Vecernji list

Više tisuća ljudi prisustvuje sahrani Ratka Mladića u Beogradu. Tu crkveno opijelo osobno drži srpski patrijarh Porfirije i to za generala koji je umro na izdržavanju doživotne kazne zatvora u Haagu zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina tijekom raspada Jugoslavije.

Po svojoj želji, Mladić će počivati na Topčiderskom groblju pored svoje kćerke koja je još 1994. počinila samoubojstvo.

Televizijski kanal Informer, istureno glasilo vlasti, uživo je izvještavao o „veličanstvenom ispraćaju“, ne spominjući ni riječju oko 8.000 bošnjačkih civila i zarobljenika koje su Mladićeve trupe masakrirale u Srebrenici.

No, predsjednik Aleksandar Vučić nije bio na pogrebu, izgovarajući se ranije zakazanim posjetom kolege iz Uzbekistana.

Vučić traži srednji put

Situacija je pikantna za Vučića. Po svemu sudeći, on će već ovoga tjedna raspisati izvanredne parlamentarne izbore za 25. listopada, kada postoje realne šanse da izgubi od Studentskog pokreta. Vučić će na izborima biti kandidat svoje Srpske napredne stranke za premijera.

Poznavatelji prilika kažu da je zato Vučić našao srednji put – Mladić nije sahranjen uz državne, već uz vojne počasti, a predsjednik je pričao da država poštuje želje obitelji i samo osigurava dostojanstven pogreb.

„Zar smo trebali zabraniti ljudima da se pojave, zabraniti sahranu, raditi pasja groblja?", odgovorio je na kritike iz Europske unije. „Pasja groblja" je izraz koji se u Srbiji koristi za opisivanje neobilježene grobnice „narodnih neprijatelja" koje su jugoslavenski partizani strijeljali tijekom i poslije Drugog svjetskog rata.

Vučić je lakonski reagirao i na činjenicu da je europska povjerenica Marta Kos otkazala posjet Beogradu, nazvavši njenu reakciju „glupom“. Slično odmahuje rukom i na druge kritike povodom glorifikacije Mladića.

Izbori i u Bosni i Hercegovini

Prema Dejanu Bursaću, politologu iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, sve govori da je Vučić u panici pred izbore.

„Vučić se mora hvatati za razne slamke spasa – jedna od njih je i Mladićeva sahrana i kroz nju poticanje nacionalizma kako bi se Vučić pokazao kao patriot, a svoje političke protivnike predstavio kao izdajnike“, rekao je Bursać za DW.

Kako kaže, mnogi Srbi i dalje osjećaju duboko nezadovoljstvo gubicima u jugoslavenskim ratovima kao i time što za zločine nad Srbima uglavnom nitko nije odgovarao. „Taj osjećaj se sada podgrijava i politički iskorištava."

Slično misli i Tanja Topić, politička analitičarka iz Banje Luke. „Politika ovdje počiva na emocionalnom. To je područje oko kojeg se građani mobiliziraju i zaboravljaju kako teško i loše žive jer dominira patriotski naboj", kaže ona za DW.

U Bosni i Hercegovini su opći izbori još ranije nego u Srbiji, već su zakazani za 4. listopada.

Studenti imaju druge teme

U Srbiji pak Studentski pokret, zbir „plenuma" pobunjenih studenata sa svih fakulteta, djeluje bez lidera i vidljivih predstavnika. No sa svojih naloga na društvenim mrežama je izbjegao izjašnjavanje o Mladiću, sahrani i zločinima.

Analitičari kažu da i Vučićeva stranka i studentska lista – na kojoj bi se trebali naći profesori, aktivisti i druge poznate ličnosti – predstavljaju takozvanu catch all opciju, u pokušaju da za sebe vežu što više birača. A u Srbiji to znači da se ne smiju odreći ni glasova nacionalno usmjerenih birača.

„Posebno jer će izbore, po svemu sudeći, odlučiti mala margina“, kaže Bursać. Studenti su, kaže, shvatili da je mnogim ljudima u Srbiji dovoljno zalagati se za pravnu državu, demokraciju i protiv sustavne korupcije.

Studentski prosvjedi počeli su blokadama nastave nakon što je u studenome 2024. godine pala nadstrešnica svježe rekonstruirane željezničke postaje u Novom Sadu, drugom najvećem gradu zemlje. Poginulo je šesnaest ljudi.

Iako su tužiteljstva pokrenula više sudskih postupaka, ispitujući i moguću korupciju u građevinskim pothvatima, za sada nijedno suđenje nije počelo.

Jaka kontrola medija

U ispitivanja javnog mnijenja malo tko vjeruje, ali se može pretpostaviti da i vladajuća stranka i studenti mogu računati s oko 40 posto podrške. Podjela je jasna – Vučić na većinsku podršku računa samo među umirovljenicima i slabo obrazovanima prema kojima i usmjerava propagandu.

U toj atmosferi bi ključna mogla biti uloga malih oporbenih stranaka, kao i stranaka etničkih manjina, poput mađarske, koje su do sada stajale uz Vučića.

Kritičari predbacuju predsjedniku Srbije da petnaest godina vlada željeznom pesnicom uz široki nepotizam, socijalne poklone, kontrolu medija i manipulacije na izborima.

„Stranka još ima veliku podršku na temelju velikog klijentelističkog sustava i kontrolom medija preko kojih utječu na stariju i ruralnu populaciju koja ne čuje drugu stranu, već živi pod medijskom presijom“, kaže politolog Bursać.

Teme se brzo mijenjaju

Vlast ovako ili onako kontrolira veliku većinu televizija i novinskih portala koji često objavljuju iste tekstove. Ovih dana Informer uzima na zub svakog tko označi Mladića kao zločinca i opisuje ga kao „dežurnog mrzitelja Srba" i „izdajnika".

Doduše, u Srbiji, gdje je predsjednik Vučić samo tijekom prošle godine zabilježio oko 400 televizijskih nastupa, teme se brzo mijenjaju. Do izbora krajem listopada Vučić će morati smisliti nešto drugo umjesto Mladićeve sahrane.

Agresivna kampanja protiv izbjeglica i migranata srž je političkog brenda Alternative za Njemačku (AfD). Međutim, čini se da ona nije bila presudna za odluku birača na izborima u saveznoj pokrajini Saskoj-Anhaltu. To pokazuju analize anketa među biračima koje je u na dan izbora provela njemačka istraživačka kuća Infratest Dimap.

Prema tim podacima, pitanje migracija imalo je tek sporednu ulogu u izbornom odlučivanju građana. Mnogo značajnije bile su teme poput socijalne sigurnosti, mira u Europi i gospodarske politike.

Čak ni među biračima AfD pitanje migracija nije se nalazilo među najvažnijim temama.

Saska-Anhalt spada među njemačke savezne pokrajine s najnižim udjelom stranaca: oko 9 posto stanovništva čine stranci, znatno ispod njemačkog prosjeka od približno 15 posto. To je istodobno jedna od gospodarski najslabijih njemačkih pokrajina, s relativno niskim plaćama i manjkom radnih mjesta za visoko kvalificirane osobe. Regija već desetljećima trpi posljedice odlaska kvalificirane radne snage.

Posebno je upadljivo to što je AfD, koju je u Saskoj-Anhaltu Ureda za zaštitu ustava klasificira kao potvrđeno desnoekstremističku organizacija, uspjela potisnuti demokršćane aktualnog premijera pokrajine Svena Schulzea na gotovo svim političkim poljima.

Kad je riječ o borbi protiv kriminala ili politici azila, dvostruko više građana vjeruje da AfD može biti uspješnija od CDU-a. Čak i u gospodarskoj politici, tradicionalno jednoj od ključnih tema CDU-a, AfD ima prednost.

Anketa: AfD bliža ljudima

Čini se da AfD trenutačno uspijeva kod mnogih građana stvoriti osjećaj posebne bliskosti. U istraživanju instituta Infratest Dimap 67 posto ispitanih birača navelo je da je ta stranka bolje od drugih razumjela da se ljudi u Saskoj-Anhaltu više ne osjećaju sigurnima. Više od polovice ispitanika također smatra da je AfD bliža brigama građana od ostalih stranaka.

Mnogi građani očito ne samo da imaju dojam da ih AfD razumije, nego joj više nego drugima vjeruju i kad je riječ o rješavanju problema države. Na pitanje koja stranka trenutno nudi najbolje odgovore na izazove budućnosti, osobito su mladi često navodili AfD. No i među starijim biračima AfD je bila na prvom mjestu.

Nasuprot tome, rezultat vladajućih koalicijskih stranaka saveznog kancelara Friedricha Merza bio je poražavajući. Među mladim biračima svega pet posto smatra da demokšćani imaju najbolje odgovore na pitanja budućnosti, dok je takvo mišljenje o socijaldemokratima imalo tek tri posto ispitanika.

Opomena kancelaru Merzu

Mnogi građani Saske-Anhalta očito su na ovim izborima u pokrajini željeli poslati poruku i saveznoj vladi: 59 posto ispitanih izjavilo je da ona zaslužuje takvu opomenu. Nezadovoljstvo su najviše osjetili demokršćani kao veliki gubitnici izbora. Čak 58 posto ispitanika navelo je da ih je upravo kancelarova stranka najviše razočarala.

Zato ne iznenađuje što je Friedrich Merz bio angažiran samo u ograničenoj mjeri kao potpora pokrajinskoj organizaciji CDU-a tijekom kampanje. Mnogi građani nisu zadovoljni njegovim radom, a njegov ugled nalazi se na povijesno niskoj razini. U usporedbi popularnosti vodećih političara nalazi se znatno iza predsjednika AfD-a i čelnika socijaldemokrata, koji sudjeluju u saveznoj vladi.

AfD je u cjelini znatno ojačala u svim društvenim skupinama, osobito među radnicima i samostalnim poduzetnicima. Gotovo dvije trećine radnika glasalo je za nju, kao i više od polovine samostalnih.

Iako je stranka uspjela povećati podršku i među muškarcima i među ženama, njezino biračko tijelo i dalje je izrazito muško. Od muških birača dobila je 52 posto glasova, dok je među biračicama osvojila 32 posto. Ipak, i među ženama ostala je najjača politička snaga.

Za izborni uspjeh AfD vjerojatno je presudno bilo to što je uspjela mobilizirati posebno velik broj građana koji ranije nisu izlazili na izbore. Ni iz jednog drugog biračkog bloka nije dobila toliko novih glasova kao od onih koji dosada nisu sudjelovali na izborima. Time je stranka više nego bilo koja druga profitirala od visoke izlaznosti koja je iznosila gotovo 78 posto.

Tjednik Der Spiegel u svom uvodniku o rekordnom rezultatu Alternative za Njemačku (AfD) na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhaltu piše:

„Ono što se prvo javlja jest užas. Da je to moguće u Njemačkoj, više od osamdeset godina nakon diktature nacionalsocijalista, koji su odgovorni za Drugi svjetski rat, Holokaust i druga stravična djela. Da 2026. godine stranka koja ne želi povući jasnu granicu prema nacističkoj Njemačkoj uvjerljivo pobijedi na izborima.“

Volksstimme iz Magdeburga komentira pak rezultat Kršćanske demokratske unije (CDU) u Saskoj-Anhaltu:

„CDU, koji je u toj pokrajini na vlasti od 2002. godine, doživio je dramatičan pad. I zbog golemog gubitka kompetencija. Tome su se pridružile velike poteškoće iz Berlina. Neomiljenog saveznog kancelara Merza praktički se skrivalo od stanovništva tijekom njegovih rijetkih nastupa u Saskoj-Anhaltu. A neposredno prije izbora za pokrajinski parlament ponovno se rasplamsao i sukob oko političkog smjera unutar stranaka Unije. Ključno pitanje pritom glasi: treba li manjinsku vladu pod vodstvom CDU-a tolerirati Ljevica? U tom je pitanju pokrajinski CDU podijeljen. Formiranje vlade u Saskoj-Anhaltu sada će prije svega biti jedno – vrlo komplicirano“, predviđa Volksstimme.

A Badische Zeitung iz Freiburga se pak pita: „Odakle bi prepolovljeni CDU izbornog gubitnika Svena Schulzea, s katastrofalnim rezultatom ispod 20 posto, trebao izvući politički mandat za vođenje?“ I nastavlja: „Demokršćani, Zeleni i SPD zajedno su dobili manje glasova nego AfD. U Magdeburgu sada više nema puta koji zaobilazi AfD. On ima mandat birača za sastavljanje vlade. To je poraz svih demokrata i prekretnica za cijelu Njemačku.“

„Ljevica je manje zlo“

„Stranke centra moraju – potpuno neovisno o Saskoj-Anhaltu – razjasniti svoj odnos prema strankama na desnom i lijevom rubu“, zahtijeva Kölner Stadt-Anzeiger.

„To se prije svega odnosi na stranke Unije (CDU/CSU), koje su donijele odluku o nemogućnosti suradnje i s AfD-om i s Ljevicom. AfD, čiji su znatni dijelovi krajnje desničarski, ne može biti partner. A ako predsjednik vlade iz CDU-a pokuša surađivati s Ljevicom, vlastitu stranku dovodi pred teško iskušenje. Unija mora biti iskrena prema sebi: postoje razlike između AfD-a i Ljevice, a Ljevica je manje zlo. U slučaju dvojbe mjerilo postavlja Ured za zaštitu ustavnog poretka“, komentira Kölner Stadt-Anzeiger.

List Süddeutsche Zeitung upozorava:

„Demokratima preostaje samo prihvatiti ovaj rezultat takvim kakav jest: AfD je u Saskoj-Anhaltu ostvario veliku izbornu pobjedu. Mora se prihvatiti da se toliko biračica i birača odlučilo za dokazano krajnje desnu pokrajinsku stranku – ili u svakom slučaju protiv klasičnih stranaka. Zašto su legende o AfD-u kao žrtvi u pokrajini naišle na tako velik odaziv, mora navesti demokratski centar na razmišljanje. Ono što se ne smije prihvatiti jest ‚promjena sustava‘ o kojoj su mnogi u AfD-u tijekom predizborne kampanje s oduševljenjem govorili. Taj sustav je demokratska pravna država koju Ustav štiti od svih pokušaja njezina ukidanja.“

I tjednik Focus je mišljenja da je „riječ je o samim temeljima“ njemačke države:

„Pristaše AfD-a ne žele samo drugu vladu u Magdeburgu ili Berlinu. Oni žele alternativu Republici kakva je dosad bila. Koliko god to bilo gorko: ovi izbori nisu nesreća. Oni su znak upozorenja nakon višegodišnjeg nadmetanja. Svi su argumenti razmijenjeni. Protupožarni zid. Odluka o nespojivosti. Podjela. Nadzor Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Dokazano krajnje desni pokrajinski ogranak. Rijetko se o izbornim programima, namjerama i protagonistima nekih izbora za pokrajinski parlament izvještavalo tako intenzivno kao posljednjih mjeseci. Ovdje nitko nije glasovao slučajno“, naglašava Focus.

„Ne smije se ignorirati ljude koji su glasovali za AfD“

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) komentira:

„Tko želi sigurnost, gospodarstvo i društvo predati u ruke političarima koji Njemačku žele pretvoriti u igračku velikih sila i romantično-neurotičnog narodnog vjerovanja, ne zna što čini. Simpatije za to proizlaze iz potrebe da se stvari istjeraju na čistac. Ali toga neće biti, ni u Saskoj-Anhaltu, niti na saveznoj razini.

Unatoč svim opravdanim kritikama zbog nesavršenosti ove vladajuće koalicije, ipak joj treba biti zahvalan što Nijemce svakoga dana podsjeća na to što demokratska politika zapravo jest. Ne uništenje, ne čisto učenje, nego ono što je moguće.“

Tagesschau.de, portal javnog servisa ARD, pak ističe: „Ali ono što također nikako ne ide: ignorirati ljude koji su glasovali za AfD. Saska-Anhalt je još jednom pokazala: protupožarni zidovi padaju pred stvarnošću. Više neće ići bez međusobnog razgovora.“ Portal konstatira da je „zemlja duboko podijeljena“ i nastavlja:

„Možda bismo se svi u zemlji trebali odvažiti na više optimizma, a ne sve prikazivati crnim. Izlaznost na izbore bila je golema, mnogo ljudi angažiralo se za demokraciju. Zemlja nije na rubu ponora. Ne bismo trebali dopustiti da nas AfD uvjeri u suprotno“, zaključuje tagesschau.de.

Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine stiglo je nekoliko tisuća elektroničkih poruka građana zbog spornih objava i komentara na društvenim mrežama i u medijima, koji se odnose na veličanje Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog za genocid i druge ratne zločine. Na platformi građanske inicijative „Registar 145a“ evidentirano je više od 50.000 prijava koje se nakon provjere prosljeđuju Tužiteljstvu. Tužiteljstvo BiH navelo je za N1 da od nadležnih policijskih agencija na svim razinama u BiH u proteklom razdoblju nije dobilo nijedno izvješće o počinjenom kaznenom djelu iz članka 145a Kaznenog zakona BiH.

Izvršni direktor i urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN BiH) Denis Džidić za DW kaže da problem nije u nedostatku zakonskog okvira, već u njegovoj primjeni. „Velik je broj prijava zbog negiranja genocida i veličanja pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca, ali je vrlo malen broj optužnica, čija je svrha i odvraćajuće djelovanje“, kaže Džidić.

Odgovornost Tužiteljstva i policijskih agencija?

Odgovornost za to, kaže sugovornik DW-a, ponajprije je na Tužiteljstvu BiH, koje odlučuje hoće li prijavljeni slučaj biti istražen i procesuiran. „Često se odgovornost prebacuje na policijske agencije i kvalitetu dostavljenih izvješća, ali Tužiteljstvo nije pasivni primatelj policijskih izvješća. Tužitelji imaju ovlasti narediti istragu, tražiti dodatne dokaze i usmjeravati policijske agencije“, napominje Džidić.

U BiH postoji sudska praksa za kaznena djela veličanja ratnih zločinaca i negiranja genocida, ali je broj optužnica i presuda malen. Zbog glorifikacije haških osuđenika Ratka Mladića i Radovana Karadžića, Sud Bosne i Hercegovine ranije je Miodraga Malića i Vojina Pavlovića osudio na zatvorske kazne.

Zbog javnih istupa u kojima su veličali Mladića nakon njegove smrti, kazneno su prijavljeni i Milorad Dodik i Staša Košarac, a glorifikacija ratnog zločinca nije ostala samo na političkoj razini. Mladićevi pristaše na javnim su skupovima u više gradova Republike Srpske veličali haškog osuđenika.

Sankcije na lokalnoj razini

Na lokalnim razinama, u Federaciji BiH, mjere sankcioniranja poprimaju konkretnije obrise. Liječnica Doma zdravlja Tomislavgrad dobila je otkaz nakon što je na društvenim mrežama objavila fotografiju i uputila pohvale ratnom zločincu. Slučaj je prijavljen policiji, a nadležni su poručili da u toj ustanovi „nema i neće biti mjesta za veličanje ratnih zločinaca“.

Mediji u BiH prenose da je Kantonalna bolnica Orašje prekinula honorarni angažman kirurgu Đoki Novakoviću nakon što je na društvenim mrežama objavljivao poruke kojima je veličao Mladića.

Akademija Nogometnog kluba Sarajevo prekinula je suradnju s vratarom Veljkom Vučetićem nakon što se na društvenim mrežama pojavila objava njegova oca u kojoj se glorificira Mladić. Iz Akademije je potvrđeno da Vučetić više nije njezin član, iako, prema dostupnim informacijama, on nije objavio sporni sadržaj.

Mjere u regiji

Inicijative i institucionalne mjere zabilježene su i u regiji. Dubrovačka policija uhitila je petoricu muškaraca zbog objavljivanja sadržaja kojima su nakon smrti veličali Ratka Mladića – četvoricu državljana BiH na privremenom radu u Hrvatskoj i jednog hrvatskog državljanina. Trojica su novčano kažnjena i ostala bez dozvole za boravak i rad u Hrvatskoj, a prijeti im i zabrana ulaska u Europski gospodarski prostor.

Također, hrvatska granična policija u Korenici uhitila je 43-godišnjeg državljanina BiH zbog veličanja Mladića na društvenim mrežama, a sud ga je kaznio s 15 dana zatvora uvjetno na godinu dana.

Predsjednik Skupštine Crne Gore i čelnik Nove srpske demokratije Andrija Mandić našao se na udaru oporbe nakon što je javno, u svoje ime i u ime svoje stranke, uputio sućut Mladićevoj obitelji. Pokrenuta je inicijativa za njegovu smjenu, ali je ona malo vjerojatna zbog protivljenja vladajućeg Pokreta Evropa sad.

Direktor Agencije za ostvarivanje prava zajednica u Sjevernoj Makedoniji Dalibor Kitanović izbrisao je spornu objavu o Mladiću nakon što je Bošnjački demokratski savez protiv njega podnio kaznenu prijavu. Vlada Sjeverne Makedonije ogradila se od Kitanovićeva postupka i podsjetila na stajalište da je Ratko Mladić pravomoćno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Od Kitanovića očekuje da podnese ostavku ako se ne slaže sa službenom politikom Vlade.

Političke posljedice

Posljedice glorifikacije ratnih zločinaca nisu samo pravne nego i političke. Nakon što je avion Vlade Srbije prevezao Mladićevo tijelo u Beograd, gdje su ga dočekali pripadnici srbijanske vojske u prisutnosti ministra pravosuđa Nenada Vujića, europska povjerenica za proširenje Marta Kos otkazala je planirani posjet Srbiji. Ona na društvenoj mreži X navodi da je „veličanje koje prati smrt Ratka Mladića nespojivo s vrijednostima na kojima se temelji europski put“.

Ratko Mladić bit će pokopan u Beogradu u ponedjeljak, 7. rujna, uz najavu srbijanskog ministra pravosuđa Nenada Vujića da će ispraćaj biti obavljen „uz najviše državne i vojne počasti“. To je izazvalo oštre reakcije i upozorenja europskih dužnosnika. Hrvatski premijer Andrej Plenković poručio je da će „Srbija sama sebi zatvoriti vrata prema Europskoj uniji ako se ostvare najave o državnim i vojnim počastima na ukopu preminulog ratnog zločinca“.

Međunarodni pritisak

Na komemoraciji u Beogradu ratni zločinac predstavljen je kao nacionalni heroj, ali na tom skupu nije bilo Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Direktor IFIMES-a Zijad Bećirović smatra da se njihovo odsustvo može pripisati „političkim kalkulacijama“, zapravo procjeni – kakve bi posljedice njihova prisutnost na komemoraciji Ratku Mladiću mogla imati za Srbiju, odnosno RS.

„Balkan ne djeluje bez pritiska i utjecaja međunarodnog čimbenika. Haški sud je i osnovan zbog Mladića i masovnih ratnih zločina i suludo je očekivati da će međunarodni čimbenik prihvatiti negiranje zločina i ponižavanje samoga sebe“, kaže Bećirović za DW.

Reakcije ne dolaze samo iz političkih institucija. UEFA je kaznila nogometni klub „Crvena zvezda“ sa 90.000 eura zbog skandiranja navijača koji su veličali Ratka Mladića tijekom utakmice Europske lige, odigrane na dan njegove smrti.

AfD je na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhalt s 43,8 posto glasova ostvario rekordan rezultat i uvjerljivo pobijedio sve ostale stranke. Stranci, međutim, za vladanje nedostaje vlastita većina. S obzirom na to da je Alternativa za Njemačku (AfD) u toj maloj saveznoj pokrajini pod nadzorom Ureda za zaštitu ustava kao „potvrđeno desno ekstremistička" stranka, sve su ostale stranke prije izbora isključile vladajuću koaliciju s njom. Zbog toga formiranje vlade u toj istočnonjemačkoj pokrajini nailazi na određene poteškoće.

Nositelj liste AfD-a i veliki pobjednik izbora Ulrich Siegmund najavio je na izbornu večer na televiziji ARD: „Kao demokrat, pružit ću ruku svim snagama koje s nama žele provesti temeljni politički zaokret." No istodobno je naglasio da trenutačno ne vidi niti jednu političku snagu koje bi dolazila u obzir za zajedničko vladanje.

Tu ubraja ponajprije i kršćanske demokrate, CDU, koji u Saskoj-Anhalt, kao i na saveznoj razni, stoje na čelu koalicijske vlade. Siegmund je, kao i cijelo vodstvo stranke AfD, CDU-ovu politiku strogog distanciranja od AfD-a proglasio neuspjelom. Na televiziji ZDF predsjednica stranke AfD Alice Weidel oštro je kritizirala njihov tzv. protupožarni zid prema AfD-u: „CDU više neće pobijediti ni na jednim izborima, ni na saveznim. A time proizlazi posve jasan mandat za vladanje za AfD. Jer mi smo demokrati, mi ne podižemo protupožarne zidove."

Ulrich Siegmundnaglasio je u izbornoj večeri da mu je provedba programa AfD-a važnija od opcija vlasti: „Sa mnom neće biti izvijanja." Već je prije izbora 35-godišnji nositelj liste AfD-a neprestano najavljivao da želi vladati isključivo samostalno, kako bi u Njemačkoj pokrenuo temeljnu promjenu politike.

Radikalan vladin program AfD-a

A vladin program AfD-a mjesecima izaziva žestoke rasprave u Njemačkoj. Stranka naime zahtijeva radikalna pooštravanja u politici azila i imigracije. Želi ubrzati deportacije ilegalnih tražitelja azila i uvesti opću radnu obvezu za sve ostale tražitelje azila.

No prije svega želi Sasku-Anhalt i Njemačku učiniti manje privlačnima za imigrante te zahtijeva „migracijsko-politički zaokret od 180 stupnjeva". U svojoj je izbornoj kampanji stranka migrante iznova okrivljavala za kriminal u njemačkim gradskim središtima ili za nedostatak stanova.

I na ostalim područjima AfD planira radikalnu preobrazbu društva: objavljuje rat javnoj radioteleviziji, želi ukinuti sredstva za projekte jačanja demokracije, želi osnovati svojevrsnu građansku stražu protiv migranata i boriti se protiv društvene raznolikosti, sve to navodi u svom programu. A Ulrich Siegmund u intervjuu za ARD naglašava: te teme nisu predmet pregovora.

Kada je riječ o partnerima koji su im potrebni za tu radikalnu programsku orijentaciju, čini se kako AfD želi za sada pričekati s odabirom. Ovisno o tome kako će konkretni omjeri snaga izgledati nakon izbora, ona iznosi razne modele. Spominje se i manjinska vlada AfD-a, u kojoj bi si stranka za svoju politiku osiguravala promjenjive većine. Na javnom servisu ZDF predsjednica stranke AfD Alice Weidel je sigurna da će njezina stranka dobiti mandat za sastavljanje vlade: „Tko će to na kraju činiti, možda i putem toleriranja, a možda i putem koalicije, to će se tek pokazati."

Za CDU je glavna tajnica kršćanskih demokrata, Franziska Hoppermann, posve isključila koaliciju: „Neće biti suradnje ni s ljevičarskim ekstremistima ni s desnim ekstremistima."

Odlučuje li o vladi mala populističko-ljevičarska stranka?

Najveća nepoznanica u pokeru oko vlasti je Savez Sahre Wagenknecht, BSW. S 5,3 posto glasova i pet mandata je ušla u novoizabranu pokrajinsku skupštinu. Mala se stranka predstavlja ponajprije ljevičarskom gospodarskom politikom. ali i, slično kao AfD, zahtjevom za normalizacijom odnosa s Rusijom. Dodirne točke su i protivljenje useljavanju.

Osnivačica stranke i bivša članica stranke Ljevica Sahra Wagenknecht u prošlosti se iznova otvoreno pokazivala sklonom sadržajnoj suradnji s AfD-om.

Ipak, stranka se u krugovima AfD-a iz ideoloških razloga ne smatra osobito privlačnim partnerom.

Neki pokrajinski političari AfD-a u satima trijumfa, i još prije završetka prebrojavanja glasova, najavljuju da namjeravaju, u slučaju dvojbe, ostati u oporbi i tjerati druge stranke pred sobom sve dok na izborima ne bude dovoljno za vlastitu većinu.

Uvjerljiva pobjeda za Alternativu za Njemačku (AfD), težak poraz za Kršćansko-demokratsku uniju (CDU): izbori u Saskoj-Anhaltu imaju potencijal uzdrmati i saveznu politiku, prije svega Uniju CDU/CSU te kancelara Friedricha Merza.

CDU u Saskoj-Anhaltu ispod 20 posto, što je manje od polovine rezultata AfD-a. To je šok za CDU, koji je glavna tajnica Franziska Hoppermann u svojoj prvoj reakciji opisala vrlo oprezno: „U svakom je slučaju ovo vrlo težak rezultat za nas i utječe na sve nas kao kršćanske demokrate."

Posljedice se u nedjelju navečer, dva sata nakon zatvaranja birališta, još ne mogu sagledati.

Postoje dvije opcije: da s AfD-om na vlast u jednoj pokrajini prvi put dođe stranka koja je klasificirana kao desno ekstremistička, ili da se formira manjinska vlada predvođena CDU-om, koja bi ovisila o pomoći Ljevice.

Oba bi scenarija mogla gurnuti cijeli CDU i Merza u ozbiljne probleme.

Scenarij 1: apsolutna većina za AfD

Apsolutna bi većina za AfD izazvala politički potres bez presedana, daleko izvan granica Saske-Anhalta.

Potraga za krivcima vrlo bi brzo dovela i do Berlina, konkretno do kancelarova kabineta. Sigurno je da bi u vlastitoj stranci Merz bio označen kao suodgovoran za to.

Sven Schulze, nositelj liste CDU-a u Saskoj-Anhalt, proteklih se tjedana neprestano žalio da savezna politika negativno utječe na njegovu predizbornu kampanju. Čak se usprotivio i reformi mirovinskog sustava, najvažnijem reformskom projektu kancelara.

Za suodgovornost savezne stranke u pobjedi AfD-a Merz bi vjerojatno morao sam položiti račune. Njegov se autoritet smatra uzdrmanim. Međutim, koliko god ovakav uspjeh AfD-a izgledao katastrofalno na društvenoj, državno-političkoj razini i za sam CDU, za Merza i koaliciju u Berlinu u tome leži i određena šansa.

Kancelar će tvrditi da centar sada mora još više izdržati pritisak s desnog ruba. Na kraju bi to moglo čak i učvrstiti jedinstvo crno-crvene koalicije, a time i Merzovu poziciju kancelara.

Scenarij 2: opasno koketiranje s Ljevicom

Ukoliko AfD ne dosegne apsolutnu većinu, Sven Schulze, aktualni premijer pokrajine, mora prvi odgovoriti na pitanje: kakav je stav njegove stranke prema Ljevici?

CDU je 2018. odlučio da neće surađivati ni s Ljevicom ni s desnicom.

Merz je to ponovio samo prije nekoliko dana: „I kod AfD-a i kod Ljevice postoje tako temeljne razlike u odnosu na Uniju da je suradnja isključena."

No što točno znači suradnja? Merz je podržao Schulzeovu liniju u kampanji: neće biti zajedničkog vladinog programa niti osobnog sudjelovanja u vlasti. Istodobno, Merz je uputio na Tiringiju i Sasku, gdje manjinske vlade, kroz komplicirane „mehanizme konzultacija", dobivaju selektivnu potporu Ljevice, bez formalnog vezivanja.

Protiv takvog scenarija, međutim, već se javlja otvoren otpor unutar CDU-a. Zamjenik šefa kluba zastupnika Unije u Bundestagu, Sepp Müller, prije je nekoliko dana otvoreno zagovarao da se mandat za sastavljanje vlade najprije prepusti AfD-u, ukoliko ta stranka bude uvjerljivo najjača.

„Ako rezultati anketa postanu izborni rezultati, onda Ulrich Siegmund s AfD-om ima mandat za sastavljanje vlade", izjavio je za „Politico". Ljudi poput Müllera strahuju od masovnog istupanja iz stranke ako CDU bude surađivao s Ljevicom. Također se boje da će to samo dodatno ojačati AfD. Na sljedećim izborima za pet godina oni bi u Saskoj-Anhalt mogli dobiti dvotrećinsku većinu, glasi njihova mračna prognoza.

Daljnje pucanje tzv zaštitnog, protupožarnog zida na lijevoj strani moglo bi također dovesti do toga da se u CDU-u ohrabre oni koji žele srušiti zaštitni zid prema desnici, što je za Merza i stranačko vodstvo u Berlinu potpuno isključeno. Situacija bi mogla izmaknuti kontroli. Neki u najgorem slučaju vide čak i opasnost od raskola unutar stranke.

Klingbeil i Bas mogu privremeno odahnuti

Za razliku od Merza, predsjedavajući koalicijskog socijaldemokratskog partnera SPD-a, Lars Klingbeil i Bärbel Bas, barem na prvi pogled, mogu za sada odahnuti. Socijaldemokrati su tjednima strahovali da neće prijeći izborni prag od 5 posto. Sada se čini jasnim:

SPD će biti i u sljedećem pokrajinskom parlamentu u Magdeburgu. Pritom se ne moraju suočiti s većim gubicima. „Ovo je za nas prije svega važan znak da se na SPD mora računati", rekao je glavni tajnik Tim Klüssendorf za ARD.

Ipak, ovaj rezultat zavarava. Mnogi su birači u Magdeburgu svoj glas vjerojatno dali taktički: što više manjih stranaka uđe u parlament, to je manja vjerojatnost za apsolutnu većinu AfD-a. Tko je onda glasovao za SPD iz uvjerenja, a tko samo kako bi spriječio vladu AfD-a?

Iako su Klingbeil i Bas u dijelu stranačke baze i dalje na meti kritika, ta bi se baza sada mogla usredotočiti na izbore koji se za dva tjedna održavaju u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju. Ondje je premijerka Manuela Schwesig u posljednje vrijeme napredovala i još uvijek ima izgleda završiti ispred AfD-a.

I izbori za dva tjedna donose veliku neizvjesnost

Od ishoda oba pokrajinska izbora 20. rujna, u Berlinu i Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju ovisi i koliko će jesen postati opasna za Merza.

U Berlinu CDU-u prijeti gubitak pozicije gradonačelnika, potencijalno u korist Ljevice. U Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju , ako situacija bude posve loša, mogli bi pasti ispod granice od deset posto na četvrto mjesto.

I ondje bi se, pri formiranju vlade mimo AfD-a, moglo postaviti pitanje suradnje s Ljevicom.

Rasprava o promjeni kancelara mogla bi se tada ponovno posve rasplamsati.

Međutim, moguć je i drugačiji scenarij: u Mecklenburgu-Zapadnom Pomorju CDU može izbjeći jednoznamenkasti rezultat, kao i komplicirano formiranje vlade, ukoliko to bude dovoljno za koaliciju crveno-crveno-zelenih. A nositelj liste berlinskog CDU-a Stefan Evers može pobijediti na izborima i postati gradonačelnik. Takav bi razvoj događaja ublažio pritisak na Merza.

Kraj crno-crvene koalicije malo vjerojatan

Jedna stvar u svakom slučaju vrijedi za sve nadolazeće ishode izbora kao malo vjerojatna: raspad koalicije konzervativaca i socijaldemokrata na saveznoj razini. Razlog je jednostavan: iz novih bi izbora AfD vjerojatno izašao još jači, a formiranje vlade postalo bi još teže.

Prema prvim izlaznim anketama javnog servisa ARD, Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 44,5 posto glasova, Kršćansko-demokratska unija (CDU) 18,5 posto, stranka Ljevica 9 posto, Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) 8 posto te stranka Zeleni 9 posto.

Savez Sahra Wagenknecht (BSW) može računati s 5 posto.

Prema ovim prognozama niti AfD niti moguća kaolicija CDU-a, SPD-a i Zelenih uz podršku stranke Ljevica nema većinu u parlamentu u Magdeburgu.

Presudno pitanje je hoće li stranka BSW usjeti prijeći izborni prag i kakav će biti njezin stav prema pobjedničkom AfD-u s obzirom na to da se u mnogim političkim temama ove dvije stranke podudaraju.

Izlaznost na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhalt iznosila je 80 posto, prema podacima ZDF-a.

„Ispisali smo povijest u ovoj pokrajini", izjavio je nositelj liste AfD-a Ulrich Siegmund za ARD. Dodao je da pruža ruku svim ostalim političkim snagama, ali samo onima koje su spremne s njim provesti jasan politički zaokret.

„Sa mnom se ne treba računati na odricanje od vlastitih vrijednosti radi dolaska na vlast." U tom slučaju, rekao je, ne bi bio spreman ni za koaliciju ni za manjinsku vladu. Sada će, dodao je, pričekati kako će se postaviti ostale stranke.

Supredsjednica AfD-a Alice Weidel ocijenila je da je riječ o „povijesnom rezultatu".

„Vidjet ćemo što će nam još donijeti ova večer", rekla je za ZDF i naglasila: „Ovo je posve jasan mandat za sastavljanje vlade."

Prema njezinim riječima, najjača stranka uvijek ima mandat za formiranje vlade. AfD je spremna i za razgovore o mogućim partnerima.

„Naša je ruka uvijek pružena", rekla je Weidel, dodajući da pokrajinska podružnica stranke samostalno donosi odluke.

Koliko su pouzdane projekcije, prognoze?

Uoči objave prvih izbornih projekcija, instituti za istraživanje javnog mnijenja u Saskoj-Anhalt našli su se pod posebnom lupom.

Prije pet godina predizborne su ankete znatno odstupale od konačnog rezultata: Kršćansko-demokratska unija (CDU) ostvarila je mnogo bolji rezultat nego što se očekivalo, dok je AfD prošao znatno lošije.

Roland Abold, direktor instituta Infratest dimap, izjavio je za DW da su instituti za istraživanje javnog mnijenja zbog toga ovoga puta posebno pomno pratili izbornu utrku.

„Možemo reći da je pred izbore bilo relativno malo promjena u anketama", rekao je Abold.

Prema najnovijim istraživanjima, AfD ima podršku od oko 40 do 41 posto birača, dok je vladajući CDU na približno 22 do 23 posto. Očekuje se da u parlament uđu i Ljevica i Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), dok se Zeleni kreću oko izbornog praga od pet posto, potrebnog za osvajanje zastupničkih mandata.

Abold je rekao i da je jedan od problema uočenih na ranijim izborima, po svemu sudeći, sada manje izražen:

„Kada je riječ o predizbornim anketama, može se reći da je problem s ljudima koji ne žele priznati da namjeravaju glasovati za određene stranke zapravo postao manji."

Pravo glasa na ovim pokrajinskim izborima imaju svi njemački državljani koji su navršili najmanje 18 godina i najmanje tri mjeseca imaju prijavljeno glavno prebivalište u Saskoj-Anhalt. Riječ je o gotovo 1,7 milijuna birača.

Oni biraju Pokrajinski parlament koji ima najmanje 83 zastupnika, ali je taj broj obično veći, primjerice ako se dodjeljuju dodatni i kompenzacijski mandati.

Politička situacija uoči izbora

Saska-Anhalt od 2002. godine ima premijera iz redova CDU-a, od 2021. godine u koaliciji sa SPD-om i FDP-om. Međutim, prema svim istraživanjima javnog mnijenja, oni će izgubiti većinu.

Od osnutka Savezne Republike Njemačke održano je više od 240 izbora za pokrajinske parlamente, ali ovi su izbori posebni: prvi put nakon Drugog svjetskog rata u Saskoj-Anhalt na vlast bi mogla doći stranka koju je Ured za zaštitu ustavnog poretka označio kao potvrđeno desno ekstremističku – Alternativa za Njemačku, AfD.

Nositelj liste Ulrich Siegmund nedavno je naglasio da AfD želi samostalno vladati i da će se kandidirati za predsjednika pokrajinske vlade samo ako njegova stranka osvoji apsolutnu većinu glasova. Samo bi tako, kako je rekao, mogao provesti ono što je njegova stranka najavila.

Po svemu sudeći, ne bi ni mogao pronaći koalicijskog partnera, jer nijedna od ostalih stranaka ne želi ući u koaliciju s AfD-om.

No moguće su i druge koalicije, bez AfD-a.

Što se događa nakon izbora?

Prema pokrajinskom ustavu, novi parlament mora održati konstituirajuću sjednicu najkasnije 30. dana nakon izbora, dakle 6. listopada. Tada prestaju mandati ministrima i predsjedniku pokrajinske vlade. Oni su, međutim, dužni nastaviti obavljati svoje funkcije sve dok njihovi nasljednici ne preuzmu dužnost.

Prvu sjednicu otvara zastupnik s najdužim stažom u pokrajinskom parlamentu. On ili ona predsjeda sjednicom sve dok ne bude izabran novi predsjednik parlamenta.

Prema poslovniku, najjača zastupnička skupina predlaže kandidata za predsjednika parlamenta. Ako taj kandidat ne bude izabran u prvom pokušaju, svoje kandidate mogu predložiti i sve ostale zastupničke skupine. To je uređeno parlamentarnom reformom koju su u travnju usvojili CDU, SPD, FDP, Ljevica i Zeleni.

Predsjednik pokrajinske vlade bira se bez prethodne rasprave, tajnim glasovanjem. Nije propisan krajnji rok do kojeg mora biti izabran. U prvom je krugu izabran kandidat koji dobije glasove većine svih zastupnika.

Ako izbor ne uspije u prvom pokušaju, počinju vrijediti određeni rokovi. Novi krug glasovanja mora biti održan u roku od sedam dana. Ako ni tada predsjednik vlade ne bude izabran, pokrajinski parlament u sljedećih 14 dana odlučuje hoće li saziv biti prijevremeno raspušten.

Ako odluku o prijevremenom raspuštanju ne podrži većina svih zastupnika, odmah se održava još jedan krug glasovanja. Tada je izabran kandidat koji dobije većinu glasova prisutnih zastupnika koji su glasovali.

Između zabrinutosti i trezvenosti: europski susjedi s pomiješanim osjećajima promatraju pokrajinske izbore u Saskoj-Anhalt. Prema mišljenju komentatora, snaga AfD-a nije regionalna pojava, nego signal dubljih političkih pomakau Njemačkoj. Zabrinutost je najveća u Poljskoj. Ako AfD doista pobijedi na izborima 6. rujna i uspije samostalno vladati, to bi, prema tim bojaznima, moglo iznova potaknuti raspravu o temama poput nacionalnog razgraničenja i podrške Ukrajini u Njemačkoj. Kratki pregled:

POLJSKA

S velikom zabrinutošću u Poljskoj promatraju moguću izbornu pobjedu AfD-a. Stranka „flertuje s nacionalsocijalističkom prošlošću", piše časopis „Polityka". Dnevni list „Rzeczpospolita" upozorava da bi preuzimanje vlasti u jednoj saveznoj pokrajini AfD-u moglo utrti put prema koaliciji na saveznoj razini. S obzirom na to da bi propala u unutarnjopolitičkim reformskim nastojanjima, AfD bi se mogla okrenuti vanjskoj politici i ustrajti na nečemo što se opisuje kao „novi njemački ponos". „Koncept njemačke konsolidacije srednje Europe, blizak AfD-u, koji neizbježno znači povratak teritorijalnim pitanjima, za nas predstavlja dodatnu prijetnju", zaključuje list.

U razgovoru za portal Onet stručnjak za Njemačku Lukasz Jasinski iz Poljskog instituta za međunarodne poslove objašnjava da AfD Rusiju smatra najvažnijim partnerom Njemačke na istoku. „Percipira se kao velesila, kao država koja raspolaže golemim zalihama sirovina i kao partner s kojim bi Njemačka trebala njegovati dobre odnose, čak i kad bi to išlo na štetu Poljske ili, u širem smislu, srednje Europe." Poljska se pak, tvrdi, uopće ne percipira kao politički akter, što je za zemlju opasno.

FRANCUSKA

Francuski mediji promatraju prije svega unutarnjopolitičke posljedice moguće izborne pobjede AfD-a. Dva medija koja se pripisuju lijevom spektru, „L'Humanité" i „Mediapart", doživljavaju snagu stranke kao simptom političke krize u Njemačkoj. „Njemačka, koja je dugo bila uzor učinkovite liberalne demokracije, sada tone u političku slijepu ulicu, u kojoj ton daje krajnja desnica", piše „Mediapart". Jedina bi alternativa AfD-u bila koalicija svih ostalih stranaka, što bi, pak, moglo dodatno ojačati AfD. I savezna bi vlada, prema tom listu, zbog pokrajinskih izbora mogla doći pod pritisak.

Ugledni francuski istraživač desnog ekstremizma Jean-Yves Camus na platformi „Atlantico" iznosi mišljlenje da bi, ako AfD ostvari rezultat sličan onome što predviđaju ankete, to značilo kraj razdoblja koje traje od 1949., u kojem se krajnju desnicu u Njemačkoj držalo na političkom rubu. Ipak, stručnjak smatra malo vjerojatnim da bi se desno-nacionalna francuska stranka Rassemblement National nakon izbora ponovno približila Alternativi za Njemačku.

ITALIJA

U Italiji novine snagu AfD-a ocjenjuju kao politički znak upozorenja za Njemačku i Europu. Za Rim je to zanimljivo i zato što je uspon Giorgije Meloni na mjesto predsjednice vlade pokazao kako jedna stranka iz desnog spektra može doći na vlast. Usporedba s AfD-om, međutim, ne stoji sasvim: za razliku od Melonine stranke Fratelli d'Italia (Braća Italije), s AfD-om dosad nitko ne želi surađivati. Osim toga, Meloni se više puta distancirala od AfD-a.

Drukčije je kod zastupnika u Europskom parlamentu Roberta Vannaccija, koji je nedavno, uz veliku pozornost javnosti, osnovao vlastitu stranku. Bivši general a sada zastupnik u Europskom parlamentu pripada zastupničkom klubu Europa suverenih nacija, u kojem je i AfD. Čelnik nove stranke Futuro Nazionale (Nacionalna budućnost) tako surađuje sa zastupnicima AfD-a. U Italiji je, pak, Vannacci u konkurenciji s Melonijinom desnom koalicijom. Predsjednici vlade predbacuje da svojim vladanjem razvodnjava svoje stare stavove.

VELIKA BRITANIJA

U Velikoj Britaniji uspješan tijek AfD-a prati se s velikom pozornošću, ponajprije s obzirom na vlastite desne populiste iz stranke Reform UK. Stranka nekadašnjeg zagovornika brexita Nigela Faragea mjesecima je predvodila ankete, sve dok promjena na čelu vladajuće laburističke stranke, s karizmatičnim novim premijerom Andyjem Burnhamom, barem privremeno nije preokrenula tijek događaja.

S obzirom na izbore u Saskoj-Anhalt, časopis „Economist" analizirao je odnos njemačkih stranaka prema AfD-u u tekstu s rječitim naslovom „Kako je 'protupožarni zid' upropastio njemačku politiku". Taj vatrozid nije uspio zaustaviti uspon AfD-a i, umjesto umjerenosti, potaknuo je stranku na daljnju radikalizaciju, zaključuje „Economist".

Jasna je razlika između Reform UK-a i AfD-a u tome što se britanski desni populisti iznova jasno distanciraju od rasističkih pokreta. Pojam „remigracije", koji zahtijeva AfD, časopis pak opisuje kao „skliski pojam koji može značiti sve, od deportacije tražitelja azila do etničkog čišćenja".

DANSKA

U Danskoj su se posljednjih tjedana brojni mediji bavili izborima u Saskoj-Anhalti njihovim značenjem za političku budućnost Njemačke. „Ako AfD pobijedi, to je mnogo više od simboličnog proboja za stranku", piše desno-liberalni list „Jyllands-Posten". „Za njemačku poslijeratnu demokraciju teško je zamisliti veći test izdržljivosti." Slično to ocjenjuje list „Politiken": „Njemačku očekuje nešto što bi moglo završiti kao povijesna prekretnica i politički potres." Drugi mediji smatraju da je krajnje vrijeme da Njemačka sama sebe preprogramira.

Zabrinut je, primjerice, list „Berlingske", koji razmatra kakve bi posljedice uspješan uspon AfD-a mogao imati za Europu. „Njemačka s Kremlju naklonjenim AfD-om na vlasti podrila bi izglede Ukrajine na mir i slobodu", stoji u uvodniku toga lista. „To bi trebalo zabrinuti svakoga tko izgradnju gospodarski i sigurnosno robusne Europe smatra najhitnijim zadatkom našeg vremena."

Njemačka stoga mora što prije ispitati postoji li u nekim područjima politike mogućnost oblika političkog suživota s AfD-om. Za to su, tvrdi list, potrebna ofenzivna rješenja utemeljena na političkom promišljanju i hrabrosti. „Njemačka se, ukratko, mora preprogramirati. Vrijeme curi."

dpa

Kada su Argentinci u četvrtak (3. rujna) navečer uključili TV dočekao ih je svečan govor predsjednika naciji. Javier Milei sjedi u raskošnoj Bijeloj dvorani predsjedničke palače u Buenos Airesu za pisaćim stolom, a oko njega je zauzeo mjesto gotovo cijeli njegov kabinet.

Za govor naciji Milei je odabrao samo jednu temu: argentinske aspiracije prema Falklandskim otocima, koje Argentinci nazivaju Malvinima. Vjerojatno nijedno drugo pitanje ne dotiče se nacionalnog identiteta zemlje kao sudbina tih otoka, oko kojih je Argentina 1982. vodila iscrpljujući i na kraju neuspješan rat protiv Velike Britanije.

„Malvini su argentinski, na temelju povijesti i prava. O tome nema rasprave", rekao je Milei. Stanovnicima otoka odriče pravo na samoodređenje. Poduzeća koja sudjeluju u vađenju nafte oko otoka ubuduće namjerava strože sankcionirati. Izgradnja dugo planirane pomorske baze na južnom vrhu Argentine trebala bi se ubrzati kako bi se ojačala prisutnost u Južnom Atlantiku. I napokon, predsjednik namjerava osnovati Nacionalno vijeće sigurnosti i pitanje Malvina snažnije tretirati kao dio argentinske sigurnosne politike.

Milei nanjušio priliku

To što argentinski predsjednik ovako govori nije neuobičajeno. Otkako je Britanija 1833. preuzela Falklandske otoke, Buenos Aires traži njihov povratak. Za Britance je taj čin bio obnova suverenosti, jer su već 1765. imali uporište na Falklandskim otocima. Za Argentinu je to bila aneksija. Milei je, međutim, dosad imao odbojan odnos prema tradicionalnom argentinskom malvinskom patosu. Margaret Thatcher, britansku premijerku tijekom Falklandskog rata 1982., libertarijanski političar štuje kao jednu od velikih političkih vođa u povijesti.

Još je prošle godine Milei izjavio da Argentina mora postati toliko uspješna da se stanovnici otoka jednog dana dobrovoljno odluče biti Argentinci. Sada ih naziva „implantiranim stanovništvom" i osporava im legitimno pravo na samoodređenje. Što se dakle dogodilo?

Milei očito vjeruje kako sada ima šansu da u dugotrajnom sporu oko otoka sada nešto pomakne u svoju korist. To se ponajprije tiče njegova najvažnijeg međunarodnog saveznika. Donald Trump mogao bi Mileiju otvoriti vrata u pitanju Falklanda.

Planira li Trump promjenu kursa?

Na pitanje jednog novinara u Ovalnom uredu hoće li SAD preispitati svoj stav o suverenosti nad otocima, američki je predsjednik prošlog ponedjeljka odgovorio: „Uvijek preispitujem svaki stav. To je samo jedan od mnogih." Iako time Trump nije podržao argentinski zahtjev za otocima, ta je nejasnoća zapažena.

U pitanju suverenosti američke vlade već desetljećima službeno ne zauzimaju stranu ni za London ni za Buenos Aires, ali priznaju britansku upravu nad otocima. 1982. američki je predsjednik Ronald Reagan naposljetku podržao Thatcher u Falklandskom ratu i diplomatski i vojno. Sada Trump ostavlja otvorenim hoće li taj stav vrijediti i u budućnosti.

Javier Milei tu priliku sada spremno prihvaća. Konzervativni argentinski list „La Nación" u tome vidi „proračunat zaokret" predsjednika. U trenutku kada raste kritika njegova dosadašnjeg učinka, Milei u središte stavlja temu koja dosad u njegovu političkom životu gotovo da nije igrala nikakvu ulogu.

Malvini mu nude nešto što je u duboko podijeljenom argentinskom društvu postalo rijetko: izgled na jedinstvo. Sam Milei u svom govoru poziva da se druge političke sukobe stave po strani i da se u sporu oko otoka govori jednim glasom.

Borba za sirovine

No, malo tko vjeruje da bi sadašnji proces moga završiti ratom poput onoga 1982.. I Milei govori o mirnom putu, no iz argentinske perspektive vrijeme pritišće. Oko 220 kilometara sjeverno od Falklandskih otoka trebala bi se vaditi nafta. Milijunski projekt Sea Lion dobio je zeleno svjetlo od vlade Falklandskih otoka. Nafta bi trebala prvi put poteći 2028. godine.

„Infrastruktura, kapital, logistika i gospodarska aktivnost učvršćuju britansku prisutnost", piše Juan Martín Paleo, bivši argentinski načelnik glavnog stožera, u gostujućem tekstu za La Nación. Milei je u svom govoru argumentirao slično. Početak vađenja nafte Londonu pruža dodatni poticaj za otoke. Što vađenje nafte bude intenzivnije, to će biti teže dovesti u pitanje postojeće stanje.

Otpor stanovništva

Na oko 3.500 stanovnika Falklandskih otoka Milei se pritom ne može osloniti za svoju inicijativu. Na referendumu 2013. o budućnosti otoka 99,8 posto glasača izjasnilo se za zadržavanje statusa britanskog prekomorskog teritorija. Velika Britanija njihovo pravo na samoodređenje smatra odlučujućim. Argentina, pak, osporava da stanovništvo, koje je prema njezinu shvaćanju naselila kolonijalna sila, može odlučivati o suverenosti.

Time se Milei nalazi pred istom dilemom kao i njegovi prethodnici. Iako može povećati pritisak za Veliku Britaniju, to ništa ne mijenja u stavu stanovnika otoka. Oni žele ostati britanski.

Odnos u krizi

Za vladu u Londonu razvoj događaja posljednjih je dana ipak korak unatrag. Na pitanje hoće li SAD stati uz Britance u novom sukobu s Argentinom, Trump je nedavno izbjegao izravan odgovor i podsjetio da Velika Britanija nije podržala SAD u ratu s Iranom.

Britanski mediji stoga Trumpov potez analiziraju manje kao novu politiku SAD-a prema Falklandima, a više kao dodatno sredstvo pritiska na London. Guardian piše da je riječ o dosad najjasnijem signalu da Washington vrši pritisak na Veliku Britaniju kako bi London više izdvajao za obranu. No taj primjer pokazuje i koliko je napet „poseban odnos" u međuvremenu postao. Čak se i pitanje na koje se britanska vlada desetljećima mogla osloniti, naime ono bezuvjetne američke potpore, odjednom našlo za pregovaračkim stolom.

Time se krug zatvara natrag do Bijele dvorane u Buenos Airesu. Milei je ondje mogao i nastupiti tako samouvjereno isključivo zato što je njegov najvažniji saveznik Donald Trump trenutačno svađalački raspoložen naspram Londona.

Kibernetički su kriminalci na darknetu objavili oko 1,44 milijuna datoteka ukradenih iz uprave grada-pokrajine Berlina. Podaci, ukupne veličine 5,8 terabajta, postali su dostupni nakon što je berlinska pokrajinska vlada odbila platiti otkupninu od 30 bitcoina, odnosno oko dva milijuna eura.

Vladajući gradonačelnik Berlina Kai Wegner (CDU) opravdao je tu odluku riječima: „Tko nam jamči da, čak i da smo platili, ti podaci već odavno nisu negdje drugdje?"

Njemački Savezni ured za informacijsku sigurnost (BSI) izrazio je veliku zabrinutost i upozorio da bi objava osjetljivih informacija mogla predstavljati „različite rizike za pogođene pojedince, a naposljetku i za društvo".

Što se dogodilo?

Od 7. do 12. kolovoza hakeri su pristupili dijelovima interne računalne mreže berlinske pokrajinske uprave i preuzeli velike količine podataka. Pogođene su dvije senatske uprave, odnosno pokrajinska ministarstva nadležna za graditeljstvo i promet.

Uprava je napad primijetila 14. kolovoza, a javnost je o njemu obavijestila tri dana kasnije.

Kriminalci su tražili otkupninu od 30 bitcoina, što je u tom trenutku iznosilo oko dva milijuna eura. Berlinska pokrajinska vlada odbila je platiti.

U petak, 4. rujna, istekao je ultimatum koji su postavili hakeri, nakon čega su podaci objavljeni na darknetu. To je dio interneta čiji sadržaji nisu dostupni putem uobičajenih tražilica. Komunikacija je šifrirana, a i autori sadržaja, i oni koji im pristupaju, nastoje ostati anonimni.

Još nije jasno je li objavljeno sve što je ukradeno tijekom napada ili samo dio preuzetih podataka.

Tko su hakeri?

Za napad se smatra odgovornom skupina Rhysida, čije ime potječe od jednog roda stonoge. Skupina je odranije poznata njemačkim sigurnosnim tijelima.

Stručnjakinja za informatičku sigurnost Bianca Kastl, članica „Chaos Computer Cluba" (CCC), izjavila je za javni servis rbb da je Rhysida ranije napala i ucjenjivala i grad Stuttgart, po sličnom obrascu kao sada Berlin.

Prema podacima Saveznog ministarstva unutarnjih poslova, skupina je prije svega financijski motivirana.

Što je ukradeno i postavljeno na darknet?

Za potpunu analizu ovako opsežnog curenja podataka potrebno je neko vrijeme. Prvi pregledi dokumentacije koje su proveli stručnjaci i vodeći njemački mediji pokazuju, međutim, da posljedice napada nadilaze okvire berlinske gradsko-pokrajinske uprave.

Osobni podaci zaposlenika: među objavljenim dokumentima nalaze se kadrovski dosjei i drugi službeni dokumenti zaposlenika berlinske uprave.

Kritična infrastruktura: kako prenosi Tagesspiegel, hakeri su objavili i sadržaje značajne za sigurnost Njemačke i Berlina. Među njima su podaci o posebno zaštićenim objektima, poput toplana, skladišta goriva, postrojenja za hitno opskrbljivanje strujom i trafostanica.

Objavljeni su i povjerljivi podaci o zatvorima, vodovodima i poduzećima namjenske industrije, kao i dokumenti koji se odnose na Bundeswehr i obrambene poslove berlinske Senatske uprave za unutarnje poslove.

Ured kancelara i Bundeswehr: Spiegel navodi da su curenjem podataka pogođeni i brojni interesi saveznih vlasti Njemačke. Među objavljenim dokumentima nalazi se više od 550 datoteka o proširenju zgrade Ureda kancelara. Riječ je o planovima, ekspertizama i službenim mišljenjima, između ostalog i dokumentima berlinske pokrajinske kriminalističke policije.

Operativno zapovjedništvo Bundeswehra priopćilo je da nadležna tijela analiziraju objavljene podatke. U razmjeni informacija sudjeluje i Nacionalni centar za kibernetičku obranu.

Koje opasnosti sada prijete?

Sigurnosne službe i stručnjaci ukazuju na nekoliko mogućih posljedica objave podataka.

Ukoliko se potvrdi da među dokumentima ima sigurnosno relevantnih informacija, strane obavještajne službe, ekstremističke skupine ili teroristi mogli bi ih pokušati iskoristiti za svoje ciljeve. Posebno su osjetljivi podaci o objektima koji bi u slučaju rata ili druge izvanredne situacije morali biti dodatno zaštićeni.

Stručnjaci CCC-a upozoravaju da velika količina procurjelih osobnih podataka povećava opasnost od krađe identiteta. Što kriminalci više znaju o nekoj osobi, to se uvjerljivije mogu predstaviti kao ta osoba, u njezino ime naručivati robu, sklapati ugovore ili pokušati počiniti druge prijevare.

BSI očekuje i povećan broj ciljanih tzv. phishing napada. Koristeći informacije iz objavljenih dokumenata, kriminalci mogu sastaviti vjerodostojnije poruke i tako pokušati doći do dodatnih podataka, poput lozinki, adresa elektroničke pošte ili pristupnih podataka.

Političke manipulacije pred izbore

BSI upozorava i na takozvane operacije „Hack and Leak" u političkom prostoru, posebno uoči izbora. U takvim se operacijama ukradeni dokumenti ili elektronička prepiska objavljuju u trenutku koji odgovara napadačima, pri čemu pojedini sadržaji mogu biti izvučeni iz konteksta ili prikazani na obmanjujući način.

To je posebno osjetljivo jer se 20. rujna održavaju izbori za Predstavnički dom Berlina, odnosno pokrajinski parlament.

Pokrajinski izborni povjerenik Stefan Bröchler izjavio je za Bild da izborno okruženje, prema dosadašnjim saznanjima, nije pogođeno. To se odnosi na pripremu izbora, sam izborni dan i postupak do objave preliminarnih rezultata.

Teške optužbe: „Berlin je godinama spavao"

Stručnjak za informatičku sigurnost Manuel Atug, osnivač i glasnogovornik neovisne radne skupine za zaštitu kritične infrastrukture AG KRITIS, optužio je pokrajinu Berlin da nije poštovala propise o zaštiti povjerljivih podataka.

Atug je rekao da je „šokiran i bez riječi". Kao stručni je konzultant sudjelovao na sjednicama Odbora za unutarnje poslove berlinskog pokrajinskog parlamenta 2023. i 2025. godine. Tvrdi da je već tada upozoravao na ozbiljne sigurnosne propuste i „katastrofalno stanje kibernetičke sigurnosti" u Berlinu.

Oštre je kritike uputio i zamjenik predsjednika berlinskog ogranka Sindikata policije Torsten Schleicher. Ocijenio je da je napad političarima još jednom jasno pokazao da se u području kibernetičke sigurnosti „godinama spavalo".

„Ne može biti da su ovdje danima kradeni vrlo osjetljivi podaci, a da se jedina reakcija, kako se čini, sastoji u tome da se zaposlenicima naloži promjena lozinki. To svjedoči o određenoj bespomoćnosti", zaključio je Schleicher.

(ARD)

Njemački automobilski div Volkswagen (VW) u četvrtak (3.9.) je objavio da će do kraja desetljeća ukinuti ukupno 100.000 radnih mjesta - to će biti najveće restrukturiranje ikad u globalnoj automobilskoj industriji.

Koncern je priopćio da su uprava i sindikati odobrili plan koji uključuje smanjenje za dodatnih 50.000 radnih mjesta, uz već dogovorenih 50.000.

„Ključno je sustavno uskladiti razinu zaposlenosti s gospodarskom stvarnošću”, stoji u priopćenju iz sjedišta Volkswagenove grupacije u Njemačkoj koja, osim samog VW-a, uključuje i Audi i Porsche.

Ukidanje ukupno 100.000 radnih mjesta znači oko 15 % manje zaposlenika diljem svijeta. Zadnje masovno ukidanje u automobilskoj industriji bilo je 2009. godine kada je General Motors ukinuo 50.000 radnih mjesta nakon što je proglasio stečaj.

U VW-u su se sindikati i uprava javno prepirali prije nego što su potvrdili planove. Sindikati su optuživali upravu da nije bila iskrena prema zaposlenicima, jer se u medijima pojavila brojka od 100.000, prije nego što je odluka i interno priopćena.

„Motor cijele regije”

Volkswagen je također objavio da se dugoročna budućnost četiriju velikih njemačkih tvornica – u Hannoveru, Emdenu, Zwickauu i Neckarsulmu – ne može jamčiti. Njihovo zatvaranje bilo bi prvo potpuno zatvaranje VW-ovih pogona u njegovoj matičnoj zemlji.

„Ako bi se ova tvornica doista zatvorila, mogli biste staviti veliku crnu mrlju na kartu”, rekao je za novinsku agenciju AFP jedan dugogodišnji zaposlenik u Zwickauu u Saskoj. I dodao: „Tvornica i radna mjesta izvan nje, naši dobavljači, oni su motor cijele regije.”

Najveći europski proizvođač automobila pao je u krizu zbog više faktora: zbog carina Sjedinjenih Američkih Država, kineske konkurencije i usporenog rasta potražnje za njegovim električnim vozilima.

Reforme koncerna za povećanje profitabilnosti

No izvršni direktor Oliver Blume inzistirao je na tome da odluka o ukidanju 100.000 radnih mjesta šalje „snažan signal za budućnost Volkswagenove grupacije”.

VW nije naveo pojedinosti o vremenskom rasporedu ukidanja, kao ni o tome kako će to biti raspoređeno po različitim regijama u kojima koncern ima tvornice i urede, ali tvrtka je rekla da će se njezin fokus usmjeriti na Sjevernu Ameriku te da želi proširiti izvoz prema Globalnom jugu.

Plan također uključuje ulaganje u troznamenkastom milijardskom iznosu tijekom nadolazećih godina, dok će se VW nastojati tehnološki unaprijediti kroz istraživanje i razvoj te postati konkurentniji.

Među mjerama je i strukturna promjena koja bi trebala omogućiti brže donošenje odluka te smanjenje broja poslovnih subjekata i udjela koje posjeduje za otprilike jednu trećinu.

Ovisnost, samoozljeđivanje, samoubojstvo: društvene mreže, čija je strategija usmjerena na interakciju s korisnicima, suočavaju se s masivnim kritikama. Optužuje ih se da potiču ovisnost o korištenju mreža i uzrokuju ozbiljne psihičke posljedice, posebno kod djece.

Držeći korisnike „prikovanima" uz ekrane neprekidnim skrolanjem, preporukama sadržaja i stalnim obavijestima, platforme poput Facebooka, YouTubea i TikToka ostvaruju goleme profite.

Tako je Meta, vlasnik Facebooka, prošle godine zabilježila rekordne prihode od oglašavanja u iznosu od 196,2 milijarde američkih dolara (168,3 milijarde eura) – sve zahvaljujući svojoj sposobnosti da korisnike i korisnice zadrži uz ekrane.

No taj poslovni model danas se suočava s velikim pravnim i regulatornim preprekama. Sve više zemalja zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, a posebno u SAD-u raste broj tužbi protiv tehnoloških kompanija.

U najnovijem velikom pravnom sporu je 29 američkih saveznih država, među njima Kalifornija, Colorado i New Jersey, početkom mjeseca podnijelo tužbu protiv Mete. Društvenoj mreži predbacuju da je svoje platforme namjerno dizajnirala tako da mladi korisnici postanu ovisni o njima.

U nagodbi koja je javno postala poznata u prošlu srijedu Meta je pristala platiti do 18 milijardi američkih dolara (15,5 milijardi eura) za 47 saveznih država, District od Columbia i američke teritorije (područja pod kontrolom vlade SAD-a, ali koja nemaju status savezne države, nap. red.) S državom Teksas kompanija je sklopila zasebnu nagodbu u vrijednosti od milijardu američkih dolara (0,86 milijardi eura). Osim toga, pristala je uvesti ograničenja vremena korištenja i noćne blokade za maloljetne korisnike.

Regulacija „kaska" za tehnologijom

Vlade diljem svijeta posljednjih su godina pooštrile pravila, no zakonodavcima je teško pratiti brz razvoj tehnologije.

Više opsežnih studija utvrdilo je povezanost između korištenja društvenih mreža među tinejdžerima i povećane pojave anksioznosti, depresije te nezadovoljstva vlastitim tijelom. I istraživači same kompanije prepoznali su povezanost između korištenja Instagrama i problematične slike o vlastitom tijelu te mentalnog zdravlja kod nekih djevojaka u tinejdžerskoj dobi, što potvrđuju Metini dokumenti koji su dospjeli u javnost 2021. godine.

Prema podacima tvrtke Sensor Tower koja se bavi istraživanjem tržišta, američki tinejdžeri su 2025. godine provodili oko 90 minuta dnevno pregledavajući TikTok. Testiranja organizacija poput Amnesty Internationala pokazala su 2023. da algoritmi te platforme korisnicima koji pretražuju sadržaje povezane s mentalnim zdravljem u određenim slučajevima preporučuju i videozapise o depresiji i samoozljeđivanju.

„Kompanije ove veličine, koje imaju tako velik utjecaj na živote ljudi, moraju ispunjavati osnovne sigurnosne standarde”, kaže za DW Camille Carlton, voditeljica odjela za strategiju u organizaciji Center for Humane Technology.

„Ta ideja nije radikalna”, kaže ona. „To je isti standard koji primjenjujemo na druge proizvode poput automobila, lijekova i dječjih igračaka.”

Više zaštite za djecu

Nakon višegodišnje blokade, u SAD-u među demokratima i republikancima raste potpora strožim pravilima kojima bi se djeca, kroz zakon Kids Online Safety Act (KOSA), zaštitila od opasnosti društvenih mreža.

Prijedlog zakona predviđa da za maloljetnike automatski vrijede najstrože sigurnosne postavke. Time bi roditelji dobili više mogućnosti za nadzor internetskih profila svoje djece.

„Tehnologija se razvija tako brzo, a dokazi da uzrokuje štetu gomilaju se tolikom brzinom da sam vrlo optimističan da će tijekom sljedećeg saziva Kongresa biti usvojen važan zakon”, rekao je socijalni psiholog Jonathan Haidt, autor knjige „Generacija tjeskobe”, u podcastu Politica „The Conversation”.

Zakon bi mogao precizno definirati u kojoj su mjeri tehnološki divovi dužni predvidjeti moguće štete i razviti odgovarajuće funkcije za njihovo sprječavanje. No Carlton se također zalaže za to da proizvodi društvenih mreža podliježu američkim propisima o zaštiti potrošača i odgovornosti za proizvode.

Kakve bi šanse imale alternative?

U Njemačkoj je Cornelia Sindermann, profesorica psihologije na Sveučilištu Charlotte Fresenius u Heidelbergu, istraživala stavove korisnika prema alternativnim modelima društvenih mreža. Među njima su modeli temeljeni isključivo na pretplati, bez oglašavanja, koje Meta testira za Facebook i Instagram u 27 država članica EU-a i Ujedinjenom Kraljevstvu.

U svojoj studiji iz 2024. godine Sindermann je utvrdila da bi više od polovice odraslih i dvije trećine mladih bilo spremno plaćati neku vrstu javnog servisa na društvenim mrežama, s mnogo strožim sigurnosnim standardima, primjerice odgovarajuću verziju Facebooka.

Iako bi platforme društvenih mreža mogle „iznova osmisliti dijelove svog poslovnog modela i otvoriti dodatne izvore prihoda”, Sindermann sumnja da bi takve alternative mogle zamijeniti najpopularnije društvene mreže.

Ulaganja u umjetnu inteligenciju dodatno otežavaju regulaciju

Zakonodavci se suočavaju s još jednim problemom: upravo one platforme društvenih mreža koje koriste milijarde ljudi ulažu stotine milijardi američkih dolara u prestižne projekte umjetne inteligencije (UI).

Neki promatrači ističu da podaci prikupljeni putem društvenih mreža pružaju vrijedne uvide u stvarno ponašanje korisnika, što je od velike koristi za razvoj umjetne inteligencije.

Tehnološki divovi postaju sve moćniji, a njihovi novi UI projekti pokazuju se (pod) jednako teškima za regulaciju kao društvene mreže. Stručnjaci sve češće izražavaju zabrinutost da se upravo problematične prakse koje su oblikovale društvene mreže sada „ugrađuju" u znatno moćnije proizvode umjetne inteligencije.

Dok se društvene mreže natječu oko toga tko će pridobiti našu pažnju, umjetna inteligencija je danas već sposobna utjecati na ljudsko razmišljanje, ponašanje i odnose na načine koje je teško i zamisliti, smatra Carlton.

Na kraju šestog mjeseca rata s Iranom dobra je vijest u SAD-u da se američko gospodarstvo zasad drži iznenađujuće stabilno. Većina ekonomistica i ekonomista ne očekuje recesiju, a stopa nezaposlenosti ostaje niska.

Ipak, rat ima svoju cijenu, a posljedice posebno osjećaju mala poduzeća. Aj Navarro ima dva food trucka u Sacramentu. Za jednu lokalnu televizijsku postaju kaže:

"Oba kamiona trebaju generatore kako bi sve ostalo hladno. A nisu baš ni štedljivi. Dio dodatnih troškova moram prebaciti na kupce."

Cijene dizela na rekordnoj razini

Glavni razlog su visoke cijene energije.

"Visoke cijene posljedica su rata s Iranom i poremećaja u Hormuškom tjesnacu", objašnjava Bob McNally, koji je bio energetski savjetnik bivšeg predsjednika Georgea W. Busha.

Zbog borbi i blokade u Hormuškom tjesnacu taj važan opskrbni pravac je ozbiljno poremećen. Posljedice se osjećaju sve do Sjedinjenih Država. I odavno se više ne radi samo o benzinu na crpkama. Aleema Croft, stručnjakinja za sirovine u RBC Capital Marketsu, upozorava:

"Posebno zabrinjava tržište dizela. Cijene dizela su na rekordnoj razini."

Veći troškovi prijevoza i hrane

Rast cijena dizela poskupljuje teretni promet. Time rastu troškovi prijevoza, robe, hrane i putovanja. Potrošači posljedice rata osjećaju svaki dan.

A sukob s Iranom postaje sve skuplji i za državu, kaže Gabe Murphy iz organizacije Taxpayers for Common Sense, nestranačke organizacije za proračunska i porezna pitanja, za ARD-ov studio u Washingtonu:

"Prema najopsežnijim procjenama, izravni troškovi za porezne obveznike već premašuju 100 milijardi dolara. To su bile brojke do kraja lipnja. Od tada je račun dodatno narastao. Tome treba pridodati i troškove za potrošače."

Teret za porezne obveznike

Prema jednoj analizi, ovaj rat američke obitelji do sada stoji oko 1.000 dolara po kućanstvu. Amerikanci rat tako plaćaju na dvije fronte: kroz više troškove života i kroz državni proračun.

Uz to, velik dio rashoda financira se kreditima. Zbog toga će u nadolazećim godinama rasti teret kamata za državu, a na kraju će ga platiti porezni obveznici. Profiteri su vojna industrija i dijelovi energetskog sektora.

Strah od visoke inflacije

I zbog toga većina ekonomistica i ekonomista trenutačno ne očekuje ozbiljnu gospodarsku krizu. Veća je bojazan da će inflacija dulje ostati visoka te da će zbog toga američka središnja banka Federal Reserve i dalje zadrža(va)ti visoke kamatne stope.

Što to konkretno znači često se vidi u vrlo osobnim odlukama. Primjer je Sean Bennett, koji upravo toči gorivo u svoj prilično stari automobil:

"Dosad sam vozio automobil za koji nisam uzeo kredit. Ali kupnja novog i plaćanje rata, osiguranja i tekućih troškova bit će teško izvedivi."

Zato ne zna hoće li si ponovno kupiti drugi automobil. I to ovisi o ratu SAD-a protiv Irana.

Mlade sadnice rajčice poredane u prostoriji opremljenoj brojnim kamerama. Biljke su stare tek nekoliko tjedana i znanstvenice i znanstvenici ih neprestano promatraju, bilježeći i najmanje promjene u boji, temperaturi i fotosintezi.

Prostorija u kojoj rastu oponaša vrućinu i vlažnost zraka indijske klime. Istraživači na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj analiziraju kako biljke reagiraju na različite stresore kako bi identificirali genetske značajke koje bi plodove mogle učiniti otpornijima na klimatske promjene prouzročene ljudskim djelovanjem.

„Možemo regulirati temperaturu. Možemo ih izložiti toplinskom opterećenju, možemo ih izložiti kratkim hladnim šokovima kako bismo simulirali kasne mrazove koji mogu biti vrlo štetni za mlade biljke", objašnjava Rick van de Zedde, voditelj ovog programa u Netherlands Plant Eco-Phenotyping Centreu (NPEC). „Dodavanjem soli možemo povećati salinitet.“

Uistinu su znanstvenice i znanstvenici u stanju simulirati gotovo sve uvjete na planetu. „Nazvao bih to teretanom za biljke", kaže van de Zedde.

Zašto je toliko važno razumjeti biljke?

Ova vrsta istraživanja postaje sve važnija. Poljoprivreda je oduvijek ovisila o predvidljivim godišnjim dobima i uvjetima. Poljoprivrednici su se u planiranju ravnali prema poznatim vremenskim obrascima kako bi, primjerice, u proljeće sijali, a u jesen žnjeli.

No otkako se planet zagrijava zbog uporabe fosilnih goriva, rastuće globalne temperature narušavaju taj ritam. Globalno zagrijavanje dovodi do većeg broja toplinskih valova, duljih i intenzivnijih razdoblja suše te poplava s ozbiljnim posljedicama, koje sve više ugrožavaju poljoprivredne usjeve.

Zbog iznimno visokih temperatura ovog ljeta poljoprivrednici u nekim regijama Njemačke upozoravaju na gubitke prinosa. U nekim zemljama, među kojima su Francuska, Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo, već je zabilježen pad prinosa žitarica.

Sa svjetskim stanovništvom koje bi do 2050. trebalo dosegnuti deset milijardi, raste pritisak da se proizvede dovoljno hrane za sve. Taj pritisak dodatno povećava rastuća potrošnja mesa, koja za sobom povlači sve veću potražnju za žitaricama kao stočnom hranom.

Istovremeno raste potražnja za biljkama za proizvodnju biogoriva koje se dobiva iz organskog materijala poput biljaka ili životinjskog otpada. Za istraživače se više ne postavlja samo pitanje kako proizvesti više hrane, nego kako to postići u sve težim uvjetima.

Visoka tehnologija za biljke

Nizozemska je već dugo vodeća zemlja kad su u pitanju poljoprivredne inovacije i ne bez razloga se često naziva „Silicijskom dolinom poljoprivrede". Unatoč svojoj relativno maloj veličini, zemlja je prema vrijednosti izvoza drugi najveći svjetski izvoznik poljoprivrednih proizvoda – nakon SAD-a.

U staklenicima Sveučilišta Wageningen znanstvenice i znanstvenici simuliraju uvjete okoliša poput suša, tropske vlažnosti zraka ili hladnih noći te prate biljke pomoću različitih tehnologija.

Tijekom više tjedana automatizirane vage svake tri minute bilježe težinu različitih vrsta drveća kako bi utvrdile koliko im je vode potrebno. Napredni skeneri bilježe kretanje lišća kao dio postupka poznatog kao fenotipizacija, pri kojem se mjere biljke i njihove značajke.

Botaničarke i botaničari su već tisućama godina proučavali biljni svijet kako bi odabrali najbolje biljke za uzgoj. No primjenjivane ručne metode bile su mukotrpne i zahtijevale su puno vremena. U aktualnom pokusnom programu u Nizozemskoj se međutim može govoriti o tisućama biljaka u samo jednom eksperimentu, navodi van de Zedde za DW, osvrćući se pritom na efikasnost u modernom proučavanju biljnog svijeta.

Pokusi i izvan laboratorija

A ipak – koliko god jedan laboratorij bio opremljen suvremenom tehnologijom, on ne može u potpunosti oponašati uvjete stvarnog svijeta. Čimbenike poput tuče, snažnih vjetrova ili različitih temperatura tla teško je simulirati.

U blizini sveučilišta pokusna polja s ječmom služe kao važna praktična provjera. Istraživači koriste mobilne metode snimanja i GPS-sustave kako bi izravno na njivi prikupljali podatke o stotinama različitih poljoprivrednih kultura.

Usporedbom rezultata iz staklenika i s otvorenih polja mogu preciznije utvrditi koje značajke biljaka pridonose tome da hrana bude otpornija u uvjetima klimatskih promjena. „Riječ je o prikladnosti. Jednostavno procjenjujemo kako biljke reagiraju na stres. Koje se s njim mogu nositi, a koje zbog njega pate?", objašnjava van de Zedde.

Istraživačice i istraživači koriste zatim te podatke kako bi identificirali DNK-profile povezane s tolerancijom na određene stresore. Zatim mogu križati različite sorte, primjerice sortu s visokim prinosima i otpornu sortu, kako bi dobili otporno potomstvo.

Strah od genetski modificiranih biljki

Cilj je ubrzati evoluciju. Nizozemska vlada i poduzeća za oplemenjivanje biljaka koja financiraju istraživanje odlučuju koje će se sorte dalje uzgajati.

Alan Pauls, doktorand u genetičkom laboratoriju sveučilišta, međutim, priznaje da neki kritički gledaju na te metode. „U razgovoru sa starijim generacijama definitivno imam osjećaj da ne vjeruju u sve to“, kaže. „Čim je riječ o hrani ili biljkama u laboratoriju, odmah se pomisli na genetski modificirane organizme.“

Kod genetski modificiranih organizama, koji se nazivaju i GMO-ima, geni se umjetno mijenjaju kako bi se organizmima dale određene značajke. Pritom se, primjerice, gen druge vrste, poput bakterije, može umetnuti u biljku.

U Europskoj uniji genetska je modifikacija strogo zakonski regulirana i zahtijeva opsežne sigurnosne provjere. U Wageningenu samo pet posto eksperimenata uključuje genetski modificirane biljke. Većina eksperimenata usmjerena je na odabir postojećih značajki pomoću fenotipizacije i na taj način ubrzavanje prirodnih procesa, umjesto stvaranja novih značajki.

Pauls smatra da je zastario argument prema kojem previše intervencija hranu čini umjetno. „Mislimo li da je hrana umjetna zato što se koristi stroj? Mislimo li da je umjetna zato što se sve događa tako brzo ili u laboratoriju?“, pita on. „Još uvijek mogu žeti rižu srpom, ali hoće li to biti dovoljno da na vrijeme prehranimo milijardu ljudi? – Ne.“

U Češkoj Republici, koja je uz Sloveniju najbogatija postkomunistička zemlja Europe, prema najnovijem izdanju časopisa Statistika&My Nacionalnog statističkog ureda (CSU), danas uz deset milijuna domaćih stanovnika živi više od milijun i pol osoba koje nisu Česi. Osobe bez češke putovnice koje su zaposlene ili vode poduzeće u toj članici Europske unije nazivaju „ekonomski nastanjenim strancima”.

„2015. godine na svakih sto stanovnika dolazila su oko četiri ekonomski nastanjena stranca”, objašnjava Vladimir Karmiet iz Češkog zavoda za statistiku (ČSU). „Godine 2025. bilo ih je gotovo dvanaest.” Ako se uzmu u obzir službeni podaci statističkog ureda, prema kojima je krajem 2025. u Češkoj bilo prijavljeno 1,1 milijun stranaca, oni danas čine 10,4 posto ukupnog stanovništva.

Useljavanje kao posljedica rata

Rast stope doseljavanja u Češku je izravna posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Nakon početka ruske invazije u veljači 2022. više od pola milijuna Ukrajinaca pobjeglo je u Češku Republiku. Danas oni, a radi se o 613.000 ljudi, čine uvjerljivo najveću skupinu stranaca u zemlji. Češke vrtiće i škole pohađa 126.000 ukrajinske djece. Više od 80 posto odraslih Ukrajinaca je zaposleno.

Drugu najveću skupinu stranaca u Češkoj čine državljani susjedne Slovačke, s kojom je Češka Republika do 1992. godine činila zajedničku državu Čehoslovačku. Krajem prošle godine u Češkoj je bilo prijavljeno 125.000 Slovaka, no stvarni broj zaposlenih iz susjedne zemlje vjerojatno je otprilike dvostruko veći.

„Građani država članica Europske unije ne moraju odmah prijaviti svoj boravak na području Češke Republike, ali njihovi poslodavci moraju prijaviti njihovo zaposlenje. Zbog toga se čini kao da u Češkoj radi više stranaca nego što ih ondje živi”, navodi se u članku časopisa Statistika&My. Najviše stranaca živi i radi u glavnom gradu Pragu, koji broji 1,4 milijuna stanovnika. Ondje 366.000 službeno prijavljenih stranaca čini više od dvadeset posto stanovništva.

„Moguća redovna dugoročna dozvola boravka”

Za poduzeća u Češkoj ni to nije dovoljno. Češka služba za zapošljavanje zabilježila je ukupno 100.000 otvorenih radnih mjesta uz stopu nezaposlenosti od pet posto. Zato vlada premijera Andreja Babiša želi zadržati velik dio ukrajinskih radnika u Češkoj čak i nakon mogućeg završetka ruskog rata protiv Ukrajine, i to unatoč pritisku svog koalicijskog partnera, ultranacionalističke stranke Sloboda i izravna demokracija (SPD), koja se protivi migracijama i Ukrajini.

„Češkoj su potrebni radnici iz Ukrajine u građevinarstvu, industriji, zdravstvu i sektoru skrbi”, izjavio je za DW Karel Havliček, zamjenik premijera i član Babiševe stranke ANO (Akcija nezadovoljnih građana). „Tko ovdje radi pod normalnim uvjetima, plaća poreze, naučio je češki jezik i integrirao se u normalan život, trebao bi imati mogućnost dobiti regularnu dugoročnu dozvolu boravka”, rekao je Havliček.

Češka se oslanja i na radnike s Filipina

No Ukrajinci i Slovaci nisu dovoljni da podmire češke potrebe za radnom snagom. Ne samo gospodarstvo, nego i zdravstveni i socijalni sektor trebaju više osoblja. Zbog toga je posljednjih godina, uz podršku češke države, u zemlju već dovedeno više od 15.000 Filipinaca.

„Filipinci imaju dugu tradiciju rada u inozemstvu, dobro funkcionirajući sustav odabira i velik broj ljudi koji govore engleski te su stručno dobro obrazovani, primjerice za industriju, logistiku, zdravstvo i njegu”, rekao je potpredsjednik vlade Havliček za DW.

Češka traži radnu snagu i u brojnim drugim zemljama svijeta. „Osim Filipina, usredotočeni smo na Indiju, Indoneziju, Mongoliju, Republiku Moldovu, Gruziju, Kazahstan, Armeniju, Srbiju i Sjevernu Makedoniju, uvijek u skladu s konkretnom potražnjom poduzeća”, nastavio je Havliček. „Prioritet i dalje imaju automatizacija, zapošljavanje domaće radne snage i ostanak Ukrajinaca i Slovaka koji su već ovdje. Kontrolirana migracija treba popunjavati stvarne manjkove, a ne rušiti plaće.”

Fobija prema migrantima i dalje postoji

Unatoč snažnom porastu broja stranaca i interesu za dodatnom radnom snagom iz inozemstva, Češka i dalje, uz iznimku Ukrajinaca, ostaje suzdržana po pitanju odobravanja azila i privremene zaštite.

„Politika azila Češke Republike i mnogih zemalja Europske unije je sramotna. Politički i društveno umjetno poticana fobija prema migrantima i izbjeglicama nažalost je toliko snažna da političari i država ne oklijevaju postupati nezakonito i ksenofobno”, smatra Martin Rozumek, direktor nevladine organizacije Organizacija za pomoć izbjeglicama (OPU), u izjavi za DW.

„Ipak, gospodarstvo i starenje stanovništva na kraju će prevagnuti”, nastavlja Rozumek. U Češkoj je 2025. godine rođeno 77.600 djece, dok je umrlo 113.300 stanovnika. Bez useljavanja bi, dakle, demografski razvoj bio negativan, sa svim posljedicama za tržište rada. „Posebno će se ekonomske migracije nastaviti u većem opsegu”, zaključuje Rozumek, „a to će i dalje biti od koristi češkoj državi, društvu i poduzećima.”

Za Petru Liesenfeld klimatske promjene počinju doslovno pred kućnim pragom. Već godinama razina podzemnih voda u njezinu rodnom gradu Baruthu sve više pada. U vrtu danas mora znatno više zalijevati nego prije, a neka od njezinih omiljenih stabala u okolici potpuno su se osušila. I polja u blizini su suša nego ranijih godina, kaže ona. Istodobno dvije tvrtke na tom području sada žele crpiti još više vode kako bi proširile proizvodnju pića.

To otvara pitanje: hoće li sve oskudnije zalihe vode biti dovoljne za sve?

Red Bull i voda iz Barutha

Od 1990-ih godina u gradiću Baruthu, oko 60 kilometara južno od Berlina, puni se mineralna voda. Početkom 2023. lokaciju su preuzeli Red Bull i austrijski proizvođač pića Rauch. Tvrtke sada žele proširiti proizvodnju otvaranjem nove tvornice limenki i dodatnim postrojenjima usred zaštićenog vodenog područja.

Vodocrpilište u Baruthu smije svake godine „vaditi" unaprijed određenu količinu podzemne vode. Od toga je već sada 92 posto rezervirano za Red Bull i Rauch, dok osam posto ostaje za opskrbu pitkom vodom oko 4.300 stanovnika. Tvrtke godišnje smiju potrošiti toliko vode da bi se njome mogla zadovoljiti potreba za pitkom vodom 57.000 ljudi. Koliko točno industrija dosad koristi, nije javno poznato.

To je prema važećim ugovorima zakonito, kaže Peter Ilk. Donedavno je bio gradonačelnik mjesta i smatra ga se glavnom pokretačkom snagom industrijalizacije regije. Kad je riječ o upravljanju vodama, ne vidi nikakav problem.

„Opskrbi stanovništva uvijek smo davali prednost. Tako stoji i u svim ugovorima", kaže on. To što industrija treba znatno više vode od stanovnika, prema njegovu mišljenju ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Sasvim drukčije situaciju vidi hidrogeologinja Irina Engelhardt s Tehničkog sveučilišta u Berlinu. Studije i ugovori na kojima se temelje današnja vodna prava potječu iz 1990-ih godina. Od tada su se, kaže ona, značajno promijenili i razine podzemnih voda, i obnova podzemnih voda, ali i način korištenja zemljišta.

„S određenom zabrinutošću promatram razvoj situacije s vodama u pokrajini Brandenburg.“ Problem je, kaže ona: „Količina vodnih resursa koja je doista dostupna trenutačno se precjenjuje od strane brandenburških vlasti."

Zajedno s građanskom inicijativom lokalnog stanovništva traži izradu novih, neovisnih studija. Kritike postoje i zato što su vlasti zacrnile dijelove dokumentacije za praćenje stanja. Time se, između ostalog, žele zaštititi točne lokacije bunara iz kojih industrija crpi vodu. No neki stanovnici sumnjaju da se tako prvenstveno prikrivaju informacije o promjenama razine podzemnih voda.

„Pitamo se zašto ne može biti više transparentnosti ako je sve u redu. Zašto javnost to ne smije znati?", kaže Petra Liesenfeld.

Također nije javno poznato koliko točno Red Bull i Rauch plaćaju za dozvoljeno dnevno crpljenje do sedam milijuna litara podzemne vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa to je problematično.

„Voda je prema zakonu opće dobro koje ne može biti predmet vlasništva. Po mom mišljenju bilo bi smisleno da sve donesene odluke i svi sklopljeni ugovori budu javno dostupni“, kaže on.

Brandenburg postaje sve suši

Nestaje li Brandenburgu vode? Prema procjeni stručnjaka, još ne.

„Njemačka, pa tako i Brandenburg, i dalje su područja bogata vodom. Ne radi se o tome da sada moramo upravljati trajno sušnom situacijom, nego o tome da i ubuduće moramo upravljati razdobljima suše koja traju dvije ili tri godine“, kaže Marx, koji vodi Monitor suše Helmholtzova centra za istraživanje okoliša.

Ipak, vodna bilanca ovdje se, kao i drugdje u Njemačkoj, sve vidljivije mijenja. Od godina obilježenih sušom koje su počele 2018., podzemne vode na mnogim se područjima više ne obnavljaju dovoljno. Više temperature i pojačano isparavanje otežavaju oporavak zaliha u dubljim slojevima tla.

„To znači da se sustav preokreće, sustav se mijenja. Vidimo područja u kojima je razina podzemnih voda u posljednjih 20 godina pala za dva metra“, kaže Engelhardt.

To bi u budućnosti moglo izazvati još više problema, jer se 95 posto pitke vode u Brandenburgu dobiva iz podzemnih voda.

Mijenjaju se i jezera koja se napajaju podzemnim vodama. Heike Christoph živi više od 30 godina uz Malo Kolpinsko jezero. Kao dijete ondje je klizala, a danas prema njezinim zapažanjima nedostaje i do 1,5 metara vode.

„Čak i ako se sada ponovno vidi vodena površina, ovdje ima najviše 20 do 30 centimetara vode“, kaže ona.

Koliko vode treba energetska tranzicija?

Samo nekoliko kilometara istočno, u Grünheideu, nalazi se Teslina gigatvornica. Tvornica električnih automobila ima dozvolu za crpljenje do 1,4 milijuna kubičnih metara vode godišnje i planira povećati proizvodnju na do 7.500 vozila tjedno.

Mnogi stanovnici pitaju se zašto se građane posljednjih godina stalno poziva na štednju vode, dok industrijski projekti nastavljaju rasti.

„Mnogi projekti, poput škola i vrtića koji su trebali biti izgrađeni, bili su na čekanju jer nije bilo vode“, prisjeća se stanovnica Manu Hoyer.

Andreas Marx objašnjava da upravo građani često snose posljedice kada su vodni resursi ograničeni.

„Oni koji se u pravilu ograničavaju jesu privatni korisnici vode. Jednostavno zato što je to najlakše provesti. Industrijske tvrtke samo se rijetko ograničavaju. To je povezano s činjenicom da nije jasno kako procijeniti gospodarske posljedice takvih mjera“, kaže on.

Tesla Elona Muska i druge tvrtke s velikom potrošnjom vode tako predstavljaju primjer temeljnog sukoba: industrijska postrojenja stvaraju radna mjesta i ulaganja, ali istodobno mogu povećati pritisak na lokalne resurse.

Bakar za energetsku tranziciju – rizik za podzemne vode?

Dodatni problemi za rijeke u regiji uskoro bi se mogli pojaviti nešto južnije, u Sprembergu. Ondje bi uskoro trebao započeti iskop bakra na dubinama do 1.200 metara, važne sirovine za elektroenergetske mreže, električne automobile i obnovljive izvore energije.

Geotehničar Michael Pfeifer upozorava na rizike za vodni sustav. Voda iz rudnika na toj dubini sadrži velike količine soli i sumpora te zahtijeva složen proces pročišćavanja.

„No postrojenje za pročišćavanje koje je zasad planirano ni približno ne odgovara naporu koji bi zapravo bio potreban da bi se voda pročistila do razine na kojoj bi se bez opasnosti mogla ispuštati u rijeku Spree“, kaže Pfeifer.

Spree odatle teče prema Berlinu. Voda je već sada opterećena posljedicama dugotrajne eksploatacije lignita u regiji.

S postupnim „gašenjem" ugljena najkasnije do 2038. situacija će se dodatno pogoršati. Tada će nestati voda koja se dosad iz površinskih kopova ispumpavala u Spree. Istodobno će biti potrebne velike količine vode za punjenje nekadašnjih rudarskih kopova. Stručnjaci procjenjuju da bi tijekom sušnih ljeta rijeka Spree tada mogla nositi samo četvrtinu dosadašnje količine vode, s dalekosežnim posljedicama sve do Berlina.

Utrka za vodenim resursom

Rudarstvo, industrija i klimatske promjene – pritisak na vodne resurse u Brandenburgu raste. Jedno od mogućih rješenja je umjetno obnavljanje podzemnih voda: višak vode iz razdoblja obilnih oborina skladišti se u podzemlju i koristi kasnije.

Hidrogeologinja Irina Engelhardt istražuje gdje bi to bilo moguće provesti u regiji.

„Postoje područja u Brandenburgu, primjerice područje u kojem se trenutačno nalazi Tesla, gdje bismo umjetnim obnavljanjem podzemnih voda mogli nadomjestiti gotovo cjelokupnu potrebu opskrbljivača pitkom vodom“, kaže ona.

No za to je prije svega potrebno imati dovoljno vode.

Za istraživača suša Andreasa Marxa ključno je jedno pitanje: prema kojim pravilima tijekom dugotrajnih sušnih razdoblja vodu treba raspodijeliti između stanovništva, poljoprivrede, prirode i industrije?

Njemačka za sada nema jasna pravila za takve situacije. Čak ni pojam „suša“ još nije definiran u Zakonu o vodnom gospodarstvu.

Time se Brandenburg suočava s izazovom koji postaje sve važniji diljem svijeta: kako će se u budućnosti upravljati i koristiti dragocjeni vodni resursi?

Nešto više od pola milijuna tona soje Kina je sredinom kolovoza kupila u Sjedinjenim Američkim Državama za nadolazeću sezonu. No ta količina predstavlja samo dio ukupnog uvoza: u listopadu prošle godine Kina je, prema navodima agencije Reuters, sa SAD-om dogovorila kupnju oko 25 milijuna tona soje godišnje. Sporazum vrijedi do kraja 2028. godine.

Iako je Kina u svom 15. petogodišnjem planu postavila cilj da ubuduće što više hrane proizvodi unutar vlastitih granica, ne može ipak „zamijeniti" sav uvoz, poput soje. Ova proteinski bogata mahunarka ne služi samo za ljudsku prehranu, nego prije svega kao stočna hrana za golemi kineski uzgoj svinja, peradi i ribe. Zbog ograničenih zemljišnih i vodnih resursa kineska poljoprivreda teško može prevladati svoju ovisnost o uvozu.

Pokušaj povećanja količine opskrbe hranom iz domaće proizvodnje motiviran je i sve nesigurnijom globalnom situacijom. Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo mogu biti pogođene poljoprivredne isporuke i trgovinski putevi. Tome se pridružuju trgovinski sukobi i posljedice klimatskih promjena. Za Kinu je prehrambena sigurnost stoga i pitanje nacionalne sigurnosti.

„Rat između Rusije i Ukrajine povećao je rizike koje sadašnje globalno tržište žitarica predstavlja za nacionalnu prehrambenu sigurnost te potaknuo preispitivanje globalne trgovine žitaricama koja se temelji na slobodnoj trgovini“, navodi se u članku koji je objavio američki think tank Center for Strategic and International Studies (CSIS).

Još jedan izazov predstavljaju ograničeni resursi zemlje. „Kina, s gotovo 18 posto svjetskog stanovništva, druga je najmnogoljudnija zemlja svijeta nakon Indije, ali raspolaže sa samo oko sedam posto globalnih poljoprivrednih površina“, kaže Christina Otte, dopisnica za Kinu iz organizacije Germany Trade & Invest (GTAI).

Istodobno rastu klimatski rizici. Aktualna studija objavljena u znanstvenom časopisu Nature pokazuje da su se u Kini povećao broj takozvanih „kombiniranih" pojava ekstremne vrućine i suše, što posebno opterećuje prinose kukuruza i riže.

Ciljevi 15. petogodišnjeg plana

U 15. petogodišnjem planu za razdoblje od 2026. do 2030. kinesko vodstvo prije svega računa na povećanje produktivnosti. Udio visokokvalitetnog poljoprivrednog zemljišta trebao bi porasti s približno 70 na 75 posto. Istodobno bi se trebale razviti otpornije sorte sjemena, povećati stupanj mehanizacije i proširiti primjena „pametne poljoprivrede" (Smart Farming). Također bi se trebalo učinkovitije koristiti vodne resurse.

„Kina je za svoj poljoprivredni sektor postavila doista ambiciozne ciljeve", kaže Otte. No, dodaje, taj kurs nije nov. Peking već godinama provodi strategiju jačanja domaće proizvodnje i smanjenja ovisnosti o uvozu.

Peking pritom ulaže i u tehnološku modernizaciju. Kina investira u nove sorte sjemena, biotehnologiju, preciznu poljoprivredu, digitalizaciju i umjetnu inteligenciju. Strojevi bi se uz pomoć navigacijskih sustava trebali koristiti preciznije, dok bi senzori trebali ranije upozoravati na bolesti ili vremenske nepogode. Tome se pridružuju učinkovitiji sustavi navodnjavanja i veća uporaba organskih gnojiva.

„Sve te mjere mogu značajno pridonijeti povećanju poljoprivredne proizvodnje. Ipak, smatra se da će Kina i ubuduće ovisiti o uvozu“, kaže Otte. Razlog je činjenica da su mnoga područja ograničeno pogodna za poljoprivrednu proizvodnju, ili uopće nisu prikladna za agrarnu djelatnost.

Posljedice za trgovinske partnere

Istodobno Peking nastoji diverzificirati svoje dobavljače. Chatham House (think tank, nap. red.) kombinaciju veće domaće proizvodnje, raznolikijih izvora uvoza i velikih zaliha opisuje kao ključni element kineske strategije prehrambene sigurnosti. To uključuje i ulaganja u nove prometne pravce i opskrbne lance, primjerice u lučku i željezničku infrastrukturu.

Za zemlje koje izvoze poljoprivredne proizvode u Kinu promjene u kineskoj potražnji mogle bi imati različite posljedice. Analiza objavljena sredinom kolovoza u časopisu FULCRUM, koji prati politička kretanja u Aziji, a koju je izradio singapurski institut ISEAS-Yusof Ishak Institute, zaključuje da bi posebno pogođene mogle biti pojedine države ASEAN-a. Kambodža, Laos, Mjanmar, Tajland i Vijetnam ubrajaju se među zemlje koje su relativno snažno ovisne o kineskom tržištu.

Kod riže, peradi i svinjskog mesa Kina već sada u velikoj mjeri osigurava vlastite potrebe ili kapacitete proizvodnje može dodatno povećati. Očekuje se rast domaće proizvodnje i pšenice te kukuruza. S druge strane, kod soje, govedine, mliječnih proizvoda i biljnih ulja Kina će i dalje ovisiti o uvozu. Zbog toga ISEAS za zemlje ASEAN-a, ovisno o proizvodu, predviđa i smanjenje izvoznih šansi - ali i trajnu ili rastuću potražnju.

„Za zemlje koje su dosad izvozile velike količine hrane i poljoprivrednih proizvoda u Kinu to prije svega znači sve veći konkurentski pritisak“, kaže Otte. „Istodobno se otvaraju nova partnerstva i mijenjaju tržišne šanse."

ISEAS ukazuje i na rastuću potražnju za kvalitetnijim i prerađenim prehrambenim proizvodima, među kojima su kava i kakao, prerađena hrana te riba i morski proizvodi. Istodobno će zahtjevi vezani uz sigurnost hrane, dokumentacija podrijetla i održivost dobivati na važnosti.

„Kina bi se stoga mogla razviti od tržišta koje uvozi velike količine hrane prema tržištu koje traži selektivnije i kvalitetnije proizvode“, kaže Otte.

Poljoprivredna tehnologija kao novi izvozni sektor

Kineska strategija ne ograničava se samo na vlastitu proizvodnju. ISEAS ističe da je Kina već postala važan tržišni akter u sektoru poljoprivredne tehnologije, poboljšanog sjemena, digitalnih poljoprivrednih sustava, tehnologije navodnjavanja i strojeva za preradu hrane. To bi državama ASEAN-a moglo otvoriti mogućnosti za transfer tehnologije i suradnju.

I britanski Chatham House jasno uočava međunarodne posljedice kineskih ulaganja u poljoprivrednu tehnologiju. Tehnike za povećanje prinosa, smanjenje gubitaka hrane i regeneraciju tla mogle bi se primjenjivati i izvan Kine, tvrdi se.

„Moglo bi se reći da bi Kina mogla postati važno središte moderne poljoprivredne tehnologije“, kaže Otte. „No ta zemlja vjerojatno ipak neće uspjeti postići potpunu neovisnost o uvozu hrane.“

Ima pomalo ironije u tome da je usred ljeta s rekordnim vrućinama u Njemačkoj i rasprava o nedostatku sustava za hlađenje u staračkim domovima, školama i stanovima, stigla vijest o prodaji svjetskog prvaka upravo na tom području.

Ebm-papst, najveći svjetski proizvođač ventilatora i sustava za ventilaciju, obiteljska kompanija sa sjedištem u Mulfingenu u Baden-Württembergu, prelazi u vlasništvo američkog koncerna Madison Air za ukupno 5,1 milijardu eura. Riječ je o još jednoj obiteljskoj tvrtki koja spada u stupove njemačkog gospodarstva.

Dosadašnji vlasnici, njemačke obitelji, nakon prodaje napuštaju tvrtku koja je prošle poslovne godine ostvarila ukupan promet od 2,24 milijarde eura, ali Mulfingen ostaje glavno sjedište ebm-papsta. Završetak cijelog posla oko prodaje očekuje se krajem godine, jer prodaju još trebaju odobriti nadležne institucije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Ebm-papst: odustajanje od automobilske industrije

Ebm-papst je tvrtka koja postoji duže od 60 godina i trenutačno ima oko 13.000 zaposlenih, od čega 5.800 u Njemačkoj. U jedanaest zemalja proizvodi i razvija hardver i softver za ventilatore.

To su vrhunski, tihi i energetski učinkoviti sustavi zbog kojih je ova tvrtka višestruko nagrađivana u Njemačkoj. Kompanija posluje po principu „lokalno za lokalno“, što znači da njezine tvornice u SAD-u i Kini proizvode gotovo isključivo za tamošnja velika tržišta. Tvornice u Europi, u Njemačkoj i Rumunjskoj, žive od izvoza, uglavnom unutar Europske unije. Njemačko tržište čini jedva 20 posto njegovih prihoda.

Tvrtka je posljednjih godina prošla kroz bolno, ali profitabilno restrukturiranje. Kompanija je prekinula suradnju s automobilskom industrijom (osim s proizvođačima hladnjača), kao i s proizvođačima bijele tehnike, pa u tom sektoru sada proizvodi samo nape.

Fokus su prebacili na profitabilnija područja:

Zelene tehnologije – ventilatori za toplinske pumpe, postaje za punjenje e-automobila, solarni sustavi i vjetroparkovi.

Medicinska oprema – komponente za respiratore.

Hlađenje podatkovnih centara – sustavi za velike poslužitelje i infrastrukturu za umjetnu inteligenciju (UI).

Nakon krize na tržištu toplinskih pumpi u Njemačkoj, koja je tvrtku jedno vrijeme odvela i u skraćeno radno vrijeme, još snažniji zaokret prema računalstvu u oblaku i infrastrukturi za UI donio je rekordan rast prihoda i dobiti. Takvi sustavi hlađenja već čine oko trećinu prodaje.

Poslovi s Amerikancima u Americi

Ebm-papst u SAD-u još od 1980. godine ima tvornicu u Connecticutu, a druga je krajem 2022. izgrađena u Tennesseeju. Danas se pokazuje da je upravo ta snažna američka baza učinila njemačku tvrtku idealnom metom za preuzimanje.

Izvršni direktor Klaus Geißdörfer i rukovodstvo Madisona potvrdili su da će uz pomoć američkog kapitala sada ići na još bržu izgradnju i širenje proizvodnih i servisnih kapaciteta u SAD-u kako bi maksimalno iskoristili ekspanziju na području hlađenja infrastrukture za umjetnu inteligenciju (UI), odnosno podatkovnih centara.

Madison Air do sada gotovo uopće nije poslovao u Europi i Aziji, pa se s ebm-papstom može, zauzvrat, širiti na tim kontinentima.

Madison Air, koji pripada industrijskom koncernu Madison Industries, milijardera Larryja Giesa, specijaliziran je za kvalitetu zraka u zatvorenom prostoru. Proizvodi ventilacijske uređaje za takozvane „čiste sobe“ ili podatkovne centre, ali i klasične stropne ventilatore za privatne stanove. Zapošljava 9.000 ljudi diljem svijeta i bilježi promet od 3,5 milijardi dolara, a prošle godine je 95 posto svog prometa ostvario u Sjevernoj Americi.

Novac od prodaje vlasnicima, ali i malom Mulfingenu

Ebm-papst se ukupno procjenjuje na 5,1 milijardu eura. Tri vlasničke obitelji dobivaju 4,78 milijardi eura neto vrijednosti: Chloe McCracken, Jan Philippiak i Ralf Sturm potomci su obitelji Sturm i Ziehl, koje su osnovale tvrtku 1963. godine.

Skoro 400 milijuna eura od poreza na ovaj posao odlazi malom Mulfingenu, mjestu između Heilbronna i Würzburga. Ta općina ima jedva 3.600 stanovnika, manje nego što ebm-papst tamo zapošljava radnika, a njezin redovni godišnji proračun iznosi svega oko 13 milijuna eura. Ova financijska injekcija praktično znači da bi malo njemačko mjesto jednim potpisom moglo osigurati proračun za sljedećih trideset godina.

A ako preuzimanje ipak propadne – na primjer zbog otpora institucija za zaštitu tržišnog natjecanja – obitelji vlasnika ebm-papsta dobivaju ugovorenu odštetu od 250 milijuna eura.

Kontroverza: gubitak njemačkog znanja?

Iako menadžment prodaju vidi kao priliku za neograničeni prodor na tržište SAD-a i razvoj servisne mreže, ovakvi potezi u njemačkoj javnosti izazivaju veliku zabrinutost.

Kritičari upozoravaju da strategija prebacivanja proizvodnje i konačna prodaja stranim tvrtkama dugoročno osiromašuju Njemačku, jer se s vlasništvom izvan granica odlijevaju patenti, profit i ključna tehnološka istraživanja.

Odlazak u američke ruke još jednog „skrivenog prvaka“, tvrtke srednje veličine, samo će dodatno pojačati te rasprave.

Uloga ekonomske politike SAD-a i Njemačke

Šef ebm-papsta Geißdörfer je u izjavi za ARD početkom prošle godine glasno kritizirao njemačku ekonomsku politiku, tvrdeći da država „baca novac na stare industrije umjesto da podržava nove tehnologije“.

Ali kolika je tu uloga agresivne američke ekonomske politike? Uvođenje dodatnih carina administracije Donalda Trumpa samo je ubrzalo prodaju ove tvrtke.

Podsjetimo: administracija Joea Bidena je 2022. donijela Zakon o smanjenju inflacije (IRA) s masovnim subvencijama za gospodarstvo koji praktično prisiljava strane kompanije da proizvode u SAD-u ako žele pristup američkom tržištu i državnim olakšicama.

„Ne vidim mase ljudi kako prolaze gradom kao prethodnih godina", kaže vlasnica hotela Sofia Maia iz sjevernog portugalskog grada Porta. „Čini mi se da ni restorani nisu puni kao nekada. Ipak, ne mogu se žaliti na popunjenost smještajnih kapaciteta."

Dok se ljeto polako bliži kraju, portugalska turistička branša s mješovitim osjećajima bilancira sezonu: broj posjetitelja stagnira, a turisti više ne troše tako velikodušno kao prije.

Sve do 2025. Portugal se mogao pohvaliti snažnim rastom broja posjetitelja. Prema podacima državnog statističkog instituta INE, 2024. godine zabilježen je impresivan rast od 9,3 posto, što je predstavljalo 2,5 milijuna ljudi više nego godinu ranije. U 2025. broj stranih gostiju porastao je za svega 3,3 posto, a čini se da se taj trend nastavlja: „U prvom polugodištu zabilježili smo 3,1 posto više posjetitelja“, objašnjava André Gomes, predsjednik udruženja koje zastupa interese turističke regije Algarve na jugu zemlje. „Broj noćenja povećao se za dva posto, a prihodi za 7,7 posto.“ Sve, prema riječima turističkog menadžera, upućuje na rezultate slične prošlogodišnjima.

Oko 30 milijuna posjetitelja godišnje

Broj stranaca koji posjećuju Portugal stabilizirao se na oko 30 milijuna godišnje, što je čak tri puta više od ukupnog broja stanovnika. S udjelom od oko jedanaest posto, Nijemci su, odmah iza Britanaca, druga najvažnija skupina turista. Prema podacima statističkog ureda, posjetitelji su prošle godine potrošili čak 29,4 milijardi eura, što predstavlja 11,8 posto portugalskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Unatoč tome, pojavljuju se prvi znakovi zabrinutosti: „Očito smo dosegnuli granice turističkog rasta“, smatra profesor ekonomije João Duque. „I ne vidim plan za budućnost koji uzima u obzir tu činjenicu."

Doista, čini se da politički odgovorni i dalje sanjaju o neograničenom rastu: novi planirani lisabonski aerodrom trebao bi sredinom 2030-ih godina omogućiti dolazak u tu zemlju za najmanje 56 milijuna putnika godišnje, a u Lisabonu i Portu odobrena je gradnja gotovo 200 novih hotela s oko 11.000 soba. Neće se, doduše, realizirati svi planirani projekti, uvjerava ekonomski stručnjak João Duque. No, uz sadašnje trendove rasta broja turista, moglo bi doći do značajnih viškova kapaciteta.

Cijene nastavljaju rasti

I to unatoč već sada vrlo visokim cijenama: „Jednostavno jedro za zaštitu od sunca i ležaljka na plaži u Algarveu mogu stajati 200 eura dnevno ili više“, izračunao je profesor Duque. „Kada je riječ o odlasku u restoran, granica od 100 eura po osobi također se brzo premaši.“

Stoga se mnogi turisti opskrbljuju u supermarketima i jedu u svom smještaju. Sve više stolova u restoranima ostaje prazno. „Strani gosti naručuju najjeftinije jelo s jelovnika i često čak dijele jedno jelo“, žali se Celeste Botelho, vlasnica restorana u Nazaréu, poznatom među surferima po golemim valovima. Gužve ima najviše na šetnici uz more ispred restorana, ali ne i u samom lokalu. Vremena kada je Portugal bio relativno jeftina destinacija za odmor jednostavno su prošla, naglašava ekonomist João Duque.

Za razliku od turističke industrije, mnogi Portugalci, čini se, pozdravljaju pad broja turista. „Opet ima slobodnih mjesta u restoranima", kaže João Martelo iz Lisabona. Osoblje je sada ljubaznije prema lokalnom stanovništvu, a kako dodaje: „Živim u blizini posljednje stanice poznate tramvajske linije 28. Tamo konačno više ne čekaju stotine turista u redu i ne zauzimaju mjesta lokalnim stanovnicima.“

Turistički sektor mijenja pristup

Potrebna je promjena razmišljanja, smatra profesor ekonomije João Duque. Umjesto jeftinog masovnog turizma, potrebno je okrenuti se skupljem i ekskluzivnijem tržišnom segmentu: „Hoteli s pet zvjezdica diljem zemlje vrlo su dobro popunjeni. Tu još postoji prostor za rast."

Naravno, ne radi se o povećanju broja turista za nekoliko milijuna godišnje, nego o rastu potrošnje po gostu. „Takvim gostima treba ponuditi i posebne sadržaje, od punog pansiona s egzotičnim jelima do tematskih avantura."

Upravo na tome turistički sektor u Algarveu želi nastaviti raditi, obećava André Gomes iz Turističke zajednice Algarvea. „Želimo svojim posjetiteljima nuditi sve kvalitetnije sadržaje. Bilo da je riječ o gastronomiji, golfu, obalnim pješačkim rutama ili izletima brodom.“ Jer vremena u kojima je broj turista rastao za nekoliko milijuna godišnje, smatra turistički stručnjak, nepovratno su završila.

Zbog toga nije žalostan ni direktor Gomes, kao ni vlasnica hotela Sofia Maia iz Porta. Ona kaže: „Da se rast nastavio tako snažnim tempom, postojala bi opasnost da pojedine dijelove zemlje preplave turisti."

A to bi, zaključuje, portugalskoj turističkoj industriji dugoročno nanijelo više štete nego koristi.

Nakon dva ozbiljna željezničko-prometna incidenta početkom ovog mjeseca u Hrvatskoj, taj vid putničkog i teretnog prevoza ponovno je tema u hrvatskoj javnosti. Štoviše, javnost je to podsjetilo na činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi usred svog „desetljeća željeznice“. Posrijedi je državni projekt razvoja toga dugotrajno zapuštanog vida prometa, s ulaganjem od šest milijardi eura za nove pruge i vozila. No godinama obnove usprkos, rezultati se na terenu još ne vide, iako su pojedini konkretni radovi odavno zacrtani. Na oglašenu „željezničku renesansu“ će se tako očito još pričekati, a nedavne prometne nezgode su neugodno istaknule takvu neizvjesnost.

Povrh svega, jedan novi moment uključen je u rezon obnove željezničkog sektora – obrambeni prioriteti Europske unije i Hrvatske. Europa se ubrzano naoružava, pa je i Republika Hrvatska kupila, između ostalog, više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2. Oni, međutim, zbog svoje izuzetne težine zahtijevaju podjednako iznimne željezničke prevozne kapacitete. Sve to na koncu ulazi u krajnji račun projekta razvoja javnog poduzeća Hrvatske željeznice. S druge strane, njegova razmjerna žurnost i potreba centralizacije sustava donekle otklanja mogućnost skore privatizacije sektora, donedavno posve realne.

Odustajanje od privatizacije

„Tek kroz sigurnosnu sferu i društvenu koheziju oko pitanja obrane, došli smo do zaključka da željeznicom mora upravljati država, ako želimo efikasan sustav“, za DW je o tome rekao Ante Klečina, stručnjak za željeznicu i predavač na Odjelu održive mobilnosti i logistike Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Osvrnuo se pritom na iskustvo ponekih razvijenijih zemalja Europe, poput Velike Britanije, čiji su eksperimenti s privatizacijom željeznice okončani prilično neslavno. Usluge su postale nekvalitetne i preskupe, sustav je zakazao u raznim aspektima, te se vremenom od toga i odustalo.

„U prvom redu bi morala biti njihova funkcionalnost po civilne potrebe i, faktično, organiziranje civilizacije“, nastavlja Klečina, „što je aktualno u svakom trenutku, ako taj prioritet ne smetnemo s uma. Tko god da se kune u prednosti tržišnih mehanizama, zaboravlja da oni kod velikih javnih sustava, onih za omogućavanje temeljnih zahtjeva, nisu razvojno prikladni.“ Prema njegovu mišljenju, tako je i s drugim elementarnim sustavima, npr. zdravstvom i školstvom i sudstvom, itd. Privatni sektor, kaže Klečina, može biti nadopuna u određenim segmentima, ali okosnica mora ostati javna.

„Razlog je nužnost centralnog planiranja takvih sustava, kao i njihova primarno neprofitna zadaća, ali i potreba golemih ulaganja za koja privatnici obično nemaju kapaciteta, a ni interesa. Uvidjevši to u praksi, Europa je u novije vrijeme odustala od ideje privatiziranja željeznica, a tema obrana došla je nakon toga, kao dodatni razlog“, smatra Ante Klečina, inače bivši predsjednik Saveza za željeznicu u RH. On povrh svega napominje da tom vidu prevoza nema premca s obzirom na niz ključnih faktora: ponajprije su to ukupna isplativost, ekonomska multiplikativnost i ekološka prikladnost.

Nužnost centralnog planiranja i u kapitalizmu

Socioekonomist Toni Prug smatra pak da se iza pitanja željeznica u Hrvatskoj krije generalni problem političkog i znanstvenog odbacivanja planiranja i javne proizvodnje kao relikvije prošlosti. Ta se prošlost tiče razdoblja socijalizma i Jugoslavije, a sve u svezi s njom je nakon rata u Hrvatskoj ostalo u najmanju ruku stigmatizirano. „U stvarnosti, međutim, sve uspješne države su ogromni javni proizvodni sustavi“, kaže Prug, „u kojima se planiranjem odlučuje o najvećim budžetima unutar ekonomija, o zahvatima čija važnost za stanovništvo nadilazi važnost odluka koje tržišni akteri donose.“

Ovaj docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci ističe pravilo u poslovanju da, kada neki tržišni akter pogriješi, tj. kad prođe loše – zamijeni ga konkurencija. „A željeznice je, kao i sve druge proizvodne sustave javnog karaktera fizički fiksirane i sa statusom monopola, potrebno pomno planirati. Greške su puno teže ispravljive. S njima se i drugačije upravlja, drugi se parametri optimiziraju, fokus na profit ne pomaže. On često i ne može biti cilj, ciljevi su određeni planom." Pritom se nameće i pitanje ima li RH stručni kadar za osmišljavanje i provedbu toga.

Žrtva naftnog i automobilskog lobija

„Naša struka i upravljački kadar obrazuju se kroz fakultetske i stručne kurikulume koji ne govore gotovo ništa o tome zašto i kako proizvoditi sustave i usluge javnog karaktera, te zašto su oni za neke potrebe superiorniji“, uvjeren je Prug, dodajući kako ta saznanja u nekim hrvatskim javnim sustavima i dalje postoje, dok su u nekima urušena i prepuštena stihiji. Prema njegovoj ocjeni, Grad Zagreb predstavlja recentan primjer u Hrvatskoj da se planiranje može vraćati, kapaciteti ponovno graditi. I to na kvalitetnijim, podatkovno i analitički potkovanijim osnovama, što se ne tiče željeznice, ali može biti opći uzor.

Toni Prug, koji se u svom znanstvenom radu dosta bavio temom upravljanja javnim sektorom, zaključno nam je prenio dojam da su Hrvatske željeznice dosad bile svojevrsna žrtva naftnog i automobilskog lobija. „Njihovi su privatni i profitni ciljevi nadvladali praktičnost, efikasnost, sigurnost i ekološku superiornost modernih željezničkih sustava", kazao je on za DW. Takva hijerarhija mogla bi se odskora promijeniti, zahvaljujući vojnim prioritetima. No budućnost željeznice i generalno društvenog razvoja svakako neće biti vedra ako njezine primarno civilne prednosti ostanu negdje pored pruge.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...