Vecernji list

Njemački ministar obrane Boris Pistorius opravdao je u Bundestagu planirane rekordne izdatke u svom resoru izmijenjenom globalnom situacijom i novim prijetnjama za Njemačku.

Globalna „geopolitička šahovska ploča upravo se brzo mijenja", rekao je socijaldemokratski političar tijekom rasprave o proračunu za obranu u njemačkom parlamentu. „Savezi se mijenjaju tako brzo kao što ranije ne bi bilo zamislivo“, rekao je ministar. Njemačka zato, po njegovim riječima, mora ponovo definirati svoj položaj i svoju ulogu, „jer ne znamo na koje saveze u budućnosti još možemo računati i koji će koliko dugo opstati“.

To također znači: „Mi Europljani moramo više učiniti za našu konvencionalnu snagu odvraćanja i obranu", nastavio je Pistorius, „i to s jasnim ciljem da NATO mora postati više europski kako bi mogao ostati transatlantski".

Pistorius: "Mi mislimo ozbiljno"

Za obranu bi iduće godine trebalo biti izdvojeno 108,2 milijarde eura, čime će biti ostvaren novi rekord od završetka Hladnog rata. Od toga 82,69 milijardi eura dolazi iz državnog proračuna, a 25,51 milijarda eura iz posebnog fonda za Bundeswehr.

Tako će se izdaci za obranu u usporedbi s 2025. znatno povećati; to je proračun s najvećim rastom. Ukupno je proračun za obranu drugi najveći nakon stavke Ministarstva rada. Proračun za 2026. pokazuje „vrlo dojmljivo: mislimo ozbiljno“, rekao je Pistorius u Bundestagu. I naglasio da je za jačanje obrambene sposobnosti potreban veći tempo.

Nikakav "kapitulacijski mir" za Ukrajinu

Savezna vlada je povećanje u proračunu opravdala izmijenjenom situacijom što se tiče prijetnje izvana kao i potrebnim ulaganjima u unutarnju i vanjsku sigurnost zemlje – osobito s obzirom na ruski rat protiv Ukrajine.

Pistorius je upozorio da se Ukrajinu ne smije prisiliti na jednostrane teritorijalne ustupke. Zemlja mora i ubuduće biti u stanju braniti se. Za to su potrebne snažne oružane snage i robusna, pouzdana sigurnosna jamstva, naravno i SAD-a.

Osim toga, ništa što se tiče budućnosti europskih država, NATO-a ili EU-a ne smije se „pregovarati ili odlučivati preko naših glava“, rekao je Pistorius. „Ili drugim riječima: o našoj budućnosti odlučujemo sami.“ Za Ukrajinu ne smije biti „kapitulacijskog mira", naglasio je njemački ministar obrane.

Vlada planira i novu vojnu službu kako bi ojačala njemačku vojsku (Bundeswehr). To bi se najprije trebalo odvijati prema načelu dobrovoljnosti. No, uvest će se obvezno regrutno testiranje za sve mladiće rođene 2008. nadalje.

Kako bi se ispunili ciljevi dogovoreni u NATO-u, do 2035. potrebno je oko 260.000 aktivnih vojnika. Trenutačno ih je 180.000. Uz to bi trebalo biti još 200.000 pričuvnika.

Skoro sedam mjeseci nakon što je izabran za papu, Lav XIV. je krenuo na svoje prvo putovanje u inozemstvo. Od 27. do 30. studenoga boravi u Turskoj, a zatim do 2. prosinca u Libanonu. Time poglavar Katoličke crkve, porijeklom iz Sjedinjenih Država, nastavlja međunarodni angažman svojih prethodnika.

Danas se putovanja podrazumijevaju kao dio papinske službe i „gotovo su nezamisliva bez toga", kaže za DW njemački crkveni povjesničar Jörg Ernesti.

S nestrpljenjem se očekuje koje će naglaske Lav staviti na svom prvom putovanju i kako će se eventualno razlikovati od svojih prethodnika. U Turskoj papa namjerava posjetiti Ankaru i Istanbul. Osim toga, putuje i u Niceju (tur. Iznik), gdje je prije 1.700 godina održan Prvi nicejski koncil.

U Libanonu su na programu glavni grad Beirut i nekoliko manjih hodočasničkih mjesta na sjeveru zemlje. Na kraju putovanja Lav će se posjetiti i bejrutsku luku, gdje su u ljeto 2020. u strašnoj eksploziji razorene čitave gradske četvrti i poginulo oko 200 ljudi.

Nekada su u Turskoj i Libanonu živjeli mnogi kršćani

Oba naroda povezuje jedna posebnost: prije nešto više od stotinu godina kršćani su činili značajan dio stanovništva. Na području današnje Turske je oko trećina ljudi pripadala nekoj crkvi, a u Libanonu čak više od polovice. Danas se u Turskoj manje od jedan posto stanovnika izjašnjava kao kršćani, u Libanonu oko 30 posto.

Turska je ovim posjetom, osim Italije, jedino mjesto na svijetu koje je ugostilo pet papa. Razlog je i to što se u azijskom dijelu Turske nalaze važna mjesta najranije povijesti kršćanstva i gdje su uspostavljane prve kršćanske zajednice.

U Istanbulu, nekadašnjem Konstantinopolu, i danas stoluje počasni poglavar pravoslavlja – carigradski patrijarh Bartolomej (85). Njegova crkva već desetljećima trpi ograničenja od strane turske države. Lav dolazi – kao i njegovi prethodnici Ivan Pavao II. (1979.), Benedikt XVI. (2006.) i Franjo (2014.) – namjerno krajem studenoga u Istanbul. Naime, 30. studenoga slavi se apostol Andrej, koji je za pravoslavlje značajan poput apostola Petra za zapadne kršćane.

„Ograničenje vjerskih sloboda" u Turskoj

Prema ocjeni Ernestija, u Turskoj su „najviše ograničene vjerske slobode". To posebno važi za Grčku pravoslavnu crkvu, koja je nakon protjerivanja Grka iz Konstantinopola i Male Azije prije oko sto godina „prilično desetkovana“. Ekumenski patrijarh je ograničen u svom djelovanju.

Prije više od 50 godina je državnim dekretom zatvorena pravoslavna bogoslovija na otoku Halki u Mramornom moru kod Istanbula. Ni Katolička crkva, dodaje Ernesti, ne može slobodno djelovati.

Posjet je zanimljiv jer prvo putovanje novog pape vodi u zemlju s muslimanskom većinom. „Mnogi ljudi u islamskom svijetu, posebno u Turskoj, osjećaju se počašćenima što je papa za svoje prvo inozemno putovanje izabrao baš Tursku", kaže za DW Felix Körner, iz katoličkog reda isusovaca. Iako znaju „da to nije primarna namjera putovanja“, ipak to doživljavaju kao veliku čast.

„Softpower" pape

Körner, jedan od najvažnijih islamologa Rimokatoličke crkve, govori turski i godinama je predavao u Turskoj. Po njegovom mišljenju, „kršćansko-islamski dijalog u posljednje vrijeme dobiva novu dinamiku". U mnogim zemljama stasala je generacija mladih muslimana koja jasno vidi da njihovi politički lideri koriste religiju, posebno islam, „za održavanje moći, do brutalnosti, kao oslonac nepravednog sustava".

Za njih, kaže Körner, papa Lav predstavlja „alternativni oblik vjerskog prisustva“. Pokazuje da religija može biti moćna „kroz softpower – primjer, svjedočanstvo, dobre riječi, diplomaciju", a ne „kroz hardpower – državnu silu, nasilje, korupciju". Körner kaže da to ulijeva nadu mnogim njegovim muslimanskim poznanicima da se religija može živjeti drugačije, bez politizacije.

Libanonska etapa – izazov i prilika

Zbog složene vjerske raznolikosti, libanonska etapa putovanja je posebno značajna. Zemlja je tradicionalno obilježena suživotom brojnih religija, bez državne religije. Danas je više od 60 posto Libanonaca sunitski ili šijitski muslimani, oko 30 posto kršćani različitih crkava, a tu su i Druzi i Alaviti.

Šijitski Hezbolah, koji podržava Iran, snažan je politički faktor. Politički sustav je jasno podijeljen po vjerskom ključu, objašnjava Ernesti. Vatikan vidi Libanon „kao poligon za uspješno zajedničko življenje ljudi različitih religija“. Ako se u takvoj zemlji ne nađe sklad, dolazi do nestabilnosti; ako se postigne suradnja, koristi ima cijelo društvo. U sadašnjem stanju Libanon nije „nimalo jednostavna destinacija" za papu Lava XIV., smatra Ernesti.

Što se tiče dijaloga s islamom, Körner očekuje da će papa nastaviti kurs približavanja, ali na drugačiji način od Franje. „Franjo je išao putem prijateljstva“, naglašavao simpatije i gradio odnose kroz osobni kontakt, što je obilježilo njegove posjete islamskom svijetu, poput Abu Dabija 2019. i potpisivanja dokumenta o međusobnom razumijevanju.

Lav ima slične prioritete i vrijednosti, ali drugačiji stil, kaže Körner, „puno strukturiraniji, oprezniji, promišljeniji". „Lav je kanonist. To je dobro. On će za ovo rastuće razumijevanje između muslimana i kršćana stvarati trajne strukture."

Körner smatra da je „poslije jednog tipa pape koji ide naprijed poput Franje, sada došao sasvim drugačiji tip – onaj koji to nasljeđe pretače u forme koje obećavaju pravu održivost“ i omogućavaju dublju suradnju religija.

Marko Perković Thompson je u utorak 25. studenog, putem videa na svom Facebook profilu gradonačelniku grada Zagreba, Tomislavu Tomaševiću, poručio da se ponaša kao „šerif s divljeg zapada“ te da će, ako mu ne dopusti koncert, biti prisiljen povući „puno radikalnije poteze koji mu se neće svidjeti“. Optužio ga je i za udar na pravni poredak Republike Hrvatske te dodao da će svaki udar na pravni poredak dobiti svoj odgovor. Prethodno tomu, gradonačelnik je rekao da drugog koncerta, 28. prosinca neće biti ukoliko ne bude zajamčeno da se na njemu neće koristiti poklič „Za dom spremni“ (ZDS). Thompson inzistira na izvođenju sporne pjesme „Bojna Čavoglave“ na način na koji je pjevana od 1991. godine.

Izvanredna konferencija za medije

U srijedu (28. studenog), Thompsonov menadžerski tim je održao izvanrednu press konferenciju u Zagrebu. Član Thompsonovog tima, Mirko Gudelj, kritizirao je Tomaševića rekavši da pokazuje nedostatak karaktera i kapaciteta te da je on jedini koji izaziva podjele u društvu. Optužio ga je da je neiskren i populist, prenosi Index.hr. Dodao je kako mu je zanimljivo da je gradonačelniku koncert na Hipodromu prije izbora odgovarao, a ovaj sada ne.

Zdravko Barišić, Thompsonov menadžer, uperio je prst u gradonačelnika Tomaševića rekavši da provodi politički motiviranu diskriminaciju te da im nije dano jasno obrazloženje zabrane drugog koncerta. Nadodao je kako se za razliku od Tomaševića, gradonačelnik Varaždina Neven Bosilj (SDP) „izdigao iz komunizma“ te da je on „normalan čovjek“ jer je dopustio održavanje koncerta u Varaždinu u dva termina, 7. i 8. prosinca, prenosi Index.hr.

Thompsonov video na Facebooku i ova press konferencija odgovor su na prethodnu izjavu Tomislava Tomaševića da se drži odluke te da ako Thompsonov tim u njoj vidi nešto protupravno, da za to postoje i pravni instrumenti, prenosi net.hr. Tomašević se, kako piše HRT, prethodno osvrnuo na to da je Thompsonu grad Pula zabranio nastup u Pulskoj areni 2008. godine zbog čega je njegov menadžment tužio Grad i izgubio na sudu.

Tomislav Tomašević je ujutro prije press konferencije gostovao na Radio Sljemenu poručio je da je zahvalan svim braniteljima iz Domovinskog rata na žrtvi te da će s koncertom biti onako kako je odlučila Gradska skupština, prenosi zg.info.

(Ne)legalnost pokliča „Za dom spremni"

Menadžer Zdravko Barišić ponavljao je na press konferenciji da je „Bojna Čavoglave“ legitimna i legalna pjesma te da ju je „nadležni sud zaštitio i legalizirao“, prenosi Index.hr. S druge strane, Gradska skupština je 11. studenog zabranila korištenje fašističkih i ustaških simbola, slogana i pokliča, što uključuje "Za dom spremni", na svim javnim površinama i događajima u nadležnosti Grada. Navode kako je cilj zaštita javnog prostora od poruka nasilja, isključivosti i mržnje, piše Index.hr.

Ustavni sud RH poručio je putem priopćenja da ne komentira odluke i rješenja sudova izvan postupaka iz njegove Ustavom propisane nadležnosti, ali da je već nekoliko puta izrazio jasno stajalište o pokliču ZDS – da nije u skladu s Ustavom RH, prenosi Index.hr. Ustavni stručnjak Matija Miloš je za Dnevnik.hr objasnio odluku ustavnog suda – nitko ne smije koristiti pozdrav, ni u kojem kontekst, izvan pjesme ni u pjesmi.

HRT piše kako je pravilnik s jasnim pravilima za sve izvođače u zagrebačkim gradskim prostorima još uvijek u izradi.

Što kažu drugi političari?

Stipo Mlinarić Ćipo (DP), kako piše 01 portal, iskazao je potporu Thompsonu. Složio se s Thompsonovom izjavom da je Možemo! „sekta“ te zamijetio kako nikome nije smetalo kada je Lepa Brena u zagrebačkoj Areni pjevala o Jugoslaviji. Njegovu poziciju zauzeo je i Zvonimir Troskot (Most) koji se složio da je Thompson u pravu, i rekao da je Možemo! stranka opasnih namjera, prenosi N1. Zastupnica Marija Selak Raspudić prethodno je zaključila kako odluka Gradske skupštine nema zakonodavnu ovlast, već ju ima Hrvatski sabor te da se radi o „spinu", prenio je tportal.hr.

Predsjednik RH Zoran Milanović koji je iskazao zamor ovom temom i stao u obranu Možemo rekavši da nisu sekta i da je zabrana ZDS bila odluka Gradske skupštine koju su izabrali građani Zagreba, prenio je Pixell. Milanović ima jasan stav oko spornog pokliča - „Za dom spremni – ne treba nam to, kako stoji na njegovoj web stranici. Večernji.hr prenosi što kaže i premijer Andrej Plenković - "Dopustiti koncert 27., a ne dopustiti 28., je nekonzistentno i politički i pravno, i nelogično."

Dalija Orešković je putem objave na Facebooku iskazala mišljenje da će Thompsonov koncert služiti slavlju nekadašnjeg poglavnika NDH, Ante Pavelića. Sumnja da bi se koncert mogao odužiti i iza ponoći, dakle do godišnjice smrti Ante Pavelića (28. prosinca 1959.). Jasno je rekla da je ZDS poklič pod kojim su se ubijali i u koncentracijske logore slali ljudi druge rase i vjere te propitkuje je li to doista u duhu Isusa.

Koncerta nije bilo na rasporedu

Thompsonov koncert najavljen za 27. prosinac u zagrebačkoj Areni tek je u srijedu 26. studenog stavljen na web stranici Arene Zagreb gdje su objavljeni nadolazeći događaji. Jutarnji.hr piše kako je zanimljivo da je finalna večer showa Supertalent, koja će se održati skoro mjesec dana nakon Thompsonovog rasprodanog koncerta, pojavila na rasporedu prije dotičnog koncerta. Net.hr primjećuje kako su u raspored prije Thompsonovog koncerta bili uvršteni i događaji za nadolazeću 2026. godinu, čak do studenog.

Europljani su ljuti zbog sugestije američkog predsjednika Donalda Trumpa da bi milijarde ruskih sredstava, zamrznutih u europskim zemljama, mogle biti upotrijebljene u korist američke vlade i firmi.

Nakon Trumpovog prijedloga za okončanje rata u Ukrajini – koji podrazumijeva da Ukrajina preda dio teritorija i smanji svoje oružane snage – Europljani su požurili popraviti štetu i iznijeli su svoj prijedlog.

„Svaki dan se nešto mijenja", rekao je državni tajnik Marco Rubio nakon sastanka s Europljanima u Ženevi. Ali ostaje nejasno hoće li oni uspjeti zadržati kontrolu nad time kako će se ruska zamrznuta sredstva trošiti.

Agathe Demarais, stručnjakinja za geoekonomiju u Europskom vijeću za vanjske odnose (ECFR), kaže da su milijarde ruskih sredstava izgleda ključna Trumpova motivacija za inzistiranje na dogovoru. „Trump je izuzetno zainteresiran da dobije te milijarde", rekla je ona za DW.

Što su ruska zamrznuta sredstva i gdje se nalaze?

Kada je 24. veljače 2022. Rusija napala Ukrajinu skoro 300 milijardi eura njenog kapitala nalazilo se izvan Rusije i potom bilo zamrznuto na temelju zapadnih sankcija. Ta sredstva uključuju novac na bankovnim računima, vrijednosne papire, nekretnine i jahte.

Iako mnoge zemlje - uključujući SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i Japan - drže dio te imovine, najveći dio nalazi se u državama članicama Europske unije, prije svega u Belgiji. Euroclear, depozitarna agencija sa sjedištem u Bruxellesu, drži oko 180 milijardi eura zamrznutih ruskih sredstava.

Od početka rata Europljani raspravljaju hoće li i kako koristiti rusku imovinu da bi se Rusiju natjerala na plaćanje odštete za rat koji je započela. Posljednja takva rasprava vodila se u listopadu, kada je Belgija stavila veto na „reparacijski kredit" koji EU želi ponuditi Ukrajini za obnovu zemlje.

Belgija strahuje od pravnih problema i od toga da će ona biti ta od koje će Rusija jednog dana tražiti povratak svog novca. Zato je odbila pristati i traži da se odgovornost podijeli s drugim zemljama.

EU je očekivao da će umiriti belgijske brige i pridobiti ju na samitu sredinom prosinca. Ali Trumpov prijedlog je pokvario taj plan i umjesto toga ponudio ono što Demarais opisuje kao prijedlog za „konfisciranje ruskih sredstava koja leže u Europi".

Što predlaže Trump, a što Europljani?

Prema Trumpovom planu od 28 točaka, kako su prenijeli razni mediji, 100 milijardi dolara (86 milijardi eura) zamrznutih ruskih sredstava bilo bi investirano u „napore koje predvodi SAD za obnovu i ulaganja u Ukrajinu".

Ili kako Demarais kaže: Trump namjerava uzeti prvih 86 milijardi eura iz ruskih sredstava zamrznutih u Europi i iskoristiti ih tako da profitiraju i američka vlada i američke tvrtke.

U planu također piše da bi Europa dodala isti iznos kako bi se povećala ulaganja za obnovu Ukrajine. Taj novac koji bi, prema Trumpovoj zamisli, trebala doprinijeti Europa ne bi došao iz zamrznutih ruskih sredstava: „To bi bilo iz džepa europskih poreznih obveznika", kaže Demarais.

Više od 200 milijardi eura preostalih zamrznutih sredstava uložilo bi se u zajednički američko-ruski investicijski fond, „kako bi se stvorio snažan poticaj da se ne vrate sukobu". „Od ovog plana bi profitirala tri aktera – američke tvrtke, američka vlada i Rusiji“, rekla je Demarais.

Prijedlog europskih sila – Njemačke, Francuske i Velike Britanije – poziva na korištenje državnog ruskog novca za obnovu Ukrajine. Prema tom prijedlogu, ruska sredstva zamrznuta u Europi „ostat će zamrznuta sve dok Rusija ne nadoknadi štetu Ukrajini“.

„Ovo je način da se nekako krene naprijed, ali da se još ne konfisciraju ruska sredstva", rekao je za DW Philip Bednarczyk, direktor varšavskog ureda trusta mozgova Njemački Maršalov fond (GMF).

„Još uvijek smo negdje između, ali svakako u mnogo boljoj poziciji nego što je predloženo u Trumpovom planu od 28 točaka — gdje bi i SAD i Rusija imali riječ o tome gdje će sredstva otići, bez konzultacija s Europljanima", kaže Bednarczyk.

Mogu li se ruska sredstva koristiti za američke firme?

Jana Kobzova, direktorica programa za europsku sigurnost u ECFR-u, kaže da SAD „drži samo oko 5 milijardi dolara" zamrznutih ruskih sredstava i ne može odlučivati o sredstvima koja su u europskim zemljama. „SAD može odlučivati samo o sredstvima koja se nalaze u njegovoj jurisdikciji", kaže ona.

U dokumentu koji je izradila za ECFR Kobzova tvrdi da Europljani moraju inzistirati na tome „da bi europska javnost prihvatila korištenje ruskih sredstava s europskog teritorija za stabilizaciju Ukrajine" i podržala europske izdatke za obranu te zemlje, „ali bi teško prihvatila da ta sredstva jednostavno donose mega-profit američkim investitorima“.

Europski čelnici jasno su dali do znanja da se protive Trumpovom planu.

„Ruska sredstva koja se nalaze u Bruxellesu ne mogu biti isplaćena Amerikancima, to je nezamislivo“, rekao je njemački kancelar Friedrich Merz u ekskluzivnom intervjuu za DW.

„Pitanja koja se direktno tiču EU-a, poput sankcija, proširenja ili zamrznute imovine, zahtijevaju punu uključenost EU-a u donošenje odluka", rekao je Antonio Costa, predsjednik Europskog vijeća.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je za privatnu televiziju RTL da samo Europljani mogu odlučiti što će se raditi s ruskim sredstvima koja drže Europljani.

Bednarczyk kaže da Europljani načelno nisu protiv suradnje sa SAD-om u definiranju zajedničke strategije te da su pod bivšim predsjednikom Joeom Bidenom željeli kolektivnu odluku o postupanju sa zamrznutim sredstvima. Ali sada to više ne žele.

„Dinamika se promijenila", kaže Bednarczyk. „Trump puno manje uvažava glas Europe i često ju ignorira." Stručnjaci tvrde da je vrijeme da EU pridobije Belgiju i brzo djeluje.

„Ako EU zaplijeni rusku imovinu i odobri kredite Ukrajini, Trump više neće moći doći do 300 milijardi eura", kaže Demarais.

Kirila Dmitrijeva, šefa ruskog državnog investicijskog fonda (RDIF), smatra se jednim od arhitekata Trumpovog plana od 28 točaka za mir u Ukrajini. Diplomirao je na Stanfordu i ne samo da se može pohvaliti bliskim odnosima s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom, već i s utjecajnim moćnicima širom arapskog svijeta. Takva biografija, zajedno sa njegovim bogatim poslovnim iskustvom, ali i vezama s članovima obitelji ruskog predsjednika Vladimira Putina, učinila ga je idealnim izborom za ulogu ruskog neslužbenog, alternativnog pregovarača.

Jedan od kanala ruske diplomacije

Njegov značaj za Kremlj porastao je od siječnja 2025, nakon početka drugog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa. Tada se Kiril Dmitrijev pojavio kao jedan od glavnih ruskih pregovarača u mirovnim pregovorima o Ukrajini, ali i kao jedan od glavnih aktera u širim rusko-američkim odnosima.

U veljači 2025. Putin ga je imenovao za specijalnog predsjedničkog izaslanika za investicije i ekonomsku suradnju s inozemstvom. To je uslijedilo samo nekoliko dana nakon prvog sastanka ruskih i američkih predstavnika u Rijadu, na kojem je Dmitrijev sudjelovao.

Danas je Dmitrijev jedan od ključnih diplomatskih kanala Kremlja, navodi bivši ruski diplomat Boris Bondarev. Dok se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bavi američkim državnim tajnikom Markom Rubiom, Dmitrijev je zadužen za kontakte s američkim specijalnim izaslanikom Stevom Witkoffom.

„Dmitrijev je kanal prema Witkoffu", kaže Bondarev i dodaje: „Witkoff je ranjiva, zapravo vrlo slaba karika u Trumpovoj administraciji. Svi su oni relativno slabi, ali on je najslabija. Zato je Dmitrijev dobio zadatak da radi s njim i da pokuša progurati ruski pristup preko te posebno slabe točke."

Kako je počela karijera Kirila Dmitrijeva

Kiril Dmitrijev, sin poznatog biologa Aleksandra Dmitrijeva, rođen je u Kijevu. Međutim, čini se da on nerado priznaje svoje podrijetlo – u intervjuu iz 2021. za neovisni ruski medij The Bell, budući pregovarač inzistirao je na formulaciji po kojoj nije rođen u Ukrajini, nego u Sovjetskom Savezu.

Nakon što je diplomirao na Stanfordu, kratko je ostao u Sjedinjenim Državama, gdje je, prema službenoj biografiji na web-stranici RDIF, započeo karijeru u investicijskoj banci Goldman Sachs i konzultantskoj kući McKinsey. Na kraju je odlučio karijeru graditi u Rusiji i Ukrajini.

U Rusiji je jednu od ključnih funkcija obavljao u rusko-američkoj firmi Delta Private Equity Partners, koja je raspolagala s oko 500 milijuna dolara. U Ukrajini je Dmitrijev vodio fond u vlasništvu zeta drugog ukrajinskog predsjednika, Leonida Kučme.

Dmitrijev je preuzeo sadašnju funkciju direktora Ruskog fonda za direktne investicije 2011. godine. Ta organizacija je osnovana kako bi privukla zapadni kapital u zemlju. Upravo u toj ulozi završio je na američkoj i europskoj listi sankcija na samom početku rata u Ukrajini.

Obiteljska veza s Vladimirom Putinom?

Ali, nisu samo profesionalna dostignuća dovela Dmitrijeva u prvi plan međunarodnih zbivanja. Njegov pravi kapital bila je njegova društvena mreža – kontakti koje je godinama pažljivo njegovao.

Ilja Šumanov, bivši direktor organizacije za borbu protiv korupcije Transparency International Rusija rekao je za DW da je veza sa zetom drugog ukrajinskog predsjednika otvorila Dmitrijevu vrata ruskoj političkoj i poslovnoj eliti.

„Ključni dio te mreže bila je Jekaterina Tihonova, navodno Putinova kćerka, koja je u bliskim odnosima sa suprugom Kirila Dmitrijeva", kaže Šumanov.

On tvrdi da odnos između obitelji Dmitrijev i Tihonove nadilazi prijateljstvo i da su obitelji tijesno povezane.

Dmitrijev je bio član upravnih odbora nekoliko velikih ruskih kompanija, uključujući i onih sa značajnim državnim vlasništvom.

Kada je Putin primijetio Dmitrijeva

Dmitrijev je počeo djelovati kao posrednik još tijekom prvog Trumpovog mandata. List The Daily Beast 2020. ga je opisao kao „Putinovog čovjeka za novac", koji ima tajne veze s Kushnerom.

Jared Kushner, Trumpov zet i suprug Ivanke Trump, bio je zadužen za predsjednikove vanjskopolitičke zadatke. Iako u drugom mandatu nije toliko prisutan u javnosti, Kushner je nedavno sudjelovao u izradi Trumpovog mirovnog plana za Gazu, a prisustvovao je i mirovnim pregovorima o Ukrajini u Ženevi.

Tokom prvog mandata, Dmitrijev i Kushner razgovarali su o mogućim američkim investicijama u Rusiji – razgovori koji na kraju nisu rezultirali velikim projektima.

Ali Dmitrijev je u prosincu 2023, gotovo dvije godine nakon početka velikog rata u Ukrajini, postao važna figura u ruskoj vanjskoj politici, navodi politički analitičar i bivši pisac Putinovih govora Abas Galjamov.

„Nakon početka rata, Putin gotovo da nije mogao nigdje putovati [zbog naloga za hapšenje Međunarodnog kaznenog suda]", podsjeća Galjamov. „Taj osjećaj izolacije duboko ga je zabrinjavao, kao i čitavu Rusiju. Tada je Kiril Dmitrijev preuzeo ulogu glavnog organizatora njegovog putovanja [u Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate].“

Osim što je organizirao samo putovanje, Dmitrijev i njegov investicijski fond uspjeli su privući investicije iz tih država, što je bio impresivan pothvat u vrijeme odliva zapadnog kapitala.

„Drugim riječima, pokazao se izuzetno efikasnim na međunarodnoj sceni“, kaže Galjamov.

Dmitrijev protiv Lavrova

Galjamov vidi Dmitrijeva kao osobu sklonu rješavanju neslaganja između SAD-a i Rusije putem kompromisa – za razliku od ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji je snažni zagovornik tvrde linije.

„Kada Putin osjeti da su stvarni pregovori neophodni, na scenu stupa Dmitrijev", primjećuje Galjamov. „Ali u mnogim situacijama Putin ne želi pregovarati. Lavrov je odraz tog načina razmišljanja.“

Galjamov ističe da je tijekom posljednje posjete američkog specijalnog izaslanika Witkoffa Moskvi, Putin s njim vodio razgovore bez Lavrova, ali u prisustvu Dmitrijeva i svog savjetnika Jurija Ušakova. Ipak, i dalje je nejasno da li takav Putinov izbor signalizira budući smjer ruske diplomacije.

Uredila: Carla Bleiker

Listajući po galeriji predaka američkih ministara vojske iz proteklih desetljeća jedva se naiđe na imena koja bi bila poznata stranoj publici. Nije ni čudo: u opisu posla ministra radi se ponajprije o opremi i financijskim pitanjima vezanima uz oružane snage. No s aktualnim ministrom Danom Driscollom to bi se moglo promijeniti. Kada je preuzeo dužnost imao je 38 godina; time je ne samo najmlađi na toj poziciji, nego je već nekoliko dana vjerojatno i onaj s najosjetljivijom misijom.

Ovaj pravnik koji je 2009. služio, među ostalim, i kao vojnik u Iraku nema diplomatskog iskustva, Driscoll sada kao novi posebni izaslanik za Ukrajinu preuzima središnju ulogu u nastojanjima američkog predsjednika Donalda Trumpa da okonča rat u Ukrajini.

Od Kellogga preko Witkoffa do Driscolla

Vođenje pregovora o prekidu vatre s Rusima i Ukrajincima zapravo bi bio zadatak umirovljenog general-pukovnika Keitha Kellogga, kojeg je Trump na početku svog drugog predsjedničkog mandata imenovao američkim posebnim izaslanikom za Ukrajinu. No Kellogg, kojeg se i danas smatra važnim zagovarateljem Kijeva u Washingtonu, postupno je razvlašten i već dugo ne igra presudnu ulogu. Početkom 2026. Kellogg će napustiti vladu.

Umjesto iskusnog bivšeg vojnog zapovjednika pregovore s Rusijom na početku je preuzeo Trumpov povjerenik za mir Steve Witkoff. Bivši menadžer Witkoff već je u ratu u Pojasu Gaze pregovarao za Trumpa sa sukobljenim stranama i smatra se jednim od najbližih suradnika američkog predsjednika. No sada se u prvi plan kao još jedan američki pregovarač gura Dan Driscoll.

Najviši američki posjet Kijevu

Međunarodnu pozornost Daniel Patrick Driscoll stekao je 20. studenoga, kada je nenajavljeno otputovao u ukrajinski glavni grad. Na početku je planiran rutinski posjet tijekom kojeg se trebalo razgovarati o pitanjima naoružanja, poput dronova. No potom je ministar iz Bijele kuće dobio nalog da ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom objasni plan od 28 točaka za mogući mirovni sporazum.

Iz Kijeva je otputovao dalje u Ženevu, gdje je prošlog vikenda zajedno s ministrom vanjskih poslova Marcom Rubiom i Witkoffom vodio povjerljive pregovore s predstavnicima Ukrajine i europskih NATO-saveznika. Od ponedjeljka je Driscoll u Abu Dabiju, kako bi ondje započeo razgovore s ruskom delegacijom. U sklopu tih tajnih sastanaka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ministar se, prema medijskim izvješćima, susreo i sa čelnikom ukrajinske vojno-obavještajne službe Kirilom Budanovim.

Malo iskustva, blisko prijateljstvo

Driscoll, slično kao i Trumpov pouzdanik Steve Witkoff, nema skoro nikakvo diplomatsko iskustvo. On je ranije radio kao pravnik i investicijski bankar. No Driscoll potječe iz vojne obitelji u Sjevernoj Karolini. Njegov je djed ratovao u Drugom svjetskom ratu, njegov otac u Vijetnamu, a mladi Driscoll služio je kao zapovjednik voda u planinskoj diviziji.

Budući da nije mogao pokazati nikakvo iskustvo na najvišim vojnim ili političkim funkcijama, svoju brzu političku karijeru vjerojatno ponajprije duguje dugogodišnjem prijateljstvu s J. D. Vanceom, za kojeg je također vodio predizbornu kampanju. Ova dva pravnika upoznali su se tijekom studija na uglednom Sveučilištu Yale.

Nakon preuzimanja dužnosti ministra vojske u Bijeloj kući su brzo uočili njegove sposobnosti. Driscolla se ondje, kako piše Guardian, cijeni kao pouzdanog rješavatelja problema, koji popunjava praznine ondje gdje drugi zakažu. Time se ponajprije misli na Hegsetha, koji se brojnim kontroverzama doveo u nezgodan položaj i smatra se nepodobnim za osjetljive misije.

Pozitivna međubilanca

Već nekoliko tjedana nakon preuzimanja dužnosti dodijeljeni su mu dodatni zadaci. Privremeno od travnja vodi saveznu agenciju ATF, nadležnu za kontrolu oružja i eksploziva. U pregovorima o Ukrajini ministar sada može koristiti tehničko znanje te agencije.

Tako je Driscoll javno pohvalio inovativnost Ukrajinaca u razvoju improviziranih dronova i autonomnih sustava naoružanja, koji bi mogli poslužiti kao uzor američkoj industriji naoružanja. SAD planira nabaviti najmanje milijun dronova u nekoliko godina. Ostaje pitanje može li ih domaća industrija tako brzo isporučiti. Ukrajina pak trenutačno proizvodi znatno više od 1,5 milijuna dronova godišnje i signalizirala je da te kapacitete može uključiti kao pregovarački adut u mirovnim razgovorima.

U tom kontekstu Dan Driscoll čini se prikladnim posrednikom za dogovor o tehničko-industrijskoj razmjeni koja bi koristila objema stranama.

Fokus svjetske javnosti

Hoće li Driscoll u konačnici uspjeti izvršiti misiju koju mu je Trump povjerio – postići diplomatski proboj u pregovorima o miru u Ukrajini – otvoreno je pitanje. Nepredvidljivost američkog predsjednika svaku prognozu čini nemogućom.

U svakom slučaju, mladi ministar vojske utjelovljuje novu generaciju Trumpovih povjerljivih ljudi: mladih, lojalnih i spremnih ići nekonvencionalnim putevima kako bi ostvarili ciljeve predsjednika. Koliko će se dobro Driscoll dugoročno uklopiti u tim s Witkoffom i ministrom vanjskih poslova Rubiom jedno je od otvorenih pitanja. No za sada nikakvi sukobi unutar tima nisu dospjeli u javnost.

Kao lice Trumpove mirovne inicijative za Ukrajinu Dan Driscoll se sada nalazi u napetom trokutu između visokih očekivanja predsjednika, tvrde realpolitike i fokusa svjetske javnosti.

Njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) pozvao je Europljane na jedinstvo u nastojanjima oko mirovnog plana za Ukrajinu. „Europa nije ping-pong loptica", rekao je kancelar obraćajući se zastupnicima u Bundestagu. Ovoga tjedna njemački parlament raspravlja o državnom proračunu za iduću godinu, pa je to prilika i za raspravu općenito o vladinoj politici.

Merz je Ukrajini zajamčio solidarnost u daljnjem procesu pregovora. „Nećemo popustiti u podršci Ukrajini.“ Potvrdio je svoje napore da se za to iskoristi i ruska imovina koju je zamrznula Europska unija.

„Ne želimo grobni mir, ne želimo mir kroz kapitulaciju“, naglasio je kancelar. Bez pristanka Europljana i Ukrajinaca neće biti sklapanja mira, dodao je.

U Ženevi su pregovarači vodećih europskih država u razgovorima sa SAD-om i Ukrajinom u nedjelju (23.11.) ublažili plan od 28 točaka koji je predočio američki predsjednik Donald Trump. Ishod daljnjih pregovora još je otvoren.

"Tek smo na početku reformi"

Merz je svoj govor u Bundestagu započeo nabrajanjem dosadašnjih odluka njegove crno-crvene vladajuće koalicije u prvih sedam mjeseci: smanjenje troškova energenata, porezno rasterećenje za poduzetnike, smanjenje birokracije, napredak u digitalizaciji. No on je naglasio: „Tek smo na početku reformi koje našoj zemlji tako hitno trebaju.“

Kao tri najveća izazova kancelar je izdvojio gospodarsku krizu, sigurnosno-političke opasnosti i stvaranje novog shvaćanja o pravdi u društvu.

Obećao je brze socijalne reforme i što se tiče mirovina zagovarao „novi konsenzus generacija“. U općoj raspravi o proračunu ipak je priznao da su očekivanja u pogledu brzine reformi trenutačno veća nego što se mogu ispuniti. No složena pitanja zahtijevaju složena rješenja, rekao je.

Kancelar se proteklih dana našao pod velikim pritiskom prije svega zbog spora oko mirovinskog paketa u vladajućoj koaliciji. Ali problema ima i u vlastitoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU): mladi parlamentarci, njih 18, protive se predloženim reformama i odbijaju stranačku stegu, pa time dovode u pitanje vladinu većinu u Bundestagu. Oni prihvaćaju odnos iznosa mirovine prema plaći od 48 posto do 2031. – no odbijaju da tako i ostane, zbog straha od milijardskih troškova.

Weidel uspoređuje vladajuću koaliciju s Titanicom

Prije kancelarova govora šefica zastupničkog kluba Alternative za Njemačku (AfD) Alice Weidel nazvala je djelovanje savezne vlade „predstavom luđaka“ koju si Njemačka više ne može priuštiti. Usporedila je crno-crvenu vladajuću koaliciju s brodom koji tone. „Ova koalicija u završnoj fazi sve više podsjeća na zapovjedni most Titanica."

Raspravu o postupku zabrane AfD-a nazvala je „primitivnom antifa-galamom", „tupavom" i „protudemokratskom". Predstavila je plan od 12 točaka kao „hitni program za Njemačku“ i ponovno ponudila suradnju strankama Unije (CDU/CSU). U Bundestagu, rekla je, postoji većina za „politiku desnog centra“.

AfD u svom planu među ostalim zahtijeva masovne deportacije migranata, veća kraćenja socijalnih davanja, ponovno uključivanje nuklearki i kupovinu nafte i plina od Rusije.

Merz je odlučno odbio taj plan AfD-a. U raspravi koja je uslijedila nakon kancelarovog govora predsjednik kluba zastupnika stranaka Unije (CDU/CSU) Jens Spahn nazvao je AfD „petom kolonom" Moskve i predbacio vodstvu te stranke „izdaju vlastite zemlje".

Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul (CDU) teško da je mogao izabrati bolji trenutak za iznošenje nekoliko osnovnih napomena o ulozi Njemačke u vanjskoj politici u svijetu koji se ubrzano mijenja. Jer upravo se gotovo iz sata u sat mijenja situacija oko mogućeg sklapanja mira u ratu Rusije protiv Ukrajine.

Tako je Wadephul na „Berlinskom forumu vanjske politike" Zaklade Körber odmah upitan kako ocjenjuje najnovije vijesti o susretu ruskih i američkih izaslanika u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Predstavnici europskih država nisu u Abu Dabiju, no političar iz CDU-a kaže da ipak imaju utjecaj na tijek pregovora: „To je dobra vijest – da se uopće razgovara. I da je započet mehanizam koji može dovesti do okončanja ovog strašnog rata. Mi tamo igramo ulogu, doprinosimo."

Wadephul kritizira „imperijalnu" i „agresivnu" Rusiju

To se uklapa u ton koji posljednjih dana vlada u europskim prijestolnicama: izgleda da je s pregovaračkog stola uklonjen prvobitni plan od 28 točaka, koji je predložio SAD i koji je u velikoj mjeri izlazio u susret interesima Rusije. Ali ostaje nejasno kako će se pregovori dalje odvijati.

Wadephul je u govoru ponovo naglasio da sudbina Ukrajine ima dalekosežne posljedice za budućnost Europe.

„Imperijalna i agresivna" Rusija ne planira samo podčinjavanje Ukrajine, već ima i druge namjere, rekao je šef njemačke diplomacije i naglasio: „Naše obavještajne službe nas upozoravaju: u najmanju ruku Rusija sebi osigurava opciju za rat protiv NATO-a, i to najkasnije do 2029. godine. Prijetnja Rusije nije daleka briga, ona je već stvarnost." To se pokazuje kroz stalne prelete dronova i kibernetičke napade, dodao je.

Wadephul obzirno prema SAD-u

Wadephul se zatim relativno obazrivo osvrnuo na Sjedinjene Američke Države. Ključno za rješavanje ukrajinske krize, rekao je, je pogled na Rusiju – izazivača sukoba. Međutim, prema njegovim riječima, „nedostaje bilo kakva spremnost Rusije da uopće razgovara".

Sa SAD-om, pa i pod predsjednikom Donaldom Trumpom, to je ipak sasvim drugačije, unatoč svim zavrzlamama, rekao je Wadephul: „To je upravo ono što nam je već poznato o Sjedinjenim Državama – ponekad imaju neortodoksan način pristupanja rješavanju ovakvih problema. A onda ponovo iznenade svojom izuzetnom fleksibilnošću."

Postoji mogućnost da bi se korak po korak moglo doći do pregovora, dodao je njemački šef diplomacije.

Ali i aktualna američka vlada mogla se osjetiti prozvanom kada je Wadephul prešao na temu krize multilateralizma: pada spremnost za međunarodnu suradnju zasnovanu na partnerstvu, a sve se češće potiskuje „obvezujuća snaga međunarodnog prava". Umjesto toga jača stav da „nije presudna snaga prava, već da je snaga sama po sebi jednaka pravu", upozorio je njemački ministar vanjskih poslova.

Anketa: 72 posto Nijemaca za jačanje Bundeswehra

To je prilično zastrašujuća slika svijeta, a taj strah se odražava i u rezultatima istraživanja o stavovima Nijemaca prema važnim vanjskopolitičkim pitanjima. Po nalogu Zaklade Körber, Institut za istraživanje javnog mnijenja Forsa anketirao je oko 1.500 reprezentativno izabranih punoljetnih građana Njemačke.

U tom istraživanju jasna većina od 72 posto izjasnila se za udvostručenje izdvajanja za njemačku vojsku (Bundeswehr) u narednih deset godina, imajući u vidu rastuće prijetnje.

To se poklapa s planovima njemačke vlade koju čine CDU, CSU i SPD: sredinom ožujka 2025., dakle poslije parlamentarnih izbora, te tri stranke su iskoristile većinu u parlamentu zajedno sa Zelenima kako bi izmijenile Ustav. Tako je na izvanrednom zasjedanju starog saziva Bundestaga, jer novi još nije bio formiran, odlučeno između ostalog da se formira poseban fond za naoružanje od 500 milijardi eura.

Gotovo u suprotnosti s tim stoji jedan drugi rezultat Forsine ankete: čak 61 posto ispitanih odbija da Njemačka preuzme ulogu vojnog lidera u Europi.

Nijemci podržavaju Ukrajinu, ali puno manje SAD i Izrael

Kada se Nijemce pita o usmjerenju vanjske politike, pokazuju se jasne razlike između istoka i zapada zemlje. Na zapadu zemlje 51 posto je za veći njemački angažman u međunarodnim krizama, na istoku samo 35 posto.

I skoro četiri godine nakon početka rata njemačka podrška Ukrajini koju je napala Rusija ima jasnu većinu od 59 posto. A ako bi došlo do sklapanja mira koji bi osiguravale europske trupe, 56 posto je za sudjelovanje Njemačke. Ali jasna većina ispitanika sumnja da je ruski predsjednik Putin uopće zainteresiran za mir - to vjeruje samo 20 posto ispitanih.

Gotovo dramatičnima se mogu smatrati brojke koje odražavaju stav prema dvjema zemljama s kojima je svaka njemačka vlada do danas održavala najbliže veze: samo 26 posto ispitanih kaže da je SAD i dalje najvažniji partner Njemačke. A još samo 38 posto ispitanih vidi posebnu obvezu Njemačke prema Izraelu proizašlu iz povijesne odgovornosti za Holokaust.

Koje i kakve bi žrtve Francuska mogla podnijeti u potencijalnom sukobu između Zapada i Rusije? Oni koji su do sada razmišljali samo o mogućim financijskim doprinosima, prošli su tjedan dobili pojašnjenje od novog načelnika Glavnog stožera. Obraćajući se stotinama gradonačelnika general Fabien Mandon je rekao da se Rusija priprema za sukob sa Zapadom do 2030. "Ako naša zemlja posustane jer nije spremna izgubiti svoju djecu, ekonomski patiti ili nazvati stvari njihovim pravim imenom, onda smo u opasnosti", upozorio je najviše rangirani francuski vojnik.

Neki oporbeni političari reagirali su s ogorčenjem na generalov poziv na žrtvu. Međutim, Mandon je samo istaknuo cilj na kojem francuska vlada već dugo radi. Predsjednik Emmanuel Macron upozorava na najveću prijetnju Francuskoj od 1945. Vladini dužnosnici više su puta spomenuli rizik od "velikog rata visokog intenziteta" u Europi unutar ovog desetljeća. Nova sigurnosna strategija zemlje, usvojena ovog ljeta, navodi da Francuska ulazi u "novo doba".

Stručnjaci se slažu da francuske oružane snage trenutno nisu adekvatno pripremljene za taj scenarij. Postoji evidentan manjak osoblja i opreme. Unatoč visokom državnom dugu Francuska se stoga odlučila na značajno jačanje svoje vojske. Kada je Macron preuzeo predsjedničku dužnost 2017. godine, obrambeni proračun iznosio je nešto više od 30 milijardi eura. Planira se da će se do 2027. više nego udvostručiti na 67 milijardi eura.

Te milijarde se ne troše samo na novo oružje. Profesionalna vojska, koja trenutno ima oko 200.000 aktivnih vojnikinja i vojnika, također će rasti. Broj raspoloživih rezervista već se povećao s otprilike 28.000 u 2014. na više od 47.000 u 2025. Do 2035. taj bi broj mogao doseći 105.000. Ovo širenje baze odvija se neovisno o suspenziji vojnog roka, čije je ponovno uvođenje Macron isključio - i iz političkih i iz organizacijskih razloga. Francuska će zadržati svoju profesionalnu vojsku, ali predsjednik preferira svojevrsni srednji put. Kako bi on trebao izgledati?

Dragovoljni vojni rok 2.0

Prema medijskim izvješćima, Macron namjerava tijekom ovog tjedna najaviti uvođenje nove, plaćene dobrovoljne vojne službe ("service militaire volontaire"). Planirani datum početka novog vojnog roka je 2026. godina. Prema još uvijek nepotvrđenim planovima, prvih 3.000 mladih moglo bi se javiti na obuku u vojarni u roku od nekoliko mjeseci. Očekuje se da će se njihov broj povećati na 10.000 do 2030. godine, a zatim na 50.000 godišnje.

Nova, plaćena služba (navodno se radi o svoti između 900 i 1.000 eura mjesečno) očito je osmišljena tako da traje 10 mjeseci i namijenjena je mladim Francuzima starima oko 18 godina. Zajednička vojna obuka različitih društvenih skupina namijenjena je jačanju društvene kohezije i nacionalnog identiteta. Službeno, projekt se opravdava ciljem učvršćivanja "kohezije nacije". Osim vojnih vještina, „usađuju" se i vrijednosti poput discipline, timskog rada i patriotizma.

Ako su informacije koje trenutno kruže među parlamentarcima točne, dragovoljci će nakon vojne obuke biti raspoređeni isključivo u zemlji. Tako bi, na primjer, mogli zamijeniti i profesionalne vojnike koji već godinama patroliraju gradskim središtima, željezničkim kolodvorima i zračnim lukama u sklopu "Operacije Sentinelle".

Nakon napuštanja aktivne službe, obučeni dragovoljci mogli bi biti dostupni oružanim snagama kao rezervisti, čime bi se poboljšala sposobnost snaga i omogućilo povećanja broja vojnika u slučaju potrebe. Dobrovoljna mobilizacija jednog dijela svakog novog godišta mogla bi pomoći u zadovoljavanju potrebe za "masom" potrebnom za održavanje kapaciteta u slučaju sukoba, rekao je ovog ljeta general Pierre Schill, načelnik Glavnog stožera francuskih kopnenih snaga.

Podrška oporbe

Za razliku od pregovora o proračunu, gdje vlada i oporba do sada nisu uspjele postići dogovor, dobrovoljna vojna služba ima širu podršku. "Ako 10 posto od 50.000 dobrovoljaca godišnje ostane u oružanim snagama, vojska će već imati bazen od 5.000 relativno dobro pripremljenih pojedinaca", komentirao je u novinama "La Tribune" konzervativni političar Cédric Perrin iz Les Républicains, koji predsjedava Odborom za vanjske poslove i obranu u Senatu.

Jordan Bardella, vođa desničarskog Nacionalnog okupljanja (RN), također podržava projekt koji je Macron okvirno predstavio već ljetos. Međutim, trenutno najpopularniji političar u Francuskoj dobrovoljni vojni rok vidi samo kao prvi korak prema ponovnom uvođenju obaveznog novačenja, koje je obustavljeno 1997. tijekom mandata predsjednika Jacquesa Chiraca. Reakcije na lijevoj strani političkog spektra znatno su rezerviranije.

Uspostavljanje programa dobrovoljnog služenja vojnog roka bio je jedan od predsjednikovih omiljenih projekata već i mnogo prije ruske invazije na Ukrajinu. Dvije godine nakon njegove prve izborne pobjede, 2019. godine, pokrenuta je Opća nacionalna služba (SNU, skraćenica za "Service National Universel") za maloljetnike u dobi između 15 i 17 godina. S građanskim odgojem, ceremonijama podizanja zastave, sportom i obveznim nošenjem uniforme, taj program itekako podsjeća na temelju vojnu obuku. Međutim, orijentiran je na civile i ima za cilj promicanje društvene kohezije. Oni koji žele, međutim, mogu dobrovoljno apsolvirati i vojnu komponentu nakon osnovnog programa.

SNU, koji se u biti sastoji od dvotjedne prakse za jačanje timskog duha, nije bio osobito uspješan. Prije godinu dana Revizorski sud kritizirao je, između ostalog, da je program s oko 40.000 sudionika mobilizirao samo jedan dio ciljnih dobnih skupina, u svakom slučaju daleko ispod željenih brojki. Posljedično, financiranje programa kontinuirano se smanjivalo. Nedavno je premijer Sebastien Lecornu najavio gašenje SNU-a tijekom sljedeće godine.

Iako bi financijski aspekti mogli biti nezgodna stvar, novi dobrovoljni vojni rok vjerojatno će imati bolje izglede za uspjeh nego SNU. Za razliku od obrazovnog programa za mlade, on slijedi jasnu vojnu svrhu. Ciljna skupina je starija i motiviranija, služba je plaćena, a vojska tradicionalno uživa visoku razinu javne podrške u Francuskoj. I na koncu, sigurnosna situacija je danas znatno ozbiljnija.

Informacije o novoj dobrovoljnoj službi neizbježno će doći do mladih ljudi. Nakon obustave regrutacije uveden je Dan obrane i građanstva (journée défense et citoyenneté), tijekom kojeg se oružane snage predstavljaju svim mladim Francuzima. Ovaj obvezni događaj za osobe od 16 do 25 godina starosti je naime preduvjet za dobivanje vozačke dozvole u Francuskoj.

U wellness-hotelu u njemačkom gorju Harz zaposleno je 173 osoba. Direktor hotela Peter Windhagen se osobito u ovo doba godine suočava s velikim problemom: sve više bolesnih zaposlenika. On kaže da se od 2019. stopa bolovanja gotovo udvostručila te da neki zaposlenici odlaze na bolovanje i zbog blaže prehlade. „Mislim da pojedini zaposlenik uopće nije svjestan da nanosi gospodarsku štetu kada ide na bolovanje“, ističe Windhagen. I dodaje: „Naravno, važno je da zaposlenik ode liječniku ako se osjeća bolesno."

Povišenu stopu bolovanja u Njemačkoj ne primjećuje samo on: od 2021. broj bolovanja koja su prijavljena zdravstvenom osiguranju BKK znatno se povećao. To pokazuje ekskluzivna analiza podataka koje su novinarke njemačkog javnog servisa BR i list Augsburger Allgemeine dobili od BKK. Analizirani su podaci pet milijuna osiguranika.

Vrlo velik broj dana bolovanja otpada na bolesti mišićno-koštanog sustava, poput bolova u leđima ili artroze. No te vrijednosti – unatoč starenju radne snage – godinama ostaju stabilne. Veliku ulogu igraju i psihički poremećaji. Oni kontinuirano rastu i pojedinačno uzrokuju osobito duga razdoblja izostanka s posla.

Poseban skok zabilježen je 2022. kod bolesti dišnog sustava; tu se ubrajaju i korona i infekcije gripom, kao i klasična prehlada. Te brojke su ostale velike.

Bolesti dišnog sustava kao pokretač

Porast ima više uzroka. U tom je razdoblju, primjerice, uvedena obvezna elektronička potvrda o nesposobnosti za rad (eAU). To znači da pacijenti doznake za bolovanja više ne moraju osobno dostavljati zdravstvenom osiguranju, već se one automatski šalju. Dakle, podaci su sada potpuniji.

I: „Postoji takozvani efekt nadoknađivanja“, kaže Leif Erik Sander, ravnatelj klinike za infektologiju u sveučilišnoj bolnici Charité u Berlinu. Jednostavno rečeno: ako se bolesti nekoliko godina nisu mogle jako širiti – jer su ljudi, primjerice, ostajali kod kuće ili nosili maske – u sljedećim godinama dolazi do većih valova infekcija. Osim toga, mnogi su zaposlenici postali senzibilniji, kaže Sander i pojašnjava: „Ljudi sada s infekcijom dišnih putova, ako ne mogu raditi od kuće ili su općenito previše bolesni za rad, radije idu na bolovanje jer ne žele zaraziti kolegice i kolege."

„S COVID-om19 pojavila se još jedna velika bolest dišnih putova koje ranije nije bilo", objašnjava infektolog. „Ona uzrokuje približno jednako veliki broj bolovanja kao sezonska gripa, influenca, a ona je svake godine opterećenje za gospodarstvo."

I istraživanje Središnjeg instituta za liječničku skrb pokazuje: 58 posto dodatnih slučajeva bolovanja 2022. i 41 posto dodatnih slučajeva 2023. može se objasniti akutnim infekcijama dišnih putova i korona-infekcijama. Bolesti dišnog sustava činile su 2024. u Njemačkoj oko 20 posto svih dana bolovanja.

Značajne regionalne razlike

Regionalno postoje velike razlike u broju dana bolovanja osiguranika BKK u 2024. godini. Između savezne pokrajine s najviše i one s najmanje dana izostanka s posla u prosjeku leži gotovo deset dana. U Baden-Württembergu su zaposleni osiguranici BKK 2024. u prosjeku bili 18,5 dana na bolovanju, u Saarlandu i Saskoj-Anhaltu oko 28 dana.

Razlozi za to vrlo su višeslojni, kaže Hendrik Berth, psiholog na Sveučilišnoj klinici u Dresdenu koji se bavi vezom između rada i zdravlja. Berth vidi mogući uzrok u radnim uvjetima: na gospodarski snažnom jugu Njemačke tvrtke si lakše mogu priuštiti poboljšanje radnih uvjeta. Osim toga, podliježu određenom pritisku da pridobiju dobre zaposlenike te im stoga moraju ponuditi bolje uvjete.

Tu su i razlike u plaćama: „I članstvo u teretani se mora moći platiti od plaće”, kaže Berth za BR. I dodaje: važno je uvijek gledati pojedince.

Menadžeri najmanje na bolovanju

Broj dana bolovanja osobito je velik kod onih koji rade u djelatnostima čišćenja, prometa i logistike ili u proizvodnji. Čistači i čistačice u prosjeku provedu na bolovanju čak više od mjesec dana godišnje. To je dijelom i zato što su kod njih osobito česte bolesti mišićno-koštanog sustava, koje dovode do dugih izostanaka s posla.

S druge strane, znatno rjeđe na bolovanje odlaze ljudi na upravljačkim pozicijama te u IT-u i prirodoslovnim djelatnostima, primjerice informatičari, biolozi ili geolozi.

Bolesti mogu utjecati jedna na drugu, kaže Leif Erik Sander i objašnjava: „Ako možda ionako postoji veće psihičko opterećenje i tome se pridruži infekcija dišnih putova, može se brže postati nesposoban za rad.“

On trenutno sa svojim timom istražuje milijune podataka pacijenata. Oni pokazuju da zarazne bolesti – primjerice dišnih putova – mogu između ostalog izazvati srčane probleme. Veza je, prema međunarodnim studijama, toliko očita da europska kardiološka društva za prevenciju srčanih bolesti odnedavno preporučuju cijepljenje, primjerice protiv gripe ili pneumokoka.

Rafinerija Naftne industrije Srbije (NIS) u Pančevu nalazi se u tehnološkom procesu tzv. tople cirkulacije – još nije ugašena, ali je u nižem režimu rada.

„Imamo još četiri dana do zaustavljanja rafinerije ako ne dođe do odobravanja licence NIS-u“, rekao je u utorak predsjednik Aleksandar Vučić u obraćanju javnosti.

O tome s čime se suočavaju NIS i Srbija izvještavali smo iz Beograda OVDJE, a iz Zagreba OVDJE.

DW je sada pitao građane Srbije plaše li se mogućih nestašica?

Njemačka s oko 41 posto državnih rashoda u europskoj usporedbi izdvaja najviše novca za socijalnu sigurnost. To proizlazi iz studije poslodavcima bliskog Instituta der deutschen Wirtschaft (IW). Prema tim navodima, oko polovice sredstava troši se na mirovinsko osiguranje.

Studija dolazi neposredno uoči proračunskog tjedna u Bundestagu i važnih koalicijskih pregovora o mirovinskom paketu. Usred spora o mirovinama IW savjetuje „suprotstaviti se daljnjem rastu državne aktivnosti, a posebno socijalnih rashoda“. To vrijedi i za rashode u zdravstvu.

Po obrazovanju i javnim investicijama na dnu

Nordijske zemlje te Austrija i Švicarska izdvajaju po 40 posto ukupnih državnih rashoda za socijalnu sigurnost, u zemljama Beneluxa taj je udio 38 posto, pišu autori studije. Prosjek EU-a iznosi 39 posto. Mjereno udjelom u gospodarskoj snazi, nordijske zemlje kod socijalnih rashoda i dalje su nešto ispred Njemačke. Kod rashoda u zdravstvu (16 posto) Njemačka je zajedno s Beneluxom i nordijskim zemljama na vrhu.

Kao zapadnoeuropske usporedne regije Institut je uzeo zemlje Beneluxa, Austriju i Švicarsku te nordijske zemlje Dansku, Švedsku, Norvešku, Finsku i Island, koje su Njemačkoj relativno slične s obzirom na gospodarski razvoj i kulturna obilježja.

Posebno visoki su, prema IW-u, u Njemačkoj rashodi za javnu upravu. Između 2001. i 2023. su znatno porasli – sa 7,2 posto na 11 posto državnih rashoda.

U području obrazovanja Njemačka je na začelju s 9,3 posto ukupnih rashoda. Austrija i Švicarska, prema IW-u, gotovo su 50 posto iznad toga.

Kod javnih investicija Njemačka je, prema studiji, tijekom cijelog razdoblja promatranja bila na dnu. Trenutno na investicije otpada 6,2 posto ukupnih rashoda.

Kritika na način računanja

Njemački sindikalni savez (DGB), Udruga organizacija za socijalnu pomoć, kao i stranka Ljevica, kritizirali su metodologiju studije ovog instituta koji se smatra bliskim poslodavcima - i njihovim interesima.

Ako se ne promatra udio u ukupnim rashodima nego udio u bruto domaćem proizvodu, proizlazi drukčiji poredak: tada bi nordijske zemlje kod socijalnih rashoda bile „nešto ispred Njemačke (po 20 posto), prosjeka EU-a (19 posto), zemalja Beneluxa (18 posto) te Austrije/Švicarske (17 posto)“.

DGB je studiju nazvao „usporedbom na upitnoj osnovi". IW, tvrde, navodi „pretežito zemlje koje se uklapaju u željenu sliku i kod kojih Njemačka izgleda kao da troši previše na socijalna davanja“. „Nije iznenađujuće da instituti bliski poslodavcima žele ispričati priču da je socijalna država u Njemačkoj preskupa“, kažu sindikati.

DGB se pozvao na podatke Eurostata. Prema njima prosjek EU-a za socijalne rashode prošle godine iznosio je 27 posto. Njemačka je s 28,8 posto „tek na četvrtom mjestu“ – „iza Finske, Francuske i Austrije". Paritätischer Gesamtverband također je izjavio da su njemački socijalni rashodi „u sredini EU-a, a kod mirovinskog osiguranja već godinama ispod prosjeka“.

Šef kluba zastupnika Ljevice, Sören Pellmann, nazvao je IW-ovo izvješće „u velikoj mjeri neserioznim". Ako bi se socijalni rashodi mjerili udjelom u BDP-u, oni „ne bi bili viši nego prije deset godina. Rashodi su porasli, ali isto vrijedi i za BDP.“

Temperature padaju, zima je u Njemačkoj upravo počela – i time i sezona grijanja. Umirovljenica Elisabeth Bönner iz Frankfurta zato je brzo dogovorila termin sa svojim instalaterom grijanja. „Grijanje često tako čudno klokoće i ne znam jesam li ga možda krivo podesila", opisuje umirovljenica problem.

Instalater grijanja Flavio Magliarisi brzo je riješio problem, no budući da je uređaj već stariji, savjetuje: „Prije nego što zimi sjedite u hladnom, možda biste trebali razmisliti o novom sustavu grijanja.“ Ali što može – s financijskog gledišta – biti bolja alternativa?

Pogled u model-izračun organizacije za savjetovanje potrošača co2online pokazuje: ove godine će najskuplje biti daljinsko grijanje putem toplane. U obiteljskoj kući sa 130 četvornih metara stambene površine daljinsko grijanje košta oko 2.300 eura godišnje. Posebno skupo je i grijanje na naftu ili plin – oboje bi moglo koštati oko 2.000 eura. Znatno jeftinija je pak toplinska pumpa: prema prognozi taj način grijanja ove godine košta oko 1.000 eura, otprilike kao i drveni peleti.

Manje korisnika podiže naknade za korištenje

U svakom slučaju, grijanje će za Elisabeth Bönner ove godine biti skuplje. A njezin račun pokazuje: razlog su prije svega visoki troškovi za plinsku mrežu. „Kod naknada za korištenje mreže imamo situaciju da se već sada postupno sve više priključaka otkazuje i ukida. Ovi se troškovi zatim raspoređuju na manji broj kućanstava i time naknade za korištenje mreže znatno rastu“, objašnjava Peter Preisendörfer. On je energetski savjetnik u organizaciji za zaštitu potrošača savezne pokrajine Hessen.

Već sada udio naknada za korištenje mreže u računu Elisabeth Bönner iznosi više od 20 posto, s tendencijom rasta.

No većina stanovnika Njemačke se još uvijek grije na plin: prema Udruženju energetskog gospodarstva više od polovice svih stanova prošle godine grijalo se plinom. Daljnjih 17 posto kućanstava koristilo je naftu, a 15 posto na daljinsko grijanje. Struja i električne toplinske pumpe činile su tek oko sedam posto, a grijanje na drva još i manje.

Prvi uspjesi u toplinskoj tranziciji

Dugoročno bi se to trebalo promijeniti: Njemačka želi napustiti korištenje plina kako bi smanjila emisiju štetnih plinova. Jer gotovo polovica svih emisija CO₂ u zemlji dolazi iz sektora grijanja. To pokazuju brojke energetskog udruženja BDEW.

Prema aktualnoj anketi Saveza komunalnih poduzeća, gotovo svako peto gradsko poduzeće u Njemačkoj – njih 19 posto – želi u narednih 20 godina ukinuti svoju plinsku mrežu i umjesto toga se osloniti na daljinsko grijanje i toplinske pumpe.

Aktualni podaci Saveznog udruženja njemačkih proizvođača sustava grijanja pokazuju da je od siječnja do lipnja ove godine prvi put prodano više toplinskih pumpi nego plinskih kotlova.

Općine rade na toplinskim planovima

Kako bi svugdje pravodobno bilo moguće planirati čime će se ubuduće grijati, već sada se moraju izraditi komunalni toplinski planovi. Veliki gradovi i općine koji imaju više od 100.000 stanovnika moraju ih predati do 30. lipnja 2026. Manje općine imaju dvije godine više vremena.

„Može se već sada donekle ravnati prema tome, ali to je samo planiranje“, naglašava stručnjak Preisendörfer. Iako bi po njegovu mišljenju daljinsko grijanje – osobito u središtima gradova – moglo postati velika tema, on upozorava da od planova sljedećih deset godina nema puno koristi. „Ako sada imate kvar na grijanju, morate djelovati odmah", pojašnjava Preisendörfer. To znači: tko živi u centru grada i nema mjesta za toplinsku pumpu ili grijanje na pelete, zasad mu preostaje samo zamjena jedan za jedan novom plinskom peći.

Cijene CO₂ dalje rastu

Plinsko grijanje – osim rastućih mrežnih naknada – iz još jednog razloga postaje skuplje. „CO₂-naknada je pokušaj da se porezom osigura manja potrošnja fosilnih energenata. A to se odnosi i na energiju za grijanje u kući", kaže glavni urednik časopisa Finanztip Hermann-Josef Tenhagen.

Ta naknada je uvedena u Njemačkoj 2021. s 25 eura po toni CO₂. Od tada stalno raste i trenutačno iznosi 55 eura po toni. Kako će se to dalje razvijati, teško je predvidjeti: procjene do 2030. kreću se između 100 i više od 200 eura – dakle u prosjeku trostruko više nego danas.

Troškovi grijanja znatno rastu

Grijanje na naftu i plin tako će u idućim godinama postati puno skuplje. Koliko točno, pokazuje model-izračun co2online: za obiteljsku kuću od 130 četvornih metara troškovi plina mogli bi u sljedećih deset godina porasti za više od 1.000 eura, do čak 2.940 eura godišnje. Kod nafte bi troškovi mogli narasti i do oko 3.500 eura godišnje. Najjeftinije će biti toplinska pumpa i drveni peleti s oko 1.500 odnosno 1.600 eura. Najskuplje jest i ostaje daljinsko grijanje: 2035. moglo bi stajati više od 3.800 eura.

Tome je uzrok i to što daljinsko grijanje najvećim dijelom koristi fosilna goriva; CO₂-cijene se dakle naplaćuju i ovdje.

Za Elisabeth Bönner će vjerojatno biti neizbježna zamjena uređaja za grijanje. Zato ima savjetodavni razgovor kod instalatera. Jer s novim uređajem barem bi mogla uštedjeti na potrošnji plina.

Klimatski problem industrije cementa krije se u njenoj osnovnoj sirovini: u posebnoj vrsti vapnenca iz kojeg se radi cement i u toj stijeni je ugljikov dioksid (CO₂) "zarobljen” već milijunima godina. Problem je u tome što se tijekom proizvodnog procesa u peći oslobađa taj CO₂ i na kraju kroz gole­me dimnjake ispušta u atmosferu.

Do sada ne postoji tržišno isplativa inovacija koja bi to mogla spriječiti. Kako bi poboljšala svoje vrijednosti emisija CO₂, industriji cementa zasad preostaje tek nešto popravljati i poboljšavati svoje peći, ali čak i tada ostaje problem same prerade gdje se stvara dvije trećine emisije ugljičnog dioksida.

Filtrirati iz dimnjaka?

Kako bi postigla svoje klimatske ciljeve, industrija cementa mora krenuti drugim putem. Proizvođač građevinskog materijala Holcim spada među poduzeća koja su već počela s tim – u pogonu u Lägerdorfu u Schleswig-Holsteinu, a sada i na lokaciji Höver u blizini Hannovera. Samo se ondje svake godine u atmosferu ispusti 600.000 tona CO₂ za 800.000 tona cementa. Ovdje se želi smanjiti te emisije, iz ekoloških, ali i iz gospodarskih razloga. Teška industrija mora postati prihvatljivija za klimu, uvjeren je voditelj pogona Florian Trela, koji govori o „drugoj industrijskoj revoluciji".

Dio te „revolucije“ jest pokusni pogon za koji je upravo izliven temelj na tvorničkom zemljištu. Taj bi pogon ubuduće trebao filtrirati CO₂ iz toka dimnih plinova ogromne peći. „Znamo već da to može. Ono što još ne znamo jest: koliko dobro to može? Dakle, koliko je učinkovito i koliko će na kraju biti gospodarski isplativo?“, objašnjava Lisa Büscher, inženjerka proizvodnog procesa i voditeljica projekta.

Dugoročni cilj jest dobiti potpuno čisti CO₂ i dalje ga prodavati. Kome on treba? To možete vidjeti i vi kad posegnete za gaziranim napitkom – mjehurići su ugljični dioksid. Ili kemijskoj industriji: bilo da je riječ o čašicama za jogurt, madracima ili tekstilnim vlaknima – posvuda je CO₂ ugrađen kao sirovina, objašnjava Büscher.

Je li „zakopati" plin doista pametno?

No do toga je još dug put. CO₂ za sada mora otići negdje drugdje. Ili će se i dalje ispuštati u atmosferu, ili – a to je plan u Holcimu – odvoziti kamionima i utiskivati pod zemlju. Primjerice, u prazne plinske kaverne u podzemlju Sjevernog mora. Taj plan slijede i druga poduzeća.

Zaštitari okoliša se tome se oštro protive, među ostalima i njemačkoj Udruzi za okoliš i zaštitu prirode BUND. Podzemno skladištenje CO₂ je skupo i povezano s mnogim rizicima za ljude i okoliš, tvrde u BUND-u Donje Saske. Osim toga, time poduzeća gube motiv doista smanjiti CO₂. Ako se, kao u slučaju industrije cementa, ostatak emisija doista ne može izbjeći, prije svega bi trebalo koristiti prirodne apsorbere CO₂, poput ponovno navodnjenih močvara ili šuma.

Norveška ili SAD su predvodnici

Inženjerka Lisa Büscher poznaje te bojazni: „Naravno, mogu to razumjeti: još nema nekog velikog transporta CO₂ u Njemačkoj. To je nepoznanica i zato se ljudi boje, ali na nama je da otklonimo te strahove, jer to je tehnički izvedivo."

Za predvodnike se smatraju zemlje poput Norveške ili SAD-a, gdje je CCS (Carbon Capture and Storage), dakle „hvatanje i skladištenje CO₂", već dugo dopušten. U Njemačkoj će sve to još potrajati, čak i uz zakonsku izmjenu koju je sada odobrio gornji dom Parlamenta. U Holcimu u Höveru žele od 2030. biti spremni krenuti tim novim putem.

Kad je Starbucks 1999. otvorio svoju prvu poslovnicu u Pekingu, on nije nudio samo kavu. Sve brojnija kineska srednja klasa je u njegovim lokalima nalazila prozor u zapadni način života, prodavao se i American Way of Life. Koncern sa sjedištem u Seattleu brzo se širio i dominirao tamošnjim tržištem kupaca koji su spremni platiti i više za svoju kavu.

Ti dani su odavno prošli. Kineski konkurenti poput Luckin Coffee i Mannera pretekli su Starbucks i u broju poslovnica i u udjelu na tržištu. Najprije agresivnom politikom cijena, ali i zbog svojeg boljeg razumijevanja potrošačkih navika Kineza.

Tržište se mijenja

Mladim, urbanim Kinezima je mnogo važnije da je nešto „novo", ne samo u proizvodu nego i u distribuciji. Na primjer Luckin Coffee ostvaruje više od 90 posto svog prometa preko aplikacije, dok Starbucks i dalje ovisi o broju kupaca u svojim lokalima. Financial Times je nedavno izvijestio kako je Starbucksov promet u Kini između 2021. i 2024. pao za gotovo 19 posto, na 3 milijarde američkih dolara (2,58 milijardi eura). Prema Euromonitor Internationalu, tržišni udio tog američkog lanca i proizvođača kave se u posljednjih pet godina smanjio s 34 posto na 14 posto (2024).

Suočen s ovim izazovima na svom drugom najvećem tržištu, Starbucks je ovog mjeseca najavio prodaju 60 posto svojih udjela u kineskom poslu jednoj privatnoj skupini investitora iz Hong Konga. Posao vrijedan četiri milijarde američkih dolara s Boyu Capitalom stvara zajedničku tvrtku u kojoj Starbucks zadržava 40 posto udjela.

Veoma slično iskustvo je na kineskom tržištu imao i Burger King, a ovog tjedna je i on objavio novi zajednički nastup s partnerom iz Pekinga. Burger King je prodao većinski udio svojeg kineskog ogranka za 350 milijuna američkih dolara kako bi onda snažno ekspandirala zajednička tvrtka: do 2035. je planiran rast broja poslovnica u Kini sa sadašnjih 1.250 na preko 4.000.

Poplava kineskih tvrtki na tržištu

Ali takva iskustva nemaju samo američki koncerni. I francuski lanac trgovina sportskom opremom Decathlon planira prodati oko 30 posto svog kineskog ogranka – procijenjena tržišna vrijednost oko 1,5 milijardi eura. Jer i u tom segmentu je sve žešći pritisak lokalne konkurencije.

Za američke trgovce problem nije samo u slabijoj potražnji i žestokoj konkurenciji, nego i u brzini lokalnih konkurenata koji nove proizvode izbacuju na tržište brže i najčešće mnogo povoljnije. Osim toga, u urbanoj i obrazovanoj Kini je totalni trend digitalizacija i kineske tvrtke se daleko brže integriraju u taj digitalni ekosustav preko mobilnih platformi kao što su WeChat i Alipay.

„Mnoge globalne marke polako gube na snazi u Kini", kaže za DW Chenyi Lin iz Insead Business School. „Agilnost i prilagodljivost su tamo novi faktori uspjeha." A konkurencija je golema u svim segmentima: dovoljno je reći kako trenutno postoji 129 kineskih proizvođača električnih vozila, više od 50.000 lanaca za prodaju kave i više od 400.000 prodavaonica bubble-tea napitaka diljem zemlje.

Širenje i u luksuz po "kineskim cijenama”

Lokalni konkurenti su redom počeli u segmentu masovnog tržišta, ali sad šire poslovanje i u ekskluzivnom segmentu, i to uz još uvijek povoljne cijene. Kineske su tvrtke izazov "strancima” u mnogim segmentima, od prehrane i mode do elektronike i mobilnosti.

Jason Yu, direktor CTR Market Researcha, objasnio je da su kineske tvrtke nekada kopirale velike multinacionalne koncerne, ali on je uvjeren kako ih sad sustižu ili čak prestižu. „Na tržištu prodaje kave, primjerice, lokalni lanci predstavljaju nove proizvode mnogo brže nego Starbucks, ponekad u roku od nekoliko tjedana, dok Starbucks mora čekati mjesecima na odobrenje iz sjedišta", rekao je Yu za DW.

Jer to je i stvar mentaliteta potrošača: Amerikanci godinama naručuju svoj Pike Place Roast ili Vanilla Flavored Ground Coffee, a i Nijemci će najprije naručiti ono što Starbucks prodaje kao Cappuccino. No Kinezi će htjeti naručiti ono što se tek pojavilo na karti.

Optimizam se topi

Veliki je problem bila i pandemija COVID-a 19 kada je niz američkih proizvođača morao promijeniti svoje globalne lance opskrbe. Kriza im je jasno pokazala koliko je opasno biti ovisan samo o jednom izvoru pa je i Apple premjestio dio proizvodnje iPhonea u Indiju, dok je na primjer Nike proširio proizvodnju u zemljama povoljnije radne snage jugoistočne Azije.

I optimizam američkih tvrtki koje djeluju u Kini je pao na najniže grane: prema anketi američke gospodarske komore AmCham Shanghai iz rujna 2025., samo 41 posto poduzeća vjeruje da će sljedećih pet godina biti bolje.

Američke tvrtke žele smanjiti svoju ovisnost o Kini i zbog prijetnje troškova carina. Jedna od strategija za smanjenje rizika je zajednička tvrtka s domaćim partnerom koji će imati „lokalno znanje, kontakte i resurse da pomognu multinacionalnim markama da se bolje povežu s lokalnim ekosustavom umjesto da konkuriraju izolirano", objašnjava Yu.

Povijesno gledano, takve zajedničke tvrtke su bile najvažniji – i čak jedini put uopće za ulazak na kinesko tržište, u 1990-ima su bili i zakonski propisani. No tu redom ima i problema, kako zbog neujednačenih poslovnih okvira i ograničene kontrole nad poslovanjem, a onda i zbog stalne opasnosti od krađe tehnologije stranih tvrtki koje djeluju u Kini.

Ništa više s Kinezima?

Mnoge američke tvrtke imaju gorka iskustva s manjkavim nadzorom, sporijim donošenjem odluka i sukobima s lokalnim partnerima. U 2000-ima su mnoge strane tvrtke u Kini zato prekinule suradnju s lokalnim partnerima i radije otvorile predstavništvo u svom potpunom vlasništvu. No tu je trebalo čekati i na zakonodavstvo u Kini: na primjer u maloprodaji je potpuno strano vlasništvo dopušteno tek od 2022.

Yu misli kako su nekad zajedničke tvrtke bile „nužno zlo“, ali da su sporazumi koji se danas sklapaju nešto drugo. Jer sad više to nije sila zakona, nego strateška prednost.

„Na tržištu na kojem kineski konkurenti u roku od nekoliko tjedana izbacuju nove proizvode i potpuno se integriraju u digitalne platforme, sve se svodi na dinamičnost i agilnost. Mnoge američke tvrtke bi teško držale korak bez tih partnerstava.”

Američkim tvrtkama najveća opasnost nije konkurencija, nego potpuno povlačenje iz Kine. Okrenuti leđa najvećem potrošačkom tržištu na svijetu značilo bi odreći se dugoročnog rasta. Odlazak može izgledati kao smanjenje rizika, ali nosi i rizik od odlaska u beznačajanost. „Tko napusti Kinu, ne gubi samo današnji promet, nego i mogućnost oblikovanja potrošačkih navika sutrašnjice“, rekla je Lin za DW. „Kad lokalni brendovi postanu te navike, stranim tvrtkama bit će gotovo nemoguće ponovno osvojiti potrošače.“

Winston Churchill, Drugi svjetski rat. Teška literatura. Debeli tom od šest nastavaka uredno poslagan na polici autobusa smještenog u reciklažnom dvorištu u pulskom naselju Valmade. Pored njega Tito, pa opća enciklopedija. Malo dalje psiholog koji je zadobio etiketu kontroverznog desničara: Jordan B. Peterson i njegovih “12 pravila za život”. Klasici književnosti: Krleža, Hemingway.

Malo dalje očuvani porculanski set za kavu, kompjutorski monitori, veliki putni kofer, napa, štapni mikser, porculanske figurice delfina, nakit, čak i retro televizor s katodnom cijevi koji će se za koju godinu skupo prodavati po sajmovima antikviteta.

ReBus za razmjenu stvari

Sve to i puno više može se pronaći u dva neobična, rashodovana autobusa gradskog javnog prijevoznika Pulaprometa. Imaju i posebno ime: ReBus, a umjesto u starom željezu, završili su u reciklažnom dvorištu na rubu Pule. Uz novo ime dobili su i novu funkciju: građani ovdje mogu donijeti stvari koje im više ne trebaju i uzeti ono što im je potrebno, i to potpuno besplatno.

I to ne bilo kakve stvari, nego one koje su u još uvijek u dobrom stanju: mikser koji miksa, televizor koji radi, koturaljke koje se kotrljaju. Jedan je bus namijenjen dječjim potrepštinama, a drugi svemu ostalom, izuzev odjeće, obuće, građevinskog materijala, lakova i ostalih tekućina.

"Imam nove ruksake za djecu. Dijete mi je krenulo u školu, a ovo je ruksak za vrtić”, kaže za DW Kadira Kadić, koja je došla pružiti isluženom predmetu novu priliku za život. Prvi put je u ReBusu i oduševljena je idejom da stvari koje joj više ne koriste pokloni nekom drugom.

"To je super ideja. Prije sam stvari ostavljala pored kanti, da ljudi uzmu, bilo mi je žao ubaciti unutra. Podstanari smo i svaki put kad bismo selili ostavljali bismo pored kanti posuđe, čaše”, kaže Kadira te domeće da doma ima još puno igračaka koje će donijeti u dječji autobus.

A ondje nema čega nema. Najviše igračaka, i to potpuno očuvanih. Nove školske torbe, pernice, slikovnice, role. Ali i vrijedne stvari, poput aparata za pripremanje kašaste hrane za bebe poznatog i skupog proizvođača, ‘na paru', kako piše na kartonskoj ambalaži. Sve je spakirano uredno i s puno pažnje, da roba neoštećena nađe put do novog vlasnika.

Besplatno je, di ćeš bolje

“Došla sam pogledati, čula sam da ima dosta knjiga”, kaže nam Adela, koja je s Kadirom prvi put zavirila u ovaj neobični autobus. Pronašla je dječje slikovnice i novu nosiljku za bebu koju je držala u naručju. Potpuno novu, zapakiranu. Naše su sugovornice napravile dobar posao: pronašle su lijepe i korisne stvari, a zauzvrat donijele nešto što će trebati drugome.

Upravo to je bila ideja projekta kojeg su pokrenuli Grad Pula i gradska komunalna tvrtka Herculanea, uz partnerstvo udruge Zelena Istra, gradskog prijevoznika Pulaprometa, kao i Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna te Industrijsko-obrtničke škole Pula čiji su učenici sudjelovali u osmišljavanju, dizajnu i preuređenju autobusa. Na njima su ispisani duhoviti slogani: "Diskontejner. Besplatno je, di ćeš bolje. Ko ne uzmeš ti, će neko drugi pa ti vidi.”

Pulski gradonačelnik Peđa Grbin rekao je prilikom nedavnog otvorenja ReBuseva da je to s jedne strane priča o zbrinjavanju otpada, a s druge o zajednici.

"Nekada smo svi dijelili stvari, danas se život malo promijenio. Imaš nešto što ti više ne koristiš, tvoje dijete je preraslo, počne skupljati prašinu. Nekad si vrlo brzo znao kome ćeš to dati. To je bio dio naše tradicije. Sada očito treba mala pomoć. E tu ulazi naš ReBus - mjesto gdje će ljudi, i to oni koji se ne poznaju, moći dijeliti stvari. Donesi ono što tebi ne treba, uzmi ono što tebi treba. Projekt ima i praktičnu stranu: rasterećuje domove i sprečava stvaranje divljih odlagališta”, otkrio je srž stvari Grbin.

Ja tebi, ti meni…

Darin Kusačić došao je u dvorište nekim drugim poslom, a onda ga je privuklo šarenilo buseva pa je provirio unutra.

“Ne tražim ništa konkretno, došao sam pogledati čega ima. Isprva izgleda kao blago, možda se nađe nešto što ne očekuješ. Uvijek se ima nešto za donijeti. Ideja je jako dobra, nikad dosta ovakvih mjesta”, kaže Kusačić.

Radnik kojeg zatičemo u dvorištu nam priča: "Dolazi jako puno roditelja s djecom, ispalo je dosta zanimljivo. Ljudi su ranije bacali potpuno nove stvari, poput maski i peraja koje djeca dobiju za rođendan, a sada ih donose ovdje.”I doista, u busu nalazimo nekoliko komada maski s disalicama, potpuno novih, neraspakiranih. Tu su i dječji skejtbordi, bicikli…

Kad smo sljedeći put obišli ove zanimljive autobuse, maski više nije bilo, ali je prostor bio nakrcan novim igračkama. Iako se čini da navale baš i nema, očito je da razmjena u ovoj zanimljivoj donesi-ponesi stanici, mic po mic, ipak vrlo dobro funkcionira.

Ja tebi, ti meni. Ili obrnuto…

Van Mai studira humanu biologiju u Marburgu. Ljetos je predala svoj magistarski rad, a iduće godine želi završiti studij. Put do toga bio joj je težak, kaže. Već i zato što je stalno imala financijskih problema: „Dolazim iz obitelji s niskim primanjima i oduvijek sam se morala bojati za svoju egzistenciju."

Dvadesetšestogodišnjakinja je prva u svojoj obitelji koja studira. Njezin je otac 1980-ih došao iz Vijetnama u Njemačku, danas radi kao kuhar. Van ima šestero braće i sestara, a roditelji nemaju dovoljno novca da joj plaćaju studij. Znala je da će put biti naporan, kaže Van. Ali prihvatila je taj izazov kako bi ostvarila svoj san: postati znanstvenica.

Barem 120% od imućnijih

Van Mai nije jedina koja se mora više truditi od drugih: prema istraživanjima, od 100 djece akademika njih 79 započinje studij, a 43 stekne magistarski stupanj. Od 100 djece neakademika tek ih 27 započinje studij, a samo jedanaest završi magisterij.

Unatoč tome, u Njemačkoj je dugo vrijedilo obećanje socijalnog tržišnog gospodarstva: tko je marljiv, može nešto postići i vlastitim naporom steći bolje obrazovanje i veći prihod od svojih roditelja. To je obećanje nakon Drugog svjetskog rata razvio profesor ekonomije Alfred Müller-Armack zajedno s budućim kancelarom Ludwigom Erhardom.

To danas više ne vrijedi. Do tog je zaključka došlo istraživanje Andreasa Peichla, profesora ekonomije na Sveučilištu Ludwig-Maximilians u Münchenu: „Svakako je pala već i vjerojatnost da netko iz siromašne obitelji ostvari veliki uspon u društvu."

Sve manje šansi u Njemačkoj

Peichl je na čelu sektora makroekonomije i istraživanja pri minhenskom ekonomskom institutu ifo i istraživao je koliko prihod i obrazovanje djece ovise o roditeljima. Podaci potječu iz socioekonomskog panela, ankete kućanstava u Njemačkoj. Rezultat je loš: Njemačka pada u međunarodnoj usporedbi kad je riječ o šansama za uspon u društvu.

Izračunao je rezultate prema tzv. koeficijentu status-status, odnosno koliko je prihod roditelja povezan s kasnijim prihodom njihove djece. Idealna je vrijednost 0 kad porijeklo ne igra nikakvu ulogu za bolja primanja. Ako je 1, djeca nužno završavaju na istom prihodovnom rangu kao roditelji. Studija pokazuje da je ta vrijednost u Njemačkoj znatno porasla, kaže Peichl: s 0,17 kod onih rođenih početkom 1970-ih na 0,34 kod onih rođenih sredinom 1980-ih.

Sad je gotovo dvostruko veći utjecaj obiteljskog porijekla na kasniji prihod unutar jednog naraštaja, kaže ekonomist: „Nekada je Njemačka, slično drugim europskim i posebno skandinavskim zemljama, bila jedna od zemalja s najvećom društvenom mobilnošću“, kaže Peichl.

Rasipanje dragocjenih potencijala znanja

Danas je Njemačka u međunarodnoj usporedbi među razvijenim gospodarstvima jedna od zemalja s najnižim šansama za uspon – slično SAD-u. To je problematično jer se vlastiti trud manje isplati, a nadarenost i marljivost ne znači i uspjeh. Talenti se tako rasipaju. Dugoročno, to vodi do manje inovacija i gospodarskog rasta.

Životni put djece ne bi smio ovisiti o obrazovanju i zanimanju roditelja, smatra Peichl. I iz ekonomskog očišta mnogo toga govori u prilog jednakim prilikama za sve. No za to su potrebni veća socijalna pravednost i manja ovisnost o obiteljskom porijeklu.
Njemačka mora više ulagati u rano obrazovanje, zahtijeva ekonomist. U drugim zemljama, primjerice u europskim susjednim državama ili Australiji, djeca već od četvrte godine obvezno pohađaju predškolu. Tako se već rano uočavaju razlike među djecom i tko bi možda trebao potporu. „U Njemačkoj već dugo pokušavamo proširiti skrb o djeci, ali tu se uglavnom radi o tome da djeca negdje budu preko dana, da su zbrinuta i da se ne ozlijede – a manje o obrazovanju, jer često nedostaje i osoblja za to.“

„Hoću li se prestati bojati za budućnost?"

Prilike za društveni uspon nisu važne samo za gospodarski rast, nego i za stabilnost naše demokracije, naglašava Peichl. Gdje nema šansi da bude bolje je i nezadovoljstvo veliko, a širi se i utjecaj populističkih stranaka. To se vidi i u SAD-u.

Van Mai razumije nezadovoljstvo mnogih, ali je uvjerena u demokraciju. Želi iduće godine završiti studij. Iako se uspjela izboriti kao znanstvenica i dijete doseljenika, osjećaj nelagode ostaje i pitanje hoće li doista uspjeti u životu. Ima magisterij i time je stigla na cilj koji si je odredila, ali: „Pitam se, hoću li se i dalje morati bojati za svoju egzistenciju? Bojati se da nisam dovoljno dobra?"

Mlada znanstvenica s mješovitim osjećajima gleda u budućnost. Od društva želi više razumijevanja i potpore za „prve akademike“. Od politike traži pristupačan smještaj za studente i naučnike te da nema čekanja kod podnošenja zahtjeva za novčanu potporu studentima BaföG.

U najvećem gradu Republike Južne Afrike (JAR) Johannesburgu pripreme za doček najvećih svjetskih gospodarskih sila na godišnjem samitu G20 (Grupa 20) trajale su tjednima.

„Pripreme su zapravo tekle savršeno“, rekao je za DW Siphamandla Zondi, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Johannesburgu, nakon radionice o samitu G20, koji će se održati 22. i 23. studenoga.

Prvi G20 samit na afričkom kontinentu predstavlja veliki trenutak za Južnu Afriku, koja nastoji pronaći ravnotežu između svoje uloge u BRICS-u (političko-gospodarskom savezu Brazila, Rusije, Indije, Kine i JAR-a) i statusa važnog trgovinskog partnera zapadnih demokracija.

No za Mavis Owusu-Gyamfi, predsjednicu i izvršnu direktoricu Afričkog centra za ekonomsku transformaciju (ACET), fokusiranje JAR-a na solidarnost, jednakost i održivost predstavlja osvježenje. „Ovo dolazi u trenutku kada svijet počinje prepoznavati ključnu ulogu Afrike za rješavanje mnogih globalnih izazova“, rekla je ona za DW, dodajući da „globalni rast i stabilnost ovise o tome je li pravac afričkog kontinenta dobar ili loš“.

Ona ukazuje na brzo rastuću i mladu populaciju Afrike, njen sve veći udio u globalnoj radnoj snazi i suverenitet nad „značajnim postotkom kritičnih minerala potrebnih za zelenu tranziciju".

Zašto SAD bojkotira G20 u Južnoafričkoj Republici?

Sjedinjene Američke Države preuzimaju rotirajuće presjedanje G20 prvog prosinca, ali bojkotiraju samit u Johannesburgu. Odnosi između Washingtona i JAR-a pogoršali su se. Prvo je u veljači došlo do velikog smanjenja pomoći preko USAID-a, što je pogodilo tisuće Južnoafrikanaca. Zatim je Pretorija bila na udaru nametanja visokih carina. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa tvrdi, bez opipljivih dokaza, da se u Republici Južnoj Africi događa genocid usmjeren protiv bijelaca.

Južnoafrička vlada osporava bilo kakvu diskriminaciju bijelaca u JAR-u.

Washington je također kritizirao Pretoriju zbog optužbe protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde u vezi s događanjima u Pojasu Gaze. Ipak, prema Menzi Ndhlovu, analitičaru političkog rizika u kompaniji Signal Risk, američko preskakanje ovog samita G20 ima i drugu funkciju.

„Riječ je o delegitimizaciji Južne Afrike, njenog statusa vođe i njenog mjesta u vrhu globalnih struktura moći", rekao je on. „SAD, odnosno republikanci, vidi JAR kao primjer zemlje koja primjenjuje DEI (raznolikost, jednakost i uključivost)", rekao je Ndhlovu za DW. „A republikanci se protive tome u Americi."

U veljači je američki državni tajnik Marco Rubio optužio JAR da „koristi G20 za promoviranje 'solidarnosti, jednakosti i održivosti'. Drugim riječima: DEI i klimatske promjene", koje je nazvao „anti-amerikanizmima".

Očekuje se dolazak mnogih drugih sudionika G20

Ignoriranje organizacije koja predstavlja oko 85% globalnog BDP-a, a 60% svjetske populacije i preko 75% globalne trgovine i dalje je ozbiljna stvar. G20 čine 19 najvećih svjetskih ekonomija i EU, a očekuje se dolazak visokih dužnosnika unatoč odsustvu SAD-a.

Osvrćući se na Trumpove tvrdnje o genocidu, Ndhlovu kaže: „Mnoge velike sile ne obraćaju pažnju na takve predstave i ne žele sudjelovati u tome, jer vide vrijednost u partnerstvu zato što je JAR i dalje najveće i najutjecajnije afričko gospodarstvo."

Ndlhovu priznaje da je američki bojkot velika prepreka zbog ekonomske snage i utjecaja SAD-a na globalne institucije, ali smatra da JAR može pronaći načine kako bi to zaobišao. „Reakcija JAR-a na Trumpovo nepojavljivanje je vrlo državnička“, rekao je Ndhlovu za DW. „Sljedeći korak je još važniji, a to je nalaženje rješenja koja mogu funkcionirati bez SAD-a, tamo gdje postoji konsenzus."

„Republika Južna Afrika iskoristila je ovo predsjedanje na samitu G20 kako bi istaknula da je rješavanje globalnih izazova – bilo da je riječ o reformi zaduženja, klimatskom financiranju ili trgovini – zajednički pothvat G20 i šire", istaknula je ekonomistica Owusu-Gyamfi.

Što JAR može dobiti od G20?

Republika Južna Afrika i njezina vlada predsjednika Cyrila Ramaphosa ima velike probleme – korupcijski skandali, visoka stopa kriminala i stagnirajuće gospodarstvo s visokom stopom nezaposlenosti. Ipak, Ndhlovu i drugi vide G20 kao priliku za JAR da se predstavi u najboljem svijetlu.

„Kao Afrikanci često imamo osjećaj da nas sve ovo ne dotiče, da ovo doživljavamo kao nešto europsko“, rekao je za DW Nghede Adams, nigerijski znanstvenik u njemačkoj Zakladi Konrad Adenauer. „Ali ovdje u Republici Južnoj Africi ovo je kod kuće – prilika da se povežemo."

Uganđanka Martha Tukahirwa iz organizacije Fight Inequality Alliance, koja će biti prisutna na marginama samita, rekla je za DW: „Globalna ekonomija nije samo u fazi posrtanja, već smo u trenutku u kojem postoji mnogo ekstraktivizma. Ona je isključiva i veoma nestabilna“. Ona smatra da je samit važan „politički trenutak“, jer su prethodno multilateralne platforme uglavnom predvodili predstavnici drugih kontinenata.

Veliki izazovi

Osim činjenice da Sjedinjene Države ignoriraju samit, najveći izazov mogu biti izuzetno ambiciozni ciljevi.

„U subsaharskoj Africi naši stariji jako drže do načela pravednosti, jedinstva u krizi", rekla je Mavis Owusu-Gyamfi. „Zato sam veoma ponosna što je Republika Južna Afrika ostala dosljedna tim načelima. Stavili su u središte agende održivost duga za zemlje koje troše u prosjeku 17% svojih prihoda na otplatu duga.“ Ona to opisuje kao prvi takav slučaj i vjeruje da nasljedstvo G20 mora rezultirati stvarnim koristima za gospodarski rast Afrike.

„Afrika mora transformirati svoje gospodarstvo ovisnosti o izvozu sirovina u proizvodnju dodane vrijednosti, što može stvoriti radna mjesta za njen narod", rekla je za DW. „Mora imati pristup pravim vrstama financiranja. Fokus JAR-a na cijenu kapitala odličan je primjer zašto je održavanje G20 na afričkom tlu dobro za Afriku".

Analitičar Ndhlovu dodaje da prave teme, poput restrukturiranja duga, može ovaj samit G20 učiniti uspjehom za JAR. „SAD bi se čak mogao bolje uključiti jer je vrlo zainteresiran za kritične minerale. Možda ćemo doći u situaciju u kojoj ćemo morati prihvatiti da je G20 početna točka i da će prerasti u 'plurilateralnu' platformu, ne nužno tek multilateralnu."

Za vlast u Srbijisat ubrzano otkucava: do 25. studenoga država mora odlučiti što će učiniti s Naftnom industrijom Srbije (NIS). To otvara duboke energetske, financijske i geopolitičke dileme koje Beograd više ne može odgađati.

NIS se od 2008. nalazi u većinskom vlasništvu ruskog Gazpromnjefta, zbog čega se našao na udaru američkih sankcija uvedenih s obrazloženjem da treba spriječiti Rusiju da prihode iz energetike koristi za rat u Ukrajini.

Te sankcije od siječnja ove godine bile su odgađane čak osam puta, ali su 9. listopada konačno stupile na snagu. Njihova primjena imala je trenutačne posljedice: isporuke sirove nafte preko Janafova naftovoda praktično su zaustavljene, ostavljajući srpskim rafinerijama sirovine tek do kraja studenoga, kažu srpski dužnosnici.

Energetske i financijske posljedice

NIS ima ključnu stratešku poziciju u energetskom sustavu Srbije. Upravlja objema rafinerijama i osigurava više od četiri petine benzina i dizela.

Zaustavljanje rafinerije, upozorava stručnjak za energetiku Miloš Zdravković, imalo bi katastrofalne posljedice za gospodarstvo.

„NIS zapošljava oko 14.000 ljudi. U proračun Srbije uplatili su oko dvije milijarde eura 2023. godine, a 2,08 milijardi 2024. To je presudno za naš BDP i proračun, i mi bez toga ne možemo“, kaže Zdravković za DW.

Ali posljedice bi mogle biti i dalekosežnije, jer se NIS nalazi u zoni sekundarnih sankcija. To znači da bi mogle biti pogođene sve tvrtke koje s njim posluju a to se prije svega odnosi na banke.

Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabaković potvrdila je da je NBS dobila upozorenja da može potpasti pod sekundarne sankcije ako surađuje sa subjektom koji je već pod mjerama.

„Nadam se da tih sankcija neće biti jer bi to značilo blokadu svih plaćanja“, rekla je guvernerka.

Sve, samo ne nacionalizacija

Izlaz iz krize moguć je samo kroz trajnu promjenu vlasništva, odnosno odlazak ruskih dioničara iz NIS-a. Ministrica energetike Dubravka Đedović Handanović priopćila je da su ruski vlasnici pristali prodati svoj udio od 56,15 posto. Ipak, ime potencijalnog kupca ne otkriva se zbog, kako kaže, „ozbiljnih poslovnih pregovora“.

Ako dogovor s trećom stranom ne uspije, država će otkupiti udio vlasništva, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

„Ako ne budemo imali drugo rješenje, ma koliko, ma što da košta, naći ćemo novca, razgovarat ćemo i s Europljanima i sa svima drugima. I ono što smo Jorgovanka [i ja govorili o ‘specijalnoj operaciji’, morat ćemo obaviti. Osigurat ćemo novac… Ja želim po svaku cijenu izbjeći konfiskaciju, nacionalizaciju i otimanje imovine. To nije naše većinski, to je većinski rusko“, naveo je Vučić.

Taj paket Srbiju bi sigurno koštao između milijardu i pol i dvije milijarde eura, ocjenjuje za DW ekonomska novinarka Radojka Nikolić. Ako bi se taj iznos izvukao iz proračuna, druge investicije, poput projekta Expo ili izgradnje nacionalnog stadiona – morale bi biti odgođene ili bi se država morala dodatno zadužiti.

Jedna je opcija i korištenje deviznih rezervi.

„Ali to bi bio vrlo loš signal, zato što devizne rezerve postoje kako bi jamčile tekuću likvidnost države“, kaže za DW Radojka Nikolić. „To je prilično riskantno, a uz to se šalje vrlo loša poruka. Dakle, devizne rezerve nisu nikakvo jamstvo, nego one mogu i poslužiti nečem drugom.“

Dilema nije energetska, nego geopolitička

Odluka o NIS-u više nije pitanje samo vlasništva ili upravljačke kontrole ona otvara niz međusobno povezanih dilema koje Srbija više ne može odgađati, jer energetski ovisi o istoku, a financijski o zapadu.

„Mi smo između čekića i nakovnja. S jedne strane američke sankcije zaustavljaju rad rafinerije, s druge strane ovisimo o ruskom plinu. To je još veći problem, jer Srbija godišnje troši 2,8 do 3 milijarde kubika plina, od čega 1,73 do 1,75 milijardi ide industriji. Plin se ne kupuje u ljekarni, pa ga ne možete nabaviti kad hoćete“, objašnjava Miloš Zdravković.

Beograd sada pokušava amortizirati situaciju na oba fronta. Predsjednik Vučić u javnim nastupima više se puta hvalio kako je „molio“ i pokušavao udobrovoljiti Zapad. Nedavno je Srbija izašla i u susret interesima obitelji američkog predsjednika Donalda Trumpa donošenjem zakona kojim bi se zemljište Generalštaba u Beogradu dalo Jaredu Kushneru, Trumpovu zetu.

S druge strane, pasivnošću u pristupu rješavanju pitanja NIS-a, Beograd nastoji ne naljutiti Moskvu i tako osigurati produženje plinskog aranžmana.

Politika „kako bude – bit će“

Analitičari upozoravaju da takav pristup postaje neodrživ. Svaka nejasna poruka ili odgađanje odluke može izravno utjecati na financijsku pomoć, investicije i povjerenje partnera koji su sve skeptičniji prema „višesmjernoj diplomaciji“ Beograda.

„Politički je važnije da se odvojimo od Rusije i na tom energetskom planu. To će biti bolno, ali i tako već godinama živimo u jednoj bolesnoj državi, pa ćemo, valjda, poslije ovoga ozdraviti“, kaže za DW predsjednik Europskog pokreta u Srbiji Radomir Diklić. On ipak strahuje da vlast u Srbiji neće donijeti odluku koja je najbolja za zemlju, nego za njihove osobne interese.

Nikolić smatra da će, bez obzira na kratkoročna rješenja, dugoročno u srpski energetski sektor ući američki kapital.

„Ja sam uvjerena da, koja god transakcija da bude sada – a spominju se i neki arapski fondovi – to može biti privremeno rješenje, kratkoročno. Dugoročno rješenje sigurno će biti ulazak američkog kapitala u kompletan energetski sektor Srbije. I mislim da je to prilično definirano nekim geostrateškim planovima“, objašnjava Radojka Nikolić.

Na kraju, sudbina NIS-a postat će mjerilo diplomatske vještine Beograda — i njegove spremnosti da napravi izbor. Bez jasnog poteza, Srbija bi mogla ostati zarobljena između energetskih ovisnosti i geopolitičkih pritisaka.

„Odavno se srpska politika vodi po principu: ‘Što bude – bit će’. Nafte će biti, samo je pitanje po kojoj cijeni. Pumpe će raditi, uvoziti ćemo, kao što uvozi Bosna i Hercegovina, kao što uvozi Hrvatska, odrazit će se na krajnji standard. A što se tiče plina, ako ovi prerežu, bit će zaista teško – to ne možete nadomjestiti“, upozorava Zdravković.

Kako vrijeme istječe, prostor za manevriranje ubrzano se sužava. Cijena neodlučnosti mogla bi biti visoka.

Jedan WC je sveprisutan ovih dana u medijima. Razlog? Izrađen je od čistog 18-karatnog zlata i sada je prodan na aukciji u Sotheby'su za 12,1 milijun dolara.

Ovaj potpuno funkcionalni WC izradio je talijanski umjetnik Maurizio Cattelan - poznat i po svojoj banani zalijepljenoj ljepljivom trakom koja je prodana za 6,2 milijuna dolara na aukciji 2024. godine. Opisan kao komentar na prekomjerno bogatstvo, naziv umjetničkog djela prikladan je i za sadašnjeg američkog predsjednika: "Amerika".

Čini se da je zlato u modi u Bijeloj kući. Od zlatnih ukrasa na kaminu u Ovalnom uredu do zlatnih slavina i armatura u nedavno renoviranoj kupaonici Lincoln, pa sve do zlatnih kurzivnih natpisa koji se pojavljuju na zidovima i ulazima, Donald Trump se ne može zasititi sjajno žute boje.

Iako su njegovi stilski odabiri upitni, njegova očita opsesija zlatom ima duboke povijesne i kulturne korijene. Zlato fascinira svijet tisućljećima. Svaka civilizacija kroz vrijeme i prostor cijenila ga je u nekom obliku, dajući mu poseban značaj i moć.

Drevna opsesija

Najstariji nalazi zlata datiraju oko 6.500 godina u prošlost. Poznati kao "Varna zlato", otkriveni su 1972. godine u Bugarskoj na jednom mjestu za ritualne ukope.

Zlatni artefakti, koji su uključivali nakit, ukrase, alate i oružje, pa čak i zlatnu futrolu za penis, bili su koncentrirani u samo nekoliko grobova, što ukazuje na rane društvene hijerarhije.

Čak i tada, zlato je značilo status, moć, bogatstvo. I ne samo u Europi: slični koncentrirani nalazi grobova iz Kraljevstva Mapungubwe u današnjoj Južnoj Africi, koji datiraju iz 1050.-1270. godine, pokazuju kako je zlato i tamo označavalo društveni status. Carstva Inka i Asteka čak su zakonski ograničavala tko je smio nositi zlato.

"Takvi [zlatni] ukrasi su, uglavnom, bili namijenjeni uspostavljanju identiteta; služili su za potvrđivanje statusa, privilegija, odvojenosti i razlike", piše Joanne Pillsbury, kustosica Odjela za drevnu američku umjetnost u Metropolitanskom muzeju u New Yorku.

Zlato: metal bogova

Poseban značaj zlata odavno je bio povezan s božanskim. Diljem svijeta zlato je krasilo simbole vladara, kupole i tornjeve crkava te pročelja hramova, sugerirajući kraljevsko, nebesko i vječno.

Stari Egipćani vjerovali su da je tijelo bogova zlato, dok su drevne američke civilizacije mislile da je njegovo korištenje način povezivanja zemaljskog i nadnaravnog svijeta.

Stari Grci čak su personificirali zlato kao boga, Hriza.

Starogrčki lirski pjesnik Pindar napisao je u 5. stoljeću prije Krista: "Zlato je Zeusovo dijete; ni moljac ni hrđa ga ne proždire; ali um čovjekov proždire ovo vrhovno vlasništvo." Čak i tada, opsesija zlatom bila je popularna.

Neuništivi superheroj među metalima

Simbolička moć zlata ukorijenjena je u njegovoj stvarnoj moći - njegovim jedinstvenim svojstvima. To je ono što je poznato kao "plemeniti metal", što znači da je otporan na koroziju i tamnjenje, ne utječe na većinu kiselina i može se naći u prirodi u sirovom obliku.

Zlato ne treba transformaciju da bi sjalo; jednostavno je tu, sjajno usred stijena i prljavštine. Zlato je također vrlo gusto, teži znatno više po kubičnom centimetru od srebra, željeza, bakra i olova. No, iako se čini teškim za držanje, to je relativno mekan metal, što ga čini lakim za obradu. Može se kovati ili prešati izuzetno tanko i izvlačiti u najfinije žice, a provodi i toplinu i električnu energiju. Rastopite zlatni predmet i on se odmah može ponovno oblikovati.

Ukratko, zlato je svestrano i praktički neuništivo, svojevrsni privlačan vječni superheroj među metalima koji mijenja oblik. I, naravno, zlato je rijetko. Općenito se procjenjuje da bi svo zlato ikad iskopano u povijesti imalo dimenzije jedne kocke čije stranice mjere tek 22 metra.

Dar bogatstva

Ova rijetkost pomogla je tom metalu da zadrži svoju vrijednost kroz povijest. To je također jedan od razloga zašto se smatra stabilnom dugoročnom investicijom, posebno u nestabilnim vremenima.

Zlatni nakit i drugi zlatni predmeti darovani u raznim životnim trenucima u brojnim kulturama diljem svijeta - od nakita za bebe u mnogim dijelovima svijeta preko zodijačkih simbola za Lunarnu novu godinu u Kini do darova za zlatno vjenčanje u Indiji - stoga simboliziraju ne samo blagoslov i želju za srećom i blagostanjem; oni su konkretan dar bogatstva sam po sebi, namijenjen tome da primatelju pruži određene mjere buduće financijske samostalnosti.

Za neke, poput autorice iz New Yorka Nadye Agrawal, ovo bogatstvo nosi dublju simboliku. "Za moje bake davanje zlata kao investicije u moju buduću sigurnost bila je njihova forma feminizma. Tako su održavale matrijarhat u snažno patrijarhalnom svijetu", objasnila je u eseju u kojem ispituje zlato koje je primila prema indijskom običaju kao novorođenče.

Previše zlata isto nije dobro?

Čak i metaforički govoreći, čini se da ništa ne može nadmašiti zlato. Pomislite na "zlatnog dječaka/curu", "dobro kao zlato", "tišina je zlato" i "zlatno srce", da spomenemo samo neke. Unatoč svojoj bezvremenskoj ljepoti i vrijednosti, pozitivna simbolika zlata ima svoja ograničenja.

Previše zlata, primijenjeno na pogrešan način, vjerojatno gubi sjaj, stvarajući negativnu percepciju. Starogrčki kralj Mida možda je najstariji primjer. Prema mitu, bogovi su mu dali sposobnost da sve što dotakne pretvori u zlato - prokletstvo, a ne blagoslov, jer su se njegova hrana, pa čak i članovi njegove obitelji, preobrazili u zlatnu masu. U modernije doba, razmetljivo pokazivanje zlata može značiti nedostatak dobrog ukusa.

Ima mnogo primjera ali uzmimo recimo indijskog biznismena Dattu Phugea, koji je postao poznat 2013. godine nakon što je nosio košulju izrađenu od 3 kilograma zlata, koja je tada koštala oko 250.000 dolara. Neki su mu se divili, ali neki su ga s prezirom odbacili kao kralja neukusa, rekao je tada za BBC.

U međuvremenu, korisnici društvenih mreža ismijavaju Trumpove zlatne ukrase u Ovalnom uredu, a kruže glasine da su to zapravo oslikane plastične aplikacije iz Home Depota, neke vrsta američkog pandana Bauhausu i sličnim trgovinama za kućne potrepštine.

Tijekom obilaska ureda voditelj Fox Newsa izravno je pitao Trumpa je li to istina, što je ovaj porekao. "Znate onu stvar sa zlatom?" rekao je. "Ne možete imitirati zlato, pravo zlato. Nema boje koja imitira zlato."

U konačnici, možda zlato i njegovu bezvremensku vrijednost najbolje sažima povjesničar Peter Bernstein: "Ništa nije tako beskorisno i korisno u isto vrijeme." Recite to novom vlasniku zlatnog WC-a.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...