Vecernji list

Belgijski vatrogasci i dalje se bore protiv velikog šumskog požara na zaštićenom prirodnom području na istoku zemlje. Kod gašenja pomaže kiša, ali to nije dovoljno za sprečavanje širenja vatre. Nedaleko od granice s Njemačkom, na području Hohes Venn, vatra je već uništila površinu od oko 30 četvornih kilometara. Ogromni oblaci dima protežu se sve do njemačke savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije.

Evakuirano je oko 600 stanovnica i stanovnika u općinama Waimes i Bütgenbach u pokrajini Liege, a vlasti su i turistima preporučile da napuste to područje.

Djelomična evakuacija i u Njemačkoj

Evakuacija je bila naređena i za stanovnike pojedinih dijelova obližnjeg njemačkog grada Monschau. Mjera se provodi zbog širenja požara i dima i na temelju podataka o vremenskim prilikama te služi „zaštiti stanovništva“, navodi se u priopćenju. Stanovnici se još uvijek ne mogu vratiti kući.

Prema službenim podacima, vatra se iz belgijskog zaštićenog prirodnog područja Hohes Venn više ne širi prema njemačkoj granici. „Vjetar je povoljan, a kiša doprinosi sprečavanju širenja požara“, priopćio je ovoga ponedjeljka (17.8.) šef kriznog stožera guvernera pokrajine Liege Tony Hosmans.

No kako je dodao, vatra još uvijek nije pod kontrolom.

Gašenje požara iznimno teško

Predstavnik lokalne šumarske službe Rene Dahmen rekao je da se požar i dalje širi na području u koje vatrogasci mogu teško prodrijeti. „Situacija je iznimno teška. Potrebna nam je pomoć helikoptera.“ Gašenje požara otežano je zbog toga što se na tom područje radi o tresetištu.

Tresetna tla su idealno gorivo za tzv. zombi-požare jer sadrže ogromne količine nagomilane, suhe biljne mase. Kad se ugasi vatra na površini, ona nastavlja tinjati pod zemljom. Nju tada ne uspijevaju ugasiti ni kiša ni snijeg, nego ona čeka povoljne vremenske uvjete da se ponovo rasplamsa u proljeće.

„Stalno smo jedan korak iza požara“, rekao je Frank Parthoens, glasnogovornik vatrogasaca Istočnog Limburga. Kako je naglasio, kombinacija loše vidljivosti, poteškoća s disanjem i nepredvidivog smjera vjetra čini gašenje požara iznimno teškim.

Pomoć stiže i iz drugih zemalja

Belgijske vlasti u međuvremenu su za gašenje požara zatražile i pomoć iz Njemačke.

Povjerenica EU-a Hadja Labib je na platformi X objavila da je Belgija iskoristila i mehanizam civilne zaštite Europske unije kako bi dobila pomoć od drugih zemalja. Nizozemska je poslala helikoptere za gašenje požara, a Švedska dva protupožarna zrakoplova.

Požari i u Njemačkoj

Požaru u Belgiji su prethodili neuobičajeno vrući i suhi vremenski uvjeti tijekom proteklih tjedana. Te vremenske prilike pogodovale su i izbijanju više požara u Njemačkoj.

U mjestu Gebhardshain u okrugu Altenkirchen (savezna pokrajina Falačko Porajnje) vatra je u nedjelju (16.8.) navečer stigla na oko 20 metara do prvih zgrada. Stanovnici su bili evakuirani, ali se zahvaljujući brzoj intervenciji situacija smirila pa su se smjeli vratiti kući.

Požar je stavljen pod kontrolu, no gašenje se nastavlja i danas.

Bila je to samo jedna od više intervencija posljednjih dana. No kako predviđa Njemačka meteorološka služba, stanje bi se u Falačkom Porajnju ovoga tjedna trebalo smiriti. Već ovoga ponedjeljka se očekuje srednja do niska opasnost od izbijanja novih požara, a od srijede je opasnost klasificirana kao vrlo mala.

Najveći požar u povijesti Sjeverne Rajne-Vestfalije

Gorjelo je i u drugim dijelovima Njemačke. Krajem prošlog tjedna u Hürtgenwaldu na području brdskog lanca Eifel izbio je najveći šumski požar u povijesti savezne pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija.

Ondje se situacija sada smiruje, no kako je priopćila glasnogovornica okruga Düren, „i dalje postoje brojna žarišta“. Zato je tijekom prošle noći na požarištu djelovalo oko 400 pripadnika interventnih službi, a tijekom današnjeg dana će ih biti i dvostruko više.

Političar SPD-a traži strože kazne za podmetanje požara

Ministrica poljoprivrede savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije Silke Gorißen (CDU) izjavila je tijekom velikog šumskog požara u Hürtgenwaldu da postoje naznake podmetanja požara. No istraga još nije dovršena. I pokrajinski ministar unutarnjih poslova Herbert Reul (CDU) pretpostavlja da su taj požar izazvali ljudi.

S obzirom na mogućnost da se požari izazivaju namjerno, zastupnik SPD-a u Bundestagu Dirk Wiese zatražio je strože kazne. U listu Rheinische Post predložio je „povećanje kaznenog okvira za namjerno i iz nehaja izazvano podmetanje požara“.

Namjerno podmetanje požara zasad se u Njemačkoj može kažnjavati kaznom zatvora od najmanje jedne godine, dok se djela iz nehaja mogu kazniti i novčanom kaznom.

„Krajnje desničarska stranka"

Alternativa za Njemačku (AfD) često se klasificira kao „krajnje desničarska stranka“. Taj pojam, međutim, nije jednoznačno definiran. On u najširem smislu znači da stranka snažno odstupa udesno od političkog centra. Krajnje desne stranke često se povezuju sa snažnim nacionalizmom, rasizmom, autoritarnim shvaćanjem države i odbacivanjem liberalnog, pluralističkog društva.

Politolog Armin Pfahl-Traughber s Visoke državne škole za javnu upravu smatra da krajnje desna stranka prema definiciji nije nužno protudemokratska. U izjavi za DW on objašnjava zašto u odnosu prema AfD-u smatra primjerenijim koristiti pojam „ekstremno desničarski":

„Kada je riječ o odbacivanju temeljnih vrijednosti jedne moderne demokracije - zapravo demokracije uopće, diobe vlasti, ljudskih prava, pluralizma – uz istodobno precjenjivanje etničke pripadnosti, koristim oznaku ‘ekstremno desničarski’.“

Prema njegovom mišljenju, AfD se od svojeg osnutka 2013. godine promijenio: „Od prvotno desno demokratske stranke s ekstremno desničarskom manjinom se tijekom godina razvila u ekstremno desničarsku stranku s desno demokratskom manjinom."

„Desno populistička"

Riječ populizam potječe od latinske riječi populus, što u prijevodu znači „narod“. Ni za populizam ne postoji jednoznačna definicija. Taj pojam se često koristi kada političari ili stranke pridobivaju naklonost masa. Prema mišljenju Armina Pfahl-Traughbera, desni populizam ima više bitnih obilježja: taj pojam „narod“ promatra kao jedinstvenu cjelinu (i time odbacuje pluralizam), tvrdi da postoji suprotstavljenost između „nas“ i „drugih“, pri čemu se najčešće misli na „narod“ protiv „elita“.

Osim toga, desni populisti često nastoje uspostaviti izravan savez s „običnim narodom“ i tvrde da znaju što ljudi misle i što zahtijevaju. Taj se pojam iznova koristi i za AfD jer u svojem političkom stilu preuzima ta obilježja.

„Desno konzervativna"

Kao desno konzervativni obično se nazivaju političari ili stranke koji naglašavaju važnost konzervativnih vrijednosti poput domovine i tradicionalne obitelji, kao i nacionalizma, snažne države te „zakona i reda“. Za razliku od krajnjih desničara, oni narod ne smatraju nužno etnički homogenom zajednicom (vidi u nastavku). Oni u pravilu prihvaćaju temeljna demokratska načela i postojeći ustavni poredak.

Međutim, u povijesti su se iz desnog konzervativizma razvile i protudemokratske struje: primjerice pristaše njemačke takozvane „konzervativne revolucije" čiji su glavni predstavnici bili filozof i pisac Oswald Spengler, pisac Ernst Jünger i pravnik Carl Schmitt. Oni su odbacivali parlamentarizam, modernu i društvenu raznolikost te zagovarali autoritarnu državu kojom upravlja jedan vođa. I danas u AfD-u i njegovu okruženju postoje veliki štovatelji tih ideologa: Björn Höcke, jedan od najutjecajnijih političara AfD-a, primjerice se u svojoj knjizi „Nikad dvaput istom rijekom" iznova se Höcke referira na njihove teorije.

„Völkisch"

Riječ völkisch, koja bi se mogla prevesti kao „narodni" ili „pučki", od kraja 19. stoljeća u Njemačkoj označava rasističko shvaćanje naroda. Ta ideologija definira narod kao etnički čistu zajednicu i od samog je početka bila izrazito antisemitska. Völkisch-pokret smatra se pretečom ubilačkog nacionalsocijalizma pod Adolfom Hitlerom. Njegova stranka NSDAP svoj je stranački glasnik nazvala „Völkischer Beobachter“ („Pučki promatrač").

Danas političari i stručnjaci AfD-u pripisuju 'völkisch' svjetonazor jer njegovi dužnosnici iznova prave razliku između Nijemaca s migracijskim podrijetlom i onih bez njega. Armin Pfahl-Traughber smatra da je taj pojam danas „inflacijski korišten, difuzan pojam".

„Fašistička"

Ta riječ opisuje ekstremni politički stav koji zagovara nacionalistički, protudemokratski svjetonazor. Pojam potječe od talijanske riječi fascio („snop" ili „svežanj"). Izvorno je to bio naziv kojim je sebe označavao pokret oko talijanskog diktatora Benita Mussolinija početkom 20. stoljeća. Bitna obilježja fašizma pod Mussolinijem bili su ultranacionalizam, prihvaćanje načela vođe, odbacivanje demokracije te veličanje nasilja i rata. Njemački nacionalsocijalizam pod Adolfom Hitlerom oslanjao se na fašistički pokret u Italiji, a povjesničari su ga kasnije svrstali među ekstremne oblike fašizma.

Primjena tog pojma na krajnje desničarske pokrete danas je među znanstvenicima sporna. „Oni na koje se pojam odnosi najčešće se ne mogu izjednačiti s Hitlerovim ili Mussolinijevim pokretom“, tvrdi Pfahl-Traughber. U Njemačkoj se političara AfD-a Björna Höckea smije nazvati „fašistom“. Jedan njemački sud je odlučio da je riječ o vrijednosnoj prosudbi koja se temelji na „provjerljivoj činjeničnoj osnovi“.

„Sumnja na ekstremno desničarske aktivnosti“

Ova oznaka formulacija je njemačke domaće obavještajne službe, Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka (Bundesamt für Verfassungsschutz, BfV). AfD je u Njemačkoj klasificiran kao „slučaj sumnje na ekstremno desničarske aktivnosti". Armin Pfahl-Traughber za DW objašnjava tu klasifikaciju: „Time se izražava sumnja da postoje stvarne naznake aktivnosti usmjerenih protiv slobodnog demokratskog temeljnog poretka, a koje zahtijevaju još detaljniju provjeru."

Za klasifikaciju kao slučaj sumnje nije dovoljno da stranka zastupa mišljenja protivna Ustavu. Odlučujuće je da stranka planira postupke usmjerene protiv temeljnih vrijednosti društva. U slučaju AfD-a to je, prema spoznajama Ureda za zaštitu ustavnog poretka, nastojanje stranke da Nijemcima s migracijskom pozadinom dodijeli pravno podređen status. To je protivno Temeljnom zakonu. Tu je klasifikaciju 2024. godine potvrdio Viši upravni sud u Münsteru.

„Dokazano ekstremno desničarsko djelovanje“

Ta klasifikacija Saveznog ureda za zaštitu ustavnog poretka, prema riječima politologa Pfahl-Traughbera, „rezultat je provjere prema kojoj se politički akter smatra ekstremističkim“. Ta klasifikacija sa sobom vuče i konkretne posljedice: „Stranka se ubuduće može nadzirati obavještajnim sredstvima.“ To znači da se može prisluškivati telefonski ili nadzirati putem (infiltriranih) doušnika.

Članovima stranke koja je klasificirana kao dokazano ekstremno desničarska može se uskratiti zaposlenje kao nastavnički kadar, u policijskoj službi ili u vojsci, jer njihova odanost ustavnom poretku nije zajamčena. Klasifikaciju AfD-a kao „dokazano ekstremno desničarske“ stranke koju je donio Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka trenutačno preispituje Upravni sud u Kölnu.

U maloj lokalnoj krčmi „Le Derby“ u Ženevi, četvorica muškaraca uživaju u pivu nakon posla. Beni, jedan od njih, pokreće goruću temu:

„Vrlo je važno imati ovu neutralnost. Ne kao sada, kada je Švicarska zbog Rusije stala na jednu stranu."

U švicarskom Ustavu je zapisana obveza neutralnosti. Usprkos tome, Švicarska se, nakon izvjesnog oklijevanja, pridružila ekonomskim sankcijama zapada protiv Rusije, koja je napala Ukrajinu. To nije bila dobra odluka, smatra on.

I prolaznica Heidi, koja se zatekla u blizini, izražava skeptičnost: „Načelo neutralnosti kod nas je dobra stvar. U budućnosti bi se trebali striktno držati naše neutralnosti."

Narodna inicijativa za strože shvaćanje neutralnosti

Slično zahtijeva i čovjek koji je u Švicarskoj zapravo već na glasu kao „politički umirovljenik". Christoph Blocher (85): prije nekoliko desetljeća bio je ikona desno-konzervativne Švicarske narodne stranke (SVP), nekadašnji zastupnik u parlamentu, a jedno vrijeme čak i član savezne vlade u Švicarskoj.

Ovih dana ponovno se oglasio – kao vatreni zagovornik takozvane „Inicijative za neutralnost", koju su pokrenuli krugovi iz njegove stranke.

Kako navodi Blocher, povratak tradicionalnoj neutralnosti 1938. je spasio Švicarsku od uvlačenja u Drugi svjetski rat. I to neutralnosti koja je išla daleko šire od načela vojnog nemiješanja:

„Stručnjaci to nazivaju integralnom neutralnošću. To znači: apsolutna. To znači: neutralni smo i kada je riječ o nevojnim kaznenim mjerama."

Traži se odustajanje od sankcija

Nevojne kaznene mjere – Blocher u jednom videu objašnjava što točno pod tim podrazumijeva. Ovaj borbeni 85-godišnjak u neutralnost ne ubraja samo princip vojnog nemiješanja, već i „ekonomske ili diplomatske sankcije“. Jer, prema njegovim riječima, „tko to radi, već je strana u sukobu“.

To znači da Švicarska ubuduće ne bi smjela sudjelovati u ekonomskim ili diplomatskim sankcijama, osim ako ne postoji odgovarajuća odluka Ujedinjenih naroda.

Tako stoji u nacrtu narodne inicijative „Za očuvanje švicarske neutralnosti".

I upravo to je najosjetljivija točka: na početku ruskog rata protiv Ukrajine, Švicarska se – nakon kratke i kontroverzne debate – pridružila zapadnim sankcijama protiv Ruske Federacije. To je bila greška, kaže Blocher.

Ministar upozorava na izolaciju Švicarske

To nije bila greška, poručuje, na primjer, Ignazio Cassis, švicarski ministar vanjskih poslova iz liberalne Slobodarske demokratske stranke (FDP). Ne smije se ni zamisliti što bi se dogodilo ako bi Blocherove ideje o „integralnoj neutralnosti“ postale važeći zakon, kaže on.

„Protiv država koje vode rat više ne bi mogle uvoditi nikakve sankcije", kaže Cassis. „Današnje sankcije protiv Rusije, na primjer, više ne bi bile moguće jer ih nije izglasao UN. To bi moglo imati teške vanjskopolitičke posljedice."

Cassis strahuje da bi se u tom slučaju Švicarska „odvojila" od zapadne zajednice država. Slično razmišlja i većina političara iz svih ostalih stranaka zastupljenih u parlamentu u Bernu – s izuzetkom Blocherovog SVP-a.

Ta stranka ima uvjerljivo najviše zastupnica i zastupnika (62) u Nacionalnom vijeću, donjem domu švicarskog parlamenta s ukupno 200 mandata.

Pojam neutralnosti je fleksibilan

Činjenica je da pojam „neutralnost" stoji u švicarskom Ustavu. Kako bi ga se konkretno trebalo primjenjivati, to tamo međutim ne piše.

Ministar vanjskih poslova Ignazio Cassis stoga smatra da dosadašnji princip „fleksibilne primjene" ima smisla.

„Fleksibilno oblikovanje neutralnosti sačuvalo je Švicarsku neozlijeđenom kroz geopolitičke potrese i ratove. Tako bi to trebalo ostati i u budućnosti.“

To bi se u budućnosti trebalo promijeniti, uzvraća Christoph Blocher. O tome hoće li on i njegov SVP uspjeti s ovom inicijativom oko neutralnosti, odlučit će se na referendumu 27. rujna.

Venezuela i Izrael su diplomatske odnose prekinuli 2009. godine, kada je tadašnji venezuelanski predsjednik Hugo Chávez, protjeravši izraelskog veleposlanika, prosvjedovao protiv izraelske vojne ofenzive u Pojasu Gaze. Sedamnaest godina kasnije, Caracas i Jeruzalem dogovorili su uspostaviti mehanizam kojim će svojim građanima ponovno omogućiti konzularne usluge. Riječ je, doduše, o ograničenom, ali donedavno nezamislivom koraku.

Kolumbija je otišla puno dalje. Vlada novog predsjednika Abelarda de la Espriella nije samo poništila odluku njegovog prethodnika Gustava Petra o prekidu diplomatskih odnosa, već je najavila i preseljenje svoga veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem te priznala izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni. Taj teritorij, koji se prema međunarodnom pravu smatra sirijskim, Izrael je okupirao 1967. godine, a njegovu aneksiju velika većina međunarodne zajednice ne priznaje, uključujući Njemačku i Ujedinjene narode (UN).

Političko „ljuljanje"

„Postoji tendencija približavanja Izraelu koja je odgovor na val radikalne desnice koja se etablirala u regiji“, objašnjava Isaac Caro, profesor na Sveučilištu Alberto Hurtado u Čileu, u razgovoru za DW. Prema njegovom mišljenju, to je povezano s „aktivnim usklađivanjem s vanjskom politikom Sjedinjenih Američkih Država".

Daniel Wajner, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, također govori o „valu“. Prethodnici toga vala desnice su bili Jair Bolsonaro u Brazilu i Nayib Bukele u El Salvadoru, a sada se on osobito jasno očituje kod Javiera Mileija u Argentini i u drugim zemljama. Wajner to opisuje kao „ljuljanje" s lijeva na desno, ali pritom uvodi i još jednu varijablu: populizam. Kad se desnom trendu pridruži populizam, kaže on, tada ne dolazi samo do približavanja, nego čak i do „zagrljaja" Izraela.

Gilberto Aranda sa Sveučilišta u Čileu također vidi jednu regionalnu tendenciju čiji je prvi element snažno preusmjeravanje prema SAD-u pod vladom Donalda Trumpa, a time i približavanje Izraelu.

Od Mileija do Kolumbije

Argentina je najočitiji primjer. Javier Milei približavanje Izraelu „brendirao" je kao istaknuti dio svoje vanjske politike i vlastitog političkog identiteta. Politički analitičar Caro s tim u svezi navodi da je povezanost s Izraelom postala obilježje radikalne desnice u regiji te da je taj razvoj povezan i s diskursom o pripadnosti jednoj zapadnoj, židovsko-kršćanskoj civilizaciji.

Motivacije, međutim, nisu posvuda iste u Južnoj Americi. Wajner ističe ideološke, vjerske, ali i strateške faktore. Bliskiji odnosi s Izraelom služe i za slanje signala Washingtonu o određenom međunarodno političkom usmjerenju.

U Kolumbiji se pokazuju razmjeri tih oscilacija: pod Petrom je Bogotá 2024. prekinula odnose zbog rata u Pojasu Gaze, pod De la Espriellom ponovno je krenula u smjeru potpore Izraelu.

Caro govori o „temeljitom zaokretu" u kolumbijskoj vanjskoj politici, osobito prema Sjedinjenim Američkim Državama. Priznavanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni pokazuje koliko je daleko otišao taj zaokret, dodaje. Prema Arandi, u Kolumbiji se preusmjeravanje prema Washingtonu preklapa s osobnim uvjerenjima novog predsjednika, koji je prešao na protestantizam.

Poseban slučaj Venezuele

Venezuela se ne uklapa tako lako u ovu ideološku shemu. Režim se politički nije promijenio. Promijenio se, međutim, njegov međunarodni položaj nakon američke intervencije i naknadnog približavanja Washingtonu početkom 2026. godine. Obnova konzularnih usluga ima veliku simboličku vrijednost. Za Izrael je obnova odnosa sa zemljom koja je godinama bila jedan od njegovih najodlučnijih protivnika u regiji diplomatski uspjeh.

Političko „ljuljanje" se događa i u drugim zemljama: Bolivija je prekinula odnose 2023. godine, a ponovno ih uspostavila u prosincu 2025. nakon promjene vlasti. Pomak se dogodio i u Čileu: dok je Gabriel Boric vrlo kritički gledao na vladu Benjamina Netanjahua, nova vlada Joséa Antonija Kasta zauzela je znatno pozitivniji stav i, između ostalog, nastoji ponovno oživjeti suradnju u području obrane. Aranda ipak naglašava da Santiago nije otišao toliko daleko kao Bogota.

Brazil i Meksiko drukčije

Slika u Latinskoj Americi ipak nije nimalo jedinstvena. Brazil predstavlja svojevrsnu protutežu tom trendu. Vlada Luiza Inácia Lule da Silve zauzima izrazito kritičan stav prema izraelskom djelovanju u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

„Zemlja s najvećim utjecajem u regiji, a koja zauzima kritičan stav prema Izraelu nedvojbeno je Brazil“, naglašava Aranda. Upravo zbog demografske, gospodarske i političke težine Brazila, regionalno približavanje Južne Amerike Izraelu teško se može smatrati potpunim.

Tu je i Meksiko, drugi div Latinske i Srednje Amerike. Dok je Lula bio osobito kritičan, Meksiko pod predsjednicom Claudijom Sheinbaum pokušava zadržati veću neutralnost i diplomatsku ravnotežu. Ona kritizira izraelsko djelovanje u Pojasu Gaze, ali zadržava diplomatske odnose. To pokazuje da kritika Netanjahuove vlade ne znači nužno i prekid odnosa s državom Izrael.

Nekadašnji kritički front Latinske Amerike prema Izraelu time je oslabljen. Aranda smatra da je taj blok danas, nakon političkih promjena u zemljama poput Kolumbije, „zamagljen“, iako Brazil i dalje ima dovoljno težine da zastupa alternativno stajalište.

Izraelski interes nije ograničen samo na pridobivanje (podrške) prijateljskih vlada. Odnosi sežu sve do osnutka izraelske države 1948. godine i obuhvaćaju migracije, trgovinu i sigurnost. Potpora Latinske Amerike u multilateralnim organizacijama poput Ujedinjenih naroda uvijek je bila važna kako bi se suzbila međunarodna izolacija Izraela.

Wajner aktualne interese sažima u tri pojma: „legitimitet, suradnja i utjecaj". Izraelu su, s jedne strane, potrebni partneri, ali i gospodarska, tehnološka i vojna suradnja, pojašnjava. Latinska Amerika pak u Izraelu pronalazi snažnog partnera u područjima poput kibernetičke sigurnosti, umjetne inteligencije i obrane.

Približavanje Izraelu je stoga odnos u oba smjera te je i dalje snažno povezano s političkim ciklusima, odnosno s time tko, kada i gdje ima vlast u svojim rukama u Latinskoj Americi.

Sunce bez oblaka, krajolik iz snova sa surovim stijenama i kristalno čistom vodom, idealan za planinarenje. Sve bi to moglo izazvati pravi osjećaj odmora da nema naoružanih ljudi posvuda oko vas.

Tko putuje u Afganistan mora se pripremiti na brojne kontraste te vrste: na tržnicama u Kabulu pod šarenim suncobranima u obliku piramida su posložene baršunaste breskve, a odmah pokraj voća i povrća nalaze se maskirne uniforme. Talibani s puškama nadgledaju cijeli prizor.

Djeca stoje uz ceste u središtu grada, kucaju na prozore automobila i prose, lica humanitarne krize koja pogađa zemlju. U pozadini se uzdižu goleme, novoizgrađene palače i svečane dvorane s raskošno osvijetljenim pročeljima. Ondje se održavaju svadbe, ali bez pjesme i plesa: Afganistan je jedina zemlja na svijetu u kojoj je glazba zabranjena.

Tu je i još jedan kontrast: najpoznatiji nacionalni park u zemlji, Band-e Amir. Krševiti planinski krajolik otvara se pred posjetiteljem, žućkasto-crvenkaste stijene iznenada kao da se povlače i otkrivaju niz od šest jezera. Voda ultramarin-plave boje proteže se kroz zadivljujući krajolik. Ipak, mjesto je pusto, turista nema nigdje na vidiku.

Razlog je otrežnjujući: ženama nije dopušten ulazak u nacionalni park, kao ni na mnoga druga znamenita mjesta, osim u ranim jutarnjim satima. Zbog toga i njihovi muževi najčešće ostaju kod kuće.

Talibani žele privući turiste u zemlju

Unatoč svemu, talibani žele ojačati slabo gospodarstvo kroz turizam i aktivno privlače posjetitelje. Prema podacima Ministarstva kulture, prošle godine zemlju je posjetilo više od deset tisuća stranih turista.

Khubib Ghafran iz Ministarstva kulture obećava „sigurnu zemlju, netaknutu prirodu, srdačne ljude i povoljne cijene putovanja“. No za to postoje i (pred)uvjeti:

„Ako dolazite ovamo, morate poštovati naše islamske i kulturne zakone. Unutar tih granica možete ići kamo god želite.“

Malen, ali rastući broj influencera to i čini. Među njima je i Indijka Ankita, koja putuje stvarajući profesionalni sadržaj za Instagram. Proturječja Afganistana teško podnosi:

„Deset minuta sam sretna, a sljedećih deset minuta tužna, jer imam osjećaj da, iako su ljudi prema nama strankinjama zaista ljubazni, vlada prema ženama općenito nimalo nije ljubazna.“

Blogerica ni u kojem slučaju ne želi stvoriti sliku da je Afganistan savršen. No bila je znatiželjna.

Naoružani ljudi pružaju „osjećaj sigurnosti“

Znatiželjni su i drugi putnici, poput Hannelore. Ovu zaposlenicu iz njemačke regije Schwarzwald nije obeshrabrilo dugogodišnje upozorenje njemačke vlade u vezi putovanja u Afganistan. Prema njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, „nije moguće pružiti konzularnu pomoć na licu mjesta“. Njemačko veleposlanstvo u Kabulu zatvoreno je od 2021. godine, kada su talibani (ponovno) preuzeli vlast.

Kada je prijateljima rekla da želi putovati u Afganistan, mnogi su bili šokirani, kaže Hannelore: „Rekla sam im da se želim sama uvjeriti je li sve doista toliko negativno."

Kada je riječ o sigurnosti, ostala je pozitivno iznenađena. Kaže da joj činjenica da na svakom uglu stoji naoružani muškarac ulijeva osjećaj sigurnosti. Drugi sudionici njezine grupe s putovanja stalno prisutne sigurnosne snage doživljavaju pak kao dio krajolika.

„Kao drveće ili plavo nebo“, kaže poljski financijski stručnjak Michal.

Fotografiranje žena nije dopušteno

Oboje putuju organiziranom turističkom turom kroz zemlju. Vlada zahtijeva da svaki turist bude u pratnji turističke agencije. Agencije zatim objašnjavaju turistima kako se trebaju ponašati, primjerice na vjerskim mjestima, te paze da nitko ne prekrši takozvani talibanski zakon o ćudoređu.

Pravila se mogu prekršiti vrlo lako, primjerice ako netko snimi fotografiju na kojoj se vidi žena. Potrebno je poštovati i pravila odijevanja: dok muškarci mogu nositi majice kratkih rukava i traperice, turistkinje moraju biti pokrivene od glave do pete. Za razliku od lokalnih žena, ipak smiju ostaviti lice otkrivenim.

Putnici stvarnu situaciju afganistanskih žena mogu vidjeti samo djelomično, ali je očito da mnogim Afganistankama i njihovoj djeci nije dobro u toj zemlji.

„Nisam pobornica prikazivanja Afganistana na društvenim mrežama"

Što o turizmu pod talibanima misle oni koji su u zemlji kako bi pružali humanitarnu pomoć? Veronika Staudacher iz Caritasa kaže da nije veliki pobornik „velikog promoviranja Afganistana na društvenim mrežama“. No dodaje:

„Smatram da je važno upoznavati zemlje, a prije svega ljude koji tu žive, kako bi se razumjelo što se krije iza svega toga."

A iza svega toga krije se činjenica da trećina stanovništva nema pristup osnovnim zdravstvenim uslugama, dok je smrtnost majki i djece vrlo visoka, objašnjava Staudacher. Nezaposlenost, siromaštvo i glad zahvatili su zemlju, a dodatno ih pogoršavaju sankcije i međunarodna izolacija.

Nastojanja da se privuku turisti djeluju bespomoćno, ali nisu iznenađujuća. S tim se slaže i čelnica misije Ujedinjenih naroda za Afganistan Georgette Gagnon:

„De facto vlasti u Afganistanu itekako su zainteresirane za poticanje gospodarskog razvoja zemlje."

No, ističe ona, trebalo bi osigurati da eventualni rast turizma prije svega koristi lokalnim zajednicama.

Mnogi promatrači u Europi prije godinu dana su bili užasnuti dok su izdaleka morali gledati što se događa u dalekoj Aljasci, na krajnjem sjeveru SAD-a: Ruski predsjednik Vladimir Putin, očito ponosan i sretan, hodao je prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu po gotovo beskrajno dugom crvenom tepihu, dok mu je Trump pljeskao i srdačno mu poželio dobrodošlicu na američkom tlu. Pri čemu na Aljasci još uvijek pomalo puše i duh stare Rusije, jer je Aljaska nekoć bila kolonija ruskih careva.

Nitko točno ne zna o čemu su njih dvojica potom razgovarala. Nakon susreta nije bilo zajedničke izjave, nikakvog jasnog i javno objavljenog dogovora.

Povratak na poslijeratni poredak?

No dojam približavanja dviju velikih zemalja ipak je postojao, što je neke podsjetilo na „duh Jalte“. Godine 1945. sovjetski vođa Josif Staljin i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt – zajedno s britanskim premijerom Winstonom Churchillom – u tom mjestu na Krimu razgovarali su o poslijeratnom poretku u Europi i odredili zone utjecaja.

I nakon summita u Anchorageu činilo se da bi SAD i Rusija ponovno mogli razgovarati o Europi, a da Europljani pritom ne sjede za stolom. Aljaska je daleko od Europe i nitko iz Europe nije bio pozvan. Upravo se na to mislilo kada se u mjesecima nakon toga, prije svega u Moskvi, govorilo o „duhu Anchoragea“.

Putin je u Anchorageu, potpuno u duhu Trumpova „sklapanja poslova“, obećao gospodarsku razmjenu i obostranu korist – nešto za što je i Trump vrlo zainteresiran.

Trump je Putina već više puta nazivao „strong leaderom“, snažnim vođom. I na Aljasci je američki predsjednik djelovao kao da prema svemoćnom Putinu kod kuće osjeća više simpatija nego prema Zelenskom, kojem je tijekom onog skandaloznog prijema u Bijeloj kući s visoka predbacio da „nema ništa u rukama“.

Za sada nije planiran novi susret

No taj je dojam, kao što je to često slučaj s Trumpom, bio prolazan. Unatoč svim svađama, on je dosad ostao uz Europljane koji podupiru Ukrajinu. Ubrzo se više nije moglo mnogo osjetiti od „duha Anchoragea“, ako je on uopće ikada postojao.

Trump zasad ni u kojem slučaju ne pokazuje namjeru ponovno se sastati s Putinom. A upravo ga je Putin prije godinu dana na Aljasci pozvao u uzvratni posjet Moskvi. Od toga nije bilo ništa.

Lavrov se bori protiv fantoma

Zato gotovo prkosno zvuči kada se u Moskvi i dalje govori o „duhu Anchoragea“. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u veljači je ljutito izjavio da Europljani neće uspjeti uništiti taj duh – „duh Anchoragea“ je neuništiv: "To je trenutačno vrlo popularna tema: da je on uništen. Duh se ne može uništiti, može doduše iščeznuti ili se otrovati raznim štetnim kemijskim plinom – što Europa također pokušava – ali to im neće uspjeti", izjavio je Lavrov.

U Abu Dhabiju su u siječnju 2026. prethodno održani oprezni, istraživački razgovori pregovarača, u kojima su, uz Rusiju i SAD, sudjelovali i predstavnici Ukrajine. U Moskvi je to ponovno opisano kao izraz „duha Anchoragea“. No iz toga nije proizašlo ništa, osim razmjene zarobljenika.

Otkriva se jedan drugi duh

„Duh Anchoragea“ zapravo je vjerojatno više stav: Rusija želi sa SAD-om biti ravnopravna, što Putin uvijek iznova jasno daje do znanja, a upravo se to činilo duhom susreta na Aljasci.

No, ako je ikada postojao, taj je duh ipak iščeznuo. I u Moskvi se sve više prihvaća ta spoznaja. Putinov savjetnik Jurij Ušakov u međuvremenu već traži druge „duhove“, i to u Pekingu, gdje je Putin u svibnju vrlo srdačno dočekan.

„Duh Pekinga doista postoji“, rekao je Ušakov povodom posjeta Kini. „Kad je riječ o navodnom ’duhu Anchoragea’, nisam baš siguran u to, taj izraz nikada nisam ni koristio.“

Rat stiže i u Rusiju

Godinu dana nakon summita na Aljasci kraj ruskog agresivnog rata protiv Ukrajine nije na vidiku. No i Ukrajina može izvijestiti o uspjesima. Među njima je i nestašica benzina diljem Rusije jer su rafinerije ciljano napadane, kao i uništena skladišta ruskog internetskog diva Wildberries.

Time rat stiže i daleko od bojišnice, u svakodnevni život ljudi u Rusiji. Gledano iz današnje perspektive, od spektakularnog nastupa na Aljasci ostalo je malo. A Trump je u međuvremenu svoju pozornost usmjerio i na druge stvari, primjerice na rat protiv Irana.

Godinama su se na noćnim satelitskim snimkama Sjeverne Koreje vidjele tek rijetke svjetlosne točke. Zbog nestašice električne energije čak su i gradovi uglavnom tonuli u mrak. No tijekom posljednjih šest godina od travnja 2020. osvijetljena površina u središtu Pjongjanga više se nego udvostručila, a intenzitet svjetlosti porastao je trostruko.

Portal NK News u snažnijem osvjetljenju gradskih četvrti vidi dokaz da je režim dao prednost opskrbi električnom energijom novih ulica i stambenih objekata u središtu grada kako bi pokazao svoja postignuća. Državni vođa Kim Jong Un još je 2021. na Osmom partijskom kongresu najavio izgradnju 50.000 novih stanova u glavnom gradu. Taj je plan i pokrenuo, među ostalim u novoj četvrti Hwasong s dva stambena nebodera od 40 katova koji podsjećaju na interkontinentalnu raketu tipa Hwasong.

„Najveća gospodarska uspješnica“

Nova naselja s visokim zgradama nisu jedini znak rastućeg blagostanja Sjeverne Koreje. Dugogodišnji posjetitelji kažu da Pjongjang djeluje modernije, s mnoštvom uvezenih automobila, uključujući električne automobile iz Kine, aplikacijama za pametne telefone za plaćanje putem QR koda i pozivanje taksija te robnim kućama koje nude zapadne modne i kozmetičke marke.

U Pjongjangu je režim dovršio najveću bolnicu i staklenik veličine Central Parka u New Yorku. Na istočnoj obali Kim je u lipnju 2025. otvorio pet kilometara dugo ljetovalište Wonsan-Kalma s kapacitetom za 20.000 gostiju. Wall Street Journal nazvao je u lipnju Sjevernu Koreju „najvećom gospodarskom uspješnicom na svijetu“.

Unosni (ratni) poslovi s Rusijom

Nagli gospodarski uzlet diktatura vjerojatno financira prije svega visokim prihodima od sudjelovanja u ruskom ratu protiv Ukrajine. Prema izvješću južnokorejskog Instituta za strategiju nacionalne sigurnosti (INSS) iz ožujka, Sjeverna Koreja zaradila je između 7,7 i 14,4 milijarde američkih dolara prodajom streljiva Moskvi i slanjem vojnika na bojište. Bloomberg Economics nedavno je procijenio da je vojna potpora Rusiji između 2022. i 2025. donijela više od 14 milijardi američkih dolara prihoda.

Dodatnih gotovo osam milijardi dolara stiglo je iz trgovine s Kinom, iznajmljivanja sjevernokorejskih radnika u inozemstvu, izvoza i internetskog kriminala. Primjerice, tijekom najvećeg svjetskog napada na platformu Bybit u veljači 2025. navodno su sjevernokorejski hakeri ukrali Ethereum tokena u vrijednosti 1,5 milijardi dolara, radi se o mreži s virtualnom valutom. Za usporedbu, bruto domaći proizvod Sjeverne Koreje prethodne je godine iznosio 27 milijardi dolara.

Kim: „Sve se promijenilo"

Nova uloga saveznika Rusije donijela je Kimu veći politički značaj i snažniju vojnu moć, što se vidi i u porinuću dvaju razarača od 5.000 tona. Tijekom svojih 15 godina na vlasti autokrat nikada nije raspolagao tolikim utjecajem i novcem.

Riječ je o zapanjujućem preokretu. Tijekom pandemije koronavirusa autokrat je izgubio na utjecaju i početkom 2021. na kongresu Radničke stranke, sa suzama u očima, priznao da su „gotovo svi gospodarski sektori podbacili u odnosu na očekivanja“. Na sljedećem partijskom kongresu pet godina kasnije ispred zgrade je bilo raspoređeno sedam redova topništva, a Kim je slavodobitno izjavio: „Sve se temeljito promijenilo.“

Partnerstvo s Rusijom omogućilo je Sjevernoj Koreji da izgubi status parije u svjetskoj politici i prevlada svoju dugogodišnju izolaciju. Vladimir Putin posjetio je Kima u Pjongjangu u lipnju 2024., kineski predsjednik Xi Jinping stigao je u lipnju ove godine, tri mjeseca nakon bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka. Kim je s Xijem i Putinom sudjelovao na obilježavanju 80. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Pekingu u rujnu 2025. godine.

Unosno iznajmljivanje vojnika

Nije poznato je li Rusija ili Sjeverna Koreja prva došla na ideju da golema skladišta streljiva te osiromašene zemlje iskoristi za rat protiv Ukrajine. Prema ukrajinskim procjenama, Sjeverna Koreja je tijekom 2024. i 2025. osigurala polovicu streljiva potrebnog Rusiji na bojišnici, kao i samohodno topništvo, višecijevne raketne bacače i balističke rakete. Trenutačno, prema ukrajinskim navodima, planira u Rusiji rasporediti raketnu postrojbu s 90 vojnika, šest lansirnih sustava i do 120 projektila u kako bi sudjelovala u borbama protiv Ukrajine.

Između 16.000 i 22.000 sjevernokorejskih vojnika već je pomagalo Rusiji u potiskivanju ukrajinskih snaga iz pogranične regije Kursk te kasnije u razminiranju tog područja. Prema riječima ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Kim sada namjerava rasporediti dodatnih 30.000 do 50.000 vojnika u Rusiji. To je unosan posao: prema izvješću INSS-a, Kim mjesečno dobiva 2.800 američkih dolara za svakog vojnika, 3.000 dolara za časnika te između 6.000 i 10.000 dolara za svakog poginulog vojnika.

Kao i za vrijeme SSSR-a međusobna trgovina uglavnom se odvija kroz robnu razmjenu. U zamjenu za streljivo, oružje i vojnike Moskva isporučuje sirovu naftu i naftne derivate, žitarice te vojnu opremu, od sustava protuzračne obrane do tehnologije za izgradnju dronova, projektila i podmornica.

Program regionalnog razvoja

Unatoč svemu tome, prema mišljenju stručnjaka, gospodarski procvat zaobilazi velik dio stanovništva. Rast cijena hrane i slabljenje nacionalne valute wona pogađaju mnoga siromašnija kućanstva koja nemaju pristup devizama. U brojnim obiteljima sada i žene moraju raditi kako bi održale životni standard. Kim je u proljeće 2024. predstavio razvojni program „20x10“ za regije izvan dobro opskrbljenog glavnog grada Pjongjanga, koji navodno želi financirati upravo iz tih izvanrednih prihoda. Svake godine u 20 gradova ili okruga trebale bi biti izgrađene moderne tvornice. Tijekom deset godina na taj bi način trebalo nastati ukupno 200 regionalnih industrijskih projekata.

No stručnjak za Sjevernu Koreju Andrej Lankov, profesor na Sveučilištu Kookmin u Seulu, smatra da će projekti „20x10“ uglavnom propasti.

„To je zato što tvornice ne raspolažu potrebnom infrastrukturom, a ne vodi se računa ni o mehanizmima opskrbe električnom energijom, rezervnim dijelovima i sirovinama“, kaže Lankov. Posebno ističe da će te tvornice poslovati prema načelima planskog gospodarstva, koje nije prikladno za mala i srednje velika poduzeća.

„Za razliku od gospodarskog rasta koji se u Sjevernoj Koreji dogodio sredinom 2010-ih godina, sadašnji rast nije rezultat unutarnjih gospodarskih reformi, nego isključivo međunarodne sreće“, smatra Lankov.

Profesorica engleskog jezika Halina Artemova živjela je gotovo 40 godina u Mariupolju, na adresi Metalurški prospekt 87. „To je moj voljeni grad. Kad vidim fotografije, navru mi suze. Poznajem svaku pukotinu u asfaltu, svako stablo", rekla je za DW. U ruskom napadu u ožujku 2022. jedna raketa je pogodila njezinu stambenu zgradu u ovom gradu na Azovskom moru.

U susjednoj zgradi, na adresi Metalurški prospekt 85, fotograf Jevhen Sosnovskij živio je sa suprugom dvadeset godina: „Sve sam sam napravio, od uređenja interijera do namještaja. Mnogo smo uložili i željeli smo ondje mirno provesti starost.“ Nakon raketnog udara i njegova je zgrada planula. Stanovnike su protjerale ruske postrojbe, a nisu smjeli ponijeti ni hranu ni odjeću.

Na mjestu kuće Jevhena Sosnovskog danas se nalazi parkiralište, a ondje gdje je živjela Halina Artemova podignuta je nova zgrada. Ruski građevinski investitor „Su-2007“, koji djeluje na područjima Ukrajine pod ruskom okupacijom, srušio je više objekata na Metalurškom prospektu uništenih u ratu i na njihovu mjestu izgradio višekatnice. One su dio stambenog kompleksa „Lenjingradski kvart".

DW nema pristup područjima Ukrajine pod ruskom okupacijom i ne može izravno izvještavati iz Mariupolja. Ipak, razgovori s bivšim stanovnicima grada, satelitske snimke i istraživanja na internetu omogućuju djelomičnu rekonstrukciju današnjeg života u Mariupolju.

Novopridošli na Metalurškom prospektu

Primjerice, ljudi koji su se već uselili u nove stanove na Metalurškom prospektu međusobno komuniciraju na internetskim susjedskim forumima. Kako proizlazi iz tih foruma, većina ih je stanove kupila za vlastite potrebe ili za iznajmljivanje. Zanimaju ih mogućnosti dostave namještaja iz Rusije te izbor vrtića i škole za njihovu djecu.

U razgovorima se također podsjeća da je pri predaji dokumentacije najvažnije da dokumenti budu ruski. Mnogi još nisu završili uređenje svojih stanova, a neke obitelji s malom djecom žale se na buku: „Vrijeme je za odmor! Prestanite već jednom s tim prokletim radovima! Ili ste možda proukrajinski nastrojeni i protiv ruskih zakona?“

Prema riječima ekonomskog stručnjaka Vjačeslava Širjajeva, stanove u novogradnjama Mariupolja uglavnom kupuju doseljenici, odnosno pripadnici ruskih sigurnosnih struktura, državni službenici i logističko osoblje povezano s vojskom.

„Tu je i mali broj ljudi koji jednostavno žele živjeti uz more, ali si ne mogu priuštiti Krim ili Soči“, kaže on.

Na područjima pod ruskom okupacijom nude se povoljni stambeni krediti s godišnjom kamatnom stopom od dva posto tijekom cijelog trajanja kredita, pod uvjetom da korisnik posjeduje rusko državljanstvo. Maksimalni iznos kredita iznosi šest milijuna rubalja (oko 63.000 eura), a vlastito učešće mora biti najmanje deset posto.

Cijene stanova znatno porasle

U Mariupolju se gradi na desetke stambenih zgrada, a mnoge su već useljene. Prema podacima ruskih banaka, grad zauzima prvo mjesto među okupiranim područjima po broju odobrenih hipotekarnih kredita.

Cijene nekretnina tijekom jedne godine porasle su za trećinu, prije svega zbog položaja uz more. Takvu lokaciju, tvrdi Širjajev, nije moguće pronaći u Rusiji. Međutim, prema njegovim riječima, kvaliteta stanova vrlo je loša.

„Investitori štede na svemu, ali unatoč tome traže lihvarske cijene.“

Stambeni kompleks „Lenjingradski kvart“ (naslovna fotografija) nalazi se nedaleko od središta grada i svega deset minuta vožnje od mora. Jednosobni i dvosobni stanovi stoje između 7,5 milijuna rubalja (oko 79.000 eura) i gotovo deset milijuna rubalja (oko 105.000 eura), dok su trosobni stanovi dostupni od deset milijuna rubalja naviše.

Cijena po četvornom metru, ovisno o veličini stana, zgradi i fazi gradnje, kreće se između 120.000 rubalja (oko 1.260 eura) i 217.000 rubalja (oko 2.280 eura). Novim doseljenicima odobravaju se popusti do 12 posto. „Lenjingradski kvart“ obuhvaća 15 zgrada s 12 do 15 katova.

Stanovnici kompleksa u internetskim raspravama navode da svoje hipoteke osiguravaju „od ratnih rizika“. Ako bi njihova zgrada bila uništena, više ne bi morali otplaćivati kredit banci, ali bi izgubili pravo na stan.

„Ako vlasnik preživi uništenje svog stana, ima pravo na socijalnu pomoć“, napisao je jedan stanovnik.

Na forumima se, međutim, nitko ne osvrće na činjenicu da su na mjestu današnjeg „Lenjingradskog kvarta“ još prije nekoliko godina živjeli drugi ljudi.

Mrtvi i ranjeni u Mariupolju

Prema podacima Ujedinjenih naroda, tijekom borbi 2022. godine oštećeno je ili uništeno 90 posto zgrada u gradu. Mediji procjenjuju da broj poginulih doseže desetke tisuća.

Bivši stanovnici Metalurškog prospekta, s kojima je razgovarao DW, svjedoče o mrtvim i ranjenim susjedima.

„Ujutro 21. ožujka izašao sam iz podruma i ugledao pougljenjeno tijelo pred ulazom. Nije se moglo prepoznati o kome je riječ. Stariji nepokretni muškarac sa sedmog kata poginuo je u požaru. Još jedan muškarac skočio je sa šestog kata tijekom požara i poginuo. Na petom katu živio je liječnik. Kada je raketa pogodila zgradu, bio je na dužnosti, ali njegova je supruga izgorjela“, prisjeća se Jevhen Sosnovskij.

Halina Artemova kaže: „Muškarac i njegov sin iz susjedne zgrade poginuli su kada su izašli po vodu. U kući broj 89 žena je nakon raketnog udara ostala zatrpana pod betonskom pločom i umrla. U kuću broj 91 raketa je pogodila prvi kat i pritom ubila cijelu jednu obitelj.“

Halina je i sama ranjena gelerom. Uspjela je napustiti Mariupolj sa svojom majkom i sinom. Jevhen Sosnovskij pogođen je projektilom. I on je sa suprugom i punicom pobjegao iz grada.

Mnogi stanovnici granatiranih zgrada, čiji stanovi ipak nisu bili uništeni, ostali su u Mariupolju. DW je doznao da ih okupacijske vlasti pozivaju da napuste svoje stanove. Zauzvrat im obećavaju nove.

„Oduzeli su nam dobar život"

Oni koji su pobjegli uglavnom imaju razumijevanja za svoje nekadašnje susjede koji su ostali u gradu. Ne smatraju da su svi imali mogućnost napustiti Mariupolj i započeti novi život negdje drugdje. Međutim, rusku okupaciju doživljavaju s dubokim prijezirom.

„Lokalno stanovništvo istiskuje se iz Mariupolja", kaže Halina Artemova. Danas Halina Artemova sa sinom živi u Kijevu. Tamo sada živi i Jevhen Sosnovskij.

„Grade na ljudskim kostima i grade brzo kako bi izbrisali tragove svojih zločina“, kaže Sosnovskij o postupcima Rusa u Mariupolju.

Ni Halina Artemova ni Jevhen Sosnovskij ne razmišljaju o povratku u rodni grad niti o preregistraciji svoje imovine prema pravilima ruskih okupacijskih vlasti. Pritom nije jasno bi li im uopće bio dopušten povratak.

Ukrajina, međutim, ne isplaćuje naknadu za izgubljene nekretnine jer vlasti bez pristupa okupiranom području ne mogu procijeniti stvarno stanje.

„Grade svoje šarene kuće ondje gdje je bilo groblje. Najradije bih ih bombardirao, ali samo ako u zgradama nema ljudi. To je očajno“, kaže jedan od bivših stanovnika Metalurškog prospekta.

I on je ondje živio desetljećima i još se sjeća kako je njegovo dijete napravilo prve korake u stanu koji danas više ne postoji.

Danas svoj grad opisuje ovako: „U središtu je još nekako podnošljivo, ali čim malo skrenete lijevo ili desno, osjeti se miris smrti.“

Berlin je nešto više od mjesec dana uoči važnih izbora za lokalni parlament ovog grada-savezne pokrajine bogatiji za još jedan apsurdni skandal koji je još više produbio ideološki i politički jaz koji dijeli ne samo cijelu zemlju nego i, po liberalnim stavovima dosad poznatu, metropolu.

Zbog sigurnosnih razloga kazalište „Volksbühne Berlin" i udruga „Each One Teach One" (EOTO) otkazali su planiranu plivačku manifestaciju za crnu djecu i mlade. EOTO djeluje na području prevencije rasizma i zalaže se za osnaživanje crnih ljudi.

Od 7. kolovoza 2026. pa sve do početka listopada ispred Volksbühne stoji 25 metara dug vanjski bazen, takozvani Volksbad. Ulaz je besplatan. To je akcija novog intendanta ove tradicionalne pozornice koji je na ovu ideju došao zbog toga što se kazalište renovira pa je do listopada ionako nemoguće prikazivati redoviti program.

Pojedinih je dana, međutim, bazen rezerviran za određene udruge. Poslijepodne 14. kolovoza trebao je šest sati biti na raspolaganju isključivo pripadnicima crnačke zajednice.

No organizator, uprava kazališta, je otkazala ovaj termin. „Ne možemo jamčiti ni siguran dolazak i odlazak prijavljenih posjetitelja ni opušteno praznično poslijepodne", stoji u priopćenju Volksbühne. EOTO je uz to priopćio da se više ne može vjerovati „da će to za mlade ljude biti pozitivno iskustvo i da se može zajamčiti fizička i psihička sigurnost djece i mladih (...) – ni uz zaštitare i policiju".

Reakcije iz politike

Ovoj odluci je prethodila žestoka rasprava. Ekskluzivno korištenje za građane Berlina tamnije boje kože proteklih je dana izazvalo odjek koji je brzo prešao granice Berlina. Najprije je jedna lokalna političarka u Berlinu i na saveznoj razini trenutačno vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU) na društvenim mrežama govorila o „diskriminirajućem osjećaju": „Ne smijem na bazen jer sam bijela." Ova objava je potaknula i druge političare što ni ne iznenađuje jer Berlin se nalzai usred preizborne kampanje.

Socijaldemokrati (SPD) i Ljevica su se izjasnili protiv diskriminacije crnih ljudi. Kandidat CDU-a za gradonačelnika i trenutačno berlinski senator za financije Stefan Evers je rekao kako je akcija diskriminirajuća prema svima koji nisu afričkog porijekla: „Ja sam ,Volksbad' ('Narodno kupalište‘) zapravo shvatio kao ,bazen za sve'." Berlinski predvodnik liste FDP-a Christoph Meyer rekao je da bazen koji ljude dijeli prema boji kože svoje ime dovodi do apsurda. „Javne ustanove trebaju spajati ljude, a ne razdvajati ih", rekao je Meyer.

Najaktivnije su se teme prihvatili iz desničarske Alternative za Njemačku (AfD) koja u nekim ispitivanjima čak i vodi u Berlinu. Dopredsjednica stranke Alice Weidel, na platformi „X" govorila je o „aparthejdu".

Weidel je zahtijevala: „Porezni novac za takve manifestacije treba odmah ukinuti!" Time se poziva na financiranje kazališta, a i bazena, iz javnih sredstava. Intendant „Volksbühne" Matthias Lilienthal prije otkazivanja manifestacije upozorio je u razgovoru za tjednik „Spiegel" na antidiskriminacijski zakon savezne pokrajine Berlin, „koji predviđa da se skupinama koje proživljavaju diskriminirajuća iskustva ponudi okvir u kojem se mogu kretati bez diskriminacije".

Ekskluzivno korištenje bazena za crne ljude u tom zakonu potpada pod pojam „nejednakog postupanja". U članku 5., stavku 2. zakona stoji: „Nejednako postupanje (...) opravdano je ako se prikladnim i primjerenim mjerama trebaju spriječiti ili izjednačiti postojeći nedostaci strukturno zapostavljenih osoba (...) (pozitivne mjere)."

EOTO izvještava o rasizmu i prijetnjama nasiljem

Kazalište je takvo ekskluzivno korištenje odobrilo i drugim skupinama i udrugama, primjerice „Gangway Crew", koja se bavi uličnim socijalnim radom s mladima i odraslima, ili udruzi Flussbad Berlin, koja traži ukidanje paušalne zabrane kupanja u Spreeu.

No sada je plivanje za crnu djecu i mlade postalo metom desničarske i rasističke hajke, navodi Volksbühne. Udruga EOTO u svojoj izjavi izvještava o napadima: „Otkad je počela javna rasprava o manifestaciji, primamo rasističke prijeteće e-poruke te prijetnje nasiljem i diskriminirajuće komentare na društvenim mrežama", stoji ondje.

Volksbühne unatoč kritikama ostaje pri svome stajalištu: „Naravno da ćemo i dalje nuditi pozitivne mjere za strukturno zapostavljene ljude", priopćio je intendant Matthias Lilienthal. Nastavit će se i suradnja s udrugom EOTO. Ipak, zaštita gostiju, partnera i zaposlenika ima najviši prioritet.

Početkom kolovoza je javnost saznala da francuske vlasti Ruski dom znanosti i kulture u Berlinu povezuju s mogućim aktivnostima ruskih obavještajnih službi. Ustanova u središtu njemačke prijestolnice dio je državne kulturne agencije Rossotrudničestvo, koja se od 2022. nalazi pod sankcijama Europske unije. Sankcije su uvedene zbog ruskog rata protiv Ukrajine.

„S obzirom na postupanje prema njemačkim kulturnim institucijama i organizacijama, savezna vlada sveobuhvatno i kontinuirano preispituje međunarodnopravnu osnovu Ruskog doma“, izjavio je glasnogovornik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Martin Giese 10. kolovoza na konferenciji za novinare u Berlinu. Na pitanje DW-a o budućim aktivnostima organizacije s obzirom na sankcije protiv Rossotrudničestva naglasio je da između Njemačke i Rusije postoje dva bilateralna sporazuma o pitanjima nekretnina koja se ne mogu jednostavno ukinuti. „To je, da tako kažemo, sporazum koji regulira raspolaganje Ruskim domom ovdje u Berlinu, ali i Goethe-Institutom koji vodimo u Moskvi." Svaka mjera protiv jedne institucije imala bi neposredne posljedice i za onu drugu.

Imunitet Ruskog doma

Rad Ruskog doma reguliran je sporazumom iz 2013. godine između vlada Rusije i Njemačke o lokacijama Ruskog doma u Berlinu i Goethe-Instituta u Moskvi. Sporazum vrijedi na rok od 99 godina i ugovorno obvezuje obje države da, među ostalim, preuzmu plaćanje poreza na nekretnine za odgovarajuću zgradu partnerske zemlje.

Sporazum također predviđa da „zgrade i građevinski kompleksi, u mjeri u kojoj služe službenim državnim svrhama, uživaju imunitet od mjera prisilne provedbe“. Strane ugovornice nemaju pravo bez suglasnosti druge strane prodati te komplekse ili ih u cijelosti prepustiti na korištenje trećim stranama.

Sporazum o kulturnoj suradnji

Između Moskve i Berlina postoji i međuvladin sporazum o kulturnoj suradnji, potpisan u prosincu 1992., koji je stupio na snagu u svibnju 1993. godine. Njegovo trajanje je pet godina i automatski se produljuje za isto razdoblje, osim ako jedna od strana ne obavijesti drugu najmanje šest mjeseci prije isteka važećeg razdoblja.

Oba sporazuma, onaj o lokacijama Ruskog doma i Goethe-Instituta te sporazum o kulturnoj suradnji između Rusije i Njemačke, i dalje su na snazi u petoj godini ruskog rata protiv Ukrajine, dok su od 2022. neki bilateralni sporazumi otkazani ili su izgubili valjanost. Među njima su sporazum o vojno-tehničkoj suradnji (okončan u srpnju 2025.), sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja (čije je glavne odredbe Rusija suspendirala u kolovozu 2023.) te niz europskih sporazuma povezanih s prestankom članstva Rusije u Vijeću Europe.

Ograničenja protiv Goethe-Instituta

Članak 1. sporazuma o njemačko-ruskoj kulturnoj suradnji navodi da ugovorne strane „potiču i podržavaju državne, društvene i druge inicijative radi daljnjeg razvoja sveobuhvatne kulturne suradnje i partnerstva na svim razinama“. U članku 2. potvrđuje se namjera ugovornih strana da „svim zainteresiranim osobama omoguće širok pristup kulturi, uključujući umjetnost, književnost i povijest druge zemlje“, dok članak 14. jamči da će ugovorne strane „poticati osnivanje kulturnih ustanova druge ugovorne strane na području svoje države i olakšavati njihovo djelovanje".

Najvažnija njemačka organizacija koja radi na popularizaciji njemačkog jezika u inozemstvu i promicanju međunarodne kulturne suradnje jest Goethe-Institut. U Rusiji je već u svibnju 2023. morao znatno reducirati svoje aktivnosti zbog ograničenja koja su predviđala smanjenje broja njemačkih službenika u Rusiji. Nekoliko tjedana ranije računi Goethe-Instituta u Rusiji bili su blokirani na zahtjev Ruske središnje banke, nakon što je državno odvjetništvo u Berlinu pokrenulo istragu protiv Ruskog doma i optužilo ga za kršenje sankcija. U tom su kontekstu bili blokirani i računi ruskog kulturnog centra.

Digitalne usluge Goethe-Instituta, uključujući tečajeve jezika, i dalje su dostupne, a knjižnice podružnica u Moskvi i Sankt Peterburgu, unatoč logističkim poteškoćama, i dalje dobivaju aktualnu njemačku literaturu, uvjeravali su predstavnici Instituta DW početkom godine. „Dosad se još nismo suočili s državnom cenzurom. Ipak, nastojimo koliko god možemo pridržavati se strogih zakonskih propisa u odgovarajućoj mjeri“, poručili su iz Goethe-Instituta.

DAAD „nepoželjna organizacija"

Članak 5. sporazuma navodi da će „ugovorne strane, u okviru svojih mogućnosti, studentima, doktorandima i znanstvenicima druge zemlje stavljati na raspolaganje stipendije za školovanje, stručno usavršavanje i istraživački rad te će nastojati olakšati izdavanje dozvola boravka i poboljšati uvjete boravka u zemlji domaćinu“. U stvarnosti je Njemačka akademska služba za razmjenu (DAAD) sredinom veljače 2026. morala obustaviti svoj rad u Rusiji. To se dogodilo nakon što su je ruske vlasti proglasile „nepoželjnom organizacijom".

Za studente i kandidate za znanstvene stupnjeve koji se već nalaze u Njemačkoj, međutim, prema navodima DAAD-a ništa se nije promijenilo. Stipendije se i dalje dodjeljuju bez ikakvih izmjena, poručuje organizacija.

Izravni kontakti praktično nemogući

Prema članku 9. sporazuma o kulturi, ugovorne strane pozdravljaju „izravne kontakte između društvenih skupina i udruga, uključujući sindikate, crkve, vjerske zajednice, umjetnička udruženja, političke, kulturne i druge zaklade“. Međutim, posljednjih godina više njemačkih zaklada u Rusiji proglašeno je „nepoželjnim organizacijama“.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu kao takve su označene Zaklada Konrad Adenauer, Zaklada Heinrich Böll, Zaklada Friedrich Ebert, Zaklada Friedrich Naumann, Zaklada Hanns Seidel i Zaklada Rosa Luxemburg, sve stranačke zaklade koje su prije rata djelovale u Rusiji.

U kolovozu 2025. je i njemačka Zaklada Sjećanje, odgovornost i budućnost proglašena „nepoželjnom“. Osnovana je u spomen na žrtve nacionalsocijalizma, a u početku je, među ostalim, bila zadužena za isplatu odšteta prisilnim radnicima tijekom Drugog svjetskog rata. Kasnije je financijski podupirala međunarodne humanitarne projekte. U rujnu prošle godine i organizacija Friede Allen proglašena je „nepoželjnom“. Ta udruga pomaže svećenicima Ruske pravoslavne crkve koji su zbog svojeg javnog protivljenja ratu suspendirani iz službe ili su na drugi način ostali bez sredstava za život.

Onima koji surađuju s „nepoželjnim organizacijama“ u Rusiji prijete kaznenopravne mjere. To sve „izravne kontakte“ predviđene sporazumima čini praktično nemogućima.

Višemjesečne blokade Hormuškog tjesnaca prisiljavaju zemlje Perzijskog zaljeva da traže nove putove za izvoz svoje nafte. Uski morski prolaz između Irana i Omana jedna je od najvažnijih svjetskih ruta za transport nafte. Prije izbijanja rata s Iranom, oko 20 posto globalnog izvoza nafte transportirano je iz Perzijskog zaljeva prema Europi, Aziji i Sjevernoj Americi.

Iako su Sjedinjene Američke Države i Iran potpisali deklaraciju o namjeri ponovnog otvaranja plovnog puta, kontejnerski brodovi ni danas ne mogu slobodno prolaziti kroz tjesnac.

Za Saudijsku Arabiju na važnosti su dobili alternativni transportni pravci preko Crvenog mora. Sirova nafta transportira se Istočno-zapadnim naftovodom od istočnih naftnih polja kraljevstva do saudijske luke Yanbu na Crvenom moru. Time je osiguran izvoz nafte.

Prema podacima platforme za praćenje prometa IMF PortWatch, saudijski izvoz s obale Perzijskog zaljeva u travnju i svibnju pao je s 47,5 milijuna tona u istom razdoblju prethodne godine na aktualnih 6,3 milijuna tona. Istodobno je izvoz preko Crvenog mora porastao s 29,6 milijuna na 54,8 milijuna tona. Razlika od 25,2 milijuna tona nadoknadila je oko 61 posto izvoza izgubljenog na istočnoj obali.

Hutisti uvode pomorsku blokadu

Iako su proiranski pobunjenici hutisti u Jemenu nedavno uveli pomorsku blokadu protiv Saudijske Arabije, njezine posljedice u početku nisu bile potpuno jasne. Oružana skupina djeluje na južnom ulazu u Crveno more, na sjevernoj strani tjesnaca Bab al-Mandab. U srpnju su hutisti preuzeli odgovornost za napad na saudijski naftni tanker „Encelia” u Crvenom moru. Kao obrazloženje, šijitski pobunjenici naveli su da je brod prekršio njihovu proglašenu „blokadu”.

I Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) žele izgraditi dodatni naftovod u smjeru istok-zapad, paralelno s postojećim naftovodom Abu Dhabi Crude Oil Pipeline (ADCOP), koji povezuje naftno i plinsko polje Habshan u Perzijskom zaljevu s lučkim gradom Fujairah na Omanskom zaljevu. Taj grad raspolaže važnim dubokovodnim postrojenjima koja vode izravno prema Indijskom oceanu.

Iako se Fujairah nalazi izvan Perzijskog zaljeva, grad je ipak blizu Iranu. Luka i kontejnerski brodovi već su bili na meti iranskih napada dronovima, zbog čega je, prema podacima IMF PortWatcha, količina pretovarenog tereta u travnju i svibnju pala za 80 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

Traži se regionalni „savez" naftovoda

Zbog toga se sve glasnije traže novi prekogranični naftovodi koji bi povezivali više država, primjerice od južnoiračkog grada Basre na Perzijskom zaljevu do jordanskog lučkog grada Akabe na Crvenom moru. Međutim, izgradnja takvog naftovoda koštala bi do deset milijardi američkih dolara. Ekonomist Hassan Mansour kaže da bi gradnja trajala najmanje pet godina.

Prema procjeni Mansoura, još duži paralelni naftovod duž Perzijskog zaljeva, od iračke Basre preko Kuvajta i UAE-a do Omana na Indijskom oceanu, koštao bi dvostruko više. Sve zemlje uz obalu morale bi, s obzirom na prijetnju iz Irana, uložiti velika financijska sredstva. „U konačnici, ti projekti ne mogu riješiti neposredni problem međunarodnog tržišta nafte”, rekao je Mansour u intervjuu za DW.

I naftovodi mogu biti meta napada

„Ti naftovodi mogu smanjiti ovisnost o Hormuškom tjesnacu”, smatra teheranski politolog Rahman Ghahremanpour, „ali u ratnim uvjetima i sami su ranjivi.”

Iranski dronovi i milicije hutista mogli bi naime dosegnuti i omanski lučki grad Fujairah i područje Crvenog mora. „Napadima mogu biti izložene i luke, terminali te naftovodi.”

Zemlje poput Katara, Kuvajta i Bahreina, koje svoje energente izvoze isključivo preko morskih luka u Perzijskom zaljevu, i dalje bi ostale ovisne o Hormuškom tjesnacu, zaključuje Ghahremanpour.

Neplaćeni radni sati, fiktivni odbici, nerealne norme: zaobilaženje minimalne cijene rada nanijelo je Njemačkoj štetu od ukupno oko 64 milijarde eura u posljednjih deset godina, pokazuju računice Saveza njemačkih sindikata (DGB) u koje su novinske agencije KNA i EPD imale uvid.

Samo pogođeni radnici, koji nisu primili minimalac u punom iznosu, pretrpjeli su štetu od 35 milijardi eura. Sustav socijalne skrbi ostao je bez 22 milijarde eura, dok je državnoj blagajni uskraćeno sedam milijardi eura na ime poreza na dohodak.

Analizom je obuhvaćeno razdoblje od uvođenja minimalca 2015. pa sve do 2024. godine.

Pogođeno dva milijuna ljudi godišnje

Prema podacima DGB-a, u Njemačkoj trenutno oko šest milijuna ljudi radi za minimalac, prije svega u ugostiteljstvu, trgovini ili poljoprivredi.

Međutim, u praksi ne dobivaju svi punu satnicu, na primjer zato što im se radno vrijeme ne plaća u cijelosti. Zakonski minimalac, koji trenutno iznosi 13,90 eura po satu, opća je donja granica. Nitko ne smije dobivati manje po satu, osim u izuzetnim slučajevima, kao što su npr. praktikanti.

Prema proračunima DGB-a, od uvođenja minimalca ovi gubici u prosjeku pogađaju dva milijuna zaposlenih godišnje. Sindikalci se pozivaju na podatke iz takozvanog Socio-ekonomskog panela – godišnje ankete koja obuhvaća oko 30.000 ljudi u 20.000 domaćinstava.

Stručnjaci DGB-a su izračunali da je radnicima u prosjeku nedostajalo između 1,70 i 2,40 eura po satu.

Kako se sve vara na terenu?

Rezultati ove studije nimalo ne iznenađuju svećenika i borca za ljudska prava Petera Kossena iz udruženja „Akcija dostojanstvo i pravda".

„Iz naših savjetovališta znamo da postoje razne kreativne mogućnosti da se minimalac zaobiđe“, kaže Kossen za agenciju KNA. Sve počinje već od nejasne definicije radnog vremena: „Računa li se samo vrijeme provedeno direktno na traci, ili i sam dolazak, priprema alata, kao i oblačenje i svlačenje radne odjeće?“

Kossen navodi da poslodavci često odbijaju novac od plaće pod izgovorom kupovine radnog alata, uvode proizvoljne novčane kazne, dok prekovremeni rad uopće ne plaćaju.

„Također znamo za slučajeve gdje se plaća obeća, ali se onda zadržava kako bi se ljudi što duže držali u neizvjesnosti. To je postao dio svakodnevice", upozorava svećenik.

DGB traži drakonske kazne za „krađu plaća"

DGB ovo dovodi u vezu s planiranim mjerama štednje u socijalnom osiguranju i iznosi optužbu:

„Dio financijskih rupa u budžetima rezultat je kriminalnog djelovanja poslodavaca koji ne ispunjavaju svoje zakonske obveze."

Zamjenik predsjednika DGB-a Stefan Körzell uputio je najoštrije kritike poslodavcima i u razgovoru za javni servis Deutschlandfunk čitavu stvar nazvao pravim imenom:

„To je čista krađa plaća, zbog koje je 64 milijarde eura ostalo u džepovima poslodavaca."

Körzell je naglasio da su prevarama pogođeni upravo oni zaposleni „koji moraju dva puta okrenuti svaki cent koji zarade“ i da je nedopustivo da se pljačka baš ta grupa ljudi.

Zbog toga je od države zatražio uvođenje „drakonskih kazni“ za poslodavce koji varaju.

Prema njegovim riječima, prevara s minimalcem u Njemačkoj nije bezazlen prekršaj i mora se tretirati kao ozbiljno kazneno djelo, pogotovo što država kronično podbacuje u kontrolama.

Kontrola rijetkost - kao dobitak na lotu

Državni organi pokušavaju reagirati kroz Financijsku kontrolu rada na crno (FKS), koja djeluje pri njemačkoj Carini. Tijekom 2024. godine pokrenuto je skoro 6.200 istražnih postupaka zbog sumnje na kršenje Zakona o minimalnoj cijeni rada, a izrečeno je ukupno 25,4 milijuna eura novčanih kazni.

Ono na što kontrolori na terenu najčešće nailaze jesu nepotpuni ili netočni podaci o radnom vremenu, radna snaga koju lažno prikazuju kao praktikante, vrijeme pripravnosti, vrijeme pripreme za rad ili vožnje bez tereta koje se uopće ne plaćaju, pa čak i dogovori s poslodavcima o isplati ispod minimalca, na koje radnici pristaju iz straha da ne izgube posao.

Međutim, DGB zamjera što kontrolni organi kronično pate od manjka osoblja. Statistički gledano, svako poduzeće u Njemačkoj dođe na red za kontrolu tek jednom u 140 godina, što uopće ne djeluje odvraćajuće.

DGB-ov Stefan Körzell je to slikovito opisao: „Pod ovakvim okolnostima, prije ćete dobiti na lotu nego što će vas uhvatiti da varate na minimalcu.“

Problem potvrđuje i podatak iz službenog izvještaja Komisije za minimalnu cijenu rada, prema kojem je u službi FKS trenutno nepopunjeno čak 2.500 radnih mjesta koje je Bundestag već odobrio.

„Diskriminacija" radnika migranata

Dok poslodavci (BDA) u izjavama tvrde da načelno podržavaju minimalac, oni istovremeno upozoravaju da se on mora prilagoditi „ekonomskoj realnosti“ i da politički motivirana povećanja satnice ugrožavaju radna mjesta.

Kossen ovaj argument smatra ciničnim. „Za pogođene radnike – koji često obavljaju najteže poslove u mesnoj industriji, dostavnim službama ili na građevini – vrijedi potpuno ista ekonomska realnost. Oni moraju preživjeti od onoga što ovdje zarade".

On ističe da je tu riječ i o skrivenoj diskriminaciji, jer ove prevare najviše pogađaju sektore u kojima radi natprosječno mnogo migranata, koji zbog straha od gubitka posla i nepoznavanja sustava često rezignirano kažu: „Pa da, s nama se može raditi što god hoće“.

Iz DGB-a ističu da minimalac jeste važan instrument protiv dampinških plaća, ali da se trajno dobri uvjeti na tržištu rada osiguravaju prije svega kroz snažne kolektivne ugovore.

Europska unija ima veliki cilj: do 2030. godine ambalaža u EU-u trebala bi, uz nekoliko iznimaka, biti reciklabilna. To bi se trebalo postići Uredbom EU-a o ambalaži i ambalažnom otpadu. Iza tog nezgrapnog naziva krije se dokument od 124 stranice sa 71 člankom. Mnoge odredbe potrošači će vrlo konkretno primijetiti u svakodnevnom životu. Prve promjene stupaju na snagu već danas.

Za ambalažu hrane uvode se nove granične vrijednosti za PFAS, skupinu umjetno proizvedenih kemikalija koje se u okolišu praktički ne razgrađuju. Te kemikalije mogu predstavljati problem i za zdravlje jer neke od njih, primjerice, mogu uzrokovati rak i oštećenja jetre.

U konačnici će promjene vjerojatno izazvati više zabrinutosti među poduzećima nego među potrošačima. Novom uredbom od danas se djelomično mijenjaju uloge, a time i odgovornosti poduzeća u području ambalažnog otpada. Riječ je, između ostalog, o tome tko mora staviti na raspolaganje koje informacije.

Kritike iz gospodarstva: previše složeno

„To je s aspekta složenosti jednostavno previše glomazno“, kritizira Christoph Petri, voditelj Odjela za kružno gospodarstvo i okolišnu politiku pri Njemačkoj industrijskoj i trgovinskoj komori. Kaže da svakodnevno prima upite poduzeća o novim pravilima.

Prema njegovoj procjeni, među tvrtkama još uvijek postoji mnogo nesigurnosti. Petri zagovara privremenu obustavu provedbe uredbe: „S jedne strane zato što još postoje pravne sive zone, a s druge strane zato što je to za mnoga poduzeća potpuno nova situacija."

U stvarnosti, nova pravila koja stupaju na snagu danas predstavljaju tek mali dio Uredbe EU-a o ambalaži. U nadolazećim godinama slijedit će dodatne promjene koje će s jedne strane zahtijevati nove prilagodbe od poduzeća, a s druge će ih osjetiti i potrošači, bilo kod internetske kupnje ili u supermarketu.

Paketi bi trebali biti što manji

Europska unija zabranit će nepotrebno velike pakete za internetske narudžbe. Tako više neće biti moguće naručiti jedan jedini ruž za usne i primiti ga u paketu veličine kutije za cipele.

Opće pravilo propisuje da će ubuduće najviše 50 posto paketa smjeti činiti prazan prostor.

Određene vrste ambalaže bit će dodatno zabranjene od 2030. godine. To uključuje na primjer vrećice kečapa u restoranima brze hrane, plastične mrežice za pakiranja od 500 grama limuna u supermarketima te mini bočice šampona u hotelima.

EU želi znatno smanjiti količinu ambalažnog otpada. Prema podacima europske statističke agencije Eurostat, 2023. godine na svakog građanina EU-a u prosjeku je dolazilo 178 kilograma ambalažnog otpada. U Njemačkoj je ta količina bila još veća: gotovo 215 kilograma. Hrvatska je među zemljama s najmanjom količinom (proizvedenog) otpada.

Polog za limenke uskoro i na odmoru u Španjolskoj

Ambalaža koja će ostati u uporabi morat će biti reciklabilna. EU će ubuduće propisivati koliki udio recikliranog materijala mora sadržavati pojedina vrsta ambalaže.

Osim toga, Europska unija potiče sustave višekratne uporabe.

Do 2029. godine države članice morat će uspostaviti sustave povratne naknade za jednokratnu ambalažu za pića od plastike i metala, slično modelu koji već postoji u Njemačkoj. Mnogi će to primijetiti, primjerice, tijekom odmora u Španjolskoj, Italiji ili na Jadranu.

Plastični čepovi bili su tek početak

Europska unija želi i da se staklo češće reciklira i ponovno upotrebljava. Za to stižu pohvale od Centrale za zaštitu potrošača savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija (Verbraucherzentrale NRW).

„To što ćemo dobiti povratne boce za ocat i ulje te što ćemo možda i staklene konzerve, koje su danas još jednokratna ambalaža, u budućnosti imati u sustavima višekratne uporabe, naravno da će nam uštedjeti veliku količinu otpada“, kaže Philip Heldt, stručnjak za zaštitu resursa u Verbraucherzentrale NRW.

Uredba EU-a o ambalaži logičan je korak na putu prema klimatskoj neutralnosti planiranoj do 2050. godine. Europska unija time nastavlja dosljedno provoditi svoju strategiju smanjenja uporabe plastike. Prije više od pet godina odlučila je zabraniti plastične slamke i plastični pribor za jelo, a prije otprilike dvije godine i odvojive plastične čepove na bocama za piće. Sljedeći na redu uskoro će biti mini bočice šampona u hotelima.

Koliko je ozbiljna situacija s vodostajem Rajne?

Vodostaj na rijeci Rajni, maloj ali ključnoj prometnoj arteriji za prijevoz robe važne za njemačku industriju, i dalje je kritično nizak nakon višetjedne suše.

Na jednom od najplićih dijelova rijeke, kod Kauba između Mainza i Koblenza, vodostaj je u ponedjeljak u podne iznosio oko 16 centimetara, prema podacima Savezne uprave za vodne putove i plovidbu (WSV).

Iako je stvarni plovni kanal otprilike jedan metar dublji, razina od 40 centimetara smatra se najnižom prihvatljivom za standardne trgovačke brodove kod Kauba.

Brodarski operateri koriste razinu vodostaja u Kaubu kako bi odlučili koliko tereta njihove teglenice mogu sigurno prevoziti i je li prolazak uopće moguć.

Prema navodima lokalnih medija, prijevoznici su posljednjih tjedana znatno smanjili količinu tereta na Rajni, u mnogim slučajevima na samo petinu uobičajenog kapaciteta.

Problem nije ograničen samo na područje Srednje Rajne, dionicu dugu 130 kilometara između Mainza i Bonna koja predstavlja najuži i najplići dio rijeke.

Područja oko Kölna, Düsseldorfa, Duisburg-Ruhrorta i Emmericha također bilježe povijesno niske razine vodostaja.

Jens Schwanen, predsjednik udruženja unutarnje plovidbe BDB, izjavio je za list Rheinische Post u ponedjeljak da bi Rajna kod Kauba mogla postati neprohodna prije kraja tjedna.

Kakav će učinak suša imati na njemačko gospodarstvo?

Suša dolazi u najgorem mogućem trenutku za njemačko gospodarstvo, koje se već suočava sa slabim rastom, visokim troškovima energije i slabljenjem industrijske konkurentnosti.

Njemačka se i dalje oslanja na svoje velike rijeke i plovne putove za prijevoz oko 5 posto robe unutar zemlje, uglavnom rasutih tereta poput željezne rude, ugljena, pijeska i naftnih derivata.

Od ukupno 3,28 milijardi tona robe prevezene 2024. godine, 173 milijuna tona transportirano je unutarnjim plovnim putovima, uključujući Rajnu, prema podacima BDB-a.

Eurostat, statistički ured Europske unije, izračunao je 2023. godine da koridor Rajne, od luke Rotterdam u Nizozemskoj do njemačko-švicarske granice, čini oko 40 posto teretnog prijevoza mjerenog tonskim kilometrima.

Nakon dvije prethodne suše, Institut za svjetsko gospodarstvo iz Kiela izračunao je 2023. godine da se za svakih 30 dana niskog vodostaja na Rajni industrijska proizvodnja u Njemačkoj smanjuje za oko 1 posto.

U gospodarstvu koje jedva raste posljednje dvije godine, čak je i privremeni pad industrijske proizvodnje od 1 posto vrlo štetan.

Njemački ekonomski institut (IW) sada predviđa pad bruto domaćeg proizvoda od 0,4 posto, što bi praktično izbrisalo ovogodišnji gospodarski rast koji se procjenjivao na 0,5 posto.

„Dugotrajni poremećaj plovnosti na Rajni mogao bi potpuno ugušiti to malo klice rasta koju trenutno imamo“, upozorio je ekonomist IW-a Thilo Schäfer u intervjuu za list Bild prošlog tjedna.

Drugi stručnjaci upozorili su na gubitke od jedne do dvije milijarde eura već u trećem tromjesečju, pri čemu bi posebno pogođeni bili sektori čelika, kemijske industrije i energetike.

Što se događa ako Rajna bude praktično podijeljena na dva dijela?

Schwanen iz BDB-a upozorio je: „Zbog nedostatka oborina, za ovaj tjedan prvi put se na mjernoj postaji Kaub prognozira jednoznamenkasta vrijednost vodostaja."

„To u načelu znači da Rajna više nije plovna cijelom svojom dužinom te je stoga praktično podijeljena na dva dijela“, rekao je za Rheinische Post.

To bi rezultiralo stvaranjem dvaju odvojenih područja plovidbe. S jedne strane, brodski promet nastavio bi se između sjevernomorskih luka Amsterdam, Rotterdam i Antwerpen te regije Kölna preko Rajne i zapadnonjemačkog kanalskog sustava.

Južnije bi se plovidba odvijala na pritokama Neckara, Mosela i Majne, kao i na kanalu Majna-Dunav, koji se smatra ključnom globalnom prometnom vezom na ruti prema jugoistočnoj Europi i iz nje.

Između ta dva dijela brodarske kompanije pokušale bi što veći dio tereta preusmjeriti na kamione i željeznički teretni promet.

Međutim, njemačke ceste ne mogu apsorbirati uobičajenih 50 do 150 kamionskih pošiljki koliko može prevesti jedna velika teglenica bez ozbiljnih prometnih zastoja i znatno viših troškova.

Savezna zemlja Baden-Württemberg objavila je u ponedjeljak da će se pridružiti još četirima njemačkim saveznim zemljama u ublažavanju ograničenja za kamionski promet nedjeljom kako bi se smanjile gužve.

Nakon hitnih razgovora prošlog četvrtka, ministar prometa Steffen Bilger najavio je i nekoliko drugih mjera za jačanje njemačkog opskrbnog lanca.

Među njima su smanjenje birokracije za teške terete preusmjerene na cestovnu mrežu, obustava nepotrebnih radova na cestama te bolja koordinacija s DB Cargom, željezničkim teretnim prijevoznikom Deutsche Bahna.

Postaju li redovite suše nova stvarnost europskih plovnih putova?

Izuzetno nizak vodostaj na Rajni i drugim velikim europskim rijekama nekoć je bio rijedak događaj.

Međutim, mnogi znanstvenici smatraju da klimatske promjene takve pojave čine sve češćima, dugotrajnijima i ozbiljnijima.

Prema podacima Službe Europske unije za klimatske promjene Copernicus, zapadna Europa upravo je doživjela najtopliji lipanj i srpanj otkako postoje mjerenja, dok su iznimno male količine oborina uzrokovale znatno niže vodostaje Rajne, Dunava i Seine od prosjeka.

Aktualna kriza predstavlja treće veliko razdoblje niskog vodostaja u posljednjih osam godina, nakon velikih suša 2018. i 2022. godine.

Rajna se tijekom sušnih ljetnih mjeseci tradicionalno napajala otopljenom vodom iz alpskog snijega i ledenjaka. Kako se ledenjaci povlače, a snježni pokrivač smanjuje, taj prirodni zaštitni mehanizam sve više slabi.

Njemački Savezni institut za hidrologiju (BfG) procijenio je 2023. godine da bi se ekstremno niski vodostaj poput onoga iz 2018. mogao javljati svakih pet do deset godina do sredine stoljeća.

Zbog dugotrajno niskog vodostaja na plovnim putovima, više njemačkih saveznih pokrajina privremeno je ukinulo zabranu vožnje za teretna vozila preko 7,5 tona nedjeljom i blagdanima. Prema navodima nadležnih ministarstava iz Sjevernog Porajnja i Vestfalije, Donje Saske, Porajnja-Falačke i Saarlanda, ovom vremenski ograničenom iznimkom žele se olakšati nužni zamjenski cestovni prijevozi te izbjeći različita pravila među saveznim pokrajinama.

Zbog dugotrajnog niskog vodostaja mnogi teretni brodovi trenutačno mogu prevoziti samo dio uobičajenog tereta. Ublažavanjem zabrane vožnje sada bi se privremeno trebalo omogućiti preusmjeravanje većeg dijela teretnog prometa s riječnih putova na ceste. Kako se navodi, dugotrajno niski vodostaji doveli su do znatnih ograničenja u unutarnjoj plovidbi i sve više ugrožavaju opskrbne tokove robe.

Na sastanku s gospodarskim udrugama i tvrtkama novi njemački ministar prometa Steffen Bilger (CDU) u četvrtak je u Bonnu najavio nekoliko hitnih mjera kako bi se održali opskrbni lanci na važnim plovnim putovima poput Rajne, Dunava i Labe.

Brodovi ne mogu biti puni

Najavio je, među ostalim, razgovore sa saveznim pokrajinama o iznimkama od zabrane vožnje kamiona nedjeljom i blagdanima za robe koje su posebno pogođene ovom situacijom. Prema vlastitim navodima, prve savezne pokrajine već su uskladile svoje poteze s drugim pokrajinama. Sjeverno Porajnje i Vestfalija zauzimalo se za jedinstveno rješenje na razini čitave Njemačke.

Mada Udruga njemačke industrije (BDI) hvali ovu mjeru i traži još veće investicije u kopnenu prometnu mrežu, udruge za zaštitu okoliša i neke njemačke stranke su zaprepaštene ovom odlukom i smatraju je nepotrebnim teretom i za okoliš i za promet koji se već odvija na cestama.

I gospodarski smisao je upitan: zbog niskog vodostaja na uzbunu je pozvala najprije kemijska industrija, ali i petrokemijska industrija svoje sirovine i proizvode dobrim dijelom prevozi riječnim putem. No ovo izuzeće zabrane prometa nedjeljom u te četiri pokrajine obuhvaća baš sve kamione, a čitav gospodarski učinak je i više nego upitan. Jedan riječni teretni brod prenosi oko 3.000 tona tereta - ima i većih i manjih, a nerijetko su to sirovine gdje rok isporuke nije osobito važan: ugljen, reciklirani metal i slično. To znači da za samo jedan od tih brodova - a plovi ih na stotine, treba oko 120 teških kamiona ili pedesetak teretnih željezničkih vagona.

A ne samo da nema kamiona, pogotovo za transport kemijskih proizvoda, nego u Njemčkoj već odavno nema ni vozača koji bi njima upravljali. Problem je što niti Željeznica nema dovoljno teretnih vagona da bi barem približno nadomjestila promet robe njemačkim rijekama. Povrh toga dolaze i već prepune njemačke autoceste, makar su u ovim pokrajinama trenutno školski ljetni praznici.

Bilo da je riječ o lijekovima, kemijskim spojevima, automobilima i strojevima uopće: Njemačka se desetljećima smatrala jednim od najinovativnijih industrijskih središta u svijetu. No ta prednost postupno se topi. To se vidi i po broju prijavljenih patenata, jednom od važnih pokazatelja istraživačkog i razvojnog rada.

Prema podacima Instituta njemačkog gospodarstva (IW), broj prijava patenata iz Njemačke opada već godinama. Istodobno zemlje poput Kine, Južne Koreje i SAD-a znatno više ulažu u istraživanje i razvoj te povećavaju svoju prednost u ključnim tehnologijama budućnosti.

„Njemačka doista ima problem s inovacijama“, rekao je za javni servis ARD Oliver Koppel, stručnjak za patente pri tom Institutu. Nije riječ o tome da se u Njemačkoj više uopće ništa ne otkriva, objašnjava on. I dodaje da je problem prije svega u tome što su druge zemlje znatno povećale ulaganja u istraživanje i razvoj te su na nekim područjima i prestigle Njemačku.

Ako nema sirovina, mora biti pameti

Za zemlju siromašnu sirovinama kao što je Njemačka inovacije su posebno važne. „Moramo kroz istraživanje i razvoj stvarati nove tehnologije“, kaže Koppel. Ako se broj patenata smanjuje, Njemačka dugoročno gubi svoje mjesto u važnim tehnologijama budućnosti.

Negativni trend počeo je još prije pandemije korone, kaže Koppel. Pandemija ga je dodatno ubrzala, ali to nije njegov uzrok.

Zaostatak je posebno vidljiv na područjima poput umjetne inteligencije, digitalizacije i suvremenih komunikacijskih tehnologija. Prema analizi IW-a Njemačka je izgubila dio svoje inovacijske snage u međunarodnoj usporedbi u 13 od 14 promatranih industrijskih grana. Jedino je strojogradnja zadržala vodeći položaj.

Jedan od primjera slabljenja inovacijske snage jest automobilska industrija. Njemačka je desetljećima bila svjetski predvodnik u tehnologiji motora s unutarnjim izgaranjem. No prijelaz na električna vozila, baterijsku tehnologiju i autonomna vozila promijenio je pravila igre. Sad su druge zemlje stvorile možda već nedostižnu prednost posebno na području baterija i važnih dijelova novoga lanca stvaranja vrijednosti.

Znamo istraživati - ali sporo

Katharina Hölzle iz Fraunhoferova instituta za ekonomiku rada smatra da Njemačkoj ne nedostaje tehnološkog znanja. „Znamo razvijati tehnologiju i znamo promišljati tehnologiju bolje od mnogih drugih“, rekla je za ARD. Pravi je problem, prema njezinu mišljenju, brzina.

Konkurencija danas funkcionira drugačije nego prije nekoliko godina. Inovacije koje se temelje na softveru razvijaju se i usavršavaju mnogo brže nego nekad. Zato Njemačka mora naučiti brže plasirati inovacije na tržište i ranije testirati nove tehnologije.

U Njemačkoj se nove tehnologije često provjeravaju u stvarnim uvjetima tek vrlo kasno. To se vidi na primjeru autonomne vožnje. Zemlja raspolaže vrhunskom tehnologijom, ali ima manje mogućnosti za njezino brzo ispitivanje u svakodnevnoj uporabi. Danas inovacije ne nastaju samo temeljitim planiranjem nego i brzim testiranjem te stalnim usavršavanjem.

Koppel smatra da je jedan od glavnih razloga i razlika u ulaganjima u istraživanje. Dok je Njemačka tek postepeno povećavala svoja izdvajanja, druge su države ulagale znatno veće iznose. Kina je u protekla dva desetljeća čak višestruko povećala sredstva za istraživanje.

Nema jasne strategije

Tome valja pridodati i jasno definirane industrijske strategije. Druge zemlje ciljano se usredotočuju na tehnologije budućnosti i u skladu s tim podupiru svoje tvrtke. U Njemačkoj se, nasuprot tome, poticaji često raspoređuju šire i manje strateški.

Prema mišljenju stručnjaka, važnu ulogu imaju i visoke cijene energije, rast troškova rada te neizvjesnost oko političkih uvjeta poslovanja. Zbog toga dio poduzeća seli istraživačke aktivnosti u inozemstvo.

Koppel ne smatra da su problem nedostatak ideja ili manjak stručnjaka. Njemačka i dalje raspolaže dobro obrazovanim inženjerima i međunarodno uglednim istraživačkim ustanovama. Ključno je ponovno snažnije ulagati u istraživanje i razvoj.

„Inovacije su buduće blagostanje“, kaže Koppel. Istraživanje na početku stvara troškove, ali postavlja temelje za gospodarski uspjeh u godinama koje dolaze, objašnjava ovaj stručnjak.

Hölzle pak smatra da Njemačka mora biti otvorenija prema eksperimentiranju. „Moramo uspjeti spojiti njemačku predanost kvaliteti s brzinom, spremnošću na rizik i još snažnijom kulturom eksperimentiranja.“

Njemačka to može

Unatoč sadašnjim problemima, stručnjaci ne vide razloga za pesimizam. „Imamo sjajan srednji sloj gospodarstva. Imamo izvrstan obrazovni sustav. Imamo doista vrlo pametne ljude u ovoj zemlji“, kaže burzovni stručnjak Joachim Nareike.

Posebno ističe snagu temeljnih znanstvenih istraživanja. Glavni je izazov znanstvene spoznaje brže pretvarati u proizvode koji mogu uspjeti na tržištu.

Hoće li Njemačka ponovno steći nekadašnji vodeći položaj, uvelike će ovisiti o tome kakvo će mjesto inovacije ubuduće imati u politici i gospodarstvu. Ono što se danas uloži u istraživanje, za nekoliko godina može stvoriti novu dodanu vrijednost i potaknuti gospodarski rast.

Američka Savezna komisija za komunikacije (FCC) obrazlaže zabranu uvoza robota tvrdnjom kako takvi "kućni" roboti „prikupljaju podatke koje bi zlonamjerni akteri mogli iskoristiti za nadzor američkih građana, jačanje sposobnosti stranih obavještajnih službi ili za daljinsko preuzimanje kontrole nad robotima”.

Makar se odlukom zabranjuje uvoz iz bilo koje zemlje, svima je jasno kako je ta odluka najprije usmjerena protiv Kine. U toj zemlje je prošle godine nastalo 85 posto humanoidnih robota u svijetu, podaci su britanske banke Barclays.

Jesu li doista to špijuni?

Američki dužnosnici upozoravaju kako (kineski) humanoidni i četveronožni roboti mogu prikupljati detaljne podatke o lokaciji i osobi, da se njima može upravljati na daljinu te da predstavljaju "rizik za ključnu infrastrukturu u SAD-u". Službu posebno brine moguća dvojna namjena robota, odnosno civilna i vojna uporaba.

Unitree Robotics, jedan od vodećih kineskih proizvođača robota, nalazi se na popisu Pentagona kao tvrtka koja surađuje i s kineskom vojskom. Njegovi su roboti korišteni u vojnim vježbama.

Pokazalo se i kako roboti tvrtke Unitree imaju sigurnosne propuste koji hackerima omogućuju preuzimanje kontrole glasovnom naredbom, nakon čega jedan robot može upravljati drugima.

Washington je zabrinut i zbog mogućnosti da velik broj jeftinih kineskih robota šalje podatke iz stvarnog svijeta kineskim sustavima umjetne inteligencije koji ubrzano sustižu američke konkurente.

Prijetnja je zasad uglavnom teorijska jer se većina komercijalnih humanoidnih robota još nalazi u ranoj fazi razvoja.

Kina prijeti protumjerama

Kina niječe te optužbe i tvrdi kako SAD, pod izlikom nacionalne sigurnosti, provodi protekcionističku politiku kako bi ograničio kinesku tehnologiju. Očekuje se da će Peking odgovoriti protumjerama koje bi mogle uključivati ograničenja izvoza sirovina potrebnih američkim proizvođačima robota za povećanje proizvodnje.

Trumpova vlada ne krije svoje napore u pružanju pomoći domaćoj, američkoj industriji robota koju istodobno podupire s gotovo bilijun dolara (oko 870 milijardi eura) za razvoj umjetne inteligencije. Prema procjenama, američki predsjednik želi osigurati zaštitu tvrtki poput Figure AI, Tesla Optimus i Agility Robotics od kineskih proizvođača koji proizvode velike količine robota koji često koštaju upola manje od američkih konkurenata ili su čak još jeftiniji.

Washington je već uveo slična ograničenja za kineske dronove i solarne panele, a na kineska električna vozila sada naplaćuje carinu od 100 posto.

Koliko vremena trebaju "američki" roboti?

Zabrana se uglavnom tumači kao Trumpov pokušaj kupovanja vremena nakon što je američka strana bila zatečena brzinom kojom je Kina povećala proizvodnju robota.

Prema podacima istraživačke kuće Omdia, Kina ima šest tvrtki među deset vodećih u svijetu robotike. Te su tvrtke prošle godine isporučile gotovo 11.600 humanoidnih robota, dok su američke tvrtke isporučile tek nekoliko stotina.

Bank of America je u ožujku prognozirala da bi do kraja ove godine broj isporuka mogao dosegnuti oko 90.000.

SAD se općenito smatra predvodnikom u razvoju „mozga” robota zahvaljujući naprednoj umjetnoj inteligenciji, dok Kina prednjači u masovnoj proizvodnji jeftinijih robota s pokretljivijim tijelima zahvaljujući aktuatorima visokih performansi, odnosno robotskim "mišićima".

Rush Doshi iz američkog Vijeća za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) opisao je zabranu kao „jednu od najvažnijih dosadašnjih mjera potpore američkom sustavu u sektoru industrije robota”.

Dvosjekli mač

Evan Beard, izvršni direktor tvrtke Standard Bots, proizvođača robotskih ruku, smatra da Trumpova administracija Kini šalje „nedvosmislenu” poruku.

„Roboti su tehnologija u kojoj Amerika mora biti vodeća i koju mora držati pod svojom kontrolom, a robotima koji se proizvode uz strane subvencije neće biti dopušteno da nepošteno dominiraju američkim tržištem robotike...”, napisao je Beard na platformi X.

Kritičari smatraju da bi zabrana mogla usporiti razvoj američke umjetne inteligencije jer istraživači trenutačno imaju koristi od mogućnosti testiranja na povoljnim kineskim robotima.

„Ograničenja mogu smanjiti sigurnosne rizike, ali sama po sebi ne stvaraju konkurentan domaći ekosustav”, napisao je na platformi X Georg Stieler, savjetnik u industriji robota.

Američka poslovna televizijska mreža CNBC citirala je Marca Einsteina iz tvrtke Counterpoint Research, koji je rekao da je zabrana „loša vijest za kineske proizvođače humanoidnih robota koji u nadolazećim mjesecima planiraju izlazak na burzu”.

Einstein upozorava da bi Peking sada mogao „dodatno ograničiti prodaju rijetkih zemnih metala američkim tvrtkama i ... pristup kineskom tržištu za američke kompanije poput Tesle i Nvidije”.

Tko hoće kupiti takve robote?

Barclays procjenjuje da bi tržište, koje danas vrijedi samo 2 do 3 milijarde dolara (1,7 do 2,6 milijardi eura), u najoptimističnijem scenariju do 2035. moglo dosegnuti 200 milijardi dolara (oko 174 milijarde eura), ako se dodatno unaprijede „mozak”, fizičke sposobnosti i baterije robota.

Elon Musk još je optimističniji te tvrdi da bi Teslin Optimus mogao postati „najveći proizvod ikad”, uz dugoročnu prodaju koja bi potencijalno mogla dosegnuti 10 bilijuna dolara (oko 8,7 bilijuna eura).

On vjeruje da bi roboti, koji se danas prodaju za oko 100.000 dolara (oko 87.000 eura), uz masovnu proizvodnju naposljetku mogli stajati između 20.000 i 30.000 dolara (oko 17.000 do 26.000 eura) po komadu, što bi ih učinilo dovoljno jeftinima za tvornice, skladišta, a kasnije i kućanstva.

Kombinacija Barclaysove prognoze i cijene kojoj teži Musk upućuje na to da bi se do 2035. svake godine moglo prodavati između 7 i 10 milijuna humanoidnih robota.

U kratkoročnom razdoblju očekuje se da će humanoidni roboti preuzimati ponavljajuće i fizički zahtjevne poslove u skladištima i tvornicama. Kasnije bi se mogli proširiti na zdravstvenu skrb, skrb za starije osobe i kućanske poslove.

Njemački je izvoz, unatoč opterećenjima izazvanim ratom između Irana s jedne i Izraela i SAD-a s druge strane, u lipnju dosegnuo rekordnu vrijednost. Prema privremenim podacima Saveznog zavoda za statistiku, u inozemstvo je izvezena roba u vrijednosti od 139,3 milijarde eura. To je 0,9 posto više nego u svibnju i 6,6 posto više nego u lipnju prethodne godine.

Osim toga, postavljen je i novi rekord. Prema podacima statističara, nikad prije u jednom mjesecu, nakon kalendarskog i sezonskog usklađivanja, nije izvezeno toliko robe kao u lipnju 2026. godine.

Glavni ekonomist VP Banke, Thomas Gitzel, istaknuo je da je izvoz rastao u svim mjesecima tekuće godine osim u siječnju. Prema njegovim riječima, ovako dug trend povećanja izvoza nije zabilježen već dulje vrijeme.

Uvoz u Njemačku rastao je čak i snažnije od izvoza, porastavši u odnosu na svibanj za 4,4 posto, na 123,9 milijardi eura. U usporedbi s lipnjem prošle godine, to predstavlja rast od 8,4 posto. Ipak, rekordna vrijednost uvoza ostaje ona iz studenoga 2022. godine, kad je zabilježen još veći iznos.

Manja razmjena sa SAD i Kinom

Najviše njemačkih proizvoda i dalje se izvozi u Sjedinjene Američke Države, i to robe u vrijednosti od 12,1 milijardu eura. Međutim, to je 14,2 posto manje nego u prethodnom mjesecu. Gitzel je ovaj pad ocijenio zabrinjavajućim.

S druge strane, trgovina s europskim zemljama ostala je stabilna. Izvoz u europske države bio je 1,3 posto veći nego u svibnju, a posebno je značajan rast zabilježen u razmjeni s Ujedinjenim Kraljevstvom.

U trgovinskim odnosima s Kinom nastavlja rasti neravnoteža. Njemački je izvoz u Kinu smanjen za 0,3 posto, na 6,2 milijarde eura. Istovremeno su uvozi iz Kine porasli za 9,1 posto, dosegnuvši 16,5 milijardi eura. Zbog toga je kineski trgovinski suficit u razmjeni s Njemačkom u prvih sedam mjeseci godine porastao na gotovo 27 milijardi dolara.

U Njemačkoj već dulje vrijeme raste zabrinutost zbog sve jače kineske konkurencije. Posebno su pogođene ključne grane poput automobilske i strojarske industrije. Brojni njemački proizvođači gube tržišni udio u Kini, dok se istovremeno na svjetskim tržištima suočavaju sa sve snažnijom konkurencijom kineskih tvrtki.

Hrvatska brodogradnja nakon dugo vremena ponovno postaje „vruća tema“, sudeći prema potezima hrvatskih vlasti na čelu s HDZ-om. No i dalje tu nije riječ o proizvodnji. Podsjećamo, europska Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) objavila je prije dvije godine stručnu studiju o hrvatskoj brodograđevnoj industriji u kojoj se iznose krajnje poražavajuće proizvodne statistike. U desetgodišnjem razdoblju od ulaska RH u Europsku uniju 2013. godine porinuto je tako čak 75 posto manje brodova, mjereno po kompenziranoj bruto tonaži, nego u prethodnih 10 godina.

Naime, Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila i uvjet privatizacije škverova u državnom vlasništvu, inače svojih najvećih. Ubrzo je izgubila raniju zavidno visoku poziciju u europskoj brodogradnji. No u međuvremenu se neke druge države EU-a, i to među najvećima, vraćaju u posjed većih dijelova svojih brodograđevnih industrija. Hrvatska pak odnedavno iznova licitira pulskim škverom Uljanik, a za Brodosplit se zbog neaktivnosti zahtijeva oduzimanje koncesije nad pomorskim dobrom iz ruku privatnog vlasnika Tomislava Debeljaka.

Politika na uši

Doima se to kao najednom znatno intenzivniji angažman države oko dotične industrije. Ipak, plan njezina oporavka i razvoja svejedno i dalje nije na vidiku. Uljanik se zainteresiranima nudi za „sitniš", s početnom cijenom od 11 milijuna eura, ali kupaca i dalje nema. Posrijedi je prvo privatizirano veliko hrvatsko brodogradilište koje je prije nekoliko godina – propalo. Splitski škver, s druge strane, sve i kad bi ga sadašnji vlasnik napustio, prinudno ili svojevoljno, još bi teže našao kupca. Mogućnost da ih preuzme država uopće se iz vladajućih krugova ne spominje.

„Odavno govorimo da bi država morala ostati u škveru, ali iz vlade se na to ne obaziru. Ili ne znaju što bi s brodogradnjom ili zaista i dalje vjeruju da privatni vlasnici mogu bolje", rekao nam je Boris Cerovac, radnik Uljanika te škverski povjerenik Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske. Posvjedočio nam je kako pulskim škveranima već to sve „ide na uši“. Ovo je treći ili četvrti put da doživljavaju totalnu neizvjesnost oko sudbine Uljanika, pa im je stabilnost i sigurnost jedina preostala želja. Pritom hrvatska vlada s njima ne komunicira o svemu tome, kamoli da bi ih pitala za mišljenje.

Škverovi su vrijednost, ne teret

„Ne moramo tvrditi da možemo ovo i ono“, nastavlja Cerovac, „ali svi vidimo kako se po Europi brodogradnja ponovno vraća na svoje noge. No ako dođe novi privatni vlasnik, teško je biti optimist. Pogledajte što se dogodilo u 3. Maju.“ Taj riječki škver, preostali od tri najveća u RH, nedavno je kupila slovenska obitelj Šešok. Prvi potez bio im je ukidanje varijabilnog dijela plaće, onog koji je radnička primanja činio donekle podnošljivima. Ovaj sindikalist zabrinut je da se isto ne desi u Puli, dok država ne staje u zaštitu radnika, niti pokazuje volju da zadrži Uljanik i vrati proizvodnju u RH.

U iščekivanju zatvaranja poziva na dostavu ponuda za kupnju 18. kolovoza, Boris Cerovac upozorava da ni privatnici ne mogu opstati na tržištu bez pomoći države. „Jamstva za kredite, recimo, to je među glavnim stavkama. Ali kod nas je pogubno to što nijedna od zastupljenijih političkih opcija ne stoji čvrsto iza stava da škverovi nisu teret, nego izuzetna vrijednost. Ostala je ona nametnuta teza da smo beznadni gubitaši. U redu, ali kako je onda ostatak Europe uvidio da to nije točno, i da se država mora vratiti u brodogradnju radi njezina utjecaja na ukupnu ekonomiju“, pita se Cerovac.

U tom pogledu valja obratiti pažnju na konkretne europske primjere. Francuska je 2017. poduzela manevar povratka u brodogradnju, pa je država dospjela u posjed dvije najveće tamošnje grupacije, Chantiers de l'Atlantique i Naval. Poljska je već malo prije toga preuzela koncern PGZ kroz koji danas kontrolira veći dio svojega brodograđevnog sektora. Njemačka je svog najvećeg brodograditelja u civilnoj proizvodnji, Meyer Werft, preuzela prije dvije godine. Italija nikad nije ni izašla iz sektora, pa njezina grupacija Fincantieri danas prednjači u Europi, a i bitno šire.

Bili jednom svjetski vrh

Slično je postupala i Španjolska, čija je Navantia partner Uljanika, mada nema vijesti da je zainteresirana za ulazak u vlasništvo nad njim. Konačno i Nizozemska, još jedna europska brodograđevna sila, odnedavno razmatra ulazak u tamošnji Damen Naval. Radi se o vojnoproizvodnim škverovima, kao i u primjeru poljskog PGZ-a, ali koji znače kičmu nacionalne brodogradnje. Uostalom, vojna proizvodnja uslijed žurnog naoružavanja Europe otkriva se kao nova prilika za škverove, koliko god to bila ujedno mračna perspektiva. No hrvatske vlasti ne obaziru se niti na takvu industrijski obećavajuću poziciju.

Štoviše, vlada u Zagrebu uopće „ne doživljava“ potpisani ugovor Uljanika i Navantie o suradnji na eventualnoj izgradnji korveta za Hrvatsku ratnu mornaricu. Istodobno je projekt gradnje omanjih patrolnih brodova u Brodosplitu propao sasvim neslavno, ako ne i politički sramotno. No hrvatska vlada također je lani zauvijek ugasila Brodarski institut u Zagrebu, možda najuspješniju i svjetski najcjenjeniju domaću znanstveno-istraživačku instituciju. „A znate da je hrvatska brodogradnja u okviru Jugoslavije spadala među tri najveće u svijetu“, prisjetio se politički ekonomist Luka Brkić za DW.

Pitanje moralnog hazarda

„Upravo je tragično da je samostalna Hrvatska tako upropastila svoje najveće znanje i tradiciju“, nastavio je, „uz tu industriju koju je SFRJ podupirala. Ali podupirale su ih i druge dvije sile, Japan i Južna Koreja, kao što i danas čine. Svi to čine, od Kine do Amerike, pa napokon opet i Europa – svi osim nas.“ Ovaj profesor političke ekonomije na Sveučilištu Libertas u Zagrebu smatra da tako nije mogla uspjeti ni privatizacija, ne samo zbog izostanka jače uloge države. On nalazi da Hrvatska nema nikakvu industrijsku politiku, a onda ni onu u vezi s brodogradnjom.

„Škverovi su nam privatizirani na tragikomičan način, sumnjiv otpočetka, uz ogroman javni izdatak za tzv. restrukturiranje. Sve je tu bilo suboptimalno. Šanse za dobar posao, kao što je vojna izgradnja, pretvorili su u veliki problem. Jasno da s utjecajem države na ekonomiju, kod tržišnog modela, postoji i pitanje moralnog hazarda. A postoje i načini čvrste regulacije i nadzora poslovanja, kao što vidimo danas u EU. No uzalud sve to, ako nema nikakvog impulsa da se nešto poduzme“, zaključio je Brkić, slažući se pritom s onom da - ploviti se mora. Ipak, netko za to najprije mora izgraditi plovilo.

Sve više ljudi diljem svijeta traži način kako rashladiti svoj dom tijekom sve češćih vrućina. Najjeftiniji klima-uređaji često troše dvostruko više električne energije od boljih alternativa, a u nekim stanovima mogu biti čak i opasni. No koji uređaj hladi najučinkovitije, stvara najmanje troškove i pritom što manje opterećuje klimu?

Mobilni monoblok klima-uređaj: jeftin gutač struje

Mobilni klima-uređaji najjeftinije su i najbrže rješenje, ali često i najmanje učinkovito. Sastoje se samo od unutarnje jedinice. Crijevo za odvod toplog zraka - što je nužnost jer inače uređaj nema nikakvog smisla - provlači se prema van kroz prozor ili vrata.

Unutarnje jedinice veličine su manjeg kovčega i zahvaljujući kotačićima mogu se premještati iz jedne prostorije u drugu.

Ti takozvani monoblok uređaji u načelu funkcioniraju isto kao i svi klima-uređaji: pomoću rashladnog sredstva u zatvorenom krugu na jednoj se strani stvara hladnoća, a na drugoj toplina. Toplina iz prostorije odvodi se debelim crijevom prema van, čime se prostor hladi.

Međutim, u usporedbi sa stacionarnim sustavima ti su uređaji bučni, vrlo neučinkoviti i prema podacima njemačke potrošačke organizacije Stiftung Warentest za hlađenje troše više nego dvostruko električne energije.

Odškrinut prozor

Za slabu učinkovitost postoji više razloga. Prvo, toplo crijevo ponovno zagrijava prostoriju. Osim toga, mnogi ne žele bušiti rupe u zidu pa crijevo provedu kroz odškrinut prozor ili balkonska vrata. To znači da i vrućina sa ceste slobodno ulazi u prostor koji se želi ohladiti i stvara još više posla za uređaj.

U stanovima s plinskim bojlerima mobilni klima-uređaji mogu čak ugroziti život. Kad se koristi topla voda stvara se podtlak i ugljikov monoksid - plin bez mirisa, može neprimjetno iz plinskog bojlera teći u stambeni prostor i otrovati ukućane. To nije samo teorija, nedavno se to dogodilo u Beču.

Zbog toga stručnjaci ne savjetuju uporabu takvih monoblok klima-uređaja u stanovima s plinskim bojlerima, odnosno savjetuju da se barem prije nabave uređaja pita stručnjake.

Split-uređaji su svakako bolji

Tko želi hladiti prostor, obično će bolje proći s mobilnim split klima-uređajem. Kod njega su unutarnja i vanjska jedinica odvojene, a povezane su rashladnim vodom dugim oko dva metra. Ima i mobilnih split uređaja već za oko 900 eura, a u Europi se prodaju tek posljednje dvije godine.

Vanjska jedinica može se postaviti na balkon ili terasu ili pričvrstiti na prozor posebnim vanjskim nosačem. Međutim, rashladni vod također zahtijeva otvor na prozoru ili vratima pa toplina djelomično ponovno prodire u prostoriju.

Kod njih se razmjena topline odvija u vanjskom uređaju, dakle ne nastaje podtlak, a i bitno su učinkovitiji obzirom na to koliko struje troše.

Stacionarni klima-uređaji: ne uvijek dozvoljeno

Znatno učinkovitiji, tiši i udobniji od mobilnih uređaja jesu stacionarni klima-uređaji. Takvi sustavi s unutarnjom i vanjskom jedinicom stoje između 400 i 2.500 eura, a zajedno s ugradnjom od 800 do više od 5.000 eura.

Stacionarni klima-uređaji najčešće imaju vanjsku jedinicu na krovu, balkonu ili pročelju zgrade. Rashladni vod prema van postavlja se trajno, a punjenje sustava i provjeru nepropusnosti mora obaviti ovlaštena stručna tvrtka.

Prosječni godišnji trošak električne energije za hlađenje stana od 70 četvornih metara stacionarnim klima-uređajem u Njemačkoj iznosi samo oko 150 eura. Najučinkovitiji uređaj u jednom testiranju Stiftung Warentesta postigao je isti učinak uz trošak od svega 112 eura godišnje.

No problem su propisi: u Hrvatskoj je konačno zabranjeno postavljanje neosporno ružnih uređaja na uličnu stranu zgrade, a problem je i ako se želi postaviti klima-uređaj na zgradu koja je zaštićeno kulturno dobro - tu se mora tražiti dozvola nadležnog ureda. U Njemačkoj je nedavno Savezni sud dopustio jednoj obitelji u Berlinu, vlasnicima stana, postavljanje klime nakon što su ostali stanari te zgrade odbili njihov zahtjev zbog navodne buke koju stvara taj uređaj.

Hlađenje troši struju

Kako je sve više vrućih dana, širom svijeta raste i potrošnja električne energije. U Europi i Kini broj dana s temperaturama iznad 30 stupnjeva porastao je u posljednjih pet godina za četvrtinu. U Japanu i Koreji takvih je dana danas gotovo dvostruko više nego prije 2020. godine.

Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), klima-uređaje već ima 93 posto kućanstava u Japanu i 90 posto u SAD-u. U Kini ih ima 79 posto kućanstava, u jugoistočnoj Aziji 29 posto, u Europi 23 posto, a u Indiji 16 posto.

Godine 2025. za hlađenje je u svijetu potrošeno oko 50 posto više električne energije nego 2015. Potrošnja je porasla za približno 1.000 teravatsati (TWh), na oko 2.900 TWh. Trenutačno na hlađenje otpada devet posto ukupne svjetske potrošnje električne energije.

Sporno i rashladno sredstvo

U hladnjacima, klima-uređajima i toplinskim pumpama cirkuliraju takozvana rashladna sredstva. U zatvorenom sustavu ona isparavaju u plin i pritom stvaraju hladnoću.

Neka rashladna sredstva mogu štetiti okolišu ako dospiju u atmosferu. U starijim klima-uređajima često se koristi sintetsko rashladno sredstvo oznake R410A. Ako zbog curenja u rashladnom vodu ili nepravilne demontaže dospije u okoliš, jedan kilogram tog sredstva ima učinak na klimu koji odgovara emisiji od približno dvije tone CO₂.

Zbog toga je ono već odavno zabranjeno i kod klima-uređaja u automobilima, a od 2025. je u SAD-u i EU-u zabranjena i prodaja novih kućnih klima-uređaja s tim rashladnim sredstvom. Umjesto njega danas se uglavnom koristi nešto ekološki prihvatljivije rashladno sredstvo R32. U slučaju curenja šteta za klimu približno je tri puta manja.

Klima-uređaji - hlade stan, ali griju ulicu

Ondje gdje je postavljeno velik broj klima-uređaja toplina koju proizvode često čini gotovo nepodnošljivo vrućim vanjski prostor, posebno u gusto naseljenim područjima. U Japanu na nekim posebno vrućim ulicama čak postoje i znakovi upozorenja.

Znanstvenici su u gradskoj regiji Nanjing u Kini, s više od deset milijuna stanovnika, utvrdili da vanjske jedinice klima-uređaja u tijesnim ulicama tijekom dana mogu povećati temperaturu zraka za do 1,9 stupnjeva, a noću čak za do 3,3 stupnja. To predstavlja dodatno i opasno toplinsko opterećenje za pješake. Donekle bi rješenje bilo za sad još uvijek nekonvencionalno: vertikalno ozelenjivanje pročelja zgrada - pokazalo se da to spušta temperaturu za nekoliko stupnjeva.

IEA također preporučuje niz mjera za ublažavanje takozvanog učinka toplinskog otoka. Prema procjenama agencije, nove zelene površine, drvored uz ceste i omogućavanje slobodne cirkulacije zraka kroz gradske ulice mogli bi sniziti temperature u gradovima za čak pet stupnjeva.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...