Vecernji list

Svijet je očekivano fokusiran na tankere s naftom i ukapljenim prirodnim plinom (LNG) koji ne prometuju u Hormuškom tjesnacu zbog rata u Iranu. Taj uski prolaz između Irana i Omana zaslužan je za oko petinu globalnog izvoza sirove nafte i LNG-a iz Zaljeva u ostatak svijeta.

Međutim, još je osjetljiviji teret gnojivo koje pomaže nahraniti svijet, kao i uvoz hrane o kojem ovise zaljevske države poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Kuvajta, Omana, Bahreina i Saudijske Arabije.

Zemlje Zaljeva čine 20 % globalne trgovine ključnim gnojivima poput amonijaka, fosfata i sumpora, pokazuju podaci tvrtke Signal Group. Gotovo polovica svjetske trgovine ureom — najraširenijim dušičnim gnojivom — dolazi upravo iz regije Zaljeva, pri čemu samo Katar osigurava desetinu globalne opskrbe, prema navodima Bloomberg Intelligence.

Kada je QatarEnergy prošlog tjedna zaustavio proizvodnju nakon iranskih napada na Ras Laffan, najveće svjetsko čvorište LNG-a i gnojiva, stotine tisuća tona ključnih hranjivih sastojaka i prekursora za gnojiva odjednom su bile blokirane.

Popratni efekti rata s Iranom predstavljaju treći veliki rizik za globalnu sigurnost hrane u posljednjih šest godina — nakon pandemije COVID-19 i ruskog zauzimanja nadzora nad ukrajinskim poljoprivrednim zemljištem i lukama koje su korištene za izvoz žitarica.

Nestašice gnojiva mogle bi utjecati na prinose

Prema UNCTAD-u, oko 1,33 milijuna tona gnojiva izvozi se kroz Hormuz svakog mjeseca. To znači da bi 30-dnevna blokada tjesnaca mogla izazvati nestašice i rizike za prinose kultura ovisnih o dušiku, poput kukuruza, pšenice i riže.

„Više cijene utjecat će na izbor usjeva“, rekao je Joseph Glauber iz IFPRI-ja (International Food Policy Research Institute iz Washingtona) za DW. „Poljoprivrednici bi mogli odabrati kulture koje zahtijevaju manje gnojiva."

Glauber je dodao da bi poljoprivrednici, posebno u siromašnijim zemljama, mogli jednostavno smanjiti ukupnu upotrebu gnojiva, što bi štetilo prinosima.

Unatoč tvrdnji američkog predsjednika Donalda Trumpa da je rat „gotovo završen“, UKMTO (United Kingdom's Maritime Trade Operations) je u srijedu objavio da je Iran pucao na tri broda u Hormuzu, što pokazuje da Teheran i dalje želi držati tjesnac (gotovo) zatvorenim.

Što Hormuz dulje ostane zatvoren za komercijalnu plovidbu, to će se više globalni lanci opskrbe gnojivima poremetiti, upozoravaju analitičari.

Nizozemska banka ING je navela da bi dugotrajan prekid „značajno smanjio dostupnost gnojiva“ u regijama koje najviše ovise o uvozu, poput Brazila, Indije, Južne Azije i dijelova EU-a.

Drugi veliki proizvođači gnojiva — Rusija, Kina, SAD i Maroko — imaju ograničene kapacitete za brzu nadoknadu manjka. Kina je uvela ograničenja na izvoz fosfatnih i dušičnih gnojiva, ali bi sada mogla biti pod pritiskom da ih ublaži.

„Dušik se može proizvoditi gdje god postoji prirodni plin ili ugljen“, rekao je Glauber. „No visoka cijena prirodnog plina je pravi problem“, jer bi povećanje proizvodnje bilo neekonomično.

Rastuće cijene nafte utječu na rast cijena hrane

Osim gnojiva, nafta izravno oblikuje troškove hrane — ona pokreće poljoprivredne strojeve, kamione, preradu i hlađenje. Svaka faza proizvodnje hrane sada je izložena rastu cijena energije.

Dok se cijena nafte Brent drži na oko 89 američkih dolara nakon skokova i do 119,50 dolara, efekt se već osjeti na benzinskim postajama. Na američkoj zapadnoj obali dizel je skočio na 4,69 dolara po galonu, dok u Njemačkoj prelazi 2,10 eura po litri.

Azijske ekonomije — Kina, Japan i Južna Koreja — također bilježe snažne poraste cijena goriva. Indija je zamrznula cijene dizela i benzina, štiteći potrošače i komercijalni transportni sektor.

Šefica MMF-a Kristalina Georgieva upozorila je u intervjuu za Bloomberg da bi rast cijena energije od 10 % tijekom iduće godine povećao globalnu inflaciju za 0,4 postotna boda i smanjio globalni rast za 0,2 %.

„Energija neizravno čini oko 50 % troška hrane", rekao je Glauber. „Nakon što su zemlje 2023./24. iskusile visoku inflaciju hrane, cijene nisu pale — samo je stopa rasta usporila."

Najsiromašnije i najovisnije zemlje pretrpjet će najveći udar

Ljudski „trošak" rata tako će najviše podnijeti najsiromašnije i uvozu najizloženije države.

Indija je posebno izložena jer uvozi do dvije trećine dušičnih gnojiva iz Zaljeva. Nestašice bi ugrozile monsunsku sezonu sadnje i povećale troškove za osnovne usjeve kojima se hrani 1,45 milijardi ljudi.

Brazil, jedan od najvećih svjetskih izvoznika hrane, ovisi o urei iz Zaljeva za oko 40 % svojih potreba dušika. Bilo kakav trajniji prekid ugrozio bi prinose soje i kukuruza.

Subsaharska Afrika suočava se s najvećim rizikom. Mnoge zemlje već koriste premalo gnojiva za dobre prinose, pa bi i mali porast cijena mogao prisiliti poljoprivrednike da dodatno smanje upotrebu, što bi potaknulo rast gladi.

U Iranu je po navodima Bloomberga inflacija već bila iznad 40 % i prije početka aktualnog sukoba, a poremećaji u uvozu, energiji i logistici dodatno će podići cijene hrane, što teško pogađa milijune ljudi.

Zaljevske države, koje uvoze 80–90 % hrane, također su iznimno ovisne o Hormuzu. Dugotrajnija blokada mogla bi isprazniti strateške rezerve u roku od nekoliko mjeseci, prisiljavajući ih na racionalizaciju ili pronalazak alternativnih (skupljih) distributivnih pravaca.

Binyomin Jacobs polako ustaje i na trenutak oklijeva prije nego što počinje govoriti. Sedamdesetšestogodišnji glavni rabin Nizozemske nalazi se u dvorani zastupniökog kluba demokršćanske Unije CDU/CSU u zgradi Reichstaga u Berlinu. Tiho je – s obzirom na to da Parlament ovog tjedna ne zasjeda, a zastupnici Bundestaga nisu u gradu.

Oko 110 ortodoksnih rabina, koji su došli u Berlin na konferenciju Rabinskog centra Europe (RCE), posjetili su i dvoranu zastupničkog kluba demokršćanskih stranaka CDU i CSU.

Jacobs kaže da tik do njega sjedi jedan rabin i to na mjestu koje za vrijeme sjednica rezervirano za njemačkog kancelara Friedricha Merza. „U meni se bude emocije, uspomene", kaže on.

Priča o događaju od prije 48 godina, kada je došao na komemoraciju u Westerbork, selo na sjeveroistoku Nizozemske. Kada je nacistička Njemačka okupirala zemlju, tamo je uspostavljen policijski tranzitni logor za Židove. Bio je to koncentracijski logor iz kojeg su desetine tisuća Židova deportirane u logore smrti, gdje su ubijeni.

Jacobs opisuje to mjesto gdje je nekada bila i Anne Frank, židovska djevojčica koja je umrla u koncentracijskom logoru u ožujku 1945. godine.

Ispričao je i kako ga je tada jedan čovjek pitao: „Mogu li sjesti do vas?" Čovjek je govorio s njemačkim naglaskom – bio je to tadašnji njemački veleposlanik u Nizozemskoj.

Židovi su u nacizmu susretali i spasitelje i izdajnike

Govoreći o Nijemcima, Jacobs – stariji čovjek bijele brade – kaže da su 80 posto njegove obitelji ubili nacisti. On je preživio samo zato što je njegovu majku sakrila jedna hrabra nizozemska obitelj.

„A moj otac je pak preživio jer ga je spasio njemački časnik. Njemački časnik koji je bio u Nizozemskoj da se bori protiv nje. Nije sve crno-bijelo", kaže ovaj rabin.

Govori o hrabrosti onih koji su spašavali Židove, ali i o Nizozemcima koji su surađivali s Nijemcima i predavali Židove.

Sada stoji ovdje, pored mjesta kancelara. Njegovi slušatelji ustaju, plješću i pjevaju molitvu.

Konferencija rabina u Berlinu

Oko 150 ortodoksnih rabina iz brojnih zemalja, uglavnom iz Europe, boravi u Berlinu do srijede. Trebalo ih je biti 180, ali neki nisu mogli doputovati zbog poremećaja u zračnom prometu. Stoga je pozdrav jednog od izraelskih glavnih rabina samo pročitan.

Domaćin konferencije je židovska zajednica Chabad Berlin kojom upravlja rabin Jehuda Teichtal. Otprilike polovica sudionika pripada pokretu Chabad, koji sebe doživljava kao ortodoksni vjerski pokret obnove.

Teme konferencije su vjerska pitanja, ali i društveni izazovi. U sklopu toga rabini su posjetili i političko središte Njemačke.

Pojačane mjere sigurnosti

Za vrijeme fotografiranja ispred Brandenburških vrata i razgovora u dvorani zastupničke grupe CDU/CSU stalno se osjeća prisutnost njemačke povijesti. Kroz ta vrata su nekada marširali nacisti, podsjeća jedan rabin. Potom zastaju pomoliti se i zajedno pjevaju.

Slična okupljanja židovskih predstavnika na tom su se mjestu održala dva ili tri puta u posljednjih 15 godina. Međutim, nikada nije bilo toliko policije kao sada.

Čak i kada rabini prelaze nekoliko metara do zgrade Reichstaga, policajci u uniformama hodaju u skupinama pokraj njih. Rabini također prolaze kroz sve sigurnosne provjere.

„Policijska zaštita je neophodna"

U ime zastupničke grupe goste pozdravlja berlinski zastupnik CDU-a Adrian Grasse, koji se bavi istraživanjem antisemitizma. Dok govori o važnosti borbe protiv mržnje prema Židovima u Njemačkoj i odgovornosti politike, nekoliko puta prekida ga pljesak.

Spominje da je predsjednik Kluba zastupnika CDU-a Jens Spahn nedavno, u sklopu programa „Upoznaj Židova" (Meet a Jew), razgovarao s mladim Židovima. Njihove priče o svakodnevnom strahu da ih se u Njemačkoj ne prepozna kao Židove duboko su ih potresle.

Navečer se rabini okupljaju u modernom centru Chabada u Berlinu i govore o onome što ih muči. „Situacija židovskih zajednica diljem Europe je teška", kaže rabin Menahem Hadad iz Bruxellesa za DW. Bila je teška i prije 7. listopada 2023.

Tog dana su teroristi Hamasa i drugih militantnih skupina iz Gaze upali u Izrael, ubili više od 1.200 ljudi i oko 250 odveli kao taoce. Nakon toga je izbio rat u Gazi.

Hadad kaže da je situacija sada još teža. U Bruxellesu više ne koristi javni prijevoz. Postoje četvrti koje Židovi izbjegavaju.

„Ne osjećamo se sigurno", kaže on. Sinagoga i židovska škola su pod policijskom zaštitom: „Ona nam je zaista potrebna."

Napadi u Francuskoj

Rabin Mendel Azoulay iz grada Levalloisa kraj Pariza kaže da su vandali tijekom vikenda demolirali jedan košer restoran i na njemu napisali „SALE JUIF" – „Prljavi Židov".

Tridesetdevetogodišnji rabin kaže da je osam puta bio napadnut ili vrijeđan. Zbog toga policija i vojska čuvaju sinagogu.

„Država čini sve što može. Počinitelje šalje u zatvor. Ali jednostavno ih ima previše."

Kao počasni gost govorio je gradonačelnik Berlina Kai Wegner (CDU). Podsjetio je na to da je Berlin grad u kojem su nacisti planirali i provodili teror nad Židovima.

„U ovom gradu s takvom prošlošću danas se sastaju rabini iz cijele Europe", kaže on. To ga ispunjava zahvalnošću, jer židovski život u Berlinu ponovno raste.

No, grad je od7. listopada 2023.pod još većim pritiskom. U ovim teškim vremenima, kaže Wegner, mora se jasno reći da mržnja, poticanje na mržnju, rasizam i antisemitizam nemaju što tražiti u slobodnim društvima. „Ne smijemo više okretati glavu. Nikada više ne smijemo okrenuti glavu."

Policijska zaštita i sigurnosne mjere postoje na mnogim mjestima – to je, na neki način, već postalo uobičajeno. No političari se rijetko usuđuju jasnim riječima stati na stranu ugroženih Židova. I rabin Binyamin Jacobs iz Nizozemske pohvalio je sve mjere zaštite.

Panika u taksiju zbog odredišta „Jewish Campus"

Ne žele svi govoriti javno; neki mole za razumijevanje. U dvorani sjedi i jedan sudionik konferencije iz Velike Britanije, koji je zrakoplovom doputovao u Berlin. Kada je na aerodromu ulazio u Uber taksi, obuzela ga je panika kada je trebao reći da mu je odredište „Jewish Campus".

Glavni direktor Rabinskog centra Europe, rabin Arie Goldberg, u razgovoru za DW pohvalio je angažman njemačkih vlasti i političara u zaštiti Židova i židovskih institucija. Prema njegovim riječima, nekoliko zemalja srednje i istočne Europe pokušava se ugledati na Njemačku.

Na pitanje postoje li muslimanski akteri koji pružaju ruku židovskim zajednicama, Goldberg navodi Crnu Goru i Albaniju. Međutim, Francusku, Belgiju i Ujedinjeno Kraljevstvo ne spominje.

„Nećemo pobjeći"

Na kraju večeri ponovno govori rabin Binyomin Jacobs. „Mi nećemo pobjeći", kaže. Između redaka može se naslutiti njegova distanca prema izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, koji je povremeno pozivao Židove iz Francuske i Europe da se presele u Izrael.

„To ne moramo učiniti", naglašava Jacobs. On ostaje u Europi i smatra da tamo pripada. „Europa je moja domovina."

Nova dionica crnogorske autoceste, od Bara do Boljara na granici sa Srbijom, trebala bi koštati 694 milijuna eura. Novac ide kineskoj tvrtki Powerchina i njezinoj podkompaniji Stecol, piše njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

List sagu oko te autoceste, koja je započeta 2014., naziva primjerom kineske „diplomacije dužničke zamke".

„Za razliku od Europske unije, koja je sumnjala u isplativost zahtjevnog građevinskog pothvata, s mnogim mostovima i tunelima u planinskom području, Peking je već tada bio vrlo spreman ispuniti želju Podgorice", podsjeća FAZ.

Više od milijarde dolara posudila je kineska Exim banka, a posao je dobila državna China Road and Bridge Corporation (CRBC). „No, prve rate kredita trebalo je vratiti prije nego što je prva dionica ceste uopće bila gotova", piše list, a gradilo se uz mnogobrojna odlaganja i rast troškova.

Mala država je, podsjeća se, upala u proračunske teškoće. Tako je 2020. zaduženost Crne Gore dostigla 104 posto BDP-a. „Shema koja je poznata iz Afrike tada je prvi put viđena u Europi", ocjenjuje list.

Je li sada sve drukčije?

Tek je dogovor s europskim i američkim bankama sveo kamate na ispod pedeset posto prethodnog iznosa, no otplata glavnice do danas opterećuje Podgoricu.

„Slučaj Crne Gore plastično je pokazao granice kineske moći u regiji gdje različiti diplomatski utjecaji i vanjska potpora igraju ključnu ulogu", piše FAZ.

Gradnja se nastavlja, opet s Kinezima, ali postoji ključna razlika, kaže Milan Ljiljanić, prvi čovjek državnog Monteputa – novac sada dolazi iz Europe. EU subvencionira gradnju sa 150 milijuna eura, a Europska banka za obnovu i razvoj daje kredit od još 200 milijuna.

„Time se za 180 stupnjeva okrenuo stav politike EU koja je prije više od deset godina strogo odbijala gradnju te ceste duge 177 kilometara", bilježi frankfurtski dnevni list.

Zašto je Bruxelles promijenio stav?

Crna Gora je, dodaje se, danas najizgledniji kandidat za sljedeću članicu EU, možda već 2028. godine.

No, u češkoj nevladinoj organizaciji PromatračiKine u središnjoj i istočnoj Europi smatraju da blizina Podgorice članstvu u EU nije jedini razlog probuđenog interesa Bruxellesa. „Autocesta je dio većeg europskog koridora 11 koji povezuje Bari u Italiji s Bukureštom u Rumunjskoj", pišu oni.

Uz to, ocjenjuju da se time smanjuje utjecaj Kine i Rusije u regiji.

List prenosi da kritičari u Crnoj Goripothvat podrugljivo nazivaju „cesta u nigdje", no vlasti misle drukčije. Ljiljanić hvali pothvat kao „snažan poticaj za razvoj sjevera Crne Gore".

Kinezi grade i beogradski metro

Nova dionica trebala bi se graditi pet godina, a zatim će ostati još dvije dionice ove ceste koja na golemim betonskim stupovima prelazi preko „zelenih dolina i planinskih padina", opisuje FAZ.

Dodaje se da nije jedinstven slučaj da europskim novcem poslove dobivaju Kinezi, podsjećajući da je slično bilo u slučaju hrvatskog Pelješkog mosta koji je otvoren prije četiri godine. I njega je gradila kineska CRBC.

Ta tvrtka sada nije uspjela pobijediti na natječaju za nastavak gradnje u Crnoj Gori, ali ni novi graditelji, Powerchina, nisu nepoznati u regiji.

„U Srbiji i Bosni i Hercegovini taj pekinški državni koncern gradi ceste i vjetroelektrane", podsjeća se. Ista tvrtka vodi konzorcij koji treba graditi beogradski metro, projekt vrijedan milijardu eura.

Tjednima je predsjednik desno-konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS), Jarosław Kaczyński, podgrijavao glasine. U veljači je najavio nominaciju glavnog kandidata za funkciju premijera Poljske na parlamentarnim izborima 2027. godine – ali je ime u početku zadržao za sebe.

„Tko bi to mogao biti?", nagađali su mediji i spominjali nova lica poput Lucjusza Nadbereżnog, gradonačelnika Stalowe Wole – grada na jugoistoku Poljske.

U subotu (7.3.) Kaczyński je konačno prekinuo sve špekulacije. Političar koji je, prema njegovu mišljenju, najpogodniji da koordinira sve aktivnosti za pobjedu na izborima u jesen 2027. jest Przemysław Czarnek – objavio je Kaczyński na stranačkoj konferenciji u Krakovu.

Četrdesetosmogodišnji profesor prava nije nepoznato ime. Ovaj vjerni saveznik Jarosława Kaczyńskog prošloga je lipnja postao potpredsjednik PiS-a. Od 2020. do 2023. vodio je Ministarstvo obrazovanja i znanosti. Njegov pokušaj da pojača političku kontrolu nad školama tada je izazvao snažne prosvjede nastavnika.

Slika Njemačke kao neprijatelja

U svom prvom govoru kao kandidat za premijera Czarnek je rekao da želi biti „strojovođa u dobro podmazanom brzom vlaku“, dok će Kaczyński ostati „šef vlaka“. Aktualnu vladu lijevog centra pod premijerom Donaldom Tuskom iz liberalno-konzervativne Građanske koalicije (KO), koja je na vlasti od 2023., novi kandidat PiS-a oštro je napao i optužio da je pod kontrolom Njemačke. Poljskom, prema njegovim riječima, vladaju snage koje predstavljaju „otvorenu njemačku opciju“ i koje „guše lijepu Poljsku“.

U svom govoru Czarnek je više puta ulazio u konfrontaciju s Njemačkom. Tako je predložio izgradnju nove luke na Baltičkom moru jer bi to značilo „više novca za Poljsku, a manje za Njemačku“. Istodobno je uvjeravao da ne pati od antinjemačke fobije. „Poljaci žele partnere, ne žele biti sluge ili robovi“, poručio je i dobio dug aplauz.

Protiv klimatske politike EU i sporazuma Mercosur

Czarnek je odbacio klimatsku politiku Europske unije, posebno sustav trgovanja emisijama štetnih plinova (ETS), kao i sporazum Mercosur. Temelj energetske sigurnosti Poljske, rekao je, jest poljski ugljen. „Projektu ljevice u Bruxellesu" suprotstavio je „pravu, normalnu Poljsku".

Naglasio je kako normalnu obitelj čine muškarac i žena, djed i baka, a kritizirao je istospolne brakove. „Zašto onda brak samo između dva muškarca, a ne između tri ili četiri?“, rekao je podrugljivo.

Czarnek zagovara tradicionalnu ulogu žene kao „majke koja odgaja djecu kao domoljube", a to je ujedno i „rješenje za demografsku krizu“. U Poljskoj je 2025. rođeno najmanje djece od kraja Drugog svjetskog rata. Istodobno je tvrdio da PiS nipošto nije protiv žena. „Mi smo Bogorodicu proglasili kraljicom Poljske", naveo je kao dokaz.

Sikorski: dobar kandidat za Afganistan

Kandidat PiS-a podržao je nastavak pomoći Ukrajini, ali je optužio vlasti u Kijevu za nezahvalnost i „drskost" jer blokiraju ekshumaciju poljskih žrtava iz Drugog svjetskog rata.

„Ministar Czarnek bio bi dobar kandidat za premijera – ali ne u Poljskoj, nego u Afganistanu", izjavio je poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski u Varšavi. „Tamo se njegove ideje o obrazovanju i politici prema ženama već provode“, dodao je političar iz Tuskove stranke.

Kaczyński protiv konkurencije s krajnje desnog spektra

Prema premijeru Tusku, PiS se izborom Czarnka približio krajnje desnim strankama: Konfederaciji slobode i neovisnosti i Konfederaciji poljske krune. „Morat ćemo se boriti protiv triju konfederacija. Nema razloga za paniku, ali ih ne treba podcijeniti. Jedno je sigurno: 2027. u Poljskoj je na kocki sve“, napisao je premijer na mreži X.

Zbog pada popularnosti, glavni cilj PiS-a je vratiti desne birače, objašnjava politolog Olgierd Anusewicz sa Sveučilišta u Varšavi. „Czarnek to može postići“, rekao je za agenciju PAP.

PiS odustaje od političkog centra

„Kaczyński se time odriče svih pokušaja da pridobije birače iz centra“, komentira Estera Flieger u dnevnom listu Rzeczpospolita. „Czarnek nema ništa za ponuditi srednjoj klasi i mladim Poljacima.“

Godinama PiS nije imao konkurenciju koja je još desnije orijentirana od nje same. Sada, međutim, u obliku dviju „konfederacija" postoje dvije uspješne krajnje desne grupacije koje dovode u pitanje dominaciju stranke Jarosława Kaczyńskog. Na parlamentarnim izborima 2023. PiS je dobio 35 posto glasova, a sada u anketama jedva doseže 20 posto. Dvije krajnje desne stranke zajedno imaju sličan rezultat.

Kaczyńskog posebno zabrinjava rastuća podrška stranci Konfederacija poljske krune. Njezin lider Grzegorz Braun otvoreno iznosi antisemitske, antieuropske i antiukrajinske stavove, a negira čak i Holokaust. Moguće je da PiS, čak i ako pobijedi 2027. godine, ne bi mogao formirati većinsku vladu bez Braunove stranke. Zato Kaczyński radikalnijom retorikom planira pridobiti birače ekstremne desnice.

„Czarnek svojim ekstremnim idejama može vratiti ekstremne birače“, piše Dominika Wielowieyska u listu *Gazeta Wyborcza*. On je „radikalan, homofoban i nacionalistički“.

Moguće pogoršanje odnosa s Njemačkom

Czarnek kao premijer mogao bi pogoršati odnose s Njemačkom, koja mu je omiljeni politički protivnik. Kao ministar obrazovanja 2022. smanjio je nastavu njemačkog jezika za njemačku manjinu u Poljskoj s tri na jedan sat tjedno. Tu je odluku godinu kasnije povukao. Tvrdio je da je time želio izvršiti pritisak na njemačku vladu da poveća financiranje nastave poljskog jezika u Njemačkoj.

Czarnek je također godinama blokirao odobrenje njemačko-poljskog udžbenika povijesti. Četvrti i posljednji tom tog međunarodno priznatog projekta, prema mišljenju njegovih stručnjaka, bio je iz poljske perspektive „nedovoljno patriotski".

Nakon nominacije za PiS-ovog kandidata za premijera Czarnek je pozvao svoje pristaše na „juriš“ u borbi za Poljsku. Već u ponedjeljak (9.3.) najavio je zakon kojim bi se PDV na gorivo smanjio s 23 na 8 posto. Zbog rata s Iranom cijene goriva na poljskim pumpama dosegle su rekordnih 8 zlota (1,87 eura).

Ministrica gospodarstva Katherina Reiche počela je „najvažnijim vijestima“. „Energetska opskrba Njemačke je zajamčena“, rekla je u srijedu (11. ožujka), objavljujući da su otvorene naftne rezerve zemlje.

Na benzinskim postajama vozači nailaze na cijene koje su već u velikoj mjeri probile psihološku granicu od dva eura po litri benzina ili dizela. Tko mora natočiti gorivo na autocesti, gdje su cijene u pravilu uvijek više, nailazi i na 2,5 eura. Cijene su za desetak dana rata u Iranu porasle za 30 posto.

A ipak, kaže Reiche, nafte u Njemačkoj ima dovoljno. Za plin također ne brine, jer tek četiri posto ukupne potrošnje EU-a dolazi iz zaljevskog područja u kojem se sada ratuje.

Benzinske postaje pod povećalom

Demokršćanska političarka ima osjetljiv i nezahvalan posao smirivanja javnosti i gospodarstva. Vjerojatno je zato odmah reagirala kada je Međunarodna agencija za energiju (MAE) zamolila članice da puste na tržište 400 milijuna barela sirove nafte i tako stabiliziraju cijene. Riječ je o najvećem puštanju rezervi u povijesti koje je zatražila MAE.

MAE obvezuje 32 članice – uglavnom zapadne zemlje – da u svakom trenutku imaju rezerve nafte dovoljne da u prosjeku mogu izdržati 90 dana bez uvoza ijedne kapi.

Njemačka u, pretežno podzemnim skladištima, ima oko 19,5 milijuna tona nafte. Sada u promet pušta oko 2,4 milijuna tona – što je otprilike desetodnevna ukupna potreba cijele zemlje.

Vlada će također pokušati smanjiti pritisak cijena na potrošače tako što bi, po uzoru na Austriju, bilo dopušteno da cijene rastu samo jednom dnevno, dok bi se mogle snižavati neograničen broj puta.

U Njemačkoj je inače uobičajeno da benzinske postaje mijenjaju cijene više puta dnevno, ovisno o dobu dana, navali kupaca, dolasku vikenda ili praznika, kao i u odnosu na konkurenciju koja posluje u blizini.

Uz to bi Zavod za zaštitu tržišnog natjecanja trebao pomnije pratiti eventualne zlouporabe pri povećanju cijena.

Kap u moru

Dnevno se u svijetu crpi oko sto milijuna barela nafte. Petina prolazi kroz Hormuški tjesnac koji je Iran zatvorio otkako su SAD i Izrael započeli napade. Navodno je Iran postavio i podvodne mine. Ako je to točno, teško da će Hormuški tjesnac uskoro biti plovan.

Posezanje za rezervama nafte u toj je situaciji „smisleno, ali nije čarobni štapić“, kaže ekonomist Marcel Fratzscher iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja. Ako tjesnac ostane blokiran, rezerve nafte bile bi „kap u moru“, dodaje on.

Od ruskog napada na Ukrajinu i izostanka jeftinijeg plina, cijene energenata u Njemačkoj ionako su visoke. Previsoke, kažu gospodarstvenici.

Aktualna vlada kancelara Friedricha Merza obećala je oporavak gospodarstva i nade polaže u 500 milijardi eura ulaganja u infrastrukturu u narednim godinama – još toliko uložit će u vojsku.

Koliki je račun?

Fratzscher procjenjuje da će rat na Bliskom istoku „usporiti, ali ne i zaustaviti oporavak“ njemačkog gospodarstva. Cijena rata u Iranu bit će oko 0,1 do 0,2 posto manji rast BDP-a, ali to, kaže Fratzscher, samo pod uvjetom da cijene energenata ne nastave divljati i da se normaliziraju već od drugog tromjesečja.

Drugi ekonomisti su pesimističniji. „Ako svjetskom gospodarstvu dulje bude nedostajalo dvadeset posto kapaciteta nafte i plina, to bi bio snažan udarac“, rekao je Gabriel Felbermayr za dnevnik Handelsblatt.

Njegov Institut njemačkog gospodarstva procjenjuje da bi cijena od 100 dolara po barelu za Njemačku značila 0,3 posto manji BDP ove godine, a čak 0,6 posto sljedeće.

Rakete se prodaju ali automobili ne

Kancelaru Merzu trebaju dobre vijesti s ratišta. „Njemačka i Europa nemaju interes za beskrajnim ratom“, rekao je. Nitko ne želi da se iranska državnost raspadne niti da se Iran ekonomski uguši, kaže. „To se tiče i naše sigurnosti, naše opskrbe energijom, a možda i kretanja migracija."

Nova nesigurnost pogađa njemačko gospodarstvo koje ionako pamti i bolje dane. Posebno su pogođene grane koje troše mnogo energije, a važne su izvozne industrije – kemijska industrija, proizvodnja metala, strojeva…

Što se tiče najvažnije, automobilske industrije, ona je već u velikoj krizi. Upravo je Volkswagen objavio da do 2030. ukida 50.000 radnih mjesta u Njemačkoj. Porsche bilježi pad dobiti od 91 posto.

Dobre brojke sada bilježe samo proizvođači oružja. Düsseldorfski koncern Rheinmetall dodatno je poguran ratom u Iranu. Njegov čelnik Armin Papperger kaže da je potražnja za protuzračnim raketama ogromna. „Tijekom vikenda telefoni nisu prestajali zvoniti."

Jedna od slika koje vise u sjedištu njemačke obavještajne službe (BND) u Berlinu prikazuje jednostavnu površinu oker-žute boje. Djelo se zove „Victor“. To je bilo kodno ime jednog izvora Savezne obavještajne službe za inozemstvo (BND) koji se smatra jednim od najvećih uspjeha njemačke vanjske obavještajne službe: Leonid Kutergin.

Kutergin, pukovnik u sovjetskoj tajnoj službi KGB, bio je zadužen za špijunažu protiv Savezne Republike Njemačke. On se kao informant ponudio 1970. godine u konzulatu Zapadne Njemačke u Salzburgu. Tijekom 15 godina dostavljao je vrijedne interne informacije iz Moskve.

Slika koja treba podsjećati na ovaj vrhunski izvor moderna je umjetnost, ali djeluje kao relikt iz prošlih vremena – vremena kada je BND bio ofenzivniji i uspješniji.

BND ide u rizičnije operacije

Kad bi se pitao predsjednik BND-a Martin Jäger, služba bi se što prije ponovno trebala upustiti u takve rizične operacije.

„Namjerno i dosljedno ćemo preuzimati veće rizike“, najavio je Jäger u Bundestagu.

Sada je jasno da novi šef njemačke vanjske obavještajne službe misli ozbiljno.

Prema istraživanjima novinara WDR-a, NDR-a i dnevnika Süddeutsche Zeitung, Jäger je već pokrenuo veliku promjenu u BND-u. Služba treba prikupljati više informacija, zbog čega se trenutno brzo reorganizira. I to čak i prije nego što na snagu stupi novi zakon koji bi joj mogao dati šira ovlaštenja – na čemu trenutno radi njemačka vlada.

Dosadašnjih šest velikih sektora BND-a bit će smanjeno na pet. Trenutačno se ukida sektor F („obavještajne sposobnosti“), što je iznenadilo neke zaposlenike, jer je taj sektor bio zadužen, između ostalog, za kontakte s drugim institucijama u zemlji i inozemstvu.

Reorganizacija špijunaže

Vodstvo BND-a želi reorganizirati špijunažu protiv određenih država. Ona će biti organizirana u takozvane jedinice „Mission Center“. Istodobno će obavještajne jedinice BND-a u njemačkim veleposlanstvima diljem svijeta biti više uključene u prikupljanje informacija.

Cilj je da se informacije dobivaju brže i u većem opsegu. Moto je: pribavljati, pribavljati, pribavljati!

Promjene, međutim, neće pogoditi samo špijune diljem svijeta, nego i središnjicu BND-a u Berlinu. Veliki sastanci o sigurnosnoj situaciji više se neće održavati samo jednom tjedno, nego bi se ubuduće trebali održavati svakodnevno. Prema navodima iz BND-a, to je nužno zbog vrlo dinamične svjetske političke situacije.

BND bi ubuduće trebao češće obavještavati javnost o svojim saznanjima, primjerice preko društvenih mreža. Prvi kratki izvještaji o ruskoj vojnoj industriji i ekonomskoj situaciji u Rusiji već su objavljeni.

Na upit novinara BND nije želio komentirati aktualne promjene. Glasnogovornica je rekla: „Savezna obavještajna služba se u načelu ne izjašnjava javno o pitanjima koja se tiču obavještajnih saznanja ili aktivnosti.“

Takve informacije BND prije svega dostavlja vladi i nadležnim odborima Bundestaga.

Još jedna strukturna reforma

Reorganizacija institucije s oko 6.500 zaposlenih za mnoge dolazi iznenada. Jer 2021. BND je već prošao kroz veliku reorganizaciju. Jedna konzultantska tvrtka izradila je koncept i naplatila više milijuna eura kako bi služba postala učinkovitija.

Međutim, nova struktura i promjene u kadrovima izazvale su nezadovoljstvo među zaposlenicima, a atmosfera u službi posljednjih godina bila je sve samo ne dobra. Zato sada slijedi još jedna velika reforma.

Bivši pripadnici BND-a tvrde da je služba tijekom mnogih godina zanemarivala svoju osnovnu djelatnost: regrutiranje i vođenje ljudskih izvora (špijuna). Posebno u osjetljivom području kontraobavještajne špijunaže, kada je cilj da se neprijateljski agenti preokrenu i rade za drugu stranu.

Druge službe koriste kreativne metode. Američka CIA (Central Intelligence Agency) i britanska MI6 objavljuju profesionalno producirane video-oglase i šifrirane kontaktne obrasce, pozivajući kineske i ruske državne službenike, obavještajce i vojnike da se jave kao informanti.

Velik rizik

Regrutiranje informanata u autoritarnim državama poput Rusije ili Kine smatra se izuzetno rizičnim. Ako se špijuni tamo otkriju, prijeti im dugogodišnji zatvor, pa čak i smrtna kazna.

S druge strane, pripadnici BND-a koji budu uhvaćeni u pokušaju regrutiranja smatraju se „kompromitiranima“ i obično moraju biti povučeni iz zemlje. To je velik rizik i ogroman potencijal za neugodne medijske skandale.

Zbog toga se BND posljednjih godina, kako kaže bivši predsjednik BND-a Gerhard Schindler, sve više oslanjao na tehničko prikupljanje podataka – nadzor interneta i telefona, kao i hakiranje računala. Dodao je da se vjerovalo kako se tehnologijom može nadoknaditi nedostatak ljudskih izvora.

Ipak, dobro postavljen i dugoročno vođen agent, primjerice u stranoj vladi ili obavještajnoj službi, često može pružiti mnogo vrjednije informacije.

Primjer „Viktora"

Baš kao nekada Leonid Kutergin, kodnog imena „Viktor“. On je više od desetljeća špijunirao sovjetski KGB za BND. Kada je tijekom 1980-ih postojala opasnost da bude otkriven, evakuiran je iz Moskve.

Kutergin je dobio novi identitet i novi život. Nikada se nije vratio u Moskvu i umro je u egzilu.

Florian Flade, WDR i Jörg Diehl, WDR/NDR

Opet više nuklearne energije u Europi? Za to se zalaže šefica Europske komisije Ursula von der Leyen. Ona je na nuklearnom samitu kod Pariza početkom tjedna kao „stratešku grešku“ opisala okretanje leđa atomskoj energiji u pojedinim državama Europske unije.

Hvalila je tu energiju kao pouzdanu, povoljnu i uz male emisije štetnih plinova. Von der Leyen je najavila financijsku pomoć EU-a za izgradnju nuklearnih centrala.

Za šeficu Europske komisije se tako zatvara i obiteljski krug. Još je njezin pokojni otac Ernst Albrecht, također član CDU-a, sedamdesetih bio premijer Donje Saske i zalagao se da se u toj pokrajini napravi odlagalište radioaktivnog otpada.

Nije uspio. Mjestašce Gorleben, gdje je trebalo biti odlagalište, do danas je ostalo simbol borbe stotina tisuća prije svega mladih ljudi protiv atomske energije. Radioaktivni otpad nikad nije tamo skladišten.

Vječita debata

Von der Leyen ni danas nema ključnu podršku u svojoj stranci, njemačkoj CDU. Bila je bliska bivšoj kancelarki Angeli Merkel koja je prije 15 godina, pod utiskom havarije u japanskoj Fukušimi, odlučila krenuti u proces "opraštanja" od atomske energije.

Posljednja nuklearka je skinuta s distributivne mreže prije tri godine. Građene su od 1961. godine i u jednom trenutku je 37 reaktora davalo čak 30 posto njemačke struje.

Napuštanjem te logike nikad nisu svi bili zadovoljni. Posebno zbog veće ovisnosti od uvozne nafte i plina, što uvijek prate ćudi kolebanja svjetskih cijena, sukoba i geopolitičkih računica. Debate bi se po pravilu užarile – recimo, nakon ruskog napada na Ukrajinu, ili sada, po udaru na Iran – da bi onda brzo zgasle.

Sada savezni kancelar Friedrich Merz, i on stranački kolega Ursule von der Leyen, ponavlja da „nije moguće“ vratiti se energiji koju su prethodne vlade ugasile. „Žalim zbog toga, ali tako je, i moramo se koncentrirati na energetsku politiku koju imamo“, rekao je Merz u utorak (10. ožujka).

Teoretski ima većine...

Tehnički gledano, pokretanje reaktora nije mačji kašalj. Ali, prije svega, Merz zna da u ovom sazivu parlamenta nema većinu za takav korak. Odnosno – imao bi je ako bi zastupnici njegove Unije digli ruke sa zastupnicima desničarske Alternative za Njemačku (AfD).

Za Merza bi to bio ulazak u duboko zaleđe u kojem se već jednom opekao. Sada kategorično isključuje bilo kakvu suradnju ili pravljenje većine oko neke teme s AfD-om, koja je u dijelovima pod prismotrom zbog desnog ekstremizma.

U samoj saveznoj vladi, manji partner, socijaldemokrati (SPD), jasno odbacuje ideju povratka nuklearnoj energiji. Ministar zaštite okoliša Carsten Schneider (SPD) podsjetio je na „milijarde poreznog novca" koliko je koštao rad nuklearnih elektrana.

„Treba izvući zaključke ako jedna rizična tehnologija nakon 75 godina i dalje visi nad državnim loncem, a uz to postoje bolje alternative“, rekao je on.

Privatnike to ne zanima

Schneider je lakonski odbacio ideje Bruxellesa o polaganju prije svega na male mobilne modularne reaktore. „Te male atomske centrale se desetljećima najavljuju, ali ne uspijevaju se nametnuti. Umjesto toga, stalno vape za subvencijama."

U tome je dobio jak glas podrške u liku Markusa Krebbera, šefa najvećeg njemačkog opskrbljivača strujom RWE. „Kako sada stvari stoje, nezamislive su privatne investicije u male modularne reaktore“, rekao je on za Politico.

Na svijetu nema, dodao je Krebber, dobavljača koji bi danas ponudio sagraditi takav reaktor po fiksnoj cijeni. Sve u svemu – privatnom sektoru ne pada na pamet da se bakće modularnim reaktorima.

Za razliku od Njemačke, u drugim zemljama EU-a se razmišlja o jačanju nuklearnih kapaciteta. Prije svega u atomskoj zemlji Francuskoj gdje radi 57 reaktora.

Francuzi su utemeljili kružok petnaest članica EU-a koje se zalažu za još (više) reaktora. Među njima su Švedska i Italija, dok njemački stav dijele recimo Španjolska i Austrija.

Sindikat pilota zrakoplovne kompanije Lufthansa, Cockpit, planira u četvrtak i petak stupiti u štrajk. Pogođeni su putnički i teretni letovi Lufthanse koji polijeću s njemačkih zračnih luka od četvrtka u 00:01 do petka u 23:59. Iz mjera su izuzeti letovi prema Bliskom istoku.

Sindikat pilota Lufthanse Vereinigung Cockpit pozvao je više od 5.000 zaposlenih na štrajk. Pogođeni su letovi matične tvrtke Lufthansa i njezine teretne podružnice Lufthansa Cargo. Kod regionalne podružnice CityLine štrajkat će se samo u četvrtak.

Pozadina su neuspješni pregovori o plaćama u tvrtki CityLine te o kolektivnim mirovinskim aranžmanima u matičnoj kompaniji Lufthansa i njenoj teretnoj podružnici Lufthansa Cargo.

Eurowings leti (do daljnjeg)

Prema najavama, koncern će najkasnije do 14 sati predstaviti zamjenski red letenja za razdoblje štrajka. Zbog toga je pokrenut interni poziv kako bi se, unatoč štrajku, mogla ponuditi minimalna razina letova.

Operatori koji nisu zahvaćeni štrajkom — Discover Airlines i Lufthansa City Airlines — odradit će svoj program prema planu i po mogućnosti preuzeti dodatne letove. Putnici s aerodroma u Hamburgu i Hannoveru moraju računati ponajprije na ograničenja u domaćem zračnom prometu prema Frankfurtu i Münchenu.

Na linije Eurowingsa, Lufthansine podružnice, štrajk neće utjecati. Ondje do ponedjeljka (16. ožujka) traje glasanje o mogućem budućem štrajku.

Bliski istok izuzet iz štrajka

Prema navodima sindikatu pilota, neće se štrajkati na letovima prema trenutačnim kriznim područjima na Bliskom istoku. To se odnosi na destinacije u Egiptu, Azerbajdžanu, Bahreinu, Iraku, Izraelu, Jemenu, Jordanu, Kataru, Kuvajtu, Libanonu, Omanu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Međutim, mnoge od tih destinacija Lufthansa trenutačno ionako ne opslužuje.

Letovi za Dubai, Abu Dhabi, Amman, Erbil, Bejrut, Tel Aviv i Damman obustavljeni su, prema navodima Lufthanse, do najmanje 15. ožujka, a možda i duže. Trenutno se leti samo u Rijad i Jeddu u Saudijskoj Arabiji.

U prvom štrajku otpalo gotovo 800 letova

Piloti Lufthanse već su jednom s istim zahtjevima štrajkali 12. veljače. Prema podacima kompanije, tada je moralo biti otkazano 800 letova, a pogođeno je bilo oko 100.000 putnika. Pozadina štrajka u Lufthansa i Lufthansa Cargo je spor oko uvjeta mirovninskog ugovora unutar kompanije.

Uprava Lufthanse kritizira najavu štrajka i govori o ekstremno oštroj i nerazmjernoj mjeri. Direktor za kadrove Michael Niggemann kaže da „ova eskalacija ni na koji način nije razumljiva.“ To se posebice odnosi na vrijeme u kojem rat s Iranom uzrokuje novu razinu geopolitičke nesigurnosti.

Niggemann je sindikatu ponovno ponudio razgovore o cjelovitom rješenju. „Umjesto da štrajkovima dodatno pogoršavamo razvojne mogućnosti Lufthanse Classic, trebali bismo započeti razgovore o modernizaciji i budućoj veličini flote, što ima izravan i neposredan utjecaj na karijerne perspektive pilotkinja i pilota.“ Kompanija navodi kako i dalje ostaje spremna na pregovore s pilotima.

Gotovo svaka osma osoba koja živi u Njemačkoj barem je jednom tijekom 2022. godine doživjela diskriminaciju. To je rezultat studije „Kako Njemačka doživljava diskriminaciju“ koju je u Berlinu predstavila povjerenica njemačke vlade za borbu protiv diskriminacije, Ferda Ataman. Drugim riječima: oko devet milijuna ljudi u Njemačkoj na vlastitoj je koži iskusilo kako je biti diskriminiran zbog vanjskih obilježja.

„Jedna kao Vi je ovdje krala"

A kakav je to osjećaj za pogođene, bolje pokazuju pojedinačni primjeri nego same brojke. Ferda Ataman je u Berlinu ispričala priču o Sari, crnoj ženi koja joj je navela svoje iskustvo: „Dok je kupovala u supermarketu, prišla joj je jedna radnica i iznenada počela pretresati njezina kolica za bebu. Nije tražila dopuštenje, nije pokazala obzir prema djetetu u kolicima. Nije postojao nikakav očigledan razlog za pretres. Kada ju je Sara pitala što to treba značiti, radnica je rekla: ‘Oprostite, ali jedna kao vi je nedavno ovdje krala.’“

„Diskriminacija u Njemačkoj nije izolirani slučaj“

Mnogi slučajevi poput Sarinog uključeni su u studiju koju je objavio Njemački centar za istraživanje integracije i migracija. Istraživači su koristili podatke iz reprezentativnog socio-ekonomskog panela iz 2022. godine – ankete o različitim društvenim pitanjima u kojoj je sudjelovalo oko 30.000 ljudi.

Rezultati su poražavajući. Ferda Ataman zaključuje: „Diskriminacija u Njemačkoj nije izolirani slučaj, nego masovna pojava. Ne događa se na margini društva, nego usred svakodnevice – na poslu, u školi, pri traženju stana ili u kupnji“ – kao u Sarinom slučaju.

Polovica žrtava ništa ne poduzima

Diskriminacija prema većini osobnih obilježja zabranjena je Zakonom o općem jednakom postupanju – AGG, koji postoji već oko 20 godina. Međutim, to žrtvama često ne pomaže.

Prema studiji, više od polovice ispitanika koji su doživjeli diskriminaciju nije poduzelo ništa. Oko 30 posto izravno je suočilo osobu koja ih je diskriminirala, dok je samo tri posto pokrenulo pravni postupak.

Jedna od rijetkih osoba koje su pokrenule sudski postupak je Humaira Waseem, učiteljica rođena u Njemačkoj i majka dvoje djece. Kada je preko agencije tražila stan, njezin je zahtjev odbijen. Kada je pokušala ponovno s drugim imenom, dobila je termin za razgledavanje stana.

Zbog toga je tužila agenciju i na kraju dobila spor. Savezni sud u Karlsruheu presudio je da Waseem ima pravo na odštetu od 3.000 eura na temelju zakona.

Ovaj primjer pokazuje da diskriminacija, primjerice zbog imena ili podrijetla, može imati ozbiljne posljedice, poput velikih poteškoća pri pronalasku stana. Ferda Ataman naglašava da diskriminacija negativno utječe na: sudjelovanje na tržištu rada, društveni život, zdravlje i dobrobit, povjerenje u društvo i osjećaj pripadnosti Njemačkoj.

Najčešći razlog diskriminacije su porijeklo i rasizam

Studija je istražila i zašto ljudi misle da su diskriminirani. Njih 42 posto smatra da je razlog njihovo porijeklo ili rasne predrasude. Gotovo 24 posto navodi spol – uglavnom žene. Drugi razlozi su dob, religija ili bolest. Ipak, najveća skupina su ljudi koji smatraju da su diskriminirani zbog porijekla ili boje kože.

Ataman smatra da je broj slučajeva diskriminacije danas vjerojatno još veći, jer su podaci iz 2022. prikupljeni tijekom pandemije, kada su mnoge institucije bile zatvorene, a ljudi rjeđe mijenjali posao ili tražili stan. Sada želi da se u zakon uključe dodatne kategorije, poput državljanstva, kao osnove za zabranu diskriminacije.

Prema njezinim riječima, Njemačka ima veliki zaostatak u borbi protiv diskriminacije. Primjerice, belgijske vlasti pružaju i pravnu zaštitu žrtvama, dok institucija kojom Ataman upravlja može davati samo savjete. Prema njenoj procjeni, svakodnevna diskriminacija manja je u engleskom govornom području i skandinavskim državama nego u Njemačkoj.

Savezna kancelarija za borbu protiv diskriminacije neovisna je institucija u okviru njemačkog Ministarstva obrazovanja, a Ferda Ataman je od 2022. godine vladina povjerenica za ovo područje.

Kako je u utorak (10.3.) priopćio koncern Volkswagen, najveći europski proizvođač automobila, čiji brendovi uključuju između ostalih i Porsche, Audi, Škodu ili Seat, neto dobit je u prošloj godini gotovo prepolovljena u odnosu na prethodnu i pala je na 6,9 milijardi eura. To je najniži rezultat od dizelskog skandala 2016. godine. „Godina 2025. bila je obilježena geopolitičkim napetostima, carinama i visokom konkurentskom intenzitetu“, dao je kao objašnjenje za taj sunovrat financijski direktor Arno Antlitz.

Porsche stvara probleme

Za pad dobiti proizvođač automobila krivi dobrim dijelom i probleme poznatog proizvođača sportskih automobila Porschea, koji je važan dio koncerna VW i ranije je uvijek donosio debelu zaradu. Prošle godine ona je, međutim, dramatično pala, za više od 90 posto.

Problemi za tvrtku iz Stuttgarta su se nazirali već 2024. ,no prošle je godine situacija postala još teža: poslovanje u Kini je zapelo, carine u SAD-u koštale su mnogo novca, a električni modeli poduzeća nailazili su na znatno manji odaziv nego što se očekivalo. Bivši šef Porschea Oliver Blume stoga je prije svog odlaska potpuno preokrenuo strategiju – veća ponuda modela s motorima s unutarnjim izgaranjem trebala bi ponovno dati zamah prodaji.

No taj zaokret isprva je bio vrlo skup. Samo za to je nastao trošak od oko 2,4 milijarde eura. Porsche je naime snažno ulagao u električne automobile, davao prioritet e-modelima, a modeli s unutarnjim izgaranjem trebali su postupno nestati iz ponude. Promjena smjera sada zahtijeva prilagodbu projekata i otpise. Također se planirala izgradnja vlastite tvornica baterija. Taj se projekt sada ukida, uz trošak od oko 700 milijuna eura.

Ukupni izvanredni troškovi iznosili su oko 3,9 milijardi eura – jer su i američke carine donijele oko 700 milijuna eura dodatnih izdataka. U automobilskoj djelatnosti – dakle bez financijskih usluga – dobit prije oporezivanja iznosila je tek 90 milijuna eura.

Ukidanje 50.000 radnih mjesta

No čak i očišćena od posebnih negativnih faktora poput otpisa u Porscheu, profitna marža Volkswagena za cijelu godinu iznosila je samo 4,6 posto, izvjestio je koncern u utorak. Ako se isključe troškovi carina, marža raste na još uvijek niskih 5,5 posto.

To „dugoročno nije dovoljno“, rekao je Antlitz. Volkswagenu na taj način nedostaje sredstava za investicije koje bi omogućile bolje poslovanje u budućnosti. Za 2026. godinu koncern očekuje između 4,0 i 5,5 posto.

U tom kontekstu VW će i dalje „dosljedno“ smanjivati troškove, naglasio je Antlitz. U Njemačkoj će se stoga ukinuti dodatna radna mjesta: „Ukupno bi do 2030. trebalo ukinuti oko 50.000 radnih mjesta u cijelom Volkswagen koncernu u Njemačkoj“, rekao je član uprave Oliver Blume u pismu dioničarima. Krajem 2024.

VW je sa sindikatima već dogovorio ukidanje 35.000 radnih mjesta u Njemačkoj do 2030., ponajprije u matičnom brendu VW. Sada bi rezovi trebali zahvatiti i Audi, Porsche te softversku podružnicu Cariad.

Pad prodaje

Prihodi koncerna ostali su 2025. uglavnom stabilni, na gotovo 322 milijarde eura (minus 0,8 posto). Volkswagen je diljem svijeta zapošljavao 662.900 radnika – 2,4 posto manje nego godinu ranije.

U prodajnim rezultatima koncern je 2025. zabilježio rast od pet posto u Europi i čak deset posto u Južnoj Americi. To, međutim, nije bilo dovoljno: na dva ključna tržišta je prodaja znatno pala. Tako je u Sjevernoj Americi Volkswagen prodao 12 posto manje vozila nego godinu dana ranije, a u Kini šest posto manje.

Ukupno je koncern time pao ispod i psihološki i ekonomski važne granice od devet milijuna prodanih vozila. Za usporedbu, japanski Toyota koncern uspio je unatoč globalnim trgovinskim napetostima u prošloj godini povećati prodaju i, uključujući podružnice Daihatsu i Hino Motors, isporučio je 11,3 milijuna vozila – dodatno povećavši svoju prednost nad konkurentom iz Wolfsburga kao najveći svjetski proizvođač automobila.

E-mobilnost nije otpisana

Pozitivno se kod Volkswagena razvijao udio potpuno električnih vozila – porastao je prošle godine na 22 posto u knjigama narudžbi - prodaja električnih automobila porasla je 55 posto. S tim trendom će VW nastaviti: u 2026. godini koncern će „pokrenuti pristupačnu elektromobilnost s premium tehnologijom“, najavio je izvršni direktor Blume.

Automobilski stručnjak Ferdinand Dudenhöffer iz Center Automotive Research (CAR) istaknuo je u utorak da su u Volkswagenu prošle godine donesene „važne odluke“. U Kini bi Volkswagen s vozilima razvijenima izravno u toj zemlji mogao „postići preokret“, no „najveći izazov“ ostaje Porsche. Ipak, 2026. bi „mogla postati godina stabilizacije u vrlo nestabilnom okruženju“, rekao je Dudenhöffer. Godina će biti „ne samo za VW koncern vrlo izazovna“.

Za Donalda Trumpa je izbor Mojtabe Khameneija za vrhovnog vođu Irana „greška“. Vodit će, kaže američki predsjednik, još većim problemima iste vrste, a pitanje je koliko će taj vladar „potrajati“, dodao je.

Arapski susjedi Irana bili su znatno suzdržaniji, najprije bez javnih priopćenja. „U zaljevskim prijestolnicama najprije žele steći jasnu sliku“, tumači Sebastian Sons, stručnjak za regiju u think-tanku CARPO u njemačkom Bonnu.

Khamenei važi za nastavljača politike svog oca, kaže Sons, a mnogi ga smatraju još tvrđim zbog bliskosti Revolucionarnoj gardi. No, u arapskim zemljama u pluseve ubrajaju to što mlađeg Khameneija „barem donekle znaju“, pa bi na duži rok mogli održavati kakve-takve odnose s Iranom.

„Niko u Zaljevu ne očekuje temeljnu promjenu kursa Irana“, kaže i Philipp Dienstbier, koji u Jordanu vodi ured Zaklade Konrada Adenauera, bliske njemačkim demokršćanima. „No on (Mojtaba Khamenei) do sada nije imao nijednu političku funkciju pa nitko doista ne zna kako će djelovati.“

Al Kuds al Arabi, list na arapskom koji izlazi u Londonu, bilježi da je u pitanju migracija moći „od dosadašnjeg religijskog establišmenta ka kompleksnom savezu mula, sigurnosnog aparata i vojske“.

Ogorčenje zbog iranskih udara

Zemlje u okruženju – Emirati, Saudijska Arabija i druge – našle su se na udaru iranske odmazde. To će se nastaviti „dokle god je potrebno“, rekao je sada iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči.

Iako Teheran insistira na tome da su na meti američke baze u regiji, širenje sukoba ostavlja traga i u javnom mnijenju susjednih zemalja.

„Kad Iran napada susjede, to čini po logici da je sukob sa susjednim zemljama jednostavniji i jeftiniji nego s udaljenim protivnicima poput Izraela i SAD-a“, piše katarski list Al Arabi al Džadid.

Time se pak zaljevske arapske zemlje još više zbližavaju. „Prijetnja od Irana traži regionalni dogovor“, kaže Dienstbier. Počevši od vrlo praktičnih stvari poput protuzračne obrane.

Ugrožen biznis-model

Mnogo toga je u igri. „Nijedna od zemalja Zaljeva nema interesa da rat potraje", pojašnjava Sons. „Na koncu trpi cijeli poslovni model regije."

To se, kažu sugovornici DW-a, vidjelo u diplomatskim naporima posljednjih godina. Saudijska Arabija je stišala rivalstvo s Iranom, a Oman i Katar su se pojavljivali kao posrednici u pregovorima sa SAD-om.

Ali, sada je to povjerenje narušeno, smatraju stručnjaci, i stvari se neće tako jednostavno vratiti na stanje od prije rata.

„Ta ranija diplomacija od 360 stupnjeva trebala je spriječiti da ova regija postane bojište“, kaže Sons. Sada se pokazalo da taj koncept nije idealan, a novi koncept još nije pronađen.

Baza Ramstein je svijet za sebe. Na zapadu Njemačke, u blizini mjesta Ramstein-Miesenbach, prostire se veliko vojno područje s pistama, hangarima i brojnim zgradama. Zračna baza izgleda poput malog grada usred ruralne pokrajine Porajnje-Falačka, strogo odvojena od okolnog brdovitog krajolika. I iako se Ramstein Air Base nalazi na njemačkom državnom teritoriju, ona uživa imunitet sličan stranom veleposlanstvu: njemački dužnosnici i političari smiju ući samo uz dopuštenje američkog zapovjednika.

Ovdje radi oko 9000 ljudi. To je najveća američka zrakoplovna baza u Europi. „Ramstein Air Base izuzetno je važno logističko čvorište za američku vojsku“, kaže bivši direktor NATO-a William Alberque u intervjuu za DW. „Baza se naziva i vratima prema Europi. Odavde letovi iz SAD-a idu dalje prema Africi te Bliskom i Srednjem istoku.“ Alberque također naglašava što Ramstein nije: „Ramstein nije čvorište za borbene operacije.“

Uz čisto vojne objekte, u blizini se nalazi i Landstuhl Regional Medical Center, najveća američka vojna bolnica izvan SAD-a. U cijeloj regiji živi oko 50.000 Amerikanaca sa svojim obiteljima. Imaju vlastite škole, trgovine i razne servise, a često se plaća u dolarima. Američke institucije imaju i veliki značaj za regionalno gospodarstvo.

Ramstein je postajao sve važniji

Sve je počelo 1952. na aerodromu koji je koristila Luftwaffe Adolfa Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata, a koji je američka vojska osvojila 1945. pred kraj rata. Aerodrom i upravna zgrada postupno su pretvoreni u sve veći kompleks za američke trupe u Njemačkoj, a kasnije i za NATO.

Od 1971. u Ramsteinu je stacioniran Military Airlift Command sa svojim transportnim zrakoplovima. Godine 1973. glavni stožer United States Air Forces in Europe premješten je iz Wiesbadena u Ramstein. Godinu dana kasnije Ramstein je dobio i NATO-ov zapovjedni centar za upravljanje zračnim snagama. Iz Ramsteina NATO nadzire raketnu obranu saveza te svemirske aktivnosti zemalja članica. NASA također povremeno koristi Ramstein za istraživačke letove.

Vjerojatno do 2005. – službeno to nikada nije bilo potvrđeno – u bazi su bile skladištene i nuklearne bombe, koje su prema procjeni stručnjaka te godine povučene. Danas se smatra da je baza Büchel u Eifelu jedino mjesto u Njemačkoj gdje se skladište američko nuklearno oružje. Službenih informacija o tome, naravno, nema.

Upravljanje borbenim dronovima

Sve veću važnost Ramstein dobiva zbog središta za upravljanje američkim borbenim dronovima. To je opetovano izazivalo rasprave o mogućem uplitanju Njemačke u ciljane likvidacije osumnjičenih terorista u Aziji i Africi.

O tom pitanju vodio se i sudski proces protiv njemačke države. Radilo se o smrtonosnim napadima dronova na mete u Jemenu koje su 2012. bile upravljane iz Ramsteina. Tužitelji su bila dvojica Jemenaca čiji su rođaci ubijeni u tim američkim napadima dronovima. Savezni ustavni sud presudio je 2025. da je Ramstein u tom slučaju bio zakonito korišten. Ali presuda nije značila otvorenu dozvolu za neograničenu vojnu uporabu Ramsteina.

Ramstein je dospio u fokus javnosti i zbog navodnih letova otetih osumnjičenika za terorizam preko američke baze u tajne zatvore.

Sastanci o podršci Ukrajini u Ramsteinu

Zračna luka redovito se koristi i za evakuacijske letove. Tako je Ramstein odigrao ključnu ulogu u evakuaciji ljudi iz Afganistana u ljeto 2021., nakon preuzimanja vlasti od strane talibana.

Nakon ruskog napada na Ukrajinu, neko su se vrijeme sastanci država saveznica Ukrajine održavali u Ramsteinu. Na njih je pozivao američki ministar obrane, a ne njemački – što je bio jasan pokazatelj tko ondje ima glavnu riječ. Ubrzo se udomaćio izraz „Ramstein-grupa“. Ti su sastanci prestali s dolaskom Donalda Trumpa na dužnost u siječnju 2025.

Trumpova prijetnja smanjenjem vojnika

Donald Trump je 2020. tijekom svog prvog predsjedničkog mandata zaprijetio masivnim smanjenjem američkih trupa stacioniranih u Njemačkoj. Obrazloženje: Njemačka ne plaća dovoljno za svoju obranu. To bi, naravno, pogodilo i Ramstein. Bivši zapovjednik američkih trupa u Europi, general Ben Hodges, tada je u časopisu Der Spiegel planove oštro kritizirao kao „kolosalnu pogrešku“ i rekao: „Odluka pokazuje da predsjednik nije razumio koliko su za američku sigurnost ključne američke trupe stacionirane u Njemačkoj.“

I na početku svog drugog mandata početkom 2025. Trump je doveo u pitanje američku vojnu prisutnost u Njemačkoj. No Njemačka je u međuvremenu drastično povećala svoje izdvajanje za obranu. Od dolaska kancelara Friedricha Merza u svibnju 2025. i njegovih brojnih posjeta Washingtonu, takve su izjave utihnule. Najkasnije s početkom najnovijih američkih napada na Iran u ožujku 2026. ponovno se pokazalo koliku ulogu Ramstein ima kao logistička baza u Europi.

Španjolska je privremeno zatvorila svoje baze za SAD jer njihova vlada smatra američke napade na Iran kršenjem međunarodnog prava. Njemačka Ljevica (Die Linke) zahtijeva isto i za Ramstein, iz istog razloga. Ali osim toga što kancelar Merz podržava američke operacije – bi li to pravno uopće bilo moguće?

„Bilo bi vrlo teško za njemačku vladu ograničiti američke operacije u Ramsteinu“, kaže bivši NATO-direktor William Alberque za DW. „Kad bi htjeli, mogli bi to učiniti, ali bilo bi vrlo neobično i ne vjerujem da oni to žele.“

Cijena nafte porasla je u ponedjeljak na gotovo 120 dolara po barelu nakon što je Izrael tijekom vikenda napao iransku energetsku infrastrukturu, a Teheran objavio da je Mojtaba Hamenei novi vrhovni vođa zemlje.

Napadi, koji predstavljaju značajnu eskalaciju desetodnevnog sukoba, izazvali su novi val straha na svjetskim energetskim tržištima. Cijena Brent sirove nafte dosegla je u jednom trenutku 119,50 dolara (103,30 eura) po barelu, da bi se kasnije vratila na oko 100 dolara.

Pogoršanje sukoba povećalo je rizik po energetsku infrastrukturu diljem Bliskog istoka, gdje se proizvođači već nose s problemom oštećenih postrojenja nakon iranskih napada te zatvaranjem Hormuškog tjesnaca kao najvažnije svjetske pomorske rute za izvoz nafte.

S obzirom na sve manji skladišni prostor za izvoz, DW analizira može li proizvodnja nafte u Zaljevu biti potpuno zaustavljena u roku od nekoliko dana.

Prijeti li zaustavljanje proizvodnje nafte?

Veliki proizvođači nafte poput Saudijska Arabija, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), Katara, Kuvajta i Bahreina izravno su pogođene američko-izraelskim ratom s Iranom.

Iran je uvukao zaljevske države u sukob napadima na energetska postrojenja, zračne luke, hotele i stambene četvrti, kao i na američke vojne baze u regiji. Ovi potezi izazvali su optužbe za “izdaju” i prijetnje mogućom vojnom odmazdom.

Dodatni pritisak stvara iranska de facto blokada Hormuškog tjesnaca — uskog prolaza između Irana i Omana koji povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i Arapskim morem. Tu je faktički zaustavljen sav promet, a tim se tjesnacem prevozi oko petina svjetske nafte, što ga čini kritičnom točkom u globalnoj trgovini energentima. Njegovo zatvaranje smatra se najgorim mogućim scenarijem za svjetska tržišta.

Skladišta su puna

S obzirom na to da su tankeri s naftom i LNG-om blokirani, proizvođači u Zaljevu se nadaju da će se tjesnac uskoro ponovno otvoriti.

Iako Saudijska Arabija i UAE imaju alternativne rute za izvoz dijela svoje energije preko Crvenog mora i Omanskog zaljeva, druge države Zaljeva ovise isključivo o sve manjem skladišnom kapacitetu. Zajedno, zaljevske zemlje mogu pohraniti oko 343 milijuna barela nafte kako bi kratkoročno odgodile neizbježno zaustavljanje proizvodnje, procjenjuju analitičari američka banke JP Morgan.

Međutim, oko 15 milijuna barela sirove nafte dnevno, plus više od 4 milijuna barela dnevno rafiniranih proizvoda poput benzina, dizela i kerozina, normalno prolazi kroz Hormuški tjesnac. JP Morgan smatra da su zaljevske države imale samo 22 dana skladišnog kapaciteta kada je rat eskalirao 28. veljače.

Moguć prekid proizvodnje

Irak, koji je imao skladišta samo za šest dana proizvodnje, vjerojatno je već iscrpio svoje kapacitete, što je prošlog tjedna dovelo do smanjenja proizvodnje od oko 1,5 milijuna barela dnevno. Rystad Energy, norveška istraživačka kompanija, upozorila je u ponedjeljak da iračka preostala naftna polja “stoje pred neposrednim, gotovo sigurnim zatvaranjem”.

Saudijska Arabija imala je 66 dana skladišta 28. veljače, prema JP Morganu, pod pretpostavkom da kraljevstvo može preusmjeriti dio svog izvoza putem alternativnih ruta. Rystad Energy vjeruje da Saudijci zapravo imaju samo “7 do 9 dana efektivnog vremena prije prisilnog smanjenja proizvodnje”.

Saudi Aramco preusmjerava što je moguće više nafte prema Crvenom moru, do luke Yanbu, dok UAE prebacuju dio svog izvoza preko Fujairaha, koji je, međutim, također bio meta iranskih napada.

Ove alternative pokrivaju samo trećinu količina koje inače prolaze kroz tjesnac.

U ponedjeljak (9.3.) je list Financial Times, pozivajući se na podatke Kayrrosa, izvijestio da Saudijska Arabija očito smanjuje proizvodnju unatoč dodatnom skladišnom kapacitetu. Ove informacije potvrdili su i Bloomberg News te agencija Reuters. Istovremeno je nizozemska banka ING navela je da su i Kuvajt i UAE počeli smanjivati proizvodnju nafte.

Ponovno pokretanje proizvodnje, čak i nakon privremenog zastoja, može biti izazovno i zahtijevati od nekoliko dana do nekoliko tjedana, dok dugotrajniji prekid nosi rizike poput kvarova opreme ili geoloških problema.

Cijena nafte raste

Potpun prestanak proizvodnje i izvoza u većem dijelu Zaljeva gotovo bi sigurno doveo do znatno viših cijena, budući da ta regija čini oko jedne trećine svjetskog pomorskog izvoza sirove nafte. Katarski ministar energetike rekao je za Financial Times da bi cijena sirove nafte mogla porasti i do 150 dolara po barelu ako se sukob uskoro ne riješi i ako dođe do prisilnog zaustavljanja proizvodnje.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) upozorila je u ponedjeljak da bi “dugotrajni poremećaji u opskrbi” mogli preokrenuti tržište iz stanja “značajnog viška”, koji traje od početka prošle godine, “u deficit”.

Velika oštećenja energetskih postrojenja u Zaljevu

Nakon što su iranski dronovi 2. ožujka gađali najveću saudijsku rafineriju, Ras Tanuru, saudijske su vlasti zatvorile postrojenje kako bi procijenile štetu. Ta rafinerija ima kapacitet prerade od 550.000 barela dnevno i jedno je od glavnih izvoznih čvorišta sirove nafte.

Istoga dana, Iran je također napao katarsko postrojenje Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG). QatarEnergy je obustavio proizvodnju i proglasio force majeure — klauzulu u ugovorima koja omogućuje kompanijama da izbjegnu ispunjenje obveza isporuke zbog rata ili prirodnih katastrofa.

Iako se iranski predsjednik Masoud Pezeshkian u subotu (7.3.) ispričao zaljevskim susjedima i obećao prekid napada, sporadični udari su se nastavili. Tako je u ponedjeljak u noćnom napadu dronom pogođen bahreinski otok Sitra, uključujući veliko rafinerijsko postrojenje Al Ma'ameer, što je dovelo do nove force majeure zbog štete.

A saudijsko Ministarstvo obrane objavilo je u ponedjeljak da je njihova protuzračna obrana presrela i uništila četiri drona koja su letjela prema naftnom polju Shaybah na jugoistoku zemlje.

Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana, pokazuju najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI).

Iako su i druge države regije povećale vojnu potrošnju, razlika u obujmu nabavki ostaje velika. Srbija se tako nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sustava naoružanja, ispred nekih članica EU-a u regiji, poput Hrvatske i Bugarske.

„Povećanje ulaganja u obranu najviše i najduže primjećujemo u Srbiji, gdje je tijekom posljednjeg desetljeća nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije s Kosovom vjerojatno su dodatno potakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima“, objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.

Vučić: Udvostručiti vojne kapacitete

Uz najveći obujam uvoza naoružanja, Srbija ima i najveće izdatke za obranu u regiji. U periodu od 2020. do 2024. realna vrijednost vojnog budžeta bila je oko šest puta veća od budžeta Albanije, koja je druga po potrošnji na zapadnom Balkanu.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je najavio da će zemlja u idućih godinu i pol dana udvostručiti vojne kapacitete.

Za vojnog analitičara Aleksandra Radića to nije novi trend. On podsjeća da je intenzivnije naoružavanje počelo još 2016. godine, kada je, kako kaže, Vučić prepoznao potencijal koji nabavke oružja imaju u političkom i ekonomskom smislu.

„Kupovina naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stječe dojam da je i sama vojska iznenađena onim što dobije, jer se prije svega vodi računa od koga se kupuje, a ne što se kupuje“, kaže Radić. „Na primjer, ako je Vučić putovao u Peking, možete očekivati da će nakon toga početi pregovori o nabavci vojne opreme iz Kine“, dodaje on.

Prema podacima SIPRI-ja, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sustave naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, prije svega zahvaljujući nabavci sustava protuzračne obrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije.

Ipak, ta struktura bi se uskoro mogla promijeniti, kaže istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić. Ako se realiziraju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni dobavljači Srbije.

„Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti da uzima kredite za najskuplje sisteme naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike“, kaže Đokić za DW.

Turska i SAD ključni partneri drugih zemalja regije

Ostale države zapadnog Balkana bilježe znatno manji obujam uvoza naoružanja. Albanija je druga u regiji, ali tek na 103. mjestu u svijetu, s uvozom koji je, prema procjeni SIPRI-ja, oko šest puta manji od srpskog. Kosovo se nalazi na 118. mjestu, Sjeverna Makedonija na 138., Bosna i Hercegovina na 144., a Crna Gora na 152. mjestu među ukupno 166 primatelja složenog naoružanja u svijetu.

„Zemlje NATO-a u regiji prije svega su reagirale na pritiske iz prvog Trumpovog mandata da povećaju vojne izdatke i ulaganja u vojnu opremu. Nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, uočava se dodatni rast narudžbi naoružanja“, objašnjava Đokić.

„Ne primjećujemo značajnije povećanje ulaganja u vojsku, ali se više ulaže u opremanje policije, što može utjecati na percepciju prijetnje između dva entiteta, s obzirom na način na koji je policija organizirana“, dodaje ona.

Većina ostalih zemalja zapadnog Balkana tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Tursku kao glavne dobavljače i donatore vojne opreme. Takve nabavke često služe i za jačanje političkih odnosa s NATO-saveznicima.

„Kako planirani vojni izdaci rastu, regija postaje zanimljivo tržište i drugim izvoznicima naoružanja, prije svega Francuskoj, od koje više zemalja očekuje isporuke različitih sustava“, kaže Đokić. “A zanimljiv je i bilateralni odnos Albanije i Italije – Italija je već donirala Albaniji patrolni brod, a također je zadužena za isporuku lakih oklopnih vozila u idućem razdoblju, to financira Europska unija."

Busanje u grudi

Ipak, Katarina Đokić upozorava da ukupan obujam nabavljenog naoružanja u regiji i dalje ostaje relativno skroman u globalnim okvirima.

„Kada s nula nabavki dođete do nekoliko novih sustava, to u postocima može djelovati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, to stvara osjećaj nesigurnosti kod susjeda i često služi kao opravdanje za nova ulaganja u naoružanje“, kaže Đokić za DW.

Takvu retoriku dodatno podgrijavaju i nedavno potpisani sporazumi o vojnoj suradnji – između Srbije i Mađarske, kao i između Hrvatske, Albanije i Kosova – koje politički lideri često predstavljaju kao nove vojne saveze.

„U Albaniji se preuveličava srpska opasnost, isto kao što u Srbiji politika preuveličava opasnost od svih oko nas. To je spoj politike i propagande koji opravdava poslove naoružanja. Hrvatska želi posebnu ulogu u regiji, naročito u odnosu prema Srbiji, dok ostale zemlje uglavnom prate širi regionalni trend“, ocjenjuje Radić.

I Radić i Đokić suglasni su da se spomenuti sporazumi ne mogu smatrati pravim vojnim savezima.

„Ti sporazumi uglavnom se odnose na obuku, zajedničke vojne vježbe i koordinaciju aktivnosti koje bi se u velikoj mjeri ionako odvijale u okviru NATO-struktura“, objašnjava Đokić.

U takvim okolnostima, dodaje Đokić, NATO i dalje ostaje ključni faktor odvraćanja u regiji, iako će na njegovu buduću ulogu utjecati i šira dinamika unutar samog Saveza.

Od izbijanja iranskog rata 28. veljače, nakon američkih i izraelskih napada na razne ciljeve u toj zemlji, mnogi kontakti u Iranu nedostupni su, kako telefonom tako i putem interneta. Statistika organizacije za praćenje interneta NetBlocks, sa sjedištem u Londonu, pokazuje da je povezanost na internet krajem prošlog mjeseca bila na samo oko jedan posto normalne razine.

Do nekih kontakata i dalje se može doći preko aplikacija poput IMO-a, Telegrama ili WhatsAppa, rjeđe preko Instagrama. „Napustila sam grad nakon što je zgrada u našoj ulici bombardirana“, kaže jedna samohrana majka koja želi ostati anonimna. Ne zna tko živi u toj stambenoj zgradi u njezinu susjedstvu u megalopolisu Teheranu.

Kada je izbio rat, ta 42‑godišnja žena, po zanimanju fotografkinja, bila je sigurna da će ostati kod kuće dok, kako kaže, ciljani napadi na dužnosnike Islamske Republike Iran ne oslobode ljude. No treće noći rata, ona i njezino dijete morali su napustiti grad i otići kod rođaka u predgrađe. „Vidjeli smo nekoliko raketa kako padaju.“ Sretna je, kaže, što trenutno nije u Teheranu.

Strah od kisele kiše

U gradu raste strah od kisele kiše. Nakon izraelskih napada na nekoliko skladišta nafte oko prijestolnice, gust, crn, toksični dim zamračio je metropolu. Iranska agencija za zaštitu okoliša pozvala je stanovnike da ostanu u kućama. Crveni polumjesec upozorava da kemikalije koje se nalaze u kiši mogu oštetiti kožu i pluća.

Osim skladišta nafte, u gusto naseljenom Teheranu ima mnogo drugih meta. Civili ginu u svakom napadu jer ne znaju kako se zaštititi. Nema sirena, nema ni skloništa od bombi.

Prema podacima američke organizacije „Aktivisti za ljudska prava u Iranu“ (HRANA), od početka rata do 8. ožujka u Iranu je ubijeno ukupno 1.205 civila – među njima najmanje 194 djece. Prema podacima iste organizacije, broj vojnih žrtava iznosi 187, uz dodatnih 316 neobjašnjivih smrti (civila ili vojnika).

Među civilnim žrtvama najmanje je 110 školske djece u dobi između sedam i dvanaest godina, koja su ubijena prvog dana rata u napadu na žensku školu u Minabu, na jugu zemlje. Neovisne istrage timova iz New York Timesa i platforme Bellingcat zaključile su da je školu najvjerojatnije napala američka vojska. To bi bio ratni zločin.

Malo nade u brzu promjenu režima

„Niti jedna od zaraćenih strana ne igra po pravilima“, kaže Moin Khazaeli, iranski istraživač ljudskih prava, politolog i kriminolog koji od 2009. živi u Švedskoj.

On dodaje: „Infrastruktura poput naftnih postrojenja u Iranu sama po sebi nije vojna meta, baš kao što to nisu civilna infrastruktura i stambena područja koja Islamska Republika napada u susjednim zemljama. Islamska Republika ne štiti svoje stanovništvo. Nema skloništa ni sustava uzbunjivanja, a otkako je internet isključen, nedostaju i informacije o tome kako bi se ljudi trebali ponašati.“

Međunarodne organizacije trebale bi osigurati da Iran svom stanovništvu stavi na raspolaganje humanitarnu pomoć. „Još važnije, Islamska Republika odgovorna je za ono što se upravo sada događa. Međunarodne organizacije moraju raditi na tome da Islamska Republika omogući miran prijenos vlasti i da narod sam može odlučiti kako želi živjeti“, kaže Khazaeli.

Prije izbijanja rata, gotovo svaki razgovor s ljudima u Iranu koji su doživjeli brutalno gušenje prosvjeda u siječnju otkrivao je jednu njihovu želju: promjenu režima, i to kroz ciljana ubojstva odgovornih unutar Islamske Republike. Sada, međutim, sa svakim danom koji prolazi sve je manje nade u brzu promjenu režima.

Mnogi ljudi još uvijek su u Teheranu jer moraju raditi i zarađivati za život. Mnogi su zabrinuti da će se situacija pogoršati nakon imenovanja novog iranskog lidera, Mojtabe Hameneija.

Prošla, 2025. godina, nije bila dobra za njemačkog proizvođača automobila Volkswagen: profit se gotovo prepolovio. U usporedbi s prethodnom godinom, neto dobit koncerna 2025. smanjena je za oko 44 posto – s 12,4 milijarde eura na 6,9 milijardi eura, priopćio je najveći europski proizvođač automobila. Dividenda bi, sa 5,26 eura po povlaštenoj dionici, trebala biti 17 posto niža nego prethodne godine.

Kako je objavila kompanija, operativna dobit također se približno prepolovila i iznosi 8,9 milijardi eura. Prihod je stagnirao na 322 milijarde eura.

Financijski direktor Arno Antlitz rekao je da je godinu obilježila kombinacija geopolitičkih napetosti, carina i vrlo oštre konkurencije. Restrukturiranje u kompaniji, dodao je, doduše pokazuje napredak, a neto novčani tok bio je bolji od očekivanog. “Međutim, sadašnja razina rezultata od 4,6 posto prije restrukturiranja dugoročno nije dovoljna.”

Problemi u SAD-u i Kini opterećuju poslovanje

Kada je riječ o prodaji 2025., ona je pala ispod granice od devet milijuna vozila: širom svijeta isporučeno je 8,98 milijuna automobila svih marki, što je za 0,5 posto manje nego godinu ranije.

U Europi je koncern čak zabilježio rast, ali to nije moglo nadoknaditi pad u Kini i Sjevernoj Americi. Za važno američko tržište poseban teret predstavlja carinska politika predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.

Uz to, uvjeti za električne automobile postali su teži: Trump je, između ostalog, promijenio propise o ispušnim plinovima i ukinuo subvencije za električna vozila, zbog čega su američki automobilski giganti morali otpisati iznose od više desetaka milijardi dolara. Zbog toga se s problemima suočava i planirana nova Volkswagenova tvornica električnih pick-upova Scout.

Krizna godina za Porsche

Volkswagen dodatno opterećuju i događanja u Porscheu: debakl na kineskom tržištu i troškovi promjene strategije od više milijardi doveli su do golemog pada profita tog proizvođača sportskih automobila. Kako je priopćila matična kompanija Volkswagen, operativni rezultat Porschea 2025. iznosio je samo 90 milijuna eura, u odnosu na gotovo 5,3 milijarde eura godinu ranije.

Uključujući financijske usluge, proizvođač sportskih automobila ostvario je dobit od 413 milijuna eura, dok je 2024. profit još iznosio 5,6 milijardi eura.

Porsche trpi posljedice pada prodaje u Kini, povećanih američkih carina i pogrešne procjene brzine prelaska na električne automobile. Budući da su ljubitelji sportskih automobila i dalje vezani uz motore s unutarnjim izgaranjem, kompanija se ponovno okreće takvim modelima s konvencionalnim pogonom.

Prema izjavama na konferenciji za analitičare krajem siječnja, Porsche za ovu godinu očekuje daljnji pad prodaje, ali bi se profitna stopa trebala oporaviti na više od pet posto.

Bolje u 2026. – zahvaljujući proizvodnji u Kini

Nakon snažnog pada profita prošle godine, Volkswagen za 2026. očekuje poboljšanje. Operativna profitna marža prije kamata i poreza ove bi se godine, kako se navodi, mogla oporaviti na između 4,0 i 5,5 posto. Prošle godine pala je više nego što se očekivalo – za 3,1 postotni bod, na 2,8 posto – jer je poslovanje u Kini ostalo slabo, a američke carine dodatno su pogodile kompaniju.

Analitičar Deutsche Banke Tim Rokossa vidi šansu za Volkswagen ponajprije u kineskom poslovanju, koje je u posljednje vrijeme posustajalo. Strategija “u Kini za Kinu”, odnosno izgradnja svojevrsnog “drugog Wolfsburga”, jedini je put koji obećava uspjeh, napisao je u analizi početkom veljače.

Kroz lokalne lance opskrbe Volkswagen bi mogao steći odlučujuću prednost u odnosu na zapadne konkurente. Prema Rokossinim riječima, investitori trenutačno kineskom poslovanju Volkswagena ne pridaju nikakvu, ili čak negativnu vrijednost – što znači da bi uspjeh te strategije mogao potaknuti rast cijene dionica.

Riječ „bager" se često spominje u Bundestagu. Pogotovo kada se radi o proračunskim debatama nema praktički govora u kojem zastupnici vladajuće koalicije na najavljuju da će uskoro bauštele diljem Savezne Republike preplaviti bageri.

Promjenom Temeljnog zakona (njemački Ustav), Unija CDU/CSU i SPD su, uz podršku Zelenih, prije godinu dana obećali ogromna ulaganja u infrastrukturu, najavili su gradnju, modernizaciju, obnovu privrede, poticanje ekonomskog rasta. I baš zato je tada i postignut sporazum da se te projekte financira novim zaduženjem: iz posebnog fonda „teškog" 500 milijardi eura za infrastrukturu i zaštitu klime.

Bio je to riskantan manevar. U trenutku usvajanja tog paketa, još uvijek nije bio finaliziran dogovor o formiranju nove crno-crvene vlade (kršćanskih demokrata i socijaldemokrata). Temeljni zakon je promijenjen dvotrećinskom većinom glasova u Bundestagu koji je zapravo bio pred raspuštanjem.

2025. – izgubljena godina?

No, zasad nema puno znakova realizacije obećanih ulaganja. Čak ni u Strabagu, jednoj od najvećih građevinskih tvrtki za prometnu infrastrukturu. Peter Hübner, član uprave i predsjednik Njemačkog saveza građevinske industrije, kaže: "2025. je bila zaista teška za građevinsku industriju, posebno za one koji rade na infrastrukturi."

Do sada je savezna vlada potrošila 38 milijardi eura iz posebnog fonda financiranog dugovima. Taj podatak stoji na web-stranici Ministarstva financija. Tome treba pridodati još investicije pojedinih saveznih zemalja i općina. Glasnogovornik ministarstva Lars Harmsen ipak priznaje: "Općenito, nismo u potpunosti zadovoljni trenutnom situacijom."

Strpljenje je ključno u previše birokratiziranoj Njemačkoj, kao što zna i Monika Schnitzer, jedna od ekonomskih savjetnica savezne vlade. "Prvo se moraju donijeti odluke. Onda se mora provesti planiranje, a zatim se moraju objaviti natječaji", kaže Schnitzer. "I tek onda gradnja zapravo može započeti. Uvijek je bilo jasno da se to neće dogoditi brzo."

Kritike na račun savezne vlade

Plan je bio ulaganje većih sredstava. Investicije financirane dugovima trebale su biti uložene u dodatne projekte: nove škole, nove vrtiće, nove ceste, nove mostove. Ali to se ne događa onoliko koliko se očekivalo, kritiziraju ekonomski stručnjaci poput Tobiasa Hentzea iz Njemačkog ekonomskog instituta u Kölnu.

„Vlada koristi novac za popunjavanje proračunskih rupa, za financiranje drugih rashoda koji nemaju nikakve veze s infrastrukturom i klimatskom neutralnošću“, kaže Hentze. Izračunao je da se oko polovica novca ne koristi kako su obećali političari, na primjer, u bolnicama.

„Mnogo toga sada se financira iz posebnog fonda koji su prije trebala financirati zdravstvena osiguranja i savezne zemlje“, objašnjava Hentze. Financiranje se odgađa, ali se ne pokreću novi projekti, dodaje on.

"Ranžirni kolodvori" i "trikovi"

Vijeće ekonomskih stručnjaka također je u svom godišnjem izvješću kritiziralo takvo "premještanje" sredstava. Monika Schnitzer navodi ulaganja u željeznice kao primjer. Devet milijardi eura namijenjeno je za tu svrhu iz posebnog fonda, kaže ona. "Ali to zapravo nije dodatno ulaganje, jer je istovremeno proračunska alokacija u saveznom proračunu smanjena za gotovo šest milijardi eura. Na kraju ostaje samo oko 3 do 3,5 milijarde eura više nego što je koalicijska vlada izvorno planirala", kritizira Schnitzer.

Neki to u Njemačkoj nazivaju " Verschiebebahnhof", u doslovnom prijevodu "ranžirni kolodvor", kako bi slikovito opisali način na koji se novac prebacuje iz jednog u drugi projekt - a drugi to nazivaju legalnim proračunskim trikovima. Jer što točno predstavlja dodatna ulaganja, to nije precizno definirano u Temeljnom zakonu. Zeleni su se s time svojedobno složili i podržali u Bundestagu, a sada su ljuti. "U Temeljni zakon smo ugradili načelo dodatnih ulaganja kako oni ne bi mogli koristiti još više trikova", kaže šefica kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Katharina Dröge. "Ali ne možete napisati roman u Temeljnom zakonu. Parlament ima određeni manevarski prostor, a nažalost, to sada rasipaju."

Prije godinu dana, Dröge je provela mnogo besanih noći pregovarajući o posebnom fondu s CDU/CSU i SPD-om. Bi li ponovno pristala na to? "Da", kaže. Ulaganja su općenito važna, napominje ona.

Posebni programi još skuplji?

Jedan od ciljeva ulaganja je i poticanje gospodarstva. To bi, pak, trebalo napuniti državnu blagajnu, također i za pokrivanje kamata. Riskantno je to kockanje, upozorava Reiner Holznagel iz Saveza poreznih obveznika. "Ako financijska tržišta sada vide da ovaj novac uopće ne koristimo za ulaganja, već za potrošnju, da se ne događaju važne reforme, tada će kamatne stope porasti, a tada će i troškovi za ove posebne programe postati enormno skupi", kaže Holznagel.

A svatko tko u to ne vjeruje, kaže Holznagel, trebao bi pogledati Francusku. Susjedna zemlja je u dužničkoj krizi i sve se više bori s plaćanjem rastućih kamatnih stopa. Scenarij koji bi, ako stvari krenu po zlu, na kraju mogao ugroziti i Njemačku.

On sam sebe opisuje kao "anatolskog Švabu” - njegovi su roditelji 1960.-ih godina kao gastarbajteri došli na jug Njemačke, u onaj dio koji se naziva Švapska. Godine 1994. bio je jedan od prvih zastupnika u Bundestagu s turskim korijenima. A kasnije, od 2008., prvi predsjednik jedne parlamentarne stranke čiji su roditelji rođeni u Turskoj.

Sada Cem Özdemir, 60‑godišnji političar Zelenih, ima velike šanse postati prvim premijerom njemačke savezne pokrajine turskog podrijetla. Vjerojatno će naslijediti svog stranačkog kolegu Winfrieda Kretschmanna, koji je od 2011. vodio Baden‑Württemberg na jugozapadu Njemačke i koji se nakon tri mandata kao 77-godišnjak više nije kandidirao..

Özdemir: "Bad Urach je moja domovina, a ne Turska"

Özdemir nikako ne bi prihvatio da se njegova priča ispriča kao storija o uspješnoj integraciji. On, naime, smatra da se nikada nije trebao integrirati: njegova je domovina oduvijek bila Njemačka, od samog početka.

Kada su neki članovi dijelom ekstremno desne “Alternative za Njemačku” (AfD) 2018. javno tražili da se Özdemir "vrati u svoju domovinu, Tursku”, on je u Bundestagu odgovorio ovako: "Sljedeće subote opet sam u svojoj domovini. Tad letim za Stuttgart, onda sjedam na lokalnu željeznicu i vozim se do zadnje stanice, Bad Uracha. To je moja švapska domovina i neću dopustiti da je vi uništite.”

Sin turskih gastarbajtera

Özdemirovi roditelji došli su početkom 1960‑ih iz Anatolije u Njemačku kao “gastarbajteri”, kako se tada nazivalo strane radnike na privremenom radu u Njemačkoj. Već ta oznaka je izražavala očekivanje da su strani radnici tu samo privremeno, u gostima, i da će uskoro ponovno otići. No, to se s Özdemirovim roditeljima - kao ni s mnogim drugima - nije dogodilo. Rodio im se sin, oni su ostali. Özdemirov otac radio je, između ostaloga, u tekstilnoj tvornici, a majka je vodila mali vlastiti krojački obrt.

Cem Özdemir, rođen u prosincu 1965. u Bad Urachu jugoistočno od Stuttgarta, s 18 godina stekao je njemačko državljanstvo. Postao je odgojitelj, a kasnije završio studij socijalne pedagogije. Godine 1981. pridružio se tada mladoj i maloj stranci Zelenih. U drugom je braku, a iz prvog ima dvoje djece.

Kratki prekid karijere 1999.

U Zelenima je uvijek pripadao pragmatičnom, realpolitičkom krilu koje se nečesto suprotstavlja stavovima i zahtijevima lijevog krila stranke. Godine 1994., s nepunih 30 godina, ušao je u njemački parlament Bundestag, a 1998., kada su Zeleni prvi put ušli u saveznu vladu, postao je glasnogovornik za unutarnju politiku.

No u razdoblju prve koalicije socijaldemokrata i Zelenih (1998.–2005.) dogodio se i zastoj u njegovoj karijeri: 1999. postalo je poznato da je privatno koristio bonus milje stečene na službenim letovima. Priznao je pogrešku i podnio ostavku na mandat.

Nakon izvjesne pauze ponovo se politički aktivirao i postao je 2004. član Europskog parlamenta. Kasnije se vratio na njemačku političku scenu i izabran je za jednog od dvoje predsjedniika Zelenih. Na izborima 2017. bio je, zajedno s Katrin Göring‑Eckardt, vodeći kandidat stranke. Tada Zelenima dolazak na vlast na saveznoj razini nije uspio, ali nakon izborne pobjede socijaldemokrata, Zelenih i liberala 2021., postao je savezni ministar poljoprivrede u vladi kancelara Olafa Scholza.

Kritičar Putina i Erdogana

Još u vrijeme kada su mnogi predstavnici savezne vlade održavali dobre odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, Özdemir je bio jedan od njegovih najžešćih kritičara. Već u srpnju 2021., prije početka agresije na Ukrajinu u proljeće 2022., u nekoliko je intervjua upozoravao da mnogi ljudi u Njemačkoj imaju naivnu sliku o Putinu, koji računa na eskalaciju i pomicanje granica.

A uvijek se iznova sukobljavao i s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, vladarom zemlje iz koje potječu njegovi roditelji. Tako se, primjerice, zalagao za turske prigovarače savjesti, dakle mlade ljude koji nisu željeli služiti vojni rok u Turskoj. Turski dnevnik Hürriyet tada je napisao: "Özdemir je samo još po imenu jedan od nas!”

Prisvajan i napadan u dvije zemlje

Gdje god bio, Özdemir se nekome ne dopada: jedni mu prigovaraju da je Tursku izdao kao Nijemac, drugi to isto za Njemačku kao Turčin. No unatoč tim napadima, Özdemir je uvijek ostao ukorijenjen u svojoj domovini Baden‑Württembergu — i na selu i u gradu. Cijenjen je u svim društvenim slojevima.

To je dijelom i zato što se ovaj višejezični političar ne ustručava govoriti svojim švapskim naglaskom. Na izborima za Bundestag 2021. osvojio je u svom izbornom okrugu u Stuttgartu izravni mandat s 40 posto glasova — bio je to tada najbolji rezultat nekog kandidata Zelenih u Njemačkoj.

Izborna kampanja i pobjeda

U ovoj posljednjoj kampanji za izbore za pokrajinski parlament Zeleni su bila potpuno usredotočeni na svog poznatog vodećeg kandidata. I to je, kako što se pokazalo, bila uspješna strategija. Što se jasnije postaljalo pitanje tko bi ubuduće trebao voditi ovu njemačku saveznu pokrajinu, Özdemir je bio daleko uvjerljiviji i nadmoćniji svom protukandidatu iz Demokršćanske stranke CDU, Manuelu Hagelu. To je očito presudilo njegovoj izbornoj pobjedi.

Kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran, na reakciju nije trebalo dugo čekati. Gotovo naslijepo, režim mula bijesno uzvraća vatrom i napada vojne i civilne ciljeve u susjednim zemljama. Iran također više ne želi da brodovi prolaze uz njegovu obalu. Hormuški tjesnac, usko grlo u Perzijskom zaljevu kojim se svakodnevno odvija transport oko 20 posto globalne trgovine naftom, faktički je zatvoren.

Cijena nafte je odmah nakon napada značajno porasla. I na njemačkim benzinskim pumpama cijene benzina i dizela naglo su skočile. Ovisno o regiji, cijena super-benzina je dostizala i do 2,50 eura po litri. Prosječna cijena dizela trenutno iznosi nešto više od dva eura, što je oko 30 do 40 centi više nego prije napada na Iran.

Još veći skok zabilježen je kod cijena plina, nakon što je Iran dronovima napao postrojenja za ukapljeni plin (LNG) u Kataru, zbog čega je proizvodnja zaustavljena. Njemačka ne uvozi LNG direktno iz Katara. Njeni izvori opskrbe su raznoliki, a veliki dio ovog energenta dolazi preko norveških plinovoda. Međutim, za cijene je presudno europsko veleprodajno tržište, koje se ravna prema odnosu između globalno dostupne ponude, trenutne i očekivane potražnje.

Rast cijena energije pogađa ne samo privatna domaćinstva nego i industriju, koja se suočava s višim troškovima proizvodnje. Posebno su pogođene energetski intenzivne grane poput kemijske industrije, čelika, stakla ili papira, ali i automobilska industrija i strojogradnja.

Šok za vladu Friedricha Merza

Rat s Iranom Njemačkoj pokazuje koliko su visokoindustrijalizirane ekonomije ranjive u eri globalnih kriza. Veronika Grimm iz tima od pet stručnjakinja i stručnjaka koji savjetuju njemačku vladu o ekonomskim pitanjima, upozorava na rastući rizik od inflacije i dodatnu investicijsku nesigurnost.

„Moramo se pripremiti na duže razdoblje povećane nesigurnosti“, rekla je ova profesorica za njemačku medijsku mrežu RedaktionsNetzwerk Deutschland (RND).

U njemačkoj politici oglašena su zvona za uzbunu. Već deset mjeseci zemljom vlada koalicija CDU/CSU i SPD. Kancelar Friedrich Merz (CDU) u predizbornoj kampanji i nakon preuzimanja dužnosti obećao je da će oživljavanje njemačke ekonomije biti njegov apsolutni prioritet. Međutim, očekivanog ekonomskog oporavka još nema. Mali rast, koji je Njemačka doživjela početkom godine, mogao bi ponovo biti anuliran zbog rata s Iranom.

Cijene energije u Njemačkoj već su snažno porasle nakon ruskog napada na Ukrajinu. Daljnji rast cijena, uzdrmane globalne lance snabdijevanja i dodatna globalna nesigurnost djeluju poput otrova za njemačku ekonomiju.

Ekonomistica Grimm traži da Europa učini svoju opskrbu energijom otpornijom – kroz diverzificirane lance opskrbe, dobro popunjena skladišta, koordiniranu europsku nabavku i ubrzanu izgradnju vlastitih energetskih kapaciteta. Takvi zahtjevi postoje još od prekida ruskih isporuka plina prije četiri godine. Međutim, njihova provedba ide sporo. Nakon izuzetno hladne zime u Njemačkoj, skladišta plina gotovo su prazna.

Osim energetske krize, rat s Iranom donosi dodatne probleme, posebno za transportni sektor. I njemačke brodarske kompanije moraju zaobilaziti Perzijski zaljev u širokom luku, što usporava globalne lance opskrbe i ugrožava sigurnost isporuka. Premije osiguranja za pomorski transport rastu, kao i troškovi goriva.

Zračni prostor iznad zaljevskih država djelomično je zatvoren. Aviokompanije moraju značajno mijenjati rute letova. To ne samo da produžava vrijeme putovanja nego povećava i troškove kerozina.

Opasnost od nove inflacije

Sa svakim danom rasta cijena energije povećava se rizik ponovnog rasta inflacije. Kompanije su prisiljene prenijeti veće troškove na kupce podizanjem cijena svojih proizvoda. To se već dogodilo tijekom energetske krize 2022. godine, kada su potrošači osjetili rast cijena u trgovinama.

Ako troškovi života rastu, kupovna moć potrošača opada, a to se odražava na domaću potrošnju. Na međunarodnom tržištu Njemačka postaje manje konkurentna jer su njeni proizvodi skuplji – što je za izvozno orijentiranu ekonomiju veliki problem.

Iako politika prepoznaje probleme, politički odgovor zasad je prilično suzdržan. Ministrica privrede i energetike Katherina Reiche (CDU) formirala je „task force" koji svakodnevno analizira situaciju i priprema moguće mjere. Cilj je pratiti eksploziju cijena, nadzirati sigurnost snabdijevanja i procijeniti posljedice za kompanije. Na društvenim mrežama ova mjera često se komentira i satirično.

„Stalno procjenjujemo i pratimo situaciju", rekao je glasnogovornik vlade Steffen Meyer u petak (6.3.) Glasnogovornik Ministarstva privrede dodao je da vlada podržava mjere za veću konkurenciju i transparentnost na tržištu naftnih derivata. Za procjenu ekonomskih posljedica rata na Bliskom istoku još je prerano, ali: „Rizici su očigledni.“

Savezna vlada zasad odbija direktno intervenirati u cijene goriva na benzinskim pumpama. Vjerojatno i zato što je kratkotrajni popust na gorivo uveden 2022. godine imao samo ograničen učinak.

Kartelski ured sada treba provjeriti koriste li naftne kompanije trenutnu krizu za pretjerano visoke cijene, tako što povećane cijene sirove nafte odmah prenose na kupce, iako su njihova skladišta još napunjena gorivom kupljenim po nižim cijenama.

Činjenica je da država dobro zarađuje na visokim cijenama goriva. Gotovo polovina onoga što vozači plaćaju na pumpama odlazi u državnu blagajnu kroz različite poreze. Lobističke organizacije, poput automobilskog kluba „Mobil in Deutschland", već su optužile vladu da „puni blagajnu na račun vozača“.

Kritike energetske politike

Savezna vlada nastoji u krizi pokazati stabilnost i podsjeća na već uvedene mjere za ublažavanje cijena energije: smanjenje poreza na električnu energiju za kompanije i ukidanje nekih taksi. Međutim, kritičari tvrde da vlada Merza zapravo dodatno potiče ovisnost o fosilnim gorivima umjesto da je smanjuje u skladu s klimatskim ciljevima.

Ekološke i potrošačke organizacije također kritiziraju da je razvoj obnovljivih izvora energije usporen. Zakoni, kažu, koče izgradnju vjetroelektrana i solarnih projekata. U trenutku globalne nesigurnosti to čini Njemačku manje otpornom na krize nego što bi mogla biti.

Ovaj ishod izbora u Baden-Württembergu predstavlja senzaciju: nakon što je mjesecima u anketama beznadno zaostajao za kandidatom konzervativaca, CDU‑ovim političarem Manuelom Hagelom – dijelom i do 14 postotnih bodova – bivši savezni ministar iz redova Zelenih, Cem Özdemir, začudo je nadoknadio zaostatak: prema privremenim rezultatima Zeleni su osvojili 30,2 posto glasova, a demokršćani 29,7. To znači da će Özdemir, po svoj prilici, postati ministar‑predsjednik (odnosno premijer) ove jugozapadne njemačke pokrajine.

Prvi pokrajinski šef s turskim korijenima

Özdemir bi tako bio prvi predsjednik neke pokrajinske vlade u povijesti Njemačke čiji roditelji nisu rođeni u toj zemlji. Njegovi roditelji doselili su se iz Turske 1960‑ih godina. Šezdesetogodišnji političar Zelenih, koji potječe iz okolice Stuttgarta, vjerojatno će vladati u koaliciji s CDU‑om kao manjim koalicijskim partnerom. Tako je radio i njegov stranački kolega Winfried Kretschmann (77), koji se nakon tri mandata više nije ponovno kandidirao.

U prvoj reakciji Özdemir se vidno borio za prisebnost i govorio o „sjajnom finišu“ u izbornoj kampanji. U programu javne televizije ARD obećao je: „Pobudili smo mnoga očekivanja kod ljudi u Baden-Württembergu. Da nam je stalo do dobrobiti pokrajine, a ne do stranačkog interesa. Što se mene tiče, nemam tome što dodati. To je kako ja želim voditi ovu pokrajinu.“

Program Zelenih zvao se Özdemir

Özdemirova pobjeda rezultat je izbora koji je, za razliku od većine prethodnih, bio prije svega odluka o jednom kandidatu. Čak 50 posto svih koji su ovoga puta zaokružili Zelene naveli su da su to učinili zbog nositelja liste Özdemira. To je pokazalo ispitivanje provedenom na dan izbora, u kojem je više od 22.000 građana odgovaralo na pitanja instituta Infratest dimap. Tako visoke vrijednosti rijetko se bilježe na izborima u Njemačkoj, koji su obično više određeni stranačkim programima.

Šezdesetogodišnji kandidat Zelene stranke u politici je desetljećima – bio je zastupnik je u njemačkom parlamentu Bundestagu i Europskom parlamentu, bio je čelnik Zelene stranke, a i savezni ministar. Tijekom izborne kampanje, Özdemir, koji sebe naziva "anadolijskim Švabom", distancirao se od lijevih tendencija na saveznoj razini unutar svoje Zelene stranke i predstavio konzervativniji profil.

Veliko nezadovoljstvo radom savezne vlade

Özdemir je u Baden-Württembergu mnogo cjenjeniji i poznatiji od svog demokršćanskog (CDU) protukandidata Manuela Hagela. Hagel se uz to morao boriti i protiv velikog nezadovoljstva radom savezne vlade pod kancelarom Friedrichom Merzom. Tako se 78 posto ispitanika nakon glasanja složilo s tvrdnjom da je vlada konzervativaca i socijaldemokrata u Berlinu previše obećala, a premalo ostvarila.

Najviše je to pogodilo Socijaldemokratsku stranku (SPD), za koji je rezultat prava katastrofa - oni su izgubili polovicu svojih ranijih birača i sa već prije četiri godine loših 11 posto pali na katastrofalnih 5,5 - i time jedva prešli izborni prag. Ko-predsjednica stranke Bärbel Bas, u Merzovoj vladi ministrica rada, kao glavni razlog slabog rezultata vidi dvoboj između Özdemira i Hagela: „Postojao je taj duel dvaju kandidata, i on je jednostavno je usisao sve glasove, to se mora tako reći.“

AfD: Birači su željeli koaliciju desnog centra

Manje glasova nego se nadala, ali znatno više nego na prošlim izborima prije pet godina, osvojila je u dijelovima ekstremno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Ona je gotovo udvostručila svoj reezultat - 9,7 posto prije četiri godine ona je sada na 18,8 posto.

Ipak, jedini mogući koalicijski partneri – demokršćani – već su odavno isključili svaku suradnju s desnim populistima. Predsjednica AfD‑a Alice Weidel izjavila je nakon objavljivanja rezultata na javnoj televiziji ARD da su birači glasali za vladu desnog centra, što se, međutim, ignorira. „Stoga ćemo sada biti jaka opozicija", rekla je Weidel.

Potonuće liberala

Potpuno su zakazali liberali iz FDP‑a i stranka Ljevice. Obje ove stranke sa po samo 4,4, posto glasova neće biti zastupljene u pokrajinskom parlamentu jer su osvojile manje od pet posto glasova birača i time nisu prešle izborni prag.

To je posebno bolno za FDP, budući da je Baden-Württemberg desetljećima slovio kao uporište stranke, koja je do jeseni 2024. sudjelovala u vladajućoj koaliciji u Berlinu pod tadašnjim kancelarom Olafom Scholzom. Nakon raspada te koalicije FDP bilježi vrlo malo uspjeha i više nije zastupljen ni u novom Bundestagu.

Vodeće kandidatkinje Lijeve stranke, Kim Sophie Bohnen, Amelie Vollmer i Mersedeh Ghazaei, željele su poslati poruku protiv muških vodećih kandidata drugih stranaka. Njihova se platforma usredotočila na problematiku nedostatka pristupačnog stanovanja i, općenito, pitanja životnog standarda. Savezni predsjednik Lijeve stranke Jan van Aken zadovoljan je učinkom na izborima. Lijeva stranka postigla je svoj najbolji rezultat ikad u toj saveznoj zemlji, što je van Aken na televiziji ARD opisao kao "nevjerojatno postignuće".

Baden-Württemberg: srce njemačke automobilske industrije

Baden-Württemberg, s nešto više od jedanaest milijuna stanovnika, je jedna od gospodarski najjačih njemačkih saveznih pokrajina. Posebno je jaka automobilska industrija koja u pokrajini ima brojne pogone i djedište je dvaju automobilskih giganata: Mercedesa i Porschea.

No pokrajinu obilježava i velik broj manjih i srednje velikih obiteljskih firmi koji ostvaruju odlične uspjehe i na svjetskom tržištu - naročito u mašinskoj industriji. Na zapadu Baden-Württemberg graniči s Francuskom, a na jugu sa Švicarskom.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...