Vecernji list

Sastanak na vrhu skupine G7 središnja je predstava na globalnoj sceni. Ove godine održava se od 15. do 17. lipnja. u francuskom Evianu, na obali Ženevskog jezera. Francuzi trenutno predsjedaju tom uglednom grupom „sedam vodećih industrijskih zemalja svijeta“. To također znači da će se Europljani ponovo susresti s Donaldom Trumpom, vrlo nepredvidivim američkim predsjednikom. Članice G7 su SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Japan, Kanada i Italija.

To su moćne industrijske zemlje, zbog čega samit G7 uvijek podrazumijeva i maksimalne mjere sigurnosti. Zato su ove godine u Evianu zabranjena prosvjedna okupljanja. Naime, na samitu tadašnjeg G8 2003. godine, koji je također održan u Evianu, održani su nasilni prosvjedi, na kojima je nanesena materijalna šteta od više desetaka milijuna eura.

No zato se oko 20.000 prosvjednika dan prije samita (14.6.) okupilo u susjednoj Ženevi. Oni su uglavnom prosvjedovali protiv kapitalizma i za Palestince. Satima je sve bilo mirno, da bi nakon nekog vremena stotine demonstranata maskiranih u crno počeli uništavati trgovine, paliti automobile i kontejnere za otpad i gađati kamenjem stakla na ulazima u zgrade UN-a. Policija je nakon toga upotrijebila suzavac i naredila raspuštanje prosvjeda.

Format G7 je krug liberalnih demokracija

Uoči ovogodišnjeg sastanka na vrhu ponovo je aktualizirano pitanje odražava li taj format – pokušaj navodno najmoćnijih svjetskih lidera da na miru i neobavezno razgovaraju o gospodarskim pitanjima – zaista trenutni odnos snaga? Primjerice, u njega nije uključena nova supersila - Kina.

Diana Panke, profesorica političkih znanosti na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, kaže za DW kako ona i dalje smatra da je taj format prikladan: „Format G7 uspostavljen je kao neformalni sastanak tada ključnih industrijskih zemalja koje su dijelile liberalno-demokratsku orijentaciju – a Kina ne spada u tu kategoriju." Ona podsjeća da je Rusija primljena u tu skupinu nakon završetka Hladnog rata jer se, barem na početku, obvezala na te vrijednosti. No Moskvu od 2014. više ne pozivaju na sastanke, pa je G8 ponovo postao G7.

Panke ukazuje da je vrijednost G7 i u temeljnim pripremama za sastanak – od strane ministara financija i gospodarstva u vezi s trgovinskim pitanjima ili od strane ministara za razvoj. Ministri financija članica G7, na primjer, intenzivno su se bavili ratom u Ukrajini: „Ključni aspekt bio je međusobno potvrđivanje njihovog stava o odbacivanju brutalne agresije Rusije na Ukrajinu."

Ima li nade za mirovne pregovore o Ukrajini?

Sudbina Ukrajine bit će glavna tema i u Evianu. Izvori iz njemačke vlade ukazuju na to da se vojna situacija u sukobu s Rusijom posljednjih mjeseci promijenila. Nakon određenih vojnih uspjeha, Ukrajina se može nadati skorom otvaranju vrata za mirovne pregovore s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Europljani svakako žele biti dio tog procesa. Francuski dužnosnici su najavili da će ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prisustvovati sastanku G7 u utorak ujutro 16. lipnja, iako je ostalo nejasno hoće li doći osobno ili će sudjelovati putem video-linka.

Domaćin samita, francuski predsjednik Emmanuel Macron, prošli tjedan je komentirao: „Ovo je vrlo važno za nas, jer moramo ponovo postići konsenzus unutar G7 u vezi s podrškom Ukrajini." Drugim riječima, sukob u Ukrajini mora ponovo privući pažnju Donalda Trumpa. U međuvremenu je i njemački kancelar Friedrich Merz u Bundestagu prošli tjedan izjavio: „Održivi mir može se postići samo pregovorima u kojima sudjeluju Ukrajina, Rusija, SAD i Europa – nema drugog načina.“

Samit pomaknut zbog Trumpovog rođendana

Druga ključna tema u Evianu bit će rat SAD-a i Izraela protiv Irana.

Kako je objavljeno ovoga ponedjeljka (15.6.), SAD i Iran su, uz posredovanje Pakistana, postigli okvirni mirovni sporazum koji bi trebao biti potpisan u petak u Švicarskoj. Detalji nisu poznati, ali je Trump objavio na svojoj društvenoj mreži Truth Social da će u petak biti otvoren Hormuški tjesnac, bez naplate prolaza.

Riječ je o okvirnom sporazumu, nakon kojeg se tek treba postići dogovor o pojedinim pitanjima, pa će tema za razgovor sigurno biti.

S obzirom na globalnu situaciju, francuski organizatori već mogu smatrati uspjehom to što je Trump čvrsto potvrdio svoj dolazak. Sastanak na Ženevskom jezeru je čak i pomaknut jer je Trump u nedjelju u SAD-u slavio svoj 80. rođendan.

Američka strana naznačila je da želi razgovarati i o gospodarskom potencijalu umjetne inteligencije. Zato su Francuzi, između ostalih, pozvali i Sama Altmana, šefa softverske tvrtke OpenAI, da se pridruži sastanku na Ženevskom jezeru.

Kao što je to bio slučaj na prošlogodišnjem samitu G7 u Kanadi, ni na ovom nije planirano potpisivanje zajedničke završne izjave. Umjesto toga je cilj postizanje dogovora o određenim temama. Svi se nadaju da ovom prilikom neće biti nikakvih prijepora s Donaldom Trumpom. Američki predsjednik je 2025. prijevremeno napustio sastanak G7 u Kanadi.

Čitav pozamašni val korupcijskih afera obilježio je sport u RH proteklih mjeseci, od pojedinih nacionalnih saveza – prije svega onoga skijaškog – do samoga Hrvatskog olimpijskog odbora. Šok u javnosti, međutim, nadopunjen je sporenjima oko izbora budućeg čelnika ili čelnice HOO-a, čije bi ime moralo biti poznato već do kraja idućeg mjeseca. No među kandidatima pojavila su se zatim imena više osoba koje su donedavno bile u samom vrhu vladajućeg HDZ-a. Očekivano, to je otvorilo niz pitanja o naravi upravljanja hrvatskim sportom, ali i mogućem porijeklu njegove korumpiranosti baš u vezama s politikom.

Predsjednik jedine sportsko-sindikalne organizacije u RH Mario Jurić ustvrdio je tim povodom za DW kako je žalosna činjenica da u Hrvatskoj ne postoje javni sportsko-organizacijski nadzorni mehanizmi i tijela neovisna o političkim i financijskim vezama s državom. „Uslijed toga se građani nerijetko obraćaju i nama kako bi makar nekog obavijestili o raznim nepravilnostima u sportskom poslovanju, ali svakako želim i ovom prilikom napomenuti da mi nismo policija niti bilo kakav ovlašteni organ, nego organizacija koja djeluje neovisno o spomenutom sustavu, a koja želi unaprijediti domaći sport“, rekao nam je čelnik Hrvatske udruge Nogometni sindikat (HUNS).

Nužna edukacija sportaša

U tom pogledu, kao što smo čuli, HUNS ipak jest neka vrsta neformalnoga kontrolnog subjekta, jer može javno ukazivati na određene probleme, a njihov se glas svakako čuje. „Ako pak budemo njegovali odnose po uzoru na Sjevernu Koreju, bez slobode kritičkog razmišljanja", pojasnio je Jurić, „onda ćemo zadugo ostati u teškim dubiozama kakve su isplivale na površinu u novije vrijeme. Pritom su sportaši po meni definitivno jedna od najsvjetlijih točaka u hrvatskom društvu, te zaslužuju kvalitetnija vodstva."

Prema njegovim riječima, sport pripada primarno sportašima, ali dok god oni ne budu u dovoljnoj mjeri educirani za takve dužnosti, neće biti napretka. HUNS je zbog toga posljednjih godina organizirao puno edukacija, čak i u suradnji s Danskom, pa tako danas postoji oko 50 hrvatskih sportaša koji rade u raznim velikim klubovima i koji su stekli neophodne alate za taj posao. „Dok u prvom planu ne budu ljudi sa prepoznatljivim sportskim pedigreom i takvim znanjima, neće biti sreće. Ipak, potencijala ima više nego dovoljno“, mišljenja je Mario Jurić.

„No samo još da osiguramo situaciju u kojoj će najvažnija odlika upravnih kadrova biti to da razmišljaju organizacijski kompetentno, a da nisu sami kompromitirani u nikakvim neprihvatljivim radnjama o kojima se danas često govori“, zaključio je predsjednik HUNS-a, itekako svjestan gorke zbilje u kojoj sportski i stručni profil kakav on opisuje, još uvijek tavori u sjeni stranačko-političkih zaslužnika. Uostalom, smatra se javnom tajnom to da su članovi vladajuće stranke u RH zauzeli veliki dio funkcija u sportu, od lokalne do nacionalne razine.

Usporedba s Jugoslavijom

Takva sprega politike i sporta u Hrvatskojnije nikakva posebna novost, naprotiv – bilo je to nekoć dosta uobičajeno, u socijalizmu. Najčešće se u tom kontekstu spominje da je i sam prvi predsjednik RH Franjo Tuđman bio najprije predsjednik Sportskog društva Partizan iz Beograda, u okviru SFR Jugoslavije, a u novoj državi preuzeo je glavnu riječ u zagrebačkom Dinamu, ali bez formalne klupske funkcije. No pri usporedbi tih dviju naoko istih praksi ističe se jedna bitna razlika – u prošloj državi nije bilo veće krađe javnog novca iz sportskih budžeta, nego su funkcije eventualno zlorabljene radi društvenog utjecaja i prestiža.

Sociolog sporta sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku s druge strane, smatra da spomenute afere i svojevrsno zatajenje sustava mišljenog kao poštenog i ispravnog, vrlo dobro ocrtavaju pojedine važne relacije. „Prije svega, kroz njih je moguće razumjeti višeznačnost politike i međusobna različitost koncepata 'sportske politike' i 'sporta i politike'. Upravljačka tijela sporta, od pojedinačnih saveza do Hrvatskog olimpijskog odbora kao onog krovnog, nužne su naime karike 'hranidbenog lanca' nacionalnog sporta, zadužene za provođenje sportske politike", drži Biti.

Nedavni su događaji u RH, po njegovim riječima, pokazali da su neki od njih ujedno dijelom krajnje negativno obojenog prožimanja visoke politike i sporta. „Pripadajuće kriminalne radnje kao dodatak cijeloj priči, ako je to ikome ikakva utjeha, možda manje upućuju na moralnu 'nečistoću' aktera sporta", nalazi on, „a više svjedoče o, već i u drugim poljima medijski prokazanoj, 'prljavštini' domaćeg političkog i politički protežiranog miljea." Problematičnost ovakvih zbivanja i praksi u sportskom polju, međutim, leži u činjenici da je vrhunski sport satkan od niza raznorodnih aktera.

Neobičan trag novca

Kao što je pobrojao ovaj sociolog s IEF-a, to su protagonisti u rasponu od samih nabrojanih institucija, zatim dužnosnika u njima čija su se imena vrtjela po medijima, preko trenera i sportaša, uključujući one najvišeg ranga, sve do sportskih novinara koji prate njihove karijere. Vrhunski sport je također na stvarnoj, ali i simboličkoj razini povezan s ogromnim novcem koji generira. „Pokazalo se da kod ovakvih afera u prvi plan dolaze javna sredstva koja se ulažu u vrhunski sport, katkad vrlo neobičnim putevima", dodaje Biti.

„Ne treba zanemariti ni sva druga sponzorstva, troškove i zarade koji usto idu. U tom smislu", nastavio je, „kad se sve sagleda povezano i integrirano u cjelinu, valja tumačiti kritičke rasprave o narušenom imidžu sporta koje u zadnje vrijeme kolaju javnim prostorom." Pa ipak, Biti je mišljenja kako taj rukavac kritike zapravo ide na ruku zainteresiranim političarima i njihovu diskursu o izuzetnoj uspješnosti hrvatskog sporta te moralnoj i drugoj veličini domaćih sportskih heroja.

„Isto tako, on samo pospješuje njihovo inzistiranje na nužnosti daljnjeg ulaganja u sustav, dakako i na nižim razinama, jer da je to temelj, s jedne strane, sreće, a s druge zdravlja nacije", smatra Ozren Biti, uz opasku kako je iluzorno očekivati da bi ma koji novi predsjednik HOO-a, od onih koji se sada putem medija promiču u glavne kandidate za tu poziciju, trebao išta bitno riješiti. Ovaj analitičar uvjeren je da se to može usporediti s primjerima u nekim drugim, po društvo još osjetljivijim područjima, npr. zdravstvu.

Maženje ambasadora nacije

„No, tužna je istina da sustav, takav kakav je", nadalje on pojašnjava, „što porozan, što podatan za djelovanje u sivim zonama, odgovara ne samo onima koji u njemu eventualno protupravno stječu imovinsku korist, već i brojnim drugima, od činovnika kojima olakšava administraciju, do vrhunskih sportaša koji su, kad vlasti zatreba, a to nije rijetko, kao ambasadori nacije itekako maženi i paženi.“ Kao u staroj Grčkoj, oni su u Hrvatskoj zaista obožavani, ali utoliko je i razočaranje javnosti veće jednom kad neki bivši sportaš iznevjeri i svoje poslanje i državne zakone.

„Prosječni promatrači su, slabo ili nikako zainteresirani kako za profesionalni tako nažalost i za amaterski sport, pa čak i neki dionici, možda će koji put, situacijski prigodno i opravdano, prepoznati problem i uputiti kritiku", ističe Ozren Biti, uz napomenu da to ipak nije pokretačka snaga za promjene iz temelja. Stoga on zaključuje da se u novijoj hrvatskoj praksi na tome području pokazalo kako su manje korekcije očito kudikamo jednostavnije i oportunije, a uz dobar rad službe za javne odnose i one se mogu učiniti velikima.

To je „Plavi val" koji se obrušava na Svjetsko nogometno prvenstvo – barem se tako naziva reprezentacija Curaçaa. Već u prvoj utakmici skupine njemačka nogometna reprezentacija se suočava s tim valom.

Mala otočna država, smještena 60 kilometara sjeverno od Venezuele u Karibima, prvi put u svojoj povijesti kvalificirala se za Svjetsko prvenstvo. Za tu zemlju to je senzacija.

Najmanji sudionik Svjetskog prvenstva svih vremena

Curaçao je jedan od četiri debitanta na Svjetskom prvenstvu 2026. i najmanji sudionik u povijesti natjecanja. Sa samo oko 150.000 stanovnika karipski otok preuzima taj rekord od Islanda, koji je dosad držao „mini-rekord" s 350.000 stanovnika. Curaçao ima površinu od oko 440 četvornih kilometara, što približno odgovara veličini njemačkog grada-pokrajine Bremen.

Curaçao je najpoznatiji po svojim prekrasnim plažama i ronilačkim područjima, kao i po likeru koji nosi njegovo ime. Nogomet zapravo ne spada među glavne atrakcije zemlje - puno je popularniji bejzbol, najomiljeniji sport na otoku. Brojni uspješni igrači dolaze iz Curaçaa. Andruw Jones, koji je 17 sezona igrao u američkoj Major League Baseballu (MLB), ove će godine čak dobiti mjesto u Nacionalnoj bejzbolskoj kući slavnih u New Yorku.

Nogomet nije nacionalni sport

Nogomet se na otoku igra, među ostalim, u trima amaterskim ligama. U prvoj ligi, nazvanoj Promé Divishon, natječe se deset momčadi. Od 2025. godine postoji i nacionalni kup.

„U prošlosti je nogomet ovdje bio mnogo veći. Od 1960-ih do 1980-ih svi su ga pratili“, kaže Carl Ruiter u razgovoru za Deutsche Welle (DW). On je već jedanaest godina sportski novinar na Curaçau. Utakmice su tada često bile rasprodane. Danas navijači najviše dolaze na kvalifikacijske utakmice za ostanak ili ulazak u ligu.

Bez poraza u kvalifikacijama

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo dale su novi zamah nogometu na otoku. Na posljednjim domaćim utakmicama stadioni su bili puni. „To je znak da je cijela nacija doista navijala, da je silno željela plasman na Svjetsko prvenstvo i podržati našu reprezentaciju“, kaže Ruiter.

Činjenica da je na Svjetskom prvenstvu prvi put dopušten nastup rekordnih 48 reprezentacija ide na ruku Curaçau. Ipak, kvalifikacije su bile impresivne jer je momčad ostala neporažena u svim utakmicama. Na kraju je protiv Jamajke bio dovoljan i remi. Kada su Jamajčani u sudačkoj nadoknadi pri rezultatu 0:0 dobili jedanaesterac, cijeli Curaçao je strepio. No zahvaljujući VAR-u odluka je poništena, a momčad je spasila dragocjeni bod.

Nakon posljednjeg sučevog zvižduka igrači su plakali od sreće. „Učinili smo nemoguće mogućim“, ushićeno je pred kamerama izjavio napadač Kenji Gorré. „Nedostaju mi riječi. San je postao stvarnost.“

Euforija na otoku

„Bio sam u Kingstonu na toj utakmici", prisjeća se Ruiter svojih doživljaja na Jamajci. „Nismo uopće spavali." U domovini su navijači plesali cijelu noć, uz vatromet i automobilske povorke. Momčad su sljedećeg dana dočekali navijači. Kraj slavlja? Tek nakon 24 sata.

„Plasman na Svjetsko prvenstvo ujedinio je našu zemlju“, kaže Ruiter. Ljudi su ponosni na svoju reprezentaciju. Danas otokom voze autobusi u bojama „Plavog vala", a igrači poput kapetana Leandra Bacune postali su uzori mladima koji sada žele igrati nogomet.

Gotovo svi igrači dolaze iz Nizozemske

No odakle dolazi uspjeh 82. reprezentacije na FIFA-inoj ljestvici? Zanimljivo je da reprezentacija postoji tek od 2011. godine. To je povezano s poviješću zemlje.

Curaçao je bio nizozemska kolonija. Godine 1954. kao dio Nizozemskih Antila, kojima su pripadali i Aruba te Bonaire, postao je pokrajina unutar Kraljevine Nizozemske, s odgovarajućom nogometnom reprezentacijom. Godine 2010. Curaçao je postao autonomna država s vlastitom vladom i parlamentom – a naposljetku i vlastitom nogometnom reprezentacijom.

U siječnju 2024. iskusni nizozemski trener Dick Advocaat preuzeo je momčad i oslonio se na igrače iz svoje domovine. To je moguće jer Curaçao i dalje pripada Kraljevini Nizozemskoj, a njegovi stanovnici imaju nizozemsku putovnicu.

Vezni igrač Tahith Chong jedan je od rijetkih nogometaša rođenih na Curaçau. Većina ostalih igrača rođena je u Nizozemskoj, mnogi su nogometno školovani u Europi i ondje i igraju. Kako bi mogli predstavljati zemlju, roditelji ili djedovi i bake igrača moraju biti rođeni na otoku.

Povezanost s navijačima

Ipak, igrače se ne doživljava kao plaćenike bez veze s Curaçaom, kaže Carl Ruiter. Naprotiv: „Mnogi ovdje redovito dolaze na odmor, imaju obitelj na otoku. Većina, ako ne i svi, govore lokalni jezik papiamento“, objašnjava sportski novinar. Nakon pogodaka igrači i navijači zajedno plešu, a kontakt održavaju i nakon utakmica.

Sada su navijači doputovali u Sjedinjene Američke Države jer nitko ne želi propustiti povijesnu prvu utakmicu protiv dosad najvećeg suparnika – Njemačke. Ondje će biti prisutna i dijaspora iz Nizozemske i SAD-a kako bi bodrila reprezentaciju.

Kaos oko izbornika neposredno prije Svjetskog prvenstva

Samo nekoliko tjedana prije Svjetskog prvenstva u Curaçau je ponovno postalo nemirno. U veljači je uspješni izbornik Dick Advocaat objavio svoj odlazak s dužnosti – razlog je bila teška bolest njegove kćeri. Njegov nasljednik postao je Fred Rutten, bivši trener Schalkea 04 i PSV Eindhovena. Momčad je pod njegovim vodstvom izgubila prve dvije utakmice.

U svibnju je uslijedio preokret: igrači i sponzori poželjeli su povratak Advocaata, koji je ponovno bio spreman preuzeti momčad, nakon čega je Rutten objavio ostavku. „Ne smije se stvoriti ozračje koje narušava zdrave profesionalne odnose unutar momčadi i stručnog stožera“, izjavio je.

Sedamdesetosmogodišnji Advocaat tako će na turniru postati najstariji izbornik u povijesti svjetskih prvenstava. O okolnostima svojega povratka nije želio govoriti. „Moramo gledati prema naprijed“, rekao je na konferenciji za novinare.

Mentalitet kao prednost?

Prema Advocaatu, njegovu je momčad teško pobijediti. Volja da se nemoguće učini mogućim jedna je od njezinih najvećih snaga, izjavio je i predsjednik Nogometnog saveza Curaçaa Gilbert Martina u razgovoru za novinsku agenciju AFP.

A upravo će takva volja biti potrebna. U skupini će se Curaçao, uz njemačku reprezentaciju, susresti i s Ekvadorom te Obalom Bjelokosti.

Unatoč tome, cilj je plasman u drugi krug natjecanja, rekao je predsjednik saveza Martina. „Ako nastupimo s istom energijom i pristupom kao u utakmici protiv Jamajke, mnogo je toga moguće.“

U Njemačkoj se često kritizira prekomjerna birokracija i previše pravila koja guše gospodarstvo. No druga strana priče je da upravo takva pravila mogu pojednostaviti gospodarske aktivnosti i osigurati, te proširiti tržišnu moć.

U Njemačkoj norme nastaju u Njemačkom institutu za normizaciju (DIN). Budući da određuju kako se stvari najbolje rade, oblikuju proizvodne procese, lance opskrbe, standarde kvalitete i dizajn proizvoda. Tko sudjeluje u njihovu oblikovanju, oblikuje i tržišta.

Međunarodni utjecaj njemačkih normi

Za njemačko gospodarstvo to je posebno vrijedno kada standardi prelaze nacionalne granice. Upravo se to redovito događa: Njemačka ima snažan utjecaj u Europskom odboru za normizaciju (CEN) i Međunarodnoj organizaciji za normizaciju (ISO). U tom smislu Savezna Republika je „svjetski prvak u izvozu normi“ – nijedna druga zemlja ne oblikuje europske i međunarodne norme u tolikoj mjeri kao Njemačka.

Koliko norme mogu promijeniti tržišta pokazuje primjer standardizacije kontejnera 1968. godine. Prije toga roba se prevozila u vrećama, bačvama ili sanducima. Uvođenjem standardiziranih kontejnera međunarodna trgovina doživjela je radikalnu promjenu: kontejneri se savršeno slažu i prilagođeni su brodovima, vlakovima i kamionima koji ih transportiraju. Time je globalna trgovina postala brža, učinkovitija i jeftinija.

„Tko definira međunarodne standarde, oblikuje tržišta i osigurava tehnološko vodstvo“, kaže Christoph Winterhalter, predsjednik uprave DIN-a.

Norme = kako nešto učiniti na najbolji način?

Snaga normi tim je veća jer one nisu zakonski obvezne – poduzeća dobrovoljno odlučuju hoće li ih primjenjivati. U pravilu se odlučuju za to jer norme odgovaraju na pitanje kako nešto učiniti na najbolji način. Time više ne moraju svaka za sebe tražiti optimalno rješenje, što povećava sigurnost i smanjuje troškove.

Norme također potiču međunarodnu suradnju, smanjuju netarifne prepreke trgovini i pojednostavljuju globalne lance opskrbe. Pomažu tvrtkama kod provjere dobavljača, povećavaju povjerenje potrošača i smanjuju rizik odgovornosti za proizvode. Ako su norme oblikovane u interesu njemačkih poduzeća, one jačaju njihovu konkurentsku poziciju.

Svjetski prvak u izvozu normi

Takav utjecaj moguć je jer mnoge međunarodne norme potječu iz DIN-a, ali i zato što u tijelima koja ih oblikuju sjede prije svega predstavnici gospodarstva. Iako sudjeluju i predstavnici potrošača, nevladinih organizacija i drugih aktera, velike tvrtke imaju prednost jer mogu dugoročno slati svoje zaposlenike u ta tijela.

DIN potom šalje stručnjake u europske i međunarodne organizacije, čime utječe na nastanak globalnih normi. Tako se interesi njemačkog gospodarstva prenose na svjetsku razinu i postaju međunarodni standardi. Gotovo 30 posto europskih i 17 posto međunarodnih projekata vodi se pod domenom DIN-a, kaže Winterhalter za list Tagesspiegel.

Kina postavlja prioritete

I druge zemlje u međuvremenu su prepoznale prednosti normizacije. Prema studiji Svjetske banke, Kina je dugo vremena samo preuzimala međunarodne norme, no od početka 2000-ih snažno se uključuje i u njihovo oblikovanje. Za razliku od Njemačke, u tom procesu država ima znatno veću ulogu. Kina je posebno aktivna u sektoru tehnologija budućnosti.

Peking do 2035. želi preuzeti vodeću ulogu u globalnim tehnološkim standardima – uključujući umjetnu inteligenciju, kvantne tehnologije, biotehnologiju, „big data“, blockchain, zdravstvo i nove izvore energije.

„Normizacija u svijetu postaje geopolitički instrument“, upozorava Winterhalter, dodajući da Njemačka mora prenijeti svoje prednosti na područja tehnologija koje će dominirati u idućim godinama.

Tko dominira na kojim područjima

Njemačka i dalje dominira u ključnim industrijskim sektorima, pokazuje DIN-ov barometar za 2025. U međunarodnoj normizaciji prednjači na području okoliša, strojarstva i specijaliziranih tehnologija, a u Europi igra vodeću ulogu (30 % ISO-ureda). Njezin utjecaj je posebno jak u sektorima kao što su zdravstvo i sigurnost radnih procesa, strojarstvo ili kemijska industrija.

Na digitalnom području vode Sjedinjene Američke Države (31 % ISO-ureda), dok je Njemačka znatno slabija, s tek četiri posto u IT-sektoru, ali nastoji ojačati utjecaj u kvantnim tehnologijama i digitalnim putovnicama proizvoda (DPP).

Velike tvrtke imaju velik utjecaj

Iako normizacija donosi koristi gospodarstvu, u Njemačkoj se istodobno kritizira dominantan utjecaj velikih poduzeća. „Nažalost, sastav tijela DIN-a nije uvijek uravnotežen i transparentan“, kaže Sascha Steuer iz Udruženja savjetodavnih inženjera (VBI).

Manje tvrtke često si naime ne mogu priuštiti sudjelovanje u tim procesima. „Tko ne može trajno slati zaposlenike u normizacijska tijela, nema utjecaj na standarde koji određuju njegov svakodnevni rad“, kaže Felix Pakleppa iz Središnjeg udruženja njemačkih građevinara.

Norme povećavaju birokraciju?

Postoje i bojazni da norme dodatno povećavaju birokraciju. Samo u Njemačkoj postoji oko 35.000 DIN-normi, a mnoge od njih zahtijevaju dodatnu dokumentaciju.

„Imamo previše i prije svega prestroge norme", upozorava Steuer. Pakleppa dodaje da se u posljednjih 25 godina sustav pravila pretvorio u nepreglednu mrežu regulacija u kojoj se ne snalaze ni stručnjaci.

S druge strane, Max Flaig iz Njemačkog saveza srednje velikih firmi smatra da norme mogu smanjiti birokraciju jer omogućuju jedinstvena pravila i izbjegavaju stalna pregovaranja u pojedinačnim ugovorima. Prema DIN-u, nijedna norma nije trajna – svaka se revidira nakon pet godina i po potrebi ukida.

Jedan od najemotivnijih trenutaka smjene vlasti u Mađarskoj dogodio se 9. svibnja 2026.: neposredno nakon što je novi parlament u Budimpešti svečano konstituiran, skupina djece u bijelim košuljama ulazi u plenarnu dvoranu raskošne zgrade. Većina njih su Romi. Pjevaju i sviraju. Ne bilo koju pjesmu, već neslužbenu himnu mađarskih Roma: „Zelena je šuma, zelen je brijeg".

Mnogi zastupnici imaju suze u očima. Kao i mnogi od desetaka tisuća ljudi koji vani, na trgu ispred parlamenta, preko velikih ekrana prate ovaj simbolični trenutak smjene vlasti. Među njima je i Aladar Horvath, jedan od najpoznatijih mađarskih romskih aktivista za građanska prava i jedan od prva tri romska zastupnika u povijesti Mađarske. On kaže: „I meni su krenule suze. Bilo je kao da smo napokon došli kući."

Novi mađarski premijer Peter Magyar ovim nastupom romske djece ispunio je osobno obećanje. Tamburaški ansambl upoznao je u studenom 2025. godine tijekom posjeta selu Hídvegardo u južnoj Mađarskoj – i članovima obećao da će ih pozvati u parlamentako njegova stranka Tisza (Poštovanje i sloboda) pobijedi na izborima.

9. svibnja 2026. nije ostalo samo na tom jednom gestu. Nakon konstituiranja parlamenta, na stepenicama ispred zgrade nastupa i lezbijska romska pjevačica Ibolya Olah i izvodi melankoličnu domoljubnu pjesmu „Postoji jedna zemlja – Mađarska". Olah je godinama bila meta napada nacionalista koji nisu željeli da ona izvodi tu pjesmu. Magyar ju je također pozvao. Nakon nastupa je grli.

Povijesni trenutak u Europi

Novi mađarski premijer ima izniman osjećaj za simboličku politiku. Ponekad time ispisuje povijest: scene od 9. svibnja u i ispred mađarskog parlamenta predstavljaju povijesni trenutak za Rome u Mađarskoj, ali i u Europi. Nikada ranije u europskoj povijesti pripadnici ove manjine nisu bili tako demonstrativno uključeni u simbolični trenutak smjene vlasti – i to u trenutku kada je okončano 16 godina autoritarnog režima: režima Viktora Orbana, koji je bio izrazito neprijateljski nastrojen prema Romima.

Međutim, nije se sve svelo samo na simbolične geste. U stranci Tisza Petera Magyara u parlamentu su četiri romska zastupnika. Jedan od njih, Krisztian Keszegi, pedagog i dugogodišnji ravnatelj dopunske škole, izabran je za prvog Roma u mađarskoj povijesti na mjesto potpredsjednika parlamenta.

Peter Magyar se kao novi premijer više puta oštro izjasnio protiv diskriminacije Roma. Primjerice, u parlamentu je osudio zastupničku skupinu krajnje desničarske stranke Naša domovina, jer su 9. svibnja demonstrativno napustili plenarnu dvoranu kada je nastupao dječji ansambl. „Sram vas bilo!", rekao je zastupnicima. Okretanje leđa djeci zbog njihovog podrijetla neprihvatljivo je.

Radikalna promjena tona

Za mađarske Rome sve što se događa od 9. svibnja ima neprocjenjivu vrijednost. U zemlji službeno živi oko 300.000, a prema neslužbenim procjenama i do 800.000 Roma. Pod Orbanovim sustavom oni su s vrha vlasti često bili kolektivno omalovažavani kroz šokantne uvredljive izjave. Sam Orban je 2012. svoju „novu politiku prema Romima" na jednom romskom kongresu predstavio riječima da „svako mora raditi", jer „od kriminala se ne može živjeti". U siječnju 2026. tadašnji ministar prometa Janos Lazar nazvao je Rome „unutarnjom rezervom" radne snage koju treba „iskoristiti" kako bi se „čistili prljavi zahodi u vlakovima InterCity".

Na socioekonomskom planu, velika većina Roma u posljednjih 16 godina sve dublje je gurana u kastinski sustav državne ovisnosti na margini društva. Odrasli Romi gurani su u općinske radne programe, što je za mnoge bila slijepa ulica na tržištu rada. Za romsku djecu i mladež učvrstio se sustav obrazovne segregacije i nejednakosti. Tijekom izbora Romi su sustavno podmićivani kako bi glasali za Orbanovu stranku Fidesz. Korumpirani romski političari služili su za legitimiziranje te politike.

„Stranka Tisza misli drugačije"

Magyar i njegova stranka Tisza obećavaju da će te prakse promijeniti. U izbornom programu postoji posebno poglavlje o tome. U njemu se navodi da Orbanov sustav prezire Rome i ne vjeruje u njih. „Stranka Tisza misli drugačije", stoji u programu. U njemu se najavljuje reforma općinskih radnih programa, ukidanje školske segregacije, kao i poboljšanje stambenih uvjeta i zdravstvene zaštite Roma.

Ništa od toga nije potpuno novo – socijalno-liberalni mađarski političari to obećavaju već desetljećima. Ipak, može se povjerovati da Peter Magyar to zaista misli ozbiljno. Jer u Mađarskoj se čak i s dobrom politikom prema Romima, ili samo sa simboličkim gestama, može više glasova izgubiti nego dobiti.

Romski predstavnici čekaju

Ipak, neke istaknute ličnosti mađarskih Roma za sada čekaju da vide hoće li se promjena tona pretvoriti u konkretna djela. Na ljevičarskom portalu „Merce", poznata sociologinja Angela Kocze piše da je višedesetljetno iskustvo Roma da se koriste u izbornim kampanjama i simbolički, radi demokratske legitimacije. Međutim, kada se dijele funkcije, stručnjaci iz redova Roma rjeđe dolaze u obzir.

Aktualni primjer je imenovanje državnih tajnika u Magyarovoj vladi. Među njima nema nijednog Roma ni Romkinje, što je izazvalo razočaranje među romskim predstavnicima. Stručnjakinja za obrazovanje Szilvia Szenassy ističe da mora vrijediti načelo: „Ništa o nama bez nas".

Iskoristiti priliku

Aktivist za građanska prava i predsjednik mađarskog Romskog parlamenta Aladar Horvath također ističe da Romi samo djelomično sudjeluju u konzultacijama s novom vladom. Održan je konstruktivan sastanak s novom ministricom obrazovanja Judit Lanert, ali se već tjednima čeka sastanak s vladinom povjerenicom za socijalnu politiku Krisztom Bodis.

Za konačnu procjenu politike prema Romima, kaže Horvath, još je rano. „Pitanje je još uvijek radi li se o make upu ili promjeni sustava?", kaže on za DW. „Mnogo ovisi o Peteru Magyaru. Ako uspije uvjeriti većinu da su Romi isto toliko Mađari kao i svi drugi, postat će jedan od velikih državnika. Povijest rijetko daje drugu šansu za promjenu sustava, kakvu Mađarska sada ima. Nadam se da će Magyar tu šansu iskoristiti."

Srijedom između 17 i 19 sati u njemačkim poslovnicama IKEA-e od lipnja vlada znatno mirnija atmosfera. Nema glazbe, rasvjeta je djelomično prigušena, a razglas se koristi samo u hitnim slučajevima. Općenito je prisutno mnogo manje podražaja – upravo je to cilj Tihog sata. Inicijativu je pokrenula udruga „Skupa zajedno” („Gemeinsam zusammen”).

„Tihim satom želimo rasteretiti osobe s nevidljivim, odnosno neprimjetnim invaliditetima. One su često pogođene trajnim opterećenjem središnjeg živčanog sustava, pa im želimo omogućiti trenutke sa što manje podražaja”, objašnjava Rebecca Lefèvre, glasnogovornica udruge „gemeinsam zusammen”, u razgovoru za DW.

Šareni natpisi, zveket kolica, brojni mirisi,…

Tihi sat trebao bi osobama kojima je namijenjen prije svega pomoći u uklanjanju osjetilnih, ali i kemijskih, društvenih i komunikacijskih barijera koje ih često sprječavaju da uopće napuste svoj dom. Ono čega mnogi ljudi bez poteškoća nisu ni svjesni jest da tijekom posjeta trgovini namještaja ili supermarketu sva osjetila neprestano primaju različite podražaje. Šareni natpisi, zveket kolica za kupovinu, brojni mirisi koji se međusobno miješaju – sve to mnoge ljude može preopteretiti.

To se posebno odnosi na osobe iz autističnog spektra, osobe s ADHD-om (poremećajem pozornosti), kao i ljude koji pate od kroničnog umora, kroničnih bolova, psiholoških poteškoća ili osjetilnih oštećenja.

Začetnik ideje o Tihom satu je Novozelanđanin Theo Hogg, otac autističnog djeteta i zaposlenik jednog trgovačkog lanca. Godine 2019. uvjerio je svoje poslodavce da u svim poslovnicama diljem zemlje uvedu „Quiet Hour” („Tihi sat”). Od tada su mnoge zemlje slijedile njegov primjer. U Njemačkoj ova inkluzivna inicijativa postoji od 2023. godine.

„Važno nam je i povećati vidljivost ovog problema”, objašnjava Rebecca Lefèvre. „Pogođene osobe često ni same ne mogu točno objasniti u čemu je problem, a njihove poteškoće nisu vidljive izvana. Zato često slušaju komentare da pretjeruju ili da umišljaju svoje probleme.”

Razumijevanje kupaca

Sve više tvrtki i trgovina u Njemačkoj uvodi Tihi sat. U brojnim supermarketima lanaca Edeka i REWE tijekom određenog vremena stvara se mirnije okruženje. Tako je, primjerice, u REWE trgovini Rudolfa Schmidta u gradu Diezu svake srijede od 15 do 16 sati znatno tiše. Tada zaposlenici prigušuju svjetla, isključuju zvučne signale blagajni i prestaju s dopunjavanjem polica.

„Ako netko glasno razgovara na mobitel, ljubazno ga zamolimo da završi razgovor”, kaže Schmidt. Voditelj trgovine bio je jedan od prvih podupiratelja Tihog sata. „Kupci koji nam dolaze upravo zbog toga, zahvaljuju nam. Povremeno netko pita: ‘Je li to stvarno potrebno?’, ali kada objasnimo o čemu se radi, svi pokažu razumijevanje.”

Rebecca Lefèvre iz inicijative „Skupa zajedno" naglašava da se Tihi sat ne odnosi samo na trgovine: „Sudjeluju i kina, bazeni te kuglane. Uskoro ćemo vjerojatno imati i prvu dvoranu za trampoline, koja je inače prepuna podražaja. Ustvari se radi jednostavno o tome da kažemo: pokušajmo."

Tihi sat cijene i koriste i ljudi bez poteškoća

Od veljače ove godine inicijativi se pridružio i Gradski muzej u Münsteru. Posjetitelji jednom mjesečno, utorkom od 16 do 18 sati, mogu uz pomoć aplikacije ili brošure pratiti posebnu rutu Tihog sata kroz muzej. Za to vrijeme nema organiziranih vođenja, a posjetiteljima su na raspolaganju prostor za povlačenje i kartice za komunikaciju.

„Ne vodimo preciznu evidenciju o tome koliko ljudi dolazi baš zbog Tihog sata, ali vidimo da se naša ponuda već koristi”, izjavio je za DW Axel Schollmeier, zamjenik ravnatelja Gradskog muzeja u Münsteru.

Naravno, u doba pametnih telefona i društvenih mreža ne treba čovjek imati psihološke ili neurološke poteškoće da bi se cijenilo mirno iskustvo kupovine. Frank Rohde vodi specijaliziranu trgovinu za vrtlarstvo u Kasselu. Prema popisu sudionika na stranici stille-stunde.com, kod njega je Tihi sat prisutan tijekom cijelog radnog vremena.

„Tako smo oduvijek radili: nema glazbe, mirno je i razgovaramo s kupcima”, objašnjava za DW. „Kupcima se to sviđa, ne žele stalnu pozadinsku glazbu.”

Za Rebeccu Lefèvre pozitivan je sporedni učinak to što od inicijative imaju koristi i osobe bez invaliditeta. „To mnogima godi jer živimo u društvu prepunom podražaja”, kaže ona. „No ipak postoji razlika između nekoga kome je jednostavno ugodno imati više mira i nekoga tko zbog preopterećenosti podražajima stvarno pati, osjeća bol ili zbog toga uopće ne može sudjelovati u svakodnevnim aktivnostima.”

„I ja sam dobio zapovijed, ali je nisam izvršio", kaže Igor Ščetko za DW. Ovaj bivši vojnik ruskih Strateških raketnih snaga pita se zašto i drugi ne mogu postupiti na isti način. Nakon početka agresorskog rata protiv Ukrajine on je dezertirao, uvjeren da nije postojao drugi izlaz iz vojske. Godine 2021., godinu dana prije početka sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, Ščetko je ugovorom bio pristao na dvogodišnju vojnu službu.

Na njegovu odluku utjecalo je i samoubojstvo jednog ročnika u njegovoj postrojbi – upravo je Ščetko bio taj koji je pronašao njegovo tijelo. Nakon toga završio je na psihijatrijskom odjelu bolnice, gdje je pokušao ishoditi otpust iz vojske iz zdravstvenih razloga. Umjesto toga naređen je njegov premještaj u jurišnu brigadu. „Kada sam saznao da bih trebao otići u ratnu zonu, bilo mi je jasno da ni pod kojim uvjetima neću sudjelovati u ratu“, rekao je Ščetko za DW. Nekoliko dana kasnije pobjegao je iz Rusije u Armeniju, a odatle u Europsku uniju.

Dezerterstvo i odbijanje borbe

Aktivist za ljudska prava Sergej Krivenko godinama se zalaže za prava vojnih osoba. Procjenjuje da je oko 60.000 ruskih vojnika napustilo svoje postrojbe ili odbilo sudjelovati u borbenim djelovanjima. Ne radi se samo o „klasičnim“ dezerterstvima. Postoje i slučajevi u kojima se vojnici skrivaju u Rusiji ili pokušavaju dobiti liječničku potvrdu da nisu sposobni za službu.

Prema Krivenku, u Rusiji je već pokrenuto više od 20.000 kaznenih postupaka zbog izostanka sa službe, dezerterstva i odbijanja sudjelovanja u borbama. Odbijanje sudjelovanja u borbi smatra se kaznenim djelom. Igor Ščetko kaže da bi mu u slučaju izručenja Rusiji prijetilo 15 godina zatvora ili slanje na bojište.

Ruska vojska se ne sastoji samo od „topovskog mesa"

Prema Sergeju Krivenku, ruska vojska od 2023. nove vojnike uglavnom privlači unosnim ugovorima. No nisu svi dobrovoljci. Među profesionalnim vojnicima koji su se obvezali na vojnu službu na određeno vrijeme nalaze se zatvorenici, migranti, dužnici, ročnici i stanovnici gospodarski slabijih regija koji se često odlučuju za vojnu službu zbog financijskih problema ili nedostatka drugih mogućnosti. Istodobno država kroz „patriotske“ programe pojačava paravojnu obuku u školama i na sveučilištima.

Promatrači ipak naglašavaju da rusku vojsku ne treba promatrati samo kao skupinu slučajnih ljudi koji odlaze na front zbog novca ili drugih razloga. Predstavnik Ruskog dobrovoljačkog korpusa, koji se borio na ukrajinskoj strani pod ratnim nadimkom „Kasper“, podsjeća da ruska vojska, osim „topovskog mesa“, uključuje i dobro obučene i motivirane postrojbe.

Ozljede ili zarobljavanje kao jedini „izlaz"

Antropologinja Aleksandra Arhipova govori o svakodnevnoj klimi nasilja. Sa svojim kolegama prikupila je svjedočanstva ruskih vojnika, dezertera i njihovih obitelji.

Jedan od rezultata njihovog rada je „ratni rječnik“ koji sadrži žargon s bojišta i odražava život unutar ruske vojske. Prema Arhipovoj, te riječi se uglavnom odnose na kontrolu, kažnjavanje i preživljavanje. Tako se, primjerice, izrazom „kućica za ptice“ označavaju operateri dronova koji nadziru vlastite suborce i mogu pucati na one koji se pokušaju povući.

Riječ „jama“ označava improvizirana mjesta za nezakonito zatočenje i kažnjavanje, dok se izraz „karantena“ odnosi na baze u kojima ruske vojnike vraćene iz ukrajinskog zarobljeništva ispituje domaća sigurnosna služba FSB prije nego što ih ponovno pošalje na bojište. „Nema povratka kući“, naglašava Arhipova.

Prema njezinim riječima, tijekom godina rata povratak iz vojske u civilni životpostajao je sve teži. Mnogi vojnici danas u teškoj ozljedi, zarobljavanju, dezerterstvu ili, u najgorem slučaju, smrti vide jedini „izlaz“.

Osim toga, unutar vojske razvio se svojevrstan „crni tržišni sustav preživljavanja“. Prema Arhipovoj, vojnici plaćaju tisuće dolara kako bi dobili dopust, bili premješteni s bojišta ili izbjegli službu u jurišnim skupinama. Također kupuju liječničke potvrde i podmićuju zapovjednike kako bi privremeno napustili postrojbu.

Arhipova posebno ističe da se promijenio odnos prema ljudskom životu unutar vojske. Mnogi ispitanici opisivali su front kao mjesto na kojem se ljudi ne promatraju kao pojedinci, nego prvenstveno kao potrošan resurs. U takvom sustavu zapovjedništvu je potreban stalan priljev novih ljudi kako bi nadoknadilo gubitke, objašnjava ova stručnjakinja.

Sudjelovanje u ratu donosi povlastice

Rat mijenja i rusko društvo. Prema novinaru Alekseju Tupicinu, rat je postupno postao dio svakodnevice, a za neke obitelji i izvor prihoda. Kada je započela mobilizacija, Tupicin je s kolegama organizirao chat-grupe za supruge mobiliziranih vojnika i same vojnike. Prema njegovim zapažanjima, anonimni razgovori u početku su bili obilježeni strahom i željom da se članovi obitelji vrate kući.

No s vremenom je rat za mnoge obitelji postao izvor stabilnih prihoda. „Supruge mobiliziranih vojnika danas na neki način pripadaju srednjoj klasi“, kaže novinar. Obitelji otplaćuju kredite, kupuju automobile i skupi namještaj.

Tupicin upozorava da se u nekim školama djeca sudionika rata hrane odvojeno od ostale djece. Djeca vojnika dobivaju dodatne slatkiše i druge obroke te se prema njima postupa povlašteno, pojašnjava ovaj novinar.

Distanciran odnos društva

Dok država pokušava veličati ratne veterane koji se vraćaju kući, mnogi ljudi u svakodnevnom životu drže distancu. To se posebno odnosi na bivše zatvorenike koji su se borili u privatnim vojnim kompanijama i jurišnim brigadama, izvještava Tupicin.

Novinar navodi primjer muškarca osuđenog za dvostruko ubojstvo, koji je pušten na slobodu radi vojne službe te je po povratku s fronte pokušao pronaći posao učitelja u školi. Prema Tupicinu, njegovo je ime bilo izbrisano iz svih kaznenih evidencija nakon službe u Wagnerovoj skupini, privatnoj ruskoj plaćeničkoj vojsci. „Ravnateljica škole nazvala me užasnuta i rekla da ju je već sam pogled na njega plašio“, prisjeća se Tupicin. Škola ga je odbila zaposliti, unatoč njegovim odlikovanjima i veteranskoj iskaznici.

Prema Aleksandri Arhipovoj, i članovi obitelji vojnih osoba žale se da ih društvo isključuje. Tako joj je jedna žena napisala da je „željela biti supruga heroja“, ali se umjesto toga suočava s odbacivanjem. Ona kritizira rusku državu da sudionike rata pretvara u „plaćenike“, stavljajući u prvi plan visoke novčane isplate i odštete umjesto „ideje služenja i herojstva“.

Dezerteru Igoru Ščetku, koji je učinio sve kako ne bi proveo nijedan dan u ratu, važno je nešto drugo. „Na mojim rukama nema ni kapi ukrajinske krvi – ni civila ni vojnika“, kaže on, prisjećajući se da se prvi put nakon bijega osjećao sigurno u Francuskoj. „Ni za čim ne žalim, ostao sam iskren prema samome sebi“, zaključuje.

U sljedećih pet tjedana se samo na stadionima utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva očekuje oko šest milijuna navijača, a tome treba dodati oko šest milijardi ljudi diljem svijeta koji će susrete pratiti na ekranima. To su očekivanja svjetskog nogometnog saveza FIFA-e, a sukladno tome su i golema gospodarska očekivanja pojedinih tvrtki povezanih s turnirom.

Posjetitelji utakmica će svoj novac morati ostaviti u tamošnjim hotelima i restoranima, platit će za put zrakoplovnim kompanijama, a mnogi navijači će željeti kupiti i iste dresove kakve imaju njihovi idoli tako da se dobiti raduju i proizvođači sportske opreme. Ali od brojnih gledatelja i medijske pozornosti uvjerljivo najveći dobitnik je sama FIFA: to je i formalno „njeno" natjecanje pa tako ima i monopol nad planiranjem i provedbom prvenstva.

A to je u ovom slučaju golem novac: međunarodni krovni savez očekuje prihode od nekoliko milijardi eura, procjenjuje Florian Pfeffel, profesor sportskog menadžmenta na visokoj školi accadis u Bad Homburgu za njemački javni servis ARD.

5 milijadi dolara više – preko leđa nogometaša

„FIFA je gospodarski dobitnik turnira", kaže Pfeffel. Za aktualni ciklus SP-a koji je počeo 2023. i ovim turnirom ove godine dostiže vrhunac, FIFA je objavila cilj od 13 milijardi dolara prihoda. Ovaj stručnjak upozorava kako je to znatno više nego što se očekivalo od SP-a u Kataru gdje je FIFA ostvarila prihod od „samo" sedam do osam milijardi dolara.

To se dijelom može zahvaliti i visokim cijenama ulaznica koje je odredila FIFA. Već ulaznica za prvi susret natjecanja u SAD-u košta više od 1.000 dolara (oko 850 eura). I druge cijene ulaznica za turnir u SAD-u, Meksiku i Kanadi nadmašuju sve dosadašnje razmjere.

Znatno povećanje prihoda posljedica je i odluke FIFA-e da prvi put poveća broj sudionika s 32 na 48, čime se broj utakmica povećava sa 64 na 104. Više reprezentacija znači više utakmica, a ma što o tome mislili igrači i njihovi treneri – u idealnom slučaju do finala neku momčad sad čeka čak osam teških utakmica u razmjerno kratkom razdoblju - za FIFA-u to znači novac: veće prihode od oglašavanja, sponzorstava i prodaje ulaznica. Iako, prema Pfeffelu, to još uvijek nije najveći dio prihoda.

„Ako pogledamo raspodjelu prihoda kod posljednjeg svjetskog prvenstva, odnosno razdoblje od 2019. do 2022., vidimo da nešto više od 50 posto prihoda dolazi od prava prijenosa, gotovo 30 posto od sponzorstava, a tek oko deset posto od prodaje ulaznica, dok nešto više od pet posto otpada na ostale prihode", kaže Pfeffel.

"Tebi rizik, ali meni uvijek dobit”

Glavni izvor prihoda FIFA-e stoga su prava prijenosa. Međunarodne televizijske kuće i streaming platforme poput Comcasta, MagentaTV-a ili DAZN-a od FIFA-e kupuju pravo na prijenos prvenstva. Zauzvrat očekuju nove pretplatnike i veće prihode od oglašavanja.

Koliko točno streaming servisi plaćaju ta prava, nije poznato ni stručnjacima. Za razliku od televizijskih prava za Bundesligu, dodjela prava za FIFA-ina natjecanja se ne odvija javnom dražbom, nego se uvjeti tajno dogovaraju između FIFA-e i ponuđača. Koliko će to poslovanje na kraju biti uspješno za same medijske kuće, to je neizvjesno do samog kraja, kaže Pfeffel.

„Hoće li se to ulaganje isplatiti, može ovisiti o zemlji i paketu prava, ali i o sportskom uspjehu vlastite reprezentacije." Što reprezentacija dospije dalje u prvenstvu, to u pravilu raste i zanimanje u zemlji. „Tada će gledatelji biti više zainteresirani pratiti prvenstvo i ugovarati dodatne pretplate."

Gospodarski učinci svjetskog prvenstva međutim vrlo su neravnomjerno raspoređeni. Dok FIFA i pojedine streaming platforme ostvaruju velike profite, mnogi troškovi ostaju na teret državama domaćinima i lokalnim zajednicama. Ulaganja u stadione, infrastrukturu, sigurnost i promet često se financiraju javnim novcem.

Jedva mjerljiva korist domaćinu

Često ti troškovi znatno nadmašuju kasnije prihode. Kritičari stoga već godinama govore o nepravednom poslu za porezne obveznike koji će kasnije morati nadoknaditi rupu u proračunu.

Uz to, često se govori o poticajima i impulsima za gospodarstvo, ali ako se to bolje pogleda, to obično nije baš tako. Prema procjenama FIFA-e i Svjetske trgovinske organizacije, petotjedni turnir mogao bi pridonijeti američkom gospodarstvu s oko 17 milijardi dolara.

Mjereno veličinom američkog gospodarstva, to je ipak marginalno, kaže Christoph Breuer, profesor sportskog menadžmenta na Njemačkoj visokoj školi za sport u Kölnu. „Čak i ako se ostvari tih 17 milijardi, na kraju će se jedva moći izmjeriti.“ Bruto domaći proizvod, odnosno ukupna gospodarska proizvodnja SAD-a, iznosi oko 30 bilijuna dolara. „Tih 17 milijardi čini udio od oko 0,05 posto. To se jedva može osjetiti“, kaže Breuer.

Doduše, može se očekivati određen gospodarski učinak za 11 gradova u SAD-u u kojima će se igrati utakmice, ali za čitavu zemlju domaćina je veoma ograničen. Za pojedine grane i poduzeća Svjetsko nogometno prvenstvo može biti vrlo unosan posao. Turnir u tom smislu nalikuje samom prvenstvu: postoji jedan veliki dobitnik, ali mnogo gubitnika. No za razliku od turnira, dobitnik je tu uvijek isti: FIFA.

Uz „Referendum protiv Zakona o civilnoj službi“ švicarski birači glasovat će i o narodnoj inicijativi: „Ne Švicarskoj od deset milijuna stanovnika". Tako je odlučilo Savezno vijeće koje je za 14. lipnja raspisalo referendum.

U biti, riječ je o pitanju: „Koliko ljudi treba živjeti u Švicarskoj?" Svojom inicijativom desno-populistička Švicarska narodna stranka (SVP) želi postići da stalno stanovništvo zemlje od 2050. godine ne prijeđe granicu od deset milijuna ljudi.

Pitanje broja stanovnika u Švicarskoj dotiče brojne aspekte: osim nacionalističkih, psiholoških i općenito ksenofobnih razloga, riječ je i o vrlo konkretnim gospodarskim interesima. Sličan prijedlog SVP-a već je jednom propao prije dvanaest godina.

„Odvraćanje pogrešnih ljudi“

S gospodarskog stajališta gledano, cijela stvar nije nimalo jednostavna, smatra Tobias Heidland iz Kielskog Instituta za svjetsko gospodarstvo (IfW). Za DW je izjavio da bi došlo do „nadmetanja oko toga koja će se imigracija još dopustiti". Osim velikog nezadovoljstva u gospodarstvu i društvu, on očekuje i da bi se mnogi visokoobrazovani stručnjaci odlučili protiv preseljenja u Švicarsku, što bi se moglo smatrati kao „odvraćanje pogrešnih ljudi".

Sabine Zinn iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) napisala je u izjavi za DW da se na pitanje jesu li ograničenja useljavanja pravi odgovor „ne može paušalno odgovoriti s da ili ne". Pravi izazov sastoji se u tome da se „razlikuje humanitarno uvjetovane migracije izbjeglica od gospodarski potrebne radne migracije".

Nekoliko gospodarskih razloga govori protiv općeg ograničavanja useljavanja, navodi Zinn: „Mnoge europske države, uključujući Njemačku i Švicarsku, suočavaju se sa značajnim demografskim izazovima.“ Sve je manje zaposlenih koji financiraju sustave socijalne sigurnosti, pojašnjava ona dodajući da tržištu rada već sada nedostaje kvalificirane radne snage: „Paušalno smanjenje useljavanja moglo bi dodatno pogoršati te probleme."

Ključno pitanje

Wido Geis-Thöne, stručnjak za migracijska pitanja pri Institutu njemačkog gospodarstva (IW) u Kölnu, također upućuje na nedostatak stručne radne snage, ali on problematičnijim smatra sektore koji zahtijevaju „jednostavnije" kvalifikacije. U hotelijerstvu, ugostiteljstvu i građevinarstvu u Švicarskoj je zaposlen i velik broj državljana EU-a, napominje on: „I oni su važni za Švicarsku, koja je ujedno i turistička zemlja.“ Zbog toga bi granica od deset milijuna stanovnika „s gotovo potpunom sigurnošću nanijela znatnu štetu".

No, Švicarci se ne izjašnjavaju samo o tom aspektu, piše financijska platforma Bloomberg. Za SVP je taj referendum „iskorak za njihova dva dugogodišnja prioriteta: ograničavanje odnosa s EU-om i pooštravanje kontrole useljavanja".

Bloomberg pritom citira švicarski think tank Demografik koji je izračunao da bi se u slučaju prihvaćanja referendumskog prijedloga SVP-a do kraja stoljeća gospodarski rast zemlje mogao smanjiti za čak dvanaest posto. Posebice bi, piše dalje ova platforma, pogođeni nedostatkom radne snage bili zdravstvo, ugostiteljstvo, IT-sektor i građevinska industrija. Bloomberg dalje navodi da je sada ključno pitanje hoće li švicarski birači dopustiti da na njihov glas utječu rizici dugoročnih gospodarskih posljedica.

Potencijalno poguban signal

Može li inicijativa SVP-a, ako ju švicarsko glasačko tijelo prihvati, utjecati i na Njemačku? Stručnjaci koje smo pitali nisu jedinstveni po tom pitanju. Wido Geis-Thöne iz IW-a smatra da takva opasnost ne postoji, jer se politički procesi u Njemačkoj i Švicarskoj ipak znatno razlikuju.

Prema njegovim riječima, položaj Švicarske u Europi ne može se usporediti s ulogom Njemačke u Europskoj uniji. „Njemačka kao članica EU-a ne može ograničiti slobodu kretanja, pa stoga ne bi mogla slijediti švicarski primjer, čak i kada bi to željela.“

Manje optimističan je Tobias Heidland iz IfW-a koji itekako vidi opasnost od „zaraze" tom švicarskom idejom. „Njemačka već sada gleda u smjeru susjednih zemalja s restriktivnijim politikama, poput Danske. To se moglo vidjeti u raspravama o useljavanju u socijalne sustave i o socijalnoj pomoći za ukrajinske izbjeglice."

Slično skeptično mišljenje dijeli i znanstvenica DIW-a Sabine Zinn. Ona strahuje da bi referendum mogao imati učinak i izvan granica Švicarske. Upravo bi se u europskim zemljama s desnim ili desnocentrističkim vladama takva odluka naroda pomno pratila, kaže Zinn i dodaje da bi se ona mogla tumačiti kao dokaz „da zahtjevi za snažnijim ograničavanjem svih oblika useljavanja imaju većinsku političku potporu. Stoga je moguć 'efekt zaraze'."

Kome bi inicijativa doista naštetila

Stručnjak IW-a Geis-Thöne čak vidi moguću korist za Njemačku ako zahtjev SVP-a bude prihvaćen: „Ovisno o tome kako bi se mjera provela, Njemačka bi mogla znatno profitirati. Ako bi njemačkim stručnjacima postalo osjetno teže useliti se u Švicarsku, mnogi bi ostali ovdje i time stabilizirali domaću bazu kvalificirane radne snage.“

Veća opasnost mogla bi prijetiti samoj Švicarskoj, osobito ako bi došlo do narušavanja odnosa s Europskom unijom koja je za Švicarsku najveće izvozno tržište. Naime, Švicarska nije članica EU-a, ali koristi pogodnosti načela slobodnog kretanja unutar Unije. To švicarskim poduzećima omogućuje pristup tržištu vrijednom oko 21 bilijun američkih dolara s približno 450 milijuna potrošača. To je privilegij koji bi ova zemlja mogla izgubiti.

To su djeca koja bi zapravo morala ići u školu, imaju trinaest ili četrnaest godina. Međutim, kriminalne mreže u Švedskojneke od njih već odavno koriste za napade, pa i za plaćena ubojstva. Organizirani kriminal pritom ciljano koristi slabost švedskog sustava.

Prema tamošnjem zakonu, djeca ispod 15 godina nisu kazneno odgovorna: to znači da ne mogu biti osuđena kao prijestupnici, već potpadaju pod nadležnost socijalnih službi i pomoći za mlade. Naručitelji, koji često ostaju nevidljivi, koriste tu činjenicu.

Švedska sada povlači znatno oštrije poteze. Parlament je upravo izglasao da u slučaju teških kaznenih djela maloljetnici od 15 do 17 godina mogu biti osuđeni na redovne zatvorske kazne koje će izdržavati u posebno prilagođenim odjelima za maloljetnike.

Osim toga, 15. lipnja parlament odlučuje o prijedlogu vlade da se spusti dobna granica kaznene odgovornosti na 13 godina – za djela poput ubojstva, nasilja sa smrtnim posljedicama, teških bombaških napada ili drugih kaznenih djela s vrlo visokim minimalnim kaznama. Učinci ove reforme preispitat će se nakon pet godina.

Neuspjeli primjer Danske?

Rasprava o dobnoj granici za kaznenu odgovornost ne vodi se samo u Švedskoj. Danska je pod konzervativnom vladom 2010. spustila tu granicu s 15 na 14 godina – ali je nakon dvije godine ta reforma ukinuta. Znanstvene analize pokazale su da ta mjera nije imala učinak odvraćanja. Naprotiv: pogođeni maloljetnici češće su se vraćali kriminalu i postizali lošije rezultate u školi.

Zato Danska danas mnogim stručnjacima služi kao opomena. Ranija kriminalizacija djece ne rješava automatski problem maloljetničkog nasilja. U najgorem slučaju, kontakt s kaznenim sustavom može čak pridonijeti tome da se maloljetnici još čvršće vežu uz kriminalno okruženje.

Nizozemska: kazneno odgovorni, ali ne u zatvor za odrasle

U usporedbi s ostatkom EU-a, Nizozemska i Irska spadaju u zemlje s posebno niskim dobnim granicama. U Nizozemskoj djeca mogu kazneno odgovarati već od dvanaeste godine.

U Irskoj načelno također vrijedi granica od dvanaest godina, dok za najteža djela poput ubojstva, ubojstva bez predumišljaja, silovanja ili teških seksualnih delikata mogu kazneno odgovarati čak i djeca od deset i jedanaest godina.

Međutim, nizak prag ne znači automatski i stroge zatvorske kazne kakve predviđa kazneno pravo za odrasle.

U Nizozemskoj maksimalno trajanje maloljetničkog zatvora za uzrast od 12 do 15 godina iznosi godinu dana. Za šesnaestogodišnjake i sedamnaestogodišnjake, u slučaju teških kaznenih djela – i uz specifične iznimke – moguće su najviše dvije godine maloljetničkog zatvora. Osim toga, škola i pedagoške mjere ostaju u prvom planu i tijekom izdržavanja kazne.

Mnoge države oslanjaju se na zaštitu i odgoj

Ako dvanaestogodišnje dijete u Njemačkoj ili Španjolskoj počini teško kazneno djelo, ono nije kazneno odgovorno. To ne znači da država ne može ništa poduzeti – mogu intervenirati službe za pomoć maloljetnicima, obiteljski sudovi ili posebne zaštitne mjere. Smještaj u ustanove zatvorenog tipa moguć je pod određenim uvjetima, ali ne kao kazna u kaznenopravnom smislu.

Dijete se tako ne tretira kao kriminalac, već kao maloljetnik u rizičnoj situaciji. Taj je fokus posebno izražen u španjolskom pravu: djeca mlađa od 14 godina ne potpadaju pod maloljetničko kazneno pravo, već pod područje zaštite djece.

Sve više mladih iza rešetaka u Italiji

Postoji i pristup koji je više usmjeren na okruženje u kojem djeca žive. Italija je takozvanim dekretom „Caivano" (Decreto Caivano) pojačala pritisak na roditelje u slučajevima kada se krše obveze nadzora i školovanja. Kod teškog zanemarivanja obveznog školovanja, roditeljima prijete i kaznene posljedice.

Ipak, spomenuti dekret općenito je poošrio maloljetničko pravosuđe. Kritičari ukazuju na to da je od stupanja ovog zakona na snagu broj mladih u maloljetničkim zatvorima osjetno porastao.

Austrija vrši pritisak na okruženje

Za mnoge države EU-a granica od 14 godina ostaje središnja referentna vrijednost. Austrija se također toga drži. Djeca mlađa od 14 godina tamo nisu kazneno odgovorna. Unatoč tome, kaznena djela mogu imati posljedice. Mogući su, primjerice, razgovori s policijom i roditeljima, opomene, uključivanje službi za pomoć maloljetnicima ili odgojne mjere.

U Hrvatskoj je dobna granica za kažnjavanje 14 godina pri čemu se prijstupnici između 14 i 16 godina kažnjavaju isključivo odgojnim mjerama.

Dakle, u Europi niska dobna granica u kaznenom pravu ne znači automatski primjenu kaznenog prava za odrasle. Uglavnom su u prvom planu sudovi za maloljetnike, specijalizirane ustanove, odgojne mjere i koncepti zaštite.

Što kaže znanost?

Suzdržanost prema kažnjavanju vrlo male djece, koja je rasprostranjena u Europi, u velikoj se mjeri poklapa sa spoznajama razvojne psihologije. Djeca i mlađi adolescenti snažnije reagiraju na trenutačnu nagradu, pritisak vršnjaka i emocionalno priznanje. Kod njih se postupno razvijaju sposobnosti kao što su kontrola impulsa, dugoročna procjena posljedica i plansko djelovanje.

Zbog toga klasično odvraćanje kod trinaestogodišnjaka ima samo ograničen učinak. Potencijalna kasnija zatvorska kazna natječe se s trenutačnom nagradom: novcem, priznanjem, pripadnošću skupini, osjećajem da napokon igraju neku ulogu. Ili obrnuto: sa strahom od bande. Upravo zato stručnjaci upozoravaju da se maloljetnički kriminal ne može pobijediti isključivo nižim dobnim granicama i strožim kaznama.

Alternativne strategije bandi

Na sve to nadovezuje se i praktičan problem: kriminalne organizacije brzo uče. Ako Švedska spusti granicu kaznene odgovornosti za teške delikte na 13 godina, bande bi mogle pokušati vrbovati još mlađu djecu. Tada se problem ne bi riješio, već bi na meti kriminalaca bila još mlađa djeca.

Stoga su pitanja koja se postavljaju – ne samo od koje dobi dijete može biti kažnjeno, već prije svega uspijeva li država doprijeti do odraslih naručitelja.

Stručnjaci su skeptični u pogledu toga hoće li vladini planovi donijeti željeni uspjeh. Švedski odbor za pravosuđe, odvjetnička komora i nekoliko organizacija za pomoć uputili su oštru kritiku na račun ovog projekta. Ako ga parlament ipak usvoji, trinaestogodišnjaci bi već krajem ovog ljeta mogli biti osuđivani na zatvorske kazne.

Što je „Narodna stranka žohara"?

To je najnoviji politički fenomen u Indiji. Pokret je nastao 16. svibnja na društvenim mrežama pod satiričnim sloganom „Glas lijenih i nezaposlenih".

Za samo tri tjedna prešao je put od virtualne šale do masovnih uličnih prosvjeda. Danas njihova Instagram stranica ima preko 22 milijuna pratitelja – daleko više od vladajuće Indijske narodne stranke Bharatiya Janata Party (BJP) premijera Narendre Modija (9,5 milijuna) i glavne stranke oporbe (13,9 milijuna).

Kako je nastao ovaj neobičan pokret?

Sve je počelo u sudnici Vrhovnog suda Indije. Predsjednik suda Surya Kant je, odbacujući jednu tužbu, oštro ukorio odvjetnike i nezaposlene mlade ljude koji kritiziraju državne institucije na internetu. Usporedio ih je sa „žoharima i parazitima".

Ova uvreda izazvala je masovni bijes u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, ali i pokrenula lavinu kreativnog otpora. Mladi su žohara odmah prihvatili kao svoj službeni znak prkosa.

Zašto je pokret tako brzo postao masovan?

Indija ima najveću populaciju mladih na svijetu – oko 400 milijuna. Generacija Z duboko je razočarana trenutnim stanjem, a „žohari" su pokrenuli pitanja koja ih najviše bole: probleme u obrazovnoj i migracijskoj politici, kao i nedostatak radnih mjesta.

Mnogi od njih iznimno su kritični prema Modijevoj vladajućoj stranci zbog rastuće vjerske polarizacije, sve veće nejednakosti i nagomilanih gospodarskih pritisaka.

Tko vodi indijske „žohare"?

Iza pokreta stoji Abhijit Dipke (30), strateg za digitalne komunikacije i diplomirani student Sveučilišta u Bostonu. Rođen je u Indiji, a posljednje dvije godine živi u SAD-u. On ističe da stranka nema veze sa starim političkim blokovima i da želi stvoriti platformu za milijune onih koji se osjećaju nevidljivima.

„Među mladima tinja osjećaj da trenutni politički sustav jednostavno ne mari za njih, bilo da je riječ o vlasti ili o oporbi", izjavio je Dipke.

Kakav je program ove stranke i tko može postati član?

Stranka ne mari za vjeru, kaste i spol, a kriteriji za primanje članova čista su satira – odnosno atributi koje neki političari i državni službenici pripisuju mladima:

nezaposlenost (prisilna ili iz principa), lijenost (tjelesna neaktivnost), kronična prisutnost na internetu (najmanje 11 sati dnevno), oštro i iskreno umijeće kritiziranja sustava

Ipak, njihov službeni manifest sadrži vrlo ozbiljne i radikalne zahtjeve:

Nema nagrada za suce: Predsjednik Vrhovnog suda ne može dobiti mjesto u parlamentu nakon isteka mandata. Jednake šanse za žene: Polovica mjesta u parlamentu i 50% svih ministarskih funkcija moraju pripasti ženama. Sloboda medija: Oduzimanje licencija korporativnim medijima koji služe vlastima i istraga bankovnih računa režimskih novinara. Kraj političkog prelaska: Svaki zastupnik koji promijeni stranku dobiva zabranu bavljenja politikom na 20 godina.

Zašto su žohari baš sada izašli na ulice?

Pokret je prvi put izveo ljude na ulice New Delhija 6. lipnja zbog golemog skandala u obrazovanju.

Državni prijamni ispit za medicinu otkazan je zbog sumnje da su testovi procurili u javnost, ali tek nakon što je 2,2 milijuna studenata već polagalo ispit. Gubitak vjere u pravedan sustav izveo je masu pred Parlament.

Prosvjednici su nosili nacionalne zastave i knjige skandirajući: „Žohari dolaze, ministar odlazi!"

Vladi je dan rok od sedam dana za smjenu ministra obrazovanja, uz prijetnju da će se prosvjedi proširiti na cijelu zemlju.

Može li ovaj pokret postati stvarna politička snaga?

Uspon ovog pokreta prati širi trend u južnoj Aziji, gdje su ulični prosvjedi mladih vođeni putem društvenih mreža već mijenjali režime u Šri Lanki i Bangladešu.

Međutim, prelazak s društvenih mreža na terensku organizaciju bit će težak ispit. Registracija stranke u Indiji zahtijeva strogu birokraciju, financijsku transparentnost i infrastrukturu. Osim toga, izborni propisi vjerojatno im neće dopustiti da žohar bude službeni logo na glasačkim listićima.

Kako reagira vlast?

Skeptici i pristaše premijera Modijaodbacuju pokret kao prolazni internetski trik koji nema snagu mobilizirati ljude na dulje staze.

Pojedini državni dužnosnici čak tvrde da iza svega stoje „neprijatelji iz inozemstva", spominju susjedni Pakistan ili pak autoritarnim vlastima omiljenog dežurnog krivca Georga Soroša.

Modijeva vlada tijekom proteklog desetljeća surovo je gušila prosvjede poljoprivrednika i studenata kroz uhićenja aktivista, što kritičari doživljavaju kao jasan pokušaj ušutkivanja svakog drugačijeg mišljenja.

Žohar kao simbol pobune? To nije novo.

Ovaj kukac ima dugu tradiciju u političkom buntu. Čuvena pjesma „La Cucaracha" (Žohar) bila je himna Meksičke revolucije (1910.–1920.) i služila je za ismijavanje korumpiranog predsjednika i općeg društvenog raspadanja.

Također, u kultnoj „Životinjskoj farmi" Georgea Orwella, himna pobunjenih životinja „Zvijeri Engleske" opisana je kao dirljiva melodija koja zvuči upravo kao mješavina stare balade i „La Cucarache". Povijest se ponavlja – ono što najviše plaši ljude na vlasti nije organizirana oporba, već kolektivni podsmijeh koji ruši privid njihova autoriteta.

Kada će i kako zrakoplovi moći letjeti klimatski neutralno i bez kondenzacijskih tragova? Kako izgleda rover (vozilo za svemirska istraživanja) kojim europski svemirski istraživači planiraju 2028. godine izbušiti rupu duboku dva metra na Marsovu mjesecu Fobosu? Na takva se pitanja pružaju odgovori na Međunarodnoj izložbi zrakoplovstva i svemirske tehnologije (ILA), jednom od najvećih sajmova te vrste u Europi. Ona se održava od 10. do 14. lipnja u Berlinu.

Na ILA-i se gotovo i ne osjeća kriza kroz koja je snašla civilno zrakoplovstvo zbog rata s Iranom. Naime, diljem svijeta se govori o visokim cijenama nafte i nestašici kerozina. Cijene avionskih karata rastu, a letovi se otkazuju. Organizatori sajma, međutim, slave „ILA-u rekorda“, kako je na otvaranju izjavio Michael Schöllhorn, predsjednik Saveza njemačke zrakoplovne i svemirske industrije.

Dok je 2024. godine sudjelovalo 600 izlagača iz 31 zemlje, ove ih je godine više od 750 iz 37 država. Izložbeni prostori iz svih dvorana su „rezervirani još od studenoga", rekao je Schöllhorn.

Izviđački dronovi koji stanu u kutijicu oko vrata

U središtu pozornosti nalazi se obrambena industrija. Svijet se ubrzano naoružava, a u vrijeme ratova i globalnih prijetnji ova industrija posluje bolje nego ikada. Poseban naglasak stavljen je na bespilotne sustave, osobito dronove. Ono što je nekoć bilo hobi i zabava, danas je industrija vrijedna milijarde eura.

U takozvanom „Drone Cageu“, kavezu okruženom mrežama, vojnik Bundeswehra upravlja sićušnim izviđačkim dronom nazvanim Black Hornet 4. Dron snima vrlo kvalitetne slike i može otkrivati izvore topline na tlu. Toliko je malen da nakon demonstracije nestaje u kutijici koju pilot nosi oko vrata.

Znatan naglasak na borbenu primjenu stavljen je na veći dron koji predstavlja njemačko-ukrajinsko zajedničko poduzeće Quantum Frontline Industries. Taj model može letjeti do 20 kilometara i nositi teret težak do četiri kilograma. Bacanje eksploziva prikazuje se pomoću plastičnih imitacija. Vidljivo je da su u njegov razvoj ugrađena iskustva iz ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine. Visokotehnološka tvrtka Quantum Systems iz Münchena, koja je osnovana 2015. godine, igra važnu ulogu u podršci ukrajinskim oružanim snagama.

Promjene u obrambenom sektoru jasno su vidljive i na ILA-i: mlade i agilne tvrtke često prednjače u razvoju dronova i primjeni umjetne inteligencije te su vrlo zastupljene na sajmu. Obrambene razvojne tvrtke (start up) Helsing i Stark Defense već su dobili velike narudžbe Bundeswehra za jednokratne borbene dronove, tzv. „lutajuće streljivo“ (loitering munition). Ove tvrtke na sajmu promoviraju dodatne bespilotne sustave s autonomnim funkcijama, koji će vjerojatno igrati sve veću ulogu u budućim ratnim scenarijima.

I civilne tvrtke žele dio kolača

Zbog umnogome povišenog njemačkog obrambenog proračuna – koji bi ove godine trebao dosegnuti 108 milijardi eura – na ovogodišnjoj ILA-i vlada prava zlatna groznica. I tvrtke iz potpuno drugih gospodarskih sektora žele dio velikog kolača, odnosno dio obilnih sredstava namijenjenih obrani.

Među njima je i tradicionalna tvrtka Heidelberger Druck čija je osnovna djelatnost proizvodnja tiskarskih strojeva, a koja sada preko svoje podružnice nudi sustave za obranu od dronova. „Tražimo drugi oslonac poslovanja jer je klasično tržište tiskarskih strojeva izloženo konjunkturnim nestabilnostima", rekao je za DW Matthias Rößling, voditelj pogona te tvrtke u Brandenburgu na rijeci Haveli. On pojašnjava da je obrambeno tržište u mnogim područjima „još uvijek nedovoljno iskorišteno."

Veliki interes na sajmu vlada i za izložbeni prostor tvrtke Diehl Defence koja predstavlja novu verziju svog sustava protuzračne obrane „Iris-T". Taj sustav ne koristi samo Bundeswehr nego je vrlo tražen i na međunarodnom tržištu. Narudžbi imaju napretek, kažu iz ove tvrtke, i navode kako planiraju uložiti i do 1,5 milijardi eura u izgradnju proizvodnih lokacija, nove proizvodne hale i strojeve.

Ovo pokazuje da je protuzračna obrana ponovno postala iznimno važna, jer je riječ o zaštiti vlastitog teritorija, civilnog stanovništva i kritične infrastrukture od napada iz zraka.

Vlada predstavlja novu zrakoplovnu strategiju

Takvo stajalište dijeli i njemački kancelar Friedrich Merz koji se usto raduje dobrom poslovanju njemačkih tvrtki. U vrijeme gospodarskih poteškoća u Njemačkoj, zrakoplovna industrija predstavlja rijetku iznimku. Prema podacima njemačkog Ministarstva gospodarstva, ovaj sektor je 2025. godine ostvario rast od 19 posto, a broj zaposlenih povećao se na 130.000. Merz je na ILA-i vidljivo bio zadovoljan ovim brojkama.

„Zrakoplovna i svemirska industrija je strateška ključna branša", izjavio je nakon obilaska sajma i ukazao na novu zrakoplovno-industrijsku strategiju savezne vlade koja po prvi put uključuje i vojni sektor. U sljedećim godinama planira se, naime, izdvojiti 35 milijardi eura za obrambene aktivnosti u svemiru.

Merz je također izrazio nadu da će tvrtka ISAR Aerospace već tijekom lipnja uspješno lansirati svoju raketu nosač.

Broj letova udvostručen do 2050. godine

Ta vladina strategija bi trebala osnažiti i civilni zračni promet. Prognoze predviđaju da će se broj letova do 2050. godine udvostručiti. „U sljedećih dvadeset godina svijetu će trebati više od 40.000 novih zrakoplova“, rekao je Merz. Od toga bi posebno trebao profitirati europski koncern Airbus. U komunikaciji s francuskim partnerima njemački kancelar shodno rastućim njemačkim ulaganjima inzistira i na većem proizvodnom udjelu u Njemačkoj.

Ekološke organizacije kritiziraju novu zrakoplovnu strategiju kao previše usmjerenu na gospodarski rast. Smatraju da je zaštita klime stavljena u drugi plan. Pritom bi Airbus u Hamburgu teoretski uskoro mogao proizvoditi zrakoplove koji lete klimatski neutralno i bez kondenzacijskih tragova. Međutim, za to još nedostaju ključni preduvjeti. „Infrastruktura za zrakoplove na vodik još ne postoji", izjavio je na ILA-i financijski direktor Airbusa Thomas Toepfer.

Potrebne količine zelenog vodika još nisu dostupne, pojasnio je Toepfer, a zračne luke nemaju mogućnost opskrbe takvih zrakoplova gorivom. Toepfer polazi od toga da bi se to moglo ostvariti najranije početkom ili sredinom 2030-ih godina.

Zastoj oko Hormuškog tjesnaca sve češće se opisuje kao bezizlazan. Kriza kod obale Irana, koja ulazi u četvrti mjesec, obilježena je međusobnim blokadama. Teheran naplaćuje brodovima do dva milijuna dolara (1,73 milijuna eura) za siguran prolaz kroz tjesnac, dok su Sjedinjene Američke Države uvele pomorski embargo i vraćaju brodove koji prevoze iransku naftu.

Nijedna strana za sada nije ostvarila odlučujuću prednost. Pojedini iranski brodovi i dalje uspijevaju proći blokadu, dok su neke azijske brodarske kompanije pristale plaćati naknade za prolaz, iako su takve takse u suprotnosti s međunarodnim pomorskim pravom.

Pregovori između SAD-a i Irana o ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca više puta su okončani bez uspjeha, povećavajući rizik od šire regionalne eskalacije.

Tko će prvi popustiti?

Unatoč posredničkim naporima Pakistana i prijedlogu memoranduma kojim bi se okončala kriza i otvorio tjesnac, nijedna strana ne pokazuje spremnost na ustupke.

Dania Thafer, direktorica istraživačkog centra Gulf International Forum, smatra da su prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa vojnom akcijom imale suprotan učinak od očekivanog. „Iranci to tumače kao znak da SAD nema volju za daljnju eskalaciju sukoba", rekla je ona.

Trump je pod sve većim pritiskom u zemlji i inozemstvu da izbjegne nove vojne akcije. Saveznici iz Zaljeva, među njima Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, pozivaju na suzdržanost. Istovremeno rast cijena nafte i inflacija stvaraju dodatni politički pritisak pred američke izbore.

Iran trpi velike gubitke

Prema procjenama Miada Malekija, analitičara iz vašingtonske konzervativne Zaklade za obranu i demokraciju, Iran svakodnevno gubi oko 435 milijuna dolara (375 milijuna eura) trgovinskih prihoda, od čega gotovo dvije trećine otpada na izvoz nafte.

To znači da su iranske javne financije već pretrpjele desetke milijardi dolara gubitaka. Uz to, procjenjuje se da su raniji američko-izraelski napadi prouzrokovali dodatnu gospodarsku štetu od oko 144 milijarde dolara.

Analitičarka Burcu Ozcelik iz londonskog Kraljevskog instituta za ujedinjene službe (RUSI) smatra da je Iran stekao određenu pregovaračku prednost napadima na pomorski promet i susjedne zemlje Zaljeva, ali da sada ozbiljno trpi zbog prekida vlastitog izvoza nafte.

„Unatoč tvrdnjama o otpornosti režima, iransko gospodarstvo nije otporno na dugotrajnu blokadu", upozorila je u razgovoru za DW.

Zaljevske države žele diplomatsko rješenje

Stručnjaci ocjenjuju da je riječ o opasnoj igri čekanja u kojoj i Washington i Teheran vjeruju da vrijeme radi za njih. No zaljevske države su puno više izložene gospodarskim rizicima. Zbog toga sve snažnije vrše pritisak za postizanje diplomatskog rješenja.

Više zemalja Zaljeva pozvalo je Trumpa da odustane od novih vojnih udara i da više vremena za pregovore. Upozoravaju da bi dugotrajni sukob mogao ugroziti njihove planove za diverzifikaciju gospodarstva i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima.

Zaljevske države ulažu stotine milijardi dolara u ambiciozne industrijske i turističke projekte. One snažno podržavaju pregovore uz posredovanje Pakistana, kao i zajedničku inicijativu Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenih naroda za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca bez iranskih naplata prolaza i iranskog traženja kontrole nad plovnim putem.

Iran želi veći utjecaj u regiji

Prema mišljenju stručnjaka, Iran rat ne vidi samo kroz prizmu trenutnog sukoba, već i kao priliku za dugoročno jačanje svog položaja na Bliskom istoku. Thafer smatra da Teheran želi promijeniti regionalni poredak u svoju korist i smanjiti američki utjecaj u Perzijskom zaljevu.

S druge strane, Washington inzistira na potpunom otvaranju Hormuškog tjesnaca, obustavi iranskog programa obogaćivanja uranija i odbacuje ublažavanje sankcija bez značajnih ustupaka Teherana.

Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio poručio je da SAD mora imati „plan B“ ako Iran ne pokaže spremnost na kompromis.

„Ne postoji nikakav 'čarobni cilj' čijim bi gađanjem SAD odmah prisilio iranski režim na predaju", ocijenila je Ozcelik. „Ako bi bila gađana civilna infrastruktura, Teheran bi mogao odgovoriti znatno žešćom odmazdom prema državama Zaljeva."

Sve teži život običnih Iranaca

Dok vlasti u Teheranu poručuju da neće popustiti, stanovništvo se suočava sa sve težom gospodarskom situacijom. Inflacija u Iranu premašila je 54 posto na godišnjoj razini, dok su cijene pojedinih prehrambenih proizvoda više nego udvostručene.

Istovremeno, višemjesečni prekidi internetskih usluga dodatno otežavaju svakodnevni život građana.

„Dok Trump ovaj sukob vidi kao dio svog političkog nasljeđa, Iranci ga doživljavaju kao pitanje opstanka režima i budućnosti svoje zemlje“, zaključila je Thafer.

Početkom ožujka pripadnici španjolske Nacionalne policije pretraživali su šumsko područje u blizini Marbelle u potrazi za skrovištem kokaina. Tom je prilikom došlo do potjere. Dileri droge, prerušeni u policajce, pucali su na službenike iz automatskih pištolja. U njihovim su vozilima pronađeni, među ostalim, i kalašnjikovi AK-47, navodi se kasnije u priopćenju Nacionalne policije.

„Ne možemo se braniti“

Prema navodima španjolskih istražitelja, s kojima su razgovarali novinari političkog magazina Repšort Mainz na prvom programu njemačke televizije (ARD), to očito nije usamljen slučaj. Gotovo svakog tjedna tijekom racija, uz kokain, zapljenjuju se i moderno ratno oružje te streljivo.

Za policajce to predstavlja sve veći problem: „Kao obična policija ne možemo se braniti od ove vrste ratnog oružja. Mi raspolažemo samo standardnim pištoljima“, kaže policajac Óscar Sánchez.

Report Mainz sastao se sa stručnjakom za oružje iz Nacionalne policije na popularnoj turističkoj plaži u blizini Cádiza. Tamo se redovito provode akcije protiv naoružanih kurira droge koji gliserima dopremaju kokain u Andaluziju i pritom se postupno sve više naoružavaju. Sánchez pokazuje zaplijenjeni metak kalibra 5,56 mm, standardno NATO-ovo streljivo. „Narko-bande koriste ovu vrstu streljiva. Ono dolazi iz Istočne Europe, iz rata u Ukrajini“, pretpostavlja Sánchez.

Sličnu sumnju ima i drugi istražitelj. Agustín David Domínguez, predstavnik sindikata u španjolskoj policiji Guardia Civil, uvjeren je: „Oružje uglavnom ne možemo identificirati prema podrijetlu, ali streljivo je lakše pratiti, a ono često potječe iz rata u Ukrajini.“

Te tvrdnje nije moguće neovisno provjeriti.

Završava li oružje iz rata na crnom tržištu?

Ta otkrića otvaraju osjetljivo pitanje: završavaju li oružje i streljivo s ukrajinskih bojišta na europskom crnom tržištu?

Ne samo u Španjolskoj, nego diljem Europe policija tijekom racija redovito zapljenjuje velika skladišta oružja, uključujući i vojno naoružanje. Za potrebe Report Mainza stručnjak za streljivo i eksplozive Marco Pohlers analizirao je snimke takvih akcija. Pohlers je bivši pripadnik njemačke specijalne postrojbe KSK (Kommando Spezialkräfte).

Na fotografijama objavljenima u medijima s racije u Mađarskoj iz srpnja 2022. identificirao je moderniziranu rusku jurišnu pušku AK-47. „To je oružje definitivno namijenjeno vojnom tržištu“, kaže Pohlers.

Prema njegovoj procjeni, takvo je ratno oružje trenutačno najlakše nabaviti u Ukrajini, primjerice od poginulih vojnika. Kalašnjikov AK-47 standardna je jurišna puška bivših zemalja Istočnog bloka i proizvedena je u milijunima primjeraka. Saveznici Ukrajine isporučivali su je i tijekom prvih dana rata. Mnoge od tih pušaka, tvrdi on, na početku rata nisu bile adekvatno evidentirane pa su neke završile u ilegalnoj prodaji.

Upozorenja već ubrzo nakon početka rata

Tu opasnost vide i politički dužnosnici u Njemačkoj i na razini Europske unije. To pokazuju povjerljiva prepiska između Bruxellesa i Berlina, kao i izvješća Europola do kojih su došli njemački novinari. Već u svibnju 2022., svega nekoliko mjeseci nakon početka rata, Europol je predstavnicima vlada priopćio da je „ilegalna trgovina već počela i da bi mogla dodatno porasti“.

U srpnju 2022. zamjenik direktora europske agencije za zaštitu granica Frontex upozorio je pred Odborom za unutarnje poslove Bundestaga: „U Ukrajini trenutačno postoji gotovo neograničen pristup ratnom oružju. Polazimo od toga, a postoje i prvi pokazatelji, da kriminalci to oružje krijumčare u Europsku uniju.“

„Nedostaju kontrolni mehanizmi"

Stručnjak za terorizam Hans-Jakob Schindler smatra da oružje koje su saveznici isporučili Ukrajini doista završava i na crnom tržištu. On optužuje države članice EU-a da prešućuju problem. „Nijedna vlada koja šalje oružje u zonu sukoba, pa ni njemačka savezna vlada, ne želi priznati da se njezino oružje koristi za nešto drugo osim za svrhu za koju je isporučeno.“

Prema njegovim riječima, velika koncentracija oružja u kriznim područjima uvijek privlači kriminalce, što su pokazali prethodni sukobi u Libanonu i Afganistanu. Problem je, kaže, što se iz tih iskustava nije dovoljno naučilo.

Primjerice, ne postoji zajednička baza sa serijskim brojevima svih komada oružja isporučenih Ukrajini, kritizira Schindler. Zbog toga je gotovo nemoguće pratiti njihovo kretanje. Njegov je zaključak porazan: „Naša krivulja učenja kao društva, pa i kao Njemačke, sto posto je horizontalna.“

Nema usporednog pregleda podataka

Istražitelji u Španjolskoj također se žale da je oružje, unatoč serijskim brojevima, često nemoguće pratiti. Glavni je problem nepostojanje zajedničkog europskog pristupa popisima serijskih brojeva. Osim toga, mnoge ključne informacije označene su kao povjerljive.

Na isti problem ukazuju i diplomatski dokumenti do kojih su došli novinari. U internom dokumentu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova iz veljače 2024. navodi se da, prema Europolu, pri razmjeni podataka u EU-u „nisu moguća sustavna uspoređivanja podataka“.

Iz drugog dokumenta proizlazi da i europska IT agencija nadležna za ovo područje krijumčarenje vatrenog oružja smatra golemim izazovom. Dok je u Europi u optjecaju oko 35 milijuna ilegalnih komada oružja, u Schengenskom informacijskom sustavu registrirano je svega 620.000 slučajeva.

„Praćenje podrijetla je otežano“

Na upit Report Mainza njemačkom Ministarstvu unutarnjih poslova odgovorio je Savezni kriminalistički ured (BKA). On potvrđuje postojanje problema: zbog nedostatka oznaka i nepotpunih registara, praćenje podrijetla vatrenog oružja znatno je otežano. BKA navodi da se uglavnom oslanja na interne baze podataka i javno dostupne izvore.

Konstantin von Notz, stručnjak Zelenih za sigurnosna pitanja u Bundestagu, zbog toga traži od njemačke vlade da ubrza razvoj zajedničkih europskih baza podataka. Kao primjer navodi Nizozemsku. Tamo je razvijen poseban sustav, takozvana „crna kutija" (Black Box), pomoću kojega istražitelji mogu provjeriti serijske brojeve i dobiti jasan odgovor je li određeno oružje isporučeno Ukrajini – jednostavno „da" ili „ne", što predstavlja polazišnu točku za daljnju istragu.

Međutim, nizozemski stručnjaci za oružje, poput policajca Richarda Martensa, smatraju da bi uvođenje takvog sustava na razini cijele Europe bilo vrlo teško. „U ovom trenutku nismo u mogućnosti izgraditi takvu bazu podataka“, kaže Martens.

Tijekom dana – kad vjetar snažno (za)puše i kad sunce sja – Njemačka i druge zemlje često imaju više „zelene“ električne energije nego što je u tom trenutku zapravo potrebno. Međutim, trenutno postoji manjak kapaciteta baterija za skladištenje te energije za kasniju upotrebu. Pa prema tome, kad Sunce zađe, mreže energijom često nastavljaju opskrbljivati – elektrane na plin, a ponegdje još uvijek i one na ugljen.

To će se morati promijeniti, jer cilj Njemačke je klimatska neutralnost do 2045. godine, a cijela Europska unija to želi postići do 2050. godine. Za tu energetsku tranziciju, kao i za održavanje stabilnih cijena struje, neophodni su sustav za skladištenje.

Iz obnovljivih izvora danas se proizvodi otprilike polovina električne energije koja se potroši u EU-u. Dodavanjem većeg broja velikih postrojenja za skladištenje, taj udio mogao bi još više (po)rasti.

Prema podacima Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije, veliki sistemi za skladištenje energije u baterijama širom EU trenutno imaju kapacitet od nešto manje od 14 gigavata. Proširenje tog kapaciteta u posljednjih nekoliko godina dramatično se ubrzalo. Dodatna 84 gigavata kapaciteta za skladištenje trenutno su ili u fazi planiranja ili već u izgradnji. Ti objekti trebali bi biti pušteni u rad u idućim godinama – što bi predstavljalo šestostruko povećanje trenutnog kapaciteta.

Prema istraživačkoj i analitičkoj agenciji Bloomberg New Energy Finance (BNEF), sličan trend se u sljedećih nekoliko godina očekuje i na globalnoj razini. Prognoze ukazuju da će se najveće povećanje skladištenja energije u baterijama velikih razmjera dogoditi u Aziji – prije svega u Kini i Indiji. U samoj Europi su Njemačka i Italija – zemlje koje proizvode izuzetno velike količine obnovljive energije – posebno značajna tržišta za rješenja za skladištenje energije u baterijama.

Sve je veći broj sustava za skladištenje i zbog konstantnog pada troškova. Cijena litij-ionskih baterija, na primer, posljednjih godina je opadala za 20 posto svake godine. Prema projekcijama Europske komisije, očekuje se da će se cijene baterija do 2030. prepoloviti u usporedbi s razinama iz 2022. godine.

Ulaganje u baterije može stabilizirati cijene struje

Ako se uzmu u obzir i mali kućni baterijski sistemi i veliki sustavi za skladištenje, onda se vidi da se ukupni kapacitet skladištenja u Europskoj uniji u posljednje četiri godine povećao čak deset puta. Da bi se postigli klimatski ciljevi, taj kapacitet mora se povećati još deset puta i dosegnuti približno 750 gigavata. Europa je, međutim, još uvijek daleko od tog cilja.

Cijena obnovljive energije posebno je niska tijekom dana, a ponekad čak pada i ispod nule, zbog toga što postoji višak energije proizvedene od vjetra i sunca. Rezultat toga je da se neke solarne i vjetroelektrane isključuju na po nekoliko sati, što onda umanjuje profit proizvođača energije.

Cijene rastu kada se uvečer pokrenu plinske ili eventualno elektrane na ugalj, objašnjava Dirk Uwe Sauer, profesor tehnologije elektrokemijske konverzije energije i sustava za skladištenje na Sveučilištu RWTH u Aachenu.

„Ako pogledate cijene – na primjer iz prošle godine – možete vidjeti da je oko podneva, u prosjeku, struja koštala nešto više od 0,03 eura po kilovat-satu. Već u ranim večernjim satima to je bilo skoro 0,18 eura."

Upravo je ta značajna razlika u cijeni ono što investicije u sustave za skladištenje čini ekonomski atraktivnim – pored njihovih ekoloških prednosti. To se pokazuje posebno sada, jer su cijene plina izuzetno visoke zbog sukoba u Ukrajini i Iranu.

U takvim okolnostima, svaka pojedinačna jedinica za skladištenje može pomoći da se skokovi cijena svedu na minimum, kaže profesor Sauer i napominje da korist od toga dugoročno imaju i industrija i potrošači.

Međutim, širenje kapaciteta za skladištenje u Europskoj uniji često koči sporo izdavanje dozvola, dugotrajne faze planiranja i značajno zaostajanje u povezivanju skladišta s elektromrežom.

Priprema elektromreža za energetsku budućnost

Sustavi za skladištenje neophodni su i za privredu i za energetsku tranziciju.

„Svake godine trošimo približno 80 milijardi eura na uvoz energije. To stvara ogromnu ovisnost – ovisnost od koje nas mogu osloboditi obnovljivi izvori energije", kaže Sauer i dodaje da je ključno da sistemi za skladištenje i elektromreže budu integrirani.

„To znači da solarne i vjetroelektrane moraju biti uparene s elektroenergetskim mrežama za lokalnu distribuciju, ali i sa sistemima za skladištenje za vremensku distribuciju. I jedno i drugo je apsolutno neophodno."

Problem je, međutim, to što su elektromreže u Europi često stare i više od 40 godina. Štoviše, one generalno još uvijek nisu projektirane da apsorbiraju velike količine lokalno proizvedene zelene električne energije i transportiraju je tamo gdje je ona potrebna. Njemačke i europske elektromreže moraju se modernizirati kako bi se osigurala adekvatna povezanost za vjetroturbine, solarne parkove i skladišta.

Prema podacima Europske komisije, planirano je da se u to do 2030. godine uloži približno 580 milijardi eura.

Napredak je u nekim područjima spor – i Njemačka tu nije izuzetak. Ona, na primjer, već godinama planira izgradnju oko 16.000 kilometara novih dalekovoda, ali je do danas samo 20 posto toga pušteno u rad. Pozitivna strana je što je nedavno postignut značajan napredak u vezi s povezanim procedurama izdavanja dozvola.

Širom Europe investicije sada dobivaju na zamahu – iako cilj od 580 milijardi eura do 2030. godine vjerojatno neće biti ostvaren. Prema podacima Agencije za suradnju energetskih regulatora (ACER), u 2024. je u distributivne mreže uloženo približno 35 milijardi eura. Predviđa se da će se do 2027. godine to popeti na 47 milijardi.

Iskoristiti kratkoročne krize za dugoročno planiranje

Prema različitim analizama, sukob s Iranom mogao bi imati dva različita efekta na širenje skladišta energije u baterijama i ulaganje u elektromreže – on potencijalno to može usporiti, ali i ubrzati.

Iako je sukob do sada imao samo ograničen utjecaj na tržište skladištenja u baterijama – koje se proizvode prvenstveno u Kini – prema podacima BNEF-a, on povećava cijene električne energije. Operateri postrojenja za skladištenje baterija mogu kratkoročno iskoristiti tu situaciju.

To, međutim, nije dovoljno za održiv rast, napominje njemački profesor Dirk Uwe Sauer. „Takve privremene krize obično ne pružaju čvrstu osnovu za investicijske odluke u vezi s proizvodima koji su namijenjeni da ostanu u upotrebi dugi niz godina." Usprkos rastućim investicijama, on i dalje uočava znakove nesigurnosti na tržištu.

Sauer je uvjeren da će do trenutka kada se postrojenja koja se trenutno planiraju zaista i izgrade i povežu na mrežu, sukob u Iranu odavno biti prošlost – zajedno s energetskom krizom i njezinim visokim cijenama plina. Shodno tome, tvrdi on, potrebni su dugoročni politički ciljevi. „Na kraju krajeva, elektromreže se grade da traju idućih 40 ili 50 godina."

Za države-članice EU-a, pored jasnih političkih signala, sve važniji postaje pristup litiju, kao i drugim metalima neophodnima za proizvodnju baterija. Zato EU, kroz svoju Strategiju za kritične sirovine, teži povećanju vlastite, domaće proizvodnju rijetkih zemnih elemenata, smanjenju ovisnosti od Kine i uspostavi neovisnih lanaca opskrbe. Europska unija, ujedno, želi potaknuti i reciklažu kritičnih sirovina.

Zaposlenicima Europske središnje banke (ESB) moglo bi se zavidjeti na ambijentu njihove kantine u frankfurtskom Eurotoweru. Restoran, smješten u staroj gradskoj tržnici koja je dio zgrade ESB-a, odlikuju čiste linije, puno stakla i moderan dizajn. Sa stolova se pruža pogled na južnu obalu rijeke Majne.

Obroke priprema veliki američki catering koji opskrbljuje i mnoge druge tvrtke standardiziranom hranom. Kada je ta kompanija prije nekog vremena počela štedjeti na maslinovu ulju, među zaposlenicima ESB-a izbila je pobuna. Posebno su nezadovoljni bili djelatnici iz južnih država članica. Pritisak je bio toliko jak da je uprava kantine na kraju popustila i ponovno počela stavljati kvalitetno ulje na stolove.

Kantina ESB-a iduće će godine ponovno postati svojevrsni laboratorij za testiranje, ali ovaj put znatno važnijeg projekta. Središnja banka planira ondje najprije testirati probnu verziju digitalnog eura. "Pokusni kunići” će biti zaposlenici ESB – u kantini, ali i u drugim ugostiteljskim objektima banke, poput kafića i bistroa u prizemlju. U probnoj fazi trebale bi sudjelovati i kantine podružnice u centru Frankfurta te 21 nacionalna središnja banka Eurosustava, kao i neke odabrane poslovne banke i trgovci.

Za početak tek "digitalni” cappuccino

Ovim testiranjem u svakodnevnim situacijama, između sendviča, salate i aparata za kavu, Eurosustav želi digitalni euro isprobati u kontroliranom okruženju, ali u realnim uvjetima. Ako nešto ne funkcionira ili pođe po zlu, problem se može brzo riješiti bez izlaska u javnost. Digitalni euro, za koji još treba riješiti određene pravne prepreke, trebao bi biti uveden 2029. godine. Tada bi oko 350 milijuna građana eurozone trebalo dobiti pristup digitalnom novčaniku kroz koji će se koristiti digitalna verzija eura kao punopravno zakonsko sredstvo plaćanja.

Do tada ESB želi ponovno staviti pod kontrolu i sadašnje slabljenje vrijednosti novca. Visoka inflacija u eurozoni uvelike brine čelnike monetarne politike. Početkom godine iznosila je 1,7 posto i bila ispod ciljanih 2 posto, no od ožujka je značajno porasla i sada iznosi 3,2 posto, uz očekivanja da će se u sljedećim mjesecima približiti razini od 4 posto.

Uzrok je napad SAD-a i Izraela na Iran te zatvaranje Hormuškog tjesnaca. Zbog toga su cijene nafte naglo porasle, što je poskupjelo i mnoge druge proizvode i usluge. Sve gospodarske grane ovise o energiji, a neke posebno snažno. Već tjednima se čuju upozorenja od novog vala inflacije. Članica uprave ESB-a Isabel Schnabel nedavno je stanje na tržištu nafte opisala kao "izvanredno” i upozorava kako je to "vrlo velik šok”, veći nego što se očekivalo na posljednjoj sjednici.

Ne može se više čekati

Iako je situacija drukčija nego 2021. i 2022., kada je inflacija zbog pandemije porasla na dvoznamenkaste razine i šokirala građane, tadašnja pogreška monetarnih vlasti – podcjenjivanje inflacije i presporo reagiranje – i dalje snažno opterećuje instituciju. Takvu pogrešku ne žele ponoviti. Zato se s gotovo potpunom sigurnošću očekuje da će ESB ovoga tjedna podići ključne kamatne stope. Kamatna stopa na depozite mogla bi porasti s 2,0 na 2,25 posto.

To bi bila prva promjena kamatnih stopa u godinu dana i prvo povećanje nakon otprilike tri godine, čime bi se konačno ostvario dugo najavljivani zaokret u monetarnoj politici. Brojni članovi Upravnog vijeća ESB-a već su unaprijed podržali povećanje. Najizravnije je to formulirao guverner slovačke središnje banke Peter Kažimír, koji je rekao da je povećanje u lipnju „gotovo neizbježno“. Rijetko je među članovima Vijeća postojalo toliko jedinstvo.

Inače se u tom tijelu redovito sučeljavaju zagovornici restriktivne monetarne politike i pobornici blažeg pristupa, ali ovoga puta postoji suglasnost da ESB mora reagirati. Središnja banka obećala je građanima stabilnu valutu i njezin bi ugled ozbiljno bio narušen kad ne bi djelovala. Predsjednica ESB-a Christine Lagarde zato je poručila da će banka djelovati "odlučno”, istaknuvši da je njezina vjerodostojnost na prvom mjestu.

"Skuplji novac” usprkos slabom rastu

Kamatna politika pritom je najvažniji instrument ESB-a, iako je jasno da se njome teško može ublažiti vanjski udarac poput visokih cijena nafte. Prema riječima ekonomista Carstena Brzeskog iz banke ING, ovotjedna odluka ima i simboličku dimenziju jer treba pokazati da se monetarnim institucijama može vjerovati.

Financijska tržišta i analitičari s velikim zanimanjem očekuju i novu prognozu inflacije ESB-a, koja bi trebala biti značajno viša od dosadašnje. Neki ekonomisti smatraju da bi banka ove godine mogla povećati kamatne stope i do tri puta, sve do 2,75 posto.

Ovakav oprezan pristup proizlazi iz straha da se dodatno ne oslabi ionako krhko gospodarstvo. Europskoj ekonomiji hitno su potrebne nove ideje i ulaganja. No poduzeća, koja se već suočavaju s visokim troškovima energije, američkim carinama, geopolitičkom neizvjesnošću, snažnom konkurencijom iz Kine i slabom infrastrukturom, neće ulagati ako su kamatne stope previsoke. Istodobno, kako ističe ekonomist Carsten Mumm, kamatna razina trenutačno nije presudan čimbenik jer postoje mnogo ozbiljniji izazovi.

Za građane su učinci već vidljivi. Štedišama je sve privlačnije ulagati novac bez većeg rizika, jer su kamate na kratkoročne depozite dosegnule oko 3,5 posto ili više. S druge strane, kamate na potrošačke kredite znatno su porasle i u prosjeku iznose oko 7 posto. Rastu i ionako visoke kamate na stambene kredite, koje se za rok od deset godina kreću oko 4 posto.

Dok sve poskupljuje, zaposlenici ESB-a barem mogu odahnuti u vlastitoj kantini. Cijena maslinova ulja ponovno je pala pa se ne očekuje nova pobuna zbog kvalitete prehrane.

„Sjedinjene Američke Države koriste transformaciju europskog energetskog snabdijevanja kako bi proširile svoj geopolitički utjecaj na Balkanu. Ulaganjima u plinovode i LNG terminale te dugoročnim ugovorima o isporuci ukapljenog plina žele postati najvažniji snabdjevač plinom na Balkanu. No u Bruxellesu raste zabrinutost da bi Europa time mogla jednu staru ovisnost zamijeniti novom", piše njemački list Kölner Stadtanzeiger.

Autor teksta Gerd Höhler osvrće se na Gospodarski forum u Dubrovniku, na čijim su marginama američke tvrtke nedavno potpisale ugovore vrijedne više milijardi dolara. "Među najvažnijim projektima je izgradnja plinovoda Južna interkonekcija (Southern Interconnection), kojim bi američki ukapljeni zemni plin (LNG) s Krka bio transportiran u Bosnu i Hercegovinu", navodi list.

Plinovod dug 236 kilometara, čija se vrijednost procjenjuje na 1,5 milijardi dolara, financirat će, izgraditi i njime upravljati američka tvrtka AAFS Infrastructure and Energy LLC., kaže se dalje u tekstu i dodaje da AAFS ima bliske veze s okruženjem predsjednika Donalda Trumpa, te da je američki ministar energetike Chris Wright rekao da će ovaj projekt imati podršku američke vlade.

Potiskivanje ruskog plina

U kelnskom listu se potom ističe strateški značaj, koji ovaj projekt ima za BiH. "Zemlja trenutno gotovo sav svoj plin uvozi iz Rusije putem plinovoda Turski tok preko Bugarske i Srbije. Puštanjem u rad Južne interkonekcije, planiranim za 2028. godinu, Bosna i Hercegovina bi prvi put dobila direktan pristup neruskim izvorima plina", navodi list.

Potom se kritizira što je vlada u Sarajevu dodijelila 30-godišnju koncesiju za izgradnju i upravljanje plinovodom američkoj firmi, posebnim zakonom i bez javnog tendera, kao i da se to nije dopalo Bruxellesu.

„EU upozorava da zaobilaženje standardnih procedura javne nabave može ugroziti integraciju zemlje kao kandidatkinje u europsko energetsko tržište i otežati pristup sredstvima iz Razvojnog plana EU-a za zapadni Balkan. Ali unatoč tim rezervama, američke investicije u regiji uglavnom su dobrodošle. Mnoge zemlje zapadnog Balkana i dalje su snažno ovisne o ruskom plinu. Njihova energetska infrastruktura je zastarjela, a europska sredstva za modernizaciju mreža stižu sporo", piše Kölner Stadtanzeiger.

U tekstu se spominje i da pregovori o pristupanju EU-u napreduju vrlo sporo, iako je ruska agresija na Ukrajinu povećala sigurnosni i energetski značaj zapadnog Balkana. "U međuvremenu SAD sklapa poslove. Američki Kongres je u valjači usvojio zakon pod nazivom Western Balkans Democracy and Prosperity Act, čiji je cilj produbljivanje gospodarske suradnje sa zemljama regije i poticanje američkih ulaganja, pri čemu LNG ima ključnu ulogu."

EU ulazi u novu ovisnost

Američki LNG, navodi list, pomaže kod zamijene ruskog plina. „S druge strane, raste zabrinutost da Europa ulazi u novu stratešku ovisnost – ne samo gospodarsku nego i geopolitičku", upozorava se u članku njemačkog lista i citira potpredsjednica Europske komisije Teresa Ribera, koja je upozorila da EU znatno povećava svoju ovisnost o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a.

„Američka energetska ofanziva dio je šire strategije. Američke tvrtke ulažu i u digitalnu infrastrukturu na Balkanu kako bi potisnule kineske dobavljače poput Huaweia i ZTE-a. Paralelno s tim, SAD jača i svoje vojno prisustvo u regiji", piše Kölner Stadtanzeiger i zaključuje:

„Energetska, infrastrukturna i obrambena politika sve se više isprepliću. Dok Europska unija sporo napreduje s procesom proširenja, Sjedinjene Države kroz LNG isporuke i strateške investicije osiguravaju sve veći utjecaj u regiji, koja se nakon završetka Hladnog rata dugo smatrala europskom interesnom sferom."

*Ovaj tekst sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

To je priča s holivudskim potencijalom. Sastojci su: dva ambiciozna i talentirana nerda koji se svim sredstvima i uz mnogo strpljenja bore za prevlast na polju umjetne inteligencije (AI). U priči ne nedostaju ni iznenadni obrati. Tako je, primjerice, Dario Amodei, direktor Anthropica, nedavno pozvao AI industriju da privremeno uspori razvoj jer bi ljudi mogli izgubiti kontrolu.

Ili činjenica da je samo nekoliko dana prije toga američkoj Komisiji za vrijednosne papire i burze (SEC) predao dokumentaciju za izlazak na burzu. Time su programeri Claudea pretekli tvorce ChatGPT-a. Naime, direktor OpenAI-ja Sam Altman još nije predao potrebnu dokumentaciju, ali je više puta naglasio da bi izlazak na burzu mogao uslijediti na jesen.

Trenutak je povoljan. Burze rastu, a umjetna inteligencija tema je o kojoj svi govore. Uz to, Anthropic se trenutno procjenjuje na 965 milijardi američkih dolara. OpenAI vrijedi 852 milijarde dolara. Izlazak na burzu mogao bi obje tvrtke uvesti u klub kompanija vrijednih više od bilijun dolara. Samo nekolicina tvrtki, poput Nvidije, Applea, Alphabeta, Amazona, Mete ili Tesle, vrijedi više od 1.000 milijardi dolara. Za usporedbu, trenutno najveća njemačka kompanija Siemens na burzi vrijedi oko 230 milijardi dolara.

Za što je potreban sav taj novac?

Analitička tvrtka Gartner procjenjuje da će globalna potrošnja na umjetnu inteligenciju nastaviti snažno rasti te da će već ove godine premašiti 2,5 bilijuna američkih dolara. Najveći dio tog iznosa otpada na izgradnju AI infrastrukture. To se prije svega odnosi na gradnju i najam velikih podatkovnih centara u kojima se osigurava računalna snaga.

Dosad su kapital pribavljali kroz takozvane investicijske runde. U njima tvrtke ili investicijski fondovi rano ulažu u poduzeća i nadaju se njihovom uspjehu. Harrison Rolfes, analitičar tvrtke PitchBook, izračunao je da je OpenAI od osnutka na taj način prikupio 185,9 milijardi američkih dolara, dok je Anthropic prikupio 126,8 milijardi dolara.

Tko će pobijediti?

Za većinu financijskih stručnjaka jasno je da Anthropic na burzi ima bolje izglede za uspjeh. Analitičar Harrison Rolfes u odgovoru za DW piše: „Anthropic ima bolju priču za burzu, a najviše uvjeravaju upravo brojke.“ Prema njegovim procjenama, tvrtka će ove godine ostvariti prihod od 47 milijardi američkih dolara, znatno više od OpenAI-ja, koji bi trebao dosegnuti 30 milijardi dolara. I to uz manji ukupno prikupljeni kapital.

Osim toga, Anthropic je prvenstveno usmjeren na poslovne korisnike. „Više od 1.000 tvrtki već danas troši više od milijun američkih dolara godišnje na usluge Anthropica“, navodi Rolfes.

OpenAI dominira tržištem krajnjih korisnika zahvaljujući ChatGPT-u. Iako OpenAI ima više od 900 milijuna tjednih korisnika, većina njih chatbot koristi besplatno. Kako piše Rolfes: „Monetizacija velike baze besplatnih korisnika predstavlja problem.“

Slično smatra i Pedro Domingos, umirovljeni profesor računarstva i inženjerstva na Sveučilištu Washington. „Anthropic je ispred konkurencije na području poslovnih usluga i upravo će odatle dolaziti najveći dio prihoda. No stvari se mogu brzo promijeniti.“ Anthropic ima veću potražnju, ali manje računalnih kapaciteta. „Možda bi OpenAI trebao iznajmljivati računalne resurse Anthropicu, ali te se dvije tvrtke previše ne podnose“, rekao je Domingos za DW.

Trenutačno obje tvrtke uglavnom unajmljuju računalnu snagu od velikih tehnoloških kompanija. OpenAI od Microsofta, koji je ujedno i njegov investitor, a Anthropic od Amazona te u posljednje vrijeme i od podatkovnog centra Colossus Elona Muska.

Tko ima bolju priču?

Utrka između dviju AI tvrtki ujedno je i sukob dvaju velikih ega.

Godine 2021. Dario Amodei napustio je OpenAI jer mu se više nije sviđao smjer kojim je pod vodstvom Sama Altmana krenula tvrtka. Smatrao je da se previše pažnje posvećuje novcu, a premalo odgovornosti. Od tada Anthropic nastupa prvenstveno kao onaj koji stalno upozorava na rizike i opasnosti. Zalaže se za jasnu regulaciju umjetne inteligencije kako bi se spriječili moguće zlouporabe.

Povukao je crvene linije čak i prema američkoj vojsci: Claude se ne smije koristiti za masovni nadzor niti za automatizirane sustave naoružanja. Pentagon je zbog toga Anthropic označio kao „sigurnosni rizik u opskrbnom lancu“. Riječ je o drastičnoj mjeri koja se inače primjenjuje uglavnom na strane tvrtke.

Tu prazninu sada želi popuniti Sam Altman: u budućnosti bi se softver OpenAI-ja trebao koristiti u Pentagonu. U utrci za prevlast Altmanova tvrtka sve češće preuzima ulogu „negativca“.

No nije uvijek bilo tako. Naime, zahtjev za većom regulacijom i odgovornim razvojem umjetne inteligencije bio je temeljna misija pri osnivanju OpenAI-ja kao neprofitne organizacije 2015. godine. Upravo je zahvaljujući tome Altman uspio privući važne stručnjake iz Googlea.

Stručnjaci stoga smatraju da Amodeijev stav barem djelomično ima i marketinšku dimenziju. Pedro Domingos, stručnjak za strojno učenje i autor knjige The Master Algorithm, prilično je siguran da će brz uspjeh Anthropica i pritisak koji s njim dolazi ozbiljno narušiti sliku tvrtke o samoj sebi kao o „dobrima“. „Pred tvrtkom su teške odluke i na kraju će neki zaposlenici Anthropica iz ogorčenosti zbog navodne izdaje napustiti tvrtku – baš kao što su nekoć Dario Amodei i drugi napustili OpenAI.“

Borba za AGI?

Prema Domingosu, cilj ovih tvrtki jest razvoj opće umjetne inteligencije (AGI). To označava umjetnu inteligenciju koja može obavljati svaki misaoni zadatak koji može izvršiti čovjek. „Tko god to prvi postigne, steći će toliku prednost da ga više neće biti moguće sustići.“ Sam koncept AGI-ja, prema njegovu mišljenju, upitan je, kaže Domingos, „ali oni u njega vjeruju“.

„Onaj tko prvi stigne do cilja još uvijek nije nužno pobjednik“, smatra i Rolfes iz PitchBooka. Da bi se na umjetnoj inteligenciji doista zarađivalo, potrebni su široka primjena, povjerenje poslovnih korisnika i dobra profitna struktura. „Na kraju je najvažnije čija će se umjetna inteligencija koristiti u najvećim svjetskim kompanijama.“

Utrka za prevlast na području umjetne inteligencije stoga je još daleko od završetka.

Još u ožujku je Emmanuel Macron na marginama summita Europske unije pokušao ponovno unijeti dozu optimizma. Upitan o projektu borbenog aviona FCAS, francuski predsjednik rekao je novinarima da je o tome razgovarao s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom : „Zajedno smo odlučilipokušati ponovno približiti Airbus i Dassault tijekom sljedećih tjedana.“

Trebao bi se pronaći zajednički put „vrlo mirno i uz međusobno poštovanje“, rekao je Macron i naglasio: „Strateški cilj je jasan i oko njega postoji konsenzus svih uključenih.“

Već je tada to zvučalo kao posljednji pokušaj da se nekako izbjegne prijeteći neuspjeh zajedničkog projekta borbenog zrakoplova. Prethodno je postupak pronalaženja kompromisnog rješenja završio bez uspjeha. Cilj je svaki put bio isti: političkim pritiskom ponovno približiti dva zavađena industrijska partnera – Airbusov vojni sektor s njemačke strane i proizvođača Rafalea, Dassault, kao francuskog partnera u projektu.

Samo sporedna uloga za njemačke partnere?

Već otprilike godinu dana odnosi među industrijskim partnerima bili su ozbiljno narušeni. Direktor Dassaulta Eric Trappier iznenada je vrlo jasno dao do znanja da želi biti jedini glavni partner u projektu FCAS, kao što je rekao na konferenciji za medije o poslovnim rezultatima Dassaulta u veljači: „Od samog početka govorim da želim jasno vodstvo, ne samo na papiru.“

Govoreći o svom njemačkom partneru on je rekao da kada se surađuje, jedan je bolji od drugoga, a drugi pritom uči. „Ali dok još uče, ne moraju odmah preuzimati i vodstvo.“

Dakle, samo neka vrsta juniorske uloge za njemačke i španjolske Airbusove partnere? Pojavila se sumnja da visoko zadužena Francuska želi zadržati kontrolu nad znanjem i raspodjelom poslova dobavljačima, dok bi njemački partneri prvenstveno trebali sufinancirati projekt vrijedan 100 milijardi eura.

Merz postaje sve više sumnjičav

U Njemačkoj je u međuvremenu sindikat IG Metall pokrenuo kampanju i otvoreno zatražio prekid suradnje s Dassaultom. Na Airbusovoj konferenciji o poslovnim rezultatima u veljači i izvršni direktor Guillaume Faury naznačio je da je zajednički projekt borbenog zrakoplova zapeo.

„Ako nas naši naručitelji za to ovlaste, podržali bismo rješenje s dva borbena zrakoplova i bili spremni preuzeti vodeću ulogu u tako restrukturiranom FCAS-u“, rekao je također francuski direktor Airbusa.

Posljednjih mjeseci činilo se da je ponajprije njemačka strana izgubila strpljenje. Kancelar Merz pokazivao je sve više skepticizma, primjerice u veljači u podcastu „Machtwechsel": „Francuzima je u sljedećoj generaciji borbenih zrakoplova potreban zrakoplov sposoban za transport nuklearnog oružja i djelovanje s nosača zrakoplova. Njemačkom Bundeswehru to trenutačno nije potrebno.“

Potrebe su drugačije u njemačkoj i francuskoj vojsci, pa se i profili zahtjeva previše se razlikuju, argumentirao je Merz. Zbog toga će se, prema njegovu mišljenju, na kraju vjerojatno morati razviti dva različita borbena zrakoplova za Njemačku i Francusku.

Objava iz Berlina, Pariz reagira kasnije

Stoga nije iznenađenje da je vijest o neuspjehu najprije stigla iz Berlina, a ne iz Pariza. Iz njemačkih vladinih krugova priopćeno je da je kancelar francuskom predsjedniku „predložio odustajanje od daljnjeg razvoja zajedničkog borbenog zrakoplova“.

Iz Elizejske palače u Parizu potvrda je stigla tek nekoliko sati kasnije, uz dodatak: „Njemačke vlasti smatraju da više nije bilo moguće vršiti dodatni pritisak na uključene tvrtke.“

Izbor riječi otkriva neslaganje. Način komunikacije predstavlja neslavan završetak propalog njemačko-francuskog prestižnog projekta. Obrambenu suradnju još su 2017. pokrenuli tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel (CDU) i tek izabrani francuski predsjednik Macron.

Njemačka treba novog partnera

Najava da će Airbus i Dassault barem u razvoju budućeg sustava „Combat Cloud" s bespilotnim letjelicama u okviru FCAS-a zajednički razvijati komunikacijski sustav zvuči kao očajnički pokušaj očuvanja obraza njemačko-francuske suradnje.

Njemačka će sada prije svega morati potražiti nove partnere za razvoj borbenog zrakoplova buduće generacije. Koliku će važnost visoko naoružani borbeni zrakoplovi uopće imati u doba ratovanja dronovima, tek treba razjasniti.

Mnogi političari, tvrtke i investitori vjeruju da će ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca brzo srušiti cijene energenata, čim tankeri s naftom i plinom, koji su trenutno zarobljeni u Perzijskom zaljevu, budu mogli nastaviti plovidbu.

No čelnici naftnih i brodarskih kompanija te ekonomski stručnjaci predviđaju suprotno. Oni upozoravaju da mir neće odmah vratiti energetska tržišta i globalne lance snabdijevanja u normalno stanje. Posljedice bi, prema njihovim procjenama, mogle trajati još mjesecima, pa čak i godinama.

Amin Naser, izvršni direktor tvrtke Saudi Aramco, najvećeg opskrbljivača naftom u Zaljevu, rekao je investitorima prošlog mjeseca da bi, čak i kada bi Hormuški tjesnac odmah bio ponovo otvoren, „tržištu bili potrebni mjeseci za ponovo uravnoteženje". Ako bi blokada potrajala još samo nekoliko tjedana, dodao je Naser, „normalizacija bi uslijedila tek 2027. godine".

Promet kroz ovaj uski morski prolaz između Irana i Omana i dalje je daleko ispod uobičajene razine, unatoč krhkom primirju i mirovnim pregovorima koji su više puta nailazili na prepreke.

Cijene nafte ostaju približno 30 posto više nego prije početka rata, što se održava na visoke cijene benzina, dizela i umjetnog gnojiva. Ti dodatni troškovi potiču globalnu inflaciju, remete lance snabdijevanja i povećavaju cijene hrane širom svijeta, jer gnojivo – koje se često proizvodi od prirodnog plina – postaje skuplje za poljoprivrednike.

Još uvijek je puno nesigurnosti

Stručnjaci smatraju da će, nakon postizanja mirovnog sporazuma, brodarske kompanije morati ponovo steći dovoljno povjerenja kako bi vratile svoje brodove u regiju Perzijskog zaljeva. Za to bi moglo biti nužno razdoblje promatranja od 30 do 45 dana.

Bit će neophodne i sigurnosne mjere, uključujući međunarodne pomorske patrole koje bi štitile brodove od mogućih sporadičnih napada.

Vlasnici brodova i posade ostaju krajnje oprezni, jer se napadi na brodove u Hormuškom tjesnacu nastavljaju. Samo prošli tjedan je pogođeno više plovila, rekao je za Bloomberg izvršni direktor Chevrona Mike Wirth".

„Dovoljan je samo jedan napad na brod da većina njih odustane od prolaska“, rekao je za DW Neil Crosby, direktor istraživanja u tvrtki Sparta Commodities. On je dodao da su brodarske firme zarade iz Zaljeva nadomjestile drugim rutama, pa se postavlja pitanje: „Zašto bi onda preuzimale taj rizik?"

Lloyd's of London, vodeće svjetsko tržište pomorskog osiguranja, zabilježio je nagli rast premija za osiguranje od ratnog rizika za prolazak kroz Hormuški tjesnac. Te premije ostale su visoke i nakon primirja koje je stupilo na snagu 8. travnja.

Kada tjesnac bude siguran za plovidbu, brojni tankeri koji su već sada zarobljeni u Perzijskom zaljevu morat će sigurno isploviti, dok će novi brodovi pristizati iz udaljenih luka, od kojih su neke na drugom kraju svijeta, kako bi preuzeli nove terete.

„Taj proces bi mogao trajati osam tjedana, a možda i duže, ovisno o tome koliko će svaki korak trajati“, upozorio je Crosby.

Sigurnosne provjere usporavaju obnovu

Dodatno kašnjenje izazvat će i fizička oštećenja energetske infrastrukture u Zaljevu. Deseci naftnih polja, plinovoda, rafinerija i postrojenja za proizvodnju ukapljenog zemnog plina (LNG) pogođeni su za vrijeme sukoba. Konzultantska kuća Rystad Energy procijenila je još u travnju da će troškovi popravaka iznositi između 25 i 58 milijardi dolara.

Najveću štetu pretrpio je katarski energetski kompleks Ras Laffan, gdje su iranski napadi onesposobili 17 posto kapaciteta zemlje za proizvodnju LNG-a. Katarski dužnosnici upozoravaju da bi potpuna obnova tog kompleksa mogla trajati između tri i pet godina.

Proizvođači LNG-a mogli bi godinama rješavati sporove iz ugovora zbog neisporučenih količina plina, a posljedice bi mogle utjecati na raspored isporuka sve do 2027. godine, navode pravni stručnjaci koje citira S&P Global Platts.

To uključuje i sporne slučajeve pozivanja na „višu silu“, odnosno tvrdnje da je rat onemogućio ispunjenje ugovornih obveza.

I druga energetska postrojenja suočavaju se s višetjednim ili višemjesečnim zastojima zbog detaljnih sigurnosnih provjera, komplikacija izazvanih dugim prekidima proizvodnje i nedostatka rezervnih dijelova, koji su bili problem i prije rata.

Objekti u Zaljevu koji su van pogona od ožujka suočavaju se s nagomilanim pritiscima, ostacima materijala i mogućom korozijom, zbog čega su potrebne detaljne inspekcije i pažljivo ponovno pokretanje rada kako bi se izbjegle nesreće.

Energetska kriza se produbljuje kako se zalihe troše

Crosby upozorava na mogući „problem sa zalihama“ koji bi se mogao pojaviti tijekom ljeta. Druge regije su do sada privremeno ublažavali nedostatak isporuka nafte iz Perzijskog zaljeva.

Od početka rata Sjedinjene Američke Države su povećale proizvodnju nafte na rekordne razine, dok je Kina smanjila uvoz sirove nafte za 3,5 milijuna barela dnevno i više se oslanjala na svoje strateške rezerve. Članice Međunarodne agencije za energiju također su koristile svoje zalihe nafte.

No takve mjere ne mogu trajati beskonačno. Očekuje se da će američke zalihe nafte u narednim mjesecima pasti na opasno nisku razinu, dok će Kina uskoro morati ponovo povećati uvoz, natječući se s ostatkom svijeta za ograničene količine.

Direktor Međunarodne agencije za energiju Fatih Birol upozorio je prošlog mjeseca da je višak nafte koji je postojao prije rata pomogao kod ublažavanja početnog šoka, ali da bi tržište nafte u srpnju ili kolovozu moglo ući u „crvenu zonu" zbog iscrpljivanja zaliha.

„Kada zalihe počnu presušivati jedino rješenje su više cijene, jer se samo kroz više cijene može zaista smanjiti potražnja", rekao je Crosby za DW.

On je nagovijestio mogućnost da se cijene čak udvostruče i upozorio da bi takav razvoj događaja mogao dovesti do globalne recesije.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...