Vecernji list

Već u srpnju ove godine bi se u Ukrajini mogli održati izbori, ubrzo nakon ukidanja ratnog stanja, što Washington želi postići do 20. travnja. To je 30. ožujka izvijestio međunarodni tjednik "The Economist". Prema navodima lista, predsjednik Volodimir Zelenski, koji je prvi put izabran na petogodišnji mandat na ljeto 2019. godine,se planira kandidirati za drugi mandat. On je "prošlog tjedna" naložio svom timu organiziranje izbora nakon početka sveobuhvatnog prekida vatre.

Još uvijek nema priprema za izbore

"U Ukrajini trenutno nisu u toku pripreme za izbore", izjavio je 31. ožujka predsjednik zastupničkog kluba vladajuće stranke "Sluga naroda" David Arahamija na ukrajinskom kanalu "Suspilne". "Sve stranke i zastupnički klubovi u parlamentu bili su suglasni da bi se izbori trebali održati šest mjeseci nakon ukidanja ratnog stanja," rekao je Arahamija.

Krajem veljače, ukrajinski parlament usvojio je deklaraciju "O podršci demokraciji pod uvjetima ruske agresije". U toj deklaraciji podržava se Zelenski i odbacuju optužbe ruskog predsjednika Vladimira Putina da Zelenski više nije legitimni šef države. U deklaraciji se potvrđuje da će predsjednički izbori biti održani "čim bude osiguran sveobuhvatan, pravedan i održiv mir".

I Sjedinjene Američke Države i Rusija su više puta zahtijevale da se u Ukrajini održe novi izbori. Američki predsjednik Donald Trump nazvao je Zelenskog u veljači čak "diktatorom koji nije izabran". Međutim, u Ukrajini su po Ustavu izbori zabranjeni tijekom ratnog stanja.

Koji sigurnosni rizici postoje?

Mnogi Ukrajinci navikli su na svakodnevno granatiranje, ali ipak bi velike predizborne manifestacije, rasprave ili susreti kandidata i birača u sadašnjim uvjetima bili izuzetno rizični. Stoga Kijev u svim razgovorima zahtijeva sigurnosna jamstva. Tako bi primirje trebalo važiti ne samo na frontu, nego bi trebalo osigurati da biračka mjesta ne postanu mete zračnih ili terorističkih napada.

I nije isključeno da se tako nešto može dogoditi, upozorava Olga Ajvasovska, direktorica društvene mreže "Opora", koja nadgleda održavanje izbora u Ukrajini. "S obzirom na napade na regrutne centre i sabotaže željeznice, treba računati s tim da će Rusija nešto slično učiniti i s biračkim mjestima. Stoga bi izborni zakon za razdoblje nakon rata trebao regulirati kako postupiti u takvom slučaju tijekom izbora ili prebrojavanja glasova, čak i kod simuliranih terorističkih napada", kaže Ajvasovska.

Mogu li se svi birači evidentirati?

Prvog dana sveobuhvatne ruske invazije, Središnje izborno povjerenstvo je blokiralo pristup biračkim spiskovima, kako bi zaštitila i njega i podatke građana. U tom trenutku bilo je registrirano oko 34,7 milijuna birača.

Tek u prosincu 2023. godine, povjerenstvo je djelomično nastavilo rad na bazi podataka. Trenutno je usredotočena na osvježavanje adresa biračkih mjesta, jer je Ukrajina tijekom procesa dekomunizacije i derusifikacije promijenila imena mnogih mjesta i ulica. Također, povjerenstvo evidentira ratnu štetu. Do 2024. godine, samo na području Kijeva, 7.500 biračkih mjesta je bilo pogođeno borbenim djelovanjima.

U biračkom popisu građani su upisani prema svom stalnom mjestu boravaka. Međutim, od početka ruske invazije 2022. godine, broj prognanih osoba je višestruko porastao u prosincu 2024. ih je, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), bilo više od 3,6 milijuna. Mnogi od njih se ne prijavljuju na novoj adresi ili to čine sa zakašnjenjem, primjećuju stručnjaci iz kijevskog instituta Razumkov. "Kao rezultat toga, adrese birača nisu ni ažurirane ni pouzdane", navodi se u studiji istraživača.

Što je s Ukrajincima u inozemstvu?

Pored prognanih, tu su i ukrajinske izbjeglice u inozemstvu, prema podacima IOM-a, krajem 2024. ih je bilo oko šest milijuna. Kako bi sudjelovali na izborima, oni se moraju registrirati u ukrajinskim konzulatima u zemljama u koje su izbjegli. Međutim, kako navode u ukrajinskom Ministarstvu vanjskih poslova, većina to ne čini.

Čak bi i glasanje registriranih izbjeglica u inozemstvu bilo komplicirano. Do sada su biračka mjesta uglavnom bila organizirana u prostorijama konzulata koji sad ne mogu primiti desetke tisuća građana u jednom danu. Stoga bi trebalo iznajmiti dodatne prostorije, barem u velikim gradovima u kojima danas živi najveći broj Ukrajinaca. Još uvijek, međutim, nije jasno kako postupiti s Rusijom i Bjelorusijom, gdje se, prema podacima UN-a, do kraja 2024. godine nastanilo 1,3 milijuna Ukrajinaca.

Prema anketi Razumkov centra, oko 47 posto Ukrajinaca smatra da bi izbjeglice u inozemstvu trebale imati pravo glasa na izborima u svojoj domovini, dok je oko 36 posto protiv toga. Međutim, čini se da mnogi Ukrajinci u inozemstvu postupno gube interes za politički život u svojoj zemlji. Anton Hruščetski iz Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS) izjavio je za DW da je samo trećina od 801 ispitanog izbjeglice, koje je KIIS anketirao u svibnju prošle godine u Poljskoj, Njemačkoj i Češkoj, izrazila želju za sudjelovanje na sljedećim izborima.

Glasanje preko aplikacije kao za Pjesmu Eurovizije?

Možda se čini da bi mnogi logistički problemi mogli biti lako riješeni glasanjem na daljinu - putem pošte, kao u Njemačkoj, ili pomoću elektronskih sustava poput ukrajinske aplikacije "Dija", koju koristi više od 21 milijun Ukrajinaca u zemlji i inozemstvu. Preko nje je, na primjer, u veljači izabran ukrajinski predstavnik za ovogodišnju Pjesmu Eurovizije. "Ali tada je sustav pao, zbog čega se aplikacija još ne može smatrati pouzdanom", kritizira zastupnica Alina Zahoruiko iz vladajuće stranke "Sluga naroda".

"Rusija ne može utjecati na izbore samo fizički ili hakerskim napadima, nego i manipulacijom informacija preko medija i društvenih mreža", naglašava Olha Ajvasovska. S njom se slaže predsjednik Odbora za slobodu mišljenja u ukrajinskom parlamentu, Jaroslav Jurčišin iz zastupničkog kluba stranke "Holos" (Glas). Ipak, ukrajinski mediji i država razvili su metode za borbu protiv ruske dezinformacije tijekom posljednje tri ratne godine.

Jurčišin dalje ističe da će sudionici mirovnih pregovora vjerojatno odrediti datum izbora. Također, Ukrajina mora koordinirati izbore sa svojim partnerima, jer jednostavno nedostaju sredstva za njihovo sprovođenje. "Mnogi aspekti budućeg primirja, a time i izbora, danas se ne mogu predvidjeti. Međutim, postoje očiti izazovi, i parlament bi već sada trebao reformirati izborni zakon kako bi na njih odgovorio", smatra zastupnik.

U tom kontekstu, predsjednik Središnjeg izbornog povjerenstva Oleh Didenko izjavio je za list "Ukrajinska pravda" da će pripreme za izbore nakon završetka rata trajati duže nego što trenutni zakon predviđa. Stoga bi, kako kaže, relevantni pravni postupci morali biti prilagođeni posljedicama rata.

Njemački politički magazin Der Spiegel donosi intervju s njemačkom državnom ministricom Annom Lührmann (Zeleni), koja kaže kako je njen posjet Banjoj Luci bio znak da "mi stojimo na strani naroda Republike Srpske". Dodikova nacionalistička agenda nema podršku u stanovništvu, dodaje Lührmann u razgovoru za Spiegel i ističe: "On sve agresivnije gura svoju separatističku agendu, huška protiv određenih etničkih grupa i krši Ustav države... Pokušava prisiliti državne službenike da prijeđu u institucije Republike Srpske. Zbog toga smo – zajedno s austrijskom ministricom vanjskih poslova – uveli ciljane sankcije protiv odgovornih za ovu opasnu politiku. To uključuje zabranu ulaska u Njemačku i Austriju, što će imati i gospodarske posljedice za njih. Te sankcije se eksplicitno ne odnose na građane RS-a."

„Naš posjet smo uredno najavili i pratila nas je državna policija i policija RS-a. Imali smo lijepu šetnju, odličan ručak i sjajne razgovore. Međutim, policija RS-a nam je sve jasnije počela davati do znanja da bismo trebali napustiti grad. Na kraju su nam rekli da više ne mogu jamčiti našu sigurnost i da moramo odmah otići – ili će nas oni ispratiti. Proglašena sam 'personom non grata'", kaže Lührmann.

Na pitanje Spiegla je li možda imala priliku vidjeti "ekstremne srpske nacionaliste, koji su u prošlosti već napadali aktiviste", njemačka državna ministrica je odgovorila: "Srećom, nismo imali direktan susret s takvim ekstremistima. Ipak, bilo je jasno da je naša sigurnost u jednom momentu bila ugrožena. Zato smo i napustili grad."

"Dodik mora osjetiti posljedice"

Isti događaj u listu Tageszeitung (TAZ) komentira Erich Rathfelder: "U današnjem svijetu se više skoro ničemu ne treba čuditi – to je već neko vrijeme ‚normalno‘. Ali s kakvom drskošću je vođa bosanskih Srba Milorad Dodik postupio prema njemačkoj državnoj ministrici za Europu Anni Lührmann (Zeleni) ostavlja čovjeka opet bez riječi. Kada taj gospodin izbaci Annu Lührmann iz Banje Luke, s teritorija u BiH kojim on dominira, čak ju fizički ugrozi i proglasi personom non grata, to mora izazvati dodatne europske reakcije."

Komentator TAZ-a nastavlja: "Dodik je upravo dobio zabranu ulaska u Njemačku i Austriju. Čak je morao pobjeći iz Izraela, iako se, poput svih desničarskih ekstremista, pokušao na konferenciji posvećenoj žrtvama Holokausta prikazati kao prijatelj Židova i predstaviti kao žrtva bosanskih muslimana."

Rathfelder dodaje: "Ali taj pokušaj nije uspio, jer povijesno svjesni Židovi, poput francuskog filozofa Bernarda-Henrija Lévyja, poznaju situaciju u Bosni. Oni znaju za deseke tisuća zločina koje su srpski nacionalisti počinili tijekom etničkog čišćenja nad Bošnjacima u razdoblju od 1992. do 1995."

"Dodik se nada da će u svijetu Trumpa i Putina stati na ‚pravu‘ stranu – stranu moći. On se nada uništenju i poniženju Europe. Na Anni Lührmann je Dodik, kao mačo i neprijatelj Njemačke, želio demonstrirati svoju moć. Svojim anti-njemačkim stavom pokušava se nadovezati na osjećaje protiv Njemačke iz Drugog svjetskog rata. Pobjeda multietničkih partizana 6. travnja 1945. označila je početak multietničkog Sarajeva; napad 6. travnja 1992. označio je početak njegovog uništenja", kaže se u članku njemačkog lista.

"Njemačka ministrica je s pravom ukazala na krhkost Dodikove baze moći. Mnogi bosanski Srbi su siti svega i napuštaju zemlju. Međutim, ne idu ni u Mađarsku niti u Rusiju – nego u zapadnu Europu, uključujući i Njemačku", zaključuje se u tekstu Ericha Rathfeldera za list Tageszeitung iz Berlina.

Kako Dodik zamišlja budućnost RS-a?

„Više od desetljeća Milorad Dodik prijeti demontažom BiH. Bezbrojne su uvrede kojima je napadao BiH, nazivajući ju ‚državom na papiru‘, ‚umjetnom tvorevinom‘ ili ‚monstrumom od države‘", piše Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u članku pod naslovom "BiH pod pritiskom". Autor teksta Michael Martens pojašnjava kako Dodik, kao predsjednik Republike Srpske koja je "prema međunarodnom pravu dio BiH i samo kao takva priznata", želi RS izdvojiti iz BiH ali "nije jasno zamišlja li njenu budućnost kao neovisnu državu ili kao dio Srbije".

"Ishod trenutnog sukoba odlučuje i o tome hoće li bosanska država opstati. Zbog toga je ova borba za moć i vlast od značaja za cijeli zapadni Balkan – jer bi raspad BiH mogao imati posljedice za druge regionalne sukobe, posebno na Kosovu", navodi se u članku FAZ-a.

Podsjeća se i kako je krajem 2021. parlament RS-a u Banjoj Luci usvojio Dodikovu inicijativu da se prekinu veze RS-a sa centralnom državom i uspostave paralelne institucije – u poreznom sustavu, pravosuđu i obrani. SAD je početkom 2022. zbog toga uveo sankcije Dodiku i nekolicini njegovih suradnika. Dodiku su se usprotivili i pravosuđe BiH, kao i visoki predstavnik Christian Schmidt koji je proglasio Dodikove poteze nevažećima.

"Dodik pritisnut uza zid"

Pošto je Dodik, nakon kratkotrajnog zastoja, nastavio sa secesionističkim potezima, piše dalje FAZ, nedavno je u prvostupanjskom sudskom postupku proglašen krivim za nepoštovanje Schmidtovog ukaza. Nakon što je ignorirao presudu, izdat je nacionalni uhidbeni nalog. Zatraženo je i raspisivanje međunarodne tjeralice, ali je Interpol to odbio, piše dalje FAZ. I dodaje kako je "navodno Srbija intervenirala u Dodikovu korist", a Beograd "uvjerio glavno tajništvo Interpola da bi međunarodni nalog za uhićenje u Dodikovom slučaju prekršio statut Interpola koji zabranjuje političke intervencije".

"U suštini se sve svodi na pitanje: može li izvršna vlast u BiH provesti uhidbeni nalog koji je izdalo njeno pravosuđe? Do sada je odgovor bio: ne", navodi FAZ. U članku se citiraju analitičari koji kažu da čak i s novim rukovodstvom državna policija SIPA neće uhititi Dodika, jer ga čuva teško naoružana pratnja. "Ali – zar za takve slučajeve ne postoji vojna misija EUFOR-a Althea? Prvi zapovjedni EUFOR-a 2004., britanski časnik David Leakey, tada je izjavio da misija ima „i sposobnost i volju" da uhiti osumnjičene ratne zločince, koji tada u većem broju još nisu bili izručeni UN-ovom sudu za ratne zločine", piše FAZ.

"Bi li vojnici EUFOR-a sada trebali ili mogli osigurati Dodikovo uhićenje – oko toga se mišljenja razilaze. U Sarajevu se postavlja pitanje: zašto uopće postoji vojna misija, ako ne za djelovanje u ovakvim momentima", piše u članku lista Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Francuski predsjednikEmmanuel Macron boravi tri dana od u Kairu. Još jednom će razgovarati s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom el-Sisijem, što je njihov dvanaesti susret bilo u Kairu ili Parizu otkako je Macron preuzeo dužnost 2017. Ali ovo bi putovanje moglo biti posebno važno.

"Razgovarat ćemo o krizama u regiji: Siriji i susjednim zemljama Libiji, Sudanu i Izraelu", rekla je jedna glasnogovornica u Elizejskoj palači.

Francuska se također nada pomaku u sukobu na Bliskom istoku, dijelom zbog svoje dugogodišnje uloge mosta prema arapskom svijetu.

Aktivisti, međutim, također pozivaju Macrona da istakne loše stanje u Egiptu u pogledu ljudskih prava.

Službeni fokus putovanja je ekonomska suradnja. Ali u stvarnosti, sve su oči uprte u Gazu. Izrael je nedavno prekinuo prekid vatre koji je dogovoren s Hamasom.

Izrael je napao Pojas Gaze nakon što je Hamas napao Izrael 7. listopada 2023. Teroristička organizacija Hamas je tada ubio više od 1.200 ljudi i uzeo više od 200 talaca, od kojih su neki još u pritvoru, dok je više od 50.000 ljudi poginulo u napadu Izraela na palestinski teritorij koji je uslijedio nakon toga.

"Razgovarat ćemo o prekidu vatre i mogućem kraju rata", rekla je glasnogovornica Elisejske palače. "Također želimo zapečatiti strateško partnerstvo između Francuske i Egipta — kakvo već postoji za Egipat i EU", dodala je ona.

Koja je uloga Francuske u arapskom svijetu?

Među državama EU-a, Francuska je dugo imala pionirsku poziciju u svojim poslovima s Egiptom i arapskim svijetom, objasnio je Ahmed El Keiy, bivši novinar, a sada generalni direktor političke konzultantske tvrtke AEK Conseil.

"Francusko-egipatski odnosi bili su izvrsni desetljećima", kaže on za DW. "Mnoge francuske tvrtke aktivne su u Egiptu i tamo imaju desetke tisuća zaposlenih. Osim toga, Egipat je bio prva zemlja koja je 2015. kupila 24 (francuska) borbena aviona Rafale, što je otvorilo put daljnjem izvozu aviona u druge zemlje."

Danas je Egipat jedan od glavnih uvoznika francuske vojne opreme.

Ove snažne veze mogu se pratiti od bliskoistočne politike bivšeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. General, koji je bio na vlasti od 1958. do 1969., slijedio je pragmatični pristup Bliskom istoku.

To je uključivalo podršku i priznanje države Izrael, ali ne bezuvjetno. De Gaulle je osudio Izrael i uveo embargo na oružje nakon što je zemlja započela Šestodnevni rat u lipnju 1967. preventivnim napadom na Egipat. U odnosima s arapskim državama De Gaulle je zagovarao oprez.

"To je još jedan razlog zašto je Francuska vrlo cijenjena u arapskom svijetu, posebno u Egiptu”, objašnjava El Keiy.

Novinar Khaled Saad Zaghloul, koji je akreditiran za praćenje Elizejske palače od 1995. godine, svjedoči ovom trendu iz prve ruke.

"Predsjednici Jacques Chirac, Nicolas Sarkozy, Francois Hollande i sada Emmanuel Macron konzultirali su se s Kairom najmanje jednom tjedno", kaže on za DW. "Od mirovnog sporazuma potpisanog između Egipta i Izraela 1979., Kairo slovi kao prihvatljivi partner."

U to vrijeme Egipat je bio prva arapska zemlja koja je službeno priznala Izrael kao dio takozvanog sporazuma iz Camp Davida.

Francuski državni posjet Egiptu u nesigurnim političkim vremenima

Za Fawaza Gergesa, profesora međunarodnih odnosa na London School of Economics, termin ovog Macronovog putovanja je ključan.

"Macron ima koristi od međunarodnog vakuuma moći kako bi stajao visoko na svjetskoj pozornici kao vođa Zapada", kaže Gergesa za DW. "SAD se sada čini nedosljednim. Njemačka je zaokupljena sama sobom i pregovorima za koalicijsku vladu. A ionako je manje prisutna na Bliskom istoku, a isto vrijedi i za Italiju i Veliku Britaniju."

A Egipat je važan igrač, s populacijom od oko 110 milijun stanovnika i smješten na raskrižju Afrike, Azije i Europe. "Ono što se događa u Egiptu ima dalekosežne posljedice", kaže Gerges. "Zemlja je važna u smislu migracija. Prima mnoge izbjeglice iz susjednih zemalja. Za razliku od Libije, oni ne idu dalje. Slovi kao utočište stabilnosti u regiji u kojoj bjesne građanski ratovi i gdje su aktivne terorističke skupine."

Novinar Saad Zaghloul rekao je da zemlja posreduje u svim regionalnim sukobima: "Na Bliskom istoku se kaže da ne možete niti ratovati niti sklopiti mir bez Egipta - nacija igra vodeću ulogu među arapskim državama."

'Francuska, EU i Egipat moraju povećati pritisak'

Početkom ožujka 22 države članice Arapske lige sastale su se u glavnom gradu Egipta i dogovorile plan obnove Gaze za pet do sedam godina. Stanovnici trebaju ostati u tom području, a cilj je da njime upravljaju Palestinske vlasti Zapadne obale, bio je zaključak sastanka.

Ovaj prijedlog je u oštroj suprotnosti s planom američkog predsjednika Donalda Trumpa da preseli Palestince u Egipat i Jordan dok traje obnova regije.

„Arapski plan dobra je osnova za razgovore, ali treba ga proširiti u smislu sigurnosnih jamstava i budućegoblika vlasti u Gazi", rekla je glasnogovornica Elizejske palače, dodavši da će rezultati posjeta također biti predstavljeni Washingtonu kasnije.

Francuska i Saudijska Arabija također planiraju konferenciju o dvodržavnom rješenju ovog lipnja. Saad Zaghloul se nada da će Macronov put uroditi plodom.

"Francuska, EU i Egipat moraju pojačati pritisak kako bi konačno okončali rat", rekao je.

Amnesty International, u međuvremenu, poziva Francusku da drugačije iskoristi svoje bliske veze s Egiptom. Međunarodna nevladina organizacija upozorila je na "krizu ljudskih prava" i "sustavnu represiju oporbenih političara i novinara" u zemlji.

"Macron bi trebao izričito spomenuti ljudska prava u završnoj deklaraciji, zahtijevati oslobađanje političkih zatvorenika i da se parlamentarni izbori u Egiptu održe slobodno i demokratski", rekla je predstavnica Amnesty Internationala za Egipat Lena Collette za DW.

Kako navode iz ureda francuskog predsjednika, tijekom putovanja bit će "spomenuta" i tema ljudskih prava.

7. travanj se još od 1950. obilježava kao Svjetski dan zdravlja i to je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odlučila nedugo nakon što je i sama bila osnovana. Ove godine je taj dan posvećen problemu koji se – na sreću - već počeo zaboravljati u razvijenim zemljama: smrtnost porodilja.

Jer problem je još uvijek golem: svake dvije minute negdje u svijetu neka žena izgubi svoj život u trenutku kad je na svijet dolazio novi stanovnik našeg planeta, bilo za vrijeme samog poroda ili neposredno nakon toga. „Većina tih smrtnih slučajeva bi se mogli spriječiti“, piše u priopćenju WHO-a povodom ovog dana.

Stanje je doduše postalo bolje – godine 2000. je bilo gotovo dvostruko više smrtnosti porodilja u svijetu, oko 443 tisuće. U Europskoj uniji je to u međuvremenu postao izuzetan slučaj – 2023. je u čitavoj Europi preminulo 450 majki u trenutku rođenja djeteta. Ali samo oni koji s rođenjem imaju veze samo onda kad su i sami došli na svijet mogu misliti kako je rođenje djeteta nešto jednostavno.

Odlična i duhovita knjiga britanskog bivšeg liječnika Adama Maya This is Going to Hurt o njegovim iskustvima nakon netom završenog studija medicine na porodiljnom odjelu britanske bolnice svjedoči da baš sve može poći krivim putem: od položaja djeteta u utrobi majke pa do sve većeg problema u Europi, gdje su majke sve starije kod rođenja svog prvog djeteta tako da ni one više nisu najboljeg zdravlja. Niska razina smrtnosti porodilja rezultat je još uvijek odlične zdravstvene skrbi u Europi.

WHO treba novac

A o takvoj skrbi mnoge trudnice u svijetu mogu samo sanjati: daleko najgore je u Nigeriji gdje je 2023. umrlo 75 tisuća porodilja, ali loše je i u Demokratskoj Republici Kongo i Pakistanu. Nema većeg napretka niti u Latinskoj Americi, a na ovaj Dan zdravlja se generalni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus posebno osvrnuo na Sjedinjene Američke Države.

Čak i u SAD-u smrtnost rodilja opet raste – dobra zdravstvena skrb tamo je skupa - ali WHO je mnogo više zabrinut zbog prijetnji ove vlade u Washingtonu da potpuno obustavi novčanu potporu Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Ne može se reći da u djelatnosti WHO-a nije bilo grešaka, osobito za vrijeme nedavne pandemije korone. Isto tako, nisu bez osnove ni kritike kako je WHO u službi međunarodnih farmaceutskih koncerna već svojim odredbama o „normalnoj“ vrijednosti kolesterina, krvnog tlaka ili šećera u krvi – gdje bi praktično većina stanovništva razvijenih zemalja morala redovito kupovati i uzimati nekakve pilule.

Ali kod smrtnosti porodilja u svijetu si je WHO postavio cilj do godine 2030. smrtnost rodilja ograničiti na najviše 70 na 100 tisuća poroda – u Njemačkoj je to 2017. bilo 7, u Hrvatskoj 8, ali u mnoštvu država Azije, Južne Amerike i prije svega Afrike je to daleko iznad te granice: u Južnom Sudanu je bilo 1.150 smrtnih slučajeva na 100 tisuća poroda.

Bez financijskih sredstava su mnoge države prisiljene smanjiti skrb za zdravlje majki, novorođenčadi i djece, upozorava Tedros. Manje novaca znači zatvaranje zdravstvenih institucija i gubitak osoblja, a istovremeno ugrožava opskrbu sredstavima i lijekovima kojima bi se majkama mogao spasiti život.

Američke carine su tu i „neće biti odgoda“ u njihovom provođenju, izjavio je američki ministar trgovine Howard Lutnick na TV postaji CBS. Predsjednik Trump je najavio carine i to nije bila šala. A neće ni nestati samo tako jer „predsjednik mora postaviti nova pravila za svjetsku trgovinu“, rekao je američki ministar.

To je potvrdio i sam američki predsjednik na povratku iz Floride: „Želim riješiti problem trgovinskog deficita kojeg imamo s Kinom, Europskom unijom i drugim zemljama.“ On je dodao: „Ako hoće razgovarati o tome, otvoren sam za razgovore.“ Ali samo ako onda te zemlje same riješe problem što u SAD izvoze mnogo više robe nego što uvoze američke robe.

Tu je američki predsjednik sasvim jasan: „Svake godine gubimo stotine milijardi dolara u trgovini s Kinom. A ako nećemo riješiti taj problem, neću pristati na nikakav dogovor.“ I za EU nema razumijevanja: oni se prema Americi „odnose veoma, veoma loše“ i time su stekli imutak, smatra Trump. „Europska unija i jest osnovana samo iz jednog razloga: (...) da pokupi novac iz Sjedinjenih Država“, uvjeren je ovaj američki predsjednik.

Čemu uopće služe te carine?

No već i popis carinskih stopa za zemlje svijeta pokazuje kako će čak i te carine teško riješiti osnovni problem vanjskotrgovinskog deficita SAD-a. Ni stručnjacima nije jasno što države kao Lesoto u Africi ili francuski prekomorski dominion Sveti Petar i Mikelon s oko 6.000 stanovnika uopće izvoze u SAD da zaslužuju carinsku stopu od čak 50%. S druge strane, u predizbornoj kampanji je Trump prijetio Kini carinama od „najmanje 60%“, ali iako je s tom zemljom SAD doista u golemom vanjskotrgovinskom deficitu, određena je stopa od 34% - među ostalim i zbog toga što je i dug SAD-a Kini upravo golem: oko 860 milijardi dolara (2024.) od čega je 777 milijardi dolara državnih obveznica Sjedinjenih Država u vlasništvu Pekinga.

Kina, iako i ona želi razgovarati s Washingtonom, je već odgovorila protucarinama, a i Europska unija priprema odgovor na sastanku ministara trgovina Unije.

No očito ova američka vlada nije spremna reći svojim građanima što carine uopće jesu: Kevin Hasset, čelnik američkog nacionalnog gospodarskog vijeća, na TV postaji CNN tvrdi kako nametnute carine „neće imati većih posljedica“ za potrošače u SAD-u. A Trump je pak ozbiljan pad vrijednosti burzi i u SAD-u komentirao riječima da se "ponekad mora uzeti (gorki) lijek kako bi se sredile neke stvari”.

A na izjavu kako carine neće utjecati na potrošače se mogu samo slatko nasmijati svi oni koji se sjećaju carinika socijalističke Jugoslavije na povratku iz hodočašća u Trst ili Graz po traperice ili kavu. Jer carine služe za zaštitu vlasnicima tvrtki kako bi mogli robu nuditi po višim cijenama, a ne potrošačima. Za američke potrošače će to neminovno imati posljedice ne samo za robu široke potrošnje iz Kine ili za poljoprivredne proizvode iz Južne Amerike, nego će nameti na cijenu za sirovine ili poluproizvode iz uvoza i američke proizvode učiniti skupljima.

Novi predsjednik Vlade Srbije bit će profesor doktor Đuro Macut, priopćio je predsjednik države Aleksandar Vučić.

Izboru Macuta za mandatara prethodile su višetjedne špekulacije oko potencijalnih kandidata: tvrdilo se da se bira između dva kandidata, spominjana je mogućnost premijera iz dijaspore, u opticaju su bila i imena nekih bivših ministara, ali je na kraju izbor pao na jednog liječnika.

Endokrinolog Đuro Macut diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu gdje je redovni profesor. Zamjenik je direktora Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Sveučilišnog kliničkog centra.

Prema objavljenim informacijama, svjetski je priznat stručnjak za sindrom policističnih jajnika. Član je Izvršnog odbora Europskog endokrinološkog društva i gostujući profesor na sveučilištima u Ateni i Skoplju.

Kontinuitet krize

Postojale su i špekulacije da bi se režim mogao odlučiti za izvanredne izbore ukoliko ne bude nove vlade. Ali su atmosfera u zemlji, veliki otpor građana, ali i glasna upozorenja oporbe da nema izbora pod istim uvjetima ipak doveli do imena novog mandatara.

Pred budućim premijerom, čija vlada mora biti izabrana do 18. travnja, nalaze se teški zadaci. Njegov izbor je utoliko čudniji jer je riječ o liječniku koji nema praktično nikakvog političkog iskustva.

Đuro Macut je inače jedan od članova inicijativnog odbora Vučićevog „Pokreta za narod i državu“, i zabilježeno je da je također bio jedan od posjetitelja Pionirskog parka u kojem se obratio „studentima koji žele učiti".

Zato jedan od inicijatora ProGlasa, pisac i izdavač Gojko Božović, smatra da je izbor Macuta samo nastavak „vlade kontinuiteta“.

„Kontinuitet kod ove vlasti je kontinuitet krize. Istim rješenjima se ne može doći do rješenja. Vlast se jednostavno odlučila da krizu produbljuje umjesto da ju rješava i izađe u susret zahtjevima pobunjenog društva", ocjenjuje Božović za DW.

Krizu rješava promjena politike

U kadrovskom smislu novi mandatar je čovjek koji je dio propagandnih akcija režima posljednjih mjeseci, nastavlja naš sugovornik i podsjeća da je Macut govorio na režimskom kontramitingu u Jagodini te da je jedan od pokretača Vučićevog pokreta.

„To govori da je to ličnost iz orbite Srpske napredne stranke. Kriza u Srbiji se ne može riješiti promjenom kandidata ili zamjenom jednog premijera drugim, ona se može riješiti samo promjenom politike“, kaže Božović.

„Ako se inzistira na istoj kadrovskoj bazi, na istim političkim rješenjima i upornom odbijanju dijaloga, to može značiti samo još veću podijeljenost u društvu."

Izbor liječnika bez bilo kakvog političkog iskustva u složenim regionalnim i međunarodnim okolnostima vjerojatno pokazuje da je najvažnije bilo sastaviti nekakvu vladu i izbjeći izbore.

Scenarij neodoljivo podsjeća na slučaj bivšeg gradonačelnika Beograda Zorana Radojičića, također liječnika, koji je nakon statiranja u vođenju prijestolnice praktično nestao iz javnog života.

Izbor Macuta, smatra Božović, pokazuje da „vođi režima nije potreban istinski premijer nego mu je potreban otpravnik poslova“.

Najava radikalnijeg obračuna?

Vučić je u uvodnom izlaganju govorio o kompliciranim prilikama u regiji, ali i opet o „obojenoj revoluciji“, žaleći što nije ranije i oštrije reagirao.

To za Božovića zvuči kao „najava radikalizacije“.

„Otkako traju protesti imali smo privide ustupaka, dok s druge strane imamo hapšenja, fizičke napade, zalijetanja automobilima, upotrebu neidentificiranog soničnog oružja, što je pokazatelj radikalizacije koja je sadašnjem režimu mnogo bliža nego bilo koji drugi oblik političkog djelovanja."

Aleksandar Vučić je i pored toga u svom obraćanju ponovo pozvao na dijalog, ali kako primjećuje Gojko Božović „poruka, i način kako je priopćena, najava kontramitinga 12. travnja, to zapravo sve pokazuje da vlast izbjegava suočavanje sa stvarnošću, i samim tim izbjegava i dijalog".

Berlinske vlasti žele protjerati četiri osobe iz inozemstva koje su, prema navodima policije, sudjelovale u nasilnim propalestinskim prosvjedima u Berlinu. Tri osobe dolaze iz Europske unije, točnije iz Irske i Poljske, dok četvrta osoba ima američko državljanstvo.

Sva četvorica sredinom ožujka primila su rješenja iz Berlinskog državnog ureda za useljavanje koja nalažu njihovo napuštanje Njemačke. To je potvrdila i nadležna uprava za unutarnje poslove Senata u Berlinu za Deutsche Welle. Rješenja su povezana s incidentima na Slobodnom sveučilištu (Freie Universität FU) u Berlinu 17.10.2024.

Tog dana skupina nasilnih i maskiranih osoba provalila je u jednu zgradu sveučilišta. „Kao posljedica toga, došlo je do značajnih oštećenja unutar zgrade, uključujući grafite povezane s 'izraelsko-palestinskim kompleksom', kao i drugih kaznenih djela“, navodi Senatska uprava Berlina.

Na fotografijama objavljenima na platformi X, koje prikazuju zgradu FU-a nakon pokušaja okupacije, mogu se vidjeti natpisi poput „From the river to the sea, Palestine will be free" (što njemačke vlasti definiraju kao poziv na uništenje Izraela) i „Free Gaza“. Na zidove su također našarana crvena trokutasta obilježja. Hamas koristi okrenuti crveni trokut u svojim propagandnim videima za označavanje ciljeva. Savezno ministarstvo unutarnjih poslova smatra ga zabranjenim simbolom.

Kako bi protjerale tri osobe iz EU-a, vlasti su im ukinule pravo na slobodu kretanja unutar EU-a koje im omogućuje boravak u Njemačkoj. To je potvrdio odvjetnik Alexander Gorski za DW. „Ova rješenja su donesena jer su protiv naših klijenata podnesene brojne kaznene prijave. Međutim, još uvijek nema presuda“, naglašava Gorski, koji zastupa dvoje od četvero okrivljenih. Za slučaj koji se dogodio na FU-u, još uvijek nije dobio kaznene spise.

Nesuglasice oko prosvjeda traju mjesecima

Četvero pogođenih navodno su sudjelovali i na drugim propalestinskim skupovima. Od početka rata između Izraela i Hamasa nakon terorističkog napada Hamasa 7. listopada 2023., širom svijeta se održavaju prosvjedi pa tako i u Njemačkoj. Mnogi prosvjednici žele izraziti neslaganje s postupcima izraelske vojske i ukazati na patnje civilnog stanovništva.

Kritiziraju pritom da se u Njemačkoj prema njima postupa neproporcionalno strogo i da im se uskraćuje pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Aktivistica i književnica Yasmeen Daher, primjerice, izjavila je u intervjuu za dnevnik „Tageszeitung" da mnogi mediji demonstrante paušalno prikazuju kao antisemite.

Postupanje njemačkih vlasti kritizira i Amnesty International. Smatra da zabrana slogana „From the river to the sea" i crvenog trokuta te njihove kaznene posljedice idu predaleko. Oba simbola, kako tvrdi AI, predstavljaju solidarnost s Palestincima i nisu izravno povezana s Hamasom. Njemački političari međutim interpretiraju slogan kao poziv na uništenje Izraela, ali su sudovi više puta presudili da se radi i o miroljubivom izrazu solidarnosti i želji za jednakim pravima za sve u regiji.

Vlasti često opravdavaju svoje postupke tvrdnjom da žele suzbiti tzv. moderni „antisemitizam usmjeren prema Izraelu“. Berlinska senatorica za unutarnje poslove, SPD-ova političarka Iris Spranger, primjerice, govori o „opasnosti daljnje radikalizacije“ male nasilne skupine među propalestinskim aktivistima.

Slobodno sveučilište govori o „nasilnom napadu“

U slučaju događaja od 17.10., FU Berlin govori o „nasilnom napadu“. Incident je izazvao pozornost i izvan granica Berlina. U javnom priopćenju FU-a stoji: „Osobe su postupale iznimno brutalno, fizički su napale zaposlenike i verbalno im prijetile."

Policija je zaustavila pokušaj okupacije i uhitila četiri osobe. Protiv njih su podnesene kaznene prijave, između ostalog zbog narušavanja javnog reda i mira. Berlinski gradonačelnik Kai Wegner (CDU) oštro je osudio incident: „Upad takozvanih pro-palestinskih aktivista na Slobodno sveučilište ponovno pokazuje da nisu zainteresirani za dijalog, već poznaju samo: uništavanje imovine, nasilje i mržnju.“ Studentski zbor FU-a je ubrzo nakon incidenta objavio vlastito priopćenje i kritizirao nedostatak dijaloga s policijom i pretjerano strogo postupanje.

Neki mediji navode da su okrivljeni sjekirama upali u prostorije sveučilišta, uništavali inventar i prijetili osoblju.

Što su točno četvero pogođenih toga dana učinili, još nije sudski dokazano. U jednom slučaju već je donesena oslobađajuća presuda. Optuženik je bio optužen da je policajca nazvao „fašistom“. Vrijeđanje službenih osoba kazneno je djelo u Njemačkoj.

Kada se mogu protjerati građani EU-a?

Zašto se ipak okrivljeni mogu protjerati? Prema riječima odvjetnika Gorskog, njegovim klijentima se predbacuje da „neizravno podržavaju Hamas i šire antisemitizam“. No prema navodima medija The Intercept, za to zasad ne postoje konkretni dokazi. Umjesto toga, čini se da se nalog za protjerivanje iznimno poziva na tzv. „njemački državni raison d'être" (državni rezon). To je politički iskaz prema kojem sigurnost i postojanje Izraela predstavljaju temeljnu obvezu njemačke države. No taj princip nije pravno obvezujući niti je ukorijenjen u Ustavu.

Sva četvorica podnijela su tužbe protiv protjerivanja Upravnom sudu u Berlinu, a krajnji rok za njihovo izvršenje je 21. travnja. Trenutno se još nalaze u Berlinu.

EU sloboda kretanja kao temeljno pravo

U Europskoj uniji svaki građanin ima pravo nastaniti se u drugoj zemlji. Ova sloboda kretanja pruža posebnu zaštitu građanima EU-a. Međutim, ona ima svoje granice kada postoji „dovoljno ozbiljna prijetnja javnom redu ili sigurnosti“ u zemlji domaćinu. Ključno je pritom individualno ponašanje građanina EU-a.

Prema EU pravu, prag za protjerivanje je vrlo visok. To se, prema riječima profesora međunarodnog prava Matthiasa Goldmanna s EBS Sveučilišta u Wiesbadenu, odražava i u sudskoj praksi Europskog suda. Taj sud vrlo ograničeno tumači razloge za ukidanje boravišta, posebno kad se radi o ugrozi javnog reda. „Za to je potrebna kaznena presuda. Jedna obična presuda nije dovoljna.“ Prema riječima njihovog odvjetnika, pogođeni do sada nisu osuđeni.

Jesu li protjerivanja razmjerna?

Unutar berlinskih vlasti navodno postoje neslaganja oko protjerivanja. O tome izvještava berlinski dnevnik „Tagesspiegel“. Prema tom izvješću, viši službenici nadležnog ureda za useljavanje izrazili su zabrinutost: navodi nisu dovoljni za oduzimanje slobode kretanja unutar EU-a.

Slični stav zastupa i odvjetnik Gorski. On smatra da su protjerivanja „grubo protuzakonita“ i ne vjeruje da će doživjeti sudsku potvrdu. Po njegovu mišljenju, zakon o useljavanju u ovom se slučaju koristi kao „instrument represije protiv društvenih pokreta, a osobito propalestinskog pokreta“. Povlači i paralelu sa SAD-om, gdje se trenutačno oduzimaju vize stranim studentima koji su navodno sudjelovali u pro-palestinskim akcijama. Posebnu pažnju izazvao je slučaj jedne doktorandice koja je, vjerojatno zbog članka u studentskim novinama, uhićena na ulici u blizini Bostona.

„Borba protiv određenih političkih stavova“

Pravni stručnjak Matthias Goldmann smješta protjerivanja u širi kontekst i kritizira berlinsku vladu: „Ova je vlada definitivno najproblematičnija u Njemačkoj kada je riječ o borbi protiv solidarnosti s Palestinom. To se vidi i po broju uhićenja, zabranama demonstracija.“ Prema njegovom mišljenju, riječ je i o „borbi protiv određenih političkih stavova“ u kontekstu rata u Gazi i bliskoistočnog sukoba. Optužba za antisemitizam, kaže, koristi se kao izgovor za urušavanje pravnih zaštitnih mehanizama.

Prema podacima Sjedinjenih Američkih Država, trenutno je u Njemačkojstacionirano oko 37.000 američkih vojnika u nekoliko desetina baza. Najviše ih je u bazi Ramstein i okolini u saveznoj pokrajini Porajnju-Falačkoj. To je najveća američke vojna zajednica izvan SAD-a. Osim toga, oko 12.000 njemačkih civila radi za američku vojsku širom Njemačke, također većina u pokrajini Porajnje-Falačka.

Otkako je Donald Trump ponovo predsjednik SAD-a, postoje strahovanja da bi mogao smanjiti broj vojnika u Njemačkoj. Još tijekom svog prvog mandata Trump je 2020. prijetio djelomičnim povlačenjem američkih trupa iz Njemačke. Njegovo obrazloženje bilo je da Njemačka ne izdvaja dovoljno sredstava za NATO. „Smanjit ćemo broj vojnika u Njemačkoj na 25.000", rekao je tada Trump. Međutim, administracija Josefa Bidena je kasnije ukinula te planove.

Potpredsjednik SAD-a JD Vance zauzeo je oštriji ton prema NATO saveznicima i Njemačkoj tijekom Minhenske sigurnosne konferencije: kritizirao je navodno ograničavanje slobode govora u Njemačkoj i povezao to s američkim vojnim prisustvom u zemlji: „Cjelokupnu njemačku obrana financiraju američki porezni obveznici".

A ministar obrane Pete Hegseth izjavio je početkom veljače, prilikom posjeta američkim vojnicima u Stuttgartu, da nova američka administracija za sada ne planira masovno povlačenje vojnika iz Europe. Međutim, istodobno je naglasio da će se preispitati globalni raspored američkih snaga.

Ove glasine dodatno je podgrijao britanski The Telegraph, koji je nedavno izvijestio o navodnom masovnom premještanju američkih trupa iz Njemačke u Mađarsku. Ovi navodi za sada nisu potvrđeni.

Povlačenje američkih trupa bilo bi „katastrofalan signal"

Vojni stručnjak Carlo Masala sa Sveučilišta Bundeswehra u Münchenu smatra da bi odlazak vojske SAD-a iz Njemačke predstavljalo i „katastrofalan signal u pogledu sigurnosne politike", posebno prema državama poput Rusije, jer bi pokazalo da SAD više ne jamče u potpunosti konvencionalnu vojnu podršku svim europskim saveznicima.

Međutim, Masala smatra da nije „baš vjerojatno" da će doći do velikog premještanja američkih postrojbi, bar ne brzo i u kratkom roku.

Moguće je, kaže Masala, da dođe do „postupnog povlačenja postrojbi ili njihove preraspodjele unutar Europe".

On dodaje da SAD pod Trumpom više ne vidi sebe kao „primarnog jamca sigurnosti Europe": „Nećemo moći spriječiti da se Amerikanci u velikoj mjeri konvencionalno povuku iz Europe."

Američko nuklearno odvraćanje i prisustvo konvencionalnih trupa u Europi smatraju se ključnim za obranu europskih NATO saveznika.

Nuklearni kišobran nije ugrožen

Procjenjuje se da je u vojnoj bazi Büchel stacionirano oko 20 taktičkih američkih nuklearnih bojevih glava. Službene potvrde nema.

Njemačka, koja nema vlastito nuklearno oružje, mogla bi ih u kriznoj situaciji upotrijebiti ali samo uz odobrenje američkog predsjednika. Posljednji politički događaji u SAD-u potaknuli su sumnje u to bi li Trump uopće bio spreman odobriti takvu nuklearnu participaciju.

Ipak, Masala za sada ne vidi „nikakve naznake iz SAD-a da je i nuklearni kišobran pod znakom pitanja".

On, međutim, smatra da bi se Europa trebala pripremiti za takav scenarij. Ima smisla, kaže Masala, „američki nuklearni štit dopuniti francuskim", jer je malo vjerojatno da će Amerikanci u budućnosti biti spremni „riskirati uništenje New Yorka zbog, recimo, oslobađanja Estonije".

Njemački radnici: nešto se odluči u Washingtonu i već sutra nam stiže mail

Mnogi Nijemci, civilni radnici američke vojske, trenutno su uznemireni, što potvrđuje i Susanne Schäfer iz sindikata Verdi u Kaiserslauternu.

A vojni stručnjak Masala kaže: „Prisustvo američkih trupa je, naravno, ekonomski faktor na mjestima gdje su raspoređene".

Prije dva tjedna, u ovom gradu su zaposleni u javnom sektoru sudjelovali u štrajku upozorenja, među njima i mnogi koji rade za američku vojsku. Zahtijevali su veće plaće i bolje radne uvjete, dok mnogi istodobno strahuju za svoja radna mjesta.

„Strah je, naravno, ogroman. Svakog dana dobivamo nove loše vijesti. Nitko ne zna kako će se stvari dalje razvijati", kaže Jürgen Knaip (58). On je vatrogasac zaposlen u američkoj vojsci u Kaiserslauternu i strahuje da bi mogao izgubiti posao.

Prema podacima sindikata, u civilnom sektoru američkih snaga trenutno je na snazi zabrana zapošljavanja, ukinuta je mogućnost rada od kuće, a zaposleni sve češće dobivaju „sumnjive" mailove. Ilona Lauer, prodavačica u Kaiserslautern Military Community Center, ljutito kaže: „Moramo mailom navesti pet stvari koje smo obavili proteklog tjedna. Apsolutna kontrola!"

Jedan drugi zaposleni, koji je htio ostati anoniman, dodaje da nitko ne zna kako treba reagirati na te poruke. „Zastrašujuće je to što se nešto odluči u Washingtonu, a već sljedećeg dana dobijete takav mail."

Američka vojska i dalje ulaže milijarde u baze u Njemačkoj

U njemačkom gradu Baumholderu, dosadašnje prijetnje dočekane su prilično mirno.

Amerikanci su tu stacionirani već 80 godina, a u regiji živi oko 8.000 američkih vojnika i članova njihovih obitelji. Pored toga, u američkoj vojnoj bazi trenutno se gradi veliki broj novih stanova za oko 2.000 dodatnih vojnika.

Američka vojska planira premjestiti jednu specijalnu jedinicu iz Stuttgarta u Baumholder i i u tu svrhu uložiti oko milijardu dolara.

SAD trenutno ulažu značajne sume i u druge vojne baze u Porajnju-Falačkoj.

U Weilerbachu, blizu baze Ramstein, gradi se nova vojna bolnica, koja će postati najveća američka vojna klinika izvan SAD-a. Predsjednik općine Ralf Hechler (CDU) zbog toga ne vidi nikakve naznake da bi se Amerikanci mogli povući. A i kada bi se povukli, kaže, to se sigurno ne bi dogodilo preko noći.

Mala soba, na čijim zidovima vise kršćanski motivi Rembrandta, Tiziana i drugih poznatih slikara, dobro je popunjena, uglavnom starijim ljudima. Ovdje, u skromnoj zgradi kršćanske vjerske zajednice, upravo se održava nedjeljna misa na koju je Volodimir malo zakasnio. Zapovjednik dronovske jedinice 59. jurišne brigade Oružanih snaga Ukrajine nije uspio pronaći mjesto za sjedenje, pa stojeći sluša propovijed koja završava riječima o miru.

"Vjerujem da ćemo vratiti cijelu Ukrajinu, sve drugo ne prihvaćam", kaže Volodimir nakon mise. On dolazi iz Čarziska, grada pod ruskom okupacijom, smještenog istočno od Donjecka. "Kad sam otišao u vojsku, očekivao sam da neću preživjeti dulje od tri mjeseca. Ali još uvijek sam tu", osmjehuje se vojnik.

U međuvremenu, ljudi raspakiravaju pakete s humanitarnom pomoći, pune plastične kanistre čistom vodom i odlaze kući. Nekada je Dobropillja imala 43.000 stanovnika, danas ih je oko 35.000, od kojih su trećina raseljene osobe iz drugih dijelova Ukrajine.

"Grad koji služi ljudima"

"Prvo se molimo za pobjedu, a zatim za mir", naglašava vojni kapelan i pastor Ihor, koji je nekada bio vatrogasac. Priča kako mali rudarski grad prima raseljene osobe i kako im njegova zajednica pomaže. "Ovo je grad koji služi ljudima", kaže Ihor. Od početka opsežne ruske invazije 2022. godine, Dobropillja je postala utočište, a od ruske okupacije Avdijivke u veljači 2024. smatra se frontovskim gradom.

Zajednica je u svojim prostorijama uredila praonicu rublja i prostoriju za tuširanje za pripadnike vojnih snaga. Na ulazu, ispod plakata s riječima "Slava Isusu Kristu i Oružanim snagama Ukrajine", sjede dva vojnika i čekaju svoju opranu odjeću. S obzirom na to da u Dobropillji trenutno preko vodovoda ima vode samo nekoliko sati dnevno i da ona nije za piće, kršćanska zajednica izgradila je vlastiti bunar s filtracijskim sustavom.

Pastor Ihor ne polaže velike nade u mirovne pregovore. "Tri godine već svjedočimo tome da neprijatelj to ne želi. Ali molimo se", kaže i dodaje: "Dok su vojnici s nama, ljudi kažu da je sve u redu. No, kad ljudi počnu napuštati grad, počinjemo se brinuti." Ihor izvješćuje da su stanovnici Dobropillje pobjegli nakon masovnog napada 7. ožujka. Rusija je napala grad raketama, artiljerijom i dronovima. Poginulo je 11 ljudi, a 49 je ranjeno.

"Nemam niti jednu uspomenu"

Na mjestu napada vide se uništene stambene zgrade. U cvjetnim gredicama između krhotina stakla cvjetaju visibabe. U jednom od izgorjelih stanova netko je na okvirima dječjih krevetića ostavio dvije ruže povezane crnim vrpcama.

Vlada tjeskobna praznina, samo povremeno se vide ljudi koji iz još neuništenih stanova iznose krhotine. Među njima je i umirovljenica Larisa s gipsom na ruci, koja čisti svoj stan. Tijekom napada bila je kod kuće sa suprugom. Eksplozijski val ih je oborio, Larisa je pala i slomila ruku. "Bili smo u šoku i počela sam skupljati staklo jer nismo mogli izaći. Tada je došao jedan od spasilaca i upitao: 'Jeste li poludjeli? Brzo uzmite stvari, odmah ćemo vas izvući kroz prozor'", priča Larisa.

Liječnici su joj mogli pomoći tek sljedećeg dana, jer je bolnica te noći bila prepuna težih ranjenika. "Puno ljudi je poginulo", kaže Larisa. U jednoj kući živio je mladi par iz Pokrovska. Potražili su zaštitu u Dobropillji i izgorjeli u napadu.

Druga žena prolazi i kaže da joj je stan potpuno uništen. "Nemam nijednu uspomenu, niti jednu fotografiju svog djeteta dok je odrastalo, ništa. Ruke mi još uvijek drhte. Te noći je pet tijela ležalo u hodniku naše zgrade", kaže žena koja je bila sama u stanu. Njezina kći studira u Kijevu, a suprug se vraćao s posla iz rudnika. "Nazvala sam ga i vrištala. Brzo je stigao, ali tada smo opet bili pod napadom kasetnih bombi. Kad su ljudi počeli izlaziti iz zgrade, još je jedan dron doletio. Ljudi koji su bili prekriveni krvlju drugi su nosili na rukama. Bio je to čisti horor. Nešto takvo nikad se nije dogodilo u Dobropillji", izvještava ova žena.

"Neka uzmu ono što su opljačkali"

Otkako se bojišnica u rujnu prošle godine približila Pokrovsku, Rusi sve češće granatiraju Dobropillju. U gotovo svakoj četvrti mogu se vidjeti uništene kuće. Kod bunara su tijekom dana uvijek ljudi koji dolaze po vodu. Na pitanje što misle o mogućem primirju između Ukrajine i Rusije, većina odgovara da želi mir. "Mnogi moji prijatelji su mrtvi", kaže Darija, mlada žena iz pokrovskog kraja. "Moj brat je u zarobljeništvu", dodaje jedan vidno pripit muškarac koji sjedi pognute glave na klupi.

"Iskreno, ne vjerujem da Donald Trump može išta učiniti. Razgovara s Vladimirom Putinom kao da su braća. Trebao bi podržavati Ukrajinu i njezine interese, a ne, kako se čini, one ruske", sliježe ramenima umirovljenica Tetjana. Smatra da pravednog mira može biti samo ako Ukrajina ne izgubi teritorij. "Naši partneri moraju osigurati da imamo dovoljno za borbu, opskrbljujući nas oružjem i streljivom, ali i kako bismo se mogli braniti ako Putin slaže i ponovno napadne", dodaje žena.

"Ova zemlja nikada nije pripadala njemu", ubacuje se umirovljenik Oleksij, koji je pobjegao iz Pokrovska. "Trebali bi nam vratiti ono što su nam oduzeli", kaže Olena, mlada žena s djetetom, misleći na Ruse. No Karina iz obližnjeg Mirnorada koja kao volonterka redovito odlazi u svoj rodni grad, ne slaže se s time. Ona smatra da bi Rusi jednostavno trebali prestati pucati i ljutito dodaje: "Neka uzmu ono što su opljačkali, ali neka ostave ljude na miru."

"Donbas se ne može tek tako predati"

"Naravno da želim da cijela Donjecka oblast ponovno bude pod ukrajinskom kontrolom. To je moj dom, ali ne ostvaruju se sve želje", kaže 17-godišnja Oleksandra, koja radi u kafiću u središtu Dobropillje. Planira otići u inozemstvo sa svojim dečkom čim i on bude mogao legalno napustiti Ukrajinu. Od početka rata u Ukrajini na snazi je zabrana izlaska iz zemlje za muškarce obveznike vojne službe.

Dvije djevojčice od 13 godina, pak, kažu da žele ostati u Ukrajini, ali ne u Dobropillji jer je, kako kažu, preopasno. Većina tvrdi da početak mirovnih pregovora nije ni najmanje promijenio život u gradu. "Naprotiv, granatiranja su se pojačala", žali se umirovljenica Tetjana.

Navečer 22. ožujka, Rusi su ponovno napali Dobropillju dronovima. Ovaj put nije bilo žrtava. U blizini oštećene stambene zgrade nekoliko muškaraca raščišćava ruševine. Jedan od njih opisuje kako je doživio napad dronova: "Prozori su izletjeli, krov se podigao. Vrata mog automobila su oštećena", kaže Denis, koji je svojim vozilom prevozio humanitarnu pomoć stanovnicima jednog sela blizu bojišnice, ali je i evakuirao ljude od tamo.

Njegov brat Oleksandr je umirovljenik. Godinama je radio u rudarstvu. Vjeruje da bi se predsjednici Donald Trump i Volodimir Zelenskijmogli dogovoriti oko mirovnih uvjeta. "Ali s Putinom se nitko neće dogovoriti, to je nemoguće. Jučer su moja tri mala unuka sjedila u mom podrumu dok su dronovi Šahed letjeli iznad nas. Djeca se boje, a mi nemamo kamo otići", kaže muškarac. Želi da sve to završi, ali naglašava: "Toliko ih je palo boreći se za naš Donbas. Ne može ga se tek tako predati."

Muškarci dovršavaju radove na osiguranju, prozori su sada zatvoreni drvenim pločama. Ispred kuće ostaje krater od eksplozije, iz kojeg je izvađen ruski dron. Njegov motor predan je ukrajinskoj vojsci. "Vratit će se kad-tad Rusima", kaže Oleksandar s osmijehom.

Strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine je pristupanje NATO-u, što je predviđeno i Zakonom o obrani. No, Republika Srpska danas osporava ono na što je i sama svojedobno pristala. Stav RS-a, koji odražava duboku institucionalnu i sigurnosnu blokadu unutar države, uvjetuje izostanak BiH iz aktualnih regionalnih inicijativa.

Iako je BiH članica Partnerstva za mir i ima profesionalne Oružane snage pod državnom komandom, faktički je paralizirana zbog izostanka političke volje za realizaciju ranijih strateških dokumenata. Dok se RS, entitet s većinskim srpskim stanovništvom, danas protivi približavanju BiH NATO-u, drugi bosanskohercegovački entitet s većinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom Federacija BiH, jasno je opredijeljen za euroatlantske integracije.

Takva unutrašnja podijeljenost onemogućava napredak i sve češće stavlja BiH u nezahvalnu regionalnu poziciju – države koja je teritorijalno u središtu zapadnog Balkana, ali izvan ozbiljnih sigurnosnih dijaloga.

BiH izvan novih sigurnosnih aranžmana

U tom kontekstu, čini se da ni političke inicijative koje dolaze iz okruženja ne računaju ozbiljno na BiH kao pouzdanog ili funkcionalnog partnera. Nedavna deklaracija o vojnoj suradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova, kao i dogovor Srbije i Mađarske o međusobnoj vojnoj pomoći – predstavljaju novu sigurnosnu dinamiku u regiji. BiH, međutim, u tim procesima nema jasnu ulogu.

Dodatnu složenost donose i postojeći mehanizmi poput Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine. Vojni analitičar Nedžad Ahatović za DW kaže da je taj sporazum u međuvremenu postao tehnološki neprikladan: „Vojni balans na zapadnom Balkanu ne postoji već cijelo desetljeće. Srbija i Hrvatska vode utrku u naoružanju sve u okviru tog sporazuma, jer ne prelaze dozvoljene kvote po rodovima vojske. Ali danas vam je za rat potrebno daleko manje sredstava: bespilotne letjelice, na primjer, uopće nisu obuhvaćene sporazumom. Zato bi ga trebalo ili napustiti kao koncept vojnog balansa ili obnoviti s jasnijim i strožim kriterijima."

Dodikove ambicije i opasna retorika

Posebno zabrinjava činjenica da predsjednik RS-a Milorad Dodik otvoreno najavljuje mogućnost da se RS, kao da je zaseban međunarodni subjekt, priključi vojnom savezu Srbije i Mađarske. Iako je riječ o političkoj retorici bez pravne osnove, takve izjave nisu bez posljedica. „To predstavlja grubo kršenje Ustava BiH“, upozorava Ahatović, podsjećajući na to da je Dodik već osumnjičen zbog napada na ustavni poredak i da njegove izjave izazivaju dodatne napetosti u BiH, ali i širem regionalnom kontekstu.

Vojnopolitički analitičar iz RS-a Vladimir Vučković smatra da pokušaji savezništava u regiji izvan postojećih struktura, poput NATO-a ili ODKB-a (ruska Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti djeluju neodrživo.

„Dva novonastala saveza više govore o želji za regionalnom dominacijom nego o stvarnoj koheziji. Odnos Srbije i Mađarske ima ekonomsku logiku: Mađarska se želi riješiti starog naoružanja koje ne ispunjava NATO standarde. Ali kohezija u tim savezima ne proizlazi iz zajedničke vizije, nego iz međusobnih animoziteta prema protivničkim blokovima“, smatra Vučković.

On smatra da bi bolji bio alternativni pristup: „Umjesto sudjelovanja u takvim strukturama, pametnije bi bilo ugledati se na Austriju, zemlju koja svoju neutralnost koristi za ekonomsku stabilnost i nije članica niti jednog vojnog saveza."

Globalni kontekst i regionalne posljedice

Vojnopolitički komentator Antonio Prlenda upozorava na to da geopolitičke promjene, uključujući povratak Donalda Trumpa na američku političku scenu, dodatno utječu na sigurnosne kalkulacije u regiji: „Iskustvo Ukrajine pokazuje da SAD više nisu toliko pouzdan saveznik dok god je Trump na vlasti. Njegova politika preusmjerena ka Indopacifiku i rivalstvu s Kinom može značiti smanjenje američkog angažmana u Europi, uključujući i eventualno povlačenje trupa s Kosova.“

U tom kontekstu, Prlenda vidi logiku u savezništvu Hrvatske, Albanije i Kosova: „To je način da se zemlje regije same pripreme za moguće sigurnosne vakuume. Nedavni posjet hrvatskog ministra obrane Turskoj nije slučajan – Turska je ključni partner i na Kosovu i u BiH. Sve to ima odvraćajući efekt, posebno prema Srbiji."

Kosovo kao katalizator

On dodaje da bi se u slučaju krize na Kosovu, savezništva tih zemalja mogla prenijeti i na BiH. „Ako su Bošnjaci i Hrvati u BiH na istoj strani, za BiH se ne treba bojati. A čini se da Dodik u RS-u više nema onu podršku koju je očekivao. Građani BiH, bez obzira na nacionalnost, sve češće biraju mir i stabilnost umjesto političkih avantura“, kaže sugovornik DW-a.

Što se tiče dogovora Srbije i Mađarske, Prlenda je jasan: „To je Vučićev populistički odgovor na deklaraciju iz Zagreba i to za internu upotrebu. Orban pomaže Vučiću kao Putinov igrač drugom Putinovom igraču. Sve to potvrđuje da EU i regija moraju biti dodatno oprezni."

U svemu tome, BiH ostaje zarobljena između unutarnjih podjela i vanjskog nepovjerenja. Prlenda ocjenjuje da je teško govoriti o BiH kao pouzdanom međunarodnom partneru „kad u entitetu RS od početka imate velikosrpskog trojanskog konja koji minira sve međunarodne inicijative“. Jedini put za BiH je približavanje Europskoj uniji: tako bi se, uvjeren je Prlenda, prirodno otvorila i vrata NATO-a.

Regionalne sporazume komentirao je za DW i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. „U regiji vidimo više bilateralnih i trilateralnih sporazuma. Vidjeli smo Albaniju s Kosovom i Hrvatskom, a sada i ovaj sporazum (Srbije i Mađarske). NATO nije dio toga, to se ne tiče saveza", zaključio je Rutte.

Umjetničke akcije Josepha Beuysa slavljene su još za njegovog života, ali su istovremeno bile i kontroverzne. Često je koristio pust (filc) i mast kao materijale za svoja umjetnička djela, bavio se prirodnom medicinom i šamanskim ritualima. Njegove spektakularne akcije i ideje oblikovale su umjetničku scenu u Njemačkoj od 1960-ih do 1980-ih godina.

Pitanje Beuysovog odnosa prema nacionalsocijalizmu, temama kao što su Auschwitz ili njegovoj karijeri u vojnom zrakoplovstvu Luftwaffe tijekom Drugog svjetskog rata (kada je kratko bio stacioniran i na području današnje Hrvatske) izaziva kontroverze već duže vrijeme. S 20 godina, 1941., dobrovoljno se prijavio u vojsku. Kasnije, prema mišljenju kritičara, nikada se nije jasno distancirao od nacističkog režima. Muzej Dvorac Moyland u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji sada se na svojstven način bavi ovom temom u okviru istraživačkog projekta „Joseph Beuys i nacionalsocijalizam".

Beuys i nacistički režim

Zaklada Dvorca Moyland posjeduje najveću kolekciju Beuysovih radova na svijetu – oko 6.000 djela, uključujući crteže i skice za spomenik u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. „Beuys se uvijek iznova intenzivno bavio temama Drugog svjetskog rata i Auschwitza, a toga mnogi nisu ni svjesni", kaže kustos Alexander Grönert. Ipak, ne dijele svi njegovo mišljenje.

2021., povodom 100. godišnjice Beuysovog rođenja, na panel raspravama gotovo je dolazilo do fizičkih sukoba, prisjeća se Grönert. Povjesničar umjetnosti i bivši zamjenik direktora muzeja, Ron Manheim, u svojoj knjizi „Uzimajući ga za riječ“ optužuje Beuysa da se nikada kritički nije osvrnuo na nacistički režim i na svoje vrijeme u vojničkoj uniformi. Autor i biograf Josepha Beuysa, Peter Riegel, opisuje ga kao „vječnog Hitlerovog omladinca“ koji je i nakon rata ostao u krugovima bivših nacista.

„Shvatili smo da je tema izuzetno kontroverzna", kaže Grönert, i dodaje da bi se ljudi trebali upoznati i s Beuysovom umjetnošću prije nego što formiraju mišljenje o njemu. Na izložbi „Auschwitz i Drugi svjetski rat u djelima Josepha Beuysa" Grönert želi prepustiti umjetnosti da govori.

Beuys i njegova umjetnost o Auschwitzu

Na izložbi je prikazano 90 radova iz muzejske kolekcije u Moylandu, uključujući slike borbenih aviona, ratnih brodova u napadu i skice za memorijal u Auschwitzu. „Beuys se tek nakon rata počeo umjetnički distancirati od nacizma“, tumači Grönert.

Nakon studija kiparstva na Likovnoj akademiji u Düsseldorfu, Beuys je 1950-ih sudjelovao na brojnim natječajima. Između ostalog, konkurirao je za podizanje spomenika u logoru smrti Auschwitz-Birkenau.

Tema Auschwitza i nacizma, nakon konkursa, Beuysa više ne napušta, kaže Grönert. U kolovozu 1981., Beuys je sa svojom kamp-kućicom krenuo u Poljsku, u grad Lođ, i tom prilikom poklonio jednom muzeju 700 svojih radova. I to je bio performans koji je Beuys nazvao „Transport za Poljsku 1981". Grönert ovo doživljava kao Beuysovu umjetničku obradu deportacija europskih Židova u nacističke logore smrti, poput Auschwitza.

Drugi svjetski rat: hommage Lidicama

Beuys je također svoju svijest o destruktivnoj prirodi nacizma iskazivao kroz umjetničke akcije. Godine 1942. Hitlerova vojska sravnila je sa zemljom češko selo Lidice, zapadno od Praga, i ubila skoro sve stanovnike, kao osvetu za atentat na zamjenika njemačkog protektora u Češkoj i Moravskoj Reinharda Heydricha.

1967., kada je Beuys već bio poznati profesor. odazvao se pozivu jednog engleskog liječnika za obnovu Lidica i donirao umjetničko djelo za budući muzej. Svojim sudjelovanjem u projektu i dizajniranju muzeja, Beuys je, prema Grönertu, „priznao njemačku krivicu za zločine nacista, Wehrmachta i SS-a". Grönert u tome vidi dokaze da se Beuys umjetnički distancirao od nacizma.

Beuysov odnos prema nacističkom razdoblju i dalje izaziva podjele

Ipak, Beuysa nije tako lako interpretirati. Pored umjetničkih akcija poput ovih u Češkoj i Poljskoj, tu su i njegove izjave koje iritiraju i šokiraju. „U jednoj školi, Beuys je učenicima, ničim izazvan, rekao da je školovanje u njegovoj mladosti (za vrijeme nacionalsocijalizma) bilo lijepo i da su tadašnji udžbenici imali veliku vrijednost." Grönert to smatra nepromišljenom izjavom. „To ostavlja čovjeka bez riječi i tjera na razmišljanje o tome kako je Beuys zapravo razmišljao."

Stoga, u tzv. „laboratorijskoj sobi" muzeja, posjetioci mogu sami istraživati tu temu. Stol s tabletima, knjigama i dokumentima poziva na osobno istraživanje. U video-materijalima, istraživačica Angela Steffen intervjuirala je znanstvenike i Beuysove nekadašnje studente kako bi prikazala različite perspektive. „Njegovi studenti su rekli: znali smo to, ali nam to nije bilo važno. Za nas je Beuys bio izuzetan profesor 1960-ih i 1970-ih godina", kaže kustos Grönert.

„Laboratorijska soba" ostat će dio muzeja i nakon izložbe. „Nalazi se u samom središtu postavke – kao trn u oku, koji potiče na razmišljanje i raspravu."

Oliver Coppeneur u njemačkom Bad Honnefu se još od devedesetih bavi proizvodnjom čokolade, ali kad god mora naručiti osnovni sastojak – kakaovac, dočekaju ga nove i još više cijene.

Kao i mnogi drugi proizvođači je već prošle godine morao podići cijene svojih čokolada, ali već osjeća kako se i njegovi kupci počinju nećkati kad dođu po svoj slatki užitak. Ali nema izbora: na koncu 2024. je cijena osnovne sirovine bila praktično dvostruko veća nego u godini prije toga.

Zapravo je svjestan kako će porast cijena kakaovca neminovno voditi tome da opet mora pisati nove, još više cijene i boji se kako će to dovesti do "značajnog smanjenja obujma" onoga što će moći prodati. Zato se još uvijek trudi gotovo nemoguće: i zadržati broj svojih suradnika i ostaviti cijenu svoje čokolade, ali to neće moći zauvijek.

Jer oko 65% zrna kakaovca na svjetskom tržištu stiže iz četiri zemlje Zapadne Afrike: Obale Bjelokosti, Gane, Nigerije i Kameruna. Razlog skupljeg kakaovca je katastrofalna žetva prošle godine uzrokovana bolešću stabla, takozvanim virusom natečenog izdanka kakaovca (CSSV). Protiv tog virusa praktično nema lijeka, a brzo se širi sa stabla na stablo. To znači i da u samo dvije godine može doslovce prepoloviti urod neke plantaže.

I virus i vrućina

Najteže je pogođena Gana - Međunarodne organizacija za kakaovac svjedoči kako je 81% plantaža te zemlje već zaraženo, ali problem je što se sad taj virus sve više širi i po najvećem izvozniku kakaovca, Obalom Bjelokosti. A to će značiti da će biti pogođeno oko 60% svjetske proizvodnje kakaovca.

Ali virus nije jedina nevolja, nego je i to područje sve više zahvaćeno klimatskom promjenom. Stablo kakaovca doduše „voli“ toplo i vlažno podneblje kakvo i vlada u tim područjima, ali i toga može biti previše: američka udruga Climate Central se poziva na istraživanje iz Princetona koje svjedoči o sve većem broju izuzetno vrelih dana u godini – dakle vrelih čak i za Zapadnu Afriku. A ako se živa u termometru uopće više niti ne spušta ispod 32 stupnja Celzijusa, to onda osjetno smanjuje i kvalitetu i količinu uroda kakaovca.

I vlaga je problem: plantaže kakaovca u Africi bi se Europljanima mogle učiniti kao da su ušli u saunu, ali zbog fenomena El Niño je i kiša na zapadu Afrike obilnija nego inače – previše i za stabla kakaovca. To onda znači slabiji urod.

Neka potrošač plati

Rezultat je uvijek manja ponuda, a onda i veća cijena kakaovca tako da agencija Bloomberg izvještava o već „najmanje desetak“ obiteljskihtvornica čokolade u Europi prošle godine moralo u stečaj. Pogođene su i njemačke tvornice kao što su Arko, Hussel i Eilles koje su već u doba korone morale tražiti potporu države, a sad su to učinile opet jer im inače prijeti kraj.

U međuvremenu su i kupci čokolade u Europi prisiljeni platiti više za svoj užitak: u Njemačkoj je prosječna cijena čokolade od 2020. porasla za 40%, jer su osjetno poskupjeli i ostali sastojci kao što je šećer i maslac – doduše ne u toj mjeri kao kakaovac.

Friedel Hütz-Adams iz SÜDWIND, Instituta za gospodarstvo i ekumenizam u Bonnu u Njemačkoj svjedoči kako su europski proizvođači čokolade "općenito uspjeli prebaciti rast cijena kakaovca" na svoje kupce. "Njihova stabilna dobit prošle godine pokazuje da su se barem velike kompanije uspjele nositi s visokim cijenama ... a u nekim slučajevima čak su uspjele ostvariti i veću dobit nego prije", rekao je za DW.

Tako je čokoladni gigant Lindt zabilježio globalni rast prihoda od 7,8% na višu prodaju u 2024. godini, a i promet na tržištu EU je povećan za 9,5%. "Čokolada je povijesno nešto što prkosi svakoj gospodarskoj recesiji", objašnjava i Clay Gordon sa portala TheChocolateLife. Zapravo baš kad im je najteže i kad im se čini sve mračnim, "ljudi kupuju čokoladu kako bi se razveselili".

Je li se to uopće isplati?

Friedel Hütz-Adams također ukazuje kako je „prodaja relativno stabilna“ što bi trebalo značiti i da su "kupci u stanju nositi se s višim cijenama i nastaviti kupovati čokoladu". Ali ukazuje kako bi kriza u najskorije vrijeme mogla postati još ozbiljnija.

Jer plantažeri u tim područjima Afrike i prije nisu imali volje investirati u svoje plantaže, a uz manji urod i manji prihod će raspoloženje biti još lošije – i uglavnom ići preko leđa ionako mizerno plaćenih radnika na afričkim plantažama. Jer dok ni protiv virusa nema lijeka, protiv klimatskih promjena ima još manje. Onda teba zvati stručnjake i sustavno saditi stabla kakaovca koja su otpornija na te nevolje – a proći će godine prije nego što nova stabla počnu davati puni urod.

I Oliver Coppeneur također smatra kako je cijena kakaovca desetljećima bila toliko niska da poljoprivrednici "nisu uspjeli napraviti dobar posao". Ali sad su i ti plantažeri u dilemi: "Sljedeći naraštaji moraju se zapitati: 'Želimo li uopće nastaviti ovaj posao? Želimo li nastaviti raditi na plantaži, makar je urod sve manji?'" pita stručnjak za čokoladu.

Tu bi upravo veliki proizvođači čokolade trebali duboko posegnuti u svoje dobro popunjene blagajne kako bi pomogli plantažerima. Jer inače, "ne bismo trebali biti iznenađeni ako sljedećoj generaciji ne ostane ništa."

U uredima, učionicama ili čak u poljoprivredi: Microsoftove tehnologije danas su sveprisutne. Sa svojim operativnim sustavom Windows ova je tvrtka transformirala računarstvo, učinivši osobne kompjutere dostupnima širokim masama.

Njihov Office paket postao je sinonim za suvremeni rad u uredima, a za vrijeme pandemije COVID-a 19 Microsoft Teams bio je spas za poduzeća i škole širom svijeta. Danas ta platforma za komunikaciju ima preko 320 milijuna korisnika dnevno, čime je rad na daljinu postao pravilo, a ne izuzetak.

No dok Microsoft, sa sjedištem u Redmondu u Sjedinjenim Američkim Državama, ovoga petka (4.4.) obilježava svoju 50. godišnjicu, on se nalazi na prekretnici.

Dominantne industrije poput cloud computinga, operativnih sustava i alata za razvoj softvera također žele ovog tehnološkog giganta povesti u eru umjetne inteligencije (AI). Ali postaje li njegova tržišna dominacija razlog za zabrinutost?

Od garaže do globalnog lidera

Sve je počelo 1975. godine u maloj garaži u Albuquerqueu, u saveznoj državi Novi Meksiko. Dva programera i prijatelja s fakulteta, Bill Gates (19) i Paul Allen (22), imali su jednostavnu, ali revolucionarnu viziju: učiniti osobne kompjutore dostupnima svima.

Ključni trenutak za mlade stručnjake bio je partnerstvo s IBM-om 1980. godine, kojim je Microsoftov MS-DOS postao standardni operativni sustav u PC industriji. Pokretanje Windowsa nekoliko godina kasnije postavilo je temelje za buduću dominaciju Microsofta na tržištu softvera.

Tijekom posljednjih pet desetljeća Microsoft se kontinuirano prilagođavao tehnološkim promjenama i širio svoje poslovanje na nova područja. Danas to više nije samo softverska kompanija, već je Microsoft globalno tehnološko carstvo prisutno u gotovo svakom sektoru.

Brojke govore same za sebe: od ožujka 2025. godine Microsoft je treća najvrijednija tvrtka na svijetu, iza proizvođača iPhonea Apple i proizvođača čipova NVIDIA.

Budućnost leži u umjetnoj inteligenciji

Uprkos ogromnoj tržišnoj moći Microsoft se danas nalazi na pragu nove ere koju obilježavaju dva slova: AI – artificial intelligence odnosno umjetna inteligencija. Tvrtka ulaže milijarde u istraživanja, gradi ogromne centre podataka širom svijeta i razvija vlastite AI čipove.

Na čelu procesa transformacije nalazi se izvršni direktor Satya Nadella, koji je preuzeo vođenje tvrtke 2014. godine i donio dvije strateške odluke, koje su preoblikovale budućnost Microsofta.

Prvo, usmjerio je fokus na cloud computing, revolucionirajući poslovni model i izvore prihoda. Drugo, pozicionirao je umjetnu inteligenciju kao srž Microsoftove dugoročne strategije, prepoznajući u ranoj fazi ogroman potencijal ove tehnologije.

Microsoftovi alati zasnovani na AI-u, poput Copilota, već obavljaju rutinske zadatke, pišu e-mailove, analiziraju podatke i generiraju kreativne sadržaje. Cilj kompanije je dodatno oblikovati način rada, komunikacije i inovacije.

Dok Microsoft reklamira AI kao poticaj za produktivnost, kritičari upozoravaju na masovan gubitak radnih mjesta uslijed automatizacije. Etička pitanja su takođe u fokusu, od rizika za privatnost podataka do širenja dezinformacija koje generira AI.

Antonio Krüger, direktor Njemačkog centra za istraživanje umjetne inteligencije (DFKI), kaže da umjetna inteligencija počinje „direktno utjecati i kreirati sustav vrijednosti u tvrtkama."

„Velike tehnološke firme poput Microsofta nastoje ojačati svoje uporište na ovom području", rekao je Krüger za DW, dodajući da se transformacija širi „daleko izvan tradicionalnih uredskih procesa i značajno utječe na ključne industrijske i gospodarske sektore širom Europe."

Može li se Microsoft zaustaviti?

Za mnoge tvrtke i vlade Microsoft je postao gotovo nezamjenjiv. Samo u Njemačkoj 96% javnih institucija koristi njegov softver, dok se 69% oslanja na njegove centre podataka. Ovo su podaci globalne banke podataka pod nazivom Statista.

Tvrtke ovise o Microsoftovim cloud infrastrukture, sigurnosnim uslugama i AI alatima, dok državne agencije pohranjuju osjetljive podatke u Microsoftovim centrima i koriste njegov softver za administrativne zadatke.

Prema internim podacima Microsofta, najmanje 1,4 milijarde osobnih kompjutora i laptopa širom svijeta koristi Windows.

Ali ova duboka integracija ima svoju cijenu - za mnoge je prelazak na alternativu gotovo nemoguć.

Stručnjaci poput Krügera upozoravaju na tzv. "lock-in" učinak, što znači da kada neka organizacija u potpunosti prihvati Microsoftov sustav prelazak na drugu platformu postaje izuzetno težak i skup. Ova ovisnost dodatno učvršćuje tržišnu dominaciju Microsofta, čineći konkurenciju gotovo nemogućom.

Za vlade se postavlja pitanje: treba li jedna tvrtka imati toliku kontrolu nad ključnom digitalnom infrastrukturom? I dok se kreatori politika, posebno u Europskoj uniji, zalažu za strožu regulaciju ili veću raznolikost tehnoloških tvrtki kako bi se smanjila ovisnost o Microsoftu, istinski održive alternative i dalje su rijetke.

Krüger smatra da EU ne bi trebao fokus stavljati na regulaciju, već na izgradnju europskog softverskog giganta na području umjetne inteligencije. „Mi imamo tehnološki potencijal, ali ako ne razvijemo modele umjetne inteligencije velikih razmjera u Europi nećemo igrati značajnu ulogu na globalnoj tehnološkoj sceni", rekao je.

Microsoft u svijetu kojim dominira AI

Microsoftovo globalno širenje ne pokazuje znakove usporavanja, jer on nastoji dodatno unaprijediti svoje AI sposobnosti. Planira dublju integraciju svojih modela u svakodnevne aplikacije, dok istovremeno jača svoje osnovno cloud poslovanje.

Pomičući tehnološke granice još dalje, ova je tvrtka u veljači predstavila svoj najnoviji čip: Majorana 1, prvi kvantni čip na svijetu za koji Microsoft tvrdi da će „ne narednih desetljeća već narednih godina omogućiti kvantne kompjutore sposobne za rješavanje značajnih industrijskih problema".

Ovaj tekst je preveden s engleskog jezika

Kao što se i očekivalo, predsjednik SAD-a Donald Trump je 2. travnja nametnuo nove carine. To će pogoditi i najbliže američke saveznike poput Južne Afrike i gospodarske suparnike poput Kine. Trump je tom prilikom u Bijeloj kući izjavio da će se taj dan „zauvijek pamtiti kao dan kad je američka industrija ponovno preporođena". Dodao je da će te carine SAD-u donijeti bilijune dolara kako bi se time „smanjili porezi i otplatio nacionalni dug".

Što je Trump predložio?

Novim carinama se nameće dodatnih 10% na uvezene robe iz svih trgovinskih partnera SAD-a. Usto se nameću i "recipročne" carine. Primjerice, za uvoz iz Europske unije 20%, Kine 34%, Japana 24%, Vijetnama 46%, Južne Koreje 26% i Tajvana 32%. Švicarsku će pak pogoditi dodatne carine od 32%, Izrael 17% i Indiju 27%.

Rusija i Ukrajina se ne nalaze na tom spisku. Određeni medicinski uređaji, poluvodiči, lijekovi i zlato će, koliko se zasad zna, biti izuzeti od recipročnih carina. Temeljne carine od 10% na uvoze u SAD će na snagu stupiti 5. travnja, ostavljajući tako malo vremena za pregovore. Veće carine nametnute nekim zemljama će na snagu stupiti 9. travnja. Oba paketa dolaze dodatno uz već nametnute američke carine Kini i na uvoz čelika, aluminija i automobila.

Kako Amerikanci reagiraju?

Reakcije industrije i ekonomista su odmah stigle. „Mnogi proizvođači u SAD-u već rade s niskim maržama", kaže Jay Timmons, predsjednik Nacionalne udruge proizvođača. „Visoki troškovi novih carina ugrožavaju investicije, radna mjesta, lance isporuke i sposobnost Sjedinjenih Američkih Država da nadjačaju druge zemlje i djeluju kao vodeća proizvodna super-sila", dodaje Timmons.

I Gary Shapiro, voditelj Udruge za potrošačku tehnologiju, je zaprepašten. On smatra da će Trumpove nove carine dovesti do masovnog povećanja poreza, a što će „pogurati inflaciju, ubiti radna mjesta i možda izazvati i recesiju za gospodarstvo SAD-a. Te carine će povećati potrošačke cijene i naše trgovinske partnere natjerati na protumjere."

Bivši ministar financija SAD-a Lawrence Summers kazao je da će carine Trumpove administracije šokirati gospodarstvo te povećati i cijene i nezaposlenost. „Pitanje je prije svega koliko štete će biti naneseno", kazao je Summers za Bloomberg televiziju.

S ovakvim prijateljima, kome su još potrebne carine?

Ove carine dolaze u vrijeme kada predsjednik SAD-a dovodi u pitanje desetljećima važeća pravila globalne trgovine i kad poziva na aneksiju Kanade i Grenlanda, kao i na preuzimanje kontrole nad Panamskim kanalom. One će također dovesti do nesigurnosti, smetnji u lancima isporuke, više birokracije i većih cijena prehrambenih proizvoda, poručila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona je dodala: „Frustrirajuće je što izgleda nema reda u ovom neredu."

Von der Leyen je potvrdila da EU dovršava prvi paket protumjera kao odgovor na carine na čelik te da se Bruxelles sada priprema za daljnje protumjere kako bi se „zaštitili naši interesi i naša poduzeća ako pregovori propadnu".

Premijerka Italije Giorgia Meloni je bila nešto pomirljivija u svojoj izjavi. „Učinit ćemo sve što možemo kako bismo postigli sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama, s ciljem izbjegavanja trgovinskog rata koji bi nužno oslabio Zapad u korist drugih globalnih aktera", napisala je Meloni na Facebooku.

Kako investitori reagiraju na carine?

„Ukupno gledano, obujam carina jača dojam da nova vlada SAD-a želi provesti radikalno novo uređenje svoje politike", napisao je Jim Read, strateg Deutsche Banka, obraćajući se investitorima. On je dodao da takvo postupanje, međutim, ne ostavlja dojam da je riječ o sveobuhvatnom strateškom implementacijskom planu. Reid smatra da bi nove carine na uvoz u SAD mogle srezati 1 do 1,5% gospodarskog rasta godišnje u SAD-u.

Nove američke carine su veće nego što se očekivalo, kaže Neil Shearing, glavni ekonomist konzultantskog poduzeća Capital Economics. Kanada i Meksiko su prilično dobro prošli u ovom scenariju, kaže on, jer se carine od 25% odnose samo na one robe koje nisu predmet sporazuma između SAD-a, Meksika i Kanade. Prema procjeni ovog stručnjaka Australija, Brazil i Ujedinjeno Kraljevstvo također nisu tako teško pogođeni, jer se njima nameće tek minimalnih 10% carina, dok su Kina i druge azijske zemlje pogođene „relativno teško", dodaje Shearing.

Prema prvim kalkulacijama Capital Economica, ako se ove carine održe one bi BDP Kine mogle smanjiti za oko 0,5%. Za eurozonu i Japan to bi značilo udarac na BDP od oko 0,2%.

Pogled u nepoznato

Aktualno je nemoguće predvidjeti sve efekte koje će ove Trumpove carine imati na SAD i američke trgovinske partnere. Ali većina promatrača ocjenjuje da će se usporiti gospodarski rast te da neće biti pravih pobjednika.

Za poduzeća s globalnim lancima isporuke ili potrošače diljem svijeta će ovo naravno donijeti dosta nesigurnosti sa sobom. Američke potrošače će pogoditi to što će tvrtke povisiti cijene uvezene robe. A veće cijene bi mogle pogurati inflaciju.

Zemlje pogođene novim američkim carinama će prema svemu sudeći reagirati protumjerama, što bi onda moglo dovesti do nametanja dodatnih američkih carina. Ovisno o tome koliko su te zemlje voljne izdržati pritisak ti protuudarci s obje strane bi, prema procjenama stručnjaka, mogli doista eskalirati u jednom većem trgovinskom ratu.

Njemačka izvozna industrija vidi u Trumpovoj globalnoj carinskoj ofenzivi početak trgovinskog rata. Zalaže se za jedinstven odgovor EU-a i jačanje novih sporazuma o slobodnoj trgovini. Savezno udruženje veletrgovine, vanjske trgovine i usluga (BGA) upozorava na ozbiljne posljedice po svjetsku trgovinu zbog Trumpove carinske ofenzive i traži jedinstven odgovor Europske unije.

„Ovo je frontalni napad na svjetsku trgovinu. S drastičnim povećanjem carina za više od 100 trgovinskih partnera, američki predsjednik baca svijet u otvoreni trgovinski rat s američkim Brexitom“, izjavio je Dirk Jandura, predsjednik BGA njemačkoj novinskoj agenciji DPA. „Očekujem da će taj sukob značajno utjecati na naš gospodarski rast“, pribojava se Jandura.

Po njegovom mišljenju EU mora sada odgovoriti jasnim protumjerama. „To možemo učiniti samo zajedno. Naš cilj mora biti brzo okončanje ovog trgovinskog rata, ali moramo i pokazati da Europa nije ucjenjiva“, nastavio je Jandura. „Trebamo se koordinirati s drugim pogođenim državama. Novi sporazumi o slobodnoj trgovini smanjit će ovisnost o SAD-u.“

Njemačko izvozno gospodarstvo isporučilo je 2024. godine robu u vrijednosti od 1.559,7 milijardi eura u inozemstvo – što je jedan posto manje nego prethodne godine. BGA je već nakon najave američkih posebnih carina na automobile najavio snižavanje svoje ionako negativne prognoze za njemački izvoz.

Ugrožena radna mjesta

I u listu Bild je objavljena zabrinjavajuća prognoza o posljedicama za globalno gospodarstvo. List citira Hildegard Müller, predsjednicu Njemačkog udruženja automobilske industrije (VDA), koja smatra da su negativne posljedica neizbježne. „To će utjecati i na radna mjesta“, izjavila je Müller za Bild. Ekonomski institut IW iz Kölna izračunao je kakve bi bile posljedice carina ako bi EU uzvratila protumjerama. Prema IW-u, gospodarstvo bi moglo pasti do 0,4 posto godišnje, što bi značilo gubitak od 25 milijardi eura. Ekonomist Jürgen Matthes iz IW Köln za Bild navodi: „Na kraju Trumpova mandata moglo bi nestati 150.000 radnih mjesta.“

I stručnjak za tržište kapitala Robert Halver iz Baader banke u izjavi za njemačku novinu prognozira ozbiljne posljedice po Europu i Njemačku: „Ovo je trgovinski rat, nema drugog naziva za to. Izvozne industrije će se suočiti s velikim poteškoćama, radna mjesta će biti izgubljena.“ Jasno je: ako EU uzvrati protumjerama na američke proizvode, američka roba će poskupjeti. Cijene nafte, plina, viskija i motocikala mogle bi skočiti i do 20 posto. No, i sami ekonomski učinci američkih carina mogli bi izazvati val poskupljenja.

Glasnogovornica kreditne rejting agencije Moody’s u izjavi za Bild napominje da bi američke carine od 20 posto na europske proizvode mogle smanjiti profit kompanija poput Volkswagena i 25 posto! U tom kontekstu ekonomist Clemens Fuest upozorava: „Automobili su najvažniji njemački izvozni proizvod. To je već samo po sebi ogroman udarac za njemačko gospodarstvo.“ Ako kriza potraje, cijene bi mogle nastaviti rasti.

"Njemačka i Europa moraju odgovoriti na Trumpove carine"

Što se odgovora na američke carine tiče, berlinski list Die Welt citira premijera savezne pokrajine Hessen, Borisa Rheina (CDU). On je kritizirao je Trumpove carine nazivajući ih „orgijom opterećenja za gospodarstvo“.

„Carine na kraju uvijek koštaju blagostanje“, izjavio je Rhein. „Europa i Njemačka moraju dati odgovor suverenosti na drastične carine predsjednika Trumpa.“ Rhein je pozvao na alternativni savez s drugim trgovinskim blokovima i jačanje konkurentnog okruženja. Zalaže se za sporazume o slobodnoj trgovini s regijama poput Južne Amerike, Afrike i Indije te predlaže progresivnu reformu poreza na dobit i milijarde eura vrijedne investicijske pakete za gospodarstvo.

A minhenski Süddeutsche Zeitung pokušava proširiti sliku. "Sigurno je da američki predsjednik svojim carinama želi ostvariti više političkih ciljeva. Njegov plan je vratiti industrijska radna mjesta u SAD, ali i ostvariti „bilijunske“ prihode kako bi smanjio proračunski deficit. Međutim, Trump također mora uzeti u obzir unutarnjopolitičke posljedice svoje carinske politike. Mnogi njegovi pristaše podržavaju njegovu ekonomsku agendu, iako će osobno osjetiti posljedice rasta cijena. No, njihova podrška mogla bi oslabiti ako SAD zapadne u recesiju ili ako američka industrija ne doživi očekivani procvat", piše Süddeutsche Zeitung.

Trump, carine i valute

Na poseban aspekt trgovinskog rata koji se rasplamsava ukazuje list Die Presse iz Beča: „Razlika u kamatnim stopama između SAD-a i Europe raste, euro slabi u odnosu na dolar, europska roba postaje jeftinija za američke kupce, pa učinak carina djelomično nestaje. Problem je samo u tome što Trump sigurno neće jednostavno prihvatiti da mu tečajna kretanja onemoguće provođenje njegove trgovinske politike. Stephen Miran, Trumpov savjetnik, također je izradio detaljan plan pod nazivom 'Mar-a-Lago-Accord', koji predviđa drastičnu devalvaciju dolara. Kina neće besposleno promatrati kako SAD i Europa započinju utrku za povoljnijom valutom. Pobjednik u valutnom ratu bit će onaj tko u njemu uopće ne sudjeluje. Europa mora raditi na svojoj temeljnoj konkurentnosti, sklapati nove trgovinske sporazume i financijskim tržištima dokazati da je sidro stabilnosti u nesigurnom svijetu“, smatra komentator lista Die Presse.

Trumpove carine pogađaju čak i nenaseljene otoke

No unatoč svim zabrinutim glasovima, u njemačkim mediujima ima i podrugljivih komentara naspram Trumpa. Tako list Bild u jednom osvrtu skreće pažnju na neke bizarnosti Trumpovog nastupa: "Prema vlastitim izjavama, Trump namjerava povećati carine svugdje gdje SAD trenutno naplaćuje manje nego njegovi trgovinski partneri. No, opće pravilo predviđa minimalnu stopu od 10 posto na sav uvoz u SAD. Bizarna posljedica: čak će i Heardovi i McDonaldovi otoci morati plaćati uvozne carine – iako uopće ne izvoze ništa! Razlog? Na tim otocima žive samo pingvini, tuljani i ptice. Ova otočna skupina je australski vanjski teritorij u južnom Indijskom oceanu. Ljudska populacija: nula. Otočje je zaštićeno prirodno područje, dom tuljana i ptica. Na otoku Heard nalazi se jedno od sedam svjetskih gnjezdilišta kraljevskog pingvina", piše Bild.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svojoj je prvoj reakciji rekla da su nove američke carine težak udarac globalnom gospodarstvu. „Već završavamo prvi paket protumjera kao odgovor na carine za čelik“, rekla je Von der Leyen. Predsjednica Komisije dodaje da su protumjere namijenjenezaštiti interesa Europske unije i kompanija unutar EU u slučaju da pregovori sa SAD-om propadnu.

Kina je pozvala SAD da odmah ukinu svoje najnovije carine te je također najavila protumjere. „Kina se tome odlučno protivi i uvest će protumjere kako bi zaštitila svoja prava i interese“, navodi se u priopćenju kineskog Ministarstva trgovine. Taj potez SAD-a zanemaruje ravnotežu interesa postignutu u multilateralnim trgovinskim pregovorima tijekom godina, navode iz Pekinga.

Trumpova agresivna carinska politika

Predsjednik SAD-a Donald Trump najavio je uvođenje novih carina za trgovinske partnere diljem svijeta. Na uvoz iz Europske unije plaćat će se carina od 20 posto, a na uvoz iz Kine čak 34 posto. Američki predsjednik naveo je da je deset posto „minimalna stopa“. Pogođeni su i drugi važni trgovinski partneri: Indija s 26 posto, Južna Koreja s 25 te Japan s 24 posto.

Na meti su i zemlje Zapadnog Balkana: carine na uvoz iz Srbije iznosit će 37 posto, iz Bosne i Hercegovine 35, a iz Sjeverne Makedonije 33 posto. Za uvoz iz Crne Gore, Albanije i Kosova plaćat će se 10 posto.

Trump na taj način nastavlja svoju agresivnu carinsku politiku. On je 2. travnja nazvao „Danom oslobođenja“ američkog gospodarstva. Čak je optužio bliske trgovinske partnere da su svojom tarifnom politikom „pljačkali i silovali“ SAD. Za Europljane je ponovno rekao da „izigravaju“ SAD.

Posebno pogođena Kina

Od 5. travnja stupa na snagu „minimalna carina“ od deset posto na svu robu koja se uvozi u Sjedinjene Države, ali one zemlje koje Bijela kuća smatra „najgorim prijestupnicima“, u budućnosti će se suočiti s daleko višim carinama. One bi trebale stupiti na snagu 9. travnja.

Carine će vjerojatno posebnoteško pogoditi Kinu – to je zemlja s kojom SAD imaju najveći trgovinski deficit. Peking mora očekivati nove carine od 34 posto. To je, zapravo, dodatak na već uvedene tarife: od 4. ožujka na snazi su dodatne carine od 20 posto na kineski uvoz u SAD.

Trump je ocijenio da su predložene carine „otprilike polovica onoga što one traže i što su tražili od nas“.

Iznimke

Neke robe, poput bakra, farmaceutskih proizvoda, poluvodiča, drva, zlata i „određenih minerala“, ipak neće biti pogođene recipročnim carinama. Prema dužnosnicima američke vlade, važni američki partneri, Kanada i Meksiko, također su izuzeti od novih carina. Trump je, međutim, već uveo carine od 25 posto na uvoz iz te dvije susjedne zemlje i one ostaju na snazi.

Kuba, Bjelorusija, Sjeverna Koreja i Rusija također nisu pogođene Trumpovim novim carinama, jer su već na meti sankcija koje „isključuju bilo kakvu značajnu trgovinu“, priopćila je Bijela kuća.

Dodatne carine

Ovog četvrtka (3. ožujka) stupaju na snagu i nove carine od 25 posto na uvoz automobila. Trump je ranije uveo carine od 25 posto na uvoz čelika i aluminija, koje će od petka biti proširene i na konzervirano pivo te prazne aluminijske limenke. Dužnosnici Bijele kuće kažu da Trump razmatra slične mjere i za poluvodiče, farmaceutske proizvode, a možda i za rijetke minerale.

Bez obzira na to, od 2. travnja za zemlje koje uvoze naftu i plin iz Venezuele može vrijediti drastična kaznena carina od 25 posto. Ta mjera posebno bi mogla pogoditi Kinu i Indiju, gdje je južnoamerička zemlja preusmjerila dio svog izvoza pod pritiskom američkih sankcija. Trump je zaprijetio sličnom kaznenom carinom i za kupce ruske nafte ako ne bude postignut dogovor o okončanju rata u Ukrajini.

Pad cijena na burzi u Tokiju

Prvi učinci Trumpovih carina već su vidljivi: cijene na burzi u Tokiju, koja je danas prva otvorena za trgovinu, naglo su pale nakon objave iz Washingtona.

U prvih 15 minuta trgovanja, Nikkei indeks, koji odražava vrijednosti dionica 225 velikih kompanija, pao je za oko četiri posto u odnosu na cijenu pri zatvaranju burze prethodnog dana. Kako je trgovanje nastavljeno, Nikkei je ipak nešto ojačao te je u 11 sati po lokalnom vremenu bio na minus 2,59 posto.

Donald Trump (78) nastavlja svoju agresivnu trgovinsku politiku. Kako bi se, prema njegovim riječima, suprotstavio „nepoštenoj trgovini“ i ostvario dodatne političke ciljeve, američki predsjednik planira danas – 2. travnja, koji je nedavno nazvao „Danom oslobođenja“ – najaviti nove dalekosežne carine.

Koje se nove carine očekuju?

Za sada je poznat samo manji dio plana, ali i on već ima značajnu težinu: od četvrtka (3. travnja) primjenjivat će se dodatna carina od 25 posto na sve automobile uvezene u SAD. Krajem ožujka Trump je izjavio da te carine više nisu predmet pregovora, već da su „trajne“.

Daljnji mogući potezi za sada su samo naznačeni. Međutim, Trump je tijekom vikenda već poručio da nijedna država neće biti pošteđena.

Prema riječima predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, SAD će uvesti nove posebne carine na uvoz poluvodiča, farmaceutskih proizvoda i drva. Također se očekuje još jedna najava o takozvanim recipročnim carinama, koje bi bile odgovor na navodno nepravedne carine drugih zemalja, rekla je u utorak pred Europskim parlamentom. Trump je već najavio da će u okviru tih uzajamnih carina uzeti u obzir i druge trgovinske prepreke, poput posebnih uvoznih regulativa ili subvencija.

Međutim, najgori scenarij i dalje nije isključen: to bi bile opće dodatne carine na sav uvoz, u visini od 20 ili čak 25 posto. Koje god carine budu uvedene, vjerojatno će biti u rasponu od oko 20 posto, prenosi The Washington Post, pozivajući se na insajderske izvore.

Trump je također najavio dodatne carine koje nisu izravno povezane s ekonomskim ciljevima. Tako bi trebale biti uvedene drakonske kaznene carine protiv zemalja koje kupuju naftu i plin iz Venezuele. Takve takozvane sekundarne carine mogle bi ubuduće pogoditi i zemlje koje uvoze energente iz Rusije ili Irana.

Koje je carine Trump već uveo?

Od 12. ožujka u SAD vrijede carine od 25 posto na uvoz čelika i aluminija. SAD uvoze otprilike polovicu čelika i aluminija koji se koristi u zemlji. Najveći dobavljač je Kanada, a slijede Brazil i EU.

Trump je već imao oštru razmjenu prijetnji sa susjedima Meksikom i Kanadom. Prvotno je najavio opće kaznene carine od uglavnom 25 posto, počevši od 1. veljače. Nakon dva odgađanja i međusobnih prijetnji, za sada su izuzeti proizvodi koji potpadaju pod sporazum o slobodnoj trgovini USMCA.

S Kinom – s kojom SAD imaju najveći trgovinski deficit – Trump je bio manje popustljiv. Od 4. ožujka na kineski uvoz u SAD primjenjuju se dodatne carine od 20 posto. Peking je dosad uzvratio uvođenjem carina na niz američkih poljoprivrednih proizvoda.

Kako reagira EU?

Europska komisija, nadležna za trgovinsku politiku EU-a, do posljednjeg trenutka isticala je spremnost na pregovore. Na nove carine na čelik i aluminij EU je, kao i ranije, odgovorila je carinama na „tipično američke“ proizvode poput jeansa, viskija i motocikala, koje je prvotno planirala uvesti od utorka. Njihova primjena je, međutim, pomaknuta na sredinu travnja. Razlog bi mogla biti i Trumpova prijetnja da će uvesti carine od 200 posto na alkoholna pića poput vina i šampanjca.

Bruxelles je odlučan proširiti mjere odmazde ukoliko pregovori sa SAD-om propadnu. „Ne želimo nužno uzvratiti, ali ako bude potrebno, imamo jak plan“, poručila je Ursula von der Leyen. Europa, kako je dodala, raspolaže „svim sredstvima da zaštiti ljude u Europi i naše blagostanje“.

Za sada Bruxelles ne otkriva više detalja. Posljednjih dana sve su glasniji zahtjevi da se američki internetski giganti nađu na udaru. To bi moglo značiti nove takse ili čak uvođenje digitalnog poreza.

Kakve bi mogle biti posljedice?

U svakom slučaju, trgovinske partnere SAD-a očekuju teški pregovori. EU je već pokrenula razgovore o raznim novim sporazumima, poput pojačanog uvoza američkog ukapljenog plina ili vojne tehnologije. Međutim, dosadašnji rezultati pregovora ukazuju na to da trgovina, po svemu sudeći, više neće funkcionirati kao ranije. U najgorem slučaju, trgovinski spor mogao bi prerasti u pravi trgovinski rat – s ozbiljnim posljedicama za gospodarstvo.

Ursula von der Leyen upozorila je da će američke carine ponovno potaknuti inflaciju, povećati troškove poslovanja i na kraju dovesti do otpuštanja radnika. Za Njemačku, koja je prošle godine izvezla oko deset posto svoje robe u SAD, čak više nije isključena ni – recesija.

Rudarenje litija bi u Njemačkoj moglo početi 2030. Kako je pokazala preliminarna studija izvedivosti kompanije Zinnwald Lithium, eksploatacija tog rijetkog metala je tehnički moguća i ekonomski bi trebala biti rentabilna.

Radi se o trećem po veličini planiranom projektu rudarenja litija u Europi – nakon Jadra (Srbija) i Cinoveca (Češka). Cilj je, kako navodi direktor kompanije Marko Uhlig, „održivo kopanje“ te sirovine na dubini između 100 i 400 metara ispod sela u kojem živi nešto manje od 400 stanovnika.

Uhlig je u ponedjeljak (31.3.) lokalnim mještanima predstavio preliminarnu studiju izvedivosti i odgovarao je na njihova pitanja. Rudnik litija u Zinnwaldu bi, kako je naveo Uhlig, mogao biti u pogonu oko 70 godina.

U prostorijama Uhligove firme u Altenbergu se u ponedjeljak navečer okupilo 200-tinjak mještana. U razgovoru za DW neki od njih kažu da se boje mogućih posljedica rudnika za njihove živote, imovinu i okoliš. Neki se bave turizmom i strahuju da gosti željni mira u ovaj idilični kraj ubuduće neće navraćati u strahu od podzemnih detonacija i teške mehanizacije.

Otpor projektu rudarenja litija

„Nemam osjećaj da sam dobro informirana od strane firme (Zinnwald Lithium, nap. red.) Od 2023. smo upoznati s ovim procesom, prošle su dvije godine, a mi uvijek iznova postavljamo ista pitanja, dobivamo uvijek iste odgovore. O tome da nešto još nije poznato, da još nešto nije jasno“, žali se Elke Helbig iz Građanske inicijative Bärenstein.

I Jens Weber iz Zelene lige je skeptičan prema informacijama je iznio direktor kompanije Marko Uhlig: „Preliminarna studija izvedivosti cilja ponajprije na investitore kompanije Zinnwald Lithium. Cijena njihovih dionica već odavno na vrlo niskoj razini. Projekt od strane EU-a nije dobio oznaku strateški važnog“, kaže Weber za DW i zaključuje: „Cilj ovog skupa je bio da se umiri ljude koji žive ovdje, kako bi ih se odvratilo od otpora projektu."

Projekt u Zinnwaldu od strane EU-a nije proglašen strateški važnim u skladu sa Europskim aktom o kritičnim sirovinama (CRMA). Cilj tog zakona je osigurati sigurnu i održivu opskrbu industrije EU-a kritičnim sirovinama poput litija.

Uhlig: „Odlučujuća će biti potražnja“

Uhlig je za DW potvrdio da je firma u međuvremenu dobila pojašnjenje iz Bruxellesa o tome zašto nisu na listi strateški važnih projekata: „Nismo priznati kao strateški važan projekt zbog toga što nas se smatra još relativno mladim projektom koji se treba dalje razvijati kako bi dobio dozvolu. Bez obzira na to, mi znamo da potražnja raste i zato radim na razvoju projekta.“

Odluka EU-a neće ni na koji način utjecati na realizaciju projekta u Zinnwaldu, tvrdi Uhlig. I napominje da je kompletna kalkulacija eksploatacije litija u tom malom mjestu napravljena prije usvajanja CRMA. „Odlučujuća će biti potražnja“, kaže on. A ona bi, kako pokazuju neke projekcije mogla višestruko porasti do 2030.

Projekt kopanja litija na češkoj granici zato je od strateškog značaja za Njemačku. Savezna vlada u Berlinu i vlasti savezne zemlje Saske državnim poticajima pomažu u njegovoj realizaciji. Litij je jedna od ključnih sirovina koja se koristi za proizvodnju baterija za električne automobile ili pametnih telefona.

Uhlig je ukupne troškove projekta do trenutka pokretanja proizvodnje procijenio na jednu milijardu eura. U pogonu za preradu rude zinnwaldit u mjestu Liebenau, Zinnwald Lithium u prvoj fazi želi godišnje proizvesti i do 18.000 tona litij-hidroksida potrebnog za baterije, što bi bilo dovoljno za oko 800.000 baterija prosječne veličine.

U drugoj fazi spominje brojku od 35.000 tona litij-hidroksida godišnje. A to bi značilo vađenje oko tri milijuna tona rude iz utrobe Zemlje.

Još uvijek puno nepoznanica oko projekta

Elke Helbig iz Građanske inicijative Bärenstein za DW kaže kako još uvijek postoji jako puno nepoznanica oko projekta u Zinnwaldu. „Na primjer nije uopće jasno odakle bi trebala doći voda potrebna za projekt, od rudarenja od obrade rude?“

Aktivistkinja iz Bärensteina smatra da će rudnik, ako ikada proradi, masivno promijeniti živote ljudi na jugu Saske: „Mi se borimo oko toga da se u cijeloj regiji proširi svijest o tome što će to značiti za cijelu općinu Altenberg ako se ovdje godišnje bude kopalo 3,2 milijuna tona rude. Mi smatramo da je ovaj projekt kompletno predimenzioniran i zato smo i kritični prema njemu.“

U Građanskoj inicijativi Bärenstein strahuju da bi rudnik na koncu mogao biti i puno veći nego što se to izvorno planiralo. Prije pet godina se naime spominjalo kopanje oko pola milijuna tona rude na godišnjoj razini. Ta je količina najprije porasla na 1,5 milijuna tona, a sada se spominje tri milijuna tona godišnje. S katastrofalnim posljedicama za okoliš, tvrde aktivisti.

Planirani projekt rudarenja litija u Zinnwaldu je u međuvremenu ujedinio četiri građanske inicijative koje djeluju na tom području. Zajedničkim snagama koordiniraju svoje akcije, a kako za DW kaže Jens Weber iz Zelene lige, povezuju se s istomišljenicima i iz drugih europskih zemalja:

„Mi smo se već počeli povezivati s ljudima iz drugih regija u Europi koji su pogođeni rudarenjem, sa Srbijom, Rumunjskom, Portugalom. S tim smo počeli prije odluke EU-a o strateški važnim projektima oko kritičnih sirovina. Samo zajedno smo jaki, i zajedno ćemo uspjeti da ograničimo pljačku resursa.“

Dijalog s građanima „ekstremno važan“

Diskusija s građanima je potrajala skoro dva sata. Marko Uhlig je strpljivo odgovarao na svako pitanje. Bilo je puno emocija, na trenutke i povišenih tonova. Nakon skupa, on za DW kaže da Zinnwald Lithium ovaj projekt želi realizirati sa građanima, a ne protiv građana. Zato su i ovakvi skupovi za njega „ekstremno važni“, kaže direktor kompanije:

„Građani imaju puno pitanja, naravno da postoji i puno nesigurnosti oko toga što ovaj projekt i rudarenje znače za regiju. Ovo je proces u okviru kojeg moramo biti u dijalogu s građanima, i moramo prihvatiti i to da kod ljudi postoji frustracija zbog toga što ne možemo odgovoriti na sva pitanja. Ali se moramo suočiti s tim pitanjima, i to je po meni jedini pravi put.“

Njemačka industrija čelika već desetljećima stagnira: ovdašnje čeličane ne mogu konkurirati jeftinom čeliku iz Kine ili Indije, a sad su i energenti sve skuplji i povrh toga su sve oštriji zahtjevi za ekološkom proizvodnjom. Sve u svemu, još 1990. je 175 tisuća radnika radilo u njemačkim čeličanama, danas ih je jedva 78 tisuća – a i oni se moraju bojati za svoja radna mjesta.

No očito su došla drugačija i opasnija vremena: „Trebamo vojsku za našu obranu. A ako želiš osigurati dobru vojsku, trebaš i čelik“, izjavio je nedavno izabrani zastupnik stranke Ljevice u Bundestagu, Mirze Edis.

Doduše i u samoj stranci Ljevice koja se godinama protivila bilo kakvom izvozu oružja i težila razoružanju je Edis još uvijek usamljen glas. Ali ovaj zastupnik porijeklom iz Turske govori i iz vlastitog interesa: baš kao i njegov otac koji je kao „gastarbeiter“ došao u Duisburg, tako je i on zaposlen u čeličani Hüttenwerke Krupp Mannesmann (HKM). To je još uvijek jedna od najvećih čeličana ove zemlje, ali tamošnjih 3.000 zaposlenih strahuje kako bi polovični vlasnik tvrtke, koncern ThyssenKrupp mogao zatvoriti i taj pogon.

Državni kapitalizam?

Baš kao i kod drugih radnih mjesta u teškoj industriji, tako i zastupnik Edis tvrdi kako na svakog zaposlenog u čeličani„dolazi još pet do šest zaposlenih“ u uslužnim djelatnostima, od kantine pa do frizera. On vjeruje kako je jedino rješenje da država preuzme čeličanu već iz razloga osiguranja proizvodnje za obrambenu industriju.

Njemačka država nikad nije prestala biti vlasnicom – odnosno barem suvlasnicom industrijskih postrojenja kao što je slučaj u koncernu Volkswagen koji je pak i suvlasnik čeličane Salzgitter. Usprkos načelnoj zabrani takvih državnih potpora u čitavoj Europskoj uniji, za vrijeme korone država jest postala suvlasnikom Lufthanse. I sad je suvlasnica energetskog koncerna Uniper i brodogradilišta Meyer Werft– ali samo zato jer postoje realni poslovni izgledi za njihovu sanaciju kad bi se država htjela povući iz vlasništva.

Ekonomist Achim Truger je jedan od savjetnika i njemačke vlade Ovaj stručnjak blizak socijaldemokratima vidi i drugih osnova da država intervenira u čeličanu HKM: "U slučaju teškoća, to može biti isplativo za društvo. Jer kad se spašavaju radna mjesta, onda se cijela regija održava na površini." No takvo mišljenje jedva dijele drugi ekonomski stručnjaci.

Justus Haucap sa Sveučilišta u Düsseldorfu priznaje kako bi država možda mogla kratkoročno pomoći, ali da se to i previše lako pretvara u vreću bez dna.

Topovi su od čelika

Isto tako, staro je pravilo kako država nikad nije bolji poduzetnik od poduzetnika kojem taj posao znači zaradu. A onda je tu i problem poduzetničkog duha: "To ne vodi do posebno inovativnog i učinkovitog ponašanja, jer se zna da će, ako stvari krenu naopako, netko već priskočiti u pomoć", objašnjava Haucap. A takva socijalna intervencija se i u Njemačkoj već previše puta pokazala kao greška: u rudnike Ruhrske regije su potrošene milijarde – i na koncu su svi ipak morali biti zatvoreni. Jer ako nema tržišne perspektive, nema smisla niti takvo državno ulaganje.

No kad je riječ o čeliku, tu nije samo tržištu, nego doista i obrambenim kapacitetima. Već se pokazalo kako globalni lanci opskrbe nisu nikakvo jamstvo, a onda su tu i carine i protekcionizam koji se sve više širi. Roderich Kiesewetter je stručnjak za obranu stranke kršćanskih demokrata. Povrh toga je i bivši pukovnik Bundeswehra tako da i iz tog očišta zna što znači čelik: „Čelik je osnovna pretpostavka kako bismo našu civilnu infrastrukturu učinili spremnom za rat. Ili kako bismo imali dovoljno resursa za oružane snage“. Čelik je u vojsci svugdje, u „starom“ oružju kao što su topovi, baš kao i u „novom“ kao što su rakete i bespilotne letjelice. Ovaj političar CDU-a čak predlaže udružiti sve proizvodne kapacitete u njemački „Stahl AG“ uz suvlasništvo države već i da bi se izbjegla rasprodaja investitorima iz inozemstva i kako bi se omogućila konkurentnost.

Švedski čelik za Leoparde

Nema sumnje kako koncern Rheinmetall za svoje tenkove i oružane sustave treba čeliki treba ga sve više. No čelik nije uvijek čelik kakav uopće treba vojnoj industriji. Jedna od rijetkih valjaonica čelika u Njemačkoj koja uopće ima certifikat za proizvodnju vojno sposobnog čelika za oklop je Dillinger Hütte iz Saarlanda – i njoj posla ne nedostaje.

Ali u Rheinmetallu imaju problema uopće naći kvalitetan čelik: "U posljednjim godinama kvaliteta više nije bila dostupna - posebno oklopnog čelika“, kaže predsjednik uprave Armin Papperger. Trenutno najveći dio takvog čelika uvoze iz Švedske, mada bi voljeli imati njemačkog liferanta. Polako kvalificiraju proizvođače da ispunjavaju njihove visoke zahtjeve, ali tu je i pitanje cijene: „ne možete reći da ćete tako i plaćati tri puta više - jer naš kupac također ne prihvaća više cijene", dodaje Papperger.

I u njemačkoj politici se sve više širi uvjerenje kako se ne može izbjeći ozbiljno popuniti vojne arsenal jer je i neravnoteža prema prijetnji s istoka upravo drastična: Njemačka trenutno ima manje od 300 tenkova – a u međuvremenu je vojna tajna koliko je od njih uopće u voznom stanju. Rusija tvrdi kako još uvijek ima 5.750 tenkova, čak i ako se sad ne ulazi u pitanje koliko su stari i koliko su sposobni za izazove današnje bojišnice.

Vojna industrija nije dovoljna

Koncern Rheinmetall već sad treba oko 250 tisuća tona čelika, a potrebe i te i drugih tvornica oružja u Njemačkoj sve više rastu. No treba imati pred očima i prave razmjere koliko se to čelika „Made in Germany“ pretvara u oružje: ukupna količina proizvedenog čelika u ovoj zemlji je 2022. godine bila negdje oko 36 milijuna tona, dakle to je tek sićušni djelić produkcije. Naravno da se njemačkim čeličanama ne isplati – i više se nikad neće isplatiti proizvoditi čelik za konzerve graška, ali i kod kvalitetnog i specijalnog čelika je pitanje perspektive takve proizvodnje u ovoj zemlji.

No poplava čelika iz Kine koji se nudi jeftino samo zato jer tamošnje čeličane primaju goleme državne potpore je problem i za čitavu Europsku uniju. Upravo je pokrenut novi program podrške za čeličnu industriju i za europski povjerenika za industriju Stéphane Séjournéa su na prvom mjestu manji nameti na energente za čeličane i zaštita od subvencioniranog uvoznog čelika.

No i ThyssenKrupp zapravo ne želi da mu se država miješa u poslove i vlasništvo: u posljednje vrijeme njena glavna proizvodnja su limovi za automobilski sektor, kućanske aparate i pakiranje. Prije skoro četiri godine, tvrtka je zatvorila svoj pogon u Duisburg-Hüttenheimu – možda bi danas odluka bila drugačija.

Jer mada industrija naoružanja ne može sama spasiti njemački čelik, još uvijek ostaje prijetnja Rusije i nepredvidivost Sjedinjenih Američkih Država. Već i za njenu gospodarsku neovisnost bi Njemačka dobro učinila držati se i dalje svog čelika „Made in Germany“, a u dogledno doba bi i poslovne bilance čeličana mogle izgledati bolje.

Ni sam čin svečanog otvorenja ove nedjelje (30.3.) nije bio kao uvijek: tradicionalno, velesajam Hannovera prigodnim govorima i obilaskom štandova otvaraju uvijek njemački kancelar i premijer ili predsjednik zemlje partnera. Ovaj put je tamo naravno bio Olaf Schloz koji je sad još samo „tehnički kancelar“ do formiranja nove vlade nakon nedavnih izbora, ali teško da išta što je on izjavio, neće potpisati i čelnik CDU-a Merz, vjerojatno budući kancelar. A obzirom da se u Kanadi tek spremaju izbori, novi kanadski premijer Matt Carney se nalazi usred predizborne bitke tako da je na sajam poslao posebnog povjerenika te zemlje za Europu i EU, Stephane Diona.

Odluka o zemlji partneru se na velesajmu u Hannoveru donosi čak godinama unaprijed, tako da je i Kanada izabrana daleko prije nego što je Donald Trump opet izabran za predsjednika SAD. Ali carine i prijetnje koje se čuju od ove vlade u Washingtonu i prema Kanadi i prema Europskoj uniji su neminovno bile glavna tema govora i Scholza i Diona, uz upravo izuzetne izraze podrške i međusobnog poštovanja.

Carine i prijetnje Washingtona

We stand by your side, bile su riječi njemačkog kancelara na engleskom partnerima iz Kanade. “Kanada nije nečija savezna država. Kanada je ponosna, neovisna nacija”, poručuje Scholz. Kanada ima prijatelja posvuda na svijetu “i osobito mnogo tu u Njemačkoj i Europi.”

Jer osim Grenlanda i Panamskog kanala, Trump je svojim biračima koji očito malo teže mogu razumjeti da i na njihovom kontinentu postoji još neka država osim njihove, najavio kako će i Kanada postati još jedna savezna država SAD. Kanada naravno o tome ne želi niti čuti, a i Scholz je izjavio kako je “neuobičajeno” da se među susjedima, saveznicima i partnerima u skupini zemalja G7 uopće mora naglašavati kako se želi biti neovisan.

A mada Trump i Kanadu želi pod upravom Washingtona, to ga nije priječilo da i za proizvode iz te zemlje odredi carine. To je ozbiljan udarac gospodarstvu Kanade, ali njemački kancelar upozorava kako Trump svojim carinama nanosi štetu svima, pa i građanima SAD-a. I na carine za robu iz EU će Bruxelles odgovoriti svojim mjerama, najavio je Scholz, ali istovremeno je “u ovim vremenima ispravan odgovor” što prije dogovoriti slobodnu trgovinu sa što više partnera u svijetu.

Sad i trebamo jedni druge

Odgovor na Trumpove carine su: “više slobodne trgovine, više konkurentnosti i više tehnološke suverenosti”, rekao je Scholz. Europska unija nije bespomoćna: “Mi – to je Europa s tržištem od 450 milijuna ljudi, mi – to je 27 zemalja Unije i preko 70 država u čitavom svijetu s kojima imamo trgovinske sporazume.” Njemačka je već ratificirala sporazum o slobodnoj trgovini i s Kanadom, a kancelar je i dodao: “Mi smo otvoreni, ali mi nismo naivni”. EU će posegnuti za instrumentima koje ima kako bi svoju industriju štitila protiv nepoštene tržišne utakmice i nepravilnosti na tržištu, baš kao i protiv “neopravdanih američkih carina.”

Kanadski povjerenik za Europu je u Hannover stigao s oko 260 tvrtki iz te zemlje i također nije štedio s ljubaznostima: “Znali smo da se međusobno cijenimo, ali sad znamo da i trebamo jedne druge”. Istakao je i kako je sad u Hannoveru “najveće predstavljanje na velesajmu koju je Kanada ikad imala, a svoju je domovinu opisao kao “najeuropskiju ne-europsku zemlju” koja raspolaže golemim resursima, ali i tehnologijom. S tim se složio i njemački kancelar koji je citirao bivšeg kanadskog premijera Justina Trudeaua koji je rekao kako Kanada ima sve sirovine koje ima i Rusija, ali je to demokratska i pravna država.

Teško, ali vidi se perspektiva

I raspoloženje među oko 4.000 izlagača iz preko 60 zemalja koji su prisutni na velesajmu u Hannoveru je otprilike takvo: vremena su teška, izazovi su veliki, ali kuknjava ništa ne pomaže. Bolje je prihvatiti se posla i imati pouzdanja u vlastite sposobnosti: etiketa “Made in Germany” još uvijek znači izuzetno mnogo, ukazao je i Jochen Köckler, predsjednik uprave Deutsche Messe AG.

Dozu optimizma gospodarstvenicima daje i namjera njemačke vlade uložiti pola bilijuna eura u infrastrukturu i budućnost ove zemlje. "Dolazi nam ogromna val narudžbi", uvjeren je i poslovođa Saveza njemačke industrije strojeva i postrojenja (VDMA), Thilo Brodtmann. "Ovaj sajam bi tu mogao opet biti odlučujući korak. Uvjereni smo kako će u Hannoveru na kraju doći nešto u naše blagajne, odnosno u knjige narudžbi.”

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...