Vecernji list

Kompanije za proizvodnju oružja nikada nisu toliko profitirale kao u 2024. godini, pokazuje izvješće instituta SIPRI o 100 najvećih svjetskih kompanija za proizvodnju oružja. Njihovi prihodi od prodaje oružja i vojne opreme iznosili su prošle godine 679 milijardi američkih dolara.

To je povećanje od 5,9 posto u odnosu na 2023. Već u toj godini su eskalacija geopolitičkih napetosti, a prije svega rat u Ukrajini, doveli do povećane potražnje za oružjem. Taj se trend u 2024. samo dodatno ubrzao.

Je li, dakle, rat u Ukrajini dobar za biznis? „Za obrambeni sektor definitivno", kaže za DW Nan Tian iz SIPRI-ja, jedan od autora izvješća. „Kompanije za proizvodnju naoružanja značajno su povećale svoje prihode u posljednje dvije godine.“ Razvijena je nova vojna oprema, zalihe su obnovljene, a uništena oprema zamijenjena.

Njemačke kompanije bilježe posebno visok rast

Od sto kompanija navedenih u izvješću, 39 je sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama i po tome je ta zemlja uvjerljivo najvažnija lokacija za industriju oružja. Na njenih 39 kompanija otpada gotovo polovica globalnih prihoda od poslovanja s oružjem. Njihov rast od 3,8 posto je, međutim, i dalje relativno skroman.

Što se tiče 26 europskih kompanija (bez Rusije), one su pojedinačno zabilježile različite rezultate, ali su zajedno imale povećanje prihoda od 13 posto.

Kompanije iz Njemačke bile su posebno uspješne – povećale su svoje prihode za čak 36 posto. „To je gotovo u potpunosti povezano s ruskom invazijom na Ukrajinu“, kaže Nan Tian. „Bundeswehr je povećao potražnju, a kompanije kao što su Rheinmetall ili Diehl proizvodile su tenkove, oklopne transportere i streljivo kako bi njemačka vojska zamijenila ono što je slala Ukrajini kao vojnu pomoć, ali i da bi povećala vlastite zalihe.“

Rusko ratno gospodarstvo prkosi sankcijama

Rusija je na rang listi SIPRI-ja navedena posebno. I nije iznenađenje da su ruski proizvođači oružja zabilježili značajan rast. Njihovi prihodi od izvoza jesu pali zbog sankcija, ali je zato naglo povećana domaća potražnja i više nego nadoknadila te gubitke.

Rusija je poseban slučaj, naglašava Nan Tian. „Zemlja je potpuno promijenila svoje prioritete. Tijekom protekle tri godine, njezino gospodarstvo i proizvodnja transformirale su se u ratnu ekonomiju.“ Svi resursi su, kaže stručnjak SIPRI-ja, usmjereni u ratne napore. Rusija je, na primjer, prema izvješću stockholmskog instituta, povećala proizvodnju topničkih granata kalibra 152 milimetra za 420 posto između 2022. i 2024. – s 250.000 na 1,3 milijuna komada.

Ruskoj industriji naoružanja zbog sankcija nedostaju dijelovi iz inozemstva, posebno elektronika za avione. Međutim, vjerovanje da će se ruska ekonomija zbog toga urušiti pokazalo se kao pogrešno, ukazuje Tian. „Iako je ta zemlja u mnogo lošijem položaju nego što bi bila da nije izvršila invaziju na Ukrajinu, jer tada ne bi bilo sankcija, Rusija se pokazala kao prilično otporna u suočavanju sa sankcijama i ekonomskim problemima.“
„Transformacija ruske ekonomije toliko je dalekosežna da će joj, ako se u Ukrajini postigne trajni mir, biti vrlo teško vratiti se na ekonomiju bez rata", smatra Nan Tijan.

Smanjenje kineskih prihoda od oružja ne znači više mira

Azija je na trećem mjestu poslije SAD-a i Europe, s 23 kompanije za proizvodnju oružja na listi SIPRI-ja. Azija je ujedno i jedina regija svijeta koja je zabilježila niže prihode nego 2023. Posebno su kompanije iz Kine zabilježile značajan pad – za deset posto. Niti jedna druga zemlja u izvješću SIPRI-ja nije imala takav pad.

„Ali to nema praktično nikakve veze s tim što u regiji vlada mir“, kaže Nan Tian. „Ako pogledamo rat u Ukrajini – naravno da vidimo da više rata znači i veću potražnju (za oružjem) i samim tim vjerojatno i veće prihode. Ali u slučaju Kine radi se o tome da je bilo brojnih optužbi za korupciju protiv kineskih kompanija za proizvodnju oružja.“ To je dovelo do otkazivanja ili odgađanja velikih ugovora o prodaji oružja u 2024.

Za to vrijeme kompanije s Bliskog istoka zabilježile su priličan rast – čak 14 posto. Ta regija sa svojih devet kompanija nikada ranije nije imala toliko proizvođača oružja i opreme u godišnjoj statistici SIPRI-ja. Samo iz Izraela ih je tri – dronovi i sustavi protuzračne obrane iz te zemlje posebno su traženi.

Iz te regije je i Turska, koja je ponovno ostvarila visoke prihode. Međutim, njezina kompanija Baykar, proizvođač borbenih i izviđačkih dronova Bayraktar, nije uspjela ponoviti svoje vrlo visoke rezultate izvoza u Ukrajinu iz 2024.

Najvažnije kompanije i dalje sa sjedištem u SAD-u

Pet najvažnijih kompanija za proizvodnju naoružanja u svijetu su, prema statistici SIPRI-ja, Lockheed Martin (npr. borbeni zrakoplovi F-35), RTX (motori za zrakoplove i dronovi), Northrop Grumman (rakete dugog dometa, između ostalog), BAE Systems i General Dynamics (nuklearne podmornice i navođene rakete, između ostalog). S izuzetkom britanske kompanije BAE, sve ostale tvrtke su iz SAD-a.

Ovo je prvi put od 2017. da se neka kompanija koja nema sjedište u SAD-u pojavila među pet najvećih izvođača radova u području obrane. Usporedbe radi, vojni ogranak europskog konzorcija Airbus zauzima 13. mjesto među sto najvažnijih kompanija, dok je njemačka tvrtka Rheinmetall na 20. mjestu.

U 2024. godini, četiri od tih sto kompanija imale su sjedište u Njemačkoj: Rheinmetall, Thyssenkrupp, Hensoldt i Diehl. Zajedno su ostvarile prihode od 14,9 milijardi dolara. Rat u Ukrajini rezultirao je značajnim narudžbama iz Njemačke, naročito PZO-sustava IRIS-T koje proizvodi kompanija Diehl.

Ugovor o isporuci topničkih granata kalibra 155 milimetara za njemački Bundeswehr najveći je ugovor o streljivu u povijesti kompanije Rheinmetall. Ona je ujedno zabilježila i povećanje prihoda od tenkova, oklopnih vozila i streljiva za 47 posto.

KNDS, francusko-njemački konzorcij proizvođača tenkova Krauss-Maffei, Wegmann i Nexter, zauzima 42. mjesto. I to zajedničko poduzeće zabilježilo je rast. Prihod je porastao za 14 posto, a broj narudžbi još znatno više – čak 40 posto. I toj kompaniji su rat u Ukrajini i prijetnja iz Rusije osigurali pune knjige narudžbi.

Trgovina ljudima može izgledati različito: žrtve su prisiljene raditi protiv svoje volje, prostituirati se, obavljati kriminalne radnje ili ih se prisilno udaje. Teško je reći koliko je problem stvarno velik, jer je broj neprijavljenih slučajeva ogroman. Jasno je da je fenomen posljednjih godina u porastu.

Ujedinjeni narodi procjenjuju da više od 50 milijuna ljudi širom svijeta živi u situacijama koje se mogu nazvati „modernim ropstvom".

U Moldaviji se svake godine službeno evidentira nekoliko stotina slučajeva. Prave brojke vjerojatno su četveroznamenkaste – na to ukazuje i studija koju je 2019. naručila Međunarodna organizacija za migracije (IOM).

„La Strada" – pomoć ljudima u nevolji

U mali ured u središtu glavnog grada Moldavije Kišinjevu svake godine stižu tisuće telefonskih poziva. Ljudi koji zovu često žele samo saznati kakvi su pravni okviri za rad u inozemstvu, pitaju je li ugovor o radu pouzdan te kako se mogu zaštititi od eksploatacije.

Ali tu su i oni pozivi koje u moldavskoj podružnici međunarodne nevladine organizacije La Strada nazivaju „SOS-pozivima" – pozivi ljudi koji žive u situacijama koje nisu sami izabrali i iz kojih ne vide izlaza.

„Tada stupamo u kontakt s policijom i dogovaramo sljedeće korake“, kaže Tatiana Fomina, pravna savjetnica i analitičarka u organizaciji La Strada. „U hitnim slučajevima organiziramo siguran smještaj, psihološku i medicinsku pomoć.“

Ova telefonska linija jedno je od mnogih rješenja koje ova nevladina organizacija nudi, a koja se od 2001. bori protiv trgovine ljudima.

Moldavci rade kao robovi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji

Tatiana Fomina se više od 20 godina bori protiv trgovine ljudima. U Moldaviji je malo onih koji se na tom području snalaze bolje od nje. Kao analitičarka i pravna savjetnica u La Stradi prikuplja informacije i pokušava otkriti obrasce iza pojedinačnih sudbina.

Tko postaje žrtva, kuda se ljudi odvode? I zašto? Trgovina ljudima se posljednjih godina znatno promijenila, kaže Fomina – i u Moldaviji. Početkom 2000-ih, priča ona, gotovo svi slučajevi odnosili su se na seksualnu eksploataciju. Moldavke su odvođene u inozemstvo, gdje ih se prisiljavalo na prostituciju.

Kako je tema trgovine ljudima dobivala sve više pažnje, sve češće su prijavljivani i slučajevi iskorištavanja radne snage. Danas oni čine većinu slučajeva trgovine ljudima. Glavna destinacija je Europska unija. Moldavci su najčešće prisiljeni na rad u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. Često im pod izgovorom oduzmu putovnicu, žive u skučenim prostorima, rade mnogo više nego što je dogovoreno i za to ne dobivaju nikakvu ili vrlo malu plaću.

Ljudi iz Bangladeša i Indije ne znaju da to nije u EU

Već dvije godine Fomina uočava novi fenomen: „Prije dvadeset godina Moldavija je bila samo zemlja porijekla za trgovinu ljudima. Nismo mogli zamisliti da će se Moldavija razviti u odredište.“

No budući da mnogi Moldavci odlaze na rad u EU, u Moldaviji sada nedostaje radne snage. Prazninu uglavnom popunjavaju ljudi iz Azije. „To je pitanje ponude i potražnje", kaže Fomina.

Kao i Moldavci u EU, ti ljudi se nadaju boljem životu u Moldaviji. Ali, često upadaju u mrežu trgovaca ljudima: 2023. je zabilježen prvi veći slučaj stranih žrtava na moldavskom teritoriju.

Više od 50 ljudi iz Bangladeša i Indije došlo je u Moldaviju uz lažna obećanja posrednika za zapošljavanje. Morali su platiti do 5.000 eura za posredovanje. „Prodali su svoje stanove, kuće da bi to platili", kaže Ina Buimestru, savjetnica u organizaciji La Strada.

U Moldaviji su morali predati osobne dokumente i bili su prisiljeni raditi u jednoj krojačnici koja snabdijeva europsko tržište. Mjesecima nisu dobivali plaću.

„Ljudi misle da dolaze u EU i da će ovdje dobro zarađivati", kaže Tatiana Fomina. „Ne znaju da Moldavija nije dio EU-a i što ih ovdje čeka.“ Moldavska vlada, međunarodne stručne grupe i nevladine organizacije sa zabrinutošću prate rast broja ovakvih slučajeva.

Faktor rizika – rat u Ukrajini

Još jedan razlog za zabrinutost je rat u susjednoj Ukrajini koji je izbio 2022. godine. Oko dva milijuna Ukrajinaca i Ukrajinki izbjeglo je najprije u Moldaviju, zemlju s 2,5 milijuna stanovnika. Radi zaštite od trgovaca ljudima, moldavska vlada, Ured visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) i IOM formirali su posebnu radnu grupu, a brojne međunarodne nevladine organizacije posvetile su se zaštiti izbjeglica. Danas u zemlji živi oko 140.000 Ukrajinaca.

„S vremenom je međunarodna podrška postajala sve manja i manja. Ali rizik od trgovine ljudima i dalje je velik“, kaže Fomina. Ona strahuje da je broj neprijavljenih slučajeva, u razdoblju kada su policija i granična služba radile na granici svojih kapaciteta, znatno veći.

Jedan slučaj joj je posebno ostao u sjećanju. Neposredno nakon izbijanja rata organizacija je dobila poziv iz zračne luke. Muškarac je bio na putu za Istanbul s jednom Ukrajinkom. Žena je djelovala dezorijentirano – može li stručnjak iz La Strade provjeriti situaciju? Kada je suradnik nevladine organizacije stigao u zračnu luku, sumnjivi muškarac je nestao bez traga – Ukrajinka je još bila tamo.

„Bila je drogirana. Kada se sljedećeg dana osvijestila, ničega se nije sjećala." Što je taj čovjek planirao s mladom ženom, Fomina ne zna – on nikada nije uhvaćen. Tako slučaj nikada nije ušao u službenu statistiku.

Manje registriranih slučajeva ne znači i manje žrtava

Moldavska vlada potpisala je i ratificirala najvažnije međunarodne sporazume na tom području. Ipak, stručna skupina Vijeća Europe GRETA u ovogodišnjem izvještaju poziva vladu da učini znatno više u borbi protiv trgovine ljudima. Posebno djeca iz romske manjine, kao i maloljetnici koji žive na ulici ili u državnim ustanovama, moraju biti bolje zaštićeni. Stručnjaci za problematiku trgovine ljudima trebaju dobiti veće ovlasti i bolju obuku.

Da često nedostaje stručnosti, primjećuje i Tatiana Fomina. To je posebno očigledno u ruralnim područjima u Moldaviji: „Policajci kažu da je previše komplicirano istraživati te slučajeve i da se radije fokusiraju na nešto drugo.“

Od 2020. do 2024. u Moldaviji je evidentirano 935 slučajeva trgovine ljudima – znatno manje nego u prethodne četiri godine. Ali za stručnu skupinu Vijeća Europe to nije razlog za optimizam. Naprotiv: ona kritizira da je pad broja slučajeva prije svega posljedica „smanjenja kapaciteta policije za borbu protiv trgovine ljudima" i poziva na hitne mjere.

Ako je nešto naučila u svim ovim godinama, kaže Tatiana Fomina, onda je to: manje evidentiranih slučajeva ne znači i manje žrtava.

Tko od 6. prosinca natoči više od 160 litara benzina mjesečno, morat će ubuduće plaćati znatno više, najavila je iranska vlada početkom tjedna. Od 6. prosinca postojat će treća cjenovna razina za benzin, kako je kabinet najavio početkom tjedna.

Cijena benzina je u Iranu snažno subvencionirana. Zemlja raspolaže četvrtim najvećim zalihama nafte i drugim najvećim zalihama prirodnoga plina na svijetu te nudi najjeftiniji benzin na svijetu.

Za potrošače prvih 60 litara mjesečno cijena ostaje na 15.000 rijala po litri (1,3 američka centa), sljedećih 100 litara se penje na 30.000 rijala po litri (2,6 američkih centi). Svaki litar iznad toga ubuduće će koštati 50.000 rijala (4,3 američka centa).

Ovaj korak dolazi u kontekstu rastućeg pritiska da se smanje subvencije za gorivo. Iransko gospodarstvo godinama trpi zbog duboke krize, pogoršane kroničnim lošim upravljanjem, korupcijom i međunarodnim sankcijama.

Strukturni problemi

Ekonomist Jamshid Assadi ocjenjuje povećanje cijene činjenično opravdanim. „Troškovi proizvodnje goriva u Iranu dvadeset su puta veći od cijena koje je odredila država. Subvencije dovode do pretjerane domaće potrošnje i masovnog krijumčarenja. Prema procjenama, dnevno se iz Irana prokrijumčari 20 do 30 milijuna litara", kaže Assadi za DW.

Krijumčarenje benzina u susjedne zemlje poput Afganistana i Pakistana unosan je posao. Ondje litra benzina stoji 80 do 90 centi.

„S obzirom na visoke državne rashode i kronični proračunski deficit, povećanje cijene odavno je bilo nužno", kaže Assadi, koji živi u Francuskoj. Ipak, naglašava da vlada ovom mjerom prikriva strukturne probleme: „Desetljetne političke napetosti sa Zapadom, sankcije koje iz toga proizlaze, nedovoljna ulaganja u naftnu industriju i monopolistički utjecaj Revolucionarne garde sprječavaju tržišno natjecanje te učinkovitu kontrolu cijena i proizvodnje.“

Tijekom proteklih desetljeća Revolucionarna garda masovno je proširila svoj ekonomski utjecaj i duboko je povezana s naftnim i plinskim sektorom zemlje. Assadi upozorava: „Dok se ti problemi ne riješe, država prebacuje teret na stanovništvo, bez provedbe dubinskih reformi."

Strah od rasta nezadovoljstva

Cijena benzina smatra se glavnim uzrokom inflacije u Iranu. Kada poraste cijena goriva, povećavaju se transportni troškovi, što izaziva domino-efekt na sve ostale cijene.
Već je 2019. povećanje cijene izazvalo prosvjede diljem zemlje, koji su brutalno ugušeni. Prema Amnesty Internationalu tada su poginule najmanje 304 osobe; drugi izvori govore i do 1.500 mrtvih.

Tada je cijena preko noći i bez javne rasprave povećana za 50 posto. Ovoga puta povećanje se provodi postupno, nakon rasprava u parlamentu i višemjesečnog izvještavanja o toj temi.

Ipak, ponovno bi mogli izbiti prosvjedi, upozorava Assadi: „S obzirom na visoku inflaciju od preko 40 posto i rastuće siromaštvo, društvene napetosti sasvim su moguće.“

Dan nakon najave kabineta glasnogovornica vlade Fatemeh Mohajerani izjavila je u intervjuu za Radio Goftugo da je cilj mjere „osigurati poštene cijene goriva i spriječiti rasipanje državnih resursa“. Više od 80 posto korisnika osobnih kartica za gorivo neće, kako je rekla, primijetiti nikakve promjene u svojim kontingentima ili cijenama.

Loš menedžment i organizirane krijumčarske mreže

Povećana cjenovna razina za količine veće od 160 litara trebala bi smanjiti poticaj za krijumčarenje i držati potrošnju pod kontrolom.

Stručnjak za energetsku strategiju Omid Shokri sa Sveučilišta George Mason u Fairfaxu u američkoj saveznoj državi Virginiji na to gleda skeptično: „Iranska vlada dosad nije mogla suzbiti krijumčarenje goriva iz više strukturnih razloga.“

„Tome doprinose loš menedžment, nedovoljni nadzorni sustavi i sustavna korupcija", kaže Shokri – primjerice kod loše kontroliranih granica. Tomu treba pridodati i velike razlike u cijeni goriva u zemlji i inozemstvu. Sve to pogoduje organiziranim krijumčarskim mrežama.

Samo povećanje cijene sigurno neće riješiti dublje probleme. „Iako su životni uvjeti stanovništva loši i prijeti društveno nezadovoljstvo, vlada mjeru opravdava ciljem smanjenja proračunskog deficita“, zaključuje Shokri.

Članak počinje navodima bivšeg američkog marinca i vatrogasca Johna Jordana, koji je prvi svjedočio o „turistima snajperistima" u veljači 2007. pred Haškim sudom a transkript ispitivanja dostupan je na internetu.

„Jordan je u više navrata u Sarajevu vidio muškarce koji su mu privukli pažnju odjećom, oružjem, te činjenicom da su ih vodili lokalni ljudi. Neki su imali puške, koje su više odgovarale lovu na divlje svinje u Schwarzwaldu nego borbama u gradu. Jasno se vidjelo da nisu vješti u kretanju kroz ruševine. Isto mu je, kako kaže, potvrdio i jedan suradnik s područja Mostara. Nakon Jordanovog svjedočenja o „turistima snajperistima“ uslijedilo je: ništa. Možda zato što su priče o Kanađanima, Rusima, Nijemcima, Švicarcima i Talijanima koji su s lovačkom opremom dolazili u Sarajevo i plaćali srpskim paravojnim jedinicama ogromne iznose da bi mogli ići u lov na ljude dugo smatrane urbanom legendom“, piše Frankfurter Sonntagszeitung (FAS).

"Ratni turisti nastavili izlete i tijekom 1994. i 1995."

Njemački list se potom osvrće na dosje koji je talijanski novinar Gavazzeni sa svojim odvjetnikom Nicolom Brigidom i bivšim sucem Guidom Salvinijem predao Državnom odvjetništvu u Milanu 28. siječnja 2025., a koji je FAS dobio na uvid. „Tu se navodi da je riječ je o najmanje stotinu „ratnih turista“, koji su nazivali jedni druge 'strijelcima' – mada bi prikladniji izraz bio serijske ubojice. Navodno su plaćali i do 300.000 eura (u današnjoj vrijednosti): 'Djeca su koštala najviše, zatim muškarci (po mogućnosti u uniformi i naoružani), onda žene, a najzad starce se moglo ubiti besplatno.' U dokumentu se tvrdi da je talijanska vojna obavještajna služba 1993. bila informirana o 'ratnim turistima' i nekoliko mjeseci kasnije priopćila da je identificirala polaznu točku tura i da ih je zaustavila. Ali je li to zaista istina? 'Ne, danas znamo da to ne odgovara istini. Izleti na front nastavljeni su i tijekom 1994. i 1995.', rekao je Gavazzeni prošle srijede u Milanu", prenosi njemački list.

Gavazzeni, koji je autor knjiga o atentatima na suce Giovannija Falconeja i Paola Borsellina koji su bili lovci na mafiju i o atentatu na papu Ivana Pavla II., u veljači bi trebao objaviti svoju najnoviju knjigu pod naslovom „I cecchini del weekend“ („Vikend-snajperisti“). Netflix i Amazon su ga kontaktirali – žele ekranizirati knjigu, koju će objaviti izdavačka kuća Paper First.

Što ga je najviše šokiralo? „Da je ubijeno dijete očito bilo najtraženiji trofej“, piše Frankfurter Sonntagszeitung i nastavlja: „Tijekom opsade Sarajeva, koja je počela 6. travnja 1992. i završila 29. veljače 1996., ubijeno je 11.541 ljudi. Među žrtvama je bilo 1.621 dijete. Svaka obitelj u gradu ima bar jednu žrtvu poginulu od granate ili snajpera. Sarajevo je okruženo planinama visokim preko dvije tisuće metara, koje se spuštaju u blage brežuljke. Snajperisti su bili postavljeni na tim uzvišenjima, s pogledom na ulice, trgove, stanove. Ili su bili na neboderima, s pogledom na 'Snajper aleju'. Ljudi koji su morali izaći van po vodu ili hranu trčali su trotoarima ili se sklanjali uz oklopna vozila UN-a.“

"Radost ubijanja"

„Gavazzeni je od kriminologinje Martine Radice naručio profil počinitelja. Bili su dobrostojeći, 'iz viših slojeva društva', poput 'liječnika, sudaca, odvjetnika, notara i poduzetnika', sklonih lovu. „Sve se temeljilo na traženju adrenalina. Bila je to radost ubijanja; jednom osjetiti moć da možeš ugasiti život čovjeku s kojim te ništa ne povezuje“, kaže Gavazzeni za njemački list.

Na početku se govorilo da su među sudionicima bili desničari. „To je dezinformacija. Ne potječe od mene", objašnjava Gavazzeni. „Ne vjerujem da je političko ili ideološko uvjerenje igralo bilo kakvu ulogu.“

Je li razgovarao s ljudima koji su vidjeli strance kako pucaju? „Da."

Prvi put je saznao za ratne turiste u ožujku 1995. iz članka objavljenog u listu Corriere della Sera: „Bio sam zgrožen i godinama sam o tome razmišljao.“ Počeo je pisati triler na tu temu. „Ali ubrzo sam shvatio da premalo znam. Sve bih morao izmisliti, pa sam odustao.“ A onda je u jesen 2022. izašao film Sarajevo Safari slovenskog režisera Mirana Zupaniča.

Gavazzeni je pisao Zupaniču, koji mu je poslao link i dostupne podatke. Najviše su ga potresle izjave bivšeg pripadnika obavještajne službe BiH Edina Subašića. Gavazzeni mu je pisao. Otpočela je intenzivna komunikacija, koja je dio dosjea...

Citat iz e-maila Edina Subašića iz studenoga 2024.: „Krajem 1993. sam iz dokumenata bosanske vojne obavještajne službe, tijekom ispitivanja zarobljenog srpskog dobrovoljca, saznao za ovaj fenomen. On je rekao da je s njim iz Beograda došlo pet stranaca." Najmanje trojica su bila Talijani. Sastajali su se u Trstu, zatim bi odletjeli do Beograda, potom su prebacivani u Mostar ili Sarajevo. Od Subašića potječe i izjava da je talijanski vojni obavještajni servis SIMSI (raspušten 2007) tvrdio da su te ture zaustavili.

"Zaplet kao iz trilera"

"U međuvremenu se u talijanskim medijima javljaju i drugi koji potvrđuju optužbe. Diplomat Michael Giffoni, tada stacioniran u Sarajevu, rekao je da mu je 1994. rečeno kako 'stižu autobusi puni bogataša sa svih strana. Lovci, ali i biznismeni'. Javio se i umirovljeni suradnik Caritasa koji je vodio humanitarne transporte i rekao da je vidio autobuse iz kojih su izlazili stranci u skupoj odjeći i s oružjem. Hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić upravo tvrdi da je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić 1992.–1993., kao dvadesetogodišnjak 'surađivao s turistima koji su plaćali', dok je bio dobrovoljac bosansko-srpske milicije koja je držala Židovsko groblje iznad Sarajeva."

Vučićeva glasnogovornica je te navode odlučno odbacila.

FAS nastavlja: „Sve to sada mora provjeriti milansko Državno odvjetništvo. Ispitivanja su već počela. Pokret Pet zvjezdica podnio je parlamentarni zahtjev da se dokumenti, koje talijanske obavještajne službe navodno imaju o „Sarajevo safarijima“, učine dostupnima."

Za knjigu o atentatu na papu Ezio Gavazzeni je imao pristup arhivu DIGOS-a, specijalne istražne jedinice talijanske policije. „Pomislio sam da bi bilo interesantno pitati arhive DIGOS-a u Trstu i Goriziji imaju li bilješke o prolasku lovačkih grupa", citira njemački list. No tamo su mu rekli da materijal iz tog razdoblja više ne postoji. „Nije li to čudno? Dok se u Rimu sve arhivira, na mjestima koja su tijekom rata na Balkanu bila čvorište ljudi, oružja i droge – sve je navodno bačeno?“, prenosi FAS.

„Neke stvari koje priča zvuče kao teorije zavjere ili kao zaplet iz trilera", piše dalje njemački tjednik. Očekivao je prijetnje. "Ali ništa nije stiglo, a iskreno, to nije dobar znak. Mislim da netko čeka da vidi što će knjiga otkriti", izjavio je za FAS Gavazzeni. „Milanskom državnom odvjetništvu Alessandru Gobiju on je predao i popis imena osoba koje je identificirao kao sudionike safarija. U knjizi ih neće imenovati", izvješćuje list.

„Ako pravosuđe dođe do istih zaključaka kao Gavazzeni i ako se uspije uhvatiti makar jedan čovjek koji je sudjelovao u smrtonosnim safarijima, to bi moglo biti suđenje stoljeća. Indicije su cijelo vrijeme bile tu. Trebalo ih je samo povezati – što je Gavazzeni učinio na svom laptopu u kafiću jednog trgovačkog centra“, zaključuje na kraju članka list Frankfurter Sonntagszeitung.

Kada se ovoga ponedjeljka poljski premijer Donald Tusk i njemački kancelar Friedrich Merz, zajedno sa svojim ministrima, sastanu na konzultacijama u Berlinu, u središtu rasprave bi trebali biti problemi sadašnjosti i rješenja za budućnost – o temama kao što su rat u Ukrajini, istočno krilo NATO-a, migracije, sigurnost i infrastruktura. No „slon u prostoriji“ bit će i teško nasljeđe iz prošlosti.

Desno-konzervativna stranka Pravo i pravda (PiS), koja je u Poljskojvladala od 2015. do 2023., postavila je u središte svoje politike prema Saveznoj Republici Njemačkoj pitanje naknade štete nanesenePoljskoj tijekom nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Tadašnja poljska vlada 2022. godine zatražila je od Njemačke ratnu odštetu u iznosu od 6,2 bilijuna zlota, nešto oko 1,5 bilijuna eura.

Poljski predsjednik potvrđuje zahtjeve za odštetom

Iako su desni konzervativci izgubili parlamentarne izbore u listopadu 2023. i morali predati vlast, njihov kandidat Karol Nawrocki je pobijedio na predsjedničkim izborima ovog ljeta. U govoru povodom 86. obljetnice izbijanja Drugog svjetskog rata, 1. rujna, potvrdio je pravo svoje zemlje na ratnu odštetu. Štoviše, budućnost partnerstva između Poljske i Njemačke uvjetovao je rješavanjem toga pitanja. Tijekom nastupnog posjeta Berlinu predsjednik je ponovio ovaj zahtjev.

Proeuropska srednjo-lijeva vlada Donalda Tuska dijeli njemačko stajalište da je pitanje ratne odštete pravno zaključeno. No i Varšava i Berlin svjesni su da bez humanitarne geste prema poljskim žrtvama rata neće biti moguć stvarni iskorak u odnosima dvaju naroda.

Uoči konzultacija u srpnju 2024. njemačka je vlada, prema medijskim izvješćima, ponudila 200 milijuna eura pomoći za oko 60.000 preživjelih žrtava rata, što je poljska strana odbila smatrajući to nedostatnim. Od tada rješenje nije na vidiku. „Razgovori su u tijeku“, odgovaraju predstavnici obiju vlada na upit DW-a, bez iznošenja pojedinosti.

Poljske žrtve rata čekaju humanitarnu gestu iz Njemačke

„Za istinski proboj u odnosima je potrebna gesta naknade koja prošlost ne bi konačno zaključila, ali bi je Poljaci, ili barem poljska vladajuća koalicija, pozitivno prihvatili", kaže Piotr Buras, voditelj varšavskog ureda European Council on Foreign Relations (ECFR).

Očekivanja o novom početku nakon pobjede Friedricha Merza na parlamentarnim izborima u Njemačkoj brzo su se raspršila. Novi kancelar doduše je održao predizborno obećanje i 7. svibnja, odmah nakon prisege, posjetio uz Pariz i Varšavu. Tusk je čak govorio o „novom otvaranju“ u njemačko-poljskim odnosima.

No pozitivan učinak brzo je nestao zbog jednostranog uvođenja graničnih kontrola od strane Njemačke. Zbog vraćanja nezakonitih migranata od strane njemačke policije, Tusk se našao pod pritiskom domaće javnosti i bio je prisiljen uvesti granične kontrole i na poljskoj strani. Mjere do danas pogađaju mnoge putnike, poduzetnike i prijevoznike s obje strane granice koji na dnevnoj bazi prelaze granicu.

Napadi na Njemačku od strane poljskih nacionalnih konzervativaca

Desni blok u Poljskoj smatra Njemačku svojim glavnim protivnikom i koristi svaku priliku za kritiku zapadnog susjeda. Čelnik PiS-a Jarosław Kaczynski nazvao je Tuska u parlamentu „njemačkim agentom“. Euroskeptični političar u Europskoj uniji, za koju vjeruje da njome dominira Njemačka, vidi najveću prijetnju poljskom suverenitetu. „Nijemci nam žele oduzeti državu“, rekao je na stranačkom skupu u listopadu.

Godine kritiziranja Njemačke ostavile su traga u poljskom društvu. Njemačko-poljski barometar, istraživanje koje se provodi od 2000., pokazuje da su simpatije Poljaka prema Nijemcima na rekordno niskoj razini. Samo trećina ispitanika izražava simpatije, dok je udio onih koji gaje neprijateljske osjećaje s 25 posto najviši u godinama.

Hoće li doći do sigurnosnog partnerstva?

Zbog takvog raspoloženja Tusk je u svojoj politici prema Njemačkoj znatno ograničen. Izbjegava bilateralne projekte s Berlinom, traži šire međunarodne formate i preferira druge partnere, uključujući nordijske zemlje i baltičke države. Poljska prema Berlinu vodi politiku „s podignutom ručnom kočnicom“, smatra njemački stručnjak Kai-Olaf Lang.

Među projektima koji bi mogli oživjeti njemačko-poljsku suradnju, stručnjaci na prvo mjesto stavljaju sigurnosno partnerstvo što je logična posljedica rata u Ukrajini. Već postoje pozitivni primjeri. Do prosinca su u istočnoj Poljskoj raspoređena dva njemačka sustava protuzračne obrane Patriot. Štite zračnu luku Jasionka kod Rzeszowa, koja služi kao čvorište za transport oružja u Ukrajinu.

Njemački borbeni zrakoplovi sudjeluju u nadzoru poljskog zračnog prostora. Poljska je, kaže jedan poljski savjetnik za DW (koji želi ostati anoniman), zainteresirana za to da se Bundeswehr ojača.

Poljska vlada dolazi ovoga ponedjeljka u Berlin s novim samopouzdanjem, koje se ponajprije temelji na ulozi Poljske kao države-granice prema istoku te na gospodarskim uspjesima. Dosadašnji odnos snaga, s Njemačkom kao učiteljem i Poljskom kao učenikom, više ne vrijedi, kaže jedan poljski savjetnik. Uspjeh konzultacija ovisit će o tome hoće li Nijemci to uvidjeti.

Hoće li Merz i Tusk slijediti primjer Adenauera i de Gaullea?

„Ni Scholz ni Merz nisu se dosad usudili učiniti gestu prema Poljskoj koju bi Tusk mogao predstaviti kao spektakularan uspjeh svoje politike prema Njemačkoj i time utišati kritičare“, žali stručnjak ECFR-a Buras.

U članku za tjednik Polityka pohvalio je Konrada Adenauera i Charlesa de Gaullea, koji su nakon Drugog svjetskog rata „imali hrabrosti u teškim vremenima preuzeti veliki rizik i pokrenuti značajne geste“. Politički analitičar zaključuje: „Merz i Tusk bi mogli napisati novo poglavlje te povijesti."

Ovo bi mogao biti ključan tjedan za pregovore o mirovnom sporazumu između Ukrajine i Rusije. Američki posebni izaslanik Steve Witkoff dolazi u utorak (2.12.) u Moskvu kako bi s ruskom vladom razgovarao o mogućem mirovnom sporazumu s Kijevom, priopćio je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.

Jučer su se Witkoff, zet predsjednika Trumpa Jared Kushner i američki državni tajnik Marco Rubio sastali s ukrajinskim pregovaračkim timom. Razgovori u Miamiju trajali su otprilike četiri sata. Nakon toga su i državni tajnik Rubio i novi ukrajinski pregovarač Rustem Umjerov opisali pregovore kao produktivne.

Rubio je rekao da je uvjeren da bi rat uskoro mogao završiti. Iako još uvijek ima teških pitanja, američka vlada ostala je optimistična, dodao je on. "Imali smo još jedan vrlo produktivan sastanak, nadovezujući se na ženevske pregovore. Naš cilj nije samo okončati rat", rekao je Rubio. "Želimo i pomoći Ukrajini da zauvijek bude sigurna, kako se više nikada ne bi morala bojati invazije. I želimo da za Ukrajinu započne razdoblje prosperiteta."

Trump vidi šansu za dogovor

I američki predsjednik Trump, koji doduše nije bio izravno uključen u pregovore, na povratnom letu iz Mar-a-Laga za Washington rekao da postoji dobra šansa za dogovor. Međutim, Ukrajina još uvijek ima neke teške probleme, poput korupcijskog skandala, dodao je Trump. Šef Bijele kuće je taj skandal opisao ovako: "Nije baš od pomoći."

Zbog tog skandala je prethodni ukrajinski glavni pregovarač Andrij Jermak morao dati ostavku. Novi glavni pregovarač Umjerov zahvalio je američkom državnom tajniku Rubiu: "SAD nas sluša. SAD nas podržava. SAD je na našoj strani."

Ni Rubio niti Umjerov nisu govorili o sadržaju samih pregovora. No, novinari koji su pratili taj susret na Floridi izvještavaju da su se razgovori prvenstveno usredotočili na tri ključne točke. Prvo: sigurnosna jamstva za Ukrajinu kako bi se spriječio ponovni napad na zemlju. Drugo: što će se dogoditi s ukrajinskom željom da se pridruži NATO-u? I treće: koje će teritorije Ukrajina ustupiti Rusiji?

Danas bi u Moskvi posebni izaslanik Witkoff trebao razgovarati o statusu pregovora s Rusijom. Trump je nedavno morao braniti Witkoffa od žestokih kritika. Demokratski političari optužili su Witkoffa da je neke od ruskih maksimalnih zahtjeva doslovno preuzeo i „ugradio" u izvorni dokument od 28 točaka.

Kritika na račun Witkoffa

Čak su i republikanski članovi Kongresa koji inače čvrsto podržavaju Trumpa kritizirali Witkoffovu navodnu bliskost s Rusijom. "Ne možete biti America-First (Amerika na prvom mjestu, nap. red.) i istovremeno proruski nastrojeni. Rusija je samoproglašeni protivnik Amerike. U ovim mirovnim pregovorima morate Rusiju promatrati kao skeptičnog protivnika", rekao je zastupnik Mike Turner iz Ohija na CBS-u.

Republikanski kongresmen Don Bacon iz Nebraske otišao je još dalje na ABC-u. Bio je uznemiren što su se Witkoff i Kushner prvenstveno usredotočili na komercijalne interese. "Mnogi ljudi oko predsjednika nadaju se zgrtanju milijardi kroz sporazum s Rusijom. To me enormno uznemirava. Želim vidjeti Ameriku kao vođu slobodnog svijeta, zabrinutog oko prava i pravde, a ne oko poslovanja."

Demokratski političari također su optužili Trumpovu administraciju da ignorira interese svojih europskih saveznika. Ne možete prisiliti Europljane da plate milijarde za Ukrajinu, a zatim ih isključiti iz pregovora, kažu oni.

Od 1981. godine, kada je bolest postala poznata, AIDS je odnio 44 milijuna života širom svijeta. Smatra se jednom od najtežih epidemija u povijesti čovječanstva. Iako je broj smrtnih slučajeva s vremenom opao zahvaljujući edukaciji i preventivnim mjerama, ljudi i dalje umiru od posljedica ove bolesti. Tijekom 2024. godine, od AIDS-a je u svijetu umrlo oko 630.000 ljudi.

Testirano više od 800 antitijela protiv HIV-a

Istraživački tim koji predvodi Florian Klein, ravnatelj Instituta za virologiju, proučio je uzorke krvi 32 osobe. Sve su one zaražene HIV-om, ali su samostalno – dakle, bez terapije – razvile snažan i široko djelotvoran imunološki odgovor kroz antitijela protiv virusa.

Znanstvenici su u laboratoriju testirali više od 800 različitih antitijela iz tih uzoraka, ispitujući njihovu sposobnost neutraliziranja HIV virusa. Jedno od njih, pod oznakom 04_A06, posebno se istaknulo. Ovo antitijelo blokira mjesto pomoću kojega se virus veže za stanice domaćina tijekom infekcije. Na taj način sprječava ulazak HIV virusa u stanice. Kada virus uđe u stanicu, on preuzima njezine funkcije i koristi ih za vlastito umnožavanje, čime dugoročno slabi imunološki sustav.

Plan za proizvodnju antitijela nalazi se u ljudskom imunološkom sustavu – u B-limfocitima. Kada dođu u kontakt s patogenima, ti limfociti sazrijevaju u plazma stanice koje proizvode velike količine antitijela – među njima i 04_A06. Istraživači su dešifrirali genetski plan za njegovo stvaranje i uspjeli ga reproducirati. „Znači, više nije potrebno uzimati krv od pacijenata, već se taj genetski plan može umetnuti u drugu stanicu i reći joj: proizvedi ovaj protein – odnosno ovo antitijelo."

Antitijelo 04_A06 – za terapiju i prevenciju HIV-a

U eksperimentima na miševima koji su nosili komponente ljudskog imunološkog sustava i bili zaraženi HIV-om, antitijelo 04_A06 uspjelo je potpuno neutralizirati većinu HIV virusa. Istraživači su proveli testove na oko 340 različitih varijanti HIV-a, uključujući i one koje su već bile otporne na druga antitijela. „Virusi su vrlo raznoliki, i to je razlog zašto je HIV tako teško liječiti – jer postoji velika genetska raznolikost među virusima“, objašnjava Klein. Novo otkriveno antitijelo, međutim, uspjelo je neutralizirati 98 posto testiranih varijanti.

Dakle, 04_A06 mogao bi pomoći ljudima koji su već zaraženi HIV-om, jer virusu onemogućava pristup stanici. „Veže se za receptor virusa, blokira ga i tako sprječava da zarazi ciljnu stanicu.“ Osim toga, virusi koji su „označeni“ antitijelima lakše se prepoznaju i uništavaju od strane imunološkog sustava. Ovo bi se antitijelo moglo koristiti i preventivno, kako bi se spriječila HIV infekcija: „Ako antitijelo već postoji u tijelu, virus koji uđe biva odmah zaustavljen prije nego što uspije zaraziti stanicu.“

Još uvijek nema cjepiva protiv HIV-a

Novo antitijelo moglo bi djelovati kao tzv. pasivna imunizacija. Suprotno tome, aktivna imunizacija podrazumijeva cjepivo koje omogućava tijelu da samo proizvodi antitijela – ali takvog cjepiva još nema. Postoje istraživanja s mRNA cjepivom, koje bi trebalo potaknuti imunološki sustav da reagira na određeni protein iz ovojnice HIV virusa. Međutim, do sada je ovaj pristup testiran samo na jednoj varijanti virusa.

Trenutačno se različiti lijekovi u obliku tableta ili injekcija koriste za profilaksu protiv HIV infekcija, i to s velikim uspjehom. Ipak, tablete se najčešće moraju uzimati svakodnevno. Dugotrajni pripravci s depo-učinkom, poput onih koji sadrže lenakapavir, već su odobreni u SAD-u i EU-u, ali se u EU-u još uvijek ne prodaju.

Ideja iza profilakse antitijelima poput 04_A06, objašnjava Klein, jest: „Da se može izbjeći svakodnevno uzimanje tableta, jer bi postojala više od 90 posto vjerojatnosti da se infekcija spriječi.“ Profilaksa antitijelima uzimala bi se otprilike svakih šest mjeseci.

Novo HIV antitijelo s visokom učinkovitošću

Do sada su već otkrivena i druga antitijela širokog djelovanja protiv HIV-a, ali je „04_A06 definitivno iznimno snažan predstavnik te skupine“, ocjenjuje Alexandra Trkola, ravnateljica Instituta za medicinsku virologiju Sveučilišta u Zürichu. „Teoretski, 04_A06 sam postiže učinkovitost koja se inače dostiže samo kombinacijom više antitijela.“

„Snažan“ u ovom kontekstu znači: čak i kada se mala količina antitijela primijeni na zaražene stanice, učinak je vrlo izražen. To je važno ako bi se otkriće iz Kölna jednog dana pretvorilo u lijek koji bi se davao injekcijom. Jer može se primijeniti samo ograničena količina – a davanje 20 injekcija ne bi bilo samo neugodno, već bi i proizvodnja lijeka bila vrlo skupa, objašnjava Klein.

Dug put do lijeka protiv AIDS-a

Međutim, do razvoja stvarnog lijeka na temelju 04_A06 moglo bi proći dosta vremena, smatra Christoph Spinner, šef odjela za infektologiju na Sveučilišnoj klinici „Rechts der Isar" u Münchenu. On napominje da su rezultati iz Kölna za sada samo laboratorijski podaci, „pa se učinkovitost ne može izravno prenijeti na stvarne životne uvjete“. Potrebne su daljnje studije o doziranju, sigurnosti i učinkovitosti antitijela.

I Alexandra Trkola upozorava: „Još uvijek ne možemo znati hoće li se antitijelo pokazati učinkovitim i u kliničkoj primjeni.“ Ipak, dodaje: „Znakovi su svakako vrlo ohrabrujući.“

Za Matthiasa Rütha nema govora o tome da svoje poslovanje udalji iz Kine, unatoč sve snažnijim upozorenjima vlade o rizicima prevelikog oslanjanja na tu zemlju. Kao izvršni direktor frankfurtske tvrtke Tradium, koja se bavi trgovinom rijetkih ruda i sirovina, Rüth smatra Kinu ključnom za poslovanje, s obzirom na njezinu gotovo potpunu dominaciju u sve važnijem sektoru rijetkih ruda.

„S obzirom na to da Kina pokriva, primjerice, više od 95% tržišta rijetkih ruda, to se ne može nadomjestiti samo tako u kratkom vremenu", rekao je za DW. „To su dugogodišnji i pouzdani trgovinski odnosi, a materijali i procesi su već provjereni."

Smanjiti rizike

Za Rütha i mnoge druge tvrtke u Njemačkoj Kina ostaje očito mjesto za poslovnje. Dugo je i njemačka vlada u potpunosti prihvaćala taj pristup i ohrabrivala ga.

Međutim, autoritarni zaokret zemlje pod predsjednikom Xijem Jinpingom, koji je doveo do toga da Kina podrži Rusiju nakon invazije na Ukrajinu, promijenio jeodnose između EU-a i Kine.

Geopolitička se situacija promijenila i posljednjih godina njemačka vlada govori o „smanjenju rizika" (smanjenju ovisnosti o jednoj zemlji za komponente, robu ili sirovine) od Kine, ponajprije zbog rizika da se strane kompanije suoče s oštrim mjerama kineskih vlasti.

Nedavno se njemački kancelar Friedrich Merz osvrnuo na njemačke tvrtke koje posluju u Kini: „Uvijek im kažem kad ih sretnem: to je vaš rizik ako stvari krenu loše, molim vas nemojte dolaziti k nama."

Početkom tjedna njemački ministar financija Lars Klingbeil posjetio je Kinu kako bi razgovarao o mijenjanju gospodarskih odnosa dviju zemalja.

Govoreći u Pekingu, rekao je da Njemačka vidi „pravedno tržišno natjecanje ugroženim" te smatra da su „radna mjesta u industriji ugrožena", ali je naglasio potrebu za dijalogom rekavši: „Moramo razgovarati s Kinom, a ne o Kini."

Ljubavna priča automobilske industrije

Kina je očito odnos kojeg se njemačka industrija teško odriče, i to s dobrim razlogom. Početkom tjedna Kina je nadmašila SAD i ponovno postala najveći njemački trgovinski partner. Trgovina između dviju zemalja iznosila je 185,9 milijardi eura između siječnja i rujna ove godine.

Desetljećima su vodeći njemački industrijski divovi davali prednost golemom kineskom tržištu, a obujam ulaganja je ostao visok. Prema nedavnom istraživanju berlinskog Mercator Instituta za studije o Kini, njemačka izravna strana ulaganja činila su 57% ukupnih ulaganja EU-a u Kinu u prvoj polovini 2024., što je oko 2,3% njemačkog BDP-a. Institut navodi da obujam ulaganja i dalje raste, pri čemu se korporativna ulaganja povećavaju za 1,3 milijarde eura između 2023. i 2024.

Jedan od sektora u kojem su Njemačka i Kina najviše isprepletene je automobilska industrija. Neki od najvećih njemačkih proizvođača automobila, poput Volkswagena i BMW-a, ulagali su i zarađivali milijarde u Kini kroz godine te, unatoč nedavnim teškim izazovima, i dalje imaju nade u dugoročni uspjeh.

BMW je nedavno uložio 3,8 milijardi eura u projekt baterija u gradu Shenyangu, a tvrtka je za DW izjavila da nema velike planove za povlačenje iz zemlje.

„Grupa BMW zastupljena je na kineskom tržištu kroz dva zajednička projekta i ondje upravlja s nekoliko pogona", rekla je glasnogovornica BMW-a Britta Ullrich za DW. „Na našem najvećem pojedinačnom tržištu u svijetu slijedimo dugoročnu tržišnu strategiju koju redovito pregledavamo i prilagođavamo prema potrebi. Nema temeljnih promjena u našim aktivnostima u regiji."

Međutim, unatoč trajnoj važnosti Kine za njemačke proizvođače automobila, odnosi prolaze kroz temeljitu promjenu i to ne samo zbog geopolitike. Intenzivna konkurencija koju njemački proizvođači sada doživljavaju od kineskih rivala i percepcija da je dio te konkurencije nastao zbog kineskih praksi koje narušavaju globalna pravila trgovine, predstavljaju dodatne izazove.

Ista pravila za sve

„Ključno je da postoje jednaki uvjeti konkurencije i ravnopravno tržišno natjecanje s obje strane", rekao je glasnogovornik Njemačkog saveza automobilske industrije (VDA) za DW. „U tom kontekstu Kina je pozvana izaći Europi ususret konstruktivnim prijedlozima, dosljedno i brzo spriječiti protutržišno ponašanje i osigurati slobodnu trgovinu u trenutačnoj situaciji."

Ipak, unatoč trajnoj važnosti Kine za njemačko gospodarstvo, financijski pritisak dolazi sa svih strana. Njemački izvoz u Kinu pao je za 25% od 2019., dok su vodeći njemački proizvođači automobila — Volkswagen, Mercedes i BMW — posljednjih nekoliko godina zabilježili snažan pad tržišnog udjela, dok je Kina istodobno ubrzala vlastitu proizvodnju električnih vozila.

Glasnogovornik VDA-e dodao je da, iako „tvrtke u automobilskoj industriji energično provode i primjenjuju nužno smanjenje rizika", to mora biti i „politički omogućeno, a ne samo zahtijevano". Naglasio je i da smanjenje rizika ne smije značiti „zatvaranje tržišta".
„Najbolja politika je učiniti sve kako bi se poticalo poslovno okruženje, konkurentnost i rast", rekao je. „To ne samo da stvara snažniju pregovaračku poziciju, nego također potiče ulaganja i inovacije kod kuće."

„Hladna stvarnost tržišnog pritiska"

Trgovac rijetkim rudama Matthias Rüth kaže da je važno imati na umu kako i njegovi poslovni partneri u Kini trpe posljedice geopolitičkih napetosti. „Trenutačne poteškoće uglavnom proizlaze iz političkih odluka, a ne od samih dobavljača", rekao je.

Njegovo je poslovanje ponajprije pogođeno time što je Kina ozbiljno ograničila izvoz rijetkih ruda, što je frustriralo i njegove dobavljače. „I oni se suočavaju s nepovoljnim okolnostima i izazovima trenutačnih izvoznih ograničenja", rekao je.

Kaže da se njegova tvrtka nije suočila s političkim pritiskom da „smanji rizik" koji dolazi od Kine, nego s „hladnom stvarnošću tržišnog pritiska", pojačanom globalnim carinama i kineskim izvoznih ograničenjima.

„Za dobavljača poput nas to znači da dugogodišnje rutine nabave više ne funkcioniraju jednako pouzdano kao prije", kaže. „I dalje se oslanjamo na naše dugogodišnje kineske partnere, jer za mnoge materijale jednostavno nema zaobilaznog puta mimo Kine."

Ipak, ističe da njegova tvrtka ulaže sve više vremena i truda u uspostavljanje mogućnosti opskrbe izvan Kine. „Ovdje nije riječ o tome da nam politika govori što da radimo. Tržište prisiljava svakog ozbiljnog trgovca i svaku tvrtku za preradu sirovina da preispita svoju strategiju nabave — taj će pritisak samo rasti. To je svakodnevna stvarnost."

Desetljećima se zemlje Zapadnog Balkana pripremaju za pristupanje EU-u. Crna Gora i Albanija najdalje su odmakle u svojim naporima da ispune uvjete za članstvo, slažu se i stručnjaci, a takav je stav i većine političara u Europskoj uniji.

Međutim, u Srbiji, najvećoj i ekonomski najjačoj od šest zemalja kandidata, došlo je do zastoja u procesu reformi. Zato se postavlja pitanje bi li EU trebala uskoro primiti Crnu Goru i Albaniju, čak i uz rizik da Srbija, sa svojim saveznikom Rusijom, dodatno destabilizira regiju? Stručnjaci i političari koje je intervjuirala agencija Reuters kažu – da, trebalo bi. Jer bi to ujedno povećalo pritisak na Srbiju.

Kraj pregovora – Crna Gora 2026., Albanija 2027.

Nakon užasa ratova devedesetih godina, Europska unija je 2003. godine postavila cilj dugoročnog integrira zemalja Zapadnog Balkana – Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije.

U svom najnovijem izvješću o napretku objavljenom početkom studenoga, Europska komisija potvrdila je da Crna Gora može završiti pregovore o pristupanju do kraja 2026. godine. Za Albaniju su briselske vlasti predvidjele 2027. godinu.

Međutim, u vezi sa Srbijom navedeno je da je tempo reformi „značajno usporen“. Njemačka vlada trudi se zadržati sve zemlje kandidate, što pokazuje i nedavni obilazak svih šest zemalja koji je proveo ministar vanjskih poslova Johann Wadephul.

Apel njemačkih političara za brzi prijem

„Crna Gora i Albanija trenutno su svojevrsni favoriti. One ispunjavaju svoj domaći zadatak i stoga bi im trebalo pružiti konkretnu priliku za pristupanje“, insistira Adis Ahmetović, glasnogovornik za vanjsku politiku zastupničke grupe njemačkih socijaldemokrata (SPD) u Bundestagu. „Ako se mi ne pobrinemo za te zemlje, drugi će to učiniti – kao što su već učinile Kina i Rusija“, kaže 32-godišnji Ahmetović, koji i sam ima obiteljske korijene u Bosni i Hercegovini.

Političarka njemačkih oporbenih Zelenih, Schantal Kopf, koja je zajedno s Ahmetovićem pratila Wadephula na njegovu putovanju po Zapadnom Balkanu, jednako je jasna: „Crna Gora i Albanija ne bi trebale trpjeti zbog politike srpskog režima, nego bi trebale biti primljene u EU čim ispune sve kriterije.“

Srbija „samo pucne prstima“ i destabilizira Crnu Goru

Srbija, međutim, očekuje da bude u prvom krugu pristupanja EU. Ako bi, dakle, Crna Gora bila primljena, a Srbija ne – kako bi reagirala vlada u Beogradu?

Od približno 600.000 stanovnika Crne Gore, 33 posto su etnički Srbi – najnoviji su podaci tamošnjeg državnog zavoda za statistiku. Zbog toga postoji bojazan da bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao pokušati potaknuti nemire u Crnoj Gori nakon njezina pristupanja EU.

„S obzirom na demografski sastav zemlje, Srbiji bi bilo dovoljno samo da pucne prstima i Crna Gora bi bila destabilizirana“, kaže Markus Kaiser, voditelj projekta za Zapadni Balkan u beogradskoj kancelariji Zaklade Friedrich Naumann, blisko povezane s oporbenom njemačkom Liberalnom strankom (FDP). Takva zabrinutost postoji i unutar njemačke vlade.

Kakva je Putinova strategija?

Srbija je jedan od najbližih saveznika Rusije u Europi i do sada je odbijala podržati sankcije Europske unije protiv Moskve zbog njezina napada na Ukrajinu. Politikolog Vedran Džihić izjavio je za austrijski dnevni list „Presse“ da ne vjeruje da ruski predsjednik Vladimir Putin ima neku veliku strategiju za Zapadni Balkan.

„On jednostavno želi zadavati udarce Zapadu. Želi pod svaku cijenu spriječiti proširenje EU, a posebno proširenje NATO-a“, smatra Džihić i dodaje: „On želi poremetiti stvari. Želi vezati zapadne resurse.“ Putin to, kaže Džihić, radi uz pomoć dezinformacija i sa saveznicima poput Vučića ili lidera bosanskih Srba Milorada Dodika.

„Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat“

Europska unija ne bi trebala dopustiti Srbiji, a samim time i Rusiji, da diktira njen smjer u vezi s prijemom novih članica, kaže njemački socijaldemokrat Ahmetović. Ujedno naglašava: „U vremenima rastućeg autoritarizma i protekcionizma, EU mora pokazati da ima snagu za nastavak rasta.“

Tina Boriz, voditeljica istraživanja Zapadnog Balkana i proširenja EU u berlinskom think-tanku Aspen Institute, smatra da Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat za članstvo u EU: „Ograničenja slobode medija, snažno dominiran politički pejzaž i slaba podjela vlasti opterećuju institucionalne strukture“, ukazuje Boriz.

Štoviše, Srbija odbija uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom EU, kaže Boriz, zaključujući da sve to „komplicira ulogu Srbije u regiji i negativno utječe na njen put prema članstvu u EU“.

Srbija mora odgovoriti – želi li prema EU ili prema Rusiji?

Nakon sastanka sa svojim srpskim kolegom Markom Đurićem, njemački ministar vanjskih poslova Wadephul zatražio je od Beograda „jasnu posvećenost“ stavu EU-a u vanjskoj i sigurnosnoj politici: Srbija mora osuditi rusku agresiju protiv Ukrajine, rekao je. Đurić je na zajedničkoj konferenciji za medije naglasio: „Srbija želi što prije postati članica EU-a“.

No zapravo je predsjednik Vučić taj koji se mora obvezati na posvećenost, kaže političar SPD-a Ahmetović. Europska unija, dodaje, mora „zahtijevati jasan odgovor na pitanje u kojem smjeru Srbija želi ići – prema EU-u ili prema Rusiji. Taj odgovor prije svega mora dati predsjednik“.

Prijem Crne Gore bio bi pritisak na Srbiju

Markus Kaiser iz predstavništva Zaklade Friedrich Naumann u Beogradu navodi još jedan razlog za brzo pristupanje Crne Gore i Albanije Europskoj uniji – to bi, smatra, izvršilo pritisak na Srbiju. Jer, ako bi došlo do toga „da Srbi u Crnoj Gori uživaju više prednosti zbog članstva u EU-u nego Srbi u Srbiji, onda bi oni mogli početi preispitivati svoj stav“.

Prema Kaiserovu mišljenju, EU bi trebala učiniti mnogo više kako bi podržala reformističke snage u Srbiji – poput aktualnih studentskih prosvjeda i velikog dijela stanovništva koji se protivi vladi u Beogradu.

Što se tiče pristupanja Europskoj uniji dvaju vodećih kandidata, Crne Gore i Albanije, naglašava: „Nekako se mora postići napredak – a to bi bio korak koji bi definitivno imao posljedice.“

Povjesničarka i profesorica na Ludwig-Maximillian Sveučilištu u Münchenu, Marie-Janine Calic se u svojem najnovijem članku za ZEIT Geschichte*, povijesni magazin lijevo-liberalnog tjednika „Die Zeit" osvrnula na multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva. U pregledu povijesti u kojem objašnjava tradiciju prisustva raznih vjerskih skupina na području današnje Bosne i Hercegovine, Calic najviše prostora objašnjavanju međuodnosa vjerskih zajednica ali i odnosa prema državi.

„U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati"

U tekstu naslovljenom „Jugoslavensko slomljeno srce", pri čemu se misli na Sarajevo, Calic, koja slovi za jedan od najvažnijih autoriteta u Njemačkoj kada je u pitanju povijest jugoslavenskog prostora, između ostalog ukazuje i na položaj islama u Jugoslaviji.

„U Jugoslaviji je vladala vjerska sloboda, međutim, prekrivanje žena –kao i u Turskoj – bilo je zabranjeno. Sve dok se islamska zajednica ponašala lojalno prema državi, smjela se, kao i sve druge vjerske zajednice, slobodno razvijati", navodi se u članku.

Povijesni rez u tom smislu je, kako se nadalje navodi, donio rat u devedesetima ali se ukazuje i na postojanja proislamskih političkih tendencija i prije izbijanja rata te aktivizma pojedinaca koji su djelovali u tom smjeru.

„Jedan od njih, odvjetnik Alija Izetbegović, sastavio je 1970. godine tajnu ‚Islamsku deklaraciju"' u kojoj je tražio središnje vođenu panislamsku državu 'od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije'. U njoj bi trebali vladati 'islamski poredak i način života'.

Sud ga je 1983., zajedno s njegovim suradnicima, osudio na višegodišnju kaznu zatvora. Suci su zahtjeve za uvođenjem šerijata, pokrivanjem žena i zabranom vjerskih 'mješovitih brakova' ocijenili kao napad na načelo „bratstva i jedinstva“.

Osim toga, Izetbegović je održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija".

Uloga SDA

U nastavku teksta Calic objašnjava kako je početkom devedesetih i raspada Jugoslavije Izetbegović osnovao stranku koja je pobijedila na prvim izborima i doprinijela jačanju islama u zemlji.

„Stranka demokratske akcije (SDA) bila je u uskoj vezi s Islamskom zajednicom. Obje su nastojale ojačati bošnjačku naciju putem reislamizacije. Muslimanski vjerski službenici propovijedali su da se vjernici moraju pridržavati ramazanskog posta, zabrane alkohola, čitanja Kurana i vjerskog odgoja. Tražili su i da se žene pokrivaju te su zabranjivali vjerske ‚mješovite brakove'.

Kada je Islamska zajednica 1990. godine, uz pomoć SDA, posvetila svetište Ajvatovica, bile su prisutne i zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetište u Europi", piše Calic.

Autorica u nastavku teksta piše o jačanju utjecaja zemalja sraznim strujama koje vladaju unutar islama na Bosnu i Hercegovinu. Te razne struje kako se navodi, su i unutar BiH nastavile s međusobnim rivalitetima.

Raznoliko Sarajevo umire

Na kraju teksta se zaključuje kako su se „raznolikost i tolerancija" Sarajeva izgubili tijekom rata i kako je većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti pobjegla iz grada tijekom ili nakon borbi.

„Bosanski glavni grad se od opsade ‚nacionalizira' u bošnjačko-muslimanskom smislu. Proživljeno nasilje učinilo je ljude svjesnijima njihove etničko-religijske pripadnosti ili im je takav identitet uopće tek nametnulo. Danas se većina stanovnika kreće gotovo isključivo u krugu pripadnika vlastite etničke skupine. U svakodnevici provođene tradicije uređenog suživota i međusobnog susjedstva izgubile su na važnosti. Samo manjina još njeguje staru naviku posjećivanja susjeda druge vjere za njihove blagdane".

Calic primjećuje kako „aktivno deklariranje pripadnosti islamu i vjerska praksa u javnom životu u međuvremenu igraju veliku ulogu i kako je „Islamska deklaracija" ponovno objavljena „uz pomoć poreznih sredstava". To se, kako se navodi, „mnogim sekularno nastrojenim Bošnjacima to se ne sviđa".

Ta atmosfera istodobno privlači investitore iz islamskih zemalja kojima buđenje islama predstavlja poslovni model. Spominju se i događaji poput međunarodnog sajma prehrambenih proizvoda „Halal Expo Sarajevo“.

Sve to autoricu navodi na završnu primjedbu: „Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će se moći prepoznati samo još na povijesnoj kulturnoj baštini", zaključuje Calic u svom tekstu za „Die Zeit".

Bio je hladno zimsko jutro u siječnju 2013. kada je Yasser stigao na posao. Pošto je radio kao pomoćni kuhar, imao je pune ruke posla pripremajući gozbu za vjenčanje.

Wajiha je bila tamo kako bi proslavila sestričnin veliki dan, uživala u hrani, glazbi i veselju. S nepunih 18 godina, nikad nije razmišljala o braku, ali te noći je na putu doma iskusila nešto što bi kasnije opisala kao „najljepšu" slučajnost.

Kako je sudbina htjela, Yasser je završio sa svojom smjenom u isto vrijeme. „Razmijenili smo zadivljene poglede. Izgledala je tako lijepo", prisjeća se on. "Zaprosio sam ju dva mjeseca kasnije", kaže Yasser koji se zarumenio pri prepričavanju ove uspomene. Vjenčali su se u travnju i godinu dana kasnije su dobili prvog sina.

Taj crni dan u 2023.

Sedam godina kasnije, Wajiha je dijagnosticirana s rakom štitnjače. Zbog liječenja je morala otputovati do Kaira i nazad radi terapije radioaktivnim jodom, pošto takvog tipa liječenja nije bilo u Gazi.

„Unatoč svim poteškoćama, nastojali smo održati našu obiteljsku rutinu", kaže Yasser, sve do 7. listopada 2023. Njega je nazvao „crni dan" – dan kada je Hamas pokrenuo teroristički napad na Izrael.

„Tog jutra, Ammar se spremao za školu, obukao je svoju uniformu i uzeo ruksak", prisjeća se Yasser. Ali onda,, „eksplozije su odzvanjale cijelim gradom". Nastava je otkazana i „počele su pristizati strašne vijesti". Strah je obuzeo obitelj dok su se snalazili u kaosu. Zatim je, 13. listopada, izraelska vojska naručila njihovu hitnu evakuaciju na jug.

15 mjeseci u pokretu

„Sve smo ostavili iza nas", prisjeća se Yasser. Bombardiranje je bilo neumoljivo, dok su oni u ranu zoru krenuli u svom malom automobilu. Nakon nekog vremena, stigli su do izbjegličkog kampa Nuseirat, gdje je Yasser otišao skupiti potrepštine. U trenutku njegovog odlaska, bomba je pogodila obližnju kuću. Kroz dim je vidio što se činilo kao tri ili četiri tijela i uz njih mnoštvo ranjenih. „Poslije toga mi je postalo normalno viđati beživotna tijela svugdje", rekao je on.

Obitelj je se privremeno smjestila kod rođaka, što je za njih bio blagoslov, ali došao je i sa izazovima. „Bilo je previše ljudi u kući, preko 100 osoba – muškaraca, žena, djece – svi su bili raseljeni, baš kao i mi, i tragali za sigurnošću koja više nije postojala", rekao je Yasser. Nije bilo struje, ni vode, ni lijekova, ni privatnosti.

Kada bi nestalo plina, Yasser je kuhao na štednjaku na drva. Kruh je pekao u staromodnim glinenim pećima, a Wajiha je prala njihovu odjeću u kantama. Ammar se mučio nastaviti sa svojim online predavanjima koja su opetovano bila prekidana jer bi nestajalo struje. „Škole su postale skloništa za raseljene, puna djece koja su izgubila i knjige i snove", promišlja Yasser.

Dana 18. listopada su dobili strašan poziv. „Ženin obiteljski dom u Gazi je bio napadanut i 18 članova njene obitelji je bilo mučeno, uključujući njene roditelje, sestru, brata, bratovu ženu i njihovu djecu".

„Šok je bio neizdrživ", prisjeća se Yasser. „Moja žena se srušila. Mentalno i psihičko zdravlje joj se pogoršalo. Nismo mogli pronaći doktora ni lijekova, bolnice su bile preplavljene."

Nakon više od dva mjeseca, izraelska vojska im je zapovjedila da se premjeste još južnije do „sigurne zone" u Mawasi kampu u Khan Younisu. Iscrpljeni i preplašeni – znajući ljude koji su već prije bili ubijeni u takozvanim sigurnim zonama – oklijevajući su poslušali.

Nakon neuspjeha u pronalasku skloništa, Yasser, njegova bolesna žena i njihov sin su spavali u autu zajedno s Yasserovom majkom i sestrom koje su im se pridružile. Falilo im je vode, hrane, sapuna, šampona, paste za zube, higijenskih uložaka. Ovisili su o lokalnim ljudima za najosnovnije potrebe. „Proživjeli smo dane nevjerojatne neimaštine", rekao je Yasser.

Unatoč teškoćama, obitelj je redovno obilježavala posebne prigode. Zajedno su slavili rođendane i godišnjice. „Napravili bismo jednostavnu tortu s tek nekoliko sastojaka, samo da bismo zadržali osjećaj života", objasnio je Yasser. „Imati nadu je bilo nužno u tim trenutcima".

Početkom 2024., Yasser je pronašao mali apartman u Rafahu, najjužnijem gradu u Gazi. Prodao je svoj automobil kako bi mogao platiti najamninu. Unatoč teškim okolnostima, to se činilo kao mali korak prema stabilnosti. Nedugo nakon, njegova majka i sestra su uspjele pobjeći preko granice Rafaha s Kairom tako što su Egipatskom brokeru svaka platile po 5.000 dolara (4.286 eura). Njegovi brat i obitelj su nedugo nakon njih prešli na isti način, a Yasser nije imao dovoljno novaca da prijeđe sa svojom obitelji.

Šansa za bijeg

Wajihino zdravstveno stanje se pogoršalo zbog čega je Yasser podnio zahtjev za hitano medicinsko liječenje u Kairu. Zahtjev za putovanje cijele obitelji je odbijen – samo je Wajiha smjela putovati, ali to je odbila. Yasser se prisjeća njenih riječi u suzama: „Bez vas nemam život; ako umrem, želim umrijeti okružena vama".

Nakon tri mjeseca im je ponestalo novaca i Yasserova obitelj je izbačena. Prijatelj ih je odvezao do središnjeg grada Gaze – Zawaide. Tamo su postavili šator na zemljištu svojih rođaka. U idućih sedam mjeseci su pretrpjeli teške uvjete i prelazili su velike udaljenosti kako bi imali vodu, hranu i lijekove.

Zatim, 27. siječnja 2025., prekid vatre je dozvolio stotinama tisuća Palestinaca da se vrati na sjever Gaze. Za Yassera je taj trenutak bio kao „ponovno rođenje nakon duge smrti", iako je put nazad pješke trajao četiri sata. „Nada u povratak našim voljenim gradovima bila je jača od bilo kakve boli", kaže on.

Kada su se Yasser, Wajiha i Ammar vratili, pronašli su samo ruševine. „Zrak je bio gust i osjetio se miris pepela i tuge, a naša kuća je bila opljačkana i djelomično uništena". Počistili su kuću, popravili namještaj i smjestili prijatelje koji su sve izgubili. Nedugo nakon toga, desilo se nešto što ih je zapanjilo. „Probudili smo se kasno u noći jer smo čuli glasne zvukove izraelskih letjelica koje su bombardirale u blizini", rekao je Yasser. Rat se vratio, a humanitarnoj pomoći je blokiran ulaz u enklavu.

Glad pogađa Gazu

„Tijekom Ramadana, mjeseci milosti, glad se spustila na nas", prisjeća se Yasser. Cijena jednog kilograma brašna skočila je na 30 dolara, što ih je prisililo da preživljavaju na samo jednom obroku na dan idućih šest mjeseci. Njihova tijela su ukazivala na izgladnjelost, a Wajiha je imala napadaje. „Svakog dana bih išao u daleka, ponekad opasna mjesta, kako bih priskrbio dozu lijekova ili nešto hrane, ali nikad nije bilo dovoljno", otkriva Yasser.

Nova naredba za evakuaciju stigla je 10. rujna. Ovog puta su ostali samo još nekoliko dana, svjesni da bi to mogao biti posljednji oproštaj. Kada je bombardiranje postalo nesnosno, Yasser je s obitelji ponovno pobjegao – pješice u nepoznato.

Hodali su južno od Dei ral-Balaha, gdje je Yasser dijelio troškove stana s prijateljem pošto su cijene najma jako narasle. Rođaci su odlučili pomoći, ali je za prijenos njihovog novca naplaćena komisija od 40%. Idući prekid vatre bio je 10. listopada. Yasser je osjetio veliko olakšanje pa se s obitelji vratio u Gazu – ali dočekala ih je surova stvarnost. „Stopa u kojoj je sve bilo razoreno je veća od bilo čega što smo do sada vidjeli". Oko njihove kuće pa čak i na krovu su ležale neeksplodirane topničke granate.

Postrojbe civilne obrane su kasnije očistile područje, ali dok je Yasser gledao okolo, sve što je bilo za vidjeti su bile ruševine. Bilo je jasno da bi ponovna gradnja trajala godinama, a i na taj način bi bilo moguće ponovno imati samo djelić svog bivšeg života ondje.

„Najteži dio svega je živjeti tako da si u svakom trenutku spreman na smrt", otkrio je on. Iako se rat u velikoj mjeri smirio, patnja se produbila. Yasser se jedino nada da će Wajiha moći nastaviti s liječenjem, da će se Ammar moći vratiti u školu i da će jednog dana moći živjeti u miru.

Izrael međunarodnim novinarima odbija slobodan i potpun pristup Gazi. DW-ov Ben Fajzullin se s Yasserom Al-Ghalayinijem sporadično čuo telefonski tijekom prošlih nekoliko tjedana kako bi rekao njegovu priču, unatoč čestim nestancima struje i pristupa internetu.

Hrvatska probacijska služba će u radu s osuđenicima primjenjivati VR tehnologiju s ciljem uvježbavanja načina kako rješavati problematine situacije. Završna edukacija probacijskih službenika je 4. prosinca, nakon čega će se po hrvatskim probacijskim uredima rasporediti 15 pari naočala za virtualnu stvarnost.

Trenutačno su razvijena četiri scenarija - planiranje kućnog budžeta, neslaganje s kolegama na poslu, bračna razmirice i kašnjenje vlaka. Osuđenici će imati tri ponuđene opcije kako postupiti. No zašto bi ova metoda mogla biti učinkovitija od „klasičnih" i kako bi ona mogla pomoći „afantima", ljudima dakle, koji imaju problema s imaginiranjem mentalnih slika?

Kako će to funkcionirati?

U radu s osuđenicima su se do sada koristile tradicionalne metode poput radnih listova, igranja uloga, korištenja karti za učenje emocija i tehnika pune svjesnosti (mindfullness), otkriva voditeljica Službe za razvoj probacijskog sustava u RH, Vesna Zelić Ferenčić. Radi se o Erasmus projektu u sklopu kojeg je 10 probacijskih službenika iz Hrvatske prošlo trening u Bukureštu kod junior voditelja projekta Ioana Durnescua koji se bavi probacijom. Nakon treninga su razvijeni VR scenariji.

Zelić Ferenčić je rekla kako će virtualna stvarnost biti samo jedan od alata kojim će se koristiti u rehabilitacijskom radu. Pri tome, naglašava, probacijski službenici neće gubiti na važnosti jer je upravo taj ljudski kontakt ključan i nezamjenjiv pri terapijskom radu.

Probacijska služba koristi VR naočale Metaquest 3, za koje kažu da su koštale između 300 i 400 EUR. Najskuplji dio projekta bilo je razvijanje softvera. Scenariji orijentirani na rješavanje problema prethodno su snimljeni na naočale kako za njihovu uporabu ne bi bio potreban internet i dostupni su na hrvatskom, engleskom te rumunjskom jeziku. Osuđnici će na glavu staviti naočale, postati glavni lik scenarija te uz probacijskog službenika prolaziti kroz problemske situacije.

„Bitno je da sami isprobaju sve opcije koje im se nude. Tijelo na to reagira fiziološki pa kada zatvorenik odabere agresivan odgovor, dolazi do napetosti, do frustracije. Ako pak izabere asertivnu rečenicu, osjetit će deeskalaciju, smirivanje i tako će na vlastitim tjelesnim reakcijama osjetiti koja je bolja opcija. Prednost je kada im se ponudi opcija koje se nikad ne bi sjetili i tada im se upali lampica."

Glas virtualnog naratora će u toj situaciji biti „ultimativni autoritet", a probacijski službenici će biti podrška osuđeniku kroz taj proces i na kraju zajedno evaluirati postupke i raspraviti što je moglo bolje ili drugačije. Rezultati će biti evaluirani putem dva seta upitnika, prije i poslije VR-a, od strane osuđenika i probacijskog službenika. Cilj je razviti konstruktivnije i manje nasilne obrasce ponašanja te obrambene mehanizme. Mana ovog alata je, kako navode iz Probacijske službe, da tehnologija brzo stari pa su troškovi ekološkog zbrinjavanja veliki.

Psihološka pozadina

„Istraživanja pokazuju da je taj embodiment bitan, da osuđenik iz prvog lica osjeti situaciju. Oni su svjesni da nisu dio toga, ali je opet dosta realno da se isprovocira fiziološka reakcija", otkriva Zelić Ferenčić.

Ljudski mozak se vrlo lako može prevariti, on ne razlikuje stvarnost od mašte. „Ako pitamo ljude da zamisle nešto nekoliko puta i mjesec dana kasnije ih pitamo je li to bila stvarna situacija ili samo mašta, često ni oni sami više ne znaju", tvrdi asistent na Odjelu za diferencijalnu i biološku psihologiju na Sveučilištu u Bonnu, dr. Merlin Monzel.

Također, prednost ponuđenih odgovora i njihovo isprobavanje pomaže u radu sa osuđenicima, a Zelić Ferenčić kaže da dobar dio njih ima problem s autoritetom. „U ljudskoj prirodi se stvara bunt kada netko kaže kako i što treba raditi, svi vole donositi vlastite odluke i one su onda puno moćnije. Logično, pušač zna da su cigarete loše kao što i alkoholičar da je alkohol loš, ali nenametljivim načinom sugeriranja zaključaka, veća je šansa za promjenu.“

Afanti i VR

Afantazija je kada naš mozak ne stvara mentalne slike u mislima ni mašti. Ona se definira kao karakteristika, ne kao „poremećaj“, navodi Cleveland Clinic. Monzel objašnjava kako je za mnoge „afante“ nemoguće zamisliti kakvog je nešto okusa, kakvog mirisa, a najčešće – kako nešto izgleda. Iz tog aspekta, VR tehnologija bi uvelike koristila pri radu s afantima. Koristeći tradicionalne metode rehabilitacijskog rada ne bi bile učinkovite jer bi oni hipotetske situacije jedva percipirali, ili u ekstremnim slučajevima ih uopće ne bi mogli percipirati.

„Provedena su istraživanja u kojima su afanti i ne-afanti gledali horor film i njihove reakcije su bile potpuno iste – strah i znojenje. No kada su im dali da pročitaju strašnu priču, samo je u ne-afantima isprovocirana subjektivna i fiziološka reakcija. Mozak afanta ne može „prevesti" taj podražaj u sliku, upravo zato je VR dobar alat jer radi posao „prevođenja".

Ljudi koji imaju afantaziju tek su mali dio populacije, u najekstremnijim uvjetima ih je samo 1%. Kad se ubroje i oni s hipofantazijom – koji mogu zamišljati, ali uz veliki mentalni napor - radi se o 5% ukupne populacije.

Uporaba VR-a i u druge svrhe diljem svijeta

VR se već godinama koristi u zatvorskim sustavima u razne svrhe. U Španjolskoj, u Kataloniji se provodi projekt Ponte en su lugar (Stavi se na njezino mjesto) s ciljem prevencije rodno uvjetovanog nasilja. Mladi između 12 i 16 godina se nalaze se u ulozi žrtve i „proživljavaju" kibernetičko nasilje, seksualno iznuđivanje i govor mržnje, piše Realidad Virtual Barcelona. U Nizozemskoj i Švedskoj se koristi za regulacije emocija, kontroliranja impulsa i ,posljedično, prevenciju agresije.

U SAD-u se u nekim zatvorima koristi za meditaciju, smirenje osuđenika, stavlja ih se u aktualne situacije kako ne bi izgubili kontakt sa životom izvan zatvora. U Marylandu, u kaznionici za žene, se krenuo koristiti prije više 10 godina za obuku za automehaniku. Pri tome ženske zatvorenice uče kako promijeniti ulje i kočnice, kako zamijeniti gumu i kako koristiti dizalicu za auto, piše Gearsmagazine.com.

„Ima beskonačno mnogo opcija mogućih VR scenarija, mogu se koristiti i za nošenje s vršnjačkim naseljem. Uporaba novih tehnologija u probacijskom radu je neizbježna, već se naširoko koriste mobilne aplikacije i AI. VR ima puno potencijala, ali naravno nije rješenje za sve, samo je dio rješenja", zaključuje prof. dr. Durnescu.

Nedovoljan broj hotela i većih kompleksa, uz previsok postotak individualnog iznajmljivanja apartmana u stambenim gradnjama – problem je koji navodno izrazito muči turističku djelatnost u Hrvatskoj, a posebno na Jadranu. Nedavno, međutim, građevinski je aktivirana prva turistička koncesija na pomorskom dobru u zakonski maksimalnom predviđenom trajanju. Posrijedi su Kupari pokraj Dubrovnika, a investitor će biti u tome posjedu čak 99 godina. Smatra se, naime, kako dugoročne koncesije stimuliraju ozbiljna ulaganja u turizam, čime se popravlja opisana struktura ponude u RH.

No prve nevolje s tom investicijom ukazale su još prije gradnje, rušenjem ostataka slavnog hotela Pelegrin mimo svih apela i mišljenja arhitekata i njihovih udruženja koji su se zalagali za njegovu zaštitu i obnovu. Drugi problem mogao bi doći do izražaja tek nakon izgradnje budućeg pogolemog turističkog kompleksa u Kuparima. Prema sadašnjoj legislativi, dio smještajnih jedinica – apartmana i kuća – prodavat će se individualnim korisnicima u trajno vlasništvo. No to nije sporan moment samo na toj lokaciji, nego općenito u Hrvatskoj, gdje nekretninski biznis ustvari zlorabi turizam.

Pogodovanja izdvojenim akterima

Na temu regulacije dugotrajnih koncesija, nedavno je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljena jedna sociološka te ekonomska studija, vezana uz područja Rovinja, Malog Lošinja i Kupara. Tim istraživača predvodila je dr. Saša Poljanec Borić s kojom smo porazgovarali o nekim aspektima ove zapravo goruće problematike.

„U perspektivi europskog unutrašnjeg tržišta koje mora biti dinamično da bi bilo konkurentno, turistička koncesija kalibrirana na 99 godina izrazito je sporna“, procijenila je Poljanec Borić na pitanje o tome je li nevolja s koncesijskom regulacijom na pomoskom dobru više u predviđenoj dugotrajnosti ili dominaciji pojedinih aktera na određenim područjima. Ona pojašnjava da maksimalni rok cementira prednost jednog tržišnog aktera na određenoj lokaciji tako što isključuje uspostavu konkurentskih uvjeta poslovanja, a to nije sukladno načelima tržišnog natjecanja koji vrijede u Europskoj uniji.

Također, nije sukladno ni Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji. Iz perspektive nacionalne sigurnosne, prostorne i turističke politike, prema našoj sugovornici, ta je dugotrajnost još spornija jer se, u slučaju Kupara, radilo o geostrateškoj koncesiji. „Ona je izdana ruskom investitoru godinu dana nakon ankesije Krima 2015. godine, da bi se on iz posla povukao 2022. godine kad je počela invazija na Ukrajinu“, podsjeća ona i dodaje da je k tome dobio preferencijalni položaj na tržištu koji ne uživa nijedan turistički poslovni subjekt u RH.

Neshvatljiva neodgovornost nadležnih

Odnosno, tako je makar kad je u pitanju kontrola nad pomorskim dobrom, a s koncesijom su mu izdana i prava gradnje, također na 99 godina, a na lokaciji koja se nalazi par kilometara od vanjske granice EU-a. „Ja razumijem da ljudi hoće razvijati turizam i nemam ništa protiv, ali da zbog 'razvoja turizma' mogu biti ovako neodgovorni u državi koje je tako teško stekla samostalnost", komentira ova znanstvenica s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, „e to ne razumijem." O etažiranju u turizmu ona pak kaže da je to bitno kao poslovni model koji sufinancira izgradnju hotela, te pomoćna metoda stimuliranja razvoja hotela.

„Ali ne i kao glavna tema turističke i prostorne politike jer su te politike puno kompleksnije. Prostorne i turističke politike ne 'misle' samo o 'hotelskim zonama' nego i o mreži naselja, pomorskom dobru, kulturnom i prirodnom naslijeđu, društvenom standardu, održivosti i sl. Prema tome, temu etažiranja valja, u turizmu, vezati samo uz temu: gradnje hotela“, ističe Saša Poljanec Borić, uz opasku da joj izgleda kao da se u Hrvatskoj "tema etažiranja" odvojila od "teme gradnje hotela". A što bi točno bio uzrok takvom procesu?

Pomorsko dobro je ipak - javno dobro

„Mislim da se tako 'preoblikovala' zato što postoji interes velikog broja investitora da razviju nekretninske projekte u blizini pomorskog dobra“, konstatira ona, ali i zaključuje da su hrvatski građani ipak osvijestili činjenicu kako je pomorsko dobro - opće dobro. „Stoga, investitori moraju svoje poduhvate", nastavila je, „uklopiti u općeprihvaćeni narativ 'razvoja turizma' jer tako raste mogućnost da im država tj. porezni obveznici plate razvoj infrastrukture do njihovih parcela zbog tobožnjeg društvenog interesa 'razvoja turizma'." Ipak, pitanje je koliko je tu ikakav razvoj na dobitku.

„Ako je to etažiranje bitno zbog razvoja takvih zona, onda to smatram društveno nekorisnim i, zapravo, kontraproduktivnim za konkurentski razvoj nacionalnog turističkog branda“, mišljenja je Saša Poljanec Borić. Pritom valja napomenuti da pitanje etažiranja predstavlja samo jednu negativnu dimenziju novog Zakona o prostornom uređenju čiji je nacrt i prijedlog od strane Vlade RH proteklih dana postigao ono za što su mnogi vjerovali da je praktično nemoguće. U ogorčenoj kritici zbog popustljivosti komercijalnim investitorima generalno, dakle, ujedinio je doslovno svu hrvatsku oporbu zdesna nalijevo.

No ovom prilikom ostajemo na turističko-političkim detaljima te materije, a nadalje smo se za mišljenje obratili dr. Damiru Krešiću, ravnatelju Instituta za turizam u Zagrebu. On nas je upozorio da o koncesioniranju ima samo načelno stajalište, pa je u principu kategorički protivan ekskluzivitetu kad je posrijedi korištenje pomorskog dobra: „Ono je ujedno javno dobro par excellence, pa svakako podržavam zakonska rješenja koja idu u tom smjeru. Također, smatram da konkretna rješenja moraju odgovarati prvenstveno interesu lokalne zajednice, ali dugotrajnost koncesije je posebno pitanje."

Koncesija kao trajno vlasništvo

Krešić tako drži da je barem 30 godina roka u biti realna mjera stvari u većini slučajeva, jer ozbiljan biznis ne bi ni smio „igrati“ na brži povrat investicije. Također, ozbiljni ulagači neće ni pristati na kraće trajanje, jer im ono ne bi garantiralo sigurnost poslovanja. „Ako bi pristali na kraće, s njima ne treba imati posla, jer nisu ozbiljni, rekao bih, nego sumnjivi. Ali kad spominjete 99 godina, koliko se i kod nas počelo javljati u nekim primjerima, to već zvuči apsolutno previše", ocjenjuje ovaj ekonomist, dodajući kako je posrijedi faktično dobivanje pomorskog dobra u trajno vlasništvo.

On u tom smislu ironično citira misao čuvenog ekonomista Johna Maynarda Keynesa: „Na dugi rok, svi smo mrtvi.“ S druge strane, Krešić je sasvim protivan etažiranju smještajnih jedinica u turističkim kompleksima koje je po njemu uglavnom štetno. „Ako su lokalne zajednice odlučile da je nešto za turizam, onda nije za stanovanje, i obrnuto“, rekao je on za DW, „a suprotne prakse uzrokuju poremećaje na tržištu nekretnina, iseljavanje stanovništva, itd.“ Svejedno, čini se da Vlada RH zasad ne odustaje od takve (de)regulacije, pa će o ovim temama nesumnjivo biti još dosta burne rasprave.

Donald Trumpje najavio da će se američke snage "vrlo brzo" početi "boriti protiv venezuelskih trgovaca drogom" i na kopnu. Rutu kroz Karipsko more, koju su krijumčari droge iz Južne Amerike koristili, sada im je gotovo potpuno zatvorena, izjavio je Trump nedavno. Sada ih planira zaustaviti i na kopnu. Što točno pod time misli, američki predsjednik nije precizirao.

Od početka rujna, SAD su u južnom Karipskom moru napale oko 20 glisera – uglavnom iz Venezuele – s navodnim trgovcima drogom na brodu, pri čemu je ubijeno više od 80 ljudi. Venezuela te akcije naziva "izvanpravnim pogubljenjima". Međunarodni promatrači i stručnjaci također smatraju da se radi o jasnim kršenjima međunarodnog prava.

Operacija "Južno Koplje"

No, ono što venezuelske vlasti čini još zabrinutijima je s tim akcijama povezana demonstracija moći SAD-a. Tijekom posljednja tri mjeseca, američka mornarica je okupila značajnu vojnu silu u blizini venezuelske obale. U toj operaciji sudjeluje oko 12.000 vojnika, kao i desetak ratnih brodova, uključujući i najveći nosač zrakoplova na svijetu.

Socijalistička jedinstvena stranka Venezuele (PSUV), koja već više od 20 godina sve autoritarnije upravlja zemljom pod vodstvom predsjednika Nicolasa Madura, vidi u tome izravnu prijetnju suverenitetu zemlje – i svojoj vlasti.

Formalno, američka vojna operacija, koja sada nosi naziv "Južno Koplje", usmjerena je protiv trgovine drogom iz Južne Amerike prema SAD-u. Međutim, ogromna vojna mobilizacija izaziva sumnje u to da je to jedini razlog. Geopolitički interesi – poput smanjenja utjecaja Kine i Rusije u tom području – kao i ekonomski interesi, spominju se kao mogući motivi. Venezuela je zemlja s najvećim rezervama nafte na svijetu.

Cartel de los Soles kao teroristička organizacija

Jasno je da SAD žele povećati pritisak na venezuelsku vladu. Trump je više puta nazivao venezuelskog predsjednika i njegovu vladu "narko-teroristima". Za Madurovo uhićenje, SAD su ponudile nagradu od 50 milijuna dolara – dvostruko više nego svojevremeno za Osamu bin Ladena, organizatora terorističkih napada 11. rujna 2001. godine.

Od početka tjedna, "Cartel de los Soles" (Kartel sunca), čiji je vođa navodno Maduro, službeno je u SAD proglašen terorističkom organizacijom. "Cartel de los Soles", nazvan po oznakama na ramenima venezuelanskih časnika, navodno je kriminalna organizacija s korijenima u venezuelanskoj vojsci. PSUV se oduvijek snažno oslanjala na vojne snage. Ta činjenica, kao i pretvaranje Venezuele u jedan od najvažnijih trgovinskih centara za drogu u Južnoj Americi, potiču sumnje da je vlada umiješana u trgovinu drogom.

Venezuela se naoružava – ne samo retorički

Maduro poriče postojanje "Cartel de los Soles". Optužbe naziva "smiješnim lažima" kojima se želi opravdati "nezakonita intervencija" u Venezueli. Istodobno, on i ključni članovi njegovog kabineta podstiču venezuelanski nacionalizam. Na 105. godišnjicu venezuelanskog zrkoplovstva ministar obrane Vladimir Padrino López pozvao je Venezuelance da, ako zatreba, "i životom brane naciju".

Od rujna, vlada je obučila tisuće civila u rukovanju oružjem i aktivirala desetke tisuća milicijaca. Početkom studenog, venezuelske su snage navodno izvele veliku vojnu vježbu s oko 200.000 vojnika i paravojnih snaga. To bi činilo gotovo dvije trećine trenutno raspoloživih venezuelskih vojnih snaga. Uz to, prema Madurovim riječima, moglo bi se pridružiti još 4,5 milijuna obučenih civila.

Planira li Trump promjenu režima u Caracasu?

Svojom nejasnom najavom o vojnim operacijama na kopnu, Trump je ponovno potakao optužbe da želi srušiti Madurov režim vojnim putem. Stručnjaci i dalje smatraju da je to malo vjerojatno.

Jedan od njih, Christian Cwik sa Sveučilišta u Klagenfurtu, smatra da SAD ne planiraju invaziju na kopnu u Venezueli, jer bi to moglo postati novi Vijetnam. U vijetnamskom ratu, SAD su pokušavale od 1965. do 1975. godine, neuspješno, vojnim putem riješiti građanski rat u Vijetnamu u korist antikomunističkih snaga.

S druge strane, ciljani napadi raketama ili zračnim udarima na navodnu infrastrukturu za krijumčarenje droge nisu isključeni, smatraju i Cwik i politički analitičar Günther Maihold sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Ipak, za sada to ne izgleda vjerojatno, osobito jer bi, kako obojica stručnjaka napominju, američki napad mogao ponovno ujediniti duboko podijeljeni narod Venezuele oko vlade.

Želi li Trump dogovor s Venezuelom?

Zbog toga ne bi bilo iznenađujuće da je Trump – očito paralelno sa svojim novim prijetnjama – ponudio Madurovoj vladi pregovore. Ovu informaciju prenio je ovog tjedna news portal Axios pozivajući se na izvor iz američke vlade.

Politolog Francisco Rodriguez sa Sveučilišta u Denveru smatra da ga ovo ne bi trebalo iznenaditi. Već prije tjedan dana komentirao je u časopisu Foreign Affairs: "Tijekom svojih dvaju mandata Trump je složena unutarnja i vanjska politička pitanja rješavao dosljednom strategijom koju je izložio u svojoj knjizi The Art of the Deal iz 1987. godine: eskalirati da bi se pregovaralo."

Phillip Gunson iz Međunarodne krizne grupe također vidi sličan obrazac: "Čini se da Trumpov instinkt kaže da je bolje pregovarati nego ući u rat." Međutim, dodatna eskalacija čini se gotovo neizbježnom. Naime, njegove prijetnje do sada nisu urodile plodom, zaključuje Gunson: "Ako pritisak ne uspije i ako ne bude vojne reakcije SAD-a, flota bi se morala povući, a misija ne bi bila ispunjena – a to bi onda imalo neugodne političke političke posljedice za Trumpa."

Europska svemirska agencija (ESA) je u utorak objavila kako je osigurala rekordni budžet od 22.1 milijardi EUR za financiranje svojih programa u iduće tri godine. Europa nastoji ostvariti više neovisnosti u svemiru.

ESA je također odobrila plan za jačanje obrambene suradnje i izložila planove za znanstvene svemirske misije na sastanku ministarskog vijeća u Bremenu. Zemlje članice ESA-e, njih 23, su se obvezale na pet milijardi EUR više nego u proračunu za 2022. godinu, a ukupan iznos predstavlja gotovo cijeli iznos financiranja od 22,2 milijarde EUR (25,7 milijardi USD) koje je agencija tražila.

„Tako nešto se još nikada nije desilo, količina skupljenih financija puno govori – to je znak povjerenja u Agenciju", rekao je na sastanku glavni direktor Josef Aschbacher.

U središtu rasprava u Bremenu bio je European Resilience from Space programme (Europski svemirski program za jačanje otpornosti) koji uključuje promatranje Zemlje, navigaciju i telekomunikacije. Program s procijenjenim budžetom od 1.35 milijardi EUR ima civilnu i vojnu namjenu. „Obrana je uvijek stvar nacionalne suverenosti", rekao je Aschbacher. „Ali udruživanje i dijeljenje imovine također ima europsku dimenziju."

Jedan primjer bilo je povećanje "broja promatranja i satelitskih snimaka u obavještajne i nadzorne svrhe", rekao je on.

Ukoliko Sjedinjene Države i Kina nastave graditi velike konstelacije satelita, a Europa ne učini ništa, Aschbacher se boji da će se „ista stvar desiti kao i sa Starlinkom - dominirat će američka kompanija koja će prijetiti europskim firmama i našoj poziciji“.

Njemačka je najviše pridonijela budžetu, s više od pet milijardi EUR, a slijedi ju Francuska s 3.7 milijardi EUR.

Rakete i teleskopi

Industrija se značajno mijenjala u proteklim godinama kako je Elon Muskov SpaceX počeo dominirati lansiranjima u svemir. Europa je izgubila neovisan način za lansiranje svoje misije u svemir nakon što je Rusija povukla svoje rakete uslijed invazije na Ukrajinu 2022.

Nakon nekoliko odgađanja, nova europska raketa Ariane 6 konačno je lansirana prošle godine. Međutim, za razliku od SpaceX-ovog radnog konja Falcona 9, ona se ne može koristiti više puta. ESA planira povjeriti razvoj prve višekratno upotrebljive rakete na kontinentu vanjskim tvrtkama i objavila je uži izbor potencijalnih kandidata.

U Bremenu je European Launcher Challenge primio više od 900 milijuna EUR doprinosa — dvostruko više nego što je bilo predloženo, rekao je Aschbacher. Povećanje financiranja za ESA-u dolazi u trenutku kada se američka svemirska agencija NASA suočava s velikim proračunskim rezovima pod vlašću predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, ESA je ovog tjedna priopćila da je NASA potvrdila kako će pridonijeti europskom marsovskom roveru Rosalind Franklin.

Misija je zakazana za 2028. godinu, a podrazumijeva bušenje površine Marsa u potrazi za tragovima izvanzemaljskog života. Među znanstvenim projektima koje je ESA predložila za budućnost, ali koji još nisu odobreni, nalazi se prvi svemirski laserski opservatorij namijenjen proučavanju gravitacijskih valova. To su valovi u prostor-vremenu koje je prvi predvidio Albert Einstein.
Drugi je rendgenski teleskop NewAthena koji bi proučavao ekstremne pojave u svemiru poput supermasivnih crnih rupa. Također postoji plan za slanje letjelice na Saturnov mjesec Enceladus, za koji znanstvenici sumnjaju da bi mogao imati tekući ocean ispod svoje ledene kore u kojem je moguć život.

ESA također ima zajednički prijedlog s Japanom o slanju letjelice nazvane Ramses koja bi proučavala asteroid Apophis koji će proletjeti kraj Zemlje 2029., u nadi da će se saznati više o tome kako se ubuduće obraniti od opasnih svemirskih stijena.

Europski astronauti na Mjesecu?

ESA je u četvrtak također najavila da će prvi europski astronauti koji će sudjelovati u NASA-inom programu Artemis, koji će vratiti ljude na Mjesec, biti iz Njemačke, Francuske i Italije. „Danas mogu najaviti da će prvi let biti dodijeljen njemačkom astronautu", rekao je Aschbacher na marginama sastanka.

Prva posada programa koja će putovati na Mjesec, a koja neće stupiti na njegovu površinu, planirana je za lansiranje u prvoj polovici iduće godine. Francuski astronaut Thomas Pesquet, jedan od vodećih kandidata iz svoje zemlje, rekao je da “to još nikada nije bilo službeno potvrđeno, tako da je ovo pozitivno”.

“Znači da Europa ima svoje mjesto u ovoj avanturi,” dodao je.

Napokon su otklonjene nedoumice: četveročlana obitelj iz Hamburga umrla je od trovanja sredstvom za suzbijanje stjenica koje je, kako se pretpostavlja, korišteno u njihovom istanbulskom hotelu. Ovaj rezultat proizlazi iz sudsko-medicinskog vještačenja koje je priopćilo državno odvjetništvo koje vodi istragu. Turski mediji već su u srijedu izvijestili da je sudsko-medicinski institut svoj izvještaj o smrti obitelji 26. studenog dostavio nadležnom tijelu.

Sada je istanbulsko državno odvjetništvo priopćilo da je obitelj umrla zbog insekticida koji je korišten u hotelu. Točna vrsta otrova nije navedena u priopćenju, ali je dodano da nema nikakvih tragova koji bi upućivali na trovanje hranom kao što se prvobitno pretpostavljalo.

Kao posljedica novih saznanja, četvero od jedanaest osumnjičenih, među kojima su vlasnici štandova s uličnom hranom i restorana, pušteno je na slobodu, priopćilo je državno odvjetništvo. Šestero osumnjičenih, među njima vlasnik hotela, vlasnik tvrtke za dezinsekciju i nekoliko njegovih zaposlenika, ostaje u istražnom pritvoru.

Ranije su brojni mediji izvijestili da su istražitelji u hotelskoj sobi obitelji otkrili toksični plin fosfin. Ovaj vrlo otrovni plin nastaje kada aluminijev fosfid dođe u dodir s vodom ili vlagom. Fosfin oštećuje stanice u tijelu, sprječava transport kisika u krvi pri većim koncentracijama te može dovesti, među ostalim, do jakog kašlja, povraćanja te poremećaja rada jetre i bubrega.

Tvar aluminijev fosfid u Turskoj se često koristi za suzbijanje nametnika u poljoprivrednim pogonima i skladištima.

Propusti i ozbiljni sigurnosni nedostaci

Tragična smrt četveročlane obitelji u Istanbulu ne samo da je izazvala duboko zgražanje, nego je bacila svjetlo na ozbiljne sigurnosne nedostatke i niz starijih, nerazjašnjenih slučajeva trovanja u Turskoj.

Obitelj koja je nedavno preminula doputovala je 9. studenog na kratki odmor u Istanbul. Prvi zdravstveni problemi pojavili su se 12. studenog, nakon čega su s bolovima, mučninom i povraćanjem otišli u bolnicu. Nakon kratkog liječenja roditelji i njihovo dvoje djece vratili su se u hotel.

U noći na 13. studenog njihovo se stanje dramatično pogoršalo: ubrzo nakon prijema u bolnicu umrla su djeca, a sljedećeg dana i mlada majka. Otac se nastavio boriti za život na odjelu intenzivne njege jedne istanbulske klinike, ali je preminuo 17. studenog.

Sumnja: od ulične hrane do pesticida

Isprva su vlasti i liječnici sumnjali na trovanje hranom, s obzirom na to da je obitelj netom prije znakova trovanja konzumirala brojna turska jela ulične hrane.

No sumnja se brzo prebacila na hotel u kojem je boravila obitelj iz Hamburga, nakon što su i drugi gosti sa sličnim simptomima trovanja primljeni u obližnje bolnice. Prema riječima menadžera hotela, u hotelu su korištena vrlo otrovna sredstva protiv stjenica. Istražitelji su stoga kao vjerojatniji uzrok smrti smatrali trovanje kemikalijama.

Istraga je otkrila zabrinjavajuće detalje o tvrtki za suzbijanje insekata koja je radila u hotelu. Prema zapisnicima s ispitivanja, vlasnik tvrtke navodno nije imao potrebnu licencu ili odobrenje za djelatnost suzbijanja štetočina, niti je mogao dokazati odgovarajuću stručnu kvalifikaciju.

Serija sličnih slučajeva?

Nadalje, nakon smrti obitelji iz Hamburga javili su se roditelji jednog trogodišnjeg djeteta koje je preminulo 18. travnja 2025. u Istanbulu. Prema nalazu obdukcije, dijete je umrlo od trovanja insekticidima primijenjenima u neposrednoj blizini – primijenila ih je ista tvrtka koja je navodno provodila suzbijanje štetnika u hotelu obitelji iz Hamburga. Unatoč kaznenoj prijavi koju su roditelji trogodišnjeg djeteta podnijeli, tvrtka je, čini se, nastavila s radom.

Slučaj obitelji iz Hamburga dodatno je skrenuo pozornost javnosti na starije, još nerazjašnjene slučajeve koji ukazuju na raširen problem u postupanju s pesticidima.

Tako su se oglasili i roditelji lüneburške Erasmus studentice Marlene P., koja je prije godinu dana umrla u Istanbulu. Forenzičko izvješće o uzroku smrti svoje kćeri dobili su tek u kolovozu. I u tom izvješću navodi se trovanje sredstvom za suzbijanje štetočina, nakon što su u stanu ispod njezina studentskog stana navodno bili prskani insekticidi protiv stjenica. Roditelji sada zahtijevaju da se i slučaj njihove kćeri rasvijetli i da se odgovorni pozovu na odgovornost.

Marlenein slučaj nije jedini: već prije godinu dana umrlo je jednogodišnje dijete u Izmiru i sedmogodišnji dječak u gradu Konya, u čijoj su blizini deratizacijske službe također navodno prskale otrovne insekticide.

Turistička branša strahuje

U Turskoj su trovanja insekticidima, ali i trovanja hranom, učestali problem. Izvješća novinske agencije DHA bilježe samo u studenome najmanje 15 slučajeva masovnih trovanja nakon zajedničkih obroka u kantinama, menzama ili na velikim događajima, u kojima je više od 900 ljudi moralo biti liječeno. Promatrači smatraju da je to samo vrh ledenog brijega, s obzirom na to da se mnogi slučajevi ni ne prijavljuju.

Kao izravnu reakciju na tragediju, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i nadležna ministarstva nastoje sada ublažiti nastalu štetu po ugled zemlje i pojačati inspekcije. Uz to je istanbulski ured guvernera najavio strože kontrole uličnih prodavača i osnivanje nadzornih komisija za sigurnost hrane. Nadalje, poduzeća bi trebala biti obvezana na trajno audio i video snimanje. Također bi prodaja i primjena sredstava za suzbijanje štetočina trebale biti podvrgnute strožim kontrolama.

Na najnovije slučajeve trovanja zabrinuto je reagirala i turistička industrija: Rasit Genc, vlasnik turističke agencije sa sjedištem u staroj jezgri Istanbula, rekao je za DW da je zabilježen niz otkazivanja. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova zasad još nije prilagodilo svoje preporuke za putovanja u Tursku. Hoće li to učiniti nakon izvješća sudsko-medicinskog instituta, trenutačno nije poznato.

U wellness-hotelu u njemačkom gorju Harz zaposleno je 173 osoba. Direktor hotela Peter Windhagen se osobito u ovo doba godine suočava s velikim problemom: sve više bolesnih zaposlenika. On kaže da se od 2019. stopa bolovanja gotovo udvostručila te da neki zaposlenici odlaze na bolovanje i zbog blaže prehlade. „Mislim da pojedini zaposlenik uopće nije svjestan da nanosi gospodarsku štetu kada ide na bolovanje“, ističe Windhagen. I dodaje: „Naravno, važno je da zaposlenik ode liječniku ako se osjeća bolesno."

Povišenu stopu bolovanja u Njemačkoj ne primjećuje samo on: od 2021. broj bolovanja koja su prijavljena zdravstvenom osiguranju BKK znatno se povećao. To pokazuje ekskluzivna analiza podataka koje su novinarke njemačkog javnog servisa BR i list Augsburger Allgemeine dobili od BKK. Analizirani su podaci pet milijuna osiguranika.

Vrlo velik broj dana bolovanja otpada na bolesti mišićno-koštanog sustava, poput bolova u leđima ili artroze. No te vrijednosti – unatoč starenju radne snage – godinama ostaju stabilne. Veliku ulogu igraju i psihički poremećaji. Oni kontinuirano rastu i pojedinačno uzrokuju osobito duga razdoblja izostanka s posla.

Poseban skok zabilježen je 2022. kod bolesti dišnog sustava; tu se ubrajaju i korona i infekcije gripom, kao i klasična prehlada. Te brojke su ostale velike.

Bolesti dišnog sustava kao pokretač

Porast ima više uzroka. U tom je razdoblju, primjerice, uvedena obvezna elektronička potvrda o nesposobnosti za rad (eAU). To znači da pacijenti doznake za bolovanja više ne moraju osobno dostavljati zdravstvenom osiguranju, već se one automatski šalju. Dakle, podaci su sada potpuniji.

I: „Postoji takozvani efekt nadoknađivanja“, kaže Leif Erik Sander, ravnatelj klinike za infektologiju u sveučilišnoj bolnici Charité u Berlinu. Jednostavno rečeno: ako se bolesti nekoliko godina nisu mogle jako širiti – jer su ljudi, primjerice, ostajali kod kuće ili nosili maske – u sljedećim godinama dolazi do većih valova infekcija. Osim toga, mnogi su zaposlenici postali senzibilniji, kaže Sander i pojašnjava: „Ljudi sada s infekcijom dišnih putova, ako ne mogu raditi od kuće ili su općenito previše bolesni za rad, radije idu na bolovanje jer ne žele zaraziti kolegice i kolege."

„S COVID-om19 pojavila se još jedna velika bolest dišnih putova koje ranije nije bilo", objašnjava infektolog. „Ona uzrokuje približno jednako veliki broj bolovanja kao sezonska gripa, influenca, a ona je svake godine opterećenje za gospodarstvo."

I istraživanje Središnjeg instituta za liječničku skrb pokazuje: 58 posto dodatnih slučajeva bolovanja 2022. i 41 posto dodatnih slučajeva 2023. može se objasniti akutnim infekcijama dišnih putova i korona-infekcijama. Bolesti dišnog sustava činile su 2024. u Njemačkoj oko 20 posto svih dana bolovanja.

Značajne regionalne razlike

Regionalno postoje velike razlike u broju dana bolovanja osiguranika BKK u 2024. godini. Između savezne pokrajine s najviše i one s najmanje dana izostanka s posla u prosjeku leži gotovo deset dana. U Baden-Württembergu su zaposleni osiguranici BKK 2024. u prosjeku bili 18,5 dana na bolovanju, u Saarlandu i Saskoj-Anhaltu oko 28 dana.

Razlozi za to vrlo su višeslojni, kaže Hendrik Berth, psiholog na Sveučilišnoj klinici u Dresdenu koji se bavi vezom između rada i zdravlja. Berth vidi mogući uzrok u radnim uvjetima: na gospodarski snažnom jugu Njemačke tvrtke si lakše mogu priuštiti poboljšanje radnih uvjeta. Osim toga, podliježu određenom pritisku da pridobiju dobre zaposlenike te im stoga moraju ponuditi bolje uvjete.

Tu su i razlike u plaćama: „I članstvo u teretani se mora moći platiti od plaće”, kaže Berth za BR. I dodaje: važno je uvijek gledati pojedince.

Menadžeri najmanje na bolovanju

Broj dana bolovanja osobito je velik kod onih koji rade u djelatnostima čišćenja, prometa i logistike ili u proizvodnji. Čistači i čistačice u prosjeku provedu na bolovanju čak više od mjesec dana godišnje. To je dijelom i zato što su kod njih osobito česte bolesti mišićno-koštanog sustava, koje dovode do dugih izostanaka s posla.

S druge strane, znatno rjeđe na bolovanje odlaze ljudi na upravljačkim pozicijama te u IT-u i prirodoslovnim djelatnostima, primjerice informatičari, biolozi ili geolozi.

Bolesti mogu utjecati jedna na drugu, kaže Leif Erik Sander i objašnjava: „Ako možda ionako postoji veće psihičko opterećenje i tome se pridruži infekcija dišnih putova, može se brže postati nesposoban za rad.“

On trenutno sa svojim timom istražuje milijune podataka pacijenata. Oni pokazuju da zarazne bolesti – primjerice dišnih putova – mogu između ostalog izazvati srčane probleme. Veza je, prema međunarodnim studijama, toliko očita da europska kardiološka društva za prevenciju srčanih bolesti odnedavno preporučuju cijepljenje, primjerice protiv gripe ili pneumokoka.

Njemačka s oko 41 posto državnih rashoda u europskoj usporedbi izdvaja najviše novca za socijalnu sigurnost. To proizlazi iz studije poslodavcima bliskog Instituta der deutschen Wirtschaft (IW). Prema tim navodima, oko polovice sredstava troši se na mirovinsko osiguranje.

Studija dolazi neposredno uoči proračunskog tjedna u Bundestagu i važnih koalicijskih pregovora o mirovinskom paketu. Usred spora o mirovinama IW savjetuje „suprotstaviti se daljnjem rastu državne aktivnosti, a posebno socijalnih rashoda“. To vrijedi i za rashode u zdravstvu.

Po obrazovanju i javnim investicijama na dnu

Nordijske zemlje te Austrija i Švicarska izdvajaju po 40 posto ukupnih državnih rashoda za socijalnu sigurnost, u zemljama Beneluxa taj je udio 38 posto, pišu autori studije. Prosjek EU-a iznosi 39 posto. Mjereno udjelom u gospodarskoj snazi, nordijske zemlje kod socijalnih rashoda i dalje su nešto ispred Njemačke. Kod rashoda u zdravstvu (16 posto) Njemačka je zajedno s Beneluxom i nordijskim zemljama na vrhu.

Kao zapadnoeuropske usporedne regije Institut je uzeo zemlje Beneluxa, Austriju i Švicarsku te nordijske zemlje Dansku, Švedsku, Norvešku, Finsku i Island, koje su Njemačkoj relativno slične s obzirom na gospodarski razvoj i kulturna obilježja.

Posebno visoki su, prema IW-u, u Njemačkoj rashodi za javnu upravu. Između 2001. i 2023. su znatno porasli – sa 7,2 posto na 11 posto državnih rashoda.

U području obrazovanja Njemačka je na začelju s 9,3 posto ukupnih rashoda. Austrija i Švicarska, prema IW-u, gotovo su 50 posto iznad toga.

Kod javnih investicija Njemačka je, prema studiji, tijekom cijelog razdoblja promatranja bila na dnu. Trenutno na investicije otpada 6,2 posto ukupnih rashoda.

Kritika na način računanja

Njemački sindikalni savez (DGB), Udruga organizacija za socijalnu pomoć, kao i stranka Ljevica, kritizirali su metodologiju studije ovog instituta koji se smatra bliskim poslodavcima - i njihovim interesima.

Ako se ne promatra udio u ukupnim rashodima nego udio u bruto domaćem proizvodu, proizlazi drukčiji poredak: tada bi nordijske zemlje kod socijalnih rashoda bile „nešto ispred Njemačke (po 20 posto), prosjeka EU-a (19 posto), zemalja Beneluxa (18 posto) te Austrije/Švicarske (17 posto)“.

DGB je studiju nazvao „usporedbom na upitnoj osnovi". IW, tvrde, navodi „pretežito zemlje koje se uklapaju u željenu sliku i kod kojih Njemačka izgleda kao da troši previše na socijalna davanja“. „Nije iznenađujuće da instituti bliski poslodavcima žele ispričati priču da je socijalna država u Njemačkoj preskupa“, kažu sindikati.

DGB se pozvao na podatke Eurostata. Prema njima prosjek EU-a za socijalne rashode prošle godine iznosio je 27 posto. Njemačka je s 28,8 posto „tek na četvrtom mjestu“ – „iza Finske, Francuske i Austrije". Paritätischer Gesamtverband također je izjavio da su njemački socijalni rashodi „u sredini EU-a, a kod mirovinskog osiguranja već godinama ispod prosjeka“.

Šef kluba zastupnika Ljevice, Sören Pellmann, nazvao je IW-ovo izvješće „u velikoj mjeri neserioznim". Ako bi se socijalni rashodi mjerili udjelom u BDP-u, oni „ne bi bili viši nego prije deset godina. Rashodi su porasli, ali isto vrijedi i za BDP.“

Temperature padaju, zima je u Njemačkoj upravo počela – i time i sezona grijanja. Umirovljenica Elisabeth Bönner iz Frankfurta zato je brzo dogovorila termin sa svojim instalaterom grijanja. „Grijanje često tako čudno klokoće i ne znam jesam li ga možda krivo podesila", opisuje umirovljenica problem.

Instalater grijanja Flavio Magliarisi brzo je riješio problem, no budući da je uređaj već stariji, savjetuje: „Prije nego što zimi sjedite u hladnom, možda biste trebali razmisliti o novom sustavu grijanja.“ Ali što može – s financijskog gledišta – biti bolja alternativa?

Pogled u model-izračun organizacije za savjetovanje potrošača co2online pokazuje: ove godine će najskuplje biti daljinsko grijanje putem toplane. U obiteljskoj kući sa 130 četvornih metara stambene površine daljinsko grijanje košta oko 2.300 eura godišnje. Posebno skupo je i grijanje na naftu ili plin – oboje bi moglo koštati oko 2.000 eura. Znatno jeftinija je pak toplinska pumpa: prema prognozi taj način grijanja ove godine košta oko 1.000 eura, otprilike kao i drveni peleti.

Manje korisnika podiže naknade za korištenje

U svakom slučaju, grijanje će za Elisabeth Bönner ove godine biti skuplje. A njezin račun pokazuje: razlog su prije svega visoki troškovi za plinsku mrežu. „Kod naknada za korištenje mreže imamo situaciju da se već sada postupno sve više priključaka otkazuje i ukida. Ovi se troškovi zatim raspoređuju na manji broj kućanstava i time naknade za korištenje mreže znatno rastu“, objašnjava Peter Preisendörfer. On je energetski savjetnik u organizaciji za zaštitu potrošača savezne pokrajine Hessen.

Već sada udio naknada za korištenje mreže u računu Elisabeth Bönner iznosi više od 20 posto, s tendencijom rasta.

No većina stanovnika Njemačke se još uvijek grije na plin: prema Udruženju energetskog gospodarstva više od polovice svih stanova prošle godine grijalo se plinom. Daljnjih 17 posto kućanstava koristilo je naftu, a 15 posto na daljinsko grijanje. Struja i električne toplinske pumpe činile su tek oko sedam posto, a grijanje na drva još i manje.

Prvi uspjesi u toplinskoj tranziciji

Dugoročno bi se to trebalo promijeniti: Njemačka želi napustiti korištenje plina kako bi smanjila emisiju štetnih plinova. Jer gotovo polovica svih emisija CO₂ u zemlji dolazi iz sektora grijanja. To pokazuju brojke energetskog udruženja BDEW.

Prema aktualnoj anketi Saveza komunalnih poduzeća, gotovo svako peto gradsko poduzeće u Njemačkoj – njih 19 posto – želi u narednih 20 godina ukinuti svoju plinsku mrežu i umjesto toga se osloniti na daljinsko grijanje i toplinske pumpe.

Aktualni podaci Saveznog udruženja njemačkih proizvođača sustava grijanja pokazuju da je od siječnja do lipnja ove godine prvi put prodano više toplinskih pumpi nego plinskih kotlova.

Općine rade na toplinskim planovima

Kako bi svugdje pravodobno bilo moguće planirati čime će se ubuduće grijati, već sada se moraju izraditi komunalni toplinski planovi. Veliki gradovi i općine koji imaju više od 100.000 stanovnika moraju ih predati do 30. lipnja 2026. Manje općine imaju dvije godine više vremena.

„Može se već sada donekle ravnati prema tome, ali to je samo planiranje“, naglašava stručnjak Preisendörfer. Iako bi po njegovu mišljenju daljinsko grijanje – osobito u središtima gradova – moglo postati velika tema, on upozorava da od planova sljedećih deset godina nema puno koristi. „Ako sada imate kvar na grijanju, morate djelovati odmah", pojašnjava Preisendörfer. To znači: tko živi u centru grada i nema mjesta za toplinsku pumpu ili grijanje na pelete, zasad mu preostaje samo zamjena jedan za jedan novom plinskom peći.

Cijene CO₂ dalje rastu

Plinsko grijanje – osim rastućih mrežnih naknada – iz još jednog razloga postaje skuplje. „CO₂-naknada je pokušaj da se porezom osigura manja potrošnja fosilnih energenata. A to se odnosi i na energiju za grijanje u kući", kaže glavni urednik časopisa Finanztip Hermann-Josef Tenhagen.

Ta naknada je uvedena u Njemačkoj 2021. s 25 eura po toni CO₂. Od tada stalno raste i trenutačno iznosi 55 eura po toni. Kako će se to dalje razvijati, teško je predvidjeti: procjene do 2030. kreću se između 100 i više od 200 eura – dakle u prosjeku trostruko više nego danas.

Troškovi grijanja znatno rastu

Grijanje na naftu i plin tako će u idućim godinama postati puno skuplje. Koliko točno, pokazuje model-izračun co2online: za obiteljsku kuću od 130 četvornih metara troškovi plina mogli bi u sljedećih deset godina porasti za više od 1.000 eura, do čak 2.940 eura godišnje. Kod nafte bi troškovi mogli narasti i do oko 3.500 eura godišnje. Najjeftinije će biti toplinska pumpa i drveni peleti s oko 1.500 odnosno 1.600 eura. Najskuplje jest i ostaje daljinsko grijanje: 2035. moglo bi stajati više od 3.800 eura.

Tome je uzrok i to što daljinsko grijanje najvećim dijelom koristi fosilna goriva; CO₂-cijene se dakle naplaćuju i ovdje.

Za Elisabeth Bönner će vjerojatno biti neizbježna zamjena uređaja za grijanje. Zato ima savjetodavni razgovor kod instalatera. Jer s novim uređajem barem bi mogla uštedjeti na potrošnji plina.

Klimatski problem industrije cementa krije se u njenoj osnovnoj sirovini: u posebnoj vrsti vapnenca iz kojeg se radi cement i u toj stijeni je ugljikov dioksid (CO₂) "zarobljen” već milijunima godina. Problem je u tome što se tijekom proizvodnog procesa u peći oslobađa taj CO₂ i na kraju kroz gole­me dimnjake ispušta u atmosferu.

Do sada ne postoji tržišno isplativa inovacija koja bi to mogla spriječiti. Kako bi poboljšala svoje vrijednosti emisija CO₂, industriji cementa zasad preostaje tek nešto popravljati i poboljšavati svoje peći, ali čak i tada ostaje problem same prerade gdje se stvara dvije trećine emisije ugljičnog dioksida.

Filtrirati iz dimnjaka?

Kako bi postigla svoje klimatske ciljeve, industrija cementa mora krenuti drugim putem. Proizvođač građevinskog materijala Holcim spada među poduzeća koja su već počela s tim – u pogonu u Lägerdorfu u Schleswig-Holsteinu, a sada i na lokaciji Höver u blizini Hannovera. Samo se ondje svake godine u atmosferu ispusti 600.000 tona CO₂ za 800.000 tona cementa. Ovdje se želi smanjiti te emisije, iz ekoloških, ali i iz gospodarskih razloga. Teška industrija mora postati prihvatljivija za klimu, uvjeren je voditelj pogona Florian Trela, koji govori o „drugoj industrijskoj revoluciji".

Dio te „revolucije“ jest pokusni pogon za koji je upravo izliven temelj na tvorničkom zemljištu. Taj bi pogon ubuduće trebao filtrirati CO₂ iz toka dimnih plinova ogromne peći. „Znamo već da to može. Ono što još ne znamo jest: koliko dobro to može? Dakle, koliko je učinkovito i koliko će na kraju biti gospodarski isplativo?“, objašnjava Lisa Büscher, inženjerka proizvodnog procesa i voditeljica projekta.

Dugoročni cilj jest dobiti potpuno čisti CO₂ i dalje ga prodavati. Kome on treba? To možete vidjeti i vi kad posegnete za gaziranim napitkom – mjehurići su ugljični dioksid. Ili kemijskoj industriji: bilo da je riječ o čašicama za jogurt, madracima ili tekstilnim vlaknima – posvuda je CO₂ ugrađen kao sirovina, objašnjava Büscher.

Je li „zakopati" plin doista pametno?

No do toga je još dug put. CO₂ za sada mora otići negdje drugdje. Ili će se i dalje ispuštati u atmosferu, ili – a to je plan u Holcimu – odvoziti kamionima i utiskivati pod zemlju. Primjerice, u prazne plinske kaverne u podzemlju Sjevernog mora. Taj plan slijede i druga poduzeća.

Zaštitari okoliša se tome se oštro protive, među ostalima i njemačkoj Udruzi za okoliš i zaštitu prirode BUND. Podzemno skladištenje CO₂ je skupo i povezano s mnogim rizicima za ljude i okoliš, tvrde u BUND-u Donje Saske. Osim toga, time poduzeća gube motiv doista smanjiti CO₂. Ako se, kao u slučaju industrije cementa, ostatak emisija doista ne može izbjeći, prije svega bi trebalo koristiti prirodne apsorbere CO₂, poput ponovno navodnjenih močvara ili šuma.

Norveška ili SAD su predvodnici

Inženjerka Lisa Büscher poznaje te bojazni: „Naravno, mogu to razumjeti: još nema nekog velikog transporta CO₂ u Njemačkoj. To je nepoznanica i zato se ljudi boje, ali na nama je da otklonimo te strahove, jer to je tehnički izvedivo."

Za predvodnike se smatraju zemlje poput Norveške ili SAD-a, gdje je CCS (Carbon Capture and Storage), dakle „hvatanje i skladištenje CO₂", već dugo dopušten. U Njemačkoj će sve to još potrajati, čak i uz zakonsku izmjenu koju je sada odobrio gornji dom Parlamenta. U Holcimu u Höveru žele od 2030. biti spremni krenuti tim novim putem.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...