Vecernji list

Nekadašnji njemački ministar pošte i telekomunikacija, dugogodišnji borac za ljudska prava i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Christian Schwarz‑Schilling sahranjen je ovog petka u Berlinu.

Misu zadušnicu u katedrali svete Hedvige predvodio je prelat dr. Karl Jüsten, predstojnik Katoličkog ureda u Berlinu i službeni predstavnik Njemačke biskupske konferencije pri njemačkoj vladi i institucijama Europske unije. Pokop je potom obavljen na katoličkom groblju svetog Matije u Berlinu.

Posljednjem ispraćaju nazočili su i sadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt te njegov prethodnik Valentin Inzko, kao i brojni politički i društveni dužnosnici iz Njemačke i inozemstva.

U propovijedi je prelat Jüsten odao počast Schwarz‑Schillingu kao „velikom čovjeku koji je iznimno mnogo učinio za Bosnu i Hercegovinu, za ljudska prava u Europi i svijetu te se do posljednjih dana života zalagao i za Tibet“. Naglasio je da je Schwarz‑Schilling u Njemačkoj bio jedan od najreformatorskijih ministara, osobito u razdoblju u kojem je vodio resor pošte i telekomunikacija.

„Uveo je moderne oblike komunikacije od kojih i danas profitiraju mnoge institucije, među njima i Deutsche Welle. DW je bio prvi medij koji je radio u trostrukom formatu – televizijskom, radijskom i digitalnom. Schwarz‑Schilling snažno je podržavao Deutsche Welle i zauzimao se za to da ta kuća bude glas ljudskih prava, uključujući i u Bosni i Hercegovini“, rekao je Jüsten.

„Ono što je presudno jest ono što je ostavio iza sebe: dosljedno zalaganje za ljudska prava i dijalog umjesto sukoba. Uvijek je tražio izravan kontakt s ljudima, razgovarao s njima i nijedan mu put nije bio predalek kada je riječ o nastojanjima da se osiguraju mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini“, dodao je Jüsten, osvrnuvši se na životni put Christiana Schwarz‑Schillinga.

Oproštaj od izazovnog, ali dobrog prijatelja

Nakon sahrane, na komemoraciji u Muzeju komunikacija u Berlinu, govor je održao aktualni visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Christian Schmidt, koji je naglasio da je Schwarz‑Schilling bio čovjek „vrijednosti i uvjerenja koje je bio spreman braniti bez obzira na cijenu“.

Zatim je zastupnik u Bundestagu iz redova CDU‑a i državni tajnik Michael Brand, govoreći kao osobni prijatelj, ali i u ime njemačkog kancelara Friedricha Merza, odao priznanje Schwarz‑Schillingu „za doprinos Njemačkoj, ali i za njegov angažman na međunarodnoj razini, kako politički tako i osobno“.

„Christian Schwarz‑Schilling nikada nije bio ‘lak’ sugovornik niti je bio sklon kompromisima kada je riječ o obrani ljudskih prava. Bio je njihov istinski zagovornik. Nije bio istrošen političar i tijekom cijelog života zadržao je svoj moralni kompas“, rekao je Brand. „Njegova predanost ljudima u Bosni i Hercegovini, njegova neuobičajena ostavka na ministarsku dužnost te dugogodišnje zauzimanje za Tibet svjedoče o dosljednosti i hrabrosti. Ostaje trajni uzor. U najboljem smislu te riječi, bio je dobar čovjek."

Venecijanski bijenale, jedna od najznačajnijih međunarodnih izložbi suvremene umjetnosti, oduvijek zastupa stav da umjetnost nadilazi politiku. Međutim, budući da se ova manifestacija često naziva i „Olimpijskim igrama svijeta umjetnosti" – sa službenim nacionalnim paviljonima financiranima iz državnih proračuna, koji služe kao platforme za predstavljanje suvremene umjetnosti – globalna politika neminovno se nameće kao tema rasprave.

Posthumna izložba Koyo Kouoh

Na ovogodišnjoj manifestaciji, koja traje od 9. svibnja do 22. studenoga, sudjeluje 100 zemalja, pri čemu njih sedam sudjeluje prvi put: Gvineja, Ekvatorijalna Gvineja, Nauru, Katar, Sijera Leone, Somalija i Vijetnam. Nacionalni doprinosi nadopunjuju glavnu međunarodnu izložbu Bijenala pod nazivom In Minor Keys („U molu"). Osmislila ju je umjetnička direktorica kamerunskog podrijetla Koyo Kouoh, koja je preminula u svibnju 2025. godine, u 57. godini života, od posljedica raka.

Kouoh, prva afrička žena kustosica ove prestižne izložbe, svoj je projekt već bila u potpunosti razradila. Nakon njezine iznenadne smrti, Bijenale je odlučio realizirati izložbu posthumno, s 111 pozvanih sudionika.

In Minor Keys posvećena je marginaliziranim i često zanemarenim glasovima. U svom konceptu Kouoh je opisala iscjeljujući oblik otpora koji poziva na pažljivo slušanje usred suvremenog stanja svijeta. „Molovi odbacuju orkestralnu bombastičnost i vojničke marševe te oživljavaju u tihim tonovima, dubokim frekvencijama, zujanju i utjehi poezije“, napisala je Kouoh u uvodnom tekstu. „Iako se ti zvuci često gube u uznemirujućoj kakofoniji današnjeg kaosa koji potresa svijet, glazba se nastavlja.“

EU prijeti ukidanjem sredstava

Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, umjetnici i kustosi iz te zemlje dobrovoljno su se povukli s manifestacije. Sada je povratak Rusije izazvao napetosti između talijanskih institucija i Europske unije; čak i unutar desničarske vlade Italije postoje duboka neslaganja.

Europska komisija pokrenula je postupak kako bi spriječila Fondaciju Bijenala da ponovno primi Rusiju. U suprotnom prijeti obustava financiranja u iznosu od oko dva milijuna eura do 2028. godine. U pismu fondaciji navodi se da povlačenje mora uslijediti u roku od 30 dana. Bijenale je priopćio da je postupio u skladu s važećim propisima te da nije prekršeno nijedno pravilo.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni izjavila je da njezina vlada odbacuje prisustvo Moskve na Bijenalu. Potpredsjednik vlade Matteo Salvini, međutim, nazvao je prijetnje EU-a „vulgarnom ucjenom" prema „jednoj od najznačajnijih i najslobodnijih kulturnih institucija na svijetu“. Predsjednik Fondacije Bijenala, Pietrangelo Buttafuoco, inzistira na tome da manifestacija ostane „otvorena za sve". „Nikoga ne isključujem“, rekao je za list La Repubblica. „Rusija, Iran i Izrael sudjelovat će. Ukrajina i Bjelorusija sudjelovat će. Svi.“

Kustosica ruskog paviljona Anastasija Karnejejeva kći je Nikolaja Volobujeva, bivšeg generala ruske sigurnosne službe FSB te sadašnjeg zamjenika direktora državne kompanije Rostec.

Nadežda Tolokonjikova iz punk-grupe Pussy Riot osudila je rusko sudjelovanje. „Sudjelovanje na Bijenalu s nepolitičnim programom pokušaj je popravljanja imidža i pokušaj da svijet zaboravi žrtve ruskog terora“, izjavila je za DW. Predložila je da talijanska vlada ukloni predstavnike Putinove Rusije iz paviljona te da umjesto njih izloži radove ruskih političkih zatvorenika, koji su u zatvoru jer su osudili zločinački rat protiv Ukrajine.

Članice ove feminističke grupe otputovat će na Bijenale kako bi izrazile prosvjed.

Kontroverze: Južna Afrika, Australija, Izrael

Južnoafrička umjetnica Gabrielle Goliath trebala je predstavljati svoju zemlju, no njezin je projekt otkazan nakon spora s ministrom kulture, koji ga je ocijenio kao „visoko polarizirajući“. Zemlja nije imenovala zamjenu, pa paviljon ostaje prazan. Umjetnica je radila omaž palestinskoj pjesnikinji Hibi Abu Nadi, koja je u listopadu 2023. poginula u izraelskom zračnom napadu. Izložba Gabrielle Goliath ipak će biti prikazana na drugoj lokaciji u Veneciji, a umjetnica je već podnijela tužbu protiv ministra.

Australija je također povukla odluku o uklanjanju umjetnika Khaleda Sabsabija nakon pritisaka i neovisne revizije. Desničarski političari optužili su Sabsabija, rođenog u Libanonu, koji se s 12 godina preselio u Australiju, za antisemitizam. Njegov se rad često bavi traumatičnim iskustvima iz građanskog rata, kao i identitetom arapskih imigranata i islamofobijom.

Potpisi za isključenje Izraela, ali i Rusije i SAD-a

Gotovo 200 sudionika Bijenala potpisalo je otvoreno pismo u kojem se traži isključenje Izraela. Drugo pismo, koje su potpisali umjetnici iz glavne izložbe, proširuje taj zahtjev i na druge države optužene za ratne zločine, uključujući Rusiju i SAD. Unatoč tome, izraelski umjetnik Belu-Simion Fainaru planira sudjelovati, naglašavajući kako ne podržava kulturne bojkote i da vjeruje u dijalog.

Na prethodnom Bijenalu 2024. godine, umjetnica Ruth Patir zatvorila je izraelski paviljon za javnost na dan otvorenja, uz poruku da će ga ponovno otvoriti tek nakon primirja u Gazi.

Palestinski nacionalni paviljon dosad nije postojao, jer sudjeluju samo zemlje koje Italija službeno priznaje. Ipak, popratna izložba Gaza – No Words bit će prikazana tijekom trajanja Bijenala.

BiH, Hrvatska i Srbija

Bosna i Hercegovina se 2026. godine predstavlja projektom Domus Diasporica umjetnika Mladena Bundala. Projekt istražuje teme dijaspore, identiteta, pripadnosti i pojma doma.

Hrvatsku predstavlja umjetnica Dubravka Lošić projektom Potaknuta strahom i ljepotom. Riječ je o prostorno specifičnoj ambijentalnoj instalaciji. Projekt kombinira njezine ranije cikluse i istražuje odnos ljepote, straha i promjene.

Srbija se na Bijenalu u Veneciji 2026. predstavlja projektom Kroz Golgotu do uskrsnuća umjetnika Predraga Đakovića. Projekt doprinosi međunarodnom „dijalogu o sjećanju, identitetu i savjesti“, pokazujući da „rana može postati mjesto preobražaja“. I oko izbora srpskog predstavnika bilo je kontroverzi.

Njemački paviljon & Vatikan

Manje kontroverzna je njemačka izložba *Ruin*, inspirirana istraživanjima o DDR-u i razdoblju nakon ujedinjenja 1990. godine. Umjetnica Henrike Naumann, koja je preminula u veljači u 41. godini života, dovršila je svoj rad prije smrti. Izložba će uključivati i radove umjetnika Sunga Tieua iz Berlina.

Vatikan je angažirao 24 umjetnika, među kojima su Brian Eno, Patti Smith i FKA Twigs. Njihova zvučna instalacija The Ear Is the Eye of the Soul („Uho je oko duše“) inspirirana je njemačkom benediktinskom opaticom iz 12. stoljeća, Hildegardom iz Bingena, poznatom po doprinosu znanosti, ekologiji, glazbi i feminističkoj teologiji.

Na kraju je sve moralo ići vrlo brzo: poziv na konferenciju za novinare stigao je tek poslijepodne dan ranije – iako je kanadski ministar za digitalizaciju Evan Solomon zbog toga posebno doputovao iz Kanade. Njega je na konferenciji za novinare njemačke vlade dočekao njegov njemački kolega i domaćin Karsten Wildberger (CDU), zajedno s gospodarskim izaslanstvom triju poduzeća.

Vijest dana glasi: kanadski AI‑startup Cohere preuzima Aleph Alpha iz Heidelberga. Takva povezivanja nisu rijetkost, ali ova fuzija ima političku težinu.

Interes i Kanade i Njemačke

Jasno je da Njemačka želi smanjiti ovisnost o SAD – ne samo na vojnom planu, nego i u području umjetne inteligencije. Njemačkim tržištem zasad dominiraju OpenAI, Microsoft i Google. Upravo zato postoji zabrinutost da važni podaci odlaze u SAD, ali i strah da se u vrijeme napete transatlantske suradnje zemlja izlaže ucjenama ako ne postoji domaća alternativa velikim tehnološkim kompanijama.

Stoga je razumljivo što njemački ministar za digitalizaciju Wildberger stalno naglašava važnost digitalne suverenosti. Ona je, kako je rekao, „važan cilj“ njemačke vlade. Današnji dan nazvao je „prekretnicom koja pridonosi suverenosti“. Istodobno je priznao da se vodeći akteri u području umjetne inteligencije nalaze u Sjedinjenim Državama, ali i poručio da Njemačka treba „drugačiji put od američkog“. Upravo to bi trebao omogućiti ovaj spoj.

Više kanadsko nego njemačko

Novo njemačko‑kanadsko AI‑poduzeće pritom će vjerojatno biti mnogo više kanadsko nego njemačko: kanadski startup Cohere trebao bi držati 90 posto udjela u zajedničkoj tvrtki. Schwarz Grupa, kojoj pripadaju Lidl i Kaufland, sudjeluje s 500 milijuna eura i namjerava AI‑rješenja nove tvrtke koristiti u vlastitim cloud‑uslugama.

Cilj je, poručile su tvrtke, ponuditi „sigurnu alternativu za primjenu umjetne inteligencije“, posebno u području javne uprave, financija, obrane, energetike, telekomunikacija i zdravstva.

Je li to doista znači "neovisnost"?

Kanadski ministar za digitalizaciju Solomon slaže se s Wildbergerom: njemačko‑kanadska umjetna inteligencija može vladama doista ponuditi stvarnu suverenost i sigurnost podataka. Riječ je o tome da se osigura da važni podaci podliježu vlastitim zakonima i da ne budu izloženi pritisku drugih država.

Na konferenciji za novinare njemačke vlade sudionici su isticali pozitivne strane fuzije. Glavni direktor Coherea Aidan Gomez govori o „neovisnoj alternativi prilagođenoj poduzećima“, utemeljenoj na suverenosti. Rješenja se želi ponuditi tvrtkama i vladama diljem svijeta.

Od čuda od djeteta do ruba propasti

Stručnjak u tom području, Markus Beckedahl iz Centra za digitalna prava i demokraciju smatra međunarodnu suradnju u načelu ispravnom i nužnom – osobito ako se želi smanjiti ovisnost o SAD i Kini. Prema njemu, može se razumjeti kako Njemačka i Kanada traže načine ojačati digitalnu suverenost i tješnju gospodarsku suradnju pa je suradnja sama po sebi smislena.

No konkretan primjer Aleph Alphe vidi znatno kritičnije. Tvrtka je politički i medijski predstavljana kao „njemačko čudo“ i ogledni primjerak AI‑booma – uz potporu njemačke vlade. Ali taj njemački "šampion" u umjetnoj inteligenciji nije ispunio očekivanja: druga su poduzeća razvila bolje proizvode i snažnije tržišne pozicije.

Tek u siječnju postalo je poznato da je Aleph Alpha morao otpustiti 50 zaposlenika. Osnivač Jonas Andrulis već je krajem 2025. napustio položaj direktora svoje tvrtke. Utoliko je i sad ovu suradnju predstavljati kao europskog prvaka je "bacanje pijeska u oči", kaže Beckedahl. Preuzimanje Aleph Alphe prije svega vidi kao „rješenje koje čuva obraz, prije nego što se navodni njemački prvak u AI još više pretvori u ruševinu".

„Suverenost nisu tek usamljeni svjetionici"

Posebno kritičnim Beckedahl smatra političko pakiranje ovog posla. Ako Cohere drži oko 90 posto udjela, to je u praksi preuzimanje, a ne izgradnja njemačkog ili europskog prvaka. Time znatno gubi na vjerodostojnosti narativ digitalne suverenosti. Kanada, doduše, dijeli vrijednosti s Europom, ali nije članica EU. Njemačka suverenost time se svodi prije svega na djelomično smanjenje ovisnosti o američkim korporacijama, a ne na stvarnu europsku kontrolu.

Sličnu kritiku iznosi i stručnjakinja za umjetnu inteligenciju Rebecca Lenhard iz zastupničkog kluba Zelenih u Bundestagu. Ona zamjera saveznoj vladi što sada izdvaja jednu pojedinačnu inicijativu, a da pritom prethodno nije pružila pouzdan pregled digitalnih ovisnosti i postojećih europskih alternativa. „Samo tako država može ciljano smanjivati ovisnosti, stvoriti stvarnu slobodu izbora i omogućiti digitalnu samoodređenost u praksi, umjesto da je samo politički obećava“, kaže Lenhard.

Prvo da vidimo, što se tako može...

Iako fuziju smatra načelno pozitivnom, digitalna suverenost, prema Lenhard, ne nastaje kroz pojedinačne projekte‑svjetionike, nego kroz ekosustav. Presudna je transparentnost: država ne smije „u zakulisnim razgovorima proglašavati AI‑prvake“, nego mora jasno pokazati koje su obveze, narudžbe ili politička očekivanja povezana s takvim dogovorom.

Lenhard sumnja kako jedna jedina fuzija može ugroziti dominaciju OpenAI, Microsofta ili Googlea. Za to je potreban širok europski AI‑ekosustav koji obuhvaća istraživanje, računalne kapacitete, otvoreni kod, pravednu regulaciju i jasna tržišna pravila.

Hoće li se povezivanje uistinu pokazati kao korak prema većoj digitalnoj suverenosti – ili će ostati tek prijateljsko preuzimanje propalog njemačkog AI‑prvaka – u konačnici će ovisiti o tome hoće li iz njega proizaći konkurentan proizvod.

Nacionalni arhiv Sjedinjenih Američkih Država (NARA) nedavno je na internetu objavio gotovo kompletnu administrativnu povijest milijuna članova Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), kao i osoba koje su na druge načine – službeno – bile povezane s nacističkim režimom.

Dostupno je oko 16,3 milijuna digitalnih zapisa na više od 5.500 digitaliziranih mikrofilmova sa dokumentima nastalim između 1927. i 1945. godine.

Vanjski link: Stranica Nacionalnog arhiva SAD sa bazom podataka o pripadnicima NDSAP

Ovaj golemi korpus dokumenata može istraživati svatko – besplatno i bez ikakve registracije.

Dokumenti sadrže ime i prezime, datum i mjesto rođenja, prebivalište, zanimanje i druge biografske podatke. Riječ je uglavnom o muškarcima – Nijemcima, ali i Austrijancima, kao i osobama njemačkog podrijetla u drugim zemljama (Volksdeutsche).

Građa obuhvaća tri osnovne kategorije: članstvo u NSDAP-u, pripadnost strukovnim udruženjima koja je NSDAP promicao ili s kojima je bio povezan (primjerice učiteljske ili liječničke komore), kao i djelovanje nacional-socijalističkog pravosudnog sustava.

Zašto je ovo važno?

Više od osam desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, generacija koja je rat preživjela i u njemu aktivno sudjelovala gotovo je nestala. Ipak, u Njemačkoj i Austriji za njom je ostao „zid šutnje"– kako unutar obitelji, tako i u javnom diskursu.

Ogroman interes za mrežnu stranicu Nacionalnog arhiva SAD-a, koja je zbog toga često preopterećena i privremeno nedostupna, pokazuje da zanimanje s vremenom ne slabi – naprotiv.

Dok su djeca ratne generacije, iz osjećaja lojalnosti ili zbog traume, često poštovala tu šutnju, to više ne vrijedi za unuke. Objavljivanje arhiva toj je generaciji dalo svojevrsni „digitalni bager" za razbijanje obiteljskih mitova.

Naslovi koji preplavljuju medije, poput onoga u najtiražnijim novinama – „Je li moj djed bio nacist?" – nisu tek senzacionalizam, nego jasan odraz kolektivne potrebe za istinom.

Povijest više nije isključivo vlasništvo zatvorenih arhiva dostupnih stručnjacima i novinarima.

Koliko je bilo nacista u Njemačkoj i Austriji?

Prema podacima Njemačkog povijesnog muzeja, 1945. godine svaki peti punoljetni Nijemac bio je među ukupno 8,5 milijuna članova NSDAP-a, čime je barem formalno podupirao nacistički sustav.

„Članstvo u nacističkoj stranci bilo je masovni fenomen", kaže povjesničar i novinar Sven Felix Kellerhoff, autor knjige o NSDAP-u objavljene 2017. godine.

Ako se uzmu u obzir i masovne nacističke organizacije poput obveznog Deutschen Arbeitsfronta, Nationalsozialistische Volkswohlfahrt, Hitlerjugenda i Nationalsozialistische Frauenschaft, njihove su stranačke strukture 1939. godine brojile približno 69 milijuna članova. Ipak, zbog čestog dvostrukog i višestrukog članstva, nemoguće je precizno utvrditi koliki je udio tadašnjih gotovo 80 milijuna stanovnika bio uključen u sustav. Utemeljene procjene govore o najmanje 50 posto stanovništva, napisao je Kellerhoff za dnevnik Die Welt.

Prema procjenama Dokumentacijskog arhiva austrijskog otpora (DÖW), gotovo 700.000 Austrijanaca bilo je članovima NSDAP-a, što je činilo oko deset posto tadašnjeg stanovništva.

Nakon Drugog svjetskog rata službeno je registrirano 540.000 članova, no pretpostavlja se da je velik broj ostao izvan evidencije jer je dokumentacija djelomično uništavana.

Ipak, znatan dio građe sačuvan je – uključujući i bečke dosjee, koji nisu uništeni samo zato što je sustav grijanja u zgradi Parlamenta bio preopterećen na dan kada je dokumentacija trebala biti spaljena, piše austrijski dnevnik Der Standard.

Gdje su čuvani podaci o članstvu u NSDAP-u?

NSDAP je osnovan 24. veljače 1920. godine u Münchenu, preimenovanjem Deutsche Arbeiterpartei (DAP). Među osnivačima stranke bio je i Adolf Hitler, tada još Austrijanac, koji je ubrzo preuzeo vodstvo i pretvorio je u masovni pokret.

Administrativnu nadležnost nad članstvom imala je kancelarija Reichsschatzmeistera. Ta središnja institucija, s više od 3.200 zaposlenih, bila je odgovorna za financije stranke i vođenje središnjeg registra članstva.Nalazila se u Münchenu, a od 1929. do kraja rata 1945. godine vodio ju je Franz Xaver Schwarz, koji je odgovarao isključivo Adolfu Hitleru.

Vanjski link: Stranica Dokumentacijskog centra nacističkog doba Münchena sa objašnjenjem uloge Blagajničkog ureda Reicha stranke NDSAP

Na kraju rata središnji registar obuhvaćao je više od deset milijuna članskih kartona, prema podacima Münchenskog dokumentacijskog centra za povijest nacional-socijalizma.

Kako su nacistički arhivi dospjeli u američke ruke?

Očuvanje kartoteka članova NSDAP-a duguje se Hansu Huberu, direktoru tvornice papira u blizini Münchena, koji se pred sam kraj rata usprotivio naredbi da uništi dokumentaciju – ukupno 65 tona papira.

Huber je kasnije svjedočio da je spise sakrio ispod gomila starog papira. Zahvaljujući tome, danas se procjenjuje da je izgubljeno tek oko 20 posto građe.

U listopadu 1945. godine dokumenti su u 20 kamiona prevezeni u novoosnovani Berlin Document Center (BDC), koji je tada bio pod američkom upravom. Ondje su dokumenti razvrstani i snimljeni na mikrofilm.

Njemačkom saveznom arhivu predani su tek nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1994. godine, dok su Sjedinjene Američke Države zadržale kopije mikrofilmova – upravo one koje su danas javno dostupne u digitalnom obliku.

Mit o „automatskom učlanjenju" u NSDAP

Tijekom desetljeća kolale su brojne dezinformacije – koje ni danas nisu rijetkost – o tome kako se postajalo članom NSDAP-a. Zbog toga je Bundesarchiv na svojim mrežnim stranicama objavio precizno objašnjenje postupka.

Vanjski link: Stranica Središnjeg arhiva SR Njemačke sa objašnjenjem o postupku pristupanja stranci NDSAP

Kada bi se u javnosti pojavila informacija da je neka utjecajna osoba ili političar u poslijeratnoj Njemačkoj bio član NSDAP-a, to bi se najčešće najprije poricalo. Potom bi slijedila tvrdnja da je osoba učlanjena bez vlastitog znanja ili „automatski", primjerice putem Hitlerjugenda.

Međutim, arhiv jasno navodi da su svi registrirani članovi – bez iznimke – morali osobno potpisati zahtjev za članstvo.

Učlanjenje u stranku bilo je dopušteno isključivo punoljetnim osobama. Iznimke su uvedene tek u siječnju 1944. godine za pripadnike Hitlerjugenda rođene 1926. i 1927. godine, dok su slučajevi osoba rođenih 1928. godine dokumentirani iznimno rijetko.

Prema službenim podacima njemačke savezne vlade, u poslijeratnim kabinetima Zapadne Njemačke sjedilo je najmanje 27 bivših članova NSDAP-a. Najvišu državnu dužnost obnašao je Kurt Georg Kiesinger (CDU), koji je od 1966. do 1969. godine bio kancelar na čelu velike koalicije CDU-a i SPD-a.

Vanjski link: Odgovor Bundestaga na zastupničko pitanje o ophođenju s nacističkom prošlosti

Kiesinger je rođen 1904. godine, nacističkoj stranci pristupio je odmah po Hitlerovom dolasku na vlast 1933. Tijekom Drugog svjetskog rata, od 1940. do 1945., radio je u Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha. Nakon rata nastavlja politički uspon u CDU-u: od 1958. do 1966. bio je premijer savezne države Baden-Württemberg, a potom kancelar i predsjednik stranke. Upravo je u njegovoj vladi nacistička prošlost bila najizraženija – uz samog kancelara, još su devetorica ministara bili bivši članovi NSDAP-a.

Među ukupno 26 saveznih ministara s nacističkom iskaznicom ističe se i dugogodišnji šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher. Rođen 21. ožujka 1927., u NSDAP je primljen 1944. godine. Genscher je postao jedna od najutjecajnijih figura njemačke politike, provevši rekordne 23 godine na ministarskim pozicijama u vladama Willyja Brandta, Helmuta Schmidta i Helmuta Kohla.

Zašto Njemačka nije objavila dokumente?

Iako su dosjei u SAD‑u javno dostupni, njihovo pretraživanje zahtijeva mnogo strpljenja. Neki su mediji u međuvremenu objavili detaljne upute za rad s mikrofilmovima, kao i aplikacije koje u tome pomažu.

Dokument: Digitaliziran jedan od mikrofilmova arhive članova NDSAP

U Njemačkoj je istraživanje ovih dokumenata također moguće, ali znatno složenije. Postupak se odvija posredno, uz službeni zahtjev i obveznu asistenciju arhivista. Na odgovore se često čeka tjednima ili mjesecima, a postupak može uključivati i manje troškove.

Ključna je razlika to što je istraživanje osoba s kojima podnositelj zahtjeva nije u rodbinskoj vezi dopušteno isključivo stručnjacima.

Prema njemačkom zakonu, osobni podaci mogu biti javno dostupni tek deset godina nakon smrti osobe ili 100 godina od njezina rođenja.

Savezni arhiv godišnje obradi oko 75.000 zahtjeva koji se odnose na osobe povezane s NSDAP-om, Wehrmachtom i drugim organizacijama, rekao je njegov glasnogovornik Elmar Kramer za Bayerischer Rundfunk. Očekuje se da bi zapisi NSDAP-a u Njemačkoj mogli biti dostupni na internetu tek sljedećih godina, najranije početkom 2028.

Cipar je zračnom linijom nešto bliže Iranu nego Ukrajini. I šefovi država i vlada EU su bili svjesni osobitosti geografske pozicije te otočne države u kojoj su se okupili na dvodnevnom sastanku. Tako je i u neformalnim razgovorima dominirao rat u obje zemlje.

Dok je prvog dana raspoloženje bilo u znaku odobrenja kredita od 90 milijardi eura za Ukrajinu, države EU su bile mnogo manje određene o svojoj ulozi u ratu u Iranu.

Bez „aktivnog sudjelovanja Europske unije“ mir nije moguć, uvjeren je ciparski predsjednik Nikos Christodoulides čija zemlja trenutačno predsjeda Vijećem EU. Predsjedanje se odvija pod geslom „Autonomna Unija – otvorena prema svijetu“.

Taj je slogan odabran prije izbijanja rata u Iranu i trebao je naglasiti težnju EU za neovisnošću u geopolitički nestabilnim vremenima. Umjesto toga, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sada mora upozoravati na ovisnosti u energetskom sektoru. Od početka rata u Iranu europski troškovi za energiju porasli su za više od 25 milijardi eura.

Europljani i u Hormuškom tjesnacu?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron također ističe da je u interesu svih da se što prije ponovno uspostavi stabilnost i da se smiri bura na svjetskom gospodarstvu. Trenutačno je Hormuški tjesnac, jedna od najvažnijih ruta za prijevoz nafte, blokiran i od Irana i od SAD. Istina, američki predsjednik Donald Trump produljio je važeće primirje u ratu u Iranu kako bi se dobilo vrijeme za pregovore. No Europljani, kao i u slučaju rata u Ukrajini, ne sudjeluju u pregovorima pa su mogućnosti utjecaja EU vrlo ograničene.

U Europskom vijeću postoji suglasnost da EU ne želi sudjelovati u osiguravanju pomorskog prometa u Hormuškom tjesnacu dok traju borbe. Nakon sklapanja mira u osiguranju plovidbe spremna je sudjelovati „koalicija voljnih“, predvođena Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom.

To se ne bi smjelo odvijati bez EU, rekla je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas: „Imamo operaciju Aspides, pokrenutu 2024. radi zaštite trgovačke plovidbe u Crvenom moru i misiju Atalanta u regiji. Najbrži način da se okupi koalicija voljnih jest osloniti se na te postojeće strukture.“

I predsjednica Komisije Ursula von der Leyen nakon sastanka je potaknula raspravu o tome da se misija Aspides, koja zasad ima isključivo zaštitnu ulogu, preraste u koordinacijsku misiju. Države članice EU još su se u ožujku izjasnile protiv teritorijalnog proširenja mandata misije Aspides na djelovanje u Hormuškom tjesnacu.

Što se može ponuditi Iranu?

Njemačka vlada već je uoči sastanka na vrhu EU predstavila inicijativu za rješavanje blokade Hormuškog tjesnaca. Riječ je o spremnosti na postupno ublažavanje sankcija protiv Irana ako dođe do „sveobuhvatnog sporazuma“ između SAD i Irana.

Uvjet za to, rekao je njemački kancelar Friedrich Merz nakon sastanka, bili bi slobodna plovidba u Hormuškom tjesnacu, konačan prekid iranskog nuklearnog programa te sigurnost države Izrael. Merz taj prijedlog vidi kao „dio doprinosa" koji Europljani mogu dati kako bi se postiglo trajno primirje.

Predsjednik Vijeća EU António Costa i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen nisu uvjereni kako je takav dogovor s iranskim režimom uopće moguć te su raspravu ocijenili preuranjenom. EU je Iranu nametnula brojne sankcije koje su dodatno pooštrene nakon nasilnog gušenja prosvjeda protiv vlade u siječnju sa tisućama žrtava.

AlBudaiwi: EU nije svjestan kako je "teška kategorija"

Tijekom radnog ručka, šefovi država i vlada razmijenili su mišljenja s čelnicima Jordana, Sirije, Libanona i Egipta te s glavnim tajnikom Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva. Ti su razgovori, rekao je domaćin Christodoulides, pokazali da postoji zajedničko razumijevanje i spremnost na daljnju suradnju.

Predsjednica Komisije von der Leyen iznijela je konkretnije prijedloge mogućih oblika suradnje i, primjerice, za Siriju spomenula mogućnost sklapanja sporazuma o pridruživanju. EU namjerava dodatno razvijati partnerstvo i sa zaljevskim državama na kasnijem sastanku na vrhu planiranom za ovu godinu.

Govoreći o posljedicama rata u Iranu za regiju Perzijskog zaljeva, EU je iskazala solidarnost. „Recimo to sasvim jasno: njihova sigurnost i naša je sigurnost“, rekao je Christodoulides. Predsjednik Vijeća za suradnju zemalja Perzijskog zaljeva Jasem Mohamed AlBudaiwi cijeni taj stav i potporu Europljana. EU je pokazala da je doista pouzdan partner, rekao je AlBudaiwi u intervjuu za DW. „Europska unija je politička teška kategorija. Ona može nešto postići.“

Riječ je o početku „novog diplomatskog i političkog pokreta“, barem u očima Cristiána Retamala. Razgovaramo s bivšim pregovaračem čileanske vlade na međunarodnim klimatskim pregovorima upravo dok je na putu za Santa Martu u Kolumbiji.

Ondje ove subote (25.4.) započinje prva svjetska konferencija o napuštanju fosilnih goriva. Više od 50 zemalja na skup šalje svoje ministre i diplomate.

Cilj je, u idealnom slučaju, izraditi plan koji će jasno pokazati kako se može smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima i kako to može što bolje uspjeti. I prije svega - koje su pravne, gospodarske i društvene mjere za to potrebne.

Konferencija se održava na poziv Nizozemske i Kolumbije, nakon što se na UN-ovoj klimatskoj konferenciji u Brazilu prošlog studenoga formirao širok savez od više od 80 zemalja koje su se zauzele za izradu plana izlaska. Tada je prijedlog propao zbog veta nekolicine naftnih zemalja.

Novi „savez voljnih"

Na kraju se na klimatskom summitu nije uspjelo dogovoriti ni oko opće izjave o napuštanju ugljena, nafte i plina čije se korištenje smatra glavnim uzrokom klimatskih promjena.

„Ako se pogleda povijest, klimatska pitanja su devedesetih godina postala tema na razini UN-a zato što su neke zemlje odlučile da se time žele baviti i na tome ustrajati“, kaže Retamal.

Smatra da bi konferencija u Kolumbiji mogla biti važna poruka kada je riječ o planu napuštanja fosilnih goriva.

Kolumbijska ministrica okoliša Irene Vélez Torres smatra ovaj skup „bez presedana“. Među sudionicima nisu samo pacifičke otočne države koje su posebno izložene klimatskim promjenama, nego i velike industrijske zemlje poput Kanade, Australije, Velike Britanije ili Norveške.

Svoje delegacije šalju i Njemačka te neke zemlje Europske unije, a neke nevladine organizacije konferenciju već unaprijed nazivaju „povijesnom“. Bilo da je povijesna ili bez presedana, jedno je sigurno: riječ je o susretu saveza voljnih.

Kraj subvencijama za fosilna goriva?

„Vrijeme je za provedbu, a ne za nove rasprave o ciljevima“, poručuje glasnogovornik nizozemskog Ministarstva za klimu i zeleni rast. Nizozemska želi ispuniti svoje obećanje da će napustiti korištenje fosilnih goriva. Konkretno, želi raditi na tome kako postići „smanjenje ponude i potražnje“.

Savez voljnih, među ostalim, zamišljen je i kao udruživanje „za ukidanjesubvencija za fosilna goriva“.

Iako se obnovljivi izvori energije šire diljem svijeta, globalni pad uporabe fosilnih goriva – a time i svjetskih emisija – očekuje se tek u idućim godinama. Trenutačno se fosilna goriva još uvijek subvencioniraju s oko 0,92 bilijuna američkih dolara godišnje. Zbog toga se nafta, benzin i ugljen čine cjenovno privlačnijima nego što u stvarnosti jesu.

Opasna, skupa i štetna ovisnost

Osim toga, izgaranje fosilnih goriva snažno potiče globalno zagrijavanje. Sve učestalije vrućine i obilne padaline, snažnije oluje ili poplave samo su neke od posljedica koje postaju sve ekstremnije i skuplje. To već danas uzrokuje teške štete ljudima i gospodarstvima diljem svijeta.

Rat s Iranom, dramatično visoke cijene nafte i plina te problemi s opskrbom trenutačno jasno pokazuju koliko su ranjive zemlje koje ovise o fosilnim gorivima ili o prihodima od njihove prodaje.

„Napuštanje fosilnih goriva smanjuje i ovisnost o vanjskim čimbenicima i opterećenje otrovnim zagađivačima, omogućuje stabilniji razvoj te jača samoodređenje i demokraciju“, kaže Lili Fuhr, direktorica programa za fosilno gospodarstvo u Centru za međunarodno pravo okoliša (CIEL).

Stručnjaci već godinama upozoravaju na pretjeranu ovisnost gospodarstva o ugljenu, nafti i plinu. Primjerice, nakon ruskog napada na Ukrajinu u Europi je gotovo preko noći došlo do problema u opskrbi plinom. Aktualna situacija pokazuje da je ta ovisnost i dalje velika.

„Konferencija zasigurno nije pokrenuta zbog aktualne situacije visokih cijena nafte. No danas je to svakako ključan argument da se ozbiljno razgovara o napuštanju fosilnih goriva“, dodaje Retamal.

Nije lak oproštaj od nafte, plina i ugljena

Unatoč euforiji među sudionicima i promatračima, ovaj prvi skup u Santa Marti „nije čudotvorno sredstvo niti čarobni štapić“, kaže Madeleine Wörner iz njemačke nevladine organizacije Misereor. Neće biti moguće odmah riješiti sve probleme i blokade koji su se desetljećima gomilali.

I Retamal smatra da bi moglo potrajati nekoliko godina dok se ne postigne obvezujući plan ili čak sporazum među zemljama.

Jer izlazak ne znači samo zamjenu fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Potrebno je riješiti i trgovinska i pravna pitanja. Tako bi, primjerice, švicarski rudarski i trgovački koncern Glencore, u slučaju brzog napuštanja fosilnih goriva, mogao tužiti kolumbijsku državu, objašnjava Wörner.

Glencore je vlasnik najvećeg rudnika ugljena u Latinskoj Americi, koji se nalazi u Kolumbiji.

Zbog uobičajenih klauzula o zaštiti ulaganja stranih poduzeća u međunarodnim trgovinskim ugovorima koncerni mogu tražiti odštetu za izgubljenu dobit.

To bi se moglo dogoditi, primjerice, ako bi Glencoreov rudnik morao biti zatvoren ranije nego što je planirano. To ne bi bilo samo skupo nego bi moglo izazvati i bilateralne sporove, kaže Wörner. Dobro je što u Santa Martu dolaze i predstavnici Švicarske kako bi se o tim pitanjima moglo izravno razgovarati.

Njemačka tek na nižoj razini

Jedan od domaćina, Nizozemska šalje svoju ministricu za klimu, a isto čini i Kolumbija. Nizozemska vlada očekuje i dolazak kolumbijskog predsjednika Gustava Petra. Njemačku će predstavljati državni tajnik u Ministarstvu okoliša Jochen Flasbarth.

„Šteta je što se njemačka vlada ovdje ne pojavljuje na najvišoj razini“, smatra Wörner. U njemačkoj vladi trenutačno postoje različita stajališta o klimatskoj politici, zbog čega je Njemačka, prema mišljenju stručnjakinje iz Misereora, trenutačno više „sljedbenik“ nego predvodnik.

Konferencija nije zamišljena kao pregovarački skup, nego kao dijalog. Prvih dana širok spektar organizacija civilnog društva raspravljat će o rješenjima sa znanstvenicima i predstavnicima privatnog sektora. Politički predstavnici država pridružit će se raspravama posljednja dva dana. Tek tada će biti jasnije što nova inicijativa doista može postići.

Kao odgovor na blokadu Hormuškog tjesnaca između Perzijskog i Omanskog zaljeva, SAD je od ponedjeljka, 13. travnja, uveo pomorsku blokadu iranskih luka. Cilj mjere je onemogućiti iranski izvoz - osobito nafte - i izvršiti pritisak na političko vodstvo u Teheranu.

„SAD bi takvu blokadu vojnim sredstvima mogao održavati mjesecima, a u nekim scenarijima čak i dulje od godinu dana“, rekao je za Deutsche Welle Shahin Modarres, stručnjak za međunarodnu sigurnost sa Sveučilišta Tor Vergata u Rimu.

Nakon gotovo šest tjedana rata između Irana i SAD-a trenutačno je na snazi krhko primirje. No pomorska blokada predstavlja jasno kršenje tog dogovora, upozorio je iranski pregovarač i predsjednik parlamenta Mohamad Baker Kalibaf na platformi X. Otvaranje Hormuškog tjesnaca, rekao je, nije moguće dok traju takva „teška kršenja“. Američki predsjednik Donald Trump unatoč tome ostaje pri blokadi, makar tvrdi kako želi postići novi sporazum s Teheranom.

Modarres smatra da blokada nije sredstvo za brz vojni uspjeh, nego instrument postupnog i kontroliranog slabljenja iranskog režima. Pritom podsjeća na posljednje godine osmogodišnjeg iransko‑iračkog rata (1980.–1988.), kada je zemlja bila izložena trajnom vojnom i gospodarskom pritisku. I premda Irak Sadama Huseina ni izdaleka nije uspio u svojim ciljevima, a Iran je čak počeo dominirati na bojišnici, Teheran je na kraju pristao na primirje.

Ali ta mjera ne izlaže pritisku samo iranski režim, upozorava Modarres: „S vremenom rastu globalni gospodarski pritisci, operativna iscrpljenost i unutarnjopolitički pritisak u samom Iranu. Zato je to sredstvo djelotvorno samo kratkoročno do srednjoročno i ne predstavlja trajno rješenje. U takvom scenariju jedini stvarni gubitnici su građani, bez obzira na to hoće li se rat nastaviti bez strukturnih promjena ili završiti.“

Živi se iz dana u dan

Pomorska blokada prvenstveno bi trebala spriječiti izvoz iranske nafte. Prema navodima specijaliziranog portala Lloyd's List, neka su iranska plovila ipak uspjela izbjeći blokadu. U izvješću objavljenom u ponedjeljak (20. travnja) navodi se da je 26 brodova - među njima najmanje jedanaest s iranskom naftom i plinom - od 13. travnja prošlo blokadu. Pentagon je doduše već dan kasnije zanijekao da je tako nešto bilo moguće.

Gospodarske posljedice blokade ne pogađaju samo izvoz nego i uvoz osnovnih životnih potrepština. „Tu je pogođen i uvoz osnovnih prehrambenih proizvoda i sredstava za proizvodnju“, rekao je za DW gospodarski novinar Ashkan Nizamabadi, koji trenutačno živi u Berlinu.

Prema njegovim riječima, Iran godišnje uvozi oko milijun tona riže, ponajprije iz Indije i Pakistana. Ako se pomorska blokada nastavi, Teheran će se vjerojatno morati okrenuti alternativnim kopnenim rutama ili intenzivnijoj suradnji s Turskom. „Takva logistička prilagodba znatno je skuplja od prijevoza morem. To će podići cijene, a trošak će na kraju snositi potrošači“, kaže Nizamabadi. Kod nekih uvoznih proizvoda ponuda je već ograničena jer se trgovci boje nestašica.

„Sada svi žive doslovno iz dana u dan", kaže jedan novinar iz Teherana koji je želio ostati anoniman. Svakodnevni život obilježen je kolektivnom iscrpljenošću. „U trgovini ili pekarnici ljudi kupuju samo onoliko koliko im treba za jedan obrok, kao da ne znaju što će donijeti sljedeći dan.“

Gdje da se radi i zarađuje?

Istodobno raste strah od gubitka radnog mjesta. Nakon uništenja naftnih i industrijskih postrojenja deseci tisuća nadničara su ostali bez posla. Zastoj proizvodnje u industriji čelika i petrokemije dodatno prijeti pokretanjem lančane reakcije, koja bi mogla prisiliti brojne povezane tvrtke na obustavu rada. Mnoge uslužne djelatnosti prestale su poslovati tijekom rata i do danas se nisu oporavile ni unatoč primirju.

Samaneh, koja je radila kao prodavačica u parfumeriji u Teheranu, nam objašnjava: „Sve je stalo još od štrajkova prošle zime. Zatim su došli prosvjedi, pa rat. Sada imamo primirje, ali se ništa nije popravilo."

Mnoge obitelji sada žive od ušteđevine i ne znaju koliko dugo će moći izdržati. Brojni mladi ljudi vratili su se u roditeljske domove, svjedoče izvori iz Irana, dok drugi napuštaju velike gradove poput Teherana zbog visokih troškova života.

Iransko gospodarstvo već godinama opterećuju loše upravljanje, korupcija i međunarodne sankcije. Procjene govore da je prosječna stopa inflacije u Iranu 2025. godine iznosila oko 50,9 posto, a za 2026. predviđa se daljnji rast, na približno 68,9 posto. Iransko je gospodarstvo trenutačno u recesiji uz istodobni rast inflacije, rekao je za DW gospodarski stručnjak Amir Alizadeh, voditelj međunarodnih poslova pri Industrijskoj i trgovinskoj komori Ulma.

„Međunarodni monetarni fond za Iran ove godine predviđa pad BDP-a za oko šest posto“, rekao je Alizadeh. Razvojni program Ujedinjenih naroda (UNDP) čak računa s padom od osam do deset posto. Budući da UNDP u obzir uzima i pokazatelje ljudskog razvoja, stopa siromaštva mogla bi porasti za oko pet postotnih bodova, na približno 36 posto, a dugoročno dosegnuti i oko 41 posto.

Siječanj 2024: direktor jedne bavarske škole Roland Feucht želi poslati poruku - u svojoj školi poziva na sudjelovanje na demonstracijama za demokraciju i društvenu raznolikost.

Međutim, njegov poziv ima posljedice: u pokrajinskom parlamentu Bavarske nekoliko zastupnika Alternative za Njemačku (AfD) podnosi takozvano „malo zastupničko pitanje". Njihova optužba glasi da je Feucht, kao i drugi direktori škola, prekršio obvezu političke neutralnosti državnih službenika. Zastupnici žele od bavarske vlade čuti hoće li pokrenuti disciplinske mjere protiv direktora Feuchta.

Ali Roland Feucht stoji iza svog poziva, a bavarska vlada ne vidi razloga za kritiku njegovog ponašanja. Ipak, političke posljedice su ogromne, kritizira predsjednica Bavarskog udruženja nastavnika Simone Fleischmann u intervjuu za TV-magazin javnog servisa „Kontraste": „Svako od ovih pitanja dovodi do toga da se kao nastavnik zamisliš. Kao nastavnica se pitaš – trebam li to učiniti, trebam li ulaziti na opasan teren? Jer to je opasno ako znam da bih mogla biti prijavljena."

AfD-ova pitanja bude strah kod nastavnika i aktivista

Izvještaji o pokušajima zastrašivanja od strane AfD-a putem zastupničkih pitanja sve su češći: oni koji pomažu izbjeglicama kažu kako imaju osjećaj da im AfD „diše za vratom“, prenosi javni servis NDR. Širom Njemačke stručnjaci, udruženja, crkve i političke stranke upozoravaju da AfD zloupotrebljava pravo na postavljanje pitanja kako bi zastrašio političke protivnike.

Pri tome su mala zastupnička pitanja jedno od najvažnijih političkih prava u Njemačkoj. Ona omogućavaju oporbi kontrolu rada vlade i prisiljavaju izvršnu vlast na davanje podataka i činjenica o njezinoj politici. Služe kontroli moći. U Njemačkoj političari svih stranaka često koriste ovo pravo, a rezultati redovito pokreću važne društvene rasprave.

Ipak, upadljivo je da AfD postavlja sve više pitanja – njihov broj se mjeri u tisućama. Samo klub zastupnika AfD-a u Bundestagu postavio je između ožujka i listopada 2025. ukupno 525 malih zastupničkih pitanja, što je više od dva dnevno. To je gotovo dvije trećine svih pitanja u parlamentu. Sličan rast bilježi se i u njemačkim saveznim pokrajinama.

AfD u Tiringiji: pritisak na civilno društvo

Posebno mnogo pitanja AfD postavlja u saveznoj pokrajini Tiringiji, jednom od svojih uporišta. Na čelu tamošnjeg kluba zastupnika je Björn Höcke, jedan od najradikalnijih političara te stranke. On je dva puta osuđivan zbog korištenja nacističkih parola. Tirinški pokrajinski ogranak AfD-a njemačke sigurnosne službe klasificiraju kao „dokazano ekstremno desničarski“.

Zastupnika u tirinškom parlamentu Katharina König-Preuss iz stranke Ljevica vidi u valu AfD-ovih pitanja određenu strategiju. Ona dolazi iz poznate obitelji boraca za građanska prava iz bivšeg DDR-a. Njezin pokojni otac Lothar König borio se protiv autoritarnog režima, desnog ekstremizma i antisemitizma. Njena kćerka danas je često meta uvreda, kleveta pa čak i napada iz krugova AfD-a. „Svi koji su se makar jednom izjasnili protiv AfD-a bivaju zatrpani pitanjima", kaže ona u intervjuu za DW.

Katharina König-Preuss naglašava da AfD, naravno, kao i svi drugi zastupnici ima pravo postavljati pitanja. No ona dovodi u pitanje njihovu svrhu: „S jedne strane pokušava se doći do imena i podataka ljudi i organizacija iz civilnog društva. To može dovesti do napada na te osobe.“

U mnogim pitanjima vidi i napad na raznolikost života u Njemačkoj. „Posebno su problematična pitanja s kojima je AfD pokušao saznati koliko ima ljudi u Tiringiji koji se izjašnjavaju kao homoseksualci. To podsjeća na mračna vremena.“ Time aludira na doba nacizma pod Adolfom Hitlerom, kada su Židovi, Sinti i Romi, kao i homoseksualci, bili registrirani i progonjeni.

Posljedice AfD-ovih pitanja osjećaju i brojne organizacije civilnog društva, poput berlinske zaklade Amadeu Antonio, koja se - i uz financijsku podršku države - bori protiv rasizma i antisemitizma. Zaklada se otvoreno protivi AfD-u, zbog čega je često na meti. Postoji niz parlamentarnih pitanja AfD-a o ovoj organizaciji, najčešće u vezi s državnim financiranjem, objašnjava glasnogovornik zaklade Lorenz Blumenthaler. „Stvara se slika zavjere između vlade i takozvane ‘duboke države’: da vlada i nevladine organizacije djeluju zajedno."

Blumenthaler primjećuje da val pitanja ima učinka: „Radi se o stvaranju dojma u javnosti da s tim organizacijama nešto nije u redu." Na pitanje je li AfD u tome uspješan, odgovara: „Naravno."

Špijunira li AfD za Rusiju?

Najtežu optužbu iznosi ministar unutarnjih poslova Tiringije Georg Maier (SPD). U intervjuu za Handelsblatt u listopadu 2025. upozorio je da vidi naznake zloupotrebe parlamentarnog prava na pitanja u interesu Rusije. AfD, prema njegovim riječima, koristi pitanja kako bi ciljano prikupljao informacije o kritičnoj infrastrukturi.

I na saveznoj razini AfD postavlja pitanja o prometnoj, vodoopskrbnoj, energetskoj i digitalnoj infrastrukturi. Predsjednik Odbora za obranu Bundestaga Thomas Röwekamp (CDU) podržava ova upozorenja i optužuje AfD za prikupljanje osjetljivih informacija o obrambenim kapacitetima zemlje.

Katharina König-Preuss također vidi problem: „Što se događa s tim informacijama o kritičnoj infrastrukturi? Ne vidi se da AfD kasnije predlaže mjere za jačanje policije ili civilne zaštite.“

AfD-ovi političari često su kritizirani zbog bliskosti s Rusijom Vladimira Putina. Više visokih članova stranke se sumnjiči da su primali novac iz mreža bliskih Kremlju. Protiv dvojice zastupnika iz Bundestaga i Europskog parlamenta trenutno se vodi istraga zbog sumnje na primanje mita - iz Rusije i Kine.

AfD je sve optužbe o špijunaži oštro odbacio i poziva se na svoje demokratsko pravo kontrole vlasti.

DW je želio razgovarati i s klubom zastupnika AfD-a o praksi postavljanja pitanja, ali na zahtjev za intervju nije dobio odgovor.

Iako je Katolička crkva još daleko od mogućnosti crkvenog vjenčanja homoseksualnih parova, papa Franjo je isto tako jasno rekao kako se "nikome" ne smije uskratiti blagoslov. No njegov nasljednik papa Lav XIV. je, iako je već duže od godinu dana na čelu Crkve, dosad izbjegavao jasno reći svoje mišljenje i o tom pitanju.

No nakon inicijative njemačkog kardinala to više nije bilo moguće. Doduše Marx je poslanicu uputio svojoj nadbiskupiji München-Freising, ali dodatnu težinu svakako ima što je on i bivši predsjednik Njemačke biskupske konferencije i u njoj se poziva na smjernice i te Konferencije i Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZdK).

On doduše i tu piše kako sakrament braka "nije moguć" za homoseksualne parove, ali se "odustaje od dosadašnjeg kategoričkog ‘ne’ blagoslovu tih parova". U duhu pape Franje ponavlja kako "niti jedan par ne smije biti odbijen" i kako "Crkva parovima koji su povezani ljubavlju iskazuje priznanje i nudi im pratnju". Niti kardinal ništa ne naređuje dušobrižnicima u svojoj nadbiskupiji, ali im to savjetuje kao "temelj pastoralnog djelovanja".

Tutti, tutti, tutti...

Smjernica o blagoslovu "svih" parova usvojena prije godinu dana već se provodi u biskupiji Limburg, na čijem je čelu donedavni predsjednik Njemačke biskupske konferencije i nasljednik kardinala Marxa, Georg Bätzing. Parovi mogu dobiti blagoslov i u biskupijama Trier te Rottenburg‑Stuttgart jer je to još uvijek uvelike u nadležnosti tamošnjeg biskupa. Utoliko sasvim drukčija situacija vlada ondje gdje glavnu riječ imaju konzervativni biskupi, primjerice u biskupijama Köln, Regensburg ili Passau.

Očito je to sad već bilo previše za papu Lava XIV. U zrakoplovu pri povratku sa svog puta po Africi je izjavio kako se Vatikan ne slaže s formalnim blagoslovima homoseksualnih parova izvan onoga što je dopustio papa Franjo, kada je rekao da "svi" mogu primiti blagoslov. Potom je Lav dodao i kako je čuvena i sporna Franjina izjava blagoslova za tutti, tutti, tutti ("svi, svi, svi") izraz uvjerenja Katoličke crkve "kako su svi dobrodošli i pozvani slijediti Isusa", ali tu su i granice gdje Crkva "nije spremna prihvatiti" veću liberalizaciju i tu nema "formalnog" blagoslova takvih parova.

To nije glavni problem

„Skloni smo misliti kako Crkva, kada govori o moralu, govori samo o seksualnom moralu. U stvarnosti, mislim da postoje mnogo veće i važnije teme poput pravde, ravnopravnosti, slobode muškarca i žene, vjerske slobode", izjavio je papa Lav XIV. u avionu na povratku s puta po Africi.

Ali upravo pod dojmom viđenog na tom kontinentu se osobito osvrnuo ne samo na problem migranata, nego i na uzroke zašto ti nesretnici napuštaju svoje domove. U rješavanju tog problema bi se, rekao je, osim bogatijih država morale uključiti i multinacionalne kompanije. Afrika se još uvijek u očima mnogih promatra kao kontinent iz kojeg se tek mogu uzimati sirovine i bogatstva, bez obzira na sudbinu ljudi koje tamo žive, naglasio je papa.

A kad je riječ o migrantima, Lav XIV. je također oštro upozorio: „To su ljudi. I moramo ih tretirati kao ljudska bića, na ljudski način – a ne gore nego kućne ljubimce.“

Stotine radnika poslano je kućama na prinudni godišnji odmor, dok će se gotovo 2.000 zaposlenih naći u neizvjesnosti i strahu od gubitka radnih mjesta. Pad Željezare sada prijeti izazivanjem lančane reakcije koja bi mogla pogoditi i do 500 kooperantskih firmi u BiH.

Generalni direktor tvrtke Ahmed Hamzić nije krio emocije. On je tek kratko na čelu Nove Željezare, a dočekao ga je najgori scenarij. „Nažalost, nismo uspjeli. Sav uloženi trud je poraz, ne samo za mene, nego i za ove ljude ovdje. Ovo je najteži dan i najveći poraz u mom životu“, rekao je Hamzić.

"Bez čelika nema ni države"

Nova Željezara Zenica prošle je godine poslovala s gubitkom od gotovo 97 milijuna maraka. Iako je taj minus donekle smanjen u tekućoj godini, opstanak na otvorenom tržištu nije bio moguć, prvenstveno zbog konkurencije iz Azije i dampinških cijena. Uprava dodatno zamjera inertnost federalnoj vlasti, naglašavajući da je ovakav ishod bio vidljiv mjesecima ranije.

„I nakon šest mjeseci Vlada Federacije BiH s nama komunicira preko medija, a bh. privredu pokušava spasiti priopćenjima“, poručio je Hamzić.

Stručnjaci i sindikati upozoravaju na pogubne posljedice. „Sve države u regiji i svijetu na razne načine štite svoju industriju čelika. Kvotama, carinama, subvencijama i pomoći. Jer je industrija čelika temelj cijele privrede. Bez vlastitog čelika BiH nije suverena država“, ističe Kenan Mujkanović iz Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona.

S njim se slaže i predsjednik Kantonalne privredne komore Tuzla Nedret Kikanović, koji naglašava da je BiH izgubila najvećeg izvoznika te da će se to odraziti na cjelokupnu industriju.

Blokada kvota

Kriza u Zenici dodatno je produbljena činjenicom da Željezara već dvije godine bilježi gubitke zbog neusvajanja Odluke o zaštiti domaće proizvodnje čelika. Vijeće ministara BiH je u nekoliko navrata odbilo usvojiti mjere zaštite, pri čemu su protiv takve odluke glasali ministri iz HDZ-a BiH.

„Recite mi kada bismo mogli očekivati efekte da bi se eventualno pomoglo takvoj jednoj kompaniji kao što je Željezara", upitala je Borjana Krišto (HDZ BiH), predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, aludirajući na dug period početka primjene mjera, čak i kada bi dobile zeleno svjetlo.

Dok Europska unija pooštrava uvjete za uvoz čelika kako bi zaštitila svoju proizvodnju od jeftinih kineskih proizvoda, u BiH takve mjere izostaju.

Traženje spasa preko Energoinvesta

Visoka peć će biti zasuta koksom, što tehnički ostavlja mogućnost ponovnog pokretanja u budućnosti. Vlada Federacije BiH želi izbjeći stečaj i nada se stabilizaciji tvrtke preko Energoinvesta.

„Umjesto stečaja Vlada FBiH pokreće proces konsolidacije i restrukturiranja sa ciljem očuvanja proizvodnje, radnih mjesta i stabilnosti domaće industrije“, navodi se u priopćenju Vlade.

Dodaju da obveze tvrtke prema javnim preduzećima, poput Elektroprivrede BiH, Energoinvesta i Željeznica FBiH, kontinuirano rastu te da ne postoji jasno definiran plan vlasnika za opstanak firme. U tom kontekstu je Vlada kao operativnog nositelja procesa konsolidacije prepoznala Energoinvest, oslanjajući se na iskustvo te kompanije u vođenju složenih sustava.

Zenica nije usamljeni slučaj

Gašenje ove industrije usko je povezano sa sudbinom drugih giganata. Problem je eskalirao kada je lukavačka Koksara (ranije GIKIL) otišla u stečaj krajem 2025. godine, čime je visoka peć u Zenici ostala bez domaće sirovine.

U isto vrijeme je novi udar došao iz Prijedora. Sredinom 2025. godine tvrtka Pavgord, na čelu s biznismenom Gordanom Pavlovićem, kupila je ArcelorMittalove pogone i u Zenici i rudnik Ljubiju u Prijedoru. Ipak, samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja prijedorski rudnik otišao je u stečaj, a radnici su nedavno stupili u štrajk.

„Dovedeni smo do zida. Štrajkamo glađu kako bismo nekoga osvijestili, jer ovo je već kraj. U Prijedoru više nema rudarstva“, izjavila je tijekom štrajka radnica Milena Ćurić.

Iako su radnici Ljubije upozoravali da se tvrtka svjesno gasi kako bi se rasprodala imovina, Vlada Republike Srpske ugasila je trenutni požar osiguravši šest milijuna maraka za otpremnine.

Sindikat metalaca FBiH sada zahtijeva hitno donošenje rokova, usvajanje zaštitnih mjera i precizan plan djelovanja, najavljujući prosvjede pred zgradama Vlade FBiH i Vijeća ministara 30. travnja.

„Mi ćemo možda i naći posao, otići ćemo u Europu. Ali tada će političari morati objasniti umirovljenicima zašto nema mirovina. Kada za jedan dan preko tisuću ljudi ostane bez posla, to je pogubno za državu“, zaključuje predsjednik Sindikata Nove Željezare Zenica Rašid Fetić.

Koja je uloga čovjeka koji je u četvrtak (23.4.) bio pred novinarima u Berlinu? Je li Reza Pahlavi (66), koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, tračak nade za Iran? On je ipak sin posljednjeg šaha koji je 1979. svrgnut s vlasti u islamskoj revoluciji i umro nešto kasnije u egzilu.

Je li Pahlavi uopće ozbiljan sugovornik za Vladu u Berlinu? Ili tek podsjetnik na davno palu kraljevinu? Političar u egzilu koji ne zna puno o stanju u Iranu, zemlji na udaru američkih i izraelskih bombi koja odgovara blokadom Hormuškog tjesnaca i tako pogađa cijeli svijet, dok njeno stanovništvo pati pod režimom mula?

Pahlavi: „Režim nikad nije bio ovako slab"

„Ako mislite da s ovim režimom možete sklopiti mir, grdno se varate“, rekao je Pahlavi u Berlinu. Tvrdi da moćnici u Teheranu još nikad nisu bili ovako slabi kao danas.

Oko toga mnogi se ne slažu. Pahlavi je početkom godine pozvao Irance na demonstracije koje su krvavo ugušene. Onda je podržao napade Izraela i SAD-a. Opet, brojni stručnjaci kažu da režim čvrsto drži uzde u svojim rukama, a da su njegovi protivnici još slabiji nego prije rata.

Pahlavi, politolog i vojni pilot, protivi se takvom viđenju. „Zračni napadi, koji su pogodili i infrastrukturu režima i njegovog tlačiteljskog aparata, bili su neophodan korak. Kako bi inače goloruki ljudi imali šansu savladati ovaj režim bez pomoći izvana?"

Sebe zove „predstavnikom iranskog naroda". Otvoreno kritizira pokušaje europskih država da sukob s Teheranom riješe pregovorima.

To se odnosi i na njemačke vlasti. Nedavno je kancelar Friedrich Merz objavio da Berlin opet ima komunikacijske kanale s Teheranom. Diplomatske veze su prethodno bile obustavljene krajem prošle godine.

Merz je, doduše, dodao da su veze obnovljene po želji američkog predsjednika Donalda Trumpa. U političkom Berlinu se čuje da je njemačka namjera traženje načina za izlazak iz slijepe ulice u koju se dospjelo eskalacijom rata koji su započeli SAD i Izrael.

Njemačka vlada „ne vidi razlog" za razgovor s Pahlavijem

Glasnogovornik vlade Stefan Kornelius je još u srijedu rekao da vlada „ne vidi razlog" za razgovore s Rezom Pahlavijem. Unatoč svim problemima, dodao je, aktualne vlasti u Teheranu su sugovornici Berlina.

Ministar vanjskih poslova Johann Wadephul je na pitanja novinara rekao da Pahlavi u Njemačku dolazi kao „privatna osoba". „I, ako dobro vidim, vodi rasprave i u političkom prostoru. Nije zadatak savezne vlade da vodi takve razgovore."

Pahlavi, koji kaže da teži demokratskom Iranu s možda kraljevskom kućom poput Švedske ili Španjolske, sugovornike je našao u Bundestagu. Recimo Armina Lascheta (CDU), stranačkog kolegu kancelara Merza. Laschet vodi utjecajni parlamentarni Odbor za vanjsku politiku.

Pahlavi je „jedino oporbeno lice koje se zna", rekao je Laschet za javni servis ARD. „Za mnoge Irance on je ipak najprije alternativa režimu mula."

Pahlavijev posjet Berlinu pozdravio je i potpredsjednik parlamenta Omid Nouripour, bivši šef njemačkih Zelenih. On je rođen u Iranu, a obitelj je doselila u Njemačku kad je imao 13 godina. Iako nije osobno razgovarao s Pahlavijem, kaže da su smisleni svi razgovori s oporbenjacima.

„Ključno je ne zaboraviti da postoji glavni sukob, onaj s režimom u Iranu. To su oni koji su donijeli rat čitavoj regiji i neslobodu vlastitom narodu", rekao je Nouripour.

Oštra kritika berlinske senatorice

Skroz drukčije na stvar gleda Felor Badenberg, senatorica za pravosuđe grada-pokrajine Berlina. I ova demokršćanka je porijeklom iz Irana. „Obitelj Pahlavi je simbol autoritarnog sustava prije 1979. godine", rekla je za list Tagesspiegel uoči posjete Reze Pahlavija. „Njegov otac je progonio političke protivnike, mučio i ubijao. Sloboda medija i neovisno pravosuđe nisu postojali.“

Između ta dva pola kreću se brojne reakcije na posjet čovjeka koji je ranije bio prestolonasljednik velike zemlje.

Dok je napuštao prostoriju za savezne novinske konferencije, Pahlavi je poprskan sokom od rajčice. Počinitelj je priveden. I drugdje se prosvjedovalo protiv posjeta.

S druge strane, u veljači je Pahlavi okupio 250.000 ljudi na jednom skupu u Münchenu. Nejasno je koliko ga ljudi podržava u Iranu, gdje je korištenje interneta ograničeno, a mediji kontrolirani.

Viktor Orban je ovoga puta održao riječ: zajam od 90 milijardi eura za Ukrajinu službeno je odobren – nakon što je nedavno obnovljen protok nafte kroz naftovod Družba. Usvojen je i 20. paket sankcija Rusiji, koji su Mađarska i Slovačka prethodno blokirale.

To je bila početna točka dnevnog reda samita šefova država i vlada Europske unije na Cipru. Predsjednik Nikos Christodoulides dočekao je svoje kolege iz EU-a uz impresivnu kulisu marine u ljetovalištu Agia Napa.

Zelenski hvali „veliki dan"

Prisutan je i Volodimir Zelenski. „Ovo je veliki dan", radovao se ukrajinski predsjednik nakon sastanka s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leien i predsjednikom Europskog vijeća Antoniom Costom. Naglašavao je pritom koliko je Ukrajini očajnički potreban novac – posebno za obnovu energetske infrastrukture.

Von der Leien je pak naznačila da bi prva tranša od 90 milijardi eura mogla biti isplaćena u ovom kvartalu. Jedna trećina tih sredstava namijenjena je proračunu Ukrajine, a dvije trećine obrani.

Šefovi država i vlada EU-a također su izrazili olakšanje. „Vrlo sam zahvalan što je kredit Europske unije sada konačno omogućen", rekao je njemački kancelar Friedrich Merz.

Orban nije na samitu

Mađarski premijer Viktor Orban nije otputovao na Cipar. Nazočni šefovi država i vlada nisu o njemu javno govorili. Vjerojatno su osjetili izvjesno olakšanje u vezi s događanjima u Mađarskoj.

„Sada vidim mogućnost da glasanje u Europskoj uniji ne bude zloupotrijebljeno i da 26 zemalja ne budu taoci", rekao je litvanski predsjednik Gitanas Nauseda.

Sljedeći korak za Ukrajinu, prema riječima predsjednika Europskog vijeća Coste, sada je otvaranje prvih klastera u pregovorima o pristupanju Uniji. Orban je i to želio spriječiti.

Razgovori pod utjecajem geopolitičke situacije

Trenutna geopolitička situacija pokazuje da za Europsku uniju postoji samo jedan put – put strateške autonomije i najveće moguće neovisnosti, rekao je na početku samita ciparski domaćin Christodoulides. To se, objasnio je, tiče konkurentnosti, opskrbe energijom, ali i sigurnosne i obrambene strukture.

Cipar trenutno predsjedava EU-om. Geografski je ta zemlja na krajnjem jugoistoku Europske unije i bliža je Libanonu i Turskoj nego svojim partnerima iz EU-a. Ranjivost tog geografskog položaja postala je očigledna na samom početku rata s Iranom, onda kada je britansku vojnu bazu na tom otoku pogodio dron.

Ciparski predsjednik vjerojatno želi iskoristiti taj događaj kao povod za razgovor o članku 42. stavku 7 – odnosno nekoj vrsti klauzule EU-a o uzajamnoj pomoći. Potreban je plan što činiti ako se neka država pozove na tu klauzulu, rekao je Christodoulides, čija zemlja nije članica NATO-a.

U Europi, kao i u većem dijelu svijeta, cijene energenata naglo su porasle zbog rata s Iranom i blokade Hormuškog tjesnaca. Čelnici EU-a će u ova dva dana samita razgovarati o tome, kao i o proračunu Europske unije. Formalne odluke se ne očekuju.

Njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche (CDU) iznijela je mnoštvo loših vijesti kad je stala pred novinare u Berlinu. Procjenjuje se, rekla je, da će zbog rata u Iranu rast njemačkog gospodarstva ove godine iznositi tek mršavih 0,5 posto. „Ta eskalacija nas je ekonomski unazadila“, rekla je ova demokršćanka.

Godišnje ekonomsko izvješće, koje je predstavila u siječnju prije američkih i izraelskih udara na Iran, sada može baciti u smeće. Tada je još predviđala lagan, ali stabilan oporavak gospodarstva.

U njezinom ministarstvu razvijaju scenarije – što ako rat potraje? Što ako Hormuški tjesnac ipak uskoro bude otvoren pa nafta normalno poteče? No koji će se od tih scenarija ostvariti, to ni ministrica ne može pretpostaviti. Za to je ovih dana potrebna kristalna kugla.

Izvjesno je, pak, kaže Reiche, da će inflacija ove godine dosegnuti barem 2,8 posto. Poskupljenja su potaknuta skokom cijena benzina, nafte, plina i struje.

Šok i kriza

Nakon recesije, njemački gospodarski rast djelovao je kao nježan cvijet, krhko. A sada su vjetrovi udarni. „Rat na Bliskom istoku doveo je do energetskog šoka koji nismo mogli spriječiti, ali realno opterećuje ljude i gospodarstvo“, kaže Reiche.

Dodaje da su reforme postale još hitnije kako bi se podigao „potencijalni rast“. Računa se da taj „potencijal“ njemačkog gospodarstva – dakle rast u „normalnim“ vremenima – iznosi svega 0,5 posto. A to je premalo da osigura blagostanje u Njemačkoj u nadolazećim godinama.

I sadašnji tanki oporavak nakon recesije može se zahvaliti golemim državnim ulaganjima. Vlada kancelara Friedricha Merza zadužila se za bilijun eura, od čega polovica ide u obranu, a polovica u infrastrukturu.

Radna mjesta u industriji nestaju ili se sele u inozemstvo, žali se Reiche. „Slabost gospodarskog rasta je strukturne prirode – druge zemlje su bolje odradile domaću zadaću.“ Prema navodima Europske komisije, Njemačka ima najniži rast u Europskoj uniji.

Reiche protiv poreza na ekstra-profit

Reiche, konzervativna političarka s iskustvom u realnom gospodarstvu, skeptično gleda na uplitanje politike u slobodno tržište, primjerice ograničenjem cijene goriva na benzinskim postajama. Tu se razlikuje od ministra financija Larsa Klingbeila koji je ujedno i čelnik socijaldemokratskog koalicijskog partnera u vladi.

Porezni novac koji bi se iskoristio za neke olakšice „ne pada s neba", rekla je Reiche. Taj porezni novac se mora tek zaraditi, poručuje ona.

Ona odbija i poseban porez na ekstra-profit kojeg ostvaruje naftna industrija u Njemačkoj. Kaže da bi to moglo dovesti do toga da rafinerije smanje kapacitete ili odu poslovati drugdje.

I Europska komisija na takav namet gleda sa skepsom, premda ga je omogućila s početkom ruske agresije na Ukrajinu prije četiri godine. Njemačka je na konto tog poreza inkasirala dvije i pol milijarde eura, no pred Europskim sudom u Luksemburgu još se vode postupci zbog toga.

Morat će se stegnuti remen za koju godinu

Vodeći ekonomski instituti u Njemačkoj su još prije Uskrsa izašli sa svojim prognozama. Slično kao sada Ministarstvo gospodarstva, i oni su prepolovili prognoze rasta.

Timo Wollmersheim, koji se bavi rastom u Institutu za istraživanje gospodarstva pri Sveučilištu u Münchenu, podsjeća da će i taj minimalni rast uslijediti tek kao posljedica masovnih državnih investicija. A to ima svoju cijenu.

Kamate na državni dug porast će toliko da će krajem ovog desetljeća, kažu stručnjaci, biti potrebni „značajni napori u konsolidaciji“. Prevedeno na jezik običnih ljudi – morat će se stezati remen. I taj novac će, primjerice, nedostajati za ulaganja u socijalne programe ili povećanja mirovina.

Nadu ne ulijeva ni raspoloženje njemačkih poduzeća koja smatraju da se na rat na Bliskom istoku negativno odrazio na poslovanje te da se postojeći problemi samo pojačavaju. A međunarodne firme su suzdržane sa svojim investicijama u Njemačkoj, kako izvještava društvo za ispitivanje gospodarstva KPMG. Kao razlog se navodi da je birokracija previše kompleksna i da nema značajnoj napretka po pitanju digitalizacije u ovoj zemlji.

Rusija planira obustaviti tranzit nafte iz Kazahstana u Njemačku putem naftovoda Družba od 1. svibnja, čime se dovodi u pitanje rad ključne rafinerije koja osigurava većinu dizela, benzina i lož-ulja za grad Berlin.

Rafinerija PCK, smještena u gradu Schwedt oko 100 kilometara sjeverno od Berlina, dobiva naftu putem tog naftovoda. Ranije je bila pod upravom ruske naftne kompanije Rosneft, ali je njemačka vlada preuzela kontrolu nad njenim poslovanjem nakon invazije Moskve na Ukrajinu u veljači 2022. Od tada je rafinerija sve više uvozila sirovu naftu iz Kazahstana, koja se transportira iz središnje Azije preko ruskog teritorija do Berlina. Njemačko Ministarstvo za gospodarstvo i energiju potvrdilo je ovu informaciju: „Rosneft Njemačka obavijestio je Saveznu mrežnu agenciju da je, prema uputama ruskog Ministarstva energetike, zabranjen tranzit kazahstanske sirove nafte putem naftovoda Družba preko ruskog teritorija prema rafineriji PCK od 1. svibnja 2026. godine."

„Ruska Federacija još nije službeno potvrdila ovu informaciju njemačkoj vladi. Rosneft Njemačka trenutačno procjenjuje posljedice i prilagodit će se eventualnim promjenama situacije." Agencija Reuters je prva objavila ovu vijest 21. travnja, pozivajući se na više izvora iz industrije.

Ključna rafinerija

Rafinerija snabdijeva Berlin i okolnu regiju s više od 90% benzina, dizela i lož-ulja. Međutim, rafinerija nije potpuno ovisna o nafti iz Kazahstana. Od 2022. godine većina nafte dolazi preko luka poput Rostocka, ali i iz Poljske, a ne putem naftovoda Družba.

Ipak, potpuni prekid isporuka putem Družbe predstavljao bi veliki izazov, jer oko 17% od gotovo 12 milijuna tona nafte, koje rafinerija godišnje preradi, dolazi tim putem. „Prekid isporuka kazahstanske nafte rafineriji PCK ne ugrožava u konačnici sigurnost snabdijevanja Njemačke naftnim derivatima, iako bi PCK Schwedt morao raditi smanjenim kapacitetom“, rekao je glasnogovornik Ministarstva.

Ministarstvo je dodalo da će Rosneft Njemačka „ispuniti svoje obveze“ i „iskoristiti postojeće opcije kako bi se osigurala stabilno snabdijevanje u Njemačkoj. Iako rafinerija vjerojatno ima dovoljno alternativa za održavanje većine snabdijevanja, ova vijest dolazi u trenutku kada se Europa i drugi dijelovi svijeta suočavaju s jednom od najozbiljnijih energetskih kriza posljednjih desetljeća.

Rat u Iranu i zatvaranje Hormuškog tjesnaca smanjili su protok nafte prema Europi i Aziji, što je dovelo do naglog rasta cijena. Kerozin, koji je jedan od glavnih proizvoda rafinerije PCK, trenutno je poseban problem. Aviokompanije širom svijeta bile su prisiljene smanjiti broj letova, a Lufthansa je ovoga tjedna ukinula 20.000 letova iz rasporeda za razdoblje od svibnja do listopada.

Prijetnja energetskoj sigurnosti Europe

Rusija je više puta koristila izvoz energije kao političko sredstvo od početka invazije na Ukrajinu 2022. godine. Rat je na kraju doveo do toga da Europska unija smanji ovisnost o ruskoj nafti i plinu.

Od početka rata je ovisnost EU-a o ruskom plinu smanjena sa 45% ukupnog uvoza na 12% u 2025. godini. Kod nafte je taj udio smanjen sa 27% na 2%. Cilj inicijative REPowerEU je potpuno ukidanje uvoza ruskih energenata do 2027. godine.

Ekonomist Benjamin Hilgenstock izjavio je da će Rusija nastaviti ugrožavati energetsku sigurnost Europe kad god to bude mogla: „Ova vijest još jednom pokazuje da će Rusija moći prijetiti europskoj energetskoj sigurnosti sve dok se potpuno ne obustavi uvoz iz Rusije i preko njenog teritorija."

„Čak i relativno male količine mogu biti vrlo osjetljive za pojedine zemlje, regije ili rafinerije. Njemačka i EU trebali bi što prije provesti napuštanje ruskih fosilnih goriva, bez daljnjih odgađanja", istaknuo je Hilgenstock.

Neizvjesna budućnost

Ruska vlada još nije komentirala ovu odluku. Međutim, predsjednik Vladimir Putin je prošlog mjeseca pozvao svoju vladu da razmotri mogućnost smanjenja energetskih isporuka Europi.

Kazahstanski ministar energetike Yerlan Akkenzhenov sugerirao je da bi obustava isporuka mogla biti povezana i s tehničkim problemima uzrokovanima ukrajinskim napadima dronovima na rusku energetsku infrastrukturu. Kazahstan je počeo slati prve količine nafte u Schwedt u siječnju 2023. godine. Do tada je rafinerija gotovo isključivo koristila rusku naftu.

Iako je ova vijest loša, uspješno smanjenje ovisnosti rafinerije o ruskoj nafti od 2022. pokazuje da postoji realna mogućnost pronalaska alternativnih izvora, ako dođe do trajnog prekida isporuka putem Družbe. Rafinerija, koja je i dalje u vlasništvu Rusije ali pod upravom Njemačke, trenutno je izuzeta iz američkih sankcija protiv Rosnefta. To izuzeće je trebalo isteći 29. travnja, ali je produženo u ožujku bez preciziranog roka.

Sankcije zabranjuju zapadnim tvrtkama poslovanje s Rosneftom, ali je njemačka vlada intenzivno lobirala u Washingtonu kako bi rafinerija mogla nastaviti rad zbog svog strateškog značaja.

Predsjednik parlamenta u Podgorici Andrija Mandić još nije zakazao sjednicu na kojoj će se zastupnici izjasniti o Prijedlogu Ugovora o koncesiji na Aerodrome Crne Gore, a koji je Vlada poslala prošli tjedan u proceduru.

Ugovor o koncesiji na 30 godina s južnokorejskom tvrtkom Incheon Intl Airport Corporation (IIAC) mora usvojiti Skupština jer je vrijednost imovine zračnih luka u Podgorici i Tivtu 264 milijuna eura, odnosno veća je od granice od 150 milijuna eura do koje izvršna vlast može samostalno odlučivati.

Što predviđa Ugovor?

U prijedlogu koji je objavila Vlada stoji obveza koncesionara da po zaključenju ugovora uplati jednokratnu koncesijsku naknadu od 100 milijuna eura, varijabilnu koncesijsku naknadu od 35 posto godišnjeg prihoda, kao i da investira u oba aerodroma 300 milijuna u razdoblju od 30 godina.

U prvoj fazi, odnosno tri godine od preuzimanja, Aerodrom Podgorica trebao bi dobiti novi putnički terminal, proširenu pistu i dvije nove platforme za opsluživanje velikih putničkih zrakoplova, dok bi tivatski dobio rekonstruiranu pistu i znatno proširenu zgradu terminala.

U prijedlogu ugovora piše da nema početka koncesije bez rješavanja imovinskih pitanja, a što se odnosi na tivatsku zračnu luku. Vlada smatra da će godišnji promet putnika porasti s tri na devet milijuna godišnje. S oko 50 milijuna eura avijacijskog prihoda godina 2025. je bila rekordna za Aerodrome Crne Gore koji su u međuvremenu bazirali dva aviona Wizz-aira i pokrenuli 17 novih ruta iz Podgorice i Tivta.

Stranke na vlasti za, oporba protiv koncesije?

Da bi južnokorejski Incheon preuzeo crnogorske zračne luke na tri desetljeća ugovor o koncesiji mora potvrditi većina, odnosno 41 zastupnik. Stranke na vlasti još se nisu izjasnile o tome hoće li podržati namjeru kabineta premijera Milojka Spajića, a posebno je zanimljivo kako će glasati Demokratska Crna Gora i Nova srpska demokracija koje su iz oporbenih klupa bile protiv davanja zračnih luka u 30-ogodišnju koncesiju.

Danas najjača oporbena stranka, Demokratska partija socijalista (DPS), glasat će protiv, najavio je njezin zastupnik Mihailo Anđušić za TV Vijesti. Iako je odluku o davanju zračnih luka Podgorica i Tivat u koncesiju donijela upravo DPS-ova Vlada Duška Markovića u studenome 2017.

Sve je 2020. zaustavila COVID-kriza, pa ovo za dvije Vlade nakon pada bivše vlasti koju je predvodio DPS nije bila tema.

Iako su mnogi ukazivali da bi trebalo raspisati novi tender i nove uvjete, Vlada Milojka Spajića je nastavila proces iz 2019. i nakon više odgoda odlučila dati koncesiju na 30 godina za obje zračne luke tvrtki Incheon.

Zaposleni se plaše otkaza

Aerodromi Crne Gore stalno zapošljavaju oko 850 radnika, a najmanje 200 se sezonski angažira. Oni su od početka protiv davanja zračnih luka pod koncesiju i pozivaju na obustavu postupka te da državno odvjetništvo hitno ispita moguće zloupotrebe, politički pritisak i koruptivne radnje.

„Umjesto transparentnog, stručnog i odgovornog procesa svjedočimo jednoj beskrupuloznoj operaciji kojom se pokušava strateški resurs Crne Gore – njena međunarodna zračna kapija – ustupiti u ruke privatnog kapitala, na tri desetljeća, bez definiranih strateških ciljeva razvoja i dinamičkog plana, uz sumnjivu kontrolu, bez ikakve odgovornosti i bez suglasnosti zaposlenih", poručili su iz Sindikata ACG.

Ugovor predviđa zabranu raskida ugovora o radu sa zaposlenima koji rade na neodređeno vrijeme tijekom pet godina, osim ako za to nije kriv sam zaposlenik u skladu s važećim zakonima.

Incheon globalno poznat operator aerodroma

Incheon je najpoznatiji po upravljanju zračnom lukom u Seulu (ICN), koja se redovito svrstava među najbolje na svijetu po kvaliteti usluge i efikasnosti. Prema prestižnoj rang-listi za aerodrome Skytrax, ICN je trenutno drugi najbolji aerodrom na svijetu (prvi je Changi). ACI (Airports Council International) je ICN deset godina uzastopno proglašavao najboljom zračnom lukom regije Azija Pacifik.

U ovom trenutku ona ima preko 70 milijuna putnika i spada u deset najučinkovitijih zračnih luka u Aziji.

S početkom tjedna u Sjedinjenim Američkim Državama je započeo povrat onih Trumpovih carina koje je američki Vrhovni sud u svojoj presudi iz veljače proglasio nezakonitima. No to je daleko više od složenog birokratskog pothvata. Riječ je o zakašnjeloj korekciji trgovinske politike koja je mjesecima opterećivala poduzeća.

Sam opseg cijelog postupka je bez presedana u povijesti Sjedinjenih Država. Govori se o povratu do 166 milijardi dolara. Procjene neovisne inicijative za gospodarske analize Penn‑Wharton Budget Model idu čak do 175 milijardi dolara. Samo za prvu fazu, koja sada započinje, predviđeno je 127 milijardi dolara. Više od 56.000 uvoznika već se registriralo za taj postupak.

Prema sudskim dokumentima, ukupno je više od 330.000 uvoznika platilo carine na oko 53 milijuna pošiljki robe, iako Donald Trump – prema mišljenju Vrhovnog suda – nije imao ovlasti za njihovo uvođenje.

Planirane su skupne isplate

Proces povrata započinje znatno brže nego što je američki predsjednik prvotno tvrdio. Nakon presude Vrhovnog suda Trump je još izjavio: „Pretpostavljam da će se to sada još dvije godine vući po sudovima.”

U stvarnosti je sudac Richard Eaton s Međunarodnog trgovinskog suda (Court of International Trade) već početkom ožujka naložio vladi da započne postupak povrata, ali joj je na kraju ipak odobrio nešto više vremena – postojeći sustav jednostavno nije bio predviđen za tako veliku povratnu transakciju.

Američka carinska služba (CBP) za tu je svrhu razvila poseban novi alat pod nazivom CAPE. Njime bi se povrati trebali obrađivati skupno, tako da pogođeni uvoznici ne dobivaju naknadu za svaki pojedini uvoz zasebno, nego po mogućnosti jednu elektroničku zbirnu isplatu – po potrebi i s kamatama.

Što to znači za poduzeća

Za pogođene uvoznike povrat carina u teoriji predstavlja važan poticaj likvidnosti. Kapital koji je bio utrošen na carine sada se vraća u njihove blagajne.

No koliko je takav scenarij realističan? Stručnjaci smatraju da će čak i u najboljem slučaju program povrata ovakvih razmjera biti složen i dugotrajan. Neka poduzeća to možda neće preživjeti. Posebno su ugrožena mala i srednja poduzeća, piše Wall Street Journal. Mnoge su tvrtke odgodile važne investicije, a poslovni modeli nalaze se pred kolapsom.

Tisuće tužbi – i strah od Trumpova gnjeva

Kako bi povećale svoje izglede za brzi povrat novca, mnoge su tvrtke pokrenule pravne korake. Više od 3.000 tužbi podneseno je Međunarodnom trgovinskom sudu (CTI). Među poznatim imenima su, primjerice, FedEx, Costco i Nintendo. Mnoge velike američke kompanije, poput Walmarta, međutim, izbjegavale su takve tužbe – iz straha da ne izazovu Trumpov gnjev.

Veliku većinu tužitelja čine mala i vrlo mala poduzeća kojima je novac hitno potreban. Druge su pak tvrtke svoja potraživanja povrata prodale investitorima kako bi brzo došle do gotovine i ostale solventne.

Neizvjesnost ostaje

Početak povrata carina stoga ne predstavlja željeni veliki preokret i odlučan oslobađajući udarac za poduzeća. Tim više što je Trump na presudu Vrhovnog suda izravno odgovorio uvođenjem novih globalnih carina od deset posto – ovaj put pozivajući se na drugu zakonsku osnovu, članak 122. Zakona o trgovini (Trade Act). Na snagu su te carinske odredbe stupile 24. veljače – i u međuvremenu su i same postale predmet novih tužbi pred Međunarodnim trgovinskim sudom.

Za poduzetnike to znači: novi rizici i nove neizvjesnosti. Kritičari Donaldu Trumpu predbacuju da je ozbiljno narušio povjerenje poduzeća u predvidljivost američke gospodarske politike. Nedostatak povjerenja koči investicije – a time i ukupnu gospodarsku aktivnost. Sve u svemu kažu kritičari, Trump je svojim „Danom oslobođenja“ nanio medvjeđu uslugu poduzećima u SAD‑u i domaćem gospodarstvu.

Kako Trumpova administracija napreduje s povratima, javnost će uskoro doznati. Sudac Eaton s Međunarodnog trgovinskog suda naložio je vladi da do 28. travnja u 12 sati dostavi izvješće o dosadašnjem stanju obrade zahtjeva za povrat sredstava.

„Hipp je žrtva ucjene“ – tako započinje priopćenje za javnost velikog njemačkog proizvođača dječje hrane. Tijekom vikenda u Austriji, Češkoj i Slovačkoj pojavile su se staklenke čiji je sadržaj bio zagađen otrovom za štakore. Austrijska državna Agencija za sigurnost hrane AGES izdala je upozorenje, a lanac supermarketa SPAR pokrenuo je povlačenje proizvoda. Policija intenzivno traga za počiniteljem.

Što je poznato u aktualnom slučaju?

Kriminalistička policija u Ingolstadtu priopćila je u ponedjeljak na upit DW‑a da se istraga vodi protiv nepoznate osobe zbog „sumnje na pokušaj ucjene“. Ta je policijska uprava nadležna jer se sjedište tvrtke Hipp nalazi u jugoistočnonjemačkom gradu Pfaffenhofenu an der Ilmu. Policija izvještava o pet zaplijenjenih staklenki u tri zemlje.

Prva staklenka pojavila se u blizini Eisenstadta u Gradišću, najistočnijoj austrijskoj saveznoj pokrajini. Prve laboratorijske analize pokazale su da je staklenka od 190 grama s mrkvom i krumpirom bila zatrovana otrovom za štakore. Za drugom navodno zatrovanom staklenkom u Gradišću još se traga.

Još dvije kontaminirane staklenke otkrivene su u jednom supermarketu u češkom gradu Brnu. Tamošnje državno odvjetništvo, prema navodima lokalnih medija, izjavilo je da su obje staklenke bile označene bijelom naljepnicom s crvenim krugom, kako je to navodni počinitelj opisao u jednoj e‑poruci. Takvu oznaku navodi i priopćenje AGES‑a. Kontaminirane staklenke pronađene su i u gradu Dunajská Streda na jugu Slovačke.

Kako prepoznati zatrovane staklenke?

Svim staklenkama bilo je zajedničko to da su poklopci bili oštećeni i da se pri otvaranju više nije čuo karakteristični „plop". Dječja se hrana, kao i mnoge druge namirnice, vruća puni u staklenke i zatvara navojnim poklopcem, pri hlađenju tako nastaje podtlak. Zvuk „plop" pri otvaranju potvrđuje da staklenka od punjenja nije bila otvarana. Prema navodima tvrtke Hipp, riječ je o „kriminalnim vanjskim manipulacijama" koje su se morale dogoditi izvan tvorničkog kruga.

Kriminalistička policija u Ingolstadtu savjetuje da se obrati pažnja na poznati zvuk pri otvaranju, da se sadržaj u staklenci pomiriše te da se u slučaju bilo kakvih nepravilnosti obvezno obavijesti lokalna policija i da se sumnjiva dječja hrana ni u kojem slučaju ne daje djeci. Slične je preporuke dao i proizvođač.

Raniji slučajevi

U jednom od najpoznatijih slučajeva počinitelj je bio policajac britanske kriminalističke policije Scotland Yarda: Rodney Whitchelo je 1988. i 1989. kupovao dječju hranu, zagađivao je kemikalijama ili žiletima te potom staklenke vraćao na police. Od proizvođača je zahtijevao četiri milijuna funti, a 1990. je osuđen na 17 godina zatvora. Taj i drugi slučajevi iz 1980‑ih godina na kraju su doveli do uvođenja „plop" zatvarača koji su sigurniji kada se radi o pokušajima manipulacije.

Godine 2017. u Friedrichshafenu na Bodenskom jezeru, na jugozapadu Njemačke, pojavilo se više staklenki dječje hrane zagađene antifrizom – uvijek u potencijalno smrtonosnoj dozi. Počinitelj je tada pokušao ucijeniti jedan lanac supermarketa za oko dvanaest milijuna eura. Nakon više sudskih postupaka trenutno izdržava zatvorsku kaznu od deset godina i šest mjeseci.

U Velikoj Britaniji je 2018. jedan počinitelj pokušao iznuditi 1,4 milijuna funti u bitcoinu. Prije toga je nekoliko staklenki zagađivao metalnim dijelovima i prijetio da će druge, među ostalim, kontaminirati salmonelom. Video‑snimke iz supermarketa dovele su tada do počinitelja. U jesen 2020. osuđen je na 14 godina zatvora, od čega su tri godine potjecale iz drugog kaznenog djela.

U Poljskoj je prošlog ljeta uhićen muškarac koji je navodno ucjenjivao prijetnjama trovanjem. U tom slučaju još nema presude, a kontaminirana roba nije otkrivena.

Veliki publicitet kod trovanja hrane za bebe

Većina ljudi ugrožavanje beba doživljava kao posebno podlo - i počinitelju osigurava maksimalnu pažnju. Tome treba dodati i činjenicu da se dječja hrana prodaje u bezbroj trgovina, što počiniteljima pruža mnogo mogućih mjesta pristupa.

Općenito gledano, dječja hrana ipak podliježe relativno strogim i učestalim kontrolama, uz ionako visoke sigurnosne standarde, kako bi se rizici sveli na minimum. Proizvođači ograničavaju pristup svojim tvornicama i, uz već spomenutu manipulacijski sigurnu ambalažu, koriste brojeve serija kako bi se pojedini proizvodi mogli preciznije povlačiti. Neki trgovci dodatno povećavaju sigurnost ugradnjom videokamera – čime počiniteljima, kao 2018. u Velikoj Britaniji, onemogućuju da neprimijećeno vraćaju kontaminirane staklenke na police.

Da bude odmah na početku jasno: gotovina se ne bi trebala ukinuti. Ne radi se ni o tome da se platni promet u Njemačkoj ili u eurozoni drukčije organizira nego dosad. Već se radi o tome da bezgotovinsko plaćanje postaje sve omiljenije i za to je potrebno stvoriti nove mogućnosti.

Dosad su Amerikanci vodili na polju digitalnog plaćanja. Bilo da je riječ o PayPalu, Google Payu ili Apple Payu – iza tih imena stoje veliki burzovni američki koncerni. I Visa i Mastercard su ustvari američki ponuđači financijskih usluga.

Prema mišljenju Edgara Walka iz Metzler Asset Managementa bi to mogao postati problem. „Ako se u SAD-u promijeni politička klima, onda bismo mogli biti ucijenjeni," kaže on u razgovoru za njemački javni servis ARD. „To ne želimo. Moramo postati više neovisni."

Više središnjih banaka pokreće inicijative

Nekoliko središnjih banaka na svijetu već eksperimentira s digitalnim novcem. Na Bahamima ili u Nigeriji se njime već može plaćati.

U eurozoni još uvijek ne postoji digitalni pandan aktualnim novčanicama i kovanicama eura. Digitalni euro bi bio novac kojega također izdaje Europska središnja banka, dostupan za sve u eurozoni, povezan 1:1 s fizičkim eurom – ali samo u digitalnom obliku.

Digitalni novčanik

To se može zamisliti kao da korisnice i korisnici novac dobivaju u jednoj vrsti digitalnog novčanika. To je takozvani „Wallet" iliti e-novčanik. S tim novcem zatim možete platiti robe ili usluge u samo nekoliko sekundi, 24 sata na dan, na primjer putem pametnog telefona – i čak i onda kad nemate pristup internetu.

Chris-Oliver Schickentanz iz poduzeća za upravljanje imovinom Capitell AG opušteno gleda na činjenicu da u eurozoni još ne postoji takav digitalni novac. „U privatnom gospodarskom sektoru već danas postoji dosta mogućnosti na digitalan način dati predujam u eurima. Iskreno, za to mi ne treba jedna središnja banka koja mi nudi poseban, djelomično kompliciran e-novčanik."

Wero kao europska privatno-gospodarska inicijativa

Te privatno-gospodarske mogućnosti o kojima govori Schickentanz oslanjaju se na inicijative poput Wero-a. To je europski sustav plaćanja, iniciran i razvijen od strane „European Payments Initiative", saveza nekoliko europskih banaka i ponuđača financijskih usluga.

S Werom se novčani transferi mogu obaviti izravno s pametnog telefona. Za to nije potreban ni međunarodni broj bankovnog računa IBAN. Tu kao posrednik ne djeluje ni neka banka.

ESB i EU-parlament pospješuju digitalni euro

Europska središnja banka (ESB) sada sve više forsira uvođenje digitalne valute. Jer, pritisak je sve veći. „Mislim da je glavni argument taj što se od strane ESB-a smatra da se mora nešto učiniti protiv privatnih digitalnih platnih sredstava", kaže Jörg Krämer, glavni ekonom Commerzbanke.

„Upravo nakon iskustva s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući ili s ruskim plinom želi se postati autonomnim i prije svega više suverenim", dodaje Sören Hettler iz DZ banke. „To je razumljivo i to bi jedan digitalni euro mogao i postići do određene mjere."

I Europska unija ubrzano priprema teren za digitalni euro. Predstavnici Europskog parlamenta i Vijeća EU-a pripremaju potreban zakonski okvir. 2029. bi se digitalni novac eurozone mogao i uvesti, pod uvjetom da se do tada u svim zemljama eurozone osiguraju odgovarajuće tehničke mogućnosti – i da se riješe otvorena pitanja oko zaštite podataka, dostupnosti i privatnosti.

„Moramo nešto učiniti"

Prema mišljenja Damiana Boeselagera, člana Europskog parlamenta, to ide u pravom smjeru. „Moramo nešto učiniti kako bismo ojačali europski suverenitet u platnom prometu", kaže on. „Bilo da je to digitalna valuta ili nešto drugo, o tome možemo raspravljati. Ali ja vjerujem da je uviđanje problema smislen korak."

Tobias Berg s frankfurtskog Goethe-Sveučilišta iznosi slične argumente. On je profesor za bankarstvo u House of Finance. Za njega je digitalni euro središnji instrument jačanja europskog suvereniteta. Platne transakcije bi se mogle organizirati efikasnije i povećati autonomija u financijskoj sektoru. Berg se zalaže za jedinstvene standarde „slično kao što to poznajemo po pitanju utičnica ili USB-C-a, a što onda mnogi mogu koristiti."

Korisnice i korisnici će u budućnosti imati mnoge mogućnosti izbora. Mogu platiti kreditnim ili EC-karticama, koristiti Wero ili digitalni novac središnje banke, kad se on bude i uveo. „Ne radi se o tome da se istisne privatna konkurencija, već da se digitalnim eurom privatnoj konkurenciji da sloboda poslovanja", kaže Berg. Time se ustvari stvaraju europske alternative u globalnom platnom prometu.

Ekonomski instituti jedino još mogu konstatirati kako je i njemačko gospodarstvo zapalo u dugotrajnu krizu kakva se nije vidjela desetljećima. „Godinama već teturamo iz jednog gospodarskog stanja šoka u drugi. Nakon svakog se pojavi nada, ali onda se i ona brzo guši ”, rekao je Michael Grömling iz njemačkog Instituta za gospodarstvo (IW) u Kölnu prilikom predstavljanja ankete provedene među tisuću poduzeća.

Kriza je započela 2020. pandemijom korone i već je to izazvalo teške posljedice tvrtkama. Nakon što je pandemija prošla, prognoze za 2022. bile su optimistične, kaže Grömling. No rat u Ukrajini donio je novi udar, zajedno s naglim rastom cijena energenata. Tek što se počelo učiti živjeti i sa tim šokom, sad je došao i novi udarac: sve pozitivne prognoze za 2026. su pale u vodu nakon napada na Iran.

Duboka zabrinutost među direktorima

Konjunkturna anketa IW‑a, provedena među oko tisuću tvrtki iz industrije, uslužnog sektora i građevinarstva, donosi porazne rezultate. Četrdeset i tri posto poduzeća navodi da im poslovanje ide lošije nego prije godinu dana, a samo 14 posto svjedoči kako posluje bolje. Ali od optimizma nema ni traga: za ostatak 2026. znatno više tvrtki očekuje pogoršanje nego poboljšanje poslovanja. Anketa je provedena u ožujku, nakon početka rata s Iranom.

Dodatni razlog za brigu jest što 40 posto poduzeća planira smanjiti ulaganja što znači i da u dogledno doba neće biti bolje. Mnoge tvrtke namjeravaju smanjiti troškove rada. U industriji 37 posto ispitanih poduzeća planira ukidanje radnih mjesta, samo 14 posto planira zapošljavati. U uslužnom sektoru omjer je nešto blaži: 28 posto očekuje smanjenje, a 22 posto povećanje broja zaposlenih.

U krizi su nužne i reforme

„Bez presedana je ovaj čitav niz teških gospodarskih šokova koji se protežu kroz više godina”, kaže Grömling. Posljednja kriza sličnog trajanja zabilježena je između 2000. i 2005. godine: počela je slomom burzovnih tečajeva nakon propasti mjehura stvorenog oko dot‑com tvrtki, ali i udvostručenjem cijene nafte na oko 30 dolara po barelu. U to je vrijeme kinesko gospodarstvo ubrzano raslo i naglo povećalo potražnju za naftom, što je onda dovelo i do naglog porasta cijene na svjetskim tržištima. Teroristički napadi 11. rujna 2001. dodatno su pogoršali gospodarsku situaciju.

Tadašnja njemačka vlada predvođena SPD‑om, odgovorila je na slabost gospodarstva i rast nezaposlenosti sveobuhvatnim strukturnim reformama poznatima kao Agenda 2010. „Kao i tada, i danas nam je potrebna fleksibilnija pravila na tržištu rada kako bi više ljudi moglo pronaći posao”, kaže Grömling.

Osim toga, treba smanjiti troškove birokracije. Njemačka poduzeća zapošljavaju velik broj ljudi koji se bave isključivo ispunjavanjem složenih državnih propisa, a često su prisiljena plaćati i skupu pravnu pomoć. Takvi troškovi opterećuju produktivnost. „Kad je birokratsko opterećenje visoko, dobit pada, a cijene za kupce rastu – i to izravno slabi konkurentnost Njemačke”, zaključuje Grömling.

U Lufthansi eskaliraju štrajkovi letačkog osoblja. Još prije završetka pilotskog štrajka koji traje do utorka, kabinski sindikat Ufo (Unabhängige Flugbegleiter Organisation) pozvao je stjuardese i stjuarde na još dva dana štrajka u kompanijama Lufthansa i Lufthansa Cityline.

Ovaj, sad već peti val štrajka je zasjenio svečanost i ove srijede povodom 100. obljetnice osnivanja prve Lufthanse. Uprava koncerna priređuje veliku svečanost na koju se očekuju i visoki gosti uključujući i kancelara Merza i baš na taj dan sindikati planiraju prosvjed ispred sjedišta kompanije u zračnoj luci Frankfurt.

Ne postoji bolje mjesto za prosvjed od planiranog svečanog događaja, smatra predsjednik Ufa Joachim Vázquez Bürger. „Ako uprava zajedno s politikom slavi 100 godina Lufthanse, upravo ćemo tamo učiniti vidljivim pod kojim uvjetima funkcionira poslodavac – i na čijim se leđima donose aktualne odluke.“

Nema ustupaka – niti s jedne strane

Već je u ponedjeljak novi pilotski štrajk ponovno doveo do stotina otkazanih letova i dodatno zaoštrio odnose između pregovaračkih strana. Kompanija je zahtjeve pilota ocijenila kao „apsurdne i neispunjive“. Ponovno su tisuće putnika morale mijenjati svoje planove putovanja.

U razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung predsjednik uprave Carsten Spohr jasno je dao do znanja da se koncern neće slomiti pod pritiskom štrajkova. „Radije nekoliko dana manje ponude letova skupine Lufthansa zbog štrajka nego jedan dan u kojem će naš brend biti trajno oslabljen", rekao je Spohr. Lufthansa je vlasnica već više zračnih kompanija, a baš zbog starih i razmjerno povoljnih uvjeta za zaposlene, upravo središnja marka ima velikih problema sa isplativošću letova, tvrdi član uprave zadužen za ljudske resurse Michael Niggemann.

Za sindikate to nije nikakav argument: veliki odaziv jasno pokazuje da niti kabinsko osoblje ne želi ispasti budale, izjavio je tarifni stručnjak Harry Jaeger. „Ovdje imamo poslodavca koji se ukopao u tvrdolinijaškoj poziciji, dok istodobno neprestano tvrdi da je ‘uvijek spreman na pregovore'."

Obavezna nadoknada putnicima

U ovom štrajku sindikata Ufo nije sasvim jasno, hoće li biti pogođene i Lufthansine tvrtke kao što je Eurowings niti koji će letovi morati biti otkazani. Svakako je dobar savjet putnicima koji već imaju karte provjeriti, je li i njihov let otkazan.

Utjeha u tim neugodnostima i promjenama planova može biti smjernica Europske unije u kojoj se štrajk ne smatra „objektivnom preprekom" nego problemom zračne kompanije – što znači da imaju pravo na kartu nekog drugog dana ili naknadu punog iznosa za kartu koju su kupili.

A i to će Lufthansu već do sada skupo koštati: u ponedjeljak su štrajkali i Lufthansa i njemački Eurowings i otkazano je na stotine letova, slično je i danas kad štrajkaju samo piloti Lufthanse. Kod Eurowingsa je stvar složenija: u njenom sklopu je i tvrtka Eurowings Europe sa sjedištem na Malti i ona zapravo ne bi trebala sudjelovati u ovoj borbi zaposlenih za njihova prava.

Ali putnicima je svakako najbolje: provjerite status svog leta, a onda možete zatražiti nadoknadu ili tražiti nekakvu alternativu.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...