injekcija praktično znači da bi malo njemačko mjesto jednim potpisom moglo osigurati proračun za sljedećih trideset godina.

A ako preuzimanje ipak propadne – na primjer zbog otpora institucija za zaštitu tržišnog natjecanja – obitelji vlasnika ebm-papsta dobivaju ugovorenu odštetu od 250 milijuna eura.

Kontroverza: gubitak njemačkog znanja?

Iako menadžment prodaju vidi kao priliku za neograničeni prodor na tržište SAD-a i razvoj servisne mreže, ovakvi potezi u njemačkoj javnosti izazivaju veliku zabrinutost.

Kritičari upozoravaju da strategija prebacivanja proizvodnje i konačna prodaja stranim tvrtkama dugoročno osiromašuju Njemačku, jer se s vlasništvom izvan granica odlijevaju patenti, profit i ključna tehnološka istraživanja.

Odlazak u američke ruke još jednog „skrivenog prvaka“, tvrtke srednje veličine, samo će dodatno pojačati te rasprave.

Uloga ekonomske politike SAD-a i Njemačke

Šef ebm-papsta Geißdörfer je u izjavi za ARD početkom prošle godine glasno kritizirao njemačku ekonomsku politiku, tvrdeći da država „baca novac na stare industrije umjesto da podržava nove tehnologije“.

Ali kolika je tu uloga agresivne američke ekonomske politike? Uvođenje dodatnih carina administracije Donalda Trumpa samo je ubrzalo prodaju ove tvrtke.

Podsjetimo: administracija Joea Bidena je 2022. donijela Zakon o smanjenju inflacije (IRA) s masovnim subvencijama za gospodarstvo koji praktično prisiljava strane kompanije da proizvode u SAD-u ako žele pristup američkom tržištu i državnim olakšicama.

„Ne vidim mase ljudi kako prolaze gradom kao prethodnih godina", kaže vlasnica hotela Sofia Maia iz sjevernog portugalskog grada Porta. „Čini mi se da ni restorani nisu puni kao nekada. Ipak, ne mogu se žaliti na popunjenost smještajnih kapaciteta."

Dok se ljeto polako bliži kraju, portugalska turistička branša s mješovitim osjećajima bilancira sezonu: broj posjetitelja stagnira, a turisti više ne troše tako velikodušno kao prije.

Sve do 2025. Portugal se mogao pohvaliti snažnim rastom broja posjetitelja. Prema podacima državnog statističkog instituta INE, 2024. godine zabilježen je impresivan rast od 9,3 posto, što je predstavljalo 2,5 milijuna ljudi više nego godinu ranije. U 2025. broj stranih gostiju porastao je za svega 3,3 posto, a čini se da se taj trend nastavlja: „U prvom polugodištu zabilježili smo 3,1 posto više posjetitelja“, objašnjava André Gomes, predsjednik udruženja koje zastupa interese turističke regije Algarve na jugu zemlje. „Broj noćenja povećao se za dva posto, a prihodi za 7,7 posto.“ Sve, prema riječima turističkog menadžera, upućuje na rezultate slične prošlogodišnjima.

Oko 30 milijuna posjetitelja godišnje

Broj stranaca koji posjećuju Portugal stabilizirao se na oko 30 milijuna godišnje, što je čak tri puta više od ukupnog broja stanovnika. S udjelom od oko jedanaest posto, Nijemci su, odmah iza Britanaca, druga najvažnija skupina turista. Prema podacima statističkog ureda, posjetitelji su prošle godine potrošili čak 29,4 milijardi eura, što predstavlja 11,8 posto portugalskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Unatoč tome, pojavljuju se prvi znakovi zabrinutosti: „Očito smo dosegnuli granice turističkog rasta“, smatra profesor ekonomije João Duque. „I ne vidim plan za budućnost koji uzima u obzir tu činjenicu."

Doista, čini se da politički odgovorni i dalje sanjaju o neograničenom rastu: novi planirani lisabonski aerodrom trebao bi sredinom 2030-ih godina omogućiti dolazak u tu zemlju za najmanje 56 milijuna putnika godišnje, a u Lisabonu i Portu odobrena je gradnja gotovo 200 novih hotela s oko 11.000 soba. Neće se, doduše, realizirati svi planirani projekti, uvjerava ekonomski stručnjak João Duque. No, uz sadašnje trendove rasta broja turista, moglo bi doći do značajnih viškova kapaciteta.

Cijene nastavljaju rasti

I to unatoč već sada vrlo visokim cijenama: „Jednostavno jedro za zaštitu od sunca i ležaljka na plaži u Algarveu mogu stajati 200 eura dnevno ili više“, izračunao je profesor Duque. „Kada je riječ o odlasku u restoran, granica od 100 eura po osobi također se brzo premaši.“

Stoga se mnogi turisti opskrbljuju u supermarketima i jedu u svom smještaju. Sve više stolova u restoranima ostaje prazno. „Strani gosti naručuju najjeftinije jelo s jelovnika i često čak dijele jedno jelo“, žali se Celeste Botelho, vlasnica restorana u Nazaréu, poznatom među surferima po golemim valovima. Gužve ima najviše na šetnici uz more ispred restorana, ali ne i u samom lokalu. Vremena kada je Portugal bio relativno jeftina destinacija za odmor jednostavno su prošla, naglašava ekonomist João Duque.

Za razliku od turističke industrije, mnogi Portugalci, čini se, pozdravljaju pad broja turista. „Opet ima slobodnih mjesta u restoranima", kaže João Martelo iz Lisabona. Osoblje je sada ljubaznije prema lokalnom stanovništvu, a kako dodaje: „Živim u blizini posljednje stanice poznate tramvajske linije 28. Tamo konačno više ne čekaju stotine turista u redu i ne zauzimaju mjesta lokalnim stanovnicima.“

Turistički sektor mijenja pristup

Potrebna je promjena razmišljanja, smatra profesor ekonomije João Duque. Umjesto jeftinog masovnog turizma, potrebno je okrenuti se skupljem i ekskluzivnijem tržišnom segmentu: „Hoteli s pet zvjezdica diljem zemlje vrlo su dobro popunjeni. Tu još postoji prostor za rast."

Naravno, ne radi se o povećanju broja turista za nekoliko milijuna godišnje, nego o rastu potrošnje po gostu. „Takvim gostima treba ponuditi i posebne sadržaje, od punog pansiona s egzotičnim jelima do tematskih avantura."

Upravo na tome turistički sektor u Algarveu želi nastaviti raditi, obećava André Gomes iz Turističke zajednice Algarvea. „Želimo svojim posjetiteljima nuditi sve kvalitetnije sadržaje. Bilo da je riječ o gastronomiji, golfu, obalnim pješačkim rutama ili izletima brodom.“ Jer vremena u kojima je broj turista rastao za nekoliko milijuna godišnje, smatra turistički stručnjak, nepovratno su završila.

Zbog toga nije žalostan ni direktor Gomes, kao ni vlasnica hotela Sofia Maia iz Porta. Ona kaže: „Da se rast nastavio tako snažnim tempom, postojala bi opasnost da pojedine dijelove zemlje preplave turisti."

A to bi, zaključuje, portugalskoj turističkoj industriji dugoročno nanijelo više štete nego koristi.

Nakon dva ozbiljna željezničko-prometna incidenta početkom ovog mjeseca u Hrvatskoj, taj vid putničkog i teretnog prevoza ponovno je tema u hrvatskoj javnosti. Štoviše, javnost je to podsjetilo na činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi usred svog „desetljeća željeznice“. Posrijedi je državni projekt razvoja toga dugotrajno zapuštanog vida prometa, s ulaganjem od šest milijardi eura za nove pruge i vozila. No godinama obnove usprkos, rezultati se na terenu još ne vide, iako su pojedini konkretni radovi odavno zacrtani. Na oglašenu „željezničku renesansu“ će se tako očito još pričekati, a nedavne prometne nezgode su neugodno istaknule takvu neizvjesnost.

Povrh svega, jedan novi moment uključen je u rezon obnove željezničkog sektora – obrambeni prioriteti Europske unije i Hrvatske. Europa se ubrzano naoružava, pa je i Republika Hrvatska kupila, između ostalog, više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2. Oni, međutim, zbog svoje izuzetne težine zahtijevaju podjednako iznimne željezničke prevozne kapacitete. Sve to na koncu ulazi u krajnji račun projekta razvoja javnog poduzeća Hrvatske željeznice. S druge strane, njegova razmjerna žurnost i potreba centralizacije sustava donekle otklanja mogućnost skore privatizacije sektora, donedavno posve realne.

Odustajanje od privatizacije

„Tek kroz sigurnosnu sferu i društvenu koheziju oko pitanja obrane, došli smo do zaključka da željeznicom mora upravljati država, ako želimo efikasan sustav“, za DW je o tome rekao Ante Klečina, stručnjak za željeznicu i predavač na Odjelu održive mobilnosti i logistike Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Osvrnuo se pritom na iskustvo ponekih razvijenijih zemalja Europe, poput Velike Britanije, čiji su eksperimenti s privatizacijom željeznice okončani prilično neslavno. Usluge su postale nekvalitetne i preskupe, sustav je zakazao u raznim aspektima, te se vremenom od toga i odustalo.

„U prvom redu bi morala biti njihova funkcionalnost po civilne potrebe i, faktično, organiziranje civilizacije“, nastavlja Klečina, „što je aktualno u svakom trenutku, ako taj prioritet ne smetnemo s uma. Tko god da se kune u prednosti tržišnih mehanizama, zaboravlja da oni kod velikih javnih sustava, onih za omogućavanje temeljnih zahtjeva, nisu razvojno prikladni.“ Prema njegovu mišljenju, tako je i s drugim elementarnim sustavima, npr. zdravstvom i školstvom i sudstvom, itd. Privatni sektor, kaže Klečina, može biti nadopuna u određenim segmentima, ali okosnica mora ostati javna.

„Razlog je nužnost centralnog planiranja takvih sustava, kao i njihova primarno neprofitna zadaća, ali i potreba golemih ulaganja za koja privatnici obično nemaju kapaciteta, a ni interesa. Uvidjevši to u praksi, Europa je u novije vrijeme odustala od ideje privatiziranja željeznica, a tema obrana došla je nakon toga, kao dodatni razlog“, smatra Ante Klečina, inače bivši predsjednik Saveza za željeznicu u RH. On povrh svega napominje da tom vidu prevoza nema premca s obzirom na niz ključnih faktora: ponajprije su to ukupna isplativost, ekonomska multiplikativnost i ekološka prikladnost.

Nužnost centralnog planiranja i u kapitalizmu

Socioekonomist Toni Prug smatra pak da se iza pitanja željeznica u Hrvatskoj krije generalni problem političkog i znanstvenog odbacivanja planiranja i javne proizvodnje kao relikvije prošlosti. Ta se prošlost tiče razdoblja socijalizma i Jugoslavije, a sve u svezi s njom je nakon rata u Hrvatskoj ostalo u najmanju ruku stigmatizirano. „U stvarnosti, međutim, sve uspješne države su ogromni javni proizvodni sustavi“, kaže Prug, „u kojima se planiranjem odlučuje o najvećim budžetima unutar ekonomija, o zahvatima čija važnost za stanovništvo nadilazi važnost odluka koje tržišni akteri donose.“

Ovaj docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci ističe pravilo u poslovanju da, kada neki tržišni akter pogriješi, tj. kad prođe loše – zamijeni ga konkurencija. „A željeznice je, kao i sve druge proizvodne sustave javnog karaktera fizički fiksirane i sa statusom monopola, potrebno pomno planirati. Greške su puno teže ispravljive. S njima se i drugačije upravlja, drugi se parametri optimiziraju, fokus na profit ne pomaže. On često i ne može biti cilj, ciljevi su određeni planom." Pritom se nameće i pitanje ima li RH stručni kadar za osmišljavanje i provedbu toga.

Žrtva naftnog i automobilskog lobija

„Naša struka i upravljački kadar obrazuju se kroz fakultetske i stručne kurikulume koji ne govore gotovo ništa o tome zašto i kako proizvoditi sustave i usluge javnog karaktera, te zašto su oni za neke potrebe superiorniji“, uvjeren je Prug, dodajući kako ta saznanja u nekim hrvatskim javnim sustavima i dalje postoje, dok su u nekima urušena i prepuštena stihiji. Prema njegovoj ocjeni, Grad Zagreb predstavlja recentan primjer u Hrvatskoj da se planiranje može vraćati, kapaciteti ponovno graditi. I to na kvalitetnijim, podatkovno i analitički potkovanijim osnovama, što se ne tiče željeznice, ali može biti opći uzor.

Toni Prug, koji se u svom znanstvenom radu dosta bavio temom upravljanja javnim sektorom, zaključno nam je prenio dojam da su Hrvatske željeznice dosad bile svojevrsna žrtva naftnog i automobilskog lobija. „Njihovi su privatni i profitni ciljevi nadvladali praktičnost, efikasnost, sigurnost i ekološku superiornost modernih željezničkih sustava", kazao je on za DW. Takva hijerarhija mogla bi se odskora promijeniti, zahvaljujući vojnim prioritetima. No budućnost željeznice i generalno društvenog razvoja svakako neće biti vedra ako njezine primarno civilne prednosti ostanu negdje pored pruge.

Prvo EU, a onda - Kina? Američke carine i rastući gospodarski utjecaj Kine u Južnoj Americi potiču planove za sporazum o slobodnoj trgovini između zajedničkog južnoameričkog tržišta Mercosur i Kine. Ali koliko je taj plan realan?

„Brazil i Kina suglasni su da je važno ubrzati pregovore o sporazumu između Mercosura i Kine", navodi se u priopćenju brazilskog predsjednika Luiza Inacia Lule da Silve.

To je priopćenje objavljeno neposredno nakon jednosatnog telefonskog razgovora Lule i kineskog predsjednika Xia Jinpinga 26. srpnja. Još 30. lipnja ove godine Lula je na samitu Mercosura u Asuncionu javno pozvao na pokretanje formalnih pregovora s Pekingom. Urugvaj također podržava tu inicijativu.

No ove dvije zemlje će vjerojatno morati još malo pričekati. Formalni pregovori mogu početi tek kada sve članice Mercosura odobre takav projekt. Ova skupina trenutno ima pet članica s pravom glasa: pored Brazila, Urugvaja i Bolivije, tu su i Argentina i Paragvaj, dvije zemlje koje su dosad bile suzdržane prema sporazumu o slobodnoj trgovini s Kinom.

U donjoj grafici prikazan je razvoj izvoza i uvoza između Brazila, Kine i SAD-a u milijardama dolara:

„Možemo i drugačije“

„Mislim da je ovo za sada prije svega politički signal. Kina i Brazil poručuju SAD-u, imajući u vidu carine: možemo i drugačije“, objašnjava za DW Samina Sultan iz Instituta njemačkog gospodarstva (IW).

Od političke poruke do konkretnog teksta sporazuma je dug put, iako ideja dobiva sve veću podršku, kaže stručnjakinja za europsku ekonomsku politiku i vanjsku trgovinu.

Američki predsjednik Donald Trump je 30. srpnja 2025. predsjedničkom uredbom uveo kaznene carine od 40 posto na robu iz Brazila. Vrhovni sud SAD-a je u veljači ove godine te carine proglasio nezakonitima. Trump je 22. srpnja ponovo naredio uvođenje kaznenih carina.

Ledeno doba između Brazila i SAD-a

Brazilski predsjednik Lula izrazio je nezadovoljstvo zbog novih carina u autorskom tekstu za američki list Washington post. „Brazilske tvrtke zamijenit će svoje dobavljače iz SAD-a partnerima iz drugih regija", napisao je.

Latinskoj Americi i Karibima nisu potrebni ni nosači zrakoplova koji patroliraju njihovim vodama niti kaznene carine, naglasio je Lula i poručio: „Ono što nam nedostaje jesu pouzdani i predvidivi partneri."

Trumpove kaznene carine dodatno potiču već ionako snažnu trgovinu između Brazila i Kine. Prema podacima brazilskog Ministarstva trgovine, robna razmjena u prvoj polovici 2026. porasla je za 15,9 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Istovremeno je bilateralna trgovina sa SAD-om pala za 12,8 posto.

Luke, željeznice, ceste: Kina ulaže u Latinsku Ameriku

„Mercosur je vrlo privlačno tržište za kinesku robu“, kaže Rolf Langhammer, stručnjak za vanjsku trgovinu s Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW), u razgovoru za DW. Dugoročna strategija Kine za osvajanje latinoameričkog tržišta obuhvaća i izgradnju peruanske kontejnerske luke Chancay, izvještava Langhammer.

Donja grafika prikazuje ranglistu najvažnijih trgovinskih partnera EU-a i članica Mercosura u 2025. godini (u milijardama eura):

Prva luka u Južnoj Americi pod kineskom kontrolom otvorena je u studenome 2024. Kina je u taj projekt, realiziran u okviru međunarodne inicijative Novi put svile, uložila 3,5 milijardi dolara.

Luka na Pacifiku bi željezničkom prugom trebala biti povezana s lukama na brazilskoj obali Atlantika. No planovi za takvu „međuoceansku željeznicu" još su u pripremnoj fazi.

Strah od poplave kineske robe

Kina je već uvjerljivo najveći trgovinski partner Brazila i Mercosura. Zbog toga planovi za sporazum o slobodnoj trgovini na prvi pogled djeluju logično.

No studija Brazilskog i kineskog poslovnog vijeća (CEBC) posvećena toj temi ukazuje i na rizike takvog sporazuma. „Postoji bojazan da bi, zbog kineske konkurentnosti, moglo doći do trgovinskih neravnoteža, kao i pada proizvodnje i zaposlenosti“, navodi se u studiji.

Strah od kineske prevlasti bio je jedan od razloga zbog kojih je brazilski predsjednik Lula dosad bio među kritičarima sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom. To što je sada, pod pritiskom američkih kaznenih carina, promijenio stav, donijelo mu je kritike.

Langhammer: sporazum predstavlja rizik

„Više od jednog desetljeća Brazil je zastupao stav da bi takav trgovinski sporazum nanio ozbiljnu štetu njegovoj industriji", komentira brazilski stručnjak za Kinu Igor Patrick u brazilskom dnevnom listu Folha de S. Paulo. „No sada se zemlja nalazi pred liberalizacijom svog tržišta."

Stručnjak IfW Langhammer nada se da će brazilska inicijativa biti zakočena. „Kina trenutno preplavljuje svjetska tržišta subvencioniranim proizvodima", kaže on. „Mislim da zemlje Mercosura znaju koliki je rizik sklapanja takvog sporazuma o slobodnoj trgovini s Kinom."

Ukupno gledano, 40 najvećih njemačkih tvrtki koje obuhvaća burzovni indeks DAX zaradilo je u drugom kvartalu 2026. godine više nego u bilo kojem drugom razdoblju ranije, pokazuje analiza konzultantske kuće EY (Ernst & Young).

„Dobit prije kamata i poreza (EBIT) analiziranih poduzeća porasla je u odnosu na isto razdoblje prošle godine za 16 posto, odnosno za sedam milijardi eura, na rekordnu vrijednost od 52,6 milijardi eura", navodi EY. Ukupni prihod također je dostigao novu najvišu točku od oko 463 milijarde eura – što je rast od 4,6 posto, odnosno skoro 20,5 milijardi eura.

Tko je ostvario najveći rast, a tko pad profita?

Najveću operativnu tromjesečnu dobit u Njemačkoj ponovo je prijavio Deutsche Telekom sa 6,9 milijardi eura, a slijede Allianz sa 4,9 milijardi, Volkswagen s 3,5 milijardi i Siemens s 3,4 milijarde eura.

Najveći rast operativne dobiti ostvarili su Bayer (kemija i farmaceutska industrija) i Vonovia (nekretnine). Nasuprot tome, najveći pad je zabilježen uglavnom u automobilskom sektoru: kod BMW-a profit je pao za čak 39 posto, a kod Volkswagena i Daimler Trucka 9 posto.

Rast u pojedinim granama

No prvi dojam vara: rast prihoda i dobiti uglavnom nose samo malobrojne gospodarske grane koje trenutno profitiraju od izvanrednih ekonomskih kretanja – od vojne industrije do onih koje imaju koristi od globalnog buma umjetne inteligencije i podatkovnih centara.

Prema analizi EY-a, kemijske tvrtke koje su godinama u krizi također su zabilježile rast u drugom kvartalu. One su imale koristi od napetosti na Bliskom istoku i uskih grla u opskrbi u Aziji.

Profit se ostvaruje u inozemstvu

„Tko gleda samo rekordne iznose mogao bi pomisliti da je kriza u Njemačkoj prošla – ali stvarnost je potpuno suprotna“, kaže Henrik Ahlers, predsjednik upravnog odbora u EY-u. I dodaje da je potražnja na domaćem tržištu u Njemačkoj i dalje slaba, pa se rast dobiti i prihoda ostvaruje prvenstveno u inozemstvu.

„Trenutni skokovi profita se u mnogim slučajevima duguju vanjskim izvanrednim faktorima", analizira Jan Brorhilker, menadžer u EY Njemačka. „Oni mogu nestati isto tako brzo kao što su i došli."

Strukturni problemi mnogih vodećih njemačkih tvrtki nisu riješeni. Preveliki administrativni aparati, visoka osjetljivost na geopolitičke krize, novi val carina i zatvaranja tržišta, kao i previsoki troškovi poslovanja u Njemačkoj – ovi osnovni problemi, prema navodima EY-a, i dalje postoje.

Radna mjesta nastaju tamo gdje i profit – u inozemstvu

Sveukupno gledano, broj zaposlenih u tvrtkama izlistanima u DAX-u nastavlja padati: na dan 30. lipnja 2026. ove firme su imale oko 3,49 milijuna radnika, što je prema proračunima EY-a za 41.000 (odnosno 1,2 posto) manje nego godinu dana ranije.

U njemačkoj automobilskoj industriji radna mjesta nestaju brže nego u bilo kojoj drugoj grani. Krajem prve polovice 2026. godine u automobilskom sektoru bilo je zaposleno 691.500 ljudi, što je najmanje od 2005. godine, kako izvještava Savezni zavod za statistiku.

Šef EY-a za Njemačku Ahlers vidi nekoliko trendova koji utječu na zapošljavanje. S jedne strane, brojne velike tvrtke ukidaju radna mjesta u okviru ambicioznih programa za smanjenje troškova – to je proces koji će se vjerojatno nastaviti. S druge strane, napredak umjetne inteligencije mijenja strukturu zapošljavanja, posebno u administrativnim funkcijama.

Iako se veliki broj DAX-tvrtki širi i otvara nova radna mjesta, to se uglavnom događa u inozemstvu, jer poslovanje u Njemačkoj globalno aktivnim firmama donosi previše troškova.

A kako su plaćeni menadžeri?

Dok tvrtke štede i ukidaju radna mjesta, njihovi čelnici ne mogu se požaliti na „plaću". Ovih dana objavljena je lista najbolje plaćenih menadžera u Njemačkoj na temelju podataka za prošlu godinu.

Christian Klein, šef SAP-a, zaradio je najviše od svih – 10,9 milijuna eura (što iznosi oko 30.000 eura dnevno). Slijedi šef Deutsche Banka Christian Sewing s 10,5 milijuna eura. Norvežanin Bjorn Gulden, koji vodi Adidas, prošle godine je dobio 9,8 milijuna eura.

U širem indeksu EURO STOXX 50, koji obuhvaća 50 najvećih tvrtki iz eurozone izlistanih na burzi, Klein zauzima šesto mjesto.

Najbolje plaćeni menadžer u eurozoni je Brazilac grčkog porijekla Michel Dimitrios Doukeris, koji vodi najvećeg proizvođača piva na svijetu AB InBev. Ta tvrtka sa sjedištem u Belgiji je vlasnik brendova kao što su Budweiser (SAD), Corona (Meksiko), Beck's (Njemačka) i Stella Artois (Belgija). Doukeris je prošle godine dobio čak 63,9 milijuna eura- samo 1,9 milijuna manje nego prvi čovjek Apple-a, Amerikanac Tim Cook.

No SAD igra u sasvim drugoj ligi: najbolje plaćeni menadžer prošle godine bio je David Solomon (Goldman Sachs) s nešto više od 105 milijuna eura.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...