Vecernji list

Krajem kolovoza u berlinskom okrugu Neuköllnu, uporištu stranke Ljevica, održan je stranački skup povodom izbora za gradski parlament 20. rujna. Pod motom „Ljutiti na kapitalizam!“ za atmosferu se trebao pobrinuti reper Dahabflex. I on je očito bio ljutit, ali na Izrael. Zato je predstavio svoju pjesmu „Stop the Genocide“ („Zaustavite genocid“).

„Smrt izraelskoj vojsci“

Pritom se misli na postupanje Izraela u ratu, koje mnoge organizacije za ljudska prava i jedna komisija UN-a smatraju genocidom nad Palestincima u Pojasu Gaze. U pjesmi se otvoreno veliča nasilje: „Death to the IDF“ („Smrt izraelskoj vojsci“). Nakon brojnih kritika, okružni ogranak Ljevice je poziv kontroverznom reperu opravdao njegovim pozicioniranjem protiv rata i genocida. No, kako je priopćeno, pjesma s pozivima na nasilje nije bila dio dogovorenog programa. Stranka je obećala da će taj incident interno istražiti.

Elif Eralp, nositeljica stranačke liste Ljevice za Berlin, koja je uvjerljivo pobijedila na izborima u nedjelju (20.9.), ogradila se od antisemitskog nastupa repera. „Uvijek sam vrlo jasno kritizirala takve incidente i također naglašavala da je to neprihvatljivo“, rekla je u intervjuu za DW. „Vrlo jasno se zalažem za zaštitu židovskog života, jednako kao i za zaštitu palestinskog i muslimanskog života. I želim donijeti programe za sve te skupine.“

Hoće li Berlin uskoro dobiti gradonačelnicu iz Ljevice?

Eralp bi za to sada, nakon izborne pobjede, mogla dobiti priliku ako postane gradonačelnica Berlina. Ona je najavila da će voditi koalicijske pregovore sa socijaldemokratima i Zelenima.

Takva koalicija, zbog stranačkih boja nazvana crveno-crveno-zelena, već je postojala u Berlinu od 2016. do 2023. Godinu dana kasnije nekoliko je zastupnika u znak prosvjeda napustilo Ljevicu – zbog, prema njihovu mišljenju, antisemitskih tendencija unutar stranke. Pozadina i povod nesuglasica bio je teroristički napad radikalno islamističkog Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. Unutar stranke tradicionalno postoji snažna propalestinska struja.

„Borimo se oko toga kako opisati stvarnost“

I na saveznom stranačkom kongresu u lipnju u Potsdamu kontroverzno se raspravljalo o tome kako bi Ljevica službeno trebala klasificirati rat u Pojasu Gaze. Na kraju je većina podržala zaključak u kojem se izraelsku vojnu operaciju naziva genocidom. „Borimo se oko toga kako opisati stvarnost jer nam patnja Palestinaca i gladovanje desetaka tisuća ljudi nisu svejedno“, obrazložila je odluku predsjednica stranke Ines Schwerdtner.

Izrael se, nasuprot tome, poziva na svoje pravo na samoobranu nakon terorističkih napada 7. listopada 2023. i odbacuje optužbu za genocid. Velik broj žrtava posljedica je, kako navodi Izrael, načina ratovanja palestinskih terorističkih skupina, a ne namjere uništenja Palestinaca.

„Štitimo židovski život – ovdje i svugdje“

Čelnica Ljevice Schwerdtner naglasila je na stranačkom kongresu: „Štitimo židovski život – ovdje i svugdje.“ Istodobno je osudila svaki oblik antisemitizma: „Nijedan otac i nijedna majka u ovoj zemlji ne smiju se bojati poslati svoje dijete u židovsku školu“, rekla je. „Nijedna osoba u ovoj zemlji ne smije se bojati posjetiti sinagogu ili na ulici nositi kipu.“

Tri mjeseca prije saveznog stranačkog kongresa pokrajinska organizacija u Donjoj Saskoj izazvala je kontroverzu jednom spornom odlukom: „Ljevica Donje Saske odbacuje danas postojeći cionizam.“ Time se pokrajinska organizacija usprotivila jednoj od mnogih aspekata cionizma. Riječ je o pokretu koji je krajem 19. stoljeća nastao kao reakcija na antisemitizam i progon. Cilj je bio osnivanje države u kojoj Židovi mogu sigurno živjeti – 1948. godine taj je cilj ostvaren.

Antisemitizam: čak se i stručnjaci spore oko definicije

Gdje je granica između legitimne kritike politike Izraela i antisemitizma pitanje je koje se često postavlja i Stefanie Schüler-Springorum. Ona je direktorica Centra za istraživanje antisemitizma na Tehničkom sveučilištu u Berlinu i suautorica takozvane Jeruzalemske deklaracije o antisemitizmu (JDA).

Ta deklaracija, objavljena 2021. godine, predstavlja alternativu definiciji Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA) iz 2016. godine. Njome je međunarodna skupina stručnjaka reagirala na, prema njihovu mišljenju, nejasno razgraničenje između antisemitskog govora i legitimne kritike Izraela i cionizma prema tumačenju IHRA-e.

Kreću li se neki svjesno u sivoj zoni?

Povjesničarka Schüler-Springorum smatra odluku Ljevice Donje Saske o cionizmu „nejasnom“ i stoga problematičnom. Formulacija odluke, smatra ona, otvara vrata optužbi da se time osporava pravo Izraela na postojanje.

„Zašto se koristi pojam cionizam kada je riječ o politici jedne države?“, pitala je tada u intervjuu za DW. Schüler-Springorum optužila je Ljevicu u Donjoj Saskoj da se svjesno kreće u sivoj zoni.

Tadašnji dvojac na čelu Ljevice na saveznoj razini, Ines Schwerdtner i u međuvremenu bivši predsjednik Jan van Aken, jasno su se ogradili od odluke o cionizmu u Donjoj Saskoj. „S prijedlozima koji dovode u pitanje temelje naše stranke ne može biti kompromisa“, izjavili su oboje. „Smatram to vrlo vjerodostojnim“, rekla je Schüler-Springorum.

Povjerenik za antisemitizam napustio Ljevicu

Nakon odluke pokrajinske organizacije u Donjoj Saskoj, povjerenik za antisemitizam savezne pokrajine Brandenburg Andreas Büttner je napustio Ljevicu. Anticionizam je u načelu antisemitski jer dovodi u pitanje pravo Izraela na postojanje, obrazložio je svoju odluku u razgovoru za DW.

U berlinskoj predizbornoj kampanji antisemitizam kao tema dugo nije igrao nikakvu ulogu – sve do nastupa repera Dahabflexa u Neuköllnu. Za nositelja stranačke liste demokršćana (CDU) Stefana Eversa je jasno: „Antisemitizam u berlinskoj Ljevici odavno više nije samo slučajna pojava, nego dio njezina političkog sustava.“ Svojoj suparnici Elif Eralp predbacio da glumi smokvin list.

U izvješćima Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka (BfV) Ljevica se posljednji put pojavila 2020. godine. Pritom su u fokus uzete isključivo antikapitalističke struje, poput Komunističke platforme. Antisemitizam u tom kontekstu nije bio tema.

Alternativa za Njemačku (AfD) strelovito je u nedjelju (20. rujna) poboljšala rezultat u još dvjema saveznim pokrajinama – Berlinu i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju – ali će u objema ostati u oporbi.

Stranka, čiji se pojedini dijelovi vode kao desno-ekstremni, osvojila je čak 38,2 posto u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju na sjeveroistoku zemlje, što je za nju još jedna velika izborna pobjeda. AfD je više nego udvostručila rezultat i završila ispred Socijaldemokrata pokrajinske premijerke Manuele Schwesig.

Za razliku od Saske-Anhalta, gdje je prije dva tjedna uvjerljiva pobjeda AfD-a formiranje vlade pretvorila u teško razmrsiv gordijski čvor, ovdje nema sumnje da će Schwesig ostati pokrajinska premijerka. No jedan od supredsjednika AfD-a Tino Chrupalla u prvoj se izjavi ponašao kao da će njegova stranka preuzeti vlast i rekao da će razgovarati sa svima. Usput je dodao da očekuje ostavku saveznog kancelara Friedricha Merza. „To bi stvarno bilo olakšanje za našu zemlju“, rekao je Chrupalla.

Urbani Berlin bio je za AfD mnogo teži teren. Unatoč tome što je i ovdje više nego udvostručila rezultat, stranka se zaustavila na 16 posto glasova, dok je izbore dobila Ljevica s 25 posto.

Merzovi demokršćani su doživjeli težak udarac, budući da u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju nisu prešli izborni prag. U Berlinu su izgubili gotovo deset posto glasova - i vlast.

Udaranje u „protupožarni zid“

Druga supredsjednica AfD-a, Alice Weidel, zato već vidi svoju stranku kao „novu narodnu“ snagu umjesto demokršćana. Izraz „narodna stranka“ u Njemačkoj se koristi za velike stranke koje se obraćaju svim dijelovima društva.

Weidel je ponovno prebacila demokršćanima to što se drže taktike „protupožarnog zida“ i odbijaju suradnju s AfD-om. „Mi razgovaramo sa svima, nismo mi podizali protupožarni zid“, rekla je za Drugi program javnog servisa. Ali kako izgledaju ti razgovori? Ima li izgleda za uspjeh? Weidel to nije konkretnije rekla.

Izbori u Saskoj-Anhaltu početkom rujna pokazali su gdje su, zasad, granice AfD-a. Ondje je stranka osvojila 43,8 posto i za dlaku propustila apsolutnu većinu.

Iako se nadala barem suradnji sa Savezom Sahre Wagenknecht, koji je ondje tijesno prešao izborni prag, od toga zasad nema ništa. A s druge strane, ni ostale stranke nisu sposobne sastaviti većinu.

Weidel bi u Kanclerski ured

Ali što želi AfD? Njezin nositelj liste u Saskoj-Anhaltu Ulrich Siegmund govorio je da želi voditi samo stabilnu pokrajinsku vladu, nikako manjinsku. Više je puta rekao da ga zanima samo apsolutna većina te da bi se radovao ponavljanju izbora, uvjeren da bi AfD još ojačala.

Opet, savezno vodstvo stranke kao da želi što prije preuzeti vlast u barem jednoj pokrajini. Alice Weidel rekla je: „Što se mene tiče, može i u obliku manjinske vlade.“

Sama Weidel navodno ima najveće ambicije – želi biti sljedeća kancelarka. Na saveznim izborima početkom prošle godine već je bila kandidatkinja, a vjeruje se da će to biti ponovno. Moguće je, kažu poznavatelji prilika, da ulazak u vlast u nekoj pokrajini vidi prije svega kao vjetar u leđa.

Prosvjedi i ispadi bez učinka

Uspon stranke prate prosvjedi. I uoči nedjeljnog glasanja u dvjema njemačkim saveznim pokrajinama brojna su udruženja i organizacije apelirale da se ne glasa za AfD.

To nije osobito urodilo plodom, kao što nisu smetali ni manji i veći skandali. Jedan kandidat AfD-a za pokrajinskog zastupnika u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju morao se povući nakon što se saznalo da je ranije osuđen za pljačku banke. Drugi se povukao jer se pročulo da mu je vozačka dozvola trajno oduzeta zbog vožnje u pijanom stanju.

U Berlinu su kod jednog suradnika nositeljice liste pronađeni droga i suveniri s nacističkim motivima. To je u dugom nizu sličnih ispada – primjerice, Björn Höcke, šef odbora stranke u Tiringiji, dvaput je osuđivan zbog uporabe parola zloglasnog nacističkog Sturmabteilungа.
Unatoč svemu tome, i premda AfD još nije „narodna stranka“ u cijeloj zemlji, jasno je da više nije ukorijenjena samo u uskom miljeu niti je samo prosvjedna stranka. U saveznim anketama kotira na oko 29 posto, čak devet posto više od drugoplasiranih demokršćana.

Više nije prosvjedna stranka

Politolog Marcel Lewandowsky sa Sveučilišta Halle-Wittenberg to objašnjava pomicanjem društva udesno i neobično nepopularnom Vladom kancelara Merza, u kojeg povjerenje ima još samo 13 posto građana.

Studije pokazuju da se birači koji odluče glasati za AfD neće brzo vratiti drugim strankama. Lewandowsky o tome kaže da je AfD uspješno posijala nepovjerenje u državne institucije.

AfD, piše Torben Lening s javnog servisa ARD-a, širi narativ prema kojem je njihov uspjeh na duži rok – neizbježan. „Očigledno je da sve više birača u to vjeruje.“

Vladajuća stranka Jedinstvena Rusija proglašena je očekivanom pobjednicom trodnevnih parlamentarnih izbora u Rusiji. Prema prvim procjenama, stranka koja je na vlasti više od 20 godina osvojila je 57,5 posto glasova. Još nije poznato hoće li Jedinstvena Rusija zadržati dosadašnju dvotrećinsku većinu.

Druga najjača snaga bit će komunisti s 13,6 posto glasova, a slijedi populistička desničarska Liberalno-demokratska partija Rusije (LDPR) s 9,2 posto. Stranka Novi ljudi dobila je nešto manje od osam posto glasova, a Pravedna Rusija 5,1 posto. To znači da će sve dosadašnje parlamentarne stranke ponovno ući u Dumu. Konačni rezultati izbora, prema riječima predsjednice Središnjeg izbornog povjerenstva Ele Pamfilove, bit će poznati najranije 25. rujna.

Na izborima samo stranke lojalne Kremlju

Sve stranke koje su sudjelovale na izborima lojalne su Kremlju i podržavaju ruski rat protiv Ukrajine. Glasanje koje kritičari vlasti nazivaju farsom smatra se važnom potvrdom ratne politike šefa Kremlja Vladimira Putina.

Za Jedinstvenu Rusiju kandidiralo se na desetke ratnih veterana. Stranka se suočila s dosad najtežom predizbornom kampanjom zbog teške gospodarske krize, zamora od rata i nezadovoljstva građana.

Pokušaji manipulacije i nadzor vojnika

Oporbene snage koje se zalažu za mir nisu dobile dozvolu za sudjelovanje na izborima. Predsjednik stranke Jabloko Nikolaj Ribakov, kojoj je najprije bilo dopušteno sudjelovanje, a zatim je ipak uklonjena s glasačkog listića, demonstrativno je poništio svoj glasački listić. Prethodno je pozvao pristaše stranke da učine isto.

I Jabloko i tradicionalno jaki komunisti žalili su se da je njihovim promatračima u stotinama slučajeva onemogućeno nadzirati glasanje na biračkim mjestima.

Ruske vlasti govore o kibernetičkim napadima

Prema navodima neovisnih promatrača izbora, u Sankt Peterburgu zapisnici s biračkih mjesta nisu se podudarali s brojem birača čiji je glas evidentiran. Na više biračkih mjesta navodno je snimljeno i kako se unaprijed popunjeni glasački listići ubacuju u glasačke kutije. Servis BBC-ja na ruskom jeziku izvijestio je da su državni službenici u provincijskim područjima bili prisiljavani glasati.

Posljednjeg dana glasanja u Moskvi prijavljeni su problemi s elektroničkim izbornim sustavom. Predsjednica Središnjeg izbornog povjerenstva Pamfilova izjavila je da je sustav u glavnom gradu bio meta kibernetičkog napada. Nije rekla tko je odgovoran za napade.

Neovisni ruski medij SotaVision izvijestio je da pogođenim biračima kao alternativa nisu uručivani papirnati glasački listići. Umjesto toga, od njih je traženo da glasuju putem elektroničkog terminala.

Leonid Volkov, bliski suradnik oporbenog političara Alekseja Navaljnog, koji je 2024. godine preminuo u zatvoru, izrazio je sumnju da su navodni problemi sa sustavom za izdavanje papirnatih glasačkih listića namjerno izazvani kako bi se više ljudi navelo na elektroničko glasanje. „Tražite papirnati glasački listić!“, napisao je Volkov na platformi X.

Prvi izbori za Dumu od početka rata protiv Ukrajine

Ovo su bili prvi izbori za Dumu u Rusiji od početka Putinova rata protiv Ukrajine u veljači 2022. godine. Ruski predsjednik pozvao je građane da svojim glasom doprinesu pobjedi u invaziji punih razmjera, koja traje već više od četiri i pol godine. Prema službenim podacima, izlaznost je s više od 56 posto bila veća nego 2021. godine. Podaci Središnjeg izbornog povjerenstva pod kontrolom Kremlja ne mogu se neovisno provjeriti.

Unatoč protivljenju Ukrajine, izbori su prvi put održani i u dijelovima ukrajinskih oblasti Lugansk, Donjeck, Zaporižja i Herson koje je okupirala Rusija. U Donjeckoj oblasti naoružani vojnici nadzirali su ubacivanje glasačkih listića u kutije. Ponovno su izbori održani i na crnomorskom poluotoku Krimu, koji je Rusija anektirala još 2014. godine.

1. Pobjede na rubovima političkog spektra

Trend iz prethodnih izbora se nastavlja: dobitke prije svega ostvaruju stranke na rubovima političkog spektra, AfD i Ljevica. Stranke političkog centra, s druge strane, gube potporu.

AfD, kao i ranije u Saskoj-Anhaltu, uspijeva snažno mobilizirati birače koji inače ne izlaze na izbore. No prema podacima instituta infratest dimap u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju ta je stranka „osvojila“ i gotovo 50.000 bivših birača SPD-a te oko 30.000 nekadašnjih pristaša Unije.

I Ljevica u Berlinu uspijeva privući dosadašnje neglasače na birališta. Osim toga, pridobila je potporu oko 53.000 bivših birača Zelenih te približno 37.000 glasova iz tabora SPD-a.

Sve to otežava formiranje koalicija. Sve druge stranke isključuju saveze s AfD-om. Ljevicu u Berlinu potencijalni mlađi partner SPD promatra vrlo kritički. Mostovi koje će trebati graditi postaju sve duži i nestabilniji.

Rubovi političkog spektra jačaju, ali je upitno hoće li nakon ove jeseni negdje i doista preuzeti vlast te, primjerice, utjecati na sastav Bundesrata (Gornji dom njemačkog parlamenta). AfD-u u Saskoj-Anhaltu zasad nedostaju glasovi za preuzimanje vlasti. Ljevica u Berlinu doduše prihvaća mandat za sastavljanje vlade, ali u vlastitim redovima ima mnogo mladih novih članova koji ne žele ni kompromise a niti odgovornost za upravljanje.

2. Schwesig na putu prema kandidaturi za kancelarku SPD-a

Iako u samoj završnici predizborne kampanje nije prestigla AfD, SPD je pod njezinim vodstvom na sjeveroistoku izgubio tek za dlaku. Manuela Schwesig odradila je impresivan povratak, zahvaljujući kampanji koja je bila potpuno usmjerena na nju – uključujući i oštru kritiku politike savezne vlade u kojoj su i njezini socijaldemokrati.

Tko sada ima moć u SPD-u? Dvoje stranačkih predsjednika, Lars Klingbeil i Bärbel Bas, oslabljeni su i iscrpljuju se u dvostrukoj ulozi stranačkih i državnih dužnosnika. Schwesig je u izbornoj noći u intervjuu za ARD nastavila ondje gdje je tijekom kampanje vidjela glavni problem svoje stranke: savezna vlada mora se, kako je rekla, „samokritično zapitati je li u svim temama na pravom putu“.

O svojoj ulozi u stranci kaže: „Zastupam teme za koje smo se oduvijek zalagali.“ To zvuči kao da predstavlja neku vrstu izvorne socijaldemokracije. Kao da još uvijek ima na umu biračke skupine, primjerice među radnicima, koje su drugi u njezinoj stranci odavno izgubili.

Zaključak nakon ove izborne večeri glasi: ako Schwesig to želi, ima najbolje izglede za buduću kandidaturu za kancelarku. Za drugu uspješnu premijerku iz redova SPD-a, Anke Rehlinger, iz stranačkih krugova stalno se može čuti da zazire od selidbe iz Saarlanda u Berlin. Smatra se da bi se Schwesig na to - odvažila.

Želi li zato najprije postati predsjednica SPD-a? Schwesig bi sada mogla posegnuti za čelnom pozicijom u stranci. No tada bi kao predsjednica sjedila i u koalicijskom odboru u Berlinu te bi morala podržavati i nepopularne kompromise savezne vlade. Moguće je da Schwesig trenutačno smatra mudrijim ostati u Schwerinu. Hoće li SPD u budućnosti uopće imati rejting dovoljan da istakne kandidaturu za kancelara ili kancelarku, drugo je pitanje.

3. AfD otkriva feel-good faktor

Političari AfD-a dugo su se prije svega oslanjali na ljutnju kao stroj za privlačenje pažnje, na stalne provokacije i sve glasnije, često i kontroverzne tonove. U Saskoj-Anhaltu, a sada i u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju, uspjeh kao nikada postiže novi tip političara: Ulrich Siegmund, nekadašnji trgovački zastupnik za osvježivače prostora, i Leif-Erik Holm, bivši radijski voditelj, znatno su uglađeniji od dosadašnjih vodećih ljudi AfD-a.

„Volim prodavati“, rekao je Siegmund jednom prilikom za jedan časopis za poduzetnike. Gotovo svakome se obraća na „ti“ i dijeli nadimke. Sve je opušteno, ovdje nema ekstremizma, to je poruka.

Holm u svojim videima na Instagramu djeluje kao da AfD predstavlja poput sljedećeg ljetnog hita. Iza obojice se u sjeni nalaze tvrdolinijaši s krajnje desnom prošlošću. No oni su manje vidljivi kada se vodeći kandidat opušteno smiješi, a upravo je to dio strategije.

To je u oštroj suprotnosti s nastupom predsjednice stranke Alice Weidel, koja djeluje (trajno) ljutito, hladno, oštro i docirajuće. Kako će se stranka nositi s činjenicom da očito jedan drukčiji tip političara sada uspijeva mobilizirati potencijal AfD-a do posljednjeg sela u provinciji?

Moguće je da će doći do svojevrsne podjele rada: feel-good politika za jednu ciljnu skupinu, a ljutnja i najave propasti svijeta za drugu. No moguće je i da će znatno veća popularnost koju je, primjerice, Siegmund stekao tijekom kampanje srednjoročno postati konkurencija komunikacijskom stilu stranačke liderice Alice Weidel.

4. Šteti li BSW-u bliskost s AfD-om?

BSW je i proteklu izbornu večer pretvorio u neizvjesnu dramu oko izbornog praga od pet posto. U Berlinu stranka ni u ranijim anketama često nije bila na putu prema ulasku u Zastupnički dom njemačke prijestolnice. U Mecklenburg-Zapadnom Pomorju je, međutim, prije godinu ili dvije još bila uvjerljivo dvoznamenkasta. Ove jeseni radilo se o tome da se BSW trajno etablira diljem istoka Njemačke i tako osigura dodatnu pozornost za stranku koja nije zastupljena u Bundestagu.

Izborni rezultati sada su znatno slabiji od prijašnjih uspjeha u anketama. Što se dogodilo? Prema infratest dimapu, 69 posto birača u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju smatra da je savez „previše zaokupljen unutarnjim stranačkim sukobima“.

No bliskost s AfD-om stranci ne šteti toliko koliko su neki možda pretpostavljali: 46 posto birača kaže da im se „sviđa što je BSW spreman surađivati s AfD-om“. To je veći postotak nego što su AfD i BSW zajedno osvojili na sjeveroistoku zemlje. Čini se da su unutarnji sukobi u stranci znatno štetniji za politički projekt Sahre Wagenknecht od koketiranja u smjeru krajnje desnice.

5. Savezni kancelar igra na vrijeme

Friedrich Merz je sinoć u Berlinu izašao pred novinare u 18:14 – samo 14 minuta nakon zatvaranja biračkih mjesta i objave prvih izlaznih anketa. To je bio presedan. Nikada u povijesti Savezne Republike šef(ica) savezne vlade nije tako rano komentirao ishod izbora. Merz je time, smatraju promatrači, u korijenu htio sasjeći spekulacije oko njegove političke sudbine. Merzova poruka: CDU je doživio (novi) debakl, ali ja se ne namjeravam povući, nastavljamo s reformama, jer samo tako možemo zemlju izvući iz krize.

Iako je ovo bila jako loša za kancelara, iako CDU serijski i dramatično gubi izbore, iako je Merzov osobni rejting opao na manje od deset (!) posto, kancelar je i dalje gospodar svoje sudbine – kazao je politolog Martin Florack za WDR: „Sad je doduše još više pod pritiskom nego što je bio do sada, ali je i dalje u snažnoj poziciji. Ništa sad ne ide bez Merza i pored Merza. Unija CDU/CSU u ovom trenutku jednostavno nema realističnu alternativu za njega.“

Merzova strategija je, čini se, jasna: on igra na vrijeme. Do proljeća 2017. u Njemačkoj nema planiranih novih izbora koji bi mogli dodatno uzdrmati CDU – ni na saveznoj ni na pokrajinskoj razini. Kancelar se sada nada dobrim vijestima i promjeni raspoloženja. Polako se vide prvi, doduše minijaturni efekti trošenja novca iz milijardskog posebnog fonda, u ovoj godini Njemačku, kako kažu prognoze, očekuje rast BDP-a od 1,3 posto – i to nakon sedam godina bez ikakvog rasta.

A do tada pritisak na Merza vjerojatno neće popustiti – na naslovnicama su i dalje loše vijesti. Cijene benzina i dizela su visoke, rastu doprinosi za zdravstveno osiguranje, a skoro 90 posto građana kaže da je nezadovoljno radom savezne vlade na rješavanju njihovih problema. A to su prije svega strah od rasta inflacije i troškova života, migracije, socijalna nepravda i loše privredno stanje u zemlji.

Izvješće o globalnom rodnom jazu za 2026. godinu, koje je Svjetski gospodarski forum (WEF – World Economic Forum) objavio u srijedu, pokazuje da je rodna ravnopravnost u svijetu bliža nego ikad prije – 69,2 posto. Međutim, ova neprofitna organizacija sa sjedištem u Ženevi upozorila je na to da bi do potpune ravnopravnosti još moglo biti potrebno 120 godina te da dosad ostvareni napredak ostaje „krhak“.

Izvješće, koje je analiziralo rodnu ravnopravnost u području sudjelovanja na tržištu rada, obrazovanja, zdravstva i politike u 145 gospodarstava, pokazalo je da žene sada zauzimaju visoke rukovodeće položajeu državnoj upravi i gospodarstvu u mjeri koja je na globalnoj razini bila rijetka od kada je indeks uveden 2006. godine.

Ipak, dok je zastupljenost žena na najvišim političkim položajima rasla od objave prvog izvješća, u posljednjem desetljeću taj se trend preokrenuo. Postotak zemalja na čijem su čelu žene dosegnuo je vrhunac 2022. godine, a sada se vratio na razinu iz 2016. godine.

Izvršna direktorica WEF-a Saadia Zahidi upozorila je na to da, iako je ravnopravnost temelj gospodarskog rasta i konkurentnosti, ona „nije neizbježna“.

„Kako bi se napredak ubrzao, vlade i poslodavci moraju učiti iz politika koje daju rezultate i brže ih primjenjivati. Novo gospodarstvo zahtijeva novi pristup talentima“, rekla je Zahidi u priopćenju objavljenom uz izvješće.

Žene i dalje nedovoljno zastupljene na najvišim položajima moći

WEF je utvrdio da su žene i dalje nedovoljno zastupljene na položajima s najvećim gospodarskim i političkim utjecajem. I dalje zauzimaju manje od petine položaja glavnih izvršnih direktora, odnosno direktorica (CEO), dok se samo jedan od deset ministarskih položaja koje obavljaju žene smatra položajem s velikim utjecajem.

Iako je broj ministarskih položaja koje obavljaju žene od 2008. godine porastao za 26 posto, tada se samo jedan od deset smatrao utjecajnim – udio za koji WEF u izvješću navodi da je „gotovo nepromijenjen i danas“.

Unatoč tome što je u razvoj umjetne inteligencije (AI) na globalnoj razini uloženo gotovo bilijun dolara (866 milijardi eura), izvješće je također pokazalo da su manje od jedne petine inženjerki umjetne inteligencije žene te da su žene nedovoljno zastupljene na svim razinama u tvrtkama koje se bave umjetnom inteligencijom.

Island je 17. godinu zaredom na prvom mjestu ljestvice, sa zatvorenih 93 posto rodnog jaza, a slijede njegovi nordijski susjedi Finska i Norveška. Te su tri zemlje, zajedno sa Švedskom, svake godine od 2006. bile među prvih 10.

Namibija je na četvrtom mjestu u svijetu, ispred Njemačke (9.), Ujedinjenog Kraljevstva (5.) i Australije (8.).

SAD pao na ljestvici rodnog jaza

Sjedinjene Američke Države pale su za pet mjesta na ljestvici i sada zauzimaju 47. mjesto, uz zatvorenih 74,9 posto rodnog jaza. Ta zemlja je, međutim, drugu godinu zaredom ostvarila potpunu ravnopravnost u obrazovanju te je u tom području na prvom mjestu u svijetu.

U Sjedinjenim Američkim Državama žene već dugo dostižu muškarce u stručnim i tehničkim zanimanjima, ali je ravnopravnost na višim rukovodećim položajima od 2006. pala za gotovo 11 postotnih bodova, izračunao je WEF.

Rezultat u području politike pao je za 4,1 bod u odnosu na prošlu godinu nakon što je udio žena među ministrima pao s dvije trećine na polovicu na polju ravnopravnosti. Pad se podudarao sa smanjenjem udjela žena koje obnašaju dužnost tajnica u kabinetu tijekom druge administracije predsjednika Donalda Trumpa.

WEF je pokazatelja koji se odnosi na šefa države u SAD-u zadržao na nuli jer to najveće svjetsko gospodarstvo nikada nije ni imalo predsjednicu.

Odmah iza SAD-a, na 48. mjestu se nalazi Hrvatska što je poboljšanje za 16 mjesta u usporedbi s prošlom godinom.

Indija stagnira, dok Kina napreduje

Indija, najmnogoljudnija zemlja na svijetu, i dalje je na 131. mjestu ljestvice, uz zatvorenih 64,5 posto rodnog jaza. U izvješću se navodi da ukupni napredak Indije iznosi 4,3 postotna boda od 2006. godine, što autori uglavnom pripisuju obrazovnim postignućima. Sudjelovanje žena na tržištu rada gotovo se nije promijenilo tijekom posljednjih 20 godina, istaknuo je WEF.

Indijski rezultat na području gospodarske ravnopravnosti znatno je oscilirao od objave prvog izvješća. Ravnopravnost među stručnim i tehničkim radnicima gotovo se udvostručila od 2006. godine i sada iznosi 49,9 posto. Na polju zakonodavstva, visokih dužnosničkih i rukovoditeljskih funkcija, međutim, i dalje iznosi samo 13,1 posto.

U parlamentu je Indija zatvorila 16,1 posto rodnog jaza, što je sedam bodova više nego 2006. godine, dok se udio žena u vladi dugogodišnjeg premijera Narendre Modija u posljednje vrijeme smanjio, pa je ravnopravnost pala na 5,9 posto, nakon vrhunca od 30 posto 2019. godine.

Kina je, s druge strane, napredovala za sedam mjesta i sada je na 96. mjestu, uz zatvorenih 69,9 posto rodnog jaza. Gospodarska ravnopravnost njezin je najjači stup, s 72,3 posto, ali se stanje u politici u posljednjih 20 godina gotovo nije promijenilo, a žene i dalje čine tek dio ministarskog kadra.

Veliki skokovi Namibije, Kenije i Gane

S dosegnutih 84,5 posto ravnopravnosti u najnovijem izvješću, Namibija prednjači u subsaharskoj Africite je napredovala za četiri mjesta i sada je na četvrtom mjestu ljestvice. Namibija je već dugo dobro zastupljena ženama na političkoj sceni. Prošle godine Netumbo Nandi-Ndaitwah postala je njezina prva predsjednica. Zemlja također ima potpredsjednicu, a i predsjednica parlamenta je žena.

Među zemljama koje su najviše napredovale na ljestvici za 2026. bile su i druge afričke zemlje: Kenija je u godinu dana napredovala za 33 mjesta, na 65., Gana za 32 mjesta, na 56., a Angola za 30 mjesta, na 87.

Međutim, Afrika pokazuje najveći raspon rezultata za žene, utvrdilo je izvješće, pri čemu je Čad zabilježio najniži rezultat, sa zatvorenih 57,8 posto rodnog jaza.

Među ostalim zemljama koje su u izvješću za 2026. najviše napredovale su Gvatemala, koja je napredovala za 31 mjesto i sada je na 50., te Češka, koja je napredovala za 25 mjesta i sada je na 77.

WEF je također izdvojio zemlje koje su od 2006. godine ostvarile najveći napredak u smanjivanju rodnih jazova, a to su Bolivija, Čile, Ekvador, Francuska, Gvatemala, Island, Meksiko, Namibija i Nepal.

Prema neslužbenim konačnim rezultatima, za vladajuće koalicije i u gradu-pokrajini Berlinu i u pokrajini Mecklenburg-Zapadno Pomorje su izbori izgubljeni. To je posebno bolno za Berlin gdje je gradonačelnik bio političar CDU-a. Odmah nakon prognoza se novinarima obratio i kancelar Friedrich Merz koji je rekao kako se tu "nema što uljepšavati" i kako je ishod bio "disaster", ali je i kao kancelar uvjeren da Njemačka može i mora provesti reforme, ali i kako, obzirom na promjene u čitavom svijetu i izazove pred našim društvom, "nikad neće biti kao prije".

Grad-pokrajina Berlin

Prognoze govore kako je najveći dobitnik izbora u Berlinu stranka Ljevice i njihova kandidatkinja Elif Eralp. Kako se čini, osvojili su 24,8% glasova, čak 12,6% više nego na izborima prije 4 godine.

Glavnim gradom je do sad vladala koalicija kršćanskih demokrata i SPD-a, ali dosadašnji gradonačelnik Kai Wegner je zbog upletenosti u neke skandale prepustio kandidaturu svom suradniku, Stefan Eversu. To nije uvjerilo birače: CDU je osvojio samo 20% glasova, 8,2% manje nego na prethodnim izborima. Koalicijski partner, socijaldemokrati su prošli također loše: osvojili su samo 12% glasova, 6,4% manje nego prošli put.

Dobitnik i u Berlinu je stranka AfD za koju je, prema neslužbenom ispitivanju glasovalo 15,7% Berlinčana, 6,6% više nego na prošlim izborima.

Dodatak u 20:00

I dalje je stranka Ljevice uvjerljivo najveća frakcija u Senatu Berlina, ali su sve opcije još (teoretski) otvorene u koaliciji najmanje tri stranke između Ljevice, CDU, SPD i Zelenih. BSW je još uvijek na 5% tako da za sad još ulazi u pokrajinski parlament.

Dodatak u 21:30

Po najnovijim prognozama, u Berlinu je BSW pao ispod praga na 4,8%. Tek to otvara mogućnost svih kombinacija bez AfD-a.

Mecklenburg-Zapadno Pomorje

I dosadašnja crveno-crvena koalicija više nema većinu: socijaldemokrati sadašnje predsjednice pokrajinske vlade Manuele Schwesig sa osvojenih 35,6% glasova više nije niti najveća frakcija u pokrajinskom parlamentu, nego je to postao AfD sa 37,1% glasova, čak 20,4% više nego na prethodnim izborima. Naklonost je izgubio i koalicijski partner, stranka Ljevice za koju je glasovalo 7,4% građana, 2,5% manje nego prošli put.

Opet tek prema prvim procjenama, crveno-crvena koalicija bi mogla nastaviti vladati tom pokrajinom, ali samo ako na koaliciju pristane i stranka Zelenih (5,5%) - makar je i ona tamo izgubila 0,8%. Kršćanski demokrati su tamo osvojili jadnih 5,4%, 7,9% manje nego na prošlim izborima, ali se čini kako je izbjegnut potpun fijasko - da uopće ne prijeđu izborni prag

Dodatak u 20:00

Prema posljednjim prognozama, SPD je osvojio nešto manje glasova - 35,7%, ali Ljevica još samo 6,7%. Po tim rezultatima i crveno-crveno-zelenoj koaliciji bi nedostajao jedan pokrajinski zastupnik za formiranje većine - ako BSW prijeđe izborni prag. Trenutno je Savez Sahre Wagenknecht na 4,9%, ali veoma je napeto što će se još dogoditi.

Dodatak u 21:30

Ozbiljno je za Merzove kršćanske demokrate: oni su na 5% - hoće li se ipak dogoditi nezamislivo, da CDU ne prijeđe čak ni izborni prag u nekoj pokrajini?

AfD i Bündnis Sahra Wagenknecht

Usprkos što je Alternativa za Njemačku najveći dobitnik u obje ove pokrajine, za sad je možda jedini mogući koalicijski partner Bündnis Sahra Wagenknecht (BSW) - a ta stranka je i u Berlinu i u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju na samom rubu izbornog praga i još uvijek je neizvjesno, hoće li uopće ući u pokrajinske parlamente. No makar je u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju AfD najveća frakcija, čak i ako BSW uđe u pokrajinski parlament, to nije dovoljno za većinu.

U Berlinu je za AfD još manje izgleda, sa ili bez BSW. Zapravo i prema ovim prvim procjenama načinjenih prema anketi birača na izlasku sa birališta, najveći dobitnih ovih izbora je stranka Zelenih: oni će biti traženi koalicijski partner u obje ove pokrajine.

U Plentziji, malom primorskom mjestu nedaleko od Bilbaa, ribolov jegulja dugo je bio dio svakodnevnog života. Danas ribari u cijeloj Baskiji više ne smiju loviti tu cijenjenu deliciju koja se našla u središtu onoga što nadležni opisuju kao jednu od najunosnijih grana krijumčarenja divljih životinja na svijetu.

Regionalna zabrana uvedena je radi zaštite europske jegulje, kritično ugrožene vrste čija se brojnost od 1980-ih smanjila za oko 95 posto. No lokalni ribari tvrde da propisi kažnjavaju one koji ih poštuju, dok kriminalne mreže zarađuju na nezakonito ulovljenoj mlađi jegulje u poslu vrijednom više milijardi eura.

„Znači, baskijski ribari će biti krivi za istrijebljenje jegulja, a svi ostali smiju loviti?” kaže Unai Eizaguirre koji jegulje lovi već 30 godina i sada strahuje za vlastite prihode. „To je smiješno.”

Zaštitari prirode podupiru zabranu kao hitnu mjeru zbog niza prijetnji toj životinjskoj vrsti, od onečišćenja okoliša do klimatskih promjena. No biologinja mora Estibaliz Diaz smatra da su potrebna i dugoročnija rješenja, poput uklanjanja hidroelektrana koje presijecaju migracijske putove jegulja i ubijaju ih u svojim turbinama.

„Stanje je toliko loše da moramo djelovati na svim područjima”, rekla je Diaz, koja radi u oceanografskom istraživačkom institutu AZTI.

Jegulje na razini šverca narkotika

Dio razloga zbog kojih je europska jegulja toliko ranjiva leži u njezinu izvanrednom životnom ciklusu. On je sve do nedavno bio obavijen velom tajne, a još uvijek je mnogo toga čista misterija.

Znanstvenici danas znaju da odrasle jegulje migriraju tisućama kilometara iz europskih rijeka prema Sargaškom moru u sjevernom Atlantiku, jedinstvenom i golemom području između morskih struja. Ono tako jeguljama nudi "besplatan prijevoz" bilo Ekvatorskom do tamo, bilo Golfskom strujom nazad u Europu. To je jedino poznato područje njihova mriještenja, ali znanstvenicima to ne pomaže mnogo: ono je veliko gotovo 9 milijuna četvornih kilometara i nitko nikad nije vidio mriještenje jegulja.

No zna se da nakon mriještenja ugibaju, a njihove ličinke morskim strujama putuju prema Europi. Kad stignu do riječnih ušća, pretvaraju se u sitnu, gotovo prozirnu mlađ poznatu kao staklaste jegulje.

Stiže još samo 12%

Prema riječima Diaz, broj staklastih jegulja koje danas stižu u Biskajski zaljev i povezane vodotoke iznosi tek oko 12 posto nekadašnje razine prije 1980-ih. Upravo su staklaste jegulje koje zaštitari pokušavaju zaštititi najvrjednija roba na crnom tržištu. Kilogram može postići cijenu i do 9.000 eura.

„To se može usporediti s trgovinom drogom. Svake godine u Europi zaplijene tone nezakonito ulovljene mlađi jegulje”, rekao je Eizaguirre. „Pravi novac zarađuje se njihovim krijumčarenjem u Aziju.”

Golema zarada i razmjerno niske kazne za manje prekršaje lokalnih ribara, mnogima čine rizik prihvatljivim. Kada su uključene kriminalne organizacije, kazne mogu doseći i šest puta veću vrijednost od prokrijumčarene robe.

Cijenu znatno diže potražnja na Dalekom istoku, u Kini, Južnoj Koreji i Japanu. Već i mlađ je tamo izuzetni specijalitet, a samo se od mlađi uopće ima šansi uzgojiti jegulje. Već desetljećima se i u Europi i na Dalekom istoku pokušavaju doslovce svi trikovi kako bi se jegulje umjetno razmnožavale, ali to jednostavno - ne ide. Nego samo prirodnim putem usred Atlantika.

Šverc vrijedan i do 3 milijarde eura

Zato uzgajališta ovise o toj mlađi i tek tako ih se može uzgojiti prije prodaje vrhunskim restoranima. Gotovo je apsurdno da se ponekad ista krijumčarena mlađ nekoliko godina poslije vraća u Europu kao riba za tržište sushija.

Zaštitari prirode su se nadali da će ugroženost jegulja nešto popustiti nakon što je EU 2010. zabranio izvoz europske jegulje izvan Unije. No to je ispao tek poziv organiziranom kriminalu da se uključi u taj posao: procjenjuje se kako nezakonita trgovina u najboljim godinama donosi i do tri milijarde eura zarade.

„Naša je gornja procjena uvijek bila 100 tona prokrijumčarene mlađi godišnje. To je već oko 300 milijuna riba”, rekao je Florian Stein, voditelj za znanost i javne politike u Njemačkom savezu sportskih ribolovaca. No on raspolaže informacijama iz carinskih službi da je i taj golem broj tek „vrlo oprezna procjena” i da bi lako to moglo biti i mnogo više.

Međunarodne policijske službe također pojačavaju aktivnosti, no Europa mnogo više pazi što u nju dolazi, nego što se iz nje ilegalno iznosi. Ipak, u sklopu operacije Lake je Europol između 2024. i 2025. zaplijenio 22 tone staklastih jegulja i uhitio 26 osumnjičenika.

„Policijske službe diljem Europe vrše već veliki pritisak na krijumčarske mreže”, rekao je Sanchez Romero iz Interpola. „Ali kriminalne skupine stalno traže nove rute.”

Stein, koji je doktorirao na temi međunarodna trgovina i krijumčarenje jegulja i savjetuje njemačku vladu, kaže da je šverc postao još veći nakon 2020. te da su krijumčarske rute postale znatno složenije. „Prije deset godina madridska zračna luka bila je jedno od najvećih europskih središta krijumčarenja.” Razlog je bila blizina lovišta u sjevernoj Španjolskoj i Portugalu.

Kriminalni putevi živog blaga

Ali španjolske službe su postale opreznije prema tovaru sa ciljem istočne Azije pa su se i kriminalci prilagodili. Stručnjaci danas smatraju kako je danas sve važnija ruta kojom se u Europu transportiraju narkotici, a iz Europe iznosi ovo živo blago: preko sjeverozapadne Afrike, kroz Maroko, Mauritaniju i Senegal.

Geografski položaj jedan je od razloga njezine privlačnosti. Gibraltarski tjesnac na najužem je dijelu širok samo 14 kilometara i jedno je od najprometnijih pomorskih čvorišta na svijetu. „Znamo da se tim tjesnacem krijumčari i velika količina droge”, rekao je marokanski istraživački novinar Yassir Al-Makhtoum za DW. A kriminalci su otkrili da njihovi kapaciteti ne moraju nazad odlaziti prazni.

Europska jegulja zapravo nastanjuje i rijeke te estuarije u Maroku. Iako je ta zemlja zabranila izvoz staklastih jegulja kraćih od 12 centimetara, razvija legalnu domaću trgovinu jeguljama. Stručnjaci strahuju da ona služi kao paravan za mlađ prokrijumčarenu iz Europe.

Iz Maroka krijumčari zatim različitim rutama prebacuju jegulje u Aziju. Metode nisu osobito sofisticirane. Staklaste jegulje mogu se prevoziti u običnim kovčezima na redovnim putničkim letovima. Smještaju ih u vrećice s malom količinom vode i toplinskom izolacijom kako bi temperatura ostala stabilna. U takvim uvjetima mogu preživjeti do 48 sati. Nakon dolaska u Aziju završavaju u uzgajalištima.

Jeguljama otkucava sat

Jegulje su važan pokazatelj stanja morskih i riječnih ekosustava jer tijekom dugih migracija prolaze kroz različita staništa pa su posebno osjetljive na promjene koje mogu pogoditi i druge vrste.

Osim toga, važan su izvor hrane drugih divljih životinja, čaplji, vidri i većih riba. „Teško je uopće predvidjeti kakve bi posljedice imao njihov nestanak”, upozorava Diaz.

Prema pravilima EU-a, države članice moraju poduzeti mjere kako bi se najmanje 40 posto odraslih jegulja moglo vratiti u Sargaško more na mriještenje. Diaz smatra da bi trebalo osigurati i da najmanje 40 posto staklastih jegulja uspješno stigne iz Sargaškog mora do europskih rijeka i obala.

No na konferenciji CITES-a 2025. odbijen je prijedlog da se sve slatkovodne vrste jegulja zaštite od nezakonite i neodržive trgovine.Stein smatra da je upravo takva zaštita ključna. „Taj bi prijedlog ponovno trebalo staviti na dnevni red sljedeće konferencije. Ne vidim drugi način da se taj problem stavi pod nadzor”, rekao je.

„Za nas je jegulja više od obične ribe”, rekao je Unai Eizaguirre. „Ona je stoljećima dio našeg identiteta.”

Za ribare poput njega, baš kao i za ribare u Francuskoj, Nizozemskoj ili Njemačkoj koji već generacijama žive od jegulje, bolja zaštita od kriminalaca je jedini način da europska jegulja opstane.

Ideja ne zvuči loše: umjesto da se traktorima na polja bacaju velike količine pesticida, dronovi bi mogli precizno prskati sredstva protiv korova, gljivica i kukaca — samo tamo gdje su stvarno potrebna.

Dronovi bi mogli skenirati polje, identificirati ugrožena mjesta i ciljano ih tretirati. Tako bi se upotreba pesticida mogla znatno smanjiti, navodi se u zakonodavnom paketu EU-a "Omnibus X".

U EU-u je dosad vrijedila višedesetljetna zabrana prskanja pesticida iz zraka na poljoprivrednim površinama. Iznimke su vrijedile samo za teško pristupačne terene, poput strmih vinograda. To bi se sada trebalo promijeniti spomenutim zakonskim paketom. U svibnju ove godine Vijeće EU-a dalo je zeleno svjetlo. Unija inače želi do 2030. prepoloviti upotrebu kemijskih sredstava za zaštitu bilja.

Dronovi automatski ne znače i manje pesticida

"Smatram da je u načelu opravdano da se dronovi za prskanje regulatorno razlikuju od klasičnog zaprašivanja iz zraka", kaže Thomas Daum sa Sveučilišta u Göteborgu. On se bavi novim tehnologijama i njihovim utjecajem na poljoprivredu.

"Sam dron ne štedi pesticide", ističe Daum. Potencijal vidi u tome da se uz pomoć dronova brže reagira na pojavu štetnika i tako smanji ukupna potrošnja.

"Istovremeno, ta fleksibilnost smanjuje prepreke za tretiranje zemljišta, pa bi mogla dovesti do toga da se ukupno prska češće", upozorava Daum.

To bi moglo rezultirati takozvanim tehnološkim zaključavanjem (lock-in), odnosno situacijom u kojoj učinkovitija primjena zapravo samo učvršćuje ovisnost o kemijskoj zaštiti bilja.

"Omnibus X" olabavio stroge zakone o odobravanju pesticida

Upravo kemijska sredstva za zaštitu bilja zabrinjavaju mnoge istraživače. Jer paket "Omnibus X" ne samo da olakšava upotrebu dronova, već i na nov način regulira mehanizme za odobravanje pesticida.

Cilj novog paketa prvenstveno je smanjenje administrativnih troškova, ukidanje birokracije i osiguravanje "poštenog tretmana poduzeća, a ujedno i poštene konkurencije", navodi se u priopćenju Europske unije.

Kada je Vijeće EU-a u svibnju odobrilo ovaj zakonski paket, skupina istraživača iz 27 europskih znanstvenih institucija uputila je oštru kritiku.

Među njima je i Carsten Brühl s Tehničkog sveučilišta u Kaiserslauternu-Landauu (RPTU). On se bavi utjecajem pesticida na okoliš. Brühl "Omnibus X" naziva "paketom deregulacije" i zvuči prilično zgroženo.

Dosad su aktivne tvari u pesticidima na razini EU-a uglavnom odobravane na deset godina. Nakon isteka tog roka, proizvođači mogu podnijeti zahtjev za produženje, pri čemu moraju ponovno dostaviti podatke o sigurnosti tvari. Takav je postupak provjere, otkad je uveden 2011. godine, doveo do toga da 59 aktivnih tvari nije dobilo ponovno odobrenje jer su ocijenjene problematičnima za zdravlje ljudi i okoliš.

Znanstvenici upozoravaju: "Omnibus X" šteti ljudima i okolišu

Kritika europskih znanstvenika glasi: mnoge će tvari biti odobrene na neograničeno vrijeme, a redovite ponovne procjene bit će ukinute.

Osim toga, prijelazni rokovi nakon isteka odobrenja bit će produženi s 18 mjeseci na tri godine.

Carsten Brühl kaže da to znači da na tržištu mogu ostati i one tvari za koje se sumnja da su štetne po zdravlje. Primjer za to je glifosat. Trebalo bi vrijediti načelo predostrožnosti, smatra Brühl. To političko načelo nalaže da se potencijalne štete po ljude i prirodu moraju unaprijed izbjeći — čak i onda kada još ne postoji konačan znanstveni dokaz.

Znanstveni podaci o pesticidima ionako su nepotpuni. Rizik neke tvari izvodi se iz rezultata laboratorijskih studija, ističe Brühl. Kako se ta tvar dugoročno ponaša u različitim uvjetima u okolišu i u kombinaciji s drugim pesticidima — to u trenutku odobravanja ostaje nejasno. Zato su redovite ponovne procjene bile toliko važne.

Brühl sada strahuje da bi "Omnibus X" mogao uništiti znanstveni interes za istraživanje tih tvari. Jer bi postalo nezanimljivo "baviti se sustavom na koji se ionako više ne može utjecati".

Njemački znanstvenici podsjetili vladu na njemački zakon

Nova zakonska regulativa EU-a neće pridonijeti manjoj upotrebi pesticida, uvjeren je Brühl. U tome neće pomoći ni dronovi, ni argument o preciznom prskanju.

Kod fungicida to uopće ne funkcionira, kaže biolog. Fungicidi djeluju protiv gljivičnih bolesti i moraju se prskati preventivno, jer kada je biljka već napadnuta — više joj nema spasa.

No može i drugačije, ističe Brühl. Potpuno bez pesticida — kroz takozvanu "integriranu zaštitu bilja". To nije nikakva hipi-eko fantazija, nego koncept održivog suzbijanja štetnika koji je u Njemačkoj zakonski utemeljen još 2012. godine.

Ubrzo nakon što je u svibnju Vijeće EU-a dalo zeleno svjetlo za "Omnibus X", znanstveno vijeće Nacionalnog akcijskog plana za održivu upotrebu sredstava za zaštitu bilja u svom je službenom stavu podsjetilo njemačku saveznu vladu na njezin vlastiti zakon. Glavni autor tog dopisa bio je upravo Carsten Brühl.

Poljoprivreda može i bez pesticida

Istraživači navode da integrirana zaštita bilja predviđa korištenje kemijsko-sintetičkih sredstava tek kao posljednju opciju. Cilj je osigurati prinos i kvalitetu, ali i minimizirati negativne posljedice po ljude i prirodu, te spriječiti stvaranje otpornosti na sredstva za zaštitu.

To može funkcionirati ako se vodi računa o plodoredu, tj. smjenjivanju kultura, i ako se prednost daje mješovitim kulturama. Štetnici se mogu suzbijati naseljavanjem njihovih prirodnih neprijatelja putem cvjetnih pojaseva ili živice, dok se korov može uklanjati mehanički.

Problem je u tome što je prskanje zaštitnim sredstvima često brži, a samim time i jeftiniji put. Osim toga, uporno se održava narativ da su pesticidi nužni kako bi se osigurala sigurnost hrane. Ono što se u toj priči prešućuje jest da su monokulture i ekosustavi narušeni pesticidima znatno osjetljiviji na promjenjive uvjete u okolišu. To zapravo ugrožava sigurnost hrane, zaključuje Carsten Brühl, "jer imamo sustav koji se ne može nositi s klimatskim promjenama".

Njemački general postat će novi predsjednik Vojnog odbora NATO-a. Glavni zapovjednik (u Njemačkoj se po tradiciji još iz pruske vojske ta funkcija zove "glavni inspektor") Bundeswehra Carsten Breuer izabran je na sjednici tog tijela u Kopenhagenu za nasljednika talijanskog admirala Giuseppea Cava Dragonea, priopćio je NATO.

Osim Breuera, kandidatkinja za tu funkciju je bila i kanadska načelnica Glavnog stožera Jennie Carignan, koja bi bila prva žena na čelu Vojnog odbora. Breuer bi dužnost trebao preuzeti u srpnju 2027. od sadašnjeg predsjednika.

Njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) rekao je nakon Breuerova izbora da Njemačka u zahtjevnim vremenima preuzima odgovornost unutar Saveza. „Zahvalni smo na povjerenju koje nam ukazuju naši saveznici", napisao je Merz na platformi X.

Njemački ministar obrane Boris Pistorius (SPD) istaknuo je Breuerovu stratešku dalekovidnost. Rekao je da je upravo on na ključnom položaju pridonio preustroju Bundeswehra.

„Savezu je danas više nego ikad potreban jasan smjer: sve je veća prijetnja, prije svega iz Rusije“, rekao je Pistorius. Dodao je da će se europski partneri istodobno još intenzivnije posvetiti vlastitoj sigurnosti i konvencionalnom odvraćanju, dok će SAD sve više pozornosti usmjeravati i na druge regije.

Breuer je zahvalio „na ukazanom povjerenju". „Mnogo mi znači potpora načelnika glavnih stožera naših saveznika u NATO-u. Pred Savezom su velike zadaće, za našu sigurnost i mir u Europi i šire“, rekao je Njemačkoj novinskoj agenciji (DPA).

Što je funkcija Vojnog odbora?

Makar nigdje to ne piše niti je tako određeno, u Sjevernoatlantskom obrambenom savezu praktično od njegovog osnutka postoji tradicija tko će biti što: glavni tajnik NATO-a je redovito Europljanin ili barem Kanađanin, ali vrhovni zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR) je redovito Amerikanac. Svojevrsna spona vojske i politike je upravo predsjednik Vojnog odbora NATO-a koji savjetuje tajnika u vojnim pitanjima - samo prvi glavni tajnik, britanski general Ismay je bio vojnik, od onda su uvijek civilni dužnosnici.

Njegov je posao i koordinirati zajedničke preporuke načelnika glavnih stožera svih članica NATO-a kako bi one došle političkim tijelima nadležnima za donošenje odluka. Preko njega se također strateškim zapovjednicima NATO-a i ravnatelju Međunarodnog vojnog stožera prosljeđuju odluke i smjernice Vojnog odbora.

Posljednji Nijemac na toj dužnosti bio je general Harald Kujat. I on je prethodno obnašao dužnost glavnog inspektora Bundeswehra, a Vojnim odborom predsjedao je u teškom dobu misije snaga NATO-a u Afganistanu od srpnja 2002. do lipnja 2005.

Priznanje Njemačkoj

Breuerov izbor u Savezu se smatra i znakom priznanja za činjenicu da je Njemačka posljednjih godina znatno pridonijela jačanju europskih obrambenih sposobnosti. Prema podacima NATO-a, Njemačka je s oko 125 milijardi eura izdvajanja za obranu trenutačno uvjerljivo na prvom mjestu u Europi, a u vojnoj zapovjednoj strukturi Saveza od ove godine zauzima više vodećih položaja nego SAD.

To bi Sjedinjenim Državama trebalo omogućiti da oslobođena sredstva i vojne snage iskoriste za veliko jačanje odvraćanja u indopacifičkoj regiji. SAD danas glavnim izazovom za vlastite sigurnosne interese više ne smatra Rusiju, nego Kinu.

Breuer je od ožujka 2023. glavni inspektor Bundeswehra te je kao najviši vojni dužnosnik odgovoran za reorganizaciju i jačanje njemačkih oružanih snaga nakon zaokreta koji je pokrenut poslije ruske agresije na Ukrajinu.

Prije imenovanja za glavnog inspektora bio je zapovjednik Teritorijalnog zapovjedništva Bundeswehra, koje je sam ustrojio. Široj javnosti postao je poznat i kao voditelj kriznog stožera za pandemiju koronavirusa pri Uredu njemačkog kancelara.

Počeo u protuzračnoj obrani

Breuer je u Bundeswehr stupio 1984. godine. Kada je započeo službu u pukovniji protuzračne obrane, Europom je još dominirao hladni rat i sukob između Istoka i Zapada. U mladosti je bio nastavnik u postrojbama kopnene protuzračne obrane, roda vojske koji je kasnije raspušten.

Na putu prema najvišim vojnim dužnostima uobičajeno se izmjenjuju zapovjedne funkcije i političke zadaće, primjerice u ministarstvu obrane. Breuer je 2015. i 2016. bio povjerenik za izradu Bijele knjige o budućnosti Bundeswehra.

Nakon Breuerova izbora Pistorius će u idućim mjesecima morati odlučiti tko će ga naslijediti na čelu Bundeswehra.

Prijašnjih godina kao mogući nasljednik često se spominjao tadašnji inspektor Luftwaffea Ingo Gerhartz. No on je od lipnja 2025. zapovjednik operativnog NATO-ova stožera u nizozemskom Brunssumu te je odgovoran za istočno krilo Saveza. Njemačka prema saveznicima preuzima odgovornost i za dužnost koju obnaša i za časnika koji je na nju imenovan.

Jednim od mogućih kandidata za dužnost glavnog inspektora iduće godine smatra se general pukovnik Christian Freuding, "inspektor" - dakle opet praktično zapovjednik njemačke Kopnene vojske. On predvodi modernizaciju njemačkih kopnenih snaga, a prije toga bio je glavni koordinator njemačke vojne pomoći Ukrajini.

To je tema koja ovog tjedna izaziva najviše pažnje u Berlinu: ima li kancelar Friedrich Merz i dalje podršku svoje demokršćansko-socijaldemokratske koalicije? Ili će podnijeti ostavku? Hoće li ga čak smijeniti njegovi ljudi? I je li uopće moguća smjena kancelara?

Jedno je sigurno: podrška politici kancelara u anketama pala je na rekordno nisku razinu. U posljednjem istraživanju "Deutschlandtrend", koje je početkom rujna za javni servis ARD proveo institut za istraživanje javnog mnijenja Infratest dimap, samo je 13 posto reprezentativno anketiranih građana reklo da Merz dobro obavlja svoj posao.

Težak poraz u Saskoj-Anhalt

Prije nešto više od dva tjedna Merzova Kršćansko-demokratska unija (CDU) doživjela je težak poraz na pokrajinskim izborima u saveznoj pokrajini Saska-Anhalt. Pobijedila je Alternativa za Njemačku (AfD), i to usprkos činjenici da tamošnji Ured za zaštitu ustava ovu stranku ocjenjuje kao "dokazano desno-ekstremističku". Kritike na račun Merza već se dulje vrijeme čuju i iz njegovih vlastitih redova. Zamjera mu se loša komunikacija, primjerice kada uvijek iznova upozorava da Nijemci moraju raditi više i dulje.

No Friedrich Merz je i dalje njemački kancelar. Ali pod kojim okolnostima je uopće moguće smijeniti kancelara? Njemački ustav, odnosno Temeljni zakon kako se u Njemačkoj naziva, kancelaru daje snažnu ulogu. Njemačke kancelare nije lako smijeniti.

Willy Brandt podnosi ostavku, Helmut Schmidt izabran

Naravno: ako Merz sam odluči odustati, može podnijeti ostavku, iz bilo kojeg razloga. To ne mora nužno značiti i kraj koalicije.

Primjer za to je kancelar Willy Brandt (Socijaldemokratska stranka Njemačke SPD), koji je u svibnju 1974. izvukao posljedice nakon što je otkriveno da je jedan špijun Istočne Njemačke djelovao u njegovoj neposrednoj blizini. Brandt je podnio ostavku. Vladajuće stranke, socijaldemokrati i liberali iz FDP-a, brzo su se dogovorile da nastave svoju koaliciju.

Samo deset dana kasnije dotadašnji ministar financija Helmut Schmidt (SPD) izabran je za novog kancelara. Za to je potrebna apsolutna većina svih zastupnika, a ne samo onih koji su prisutni. Ta se većina naziva "kancelarskom većinom". Schmidt ju je bez problema osvojio i ostao na čelu njemačke vlade osam godina.

Vjerojatnost da bi se nešto slično dogodilo u Merzovu slučaju: vrlo mala. Čini se da je aktualni kancelar odlučan ne odustati.

Nije moguće jednostavno smijeniti glasanjem

Druga mogućnost: ako se u Bundestagu pojave nove većine, primjerice nakon raspada koalicije, ili ako kancelar toliko izgubi podršku da mu vlastiti ljudi više ne vjeruju, postoji instrument "konstruktivnog izglasavanja nepovjerenja".

To znači da parlament većinom izglasa nepovjerenje kancelaru, ali istovremeno mora imenovati osobu koja će ga zamijeniti na mjestu šefa vlade. Dakle, kancelara nije moguće jednostavno smijeniti glasanjem.

Primjer je već spomenuti Helmut Schmidt (SPD). On je 1982. izgubio podršku FDP-a, manjeg koalicijskog partnera SPD-a. Liberali su željeli promjene gospodarske politike koje je Schmidt odbijao.

Zastupnici FDP-a zajedno su s konzervativcima iz Unije CDU/CSU za kancelara predložili tadašnjeg čelnika oporbe Helmuta Kohla (CDU). Kohl je dobio većinu. Schmidt je smijenjen, Kohl je preuzeo kancelarsku dužnost i na njoj ostao 16 godina.

"Stranka koja bira kancelara": CDU je uvijek bio lojalan svojim čelnicima

Vjerojatnost takvog razvoja događaja u Merzovu slučaju također je vrlo mala. Konzervativci i socijaldemokrati ne žele okončati svoju koaliciju. A kandidati koji bi mogli zamijeniti Merza nisu na vidiku, ili je njihova kandidatura vrlo malo vjerojatna, poput premijera Sjeverne Rajne-Vestfalije Hendrika Wüsta (CDU).

Osim toga, CDU je u pravilu vrlo lojalan svojim političkim čelnicima. "Ubojstvo kancelara" putem javnog izglasavanja nepovjerenja u Bundestagu za većinu je konzervativnih zastupnika jednostavno nezamislivo.

Glasanje o povjerenju

I još nešto: parlament se u političkoj krizi ne može sam raspustiti i raspisati nove izbore. I ovdje kancelar ima neizravnu ulogu: može postaviti pitanje povjerenja i zatražiti od zastupnika da mu i dalje pruže podršku za vođenje vlade. Time se već poslužilo više kancelara kako bi, unatoč protivljenju vlastitih stranačkih kolega, proveli sporna pitanja.

Tako je tadašnji kancelar Gerhard Schröder (SPD) u studenome 2001. u Bundestagu postavio pitanje povjerenja i povezao ga s pitanjem podržava li njegova vlada, kao i on sam, angažman njemačkih snaga u Afganistanu. Schröder je dobio glasanje i mogao je nastaviti provoditi svoju politiku.

Vjerojatnost da bi se to dogodilo i u aktualnom slučaju Friedricha Merza također je prilično mala. Merz je već najavio da ne vidi smisao u tome da sada postavi pitanje povjerenja. Osim toga, njemu prije svega nedostaje povjerenje stanovništva, što potvrđuju loši rezultati anketa. Međutim, u parlamentu zasad nema znakova većeg osipanja podrške koaliciji.

Ako kancelar izgubi glasanje o povjerenju, to može dovesti do raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih izbora. Nakon poraza u parlamentu šef vlade traži od predsjednika države da raspusti parlament i raspiše nove izbore.

Tako je u prosincu 2024. postupio bivši kancelar Olaf Scholz (SPD), nakon što je FDP tada napustio vladu koju je do tada činio zajedno sa socijaldemokratima i Zelenima.

Scholz je zatražio od predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera da raspiše nove izbore. Steinmeier to nije morao nužno učiniti, ali se to u pravilu događa. Čini se isključenim da bi se Merz sada poslužio takvim sredstvom. Ni SPD ni Unija koju čine CDU i CSU nemaju interes za nove izbore.

Od srpnja je osam osoba u okolici Frankfurtske zračne luke oboljelo od malarije, a troje od njih u međuvremenu je preminulo. Zaraza je uglavnom pogodila zaposlenike tvrtke Fraport koja upravlja zračnom lukom.

Zdravstveni ured grada Frankfurta zato vjeruje kako je riječ o takozvanoj „aerodromskoj malariji“. Pod tim se podrazumijevaju infekcije nakon uboda komarca vrste Anopheles zaraženog uzročnikom malarije koji je zrakoplovom iz područja zahvaćenih malarijom dospio u Njemačku.

„Suočeni smo s vrlo rijetkim događajem, a ne s novom svakodnevnom bolešću u Njemačkoj“, rekao je profesor Achim Hörauf, ravnatelj Instituta za medicinsku mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Sveučilišne bolnice Bonn (UKB), u priopćenju te bolnice.

Posljednji slučaj aerodromske malarije u Njemačkoj se dogodio 2023. godine, navodi se u epidemiološkom biltenu Instituta Robert Koch (RKI) koji redovito izvješćuje o zaraznim bolestima i pitanjima javnog zdravstva. U Njemačkoj malarije praktično više nema tako da gotovo isključivo pogađa putnike koji su se zarazili tijekom boravka u područjima gdje je bolest raširena.

I komarci u avionu

Ako komarac ostane zarobljen u kovčegu ili među odjećom, može kao „slijepi putnik“ stići do Njemačke. „Uvjeti su mu isprva pogodni u grijanim prostorima zračne luke i preživjeti određeno vrijeme“, kaže Hörauf.

Prema priopćenju UKB-a, prema dosadašnjim saznanjima prijavljeni slučajevi zaraze u Frankfurtu odnose se na tropsku malariju (malaria tropica), oblik bolesti koji se smatra najopasnijim.

Za zarazu je potreban ubod ženke komarca vrste Anopheles koja je zaražena parazitom Plasmodium falciparum. Taj se uzročnik ubodom prenosi na čovjeka i napada crvena krvna zrnca.

„Pojednostavljeno rečeno, može doći do brojnih sitnih začepljenja krvnih žila“, objašnjava Hörauf. „Ovisno o tome koji je organ zahvaćen, mogu nastati različite teške komplikacije.“ U plućima se može nakupiti tekućina. Ako su zahvaćene krvne žile u mozgu, mogu nastati neurološka oštećenja. Moguće je i akutno zatajenje bubrega. Bez liječenja umire do 20 posto oboljelih.

„Ako se dijagnoza postavi na vrijeme, može se odmah započeti ciljano liječenje. Ako se bolest previdi, vrlo brzo može poprimiti težak oblik“, upozorava Hörauf.

To ne mora biti samo gripa...

Simptomi su u početku nespecifični i nalikuju gripi: iznenadna visoka temperatura, zimica, glavobolja i bolovi u udovima. Mogu se javiti i mučnina, povraćanje te proljev.

Zdravstveni ured Frankfurta zato savjetuje svim osobama koje žive ili rade u blizini Frankfurtske zračne luke da se pri pojavi takvih simptoma odmah obrate liječniku.

Brzi testovi mogu dati prve naznake da je riječ o malariji. Pouzdana dijagnoza postavlja se analizom krvi. Prema preporuci RKI-a, liječenje malarije svakako treba provoditi u bolnici i to u ustanovi koja ima iskustva u tropskoj medicini i jedinicu intenzivnog liječenja.

Završetkom ljeta, u Njemačkoj više nisu tako povoljni uvjeti za komarca i parazita. Posebno pad noćnih temperatura znači i da će komarci biti manje aktivni i živjeti kraće. Isto tako, usporava se ili potpuno zaustavlja i razvoj uzročnika malarije u tijelu komarca.

Ipak, novi slučajevi bolesti mogu se pojaviti i nakon završetka ljetnih vrućina. Inkubacija uzročnika Plasmodium falciparum traje od sedam do petnaest dana, što znači da između uboda komarca i pojave prvih simptoma može proći više od dva tjedna. Prema riječima Achima Höraufa, najveći je izazov u tome da se na malariju uopće pomisli kod osobe koja prethodno uopće nije boravila u inozemstvu.

Sjevernokorejski vođa Kim Jong Un novac koji je zarađen od njegovih vojnika koji sudjeluju u ratu u Ukrajini koristi za financiranje dugog popisa projekata koji su mu prije zbog financijskih poteškoća bili neostvarivi.

Južnokorejska Nacionalna obavještajna služba procijenila je u svibnju kako je Pjongjang tijekom prethodne tri godine od Rusije dobio najmanje 6,6 milijardi eura financijske pomoći i gospodarske koristi na računslanja ljudi i vojne opreme za rat Rusije protiv Ukrajine. Procjena navodi da bi ukupni dobitak mogao dosezati i 12 milijardi eura.

To je za Sjevernu Koreju golem iznos, obzirom da je njen čitav bruto domaći proizvod 2024. iznosio 22,9 milijardi eura.

Kimova potpora Rusiji pokazala se vrlo unosnom, a brojna izvješća sada otkrivaju na što se taj novac troši.

Dio sredstava odvaja se za program Regionalni razvoj 20x10, predstavljen u siječnju 2024., koji predviđa izgradnju suvremenih industrijskih pogona u 20 gradova godišnje tijekom sljedećih deset godina kako bi se poboljšao životni standard izvan Pjongjanga.

Korist od ruskog novca

Promatrači tvrde da se pripremaju i novi civilni projekti, premda se čini da je većina njih namijenjena elitama koje žive u Pjongjangu.

„Prije posla s Rusijom opće stanje infrastrukture bilo je loše već i zbog spleta lošeg gospodarenja i međunarodnih sankcija”, sažima Martyn Williams, viši suradnik programa za Koreju u institutu Stimson Center u Washingtonu. „Zbog raspada dosadašnjeg konsenzusa u Vijeću sigurnosti UN-a i obnove trgovine s Kinom i Rusijom stvari su se sada počele pokretati.”

„Diljem zemlje je nekoliko velikih gradilišta tvornica i bolnica. Kim je naredio gradnju čitavih novih četvrti Pjongjanga, a tu je i projekt izgradnje desetaka tisuća kuća na selu”, rekao je Williams. Svjedoči i kako se novac troši i za modernizaciju više grana gospodarstva.

Ipak, upozorava da i dalje postoje strukturni problemi koje treba riješiti: „Novac se ulaže u gradnju, ali velika nova bolnica u središtu Pjongjanga je dovršena još prije nekog vremena i dugo nije radila jer nije bilo moguće nabaviti lijekove i opremu. Sjeverna Koreja rado gradi objekte, ali veliko je pitanje može li ih održavati u funkciji. Tek treba vidjeti hoće li u tome uspjeti.”

Novo nuklearno postrojenje

Očito je da se znatan dio dodatnog novca ulaže i u vojsku. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila je prošle srijede (9.9.) kako je u nuklearnom kompleksu Yongbyon otkrila novo postrojenje za obogaćivanje uranija s procijenjenih 28 kaskada centrifuga.

Po procjeni IAEA, Pjongjang bi u tom postrojenju godišnje mogao proizvesti 85 kilograma visoko obogaćenog uranija prikladnog za izradu nuklearnog oružja, što je dovoljno za četiri nuklearne bojne glave.

Satelitske snimke također pokazuju da Sjeverna Koreja proširuje i modernizira luke Nampo na zapadnoj obali i Chongjin na istočnoj obali kako bi mogle primiti novi naraštaj ratnih brodova.

Kim je početkom ovog rujna i osobno sudjelovao na svečanosti uvođenja u službu razarača Kang Kon istisnine 5.000 tona u Wonsanu. Sjevernokorejski vođa se pritom pohvalio kako taj brod može nositi nuklearno oružje i zadati „smrtonosan uzvratni udarac neprijateljima”.

Grade se ceste, mostovi i pruge...

Treće veliko područje ulaganja odnosi se na ceste, luke i mostove. Riječ je o infrastrukturi koja je godinama propadala zbog međunarodnih sankcija i izolacije, ali je sada potrebna kako bi se olakšalo slanje dodatnih vojnika u Rusiju te uvoz napredne vojne tehnologije, energenata i robe široke potrošnje u suprotnom smjeru.

Nedavno su Sjeverna Koreja i Rusija otvorile prvi cestovni most preko rijeke Tumen. Na obje strane rijeke istodobno se grade carinski objekti i skladišta. Most potvrđuje ubrzano jačanje veza između dviju zemalja nakon što su Kim i ruski predsjednik Vladimir Putin 2024. objavili sklapanje sveobuhvatnog strateškog partnerstva.

Nova prometnica omogućit će veći promet teretnih vozila, smanjiti troškove prijevoza i potencijalno služiti za prijevoz osoba, ali prije svega vojnika, oružja i streljiva u Rusiju. Istodobno dodatno potkopava međunarodne sankcije protiv Sjeverne Koreje.

„Mnogi od tih projekata, poput poboljšanja prekograničnih željezničkih i cestovnih veza te gradnje carinskih objekata, pokrenuti su još prije pandemije korone i od tada se provode s prekidima”, rekao je Marcus Noland, izvršni potpredsjednik Peterson Institute for International Economics u Washingtonu.

„Nakon teškog razdoblja tijekom korone kad su granice u pravilu bile zatvorene, čini se da je sjevernokorejsko gospodarstvo posljednjih godina raslo zahvaljujući prihodima povezanima s ratom u Ukrajini i kibernetičkom kriminalu.”

Ovisnost o ratu

Noland smatra da Pjongjang gospodarski stoji razmjerno dobro, kao i niz gradova uz kinesku granicu koji su profitirali od obnove trgovine, „ali unutrašnjost zemlje i dalje stagnira”.

Analitičari upozoravaju da su rat u Ukrajini i savez s Moskvom donijeli znatnu gospodarsku korist Sjevernoj Koreji, ali nije jasno što će se dogoditi kada rat jednom završi. „Sjevernokorejski režim mogao bi se naći u teškoj situaciji ako bi u Ukrajini nastupio mir”, procjenjuje Noland.

„Ako bi presušili prihodi povezani s ratom, zemlja bi nakon razdoblja sve većih očekivanja mogla doživjeti gospodarski pad i nezadovoljstvo stanovništva. Ne tvrdim da bi to bilo dovoljno za destabilizaciju sustava, ali mislim da bi prijelaz prema miru u Ukrajini režimu donio izazove s kojima bi se morao nositi”, procjenjuje stručnjak za Sjevernu Koreju.

Prilikom stvaranja prvih novčanica eura nakana je bila prikazati građevinske stilove od antike do današnjeg doba, ali zapravo niti jedna zgrada koja se nalazi na našim novčanicama - nigdje ne postoji. Ideja je bila jasna: u Europi ima i previše poznatih zgrada iz svih tih razdoblja, a izabrati jednu umjesto druge bi nepotrebno izazvalo negodovanje u članici koja je uvjerena kako baš ona ima zgradu koja najbolje prikazuje taj građevinski stil.

Jedan od prijedloga novih novčanica eura ide u sasvim drugom smjeru: prikazani su poznati Europljani. Novčanicu od pet eura krasi pjevačica Maria Callas, na novčanici od deset eura prikazan je skladatelj Ludwig van Beethoven, a fizičarka Marie Curie nalazi se na novčanici od dvadeset eura. Književnik Miguel de Cervantes bi trebao biti na 50 eura, renesansni umjetnik Leonardo da Vinci 100 eura, ali jedva da će netko prepoznati književnicu i mirovnu aktivisticu Berthu von Suttner na 200 eura.

Kako uopće odabrati samo 6 Europljana?

No to je zapravo golem problem: kako i zašto je odabrano samo ovih šest Europljanki i Europljana? Svima njima svaka čast, ali zašto Beethoven, a ne Mozart? zašto Cervantes, a ne Goethe ili Balzac? Gdje je tu Kopernik ili Gallileo? Je li Maria Callas važnija od Aristotela - ako se već želi nekoga iz Grčke?

Druga serija prijedloga za motive ima ptice. Na novčanici od 5 eura je zidna puzavica (Tichodroma muraria), na 10 je vodomar (Alcedo atthis), na 20 pčelarica (Merops apiaster). Jedina ptica koju će možda prvo prepoznati više Europljana je na 50 eura - bijela roda (Ciconia ciconia), ali onda opet dolaze ptice poznate samo ozbiljnim ljubiteljima: na 100 eura je sabljarka ili avoceta (Recurvirostra avosetta) i na najvećem apoenu od 200 eura je atlantska strmoglavka (Morus bassanus). Tu problem nisu samo ptice koje današnje, sve više urbano stanovništvo Europske unije uopće ne poznaje, nego je jedva neka od tih ptica doista "europska". Ako bi to bio kriterij, onda bi se tu trebao naći na primjer bjeloglavi sup ili tetrijeb gluhan - da navedemo samo neke, mnogo tipičnije ptice Starog kontinenta.

Što je to na poleđini?

Na poleđini serije s pticama su opet građevine, ali sad institucije Europske unije kao što su Europski parlament, Europske komisije, Europske središnje banke, Suda Europske unije, Europskog vijeća zajedno s Vijećem Europske unije te Europski revizorski sud. Ma što mislili građani Europe o palačama Unije, još je više slobode ostavljeno u prikazima pozadine novčanica odabranih Europljana - ulični izvođači za 5 eura, zborsko pjevanje za 10 eura, škola ili sveučilište za 20 eura, knjižnica za 50 eura, muzej za 100 eura te javni trg za 200 eura. Po stilu prikazi sežu od foto-realizma pa do crteža nekog talentiranog učitelja likovnog iz osnovne škole.

Bilo kako bilo, ovo je izbor žirija od 21 člana, ali proces odlučivanja još traje. Europska središnja banka želi i mišljenje građana Europske unije i anketa traje do ovog ponedjeljka. Konačni izgled novih novčanica bi trebao biti odlučen do kraja godine, a tu nije riječ tek o izgledu: sadašnje novčanice eura su razmjerno sigurne i teško ih je krivotvoriti, ali one mogu - i moraju biti još sigurnije.

Na benzinsku crpku u Njemačkoj treba otići nešto prije podneva. Jer lanci benzinskih crpki, po sadašnjim pravilima, samo svakog dana u 12 sati imaju pravo korigirati cijene. No u posljednje vrijeme nisu ih baš voljni snižavati.

„Kako ovo uopće izdržati“, pita jedan vozač reporterku javnog servisa ARD na benzinskoj crpki u Leverkusenu. Mnogi se to pitaju, jer cijene goriva u Njemačkoj dostižu rekorde, a to je uvijek pikantna stvar u zemlji automobila i vozača.

Litra dizela je posljednjih dana u prosjeku koštala 2,47 eura, a supera 2,37. Vozač koji toči u nepovoljno doba dana, a posebno negde na autocesti gdje je ionako gorivo uvijek skuplje, taj može doći u predinfarktno stanje kad naiđe na cijene od preko tri eura.

„Granica opterećenja je prijeđena“, kaže sada kancelar Friedrich Merz za kojeg je muka oko cijena goriva samo dio ukupnih problema.

Desničarska Alternativa za Njemačku jača dok Merzovi demokršćani posrću. Sam kancelar je izrazito nepopularan i sve su glasniji oni koji govore da bi mogao biti „zamijenjen“. Merz je najavio da će reagirati na poskupljenje goriva smanjenjem državnih nameta i sada se naziru prvi obrisi.

Sukob u Vladi

Franziska Hoppermann, glavna tajnica CDU-a koju je nedavno na tu dužnost imenovao upravo Merz, sada u jednoj političkoj emisiji kaže da bi smanjenje poreza „od nekih 21, 23 ili 25 centi“ bilo „osjetno olakšanje“. To bi se trebalo dogovoriti do početka listopada.

Država u Njemačkoj naplaćuje 65 centi poreza na energente za benzin i 47 centi na dizel. Pored toga, tu je i porez na dodanu vrijednost, kao i namet za emisije ugljičnog dioksida.

Ali, dok demokršćani hoće smanjiti kolač koji uzima država, njihovi koalicijski partneri socijaldemokrati – i oni u sličnom političkom škripcu – radije bi ograničili cijenu koju naftne kompanije smiju tražiti i uveli im porez na ekstra-profit.

Stav konzervativaca je pak da se ne petljaju u slobodno tržište, niti da se bilo kome nameću cijene. Hoppermann je tako rekla da porez na ekstra-profit navodno ne bi donio „ni centa olakšanja za ljude koji nailaze na cijene od 2,50 ili 3 eura“.

Ekstra-profit se mjeri milijardama

Zagovornici ograničenja profita kažu da je bizarno što naftne kompanije zarađuju kao nikad upravo dok bijesni rat u Perzijskom zaljevu i blokiran je Hormuški tjesnac, a građani plaćaju skupo gorivo.

Neki računaju da bi do kraja godine ekstra-profit naftnih divova u Njemačkoj mogao biti ukupno oko osam milijardi eura.

Osim američkog i izraelskog rata protiv Irana, skoku cijena doprinijele su i suše u Njemačkoj. Razina rijeka je jako pala, a to je onemogućilo plovidbu teških tankera Rajnom i drugim važnim rijekama. Time je i prijevoz nafte prešao na cestu i poskupio.

EU za jedinstveni porez?

Merzova logika „slobodnog tržišta“ mogla bi se naći u manjini u Europskoj uniji. Ovog petka (18.9.) u Dublinu ministri financija članica EU-a raspravljaju o porezu na ekstra-profit kakav je na razini Unije nakratko uveden nakon početka totalne ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.

Svaka država ima pravo uvesti nacionalne poreze, no to je na zajedničkom tržištu lošija opcija, upozoravaju stručnjaci.

„Praktična poteškoća je to što veći dio profita nastaje izvan Njemačke i što bi njemački ministar financija vrlo, vrlo teško mogao doći do njega“, kaže Georg Zachmann, stručnjak za energetiku iz briselskog trusta mozgova Brugel.

Širom Europe ima raznih modela, ali činjenica je da je Njemačka na neslavnom trećem mjestu po skupoći u EU-u – cijene su više samo u Danskoj i Nizozemskoj. U susjednoj Austriji, recimo, benzin je jeftiniji 45 centi po litri, a dizel 22 centa.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je litra benzina trenutačno 1,73 eura, a dizela 1,92, daleko jeftinije nego u Njemačkoj. U Srbiji je nešto skuplje, benzin je 1,75 eura, a dizel 1,99. U BiH je najjeftinije s 1,62 eura za benzin i 1,82 za dizel.

Rješenje se čeka

Strah od tihe pobune vozača doveo je njemačke demokršćane do toga da razmišljaju i o socijalnim davanjima, čiji inače nisu fanovi. Jedna od opcija je pomoć građanima s nižim primanjima.

Ideje samo pristižu, pa tako auto-moto savez ADAC traži smanjenje poreza na – struju. Kažu, to bi potaknulo ljude na kupovinu električnih automobila, pa traže povratak subvencija za njihovu nabavu.

Kako bilo, koalicijsku vladu čekaju prvo međusobne velike rasprave, a onda i koordinacija sa šesnaest njemačkih pokrajina. Dok iz toga nešto ne iziđe, građani gledaju da na crpku odu malo prije podneva.

Fort Knox, utvrđeni kompleks u američkoj saveznoj državi Kentucky, u kojem se čuva oko polovine zlatnih rezervi američke vlade, sinonim je za sigurnost. Kada se kaže da je nešto „kao Fort Knox“, to znači da je izuzetno sigurno i dobro čuvano. Ipak, predodžba o SAD-u kao sigurnom mjestu za čuvanje zlata očito slabi.

Nedavna odluka Nizozemske središnje banke da prebaci oko 86 tona zlata iz New Yorka u London ukazala je na sve veću zabrinutost pojedinih vlada zbog čuvanja strateške imovine u SAD-u, kao i zbog pitanja bi li joj se u slučaju krize moglo brzo i nesmetano pristupiti.

Nizozemska središnja banka kao razlog je navela „geopolitičke nemire“ i priopćila da će raspoređivanje zlata u različitim pravnim jurisdikcijama poboljšati njezinu „spremnost za krizne situacije“.

Francuska je također između srpnja 2025. i siječnja 2026. povukla svo preostalo zlato iz njujorških trezora američkih Federalnih rezervi, iako je guverner Banke Francuske François Villeroy de Galhau tada izjavio da ta odluka nije bila politički motivirana.

Nekoliko političara u Njemačkoj i Italiji, zemljama koje imaju druge, odnosno treće najveće zlatne rezerve na svijetu, pozvalo je da se i njihovo zlato povuče iz SAD-a. Razlog je zabrinutost zbog nepredvidive politike administracije Donalda Trumpa i njezine sve izraženije odbojnosti prema Europskoj uniji, uključujući i prijetnje da će pripojiti dio njezina teritorija na Grenlandu.

Sébastien Thiery, analitičar tvrtke Oxford Economics, kaže da je za europske središnje banke neposredno oduzimanje njihove imovine „izuzetno mali rizik“. Međutim, prema njegovim riječima, u vrijeme geopolitičke neizvjesnosti raste zabrinutost oko dostupnosti te imovine.

„Važnija je bojazan da bi imovina koja se čuva u drugoj pravnoj jurisdikciji mogla privremeno postati nedostupna u nekom ekstremnom scenariju, kao što su sankcije, pravni sporovi ili geopolitička kriza“, rekao je on za DW.

Zlatna groznica od 2008. godine

Krishan Gopaul iz Svjetskog vijeća za zlato kaže da središnje banke diljem svijeta općenito kupuju više zlata još od globalne financijske krize 2008. godine, kao i da sve veću pažnju posvećuju tome gdje ga i na koji način čuvaju. Zbog toga su cijene zlata porasle na rekordne razine.

Nedavno istraživanje Svjetskog vijeća za zlato pokazalo je da su središnje banke tijekom protekle četiri godine u prosjeku kupovale po 1.000 tona zlata godišnje, u usporedbi s prosjekom od 500 tona godišnje tijekom prethodnog desetljeća.

Gopaul kaže da je nakon globalne financijske krize 2008. uslijedila dužnička kriza u eurozoni, a potom i niz političkih kriza, pandemija, kao i dugotrajni geopolitički potresi i sukobi. Zbog svega toga zlato je ponovno dospjelo u središte pažnje kao sigurno utočište za kapital.

„Tijekom protekla dva desetljeća neprestano su se, u ovom ili onom obliku, pojavljivala pitanja i zabrinutost u vezi s globalnim financijskim sustavom i stanjem u geopolitici“, kaže on.

Zašto je važno gdje je zlato

Odluke Nizozemske i Francuske da svoje zlato povuku iz SAD-a i vrate ga u Europu pokazuju da se sada mnogo više pažnje posvećuje mjestu na kojem se zlato točno nalazi, kako bi se u slučaju nove krize moglo lako i brzo staviti u funkciju.

Središnje banke, vlade i državni investicijski fondovi čuvaju fizičko zlato na različitim lokacijama. Njegovo premještanje može biti izuzetno složeno, rizično i skupo, dok lakoća njegove prodaje ili zamjene za valute ili drugu imovinu ovisi o tome gdje se ono nalazi.

„Središnje banke posvećuju sve veću pažnju ne samo tome koju imovinu posjeduju već i tome gdje se njihove rezerve čuvaju, prije svega kako bi povećale njihovu otpornost i fleksibilnost“, kaže Thiery.

Gopaul navodi da je upravljanje rezervama postalo „izuzetno važno“. Iako se može činiti očiglednim da je pažnja prvenstveno usmjerena na moguće rizike povezane s određenom jurisdikcijom, kao što su SAD, dio razloga za donošenje takvih odluka jest i nastojanje da zlato bude što bliže matičnoj zemlji i da se nalazi u trgovinskom središtu u kojem se transakcije brzo obavljaju.

On ističe da je Nizozemska središnja banka svoje zlato prebacila u London, a ne u Nizozemsku, zato što je Velika Britanija „jedno od najlikvidnijih svjetskih središta za trgovinu zlatom“.

„Ideja je da se u slučaju krize, odnosno u razdobljima velikih pritisaka, to zlato može brzo staviti u opticaj“, kaže on. „London je praktički srce tržišta zlata. Ondje se odvija ogroman broj transakcija, a tržište je toliko likvidno da je upravo to mjesto na kojem želite da se vaše zlato nalazi u vrijeme krize.“

Banka Engleske jedan je od najvećih svjetskih posjednika i čuvara zlata: procjenjuje se da u svojim trezorima ima oko 400.000 zlatnih poluga, odnosno oko 5.000 tona zlata.

Pitanje povjerenja u SAD

Iako prebacivanje zlata na mjesto poput Londona europskim institucijama samo po sebi donosi određene prednosti, jasno je da na njihove odluke utječu i sumnje u pouzdanost SAD-a u Trumpovoj eri, kao i zabrinutost u pogledu američkog financijskog sustava u cjelini.

Prošlog tjedna direktor golemog norveškog državnog investicijskog fonda, vrijednog 2,3 bilijuna dolara, izjavio je da fond mora znatno smanjiti svoju izloženost američkim državnim obveznicama. Čini se da je tu odluku potaknula zabrinutost zbog stanja na tržištu američkih državnih obveznica. Visoka inflacija i rast državnog duga povećavaju troškove zaduživanja i izazivaju nelagodu među investitorima.

Thiery kaže da je zlato i dalje osjetljivo na odluke američkih Federalnih rezervi i da opća zabrinutost zbog američkih financijskih tržišta potiče vlasnike zlata da svoju imovinu premještaju na druge lokacije.

Uz te konkretne bojazni u vezi s financijskim tržištima, Trumpova retorika o Grenlandu i njegove stalne, prikrivene prijetnje Europskoj uniji dodatno su ojačale želju europskih institucija da svoju imovinu preraspodijele.

Ipak, SAD, a posebno njujorška Banka federalnih rezervi na Manhattanu, i dalje su jedan od ključnih čuvara europskog zlata, prije svega njemačkog. Iako je Bundesbank između 2013. i 2017. vratila iz SAD-a u Njemačku oko 300 tona zlata, ona u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje čuva znatno više od 1.000 tona.

U prošlogodišnjem priopćenju Bundesbank je navela: „Ne sumnjamo da je njujorška Banka federalnih rezervi pouzdan partnerod povjerenja za čuvanje naših zlatnih rezervi.“

Kad norveški državni fond promijeni svoju investicijsku strategiju, financijski svijet pažljivo sluša – a pogotovo kada objavi da drastično smanjuje ulaganja u američke državne obveznice. Prema proračunima agencije Reuters, ovaj korak bi značio prodaju američkih vrijednosnih papira u iznosu od gotovo 80 milijardi dolara, nakon što je fond krajem lipnja posjedovao oko 215 milijardi dolara.

Sve više investitora diljem svijeta sa zabrinutošću promatra nekontrolirano zaduživanje Sjedinjenih Država. To je osobito došlo do izražaja otkad je američki državni dug u kolovozu premašio granicu od 40 bilijuna dolara, a kamata na tridesetogodišnje državne obveznice SAD-a skočila na 5,3 posto, što je najviša razina od 2007. godine.

Time se strah vratio na tržišta kapitala – strah da će državni dugovi u SAD-u i drugim razvijenim zemljama postati ozbiljan problem.

Za visoko zadužene države poput Japana, čiji dug iznosi više od 200 posto bruto domaćeg proizvoda, posuđivanje novca na tržištima kapitala postaje sve skuplje. Isto vrijedi za Francusku i Veliku Britaniju.

Njemačka za sada stoji znatno bolje. S javnim dugom od oko 65 posto BDP-a, stopa zaduženosti je upola manja nego u SAD-u.

Međutim, zbog zaduživanja radi modernizacije Bundeswehra i infrastrukture, ona će se u narednim godinama kretati prema 80 posto. U kolovozu su kamate na desetogodišnje njemačke državne obveznice u jednom trenutku porasle na više od 3,3 posto, što je najviša razina inozemnih kamata u posljednjih petnaestak godina.

SAD: za kamate više od 3 milijarde dnevno

SAD sada troše preko bilijun američkih dolara godišnje samo na otplatu kamata za svoj državni dug, što je više od tri milijarde dolara dnevno, pokazuju proračuni Kongresnog ureda za proračun (CBO).

Još od 2024. godine Washington izdvaja više novca za kamate nego za cjelokupnu vojsku. Francuska i Velika Britanija suočavaju se s istim problemom.

Prema proračunima Banke federalnih rezervi St. Louisa, jedne od 12 središnjih regionalnih banaka koje zajednički čine središnji bankarski sustav SAD-a, američki državni dug je u proteklih 30 godina porastao za više od 600 posto: s 5,2 bilijuna dolara iz 1996. godine na sadašnjih više od 40 bilijuna. Ukupan dug, s više od 125 posto BDP-a, na sličnoj je razini kao u Italiji ili Francuskoj.

Američki proračunski deficit će ove godine iznositi gotovo šest posto gospodarskog učinka. Pritom je ministar financija Scott Bessent izvorno želio spustiti deficit na tri posto.

To je potpuno nerealno ako se pogleda trenutna situacija: u državnoj blagajni nedostaju prihodi od kaznenih tarifa koje je ukinuo Vrhovni sud, na što se nadovezuju i ogromni troškovi za rat u Iranu, kao i manjak novca zbog poreznih olakšica za poduzeća.

Ovaj kurs je neodrživ

„Ovo je vrlo opasna putanja“, smatra Carsten Roemheld, strateg za tržišta kapitala u fondu Fidelity International, u intervjuu za DW.

„Nervoza raste vrlo primjetno i unutar američke administracije. To se sasvim jasno vidi. Ako se ovako nastavi, ovaj kurs je neodrživ.“

To je posebno očito kada se pogleda brzina kojom američki dug raste. Tijekom financijske krize 2008. godine premašena je granica od deset bilijuna dolara, a 2017. je dosegnut prag od 20 bilijuna. Početkom 2022. dug je već iznosio 30 bilijuna, a do sljedećeg negativnog rekorda od 40 bilijuna dolara u ljeto 2026. Amerikancima je trebalo svega četiri i pol godine.

„Era jeftinog novca je završena“

Američki ministar financija Scott Bessent zbog toga je posegnuo za izvanrednim mjerama kako bi oborio kamatne stope na američke obveznice.

Od 9. rujna planira udvostručiti otkup dugoročnih državnih obveznica s dosadašnjih dvije milijarde dolara na najmanje četiri milijarde. To bi se trebalo financirati izdavanjem novih kratkoročnih državnih zapisa (T-Bills).

„Ova mjera je, naravno, sama po sebi preskromna da bi trajno držala kamate pod kontrolom“, smatra Carsten Roemheld. Investitori su postali skeptični i pažljivo analiziraju brojke.

„Tržište obveznica sada zahtijeva financijsku disciplinu“, citira Financial Times Kim Crawford, menadžericu za globalno tržište obveznica u JPMorgan Asset Managementu.

Međutim, ta disciplina nigdje nije na vidiku: ni u SAD-u, Japanu, Francuskojniti u Njemačkoj nema naznaka da tamošnje vlade ozbiljno namjeravaju provoditi mjere štednje.

Unatoč svemu Amerika neće bankrotirati

Unatoč svim problemima, investitori trenutno ne mogu zaobići SAD – u tome se slaže većina ekonomista.

„Europsko tržište kapitala još uvijek nije alternativa američkom“, kaže Carsten Brzeski, glavni ekonomist u ING banci, u intervjuu za DW. „Kina i druge brzorastuće ekonomije nisu u stanju ili ne žele preuzeti tu ulogu od Amerike. Zato mislim da se investitori – iako trenutno strahuju od veće inflacije i održivosti američkog državnog duga – ne okreću od SAD-a. Barem dok američko gospodarstvo bilježi rast.“

Ni Carsten Roemheldne vidi neposrednu opasnost od bankrota SAD-a.

„Naravno da Amerika nije nesolventna, jer ona svoj novac, ako to želi, može jednostavno otisnuti. Ali ovakva politika će poljuljati povjerenje. To će se odraziti na tečaj dolara, koji će oslabiti kada međunarodni investitori budu manje spremni financirati SAD“, navodi Remheld.

Međutim, bez obzira na to koliko će još trajati američki rat protiv Irana – koji uzrokuje visoke vojne izdatke i skok cijena energenata – mnogo toga upućuje na to da će SAD trajno morati plaćati više kamatne stope na tržištu kapitala.

Investicije u (američku) umjetnu inteligenciju

To, prema riječima Roberta Sockina, glavnog ekonomista za SAD u tvrtki za upravljanje imovinom PGIM, leži i u „korporativnim obveznicama povezanim s umjetnom inteligencijom (UI), koje sve više istiskuju državne obveznice“.

Da veliki tehnološki koncerni, koji radi financiranja svojih milijardskih investicija u UI infrastrukturu masovno izdaju obveznice, predstavljaju izravnu konkurenciju državi, potvrđuje i Carsten Roemheld.

„Samo četiri velika takozvana hiperskalera, odnosno tvrtke koje proizvode platforme za UI industriju u SAD-u, ove su godine već uzele preko 800 milijardi dolara duga, s tendencijom daljnjeg rasta u naredne dvije godine.“

Kada uz sve to tehnološki giganti ponude i više kamatne stope, mnogi investitori mijenjaju strategiju.

„Ako sam do sada kao investitor u portfelj stavljao američke državne obveznice kao jamstvo, čiji su se izgledi posljednjih godina pogoršali, a sada na tržištu dobivam dugoročne obveznice vrhunskih tvrtki poput Alphabeta ili Microsofta – i to s kamatom koja je za 100 baznih bodova veća od državne – onda je to apsolutna konkurencija“, zaključuje Roemheld.

To je konkurencija s kojom prije dvije ili tri godine još nijedan ministar financija u SAD-u nije mogao računati.

Dogodilo se kako je bilo predviđeno: Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je dijelom krajnje desna, pobijedila je na izborima u Saskoj-Anhaltu i sada bi mogla formirati pokrajinsku vladu. Dakle, nitko ne može biti iznenađen.

No ono s čime gotovo nitko nije računao: Kršćanska demokratska unija (CDU), koja je dosad bila na vlasti, izgubila je više od polovice glasova koje je osvojila na prošlim izborima. A i ostale stranke su zabilježile slabe rezultate. Govoriti o uvjerljivoj izbornoj pobjedi AfD-a nije pretjerivanje, a mnogi čak govore o prekretnici u njemačkoj poslijeratnoj povijesti.

Polako, bez žurbe?

„Pokrajinsku vladu koju bi vodio AfD zasigurno bi mnogi doživjeli kao prekretnicu i to bi dodatno potaknulo raspravu o pravilnom odnosu prema toj stranci“, rekao je, primjerice, ekonomist Commerzbanke Ralph Solveen novinskoj agenciji Reuters.

On istodobno savjetuje: strpljivo sačekati razvoj situacije. I računa s time da bi mnoge odluke AfD-a mogle imati utjecaj na gospodarstvo tek srednjoročno do dugoročno. „Osim toga, odluke o (...) većini poreza, uređenju tržišta rada i sustavima socijalne sigurnosti donose se na saveznoj razini. Zato AfD kod mnogih svojih najava samo obećava da će se u Bundesratu zalagati za nešto, što zbog predvidive izolacije vlade AfD-a vjerojatno teško može biti okrunjeno uspjehom.“

Lokalnopolitički pragmatizam?

Mnoge brige gospodarstva već su bile tematizirane prije izbora. No pokazalo se da i unutar AfD-a postoje različita mišljenja, koja mogu dovesti i do iznenađujuće politike.

DW je prije dva mjeseca izvijestio da Hannes Loth, gradonačelnik Raguhn-Jeßnitza u Saskoj-Anhaltu, želi dati postaviti šest novih vjetroelektrana. Pritom je važno napomenuti: Loth je član AfD-a i time se suprotstavio programu i zahtjevima vlastite stranke.

Hoće li to biti znak unutarstranačkog pluralizma ili samo lokalnopolitičkog pragmatizma, pokazat će se u nadolazećem zakonodavnom razdoblju. No umirujući učinak na gospodarstvo u Njemačkoj nije primjetan.

Posljedice ksenofobije

Jedna od točaka kojima je AfD pridobivao birače bilo je obećanje da će ograničiti broj stranaca. Ali može li stranka to i provesti? Michael Berlemann, direktor Hamburškog instituta za svjetsko gospodarstvo (HWWI), izrazito je skeptičan. Ona će to pokušati, kaže za DW, ali: „Velik dio obećanih mjera uopće se ne može provesti na pokrajinskoj razini jer su ovdje nadležnosti u rukama savezne države, dok bi drugi dio bio protuzakonit i sudovi bi ga nakon određenog odgađanja poništili.“ Ovaj stručnjak dodaje: „AfD u Saskoj-Anhaltu uopće ne može ograničiti useljavanje stranih stručnih radnika.“

Glavni ekonomist ING-a Carsten Bzeski odgovorio je DW-u na to pitanje ukazivanjem na nedostatak stručne radne snage: „Ubrzana protjerivanja u Saskoj-Anhaltu vjerojatno bi ostala u granicama. No simbolički učinak ne može se podcijeniti: kao i kod Trumpa, takvi bi medijski naslovi djelovali odvraćajuće i na strane stručne radnike.“

Wido Geis-Thöne, ekonomist Instituta njemačkog gospodarstva u Kölnu, vidi to na isti način. DW-u je napisao da će AfD „učiniti sve kako bi proveo svoje migracijsko-političke ciljeve“. Međutim, može činiti samo „stvari koje doista spadaju u nadležnost pokrajine, a ne savezne države“.

Šteta za Sasku-Anhalt

On vidi samu saveznu pokrajinu kao najveću žrtvu takve politike: „S pokrajinskom vladom neprijateljski nastrojenom prema migraciji Saska-Anhalt postaje znatno manje privlačna kao odredište za strane stručne radnike, neovisno o tome hoće li se za njih iz pravne perspektive doista nešto promijeniti ili ne.“

Za direktora HWWI-ja Berlemanna posebno su problematični neizravni učinci najavljene politike AfD-a. Najavljene mjere mogle bi dovesti do toga „da će ubuduće tu saveznu pokrajinu izbjegavati mnogi stručni radnici, koji su posebno potrebni na područjima zdravstva i njege, ugostiteljstva i turizma, prehrambene industrije i poljoprivrede te građevinarstva i logistike“. To će povećati nedostatak stručnih radnika i gospodarski zaostatak savezne pokrajine, ocjenjuje ovaj stručnjak.

Otvorenost i raznolikost odlučuju

Saska-Anhalt mora ostati savezna pokrajina u kojoj ljudi iz cijelog svijeta rado žive i rade, u kojoj poduzeća mogu ulagati i u kojoj mogu nastajati nove tehnologije, upozorava stoga predsjednik Bitkoma Ralf Wintergerst. Katoličkoj novinskoj agenciji KNA je rekao: „Digitalno gospodarstvo živi od otvorenosti, raznolikosti i međunarodne suradnje. Tvrtke ulažu tamo gdje pronalaze dobre uvjete i gdje su stručni radnici iz zemlje i inozemstva dobrodošli.“

O stranim ulaganjima glavni ekonomist ING-a Carsten Brzeski rekao je Reutersu: „Svakako, moglo bi doći do simboličnog učinka na strane ulagače. Ali nemojmo zaboraviti da Saska-Anhalt nije cijelo njemačko gospodarstvo.“

Pogled prema Berlinu

Na budućnost savezne pokrajine Saske-Anhalt gleda predsjednik DIW-a Marcel Fratzscher: „Neovisno o sljedećoj konstelaciji vlade, kontroverzna ili slaba pokrajinska vlada i polarizacija tijekom predizborne kampanje vjerojatno će ubrzati iseljavanje ljudi i tvrtki iz Saske-Anhalta te time znatno pogoršati situaciju u toj saveznoj pokrajini.“

Za Reuters je rekao da je izborni rezultat „prije svega glas nepovjerenja prema saveznoj vladi“. Kao posljedica toga „savezna vlada treba promijeni smjer i provesti duboke, strukturne reforme u subvencijama, birokraciji, porezima, socijalnom sustavu i Europi“.

Vrlo slično to vidi i glavna direktorica Saveza njemačke industrije BDI Tanja Gönner. Ona nakon izbora za pokrajinski parlament poziva saveznu vladu na odlučnu reformsku politiku: „Odgovor na ovaj rezultat izbora za pokrajinski parlament ne smije biti politički zastoj na saveznoj razini.“

Sada savezna vlada mora dosljedno provoditi i proširiti reformsku agendu za više ulaganja, inovacija i rasta, rekla je za Redakcijsku mrežu Njemačka, jer su „recepti radikalnih stranaka za to neprikladni“. „Politički centar“ sada treba pokazati da je sposoban djelovati, zahtijeva glavna direktorica Saveza njemačke industrije. Potrebna je politika usmjerena na konkurentnost i rast, kako u pokrajini tako i na saveznoj razini, smatra Gönner. I ističe da izborni rezultat u pokrajini ne bi smio skrenuti pozornost s tog cilja.

Njemački automobilski div Volkswagen (VW) u četvrtak (3.9.) je objavio da će do kraja desetljeća ukinuti ukupno 100.000 radnih mjesta - to će biti najveće restrukturiranje ikad u globalnoj automobilskoj industriji.

Koncern je priopćio da su uprava i sindikati odobrili plan koji uključuje smanjenje za dodatnih 50.000 radnih mjesta, uz već dogovorenih 50.000.

„Ključno je sustavno uskladiti razinu zaposlenosti s gospodarskom stvarnošću”, stoji u priopćenju iz sjedišta Volkswagenove grupacije u Njemačkoj koja, osim samog VW-a, uključuje i Audi i Porsche.

Ukidanje ukupno 100.000 radnih mjesta znači oko 15 % manje zaposlenika diljem svijeta. Zadnje masovno ukidanje u automobilskoj industriji bilo je 2009. godine kada je General Motors ukinuo 50.000 radnih mjesta nakon što je proglasio stečaj.

U VW-u su se sindikati i uprava javno prepirali prije nego što su potvrdili planove. Sindikati su optuživali upravu da nije bila iskrena prema zaposlenicima, jer se u medijima pojavila brojka od 100.000, prije nego što je odluka i interno priopćena.

„Motor cijele regije”

Volkswagen je također objavio da se dugoročna budućnost četiriju velikih njemačkih tvornica – u Hannoveru, Emdenu, Zwickauu i Neckarsulmu – ne može jamčiti. Njihovo zatvaranje bilo bi prvo potpuno zatvaranje VW-ovih pogona u njegovoj matičnoj zemlji.

„Ako bi se ova tvornica doista zatvorila, mogli biste staviti veliku crnu mrlju na kartu”, rekao je za novinsku agenciju AFP jedan dugogodišnji zaposlenik u Zwickauu u Saskoj. I dodao: „Tvornica i radna mjesta izvan nje, naši dobavljači, oni su motor cijele regije.”

Najveći europski proizvođač automobila pao je u krizu zbog više faktora: zbog carina Sjedinjenih Američkih Država, kineske konkurencije i usporenog rasta potražnje za njegovim električnim vozilima.

Reforme koncerna za povećanje profitabilnosti

No izvršni direktor Oliver Blume inzistirao je na tome da odluka o ukidanju 100.000 radnih mjesta šalje „snažan signal za budućnost Volkswagenove grupacije”.

VW nije naveo pojedinosti o vremenskom rasporedu ukidanja, kao ni o tome kako će to biti raspoređeno po različitim regijama u kojima koncern ima tvornice i urede, ali tvrtka je rekla da će se njezin fokus usmjeriti na Sjevernu Ameriku te da želi proširiti izvoz prema Globalnom jugu.

Plan također uključuje ulaganje u troznamenkastom milijardskom iznosu tijekom nadolazećih godina, dok će se VW nastojati tehnološki unaprijediti kroz istraživanje i razvoj te postati konkurentniji.

Među mjerama je i strukturna promjena koja bi trebala omogućiti brže donošenje odluka te smanjenje broja poslovnih subjekata i udjela koje posjeduje za otprilike jednu trećinu.

Ovisnost, samoozljeđivanje, samoubojstvo: društvene mreže, čija je strategija usmjerena na interakciju s korisnicima, suočavaju se s masivnim kritikama. Optužuje ih se da potiču ovisnost o korištenju mreža i uzrokuju ozbiljne psihičke posljedice, posebno kod djece.

Držeći korisnike „prikovanima" uz ekrane neprekidnim skrolanjem, preporukama sadržaja i stalnim obavijestima, platforme poput Facebooka, YouTubea i TikToka ostvaruju goleme profite.

Tako je Meta, vlasnik Facebooka, prošle godine zabilježila rekordne prihode od oglašavanja u iznosu od 196,2 milijarde američkih dolara (168,3 milijarde eura) – sve zahvaljujući svojoj sposobnosti da korisnike i korisnice zadrži uz ekrane.

No taj poslovni model danas se suočava s velikim pravnim i regulatornim preprekama. Sve više zemalja zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, a posebno u SAD-u raste broj tužbi protiv tehnoloških kompanija.

U najnovijem velikom pravnom sporu je 29 američkih saveznih država, među njima Kalifornija, Colorado i New Jersey, početkom mjeseca podnijelo tužbu protiv Mete. Društvenoj mreži predbacuju da je svoje platforme namjerno dizajnirala tako da mladi korisnici postanu ovisni o njima.

U nagodbi koja je javno postala poznata u prošlu srijedu Meta je pristala platiti do 18 milijardi američkih dolara (15,5 milijardi eura) za 47 saveznih država, District od Columbia i američke teritorije (područja pod kontrolom vlade SAD-a, ali koja nemaju status savezne države, nap. red.) S državom Teksas kompanija je sklopila zasebnu nagodbu u vrijednosti od milijardu američkih dolara (0,86 milijardi eura). Osim toga, pristala je uvesti ograničenja vremena korištenja i noćne blokade za maloljetne korisnike.

Regulacija „kaska" za tehnologijom

Vlade diljem svijeta posljednjih su godina pooštrile pravila, no zakonodavcima je teško pratiti brz razvoj tehnologije.

Više opsežnih studija utvrdilo je povezanost između korištenja društvenih mreža među tinejdžerima i povećane pojave anksioznosti, depresije te nezadovoljstva vlastitim tijelom. I istraživači same kompanije prepoznali su povezanost između korištenja Instagrama i problematične slike o vlastitom tijelu te mentalnog zdravlja kod nekih djevojaka u tinejdžerskoj dobi, što potvrđuju Metini dokumenti koji su dospjeli u javnost 2021. godine.

Prema podacima tvrtke Sensor Tower koja se bavi istraživanjem tržišta, američki tinejdžeri su 2025. godine provodili oko 90 minuta dnevno pregledavajući TikTok. Testiranja organizacija poput Amnesty Internationala pokazala su 2023. da algoritmi te platforme korisnicima koji pretražuju sadržaje povezane s mentalnim zdravljem u određenim slučajevima preporučuju i videozapise o depresiji i samoozljeđivanju.

„Kompanije ove veličine, koje imaju tako velik utjecaj na živote ljudi, moraju ispunjavati osnovne sigurnosne standarde”, kaže za DW Camille Carlton, voditeljica odjela za strategiju u organizaciji Center for Humane Technology.

„Ta ideja nije radikalna”, kaže ona. „To je isti standard koji primjenjujemo na druge proizvode poput automobila, lijekova i dječjih igračaka.”

Više zaštite za djecu

Nakon višegodišnje blokade, u SAD-u među demokratima i republikancima raste potpora strožim pravilima kojima bi se djeca, kroz zakon Kids Online Safety Act (KOSA), zaštitila od opasnosti društvenih mreža.

Prijedlog zakona predviđa da za maloljetnike automatski vrijede najstrože sigurnosne postavke. Time bi roditelji dobili više mogućnosti za nadzor internetskih profila svoje djece.

„Tehnologija se razvija tako brzo, a dokazi da uzrokuje štetu gomilaju se tolikom brzinom da sam vrlo optimističan da će tijekom sljedećeg saziva Kongresa biti usvojen važan zakon”, rekao je socijalni psiholog Jonathan Haidt, autor knjige „Generacija tjeskobe”, u podcastu Politica „The Conversation”.

Zakon bi mogao precizno definirati u kojoj su mjeri tehnološki divovi dužni predvidjeti moguće štete i razviti odgovarajuće funkcije za njihovo sprječavanje. No Carlton se također zalaže za to da proizvodi društvenih mreža podliježu američkim propisima o zaštiti potrošača i odgovornosti za proizvode.

Kakve bi šanse imale alternative?

U Njemačkoj je Cornelia Sindermann, profesorica psihologije na Sveučilištu Charlotte Fresenius u Heidelbergu, istraživala stavove korisnika prema alternativnim modelima društvenih mreža. Među njima su modeli temeljeni isključivo na pretplati, bez oglašavanja, koje Meta testira za Facebook i Instagram u 27 država članica EU-a i Ujedinjenom Kraljevstvu.

U svojoj studiji iz 2024. godine Sindermann je utvrdila da bi više od polovice odraslih i dvije trećine mladih bilo spremno plaćati neku vrstu javnog servisa na društvenim mrežama, s mnogo strožim sigurnosnim standardima, primjerice odgovarajuću verziju Facebooka.

Iako bi platforme društvenih mreža mogle „iznova osmisliti dijelove svog poslovnog modela i otvoriti dodatne izvore prihoda”, Sindermann sumnja da bi takve alternative mogle zamijeniti najpopularnije društvene mreže.

Ulaganja u umjetnu inteligenciju dodatno otežavaju regulaciju

Zakonodavci se suočavaju s još jednim problemom: upravo one platforme društvenih mreža koje koriste milijarde ljudi ulažu stotine milijardi američkih dolara u prestižne projekte umjetne inteligencije (UI).

Neki promatrači ističu da podaci prikupljeni putem društvenih mreža pružaju vrijedne uvide u stvarno ponašanje korisnika, što je od velike koristi za razvoj umjetne inteligencije.

Tehnološki divovi postaju sve moćniji, a njihovi novi UI projekti pokazuju se (pod) jednako teškima za regulaciju kao društvene mreže. Stručnjaci sve češće izražavaju zabrinutost da se upravo problematične prakse koje su oblikovale društvene mreže sada „ugrađuju" u znatno moćnije proizvode umjetne inteligencije.

Dok se društvene mreže natječu oko toga tko će pridobiti našu pažnju, umjetna inteligencija je danas već sposobna utjecati na ljudsko razmišljanje, ponašanje i odnose na načine koje je teško i zamisliti, smatra Carlton.

Na kraju šestog mjeseca rata s Iranom dobra je vijest u SAD-u da se američko gospodarstvo zasad drži iznenađujuće stabilno. Većina ekonomistica i ekonomista ne očekuje recesiju, a stopa nezaposlenosti ostaje niska.

Ipak, rat ima svoju cijenu, a posljedice posebno osjećaju mala poduzeća. Aj Navarro ima dva food trucka u Sacramentu. Za jednu lokalnu televizijsku postaju kaže:

"Oba kamiona trebaju generatore kako bi sve ostalo hladno. A nisu baš ni štedljivi. Dio dodatnih troškova moram prebaciti na kupce."

Cijene dizela na rekordnoj razini

Glavni razlog su visoke cijene energije.

"Visoke cijene posljedica su rata s Iranom i poremećaja u Hormuškom tjesnacu", objašnjava Bob McNally, koji je bio energetski savjetnik bivšeg predsjednika Georgea W. Busha.

Zbog borbi i blokade u Hormuškom tjesnacu taj važan opskrbni pravac je ozbiljno poremećen. Posljedice se osjećaju sve do Sjedinjenih Država. I odavno se više ne radi samo o benzinu na crpkama. Aleema Croft, stručnjakinja za sirovine u RBC Capital Marketsu, upozorava:

"Posebno zabrinjava tržište dizela. Cijene dizela su na rekordnoj razini."

Veći troškovi prijevoza i hrane

Rast cijena dizela poskupljuje teretni promet. Time rastu troškovi prijevoza, robe, hrane i putovanja. Potrošači posljedice rata osjećaju svaki dan.

A sukob s Iranom postaje sve skuplji i za državu, kaže Gabe Murphy iz organizacije Taxpayers for Common Sense, nestranačke organizacije za proračunska i porezna pitanja, za ARD-ov studio u Washingtonu:

"Prema najopsežnijim procjenama, izravni troškovi za porezne obveznike već premašuju 100 milijardi dolara. To su bile brojke do kraja lipnja. Od tada je račun dodatno narastao. Tome treba pridodati i troškove za potrošače."

Teret za porezne obveznike

Prema jednoj analizi, ovaj rat američke obitelji do sada stoji oko 1.000 dolara po kućanstvu. Amerikanci rat tako plaćaju na dvije fronte: kroz više troškove života i kroz državni proračun.

Uz to, velik dio rashoda financira se kreditima. Zbog toga će u nadolazećim godinama rasti teret kamata za državu, a na kraju će ga platiti porezni obveznici. Profiteri su vojna industrija i dijelovi energetskog sektora.

Strah od visoke inflacije

I zbog toga većina ekonomistica i ekonomista trenutačno ne očekuje ozbiljnu gospodarsku krizu. Veća je bojazan da će inflacija dulje ostati visoka te da će zbog toga američka središnja banka Federal Reserve i dalje zadrža(va)ti visoke kamatne stope.

Što to konkretno znači često se vidi u vrlo osobnim odlukama. Primjer je Sean Bennett, koji upravo toči gorivo u svoj prilično stari automobil:

"Dosad sam vozio automobil za koji nisam uzeo kredit. Ali kupnja novog i plaćanje rata, osiguranja i tekućih troškova bit će teško izvedivi."

Zato ne zna hoće li si ponovno kupiti drugi automobil. I to ovisi o ratu SAD-a protiv Irana.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...