Vecernji list

Vjerojatno najvažniju odluku u svom životu pukovnik donosi u samo nekoliko sekundi. To je večer u kojoj dugogodišnji sirijski vladar Bašar al-Asad bježi u Rusiju. U gradovima diljem Sirije tih dana u prosincu 2024. gore policijske postaje, središta tajnih službi i sudske zgrade.

Mnogi dokazi o zvjerstvima diktatora i njegovih pomagača nestaju u plamenu. Pukovnik Muhammad (*ime promijenjeno) otvara sef u svom uredu u odjelu za osiguranje dokaza vojne policije u Damasku. Zatim, kako priča u intervjuu, poseže za jednim tvrdim diskom i bježi. Tvrdi disk nestaje zajedno s njim u njegovom skrovištu i preživljava prevrat. Disk ostaje neotkriven i pod novim vlastodršcima, baš kao i pukovnik.

Slike više od 10.000 ubijenih Sirijaca

Mjesecima kasnije tvrdi disk dospijeva do novinara njemačkog javnog servisa NDR-a, koji njegov sadržaj dijele s javnim servisom WDR-om, listom Süddeutsche Zeitung (SZ) i Međunarodnim konzorcijem istraživačkih novinara (ICIJ). Disk bi mogao razjasniti sudbinu tisuća nestalih Sirijaca. Na nosaču podataka nalazi se više od 70.000 fotografija. One prikazuju slike 10.212 Sirijaca za koje se sumnja da su ih ubile sirijske sigurnosne službe.

To je tvrdi disk koji jasno pokazuje koliko je okrutno i sustavno režim Bašara al-Asada mučio tisuće ljudi do smrti i kako je sigurnosni aparat taj genocid nad vlastitim narodom još uz to i pedantno dokumentirao. A sadržaj postavlja pitanje kako se jedan od najvećih slučajeva kršenja ljudskih prava današnjice mogao dogoditi pred očima međunarodne zajednice.

Jednog dana u studenome pukovnik Muhammad sjeda na stolicu u zamračenoj prostoriji i govori novinarima o tom tvrdom disku. Susretu su prethodili mjeseci pregovora. Jer pukovnik se boji za svoj život – strahuje od novih vlasti u Siriji, ali i od starih kadrova Asadova režima. Zavjese su zastrte tako da se ništa ne vidi.

Fotografije sve do pada Asadova režima

Nitko ne smije prepoznati lice čovjeka koji je omogućio da svijet vidi te fotografije. „Postoje stvari koje ljudi moraju znati“, kaže on. „Postoje životi koji su ugašeni, a obitelji moraju znati gdje su njihovi najbliži“, objašnjava on svoju motivaciju. Istodobno pukovnik Muhammad odlučno odbacuje vlastitu krivnju, iako je godinama bio dio režima i ozloglašenog sigurnosnog aparata.

Skup podataka obuhvaća snimke ukupno 10.212 mrtvih zatvorenika. Fotografije su uglavnom nastale od sredine 2015. pa sve do pada Asadova režima krajem 2024. Gotovo uvijek su to višestruke snimke pojedinih mrtvih tijela, uglavnom muškaraca. Tu su i slike žena, maloljetnika te barem jedne bebe.

Na beživotna tijela patolog je naškrabao brojeve, vjerojatno kako bi ih kasnije mogao razvrstati. Svaka fotografija sadrži na digitalnoj kartici šifre o podrijetlu leša. U rijetkim slučajevima na fotografijama se nalaze i imena. Većina tijela do danas nije identificirana.

Nestali u tamnicama režima

I Mazen al-Hamada dugo se vodio kao nestao. Taj poznati oporbenjak je 2020. godine, nakon godina izgnanstva u Europu, ponovno otišao u Siriju. Odmah na aerodromu u Damasku uhićen je i nakon toga nestao u tamnicama režima. Do Asadova pada njegova obitelj nije imala pojma gdje se nalazi. Onda je njegovo tijelo pronađeno u rashladnoj prostoriji vojne bolnice Harasta.

U studenome ove godine obitelj se okupila na groblju na rubu sirijskog glavnog grada. Hamadin brat Fawzi i sestra Amel stoje kraj groba. No oni barem imaju mjesto na koje mogu doći tugovati – za razliku od tisuća drugih obitelji u Siriji.

Kada je aktivist točno preminuo, gdje je proveo posljednje godine i tko ga je ubio – obitelj dugo ništa nije znala. Odgovori se sada nalaze na tvrdom disku pukovnika Muhammada: leš Mazena al-Hamade nosi broj 1174/K, zalijepljen na njegovu smeđu zatvorsku uniformu.

Nakon godina mučenja u Asadovim zatvorima al-Hamada je trebao izdržati još samo tjedne. Tada bi preživio režim protiv kojeg se toliko borio. Prema metapodacima, fotografije njegovog tijela snimljene su 28. rujna 2024., snimio ih je fotograf iz jedinice pukovnika Muhammada u podrumu ozloglašene vojne bolnice Harasta.

Tri četvrtine svih mrtvih pothranjeno

Fotografije su nijemi svjedoci stroja smrti koji desetljećima nitko nije zaustavio. Na reprezentativnom uzorku fotografija koji su novinari sastavili, ukupno 565 leševa, dvije trećine su potpuno ili djelomično nagi. Tri četvrtine mrtvih su pothranjeni.

Više od polovice tijela ima vidljive ozljede na licu, glavi ili vratu. Mnogi imaju opekline, primjerice od ugašenih opušaka, neki po cijelom tijelu. Svaki peti leš ima tupe ozljede poput modrica. Drugi imaju posjekotine.

Na rubovima fotografija i stotina drugih snimaka leševa nalaze se prepoznatljivi tragovi koji pokazuju da su snimljeni u mrtvačnici bolnice Harasta. Uvijek se ponovno vidi stubište, na čijoj je donjoj stepenici otkrhnut kut, te pločica s upadljivom mramornom šarom. Očito je to bilo središnje mjesto za dokumentiranje žrtava mučenja režima.

Pukovnik Muhammad potvrđuje posebnu ulogu koju su vojne bolnice imale u stroju smrti Asadova režima. „Prema uputama Glavnog stožera, vojna bolnica Harasta specijalizirana je isključivo za fotografiranje zatvorenika tajnih službi“, kaže on. Za svakog mrtvog otvaran je spis u vojnom pravosuđu, sjeća se.

Mnogi spisi spaljeni

Kako su otkrila istraživanja novinara u vojnom sudu u Damasku, mnogi su spisi tamo spaljeni. One koji su preostali nove vlasti trenutačno pokušavaju pregledati. Metapodaci fotografija s tvrdog diska pukovnika, natpisi mapa i sami podaci na fotografijama sada bi mogli pomoći u potrazi za nestalima – kao i u kaznenom progonu osumnjičenih počinitelja.

Novinarski istraživački tim nije dobio odgovore na upite ni od sadašnje sirijske vlade, niti od bivšeg predsjednika Bašara al-Asada.

Skup podataka nalazi se i kod njemačkog državnog odvjetništva

Prema informacijama NDR-a, WDR-a i SZ-a, skup podataka nalazi se i kod njemačkog Glavnog državnog odvjetništva. On je dio strukturnog istražnog postupka o Siriji, u kojem su slične fotografije već jednom igrale ulogu.

„Fotografije koje imamo o Siriji nadopunjuju iskaze pojedinih svjedoka. One posebno jasno i svima vidljivo, a time i objektivno, prikazuju ono što su pojedine osobe pretrpjele", kaže državni odvjetnik Jens Rommel za NDR, WDR i SZ.

Počinitelji Asadova režima mogu se kazneno goniti i u Njemačkoj prema takozvanom načelu svjetske jurisdikcije. Savezno državno odvjetništvo sada želi kriminalistički obraditi novi skup podataka.

Istraživački tim NDR-a, WDR-a i Süddeutsche Zeitunga

Ruski predsjednik Vladimir Putin od ovog četvrtka (4.12.) je u dvodnevnom posjetu Indiji: on na taj način ističe partnerstvo Moskve i New Delhija koje, unatoč geopolitičkim potresima, traje već skoro osam desetljeća. Na poziv indijskog premijera Narendre Modija šef Kremlja bi trebao u indijskoj prijestolnici prisustvovati 23. godišnjem summitu Indija-Rusija. Ovo je prvi Putinov posjet Indiji otkako je Moskva pokrenula svoju invaziju na Ukrajinu 2022. godine.

Dvije zemlje signalizirale su da žele ojačati svoje „Specijalno i povlašteno strateško partnerstvo" – što je službeni naziv za odnose Rusije i Indije usvojen 2010. godine – i da „razmjene stavove o regionalnim i globalnim pitanjima od zajedničkog interesa“, navelo je indijsko Ministarstvo vanjskih poslova.

Uoči posjeta glasnogovornik Kremlja i Putinov šef kabineta Dmitrij Peskov naglasio je važnost pitanja obrane, bilateralnih odnosa i trgovine u razgovorima Indije i Rusije. Njegovi komentari dolaze u vrijeme kada se Indija suočava s američkim carinama zbog kupovine ruske nafte.

Rusija se i dalje nastavlja snalaziti pod sve većim brojem zapadnih sankcija zbog rata u Ukrajini. „Moramo zaštititi našu trgovinu od pritisaka iz inozemstva", rekao je Peskov novinarima. I istakao da su u tijeku razgovori o alternativnim opcijama plaćanja kako bi se zaobišle sankcije.

Na dnevnom redu je i transfer radnika, jer sve više Indijaca posao traži u Rusiji. Govoreći novinarima Peskov se osvrnuo i na ruske vojne ugovore, uključujući prodaju PZO-sustava S-400, lovaca Suhoj-57 i malih modularnih nuklearnih reaktora. Indija je uvjerljivo najveći kupac ruskog naoružanja na svijetu. Rusija sada osigurava i više od 35 posto uvoza sirove nafte u Indiji, u usporedbi s nešto od oko dva posto prije rata u Ukrajini.

Međutim, nedavno uvedene američke sankcije usmjerene na one koji posluju s ruskim proizvođačima nafte navele su indijske rafinerije diverzifikaciju dobavljača, pokazuju podaci obavještajne firme Kpler.

Američke carine guraju Indiju prema Rusiji

Ipak, stručnjaci i diplomati s kojima je DW razgovarao ukazuju na to da su odnosi Indije i Rusije pokazali otpornost na zapadne pritiske, pa tako i na carine koje je uveo američki predsjednik Donald Trump.

„Putinov posjet Indiji šalje jasnu poruku zapadnom bloku da Rusija nije izolirana u globalnim poslovima", kaže za DW Rajan Kumar iz Centra za ruske studije na Sveučilištu Džavaharlal Nehru. Indija svoje veze s Rusijom također vidi kao strateški važne, jer pomažu New Delhiju da na geopolitičkoj razini balansira odnose i sa Zapadom i s Kinom, navodi Kumar.

„Trumpova politika stvorila je deficit povjerenja sa Sjedinjenim Američkim Državama i povećala značaj Rusije. Isto tako, izoliranje Rusije značilo bi guranje Moskve bliže Kini, što Indija ne želi“, dodao je.

No iako Rusija održava snažne veze s Kinom, Moskva je ipak oprezna zbog rastućeg geopolitičkog utjecaja Pekinga. Prema Kumarovim riječima, zbog toga Rusija aktivno potiče sudjelovanje Indije u euroazijskoj geopolitici kroz multilateralne forume poput Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i BRICS-a.

Za razliku od zapadnih zemalja Rusija ne drži nikakva predavanja Indiji o njenim unutarnjim pitanjima, niti postavlja uvjete za bilateralnu suradnju.

„Putinov posjet jača to ’specijalno i povlašteno' partnerstvo utemeljeno na interesima koji se podudaraju, povijesnom povjerenju i zajedničkoj geopolitici“, rekao je Kumar.

Zašto su Rusija i Indija tako bliske?

Veze između Moskve i New Delhija uspostavljene su ubrzo nakon što je Indija stekla neovisnost 1947. godine. Sada već nepostojeći Sovjetski Savez izgradio je naklonost u Indiji podržavajući njen industrijski razvoj i pružajući diplomatsku podršku u sporu s Pakistanom oko Kašmira.

Godine 1971. Moskva je otvoreno podržala Indiju u ratu s Pakistanom, dok su SAD i Kina stali na stranu Islamabada. Indija je također počela nabavljati velike količine sovjetskog oružja i da neke sustave – poput tenka T-72 – proizvodi sama po sovjetskoj licenci.

Bliske vojne veze preživjele su i kraj Hladnog rata, pri čemu je Rusija, osiromašena tijekom devedesetih, pomagala Indiji u proizvodnji pretežno ruski dizajniranih raketa i borbenih zrakoplova, a kasnije je sudjelovala u razvoju indijskih nuklearnih podmornica klase Arihant.

Godine 2002. Indija i Rusija potpisale su sporazum o istraživanju svemira, prema kojem je Rusija trebala pomagati Indiji u svemirskim lansiranjima i satelitskoj tehnologiji. Daljnji sporazumi potpisani su nakon što je Modi prvi put preuzeo dužnost 2014. godine, uključujući i one o nuklearnoj energiji i prodaji uranija.

S ratom u Ukrajini koji je izazvao potrese u Europi 2022. godine New Delhi je bio oprezan da ne naljutio ni Rusiju niti Zapad – pozivajući na okončanje rata, ali ne osuđujući rusku invaziju direktno.

„Kao tradicionalni partneri, Indija i Rusija izgradile su veliko povjerenje i veliko političko naslijeđe koje sada dolazi do izražaja dok se obje zemlje suočavaju s višestrukim geopolitičkim izazovima, ne samo od strane SAD-a, već i Kine“, kaže za DW D. Bala Venkatesh Varma, bivši indijski veleposlanik u Rusiji.

Indija i Moskva žele „stratešku autonomiju" u svijetu koji se mijenja

„SAD može potaknuti Indiju da smanji angažman s Moskvom, ali Indija previše cijeni svoje obrambene i energetske veze s Rusijom da bi ih žrtvovala", objašnjava Harsh Pant, šef programa strateških studija u trustu mozgova iz New Delhija Observer Research Foundation (ORF).

Indija i SAD trenutno pregovaraju o trgovinskom sporazumu fokusiranom na smanjenju carina i rješavanju američkih briga u vezi s trgovinskim deficitom s New Delhijem. Pored toga, Indija napreduje u realizaciji prijelomnog ugovora vrijednog milijardu dolara između američke tvrtke GE Aerospace i indijskog proizvođača aviona Hindustan Aeronautics Limited (HAL), u nadi da će nabaviti američke motore za borbene zrakoplove Tejas domaće proizvodnje.

Ipak, Indija istovremeno svečano dočekuje ruskog predsjednika Vladimira Putina. Prema riječima Kanwala Sibala, bivšeg indijskog ministra vanjskih poslova i veleposlanika u Rusiji, suradnja na području obrane s Washingtonom se nastavlja, „ali to ništa ne oduzima strateškom značaju Rusije“.

„Indija prihvaća američko partnerstvo tamo gdje joj koristi, ali se odupire pritiscima da napusti Moskvu. Putinov posjet pokazuje da indijska vanjska politika funkcionira po vlastitim pravilima, a ne prema preferencijama Washingtona“, zaključio je Sibal.

Dok Europska unija i trgovinski blok Mercosur, kojeg čine Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj, nastavljaju pregovore, SAD dobivaju veći utjecaj s novim sporazumima u regiji.

Ako brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva (80) uspije u svom planu, ništa neće stati na put potpisivanju sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i Mercosura 20. prosinca u Rio de Janeiru. To bi označilo uspješan završetak više od dva desetljeća pregovora i bio bi „najveći dogovor“ u svjetskoj trgovini, kako je Lula izjavio na marginama summita G20 u Južnoj Africi.

Vrijeme je za Europu

No EU je često do sada bila uvjerena da je postigla svoj cilj, a i ovaj put bi mogla biti vrlo blizu: Francuska i Mađarska najglasnije traže promjene. Ove zemlje se plaše za svoje poljoprivredne industrije.

Dakle, dok željeni sporazum europske industrije i dalje visi o koncu, Amerikanci idu naprijed. Posljednjih tjedana najavljeni su i ispregovarani sporazumi i dogovori s brojnim latinoameričkim zemljama poput Argentine, Gvatemale, Salvadora i Ekvadora. Njihova je namjena pokrenuti preokret u trgovinskim bilancama i, prije svega, oduprijeti se Kini.

Jačanje američke prisutnosti

„Na geopolitičkoj razini, ovi sporazumi jačaju američku prisutnost u kontekstu sve veće konkurencije s Kinom u područjima infrastrukture, tehnologije i kritičnih minerala“, kaže politolog Vladimir Rouvinski sa Sveučilišta ICESI u Caliju (Kolumbija) u intervjuu za Deutsche Welle.

Sveukupno, sporazumi bi pomogli učvrstiti regiju u novim ekonomskim prioritetima hemisfere i bolje je pozicionirati kada su u pitanju globalna strateška preusmjeravanja.

U trostranoj borbi za naklonost Latinske Amerike između Kine, SAD-a i Europe, Peking je trenutačno u prednosti. To se vidi na primjeru Argentine: Kina je uspjela postati najvažniji trgovinski partner Argentine, potisnuvši Brazil. S izvozom vrijednim 1,166 milijardi američkih dolara (povećanje od 241,4 posto u odnosu na prethodnu godinu) i uvozom u ukupnom iznosu od 1,862 milijarde američkih dolara (povećanje od 33,7 posto), Kina je u listopadu dodatno učvrstila svoju vodeću poziciju.

SAD je, s druge strane, u istom razdoblju pao na četvrto mjesto, a pretekli su ga i Brazil i Europska unija. To također objašnjava interes Washingtona za trgovinski sporazum s Argentinom.

Nasuprot tome, Latinska Amerika uspjela je povećati svoj izvoz u Kinu i svoje prihode za sedam posto. To je prvenstveno posljedica porasta prodaje mesa i soje te viših cijena minerala poput bakra, prema izvješću koje je prije nekoliko dana objavila Ekonomska komisija za Latinsku Ameriku i Karibe (ECLAC).

Također se navodi: „Općenito, SAD ima niže carine za latinoameričke i karipske zemlje nego za nekoliko najvažnijih trgovinskih partnera ove zemlje, posebno iz Azije.“ Ova situacija otvara mogućnosti za preusmjeravanje trgovine u korist izvoza iz regije u sektorima poput odjeće, medicinske opreme i poljoprivredne industrije.

SAD traži partnerstva

SAD sada aktivno traži partnere kako bi poboljšao svoj položaj u regiji, koristeći poznatu taktiku, kaže Diana Luna: „U Latinskoj Americi vidimo klasični pristup ‘mrkve i batine’ američke trgovinske politike. Zemlje koje pružaju usluge u područjima migracija i sigurnosti – poput Gvatemale, Salvadora i Ekvadora – ili istomišljenice poput Argentine dobivaju primjetan povlašteni tretman“, kaže Diana Luna iz Zaklade Friedrich Naumann u intervjuu za Deutsche Welle.

Argentina kao buduće tržište

Sporazumi bi učvrstili te zemlje kao strateške partnere SAD-a i poslali jasan signal u svjetlu rastuće prisutnosti Kine. „U Argentini, sporazumi označavaju prvu konkretnu akciju nakon financijske obveze Trumpove administracije. Oni potiču ulaganja, posebno u farmaceutskom sektoru, i šalju snažan signal tržištima: isplati se ulagati u Argentinu – važan signal za predsjednike poput Mileija, koji se oslanjaju na strana ulaganja kako bi potaknuli gospodarstvo“, kaže Luna.

Argentina je posebno zanimljiv slučaj: zemlja se suočava sa složenim izazovima jer bi novi američki trgovinski okvir moglo biti teško uskladiti s pravilima Mercosura. „Argentina riskira da mora birati između američkog partnerstva i članstva u Mercosuru – s potencijalno ozbiljnim posljedicama za Brazil i svu trgovinu unutar bloka", kaže Luna.

„Neposredan učinak sporazuma između Argentine i SAD-a je potencijalni gubitak tržišnog udjela za brazilske proizvode, jer jeftinija američka roba sada može ući u susjednu zemlju", rekla je za časopis Valor Marcela Franzoni, stručnjakinja za međunarodne odnose na Sveučilištu Ibmec.

Stručnjakinja Luna kaže da je kontinuirano odugovlačenje Europljana dijelom i njihova vlastita krivnja. Oni stalno iznose brojne posebne zahtjeve u pregovorima o slobodnoj trgovini. Nasuprot tome, bilateralni sporazumi sa SAD-om postaju atraktivni zbog brzih, opipljivih rezultata.

„Očekujemo djela, a ne riječi“, poručila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tijekom posjeta Beogradu 15. listopada i pozvala predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da za mjesec dana dođe u Bruxelles i položi račune o napretku Srbije na europskom putu.

No Vučić u studenome nije otputovao u Bruxelles, a kako Deutsche Welle saznaje iz više izvora, predsjednik Srbije i predsjednica Europske komisije mogli bi se sastati u Bruxellesu krajem idućeg tjedna.

Do sastanka nije došlo ranije jer, kako kažu sugovornici DW-a, Srbija nije imala što prikazati u svom izvještaju, jer ništa od preuzetih zadataka nije ispunila.

„Europska komisija, odnosno Europsko vijeće zajedno s njom, zauzeli su stav da će se napredak Srbije mjeriti isključivo kroz obveze koje je preuzela u prošlogodišnjem non-paperu – a to su izmjene tri medijska zakona, zakona o popisu birača i izbor novih članova REM-a (Regulatorno tijelo za elektronske medije, op.ur.)", podsjeća za DW glavni urednik portala European Western Balkans Nemanja Todorović Štiplija.

Ali popis tema neće ostati samo na domaćem terenu, dodaje koordinatorica Nacionalnog konventa o EU-u Bojana Selaković. Ona za DW kaže da će se na stolu sigurno naći i geopolitička pitanja, prije svega usklađivanje vanjske politike Srbije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom Europske unije.

„I ono što je najveća geopolitička tema sada, a to je završetak procesa oko NIS-a, kojim bi se Srbija trebala osloboditi energetske ovisnosti o Rusiji“, dodaje Selaković.

Reforme u teoriji, regresija u praksi

Srbija je sve preuzete obveze ispunila samo polovično. Medijski zakoni jesu promijenjeni, ali to nije omelo daljnje urušavanje medijskih sloboda. Posljednji izvještaj Europske komisije o napretku Srbije ocjenjuje da je u sferi slobode izražavanja došlo do „nazadovanja, jer se okruženje za novinare, medijske profesionalce i medije ozbiljno pogoršalo".

U Vijeću REM-a izabrano je osam od devet članova, a civilno društvo u namjernom odgađanju izbora posljednjeg člana vidi pokušaj vlasti da zadrži kontrolu nad regulatornim tijelom. Četvoro već izabranih članova zbog toga prijeti ostavkom ukoliko se proces hitno ne dovrši.

Kada je riječ o izbornim uvjetima, jedina formalna promjena tiče se usvajanja izmjena Zakona o jedinstvenom popisu birača. Time je ostvaren preduvjet za provedbu dubinske kontrole biračkog popisa, ali do nje u praksi još uvijek nije došlo, kaže za DW programski direktor organizacije CRTA Raša Nedeljkov.

On podsjeća da je Srbija u posljednjih deset godina od ODIHR-a dobila 56 prioritetnih preporuka za unapređenje izbornih uvjeta, a da su, prema procjeni same misije, provedene – svega četiri.

Za to vrijeme situacija na terenu se značajno pogoršava, što su potvrdili i posljednji lokalni izbori u Negotinu, Mionici i Sečnju, gdje su zabilježene tuče, napadi na novinare, promatrače i pripadnike oporbe te brojne druge nepravilnosti.

„Srbija rapidno ponire u izbornu autokraciju, gdje su izbori postali farsa i zamijenjeni su nasilničkim orkestriranim dovođenjem birača da se registrira samo njihovo prisustvo na biračkom mjestu, a volja im je – uz prijetnju različitim mehanizmima – oduzeta“, ocjenjuje Nedeljkov.

Napredak pod ključem

Srbija već tri i pol godine nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje niti klaster u procesu eurointegracija. Zbog neispunjenih reformi predviđenih Planom rasta Europska unija je već jednom odgodila isplatu 111 milijuna eura podrške.

Europski parlament je u listopadu donio oštru rezoluciju kojom osuđuje političku polarizaciju i državnu represiju u Srbiji, a na nju se nadovezao i Izvještaj o napretku koji konstatira nazadovanje na području demokracije, temeljnih prava i slobode medija.

Promjena raspoloženja u europskim krugovima vlastima u Srbiji bi sada dobro došla, ocjenjuju naši sugovornici – kako u političkom, tako i u financijskom smislu. Otvaranje klastera vlast bi mogla iskoristiti kao dokaz vlastitog legitimiteta koji je značajno narušen prosvjedima koji traju više od godinu dana, a uplata prve rate financijske pomoći predviđene Planom rasta bila bi važna injekcija za državni proračun.

Ali to više ne ovisi samo o Komisiji, podsjeća Bojana Selaković, već i o državama članicama, a tamo je stanje neizvjesno. „Baltičke zemlje inzistiraju na tome da se Srbija u potpunosti okrene od savezništva s Rusijom. Druga grupa zemalja je vrlo striktna po pitanju stanja demokracije i vladavine prava, poput Švedske, Nizozemske i Danske, a Njemačka i dalje inzistira na procesuiranju slučaja Banjska“, objašnjava Selaković.

Zato je, dodaje, Srbija posljednjih tjedana imala vrlo intenzivne diplomatske aktivnosti. Predsjednica Skupštine Ana Brnabić bila je u posjetu Švedskoj, ministar eurointegracija Nemanja Starović u Nizozemskoj, a Srbiju je posjetio i njemački ministar vanjskih poslova.

Klati se klatno

Hoće li intenzivna diplomatska ofanziva pomoći da vlast i ovoga puta dobije ono što je zamislila? Sugovornici DW-a smatraju da je previše karata u igri. Europska unija je nakon napetih lokalnih izbora zatražila „brzu i transparentnu“ istragu o incidentima, a Raša Nedeljkov iz CRTA-e kaže da su pozivi iz zemalja članica i delegacije EU-a u Srbiji stizali već tijekom izbornog dana.

„Da građani Srbije nisu sami – nisu. Da su diplomatski načini komunikacije itekako komplicirani i da bismo voljeli svi mi mnogo direktniju komunikaciju i mnogu glasniju poruku – voljeli bismo. Je li ona moguća? U ovom trenutku očigledno nije. Ali građani Srbije imaju partnera u Europskoj uniji, samo što se nekada taj vid podrške ne vidi na način na koji bismo mi voljeli", smatra Nedeljkov.

U isto vrijeme se u Bruxellesu bave krizama koje Srbiju guraju na dno agende. Stručnjak za međunarodne odnose Dušan Reljić podsjeća na to da Ursula von der Leyen trenutno gasi mnogo veće požare – od američkog mirovnog plana za Ukrajinu do odnosa prema Izraelu i Gazi.

„Zbivanja u jugoistočnoj Europi su od malog značaja za politiku EU-a, zato što ne postoji veća opasnost da dođe do pogoršanja prilika. Ono što bi moglo izazvati temeljnija ili jača reagiranja EU-a je to da se ponovo i jasnije pokaže da Aleksandar Vučić i njegov režim temeljno uništavaju začetke demokracije u Srbiji“, kaže Reljić.

No u praksi mnogo toga sugerira da bi geopolitički prioriteti mogli prevagnuti nad načelima. Bojana Selaković smatra da je EU, unatoč rastućem nezadovoljstvu stanjem demokracije u Srbiji, i dalje motiviran time da Beograd ne izgubi iz svoje orbite. „I to iz jednog vrlo pragmatičnog razloga – jer bi Srbija onda ostala levitirati u nekakvom turskom scenariju i zapravo bi bila mnogo veća opasnost po Europsku uniju nego da i dalje ostane u tom jednom paketu, da joj se nekakav minimalan napredak priznaje i da to na neki način osigurava strateške interese Europske unije“, zaključuje Selaković.

U četvrtak (4.12.) će biti vidljiv posljednji „supermjesec" u 2025. godini.

Ovakvi događaji nastaju kada se puni mjesec nađe u točci najbližoj Zemlji – u perigeju – i izgleda veći i svjetliji nego inače.

Mjesec će 4. prosinca biti 27.300 km bliže Zemlji nego inače.

Mjesečeva iluzija

Za većinu ljudi razlika neće biti vidljiva. Ukoliko nebo bude bez oblaka, Mjesec će vjerojatno izgledati prilično velik dok izlazi iznad horizonta, zbog tzv. 'Mjesečeve iluzije'. To je fenomen za koji ne postoji znanstveno objašnjenje - onda se ljudima objekti blizu horizonta čine većima.

Ono što znanost objašnjava je žuti sjaj Mjeseca dok izlazi. Razlog tomu je što svijetlo koje reflektira Mjesec mora prijeći duži put do naših očiju. Dulji put kojim svjetlost stiže do naših očiju znači da će se kratke, plave valne duljine raspršiti i ostati u atmosferi, dok će crveni zraci ući u Zemljinu sjenu i osvijetliti Mjesec.

Opisna imena

Puni mjeseci ponekad imaju opisna imena, ovisno o tome u koje doba godine se pojavljuju.

Uglavnom se baziraju na sjevernoameričkim tradicijama – domorodačkim i kolonijalnim – koje su se u nekim slučajevima proširile globalno, iako se mnoga mjesta ove faze lunarnog ciklusa još uvijek jednostavno nazivaju punim mjesecom.

12 punih mjeseca:

• Siječanj: Vučji Mjesec
• Veljača: Snježni Mjesec
• Ožujak: Mjesec crva
• Travanj: Ružičasti Mjesec
• Svibanj: Mjesec sadnje
• Lipanj: Mjesec jagoda
• Srpanj: Mjesec jelena
• Kolovoz: Mjesec jesetre
• Rujan: Mjesec žetve
• Listopad: Lovački Mjesec
• Studeni: Dabrov Mjesec
• Prosinac: Hladni Mjesec

Kada je slijedeći supermjesec?

U nadolazećoj 2026. godini se očekuju tri supermjeseca, a prvi će se pojaviti u početkom nove godine.

Prvo će biti Vučji Mjesec 3. siječnja, zatim Dabrov Mjesec 24. studenoga i na kraju, 24. prosinca Hladni Mjesec.

Ne propustiti Geminide i Urside

Iako će supermjesec kratko trajati, biti će još toga u čemu će promatrači zvjezdanog neba uživati u danima prije Nove godine. To će uključiti meteorske kiše Geminida i Ursida.

Geminidi će se pojaviti blizu zviježđa Blizanci od 4. do 20. prosinca. Vrhunac se očekuje 14. prosinca s do 120 vidljivih meteora po satu.

Ursidi zrače blizu zviježđa Ursa Minor Beta u zviježđu Ursa Minor, poznatom i kao "Mali medvjed". Pojavljivat će se od otprilike od 17. do 26. prosinca, ali s vidljivošću od samo desetak njih svakog sata.

Godišnje kiše meteora vidljive u 2026.

U 2026. će ponovno biti mnogo toga za vidjeti na nebu. To će uključiti i još oko desetak meteorskih kiša.

• Kvadrantidi, vidljivi 28. prosinca 2025.-12. siječnja, s vrhuncem 4. siječnja blizu zviježđa Boötes
• Liridi, vidljivi 16.-25. travnja, s vrhuncem 22. travnja, blizu zviježđa Lyra
• Eta Akvaridi, vidljivi 19.-28. svibnja, s vrhuncem 6. svibnja, blizu zvijezde Eta Vodenjak u zviježđu Vodenjaka
• Delta Akvaridi, vidljivi 12. lipnja do 23. kolovoza, s vrhuncem 30. srpnja, blizu zvijezde Delta Vodenjak
• Perzeidi, vidljivi 17. srpnja do 24. kolovoza, s vrhuncem 13. kolovoza, blizu zviježđa Perzej
• Drakonidi, vidljivi 6.-10. listopada, s vrhuncem 9. listopada, blizu zviježđa Zmaja
• Orionidi, vidljivi 2. listopada do 7. studenoga, s vrhuncem 21. listopada, blizu konstelacije Orion
• Tauridi, vidljivi 10. rujna do 20. studenoga u južnoj hemisferi, 20. listopada do 10. prosinca u sjevernoj hemisferi, blizu zviježđa Bika
• Leonidi, vidljivi 6.-30. studenoga, s vrhuncem 18. studenoga, blizu zviježđa Lava
• Geminidi, vidljivi 4.-20. prosinca, s vrhuncem 14. prosinca, blizu zviježđa Blizanci
• Ursidi, vidljivi 17.-26. prosinca, s vrhuncem 22. prosinca, blizu zviježđa Mali medvjed

Pomrčine Sunca u 2026.

Bit će dvije pomrčine Sunca u 2026. Prstenasta sunčeva pomrčina bit će 17. veljače. Istraživači na Antarktici će imati dobar pogled, ali ne i mnogi drugi. Oni u Patagoniji na području Čilea i Argentine (južno od El Calafate), Južnoafričke Republike, Lesota, Esvatinija, Zimbabvea, Mozambika, Madagaskara i južnih regija Namibije, Botsvane, Zambije, Malavija i Tanzanije vidjet će samo djelomičnu pomrčinu.

Demonstracije ispred zgrade parlamenta u bugarskoj prijestolnici, Sofiji, u ponedjeljak poslijepodne bile su toliko velike, da se jedva moglo proći kroz masu. Iako su većinom na ulicama bili mladi, prisutni su bili i ljudi svih generacija: od djece na ramenima svojih roditelja, do umirovljenika. „Nisam mislio da će izaći ovoliko ljudi“, čuo se jedan policajac kako govori drugom dok su stajali u uskoj ulici prepunoj demonstranata u blizini glavnog trga.

Mladi kao pokretačka snaga

Poslijepodne se činilo kao da svi na ulicama Sofije idu u istom smjeru — prema zgradi parlamenta na Trgu nezavisnosti. Isto je bilo i u javnom prijevozu: gužve su bile toliko velike da ljudi jedva da su mogli stati na perone metroa ili ući u vlakove koji su išli prema centru. Muškarci i žene sa zastavama Bugarske i Europske unije izlazili su iz autobusa i tramvaja u centru grada.

Na velikom ekranu postavljenom na trgu prikazivali su se videosnimci i mimovi koji su se rugali političarima. Ovo, zajedno s glazbom i „flash mobovima“ koji su izranjali na sve strane, jasno je pokazivalo da su mladi pokretačka snaga protesta. „Nikada nisam vidio protest ove Generacije Z“, rekao je jedan malo stariji demonstrant. I baš u tom trenutku, ljudi oko njega počeli su skandirati: „Generacija Z ne želi šutjeti!“

Protiv proračuna za 2026.

Protesti koji su počeli prošlog tjedna usmjereni su protiv prijedloga državnog proračuna za 2026., koji predviđa povećanje doprinosa za socijalno osiguranje i poreza. Organizacije poslodavaca i sindikati nazvali su ga „najgorim proračunom u posljednjih 30 godina“. Prošle srijede tisuće su izašle na ulice Sofije na prosvjede.

Nakon toga je Bojko Borisov, bivši premijer i lider vladajuće stranke GERB, najavio je da će vlada povući proračun. Ali nekoliko dana kasnije odluka je poništena. Mnogi mladi bili su bijesni zbog ovog preokreta, a nezadovoljstvo širom zemlje raslo je.

Uloga društvenih mreža

Bijes je bio očigledan na društvenim mrežama, gdje su teme poput demokracije, korupcije u Bugarskoj, niskih plaća mladih liječnika (koji masovno napuštaju zemlju) i nedostatka slobode medija postale viralne. Poznati pjevači, glumci i influenceri počeli su pozivati ljude da izraze svoje nezadovoljstvo i pridruže se protestima.

Sve više mladih počelo je izlaziti na ulice. Za mnoge je ovo bio prvi prosvjed uopće. Sofija, studentica medicine, rekla je da ne traži mnogo — samo razlog da ostane u Bugarskoj. „Za mene je veoma važno , ali trenutno nisam sigurna da će mi uvjeti to omogućiti“, rekla je ona za DW.

Svaki demonstrant imao je svoje razloge. Neki su bijesni zbog proračuna, drugi zbog stanja u obrazovanju i zdravstvu, treći zbog velikog povećanja plaća policiji, a neki jednostavno žele „da Borisov i Pejevski odu“, kako je objasnio Vasil, mladi demonstrant, za DW.

Tko su Borisov i Pejevski?

Bojko Borisov tri je puta bio premijer Bugarske, a posljednji mandat završio mu je 2021. Od izbora u listopadu 2024., njegova stranka je ponovno na vlasti. Iako je član vladajuće stranke GERB, Borisov nije premijer niti ministar. Ipak, on daje sve važne izjave u ime vlade i mnogi ga vide kao čovjeka koji vuče sve konce — i to prilično otvoreno.

Oligarh Deljan Pejevski, česta meta kritika na društvenim mrežama, trenutno je pod sankcijama Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njegova stranka DPS – Novo Načalo (Novi početak) službeno nije dio vladajuće koalicije, ali on ipak ima znatan utjecaj jer su glasovi njegove stranke potrebni manjinskoj vladi da bi imala većinu u parlamentu.

Demonstranti krive Borisova i Pejevskog za korupciju i nepotizam u svim područjima javnog života i za nedostatak neovisnog pravosuđa — zbog čega su Bugarsku godinama kritizirale organizacije za ljudska prava i Europska komisija. Bugarska je na Indeksu percepcije korupcije za 2024. zauzela pretposljednje mjesto u EU — iza nje je samo Mađarska. Situacija sa slobodom medija je slična: zajedno s Grčkom i Ciprom, Bugarska je u Europskoj uniji na samom dnu rang-liste Reportera bez granica za 2025. godinu.

Ogorčenje i razumijevanje

Oko 20 sati sve veća masa ljudi počela je polako kretati prema sjedištu stranke DPS. „Pejevski želi pretvoriti našu zemlju u nešto potpuno neeuropsko“, rekao je Petar, mladić s dvojnim bugarsko-ruskim državljanstvom koji je izrazito kritičan prema Vladimiru Putinu i Kremlju.

„Ne želim takvu zemlju. I nitko iz moje generacije ne želi takvu zemlju“, rekao je za DW, dok su ljudi oko njega skandirali: „Kad Pejevski padne, neću da budem ispod njega, da ne padne na mene.“

Kad je masa stigla do stranačkih prostorija, protest je eskalirao: policajci su bili gađani bocama i petardama. Iako je grupa koja je izazvala eskalaciju bila mala, bila je veoma glasna i privukla je najviše medijske pažnje. „Tamo je 25 momaka u hudicama koji stvaraju kaos“, rekla je Elisaveta Belobradova, zastupnica oporbene stranke Nastavljamo promjenu – Demokratska Bugarska, u prijenosu uživo na svom Facebooku. „Policija bi ih mogla pokupiti za minutu, ali ne radi ništa.“

Na internetu su danima kružile spekulacije da je policiji naređeno da dopusti provokacije kako bi se protesti diskreditirali. Ali postojali su i drugi razlozi za suzdržanost policajaca: „Ne želim nikoga tući“, rekao je jedan policajac za DW. „Pola ljudi koje poznajem ovdje je na prosvjedu.“

Među ljudima su mišljenja bila podijeljena: neki su pozivali izgrednike da prestanu, dok su drugi, poput Simeona, mladog čovjeka koji nije sudjelovao u nasilju, govorili da „očigledno nema drugog načina“.

Tijekom večeri demolirana je jedna kancelarija GERB-a, prevrnute su i zapaljene kante za smeće, a oštećena su i dva tramvaja. Kada je prosvjed završen i kada se situacija smirila, jedan stariji čovjek izrazio je ogorčenje zbog stanja u zemlji: „Zar je za ovo trebalo da prosvjedujem prije 30 godina? Za ovo se nisam borio“, rekao je za DW, misleći na proteste iz 1996./97. protiv teške ekonomske krize. Dodao je: „Ne smiju ući u parlament, moramo biti tamo svaki dan. Tko su oni da tvrde da je sve njihovo? Što misli Pejevski, tko je on?“

Što dalje?

U utorak je bugarska vlada po drugi put objavila da povlači proračun. U srijedu poslijepodne parlament je izglasao njegovo ukidanje. Ipak, ovo vrlo vjerojatno neće smiriti bijes.

Oporbena koalicija, koja je pozvala na prosvjede, sada traži ostavku vlade i planira izglasavanje nepovjerenja u petak (5.12.). Predsjednik Rumen Radev kritizirao je vladu i pozvao na izvanredne izbore. Mnogi u Bugarskoj vjeruju da on priprema vlastiti politički projekt kada mu 2026. istekne drugi predsjednički mandat.

Iako su prošla skoro dva dana od demonstracija, emocije su i dalje uzburkane, i u Sofiji i širom Bugarske. Na internetu već traju pripreme za nove skupove, koji bi se trebali održati sljedećeg tjedna. Bugarska odavno nije vidjela ovakve prosvjede. Bez obzira na generaciju, svi ljudi na ulicama žele isto: budućnost u Bugarskoj. I spremni su boriti se za to.

Minule nedjelje više od 20 tisuća ljudi ujedinilo se na ulicama četiri hrvatska grada u maršu protiv fašizma, dakako, ne bez incidenata: u Rijeci su skupinu građana petardama i bengalkama napale maskirane osobe, dok je u Zadru na sudionike marša bačena crvena boja. U Puli i Zagrebu nisu zabilježeni incidenti.

Vladajuća elita dozvolila fašizam

Maršom Ujedinjeni protiv fašizma sudionici odgovaraju na aktualnu situaciju u hrvatskom društvu, bujanje neofašističkih ideja, napad na srpske kulturne manifestacije i pisce, na situaciju kada se u na okruglom stolu u Saboru govori da je konclogor Jasenovac bio mjesto gdje su djeca odlazila na praksu ili odlazak premijera Andreja Plenkovića na Thompsonov koncert na kojem se uzvikuje ustaški poklič ‘za dom spremni’.

Konačno, i sam ministar obrane Ivan Anušić izjavio je u Bruxellesu da su prosvjedi bili “protuhrvatski i projugoslavenski” te da je “čak vidio ćirilicu”, čime je očito dao do znanja da to inače zakonski legitimno pismo u Hrvatskoj u stvari nije poželjno.

Irena Burba, predsjednica udruge Zelena Istra, koja je u Puli bila suorganizator marša, kaže da je vladajuća elita dozvolila da se mržnja, netolerancija i fašizam uvuku u pore hrvatskog društva. “Hrvatska nije izolirana od ostataka svijeta: vidimo što se događa u Americi, sav taj desni ekstremizam se prelio i ovdje, i mislimo da su to nečije političke agende, a još više i interesne agende jer dok se građani prepucavaju po društvenim mrežama, mi i dalje imamo ogromnu korupciju, krađu, loš zdravstveni sustav, probleme u obrazovanju, dakle miče se fokus s onih bitnih stvari”, veli Burba.

Normalizacija desnog ekstremizma

Analitičar Žarko Puhovski za DW govori da su građani maršem pokazali nezadovoljstvo i frustriranost, pa čak i strah koji po njegovim riječima izaziva normalizacija desnog ekstremizma koji se u Hrvatskoj događa od minulog ljeta. To je, po njemu, razumljiva reakcija, iako ne i razumna zbog nekih poruka, poput zazivanja balkanske federacije.

On smatra da su i ljevica i desnica, kad se o drugome radi, spremne inzistirati na marginalnim pojavama, ne o središnjima i čude se drugoj. "Tu je premijer Plenković propustio priliku kad je u ponedjeljak počeo govor time da kaže da je HDZ jedina brana normalnosti, svrstavši se na desnicu. Sad imamo provalu desničarskih komentara, uključujući skandaliziranje nad ćirilicom koja je legitimno pismo u Hrvatskoj", napominje Puhovski.

On podsjeća da je to izrekao ministar obrane Ivan Anušić koji od početka iduće godine poziva da mladi ljudi idu na jednu vrst odsluženja vojnog roka, među kojima će valjda biti i jedan broj ljudi koji pišu ćirilicom. A to mu izgleda nije palo na pamet, rekao nam je Puhovski.

No od gluposti nije imuna ni lijeva politička opcija, kaže on. "S druge strane se inzistira na zazivanju balkansku federaciju, što je također glupo, jer je to doista jedna propala ideja. Ali takvih stvari se nađe na svim prosvjedima u svim državama svijeta. Organizatori marša naprosto nisu bili u stanju maknuti taj transparent s vidika i onda je ispalo da se na tome inzistira, umjesto na ključnom pitanju, a to je normaliziranje desnog ekstremizma koji se poziva na NDH”, kaže Puhovski.

Obrnuta kronologija

Usprkos napadima kojima svjedočimo ovih dana, Puhovski veli da je bojazan od desnog ekstremizma u Hrvatskoj "pretjerana, ali nije izmišljena i za nju postoji povod”.

"Ja mogu reći da je neka reakcija po mom sudu previše naglašena, ali se događa da napadači u Splitu spriječe da jedna skupina djece i staraca iz Novog Sada demonstrira folklorni ples. I da je u Vukovaru izložba u kojoj se u glavnoj ulozi pojavljuje Srpkinja nedopustiva u studenom: sad je studeni, kao u nekoj vrsti islamskog kalendara, postao sveti mjesec. Dakle više nemamo svete dane vezane uz pad Vukovara, nego imamo sveti mjesec, a uskoro će valjda biti i sveta godina pijeteta i neće se valjda moći ništa raditi što će netko smatrati povredom žrtava. Ono što je za Hrvatsku žalosno specifično, jest jedna vrst obrnute kronologije”, kaže Puhovski.

Navodi da se Hrvatska, po atmosferi u javnosti, danas prije nalazi u 1991. nego prije deset godina. "Prije deset godina nikom ne bi palo na pamet da cijeli mjesec proglasi mjesecom u kojem se ne bi ovakve ili onakve stvari smjele raditi, niti bi se itko usudio javno reći da samom činjenicom da je netko Srbin ili Srpkinja vrijeđa vukovarsku većinu. Zašto?", retorički se pita Puhovski.

Njegov odgovor: zato što se reproducira atmosfera približavanja događajima iz 90-ih. To je s jedne strane potencirano službenom propagandom, pa se na javnoj televiziji svaki dan spomene neka žrtva iz rata. A istovremeno to korenspondira s jačanjem militarističke histerije u zapadnoj Europi, pa se Hrvatska onda tu iz svoje zaostalosti odjednom našla na nivou najrazvijenijih država. "Kod nas te militarističke histerije godinama nije bilo jer smo bili umorni od rata. Sada se odjednom ona pojavljuje, i to s najvišeg mjesta, iz Bruxellesa, Berlina, Londona. To daje vjetar u leđa lokalnim akterima kojima je stalo do toga da se stalno iznova inzistira na junačkoj prošlosti i ratu”, objašnjava Puhovski.

Istra najispravnija u cijeloj regiji

Komentirajući činjenicu da Pula i Istra odskaču od drugih dijelova Hrvatske kad je riječ o toleranciji prema manjinama, ne samo nacionalnim, Puhovski veli: ”Istra je nakon 50-ih kad su otjerani Talijani imala tradiciju mirnog suživota slavenskog, hrvatskog stanovništva. Onda se doselilo dosta ljudi iz Srbije i BiH, da bi se od 70-ih godina tolerancija proširila i na talijansko stanovništvo, što do tada nije bio slučaj.”

Po njegovom sudu, talijanska manjina danas u Hrvatskoj ima veći ugled od hrvatske većine jer je to jedina manjina u čiju školu žele ići pripadnici većinskog naroda.

Glumac Rade Šerbedžija, jedan od sudionika pulskog marša koji je i sam bio žrtva nacionalističke histerije početkom Domovinskog rata, zbog čega je jedno vrijeme živio u inozemstvu, kaže da su Pula i Istra, po njegovom iskustvu, što se tiče svih tih nacionalizama i šovinizama, najčišće i najispravnije u cijeloj regiji.

Rast neonacističkih ideja komentira porastom nesreće u svijetu, kada ljudi svojim nacionalizmom i mržnjom prema ljudima druge vjere, drugog odgoja i drugog mentaliteta opravdavaju svoj vlastiti neuspjeh.

“Istra je uvijek odskakala od ostatka Hrvatske. Istra pamti ne samo one Talijane koji su bili fašisti, Istra pamti Talijane koji su bili susjedi, najbolji prijatelji. Istra je navikla na multikulturalnost. Masa Istrijana govori talijanski, pa to nije nešto loše, to je nešto dobro, plemenito. Ljudi u Istri imaju razvijen taj kozmopolitizam, što se meni naročito sviđa i zato ja imam svoju kuću u Istri”, kazao je Šerbedžija za DW.

Oči političkog svijeta tijekom cijele 2025. godine bile su uprte u Washington, a u petak će im se pridružiti i oči nogometnog svijeta — zbog ždrijeba za Svjetsko prvenstvo 2026.

Gianni Infantino, predsjednik Svjetske nogometne federacije, bit će „glavni u ringu“. Ali čak će i najmoćniji čovjek najpopularnijeg sporta na planetu vjerojatno ostati u sjeni svog prijatelja, američkog predsjednika Donalda Trumpa.

„Imam mnogo sreće. Imam odličan odnos s predsjednikom Trumpom, kojega doista smatram bliskim prijateljem“, rekao je nedavno Infantino o prijateljstvu koje je uključivalo i nedavno poziranje s Cristianom Ronaldom.

„Naravno, on je bio vrlo, vrlo od pomoći u svemu što radimo za Svjetsko prvenstvo“, dodao je Infantino govoreći o Trumpu. „On ima nevjerojatnu energiju i to doista cijenim. On djeluje. On radi ono što kaže. Kaže ono što misli. Zapravo izgovara ono što mnogi ljudi također misle, ali se možda ne usuđuju reći.“

S obzirom na to da će SAD biti domaćin većine utakmica 2026. godine, dok će se manji broj igrati u susjednim Kanadi i Meksiku, bliska poslovna veza između dvojice čelnika može se smatrati normalnom, kaže bivša njemačka olimpijska atletičarka Silvia Schenk za DW.

Prijateljstvo iz interesa?

„Sve ovisi o okolnostima", rekla je Schenk, nekadašnja članica neovisnog Savjetodavnog odbora FIFA-e za ljudska prava a danas arbitar pri Sudu za sportsku arbitražu (CAS).

„Da se Svjetsko prvenstvo ne održava u SAD-u, Trump se uopće ne bi bavio Infantinom. To je početak svega. I obrnuto. Infantino iduće godine mora organizirati dobar turnir, a za to mu je potrebna funkcionalna suradnja s Trumpom“, kaže Schenk za DW.

Pronalaženje ravnoteže s Trumpom izazov je za većinu svjetskih čelnika, pa tako i Infantino mora pažljivo balansirati. Ipak, smatra da njih dvojica imaju i sličnosti.

„Obojica su tašti, obojica žele da ih se hvali i obojica imaju vrlo, vrlo, vrlo veliki ego", kaže Schenk, koja je tijekom rada za FIFA-u provodila dosta vremena s Infantinom. Dodala je i da kod njega primjećuje sve manji interes za pitanja ljudskih prava što je dulje na funkciji.

Bez politike, ali uz Mirovnu nagradu

FIFA pod Infantinom stalno naglašava političku neutralnost: navodnu odsutnost političkog uplitanja, određene standarde ljudskih prava u članicama i zabranu otvoreno političkih gesta igrača i trenera.

Iako je Infantino dužan surađivati s Trumpom, njegovo prisustvo na pregovorima o prekidu vatre između Izraela i Hamasa, gdje se pojavio uz američkog predsjednika, bilo je samo najnovije u nizu njegovih nastupa na političkoj sceni koji su izazvali čuđenje.

Isto vrijedi i za njegovu odluku da uvede Mirovnu nagradu FIFA-e, koja će biti dodijeljena u petak, svega nekoliko kilometara od Bijele kuće. Iako dobitnik još nije objavljen, nije teško pretpostaviti da bi nagrada mogla pripasti Trumpu.

Prije dva mjeseca Nobelova nagrada za mir, kojoj se Trump nadao, dodijeljena je venezuelanskoj oporbenoj aktivistici Mariji Corini Machado — neposredno prije nego što je FIFA predstavila svoju Mirovnu nagradu.

„Pitanje je pretjeruje li Infantino, a mislim da bi Mirovna nagrada bila pretjerivanje", kaže Schenk.

Infantinovo hodanje po žici

Trump je donio niz političkih odluka koje će utjecati na turnir. Iranski nogometni savez priopćio je da neće poslati delegaciju na ždrijeb jer nema jamstava za vize. Iran je na Trumpovu popisu zabrane putovanja, na kojem se nalazi i Haiti, koji se također kvalificirao. Izuzeci postoje za sportaše i pojedine članove stručnih stožera, ali ne za sve. Navijači iz zemalja s popisa neće moći putovati u SAD.

„Posljednji put kada je predsjednik FIFA-e bio prisutan u svlačionici našeg nacionalnog tima bilo je finale Azijske nogometne konfederacije (AFC) 2025. protiv Uzbekistana, kada je iranskim igračima objavio da će prisustvo iranske delegacije biti zajamčeno od početka ceremonije ždrijeba do posljednjeg dana sudjelovanja nacionalnog tima na Svjetskom prvenstvu, uključujući i radionice“, rekao je glasnogovornik federacije Amir Mehdi Alavi za iranski list Tarafdari.

Ovakvi sporovi mogu poremetiti Infantinov osjetljiv odnos s Trumpom — kao i predsjednikova prijetnja iz studenoga, kada je ponovno iznio ideju da se utakmice izmjeste iz gradova pod kontrolom demokrata. „Ako procijenimo da postoji rizik od bilo kakvih problema, zamolio bih (Infantina) da premjesti utakmicu u drugi grad", rekao je Trump.

Schenk smatra da bi ovakve situacije mogle prisiliti Infantina da se suprotstavi Trumpu, premda to nije izvjesno.

„Mislim da će na kraju morati. Ali ako Trump jednoga dana — za četiri tjedna, u veljači ili kad god — izjavi: ‘Premještamo utakmice iz Los Angelesa u neki drugi grad’, bit će vrlo, vrlo teško da FIFA kaže: ‘Ne prihvaćamo procjenu rizika američke vlade, smatramo da je sigurno i ostajemo.’ I to je rizično.“

Je li prijateljstvo Trumpa i Infantina stvarno ili PR savez iz interesa — pokazat će se još jasnije u sljedećih šest mjeseci, do otvaranja turnira u Mexico Cityju 11. lipnja. Međunarodni olimpijski odbor bez sumnje će se suočiti sa sličnim testovima kada Olimpijske igre dođu u Los Angeles 2028. godine.

Njemačka postaje prva zemlja pored Izraela koja u svoju obranu integrira proturaketni sustav Arrow 3 (Strijela 3). Novi obrambeni sustav ulazi u svoju prvu operativnu fazu 3. prosinca 2025. Njemačke oružane snage (Bundeswehr) imaju za cilj presretanje balističkih raketa već na prijelazu prema svemiru.

Arrow 3 je dizajniran za neutraliziranje balističkih raketa koje napadaju s velikih visina - mnogo prije nego što ponovo uđu u Zemljinu atmosferu.

Njegovo uvođenje se smatra direktnim odgovorom na rusku agresiju protiv Ukrajine i rastuću prijetnju koju predstavljaju moderne rakete dugog dometa.

Arrow 3 je ključna komponenta reorganizacije njemačke sigurnosne politike od 2022. - od takozvane „prekretnice" koja podrazumijeva znatno povećanje vojnog proračuna i razvoj slojevitog europskog sustava protuzračne obrane.

Iako se rizik od direktnog raketnog napada s velikih visina ili iz svemira za Njemačku i Europu ocjenjuje kao nizak, države poput Rusije raspolažu balističkim raketama dugog dometa koje dostižu ekstremne visine i u kriznim situacijama mogu predstavljati ozbiljnu prijetnju. Do sada Njemačka nije imala vojni odgovor na to. NATO analize odavno upozoravaju na sigurnosnu rupu u Europi, koju će sada zatvoriti Arrow 3.

Preciznost umjesto eksplozije

Sustav Arrow 3 razvili su zajednički Izrael i SAD i on spada među najmodernije sustave na svijetu za obranu od interkontinentalnih raketa.

Protuzračni sustavi IRIS-T pokrivaju kratke domete do oko 15 km, Patriot srednje domete do oko 50 km — zajedno štite visine do približno 50 km.

S druge strane, Arrow 3 štiti i od dalekometnih i visoko letećih prijetnji. Može presretati rakete na visinama do 100 km i ima domet do 2.400 km.

Ova tri sustava zajedno čine višeslojnu proturaketnu obranu.

Tehnološki se sustav Arrow 3 smatra najboljim, ali mu je cijena visoka: procjenjuje se da jedna presretačka raketa košta nekoliko milijuna eura. Patriot i IRIS-T su znatno jeftiniji i mogu se rasporediti u većem broju u izvanrednim situacijama.

Arrow 3 funkcionira po takozvanom načelu „pogodi da ubiješ"(Hit-to-Kill): napadačka raketa se ne uništava eksplozivom, već direktnim sudarom. Presretačka raketa pogađa napadačku raketu na putanji leta prije nego što ponovo uđe u Zemljinu atmosferu.

To stvara manje krhotina nego eksplozija i povećava sigurnost nad naseljenim područjima. Sustav zahtijeva precizno vođenje, a bojeva glava ima vlastite senzore za korekciju putanje u letu.

Zaštita od brzih balističkih raketa

Kao i Patriot i Arrow 3 se sastoji od tri glavne mobilne komponente: radar za rano i brzo otkrivanje putanje rakete, zapovjedni centar za analizu prijetnje i odlučivanje o presretanju i mobilnu lansirnu platformu za presretačke rakete.

Sustav je prvenstveno namijenjen za presretanje balističkih raketa - koje nakon lansiranja uglavnom prate putanju određenu gravitacijom. Raketa se ubrzava motorom, penje na velike visine, ponekad doseže i svemir, a zatim ustremljuje na cilj.

Za razliku od krstarećih raketa, koje su aktivno vođene tijekom cijelog leta, balističke rakete se kontroliraju samo u startnoj fazi. One su teže za presretanje, jer lete ekstremno brzo, prelaze velike udaljenosti i penju se visoko u atmosferu. Moderni interkontinentalni sustavi, poput ruske rakete Sarmat, dostižu brzine od preko 20.000 km/h.

Prvi njemački Arrow 3 - nedaleko od Berlina

Prva lokacija sustava Arrow 3 je vojna zračna luka Holzdorf kod Schönewaldea, južno od Berlina, na granici tri pokrajine: Brandenburga, Saska-Anhalta i Saske. Tamo će se testirati osoblje, procedure i integracija u NATO-ovu protuzračnu mrežu.

Dvije dodatne lokacije planirane su u Bavarskoj i Schleswig-Holsteinu. Puna operativnost Arrow 3 očekuje se od 2030. godine. Raspodjelom sustava na više lokacija treba se osigurati da zaštita ostane efikasna čak i ako pojedinačne komponente otkažu u kritičnoj situaciji.

Najveći ugovor o naoružanju između Nemačke i Izraela

Arrow 3 je Izrael službeno uveo u upotrebu 2017. Njemačka i Izrael su krajem rujna 2023. u Berlinu finalizirali kupovinu Arrow 3 sustava čija je vrijednost: oko 3,3 milijarde evra. Dio novca ide za održavanje i podršku, kako bi sustav bio operativan desetljećima.

Ova investicija jača sigurnosno-političko partnerstvo između Njemačke i Izraela. S postavljanjem u Njemačkoj sustav postaje dio europske protuzračne obrane European Sky Shield Initiative (ESSI), sustava koji je inicirala Njemačka u listopadu 2022.

Za Europu Arrow 3 predstavlja korak prema većoj neovisnosti o američkim obrambenim sustavima.

Prošlog četvrtka (27. studenoga) oko 17 sati više od deset tisuća ljudi pratilo je uživo let JU533 na platformi Flight Radar. Linijski let Air Srbije od Atene do Beograda bio je u tom trenutku najpraćeniji let na svijetu zahvaljujući jednom posebnom putniku. Kada je stigao Željko Obradović, oko deset tisuća navijača Partizana u predvorju aerodroma, ispred ulaza i na parkingu, palo je u ekstazu. „Željko ostani“, skandiralo se dugo, dok se najtrofejniji košarkaški trener Europe probijao kroz masu.

Bila je to epizoda sage u kojoj je Obradović prošlog tjedna neočekivano podnio ostavku - pod čudnim okolnostima. Ta saga ušla je u produžetke u kojima bijesna vojska navijača traži ostavku prvog čovjeka kluba, Ostoje Mijailovića, a on, prema izvorima DW-a iz kluba, kao da ne shvaća da i njega i Partizan „čeka pakao“ ako ne odstupi.

Obradović - više od legende

Košarkašima Partizana ne ide u Euroligi, pobijedili su tek na jednoj od posljednjih osam utakmica, a Obradović je javno priznao da ne zna kako pokrenuti letargični tim. No, u utorak (2. prosinca) progovorio je i o sukobu s predsjednikom kluba, biznismenom bliskim vlastima Aleksandra Vučića. Tako su navijačke strasti postale i vrhunska politička tema, pa i najvažnija vijest u Srbiji, koja bi, nakon godinu dana studentskog i narodnog bunta, trebala imati važnije prioritete.

Za navijače Partizana, Obradović je više od legende. Tek što je iz igračkog dresa uskočio u posao trenera, donio je crno-bijelima jedinu titulu europskog prvaka 1992. godine. „Cilj mu je bio da sa svojim Partizanom osvoji svoju desetu europsku titulu“, kaže za DW Miloš Jovanović, autor košarkaškog podcasta „Udvajanje“. „Njegov povratak u klub 2021. godine imao je izuzetnu emotivnu vrijednost – dolazak pred kraj karijere, da se ostvari još jedan cilj.“

Partizan je postao fenomen europske košarke i jedan od najgledanijih klubova na svijetu s prosjekom od oko 20.000 gledatelja u dvorani. Poznate po paklenoj atmosferi, utakmice kluba privlačile su u Beograd radoznalce iz cijelog svijeta.

Ali ove sezone nikako ne ide, iako Partizan više nije underdog europske košarke, već tim prepun zvijezda poput bivšeg igrača NBA lige Jabarija Parkera ili jednog od najboljih njemačkih košarkaša Isaaka Bonge. Letargija, amaterski potezi, teški porazi – sve je to pokrenulo priče o tome da je između trenera i igrača puklo.

Kulminiralo je na utakmici u Ateni prošlog tjedna kada je Partizan dopustio Panathinaikosu seriju od 25:0 u poenima – povijesno negativan rekord Eurolige. „Igrači ne poštuju Željka ni dva posto. Ne vjeruju mu, prkose mu. Odnosi su baš nikakvi“, kaže jedan izvor DW-a koji često prati treninge tima.

Podrška studentskim prosvjedima

Sve se događalo brzo - klub se najprije zahvalio Obradoviću, a onda, pod žestokom reakcijom navijača, odbio njegovu ostavku i pozvao ga da se predomisli. Navodno su mu ponuđene određene slobode - čak i da promijeni cijeli tim ako treba. Tako je rekao predsjednik kluba Ostoja Mijailović. Tvrdeći da su odnosi između njega i Obradovića bili idilični, predstavio je sebe i legendarnog trenera kao dva stupa Partizana. To izjednačavanje nije dobro leglo navijačima.

Drugi izvori govorili su da je puklo između Obradovića i Mijailovića, pa čak i da to ima veze s politikom. Naime, odmah na početku studentskih prosvjeda Obradović ih je podržao: „Ako ne podržavaš mladost i mlade ljude, koga ćeš podržati? Oni imaju svoje ideale, bore se za njih i želim im da na tom putu istraju“, rekao je.

Predsjednik Vučić, strastveni navijač Crvene zvezde, riječi košarkaškog trenera nije dočekao dobro. „On je uvijek bio protiv nas“, rekao je, nakon čega su mediji odani vlastima danima huškali protiv Obradovića. I na to se Obradović osvrnuo u svom obraćanju, iako izokola. Rekao je da je Mijailoviću predlagao da zaštiti klub od podmetanja i prozivki, ali je ovaj to ignorirao.

Prema Obradovićevim riječima, s prvim čovjekom kluba komunikacija je „nikakva“ još od početka sezone. Dovodio je u pitanje tvrdnje prema kojima je budžet Partizana nevjerojatnih 27 milijuna eura, kazao da su neki igrači morali otići kako bi se napravilo mjesta u financijama, te da je tim putovao ekonomskom klasom. „Nisam više mogao“, poručio je Obradović navijačima. „Dao sam sve što sam mogao i nemojte mi zamjeriti jer znate koliko sam sebe unosio u ovo što najviše volim.“

Što sada?

Partizan u četvrtak (4. prosinca) dočekuje Bayern München u Beogradu. Kako DW saznaje, za tu utakmicu predviđene su dodatne mjere sigurnosti. O tome pišu i njemački mediji, primjerice Sport Bild. „Kad se jedan poseban trener i jedan poseban klub raziđu, tada se događaju posebne stvari“, piše list. Dodaju da je odlazak Obradovića „jedinstven" u europskoj košarci i da navijači prijete prekidom sljedeće utakmice.

Najmanje se strahuje da će navijači zviždati svojim igračima. Na tapetu će svakako biti i Mijailović, čiju ostavku većina navijača traži. U dvorani je ionako redovna pojava vrijeđanje predsjednika Vučića. „Situacija je neobična“, kaže košarkaški novinar Jovanović. „Osim razjašnjenja misterije oko odlaska, sada Partizan mora riješiti pitanje trenera.“

Neki mediji već su najavili da bi to mogao biti Talijan Andrea Trinchieri, koji je ranije već sjedio na klupi Partizana. Simpatični trener, koji tečno govori srpsko-hrvatski i nikad nije krio divljenje prema Obradoviću. Ako dođe, vjerojatno je svjestan kakva ga mučna atmosfera čeka.

A i kakve utakmice – već sljedeći tjedan Partizan dočekuje Crvenu zvezdu. Da horor za navijače crno-bijelih bude potpun, gradski rival je trenutno na vrhu tablice Eurolige.

Članak pod naslovom „U Hrvatskoj raste zabrinutost zbog desničarskog ekstremizma", autor započinje konstatacijom kako Hrvatska slovi za „uzoritu članicu" Europske unije koja se „poslušno drži vanjskopolitičkih direktiva Bruxellesa" i podržava sankcije protiv Rusije ili daje podršku Ukrajini. U nastavku se kaže kako je Hrvatska istodobno sa svojih 1.800 km obale „jeftina i ljupka alternativa talijanskoj obali". No, kako se primjećuje, „to je idila koja vara".

Srpska manjina – cilj napada

Nakon toga autor ukazuje na antifašističke prosvjede posljednjih dana na kojima su sudionici „prosvjedovali protiv desnog ekstremizma i revizije ili čak veličanja fašističke prošlosti Hrvatske". „Da su ove pojave postale opasnost za građanke i građane Hrvatske pokazalo se u tjednima prije toga", navodi autor i nabraja napade i incidente u kojima su pripadnici srpske manjine bili cilj, od Splita, preko Rijeke do Zagreba.

Pritom se uzvikivao i pozdrav „Za dom spremni". „Pozdrav potječe od ustaša, hrvatskih fašista koji su tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uspostavili vazalnu državu nacističke Njemačke i ubili tisuće Srba, Roma i Židova", ukazuje NZZ.

Miješanje Drugog svjetskog i Domovinskog rata

Nadalje se analizira mogući uzrok ovih tendencija u Hrvatskoj. „Dosad su se takvi napadi na srpsku manjinu smatralirijetkim rubnim pojavama, iako su nacionalistički političari i aktivisti rado huškali protiv Srbije ili hrvatskih Srba. Promatrači stoga kao povod za najnovije napade vide jedan konkretan događaj: veliki koncert Marka Perkovića, alias ‚Thompsona', početkom srpnja u Zagrebu. Taj je događaj vjerojatno već ojačao uvjerenja osoba motiviranih ekstremnom desnicom te povećao njihovu spremnost za djelovanje protiv srpske manjine", zaključuje NZZ.

U tekstu se navodi kako je Thompson tijekom rata u devedesetima svojim pjesmama podizao borbeni moral te se pritom služio motivima i sloganima iz Drugog svjetskog rata.

„Upravo u toj izmiješanosti Drugog svjetskog rata i rata u Hrvatskoj leži ključni problem: dok prosvjednici od nedjelje i lijevi političari traže zabranu pozdrava ‚Za dom spremni' i jasno distanciranje od fašističke prošlosti, konzervativni političari poput predsjednika vlade Andreja Plenkovića brane taj pozdrav kao dio 'Domovinskog rata'. Tako Hrvatska službeno naziva rat protiv Srbije od 1991. do 1995. godine."

Plenković odbacuje optužbe

U članku se navodi kako je Plenković, kao i predsjednik Zoran Milanović, osudio najnovije napade na pripadnike srpske manjine ali da istodobno niječe da je u Hrvatskoj došlo do povijesnog revizionizma ili da postoji problem veličanja fašističke prošlosti.

"On (Plenković) je kratko nakon napada rekao: „U posljednjim mjesecima vidjeli smo histeričnu reakciju ljevice, koja nakon koncerta u Zagrebu posvuda vidi revizionizam povijesti i veličanje ustaša. Ta reakcija samo vodi podjeli našeg društva.“ Odbacio je i optužbe lijevih političara ili aktivista da su on ili njegova stranka poticali taj revizionizam."

Na petosatnom sastanku u Kremlju Rusija i SAD nisu postigli dogovor o mogućem mirovnom rješenju za Ukrajinu. Priopćio je to Kremlj u srijedu (3.12.). Sastanku, koji je potrajao do iza ponoći, prisustvovali su ruski predsjednik Vladimir Putin te posebni izaslanici SAD-a Steve Witkoff i zet američkog predsjednika Donalda Trumpa, Jared Kushner. Kako su javile ruske novinske agencije, zrakoplov s Witkoffom napustio je Moskvu nešto poslije 2.00 sata po lokalnom vremenu.

U vezi s pitanjem ruskih okupiranih područja, koja čine oko 19 posto Ukrajine, „još nije pronađeno kompromisno rješenje“, no „neki prijedlozi SAD-a“ mogli bi se „razmatrati“, rekao je novinarima u Kremlju Putinov savjetnik Jurij Ušakov. „Pred nama je još mnogo posla“, rekao je on. Trenutno se ne planira sastanak Putina i Trumpa. Dogovoreno je da se stanje pregovora neće objavljivati javno.

Putin je američkim predstavnicima, osim prijateljskih, poslao i političke signale za Trumpa, rekao je Ušakov ne navodeći više detalja. Prema njegovim riječima, razgovaralo se i o novom početku gospodarske suradnje između Rusije i SAD-a.

Američki državni tajnik Marco Rubio rekao je u intervjuu za Fox News da je ostvaren „određeni napredak“. Pokušalo se „utvrditi s čime bi Ukrajinci mogli živjeti i što bi im dalo sigurnosna jamstva za budućnost“. Istovremeno je američki predsjednik Donald Trump nazvao rat u Ukrajini kaotičnim. Situacija je teška, rekao je na početku posljednje sjednice svojeg kabineta u tekućoj godini.

Američki izaslanici željeli su najprije Trumpa informirati o rezultatima razgovora u Moskvi - a potom ponovno stupiti u kontakt s Rusijom. O kontaktima prema Ukrajini nije bilo govora.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zatražio je da bude obaviješten o rezultatima. „Ne smije se igrati nikakva igra iza leđa Ukrajine“, rekao je Zelenski jučer pred novinarima u Dublinu. Spreman je na još jedan susret s Trumpom, ali mora biti postignut potpuni prekid borbi.

Putin optužuje EU

Prije sastanka s američkim izaslanicima Putin je uputio teške optužbe na račun Europe. On je izjavio da njegova zemlja nema namjeru ratovati protiv EU-a, što je više puta naglasio, ali da je, u slučaju napada, spremna na rat s Europom. Kritizirao je i izmjene napravljene na zahtjev Europljana u Trumpovu izvornom mirovnom planu od 28 točaka. Europski prijedlozi imali su za cilj blokirati mirovni proces, rekao je Putin prema navodima agencije Interfax. Izvorni plan mnogi su promatrači kritizirali kao „ruski popis želja“.

Dok u Moskvi nije postignut nikakav proboj, države EU-a ubrzo su se dogovorile o zabrani uvoza ruskog prirodnog plina do kraja 2027. Predstavnici Europskog parlamenta i Vijeća 27 zemalja članica EU-a dogovorili su se u noći na srijedu da najkasnije do 1. studenoga 2027. prestanu uvoziti plin iz Rusije. Ta obustava će se realizirati postupno tijekom sljedeće dvije godine.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozdravila je dogovor riječima da je to početak nove ere: ere potpune energetske neovisnosti Europe od Rusije. Završetak uvoza ruskog plina također će osigurati da manje novca odlazi iz Europe u Rusiju, kojim bi Moskva mogla financirati svoj rat protiv Ukrajine, naglasila je von der Leyen.

Istovremeno se u Bruxellesu sastaju trideset i dva ministra vanjskih poslova NATO-a. Glavna tema su pregovori o mirovno planu za Ukrajinu. U Bruxellesu se očekuje i ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha. Svoj dolazak otkazao je glavni američki diplomat Marco Rubio.

Wadephul: Putin nas želi podijeliti

Nakon pregovora u Moskvi njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul konkretizirao je daljnju njemačku vojnu pomoć Ukrajini. Njemačka će staviti na raspolaganje dodatnih 172 milijuna eura za američke isporuke oružja i streljiva Ukrajini, rekao je političar CDU-a prije polijetanja na sastanak ministara vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu.

Tu sumu Njemačka osigurava preko takozvanog Purl-mehanizma. Ova inicijativa predviđa da se u SAD-u proizvedeno streljivo i oružje prodaje europskim saveznicima i Kanadi – a oni ih zatim stavljaju na raspolaganje Ukrajini. Purl je kratica za „Prioritised Ukraine Requirements List" (Prioritetna lista potreba za Ukrajinu). Uz tih 172 milijuna eura Wadephul je naveo da će dodatnih 25 milijuna eura biti uplaćeno u NATO-ov fond povjerenja namijenjen Ukrajini, primjerice za zimsku opremu i medicinsku skrb.

Komentirajući susret u Moskvi, Wadephul je rekao da Putin „ne pokazuje još nikakvu stvarnu spremnost na pregovore“. „Putin i dalje želi potkopavati europsku i euroatlantsku sigurnost. Želi testirati našu spremnost na obranu. Želi nas podijeliti kako bi oslabio naš savez.“ No to mu neće uspjeti. NATO partneri će dodatno povećati pritisak na Rusiju, naglasio je Wadephul.

Savez njemačke industrije (BDI) smatra da se nacionalna ekonomija nalazi u "slobodnom padu". Industrijski sektor se krajem 2025. suočava s dramatičnom situacijom, rekao je predsjednik BDI-ja Peter Leibinger za agenciju DPA. „Ekonomska gledano Njemačka je u najdubljoj krizi od osnutka Savezne Republike, ali savezna vlada ne reagira dovoljno odlučno", kritizirao je Leibinger Uniju CDU/CSU i SPD.

U aktualnom izvještaju BDI-ja se predviđa (novi) pad industrijske proizvodnje od dva posto u ovoj godini. To bi značilo da se volumen industrijske proizvodnje smanjuje već četvrtu godinu zaredom. "Ovo nije ciklički pad, već strukturni pad", rekao je Leibinger. Njemačka industrija kontinuirano gubi tlo pod nogama, dodao je. Gospodarstvo Njemačke je „u slobodnom padu", upozorava šef moćnog udruženja industrijalaca.

Međutim, BDI je nešto optimističniji u pogledu Europske unije. Prema njihovoj analizi, industrijska recesija unutar EU-a je vjerojatno već završena. BDI je naime revidirao svoju raniju prognozu prema gore i sada očekuje da će se industrijska proizvodnja povećati za jedan posto ove godine. Prethodna prognoza predviđala je pad od jedan posto. I još jedna dobra vijest: BDI ne očekuje da će se u 2025. nastaviti pad njemačkog izvoza.

Slaba iskorištenost kapaciteta u kemijskoj industriji

Izvještaj BDI-ja se bavi raznim branšama, a između ostaloga se fokusira i na kemijsku industriju. Nedavno je iskorištenost kapaciteta kemijskih postrojenja u zemlji iznosila samo 70 posto. Strojogradnja i čelična industrija također su pod pritiskom. Međutim, čini se da se situacija u građevinskoj industriji stabilizira.

U automobilskoj branši očekuje se porast proizvodnje, a iskorištenost kapaciteta je u međuvremenu porasla. No, zaposlenost u automobilskoj industriji i dalje je u negativnom trendu, tvrdi se. Ekonomski stručnjaci upozoravaju na mogućnost smanjenja broja radnih mjesta u ključnoj grani nacionalne ekonomije.

„Njemačkoj je sada potrebna temeljna promjena u ekonomskoj politici s jasnim prioritetima po pitanju konkurentnosti i privrednog rasta“, rekao je Leibinger. Svaki mjesec bez odlučnih strukturnih reformi koštat će Njemačku daljnjih radnih mjesta i prosperiteta te će ozbiljno ograničiti budući manevarski prostor države, opominje šef BDI-ja. Konkretno, Leibinger zahtijeva da savezna vlada kao prioritet označi ulaganja – a ne potrošnju. Posebni fond (iz kojeg bi se stotine milijardi eura trebale ulagati u obnovu infrastrukture i jačanje gospodarstva, nap. red.), mora se koristiti transparentno za dodatne investicije, poručuje se iz BDI-ja.

Kritike na račun savezne vlade

Kritičari se naime žale da savezna vlada jednostavno prebacuje projekte iz državnog proračuna u taj posebni fond za infrastrukturu i zaštitu klime kako bi potom oslobođena sredstva iz proračuna koristila za financiranje raznih projekata socijalne države poput takozvane „mirovine za majke". Radi se o mjeri koja je usvojena na inzistiranje bavarskog CSU-a. Njezin cilj je povećanje mirovinskih primanja za majke (i očeve), i to tako da im se u visinu mirovine uračuna i vrijeme koje su proveli kod kuće (a ne na radnom mjestu) odgajajući djecu.

Tko od 6. prosinca natoči više od 160 litara benzina mjesečno, morat će ubuduće plaćati znatno više, najavila je iranska vlada početkom tjedna. Od 6. prosinca postojat će treća cjenovna razina za benzin, kako je kabinet najavio početkom tjedna.

Cijena benzina je u Iranu snažno subvencionirana. Zemlja raspolaže četvrtim najvećim zalihama nafte i drugim najvećim zalihama prirodnoga plina na svijetu te nudi najjeftiniji benzin na svijetu.

Za potrošače prvih 60 litara mjesečno cijena ostaje na 15.000 rijala po litri (1,3 američka centa), sljedećih 100 litara se penje na 30.000 rijala po litri (2,6 američkih centi). Svaki litar iznad toga ubuduće će koštati 50.000 rijala (4,3 američka centa).

Ovaj korak dolazi u kontekstu rastućeg pritiska da se smanje subvencije za gorivo. Iransko gospodarstvo godinama trpi zbog duboke krize, pogoršane kroničnim lošim upravljanjem, korupcijom i međunarodnim sankcijama.

Strukturni problemi

Ekonomist Jamshid Assadi ocjenjuje povećanje cijene činjenično opravdanim. „Troškovi proizvodnje goriva u Iranu dvadeset su puta veći od cijena koje je odredila država. Subvencije dovode do pretjerane domaće potrošnje i masovnog krijumčarenja. Prema procjenama, dnevno se iz Irana prokrijumčari 20 do 30 milijuna litara", kaže Assadi za DW.

Krijumčarenje benzina u susjedne zemlje poput Afganistana i Pakistana unosan je posao. Ondje litra benzina stoji 80 do 90 centi.

„S obzirom na visoke državne rashode i kronični proračunski deficit, povećanje cijene odavno je bilo nužno", kaže Assadi, koji živi u Francuskoj. Ipak, naglašava da vlada ovom mjerom prikriva strukturne probleme: „Desetljetne političke napetosti sa Zapadom, sankcije koje iz toga proizlaze, nedovoljna ulaganja u naftnu industriju i monopolistički utjecaj Revolucionarne garde sprječavaju tržišno natjecanje te učinkovitu kontrolu cijena i proizvodnje.“

Tijekom proteklih desetljeća Revolucionarna garda masovno je proširila svoj ekonomski utjecaj i duboko je povezana s naftnim i plinskim sektorom zemlje. Assadi upozorava: „Dok se ti problemi ne riješe, država prebacuje teret na stanovništvo, bez provedbe dubinskih reformi."

Strah od rasta nezadovoljstva

Cijena benzina smatra se glavnim uzrokom inflacije u Iranu. Kada poraste cijena goriva, povećavaju se transportni troškovi, što izaziva domino-efekt na sve ostale cijene.
Već je 2019. povećanje cijene izazvalo prosvjede diljem zemlje, koji su brutalno ugušeni. Prema Amnesty Internationalu tada su poginule najmanje 304 osobe; drugi izvori govore i do 1.500 mrtvih.

Tada je cijena preko noći i bez javne rasprave povećana za 50 posto. Ovoga puta povećanje se provodi postupno, nakon rasprava u parlamentu i višemjesečnog izvještavanja o toj temi.

Ipak, ponovno bi mogli izbiti prosvjedi, upozorava Assadi: „S obzirom na visoku inflaciju od preko 40 posto i rastuće siromaštvo, društvene napetosti sasvim su moguće.“

Dan nakon najave kabineta glasnogovornica vlade Fatemeh Mohajerani izjavila je u intervjuu za Radio Goftugo da je cilj mjere „osigurati poštene cijene goriva i spriječiti rasipanje državnih resursa“. Više od 80 posto korisnika osobnih kartica za gorivo neće, kako je rekla, primijetiti nikakve promjene u svojim kontingentima ili cijenama.

Loš menedžment i organizirane krijumčarske mreže

Povećana cjenovna razina za količine veće od 160 litara trebala bi smanjiti poticaj za krijumčarenje i držati potrošnju pod kontrolom.

Stručnjak za energetsku strategiju Omid Shokri sa Sveučilišta George Mason u Fairfaxu u američkoj saveznoj državi Virginiji na to gleda skeptično: „Iranska vlada dosad nije mogla suzbiti krijumčarenje goriva iz više strukturnih razloga.“

„Tome doprinose loš menedžment, nedovoljni nadzorni sustavi i sustavna korupcija", kaže Shokri – primjerice kod loše kontroliranih granica. Tomu treba pridodati i velike razlike u cijeni goriva u zemlji i inozemstvu. Sve to pogoduje organiziranim krijumčarskim mrežama.

Samo povećanje cijene sigurno neće riješiti dublje probleme. „Iako su životni uvjeti stanovništva loši i prijeti društveno nezadovoljstvo, vlada mjeru opravdava ciljem smanjenja proračunskog deficita“, zaključuje Shokri.

Za Matthiasa Rütha nema govora o tome da svoje poslovanje udalji iz Kine, unatoč sve snažnijim upozorenjima vlade o rizicima prevelikog oslanjanja na tu zemlju. Kao izvršni direktor frankfurtske tvrtke Tradium, koja se bavi trgovinom rijetkih ruda i sirovina, Rüth smatra Kinu ključnom za poslovanje, s obzirom na njezinu gotovo potpunu dominaciju u sve važnijem sektoru rijetkih ruda.

„S obzirom na to da Kina pokriva, primjerice, više od 95% tržišta rijetkih ruda, to se ne može nadomjestiti samo tako u kratkom vremenu", rekao je za DW. „To su dugogodišnji i pouzdani trgovinski odnosi, a materijali i procesi su već provjereni."

Smanjiti rizike

Za Rütha i mnoge druge tvrtke u Njemačkoj Kina ostaje očito mjesto za poslovnje. Dugo je i njemačka vlada u potpunosti prihvaćala taj pristup i ohrabrivala ga.

Međutim, autoritarni zaokret zemlje pod predsjednikom Xijem Jinpingom, koji je doveo do toga da Kina podrži Rusiju nakon invazije na Ukrajinu, promijenio jeodnose između EU-a i Kine.

Geopolitička se situacija promijenila i posljednjih godina njemačka vlada govori o „smanjenju rizika" (smanjenju ovisnosti o jednoj zemlji za komponente, robu ili sirovine) od Kine, ponajprije zbog rizika da se strane kompanije suoče s oštrim mjerama kineskih vlasti.

Nedavno se njemački kancelar Friedrich Merz osvrnuo na njemačke tvrtke koje posluju u Kini: „Uvijek im kažem kad ih sretnem: to je vaš rizik ako stvari krenu loše, molim vas nemojte dolaziti k nama."

Početkom tjedna njemački ministar financija Lars Klingbeil posjetio je Kinu kako bi razgovarao o mijenjanju gospodarskih odnosa dviju zemalja.

Govoreći u Pekingu, rekao je da Njemačka vidi „pravedno tržišno natjecanje ugroženim" te smatra da su „radna mjesta u industriji ugrožena", ali je naglasio potrebu za dijalogom rekavši: „Moramo razgovarati s Kinom, a ne o Kini."

Ljubavna priča automobilske industrije

Kina je očito odnos kojeg se njemačka industrija teško odriče, i to s dobrim razlogom. Početkom tjedna Kina je nadmašila SAD i ponovno postala najveći njemački trgovinski partner. Trgovina između dviju zemalja iznosila je 185,9 milijardi eura između siječnja i rujna ove godine.

Desetljećima su vodeći njemački industrijski divovi davali prednost golemom kineskom tržištu, a obujam ulaganja je ostao visok. Prema nedavnom istraživanju berlinskog Mercator Instituta za studije o Kini, njemačka izravna strana ulaganja činila su 57% ukupnih ulaganja EU-a u Kinu u prvoj polovini 2024., što je oko 2,3% njemačkog BDP-a. Institut navodi da obujam ulaganja i dalje raste, pri čemu se korporativna ulaganja povećavaju za 1,3 milijarde eura između 2023. i 2024.

Jedan od sektora u kojem su Njemačka i Kina najviše isprepletene je automobilska industrija. Neki od najvećih njemačkih proizvođača automobila, poput Volkswagena i BMW-a, ulagali su i zarađivali milijarde u Kini kroz godine te, unatoč nedavnim teškim izazovima, i dalje imaju nade u dugoročni uspjeh.

BMW je nedavno uložio 3,8 milijardi eura u projekt baterija u gradu Shenyangu, a tvrtka je za DW izjavila da nema velike planove za povlačenje iz zemlje.

„Grupa BMW zastupljena je na kineskom tržištu kroz dva zajednička projekta i ondje upravlja s nekoliko pogona", rekla je glasnogovornica BMW-a Britta Ullrich za DW. „Na našem najvećem pojedinačnom tržištu u svijetu slijedimo dugoročnu tržišnu strategiju koju redovito pregledavamo i prilagođavamo prema potrebi. Nema temeljnih promjena u našim aktivnostima u regiji."

Međutim, unatoč trajnoj važnosti Kine za njemačke proizvođače automobila, odnosi prolaze kroz temeljitu promjenu i to ne samo zbog geopolitike. Intenzivna konkurencija koju njemački proizvođači sada doživljavaju od kineskih rivala i percepcija da je dio te konkurencije nastao zbog kineskih praksi koje narušavaju globalna pravila trgovine, predstavljaju dodatne izazove.

Ista pravila za sve

„Ključno je da postoje jednaki uvjeti konkurencije i ravnopravno tržišno natjecanje s obje strane", rekao je glasnogovornik Njemačkog saveza automobilske industrije (VDA) za DW. „U tom kontekstu Kina je pozvana izaći Europi ususret konstruktivnim prijedlozima, dosljedno i brzo spriječiti protutržišno ponašanje i osigurati slobodnu trgovinu u trenutačnoj situaciji."

Ipak, unatoč trajnoj važnosti Kine za njemačko gospodarstvo, financijski pritisak dolazi sa svih strana. Njemački izvoz u Kinu pao je za 25% od 2019., dok su vodeći njemački proizvođači automobila — Volkswagen, Mercedes i BMW — posljednjih nekoliko godina zabilježili snažan pad tržišnog udjela, dok je Kina istodobno ubrzala vlastitu proizvodnju električnih vozila.

Glasnogovornik VDA-e dodao je da, iako „tvrtke u automobilskoj industriji energično provode i primjenjuju nužno smanjenje rizika", to mora biti i „politički omogućeno, a ne samo zahtijevano". Naglasio je i da smanjenje rizika ne smije značiti „zatvaranje tržišta".
„Najbolja politika je učiniti sve kako bi se poticalo poslovno okruženje, konkurentnost i rast", rekao je. „To ne samo da stvara snažniju pregovaračku poziciju, nego također potiče ulaganja i inovacije kod kuće."

„Hladna stvarnost tržišnog pritiska"

Trgovac rijetkim rudama Matthias Rüth kaže da je važno imati na umu kako i njegovi poslovni partneri u Kini trpe posljedice geopolitičkih napetosti. „Trenutačne poteškoće uglavnom proizlaze iz političkih odluka, a ne od samih dobavljača", rekao je.

Njegovo je poslovanje ponajprije pogođeno time što je Kina ozbiljno ograničila izvoz rijetkih ruda, što je frustriralo i njegove dobavljače. „I oni se suočavaju s nepovoljnim okolnostima i izazovima trenutačnih izvoznih ograničenja", rekao je.

Kaže da se njegova tvrtka nije suočila s političkim pritiskom da „smanji rizik" koji dolazi od Kine, nego s „hladnom stvarnošću tržišnog pritiska", pojačanom globalnim carinama i kineskim izvoznih ograničenjima.

„Za dobavljača poput nas to znači da dugogodišnje rutine nabave više ne funkcioniraju jednako pouzdano kao prije", kaže. „I dalje se oslanjamo na naše dugogodišnje kineske partnere, jer za mnoge materijale jednostavno nema zaobilaznog puta mimo Kine."

Ipak, ističe da njegova tvrtka ulaže sve više vremena i truda u uspostavljanje mogućnosti opskrbe izvan Kine. „Ovdje nije riječ o tome da nam politika govori što da radimo. Tržište prisiljava svakog ozbiljnog trgovca i svaku tvrtku za preradu sirovina da preispita svoju strategiju nabave — taj će pritisak samo rasti. To je svakodnevna stvarnost."

Hrvatska probacijska služba će u radu s osuđenicima primjenjivati VR tehnologiju s ciljem uvježbavanja načina kako rješavati problematine situacije. Završna edukacija probacijskih službenika je 4. prosinca, nakon čega će se po hrvatskim probacijskim uredima rasporediti 15 pari naočala za virtualnu stvarnost.

Trenutačno su razvijena četiri scenarija - planiranje kućnog budžeta, neslaganje s kolegama na poslu, bračna razmirice i kašnjenje vlaka. Osuđenici će imati tri ponuđene opcije kako postupiti. No zašto bi ova metoda mogla biti učinkovitija od „klasičnih" i kako bi ona mogla pomoći „afantima", ljudima dakle, koji imaju problema s imaginiranjem mentalnih slika?

Kako će to funkcionirati?

U radu s osuđenicima su se do sada koristile tradicionalne metode poput radnih listova, igranja uloga, korištenja karti za učenje emocija i tehnika pune svjesnosti (mindfullness), otkriva voditeljica Službe za razvoj probacijskog sustava u RH, Vesna Zelić Ferenčić. Radi se o Erasmus projektu u sklopu kojeg je 10 probacijskih službenika iz Hrvatske prošlo trening u Bukureštu kod junior voditelja projekta Ioana Durnescua koji se bavi probacijom. Nakon treninga su razvijeni VR scenariji.

Zelić Ferenčić je rekla kako će virtualna stvarnost biti samo jedan od alata kojim će se koristiti u rehabilitacijskom radu. Pri tome, naglašava, probacijski službenici neće gubiti na važnosti jer je upravo taj ljudski kontakt ključan i nezamjenjiv pri terapijskom radu.

Probacijska služba koristi VR naočale Metaquest 3, za koje kažu da su koštale između 300 i 400 EUR. Najskuplji dio projekta bilo je razvijanje softvera. Scenariji orijentirani na rješavanje problema prethodno su snimljeni na naočale kako za njihovu uporabu ne bi bio potreban internet i dostupni su na hrvatskom, engleskom te rumunjskom jeziku. Osuđnici će na glavu staviti naočale, postati glavni lik scenarija te uz probacijskog službenika prolaziti kroz problemske situacije.

„Bitno je da sami isprobaju sve opcije koje im se nude. Tijelo na to reagira fiziološki pa kada zatvorenik odabere agresivan odgovor, dolazi do napetosti, do frustracije. Ako pak izabere asertivnu rečenicu, osjetit će deeskalaciju, smirivanje i tako će na vlastitim tjelesnim reakcijama osjetiti koja je bolja opcija. Prednost je kada im se ponudi opcija koje se nikad ne bi sjetili i tada im se upali lampica."

Glas virtualnog naratora će u toj situaciji biti „ultimativni autoritet", a probacijski službenici će biti podrška osuđeniku kroz taj proces i na kraju zajedno evaluirati postupke i raspraviti što je moglo bolje ili drugačije. Rezultati će biti evaluirani putem dva seta upitnika, prije i poslije VR-a, od strane osuđenika i probacijskog službenika. Cilj je razviti konstruktivnije i manje nasilne obrasce ponašanja te obrambene mehanizme. Mana ovog alata je, kako navode iz Probacijske službe, da tehnologija brzo stari pa su troškovi ekološkog zbrinjavanja veliki.

Psihološka pozadina

„Istraživanja pokazuju da je taj embodiment bitan, da osuđenik iz prvog lica osjeti situaciju. Oni su svjesni da nisu dio toga, ali je opet dosta realno da se isprovocira fiziološka reakcija", otkriva Zelić Ferenčić.

Ljudski mozak se vrlo lako može prevariti, on ne razlikuje stvarnost od mašte. „Ako pitamo ljude da zamisle nešto nekoliko puta i mjesec dana kasnije ih pitamo je li to bila stvarna situacija ili samo mašta, često ni oni sami više ne znaju", tvrdi asistent na Odjelu za diferencijalnu i biološku psihologiju na Sveučilištu u Bonnu, dr. Merlin Monzel.

Također, prednost ponuđenih odgovora i njihovo isprobavanje pomaže u radu sa osuđenicima, a Zelić Ferenčić kaže da dobar dio njih ima problem s autoritetom. „U ljudskoj prirodi se stvara bunt kada netko kaže kako i što treba raditi, svi vole donositi vlastite odluke i one su onda puno moćnije. Logično, pušač zna da su cigarete loše kao što i alkoholičar da je alkohol loš, ali nenametljivim načinom sugeriranja zaključaka, veća je šansa za promjenu.“

Afanti i VR

Afantazija je kada naš mozak ne stvara mentalne slike u mislima ni mašti. Ona se definira kao karakteristika, ne kao „poremećaj“, navodi Cleveland Clinic. Monzel objašnjava kako je za mnoge „afante“ nemoguće zamisliti kakvog je nešto okusa, kakvog mirisa, a najčešće – kako nešto izgleda. Iz tog aspekta, VR tehnologija bi uvelike koristila pri radu s afantima. Koristeći tradicionalne metode rehabilitacijskog rada ne bi bile učinkovite jer bi oni hipotetske situacije jedva percipirali, ili u ekstremnim slučajevima ih uopće ne bi mogli percipirati.

„Provedena su istraživanja u kojima su afanti i ne-afanti gledali horor film i njihove reakcije su bile potpuno iste – strah i znojenje. No kada su im dali da pročitaju strašnu priču, samo je u ne-afantima isprovocirana subjektivna i fiziološka reakcija. Mozak afanta ne može „prevesti" taj podražaj u sliku, upravo zato je VR dobar alat jer radi posao „prevođenja".

Ljudi koji imaju afantaziju tek su mali dio populacije, u najekstremnijim uvjetima ih je samo 1%. Kad se ubroje i oni s hipofantazijom – koji mogu zamišljati, ali uz veliki mentalni napor - radi se o 5% ukupne populacije.

Uporaba VR-a i u druge svrhe diljem svijeta

VR se već godinama koristi u zatvorskim sustavima u razne svrhe. U Španjolskoj, u Kataloniji se provodi projekt Ponte en su lugar (Stavi se na njezino mjesto) s ciljem prevencije rodno uvjetovanog nasilja. Mladi između 12 i 16 godina se nalaze se u ulozi žrtve i „proživljavaju" kibernetičko nasilje, seksualno iznuđivanje i govor mržnje, piše Realidad Virtual Barcelona. U Nizozemskoj i Švedskoj se koristi za regulacije emocija, kontroliranja impulsa i ,posljedično, prevenciju agresije.

U SAD-u se u nekim zatvorima koristi za meditaciju, smirenje osuđenika, stavlja ih se u aktualne situacije kako ne bi izgubili kontakt sa životom izvan zatvora. U Marylandu, u kaznionici za žene, se krenuo koristiti prije više 10 godina za obuku za automehaniku. Pri tome ženske zatvorenice uče kako promijeniti ulje i kočnice, kako zamijeniti gumu i kako koristiti dizalicu za auto, piše Gearsmagazine.com.

„Ima beskonačno mnogo opcija mogućih VR scenarija, mogu se koristiti i za nošenje s vršnjačkim naseljem. Uporaba novih tehnologija u probacijskom radu je neizbježna, već se naširoko koriste mobilne aplikacije i AI. VR ima puno potencijala, ali naravno nije rješenje za sve, samo je dio rješenja", zaključuje prof. dr. Durnescu.

Nedovoljan broj hotela i većih kompleksa, uz previsok postotak individualnog iznajmljivanja apartmana u stambenim gradnjama – problem je koji navodno izrazito muči turističku djelatnost u Hrvatskoj, a posebno na Jadranu. Nedavno, međutim, građevinski je aktivirana prva turistička koncesija na pomorskom dobru u zakonski maksimalnom predviđenom trajanju. Posrijedi su Kupari pokraj Dubrovnika, a investitor će biti u tome posjedu čak 99 godina. Smatra se, naime, kako dugoročne koncesije stimuliraju ozbiljna ulaganja u turizam, čime se popravlja opisana struktura ponude u RH.

No prve nevolje s tom investicijom ukazale su još prije gradnje, rušenjem ostataka slavnog hotela Pelegrin mimo svih apela i mišljenja arhitekata i njihovih udruženja koji su se zalagali za njegovu zaštitu i obnovu. Drugi problem mogao bi doći do izražaja tek nakon izgradnje budućeg pogolemog turističkog kompleksa u Kuparima. Prema sadašnjoj legislativi, dio smještajnih jedinica – apartmana i kuća – prodavat će se individualnim korisnicima u trajno vlasništvo. No to nije sporan moment samo na toj lokaciji, nego općenito u Hrvatskoj, gdje nekretninski biznis ustvari zlorabi turizam.

Pogodovanja izdvojenim akterima

Na temu regulacije dugotrajnih koncesija, nedavno je u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljena jedna sociološka te ekonomska studija, vezana uz područja Rovinja, Malog Lošinja i Kupara. Tim istraživača predvodila je dr. Saša Poljanec Borić s kojom smo porazgovarali o nekim aspektima ove zapravo goruće problematike.

„U perspektivi europskog unutrašnjeg tržišta koje mora biti dinamično da bi bilo konkurentno, turistička koncesija kalibrirana na 99 godina izrazito je sporna“, procijenila je Poljanec Borić na pitanje o tome je li nevolja s koncesijskom regulacijom na pomoskom dobru više u predviđenoj dugotrajnosti ili dominaciji pojedinih aktera na određenim područjima. Ona pojašnjava da maksimalni rok cementira prednost jednog tržišnog aktera na određenoj lokaciji tako što isključuje uspostavu konkurentskih uvjeta poslovanja, a to nije sukladno načelima tržišnog natjecanja koji vrijede u Europskoj uniji.

Također, nije sukladno ni Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji. Iz perspektive nacionalne sigurnosne, prostorne i turističke politike, prema našoj sugovornici, ta je dugotrajnost još spornija jer se, u slučaju Kupara, radilo o geostrateškoj koncesiji. „Ona je izdana ruskom investitoru godinu dana nakon ankesije Krima 2015. godine, da bi se on iz posla povukao 2022. godine kad je počela invazija na Ukrajinu“, podsjeća ona i dodaje da je k tome dobio preferencijalni položaj na tržištu koji ne uživa nijedan turistički poslovni subjekt u RH.

Neshvatljiva neodgovornost nadležnih

Odnosno, tako je makar kad je u pitanju kontrola nad pomorskim dobrom, a s koncesijom su mu izdana i prava gradnje, također na 99 godina, a na lokaciji koja se nalazi par kilometara od vanjske granice EU-a. „Ja razumijem da ljudi hoće razvijati turizam i nemam ništa protiv, ali da zbog 'razvoja turizma' mogu biti ovako neodgovorni u državi koje je tako teško stekla samostalnost", komentira ova znanstvenica s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu, „e to ne razumijem." O etažiranju u turizmu ona pak kaže da je to bitno kao poslovni model koji sufinancira izgradnju hotela, te pomoćna metoda stimuliranja razvoja hotela.

„Ali ne i kao glavna tema turističke i prostorne politike jer su te politike puno kompleksnije. Prostorne i turističke politike ne 'misle' samo o 'hotelskim zonama' nego i o mreži naselja, pomorskom dobru, kulturnom i prirodnom naslijeđu, društvenom standardu, održivosti i sl. Prema tome, temu etažiranja valja, u turizmu, vezati samo uz temu: gradnje hotela“, ističe Saša Poljanec Borić, uz opasku da joj izgleda kao da se u Hrvatskoj "tema etažiranja" odvojila od "teme gradnje hotela". A što bi točno bio uzrok takvom procesu?

Pomorsko dobro je ipak - javno dobro

„Mislim da se tako 'preoblikovala' zato što postoji interes velikog broja investitora da razviju nekretninske projekte u blizini pomorskog dobra“, konstatira ona, ali i zaključuje da su hrvatski građani ipak osvijestili činjenicu kako je pomorsko dobro - opće dobro. „Stoga, investitori moraju svoje poduhvate", nastavila je, „uklopiti u općeprihvaćeni narativ 'razvoja turizma' jer tako raste mogućnost da im država tj. porezni obveznici plate razvoj infrastrukture do njihovih parcela zbog tobožnjeg društvenog interesa 'razvoja turizma'." Ipak, pitanje je koliko je tu ikakav razvoj na dobitku.

„Ako je to etažiranje bitno zbog razvoja takvih zona, onda to smatram društveno nekorisnim i, zapravo, kontraproduktivnim za konkurentski razvoj nacionalnog turističkog branda“, mišljenja je Saša Poljanec Borić. Pritom valja napomenuti da pitanje etažiranja predstavlja samo jednu negativnu dimenziju novog Zakona o prostornom uređenju čiji je nacrt i prijedlog od strane Vlade RH proteklih dana postigao ono za što su mnogi vjerovali da je praktično nemoguće. U ogorčenoj kritici zbog popustljivosti komercijalnim investitorima generalno, dakle, ujedinio je doslovno svu hrvatsku oporbu zdesna nalijevo.

No ovom prilikom ostajemo na turističko-političkim detaljima te materije, a nadalje smo se za mišljenje obratili dr. Damiru Krešiću, ravnatelju Instituta za turizam u Zagrebu. On nas je upozorio da o koncesioniranju ima samo načelno stajalište, pa je u principu kategorički protivan ekskluzivitetu kad je posrijedi korištenje pomorskog dobra: „Ono je ujedno javno dobro par excellence, pa svakako podržavam zakonska rješenja koja idu u tom smjeru. Također, smatram da konkretna rješenja moraju odgovarati prvenstveno interesu lokalne zajednice, ali dugotrajnost koncesije je posebno pitanje."

Koncesija kao trajno vlasništvo

Krešić tako drži da je barem 30 godina roka u biti realna mjera stvari u većini slučajeva, jer ozbiljan biznis ne bi ni smio „igrati“ na brži povrat investicije. Također, ozbiljni ulagači neće ni pristati na kraće trajanje, jer im ono ne bi garantiralo sigurnost poslovanja. „Ako bi pristali na kraće, s njima ne treba imati posla, jer nisu ozbiljni, rekao bih, nego sumnjivi. Ali kad spominjete 99 godina, koliko se i kod nas počelo javljati u nekim primjerima, to već zvuči apsolutno previše", ocjenjuje ovaj ekonomist, dodajući kako je posrijedi faktično dobivanje pomorskog dobra u trajno vlasništvo.

On u tom smislu ironično citira misao čuvenog ekonomista Johna Maynarda Keynesa: „Na dugi rok, svi smo mrtvi.“ S druge strane, Krešić je sasvim protivan etažiranju smještajnih jedinica u turističkim kompleksima koje je po njemu uglavnom štetno. „Ako su lokalne zajednice odlučile da je nešto za turizam, onda nije za stanovanje, i obrnuto“, rekao je on za DW, „a suprotne prakse uzrokuju poremećaje na tržištu nekretnina, iseljavanje stanovništva, itd.“ Svejedno, čini se da Vlada RH zasad ne odustaje od takve (de)regulacije, pa će o ovim temama nesumnjivo biti još dosta burne rasprave.

Europska svemirska agencija (ESA) je u utorak objavila kako je osigurala rekordni budžet od 22.1 milijardi EUR za financiranje svojih programa u iduće tri godine. Europa nastoji ostvariti više neovisnosti u svemiru.

ESA je također odobrila plan za jačanje obrambene suradnje i izložila planove za znanstvene svemirske misije na sastanku ministarskog vijeća u Bremenu. Zemlje članice ESA-e, njih 23, su se obvezale na pet milijardi EUR više nego u proračunu za 2022. godinu, a ukupan iznos predstavlja gotovo cijeli iznos financiranja od 22,2 milijarde EUR (25,7 milijardi USD) koje je agencija tražila.

„Tako nešto se još nikada nije desilo, količina skupljenih financija puno govori – to je znak povjerenja u Agenciju", rekao je na sastanku glavni direktor Josef Aschbacher.

U središtu rasprava u Bremenu bio je European Resilience from Space programme (Europski svemirski program za jačanje otpornosti) koji uključuje promatranje Zemlje, navigaciju i telekomunikacije. Program s procijenjenim budžetom od 1.35 milijardi EUR ima civilnu i vojnu namjenu. „Obrana je uvijek stvar nacionalne suverenosti", rekao je Aschbacher. „Ali udruživanje i dijeljenje imovine također ima europsku dimenziju."

Jedan primjer bilo je povećanje "broja promatranja i satelitskih snimaka u obavještajne i nadzorne svrhe", rekao je on.

Ukoliko Sjedinjene Države i Kina nastave graditi velike konstelacije satelita, a Europa ne učini ništa, Aschbacher se boji da će se „ista stvar desiti kao i sa Starlinkom - dominirat će američka kompanija koja će prijetiti europskim firmama i našoj poziciji“.

Njemačka je najviše pridonijela budžetu, s više od pet milijardi EUR, a slijedi ju Francuska s 3.7 milijardi EUR.

Rakete i teleskopi

Industrija se značajno mijenjala u proteklim godinama kako je Elon Muskov SpaceX počeo dominirati lansiranjima u svemir. Europa je izgubila neovisan način za lansiranje svoje misije u svemir nakon što je Rusija povukla svoje rakete uslijed invazije na Ukrajinu 2022.

Nakon nekoliko odgađanja, nova europska raketa Ariane 6 konačno je lansirana prošle godine. Međutim, za razliku od SpaceX-ovog radnog konja Falcona 9, ona se ne može koristiti više puta. ESA planira povjeriti razvoj prve višekratno upotrebljive rakete na kontinentu vanjskim tvrtkama i objavila je uži izbor potencijalnih kandidata.

U Bremenu je European Launcher Challenge primio više od 900 milijuna EUR doprinosa — dvostruko više nego što je bilo predloženo, rekao je Aschbacher. Povećanje financiranja za ESA-u dolazi u trenutku kada se američka svemirska agencija NASA suočava s velikim proračunskim rezovima pod vlašću predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, ESA je ovog tjedna priopćila da je NASA potvrdila kako će pridonijeti europskom marsovskom roveru Rosalind Franklin.

Misija je zakazana za 2028. godinu, a podrazumijeva bušenje površine Marsa u potrazi za tragovima izvanzemaljskog života. Među znanstvenim projektima koje je ESA predložila za budućnost, ali koji još nisu odobreni, nalazi se prvi svemirski laserski opservatorij namijenjen proučavanju gravitacijskih valova. To su valovi u prostor-vremenu koje je prvi predvidio Albert Einstein.
Drugi je rendgenski teleskop NewAthena koji bi proučavao ekstremne pojave u svemiru poput supermasivnih crnih rupa. Također postoji plan za slanje letjelice na Saturnov mjesec Enceladus, za koji znanstvenici sumnjaju da bi mogao imati tekući ocean ispod svoje ledene kore u kojem je moguć život.

ESA također ima zajednički prijedlog s Japanom o slanju letjelice nazvane Ramses koja bi proučavala asteroid Apophis koji će proletjeti kraj Zemlje 2029., u nadi da će se saznati više o tome kako se ubuduće obraniti od opasnih svemirskih stijena.

Europski astronauti na Mjesecu?

ESA je u četvrtak također najavila da će prvi europski astronauti koji će sudjelovati u NASA-inom programu Artemis, koji će vratiti ljude na Mjesec, biti iz Njemačke, Francuske i Italije. „Danas mogu najaviti da će prvi let biti dodijeljen njemačkom astronautu", rekao je Aschbacher na marginama sastanka.

Prva posada programa koja će putovati na Mjesec, a koja neće stupiti na njegovu površinu, planirana je za lansiranje u prvoj polovici iduće godine. Francuski astronaut Thomas Pesquet, jedan od vodećih kandidata iz svoje zemlje, rekao je da “to još nikada nije bilo službeno potvrđeno, tako da je ovo pozitivno”.

“Znači da Europa ima svoje mjesto u ovoj avanturi,” dodao je.

Napokon su otklonjene nedoumice: četveročlana obitelj iz Hamburga umrla je od trovanja sredstvom za suzbijanje stjenica koje je, kako se pretpostavlja, korišteno u njihovom istanbulskom hotelu. Ovaj rezultat proizlazi iz sudsko-medicinskog vještačenja koje je priopćilo državno odvjetništvo koje vodi istragu. Turski mediji već su u srijedu izvijestili da je sudsko-medicinski institut svoj izvještaj o smrti obitelji 26. studenog dostavio nadležnom tijelu.

Sada je istanbulsko državno odvjetništvo priopćilo da je obitelj umrla zbog insekticida koji je korišten u hotelu. Točna vrsta otrova nije navedena u priopćenju, ali je dodano da nema nikakvih tragova koji bi upućivali na trovanje hranom kao što se prvobitno pretpostavljalo.

Kao posljedica novih saznanja, četvero od jedanaest osumnjičenih, među kojima su vlasnici štandova s uličnom hranom i restorana, pušteno je na slobodu, priopćilo je državno odvjetništvo. Šestero osumnjičenih, među njima vlasnik hotela, vlasnik tvrtke za dezinsekciju i nekoliko njegovih zaposlenika, ostaje u istražnom pritvoru.

Ranije su brojni mediji izvijestili da su istražitelji u hotelskoj sobi obitelji otkrili toksični plin fosfin. Ovaj vrlo otrovni plin nastaje kada aluminijev fosfid dođe u dodir s vodom ili vlagom. Fosfin oštećuje stanice u tijelu, sprječava transport kisika u krvi pri većim koncentracijama te može dovesti, među ostalim, do jakog kašlja, povraćanja te poremećaja rada jetre i bubrega.

Tvar aluminijev fosfid u Turskoj se često koristi za suzbijanje nametnika u poljoprivrednim pogonima i skladištima.

Propusti i ozbiljni sigurnosni nedostaci

Tragična smrt četveročlane obitelji u Istanbulu ne samo da je izazvala duboko zgražanje, nego je bacila svjetlo na ozbiljne sigurnosne nedostatke i niz starijih, nerazjašnjenih slučajeva trovanja u Turskoj.

Obitelj koja je nedavno preminula doputovala je 9. studenog na kratki odmor u Istanbul. Prvi zdravstveni problemi pojavili su se 12. studenog, nakon čega su s bolovima, mučninom i povraćanjem otišli u bolnicu. Nakon kratkog liječenja roditelji i njihovo dvoje djece vratili su se u hotel.

U noći na 13. studenog njihovo se stanje dramatično pogoršalo: ubrzo nakon prijema u bolnicu umrla su djeca, a sljedećeg dana i mlada majka. Otac se nastavio boriti za život na odjelu intenzivne njege jedne istanbulske klinike, ali je preminuo 17. studenog.

Sumnja: od ulične hrane do pesticida

Isprva su vlasti i liječnici sumnjali na trovanje hranom, s obzirom na to da je obitelj netom prije znakova trovanja konzumirala brojna turska jela ulične hrane.

No sumnja se brzo prebacila na hotel u kojem je boravila obitelj iz Hamburga, nakon što su i drugi gosti sa sličnim simptomima trovanja primljeni u obližnje bolnice. Prema riječima menadžera hotela, u hotelu su korištena vrlo otrovna sredstva protiv stjenica. Istražitelji su stoga kao vjerojatniji uzrok smrti smatrali trovanje kemikalijama.

Istraga je otkrila zabrinjavajuće detalje o tvrtki za suzbijanje insekata koja je radila u hotelu. Prema zapisnicima s ispitivanja, vlasnik tvrtke navodno nije imao potrebnu licencu ili odobrenje za djelatnost suzbijanja štetočina, niti je mogao dokazati odgovarajuću stručnu kvalifikaciju.

Serija sličnih slučajeva?

Nadalje, nakon smrti obitelji iz Hamburga javili su se roditelji jednog trogodišnjeg djeteta koje je preminulo 18. travnja 2025. u Istanbulu. Prema nalazu obdukcije, dijete je umrlo od trovanja insekticidima primijenjenima u neposrednoj blizini – primijenila ih je ista tvrtka koja je navodno provodila suzbijanje štetnika u hotelu obitelji iz Hamburga. Unatoč kaznenoj prijavi koju su roditelji trogodišnjeg djeteta podnijeli, tvrtka je, čini se, nastavila s radom.

Slučaj obitelji iz Hamburga dodatno je skrenuo pozornost javnosti na starije, još nerazjašnjene slučajeve koji ukazuju na raširen problem u postupanju s pesticidima.

Tako su se oglasili i roditelji lüneburške Erasmus studentice Marlene P., koja je prije godinu dana umrla u Istanbulu. Forenzičko izvješće o uzroku smrti svoje kćeri dobili su tek u kolovozu. I u tom izvješću navodi se trovanje sredstvom za suzbijanje štetočina, nakon što su u stanu ispod njezina studentskog stana navodno bili prskani insekticidi protiv stjenica. Roditelji sada zahtijevaju da se i slučaj njihove kćeri rasvijetli i da se odgovorni pozovu na odgovornost.

Marlenein slučaj nije jedini: već prije godinu dana umrlo je jednogodišnje dijete u Izmiru i sedmogodišnji dječak u gradu Konya, u čijoj su blizini deratizacijske službe također navodno prskale otrovne insekticide.

Turistička branša strahuje

U Turskoj su trovanja insekticidima, ali i trovanja hranom, učestali problem. Izvješća novinske agencije DHA bilježe samo u studenome najmanje 15 slučajeva masovnih trovanja nakon zajedničkih obroka u kantinama, menzama ili na velikim događajima, u kojima je više od 900 ljudi moralo biti liječeno. Promatrači smatraju da je to samo vrh ledenog brijega, s obzirom na to da se mnogi slučajevi ni ne prijavljuju.

Kao izravnu reakciju na tragediju, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i nadležna ministarstva nastoje sada ublažiti nastalu štetu po ugled zemlje i pojačati inspekcije. Uz to je istanbulski ured guvernera najavio strože kontrole uličnih prodavača i osnivanje nadzornih komisija za sigurnost hrane. Nadalje, poduzeća bi trebala biti obvezana na trajno audio i video snimanje. Također bi prodaja i primjena sredstava za suzbijanje štetočina trebale biti podvrgnute strožim kontrolama.

Na najnovije slučajeve trovanja zabrinuto je reagirala i turistička industrija: Rasit Genc, vlasnik turističke agencije sa sjedištem u staroj jezgri Istanbula, rekao je za DW da je zabilježen niz otkazivanja. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova zasad još nije prilagodilo svoje preporuke za putovanja u Tursku. Hoće li to učiniti nakon izvješća sudsko-medicinskog instituta, trenutačno nije poznato.

U wellness-hotelu u njemačkom gorju Harz zaposleno je 173 osoba. Direktor hotela Peter Windhagen se osobito u ovo doba godine suočava s velikim problemom: sve više bolesnih zaposlenika. On kaže da se od 2019. stopa bolovanja gotovo udvostručila te da neki zaposlenici odlaze na bolovanje i zbog blaže prehlade. „Mislim da pojedini zaposlenik uopće nije svjestan da nanosi gospodarsku štetu kada ide na bolovanje“, ističe Windhagen. I dodaje: „Naravno, važno je da zaposlenik ode liječniku ako se osjeća bolesno."

Povišenu stopu bolovanja u Njemačkoj ne primjećuje samo on: od 2021. broj bolovanja koja su prijavljena zdravstvenom osiguranju BKK znatno se povećao. To pokazuje ekskluzivna analiza podataka koje su novinarke njemačkog javnog servisa BR i list Augsburger Allgemeine dobili od BKK. Analizirani su podaci pet milijuna osiguranika.

Vrlo velik broj dana bolovanja otpada na bolesti mišićno-koštanog sustava, poput bolova u leđima ili artroze. No te vrijednosti – unatoč starenju radne snage – godinama ostaju stabilne. Veliku ulogu igraju i psihički poremećaji. Oni kontinuirano rastu i pojedinačno uzrokuju osobito duga razdoblja izostanka s posla.

Poseban skok zabilježen je 2022. kod bolesti dišnog sustava; tu se ubrajaju i korona i infekcije gripom, kao i klasična prehlada. Te brojke su ostale velike.

Bolesti dišnog sustava kao pokretač

Porast ima više uzroka. U tom je razdoblju, primjerice, uvedena obvezna elektronička potvrda o nesposobnosti za rad (eAU). To znači da pacijenti doznake za bolovanja više ne moraju osobno dostavljati zdravstvenom osiguranju, već se one automatski šalju. Dakle, podaci su sada potpuniji.

I: „Postoji takozvani efekt nadoknađivanja“, kaže Leif Erik Sander, ravnatelj klinike za infektologiju u sveučilišnoj bolnici Charité u Berlinu. Jednostavno rečeno: ako se bolesti nekoliko godina nisu mogle jako širiti – jer su ljudi, primjerice, ostajali kod kuće ili nosili maske – u sljedećim godinama dolazi do većih valova infekcija. Osim toga, mnogi su zaposlenici postali senzibilniji, kaže Sander i pojašnjava: „Ljudi sada s infekcijom dišnih putova, ako ne mogu raditi od kuće ili su općenito previše bolesni za rad, radije idu na bolovanje jer ne žele zaraziti kolegice i kolege."

„S COVID-om19 pojavila se još jedna velika bolest dišnih putova koje ranije nije bilo", objašnjava infektolog. „Ona uzrokuje približno jednako veliki broj bolovanja kao sezonska gripa, influenca, a ona je svake godine opterećenje za gospodarstvo."

I istraživanje Središnjeg instituta za liječničku skrb pokazuje: 58 posto dodatnih slučajeva bolovanja 2022. i 41 posto dodatnih slučajeva 2023. može se objasniti akutnim infekcijama dišnih putova i korona-infekcijama. Bolesti dišnog sustava činile su 2024. u Njemačkoj oko 20 posto svih dana bolovanja.

Značajne regionalne razlike

Regionalno postoje velike razlike u broju dana bolovanja osiguranika BKK u 2024. godini. Između savezne pokrajine s najviše i one s najmanje dana izostanka s posla u prosjeku leži gotovo deset dana. U Baden-Württembergu su zaposleni osiguranici BKK 2024. u prosjeku bili 18,5 dana na bolovanju, u Saarlandu i Saskoj-Anhaltu oko 28 dana.

Razlozi za to vrlo su višeslojni, kaže Hendrik Berth, psiholog na Sveučilišnoj klinici u Dresdenu koji se bavi vezom između rada i zdravlja. Berth vidi mogući uzrok u radnim uvjetima: na gospodarski snažnom jugu Njemačke tvrtke si lakše mogu priuštiti poboljšanje radnih uvjeta. Osim toga, podliježu određenom pritisku da pridobiju dobre zaposlenike te im stoga moraju ponuditi bolje uvjete.

Tu su i razlike u plaćama: „I članstvo u teretani se mora moći platiti od plaće”, kaže Berth za BR. I dodaje: važno je uvijek gledati pojedince.

Menadžeri najmanje na bolovanju

Broj dana bolovanja osobito je velik kod onih koji rade u djelatnostima čišćenja, prometa i logistike ili u proizvodnji. Čistači i čistačice u prosjeku provedu na bolovanju čak više od mjesec dana godišnje. To je dijelom i zato što su kod njih osobito česte bolesti mišićno-koštanog sustava, koje dovode do dugih izostanaka s posla.

S druge strane, znatno rjeđe na bolovanje odlaze ljudi na upravljačkim pozicijama te u IT-u i prirodoslovnim djelatnostima, primjerice informatičari, biolozi ili geolozi.

Bolesti mogu utjecati jedna na drugu, kaže Leif Erik Sander i objašnjava: „Ako možda ionako postoji veće psihičko opterećenje i tome se pridruži infekcija dišnih putova, može se brže postati nesposoban za rad.“

On trenutno sa svojim timom istražuje milijune podataka pacijenata. Oni pokazuju da zarazne bolesti – primjerice dišnih putova – mogu između ostalog izazvati srčane probleme. Veza je, prema međunarodnim studijama, toliko očita da europska kardiološka društva za prevenciju srčanih bolesti odnedavno preporučuju cijepljenje, primjerice protiv gripe ili pneumokoka.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...