Vecernji list

Slika ima simboličan karakter za prijetnje kojima se Zapad, Njemačka i druge zemlje EU-a izložene u hibridnom ratu koji pritiv njih vodi Rusija. I prije svega pokazuje koliko su blizu ruski agenti njemačkim političarima: službena fotografija ukrajinske vlade prikazuje predsjednika Volodimira Zelenskog u prosincu u Berlinu pokraj kancelara Friedricha Merza tijekom jednog gospodarskog kongresa. Iza Merza i Zelenskog sjedi Ilona W. koju njemačke vlasti sada optužuju da je agentica Moskve.

Bili su to dani kada je njemačka vlada u glavnom gradu okupila brojne europske šefove država i vlada kako bi razgovarali o mogućem okončanju ruskog rata protiv Ukrajine. A samo dva reda iza Zelenskog i Merza sjedi žena koja je sada razotkrivena kao moguća špijunka za Rusiju.

Prošlog tjedna (21. 1. 2026.) njemačko-ukrajinska državljanka Ilona W. uhićena je u Berlinu. Najkasnije od studenoga 2023. navodno je stupila u kontakt s jednim zaposlenikom ruskog veleposlanstva: „Optužena mu je u više navrata pružala, među ostalim, informacije povezane sratom između Ruske Federacije i Ukrajine“, priopćilo je Savezno državno odvjetništvo u Karlsruheu, institucija koja preuzima slučajeve kod kojih postoji sumnja da se radi o ugrozi ustavnog poretka Njemačke.

Navodna organizacija za međunacionalno razumijevanje

Što bi to konkretno moglo značiti, objasnilo je i samo tužiteljstvo: Ilona W. je, tvrdi se, prikupljala informacije o sudionicima „visokorangiranih političkih događanja“. Također je svom kontaktu prosljeđivala informacije o lokacijama njemačke vojne industrije, o testiranjima dronova i planiranim isporukama dronova Ukrajini. Naime, ova žena, koja već desetljećima živi u Njemačkoj i prema navodima njemačkih medija uživa socijalnu pomoć, se u političkom Berlinu kretala kao neka vrsta lobistice, smatrala se vrlo aktivnom i imala je pristup mnogim događanjima s visokim uzvanicima – što potvrđuje i fotografija iz prosinca.

Prema navodima, među ostalima, javnog servisa ARD, Ilona W. bila je predsjednica jedne „savezne udruge“ sa sjedištem u Berlinu. Organizacija se, prema vlastitim navodima, kao krovna udruga „binacionalnih udruga“ zalaže za međunacionalno razumijevanje. U njezinu se upravnom vijeću navodno nalazi i jedna bivša zastupnica Bundestaga iz redova socijaldemokrata.

Istraga se vodi i protiv dvojice bivših pripadnika Bundeswehra koji su osobno poznavali navodnu špijunku. Sumnjiči ih se da su joj davali službene informacije. No još nije jasno jesu li znali da su te informacije očito završavale u rukama ruske obavještajne službe. Prema navodima Saveznog ministarstva obrane, riječ je o bivšem stožernom časniku koji je nedavno otišao u mirovinu te o višem državnom službeniku koji je Bundeswehr napustio prije više od 15 godina.

Njemačka protjeruje djelatnika veleposlanstva

Koliko ozbiljno njemačka vlada procjenjuje ovaj slučaj, pokazala je i reakcija Ministarstva vanjskih poslova: u četvrtak je na obavijesni razgovor pozvan ruski veleposlanik Sergej Nečajev, što se općenito smatra oštrim diplomatskim potezom. Veleposlaniku je pritom priopćeno da je jedan zaposlenik veleposlanstva, akreditiran kao diplomat, sudjelovao u špijunaži i da mora napustiti zemlju. Riječ je, prema navodima novinske agencije dpa, o zamjeniku vojnog atašea, koji bi mogao biti kontakt Ilone W.

Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je: „Veleposlaniku je u ime ministra vanjskih poslova odlučno poručeno da Savezna Republika Njemačka neće tolerirati špijunske aktivnosti na svom teritoriju i da će one imati posljedice.“ A sam ministar vanjskih poslova Johann Wadephul (CDU) dodao je tijekom putovanja po Africi: „Vrlo pažljivo pratimo što Rusija radii djelujemo protiv toga.“

Rusko veleposlanstvo: „Smiješna provokacija"

Na odgovor ruskog veleposlanstva nije trebalo dugo čekati i on pokazuje koliko su odnosi loši: optužba je, kako se navodi, „smiješna, na brzinu sklepa­na provokacija". Ona očito služi diskreditiranju ruskog diplomatskog predstavništva u okviru „u Njemačkoj aktivno poticane ‘špijunske histerije’“, priopćilo je veleposlanstvo na upit novinske agencije AFP. I dalje: „Jasno smo dali do znanja da neprijateljski postupci Berlina neće ostati bez odgovora.“

No usprkos reakciji Moskve, činjenica je da se sve češće u Njemačkoj bilježe aktivnosti ruskih obavještajnih službi. Promatraju se vojarne Bundeswehra, špijuniraju se transportni pravci oružja za potporu napadnutoj Ukrajini. Stručnjaci polaze od toga da su agentske aktivnosti Rusije u Njemačkoj odavno ponovno dosegnule razinu kakvu su imale tijekom Hladnog rata do pada Berlinskog zida 1989. godine.

Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka naveo je u svibnju prošle godine u jednoj analizi ruskih aktivnosti u Njemačkoj: „Dok se prag suzdržanosti za djelovanja protiv Njemačke s ruske strane snizio, porast incidenata zabilježenih u Europi, koji privlače pozornost javnosti, pokazuje da Rusija i uporabu nasilja smatra legitimnim sredstvom."

Merz: „Nismo u ratu, ali nismo više u miru"

Krajem rujna prošle godine kancelar Friedrich Merz je na jednom događanju u organizaciji dnevnika Rheinische Post ovako opisao svoje viđenje razmjera ruskih aktivnosti u Njemačkoj: „Objasnit ću to jednom rečenicom koja možda na prvi pogled djeluje pomalo šokantno, ali mislim je točno onako kako je izgovaram: nismo u ratu, ali više nismo ni u miru.“

Konkretno se tada kancelar referirao na prelete dronova koji su zabilježeni iznad Danske i najsjevernije njemačke savezne pokrajine Schleswig-Holsteina. I u tim su slučajevima istražna tijela polazila od toga da se s velikom vjerojatnošću radilo o ruskim dronovima.

Prije nekih godinu dana je američka Imigracijska i carinska služba ICE (Immigration and Customs Enforcement) spadala među manje poznate agencije Sjedinjenih Američkih Država. No nakon što je američki predsjednik Donald Trump počeo svoj drugi mandat, djelatnici ICE-a sudjeluju u provedbi masovnih deportacija po naredbi vlade.

Ukupno je, prema Trumpovoj administraciji, između 20. siječnja i 10. prosinca 2025. deportirano 605.000 ljudi, a dodatnih 1,9 milijuna imigranata navodno je dobrovoljno napustilo SAD.

Skraćeno trajanje obuke

Zahvaljujući kampanji zapošljavanja Ministarstva domovinske sigurnosti SAD-a (DHS), koje traži „kvalificirane patriotske Amerikance diljem zemlje“, broj operativnog osoblja ICE-a od početka prošle godine se više nego udvostručio – s 10.000 na 22.000.

Tako opsežno povećanje jedne provedbene agencije neuobičajeno je i bez presedana u povijesti imigracijske službe, osnovane 2002. godine. Ono otvara pitanja o provjeri i prikladnosti kandidata.

Trajanje obuke za rad u ICE-u skraćeno je sa 16 na 8 tjedana za potrebe kampanje zapošljavanja. Obveza učenja španjolskog jezika, jezika većine ilegalnih imigranata u zemlji, u potpunosti je ukinuta. Na pitanja DW-a o praksi zapošljavanja agencija nije odgovorila.

Smrtonosni incidenti

Zabrinutost u vezi s kvalifikacijama pripadnika ICE-a i navodnom politizacijom agencije porasla je nakon smrti dvoje američkih građana u Minneapolisu.

7. siječnja je jedan agent ICE-a iz vatrenog oružja ubio Amerikanku Renee Nicole Good, što je izazvalo prosvjede širom zemlje. Na ulice Minneapolisa izašlo je više od 10.000 ljudi koji su prosvjedovali protiv nekoliko incidenata u koje je bio umiješan ICE – od ubojstva Nicole Good, preko odvođenja jednog američkog državljanina pa sve do pritvaranja djece.

A onda je ionako napetu situaciju dodatno pogoršalo ubojstvo Amerikanca Alexa Prettija. Njega je u subotu (24.1.) u Minneapolisu ubio hicima iz vatrenog oružja ubio jedan agent ICE-a.

„Naglasak stavljen na kvantitetu"

„ICE traži kandidate koji ispunjavaju određene zahtjeve što se tiče prikladnosti i kvalifikacija. To uključuje državljanstvo, tjelesnu spremnost, sigurnosne provjere i, za određene zadatke, obrazovanje ili iskustvo na području provedbe zakona", rekla je u razgovoru za DW američka odvjetnica Melissa Hamilton, koja je ranije radila i kao policajka i kao zatvorska čuvarica.

Ona objašnjava: „Istodobno je u nedavnim kampanjama zapošljavanja više naglaska stavljeno na kvantitetu nego na kvalitetu, pri čemu su znatna sredstva potrošena kako bi se popunili deseci tisuća radnih mjesta i stvorili poticaji koji bi trebali privući što veći broj kandidata.“

Hamilton, koja predaje kazneno pravo na Sveučilištu Surrey u Engleskoj, naglašava da su neki elementi strategije zapošljavanja ICE-a, poput online oglasa, tipični za provedbene agencije. No agencija koristi i neke neuobičajene metode:

„Trenutni pristup ICE-a razlikuje se po razmjerima i intenzitetu medijske kampanje. Kroz neobično visoki proračun za oglašavanje i široku javnu promociju pokušava se stvoriti velik bazen kandidata."

Američki dnevni list Washington Post imao je uvid u dokument od 30 stranica koji troškove kampanje, koju Ministarstvo domovinske sigurnosti naziva „regrutiranjem u ratno doba“, za 2026. godinu procjenjuje na 100 milijuna američkih dolara. U tim bi se razmjerima kampanja trebala nastaviti, jer Trumpov „Big Beautiful Bill“ osigurava ICE-u proračun od 170 milijardi dolara za sljedeće četiri godine za osiguranje granice i provođenje zakona unutar zemlje.

Kampanja usmjerena na Trumpovu bazu

No važnija od plakata i slogana čini se „podatkovno utemeljena javna kampanja“, kako je naziva DHS. Mnogi promatrači pretpostavljaju da ICE koristi moderne metode kako bi dosegao ciljne skupine koje dijele Trumpovu ideologiju.

Hamilton ukazuje na praksu geofencinga. To u ovom slučaju znači da se web-preglednici i feedovi društvenih mreža osoba koje se nalaze u blizini vojnih baza, određenih sportskih događaja ili sajmova oružja i trgovine mogu locirati i ciljano bombardirati oglasima za zapošljavanje.

Prema dokumentu u koji je imao uvid Washington Post, ICE nastoji preplaviti tržište oglasima na društvenim mrežama i koristiti influencere na platformama poput videoportala Rumble, popularnog među pristašama političke desnice.

„Poruka ICE-a čini se u posljednjim kampanjama posebno usmjerena na ljude koji su osjetljivi na patriotske teme i teme nacionalne sigurnosti. Čini se da je osmišljena kako bi privukla MAGA pristaše i implicitno prenosi poruku ‘America First’“, smatra Hamilton. Međutim, materijali ne navode izravne političke kriterije za kandidate.

Novi zaposlenici privlače se bonusima do 50.000 dolara i pomoći pri otplati studentskih kredita.

„Kampanja je posebno usmjerena na ljude koji nemaju posao ili imaju nesigurno zaposlenje, kao i na pripadnike radničke klase“, kaže Hamilton.

Koliko je nova strategija uspješna?

Osim toga, od početka godine ukinute su dobne granice. Time se može crpiti iz većeg bazena potencijalnih kandidata. Dosad su kandidati morali imati najmanje 21 godinu. Gornja dobna granica, ovisno o zadatku, iznosila je između 37 i 40 godina.

Ministarstvo domovinske sigurnosti tvrdi da njegovi postupci zapošljavanja jamče „stroge standarde obuke i operativne spremnosti“. A Hamilton o uspjehu kampanje kaže:

„Uspjeh ovisi o primijenjenim kriterijima: ako je cilj bio značajno povećati broj zaposlenih, tada se čini da je zapošljavanje bilo uspješno. Ako je cilj bio privući službenike s velikim iskustvom, rezultat je mješovit. U pogledu iskustva novih zaposlenika postoji zabrinutost s obzirom na zahtjeve složenog rada na području imigracijske kontrole.“

Tu zabrinutost Ministarstvo smatra neopravdanom. „S ovim novim patriotima u timu možemo postići ono što su mnogi smatrali nemogućim i ispuniti obećanje predsjednika Trumpa da će Amerika ponovno biti sigurna“, priopćilo je ponosno početkom ovog mjeseca.

Čini se da je kap ovoga puta prelila čašu: nakon pucnjave u kojoj je poginuo jedan građanin Minneapolsa u subotu ujutro, prosvjedi protiv Donalda Trumpa i njegove politike usmjerene protiv useljenika i svih koji se nađu na putu naoružanih i vrlo agresivnih pripadnika carinske službe ICE, su uzeli zamaha.

Tijedom vikenda građani ovog grada u saveznoj državi Minnesota okupili su se kako bi odali počast 37-godišnjem Alexu Prettiju kojeg je u subotu ujutro prilikom jedne od svojih spornih akcija lova na useljenike koje vlasti u Washingtonu smatraju ilegalnima, prema sadašnjim saznanjima ustrijelio netko od pripadnika sporne uprave za useljavanje (Immigration und Customs Enforcement - ICE).

Pripadnici ove uprave, koja od ponovnog dolaska Donalda Trumpa na vlast diljem zemlje lovi osobe koje smatra ilegalnim useljenicima, govore da su djelovali u samoobrani te da je Pretti, koji se, kao i mnogi drugi građani SAD-a usprotivio brutalnim akcijama ICE-a protiv useljenika, bio naoružan.

No međutim video snimke koje kruže internetom i pokazuju spornih tridesetak sekundi u subotu ujutro, pokazuju da je Pretti u rukama držao ne pištolj, nego mobitel.

Bunt građana u dijelovima je zaprimio i nasilne oblike. Pojedinci su razbijali izloge i palili kontejnere s otpadom.

Drugo ubojstvo u nekoliko dana

Ovo je drugi po redu takav slučaj u samo nekoliko dana. Prije dva tjedna pripadnici ICE-a su u istom gradu ustrijelili 37-godišnju Renee Good koja se također usprotivila jednoj od agresivnih akcija Trumpovih postrojbi.

U Mineapolisu su za danas (26.1.) zakazani prosvjedi. Saazna država Minnesota želi pod svaku cijenu biti uključana u istragu najnovijeg ubojstva i središnjim vlastima u Washingtonu predbacuje pokušaj zataškavanja slučaja.

Nakon najanovijeg smrtnog slučaja u koji su umiješani pripadnici saveznog ureda ICE, raste otpor saveznih država u kojima su na vlasti demokrati.

Demokrati sada žele u Kongresu blokirati proračunska sredstva namijenjena agenciji ICE. Time Sjedinjenim Američkim Državama krajem tjedna ponovno prijeti djelomična obustava rada savezne vlade – ako, kako su demokrati zaprijetili, u parlamentu propadne prijedlog zakona o proračunu. Privremeni proračun, koji je u studenome donesen nakon najduljeg „shutdowna“ u povijesti SAD-a, istječe u petak.

Schumer: „Ono što se događa u Minnesoti je zastrašujuće“

Demokrati su se zalagali za razumne reforme u prijedlogu proračuna za Ministarstvo domovinske sigurnosti, objavio je njihov čelnik manjine u Senatu Chuck Schumer na platformi X. No zbog odbijanja republikanaca da se suprotstave Trumpu, on će prijedlog odbiti. „Ono što se događa u Minnesoti je zastrašujuće“, poručio je.

Kako bi u Senatu izglasali paket zakona o proračunskim sredstvima, republikanci, koji trenutačno imaju 53 od ukupno 100 senatora, prema američkim medijima trebaju 60 glasova – što znači da bi im bila potrebna potpora i demokrata. Ako u tome ne uspiju, demokrati imaju mogućnost odgoditi glasanje. Riječ je o opsežnom zakonodavnom paketu u koji su uključena i sredstva za ICE.

Trump vrši pritisak na demokrate

U međuvremenu je Trump pozvao, među ostalima, demokratskog guvernera Minnesote Tima Walza, kao i sve demokratske guvernere i gradonačelnike u SAD-u, da surađuju s njegovom administracijom. Cilj je, napisao je Trump na svojoj platformi Truth Social, „provoditi zakone naše zemlje, umjesto pružati otpor i raspirivati plamen podjela, kaosa i nasilja“.

Walz i gradonačelnik Frey trebali bi, nastavio je Trump, sve kriminalne ilegalne useljenike koji se trenutačno nalaze u državnim zatvorima predati saveznim vlastima kako bi mogli biti odmah deportirani. „Američki gradovi trebali bi biti sigurna utočišta ISKLJUČIVO za građane SAD-a koji poštuju zakon, a ne za ilegalne useljenike koji su prekršili zakone naše zemlje," poručio je Trump.

Obama i Clinton pozivaju na prosvjede

Ubojstvo medicinskog tehničara Prettija izazvalo je diljem zemlje kritike i izraze sućuti. Bivši predsjednik Barack Obama i njegova supruga Michelle u zajedničkoj su izjavi poručili da bi svaka Amerikanka i svaki Amerikanac trebali podržati val mirnih prosvjeda u tom gradu na sjeveru zemlje i u drugim dijelovima SAD-a – te iz njih crpiti nadahnuće. „Oni su suvremeni podsjetnik da je na svakome i svakoj od nas kao građanima da se suprotstavimo nepravdi, zaštitimo svoje temeljne slobode i držimo vlast odgovornom.“

I demokratski bivši predsjednik Bill Clinton pozvao je građane da dignu glas protiv deportacijske politike Trumpove administracije. „Ako se nakon 250 godina odreknemo svojih sloboda, možda ih više nikada nećemo vratiti“, napisao je u izjavi. Sada je, dodao je, na svima koji vjeruju u obećanje američke demokracije da se zauzmu. Clinton, koji je bio predsjednik od 1993. do 2001., iznio je teške optužbe: „Odgovorni su nas lagali i govorili nam da ne vjerujemo onome što smo vidjeli vlastitim očima.“

Američka ministrica pravosuđa traži predaju biračkih podataka

S druge strane je u pismu demokratskom guverneru Minnesote, Timu Walzu, američka ministrica pravosuđa Pam Bondi iznijela ozbiljne optužbe: Walz i drugi dužnosnici njegove vlade navodno su omalovažavali savezne službenike i ometali ih u radu. „Vi i vaš ured morate ponovno uspostaviti vladavinu prava, podržati službenike ICE-a i okončati kaos u Minnesoti“, napisala je Bondi.

Osim toga, od guvernera je zatražila, među ostalim, dostavu podataka o socijalnim programima i izvadaka iz biračkog popisa. Demokratski senator iz Connecticuta Chris Murphy kritizirao je to na Instagramu kao pokušaj utjecaja na važne međuizbore u studenom. I on se zauzeo za blokadu daljnjih proračunskih sredstava.

Trump signalizira smanjenje napetosti

Trump je u jednoj objavi u nedjelju najavio provjeru najnovijeg slučaja u Minneapolisu. U intervjuu za Wall Street Journal izjavio je da njegova administracija ispituje sve okolnosti i da će potom donijeti zaključak. Također je nagovijestio mogućnost povlačenja službenika ICE-a, rekavši: „U nekom trenutku ćemo otići.“ Pritom je pohvalio njihov rad, nazvavši ga „fenomenalnim“.

Trump, međutim, nije iznio konkretan vremenski plan za povlačenje. Dodao je i da će druga skupina službenika imigracijske službe ICE ostati u gradu zbog istrage neke navodne financijske prijevare.

Za Jamilu Rashid, Ras Ein el-Auja, palestinsko-beduinsko selo u južnoj Dolini Jordana, bio je dom njezine obitelji desetljećima. No početkom siječnja bila je prisiljena napustiti ga. „Uznemiravanje od strane izraelskih doseljenika postalo je nepodnošljivo“, kaže Rashid, mlada majka, dok se oslanja na metalni dovratak svoje kuće u Ras Ein el-Auji na okupiranoj Zapadnoj obali.

U blizini, u kutu, stajalo je nekoliko kofera i drugih stvari, uredno spakiranih. „Više nema sigurnosti. Patimo već tri godine, ali sada su se provokacije pojačale“, rekla je Rashid za DW, govoreći o tome kako su doseljenici ulazili u njihov dom. „Jučer su nam ušli u kuhinju. Djeca su se jako uplašila“, kaže ona.

Porast nasilja doseljenika

Prošle godine zabilježen je porast nasilja doseljenika nad Palestincima i njihovom imovinom na okupiranoj Zapadnoj obali. Napadi doseljenika povećali su se nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. i rata u Gazi koji je uslijedio. Izraelske obrambene snage (IDF) i izraelska agencija za unutarnju sigurnost Shin Bet priopćile su da je broj napada ekstremističkih izraelskih doseljenika na Palestince i izraelske snage porastao za 27 % u 2025. u usporedbi s prethodnom godinom.

Od siječnja 2023. Ured UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) dokumentirao je slučajeve više od 700 palestinskih obitelji čije je raseljavanje povezano s nasiljem doseljenika na Zapadnoj obali.

Među njima su ponajprije beduinske i stočarske zajednice u području C, koje čini 60 % Zapadne obale i koje je pod potpunom izraelskom administrativnom i sigurnosnom kontrolom.

Prema podacima izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem, najmanje 44 zajednice u potpunosti su protjerane od listopada 2023.

Kako se Palestince protjeruje

Situacija u Ras Ein el-Auji počela se pogoršavati krajem prosinca 2025., kada su izraelski doseljenici uspostavili ilegalnu ispostavu unutar sela. Preorali su zemlju traktorima i blokirali cestu koja vodi do jednog dijela zajednice.

Mještanin Salameh Qa'abna svjedočio je o nekoliko napada doseljenika i njihovim pokušajima da se posljednjih godina približe zajednici. No kada su doseljenici uspostavili malu ispostavu svega nekoliko desetaka metara od njegove kuće i obitelji, svaki preostali osjećaj sigurnosti brzo je nestao.

„Spriječili su nas da koristimo cestu i blokirali su spremnike za vodu“, rekao je Qa'abna, gledajući prema obližnjoj ispostavi, gdje su dva doseljenika stajala sa svojim magarcem. „Noću ih se nekoliko približilo našem stambenom prostoru. Djeca su bila prestravljena“, kaže on.

Procjenjuje se da je 130 ljudi iz nekoliko proširenih obitelji bilo prisiljeno ukloniti svoje domove i napustiti selo ranije ovog mjeseca zbog stalnih napada doseljenika na zajednicu. Rashid i njezina mlada obitelj sada će im se pridružiti. „Ovo je ponižavajuće, bolno“, rekla je. „Mislim, ima li išta teže od rušenja vlastite kuće vlastitim rukama? A mi čak ni ne znamo kamo ćemo ići“, kaže Rashid.

Mnogi drugi također su se pakirali tog hladnog, sunčanog zimskog dana u Dolini Jordana, usred blejanja i rikanja obližnjih koza, ovaca i magaraca. Životinje su glavni izvor prihoda za ljude u selu, ali većina je tjednima bila zatvorena u svojim torovima jer je postalo previše nesigurno pustiti ih na ispašu. Sada su neke utovarili u male kamionete i odvezli, zajedno s ostalim stvarima, dok su mladići iz obližnje Ramalle pomagali seljanima demontirati torove i kuće.

Drugi seljanin, Mohammed Abu Fadi, promatrao je događaje s turobnom nevjericom, još uvijek nesiguran hoće li otići ili ostati. „Svaki dan i noć dolaze s konjima, maltretiraju. Sve to utječe na djecu, mališane, životinje, čak i ptice – to nije ljudsko ponašanje“, rekao je.

Obrazac uznemiravanja

Situacija u Ras Ein el-Auji — koju okružuje nekoliko ilegalnih naselja i ispostava — nije usamljena. To je obrazac koji se ponavlja u mnogim drugim palestinskim zajednicama, poput obližnjih Muarrajata i Mughayyir al-Deira. I ondje su doseljenici postavili ispostave u središtu sela, eskalirali napade i u kratkom vremenu prisilili ljude da napuste sela.

Prema podacima organizacije Peace Now, koja se bori protiv naseljavanja, na Zapadnoj obali postoji više od 149 naselja, uz 224 male neovlaštene ispostave i farme.

Naselja su ilegalna prema međunarodnom pravu, ali Izrael to osporava. Širenje naselja promicale su i podržavale različite izraelske vlade otkako su zauzele i okupirale Zapadnu obalu u ratu 1967. godine.

Pod sadašnjom vladom, koja slijedi tvrdu liniju, doseljenici su imenovani na visoke položaje u izraelskoj vladi. Nedavno je vlada najavila osnivanje ili legalizaciju 19 novih naselja, kao i provedbu kontroverznog plana poznatog kao E1, kojim bi se Zapadna obala podijelila na dva dijela. Većina međunarodne zajednice, uključujući Njemačku, smatra rastući broj naselja glavnom preprekom uspostavi neovisne palestinske države.

Zaštita kroz prisutnost

U Ras Ein el-Auji mladi izraelski doseljenik vodio je svoje stado ovaca kroz palestinsko selo, a iza njega su, u bliskoj pratnji, išli međunarodni i izraelski aktivisti koji svojom prisutnošću pokušavaju zaštititi Palestince. Oni su u selu 24 sata dnevno, svaki dan, kako bi zaštitili zajednicu od napada doseljenika. Neki ostaju uz obitelji u blizini njihovih domova.

Iz svoje baze na malom brdu u selu aktivisti prate kretanje doseljenika. No morali su priznati da malo toga mogu učiniti. „Trenutačno Palestince možemo samo zaštititi dok se pakiraju i pomoći im da sigurno napuste ovo mjesto“, rekla je za DW Neta Ben Porat, aktivistica nevladine organizacije protiv naseljavanja Looking the Occupation in the Eye.

Posljednjih dana, rekla je, izraelski doseljenici doveli su u selo nekoliko stada ovaca i koza. „U selu su svake minute deseci doseljenika koji uznemiravaju, kradu, tuku, zastrašuju, snimaju u kućama, jašu konje po dvorištima. Stanovnici ne mogu spavati, ne mogu se odmoriti, moraju stalno biti na oprezu. Mnogi su odlučili da tako ne mogu živjeti i odlučili su otići“, objasnila je.

Što izraelska vlada poduzima po tom pitanju?

Palestinci i protivnici naseljavanja tvrde da izraelska vlada dopušta da se ovi napadi nesmetano događaju i da se počinitelji rijetko pozivaju na odgovornost. Izraelski aktivist Amir Pansky opisao je situaciju u Ras Ein el-Auji kao „srceparajuću“. On i aktivisti te obitelji u selu poznaje godinama. „Država Izrael i općinske vlasti njih koriste kao posrednike u okupaciji. Ovi pastiri, još maloljetnici, uznemiravaju i napadaju zajednicu ovdje cijelu noć, cijeli dan. A podržavaju ih vojska, policija, država i izraelske vlasti na Zapadnoj obali“, kaže Pansky.

U ožujku 2025. izraelski doseljenici su preko noći ukrali stada ovaca i koza od nekoliko poljoprivrednika u selu, teško ozlijedivši i ubivši neke od životinja prije nego što su ih odveli u ilegalnu poljoprivrednu ispostavu. Unatoč pruženim dokazima o boravištu životinja, na zahtjeve upućene policiji i vojsci nije bilo odgovora i životinje nisu vraćene vlasnicima.

Na pitanje DW-a što poduzimaju kako bi zaštitili seljane, predstavnici izraelske vojske IDF su rekli da su nedavno povećali prisutnost vojnika i da su svjesni incidenata. „Vojnici IDF-a ulaze u područje u skladu s pozivima i operativnim potrebama, s ciljem sprječavanja trzavica među stanovništvom te održavanja reda i sigurnosti u području“, priopćio je IDF, dodajući da „vojnici koji naiđu na incidente kršenja zakona od strane izraelskih građana ili djela usmjerena protiv Palestinaca ili njihove imovine moraju intervenirati i, ako je potrebno, privesti ili uhititi osumnjičenike dok policija ne stigne na mjesto događaja“.

U Ras Ein el-Auji Rashid, Qa'abna i ostali rođaci naposljetku su odlučili otići i odvesti svoje obitelji na sigurno. U roku od jednog dana i stanovnici i njihove životinje nestali su iz njihovog dijela sela. Samo su ostaci koliba svjedočili o tome da su ondje ljudi živjeli godinama.

Kad je 1979. islamska revolucija srušila vlast perzijskog šaha, za 70 iranskih rijala dobivao se jedan američki dolar. Početkom 2026. za jedan američki dolar trebalo je platiti astronomski 1,4 milijuna rijala. Jasno je da sve više ljudi u Iranu pati zbog ovog dramatičnog pada vrijednosti njihove nacionalne valute.

Čak su i skupine koje su nakon revolucije 1979. podržavale šijitski režim tijekom proteklih tjedana izašle na ulice. Utjecajni trgovci na bazaru u Teheranu bili su u prosincu 2025. prvi koji su javno prosvjedovali protiv bijede, galopirajuće inflacije od gotovo 50 posto i dramatičnog pada vrijednosti rijala.

"Patimo. Ne možemo uvoziti robu jer je SAD uveo sankcije i zato što Revolucionarna garda ili krugovi povezani s njom kontroliraju gospodarstvo. A oni misle samo na vlastitu korist", citira Reuters jednog trgovca na Velikom bazaru u Teheranu koji je želio ostati anoniman.

"Cijela energetska infrastruktura zemlje je u lošem stanju. Zato Iran ima poteškoće s ispunjavanjem svojih socijalnih zadaća. Unatoč energetskom bogatstvu nestanci struje su svakodnevica. Kako energetske subvencije čine sve veći dio državnog proračuna, cijene benzina su povećane, što pogađa obitelji i poslovni sektor", opisuje Andreas Goldthau sa Sveučilišta u Erfurtu u intervjuu za DW.

Revolucionarna garda, Bonyadi i elitna mreža Irana

Gospodarska struktura Irana neraskidivo je povezana s političkom elitom Islamske Republike, posebno s Revolucionarnom gardom, koja kontrolira veći dio gospodarstva. Uz to postoji mreža vjerskih dobrotvornih zaklada, takozvanih Bonyada. One vode glavnu riječ u infrastrukturnim projektima, školama i farmaceutskoj industriji.

Revolucionarna garda zarađuje na svakom avionskom putniku, svakom brodskom kontejneru, svakom zamislivom izvoznom ili uvoznom poslu. Nije važno radi li se o nafti, vojnoj industriji ili specijaliziranim medicinskim klinikama – bez Garde u Iranu gotovo ništa ne funkcionira. Smatra se najvećom krijumčarskom organizacijom u zemlji, koja sankcioniranu naftu šalje u Kinu ili u Iran unosi zabranjeni alkohol.

Posjeduje zrakoplovne kompanije koje su pod sankcijama Zapada, poput Mahan Aira, ili najveći udio u najvećem telekomunikacijskom koncernu TCI. U drugom najvećem poduzeću u telekomunikacijskom sektoru, MTN Irancell, uz vojsku sudjeluje i krug oko vrhovnog vođe Alija Hameneija.

"Između ostalog, vaša djeca žive na Zapadu, naša djeca leže na groblju ili sjede u zatvoru", rekla je u jednom videu Gohar Eshghi, majka blogera Sattara Beheshtija, koji je u zatvoru mučen do smrti. To je bila kritika na račun elita čija anti-zapadna retorika očito ne vrijedi za njihovo vlastito potomstvo.

Država u državi

Koliki je stvarni utjecaj gardista? O tome već diskutiraju stručnjaci za Iran. Jer, vlasničke strukture i poslovne mreže Revolucionarne garde potpuno su netransparentne, nadzor ili kontrola gotovo da ne postoje – iako državna tijela povremeno poduzimaju mjere protiv pojedinih pripadnika Garde zbog korupcije.

"Ne postoji nikakva sumnja da su Revolucionarna garda i Bonyadi od kraja 2000-ih dominantni gospodarski akteri u Iranu. Ipak je teško procijeniti njihov točan udio u bruto domaćem proizvodu (BDP). Oni vode složene mreže holdinga, fiktivnih poduzeća i takozvanih dobrotvornih zaklada, što otežava procjenu ukupnog opsega njihovih aktivnosti", kaže za DW Kayhan Valadbaygi, istraživač u Međunarodnom institutu za socijalnu povijest (IISH) u Amsterdamu.

Valadbaygi je izračunao da je ekonomska mreža vojske i religijsko-revolucionarnih zaklada već krajem 2010-ih činila oko 50 posto iranskog BDP-a. "Od tada su te institucije dodatno učvrstile svoj utjecaj na gospodarstvo, tako da mogu sa sigurnošću reći da sada kontroliraju daleko više od polovice gospodarske proizvodnje zemlje."

Koliko dugo se ovaj „zombi-režim" još može održati?

Nitko ne zna koliko će dugo prosvjedi stanovništva još trajati. No čini se da broj nezadovoljnih raste, rekao je stručnjak za Iran Karim Sadjadpour iz Carnegie Endowment for International Peace u intervjuu za američku televiziju MS Now. "Revoluciji iz 1979. trebalo je godinu dana do vrhunca. Prosvjedi protiv šaha započeli su u siječnju 1978., dakle trajali su dvanaest mjeseci. Sadašnji prosvjedi počeli su tek prije otprilike tri tjedna."

Karim Sadjadpour opisuje iranske vladare "kao zombi-režim s umirućom ideologijom, umirućim legitimitetom, umirućim gospodarstvom i umirućim, 86-godišnjim diktatorom". Ali on je još uvijek sposoban primijeniti smrtonosno nasilje. "I to održava režim na vlasti."

No to nasilje može samo odgoditi "pogreb režima", tvrdi Sadjadpour. "Iran je nacija na pragu neke vrste transformacije. Jer što god proizađe iz ovih prosvjeda, postoji 86-godišnji vrhovni vođa koji će uskoro otići i vjerujem da nitko u društvu, pa čak ni unutar režima, ne vjeruje da će status quo moći opstati."

SAD je ključ

Za stručnjaka za Iran Kayhana Valadbaygija ključ pada sustava prije svega je u rukama SAD-a. A pritom ne misli na vojnu intervenciju u Iranu od strane Donalda Trumpa.

Čak ni daljnji pad cijena nafte ispod 50 američkih dolara po barelu ne bi ugrozio režim. Iran je već ranije prolazio kroz faze niskih cijena i naučio se nositi s oscilacijama na globalnom tržištu nafte. "Tijekom pada cijena nafte od 2014. do 2016. i ponovno 2020., cijene su značajno pale ispod te razine, dok je Iran već bio pod teškim međunarodnim sankcijama", podsjeća Valadbaygi.

Ono što doista igra ulogu nije sama cijena nafte, već pitanje može li Iran unatoč sankcijama SAD-a doista prodavati svoju naftu. "Niske cijene su bolne, ali podnošljive; gotovo potpuno zaustavljanje izvoza nafte bilo bi daleko pogubnije za državne prihode i financijsku stabilnost", zaključuje stručnjak za Iran.

U kriznim vremenima mnogi ulažu u zlato. I središnje banke i države posjeduju zlato kao rezerve. Njemačka, na primjer, ima druge najveće zlatne rezerve na svijetu, ukupno oko 3.550 tona. To su podaci Njemačke središnje banke (Deutsche Bundesbank) za kraj 2024. godine.

Od toga je 1.710 tona pohranjeno u Frankfurtu. Ostatak se nalazi u inozemstvu. Konkretno: 405 tona u Bank of England u Londonu i 1.236 tona u Federal Reserve Bank (Fed) u New Yorku. To znači da se više od trećine njemačkih zlatnih rezervi, točnije 37 posto, nalazi u SAD-u.

Trump vrši pritisak na središnju banku

Ondje se zlato godinama smatralo sigurnim izme+u ostalog i zbog toga jer su središnje banke u pravilu neovisne i među njima postoji veliko međusobno povjerenje. No američki predsjednik Donald Trump pokušava to promijeniti. Posljednjih mjeseci sve češće je poduzimao napade s ciljem potkopavanja neovisnosti Feda, tj. Središnje banke SAD-a. Nedavno je zaprijetio guverneru središnje banke Jeromeu Powellu optužnicom u vezi s renoviranjem zgrada Feda. Sam Powell to smatra samo izgovorom za vršenje pritiska.

Prije toga Trump je već pokušao smijeniti guvernericu Feda Lisu Cook. Slučaj je trenutačno pred Vrhovnim sudom. Već mjesecima Trump vrši pritisak na predsjednika Feda Powella da brže i opsežnije smanjuje ključne kamatne stope. Sve to je često popraćeno uvredljivim objavama na svojoj platformi Truth Social.

„Što su središnje banke više izložene političkom pritisku – a to upravo sada doživljavamo u SAD-u – to je teže održavati ovu osnovu povjerenja“, kaže stručnjak za zlato Wolfgang Wrzesniok-Roßbach iz tvrtke Fragold u Frankfurtu. „Treba pažljivo pratiti kako će se Trump dalje odnositi prema Fedu i koliko će on u budućnosti biti neovisan", dodaje ovaj stručnjak.

„Amerika više nije predvidiva"

Pohrana zlata u SAD-u mogla bi tako postati mogući problem za Njemačku. Trebamo li se, dakle, bojati za sigurnost tih zlatnih rezervi? „Zlatne rezerve trenutačno su sigurne u SAD-u. No već sutra se može dogoditi da američka vlada iznenada kaže: ‘Zadržavamo zlatne rezerve kao zalog’“, kaže Wrzesniok-Roßbach.

Faktor rizika Donald Trump je velik. „Trenutačno SAD nije pouzdan partner EU-a“, rekao je i predsjednik Centra za europska ekonomska istraživanja (ZEW) Achim Wambach za novinsku agenciju Reuters.

Pod Trumpovom vladom njemačko zlato u SAD-u više nije sigurno, smatra i Stefan Riße, strateg tržišta kapitala u ACATIS Investmentu. „Pod Donaldom Trumpom Amerika više nije predvidiva. Jednostavno vidimo da ima Europu, a posebno Njemačku, na piku.“ Pouzdanosti nema, kaže Riße: „Ako pogledamo što se događa na Grenlandu, moramo se zapitati vrijede li za Trumpovu vladu uopće još neka stara pravila.“

Treba li zlato vratiti u Njemačku?

Sve više stručnjaka zato se zalaže za to da se zlato iz New Yorka vrati u Njemačku. Tako bi se bilo neovisnije i fleksibilnije. „Omjer šansi i rizika svakako govori u prilog premještanju zlatnih rezervi u Njemačku“, kaže Riße. Kad bi zlato bilo u Njemačkoj, zapravo više ne bi bilo nikakvog rizika. Dokle god je u SAD-u, postoji rizik. Dosad se taj rizik smatrao toliko malim da se napor oko povratka zlata u Njemačku činio prevelikim.

„Pod Donaldom Trumpom to treba drukčije promatrati i iznova procijeniti rizike.“
Prema mišljenju mnogih stručnjaka, pritom je važno i pričekati pravi trenutak. No predsjednik instituta Ifo Clemens Fuest upozorava u aktualnoj situaciji na prenagljenu akciju povratka njemačkih zlatnih rezervi iz Sjedinjenih Država. „To bi u aktualnoj situaciji samo dolilo ulje na vatru, toga se treba suzdržati“, rekao je Fuest. „Tome bi se trebalo pristupiti u situaciji u kojoj ne postoji akutna konfliktna situacija.“

Zašto je zlato uopće u inozemstvu?

Da se zlato nalazi u inozemstvu, prije svega ima povijesne razloge. „Rezerve nisu odnesene u inozemstvo. To se često misli i onda se govori o tome da ih treba vratiti. U stvarnosti one nikada nisu ni bile ovdje“, rekao je stručnjak za zlato Wrzesniok-Roßbach.
Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je brzo ostvarila velike suficite u trgovinskoj bilanci i time devize, prije svega dolare. „Te su devize, uz pomoć takozvanog sustava Bretton Woods, zamijenjene za zlato“, kaže Wrzesniok-Roßbach. Na konferenciji u Bretton Woodsu 1944. dolar je proglašen svjetskom rezervnom valutom i njegova je vrijednost vezana uz cijenu zlata.

Postojali su i sigurnosno-politički razlozi. „Tada se nije željelo skladištiti zlato u Njemačkoj. Jer je postojala prijetnja da bi u slučaju mogućeg rata zlato moglo pasti u ruke neprijatelja.“

Tijekom godina dio zlata vraćen je u Njemačku. Između 2013. i 2017. Savezna banka smanjila je svoje inozemne zalihe. Iz New Yorka je ukupno premješteno 300 tona u Njemačku. 374 tone koje su prethodno bile pohranjene u Parizu u potpunosti su prenesene u Njemačku.

Bundesbank ne planira premještanje

Savezna banka Njemačke trenutačno ne vidi smisao planirati povratak zlata. Kako je priopćeno, trenutačno ne dolazi u obzir premještanje njemačkih zlatnih rezervi iz SAD-a. Za donošenje odluke o zlatnim rezervama presudni su prije svega ciljevi sigurnosti i mogućnosti trgovanja, kako bi se zlato po potrebi moglo prodati ili zamijeniti u strane valute.
„Na temelju tih kriterija Savezna banka redovito procjenjuje lokacije skladištenja svojih zlatnih rezervi. New York Fed je i ostaje u tom okviru važna lokacija za pohranu našeg zlata“, priopćila je Deutsche Bundesbank financijskoj redakciji javnog servisa ARD. Dakle Njemačka savezna banka nema nikakve sumnje u to da je zlato sigurno pohranjeno kod američkog Feda

Kada Alternativa za Njemačku (AfD) govori o stanju u Njemačkoj, često sama sebe opisuje kao žrtvu: žrtvu sudova koji njezine čelnike navodno zasipaju politički motiviranim presudama, žrtvu sigurnosnih službi koje ju prate kao desno ekstremni sumnjivi slučaj, žrtvu drugih stranaka koje ju, kako tvrdi, stigmatiziraju.

No pogled na financiranje stranke daje sasvim drugačiju sliku, jer AfD u značajnoj mjeri profitira od državnog financiranja političkih stranaka. Samo u razdoblju od 2025. do početka 2029. godine, dakle u ovom sazivu Bundestaga, AfD će za stranački i parlamentarni rad dobiti oko pola milijarde eura iz državnih sredstava.

Novac dolazi iz različitih izvora. Njemačka država financijski podržava stranke kao ključni stup parlamentarne demokracije. Za svaki glas koji stranke osvoje na izborima dobivaju od države gotovo jedan euro. A za svaki euro koji građanke i građani doniraju ili koji izabrani dužnosnici uplaćuju svojoj stranci, država dodaje još 45 centi. Na taj način je Alternativa za Njemačku u 2025. godini iz državnog financiranja stranaka dobila ukupno 12,78 milijuna eura. Usporedbe radi: vladajući demokršćani dobili su od države 54 milijuna eura.

Veliki iznosi se troše na parlamentarni rad. Država želi izabranim narodnim zastupnicima omogućiti obavljanje njihovih demokratskih zadaća. Svaki zastupnik Bundestaga, uz financijsku naknadu za rad, dobiva i mjesečnu paušalnu naknadu za troškove, kao i sredstva za suradnike i opremu ureda. Prema podacima Bundestaga, to ukupno iznosi gotovo 540.000 eura po zastupniku godišnje.

AfD-ovci u Bundestagu: 82 milijuna eura godišnje

Na zadnjim saveznim parlamentarnim izborima 2025. godine AfD je osvojio 152 mjesta u Bundestagu. Svi oni zajedno samo za svoj rad u Bundestagu svake godine dobiju oko 82 milijuna eura iz državne blagajne.

A tu su i višemilijunske isplate za rad AfD-ovih zastupnika u pokrajinskim parlamentima. Stranka je danas zastupljena u gotovo svim pokrajinskim parlamentima i tamo ima znatno više od 200 zastupnika.

Državna sredstva se za sve stranke i sve zastupnike obračunavaju po istim pravilima. Ipak, u slučaju AfD-a ta sredstva su posebno kontroverzna. Naime, stranku savezna i neke pokrajinske službe za zaštitu ustavnog poretka prate kao „desno ekstremni sumnjivi slučaj", a u tri savezne pokrajine čak ju vode kao „dokazano desno-ekstremnu".

AfD na račun države zapošljava ekstremiste

AfD-ovi zastupnici u parlamentima – na račun države – zapošljavaju brojne desne ekstremiste, od kojih neki imaju i neonacističku prošlost. Mnogi desno ekstremni publicisti danas putem ureda AfD-ovih parlamentaraca osiguravaju sebi egzistenciju. Neki njemački sudovi vide dovoljno indicija za protuustavne aktivnosti stranke, poput Višeg upravnog suda u Münsteru ili Upravnog suda u Münchenu. Znači li to da njemačka država financira vlastite neprijatelje?

„Ideologija AfD-a ugrožava demokraciju", kaže Steffen Kailitz u razgovoru za DW. On je znanstvenik na Institutu Hannah Arendt za istraživanje totalitarizma u Dresdenu. Što AfD čini opasnim za demokraciju? „Prije svega etnički zasnovana slika čovjeka, koja sve one koji imaju njemačko državljanstvo, ali iz perspektive AfD-a ne odgovaraju tom etnički njemačkom idealu, barem implicitno svrstava u građane drugog reda."

AfD se bori protiv moderne useljeničke društvene stvarnosti. Zalaže se za masovne deportacije milijuna ljudi iz Njemačke. I uvijek iznova osporava imigrantima da budu Nijemci, čak i kada posjeduju njemačku putovnicu. AfD svojim radikalnim zahtjevima i kampanjama uspijeva doprijeti do milijuna ljudi – što potvrđuju i njegovi izborni uspjesi.

Ovdje se ponovo vraćamo na pitanje novca. „Bez novca se ne može financirati predizborna kampanja", kaže politolog Steffen Kailitz. „U tom smislu, on je naravno od suštinskog značaja za jednu stranku." Ova stranka je svoje djelovanje posebno proširila na društvenim mrežama. Bez novca to bi bilo teško moguće.

„U ranim fazama postojanja AfD-a dobivao sam upite od više AfD-ovih institucija da se pridružim kao savjetnik. Iznosi koje su nudili bili su izuzetno visoki", priča Martin Fuchs za DW. On je politički savjetnik i stručnjak za društvene mreže iz Hamburga. „Pokušavali su me privući na stranu AfD-a s mnogo novca. To pokazuje da je novac vrlo koristan za dobivanje kvalitetnih suradnika."

AfD: novac za ‘newsroom' i komunikaciju

Fuchs godinama prati digitalne nastupe AfD-a. Uz pomoć svojih financijskih sredstava stranka je relativno brzo izgradila uspješne komunikacijske strukture, kaže on. „Od prvog ulaska u Bundestag AfD je odlučio ulagati novac u infrastrukturu i u okviru svog zastupničkog kluba izgradi takozvani ‘newsroom'. AfD je, dakle, ulagao novac u ljude, u ljudski kapital, što zastupnički klubovi drugih stranaka u tom obliku nisu činili. Oni su više ulagali u stručne suradnike za pojedine politike."

AfD je izgradio čitav pejzaž agencija, primjećuje Fuchs. „Danas u Njemačkoj postoji čitava mreža agencija, koje uglavnom rade za AfD i AfD-u bliske organizacije. Te agencije ne bi postojale da nije bilo tog novca."

Iz državnog financiranja stranke razvio se svojevrstan paradoks, smatra politolog Steffen Kailitz: „Država istovremeno troši novac na borbu protiv desnog ekstremizma, a u isto vrijeme u velikoj mjeri sufinancira jednu desno ekstremnu stranku. S demokratsko-teorijskog gledišta, tu se zaista može govoriti o napetom odnosu."

Ustav: državna sredstva samo za demokrate

Kailitz savjetuje da se pred Saveznim ustavnim sudom provjeri je li državna financijska podrška AfD-u, s obzirom na njegovu radikalnost, uopće zakonita. Naime, njemački Ustav postavlja jasnu granicu državnom financiranju stranaka.

U njemu stoji: „Stranke, koje prema svojim ciljevima ili ponašanju svojih pristaša teže narušavanju ili ukidanju slobodnog demokratskog poretka ili ugroze opstanak Savezne Republike Njemačke, isključene su iz državnog financiranja."

Prag za takvu odluku bio bi visok. Kao i kod zabrane stranke, zahtjev bi morali podnijeti savezna vlada, Bundestag ili Bundesrat. O tome bi odlučivao najviši sud u zemlji – Savezni ustavni sud.

Bila je to izvanredna vijest ujutro 29. prosinca koja je u cijeloj Turskoj izazvala zaprepaštenje: tijekom racije protiv ćelije ogranka IS-a “Islamska država – pokrajina Horasan” (ISPK) u gradu Yalovi došlo je do žestokog oružanog sukoba koji je potrajao punih osam sati. Trojica policajaca poginula su u kiši metaka, dok su još osam policajaca i jedan zaštitar teško ranjeni. Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, policajci su slijedili konkretne informacije prema kojima je radikalno islamistička skupina planirala krvave napade na velike novogodišnje proslave u turskim metropolama. Zbog akutne prijetnje i njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pooštrilo je upozorenja za putovanja u Tursku i pozvalo na poseban oprez.

Turska javnost je bila iznenađena i činjenicom da šest osumnjičenih terorista, ubijenih u operaciji, nisu bili stranci nego turski državljani. Dugo je vladalo uvjerenje kako džihadističke skupine koriste Tursku tek kao tranzitni koridor za borce iz Srednje Azije ili s Bliskog istoka. No Yalova je pokazala drukčiju sliku: vođa ćelije i svi njezini članovi bili su Turci, raspolagali su velikim arsenalom oružja i bili spremni boriti se do smrti protiv ovog turskog režima.

I vlastitu majku htio natjerati na "pravu vjeru"

Kao što su mediji kasnije izvijestili, dvojica ubijenih muškaraca već su ranije bili u zatvoru zbog članstva u terorističkoj organizaciji i pokušaja ubojstva. Unatoč tome što su sigurnosne službe znale za njihovu radikalizaciju, pušteni su na slobodu pod određenim uvjetima nakon samo sedam mjeseci.

Iz spisa je vidljivo koliko je mržnja tih ljudi bila duboka: vlastite su članove obitelji smatrali “grešnicima i neprijateljima”, jer nisu slijedili njihovu ideologiju. Prema tvrdnjama nadležnih službi, jedan od osumnjičenih terorista čak je pokušao nasilno odvesti vlastitu majku na područja pod nadzorom IS-a u Afganistanu i Pakistanu kako bi je preodgojio prema "jedinom ispravnom putu”. Bilo je poznato i to da su turske policajce smatrali "legitimnim metama".

Ovi podaci izazvali su žestoku raspravu o tome je li Erdoganova vlada, koja je i sama naklonjena "konzervativnom" viđenju islama, godinama podcjenjivala opasnost od ovakvih radikalnih islamista.

Sustavno širenje mreže u Turskoj

Nije novost kako IS već godinama gradi svoju mrežu pristaša na području Turske. Još od 2013. se procjenjivalo kako se oko 5000 do 8000 turskih državljana pridružilo islamistima u Siriji i Iraku. Mnogi od tih boraca vratili su se nakon terorističke obuke i između 2015. i 2017. počinili terorističke napade u kojima je ubijeno gotovo 300 ljudi – ponajprije aktivisti za ljudska prava, liberali i Kurdi.

Ogranak IS‑a "pokrajina Horasan” osnovan 2015., posljednjih je godina pustio korijenje u Turskoj i profesionalizirao svoje mreže. Kako objašnjava stručnjak za sigurnost Burak Yildirim, toj skupini Turska odavno nije tek tranzitna zemlja, nego stalno utočište i njihova baza za novačenje i financiranje. ISPK ciljano traži pristaše među radnicima u nestabilnim, siromašnim rubnim četvrtima velikih turskih gradova. “Osobito oni koji smatraju previše liberalnima i službene stavove vjerskih institucija Turske, brzo postaju meta za novačenje radikalnim elementima”, dodaje Yildirim.

Od bjegunaca do gazde

Nakon što je međunarodna koalicija 2019. porazila IS u Siriji, a talibani 2021. preuzeli vlast u Afganistanu, brojni su članovi IS-apobjegli i u Tursku. Mreža je iskoristila te preokrete kako bi se reorganizirala. Uz pomoć IS‑ovih struktura iz Srednje Azije, tvrde turske obavještajne službe, turski ogranak ISPK-a sve se više profesionalizirao. U svom časopisu Voice of Khorasan teroristička skupina Tursku danas opisuje kao zemlju koja, odmah nakon Afganistana, ima najviše logističkih aktivnosti i napada.

Dugo se činilo da Ankara tolerira džihadističke skupine dok su im glavni cilj sirijski Kurdi i Asadov režim. Ankara je te skupine neko vrijeme puštala djelovati iz čistog geopolitičkog interesa, tvrdi politolog Hüseyin Cicek sa Sveučilišta u Beču. No kako je sada u Damasku na vlasti partner blizak Ankari, fokus se promijenio. Uz to, od 2024. znatno je porasla izravna teroristička prijetnja u Turskoj. "Za Ankaru je sada na prvome mjestu sigurnost vlastitog teritorija”, kaže Cicek.

Sad ipak oštro protiv IS-a

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan objavio je da su sigurnosne službe samo 2024. provele gotovo 1400 racija protiv IS‑ovih struktura. To se nastavilo i 2025. U samo nekoliko dana krajem prošle godine uhićeno je više od 500 osumnjičenih članova. Turska obavještajna služba uspjela je i u Afganistanu i Pakistanu zarobiti i prevesti u Tursku neke vodeće pripadnike skupine. Stručnjaci Cicek i Yildirim ocjenjuju takav pristup kao nužan napor za sigurnost vlastitog teritorija.

“ISPK je naučio iz pogrešaka i teritorijalnih poraza na Bliskom istoku”, dodaje Yildirim. Skupina je posljednjih godina uspostavila strateške veze s naoružanim milicijama u Africi kako bi osvojila nove izvore oružja i naučila nove taktike borbe. “Takva razmjena učinila ih je još opasnijima”, kaže Yildirim. Ipak, krajnji strateški cilj ostaje isti: sustavno širenje na području gdje nadležna vlada nije dovoljno aktivna kako bi ponovno osvojili vlastiti teritorijalni entitet.

23 "pokrajine" IS-a u svijetu

Prema podacima Njemačkog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF), 2024. su u svijetu postojale ukupno 23 IS‑ove "pokrajine", a ISPK se trenutačno smatra najopasnijom skupinom. Od 2024. ona je izvela krvave napade u Iranu, Rusiji i Australiji. Iako je spriječeno mnogo planiranih napada u Turskoj, Europi i SAD-u, stručnjaci poput Ciceka upozoravaju: novi su napadi uvijek mogući. “S takvom latentnom prijetnjom Turska i Europa žive već godinama”, dodaje Cicek. No profesionalnost i lokalna ukorijenjenost počinitelja dosegnule su novu razinu, što međunarodnoj zajednici predstavlja golem izazov.

Postupak kojim je bilo izloženo izaslanstvo Europskog parlamenta u Beogradu najblaže se može opisati kao kombinacija diplomatskog skandala i primitivne kampanje režimskih medija. Osim što su označeni kao nezvani gosti, članovi delegacije bili su izloženi prozivkama i u javnosti predstavljeni kao skupina neprijatelja Srbije.

Uoči posjeta, u predvorju Narodne skupštine Srbije preko noći je postavljena izložba o logoru Jasenovac uz napomenu u tamošnjim medijima kako su pojedini članovi delegacije navodno tražili zaobići tu izložbu. Zastupnici oporbe upozorili su da strani gosti inače uopće ne prolaze tim prostorom, no izaslanstvo EP-a ipak je obišla izložbu. Tom je prilikom Tonino Picula, izvjestitelj EP-a za Srbiju, dao odmjerenu izjavu medijima i demantirao tvrdnje o željama preskočiti tu izložbu.

Svoju je izložbu organizirao i srbijanski ministar za europske integracije Nemanja Starović, koji je u zgradi ministarstva postavio izložbu posvećenu operaciji „Oluja“, a koju je delegacija EP-a također razgledala. Starović je na sastanku ponovio kako će izložba ostati otvorena sve dok je Tonino Picula na dužnosti izvjestitelja EP-a za Srbiju.

13 minuta Srbije joj je dosta za Europu

Umjesto rješavanja primjedbi iz rezolucije EP-a, vlasti su se bavile kustoskim poslovima, pa ne čudi što njihovi sastanci s delegacijom EP-a nisu završili uspješno. Predstavnici vladajuće koalicije na tim su sastancima pokušali napasti inozemne goste tabloidnim narativima o zlom Zapadu, zbog čega su susreti završeni prije vremena. Predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić precizno je izračunala da je oporba s delegacijom EP-a razgovarala 84 minute, dok su predstavnicima vlade izdržali samo 13 minuta.

Predstavnici civilnog društva nakon susreta su istaknuli kako su im europski parlamentarci rekli „kako su znali da je stanje loše, ali nisu znali da je ovoliko loše“, govoreći o situaciji u Srbiji. Kako za DW kaže Jelica Minić iz Europskog pokreta u Srbiji, predstavnici civilnog društva imali su priliku detaljno predstaviti stanje u zemlji.

„Parlamentarci su došli u trenutku dramatičnih događaja u Novom Sadu, uz otvoreno neprijateljski odnos vlasti prema njima, što je moralo ostaviti snažan dojam. Time su dodatno potvrđeni nalazi iz rezolucije EP-a iz prošlog listopada“, smatra naša sugovornica.

"Evo, sad su vidjeli kako je"

Dobro je da se itko još bavi Srbijom, s obzirom na sve što se događa u svijetu, kaže novinar Nedim Sejdinović. Kako ističe u razgovoru za DW, situacija je toliko eskalirala da je europskim sugovornicima sada sve jasno.

„Prije je u kontaktima sa stranim predstavnicima bilo teško objasniti dubinu krize u Srbiji jer nisu mogli vjerovati da se takve stvari doista događaju. Zato je iznimno važno što su sada predstavnici oporbe, nevladinih organizacija, medija i akademske zajednice mogli predstaviti stanje koje je snažno eskaliralo nakon pada nadstrešnice“, upozorava Sejdinović.

Izložbe o kojima je riječ dio su „cjelokupne nediplomatske organizacije ovog posjeta“, ističe Jelica Minić i pita se bi li vlasti slično priredile gostima iz Njemačke ili, primjerice, Viktoru Orbánu obzirom na mađarsku fašističku prošlost i zločine u Srbiji.

„Ne znam, može li izvlačenje mračnih dijelova prošlosti otvoriti ikakve svijetle putove za Srbiju. Riječ je o poraznom pristupu koji zemlju samo gura u daljnju samoizolaciju“, upozorava Minić.

Sličnu ocjenu iznosi i Sejdinović, koji takav pristup opisuje kao „infantilnu igru“ usmjerenu prema biračima Srpske napredne stranke. „Riječ je o navodnom 'povišenom patriotizmu' i doista je mučno koliko se na taj način zloupotrebljavaju žrtve vlastitog naroda. Delegacija i Tonino Picula poslali su sasvim suprotnu poruku: da je Europska unija utemeljena na antifašizmu, čime su ogolili jeftinu propagandu“, dodaje novosadski novinar.

Kakva druga nego "politička"?

Najbržu reakciju vlasti na ovaj posjet imala je predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić, izjavivši da je misija EP-a „politička“ i „na strani blokadera“. To nije iznenađenje, jer vlasti u Srbiji svaku oporbenu aktivnost i politički angažman redovito prikazuju kao rušenje ustavnog poretka i terorizam.

U tom kontekstu Jelica Minić napominje da je „delegacija EP-a došla u državu zarobljenu jednom strankom“, čime je takva izjava dodatno potvrđena. Istodobno, naglašava, nije se uspjelo sakriti od parlamentaraca i drugo lice Srbije i kako u zemlji postoji alternativa.

Iz tog je razloga, dodaje Sejdinović, i skovan izraz „blokaderi“, jer vlast smatra da ima monopol na bavljenje politikom i učinila je sve kako bi politiku i političko djelovanje ogadila građanima. „To je tipično za autoritarne i diktatorske sustave, u kojima je politika nešto loše. Ljudi na čelu države navodno se ne bave politikom, nego vode državu u korist građana, dok svi ostali, prema toj logici, samo žele vlast“, ocjenjuje Sejdinović.

Sankcije za pripadnike režima?

Oporba je tijekom susreta s delegacijom EP-a zatražila ciljane sankcije protiv pripadnika režima za koje postoje dokazi o nasilju, korupciji i progonu ljudi. Jelica Minić smatra da odgovor ovisi o razvoju događaja. „Ako nasilje eskalira, taj zahtjev svakako ima smisla.“

„Riječ je o složenom procesu s brojnim drugim interesima“, kaže Sejdinović. „Za tu vrstu sankcija važan će biti i rasplet oko pokušaja vlasti da u potpunosti preuzme kontrolu nad pravosuđem, posebno nad Tužiteljstvom za organizirani kriminal. Kriminal ima međunarodni karakter i može izazvati ozbiljne probleme i državama Europske unije", upozorava.

Voditeljica delegacije EP-a Marta Temido na konferenciji za novinare istaknula je kako je misija zaprimila zabrinjavajuća izvješća o represiji i pritiscima te pozvala na transparentnu istragu svih slučajeva nasilja nad demonstrantima.

Kakav "dijalog" je tu uopće moguć?

Ostali članovi delegacije tijekom i nakon susreta u Beogradu ponovno su pozvali na dijalog u srpskom društvu, no takvi apeli naišli su i na kritike u oporbenim krugovima. Postavlja se pitanje kako voditi dijalog s vlastima koje jasno pokazuju da ih dijalog ne zanima i vjeruje li itko u Europskoj uniji da je SNS spremna istraživati vlastiti kriminal.

„Teško je očekivati da će SNS provoditi istrage o nezakonitim postupcima iza kojih upravo ona stoji“, upozorava Jelica Minić. „Dovoljno je pogledati sastav srbijanske vlade i vidjeti kako je čine najproblematičniji dijelovi politike SNS-a. Postoje određeni mali otočići dijaloga, ali to je nemoguće provesti kao širi proces.“

Osim što je ukinula dijalog u parlamentu i medijima, vlast je, ističe Nedim Sejdinović, praktično ukinula i javnu raspravu o bilo čemu. „Jasno je da dijalog vlastima služi samo za kupovanje vremena. Sve je to iluzija, a europski apeli često su tek općenita fraza za rješavanje političkih sukoba. Kada je riječ o istragama, suočavamo se isključivo s cinizmom vlasti i s monstruoznom konstrukcijom režima bez ikakvih obzira i skrupula“, zaključuje Sejdinović za DW.

Mrzovoljni diktator u nekakvoj fantastičnoj uniformi, sa sunčanim naočalama i prsima prekrivenim odličjima kojima je uglavnom sam sebe odlikovao. S druge strane, parlament najčešće uopće ne postoji, narod i mediji ušutkani policijskim palicama i prepunim zatvorima - to si uglavnom zamislimo kad čujemo izraz „banana-republika".

Izraz je skovao američki pisac O. Henry (pravim imenom William Sydney Porter), koji je 1896. pobjegao u Honduras kako bi izbjegao optužbu za pronevjeru u jednoj teksaškoj banci.
U obalnom gradu Trujillu vidio je kako američka kompanija United Fruit Company nadzire sve: i željeznicu i luku i ima golem politički utjecaj.

To ga je nadahnulo za roman Kupus i kraljevi (1904.), u kojemu piše o izmišljenoj republici Ančuriji — „maloj, pomorskoj banana-republici“ čija se vlada pokorava interesima moćne strane korporacije. „Od tada su američki znanstvenici, novinari, političari i pisci često taj termin koristili kao sinonim za korumpiranu, propalu državu“, kaže Carlos Dada, suosnivač i urednik salvadorskog digitalnog lista El Faro.

Dada je dugo istraživao temu vlasti, korupcije i kriminala u Srednjoj Americi i objašnjava da su izvorne „banana-republike“ bile četiri srednjoameričke zemlje: Honduras, Gvatemala, Nikaragva i Kostarika u kojima su američke kompanije United Fruit Company i Standard Fruit (danas Chiquita i Dole) imale goleme plantaže, ali podjednako brutalno upravljale političkim životom.

Vojni udari zbog banana

Uz potporu Washingtona, te su kompanije bile dovoljno moćne da bi postavljale vlade koje će im biti lojalne ili obarale čelnike koji su im se suprotstavljali.

Zloglasan primjer dogodio se u Gvatemali nakon što je demokratski izabrani predsjednik Jacobo Árbenz Guzmán pokušao provesti agrarnu reformu. Time je ugrozio interese United Fruit Company koja je u određenom dobu nadzirala ogroman dio obradivih površina u Gvatemali.
U lipnju 1954. Guzmán je oboren u državnom udaru pod pokroviteljstvom CIA-e - ponajprije zato kako bi se zaštitila dobit američke kompanije. Uz američku potporu vlast je preuzeo brutalan režim (pukovnika) Carlosa Castilla Armasa koji je počinio mnoštvo zločina nad civilima.

Meksički muralist Diego Rivera (suprug Fride Kahlo) prikazao je te događaje u djelu Slavna pobjeda, gdje su United Fruit Company, CIA i američki dužnosnici središnji akteri Guzmánovog pada.

I danas su tu "kolonije"

Sustav banana-republika je odnio i mnoštvo ljudskih života. Prosvjedi radnika na plantažama za barem nešto bolji život su često završavali nasiljem. Najpoznatiji je pokolj iz 1928. u Kolumbiji, kada je vojska otvorila vatru na prosvjednike na plantažama United Fruit Company koji su tražili bolje plaće i uvjete rada. Među ubijenima bilo je i žena i djece.
Gabriel García Márquez kasnije je taj događaj uklopio u svoj roman Sto godina samoće (1967.).

Američka povjesničarka Aviva Chomsky smatra da kolonijalno nasilje nije prošlost, nego se ponavlja i danas. Ona ga uspoređuje s nedavnim događajima u Gazi, Venezueli ili Minneapolisu. „A optuživanje žrtava da su nasilne, opasne, prijetnja nacionalnoj sigurnosti, teroristi koje treba držati pod kontrolom vojnom silom — to i danas čitamo u vijestima,“ kaže ona za DW.

I SAD je banana-republika?

Izraz „banana-republika“ često se pojavljivao u američkim komentarima nakon upada u zgradu Kapitola 6. siječnja 2021.
Chomsky smatra da takvo tumačenje gleda samo na posljedice, a ne na uzroke. Jer po njenom mišljenju, SAD je „po svojoj naravi" banana-republika jer je model eksploatacije radnika/robova na plantažama „jednako temeljni dio američke povijesti kao što je i honduraške“.
Ogromna američka potrošnja, tvrdi ona, rezultat je „kolonizacije svega — od zemlje do atmosfere. Drugim riječima: banane, odnosno kolonijalna eksploatacija, učinile su SAD onim što je danas.“ Dodaje kako se u samom SAD-u nerado uopće govori o dugoj povijesti potpore Washingtona državnim udarima diljem Latinske Amerike i svijeta. Mnogo prepričavaju i vic koji je kružio Latinskom Amerikom nakon događaja na Kapitolu: „Zašto u SAD-u nikada nema državnog udara? Zato što ondje nema američkog veleposlanstva.“

Američka lingvistica Anne Curzan ističe kako je izraz „banana-republika" donekle promijenio svoje značenje što je uobičajeno u u živom jeziku. Izvorno je to bio opis povijesnih okolnosti, ali „s vremenom se izraz počeo vezati uz druge osobine tih zemalja — koje su, važno je reći, često bile izrabljivane od stranih kompanija — poput nestabilnosti, vojne vladavine ili diktature i ponekad korupcije“, kaže ona za DW.

Što time želimo reći?

Danas se izraz primjenjuje i na zemlje koje nemaju takvu povijest korporativne eksploatacije. Curzan upozorava da to širenje značenja stvara nejasnoće. „Obično je pejorativan — to je manje sporno. Ali vrijedi se zapitati što točno mi, ili netko drugi, želi kritizirati tim izrazom.“

Chomsky se nadovezuje: „Ako se odnosi na navodnu ‘urođenu’ osobinu nekog naroda, onda je rasistički i pogrdan“, kaže ona. „Ako označava povijesne odnose koji su podrivali državnu samostalnost, onda je koristan.“

To razlikovanje, kaže, važno je jer postoji stalna sklonost da se siromaštvo, nasilje i korupcija prikazuju kao nešto čega je u Srednjoj Americi uvijek bilo i biti će. Podsjeća da je predsjednik Joe Biden jednom govorio o „dubokim korijenima uzroka" migracija, siromaštva, nasilja i korupcije. Da je doista pitao koji su to uzroci, kaže Chomsky, „morao bi priznati kako su upravo njegova ‘rješenja’ — američka vojna prisutnost, pomoć i ulaganja — proizvele te probleme.“

Izraz „banana-republika" proširio se i u mnogim drugim jezicima. Chomsky kaže da se koristi i u Latinskoj Americi, kako u političkom tako i u akademskom kontekstu i da ondje nitko naročito ne raspravlja je li izraz politički korektan — jer odvlači pažnju od ružne stvarnosti.
„Moramo moći govoriti o povijesnim odnosima koji su uništili nečiji suverenitet, a ne praviti se da je svaka zemlja kao kugla na biljarskom stolu koja se slobodno kotrlja pod jednakim uvjetima."

Njemačkoj nedostaju tisuće državnih odvjetnika kako bi se učinkovito borila protiv financijskog kriminala, upozorila je Njemačka udruga sudaca (DRB). I poručila da kriminalci u svijetu novca i gospodarstva, ali i prave mafijaške organizacije, u Njemačkoj imaju previše lagan posao, jer nema dovoljno državnih odvjetnika i sudaca koji bi uopće stigli obraditi sve predmete.

„Njemačkim saveznim pokrajinama kroz prste cure milijarde eura jer su previše usredotočene na troškove osoblja u istražnim tijelima", rekao je krajem prosinca direktor DRB‑a Sven Rebehn za novine medijske kuće Funke. „Svaki dodatni euro uložen u zapošljavanje više istražitelja radi učinkovitije borbe protiv financijskog i gospodarskog kriminala na kraju bi donio kud i kamo više eura u državnu blagajnu."

Procjena Rebehna jest kako Njemačkoj nedostaje oko 2.000 državnih odvjetnika i upozorava da je oko milijun otvorenih predmeta još uvijek neistraženo. Mnoge takve nezakonite radnje imaju povrh toga razmjerno kratak rok zastare, što kriminalcima život čini pravom pjesmom čak i ako ih se zatekne sa prstima u - najčešće državnoj blagajni.

Treba i znati s takvim kriminalcima

Teza da je Njemačka „raj za financijski kriminal“ se već više puta čula pri čemu se moralo konstatirati kako su nadležnim službama bile potrebne godine da uopće shvate razmjere financijskih operacija organiziranih kriminalnih skupina. Slučajevi poput Wirecarda i CumExa državu su koštali milijarde eura.

Jacob Wende, odvjetnik specijaliziran za financijsko pravo i direktor tvrtke Regpit koja se bavi zaštitom od financijskog kriminala, smatra da problem nije samo u nedostatku državnih odvjetnika, nego u nedostatku osposobljavanja na svim razinama. Jer nije rijetkost da takve pljačke priredi prava vojska pravnih i poreznih stručnjaka s kojima državni organi tek izuzetno rijetko uopće znaju držati korak: „Svakako smo daleko ispod vlastitih mogućnosti“, rekao je Wende za DW. „Treba nam više ljudi, ali i ljudi koji su bolje osposobljeni na svim područjima – među državnim odvjetnicima, na sudovima i u nadzornim tijelima.“

To je osobito problematično jer su ti oblici kriminala, kako kaže Wende, „pokretna meta“. „Ne postoji jedna jedina metoda kojom se služe organizirani kriminalci. Oni se stalno prilagođavaju, stalno traže rupe u sustavu i uvijek će nastojati iskoristiti te rupe."

Lijeva ruka ne zna što radi desna

Dodatni je problem rascjepkanost institucija u Njemačkoj. Velik je i nepregledan broj i sudskih i istražnih organa u 16 saveznih pokrajina, a svaka od njih se nerijetko bavi različitim vrstama financijskog kriminala na različitim područjima.

Kilian Wegner, profesor održivog gospodarskog prava na Sveučilištu u Halleu, kaže da na područjima poput kockanja ili trgovine plemenitim kovinama diljem zemlje djeluje više od 300 nadzornih tijela, od kojih mnoga upravo vape za više sposobnih ljudi. „Vrlo je teško uopće utvrditi, postoji li u nekom od tih tijela informacija koja bi mogla biti relevantna za istragu pranja novca na nekom drugom području", rekao je Wegner za DW. „Svi rade svoj dio odvojeno, što dovodi do golemog gubitka informacija."

Jedna od osoba koja je dobro i na vlastitoj koži upoznala te probleme jest Anne Brorhilker. Ona je tijekom dva desetljeća bila na položaju više državne odvjetnice u Kölnu, a slavu diljem Njemačke je postigla po istrazi prijevarne sheme CumEx, u kojoj su banke i burzovni mešetari iz državnih blagajni diljem Europe izvukli milijarde eura u "igrici" prividne promjene vlasništva kad je trebalo platiti porez na dividendu. Samo je Njemačka, prema procjenama, izgubila oko 30 milijardi eura.

Vrte se papiri, ali se ne istražuje zločin

Glavni problem, smatra Brorhilker, nije u samom broju državnih odvjetnika, nego u birokratskom mastodontu u kojeg su se pretvorile te institucije. Jer na papiru je možda i dovoljno ljudi, ali je daleko premalo onih koji se uistinu bave kaznenim progonom: „Imamo mnogo ljudi u upravi i administraciji, ali malo onih koji stvarno rade posao“, rekla je za DW. „Istina je da nemamo dovoljno državnih odvjetnika koji provode istrage i iznose slučajeve pred sud, ali mogli bi najprije i drugačije rasporediti osoblje."

Smatra i da struktura pravosudnog sustava potiče državne odvjetnike da se bave lakšim predmetima s velikim izgledima za uspjeh. Naravno da je jednostavnije i brže završiti postupak kod banalnog slučaja krađe u trgovinama, makar to jedva ima ikakav društveni učinak. „Tako se lako izvuku profesionalni kriminalci koji društvu nanose i najveću štetu", upozorava bivša državna odvjetnica.

Brorhilker je 2024. napustila pravosuđe i postala jedna od čelnica nevladine organizacije Finanzwende. To je organizacija koja se zalaže za promjenu načina na koji država vodi borbu protiv financijskog kriminala i suprotstavlja se utjecaju financijskih lobija.

Konkretan primjer: kovčeg pun novca

I Brorhilker je svojedobno izluđivao nedostatak komunikacije među državnim institucijama: „Recimo da nekoga na zračnoj luci uhvate s velikom količinom novca u torbi“, priča. „Carinici na graničnom prijelazu to otkriju i eventualno o tome obavijeste svoje nadređene. To se onda vuče kao carinski prekršaj jer oni to u pravilu uopće ne prosljeđuju poreznoj upravi. Čak i kad okolnosti smrde do neba, često ne obavijeste niti policiju."

Dok tijela progona svako za sebe obavljaju svoj dio posla, puno toga je istovremeno i utaja poreza i novčana malverzacija, a nerijetko iza toga stoje organizirane skupine i isti ljudi. Dok policija, primjerice, pokušava uhvatiti dilere drogom, novac od droge već prolazi ispod radara porezne uprave. A prije nego što porezni istražitelji uopće shvate što se dogodilo, novac je već opran i tako potpada pod nadležnost sasvim druge institucije.

Druge zemlje taj posao organiziraju učinkovitije. U Europi osobito mnogo iskustva - ali i učinkovitosti ima Italija: porezni, carinski i financijski kriminal, za sve to može biti nadležno samo jedno tijelo.

Gubi se barem 100 milijardi eura godišnje

Teško je uopće procijeniti razmjere štete koju uzrokuje financijski kriminal. Sudac Rebehn procjenjuje kako se u Njemačkoj godišnje "opere" oko 100 milijardi eura, no taj iznos, koji se često navodi u njemačkim medijima, temelji se na studiji Sveučilišta u Halleu iz 2016. godine u kojoj se zaključci izvode ekstrapolacijom poznatih slučajeva. Stvarna razina nikada nije utvrđena.

Političari već u pravilu ističu svoju odlučnost u borbi protiv tog problema. I vlada kancelara Friedricha Merza najavila je prošlog srpnja kako će saveznim pokrajinama isplatiti 240 milijuna eura za zapošljavanje 2.000 dodatnih sudaca i državnih odvjetnika. No već se pokazalo kako su izuzetno teški i gotovo beznadni svi pokušaji sveobuhvatne reforme kako bi čitav sustav postao jednostavniji.

Borba protiv birokratskih vjetrenjača

To je postalo očito kada je vlada bivšeg kancelara Olafa Scholza pokušala osnovati središnje tijelo za borbu protiv pranja novca. „Odmah je izbio veliki spor“, rekao je Wegner sa Sveučilišta u Halleu. „Pod čijim bi nadzorom trebala biti ta agencija? Saveznog kriminalističkog ureda, istražne službe carine? Na razini federacije ili saveznih pokrajina? A ako pokrajine, koliko bi dobila jedna, koliko druga? Nitko nije mogao odlučiti gdje bi se ta nova karika trebala uklopiti u tom golemom mozaiku." Na kraju je plan napušten.

Dublji problem financijskog kriminala, smatra Wegner, leži u kulturi koja prevladava u velikom dijelu njemačkog pravosuđa: „Specijalizirana karijera nije osobito cijenjena“, rekao je. „Ako želite napredovati i imati veću plaću, morate svakih nekoliko godina mijenjati radno mjesto: dvije ili tri godine raditi na kapitalnim zločinima, zatim dvije ili tri godine raditi u ministarstvu pa isto toliko vremena na narkoticima. To je tipičan put uspješne karijere jer se inače smatra da ste previše 'zakopani' u samo jedno područje."

Upravo je ta kruta kultura razmišljanja, zaključuje Brorhilker, ključni problem njemačkog pravosuđa. A on se neće riješiti pukim povećanjem proračuna i broja zaposlenih.

Novinari rijetko imaju priliku zaviriti u ovu tvornicu: u hali dugoj više od sto metara radi tek desetak ljudi, dok zuje bezbrojni roboti, posvuda pišti i svjetluca. Table na kineskom, engleskom i njemačkom jeziku upozoravaju da je fotografiranje strogo zabranjeno. Osim toga, novinarima se pametni telefoni lijepe trakom, a za kratke tonske snimke potrebna je suglasnost glasnogovornika za medije.

Ova se tvornica ne nalazi negdje u Kini, nego u Arnstadtu, maloj općini u njemačkoj saveznoj pokrajini Tiringiji. Pripada kineskoj kompaniji CATL, svjetskom lideru u proizvodnji baterija za električne automobile.

Trenutačno tek oko deset posto od više od 1.700 zaposlenih u njemačkom pogonu CATL-a dolazi iz Kine. Tvornica ima i centar za strukovno obrazovanje u kojem se oko 20 polaznika na osposobljavanju obrazuje za različita zanimanja, poput mehatronike.

Gradonačelnik Arnstadta Frank Spilling kaže: „To je najbolje što nam se moglo dogoditi. Uzbudljiv sektor, tržišni lider koji se nastanio u Arnstadtu – to je u svakom pogledu dobro za naš grad.“

Suradnja je uspješna kada obje strane imaju koristi

U okolici su se već nastanile i tvrtke prateće industrije. Lokacija je privukla i Fraunhoferov institut. Neposredno uz CATL-ovu tvornicu nalazi se Centar za inovacije i tehnologiju baterija BITC, u kojem inženjeri CATL-a i njemački znanstvenici zajednički istražuju „bubrenje" baterija s ciljem produljenja njihova životnog vijeka.

Roland Weidl, direktor istraživačkog centra, rekao je za DW da je suradnja „win-win situacija za industriju, znanost i gospodarstvo. Svi mogu učiti jedni od drugih“. Ističe da su Fraunhoferov institut i CATL tehnološki lideri u različitim područjima: „Suradnja danas nastaje samo ako oba partnera smatraju da od nje imaju korist."

Weidl uspjeh kineskih tehnoloških kompanija vidi u tijesnoj povezanosti s kontinuiranom političkom potporom Pekinga tehnologijama budućnosti. Upravo je kontinuitet presudan, jer je kineska prednost u aktualnoj tehnologiji baterija velika. No Europa još može sustići Kinu u sljedećim generacijama baterija, kaže Weidl.

EU razmatra regulativu za kineske kompanije

U Arnstadtu se godišnje proizvede 14 GWh baterija – dovoljno za najmanje 200.000 električnih vozila. Među kupcima su i europski proizvođači automobila. Za CATL proizvodnja izravno u Europi skraćuje transportne rute za teške i zapaljive baterije te smanjuje geopolitičke rizike, poput carina.

Istodobno, ova tvornica simbolizira promjenu trgovinskih odnosa između Kine i Njemačke, ali i cijele EU.

Europska unija trenutačno razmatra uvođenje uvjeta za kineske kompanije koje žele ulagati u Europi. Među njima su jasna pravila o transferu tehnologije, lokalnoj dodanoj vrijednosti i zapošljavanju.

Europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič izjavio je u listopadu 2025. da EU doduše pozdravlja strane investicije, ali da one moraju biti „stvarne investicije". To znači da moraju otvarati nova radna mjesta u EU i omogućavati transfer tehnologije – „baš kao što su to nekoć činile europske kompanije kada su ulagale u Kini“.

Za Kinu je Njemačka desetljećima bila uzor

Oznaka „Made in Germany" desetljećima je za Kinu predstavljala uzor suvremenih proizvodnih standarda. Još su 1980-ih zajednički projekti Volkswagena u Šangaju ostavili snažan dojam na kineske partnere.

Više od dvadeset godina kasnije Njemačka se okrenula inteligentno umreženoj proizvodnji kako bi povećala produktivnost i učinkovitost – pod parolom Industrija 4.0.

Kineska prerađivačka industrija u to je vrijeme već uvelike željela odbaciti imidž proizvođača jeftine robe. Njemačka inicijativa Industrija 4.0 ponudila je priliku jer je „zemlja inženjera“ tražila snažniju suradnju s Kinom.

Dvije su zemlje 2014. sklopile sporazume o suradnji. Kineski su poduzetnici tada bili fascinirani oglednim tvornicama kompanije Siemens.

Nedugo zatim, u svibnju 2015., Peking je predstavio strateški plan za modernizaciju vlastite industrije s ciljem da u ključnim granama postane globalni lider. Naziv strategije glasio je „Made in China 2025".

Europa i „Made in China 2025“

Peking je potom vrlo brzo poduzeo niz mjera kako bi ubrzao modernizaciju industrije: domaće kompanije poticane su da kupuju vrhunske tehnologije ili čak cijela poduzeća u Europi.

Preuzimanje renomiranog njemačkog proizvođača robota Kuka od strane kineske kompanije Midea 2016. predstavljalo je vrhunac tog procesa.

Mercator institut za kineske studije već je tada upozoravao da transfer tehnologije može donijeti kratkoročne dobitke, ali dugoročne rizike za Njemačku i Europu.

Međutim, Klaus Neumann, tada potpredsjednik SAP-a, 2016. je to vidio drukčije: „U nekim granama Kina ne može prestići Njemačku u kratkom roku – potrebno je najmanje 20 do 30 godina da se ovlada tim procesima i tehnologijama."

No Kina je masovno ulagala u istraživanje. Izdvajanja za istraživanje i razvoj porasla su s 1,37 posto BDP-a 2007. godine na 2,56 posto 2022. godine, uglavnom financirana iz profita kompanija i državnih subvencija.

Državne subvencije između 2014. i 2024. učetverostručile su se. Više od Kine u istraživanja trenutačno ulažu samo Sjedinjene Američke Države.

Tehnološki uspon Kine

Danas je Kina u mnogim područjima već ostvarila ciljeve strategije stare desetak godina te postala globalni lider u brojnim granama ili barem ozbiljan konkurent.

Oliver Wack iz Udruženja njemačke industrije strojeva i postrojenja (VDMA) upozorava na rastući pritisak konkurencije. „Kineski proizvođači strojeva 2018. su u EU isporučili robu u vrijednosti od 20 milijardi eura. Već 2024. bilo je to 40 milijardi, a ove godine možda i 50 milijardi“, kaže Wack. Ipak, Njemačka i dalje u Kinu izvozi više strojeva nego obratno.

U drugim sektorima, poput zelene energije, elektromobilnosti i željezničke tehnologije, pritisak iz Kine još je snažniji.

Carlo Diego D’Andrea iz Trgovinske komore EU u Šangaju rekao je u intervjuu za ARD da kineski solarni i vjetroenergetski kapaciteti nadmašuju kapacitete svih drugih zemalja svijeta zajedno. Kina s 70 posto tržišnog udjela dominira i svjetskim tržištem dronova. Slična je situacija i kod električnih automobila.

Jake i slabe strane kineskog rasta

Camille Boullenois, stručnjakinja za Kinu u njujorškoj savjetodavnoj kući Rhodium Group, ocjenjuje da je Peking golemim subvencijama ostvario glavne ciljeve strategije „Made in China 2025": smanjenje ovisnosti o zapadnoj tehnologiji i osvajanje tržišnih udjela.

Čak i u područjima u kojima Kina još zaostaje, poput zrakoplovstva i visokoučinkovitih poluvodiča, zemlja će, prema njezinim riječima, „pri sadašnjem tempu razvoja stići konkurenciju za nekoliko godina“.

Međutim, Boullenois kritizira takvu politiku kao neodrživu: „Kineska industrijska politika dovela je do golemog rasipanja i slabijeg gospodarskog rasta." Prekomjerna ulaganja u ključne tehnologije zapostavila su nužne strukturne reforme, što objašnjava slab domaći rast potrošnje.

„Kineski gospodarski sustav snažno je usmjeren na proizvodnju. Kompanije imaju sklonost prekomjernim ulaganjima, pa proizvodni kapaciteti premašuju domaću potražnju. Ti viškovi preplavljuju izvozna tržišta i predstavljaju izazov za europske tvrtke.“

Šansa za Kinu i za Europu

Istodobno, Boullenois vidi i prilike: Europa može iskoristiti svoje jedinstveno tržište kako bi privukla investicije, stvorila lokalnu dodanu vrijednost i potaknula razmjenu tehnologija.

Suradnja može biti isplativa ako kineske kompanije proizvode lokalno u Europi: „Čak i uz subvencije i prednosti poput nižih troškova, EU raspolaže instrumentima za osiguravanje poštene konkurencije.“

„U Bugarskoj mi svakog mjeseca ostane oko 300 eura više nego u Njemačkoj“, kaže Kristina Borisova. Početkom 2025. četrdesetjednogodišnja se Bugarka vratila u svoju domovinu nakon osam godina provedenih u Njemačkoj. Danas Kristina živi u Pomorju, malom gradu na obali Crnog mora, ali i dalje radi za svog njemačkog poslodavca kao referentica u energetskom sektoru. Njezina tvrtka, koja ima sjedište u Geri, isplaćuje joj istu njemačku plaću – iako radi iz Bugarske.

Zbog nižih poreza i manjih doprinosa u Bugarskoj Kristini ostane u novčaniku bitno više od plaće. Budući da u Pomorju ne plaća najam nego živi u kući svojih roditelja, nakon svih troškova na kraju mjeseca ima znatno više novca: ukupno nešto više od 700 eura. A to je mnogo, osobito u zemlji u kojoj je prosječna plaća prošle godine iznosila oko 1.300 eura.

Kristina je svom poslodavcu vrlo zahvalna što je pristao na ovaj oblik „rada na daljinu". „Financijska korist je velika. Ali najbolje od svega je to što sam blizu svoje obitelji", kaže ona.

Tu je i obitelj i stan...

I Radimir Bitsov se nakon osam godina u Berlinu vratio u domovinu. Danas živi u bugarskoj prijestolnici Sofiji i nastavlja raditi za svoju njemačku firmu, malo poduzeće iz IT sektora. Preselio se usred pandemije uzrokovane koronavirusom.

„Tada nam se rodilo dijete. Bilo je jako teško pronaći veći stan u Berlinu. A htjeli smo biti blizu naše obitelji“, priča tridesetosmogodišnji IT stručnjak. To što mu od njemačke plaće u Bugarskoj ostaje znatno više nego u Njemačkoj, ugodna je dodatna prednost. „Radi se ipak o oko 20 posto“, kaže Radimir.

„Posljednjih godina primjećujem novi trend: sve više mladih i dobro obrazovanih Bugara napušta Njemačku i radi na daljinu iz Bugarske“, kaže pravnik Konstantin Ruskov za DW.

Njegov odvjetnički ured pomaže njemačkim poslodavcima čiji se bugarski zaposlenici sele u domovinu. „Dok smo na početku pandemije COVID‑19 imali pet takvih klijenata, danas ih je najmanje osamdeset. Neke tvrtke u Bugarskoj imaju samo jednog zaposlenika, druge dvadeset“, sažima Ruskov.

Bugari se vraćaju

Ne postoje službene statistike koje bi precizno bilježile broj ovih povratnika koji rade "na daljinu". No podaci njemačkog Zavoda za statistiku za 2024. upućuju na mali zaokret: prvi put nakon dugo vremena iz Njemačke je odselilo više Bugara nego što ih se doselilo. Negativni migracijski saldo iznosio je oko 11.000 osoba prema 432.000 Bugara koliko ih živi u Njemačkoj.

Podaci Nacionalnog statističkog instituta Republike Bugarske također pokazuju da se od 2022. sve više Bugara vraća kući. Godine 2024. iz zemlje je odselilo oko 9.000 ljudi, dok se u istom razdoblju vratilo preko od 18.000 – dvostruko više.

Nakon deset godina u Münchenu se i Silvi Bojadžijeva vratila u Bugarsku. Danas tridesetčetverogodišnja ekonomistica živi u Sofiji i dalje radi za svog njemačkog poslodavca. U Bugarsku se željela vratiti ponajprije zbog planiranja obitelji. Osim toga: „Velika je prednost u Bugarskoj imati zapadnu plaću", kaže Silvi za DW.

Konkretan interes i njemačkog poslodavca

Pravnik Ruskov potvrđuje: „Razlozi za povratak u Bugarsku vrlo su različiti, ali za nemali dio mladih i visoko obrazovanih Bugara koji se odluče na taj korak glavni su motivi financijski.“ Navodi primjer tridesetogodišnjeg klijenta koji je u Münchenu imao bruto plaću od 8.000 eura. „Nakon poreza i doprinosa u poreznom razredu visokih primanja bi mu ostalo oko 4.500 eura neto. Od toga je još morao platiti stan – a stanarine su u Münchenu strahovito porasle posljednjih godina. U Bugarskoj mu od istih 8.000 eura bruto danas ostane oko 6.000 eura neto."

Pravnik ističe da preseljenje zaposlenika donosi korist i njemačkim poduzećima: za svoje radnike u Bugarskoj imaju niže doprinose jer su oni osigurani u bugarskom sustavu. „Nadalje, tim njemačkim tvrtkama ne nastaju nikakvi investicijski troškovi jer one nisu poslovno registrirane u Bugarskoj. Registrirani su samo njihovi zaposlenici", objašnjava Ruskov.

Tvrdi kako su u okviru Europske unije ovakvi radni odnosi odlično regulirani: „Registracija je jednostavna i jeftina. U Njemačkoj se doduše moraju izdati neki dokumenti, što može potrajati nekoliko tjedana, ali u Bugarskoj sve ide vrlo brzo.“

Prema Ruskovu mišljenju, glavni je motiv njemačkih tvrtki da odobre svojim zaposlenicima preseljenje u domovinu to da ih zadrže. To je osobito važno zbog nedostatka stručnih radnika u Njemačkoj.

Ipak opet otići?

Kristina, Radimir i Silvi ipak napominju da je vrijednost njihovih njemačkih plaća posljednjih godina malo pala. Cijene u Bugarskoj, osobito u Sofiji, znatno su porasle – i to mnogo prije pristupanja zoni eura.

„Neke su stvari, poput odjeće i hrane, danas ovdje čak skuplje nego u Njemačkoj“, žali se Kristina. Svi troje ističu i da im u Bugarskoj nedostaju njemačka uređenost, čistoća i dobra zdravstvena skrb.

Hoće li se ikada ponovno preseliti u Njemačku? Kristina želi zauvijek ostati u Bugarskoj. Radimir, međutim, može zamisliti da ponovno ode – primjerice ako bi se pogoršala politička situacija u Bugarskoj.

Ni Silvi ne isključuje mogućnost ponovnog odlaska. Zabrinuta je zbog političkih prilika u zemlji. U prosincu su prosvjedi srušili vladu. Neposredni povod bile su planirane porezne izmjene u prijedlogu proračuna za 2026. Ekonomistica je uvjerena: „Ako bi se povećali porezi i doprinosi, a istodobno ne bi došlo do boljih usluga i infrastrukture, to bi dovelo do znatnog pada kvalitete života.“

U tom bi slučaju Silvi mogla zamisliti ponovno iseljavanje – „ali tek kada mi djeca budu malo starija. A ovaj put bih se radije preselila u Švicarsku ili Dansku, gdje su javne usluge te zdravstveni i obrazovni sustav još bolji nego u Njemačkoj.“

Pravnik Ruskov također s nelagodom promatra politička zbivanja u Bugarskoj. Od 2020. ondje je održano čak sedam parlamentarnih izbora. Ako se situacija ne popravi, zemlja bi mogla vrlo brzo ponovno izgubiti svoje visoko kvalificirane povratnike.

Rusija je „pod američkim pritiskom“ pristala na prodaju svojih udjela u Naftnoj industriji Srbije (NIS), piše Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) o dogovoru koji je potvrdila i službena Moskva.

Gazprom bi trebao prodati 56,15 posto NIS-a mađarskom MOL-u. „Prodajna cijena je nepoznata, bankarski analitičari ju procjenjuju na 1,2 milijarde eura. To bi bilo triput više od cijene koju su Rusi platili", prenosi njemački list.

Sve je utanačeno, prema navodima iz Beograda, no čeka se odobrenje američkog ureda za sankcije OFAC. Ima navoda i o ulasku emiratskog koncerna ADNOC kao manjinskog suvlasnika, kao i o povećanju srpskog udjela na 34 posto.

Nejasno je, piše list, kako će Mađari isplatiti Ruse s obzirom na financijske sankcije protiv Moskve i to iako vlasti Viktora Orbana imaju dobre odnose s Kremljem.

MOL jača svoju poziciju

„Ovim preuzimanjem će najveći naftni i plinski koncern Mađarske ojačati svoju poziciju na energetskom tržištu srednje i jugoistočne Europe", piše FAZ, podsjećajući da je MOL već sada veliki igrač sa cijelim lancem – od eksploatacije nafte i plina, preko rafinerija i veleprodaje do benzinskih crpki i petrokemije.

Ocjenjuje se da MOL ovako jača suradnju s Gazpromom, povećava marže u poslu s rafinerijama, ali i dolazi pod upitnik u pogledu moguće kartelske pozicije.

„Također bi se mogla pojačati konkurencija s rivalima OMV-om u Austriji, Petrolom u Sloveniji, INA-om u Hrvatskoj i neovisnim trgovcima", dodaje frankfurtski dnevnik.

Strah u Hrvatskoj

Drugi list iz istog grada, Frankfurter Rundschau, navodi da srpske vlasti pokušavaju ukloniti bojazan da bi MOL mogao zatvoriti rafineriju u Pančevu, jedinu u Srbiji. To onda otvara druga pitanja.

„Posebno se u susjednoj Hrvatskoj sa zabrinutošću gleda na ulazak MOL-a u Srbiju. Pri integraciji rafinerije u Pančevu u MOL-ov sustav rafinerija u Rijeci bi mogla pretrpjeti istu sudbinu kao već zatvorena rafinerija u Sisku“, piše list.

Također, hrvatski naftovod Janaf je 90 posto prihoda ostvarivao prodajom MOL-u i NIS-u. Kako će to sada sve biti u rukama Budimpešte, to bi „moglo oslabiti hrvatsku pregovaračku poziciju o cijenama".

List podsjeća i na započetu gradnju srpsko-mađarskog naftovoda i citira portal Hungary Today koji navodi da je regija „jako ovisila o Janafu“, ali da se kupovinom NIS-a sada „okreće drugi list“.

Mađarska i Srbija „po vlastitim pravilima"

List Berliner Zeitung pak podsjeća da je Mađarska izuzetak po pitanju nabave ruskih energenata – i nafte i plina. Naftovod koji se sada gradi prema Srbiji bit će direktno priključen na stari sovjetski naftovod Družba, čime Rusi zadržavaju utjecaj.

Jedan krak tog naftovoda ide do Schwedta na istoku Njemačke, no tuda više ne teče nafta. Jedan drugi krak preko Ukrajine i dalje teče ka Mađarskoj.

„Bruxelles bi mogao okončati ovaj kurs ako bi potpuno ukinuo izuzetke za rusku sirovu naftu. Ali to do sada nije uspjelo, četiri godine od početka ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine", podsjeća list.

Time, piše dalje, Mađarska koristi prostor – pravno je sve u redu, ali politički protivno logici EU-a da napusti ruske energente. Berliner Zeitung bilježi da se i najnoviji dogovori sa Srbijom u Bruxellesu samo primaju na znanje, bez formalnih prigovora.

„Ovaj dogovor pokazuje kako se vodi energetska politika u jugoistočnoj Europi – ne preko samita ili moralnih načela, nego preko vlasničkih udjela i infrastrukture. Dok EU planira potpuno napuštanje (ruskih energenata), Mađarska i Srbija same organiziraju svoju opskrbu – po vlastitim pravilima."

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Zbog spora oko carina s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, njemački izvoz u SAD 2025. pao je za gotovo deset posto. Trpi prije svega automobilska industrija zbog trgovinskog sukoba, a koji bi mogao eskalirati zbog novih Trumpovih prijetnja carinama u sukobu oko Grenlanda. Ali čak i bez novih nameta zbog arktičkog otoka, ekonomisti predviđaju još lošiji izvoz u SAD.

Ovaj pad izvoza u SAD vjerojatno neće biti posljednji, smatra Sebastijan Dulijen, znanstveni direktor Instituta za makroekonomiju i istraživanje konjunkture (IMK) Zaklade Hans Böckler. „Američko tržište vjerojatno još dugo neće biti tržište rasta za njemačke izvoznike, nego se pretvorilo u posao s visokim rizikom.“

Nada da bi carinski sporazum između SAD‑a i EU iz ljeta 2025. mogao donijeti barem određenu stabilizaciju u transatlantskoj trgovini raspršila se najkasnije s Trumpovim novim prijetnjama u sporu oko Grenlanda. „Sada je definitivno jasno: Sjedinjene Države do daljnjega više nisu pouzdan trgovinski partner i tržište."

SAD su njemačkim tvrtkama desetljećima bile najvažnije tržište, ali to se mijenja: od siječnja do (kraja) studenoga roba u vrijednosti od oko 135,8 milijardi eura otišla je u SAD, što je gotovo desetinu (9,4 posto) manje nego u istom razdoblju prethodne godine, pokazuju novi podaci Njemačkog zavoda za statistiku. Uvoz iz SAD‑a u Njemačku porastao je, naprotiv, za 2,2 posto na 86,9 milijardi eura.

Manji, ali još uvijek golemi deficit s Njemačkom

Trump svoje carine najprije opravdava enormnim vanjskotrgovinskim deficitom te zemlje i činjenica jest kako je za Njemačku tržište SAD bilo i gdje je ona ostvarivala najveći suficit. Ali ona to još uvijek jest, makar se njemački izvozni višak u trgovini sa SAD‑om u prvih jedanaest mjeseci 2025. smanjio na 48,9 milijardi eura. „To je najniža vrijednost za taj period od pandemijske 2021. godine“, priopćili su statističari. U istom razdoblju 2024. suficit je iznosio rekordnih 64,8 milijardi eura.

U trgovini sa SAD najveći je gubitnik njemačka automobilska industrija: siječnja do studenoga 2025. je izvoz vozila i dijelova pao za 17,5 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine i iznosi 26,9 milijardi eura. Smanjio se i izvoz strojeva u SAD za 9 posto, na nešto više od 24 milijarde eura. Izvoz farmaceutskih proizvoda, naprotiv, blago je porastao na oko 26 milijardi eura.

Zapravo, njemački gospodarstvenici su u prvoj godini drugog mandata Trumpa strahovali od još gorih rezultata na američkom tržištu. No pokazalo se kako su prijetnje - a onda i odgode uvođenja carina ovog američkog predsjednika uzrokovale i stvaranje zaliha kod američkih kupaca. No u ovoj godini toga vjerojatno više neće biti u toj mjeri, tako da ekonomist IMK‑a Dulijen očekuje da će izvoz u SAD i dalje slabiti — čak i ako se carine u sporu oko Grenlanda uspiju spriječiti. Jer politika ove Bijele kuće sve više uopće ne može predvidjeti: tvrtke više ne mogu biti sigurne koje carinske stope i uvjeti za izvoz će vrijediti već sljedećeg tjedna.

"To je sad stvarno previše"

Trump je prošle subote i zbog Grenlanda, najavio dodatne carine na robu iz Njemačke, Danske, Norveške, Švedske, Francuske, Nizozemske, Finske i iz Velike Britanije. Već 1. veljače bi to trebalo biti dodatnih 10%, a od 1. lipnja 25% sve dok ne bude postignut dogovor o „potpunoj i sveobuhvatnoj akviziciji Grenlanda", izjavio je Trump.

Predstavnici njemačkog gospodarstva su do sad zagovarali umjerenost i obzir prema američkim partnerima, ali to je i njima već previše. „Europa se ne smije dati ucjenjivati, pa čak ni od Sjedinjenih Država“, rekao je predsjednik Udruge industrije strojogradnje VDMA, Bertram Kavlat. Grenland je dio Europe i tako mora i ostati. „Ako EU ovdje popusti, to će samo ohrabriti američkog predsjednika da iznese sljedeći besmisleni zahtjev i zaprijeti novim carinama.“

Već je izvjesno kako su sve nagodbe EU sa SAD praktično propale, a i u Davosu se sad čuje kako Bruxelles razmatra što bi mogao biti odgovor na ove najnovije Trumpove prijetnje. Europa tu nije nikakav patuljak prema "velikoj Americi": 27 država članica EU izvezlo je od siječnja do studenoga 2025. u SAD robu u vrijednosti od oko 516 milijardi eura, a uvezlo robu vrijednu gotovo 326 milijardi eura što je čini ključnim tržištem i za mnoge američke tvrtke.
Obratno, po izračunu Instituta za svjetsko gospodarstvo iz Kiela, Trumpove carine najteže pogađaju - Amerikance. Da, ukupan uvoz se smanjuje, ali za ono što onda ipak stiže u SAD izvoznike "košta" samo četiri posto carinskog tereta, dok se preostalih 96 posto plaćaju američki kupci.

Pad izvoza samo 0,8%

Dok je pad njemačkog izvoza u SAD do kraja studenog u 2025. pao za 9,4%, ukupan izvoz se doduše smanjio, ali nipošto ne u toj mjeri: za samo 0,8% u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. Jer usprkos sve većim napetostima i u trgovinskim odnosima s Kinom, sad je ta zemlja postala najvažniji njemački trgovinski partner. Od siječnja do studenoga 2025. ukupna vrijednost uvoza i izvoza u trgovini s Narodnom Republikom iznosila je oko 231 milijardu eura, dok je promet sa SAD iznosio 222,8 milijardi. Njemačkom izvozu doduše ne ide toliko dobro, jer je i struktura tipična za uzlazni gospodarski ciklus kad se nabavljaju novi strojevi. Utoliko i izvoz na tržište EU zapinje, ali tu ima i svjetlih točaka. Tako se razmjena s Velikom Britanijom očito oporavlja od šoka Brexita i poslovi idu ipak bolje.

A kad je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, Dirk Jandura, predsjednik Saveza njemačkih izvoznika (BGA) ima svoje mišljenje: „Trump pili granu na kojoj sjedi." Nove carine pogodile bi obje strane jer EU u cjelini se za gospodarstvo SAD po svojoj izuzetnoj važnosti može mjeriti jedino s Kinom. „Posljedica je da će se naši trgovci okretati od SAD‑a i tražiti alternativna tržišta. SAD ostaju za nas vrlo važno tržište. Ali ništa ne traje vječito."

Vladajući kršćanski demokrati i poslodavci vide velik problem u broju dana koliko se zaposleni u Njemačkoj javljaju na bolovanje. S druge strane, Njemački savez sindikata (DGB) ne dopušta nekakvu opću sumnju prema zaposlenima. Kolika je zapravo stopa bolovanja? I koji su uzroci?

Njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) se osvrnuo na problem prevelikog broja dana bolovanja zaposlenih u Njemačkoj. On vidi problem i u mogućnosti otvaranja bolovanja tek telefonskim pozivom. Treba razgovarati o tome "kako stvoriti poticaje da ljudi obavljaju svoj posao", rekao je Merz.

U slučaju bolesti, u Njemačkoj je poslodavac obavezan na isplatu pune plaće u pravilu najdulje šest tjedana godišnje. Nakon toga zdravstvena osiguranja isplaćuju naknadu za bolovanje. „Na koncu moramo vidjeti da svi zajedno u ovoj Saveznoj Republici Njemačkoj postignemo veću ukupnu gospodarsku produktivnost nego što je trenutačno postižemo“, rekao je Merz. Ministrica zdravstva Nina Warken (CDU) najavila je da će provjeriti odredbe o telefonskom otvaranju bolovanja, na što se osobito žale udruge poslodavaca.

Koliko je bolovanja i koliko to košta?

Prema analizi zdravstvenog osiguranja DAK-Gesundheit za 2025. godinu, stopa bolovanja prošle je godine ostala stabilna na visokoj razini od 5,4 posto. To znači da je svakoga dana u godini u prosjeku 54 od 1000 zaposlenih imalo otvoreno bolovanje. U prosjeku je na bolovanju provedeno 19,5 kalendarskih dana — gotovo jednako kao 2024., kada je bilo 19,7 dana izostanka, kako je osiguranje utvrdilo prema podacima o vlastitim osiguranicima.

Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, zaposleni u Njemačkoj su u 2024. bili bolesni u prosjeku 14,8 radnih dana, nešto manje nego godinu prije (15,2). DAK vodi evidenciju o kalendarskim danima, a Statistički zavod o radnim danima - dakle podaci su gotovo identični i za osiguranike drugih zdravstvenih osiguranja.

U izračune stope bolovanja općenito se ne uključuju izostanci u trajanju jednog ili dva dana kada zaposleni ne odlaze liječniku.

U kolovozu prošle godine poslodavcima blizak Institut njemačkog gospodarstva (IW) izračunao je da su poslodavci 2024. izdvojili oko 82 milijarde eura za bolesne zaposlenike.

U tri godine izdaci za isplatu plaće u slučaju bolesti porasli su za deset milijardi eura.

Ima li Njemačka osobito mnogo izostanaka?

Njemačka je, u usporedbi s drugim europskim zemljama, u gornjem dijelu ljestvice, pokazuje analiza Instituta za zdravstvo i socijalna istraživanja (Institut für Gesundheits- und Sozialforschung IGES) načinjena za osiguravatelja DAK. Institut se poziva na takozvani European Labour Force Survey, koji utvrđuje koliko se tjednog radnog vremena izgubi zbog bolesti — no samo jednom godišnje, za jedan odabrani tjedan.

Njemačka tu ima vrijednost od 6,8 posto — slično Belgiji (6,7 posto), Švedskoj (6,6 posto) i Islandu (6,1 posto) za 2023. godinu i po ljestvici IGES-a, Hrvatska ima manju stopu bolovanja - 5,4%. Na vrhu je Norveška s 10,7 posto. Nisu baš osobito jasne statistike zemalja s najnižim vrijednostima jer Maltu se evidentira s 1,6 posto, Bugarsku s 0,6 posto i Grčku s 0,4 posto.

Koji su glavni razlozi bolovanja?

S obzirom na podatke Njemačkog zavoda za statistiku se može konstatirati jasan porast od 3,6 radnih dana u usporedbi s 2021. Taj bi se porast, prema ocjeni Zavoda, između ostaloga mogao pripisati uvođenju elektroničke potvrde o nesposobnosti za rad početkom 2022.: od tada se sva bolovanja zaposlenika evidentiraju bez iznimke, dakle i veoma kratka bolovanja. Prije to nije bio slučaj.

To je zaključak i istraživanja zdravstvenog osiguravatelja AOK od prošle godine. Osim drugog načina evidentiranja, više je slučajeva respiratornih bolesti - u što onda dolazi i obična prehlada. Uz to se, prema AOK-u, i dalje bilježi „stalni porast slučajeva bolovanja uzrokovanih psihičkim tegobama“.

DAK dolazi do sličnih rezultata: najčešći uzrok bolesti prošle su godine i dalje bile respiratorne bolesti. Na drugom mjestu sada su psihička oboljenja, poput depresije. Slijede problemi mišićno-koštanog sustava.

Koliki je udio bolovanja javljenog telefonom?

Otvaranje bolovanja tek telefonskim pozivom barem nije jedini razlog za toliki porast dana bolovanja. Njegov udio u svim bolovanjima premalen je da bi to moglo biti presudno. Prema podacima Središnjeg instituta za zdravstveno osiguranje iz listopada 2025., telefonska bolovanja činila su 0,9 posto svih slučajeva.

Empirijska analiza upućuje na to „da je značaj telefonske potvrde o nesposobnosti za rad, s udjelom od 0,8 do 1,2 posto godišnje u svim potvrdama, vrlo malen za cjelokupan razvoj broja slučajeva".

I istraživanje AOK zaključuje kako kod telefonskog otvaranja bolovanja nema nikakvih „znakova sustavne zlouporabe“. Tri od četiri sudionika istraživanja ocijenili su telefonsko otvaranje bolovanja smislenim ili vrlo smislenim, jer ne moraju ići bolesni liječniku i mogu izbjeći kontakt s drugim pacijentima u čekaonici.

Bolovanje kao politika

Kršćansko-demokratska unija i udruge poslodavaca ipak već dulje vrijeme traže ukidanje telefonskog otvaranja bolovanja. U koalicijskom sporazumu Unije i SPD-a se ne govori o ukidanju, nego o izmjenama: „Telefon­sko otvaranje bolovanja izmijenit ćemo tako da se ubuduće isključi zlouporaba (primjerice zabranom izdavanja bolovanja putem privatnih internetskih platformi koje nude online-liječničke usluge)."

I čelnik Udruge liječnika u zdravstvenom sustavu Andreas Gassen je nepovjerljiv prema potvrdi o nesposobnosti za rad isključivo nakon telefonskog razgovora s liječnikom. Telefonsko bolovanje „naravno“ potiče zlouporabu, rekao je za Tagesspiegel. „Telefonom se ne može pouzdano procijeniti je li netko doista nesposoban za rad ili nije“, rekao je Gassen.

Sindikati i stranka Ljevica odbacili su prijedloge i upozorili na generalnu sumnju prema zaposlenima. „Slati ljude bolesne na posao ili od njih tražiti da idu kasnije u mirovinu ne otvara niti jedno jedino radno mjesto u našu zemlju“, rekla je predsjednica Njemačkog saveza sindikata (DGB), Jasmin Fahimi tijekom vikenda.

"Treba govoriti o tome, zašto se ljudi javljaju na bolovanje"

Glavni tajnik Ljevice Janis Ehling rekao je: „Tko se žali na visoku stopu bolovanja trebao bi govoriti o preopterećenju, manjku osoblja i radnim uvjetima koji ljude čine bolesnima, a ne optuživati zaposlenike za nedostatak radne etike."

Predsjednica Zelenih Franciska Brantner rekla je da je s gospodarskog stajališta jasno „da moramo više raditi". No potrebni su dobri uvjeti, poput pouzdane skrbi za djecu.

I bivši ministar zdravstva Karl Lauterbah (SPD) usprotivio se u medijima ukidanju telefonskog otvaranja bolovanja. Poboljšanje stope bolovanja može se postići „preventivnom medicinom“. „To možemo postići ranom dijagnostikom, primjerice povišenog krvnog tlaka, povećanjem poreza na duhan i drugim preventivnim mjerama — a ne zlostavljanjem bolesnih."

Raditi samo kraće?

Čelnik DAK-a Andreas Storm rekao je za agenciju dpa da analize pokazuju kako se stopa bolovanja stabilizira na visokoj razini. „Zato je ispravno i potrebno provesti temeljito istraživanje uzroka.“ Storm je pozdravio raspravu koju je Merz ponovno pokrenuo i zatražio sastanak na vrhu u uredu kancelara, na kojem bi poslodavci, sindikati, liječnici i zdravstvena osiguranja sjeli za isti stol. Riječ je o tome da se razviju nova rješenja, rekao je čelnik osiguranja.

„Jedan važan element može biti uvođenje djelomičnog bolovanja kod određenih bolesti i dijagnoza.“ Time se misli na mogućnost otvaranja bolovanja samo za dio dnevnog radnog vremena.

"Zlatno doba za Ameriku počinje upravo sada." Ništa manje od toga obećao je Donald Trump američkom gospodarstvu prije točno godinu dana, nakon što je položio prisegu kao 47. predsjednik SAD-a.

Ako se pogleda kretanje američkih burzi od 20. siječnja 2025. moglo bi se pomisliti da je bio u pravu. Referentni indeks Dow Jones u tom je razdoblju porastao za više od 14 posto, S&P 500 za gotovo 17 posto, dok je tehnološki indeks Nasdaq 100 skočio za više od 21 posto.

Ali odražavaju li američke burze doista stanje američkog gospodarstva?

Rast prije svega potaknut bumom umjetne inteligencije

„Ako pogledamo zbivanja na Wall Streetu, vidimo da indekse prije svega potiču velike tehnološke kompanije s područja umjetne inteligencije“, kaže Stefan Riße, strateg za tržišta kapitala u tvrtki Acatis. To je samo jedan dio američkog gospodarstva, ali s velikom dominacijom na burzi. „Realno gospodarstvo još nije tako snažno profitiralo.“

„Trump ima nevjerojatnu sreću što tehnološki sektor oko umjetne inteligencije doživljava takav bum i što u svojem gospodarstvu ima globalno vodeće kompanije“, ocjenjuje i David Kohl, glavni ekonomist banke Julius Bär.

U trećem tromjesečju bruto domaći proizvod (BDP) porastao je, na godišnjoj razini, za 4,3 posto. Toliki rast gospodarstvo SAD-a nije zabilježilo još od ljeta 2023. – ponajprije zahvaljujući ulaganjima vrijednima milijarde dolara u podatkovne centre.

Ipak, upravo kada je riječ o umjetnoj inteligenciji, postavlja se pitanje koliko je taj rast održiv za američko gospodarstvo i odražava li se uopće na pozitivan razvoj poduzeća i zaposlenosti, upozorava Laura von Daniels iz Zaklade za znanost i politiku (SWP).

„Tu postoji znak pitanja – već i zato što imamo sve veću automatizaciju i primjenu umjetne inteligencije na tržištu rada.“

„Još nije predstavljena razrađena strategija“

Kako je rekao Trump, cilj gospodarske politike temeljene na carinama, deregulaciji i smanjenju poreza je zaštita domaće industrije, povećanje proizvodnje američkih tvrtki i stvaranje novih radnih mjesta. „Za to su mu potrebna ulaganja u vlastitoj zemlji", objašnjava von Daniels.

Ona napominje da je Trump u pregovorima s trgovinskim partnerima dobio određene ustupke u obliku obećanja o ulaganjima na američkom tržištu i ističe: „Ali to još ništa ne govori o tome kako će investicijska aktivnost u SAD-u doista izgledati u nadolazećim godinama."

Osim toga, ukupan učinak na gospodarstvo ostaje upitan, ocjenjuje von Daniels i naglašava. „Vidimo pritisak na druge zemlje, ali dosad nije predstavio razrađenu gospodarsku ili industrijsku strategiju."

Porasla nezaposlenost

Na tržištu rada Trumpova se obećanja zasad ne osjećaju. U studenome je stopa nezaposlenosti porasla na 4,6 posto, što je najviša razina u posljednje četiri godine.

Posebno loše posluje prerađivačka industrija. Samo u prosincu, prema podacima američke službe za zapošljavanje, ukinuto je 8.000 industrijskih radnih mjesta. „I tu Trump ne nudi koncepte kako želi očuvati ili povećati zaposlenost u SAD-u“, kaže von Daniels.

Kao primjer navodi tajvanskog proizvođača čipova TSMC. „Oni ulažu na američkom tržištu i žele ondje proizvoditi čipove, ali zbog nedostatka dovoljno kvalificirane radne snage dovode vlastite stručnjake i kadar.“

Inflacija pala, cijene i plaće porasle

Ključna tema Trumpove izborne kampanje bila je inflacija. Izbore je, između ostalog, dobio jer je kritizirao visoke cijene i za to optuživao demokrate, Joea Bidena i Kamalu Harris.

U međuvremenu se slika promijenila. Doduše, inflacija se posljednjih mjeseci stabilizirala: u prosincu su potrošačke cijene na godišnjoj razini porasle za 2,7 posto, isto kao i mjesec ranije. No problem za Trumpa ostaju visoki troškovi života u SAD-u – prije svega stanovanje i hrana.

Upravo je to nedavno demokratima donijelo izborne pobjede u nekoliko saveznih država. Trump je, naime, obećao da će cijene „vrlo, vrlo brzo“ sniziti i „ponovno učiniti Ameriku pristupačnom“.

Ipak, razina cijena i dalje je oko 25 posto viša nego prije pandemije koronavirusa. Simbol takozvane krize pristupačnosti postali su svakodnevni proizvodi poput jaja, kave, mesa i soka od naranče. Istina, i plaće su u tom razdoblju znatno porasle, ali ljudi poskupljenja u pravilu osjećaju mnogo snažnije.

Pad potpore u javnosti

Prema istraživanju Reutersa i Ipsosa, potpora Trumpovoj gospodarskoj politici među građanima SAD-a pala je na 33 posto – najnižu razinu od početka njegova mandata.

„To je za mene pokazatelj da ljudi imaju dobar osjećaj kako Trump pokušava prodati nešto od čega se ne može očekivati mnogo stvarnog učinka“, ocjenjuje von Daniels.

Što su donijele carine

Da će troškovi za američke građane ubuduće padati – to je malo vjerojatno. Naprotiv. Razlog su uvozne carine koje je uveo Trump, a koje bi trebale potaknuti domaću potražnju u SAD-u.

Međutim, kako pokazuje aktualna studija kelnskog Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW), samo oko četiri posto carinskog tereta dosad su snosile strane tvrtke, dok je 96 posto prebačeno na američke kupce. „Carine su autogol", kaže direktor istraživanja Julian Hinz. „Tvrdnja da strane države snose te carine je mit."

Carine poskupljuju uvoznu robu. „U početku su negativni učinci carina bili donekle ublaženi zahvaljujući dvjema stvarima: prvo, zalihama nabavljenima po nižim cijenama“, objašnjava von Daniels. Drugi čimbenik bili su strani izvoznici, koji, za razliku od Trumpova prvog mandata, više nisu spremni snižavati cijene i odricati se profita.

Ipak, Trump je carinama uspio ostvariti dva cilja. Trgovinski deficit smanjen je na oko 30 milijardi dolara – najnižu razinu od 2009. godine.

Osim toga Sjedinjene Države su, prema podacima Bijele kuće, prošle godine ostvarile oko 200 milijardi dolara prihoda od carina. Tim novcem Trump želi financirati poreznu reformu „Big Beautiful Bill“. Prema procjenama britanskog Insight Investmenta, prihodi od carina pokrivaju tek oko polovice troškova tog golemog fiskalnog programa.

Zabrinutost zbog daljnjeg rasta javnog duga

Unatoč rezovima u zdravstvenim i socijalnim programima, stručnjaci očekuju daljnji rast zaduženosti. Uštede ostvarene smanjenjem rashoda teško da će nadoknaditi gubitke prihoda zbog poreznih olakšica predviđenih zakonom.

Američki državni dug u međuvremenu je prvi put premašio granicu od 38 bilijuna dolara. „To što je koeficijent državnog duga prema BDP-u trenutačno viši od 123 posto i dalje je zabrinjavajuće“, kaže von Daniels.

Ona ističe da „ogromna privilegija“ najvećega svjetskog gospodarstva i dolara i dalje privlači ulaganja, ali hoće li tako ostati i ubuduće ovisit će, kaže, o tome hoće li Trump nastaviti s napadima na Fed kao neovisnu središnju banku.

Upoznajte Veroniku.

Ova trinaestogodišnja krava pasmine švicarsko smeđe govedo živi u selu Nötsch u podnožju Koruških Alpa, na jugu Austrije. Farmer je drži kao kućnog ljubimca, a Veronika se slobodno kreće po livadi koliko god želi i uživa. Kao i mnogi kućni ljubimci, voli da joj se češkaju leđa. Ako u blizini nema ljudi, nema problema — Veronika sama poseže za četkom ili štapom i češka se.

Time je postala prva krava kod koje je zabilježena uporaba predmeta kao alata na vlastitom tijelu.

Štoviše, kada joj je ponuđena četka za pod, Veronika je koristila obje strane — ovisno o tome koji dio tijela želi počešati. To se smatra „višenamjenskom uporabom alata“, ponašanjem koje je dosad znanstveno zabilježeno samo kod čimpanzi u središnjoj Africi (i kod ljudi). Ponašanje Veronike zabilježili su i analizirali Alis Auersperg i Antonio Osuna-Mascaro sa Sveučilišta za veterinarsku medicinu u Beču. Rezultate su objavili u novoj studiji u časopisu Current Biology 19. siječnja 2026. godine.

Prava krava ili umjetna inteligencija?

Auersperg, stručnjakinja za ponašanje životinja i inovacije, objavila je knjigu na tu temu u veljači 2025. Nakon toga zatrpale su je poruke ljudi koji su tvrdili da su primijetili inovativna ponašanja kod svojih kućnih ljubimaca, mačaka ili ptica.

Jedna snimka joj je, međutim, posebno privukla pozornost. Na njoj se vidi smeđa krava koja koristi stare grablje kako bi se počešala po leđima, u idiličnom austrijskom selu. Ona i Osuna-Mascaro otputovali su u to selo, Nötsch, u Veronikin dom, kako bi provjerili je li snimka autentična. Jer u doba kada je umjetna inteligencija posvuda prisutna — tko može jamčiti da ta krava doista postoji? „Nikada ne možemo vjerovati pukoj anegdoti“, kaže Auersperg. „Mogu se napraviti deepfake snimke ili je riječ o snažno istreniranom ponašanju.“ Zato su odlučili kravu koja koristi alat vidjeti vlastitim očima.

Ispostavilo se da je Veronika itekako stvarna. Njezin vlasnik, Vitkar Vigele, ranije je kao kućnog ljubimca držao i Veronikinu majku. Sada je Veronika ta koja glasno muče čim ugleda Vigelea kako dolazi.

Krava bira različite krajeve četke za različite namjene

Auersperg i Osuna-Mascaro provodili su vrijeme s obitelji Vigele, promatrajući Veroniku u akciji, i to sve uz mnogo štrudli od jabuka. Nakon nekoliko dana Auersperg se vratila u Beč, ali je Osuna-Mascaro ostao u selu nekoliko tjedana, tijekom kojih je proveo 70 eksperimenata s kravom. U njima je Veronika iznova pokazivala višenamjensku uporabu alata koristeći četku za pod koju joj je istraživač davao. „Veronika je više voljela kraj s vlaknima nego dršku — koristila ga je dva i pol puta češće“, rekao je Osuna-Mascaro za DW.

Taj kraj s čekinjama koristila je kako bi dugim, širokim pokretima češkala stražnji dio tijela i gornje dijelove leđa. „Ali povremeno je koristila i dršku“, kaže istraživač. „Isprva smo mislili da je to pogreška. Međutim, ispostavilo se da je i taj kraj koristila smisleno — za češanje dijelova tijela gdje je koža mekša i osjetljivija, poput vimena, pupčane kožne rese i trbuha.“ Kada je koristila dršku, Veronika je mijenjala i način pokreta — više je bockala nego što je povlačila alat.

„Jednostavno pretpostavljamo da su krave glupe“

Osuna-Mascaro kaže da je upoznavanje Veronike bilo „intenzivno iskustvo“. „Krave se ponekad ponašaju pomalo kao mačke“, kaže on. „Nisu kao psi, koji vam odmah prilaze. Morate zadobiti njihovo povjerenje.“ No zašto baš jedna krava u ruralnoj Austriji pokazuje ponašanje koje ranije nije primijećeno — ili barem nije znanstveno zabilježeno — ni kod jedne vrste goveda?

Prije svega, istraživači ponašanja životinja nisu obraćali mnogo pozornosti na krave. „Veronika ne pripada nekoj egzotičnoj vrsti kod koje bismo očekivali uporabu alata“, kaže Auersperg. „Krave su domaće životinje koje su pripitomljene prije 10.000 godina. Ima ih posvuda oko nas. Jednostavno pretpostavljamo da moraju biti glupe jer su stoka.“

Međutim, Veronikina sposobnost korištenja alata upućuje na to da su ljudi možda ozbiljno podcijenili krave. Auersperg i Osuna-Maskaro ne vjeruju ni da je riječ o usamljenom slučaju. „Ne mislimo da je Veronika goveđi Einstein“, kaže Auersperg. Ona i njezin kolega smatraju da su presudne bile Veronikine životne okolnosti. „Za razliku od gotovo svake druge krave na planetu, Veronika se ne drži radi proizvodnje mlijeka ili mesa, nego je voljeni kućni ljubimac“, kaže Auersperg.

Prema riječima njezina vlasnika, Veroniki su bile potrebne godine vježbe sa štapovima kako bi usavršila korištenje alata za češanje. Većina krava uopće ne doživi 13 godina. „Ona je kućni ljubimac, imala je bogato okruženje, mnogo predmeta oko sebe s kojima se mogla igrati i omogućen joj je iznimno dug život“, kaže Auersperg. „Nemamo apsolutno nikakav dokaz da su krave glupe životinje“, dodaje ona. „To što ove sposobnosti nisu primijećene možda ima veze s načinom na koji se prema njima odnosimo.“

Možda bismo viđali više krava koje koriste alate — kada bismo im dali više slobode da lutaju i istražuju svijet oko sebe. Kao Veronika…

Prirodni životni vijek goveda kreće se između petnaest i trideset godina. Svjetski rekord drži čuvena Velika Berta, krava koja je kod svojeg domaćina u Irskoj živjela čak 48 godina i devet mjeseci.

Razlika između prirodnog životnog vijeka i onoga u industriji drastična je: goveda koja se uzgajaju radi mesa žive jednu do dvije godine – i potom idu na klanje. Krave muzare u prosjeku žive između četiri i šest godina. Bikovi za rasplod mogu doživjeti oko pet godina.

Prema izvještaju razvojne organizacije Oxfam, broj milijardera diljem svijeta se povećao. Nadalje, njihovo bogatstvo poraslo je za 16 posto u odnosnu na prošlu godine, stoji u izvješću te organizacije o socijalnoj nejednakosti. Oxfam navodi da otprilike 3.000 milijardera posjeduje bogatstvo od 18,3 bilijuna američkih dolara (otprilike 15,75 bilijuna eura) – što je povijesni maksimum.

Od 2020. godine njihovo se bogatstvo realno povećalo za više od 80 posto. Istovremeno, Oxfam naglašava da gotovo polovica čovječanstva živi u siromaštvu. Izvješće se temelji na podacima iz različitih izvora. Primjerice, Oxfam je kombinirao Forbesove procjene bogatstva milijardera s podacima Svjetske banke i UBS Global Wealth Reporta.

Dvanaest najbogatijih ljudi na svijetu sada ima više novca od siromašnije polovice svjetske populacije, što je više od četiri milijarde ljudi.

Zabrinutost zbog političkog utjecaja superbogatih

Članica uprave Oxfama Charlotte Becker sa zabrinutošću promatra rastući politički utjecaj superbogatih: "Ekonomska moć superbogatih sve se više pretvara u političku moć i dodatno narušava demokraciju. To vidimo, na primjer, u SAD-u." Razvojna organizacija upozorava da je golemi jaz između bogatih i siromašnih "idealno plodno tlo za antidemokratske snage".

Koristeći primjer najbogatijeg čovjeka na svijetu, Elona Muska, Oxfam ilustrira koliko su ekstremne postale razlike u prihodima. Prema izvještaju, Musk za samo četiri sekunde zaradi ono što prosječna osoba zaradi u jednoj godini.

Više milijardera u Njemačkoj

Broj milijarderki i milijardera u Njemačkoj značajno je porastao prošle godine, povećavši se za trećinu na 172 osobe. Time se Njemačka našla na četvrtom mjestu liste zemalja s najvećim brojem milijardera u svijetu. Njihovo ukupno bogatstvo također se realno povećalo za oko 30 posto na 840,2 milijardi američkih dolara.

Oxfam je ponovio svoj zahtjev za povećanjem poreza za superbogate - i u Njemačkoj i globalno. To bi po Oxfamu, značilo povećanje maksimalne porezne stope i uvođenje poreza na milijardere. Nedavno je Socijaldemokratska stranka (SPD) predložila povećanje poreza na (višemilijunskog) nasljedstva, ali Kršćansko-demokratska unija (CDU/CSU) kancelara Merza odbacuje taj prijedlog.

Švicarski alpski grad Davos ponovno dočekuje kremu političkog, ekonomskog i kulturnog svijeta na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF).

WEF se održava u vrijeme kada američki predsjednik Donald Trump nastoji demontirati međunarodni poredak: od rušenja etabliranih trgovinskih pravila i masovnog povlačenja iz međunarodnih organizacija, uključujući UN-ov ugovor o klimi, do zarobljavanja venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura nakon napada na glavni grad Caracas i prijetnje aneksijom Grenlanda, koji je formalno dio bliske saveznice Danske.

Trumpov napad na međunarodna pravila koja su uglavnom na snazi ​​od Drugog svjetskog rata i njegov utjecaj na globalni mir, politiku i gospodarstvo trebali bi biti među ključnim temama tijekom petodnevnog događaja koji počinje 19. siječnja, a održava se pod motom „Duh dijaloga".

„Dijalog nije luksuz u vremenima neizvjesnosti, to je hitna potreba“, rekao je Borge Brende, predsjednik i izvršni direktor WEF-a. „U kritičnom trenutku za međunarodnu suradnju – obilježenom dubokom geoekonomskom i tehnološkom transformacijom – ovogodišnji sastanak bit će jedan od naših najznačajnijih.“

Donaldu Trumpu pridružit će se više od 60 šefova država i vlada, uključujući njemačkog kancelara Friedricha Merza, kanadskog premijera Marka Carneyja, argentinskog predsjednika Javiera Mileija, predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, kineskog vicepremijera He Lifenga, pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa i sirijskog vođu Ahmada Al Sharaa.

Najveća američka delegacija ikad u Davosu

Trump predvodi najveću američku delegaciju ikad u Davosu, u kojoj će biti petero ministara i drugi visoki dužnosnici.

U delegaciji su i državni tajnik Marco Rubio, posebni izaslanik Steve Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner, što bi mogao biti temelj za visokorangirane rasprave o Ukrajini, Venezueli, Gazi i Iranu, odakle stižu svjedočenja p brutalnom gušenju protuvladinih prosvjeda.

Očekuje se da će se Trump sastati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i saveznicima Kijeva iz skupine G7 - uključujući čelnike iz Njemačke, Italije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i predsjednicu Europske komisije – to će biti na marginama glavnog događaja kako bi se zatražilo američku podršku za sigurnosna jamstva za Ukrajinu nakon mogućeg mirovnog sporazuma s Rusijom, izvijestio je Financial Times.

Snažnu američku nazočnost zaokružuje premijerno izdanje "USA House" – to je mjesto smješteno u maloj crkvi na glavnoj gradskoj ulici (Promenade), gdje će američki dužnosnici organizirati razne događaje i umrežavati se s investitorima.

Geoekonomski rat

Iako se očekuje da će geopolitički preokreti i posljedična neizvjesnost dominirati raspravama, kreatori politika i poslovni lideri su zainteresirani i za raspravu i o načinima rješavanja drugih izazova s kojima se suočava globalno gospodarstvo.

A ono se pokazalo relativno otpornim unatoč pojačanim trgovinskim napetostima i političkoj neizvjesnosti, dijelom zahvaljujući ogromnim ulaganjima vezanim uz umjetnu inteligenciju (UI) u SAD-u, što je stabiliziralo najveću svjetsku nacionalnu ekonomiju.

No, projicirani globalni rast od 3,1 % u 2026. još uvijek nije idealan, posebno u vrijeme kada se globalni dug popeo na razine kakve nisu viđene još od Drugog svjetskog rata.

Prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), situacija s dugom u nekoliko afričkih zemalja posebno je zabrinjavajuća.

Globalna trgovina i dalje je pod pritiskom jer zemlje usvajaju sve protekcionističkije politike, poput nametanja jednostranih carina, povećanja ograničenja stranih ulaganja i smanjenja opskrbe ključnim mineralima.

Ekonomski sukobi među nacijama i njihove posljedice bile su top-tema godišnjeg izvješća WEF-a o globalnim rizicima objavljenog u srijedu.

Izazovi i šanse umjetne inteligencije

Umjetna inteligencija još je jedna tema koja je u fokusu ove godine, s nekoliko događaja i predavanja posvećenih tehnologiji, slično kao i na ranijim sastancima WEF-a. U Davosu će biti vodeći tehnološki lideri poput Satye Nadelle iz Microsofta, Jensena Huanga iz Nvidije i šefa odjela za umjetnu inteligenciju u Googleu Demisa Hassabisa.

Umjetna inteligencija već pokazuje obećavajuće stvari u područjima poput medicine i obrazovanja te je u posljednjih nekoliko godina u taj sektor uloženo ili je obećano ulaganje ogromnih svota koje s mjere u tisućama milijardi - iako se mnoge tvrtke trenutno bore s pronalaženjem realnih mogućnosti upotrebe tehnologije, odnosno područja gdje UI nudi dobru dodatnu vrijednost.

Postoji zabrinutost zbog utjecaja UI tehnologije na radna mjesta, postoje naime strahovi da će mnoga od njih postati suvišna u sljedećih nekoliko godina. Izvršni direktor tvrtke Anthropic, Dario Amodei, također među ovogodišnjim sudionicima, kaže da bi umjetna inteligencija mogla eliminirati polovicu svih radnih mjesta u sektoru takozvanih „bijelih ovratnika" u sljedećih godinu do pet godina, naglašavajući potrebu za masovnim ulaganjima u prekvalifikaciju. Radi se primjerice o administrativnim ili menadžerskim poslovima. „Plavi ovratnici" su ljudi koji se bave pretežito fizičkim poslovima.

Umjetna inteligencija pojačava rizik produbljenja postojećeg digitalnog jaza, pri čemu siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti prilike koje nudi UI. Postoji i zabrinutost zbog toga što modeli umjetne inteligencije zrcale postojeće predrasude, šire dezinformacije i generiraju deepfakeove.

Dezinformacije i kibernetička sigurnost su među najvećim globalnim rizicima, stoji u istraživanju rizika WEF-a, što naglašava potrebu za učinkovitom regulacijom.

Novo vodstvo WEF-a

Ovogodišnji sastanak će biti prvi bez osnivača WEF-a Klausa Schwaba na čelu Davosa. Njemački ekonomist dao je ostavku u travnju 2025. zbog optužbi da su on i njegova supruga koristili sredstva WEF-a za osobnu upotrebu. Neovisna istraga, međutim, nije pronašla nikakvo kazneno djelo, već samo manje nepravilnosti.

Schwaba su naslijedili privremeni supredsjedatelji Larry Fink, izvršni direktor BlackRocka, i Andre Hoffmann, potpredsjednik švicarske farmaceutske tvrtke Roche Holdings.

Ovogodišnja dosta prominentna lista sudionika je poticaj za organizatore WEF-a nakon prilično burne godine. Organizacija koja postoji još od 1971. godine i koja je utemeljena kako bi poticala dijalog, sada se suočava s poteškoćama jer multilateralizam slabi, a slobodna trgovina je pod sve većim pritiskom.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...