Vecernji list

Desetljećima se zemlje Zapadnog Balkana pripremaju za pristupanje EU-u. Crna Gora i Albanija najdalje su odmakle u svojim naporima da ispune uvjete za članstvo, slažu se i stručnjaci, a takav je stav i većine političara u Europskoj uniji.

Međutim, u Srbiji, najvećoj i ekonomski najjačoj od šest zemalja kandidata, došlo je do zastoja u procesu reformi. Zato se postavlja pitanje bi li EU trebala uskoro primiti Crnu Goru i Albaniju, čak i uz rizik da Srbija, sa svojim saveznikom Rusijom, dodatno destabilizira regiju? Stručnjaci i političari koje je intervjuirala agencija Reuters kažu – da, trebalo bi. Jer bi to ujedno povećalo pritisak na Srbiju.

Kraj pregovora – Crna Gora 2026., Albanija 2027.

Nakon užasa ratova devedesetih godina, Europska unija je 2003. godine postavila cilj dugoročnog integrira zemalja Zapadnog Balkana – Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije.

U svom najnovijem izvješću o napretku objavljenom početkom studenoga, Europska komisija potvrdila je da Crna Gora može završiti pregovore o pristupanju do kraja 2026. godine. Za Albaniju su briselske vlasti predvidjele 2027. godinu.

Međutim, u vezi sa Srbijom navedeno je da je tempo reformi „značajno usporen“. Njemačka vlada trudi se zadržati sve zemlje kandidate, što pokazuje i nedavni obilazak svih šest zemalja koji je proveo ministar vanjskih poslova Johann Wadephul.

Apel njemačkih političara za brzi prijem

„Crna Gora i Albanija trenutno su svojevrsni favoriti. One ispunjavaju svoj domaći zadatak i stoga bi im trebalo pružiti konkretnu priliku za pristupanje“, insistira Adis Ahmetović, glasnogovornik za vanjsku politiku zastupničke grupe njemačkih socijaldemokrata (SPD) u Bundestagu. „Ako se mi ne pobrinemo za te zemlje, drugi će to učiniti – kao što su već učinile Kina i Rusija“, kaže 32-godišnji Ahmetović, koji i sam ima obiteljske korijene u Bosni i Hercegovini.

Političarka njemačkih oporbenih Zelenih, Schantal Kopf, koja je zajedno s Ahmetovićem pratila Wadephula na njegovu putovanju po Zapadnom Balkanu, jednako je jasna: „Crna Gora i Albanija ne bi trebale trpjeti zbog politike srpskog režima, nego bi trebale biti primljene u EU čim ispune sve kriterije.“

Srbija „samo pucne prstima“ i destabilizira Crnu Goru

Srbija, međutim, očekuje da bude u prvom krugu pristupanja EU. Ako bi, dakle, Crna Gora bila primljena, a Srbija ne – kako bi reagirala vlada u Beogradu?

Od približno 600.000 stanovnika Crne Gore, 33 posto su etnički Srbi – najnoviji su podaci tamošnjeg državnog zavoda za statistiku. Zbog toga postoji bojazan da bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao pokušati potaknuti nemire u Crnoj Gori nakon njezina pristupanja EU.

„S obzirom na demografski sastav zemlje, Srbiji bi bilo dovoljno samo da pucne prstima i Crna Gora bi bila destabilizirana“, kaže Markus Kaiser, voditelj projekta za Zapadni Balkan u beogradskoj kancelariji Zaklade Friedrich Naumann, blisko povezane s oporbenom njemačkom Liberalnom strankom (FDP). Takva zabrinutost postoji i unutar njemačke vlade.

Kakva je Putinova strategija?

Srbija je jedan od najbližih saveznika Rusije u Europi i do sada je odbijala podržati sankcije Europske unije protiv Moskve zbog njezina napada na Ukrajinu. Politikolog Vedran Džihić izjavio je za austrijski dnevni list „Presse“ da ne vjeruje da ruski predsjednik Vladimir Putin ima neku veliku strategiju za Zapadni Balkan.

„On jednostavno želi zadavati udarce Zapadu. Želi pod svaku cijenu spriječiti proširenje EU, a posebno proširenje NATO-a“, smatra Džihić i dodaje: „On želi poremetiti stvari. Želi vezati zapadne resurse.“ Putin to, kaže Džihić, radi uz pomoć dezinformacija i sa saveznicima poput Vučića ili lidera bosanskih Srba Milorada Dodika.

„Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat“

Europska unija ne bi trebala dopustiti Srbiji, a samim time i Rusiji, da diktira njen smjer u vezi s prijemom novih članica, kaže njemački socijaldemokrat Ahmetović. Ujedno naglašava: „U vremenima rastućeg autoritarizma i protekcionizma, EU mora pokazati da ima snagu za nastavak rasta.“

Tina Boriz, voditeljica istraživanja Zapadnog Balkana i proširenja EU u berlinskom think-tanku Aspen Institute, smatra da Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat za članstvo u EU: „Ograničenja slobode medija, snažno dominiran politički pejzaž i slaba podjela vlasti opterećuju institucionalne strukture“, ukazuje Boriz.

Štoviše, Srbija odbija uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom EU, kaže Boriz, zaključujući da sve to „komplicira ulogu Srbije u regiji i negativno utječe na njen put prema članstvu u EU“.

Srbija mora odgovoriti – želi li prema EU ili prema Rusiji?

Nakon sastanka sa svojim srpskim kolegom Markom Đurićem, njemački ministar vanjskih poslova Wadephul zatražio je od Beograda „jasnu posvećenost“ stavu EU-a u vanjskoj i sigurnosnoj politici: Srbija mora osuditi rusku agresiju protiv Ukrajine, rekao je. Đurić je na zajedničkoj konferenciji za medije naglasio: „Srbija želi što prije postati članica EU-a“.

No zapravo je predsjednik Vučić taj koji se mora obvezati na posvećenost, kaže političar SPD-a Ahmetović. Europska unija, dodaje, mora „zahtijevati jasan odgovor na pitanje u kojem smjeru Srbija želi ići – prema EU-u ili prema Rusiji. Taj odgovor prije svega mora dati predsjednik“.

Prijem Crne Gore bio bi pritisak na Srbiju

Markus Kaiser iz predstavništva Zaklade Friedrich Naumann u Beogradu navodi još jedan razlog za brzo pristupanje Crne Gore i Albanije Europskoj uniji – to bi, smatra, izvršilo pritisak na Srbiju. Jer, ako bi došlo do toga „da Srbi u Crnoj Gori uživaju više prednosti zbog članstva u EU-u nego Srbi u Srbiji, onda bi oni mogli početi preispitivati svoj stav“.

Prema Kaiserovu mišljenju, EU bi trebala učiniti mnogo više kako bi podržala reformističke snage u Srbiji – poput aktualnih studentskih prosvjeda i velikog dijela stanovništva koji se protivi vladi u Beogradu.

Što se tiče pristupanja Europskoj uniji dvaju vodećih kandidata, Crne Gore i Albanije, naglašava: „Nekako se mora postići napredak – a to bi bio korak koji bi definitivno imao posljedice.“

Povjesničarka i profesorica na Ludwig-Maximillian Sveučilištu u Münchenu, Marie-Janine Calic se u svojem najnovijem članku za ZEIT Geschichte*, povijesni magazin lijevo-liberalnog tjednika „Die Zeit" osvrnula na multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva. U pregledu povijesti u kojem objašnjava tradiciju prisustva raznih vjerskih skupina na području današnje Bosne i Hercegovine, Calic najviše prostora objašnjavanju međuodnosa vjerskih zajednica ali i odnosa prema državi.

„U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati"

U tekstu naslovljenom „Jugoslavensko slomljeno srce", pri čemu se misli na Sarajevo, Calic, koja slovi za jedan od najvažnijih autoriteta u Njemačkoj kada je u pitanju povijest jugoslavenskog prostora, između ostalog ukazuje i na položaj islama u Jugoslaviji.

„U Jugoslaviji je vladala vjerska sloboda, međutim, prekrivanje žena –kao i u Turskoj – bilo je zabranjeno. Sve dok se islamska zajednica ponašala lojalno prema državi, smjela se, kao i sve druge vjerske zajednice, slobodno razvijati", navodi se u članku.

Povijesni rez u tom smislu je, kako se nadalje navodi, donio rat u devedesetima ali se ukazuje i na postojanja proislamskih političkih tendencija i prije izbijanja rata te aktivizma pojedinaca koji su djelovali u tom smjeru.

„Jedan od njih, odvjetnik Alija Izetbegović, sastavio je 1970. godine tajnu ‚Islamsku deklaraciju"' u kojoj je tražio središnje vođenu panislamsku državu 'od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije'. U njoj bi trebali vladati 'islamski poredak i način života'.

Sud ga je 1983., zajedno s njegovim suradnicima, osudio na višegodišnju kaznu zatvora. Suci su zahtjeve za uvođenjem šerijata, pokrivanjem žena i zabranom vjerskih 'mješovitih brakova' ocijenili kao napad na načelo „bratstva i jedinstva“.

Osim toga, Izetbegović je održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija".

Uloga SDA

U nastavku teksta Calic objašnjava kako je početkom devedesetih i raspada Jugoslavije Izetbegović osnovao stranku koja je pobijedila na prvim izborima i doprinijela jačanju islama u zemlji.

„Stranka demokratske akcije (SDA) bila je u uskoj vezi s Islamskom zajednicom. Obje su nastojale ojačati bošnjačku naciju putem reislamizacije. Muslimanski vjerski službenici propovijedali su da se vjernici moraju pridržavati ramazanskog posta, zabrane alkohola, čitanja Kurana i vjerskog odgoja. Tražili su i da se žene pokrivaju te su zabranjivali vjerske ‚mješovite brakove'.

Kada je Islamska zajednica 1990. godine, uz pomoć SDA, posvetila svetište Ajvatovica, bile su prisutne i zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetište u Europi", piše Calic.

Autorica u nastavku teksta piše o jačanju utjecaja zemalja sraznim strujama koje vladaju unutar islama na Bosnu i Hercegovinu. Te razne struje kako se navodi, su i unutar BiH nastavile s međusobnim rivalitetima.

Raznoliko Sarajevo umire

Na kraju teksta se zaključuje kako su se „raznolikost i tolerancija" Sarajeva izgubili tijekom rata i kako je većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti pobjegla iz grada tijekom ili nakon borbi.

„Bosanski glavni grad se od opsade ‚nacionalizira' u bošnjačko-muslimanskom smislu. Proživljeno nasilje učinilo je ljude svjesnijima njihove etničko-religijske pripadnosti ili im je takav identitet uopće tek nametnulo. Danas se većina stanovnika kreće gotovo isključivo u krugu pripadnika vlastite etničke skupine. U svakodnevici provođene tradicije uređenog suživota i međusobnog susjedstva izgubile su na važnosti. Samo manjina još njeguje staru naviku posjećivanja susjeda druge vjere za njihove blagdane".

Calic primjećuje kako „aktivno deklariranje pripadnosti islamu i vjerska praksa u javnom životu u međuvremenu igraju veliku ulogu i kako je „Islamska deklaracija" ponovno objavljena „uz pomoć poreznih sredstava". To se, kako se navodi, „mnogim sekularno nastrojenim Bošnjacima to se ne sviđa".

Ta atmosfera istodobno privlači investitore iz islamskih zemalja kojima buđenje islama predstavlja poslovni model. Spominju se i događaji poput međunarodnog sajma prehrambenih proizvoda „Halal Expo Sarajevo“.

Sve to autoricu navodi na završnu primjedbu: „Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će se moći prepoznati samo još na povijesnoj kulturnoj baštini", zaključuje Calic u svom tekstu za „Die Zeit".

Bio je hladno zimsko jutro u siječnju 2013. kada je Yasser stigao na posao. Pošto je radio kao pomoćni kuhar, imao je pune ruke posla pripremajući gozbu za vjenčanje.

Wajiha je bila tamo kako bi proslavila sestričnin veliki dan, uživala u hrani, glazbi i veselju. S nepunih 18 godina, nikad nije razmišljala o braku, ali te noći je na putu doma iskusila nešto što bi kasnije opisala kao „najljepšu" slučajnost.

Kako je sudbina htjela, Yasser je završio sa svojom smjenom u isto vrijeme. „Razmijenili smo zadivljene poglede. Izgledala je tako lijepo", prisjeća se on. "Zaprosio sam ju dva mjeseca kasnije", kaže Yasser koji se zarumenio pri prepričavanju ove uspomene. Vjenčali su se u travnju i godinu dana kasnije su dobili prvog sina.

Taj crni dan u 2023.

Sedam godina kasnije, Wajiha je dijagnosticirana s rakom štitnjače. Zbog liječenja je morala otputovati do Kaira i nazad radi terapije radioaktivnim jodom, pošto takvog tipa liječenja nije bilo u Gazi.

„Unatoč svim poteškoćama, nastojali smo održati našu obiteljsku rutinu", kaže Yasser, sve do 7. listopada 2023. Njega je nazvao „crni dan" – dan kada je Hamas pokrenuo teroristički napad na Izrael.

„Tog jutra, Ammar se spremao za školu, obukao je svoju uniformu i uzeo ruksak", prisjeća se Yasser. Ali onda,, „eksplozije su odzvanjale cijelim gradom". Nastava je otkazana i „počele su pristizati strašne vijesti". Strah je obuzeo obitelj dok su se snalazili u kaosu. Zatim je, 13. listopada, izraelska vojska naručila njihovu hitnu evakuaciju na jug.

15 mjeseci u pokretu

„Sve smo ostavili iza nas", prisjeća se Yasser. Bombardiranje je bilo neumoljivo, dok su oni u ranu zoru krenuli u svom malom automobilu. Nakon nekog vremena, stigli su do izbjegličkog kampa Nuseirat, gdje je Yasser otišao skupiti potrepštine. U trenutku njegovog odlaska, bomba je pogodila obližnju kuću. Kroz dim je vidio što se činilo kao tri ili četiri tijela i uz njih mnoštvo ranjenih. „Poslije toga mi je postalo normalno viđati beživotna tijela svugdje", rekao je on.

Obitelj je se privremeno smjestila kod rođaka, što je za njih bio blagoslov, ali došao je i sa izazovima. „Bilo je previše ljudi u kući, preko 100 osoba – muškaraca, žena, djece – svi su bili raseljeni, baš kao i mi, i tragali za sigurnošću koja više nije postojala", rekao je Yasser. Nije bilo struje, ni vode, ni lijekova, ni privatnosti.

Kada bi nestalo plina, Yasser je kuhao na štednjaku na drva. Kruh je pekao u staromodnim glinenim pećima, a Wajiha je prala njihovu odjeću u kantama. Ammar se mučio nastaviti sa svojim online predavanjima koja su opetovano bila prekidana jer bi nestajalo struje. „Škole su postale skloništa za raseljene, puna djece koja su izgubila i knjige i snove", promišlja Yasser.

Dana 18. listopada su dobili strašan poziv. „Ženin obiteljski dom u Gazi je bio napadanut i 18 članova njene obitelji je bilo mučeno, uključujući njene roditelje, sestru, brata, bratovu ženu i njihovu djecu".

„Šok je bio neizdrživ", prisjeća se Yasser. „Moja žena se srušila. Mentalno i psihičko zdravlje joj se pogoršalo. Nismo mogli pronaći doktora ni lijekova, bolnice su bile preplavljene."

Nakon više od dva mjeseca, izraelska vojska im je zapovjedila da se premjeste još južnije do „sigurne zone" u Mawasi kampu u Khan Younisu. Iscrpljeni i preplašeni – znajući ljude koji su već prije bili ubijeni u takozvanim sigurnim zonama – oklijevajući su poslušali.

Nakon neuspjeha u pronalasku skloništa, Yasser, njegova bolesna žena i njihov sin su spavali u autu zajedno s Yasserovom majkom i sestrom koje su im se pridružile. Falilo im je vode, hrane, sapuna, šampona, paste za zube, higijenskih uložaka. Ovisili su o lokalnim ljudima za najosnovnije potrebe. „Proživjeli smo dane nevjerojatne neimaštine", rekao je Yasser.

Unatoč teškoćama, obitelj je redovno obilježavala posebne prigode. Zajedno su slavili rođendane i godišnjice. „Napravili bismo jednostavnu tortu s tek nekoliko sastojaka, samo da bismo zadržali osjećaj života", objasnio je Yasser. „Imati nadu je bilo nužno u tim trenutcima".

Početkom 2024., Yasser je pronašao mali apartman u Rafahu, najjužnijem gradu u Gazi. Prodao je svoj automobil kako bi mogao platiti najamninu. Unatoč teškim okolnostima, to se činilo kao mali korak prema stabilnosti. Nedugo nakon, njegova majka i sestra su uspjele pobjeći preko granice Rafaha s Kairom tako što su Egipatskom brokeru svaka platile po 5.000 dolara (4.286 eura). Njegovi brat i obitelj su nedugo nakon njih prešli na isti način, a Yasser nije imao dovoljno novaca da prijeđe sa svojom obitelji.

Šansa za bijeg

Wajihino zdravstveno stanje se pogoršalo zbog čega je Yasser podnio zahtjev za hitano medicinsko liječenje u Kairu. Zahtjev za putovanje cijele obitelji je odbijen – samo je Wajiha smjela putovati, ali to je odbila. Yasser se prisjeća njenih riječi u suzama: „Bez vas nemam život; ako umrem, želim umrijeti okružena vama".

Nakon tri mjeseca im je ponestalo novaca i Yasserova obitelj je izbačena. Prijatelj ih je odvezao do središnjeg grada Gaze – Zawaide. Tamo su postavili šator na zemljištu svojih rođaka. U idućih sedam mjeseci su pretrpjeli teške uvjete i prelazili su velike udaljenosti kako bi imali vodu, hranu i lijekove.

Zatim, 27. siječnja 2025., prekid vatre je dozvolio stotinama tisuća Palestinaca da se vrati na sjever Gaze. Za Yassera je taj trenutak bio kao „ponovno rođenje nakon duge smrti", iako je put nazad pješke trajao četiri sata. „Nada u povratak našim voljenim gradovima bila je jača od bilo kakve boli", kaže on.

Kada su se Yasser, Wajiha i Ammar vratili, pronašli su samo ruševine. „Zrak je bio gust i osjetio se miris pepela i tuge, a naša kuća je bila opljačkana i djelomično uništena". Počistili su kuću, popravili namještaj i smjestili prijatelje koji su sve izgubili. Nedugo nakon toga, desilo se nešto što ih je zapanjilo. „Probudili smo se kasno u noći jer smo čuli glasne zvukove izraelskih letjelica koje su bombardirale u blizini", rekao je Yasser. Rat se vratio, a humanitarnoj pomoći je blokiran ulaz u enklavu.

Glad pogađa Gazu

„Tijekom Ramadana, mjeseci milosti, glad se spustila na nas", prisjeća se Yasser. Cijena jednog kilograma brašna skočila je na 30 dolara, što ih je prisililo da preživljavaju na samo jednom obroku na dan idućih šest mjeseci. Njihova tijela su ukazivala na izgladnjelost, a Wajiha je imala napadaje. „Svakog dana bih išao u daleka, ponekad opasna mjesta, kako bih priskrbio dozu lijekova ili nešto hrane, ali nikad nije bilo dovoljno", otkriva Yasser.

Nova naredba za evakuaciju stigla je 10. rujna. Ovog puta su ostali samo još nekoliko dana, svjesni da bi to mogao biti posljednji oproštaj. Kada je bombardiranje postalo nesnosno, Yasser je s obitelji ponovno pobjegao – pješice u nepoznato.

Hodali su južno od Dei ral-Balaha, gdje je Yasser dijelio troškove stana s prijateljem pošto su cijene najma jako narasle. Rođaci su odlučili pomoći, ali je za prijenos njihovog novca naplaćena komisija od 40%. Idući prekid vatre bio je 10. listopada. Yasser je osjetio veliko olakšanje pa se s obitelji vratio u Gazu – ali dočekala ih je surova stvarnost. „Stopa u kojoj je sve bilo razoreno je veća od bilo čega što smo do sada vidjeli". Oko njihove kuće pa čak i na krovu su ležale neeksplodirane topničke granate.

Postrojbe civilne obrane su kasnije očistile područje, ali dok je Yasser gledao okolo, sve što je bilo za vidjeti su bile ruševine. Bilo je jasno da bi ponovna gradnja trajala godinama, a i na taj način bi bilo moguće ponovno imati samo djelić svog bivšeg života ondje.

„Najteži dio svega je živjeti tako da si u svakom trenutku spreman na smrt", otkrio je on. Iako se rat u velikoj mjeri smirio, patnja se produbila. Yasser se jedino nada da će Wajiha moći nastaviti s liječenjem, da će se Ammar moći vratiti u školu i da će jednog dana moći živjeti u miru.

Izrael međunarodnim novinarima odbija slobodan i potpun pristup Gazi. DW-ov Ben Fajzullin se s Yasserom Al-Ghalayinijem sporadično čuo telefonski tijekom prošlih nekoliko tjedana kako bi rekao njegovu priču, unatoč čestim nestancima struje i pristupa internetu.

Hrvatski zatvori će u radu s osuđenicima krenuti primjenjivati VR tehnologiju usmjerenu rješavanju problema. Završna edukacija probacijskih službenika je 4. prosinca, nakon čega će se po hrvatskim kaznionicama rasporediti 15 pari naočala za virtualnu stvarnost. Trenutačno su razvijena četiri scenarija - planiranje kućnog budžeta, neslaganje s kolegama na poslu, bračna razmirice i kašnjenje vlaka. Osuđenici će imati tri ponuđene opcije kako postupiti. No zašto bi ova metoda mogla biti učinkovitija od „klasičnih" i kako bi ona mogla pomoći „afantima", ljudima dakle, koji imaju problema s imaginiranjem mentalnih slika?

Kako će to funkcionirati?

U radu s osuđenicima su se do sada koristile tradicionalne metode poput radnih listova, igranja uloga, korištenja karti za učenje emocija i tehnika pune svjesnosti (mindfullness), otkriva voditeljica Probacijske službe u RH, Vesna Zelić Ferenčić. Radi se o Erasmus+ projektu „Virtualna stvarnost u kontekstu tretmanskih vještina" u sklopu kojeg je 10 probacijskih službenika iz Hrvatske prošlo trening u Bukureštu kod Junior voditelja projekta prof. dr. Ioana Durnescua koji se bavi probacijom.

Zelić Ferenčić je rekla kako će virtualna stvarnost biti samo jedan od alata kojim će se koristiti u rehabilitacijskom radu. Pri tome, naglašava, probacijski službenici neće gubiti na važnosti jer je upravo taj ljudski kontakt ključan i nezamjenjiv pri terapijskom radu.

Probacijska služba koristi VR naočale Metaquest 3, za koje kažu da su koštale između 300 i 400 EUR. Najskuplji dio projekta bilo je razvijanje softvera. Scenariji orijentirani na rješavanje problema prethodno su snimljeni na naočale kako za njihovu uporabu ne bi bio potreban internet i dostupni su na hrvatskom, engleskom te rumunjskom jeziku. Zatvorenici će na glavu staviti naočale, postati glavni lik scenarija te uz probacijskog službenika prolaziti kroz problemske situacije.

„Bitno je da sami isprobaju sve opcije koje im se nude. Tijelo na to reagira fiziološki pa kada zatvorenik odabere agresivan odgovor, dolazi do skupljanja energije u gornjem djelu tijelu, do frustracije. Ako pak izabere asertivnu rečenicu, osjetit će deeskalaciju, smirivanje i tako će na vlastitim tjelesnim reakcijama osjetiti koja je bolja opcija. Prednost je kada im se ponudi opcija koje se nikad ne bi sjetili i tada im se upali lampica."

Glas virtualnog naratora će u toj situaciji biti „ultimativni autoritet", a probacijski službenici će biti podrška osuđeniku kroz taj proces i na kraju zajedno evaluirati postupke i raspraviti što je moglo bolje ili drugačije. Rezultati će biti evaluirani putem dva seta upitnika, prije i poslije VR-a, od strane osuđenika i probacijskog službenika. Cilj je razviti konstruktivnije i manje nasilne obrasce ponašanja te obrambene mehanizme. Mana ovog alata je, kako navode iz Probacijske službe, da tehnologija brzo stari pa su troškovi ekološkog zbrinjavanja veliki.

Psihološka pozadina

„Istraživanja pokazuju da je taj embodiment bitan, da osuđenik iz prvog lica osjeti situaciju. Oni su svjesni da nisu dio toga, ali je opet dosta realno da se isprovocira fiziološka reakcija", otkriva Zelić Ferenčić.

Ljudski mozak se vrlo lako može prevariti, on ne razlikuje stvarnost od mašte. „Ako pitamo ljude da zamisle nešto nekoliko puta i mjesec dana kasnije ih pitamo je li to bila stvarna situacija ili samo mašta, često ni oni sami više ne znaju", tvrdi asistent na Odjelu za diferencijalnu i biološku psihologiju na Sveučilištu u Bonnu, dr. Merlin Monzel.

Također, prednost ponuđenih odgovora i njihovo isprobavanje pomaže u radu sa zatvorenicima, a Zelić Ferenčić kaže da dobar dio populacije osuđenika ima problem s autoritetom. „U ljudskoj prirodi se stvara bunt kada netko kaže kako i što treba raditi, svi vole donositi vlastite odluke i one su onda puno moćnije. Logično, pušač zna da su cigarete loše kao što i alkoholičar da je alkohol loš, ali nenametljivim načinom sugeriranja zaključaka, veća je šansa za promjenu.“

Afanti i VR

Afantazija je kada naš mozak ne stvara mentalne slike u mislima ni mašti. Ona se definira kao karakteristika, ne kao „poremećaj“, navodi Cleveland Clinic. Dr. Monzel objašnjava kako je za mnoge „afante“ nemoguće zamisliti kakvog je nešto okusa, kakvog mirisa, a najčešće – kako nešto izgleda. Iz tog aspekta, VR tehnologija bi uvelike koristila pri radu s afantima. Koristeći tradicionalne metode rehabilitacijskog rada ne bi bile učinkovite jer bi oni hipotetske situacije jedva percipirali, ili u ekstremnim slučajevima ih uopće ne bi mogli percipirati.

„Provedena su istraživanja u kojima su afanti i ne-afanti gledali horor film i njihove reakcije su bile potpuno iste – strah i znojenje. No kada su im dali da pročitaju strašnu priču, samo je u ne-afantima isprovocirana subjektivna i fiziološka reakcija. Mozak afanta ne može „prevesti" taj podražaj u sliku, upravo zato je VR dobar alat jer radi posao „prevođenja".

Ljudi koji imaju afantaziju tek su mali dio populacije, u najekstremnijim uvjetima ih je samo 1%. Kad se ubroje i oni s hipofantazijom – koji mogu zamišljati, ali uz veliki mentalni napor - radi se o 5% ukupne populacije.

Uporaba VR-a i u druge svrhe diljem svijeta

VR se već godinama koristi u zatvorskim sustavima u razne svrhe. U Španjolskoj, u Kataloniji se provodi projekt Ponte en su lugar (Stavi se na njezino mjesto) s ciljem prevencije rodno uvjetovanog nasilja. Mladi između 12 i 16 godina se nalaze se u ulozi žrtve i „proživljavaju" kibernetičko nasilje, seksualno iznuđivanje i govor mržnje, piše Realidad Virtual Barcelona. U Nizozemskoj i Švedskoj se koristi za regulacije emocija, kontroliranja impulsa i ,posljedično, prevenciju agresije.

U SAD-u se u nekim zatvorima koristi za meditaciju, smirenje osuđenika, stavlja ih se u aktualne situacije kako ne bi izgubili kontakt sa životom izvan zatvora. U Marylandu, u kaznionici za žene, se krenuo koristiti prije više 10 godina za obuku za automehaniku. Pri tome ženske zatvorenice uče kako promijeniti ulje i kočnice, kako zamijeniti gumu i kako koristiti dizalicu za auto, piše Gearsmagazine.com.

„Ima beskonačno mnogo opcija mogućih VR scenarija, mogu se koristiti i za nošenje s vršnjačkim naseljem. Uporaba novih tehnologija u probacijskom radu je neizbježna, već se naširoko koriste mobilne aplikacije i AI. VR ima puno potencijala, ali naravno nije rješenje za sve, samo je dio rješenja", zaključuje prof. dr. Durnescu.

Nedovoljan broj hotela i većih kompleksa, uz previsok postotak individualnog iznajmljivanja apartmana u stambenim gradnjama – problem je koji navodno izrazito muči turističku djelatnost u Hrvatskoj, a posebno na Jadranu. Nedavno, međutim, građevinski je aktivirana prva turistička koncesija na pomorskom dobru u zakonski maksimalnom predviđenom trajanju. Posrijedi su Kupari pokraj Dubrovnika, a investitor će biti u tome posjedu čak 99 godina. Smatra se, naime, kako dugoročne koncesije stimuliraju ozbiljna ulaganja u turizam, čime se popravlja opisana struktura ponude u RH.

No prve nevolje s tom investicijom ukazale su još prije gradnje, rušenjem ostataka slavnog hotela Pelegrin mimo svih apela i mišljenja arhitekata i njihovih udruženja koji su se zalagali za njegovu zaštitu i obnovu. Drugi problem mogao bi doći do izražaja tek nakon izgradnje budućeg pogolemog turističkog kompleksa u Kuparima. Prema sadašnjoj legislativi, dio smještajnih jedinica – apartmana i kuća – prodavat će se individualnim korisnicima u trajno vlasništvo. No to nije sporan moment samo na toj lokaciji, nego općenito u Hrvatskoj, gdje nekretninski biznis ustvari zlorabi turizam.

Pogodovanja izdvojenim akterima

Na temu regulacije dugotrajnih koncesija, nedavno je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljena jedna sociološka te ekonomska studija, vezana uz područja Rovinja, Malog Lošinja i Kupara. Tim istraživača predvodila je dr. Saša Poljanec Borić s kojom smo porazgovarali o nekim aspektima ove zapravo goruće problematike.

„U perspektivi europskog unutrašnjeg tržišta koje mora biti dinamično da bi bilo konkurentno, turistička koncesija kalibrirana na 99 godina izrazito je sporna“, procijenila je Poljanec Borić na pitanje o tome je li nevolja s koncesijskom regulacijom na pomoskom dobru više u predviđenoj dugotrajnosti ili dominaciji pojedinih aktera na određenim područjima. Ona pojašnjava da maksimalni rok cementira prednost jednog tržišnog aktera na određenoj lokaciji tako što isključuje uspostavu konkurentskih uvjeta poslovanja, a to nije sukladno načelima tržišnog natjecanja koji vrijede u Europskoj uniji.

Također, nije sukladno ni Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji. Iz perspektive nacionalne sigurnosne, prostorne i turističke politike, prema našoj sugovornici, ta je dugotrajnost još spornija jer se, u slučaju Kupara, radilo o geostrateškoj koncesiji. „Ona je izdana ruskom investitoru godinu dana nakon ankesije Krima 2015. godine, da bi se on iz posla povukao 2022. godine kad je počela invazija na Ukrajinu“, podsjeća ona i dodaje da je k tome dobio preferencijalni položaj na tržištu koji ne uživa nijedan turistički poslovni subjekt u RH.

Neshvatljiva neodgovornost nadležnih

Odnosno, tako je makar kad je u pitanju kontrola nad pomorskim dobrom, a s koncesijom su mu izdana i prava gradnje, također na 99 godina, a na lokaciji koja se nalazi par kilometara od vanjske granice EU-a. „Ja razumijem da ljudi hoće razvijati turizam i nemam ništa protiv, ali da zbog 'razvoja turizma' mogu biti ovako neodgovorni u državi koje je tako teško stekla samostalnost", komentira ova znanstvenica s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, „e to ne razumijem." O etažiranju u turizmu ona pak kaže da je to bitno kao poslovni model koji sufinancira izgradnju hotela, te pomoćna metoda stimuliranja razvoja hotela.

„Ali ne i kao glavna tema turističke i prostorne politike jer su te politike puno kompleksnije. Prostorne i turističke politike ne 'misle' samo o 'hotelskim zonama' nego i o mreži naselja, pomorskom dobru, kulturnom i prirodnom naslijeđu, društvenom standardu, održivosti i sl. Prema tome, temu etažiranja valja, u turizmu, vezati samo uz temu: gradnje hotela“, ističe Saša Poljanec Borić, uz opasku da joj izgleda kao da se u Hrvatskoj "tema etažiranja" odvojila od "teme gradnje hotela". A što bi točno bio uzrok takvom procesu?

Pomorsko dobro je ipak - javno dobro

„Mislim da se tako 'preoblikovala' zato što postoji interes velikog broja investitora da razviju nekretninske projekte u blizini pomorskog dobra“, konstatira ona, ali i zaključuje da su hrvatski građani ipak osvijestili činjenicu kako je pomorsko dobro - opće dobro. „Stoga, investitori moraju svoje poduhvate", nastavila je, „uklopiti u općeprihvaćeni narativ 'razvoja turizma' jer tako raste mogućnost da im država tj. porezni obveznici plate razvoj infrastrukture do njihovih parcela zbog tobožnjeg društvenog interesa 'razvoja turizma'." Ipak, pitanje je koliko je tu ikakav razvoj na dobitku.

„Ako je to etažiranje bitno zbog razvoja takvih zona, onda to smatram društveno nekorisnim i, zapravo, kontraproduktivnim za konkurentski razvoj nacionalnog turističkog branda“, mišljenja je Saša Poljanec Borić. Pritom valja napomenuti da pitanje etažiranja predstavlja samo jednu negativnu dimenziju novog Zakona o prostornom uređenju čiji je nacrt i prijedlog od strane Vlade RH proteklih dana postigao ono za što su mnogi vjerovali da je praktično nemoguće. U ogorčenoj kritici zbog popustljivosti komercijalnim investitorima generalno, dakle, ujedinio je doslovno svu hrvatsku oporbu zdesna nalijevo.

No ovom prilikom ostajemo na turističko-političkim detaljima te materije, a nadalje smo se za mišljenje obratili dr. Damiru Krešiću, ravnatelju Instituta za turizam u Zagrebu. On nas je upozorio da o koncesioniranju ima samo načelno stajalište, pa je u principu kategorički protivan ekskluzivitetu kad je posrijedi korištenje pomorskog dobra: „Ono je ujedno javno dobro par excellence, pa svakako podržavam zakonska rješenja koja idu u tom smjeru. Također, smatram da konkretna rješenja moraju odgovarati prvenstveno interesu lokalne zajednice, ali dugotrajnost koncesije je posebno pitanje."

Koncesija kao trajno vlasništvo

Krešić tako drži da je barem 30 godina roka u biti realna mjera stvari u većini slučajeva, jer ozbiljan biznis ne bi ni smio „igrati“ na brži povrat investicije. Također, ozbiljni ulagači neće ni pristati na kraće trajanje, jer im ono ne bi garantiralo sigurnost poslovanja. „Ako bi pristali na kraće, s njima ne treba imati posla, jer nisu ozbiljni, rekao bih, nego sumnjivi. Ali kad spominjete 99 godina, koliko se i kod nas počelo javljati u nekim primjerima, to već zvuči apsolutno previše", ocjenjuje ovaj ekonomist, dodajući kako je posrijedi faktično dobivanje pomorskog dobra u trajno vlasništvo.

On u tom smislu ironično citira misao čuvenog ekonomista Johna Maynarda Keynesa: „Na dugi rok, svi smo mrtvi.“ S druge strane, Krešić je sasvim protivan etažiranju smještajnih jedinica u turističkim kompleksima koje je po njemu uglavnom štetno. „Ako su lokalne zajednice odlučile da je nešto za turizam, onda nije za stanovanje, i obrnuto“, rekao je on za DW, „a suprotne prakse uzrokuju poremećaje na tržištu nekretnina, iseljavanje stanovništva, itd.“ Svejedno, čini se da Vlada RH zasad ne odustaje od takve (de)regulacije, pa će o ovim temama nesumnjivo biti još dosta burne rasprave.

Donald Trumpje najavio da će se američke snage "vrlo brzo" početi "boriti protiv venezuelskih trgovaca drogom" i na kopnu. Rutu kroz Karipsko more, koju su krijumčari droge iz Južne Amerike koristili, sada im je gotovo potpuno zatvorena, izjavio je Trump nedavno. Sada ih planira zaustaviti i na kopnu. Što točno pod time misli, američki predsjednik nije precizirao.

Od početka rujna, SAD su u južnom Karipskom moru napale oko 20 glisera – uglavnom iz Venezuele – s navodnim trgovcima drogom na brodu, pri čemu je ubijeno više od 80 ljudi. Venezuela te akcije naziva "izvanpravnim pogubljenjima". Međunarodni promatrači i stručnjaci također smatraju da se radi o jasnim kršenjima međunarodnog prava.

Operacija "Južno Koplje"

No, ono što venezuelske vlasti čini još zabrinutijima je s tim akcijama povezana demonstracija moći SAD-a. Tijekom posljednja tri mjeseca, američka mornarica je okupila značajnu vojnu silu u blizini venezuelske obale. U toj operaciji sudjeluje oko 12.000 vojnika, kao i desetak ratnih brodova, uključujući i najveći nosač zrakoplova na svijetu.

Socijalistička jedinstvena stranka Venezuele (PSUV), koja već više od 20 godina sve autoritarnije upravlja zemljom pod vodstvom predsjednika Nicolasa Madura, vidi u tome izravnu prijetnju suverenitetu zemlje – i svojoj vlasti.

Formalno, američka vojna operacija, koja sada nosi naziv "Južno Koplje", usmjerena je protiv trgovine drogom iz Južne Amerike prema SAD-u. Međutim, ogromna vojna mobilizacija izaziva sumnje u to da je to jedini razlog. Geopolitički interesi – poput smanjenja utjecaja Kine i Rusije u tom području – kao i ekonomski interesi, spominju se kao mogući motivi. Venezuela je zemlja s najvećim rezervama nafte na svijetu.

Cartel de los Soles kao teroristička organizacija

Jasno je da SAD žele povećati pritisak na venezuelsku vladu. Trump je više puta nazivao venezuelskog predsjednika i njegovu vladu "narko-teroristima". Za Madurovo uhićenje, SAD su ponudile nagradu od 50 milijuna dolara – dvostruko više nego svojevremeno za Osamu bin Ladena, organizatora terorističkih napada 11. rujna 2001. godine.

Od početka tjedna, "Cartel de los Soles" (Kartel sunca), čiji je vođa navodno Maduro, službeno je u SAD proglašen terorističkom organizacijom. "Cartel de los Soles", nazvan po oznakama na ramenima venezuelanskih časnika, navodno je kriminalna organizacija s korijenima u venezuelanskoj vojsci. PSUV se oduvijek snažno oslanjala na vojne snage. Ta činjenica, kao i pretvaranje Venezuele u jedan od najvažnijih trgovinskih centara za drogu u Južnoj Americi, potiču sumnje da je vlada umiješana u trgovinu drogom.

Venezuela se naoružava – ne samo retorički

Maduro poriče postojanje "Cartel de los Soles". Optužbe naziva "smiješnim lažima" kojima se želi opravdati "nezakonita intervencija" u Venezueli. Istodobno, on i ključni članovi njegovog kabineta podstiču venezuelanski nacionalizam. Na 105. godišnjicu venezuelanskog zrkoplovstva ministar obrane Vladimir Padrino López pozvao je Venezuelance da, ako zatreba, "i životom brane naciju".

Od rujna, vlada je obučila tisuće civila u rukovanju oružjem i aktivirala desetke tisuća milicijaca. Početkom studenog, venezuelske su snage navodno izvele veliku vojnu vježbu s oko 200.000 vojnika i paravojnih snaga. To bi činilo gotovo dvije trećine trenutno raspoloživih venezuelskih vojnih snaga. Uz to, prema Madurovim riječima, moglo bi se pridružiti još 4,5 milijuna obučenih civila.

Planira li Trump promjenu režima u Caracasu?

Svojom nejasnom najavom o vojnim operacijama na kopnu, Trump je ponovno potakao optužbe da želi srušiti Madurov režim vojnim putem. Stručnjaci i dalje smatraju da je to malo vjerojatno.

Jedan od njih, Christian Cwik sa Sveučilišta u Klagenfurtu, smatra da SAD ne planiraju invaziju na kopnu u Venezueli, jer bi to moglo postati novi Vijetnam. U vijetnamskom ratu, SAD su pokušavale od 1965. do 1975. godine, neuspješno, vojnim putem riješiti građanski rat u Vijetnamu u korist antikomunističkih snaga.

S druge strane, ciljani napadi raketama ili zračnim udarima na navodnu infrastrukturu za krijumčarenje droge nisu isključeni, smatraju i Cwik i politički analitičar Günther Maihold sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Ipak, za sada to ne izgleda vjerojatno, osobito jer bi, kako obojica stručnjaka napominju, američki napad mogao ponovno ujediniti duboko podijeljeni narod Venezuele oko vlade.

Želi li Trump dogovor s Venezuelom?

Zbog toga ne bi bilo iznenađujuće da je Trump – očito paralelno sa svojim novim prijetnjama – ponudio Madurovoj vladi pregovore. Ovu informaciju prenio je ovog tjedna news portal Axios pozivajući se na izvor iz američke vlade.

Politolog Francisco Rodriguez sa Sveučilišta u Denveru smatra da ga ovo ne bi trebalo iznenaditi. Već prije tjedan dana komentirao je u časopisu Foreign Affairs: "Tijekom svojih dvaju mandata Trump je složena unutarnja i vanjska politička pitanja rješavao dosljednom strategijom koju je izložio u svojoj knjizi The Art of the Deal iz 1987. godine: eskalirati da bi se pregovaralo."

Phillip Gunson iz Međunarodne krizne grupe također vidi sličan obrazac: "Čini se da Trumpov instinkt kaže da je bolje pregovarati nego ući u rat." Međutim, dodatna eskalacija čini se gotovo neizbježnom. Naime, njegove prijetnje do sada nisu urodile plodom, zaključuje Gunson: "Ako pritisak ne uspije i ako ne bude vojne reakcije SAD-a, flota bi se morala povući, a misija ne bi bila ispunjena – a to bi onda imalo neugodne političke političke posljedice za Trumpa."

Stanovnici jednog rumunjskog sela Puiesti bili su u šoku. U utorak prije podne (25.12.2025.), ruski dron srušio se na imanje u selu, 50 kilometara od granice Rumunjske s Moldavijom. Uplašeni vlasnik imanja rekao je lokalnim medijima da je bio sa svojom obitelji u kući kada je čuo veoma snažnu eksploziju. Dron je udario u drvo. Mnogi mještani su kasnije izjavili za rumunjske medije da se boje rata i da „pakuju kofere i odlaze“.

Gotovo istovremeno, u Moldaviji je ruski dron pao na krov hangara u selu Cuhurestii de Jos, 15 kilometara od ukrajinske granice. I tamo su stanovnici prestrašeni. „Probudiš se ujutro i ne znaš šta te čeka“, rekla je jedna starija mještanka moldavijskoj televiziji JurnalTV.

Nije zavladao strah samo kod stanovnika ova dva sela, nego i u široj javnosti Moldavije i Rumunjske. U utorak (25.11.2025.) ove dvije zemlje doživjele su dosad najteže povrede svog zračnog prostora od strane Rusije od početka sveobuhvatnog napada na Ukrajinu. Tijekom masivnog raketnog napada na Ukrajinu tog jutra, ukupno šest ruskih dronova ušlo je u moldavijski zračni prostor.

U Rumunjskoj se dron, koji je pao na Puiestiju, navodno više sati nalazio u zračnom prostoru ove zemlje, praveći veliku putanju iznad istočnog dijela zemlje. Stanovnici nekoliko okruga dobili su upozorenja putem mobilnih telefona.

Je li bilo namjerno?

U vojno gotovo nezaštićenoj Moldaviji ne postoji funkcionalna protuzračna obrana, tako da zemlja nije mogla oboriti letjelice. U NATO-članici Rumunjskoj situacija je drugačija: četiri borbena aviona NATO-a, među njima dva s njemačkim pilotima, poletjela su, ali su dron navodno više puta izgubili iz vida, oklijevajući oboriti ga.

Dva drona koja su pala nisu bila naoružana eksplozivom. U ruskim napadima na Ukrajinu ovakve letjelice često služe za obmanu protuzračne obrane, ali mogu biti korištene i za izviđanje. Putanje dronova, koji su ušli u moldavijski i rumunjski zračni prostor, upućuju na to da ih je Rusija namjerno usmjerila ka ovim zemljama.

One su navodno letjele s Krima preko Crnog mora do delte Dunava, zatim u južni i centralni dio Moldavije te na istok Rumunjske. No, za razliku od poljske vlade, koja je u rujnu 2025. optužila Rusiju da je namjerno uputila dron u Poljsku, moldavijske i rumunjske vlasti nisu iznosile takve optužbe.

Zračni prostor prekršen desetinama puta

U Moldaviji je ruski ambasador pozvan na razgovor još u utorak. U Rumunjskoj, međutim, reakcija vlasti prema Moskvi zasad izostaje. Ipak, ruski veleposlanik je i ranije zbog sličnih incidenata više puta pozivan u rumunjsko Ministarstvo vanjskih poslova. Posljednji put sredinom studenog, kada su mu pokazani i dijelovi ruskog drona koji je pao na rumunjsku teritoriju.

Rusija je u posljednjih nekoliko godina višestruko povrijedila zračni prostor Moldavije i Rumunjske kako dronovima tako i raketama. U Rumunjskoj je bilo i eksplozija. Početkom prošlog tjedna stanovnici sela Plauru u delti Dunava morali su biti evakuirani nakon što je ruski dron zapalio tanker tekućeg gasa u ukrajinskoj luci Ismajil. Prijetila je ogromna eksplozija. Rumunjsko selo Plauru udaljeno je na tom mjestu samo oko 250 metara od ukrajinske obale.

Rat postaje svakodnevica

Za Moldaviju i Rumunjsku ruski rat protiv Ukrajine sve je više dio svakodnevice. Mnogi se, posebno u Rumunjskoj kao NATO-članici, pitaju što se još mora dogoditi da bi vlasti i NATO snage na rumunjskom tlu odlučnije reagirale protiv ovakvih incidenata. Zanimljivo je i da se najveća NATO baza u jugoistočnoj Europi nalazi nedaleko od rumunjske luke Konstanca na Crnom moru.

„To je neshvatljivo“, komentirao je u utorak voditelj televizije Digi24: „Zakoni o obaranju dronova su doneseni, naređenja izdata, vojnici su imali slobodne ruke, a dron ipak nije oboren.“ Rumunjski ministar obrane Ionut Mosteanu, inače odlučan pristalica pomoći Ukrajini, teško je pronalazio objašnjenja. „Nismo u ratu“, rekao je, „ne možemo tek tako pucati, a da ne mislimo na posljedice.“

„Šetalište za ruske dronove“

U veljači 2025. rumunjski parlament usvojio je izmjenu zakona koja omogućava obaranje dronova u rumunjskom zračnom prostoru – što ranije nije bilo moguće. Zakon je stupio na snagu u svibnju 2025. To što se od tada nijedan ruski dron nije oboren, sadašnji predsjednik Rumunjske, Nicusor Dan, koji je na funkciju došao u svibnju 2025., ne vidi kao problem.

U srijedu je dao iznenađujuće umirujuću izjavu za rumunske medije: „Svi ti dronovi, koji s vremena na vrijeme uđu u naš zračni prostor – pa to su nezgode.“ Takvi incidenti dešavaju se, tvrdi, na mnogim mjestima u Europi. „Riječ je o tehničkim problemima.“ Pritom, nije precizirao što tačno znači „tehnički problemi“.

Potpuno drugačiji stav ima bivši predsjednik Rumunjske Traian Basescu, poznat po oštrim izjavama u pravcu Rusije. Na televiziji Digi24 je rekao: „Država koja poštuje samu sebe, ne dopušta da njen zračni prostor postane šetalište za ruske dronove.“

Nasilje je fenomen koji se javlja u mnogim državama širom svijeta. Međutim, u Srbiji ga vrh države tolerira i potiče. Štoviše, politička klasa koristi nasilje kao sredstvo za očuvanje vlasti.

U Srbiji i drugim državama jugoistočne Europe formiranje demokratskih oblika vlasti – parlamentarizma, podjele vlasti, slobode mišljenja i medija ili prava na demonstracije – od samog početka se sprječava kroz prihvaćanje nasilja kao legitimnog sredstva za rješavanje sukoba.

Upadljivo su česti masakri u Srbiji i drugim zemljama zapadnog Balkana – kao, na primjer, 3. svibnja 2023. u osnovnoj školi Ribnikar u Beogradu. Tada je trinaestogodišnji učenik ubio devetoro djece i jednog čuvara koristeći dva pištolja koja su pripadala njegovom ocu.

Dan kasnije je jedan 21-godišnjak u blizini Mladenovca ubio devet i ranio 13 osoba. Dvanaest ljudi ubio je 41-godišnji muškarac početkom siječnja 2025. u crnogorskom Cetinju.

Nasilje u privatnom prostoru

U obiteljima su česti fizički napadi muškaraca na žene ili partnerice. U Srbiji je, prema navodima povjerenice za ravnopravnost Brankice Janković, u posljednjih 14 godina ubijeno 430 žena. Mišljenje da su žene vlasništvo muškaraca i dalje je široko rasprostranjeno. Ni stanje u susjednim zemljama nije mnogo bolje.

Krajem 2023. Ministarstvo kulture Srbije objavilo je istraživanje prema kojem 85 posto građana smatra da je nasilje nad ženama privatni problem u koji se ne treba miješati.

U tom kontekstu se u Bosni i Hercegovini trenutno vodi žustra rasprava zašto nitko nije reagirao na femicid usred Mostara – iako je žrtva prije ubojstva trčala ulicama grada, vrišteći i pokušavajući pobjeći od bivšeg partnera.

Takvo izbijanje nasilja ne bi bili moguće da u regiji zapadnog Balkana ima manje oružja koje potječe iz ratova tijekom raspada Jugoslavije (1991.–1999.). Službeno je registrirano 770.000 komada oružja, a procjene govore čak o dva milijuna.

Nasilje u javnosti

U parlamentima Srbije, Crne Gore i Kosova fizički obračuni nisu rijetkost. Isto vrijedi i za općinske skupštine u mjestima poput Sjenice, Kraljeva, Čačka i Kule u Srbiji, kao i za gradske parlamente u Bileći i Pljevljima u Crnoj Gori, te u Prnjavoru, Foči i Sarajevu u BiH, gdje su fizički napadi zastupnika na oporbene predstavnike svakodnevna pojava.

Još jedno mračno poglavlje javnog prostora je nasilje prema pravosuđu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić redovito javno proziva suce i državne tužitelje jer ne pišu tužbe i presude u skladu s njegovim interesima.

Više od 600 sudaca i tužitelja žalilo se na predsjednika države u otvorenom pismu u ožujku ove godine. Optužili su ga da je pravosuđe „porobio" i „ponizio". Sve vodi prema njihovom potpunom podčinjavanju, čime se demokratska načela državnog uređenja u Srbiji gaze, navodi se u pismu.

Mediji kao megafoni vlasti

Mediji u Srbiji predstavljaju jedan od glavnih izvora mržnje, diskriminacije i kleveta. Njihova cenzura i centralizacija pretvorili su ih u propagandno glasilo predsjednika Vučića. On ima direktnu kontrolu nad gotovo svim medijima – bilo da je riječ o tisku, televiziji ili digitalnim platformama.

Kontrolirani mediji svojim dezinformacijama stvaraju virtualni svijet koji nema veze sa stvarnošću. Agresivnost, govor mržnje, senzacionalizam i lažne vijesti prisutni su svakodnevno. Sve je podređeno cilju da se vladajuća elita održi na vlasti i diskreditiraju protivnici.

Predsjednik Vučić kao generator i profiter nasilja

Glavni generator i profiter od nasilja u Srbiji je predsjednik države. Do sredine studenoga 2025. pojavio se na televiziji gotovo 350 puta – vjerojatno svjetski rekord. Jedinstveno je vjerojatno i to što Vučić nikada ne dozvoljava sugovornike: sam postavlja pitanja i sam na njih odgovara.

Ključne poruke su upozorenja na navodne neprijatelje: Hrvate, Bošnjake, Albance, EU, SAD, Vijeće Europe, UN ili pojedince poput Georgea Sorosa ili obitelj Rockefeller od kojih on, navodno, brani građane Srbije.

Brojni srpski stručnjaci, poput psihologa Žarka Trebješanina i Mile Jovanović, kritiziraju Vučićev govor kao „ulični žargon".

Protivnike naziva monstrumima, lešinarima, hijenama ili izdajnicima. Odvjetnici su za njega ološ, profesori lijeni, oporbenjaci kriminalci, fašisti ili strani plaćenici. Ovaj konfrontacijski i vulgarni rječnik već ima toksičan utjecaj na mlade. Vučićeva pretjerana prisutnost u medijima služi zastrašivanju. Njegove prijetnje dio su tehnike vladanja.

Promoviranje nasilja vodi do prihvaćanja nasilja

I tako se krug zatvara: širenje nasilja od strane vodećih političara u javnoj sferi dovodi do prihvaćanja nasilja i u privatnoj sferi. Fizički napadi, otvorene prijetnje smrću i podrška linču jedva da izazivaju reakciju u društvu.

Ova međusobna povezanost jasno se vidi kod dugotrajnih prosvjeda protiv vladajućeg sustava koji je isključivo pod Vučićevom kontrolom. Bezbroj puta je dokumentirano prekomjerno nasilje policije, nogometnih huligana ili batinaških grupa kojima dirigira predsjednik države.

S druge strane, Vučić naređuje pravosuđu uhićenja i kažnjavanja kritičara i prosvjednika pozivajući se na providne, neuvjerljive razloge. No on sam je pomilovao počinitelje nasilja koji su djelovali u njegovom interesu, a koje je poneki „neposlušni" sudac ipak osudio.

Europski parlament, vijeće i komisija donijeli su novu uredbu za zaštitu pasa i mačaka. Sada je još potrebna formalna potvrda Parlamenta i država članica.

Po prvi put se uvode jasna i jedinstvena pravila za uzgoj i prodaju ovih životinja. Njihovo podrijetlo bit će moguće precizno slijediti. Cilj je suzbiti ilegalnu trgovinu, posebno sa štencima.

„Time poboljšavamo naše mogućnosti za suzbijanje kriminalnih struktura i zaštitu životinja od teške patnje", objasnio je Peter Liese, glasnogovornik za ekologiju Europske pučke stranke, najveće frakcije u Europskom parlamentu. Političar CDU-a govorio je o „jasnim zahtjevima što se tiče zdravlja, higijene, smještaja, prehrane, mogućnosti kretanja i socijalnih kontakata životinja". Online prodaja, rekao je, neće biti zabranjena, ali će biti bolje kontrolirana. Mora biti moguća „jasna identifikacija" prodavača.

Usvojeno obvezno čipiranje

Najuočljivija promjena vjerojatno će izravno utjecati na sve vlasnike kućnih ljubimaca: usvojeno je obvezno čipiranje pasa i mačaka. Mikročip će životinji dati jasan identitet i pružiti precizne informacije o njezinom podrijetlu i svim bolestima.

Pregovori između država članica Europske unije, Europske komisije i Europskog parlamenta bili su posebno složeni u vezi s pitanjem čipiranja. Neke države EU-a upozorile su na pretjeranu birokraciju i često nemoguće ispunjavanje zahtjeva za dokumentiranje. Članovi Europskog parlamenta smatrali su da je potrebno usredotočiti se na mogućnost praćenja porijekla životinja.

„Iznimno je važno da stanemo na kraj psećoj mafiji“, kaže Liese. „To zahtijeva poboljšanja obveze čipiranja i registracije svih pasa i mačaka na razini cijele Unije. Tek kada je jasno odakle životinja dolazi, mogu se zaustaviti beskrupulozni uzgajivači i osloboditi skloništa za životinje." Mnoge od tih životinja, sa svim svojim problemima, brzo završe u skloništima. A skloništa su, kaže Liese, puna.

Planirano prijelazno razdoblje

Obvezna registracija vjerojatno neće tako brzo stupiti na snagu. Zemlje EU-a imaju do dvije godine vremena za uvrštavanje europskih propisa u svoje zakonodavstvo, uvođenje odgovarajućih obveza i potom kontroliranje provedbe. Planirano je prijelazno razdoblje od deset godina za pse i 15 godina za mačke.

Životni uvjeti mačaka također trebaju biti poboljšani. Mačke s "osobinama štetnima za njihovo zdravlje" više neće biti dopuštene za uzgoj ili natjecanja.

Aktivisti za prava životinja traže više

Organizacija za prava životinja PETA kritizira ove nove europske propise kao nedovoljne: "Kriminalna trgovina životinjama neće prestati", objasnila je Jana Hoger, psihologinja za životinje i stručnjakinja za kućne ljubimce u PETA-i. "Obvezno mikročipiranje korak je prema transparentnijoj dobrobiti životinja širom EU-a. Ali glavni problem je ilegalna i vrlo kriminalna trgovina štencima i mačićima, koja se mora što prije zaustaviti", kaže ona.

Njemačka ostaje unosno tržište za mladunčad, koja se poput robe „proizvodi" u najstrašnijim uvjetima u istočnoj Europi. Štence i mačiće se često prodaje bolesne, premlade i s krivotvorenim dokumentima. Aktivisti za prava životinja stoga pozivaju na zabranu "online trgovine živim bićima" na razini cijelog EU-a - s izuzetkom skloništa za životinje i organizacija za dobrobit životinja.

Europska svemirska agencija (ESA) je u utorak objavila kako je osigurala rekordni budžet od 22.1 milijardi EUR za financiranje svojih programa u iduće tri godine. Europa nastoji ostvariti više neovisnosti u svemiru.

ESA je također odobrila plan za jačanje obrambene suradnje i izložila planove za znanstvene svemirske misije na sastanku ministarskog vijeća u Bremenu. Zemlje članice ESA-e, njih 23, su se obvezale na pet milijardi EUR više nego u proračunu za 2022. godinu, a ukupan iznos predstavlja gotovo cijeli iznos financiranja od 22,2 milijarde EUR (25,7 milijardi USD) koje je agencija tražila.

„Tako nešto se još nikada nije desilo, količina skupljenih financija puno govori – to je znak povjerenja u Agenciju", rekao je na sastanku glavni direktor Josef Aschbacher.

U središtu rasprava u Bremenu bio je European Resilience from Space programme (Europski svemirski program za jačanje otpornosti) koji uključuje promatranje Zemlje, navigaciju i telekomunikacije. Program s procijenjenim budžetom od 1.35 milijardi EUR ima civilnu i vojnu namjenu. „Obrana je uvijek stvar nacionalne suverenosti", rekao je Aschbacher. „Ali udruživanje i dijeljenje imovine također ima europsku dimenziju."

Jedan primjer bilo je povećanje "broja promatranja i satelitskih snimaka u obavještajne i nadzorne svrhe", rekao je on.

Ukoliko Sjedinjene Države i Kina nastave graditi velike konstelacije satelita, a Europa ne učini ništa, Aschbacher se boji da će se „ista stvar desiti kao i sa Starlinkom - dominirat će američka kompanija koja će prijetiti europskim firmama i našoj poziciji“.

Njemačka je najviše pridonijela budžetu, s više od pet milijardi EUR, a slijedi ju Francuska s 3.7 milijardi EUR.

Rakete i teleskopi

Industrija se značajno mijenjala u proteklim godinama kako je Elon Muskov SpaceX počeo dominirati lansiranjima u svemir. Europa je izgubila neovisan način za lansiranje svoje misije u svemir nakon što je Rusija povukla svoje rakete uslijed invazije na Ukrajinu 2022.

Nakon nekoliko odgađanja, nova europska raketa Ariane 6 konačno je lansirana prošle godine. Međutim, za razliku od SpaceX-ovog radnog konja Falcona 9, ona se ne može koristiti više puta. ESA planira povjeriti razvoj prve višekratno upotrebljive rakete na kontinentu vanjskim tvrtkama i objavila je uži izbor potencijalnih kandidata.

U Bremenu je European Launcher Challenge primio više od 900 milijuna EUR doprinosa — dvostruko više nego što je bilo predloženo, rekao je Aschbacher. Povećanje financiranja za ESA-u dolazi u trenutku kada se američka svemirska agencija NASA suočava s velikim proračunskim rezovima pod vlašću predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, ESA je ovog tjedna priopćila da je NASA potvrdila kako će pridonijeti europskom marsovskom roveru Rosalind Franklin.

Misija je zakazana za 2028. godinu, a podrazumijeva bušenje površine Marsa u potrazi za tragovima izvanzemaljskog života. Među znanstvenim projektima koje je ESA predložila za budućnost, ali koji još nisu odobreni, nalazi se prvi svemirski laserski opservatorij namijenjen proučavanju gravitacijskih valova. To su valovi u prostor-vremenu koje je prvi predvidio Albert Einstein.
Drugi je rendgenski teleskop NewAthena koji bi proučavao ekstremne pojave u svemiru poput supermasivnih crnih rupa. Također postoji plan za slanje letjelice na Saturnov mjesec Enceladus, za koji znanstvenici sumnjaju da bi mogao imati tekući ocean ispod svoje ledene kore u kojem je moguć život.

ESA također ima zajednički prijedlog s Japanom o slanju letjelice nazvane Ramses koja bi proučavala asteroid Apophis koji će proletjeti kraj Zemlje 2029., u nadi da će se saznati više o tome kako se ubuduće obraniti od opasnih svemirskih stijena.

Europski astronauti na Mjesecu?

ESA je u četvrtak također najavila da će prvi europski astronauti koji će sudjelovati u NASA-inom programu Artemis, koji će vratiti ljude na Mjesec, biti iz Njemačke, Francuske i Italije. „Danas mogu najaviti da će prvi let biti dodijeljen njemačkom astronautu", rekao je Aschbacher na marginama sastanka.

Prva posada programa koja će putovati na Mjesec, a koja neće stupiti na njegovu površinu, planirana je za lansiranje u prvoj polovici iduće godine. Francuski astronaut Thomas Pesquet, jedan od vodećih kandidata iz svoje zemlje, rekao je da “to još nikada nije bilo službeno potvrđeno, tako da je ovo pozitivno”.

“Znači da Europa ima svoje mjesto u ovoj avanturi,” dodao je.

Jean-Pascal Hohm je mlad, pristojan i ozbiljan. Ovaj 28-godišnjak se uglavnom oblači ležerno – no kao zastupnik Alternative za Njemačku (AfD) u pokrajinskom parlamentu u Brandenburgu rado ponekad nosi i odijelo s kravatom.

Jean-Pascal Hohm je u Njemačkoj uglavnom nepoznat političar. Ali to bi se brzo moglo promijeniti. On bi u budućnosti trebao preuzeti važnu ulogu u svojoj stranci: trebao bi voditi novu omladinsku stranačku organizaciju koja treba biti osnovana 29. i 30. studenoga u Gießenu u Hessenu.

Hohm je već obećao da će omladinsku organizaciju usko vezati uz stranku. “Želimo biti kovačnica kadrova za stranku”, najavio je u intervjuu za desni medij Junge Freiheit TV. Dakle stranački vojnik, a ne revolucionar. "Želimo oblikovati dužnosnike, nositelje zastupničkih mandata i, nadamo se, i buduće članove vlade.”

San o samostalnoj AfD-ovoj vladi

Godine 2026. u Njemačkoj predstoje važni regionalni izbori. A AfD već mjesecima ima odlične rezultate u anketama. Na istoku Njemačke on je najjača stranka. U saveznoj zemlji Saska-Anhalt čak se može nadati sudjelovanju u vladi nakon pokrajinskih izbora. Ondje je stranka sada toliko jaka da se čak ni samostalna vlada ne čini isključenom.

Na putu prema vlasti AfD je početkom 2025. odbacio svoju tadašnju omladinsku organizaciju Mlada alternativa (Junge Alternative) koja je postala trn u oku stranačkom vodstvu kao previše ekstremna, preglasna i umiješana u previše skandala. A budući da je član u Mladoj alternativi mogao postati i onaj tko uopće nije bio u AfD-u, stranka nije mogla sankcionirati nepoželjno ponašanje.

AfD-u se našao u problemima jer je Mlada alternativa, prema mišljenju mnogih analitičara, zbog svojih ekstremno desnih i rasističkih kampanja bila nadomak zabrane. Održavala je kontakte s organizacijama neprijateljski nastrojenima prema Ustavu, poput Identitetskog pokreta, pa čak i s navodnim desničarskim terorističkim skupinama kao što su takozvani Saski separatisti. Njemačke sigurnosne službe zato su Mladu alternativu klasificirale kao “utvrđeno desno ekstremnu”. A budući da je ta organizacija formalno bila udruga, a ne dio stranke, zabrana bi prema njemačkom pravu bila znatno jednostavnija.

Nova omladinska organizacija kao strateški potez

Zabrana je mogla nanijeti veliku štetu i samom AfD-u. Jer njemačke sigurnosne službe i sudovi vide brojne naznake da stranka djeluje protiv temeljnih načela njemačkog Ustava. Prije svega zato što se u redovima AfD-a svako malo dovodi u pitanje jednak tretman ljudi u Njemačkoj: stranka uvijek iznova vodi kampanje protiv muslimana i useljenika. Kritičari zato već godinama zahtijevaju pokretanje postupka zabrane AfD-a. Da je prethodno došlo do zabrane omladinske organizacije bliske stranci, to bi im kritičarima išlo u prilog.

Alternativa za Njemačku se godinama brani protiv optužbi i oštro ih odbacuje. "AfD se vrlo snažno pokušava boriti protiv ove kategorizacije kao desno ekstremne i predstaviti ju kao smiješnu”, analizira politologinja Anna-Sophie Heinze sa Sveučilišta u Trieru u intervjuu za DW. “Ali istodobno se boji i posljedica.”

Nova organizacija stranačke omladine zato prije svega djeluje kao strateški potez: pod okriljem matične stranke mogla bi raditi profesionalnije i sa stabilnijim financijama. "Tako će biti još više ljudi koji mogu, primjerice, pomoći AfD-u iduće godine u predizbornoj kampanji. Moći će još profesionalnije voditi kampanje na društvenim mrežama”, pojašnjava Heinze.

Hoće li nova omladinska organizacija ostati desno ekstremna?

Zanimljivo će biti pitanje: koliko će biti mjesta u novoj organizaciji za desni ekstremizam? "Ne vjerujem da nova omladinska organizacija neće imati kontakata s Identitetskim pokretom ili desno ekstremnom scenom”, analizira politologinja Anna-Sophie Heinze.

Primjerice, Jean-Pascal Hohm je u prošlosti njegovao uske veze s desno ekstremnim i udrugama. U jednoj je čak bio na praksi. A u listopadu 2018. sastao se u Italiji s neofašistima. Njegova pokrajinska organizacija u Brandenburgu smatra se jednom od najradikalnijih u AfD-u. Pojedini članovi otvoreno dovode u pitanje njemačko državljanstvo migranata – što je protivno Ustavu.

Hohmov odnos prema takvim optužbama ostavlja mnogo prostora za interpretaciju. U intervjuu za Junge Freiheit kaže: “Čvrsto sam uvjeren da su programska načela koja AfD zastupa prema vani, kao i programska načela koja će i naša omladinska organizacija zastupati prema vani, potpuno u skladu s Ustavom.” Dakle, je li sam AfD potpuno u skladu s Ustavom – ili su to samo njegove poruke prema vani?

Hohm i njegovi drugovi već imaju i ime koje priželjkuju za novu omladinsku organizaciju: Generacija Njemačka. O imenu će odlučiti osnivački stranački kongres tijekom vikenda.

A mladi političari AfD-a imaju i glavnu temu: masovne deportacije iz Njemačke. Da ne bi prestrašili birače političari AfD-a radije govore o "remigraciji”.

Njemačka vladajuća koalicija, sastavljena od CDU-a, CSU-a i SPD-a, uspjela je kasno sinoć postići kompromis oko sporne mirovinske reforme. Nacrt zakona bi se još ove godine trebao naći na dnevnom redu parlamenta. Planirano je da se stopa mirovine u odnosu na plaću do 2031. zadrži na 48 posto.

No u popratnom dokumentu uz planirani mirovinski zakon obećava se temeljita mirovinska reforma iduće godine. Time se izlazi u susret Mladoj uniji (Junge Union, JU), podmlatku CDU-a i CSU-a koji se oštro protivio prethodnom planu da se stopa mirovine u odnosu na plaću od 48 posto zadrži i nakon 2031. Članovi JU-a su upozorili da bi time nastali milijardski troškovi koje bi otplaćivale buduće generacije.

Mlada unija u Bundestagu ima 18 zastupnika, što znači da bez njezinih glasova nije moguće usvojiti nove propise o mirovinama.

Posebna komisija za mirovinsku reformu

Kako bi buduća reforma trebala izgledati, time bi se trebala baviti posebna komisija koja bi trebala biti osnovana još ove godine i koja bi već do kraja drugog tromjesečja 2026. trebala iznijeti prijedloge. U drugoj polovici sljedeće godine reforma bi potom trebala ići u zakonodavnu proceduru, najavio je kancelar Friedrich Merz.

Tema nove komisije će biti i viša starosna dob za odlazak u mirovinu. Za koalicijskog partnera SPD to je dosad zapravo bio tabu.

Naglasak bi se ubuduće trebao staviti na privatno mirovinsko osiguranje kao dodatak uz zakonsku mirovinu. Dividendama paketa dionica u vrijednosti od deset milijardi eura savezna bi vlada trebala poduprijeti izgradnju privatne štednje kod mlade generacije. U tom kontekstu kancelar Merz je najavio stjecanje dionica države u Telekomu, Njemačkoj pošti i Commerzbanku.

Kakva je regulacija u drugim europskim zemljama?

Europska unija polazi od toga da će broj stanovnika u državama članicama, uz stabilnu imigraciju, sa sadašnjih 451 milijun pasti na oko 432 milijuna 2070. godine. Istodobno udio starijih osoba rapidno raste. Već danas je u mnogim zemljama Europe otprilike četvrtina stanovništva stara 65 godina ili više. No ako broj radno sposobnih ljudi pada, sve manje zaposlenih mora financirati sve veći broj umirovljenika.

Sigurno je jedno: postojeći mirovinski sustav, baziran na tzv. generacijskoj solidarnosti, u kojem se doprinosi zaposlenih izravno prosljeđuju umirovljenicima došao je do svojih granica. Već danas u Njemačkoj i mnogim drugim državama EU-a tek nešto više od dva zaposlenika uplaćuje doprinose za jednog umirovljenika. U budućnosti će se taj odnos pogoršati.

Državni proračun kao financijer mirovina

Budući da mirovinski doprinosi zaposlenih nisu dovoljni za financiranje svih mirovina vlade moraju mirovinsko osiguranje potpomagati i poreznim novcem. U Njemačkoj je ove godine ta subvencija iznosila znatno više od 100 milijardi eura i mogla bi do 2040. narasti na preko 150 milijardi - to bi bilo oko šest do sedam posto BDP-a. Italija trenutačno u Europi najviše troši na mirovine - gotovo 16 posto BDP-a.

Švedska i baltičke države svjesno su se odlučile za drugačiji pristup. Njihove mirovine uvelike slijede jednostavnu logiku: samo ono što se uplati, može se i isplatiti. Padaju li prihodi zbog demografskih kretanja, to se odražava na prilagodbu mirovina.

Ta računica je dobra za državni proračun, ali donosi i socijalne probleme. U baltičkim državama relativne stope siromaštva u starosti su među najvišima u Europi, jer mirovine ne prate rast plaća i cijena.

Devet država EU-a danas povezuje dob za odlazak u mirovinu s očekivanim životnim vijekom - među njima Danska, Nizozemska, Estonija i Slovačka. OECD dugoročno računa da bi se zakonska dob za odlazak u mirovinu u više zemalja mogla povećati na oko 70 godina ili više.

Nizozemska i Danska – najodrživije financiranje

Mirovinski sustavi u Europi složeni su. Mnoge države imaju mješovite sustave koji kombiniraju mirovinske doprinose, ulaganja kapitala i osnovnu socijalnu sigurnost.

Danska i Nizozemska često se navode kao suprotnost mirovinskom sustavu financiranom samo iz doprinosa. Obje imaju državnu osnovnu mirovinu za svakoga tko je živio u zemlji. Ta mirovina nije financirana doprinosima, nego porezima. Time se proširuje krug onih koji uplaćuju u sustav, bez izuzetaka. U Njemačkoj, primjerice, samozaposlene osobe i državni službenici ne moraju uplaćivati u državno mirovinsko osiguranje.

Mirovine koje nadilaze iznos osnovne mirovine gotovo su u potpunosti pokrivene ulaganjem kapitala. Zaposlenici preko poslodavca uplaćuju u kolektivne mirovinske fondove koji novac ulažu na tržištima kapitala. Dodatno je moguća i privatna štednja. No istina je i to: ti mirovinski fondovi ovise o kretanjima na financijskim tržištima.

Nakon pada Željezne zavjese, nekoliko srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država tražilo je alternative za svoje mirovinske sustave financirane doprinosima. Poljska i Mađarska uvele su 1990-ih i 2000-ih obvezne elemente pokrivene kapitalom, u kojima je dio mirovinskih doprinosa odlazio u privatno upravljane fondove. Tijekom financijske krize i u politički napetim vremenima obje su zemlje te reforme velikim dijelom povukle: ušteđena sredstva vraćena su u državni mirovinski sustav.

Rizik od siromaštva raste

Cilj reformi jest zajamčiti financijsku održivost sustava i u budućnosti. No bez obzira na odabrani put, očekuje se da će buduće mirovine u odnosu na plaće biti relativno niže, osim ako se ne bude radilo dulje ili privatno štedjelo za starost.

OECD navodi za prosječnog zaposlenika u Europi srednju neto stopu mirovine od oko 61 posto u odnosu na plaću. Dakle, u mirovini osoba dobiva oko trećinu manje novaca nego kada je radila. No postoje jaka odstupanja: dok je u Estoniji, Litvi ili Irskoj ta stopa djelomično ispod 40 posto, zemlje poput Nizozemske, Portugala ili Turske dosežu vrijednosti iznad 90 posto. Njemačka, Francuska i Švedska nalaze se u sredini.

Međutim, za životni standard u starosti presudni su i privatna štednja i vlasništvo nad nekretninama, zbog čega se niske državne mirovine u nekim zemljama mogu ublažiti tom dodatnom ušteđevinom.

Napokon su otklonjene nedoumice: četveročlana obitelj iz Hamburga umrla je od trovanja sredstvom za suzbijanje stjenica koje je, kako se pretpostavlja, korišteno u njihovom istanbulskom hotelu. Ovaj rezultat proizlazi iz sudsko-medicinskog vještačenja koje je priopćilo državno odvjetništvo koje vodi istragu. Turski mediji već su u srijedu izvijestili da je sudsko-medicinski institut svoj izvještaj o smrti obitelji 26. studenog dostavio nadležnom tijelu.

Sada je istanbulsko državno odvjetništvo priopćilo da je obitelj umrla zbog insekticida koji je korišten u hotelu. Točna vrsta otrova nije navedena u priopćenju, ali je dodano da nema nikakvih tragova koji bi upućivali na trovanje hranom kao što se prvobitno pretpostavljalo.

Kao posljedica novih saznanja, četvero od jedanaest osumnjičenih, među kojima su vlasnici štandova s uličnom hranom i restorana, pušteno je na slobodu, priopćilo je državno odvjetništvo. Šestero osumnjičenih, među njima vlasnik hotela, vlasnik tvrtke za dezinsekciju i nekoliko njegovih zaposlenika, ostaje u istražnom pritvoru.

Ranije su brojni mediji izvijestili da su istražitelji u hotelskoj sobi obitelji otkrili toksični plin fosfin. Ovaj vrlo otrovni plin nastaje kada aluminijev fosfid dođe u dodir s vodom ili vlagom. Fosfin oštećuje stanice u tijelu, sprječava transport kisika u krvi pri većim koncentracijama te može dovesti, među ostalim, do jakog kašlja, povraćanja te poremećaja rada jetre i bubrega.

Tvar aluminijev fosfid u Turskoj se često koristi za suzbijanje nametnika u poljoprivrednim pogonima i skladištima.

Propusti i ozbiljni sigurnosni nedostaci

Tragična smrt četveročlane obitelji u Istanbulu ne samo da je izazvala duboko zgražanje, nego je bacila svjetlo na ozbiljne sigurnosne nedostatke i niz starijih, nerazjašnjenih slučajeva trovanja u Turskoj.

Obitelj koja je nedavno preminula doputovala je 9. studenog na kratki odmor u Istanbul. Prvi zdravstveni problemi pojavili su se 12. studenog, nakon čega su s bolovima, mučninom i povraćanjem otišli u bolnicu. Nakon kratkog liječenja roditelji i njihovo dvoje djece vratili su se u hotel.

U noći na 13. studenog njihovo se stanje dramatično pogoršalo: ubrzo nakon prijema u bolnicu umrla su djeca, a sljedećeg dana i mlada majka. Otac se nastavio boriti za život na odjelu intenzivne njege jedne istanbulske klinike, ali je preminuo 17. studenog.

Sumnja: od ulične hrane do pesticida

Isprva su vlasti i liječnici sumnjali na trovanje hranom, s obzirom na to da je obitelj netom prije znakova trovanja konzumirala brojna turska jela ulične hrane.

No sumnja se brzo prebacila na hotel u kojem je boravila obitelj iz Hamburga, nakon što su i drugi gosti sa sličnim simptomima trovanja primljeni u obližnje bolnice. Prema riječima menadžera hotela, u hotelu su korištena vrlo otrovna sredstva protiv stjenica. Istražitelji su stoga kao vjerojatniji uzrok smrti smatrali trovanje kemikalijama.

Istraga je otkrila zabrinjavajuće detalje o tvrtki za suzbijanje insekata koja je radila u hotelu. Prema zapisnicima s ispitivanja, vlasnik tvrtke navodno nije imao potrebnu licencu ili odobrenje za djelatnost suzbijanja štetočina, niti je mogao dokazati odgovarajuću stručnu kvalifikaciju.

Serija sličnih slučajeva?

Nadalje, nakon smrti obitelji iz Hamburga javili su se roditelji jednog trogodišnjeg djeteta koje je preminulo 18. travnja 2025. u Istanbulu. Prema nalazu obdukcije, dijete je umrlo od trovanja insekticidima primijenjenima u neposrednoj blizini – primijenila ih je ista tvrtka koja je navodno provodila suzbijanje štetnika u hotelu obitelji iz Hamburga. Unatoč kaznenoj prijavi koju su roditelji trogodišnjeg djeteta podnijeli, tvrtka je, čini se, nastavila s radom.

Slučaj obitelji iz Hamburga dodatno je skrenuo pozornost javnosti na starije, još nerazjašnjene slučajeve koji ukazuju na raširen problem u postupanju s pesticidima.

Tako su se oglasili i roditelji lüneburške Erasmus studentice Marlene P., koja je prije godinu dana umrla u Istanbulu. Forenzičko izvješće o uzroku smrti svoje kćeri dobili su tek u kolovozu. I u tom izvješću navodi se trovanje sredstvom za suzbijanje štetočina, nakon što su u stanu ispod njezina studentskog stana navodno bili prskani insekticidi protiv stjenica. Roditelji sada zahtijevaju da se i slučaj njihove kćeri rasvijetli i da se odgovorni pozovu na odgovornost.

Marlenein slučaj nije jedini: već prije godinu dana umrlo je jednogodišnje dijete u Izmiru i sedmogodišnji dječak u gradu Konya, u čijoj su blizini deratizacijske službe također navodno prskale otrovne insekticide.

Turistička branša strahuje

U Turskoj su trovanja insekticidima, ali i trovanja hranom, učestali problem. Izvješća novinske agencije DHA bilježe samo u studenome najmanje 15 slučajeva masovnih trovanja nakon zajedničkih obroka u kantinama, menzama ili na velikim događajima, u kojima je više od 900 ljudi moralo biti liječeno. Promatrači smatraju da je to samo vrh ledenog brijega, s obzirom na to da se mnogi slučajevi ni ne prijavljuju.

Kao izravnu reakciju na tragediju, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i nadležna ministarstva nastoje sada ublažiti nastalu štetu po ugled zemlje i pojačati inspekcije. Uz to je istanbulski ured guvernera najavio strože kontrole uličnih prodavača i osnivanje nadzornih komisija za sigurnost hrane. Nadalje, poduzeća bi trebala biti obvezana na trajno audio i video snimanje. Također bi prodaja i primjena sredstava za suzbijanje štetočina trebale biti podvrgnute strožim kontrolama.

Na najnovije slučajeve trovanja zabrinuto je reagirala i turistička industrija: Rasit Genc, vlasnik turističke agencije sa sjedištem u staroj jezgri Istanbula, rekao je za DW da je zabilježen niz otkazivanja. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova zasad još nije prilagodilo svoje preporuke za putovanja u Tursku. Hoće li to učiniti nakon izvješća sudsko-medicinskog instituta, trenutačno nije poznato.

Suočena sa sve većim prijetnjama u regiji Dalekog istoka, vladajuća Liberalno-demokratska stranka (LDP) Japana raspravljat će o „sigurnosnoj politici zemlje". Tu nije samo riječ o konvencionalnom naoružanju, nego je tu i pitanje treba li ta zemlja napustiti tri temeljna načela protiv atomskog naoružanja: Japan nije želio posjedovati, nije želio proizvoditi, a nije dopuštao čak niti unošenje nuklearnog oružja na svoj teritorij.

Već i pomisao da jedina država koja je bila žrtva atomskog oružja u ratu sad napusti svoja načela i eventualno razvije vlastiti nuklearni arsenal je izazvala više nego srditu reakciju oporbe i dijela javnosti. I to upravo u godini kad se obilježava 80. obljetnica bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki i završetka Drugog svjetskog rata.

Šokirani i preživjeli iz Hirošime i Nagasakija

„Tri nenuklearna načela su temeljna državna politika koja počiva na nacionalnom konsenzusu", upozorava Akira Kawasaki, član izvršnog odbora japanske nevladine organizacije Peace Boat i supredsjedatelj Mreže za ukidanje nuklearnog oružja.

Kawasaki ističe kako je i parlament usvojio rezolucije u znak potpore tim načelima, „a bivši premijeri su se redom obvezivali da će ih poštovati svakog kolovoza, na obljetnicu Hirošime i Nagasakija".

„Osobno me veoma iznenadila vijest kako bi vlada mogla ‚razmotriti‘ reviziju nenuklearnih načela, a šokirane su i mirovne skupine i predstavnici hibakuša (jap.: preživjeli tih eksplozija)", rekao je za DW.

Uzbuđenje je počelo već 11. studenoga kada japanska premijerka Sanae Takaichi nije željela pred parlamentarnim odborom jasno potvrditi da će njezina vlada ostati privržena trima nenuklearnim načelima koja su službena politika Japana još od 1971.

Neće biti „tabua" kod sigurnosti Japana

Nekoliko dana kasnije je ulje na vatru dodao i politički strateg vladajućih japanskih liberala Takayuki Kobayashi izjavom kako predstoji temeljita "revizija” koncepta sigurnosti zemlje i kako to obuhvaća sva područja: „Naša je odgovornost kao vladajuće stranke raspravljati o sigurnosti bez nedodirljivih tema", rekao je. To znači da će vlada Japana ponovno razmotriti izdvajanja za obranu, a do kraja travnja izraditi prijedloge koji će pokrivati "sve aspekte nacionalne sigurnosti”.

I japanski mediji upozoravaju kako se tu radi o sudbonosnoj odluci. Uvodnik u dnevniku The Mainichi od 19. srpnja piše: „Preispitivanje ovog načela (odbijanja atomskog oružja – op. ur.) značilo bi povlačenje s puta Japana kao miroljubive nacije. Ako Takaichi nametne svoje osobno stajalište i postupi ishitreno, to će ostaviti trajnu ranu.“

Urednički komentar tog lista doduše priznaje i kako „nema sumnje da je sigurnosno okruženje Japana postalo znatno teže“, navodeći rusku invaziju na Ukrajinu i ubrzanje nuklearnog programa Sjeverne Koreje. „Ali zanemariti ideale Japana značilo bi poništiti desetljeća rada na ukidanju nuklearnog oružja. To bi također izazvalo zabrinutost među susjednim zemljama."

Atomsko oružje je „alat đavola"

Yoshihiko Noda, bivši premijer i sadašnji čelnik oporbene Ustavne demokratske stranke Japana također upozorava kako Japan treba „preuzeti vodeću ulogu“ u promicanju ukidanja nuklearnog oružja te je na konferenciji za novinare sredinom studenoga obećao da on i njegova stranka neće prihvatiti promjenu načela zemlje u odbijanju nuklearnog naoružanja.

Nihon Hidankyo - Japanska udruga žrtava atomskih bombi također je 20. studenoga objavila kako „oštro prosvjeduje“ protiv pokušaja ukidanja načela. Preživjeli Hirošime i Nagasakija „ne mogu dopustiti da nuklearno oružje bude uvedeno u Japan niti da zemlja postane baza za nuklearni rat ili meta nuklearnih napada". Terumi Tanaka, 92-godišnji član skupine za novinsku agenciju Kyodo je nuklearno oružje nazvao „alatom đavola".

Akiro Kawasaki ukazuje da su u posljednjem desetljeću sva istraživanja javnog mnijenja pokazala kako oko 70 % Japanaca podržava pridržavanje triju nenuklearnih načela, unatoč sve većim napetostima u regiji. A napetost još i povećava premijerka Takaichi upozorenjem Kini kako bi mogući napad na Tajvan bio „egzistencijalna prijetnja" Japanu i traži raspoređivanje japanskih „snaga za samoobranu" kako se u Japanu još uvijek nazivaju njene oružane snage.

Eskalacija sukoba oko Tajvana

Od onda se redaju oštre riječi između Pekinga i Tokija, pri čemu Kina emitira propagandne spotove protiv Japana, pojačava gospodarske sankcije i optužuje Tokio za poticanje regionalne napetosti.

Američki predsjednik Donald Trump nije se javno očitovao o sporu između Kine i Japana, no tijekom telefonskog razgovora s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u ponedjeljak Xi je rekao Trumpu da je „povratak Tajvana Kini“ ključni dio vizije Pekinga o svjetskom poretku, izvijestila je službena kineska agencija Xinhua. Kako javlja Wall Street Journal, Trump je ovog tjedna u telefonskom razgovoru japansku premijerku upozorio na „veću suzdržanost" u njenim izjavama i u provokacijama Kine.

No prošle nedjelje je japanski ministar obrane Shinjiro Koizumi posjetio otok Yonaguni na krajnjem jugozapadu otočja Okinawa i nekih stotinjak kilometara od Tajvana. Kako je objavljeno, tamo je planirano postavljanje novih baterija raketnog sustava protuzračne obrane. Kina te planove optužuje kao pokušaj „stvaranja regionalne napetosti i izazivanja vojne konfrontacije".

„Japanci najbolje znaju što je atomska bomba"

Tilman Ruff, profesor na Sveučilištu u Melbourneu i supredsjedatelj međunarodne Udruge liječnika za sprječavanje nuklearnog rata, podsjeća da Japan zapravo nikad nije odbio i takvo oružje jer se dugo oslanjao na američki nuklearni kišobran. Službeno, SAD više nema nuklearnog naoružanja u svojim bazama u Japanu, ali to naravno da nije slučaj i s brodovima američke ratne mornarice u toj regiji.

No veliki korak Japana bi bio posjedovanje vlastitog nuklearnog potencijala: „Ako Japan rasporedi vlastito nuklearno oružje, to bi bio vrlo značajan razvoj događaja“, smatra Ruff. „To bi destabiliziralo cijelu sjeveroistočnu Aziju i vjerojatno potaknulo lančanu reakciju. Bilo bi znatno vjerojatnije da i Južna Koreja postavi nuklearno oružje što bi sve zajedno potaknulo regionalnu utrku u naoružanju."

„Ali mislim da je javno mnijenje Japana svjesno te opasnosti. Japanci su izuzetno osjetljivi na atomsko oružje već i zbog iskustva i gađenja prema onome što nuklearno oružje doista čini.“

U wellness-hotelu u njemačkom gorju Harz zaposleno je 173 osoba. Direktor hotela Peter Windhagen se osobito u ovo doba godine suočava s velikim problemom: sve više bolesnih zaposlenika. On kaže da se od 2019. stopa bolovanja gotovo udvostručila te da neki zaposlenici odlaze na bolovanje i zbog blaže prehlade. „Mislim da pojedini zaposlenik uopće nije svjestan da nanosi gospodarsku štetu kada ide na bolovanje“, ističe Windhagen. I dodaje: „Naravno, važno je da zaposlenik ode liječniku ako se osjeća bolesno."

Povišenu stopu bolovanja u Njemačkoj ne primjećuje samo on: od 2021. broj bolovanja koja su prijavljena zdravstvenom osiguranju BKK znatno se povećao. To pokazuje ekskluzivna analiza podataka koje su novinarke njemačkog javnog servisa BR i list Augsburger Allgemeine dobili od BKK. Analizirani su podaci pet milijuna osiguranika.

Vrlo velik broj dana bolovanja otpada na bolesti mišićno-koštanog sustava, poput bolova u leđima ili artroze. No te vrijednosti – unatoč starenju radne snage – godinama ostaju stabilne. Veliku ulogu igraju i psihički poremećaji. Oni kontinuirano rastu i pojedinačno uzrokuju osobito duga razdoblja izostanka s posla.

Poseban skok zabilježen je 2022. kod bolesti dišnog sustava; tu se ubrajaju i korona i infekcije gripom, kao i klasična prehlada. Te brojke su ostale velike.

Bolesti dišnog sustava kao pokretač

Porast ima više uzroka. U tom je razdoblju, primjerice, uvedena obvezna elektronička potvrda o nesposobnosti za rad (eAU). To znači da pacijenti doznake za bolovanja više ne moraju osobno dostavljati zdravstvenom osiguranju, već se one automatski šalju. Dakle, podaci su sada potpuniji.

I: „Postoji takozvani efekt nadoknađivanja“, kaže Leif Erik Sander, ravnatelj klinike za infektologiju u sveučilišnoj bolnici Charité u Berlinu. Jednostavno rečeno: ako se bolesti nekoliko godina nisu mogle jako širiti – jer su ljudi, primjerice, ostajali kod kuće ili nosili maske – u sljedećim godinama dolazi do većih valova infekcija. Osim toga, mnogi su zaposlenici postali senzibilniji, kaže Sander i pojašnjava: „Ljudi sada s infekcijom dišnih putova, ako ne mogu raditi od kuće ili su općenito previše bolesni za rad, radije idu na bolovanje jer ne žele zaraziti kolegice i kolege."

„S COVID-om19 pojavila se još jedna velika bolest dišnih putova koje ranije nije bilo", objašnjava infektolog. „Ona uzrokuje približno jednako veliki broj bolovanja kao sezonska gripa, influenca, a ona je svake godine opterećenje za gospodarstvo."

I istraživanje Središnjeg instituta za liječničku skrb pokazuje: 58 posto dodatnih slučajeva bolovanja 2022. i 41 posto dodatnih slučajeva 2023. može se objasniti akutnim infekcijama dišnih putova i korona-infekcijama. Bolesti dišnog sustava činile su 2024. u Njemačkoj oko 20 posto svih dana bolovanja.

Značajne regionalne razlike

Regionalno postoje velike razlike u broju dana bolovanja osiguranika BKK u 2024. godini. Između savezne pokrajine s najviše i one s najmanje dana izostanka s posla u prosjeku leži gotovo deset dana. U Baden-Württembergu su zaposleni osiguranici BKK 2024. u prosjeku bili 18,5 dana na bolovanju, u Saarlandu i Saskoj-Anhaltu oko 28 dana.

Razlozi za to vrlo su višeslojni, kaže Hendrik Berth, psiholog na Sveučilišnoj klinici u Dresdenu koji se bavi vezom između rada i zdravlja. Berth vidi mogući uzrok u radnim uvjetima: na gospodarski snažnom jugu Njemačke tvrtke si lakše mogu priuštiti poboljšanje radnih uvjeta. Osim toga, podliježu određenom pritisku da pridobiju dobre zaposlenike te im stoga moraju ponuditi bolje uvjete.

Tu su i razlike u plaćama: „I članstvo u teretani se mora moći platiti od plaće”, kaže Berth za BR. I dodaje: važno je uvijek gledati pojedince.

Menadžeri najmanje na bolovanju

Broj dana bolovanja osobito je velik kod onih koji rade u djelatnostima čišćenja, prometa i logistike ili u proizvodnji. Čistači i čistačice u prosjeku provedu na bolovanju čak više od mjesec dana godišnje. To je dijelom i zato što su kod njih osobito česte bolesti mišićno-koštanog sustava, koje dovode do dugih izostanaka s posla.

S druge strane, znatno rjeđe na bolovanje odlaze ljudi na upravljačkim pozicijama te u IT-u i prirodoslovnim djelatnostima, primjerice informatičari, biolozi ili geolozi.

Bolesti mogu utjecati jedna na drugu, kaže Leif Erik Sander i objašnjava: „Ako možda ionako postoji veće psihičko opterećenje i tome se pridruži infekcija dišnih putova, može se brže postati nesposoban za rad.“

On trenutno sa svojim timom istražuje milijune podataka pacijenata. Oni pokazuju da zarazne bolesti – primjerice dišnih putova – mogu između ostalog izazvati srčane probleme. Veza je, prema međunarodnim studijama, toliko očita da europska kardiološka društva za prevenciju srčanih bolesti odnedavno preporučuju cijepljenje, primjerice protiv gripe ili pneumokoka.

Njemačka s oko 41 posto državnih rashoda u europskoj usporedbi izdvaja najviše novca za socijalnu sigurnost. To proizlazi iz studije poslodavcima bliskog Instituta der deutschen Wirtschaft (IW). Prema tim navodima, oko polovice sredstava troši se na mirovinsko osiguranje.

Studija dolazi neposredno uoči proračunskog tjedna u Bundestagu i važnih koalicijskih pregovora o mirovinskom paketu. Usred spora o mirovinama IW savjetuje „suprotstaviti se daljnjem rastu državne aktivnosti, a posebno socijalnih rashoda“. To vrijedi i za rashode u zdravstvu.

Po obrazovanju i javnim investicijama na dnu

Nordijske zemlje te Austrija i Švicarska izdvajaju po 40 posto ukupnih državnih rashoda za socijalnu sigurnost, u zemljama Beneluxa taj je udio 38 posto, pišu autori studije. Prosjek EU-a iznosi 39 posto. Mjereno udjelom u gospodarskoj snazi, nordijske zemlje kod socijalnih rashoda i dalje su nešto ispred Njemačke. Kod rashoda u zdravstvu (16 posto) Njemačka je zajedno s Beneluxom i nordijskim zemljama na vrhu.

Kao zapadnoeuropske usporedne regije Institut je uzeo zemlje Beneluxa, Austriju i Švicarsku te nordijske zemlje Dansku, Švedsku, Norvešku, Finsku i Island, koje su Njemačkoj relativno slične s obzirom na gospodarski razvoj i kulturna obilježja.

Posebno visoki su, prema IW-u, u Njemačkoj rashodi za javnu upravu. Između 2001. i 2023. su znatno porasli – sa 7,2 posto na 11 posto državnih rashoda.

U području obrazovanja Njemačka je na začelju s 9,3 posto ukupnih rashoda. Austrija i Švicarska, prema IW-u, gotovo su 50 posto iznad toga.

Kod javnih investicija Njemačka je, prema studiji, tijekom cijelog razdoblja promatranja bila na dnu. Trenutno na investicije otpada 6,2 posto ukupnih rashoda.

Kritika na način računanja

Njemački sindikalni savez (DGB), Udruga organizacija za socijalnu pomoć, kao i stranka Ljevica, kritizirali su metodologiju studije ovog instituta koji se smatra bliskim poslodavcima - i njihovim interesima.

Ako se ne promatra udio u ukupnim rashodima nego udio u bruto domaćem proizvodu, proizlazi drukčiji poredak: tada bi nordijske zemlje kod socijalnih rashoda bile „nešto ispred Njemačke (po 20 posto), prosjeka EU-a (19 posto), zemalja Beneluxa (18 posto) te Austrije/Švicarske (17 posto)“.

DGB je studiju nazvao „usporedbom na upitnoj osnovi". IW, tvrde, navodi „pretežito zemlje koje se uklapaju u željenu sliku i kod kojih Njemačka izgleda kao da troši previše na socijalna davanja“. „Nije iznenađujuće da instituti bliski poslodavcima žele ispričati priču da je socijalna država u Njemačkoj preskupa“, kažu sindikati.

DGB se pozvao na podatke Eurostata. Prema njima prosjek EU-a za socijalne rashode prošle godine iznosio je 27 posto. Njemačka je s 28,8 posto „tek na četvrtom mjestu“ – „iza Finske, Francuske i Austrije". Paritätischer Gesamtverband također je izjavio da su njemački socijalni rashodi „u sredini EU-a, a kod mirovinskog osiguranja već godinama ispod prosjeka“.

Šef kluba zastupnika Ljevice, Sören Pellmann, nazvao je IW-ovo izvješće „u velikoj mjeri neserioznim". Ako bi se socijalni rashodi mjerili udjelom u BDP-u, oni „ne bi bili viši nego prije deset godina. Rashodi su porasli, ali isto vrijedi i za BDP.“

Temperature padaju, zima je u Njemačkoj upravo počela – i time i sezona grijanja. Umirovljenica Elisabeth Bönner iz Frankfurta zato je brzo dogovorila termin sa svojim instalaterom grijanja. „Grijanje često tako čudno klokoće i ne znam jesam li ga možda krivo podesila", opisuje umirovljenica problem.

Instalater grijanja Flavio Magliarisi brzo je riješio problem, no budući da je uređaj već stariji, savjetuje: „Prije nego što zimi sjedite u hladnom, možda biste trebali razmisliti o novom sustavu grijanja.“ Ali što može – s financijskog gledišta – biti bolja alternativa?

Pogled u model-izračun organizacije za savjetovanje potrošača co2online pokazuje: ove godine će najskuplje biti daljinsko grijanje putem toplane. U obiteljskoj kući sa 130 četvornih metara stambene površine daljinsko grijanje košta oko 2.300 eura godišnje. Posebno skupo je i grijanje na naftu ili plin – oboje bi moglo koštati oko 2.000 eura. Znatno jeftinija je pak toplinska pumpa: prema prognozi taj način grijanja ove godine košta oko 1.000 eura, otprilike kao i drveni peleti.

Manje korisnika podiže naknade za korištenje

U svakom slučaju, grijanje će za Elisabeth Bönner ove godine biti skuplje. A njezin račun pokazuje: razlog su prije svega visoki troškovi za plinsku mrežu. „Kod naknada za korištenje mreže imamo situaciju da se već sada postupno sve više priključaka otkazuje i ukida. Ovi se troškovi zatim raspoređuju na manji broj kućanstava i time naknade za korištenje mreže znatno rastu“, objašnjava Peter Preisendörfer. On je energetski savjetnik u organizaciji za zaštitu potrošača savezne pokrajine Hessen.

Već sada udio naknada za korištenje mreže u računu Elisabeth Bönner iznosi više od 20 posto, s tendencijom rasta.

No većina stanovnika Njemačke se još uvijek grije na plin: prema Udruženju energetskog gospodarstva više od polovice svih stanova prošle godine grijalo se plinom. Daljnjih 17 posto kućanstava koristilo je naftu, a 15 posto na daljinsko grijanje. Struja i električne toplinske pumpe činile su tek oko sedam posto, a grijanje na drva još i manje.

Prvi uspjesi u toplinskoj tranziciji

Dugoročno bi se to trebalo promijeniti: Njemačka želi napustiti korištenje plina kako bi smanjila emisiju štetnih plinova. Jer gotovo polovica svih emisija CO₂ u zemlji dolazi iz sektora grijanja. To pokazuju brojke energetskog udruženja BDEW.

Prema aktualnoj anketi Saveza komunalnih poduzeća, gotovo svako peto gradsko poduzeće u Njemačkoj – njih 19 posto – želi u narednih 20 godina ukinuti svoju plinsku mrežu i umjesto toga se osloniti na daljinsko grijanje i toplinske pumpe.

Aktualni podaci Saveznog udruženja njemačkih proizvođača sustava grijanja pokazuju da je od siječnja do lipnja ove godine prvi put prodano više toplinskih pumpi nego plinskih kotlova.

Općine rade na toplinskim planovima

Kako bi svugdje pravodobno bilo moguće planirati čime će se ubuduće grijati, već sada se moraju izraditi komunalni toplinski planovi. Veliki gradovi i općine koji imaju više od 100.000 stanovnika moraju ih predati do 30. lipnja 2026. Manje općine imaju dvije godine više vremena.

„Može se već sada donekle ravnati prema tome, ali to je samo planiranje“, naglašava stručnjak Preisendörfer. Iako bi po njegovu mišljenju daljinsko grijanje – osobito u središtima gradova – moglo postati velika tema, on upozorava da od planova sljedećih deset godina nema puno koristi. „Ako sada imate kvar na grijanju, morate djelovati odmah", pojašnjava Preisendörfer. To znači: tko živi u centru grada i nema mjesta za toplinsku pumpu ili grijanje na pelete, zasad mu preostaje samo zamjena jedan za jedan novom plinskom peći.

Cijene CO₂ dalje rastu

Plinsko grijanje – osim rastućih mrežnih naknada – iz još jednog razloga postaje skuplje. „CO₂-naknada je pokušaj da se porezom osigura manja potrošnja fosilnih energenata. A to se odnosi i na energiju za grijanje u kući", kaže glavni urednik časopisa Finanztip Hermann-Josef Tenhagen.

Ta naknada je uvedena u Njemačkoj 2021. s 25 eura po toni CO₂. Od tada stalno raste i trenutačno iznosi 55 eura po toni. Kako će se to dalje razvijati, teško je predvidjeti: procjene do 2030. kreću se između 100 i više od 200 eura – dakle u prosjeku trostruko više nego danas.

Troškovi grijanja znatno rastu

Grijanje na naftu i plin tako će u idućim godinama postati puno skuplje. Koliko točno, pokazuje model-izračun co2online: za obiteljsku kuću od 130 četvornih metara troškovi plina mogli bi u sljedećih deset godina porasti za više od 1.000 eura, do čak 2.940 eura godišnje. Kod nafte bi troškovi mogli narasti i do oko 3.500 eura godišnje. Najjeftinije će biti toplinska pumpa i drveni peleti s oko 1.500 odnosno 1.600 eura. Najskuplje jest i ostaje daljinsko grijanje: 2035. moglo bi stajati više od 3.800 eura.

Tome je uzrok i to što daljinsko grijanje najvećim dijelom koristi fosilna goriva; CO₂-cijene se dakle naplaćuju i ovdje.

Za Elisabeth Bönner će vjerojatno biti neizbježna zamjena uređaja za grijanje. Zato ima savjetodavni razgovor kod instalatera. Jer s novim uređajem barem bi mogla uštedjeti na potrošnji plina.

Klimatski problem industrije cementa krije se u njenoj osnovnoj sirovini: u posebnoj vrsti vapnenca iz kojeg se radi cement i u toj stijeni je ugljikov dioksid (CO₂) "zarobljen” već milijunima godina. Problem je u tome što se tijekom proizvodnog procesa u peći oslobađa taj CO₂ i na kraju kroz gole­me dimnjake ispušta u atmosferu.

Do sada ne postoji tržišno isplativa inovacija koja bi to mogla spriječiti. Kako bi poboljšala svoje vrijednosti emisija CO₂, industriji cementa zasad preostaje tek nešto popravljati i poboljšavati svoje peći, ali čak i tada ostaje problem same prerade gdje se stvara dvije trećine emisije ugljičnog dioksida.

Filtrirati iz dimnjaka?

Kako bi postigla svoje klimatske ciljeve, industrija cementa mora krenuti drugim putem. Proizvođač građevinskog materijala Holcim spada među poduzeća koja su već počela s tim – u pogonu u Lägerdorfu u Schleswig-Holsteinu, a sada i na lokaciji Höver u blizini Hannovera. Samo se ondje svake godine u atmosferu ispusti 600.000 tona CO₂ za 800.000 tona cementa. Ovdje se želi smanjiti te emisije, iz ekoloških, ali i iz gospodarskih razloga. Teška industrija mora postati prihvatljivija za klimu, uvjeren je voditelj pogona Florian Trela, koji govori o „drugoj industrijskoj revoluciji".

Dio te „revolucije“ jest pokusni pogon za koji je upravo izliven temelj na tvorničkom zemljištu. Taj bi pogon ubuduće trebao filtrirati CO₂ iz toka dimnih plinova ogromne peći. „Znamo već da to može. Ono što još ne znamo jest: koliko dobro to može? Dakle, koliko je učinkovito i koliko će na kraju biti gospodarski isplativo?“, objašnjava Lisa Büscher, inženjerka proizvodnog procesa i voditeljica projekta.

Dugoročni cilj jest dobiti potpuno čisti CO₂ i dalje ga prodavati. Kome on treba? To možete vidjeti i vi kad posegnete za gaziranim napitkom – mjehurići su ugljični dioksid. Ili kemijskoj industriji: bilo da je riječ o čašicama za jogurt, madracima ili tekstilnim vlaknima – posvuda je CO₂ ugrađen kao sirovina, objašnjava Büscher.

Je li „zakopati" plin doista pametno?

No do toga je još dug put. CO₂ za sada mora otići negdje drugdje. Ili će se i dalje ispuštati u atmosferu, ili – a to je plan u Holcimu – odvoziti kamionima i utiskivati pod zemlju. Primjerice, u prazne plinske kaverne u podzemlju Sjevernog mora. Taj plan slijede i druga poduzeća.

Zaštitari okoliša se tome se oštro protive, među ostalima i njemačkoj Udruzi za okoliš i zaštitu prirode BUND. Podzemno skladištenje CO₂ je skupo i povezano s mnogim rizicima za ljude i okoliš, tvrde u BUND-u Donje Saske. Osim toga, time poduzeća gube motiv doista smanjiti CO₂. Ako se, kao u slučaju industrije cementa, ostatak emisija doista ne može izbjeći, prije svega bi trebalo koristiti prirodne apsorbere CO₂, poput ponovno navodnjenih močvara ili šuma.

Norveška ili SAD su predvodnici

Inženjerka Lisa Büscher poznaje te bojazni: „Naravno, mogu to razumjeti: još nema nekog velikog transporta CO₂ u Njemačkoj. To je nepoznanica i zato se ljudi boje, ali na nama je da otklonimo te strahove, jer to je tehnički izvedivo."

Za predvodnike se smatraju zemlje poput Norveške ili SAD-a, gdje je CCS (Carbon Capture and Storage), dakle „hvatanje i skladištenje CO₂", već dugo dopušten. U Njemačkoj će sve to još potrajati, čak i uz zakonsku izmjenu koju je sada odobrio gornji dom Parlamenta. U Holcimu u Höveru žele od 2030. biti spremni krenuti tim novim putem.

Kad je Starbucks 1999. otvorio svoju prvu poslovnicu u Pekingu, on nije nudio samo kavu. Sve brojnija kineska srednja klasa je u njegovim lokalima nalazila prozor u zapadni način života, prodavao se i American Way of Life. Koncern sa sjedištem u Seattleu brzo se širio i dominirao tamošnjim tržištem kupaca koji su spremni platiti i više za svoju kavu.

Ti dani su odavno prošli. Kineski konkurenti poput Luckin Coffee i Mannera pretekli su Starbucks i u broju poslovnica i u udjelu na tržištu. Najprije agresivnom politikom cijena, ali i zbog svojeg boljeg razumijevanja potrošačkih navika Kineza.

Tržište se mijenja

Mladim, urbanim Kinezima je mnogo važnije da je nešto „novo", ne samo u proizvodu nego i u distribuciji. Na primjer Luckin Coffee ostvaruje više od 90 posto svog prometa preko aplikacije, dok Starbucks i dalje ovisi o broju kupaca u svojim lokalima. Financial Times je nedavno izvijestio kako je Starbucksov promet u Kini između 2021. i 2024. pao za gotovo 19 posto, na 3 milijarde američkih dolara (2,58 milijardi eura). Prema Euromonitor Internationalu, tržišni udio tog američkog lanca i proizvođača kave se u posljednjih pet godina smanjio s 34 posto na 14 posto (2024).

Suočen s ovim izazovima na svom drugom najvećem tržištu, Starbucks je ovog mjeseca najavio prodaju 60 posto svojih udjela u kineskom poslu jednoj privatnoj skupini investitora iz Hong Konga. Posao vrijedan četiri milijarde američkih dolara s Boyu Capitalom stvara zajedničku tvrtku u kojoj Starbucks zadržava 40 posto udjela.

Veoma slično iskustvo je na kineskom tržištu imao i Burger King, a ovog tjedna je i on objavio novi zajednički nastup s partnerom iz Pekinga. Burger King je prodao većinski udio svojeg kineskog ogranka za 350 milijuna američkih dolara kako bi onda snažno ekspandirala zajednička tvrtka: do 2035. je planiran rast broja poslovnica u Kini sa sadašnjih 1.250 na preko 4.000.

Poplava kineskih tvrtki na tržištu

Ali takva iskustva nemaju samo američki koncerni. I francuski lanac trgovina sportskom opremom Decathlon planira prodati oko 30 posto svog kineskog ogranka – procijenjena tržišna vrijednost oko 1,5 milijardi eura. Jer i u tom segmentu je sve žešći pritisak lokalne konkurencije.

Za američke trgovce problem nije samo u slabijoj potražnji i žestokoj konkurenciji, nego i u brzini lokalnih konkurenata koji nove proizvode izbacuju na tržište brže i najčešće mnogo povoljnije. Osim toga, u urbanoj i obrazovanoj Kini je totalni trend digitalizacija i kineske tvrtke se daleko brže integriraju u taj digitalni ekosustav preko mobilnih platformi kao što su WeChat i Alipay.

„Mnoge globalne marke polako gube na snazi u Kini", kaže za DW Chenyi Lin iz Insead Business School. „Agilnost i prilagodljivost su tamo novi faktori uspjeha." A konkurencija je golema u svim segmentima: dovoljno je reći kako trenutno postoji 129 kineskih proizvođača električnih vozila, više od 50.000 lanaca za prodaju kave i više od 400.000 prodavaonica bubble-tea napitaka diljem zemlje.

Širenje i u luksuz po "kineskim cijenama”

Lokalni konkurenti su redom počeli u segmentu masovnog tržišta, ali sad šire poslovanje i u ekskluzivnom segmentu, i to uz još uvijek povoljne cijene. Kineske su tvrtke izazov "strancima” u mnogim segmentima, od prehrane i mode do elektronike i mobilnosti.

Jason Yu, direktor CTR Market Researcha, objasnio je da su kineske tvrtke nekada kopirale velike multinacionalne koncerne, ali on je uvjeren kako ih sad sustižu ili čak prestižu. „Na tržištu prodaje kave, primjerice, lokalni lanci predstavljaju nove proizvode mnogo brže nego Starbucks, ponekad u roku od nekoliko tjedana, dok Starbucks mora čekati mjesecima na odobrenje iz sjedišta", rekao je Yu za DW.

Jer to je i stvar mentaliteta potrošača: Amerikanci godinama naručuju svoj Pike Place Roast ili Vanilla Flavored Ground Coffee, a i Nijemci će najprije naručiti ono što Starbucks prodaje kao Cappuccino. No Kinezi će htjeti naručiti ono što se tek pojavilo na karti.

Optimizam se topi

Veliki je problem bila i pandemija COVID-a 19 kada je niz američkih proizvođača morao promijeniti svoje globalne lance opskrbe. Kriza im je jasno pokazala koliko je opasno biti ovisan samo o jednom izvoru pa je i Apple premjestio dio proizvodnje iPhonea u Indiju, dok je na primjer Nike proširio proizvodnju u zemljama povoljnije radne snage jugoistočne Azije.

I optimizam američkih tvrtki koje djeluju u Kini je pao na najniže grane: prema anketi američke gospodarske komore AmCham Shanghai iz rujna 2025., samo 41 posto poduzeća vjeruje da će sljedećih pet godina biti bolje.

Američke tvrtke žele smanjiti svoju ovisnost o Kini i zbog prijetnje troškova carina. Jedna od strategija za smanjenje rizika je zajednička tvrtka s domaćim partnerom koji će imati „lokalno znanje, kontakte i resurse da pomognu multinacionalnim markama da se bolje povežu s lokalnim ekosustavom umjesto da konkuriraju izolirano", objašnjava Yu.

Povijesno gledano, takve zajedničke tvrtke su bile najvažniji – i čak jedini put uopće za ulazak na kinesko tržište, u 1990-ima su bili i zakonski propisani. No tu redom ima i problema, kako zbog neujednačenih poslovnih okvira i ograničene kontrole nad poslovanjem, a onda i zbog stalne opasnosti od krađe tehnologije stranih tvrtki koje djeluju u Kini.

Ništa više s Kinezima?

Mnoge američke tvrtke imaju gorka iskustva s manjkavim nadzorom, sporijim donošenjem odluka i sukobima s lokalnim partnerima. U 2000-ima su mnoge strane tvrtke u Kini zato prekinule suradnju s lokalnim partnerima i radije otvorile predstavništvo u svom potpunom vlasništvu. No tu je trebalo čekati i na zakonodavstvo u Kini: na primjer u maloprodaji je potpuno strano vlasništvo dopušteno tek od 2022.

Yu misli kako su nekad zajedničke tvrtke bile „nužno zlo“, ali da su sporazumi koji se danas sklapaju nešto drugo. Jer sad više to nije sila zakona, nego strateška prednost.

„Na tržištu na kojem kineski konkurenti u roku od nekoliko tjedana izbacuju nove proizvode i potpuno se integriraju u digitalne platforme, sve se svodi na dinamičnost i agilnost. Mnoge američke tvrtke bi teško držale korak bez tih partnerstava.”

Američkim tvrtkama najveća opasnost nije konkurencija, nego potpuno povlačenje iz Kine. Okrenuti leđa najvećem potrošačkom tržištu na svijetu značilo bi odreći se dugoročnog rasta. Odlazak može izgledati kao smanjenje rizika, ali nosi i rizik od odlaska u beznačajanost. „Tko napusti Kinu, ne gubi samo današnji promet, nego i mogućnost oblikovanja potrošačkih navika sutrašnjice“, rekla je Lin za DW. „Kad lokalni brendovi postanu te navike, stranim tvrtkama bit će gotovo nemoguće ponovno osvojiti potrošače.“

Winston Churchill, Drugi svjetski rat. Teška literatura. Debeli tom od šest nastavaka uredno poslagan na polici autobusa smještenog u reciklažnom dvorištu u pulskom naselju Valmade. Pored njega Tito, pa opća enciklopedija. Malo dalje psiholog koji je zadobio etiketu kontroverznog desničara: Jordan B. Peterson i njegovih “12 pravila za život”. Klasici književnosti: Krleža, Hemingway.

Malo dalje očuvani porculanski set za kavu, kompjutorski monitori, veliki putni kofer, napa, štapni mikser, porculanske figurice delfina, nakit, čak i retro televizor s katodnom cijevi koji će se za koju godinu skupo prodavati po sajmovima antikviteta.

ReBus za razmjenu stvari

Sve to i puno više može se pronaći u dva neobična, rashodovana autobusa gradskog javnog prijevoznika Pulaprometa. Imaju i posebno ime: ReBus, a umjesto u starom željezu, završili su u reciklažnom dvorištu na rubu Pule. Uz novo ime dobili su i novu funkciju: građani ovdje mogu donijeti stvari koje im više ne trebaju i uzeti ono što im je potrebno, i to potpuno besplatno.

I to ne bilo kakve stvari, nego one koje su u još uvijek u dobrom stanju: mikser koji miksa, televizor koji radi, koturaljke koje se kotrljaju. Jedan je bus namijenjen dječjim potrepštinama, a drugi svemu ostalom, izuzev odjeće, obuće, građevinskog materijala, lakova i ostalih tekućina.

"Imam nove ruksake za djecu. Dijete mi je krenulo u školu, a ovo je ruksak za vrtić”, kaže za DW Kadira Kadić, koja je došla pružiti isluženom predmetu novu priliku za život. Prvi put je u ReBusu i oduševljena je idejom da stvari koje joj više ne koriste pokloni nekom drugom.

"To je super ideja. Prije sam stvari ostavljala pored kanti, da ljudi uzmu, bilo mi je žao ubaciti unutra. Podstanari smo i svaki put kad bismo selili ostavljali bismo pored kanti posuđe, čaše”, kaže Kadira te domeće da doma ima još puno igračaka koje će donijeti u dječji autobus.

A ondje nema čega nema. Najviše igračaka, i to potpuno očuvanih. Nove školske torbe, pernice, slikovnice, role. Ali i vrijedne stvari, poput aparata za pripremanje kašaste hrane za bebe poznatog i skupog proizvođača, ‘na paru', kako piše na kartonskoj ambalaži. Sve je spakirano uredno i s puno pažnje, da roba neoštećena nađe put do novog vlasnika.

Besplatno je, di ćeš bolje

“Došla sam pogledati, čula sam da ima dosta knjiga”, kaže nam Adela, koja je s Kadirom prvi put zavirila u ovaj neobični autobus. Pronašla je dječje slikovnice i novu nosiljku za bebu koju je držala u naručju. Potpuno novu, zapakiranu. Naše su sugovornice napravile dobar posao: pronašle su lijepe i korisne stvari, a zauzvrat donijele nešto što će trebati drugome.

Upravo to je bila ideja projekta kojeg su pokrenuli Grad Pula i gradska komunalna tvrtka Herculanea, uz partnerstvo udruge Zelena Istra, gradskog prijevoznika Pulaprometa, kao i Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna te Industrijsko-obrtničke škole Pula čiji su učenici sudjelovali u osmišljavanju, dizajnu i preuređenju autobusa. Na njima su ispisani duhoviti slogani: "Diskontejner. Besplatno je, di ćeš bolje. Ko ne uzmeš ti, će neko drugi pa ti vidi.”

Pulski gradonačelnik Peđa Grbin rekao je prilikom nedavnog otvorenja ReBuseva da je to s jedne strane priča o zbrinjavanju otpada, a s druge o zajednici.

"Nekada smo svi dijelili stvari, danas se život malo promijenio. Imaš nešto što ti više ne koristiš, tvoje dijete je preraslo, počne skupljati prašinu. Nekad si vrlo brzo znao kome ćeš to dati. To je bio dio naše tradicije. Sada očito treba mala pomoć. E tu ulazi naš ReBus - mjesto gdje će ljudi, i to oni koji se ne poznaju, moći dijeliti stvari. Donesi ono što tebi ne treba, uzmi ono što tebi treba. Projekt ima i praktičnu stranu: rasterećuje domove i sprečava stvaranje divljih odlagališta”, otkrio je srž stvari Grbin.

Ja tebi, ti meni…

Darin Kusačić došao je u dvorište nekim drugim poslom, a onda ga je privuklo šarenilo buseva pa je provirio unutra.

“Ne tražim ništa konkretno, došao sam pogledati čega ima. Isprva izgleda kao blago, možda se nađe nešto što ne očekuješ. Uvijek se ima nešto za donijeti. Ideja je jako dobra, nikad dosta ovakvih mjesta”, kaže Kusačić.

Radnik kojeg zatičemo u dvorištu nam priča: "Dolazi jako puno roditelja s djecom, ispalo je dosta zanimljivo. Ljudi su ranije bacali potpuno nove stvari, poput maski i peraja koje djeca dobiju za rođendan, a sada ih donose ovdje.”I doista, u busu nalazimo nekoliko komada maski s disalicama, potpuno novih, neraspakiranih. Tu su i dječji skejtbordi, bicikli…

Kad smo sljedeći put obišli ove zanimljive autobuse, maski više nije bilo, ali je prostor bio nakrcan novim igračkama. Iako se čini da navale baš i nema, očito je da razmjena u ovoj zanimljivoj donesi-ponesi stanici, mic po mic, ipak vrlo dobro funkcionira.

Ja tebi, ti meni. Ili obrnuto…

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...