Vecernji list

Javnost u Bosni i Hercegovini (BiH) zgrožena je nizom otkrića o seksualnoj eksploataciji maloljetnica u koje su, kako se sumnja, umiješani i policijski službenici te pripadnici obrazovnog sustava. Ovi slučajevi u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu (KS) otkrili su dubok sustavni problem unutar institucija koje bi trebale štititi najranjivije.

Tužiteljstvo Tuzlanskog kantona (TK) vodi istragu protiv osam osoba, uključujući četiri policijska službenika i jednog profesora, zbog sumnje na kazneno djelo seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja dviju maloljetnih djevojčica.

Prema navodima Tužiteljstva, djevojčice su bile žrtve organizirane mreže trgovine ljudima, koja ih je vrbovala, prevozila i iskorištavala u svrhu prostitucije. Posebnu težinu slučaju daje činjenica da su djevojčice bile smještene u socijalnim ustanovama na području Tuzle, uključujući ustanovu iz koje su više puta bježale. Osumnjičeni su, prema navodima Tužiteljstva, koristili njihovo stanje bespomoćnosti i bijeg iz ustanova kako bi ih navodili na prostituciju.

Ozbiljno narušavanje profesionalnog integriteta policije

Nekoliko dana nakon otkrića u TK, sličan incident potresao je i Sarajevo, gdje su uhićena dvojica policajaca. Jedan se tereti za spolnu zloupotrebu djeteta starijeg od 15 godina i zadržan je u pritvoru, dok je drugi pušten jer „nije bilo osnova sumnje“ da je počinio kazneno djelo. Obojica su suspendirana i pokrenuti su disciplinski postupci.

Nakon uhićenja osumnjičenih, kantonalne vlade traže izvješća i prijedloge mjera za jačanje internih kontrola, dok policijski čelnici tvrde kako njihovi službenici „imaju snage suočiti se s devijacijama unutar svojih redova“. Međutim, u TK, gdje vlast čine Stranka demokratske akcije (SDA) i njezini koalicijski partneri, pokrenute su istrage koje obuhvaćaju više osoba i sumnja se na „organizirani kriminal“. S druge strane, u Kantonu Sarajevo, gdje je na vlasti tzv. Trojka, nadležni tvrde da „nije riječ o organiziranom postupanju“ te da se radi o „pojedinačnom slučaju“.

Armin Kržalić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, ocijenio je ove slučajeve kao „jedno od najozbiljnijih narušavanja profesionalnog i moralnog integriteta policije“.

Kako prenosi Federalna novinska agencija, Kržalić upozorava da ovi događaji „otkrivaju dublje sustavne slabosti koje zahtijevaju temeljito preispitivanje mehanizama unutar policije“. Naglašava da ovakvo zatajenje službenika koji bi trebali štititi nanosi „izravan i razoran utjecaj na povjerenje građana u policiju“. Prema Kržaliću, kada oni koji su dužni štititi zakon i sigurnost – posebno djece i ranjivih skupina – postanu akteri zlostavljanja, „građani gube vjeru u samu ideju pravde i zaštite“.

„Nitko nije iznad zakona, pa ni oni koji ga provode"

Za obnovu narušenog povjerenja, istaknuo je, ključni su transparentnost, odlučno sankcioniranje odgovornih i „dubinska institucionalna reforma“. „Povjerenje javnosti i sigurnost građana počivaju na jasnom principu da nitko nije iznad zakona, pa ni oni koji ga provode“, zaključio je prof. Kržalić.

Ženska mreža BiH ocjenjuje da je riječ o „raspadu sustava" i slici bosansko-hercegovačkog društva danas. „Korupcija, zloupotreba moći, patrijarhalni eksploatatorski sustav i potpuni izostanak institucionalne zaštite najranjivijih – poniženje ljudskog dostojanstva slika je i odraz BiH društva“, navodi se u priopćenju.

Iz Ženske mreže upozoravaju da slučaj obuhvaća više teških kaznenih djela – trgovinu djecom, seksualnu eksploataciju i druga djela protiv slobode i integriteta djeteta – te da pokazuje koliko je duboko u društvu ukorijenjen sustav neravnopravnosti i patrijarhalna svijest.

„Raspad sustava"

„Žene i djevojčice prve su na udaru zloupotrebe moći i sile – u kući, na ulici, pa čak i tamo gdje bi trebale biti zaštićene“, ističu. „Tražimo odgovornost svih rukovoditelja institucija koji su godinama dopuštali da sustav zaštite djece postane mjesto njihova najdubljeg ugrožavanja“, poručuju iz Ženske mreže BiH.

Ovakav „raspad sustava" u širem kontekstu bosansko-hercegovačkog društva analizira psiholog i politički analitičar Ibrahim Prohić, koji za DW kaže: „BiH jest klasično bolesno društvo – psihološki, medicinski, moralno dekadentno, ideološki retrogradno i politički populističko.“

Svi ovi simptomi jasno se vide nakon zločina nad djecom u Tuzli i Sarajevu, navodi sugovornik DW-a, napominjući kako se društva razlikuju po tipu reakcije na zločin.

Kritičari kao primjer navode Sloveniju, gdje su zbog nedavnog ubojstva jednog oca koji je htio sina zaštititi od nasilnika, ministri policije i pravosuđa podnijeli ostavke, iako nisu imali kaznenu odgovornost, jer „pored kaznene postoji i moralna i politička odgovornost onih koji upravljaju institucijama“.

„U BiH je sve drukčije. I obrnuto. A ovaj je slučaj iskorišten za produžetak političke kampanje za izbore koji su tek za godinu dana. No, za bolesne politike vrijeme nije faktor“, kaže Prohić.

„Dodatnu malignost aktualnog zločina predstavljaju činjenice da posljednji slučajevi imaju obilježja (osnovanu sumnju) organiziranog kriminala, da su u zločin uključeni pripadnici policije – koji po definiciji trebaju štititi građane, posebno djecu – te osobe iz sustava obrazovanja, koje bi se trebale baviti edukacijom te emocionalnim i socijalnim razvojem“, kaže Prohić.

Nefunkcionalnost države i dehumanizacija društva

To su ozbiljni pokazatelji nefunkcionalnosti države i dehumanizacije društva: „Riječ je o rezultanti individualne i socijalne patologije. Posljedice, odnosno sankcije, trebalo bi adresirati na oba faktora – i na neposredne izvršitelje, ali i na rukovoditelje po zapovjednoj odgovornosti.“

Rješenje, prema Prohiću, nije u ad hoc emocionalno obojenim reakcijama, već u sustavnom projektu prevencije, edukacije i zaštite. „Država bi trebala potaknuti nevladin sektor da se uključi u taj projekt – ne samo deklarativno, već i kroz financijsku potporu. Neka vlast kupi jedno službeno vozilo manje – eto sredstava za navedenu namjenu.“ Na kraju, zaključuje Prohić, trebalo bi u zakon uvesti zaštitnu mjeru obvezne psihosocijalne pomoći (terapije) za žrtve.

Da je sustavni problem dubok, potvrđuje i istraživanje portala Detektor. Prema tom istraživanju, u posljednjih pet godina pokrenute su stotine disciplinskih postupaka protiv policijskih službenika, ali je znatan broj tih postupaka završio zastarom ili je ostao bez sankcija zbog proceduralnih propusta – od neformiranih disciplinskih komisija do odbijanja dostave početnih izvješća javnosti. Drugim riječima: postoje formalni mehanizmi kontrole, ali ne i njihova dosljedna primjena.

Sukob između ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula i kancelara Friedricha Merza sve je izraženiji. „Sirijske izbjeglice koje trenutno žive u Njemačkoj ne bi se mogle vratiti u domovinu u kratkom roku…Ovdje zaista rijetko tko može dostojanstveno živjeti“, rekao je Wadephul prilikom nedavnog posjeta predgrađu Damaska, teško pogođenom građanskim ratom.

Na sastanku predsjedniütva CDU-a rekao je kako Damask izgleda kao Njemačka 1945. Neki od stranačkih kolega su reagirali zaprepašteno a govori se i o prvim pozivima na ostavku.

Nasuprot tome, kancelar je izjavio: „Građanski rat u Siriji je završen. Više ne postoje nikakvi razlozi za azil u Njemačkoj i zato možemo započeti s vraćanjem izbjeglica“, rekao je Merz upravo u Wadephulovu rodnom gradu Husumu na obali Sjevernog mora.

To je zvučalo kao ukor stranačkom kolegi iz vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU), iako se Merz vidno trudio ublažiti sukob s ministrom. Wadephul je, kako je rekao, posjetio posebno teško uništen dio Damaska. Kritike su išle u smjeru: eto, emocije su ga svladale.

Glasnogovornik vlade Stefan Kornelius dodatno je pokušao ublažiti sukob: „Naravno da kancelar stoji iza svog ministra vanjskih poslova."

Strah od Alternative za Njemačku

U međuvremenu se stvorio suprotan dojam. Danima su se javljali kritičari iz redova CDU-a i CSU-a, među njima i ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt iz CSU-a, sestrinske stranke CDU-a u Bavarskoj. Dobrindt smatra da ne postoji osnova za protivljenje vraćanju izbjeglica u Siriju. Jürgen Krings, zamjenik predsjednika zastupničkog kluba Unije CDU/CSU u Bundestagu, rekao je za magazin „Stern“: „Završetkom građanskog rata u Siriji nema više osnove za zaštitu izbjeglica. Zbog toga se uskoro moraju ukinuti dosadašnje humanitarne dozvole boravka.“

Predsjednici CDU-a iz Saske-Anhalta i Baden-Württemberga iznijeli su slična stajališta i zatražili brzo vraćanje sirijskih izbjeglica. Njihova odlučnost da se suprotstave ministru vanjskih poslova ima i političku pozadinu: u njihovim saveznim pokrajinama iduće se godine održavaju izbori.

CDU je pod pritiskom Alternative za Njemačku (AfD), koja svojim beskompromisnim stavom prema izbjeglicama bilježi rast podrške njemačkih birača u anketama. U Saskoj-Anhaltu je čak znatno ispred ostalih. Lokalnim CDU-ovim političarima očito nisu odgovarale Wadephulove moralne dileme. Kao potvrdu toga, čelnica AfD-a Alice Weidel optužila je CDU za „odbijanje deportacija“.

„S obzirom na aktualne ankete, u Uniji vlada velika nervoza“, piše Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku za DW. „Utjecajni dijelovi stranke smatraju da se dinamika može preokrenuti većom strogoćom u migracijskoj politici i zato ne žele pokazati slabost.“

On upozorava na to da je ne samo „nehumano“, već i „nerealno“ vjerovati da se oko milijun sirijskih izbjeglica, većinom dobro integriranih, može jednostavno poslati natrag. „U Siriji ne postoje uvjeti za to.“

Čak i pravno gledano, trenutno bi se mogao deportirati samo mali broj Sirijaca koji žive u Njemačkoj. No, ta činjenica trenutačno igra malu ulogu u raspravi unutar Unije.

„Prisilna solidarnost“ s Izraelom, „preopterećen“ Bundeswehr

Sirija nije jedina tema zbog koje je Wadephul naišao na kritike u vlastitim redovima. U kolovozu je izjavio da bi angažman u Ukrajini „preopteretio“ Bundeswehr, što je oslabilo Merzovu pregovaračku poziciju dok je bio na putu u Washington na razgovore s predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.

Zatim se Wadephul usprotivio navodnoj njemačkoj „prisilnoj solidarnosti“ s Izraelom, dok je kancelar branio Izrael od optužbi za genocid. Josef Schuster, predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj, nazvao je izraz „prisilna solidarnost“ u listu „Welt“ „vrlo problematičnim i nesretnim“. Političari poput Omida Nouripoura iz Zelenih smatraju da taj izraz relativizira njemački tzv. „državni rezon“ prema Izraelu, odnosno bezuvjetnu podršku njegovoj sigurnosti.

Hoff smatra da se „ministar vanjskih poslova očigledno često izražava spontano i nepromišljeno" – i to o temama koje nisu u njegovoj nadležnosti, poput njemačkog doprinosa „Koaliciji voljnih", uz zabrinutost da bi Bundeswehr bio preopterećen. Manje bi tu bilo više.“

Na kraju je Wadephul izazvao diplomatski incident s Kinom, jednim od najvažnijih trgovinskih partnera Njemačke. Otkazao je put u Peking u posljednjem trenutku, kada je postalo jasno da mu, osim sastanka s kineskim kolegom Wang Yijem, nisu ponuđeni nikakvi drugi susreti. Kineska vlada je reagirala uvrijeđeno.

Podsjećanje na Baerbock i Scholza

Oporba s užitkom koristi unutarnji sukob u demokršćanskoj Uniji. „Čak i u vanjskoj politici, kancelar i CDU moraju se zapitati zašto uopće imaju ministra vanjskih poslova“, rekla je Katharina Dröge, šefica zastupničkog kluba Zelenih u Bundestagu. „Svaki put kad se ministar vanjskih poslova oglasi, njegove stranačke kolege to odmah dovode u pitanje.“

A upravo je nova vlada Unije CDU/CSU i SPD željela da stvari budu bolje nego u prethodnoj vladi kancelara Olafa Scholza iz SPD-a. Posebno su javne svađe trebale prestati, rekao je Merz, misleći i na vanjskopolitički smjer svoje vlade. Između SPD-ovca Scholza i zelene ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock bilo je trzavica – ona je povremeno vodila vanjsku politiku koja se nije slagala s politikom kancelara.

Sada se čini da je to ponovno problem, ovaj put među stranačkim kolegama iz iste stranke CDU. „Ne funkcionira najavljena ‘vanjska politika iz jednog izvora’“, kaže Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku. „To je, s jedne strane, posljedica Wadephulove retorike, kojom se zaista zamjerio unutar svoje stranke, a s druge strane i nedovoljno koordiniranog djelovanja u Uredu kancelara, koji je – barem u ovom slučaju – reagirao prekasno.“

Ubijali su, postavljali bombe i pljačkali banke širom Njemačke. Deset mrtvih i deseci teško ozlijeđenih idu na teret desničarskih ekstremista koji su sebe nazivali Nacionalsocijalističkim podzemljem (NSU).

Teroristička skupina, koju su uglavnom činila dva muškarca i jedna žena, počinila je prvo rasno motivirano ubojstvo u rujnu 2000., čija je žrtva bio Enver Simsek. Njihova posljednja žrtva, njemačka policajka, ubijena je 2007. godine.

Počinitelji Uwe Böhnhardt i Uwe Mundlos su mrtvi

Četiri godine kasnije, u studenome 2011., NSU se raskrinkan nakon neuspjele pljačke banke. Bježeći od policije Uwe Böhnhardt i Uwe Mundlos vjerojatno su izvršili samoubojstvo. Preživjela članica skupine Beate Zschäpe osuđena je na doživotni zatvor 2018. godine. Viši regionalni sud u Münchenu utvrdio je da je njezina krivnja posebno teška. Četvoro pristaša NSU-a, koji su također bili optuženi, dobili su zatvorske kazne u rasponu od dvije i pol do deset godina.

I sada, dobrih sedam godina nakon završetka prvog suđenja NSU-u, 6. studenoga pred Višim regionalnim sudom u Dresdenu počinje suđenje protiv još jedne navodne suučesnice u terorizmu: Susann E. Savezno državno odvjetništvo optužuje suprugu Andréa E., pristaše NSU-a osuđenog 2018. godine, da je znala za ubojstva koja je počinila teroristička skupina i da je Beati Zschäpe u više navrata dala na raspolaganje svoje osobne podatke.

Je li Susann E. bila neizravno uključena u posljednju pljačku?

Okrivljenica se tereti da je Beate Zschäpe, koja je živjela u ilegali, dala svoje karte za vlak i zdravstvenu iskaznicu kako bi joj omogućila posjete liječnicima. Susann E. također je optužena za pomoć u najmu kamp prikolice. To je bilo isto vozilo koje su teroristi NSU-a Böhnhardt i Mundlos koristili za svoju posljednju pljačku banke u Eisenachu u studenome 2011. i u kojem su ubrzo nakon toga pronađeni mrtvi.

Nakon što je to saznala, Zschäpe je zapalila stan u Zwickauu koji je dijelila sa svojim suučesnicima kako bi uništila dokaze. Prema vlastitom svjedočenju na suđenju tada se posljednji put sastala sa Susann E. Prijateljica joj je donijela čistu odjeću, "jer je moja odjeća mirisala na benzin", objasnila je Zschäpe. Nekoliko dana kasnije ona se predala policiji.

Beate Zschäpe se također sastajala s djecom optužene

Bliski odnos između dviju žena također je jasno vidljiv iz drugih iskaza teroristkinje NSU-a: njih dvije redovito su se sastajale od 2006. godine. Zschäpe je na suđenju rekla da joj je bilo ugodno kada su djeca Susann E. bila prisutna, "jer nisam imala vlastitu djecu".

Za kazneni postupak protiv Susann E., koji sada počinje, Viši regionalni sud u Dresdenu rezervirao je 44 dana do kraja lipnja 2026. S obzirom na ozbiljnost optužbi, optuženoj prijeti zatvorska kazna od nekoliko godina zatvora.

Jesu li vlasti učinile premalo u istrazi?

Ovo drugo suđenje u vezi s NSU-om moglo bi biti i posljednje. Preživjele žrtve terorističke skupine i rodbina ubijenih razočarani su dosadašnjim rezultatima. Optužuju pravosuđe i druge državne vlasti da nisu učinile dovoljno da istraže slučaj.

Oni prvenstveno izražavaju sumnje u njemačke sigurnosne službe. Iako je bilo brojnih naznaka desničarske ekstremističke pozadine serije ubojstava NSU-a, policija nije ozbiljno istražila ovaj milje. Umjesto toga, čak su i članovi obitelji žrtava bili osumnjičeni zbog navodne umiješanosti u trgovinu drogom.

Parlamentarni istražni odbori zaključili su da je država potpuno zakazala u rješavanju tih ubojstava. Nepovjerenje rodbine žrtava pojačalo se tijekom prvog suđenja NSU-u jer su dosjei domaće obavještajne službe ostali zapečaćeni, zbog zaštite povjerljivih doušnika. Malo je vjerojatno da će se ova praksa promijeniti u kaznenom postupku protiv Susann E. ako budu podneseni odgovarajući zahtjevi za prihvaćanje dokaza.

Šestog studenog bi trebala započeti nova runda mirovnih pregovora između Pakistana i Afganistana u Istanbulu. Nakon najtežih sukoba između susjednih zemalja od povratka talibana na vlast u Afganistanu 2021. godine, obje strane, uz posredovanje Turske i Katara, pokušavaju postići mirovni sporazum.

Devetog listopada u afganistanskoj prijestolnici Kabulu došo je do eksplozije. Talibani su za to okrivili Pakistan. Taj je incident potom prerastao u vojni sukob između dviju zemalja. Prema navodima talibana, pakistanska je vojska bombardirala više ciljeva, pa i u Kabulu.

Duboko nepovjerenje

Do posredovanja Turske i Katara sredinom listopada, kada je dogovoreno primirje, poginulo je više od 70 ljudi, a stotine su ranjene. „Sve su strane pristale na nastavak primirja“, priopćilo je prošlog tjedna tursko ministarstvo vanjskih poslova. Nadalje je navedeno da bi se trebao uspostaviti mehanizam nadzora kako bi se osigurao mir i spriječila kršenja sporazuma.

„Međutim, još su mnoga tehnička pitanja otvorena“, kaže Omar Samad, stručnjak iz think-tanka New America Foundation u Washingtonu. Bivši diplomat bio je afganistanski veleposlanik u Kanadi i Francuskoj (2004.–2011.).

Za njega je ključno pitanje: „Tko bi trebao nadzirati poštivanje primirja – treća zemlja ili međunarodna organizacija? Duboko nepovjerenje između Kabula i Islamabada, povijesni granični sukobi i različita tumačenja pojma terorizma dodatno otežavaju pregovore.“

Više napada u Pakistanu

Odnosi između nekadašnjih saveznika, koji dijele granicu dugu 2.600 kilometara, posljednjih su godina znatno pogoršani. Islamabad optužuje Kabul da pruža utočište terorističkoj skupini Tehrik-i-Taliban Pakistan (TTP) – ogranku talibana u Pakistanu. Talibanske vlasti u Kabulu to negiraju.

Od dolaska talibana na vlast u Afganistanu broj navodno islamistički motiviranih napada u Pakistanu porastao je. Kako bi izvršio pritisak na talibanske vlasti, Pakistan od prošle godine izvodi zračne napade preko granice na navodna skrovišta TTP-a na istoku Afganistana.

Krajem prosinca 2024. godine u napadima borbenim zrakoplovima i dronovima poginulo je najmanje 46 ljudi, među njima žene i djeca, tvrde talibani.

„Ako pregovori propadnu, prijeti sveobuhvatan rat između dviju zemalja“, upozorava afganistanski politički analitičar Ahmad Saeed. Istodobno ukazuje na složenost situacije: „Talibani TTP ne smatraju teroristima. Oni su prisegnuli na vjernost talibanskom vođi u Afganistanu i dijele zajedničku ideologiju.“ Talibani, međutim, tvrde da su borci TTP-a protivnici pakistanske vlade i da nemaju veze s njima.

U kolovozu 2021. političko je vodstvo u Pakistanu isprva pozdravilo povratak talibana na vlast u Afganistanu. U talibanima su vidjeli potencijalnog strateškog saveznika u regiji. No oduševljenje nije dugo trajalo. „Pakistan se nadao da će nakon preuzimanja vlasti talibana u Afganistanu moći proširiti svoj utjecaj“, kaže Ahmad Saeedi. „Talibani, međutim, teže suverenosti i priznanju od drugih zemalja i sila u regiji, poput Indije. A TTP, s čijim su borcima zajedno ratovali protiv Amerikanaca i Republike Afganistan, neće nazvati teroristima.“

Afganistanski migranti žive u strahu

U međuvremenu se pritisak na Afganistance u Pakistanu znatno povećao. Policijske racije protiv trgovina i stanova koje drže ili iznajmljuju Afganistanci sve su češće, ne samo u pograničnim područjima, nego i u Islamabadu i drugim velikim gradovima.

„Živimo skriveni, naše su obitelji razdvojene jer se iz straha od uhićenja i policijskog nasilja ne možemo zadržati na jednom mjestu. Naši poslovi stoje, djeca više ne idu u školu, a ne znamo što će biti dalje“, rekao je početkom tjedna jedan afganistanski migrant koji je želio ostati anoniman za DW.

Mnogi se boje stvarnih posljedica, poput neobnavljanja ugovora o najmu ili poteškoća s viznim postupcima, koji su ionako skupi, nesigurni i često dugotrajni.

Granica između Afganistana i Pakistana zatvorena je već više od dva tjedna i otvara se samo za deportaciju afganistanskih migranata. Prema talibanskim vlastima, tijekom vikenda je 8.000 afganistanskih migranata deportirano preko graničnog prijelaza Spin Boldak u pokrajinu Kandahar.

Crna Gora ostvarila je značajan napredak na putu prema članstvu u Europskoj uniji, ocijenjeno je u najnovijem izvješću Europske komisije koje je ovog utorka (4. studenoga) predstavljeno u Bruxellesu. Najviši dužnosnici EU-a hvalili su Crnu Goru, poručujući da je najnapredniji kandidat.

„Crna Gora je od svih država kandidatkinja najspremnija za članstvo u EU“, rekla je šefica europske diplomacije i potpredsjednica Europske komisije Kaja Kallas, ističući da je proširenje Unije u narednim godinama realna mogućnost.

Povjerenica EU za proširenje Marta Kos poručila je da se približava trenutak kada će Bruxelles započeti pripreme za sklapanje ugovora o pristupanju s Crnom Gorom.

Zadržati dosadašnji tempo reformi

Crna Gora je u protekloj godini zatvorila četiri pregovaračka poglavlja, a plan je da do kraja godine zatvori još neka. Europska komisija poručuje da je održavanje stabilnog napretka u provođenju reformi i kontinuirano postizanje širokog političkog konsenzusa ključno za ostvarenje cilja zemlje da do kraja 2026. godine okonča pristupne pregovore.
Ako uspije zadržati dosadašnji tempo reformi, Crna Gora je na dobrom putu da ostvari taj ambiciozni cilj, poručuju iz Bruxellesa.

Veleposlanik Europske unije u Crnoj Gori, Johan Sattler, izjavio je da je ovo do sada najbolji izvještaj koji je Europska komisija dala o Crnoj Gori, ali je i upozorio: „Sljedeća godina, odnosno idućih 14 mjeseci, bit će presudni, posebno u vladavini prava te jačanju borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.“

Reakcije crnogorskih čelnika

Premijer Milojko Spajić rekao je da je ovogodišnji izvještaj najpozitivniji do sada te da potvrđuje da se radilo predano. „Izvještaj Europske komisije ukazuje i na izazove koje moramo riješiti. Preporuke Bruxellesa vidim kao mapu puta za Vladu i Parlament“, naglasio je Spajić, dodajući da je Crna Gora pokazala napredak u 18 od 33 pregovaračka poglavlja.

Izvještaj je pozdravio i veleposlanik Njemačke u Crnoj Gori Peter Felten, koji je izjavio da je „Crna Gora ostvarila suštinski napredak u svim poglavljima te da su preporuke iz izvještaja snažan vodič ka ispunjavanju preostalih zadataka nužnih za članstvo“.

Preostali izazovi

Ti preostali zadaci uključuju više presuda za visoku korupciju i organizirani kriminal, imenovanje dužnosnika u pravosuđu – osobito nedostajućih sudaca Ustavnog suda – kao i čelnika još nekih važnih institucija, te nastavak izborne reforme. U gospodarskom dijelu traži se ograničavanje javne potrošnje.

„Važno je da ne gubite iz vida cilj. Sljedeća godina posebno je važna za Crnu Goru. To je velika prilika za vas da pokažete što možete donijeti na europski stol“, naglasio je veleposlanik EU Sattler.

Cilj: ulazak u EU 2028. godine

Iz Bruxellesa, međutim, poručuju da Europska unija ne nudi prečice i da proširenje ostaje proces zasnovan na zaslugama. U Vladi vjeruju da bi Crna Gora mogla ući u EU već 2028. godine ako do kraja 2026. okonča pregovore.

Kallas je ovog utorka rekla da je realan ulazak novih članica do 2030. godine. S druge strane, povjerenica Kos izjavila je da bi nove članice mogle biti stavljene „na probni rok“ kako bi se spriječilo da se po ulasku u EU „ponašaju kao trojanski konj Rusije“.
Kos je za Financial Times objasnila da bi, prema prijedlogu koji bi trebao otkloniti bojazan da bi nove članice mogle oponašati Mađarsku, one mogle biti stavljene na „probni rok“ od nekoliko godina, ali i isključene iz Unije u slučaju nazadovanja u području demokracije.
„Ne želim ostati zapamćena kao povjerenica koja je u Uniju uvela trojanske konje koji će postati aktivni za pet, deset ili petnaest godina“, rekla je Kos.

Što to može značiti za Crnu Goru, moglo bi se pokazati već 2026. – godine koja predstavlja priliku da se okonča pregovarački proces započet prije gotovo petnaest godina.

Kako izvještaj ocjenjuje vlast, a što kaže oporba?

Izvještaj Europske komisije potvrđuje da je Crna Gora još jednom prepoznata kao predvodnica europskih integracija u regiji, naglasio je predsjednik Skupštine Andrija Mandić. Crna Gora, kako je poručio, ide u Europu uspravno i sa samopouzdanjem, svjesna svoje povijesti, vrijednosti i odgovornosti.

Predsjednik Odbora za europske integracije Skupštine Crne Gore i potpredsjednik Demokratske partije socijalista, Ivan Vuković, rekao je da je jasno da Unija želi vidjeti Crnu Goru kao 28. državu članicu daleko više nego određeni politički subjekti i brojni pojedinci koji danas čine njezinu državnu vlast.

„S izuzetkom nekoliko ministarstava koja dobro rade na planu europske integracije, ne postoji dovoljan stupanj posvećenosti i koordinacije na razini Vlade kada je riječ o crnogorskoj EU agendi“, zaključio je Vuković.

U istom izvješću o napretku Europska komisija je kritizirala Srbiju, posebice njezinu „ s EU-om neusklađenu vanjsku politiku". “Od Srbije se očekuje da prevlada zastoj u području pravosuđa i temeljnih prava te hitno preokrene nazadovanje u pogledu slobode izražavanja, kao i da osigura napredak u vezi s izbornim okvirom”, rekla je povjerenica Kos.

Nizozemska dobiva novog premijera, vjerojatno 38-godišnjeg lijevo-liberalnog Roba Jettena. A s njim će zemlja po prvi put imati i „prvog gospodina“. To je 28-godišnji Nicolás Keenan, rođen u Buenos Airesu i profesionalni hokejaš. Jettenov zaručnik dolazi – baš kao i kraljica Máxima – iz Argentine.

„Kao finale Svjetskog prvenstva"

Keenan je, prema vlastitim riječima, nevjerojatno ponosan na svog zaručnika i njegovu izbornu pobjedu. Izborni je dan, kako kaže, za njega trajao mučno dugo. „Večer izbora bila je za mene kao finale Svjetskog prvenstva“, rekao je Keenan. Tek u 21 sat objavljeni su rezultati na televiziji. Nakon toga je zajedno sa svojim partnerom slavio do pola noći uspjeh stranke D66.

Partneri premijera u Nizozemskoj ne igraju veliku javnu ulogu. Keenan također ne vjeruje da će se njegov život kao „prvog gospodina“ mnogo promijeniti. „Za mene život jednostavno ide dalje. Nastavljam trenirati, a i na sportskom terenu se ništa neće promijeniti.“

Keenan je već postigao uspjehe s argentinskom nacionalnom reprezentacijom i sudjelovao na Olimpijskim igrama u Parizu i Tokiju. Prije osam godina preselio se u Haag i tamo igra za profesionalni klub HC Klein Zwitserland.

Susret u supermarketu

U Haagu su se njih dvojica slučajno upoznala. „Baš u supermarketu“, ispričao je Jetten časopisu Linda. Tada je bio ministar za klimu i morao je u ljeto 2022. iz sigurnosnih razloga, tijekom žestokih prosvjeda poljoprivrednika, privremeno napustiti svoj stan. Jetten je bio smješten u četvrti u kojoj živi Keenan. Njih dvojica su se slučajno srela u supermarketu i zaljubili su se.

Keenan je bio prvi igrač u nizozemskom profesionalnom muškom hokeju koji se otvoreno deklarirao kao queer. No, ljubav ove dvojice čak ni u navodno tako tolerantnoj zemlji nisu svi prihvatili s oduševljenjem. Jetten je to javno rekao i pročitao homofobne poruke pune mržnje koje je dobivao.

Potpuno zaljubljeni

Lijevo-liberalni političar uopće ne skriva svoju veliku ljubav. O tome je više puta govorio i tijekom izborne kampanje. Mnogi su uočili da se neprestano smješka, a neki promatrači su u šali komentirali da uzrok tome nisu samo njegove političke poruke pune optimizma nego da je jednostavno zaljubljen.

U proljeće je zaprosio Keenana, a on je rekao „da“. Uskoro će se njih dvojica vjenčati.

Hibba Kauser, zastupnica SPD-a iz Offenbacha, nije ni trenutka oklijevala treba li potpisati otvoreno pismo upućeno Friedrichu Merzu – šezdeset istaknutih žena u njemu poziva kancelara da uz svoju brigu za „kćeri“ doda i konkretne poteze. Kancelar je 14. listopada u Potsdamu aludirajući na mnogo tamnoputih doseljenika i potrebu smanjenje migracije izjavio da „u gradskom krajoliku još uvijek postoji problem". Kada ga je nekoliko dana jedan novinar upita na što konkretno misli, odgovorio mu je: „Pa pitajte svoje kćeri!“

Uslijedila je izuzetno žustra rasprava diljem Njemačke, uključujući brojne prosvjede zbog kancelarovih riječi – a sada je tu i inicijativa pod nazivom „Mi smo kćeri – 10 zahtjeva Friedrichu Merzu za našu sigurnost“, među kojima su i zahtjev za postroženi kazneni progon seksualiziranog i obiteljskog nasilja, kao i bolje osvjetljenje i nadzor javnih prostora.

Dvadesetpetogodišnja kći pakistanskih doseljenika održala je prvi govor na prosvjedima u Berlinu. Za DW je izjavila: „Odmah sam potpisala jer smatram da je jako važno da, ako već raspravljamo o sigurnosti kćeri, to radimo kako treba. Sigurne kuće za žene moraju biti bolje financirane, niti jedna žena ne smije biti odbijena.“ Za Kauser je posebno važna pristupačnost: „Ako žena nema njemačku putovnicu ili ne govori dovoljno dobro njemački, ne smije biti diskriminirana.“

Rođena u izbjegličkom kampu – nagrađena za angažman u politici

Tko razgovara s Kauser, dobiva predodžbu o tome što su protekli tjedni rasprava učinili ljudima poput nje. Rođena u izbjegličkom smještaju u Brandenburgu, već dvije godine sjedi u saveznom predsjedništvu Mladih socijalista SPD-a, a 2024. nagrađena je za izuzetno zalaganje u lokalnoj politici. Priča o uspjehu kao iz bajke, ali unatoč tome, u svjetlu kontroverze o „gradskom krajoliku", i dalje ima osjećaj: za neke njezin uspjeh nije dovoljan.

„Bila sam šokirana, jako tužna i povrijeđena. Bez obzira na to što radimo, što govorimo, završimo li studije, mijenjamo li svijet, pozitivno oblikujemo ovo društvo – uvijek se moramo dvostruko i trostruko više dokazivati da pripadamo ovom društvu. Iako to zapravo ne bi smjelo biti pod znakom pitanja, jer smo ovdje rođene i odrasle. Ali zašto se stalno tako govori o nama?“

Čak su i rođaci u Pakistanu u jednom trenutku zbunjeno pitali kakve to rasprave Njemačka vodi, priča Hibba Kauser. Kada je u televizijskim emisijama nakon rasprava o migraciji sigurnost žena, posebno u javnom prostoru, postala središnja tema, za nju je bilo dosta. Vrijeme je da se zauzme stav. Jedan od deset zahtjeva iz otvorenog pisma – bolja zaštita žena od seksizma i rasizma na internetu – nešto je što mlada političarka svakodnevno osjeća na vlastitoj koži.

„Rasizam na internetu doživljavam svakodnevno. Stalno mi stižu poruke u kojima me ljudi vrijeđaju i iznose rasističke ili seksističke komentare.“ Kauser se pita: „Zašto Instagram dopušta da, kada nekoga blokiram, ta osoba može otvoriti novi profil i svaki put iznova širiti mržnju? Tu su i politika i tehnološke tvrtke ozbiljno pozvane na povećanje odgovornosti."

Nasilje nad ženama sve više raste – na internetu, ulici, ali posebno kod kuće

I Judith Rahner još je uvijek prilično zbunjena nedavnim izjavama kancelara. I nije jedina, kaže za DW. Direktorica Njemačkog ženskog vijeća već danima je zatrpana porukama bijesnih i ogorčenih žena koje izražavaju svoj bijes zbog Merzovih riječi – bilo telefonom, e-poštom ili putem društvenih mreža. Posebno žene koje se godinama bore da država konačno učini više protiv partnerskog i obiteljskog nasilja.

„Sigurnost žena u Njemačkoj ozbiljno je ugrožena, prije svega zbog partnerskog nasilja. U 2023. godini, 909 žena u Njemačkoj bile su žrtve pokušaja ili izvršenog ubojstva. Nasilje nad ženama sve više raste – na internetu, na ulici, ali posebno kod kuće. Upravo tamo gdje bi žene trebale biti najsigurnije, prijeti im opasnost“, kaže Rahner.

Hubig: „Naša država mora učiniti više da spriječi femicide“

Savezna ministrica pravosuđa Stefanie Hubig (SPD) ipak je ublažila očekivanja da će femicidi – ubojstva žena zbog njihova spola – ubuduće biti strože kažnjavani u Njemačkoj. Ipak, vlada koju čine demokršćanska Unija i SPD dogovorila se u koalicijskom sporazumu o boljoj kazneno-pravnoj zaštiti žena.

„Naša država mora učiniti više da spriječi femicide“, rekla je Hubig i najavila uvođenje elektroničke narukvice u zakon o zaštiti od nasilja. To znači: čim se muškarac koji je počinio nasilje približi ženi koja je u opasnosti, sustav šalje alarm njoj i policiji.
Davno potreban i važan korak, kaže Rahner, navodeći Španjolsku kao uzor, gdje je elektronička nanonarukvica uvedena još 2009. godine. „Ali Španjolska je već prije 20 godina pokrenula zakonodavne inicijative koje su bile međusobno usklađene. Tu govorimo o potpuno drukčijim standardima, to se uopće ne može usporediti s Njemačkom.“

U Njemačkoj nedostaju sredstva za sigurne kuće

Zaštita od nasilja mora vrijediti i za žene s invaliditetom i izbjeglice, potrebno je više savjetovališta, a prije svega: općine moraju dobiti više financijskih sredstava za opremanje sigurnih kuća za žene.
Dovoljno financiranje sigurnih kuća i skloništa za žene središnji je zahtjev otvorenog pisma upućenog kancelaru Friedrichu Merzu. U Njemačkoj postoji svega 400 sigurnih kuća i stanova za zaštitu, s kapacitetom za samo 7.000 žena. Mnoge ustanove su beznadno pretrpane.
Istambulska konvencija o borbi protiv nasilja nad ženama predviđa potrebu za tri puta više – 21.000 mjesta u Njemačkoj. Žene koje traže zaštitu često moraju usred noći putovati u druge okruge, kaže Judith Rahner – pod uvjetom da uopće imaju automobil.

„Najapsurdnije je to što svaka četvrta žena na kraju boravka u sigurnoj kući mora sama platiti taj boravak. Dakle, žena doživi nasilje od partnera, pobjegne iz stana, traži zaštitu u sigurnoj kući – i na kraju dobije račun za smještaj. Mislim da je to doista simbol stanja zaštite žena od nasilja u Njemačkoj.“

Hoće li rasprava o „kćerima“ barem potaknuti promjene?

Hoće li žestoka rasprava o gradskom krajoliku i „kćerima“ na kraju barem dovesti do toga da se u zaštiti žena od nasilja nešto pokrene? Početak je barem napravljen početkom godine, kada su nakon raspada koalicije CDU, Zeleni i SPD progurali Zakon o pomoći žrtvama nasilja, koji ženama pogođenima nasiljem od 2032. godine jamči besplatno pravo na zaštitu i savjetovanje.

Prekretnica, smatra direktorica Njemačkog ženskog vijeća, pa zato njezin apel: „I dalje se nadam da će se rasprava sada ozbiljno voditi i da će i kancelar Merz poslušati što kćeri imaju za reći.“

Demokratska stranka je u Sjedinjenim Američkim Državama osvojila prvi veliki test raspoloženja nakon stupanja na dužnost republikanskog predsjednika Donalda Trumpa.

Devet mjeseci nakon početka njegovog drugog mandata demokrati su osvojili guvernerske položaje u Virginiji i New Jerseyju. U New Yorku je politički novak Zohran Mamdani pobijedio na izborima za gradonačelnika. I u Kaliforniji je stranka guvernera Gavina Newsoma progurala donošenje odluke od velikog značenja.

34-godišnjak postaje gradonačelnik New Yorka

Lijevi demokrat Zohran Mamdani pobijedio je na izborima za gradonačelnika New Yorka. Ovaj 34-godišnjak je, nakon što je prebrojano više od 97 posto glasova, bio u uvjerljivom vodstvu, javila su novinska agencija AP i nekoliko američkih televizijskih postaja na temelju podataka iz njujorške izborne komisije. Prema navodima izborne komisije, na izbore je izašlo više od dva milijuna ljudi, što je najviše od 1969. godine.

Na čelu najvećeg američkog grada i kao prvi musliman na toj dužnosti, karizmatični Mamdani bi mogao postati važan protivnik američkog predsjednika Donalda Trumpa. Trump je neposredno prije izbora zaprijetio da će, ako Mamdani pobijedi, savezna sredstva za grad New York svesti na apsolutni minimum. Bivši guverner New Yorka Andrew Cuomo, kojega je Trump podržao, završio je na drugom mjestu, oko deset postotnih bodova iza Mamdanija.

Spanberger postaje prva guvernerka Virginije

Demokratkinja Abigail Spanberger pobijedila je na izborima za guvernerku savezne države Virginije. 46-godišnjakinja je porazila republikansku zamjenicu guvernera Winsome Earle-Sears. Spanberger je prva žena koja vodi Virginiju kao guvernerka i preuzima dužnost od republikanca Glenna Youngkina. Bivša članica Kongresa i djelatnica CIA-e u predizbornoj kampanji je naglasak stavila na gospodarska pitanja.

Njezina stranačka kolegica Ghazala Hashmi, prema izračunima novinske agencije AP, pobijedila je na izborima za zamjenicu guvernerke. Hashmi je prva Amerikanka indijskog podrijetla i prva muslimanka na toj dužnosti. Pobijedila je republikanca Johna Reida.

Sherrill zadržava guvernerski položaj za demokrate u New Jerseyju

Mikie Sherrill izabrana je za guvernerku američke savezne države New Jersey. Bivša vojna pilotkinja i članica Kongresa porazila je republikanca Jacka Ciattarellija, kojeg je podržao predsjednik Trump. Time učvršćuje demokratsku većinu u toj državi, koja redovito glasa za Demokratsku stranku na predsjedničkim i senatskim izborima.

53-godišnjakinja se u predizbornoj kampanji, kao i Spanberger u Virginiji, usredotočila na teme poput troškova života. Sherrill nasljeđuje guvernera iz svoje stranke Phila Murphyja, koji se nakon osam godina nije ponovno kandidirao.

Novi izborni okruzi odobreni u Kaliforniji

Biračice i birači u saveznoj državi Kaliforniji odobrili su novi raspored izbornih okruga. To demokratima daje priliku da na izborima za Kongres 2026. godine osvoje do pet dodatnih mjesta.

Time se može izjednačiti napredak republikanaca u Teksasu, koji su tamo, na poticaj predsjednika Trumpa, ponovno iscrtali izborne jedinice. Rezultat bi mogao biti presudan za to koja će stranka na izborima 2026. preuzeti kontrolu u Zastupničkom domu američkog Kongresa.

Inicijativu je pokrenuo guverner Gavin Newsom, koji je nove izborne okruge predstavio kao ključno sredstvo za suprotstavljanje Trumpovu utjecaju i zaštitu američke demokracije. I bivši predsjednik Barack Obama javno je pozvao birače da podrže tu mjeru. Najnaseljenija američka savezna država trenutno u Washington šalje devet republikanskih i 43 demokratska zastupnika. Trumpova Republikanska stranka u Kongresu ima samo tijesnu većinu.

Političko likovanje zbog odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine stavilo je u drugi plan ključnu odluku Državnog tužiteljstva. Tom je odlukom, nakon nekoliko mjeseci, odbačena istraga protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, premijera Radovana Viškovića i aktualnog predsjednika entitetskog parlamenta Nenada Stevandića. Oni su bili osumnjičeni za kazneno djelo napada na ustavni poredak BiH, a kao razlog obustavljanja istrage navedeno je da „nema dovoljno dokaza da su osumnjičeni počinili kazneno djelo“.

„Sačekali smo određeno vrijeme da se stvari iskristaliziraju i barem malo razbistre i znali smo da nema šanse da se to podvede pod ustavni poredak“, rekao je Stevandić, istaknuvši da je ovime priznata supremacija Narodne skupštine RS-a.

Potvrđena presuda Suda i odluka SIP-a

Samo nekoliko sati kasnije uslijedila je odluka Ustavnog suda BiH kojom je odbačena apelacija Milorada Dodika na presudu kojom je osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja. Sve to zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika.

Iz Ustavnog suda naveli su da sud odbacuje obje apelacije – onu koja se odnosi na presudu, ali i na odluku Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP), kojom je Miloradu Dodiku oduzet predsjednički mandat. Obrazloženo je da je u konkretnom slučaju SIP po službenoj dužnosti proveo postupak utvrđivanja mandata.

„Idemo dalje. Računamo da možemo ići prema Europskom sudu“, rekao je Dodik komentirajući odluku. Ponovio je da nema povjerenja u institucije BiH i da je sada izgubljena svaka šansa za kompletiranje Ustavnog suda BiH.

„Mislili smo da, ako taj krnji Ustavni sud pokaže bilo kakve minimalne elemente ustavnosti i poštivanja Ustava i zakona, da se gotovo isti dan vrate dvoje sudaca u Ustavni sud. Sada mislim da je to apsolutno izgubljena šansa i prilika i da to ne treba činiti“, rekao je Dodik.

Inače, Ustavni sud BiH, uz trojicu stranih sudaca koje bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava, čini još šest sudaca koje biraju entitetski parlamenti – četiri u federalnom i dva u parlamentu RS-a. Nekima je mandat istekao, a neki su bili prisiljeni povući se, čime je došlo do djelomične blokade suda, u kojem i dalje nema sudaca iz RS-a.

Iznad Ustava i parlamenta

Daljnji postupak u Strasbourgu potvrđuje i Dodikov pravni tim, koji navodi da se „domaćem pravosuđu ne može vjerovati“. Politički dio javnosti u RS-u posebno boli ponovljeni stav Ustavnog suda, koji je potvrdio da je visoki predstavnik iznad Ustavnog suda, ali i državnog parlamenta.

„...Ustavni sud je ukazao da je već ranije u više svojih odluka izrazio svoj stav da ovlasti visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti i bonske deklaracije te da te ovlasti nisu podložne nadzoru Ustavnog suda“, navodi se u obrazloženju odluke Ustavnog suda BiH, ističući da je visoki predstavnik „intervenirao“ u pravni sustav BiH.

„...I umjesto Parlamentarne skupštine BiH donio Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH. U tom pogledu, prema mišljenju Ustavnog suda, on je djelovao kao zakonodavna vlast BiH, te navedena dopuna Kaznenog zakona BiH nesporno ima pravnu prirodu domaćeg propisa, čija kontrola ustavnosti nije predmet ove apelacije“, zaključuje sud.

Za premijera RS-a ovo je posljednji čavao u lijes bosanskohercegovačkog pravosuđa. „Zar je moguće da ovaj sud, koji štiti Ustav BiH, legalizira akte koje nije donijela Parlamentarna skupština BiH, već štiti bonske ovlasti“, rekao je prvi čovjek entitetske vlade Savo Minić.

Izbori izvjesni, a vlada?

Odlukom Ustavnog suda BiH praktično je potvrđena presuda Dodiku, ali i odluka Središnjeg izbornog povjerenstva BiH. To s jedne strane znači da su se stvorili uvjeti za održavanje prijevremenih izbora za predsjednika RS-a ovoga mjeseca, ali i da se otvorila mogućnost preispitivanja legitimiteta entitetske vlade.

Nesrpski dio političke javnosti smatra da je sljedeći korak suda jasan. „Ako se bude pratio slijed događaja kao i do sada, za očekivati je da će odluka Ustavnog suda biti takva da Milorad Dodik nije bio u mandatu da predloži Savu Minića za predsjednika vlade“, smatra Ramiz Salkić, zastupnik SDA u Narodnoj skupštini RS-a.

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković poručio je da je presuda Ustavnog suda BiH „označila konačan kraj političke karijere Milorada Dodika“. U objavi na društvenim mrežama Konaković je ocijenio da su, unatoč pokušajima da Dodik u javnosti predstavi ishod procesa kao vlastitu pobjedu, činjenice potpuno drukčije i da je Dodik položio oružje, ponizio suradnike, saveznike i cijeli sustav vlasti u RS-u.

S druge strane, zastupnik oporbene Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović vjeruje da nije slučajno da je gotovo paralelno s odlukom suda donesena i odluka o obustavljanju istrage Tužiteljstva BiH.

„Sad će Dodik na Sud u Strasbourgu, očito je da je i ova presuda dio nagodbe, znamo da i tamo sjede stranci i naravno da je pravosuđe na izdisaju i ova presuda je očekivana. Završena je i jedna saga“, poručuje Vukanović.

Gubitnici i dobitnici

Tko je dobio, a tko izgubio u procesima koji su se vodili na političko-pravnoj sceni BiH, pitaju se i pravnici. Ono što je trebalo biti „čista“ odluka i što se odnosilo na napad na ustavni poredak BiH, završilo je ispod stola, dok je politički dio dobio pravne konture. Političko vodstvo RS-a stavilo je izvan snage sve akte kojima je urušilo državni autoritet, a država nije uspjela zaštititi vlastiti, već je taj posao prepustila strancu.

„Današnji dan je paradigma ovih šesnaest mjeseci: u istom danu pravosuđe BiH priopćava da ne postoji odgovornost političkog vodstva Republike Srpske za napad na ustavni poredak BiH, a da postoji za napad na Schmidta“, mišljenja je pravnik iz Banje Luke Milko Grmuša, obrazlažući apsurd cijelog procesa.

„Svakom ozbiljnom pravniku jasno je da ne postoji odgovornost u slučaju ‘Schmidt’, a itekako postoji odgovornost za napad na ustavni poredak BiH. Da je BiH država, kao što nije, metlom bi pomela i Schmidta i Dodika i Nikšića i svakoga tko se ogriješio o njezin ustav i zakone“, kaže Grmuša, zaključivši da je u negiranju BiH Republika Srpska iznegirala samu sebe – i obrnuto.

Više od 300.000 ljudi napustilo je svoje matične zemlje posljednjih godina i sada radi u Njemačkoj brinući se za starije i bolesne. Za Njemačku je to dobro, ali je li i za same njegovatelje? Mnoge zemlje se bore za radnu snagu.

Znanstvenici govore o međunarodnoj "industriji migracija". Migracija radne snage u sektoru njege je visoko profesionalizirana, naglašava geograf Stefan Kordel sa Sveučilišta Erlangen-Nürnberg u intervjuu za DW. Javni i privatni subjekti, čak i pojedinačne bolnice i starački domovi, natječu se za kvalificirane medicinske sestre i pripravnike. Riječ je, kaže Kordel, o ekonomskim interesima.

U ekstremnim slučajevima, to zvuči ovako, dodaje njegov kolega Tobias Weidinger: „Agencija za zapošljavanje traži od nas da pošaljemo pet migrantskih pripravnika za sljedeću godinu obuke. Ako se jedan vrati u svoju zemlju podrijetla, onda bi jednostavno trebali isporučiti sljedećeg. Naručili smo pet, pa želimo pet.“

Bolnice su na društvenim mrežama pokazale koliko su važni ljudi s migrantskom pozadinom kao dio njihovih timova. Bez migracija, sektor medicinske njege u Njemačkoj bi se urušio, utvrdila je Savezna agencija za zapošljavanje: „Gotovo svaki četvrti zaposlenik u domovima za starije i nemoćne ima drugu nacionalnost", navodi agencija.

Promatrajući sva zanimanja medicinskih sestara, svaka peta dolazi iz inozemstva. I taj se trend povećava: nedostaje kvalificiranih radnika, mnoge medicinske sestre odlaze u mirovinu, a druge napuštaju profesiju zbog preopterećenosti.

Kako se u Njemačkoj snalaze medicinske sestre migrantskog podrijetla?

Osim novih medicinskih sestara iz inozemstva, u bolnicama i ustanovama za njegu starijih osoba rade kvalificirani radnici koji imaju njemačke putovnice i migrantsku pozadinu. A tu su i izbjeglice, na primjer iz Sirije ili Ukrajine. Svi oni osiguravaju da bolesni i stariji ljudi u Njemačkoj dobiju njegu – za sada – jer potreba naglo raste u društvu koje stari. Kako se snalaze u Njemačkoj? Je li im ovdje dovoljno dobro da i ostanu?

Interdisciplinarni tim istraživača na Sveučilištu Friedrich-Alexander (FAU) Erlangen-Nürnberg istraživao je kako održivo uspostaviti zapošljavanje medicinskih sestara s migrantskom pozadinom. Anketirali su medicinske sestre, menadžere u bolnicama i ustanovama za njegu, administratore, škole za učenje jezika, savjetodavne centre i agencije.

U svojoj studiji "Sudjelovanje medicinskih sestara s migrantskom pozadinom" istraživači slikovito ilustriraju što je važno za dobrobit: i na radnom mjestu medicinskih sestara i u svakodnevnom životu izvan posla.

U mnogim zemljama podrijetla, izučavanje za medicinske tehničare se ne uči prvenstveno kroz strukovno obrazovanje kao u Njemačkoj. Oni koji nisu bili pravilno informirani tek u Njemačkoj shvaćaju da umjesto obavljanja medicinskih zadataka, značajnu količinu vremena troše na osnovnu njegu, poput pranja ljudi ili pomaganja s obrocima. U njihovim matičnim zemljama to često rade članovi obitelji ili njegovatelji.

Razočaranje je ogromno kada obrazovane medicinske sestre s Filipina ne smiju davati intravenozne injekcije ili umetati katetere u Njemačkoj, rekla je za DW Myan Deveza-Grau iz filipinske dijasporske organizacije PhilNetz e.V.: "Oni to ne mogu razumjeti: zašto ja to ne mogu raditi, pitaju se."

Učenje njemačkog: dijalekti i dvostruko opterećenje

„Moram puno učiti njemački navečer. Zato nemam vremena. Vikendom se moramo pripremati za ispit i tečaj njemačkog. A nedjeljom moramo ići na tečaj njemačkog", kaže jedna pripravnica iz Vijetnama opisujući svoju svakodnevicu. Tako gotovo da i ne ostaje vremena za izgradnju društvenih kontakata. Uz to, ima puno birokracije. Stoga su mentorski programi i razumijevanje među kolegama još važniji.

Pripravnici i njegovatelji pohađaju tečajeve njemačkog jezika u svojim matičnim zemljama i sa sobom donose jezične certifikate. No često postoji dugo razdoblje čekanja prije nego što mogu ući u Njemačku. A u nekim regijama Njemačke ljudi govore dijalektima koje je teško razumjeti. Istraživači na FAU-u preporučuju da se uz posao ponude ciljani jezični tečajevi; institucije bi se mogle regionalno umrežiti u tu svrhu.

Neke promjene u medicinskoj njezi mogle bi olakšati život svima, kažu istraživači. Na primjer, postoje timovi za ranu smjenu u kojima se inzistira da svi pacijenti budu okupani do 8:30 ujutro kako bi tim mogao napraviti pauzu. Ako njegovateljica mora odvesti svoje dijete u vrtić i ne može se osloniti na svoju obitelj jer žive u inozemstvu, ona može početi raditi tek u 8:30 ujutro.

Pa zašto ne uvesti kasnije započinjanje smjene za mama ili tate? To bi također pomoglo roditeljima bez migrantske pozadine i zadovoljilo bi pacijente koji vole spavati duže.

„Koji biste savjet dali nekome iz inozemstva tko želi raditi u sektoru njege u Njemačkoj?“ pitali su istraživači osoblje zaposleno u ovoj branši. Žena iz Gvineje, koja živi u Njemačkoj više od deset godina i ima njemačku putovnicu, je odgovorila: „Da ćete sigurno doživjeti rasizam.“

Studija pokazuje da ovo nije izolirani incident. Bolnice i domovi za starije i nemoćne, kako se navodi u studiji, ulažu napore u podizanje svijesti među svojim osobljem. Međutim, kako se dalje navodi, to teško da je slučaj s pacijentima i njihovim obiteljima. Weidinger kaže: „Ako osoba kojoj je potrebna njega kaže: 'Neću dopustiti da se crnac brine za mene', onda stvari postaju teške."

Diskriminacija manjina postoji u svim područjima života, kao što pokazuju i druge studije: u vladinim uredima, u javnom prijevozu, na ulici i na tržištu nekretnina.

Ovisi o društvu u cjelini hoće li se njegovatelji osjećati ugodno, kaže Stefan Kordel. „Iskustva diskriminacije i rasizma utječu na odluku o ostanku - ili napuštanju ustanove - ili mjesta stanovanja - ili čak ponovnom napuštanju Njemačke", kaže on. Filipinski njegovatelji također su zabrinuti zbog desničarskog populizma i stranke AfD, kaže Deveza-Grau. Neki kažu: „Pokušat ću. Ako ne uspijem, otići ću negdje drugdje.“ Kanada ih, na primjer, kaže, aktivno regrutira.

Ljudi žele biti prihvaćeni i osjećati se kao kod kuće, navodi se u studiji: "Ostat ću tamo gdje je mojoj obitelji dobro. Gdje me ne maltretiraju, gdje imam prijatelje."

Istraživači s FAU Erlangen-Nürnberg preporučuju više umrežavanja između donositelja političkih odluka, posrednika i ustanova za skrb, posebno s ljudima koji su sami imigrirali. Filipinske organizacije također to žele, kaže Myan Deveza-Grau: "Puno se priča o regrutiranim kvalificiranim radnicima, ali nitko ne razgovara s njima."

Potreba za kulturom dobrodošlice danas je mnogima jasna, primjećuje istraživač Weidinger. „Ono što još uvijek nedostaje jest kultura koja potiče ljude da ostanu“, naglašava on. „Postići uključenost, integraciju i zadržavanje migranata je maraton", kaže on. Cilj je, kaže, „stvoriti atraktivne dugoročne radne i životne uvjete, uzimajući u obzir specifične potrebe migranata. Tek tada mogu stvoriti atraktivne radne i životne uvjete za sve", kaže on.

Kineska nastojanja da smanji ovisnost o američkom dolaru kristalizirala su se tijekom globalne financijske krize 2008. – 2009. godine.

Uznemirena agresivnim tiskanjem novca od strane američkih Federalnih rezervi, koje je ugrozilo vrijednost 1,9 bilijuna dolara (1,65 bilijuna eura) strane imovine Pekinga, Narodna banka Kine (PBOC) pokrenula je u srpnju 2009. pilot program za „poravnanje" prekogranične trgovine u juanu ili renminbiju.

Pilot program je bio uvod u 16-godišnju kampanju, čiji je rezultat da se sada juan koristi za realiziranje 30% kineske globalne trgovine robom vrijednom 6,2 bilijuna dolara, rekao je zamjenik guvernera Kineske središnje banke, Zhu Hexin, na ekonomskom summitu u lipnju.

Ako se uračunaju sva prekogranična plaćanja - uključujući kupnju obveznica i strana ulaganja - udio juana raste na 53%, s time da je prvi put 2023. godine „preskočio" kinesku trgovinu u dolarima.

Juan je prošle godine nakratko prestigao i euro kao drugu najkorištenija valuta u globalnim trgovinskim transakcijama. A udio kineske valute u globalnim deviznim rezervama također je dosegao najvišu razinu ikada u drugom tromjesečju ove godine (2,4%), priopćio je u listopadu Međunarodni monetarni fond (MMF).

Globalna uloga juana jača, ali s ograničenjima

Dok su zemlje BRICS-a (tj. Globalnog juga) nedavno istraživale alternative dolaru, uključujući prijedloge za etabliranje zajedničke valute, Kina je zauzela pragmatičniji kurs, postupno gradeći ulogu juana u globalnoj trgovini, a istovremeno održavajući kontrolu nad valutnim transakcijama.

„Kina želi da se juan internacionalizira kao valuta za trgovinu - za realno gospodarstvo", rekao je za DW Miguel Otero-Iglesias, viši suradnik na Kraljevskom institutu Elcano u Madridu. „Manje je zainteresirana da juan postane financijska valuta."

Otero-Iglesias je dodao da bi, ako bi Peking dopustio da se juan koristi na globalnim financijskim tržištima za tokove kapitala, ulaganja i financijske instrumente, kao i za trgovinu, to smanjilo kontrolu Kineske komunističke partije nad domaćim kreditnim sustavom.

„Peking vjeruje da financije moraju biti rob, a ne gospodar realnog gospodarstva", dodao je.

Naslovi u medijima često prikazuju nedavni rast vrijednosti juana kao izravan izazov dominaciji dolara, koji je gotovo 80 godina bio globalna rezervna valuta i još uvijek se koristi u preko 58% međunarodnih transakcija i deviznih rezervi.

No, Dan Wang, direktor za Kinu u konzultantskoj tvrtki za političke rizike Eurasia Group, smatra da je stvarna situacija ipak nešto suzdržanija.

„Peking to nikada nije nazivao dedolarizacijom“, rekao je Wang za DW. „Točniji opis kineskih namjera je regionalizacija juana [prema globalnom Jugu]."

Tijekom protekle tri godine, Kina je iskoristila svoj golemi ekonomski utjecaj i geopolitičke posljedice rata u Ukrajini kako bi osigurala povoljne energetske i robne aranžmane – uključujući i velike popuste od strane Rusije - s rastućim udjelom te razmjene koji se obračunava u juanima.

„S vremenom, posebno kada Kina ima pregovaračku moć, mogla bi tražiti još veći omjer [trgovine u juanima]. To je ono što kineska državna poduzeća već rade sa stranim dobavljačima robe“, rekao je Wang.

Ključna uloga juana u financiranju duga

Drugi stup pekinških napora za poticanje korištenja juana je inozemno kreditiranje, koje „ugrađuje" kinesku valutu u dužničke strukture zemalja u razvoju.

Vanjska ulaganja kineskih banaka u juanima – to su krediti, depoziti i obveznice - učetverostručila su se na 480 milijardi dolara u pet godina, prema navodima Financial Timesa (FT), što znači da raste taj udio u kineskom kreditiranju „teškom" oko otprilike jedan bilijun dolara putem kineske inicijative "Pojas i put" (BRI).

S kamatnim stopama u juanima koje su 200-300 baznih bodova ispod razine dolara, poslovni dnevnik FT konstatirao je da su Kenija, Angola i Etiopija ove godine „pretvorile" svoje stare dolarske dugove u juane, dok Indonezija, Slovenija i Kazahstan sada izdaju obveznice u kineskoj valuti.

Osim trgovine i kreditiranja, Peking je izgradio treću liniju obrane: zasebnu financijsku arhitekturu koja može funkcionirati neovisno o sustavima kojima dominira dolar. U središtu je CIPS, kineski sustav prekograničnih međubankarskih plaćanja, koji nudi alternativu SWIFT-u za međunarodne transakcije.

U glavnim financijskim središtima poput Singapura, Londona i Frankfurta otvorena su klirinška središta za juane. PBOC također provodi pilot-projekt digitalnog juana, digitalne valute središnje banke (CBDC). S pristupom proširenim na više od 20 zemalja, digitalni juan trebao bi dodatno pojednostaviti prekogranična plaćanja i smanjiti ovisnost o zapadnim bankama.

„Ovo bi mogao biti još jedan kanal kojim Kina internacionalizira svoju valutu tako što će biti pionir u avangardi digitalnog suverenog novca“, rekao je Otero-Iglesias za DW.

Kina je također potpisala ugovore o zamjeni valuta s više od 50 zemalja. Ovi sporazumi omogućuju središnjim bankama da na zahtjev „prebace" svoje lokalne valute u juane, dajući tako zemljama poput Rusije i Irana ključnu zaštitu od američkih sankcija koje blokiraju pristup dolaru.

Peking će zadržati čvrstu kontrolu nad juanom

Za razliku od zapadnih valuta, juanom i dalje strogo upravlja Peking i ne može ga se slobodno mijenjati za druge valute bez nadzora vlade.

Kineski domaći kreditni sustav i dalje je uvelike pod upravom državnih banaka, a one su pod političkim nadzorom. Peking je oprezan jer smatra da bi dopuštanje neograničenog toka novca u i izvan zemlje moglo izložiti kinesku valutu špekulativnim napadima i drugim stranim utjecajima. Stoga potpuna konvertibilnost ostaje do daljnjega - isključena.

„Peking neće zauzeti liberalan pristup“, naglasio je Otero-Iglesias za DW. „Internacionalizacija juana slijedit će logiku zapovijedanja i kontrole Kineske komunističke partije.“

Ali bez potpune konvertibilnosti, juan vjerojatno neće moći postati dominantna financijska valuta koja se koristi za globalna ulaganja ili rezerve. Oprezna strategija Pekinga mogla bi tako ograničiti koliko daleko juan može (ot)ići.

Napori oko ekspanzije trgovine temeljene na juanima suočavaju se i s preprekama zbog samih kineskih ekonomskih neravnoteža. Domaća potražnja naime slabi, privatni potrošači i tvrtke troše manje, dijelom zbog pogoršanja stanja na tržištu nekretnina, odnosno kraha koji se dogodio.

Kineske tvornice proizvode više nego što je toj zemlji potrebno, pa se Peking mora više oslanjati na izvoz kako bi pokrenuo rast svog gospodarstva. Bez dosljedne strane potražnje, rezultat tarifnog rata američkog predsjednika Donalda Trumpa, mogao bi značiti da i zaustavljanje rasta volumena trgovine u juanima.

„Rast mora doći iz inozemstva“, rekao je Wang iz Eurasia Group. „To znači da globalna trgovina sada postaje još važnija za Kinu.“

A ako Kina zahtijeva da se više poslova realizira u vlastitoj valuti, trgovinski partneri moraju biti spremni to i prihvatiti, što će, prema navodima analitičara, zahtijevati veću dozu povjerenja, transparentne institucije i jače gospodarstvo.

Rezultati najnovije nacionalne studije o kompetencijama učenika devetog razreda iz matematike, biologije, kemije i fizike „nisu nimalo ohrabrujući", navode autori studije iz Instituta za razvoj kvalitete u obrazovanju. Ova se procjena provodi svakih šest godine, a prva je bila 2012. godine. Najnovija studija se odnosi na razdoblje od 2018. do kraja 2024.

U istraživanju je sudjelovalo oko 50.000 učenika devetog razreda, starih oko 15 godina iz više od 1.500 škola. Sudjelovanje je bilo obavezno za sve državne škole. Izuzeti su samo učenici koji su manje od godinu dana pohađali nastavu na njemačkom jeziku.

Pad uspjeha zabilježen je u svim tipovima škola i u svih 16 saveznih pokrajina, ali razlike su značajne. Bavarska, Baden-Württemberg i Saska su i dalje iznad njemačkog prosjeka u sva četiri predmeta, dok su u Bremenu, Hessenu, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i Saarlandu zabilježeni najslabiji rezultati.

Drastičan pad razine znanja

Autori studije mjere pomoću tzv. globalne ljestvice na kojoj su učenici devetog razreda u Njemačkoj 2012. godine u prosjeku imali 500 bodova. Između 2012. i 2018. godine se stanje jedva promijenilo, a najnoviji podaci pokazuju jasan pad.

Između 2018. i 2024. godine znanje učenika 9. razreda iz matematike i prirodnih znanosti značajno je oslabilo. U matematici je prosjek niži za 24 boda, a sličan trend je zabilježen i u biologiji, kemiji i fizici.

To znači da učenici sve rjeđe dostižu obrazovne standarde postavljene u Njemačkoj. Posebno je zabrinjavajuć pad uspjeha u odnosu na tzv. MSA, minimalni standard potreban za nižu svjedodžbu srednje škole. Tu razinu učenici moraju dostići na kraju desetog razreda ako žele nastaviti školovanje. Međutim, već na kraju devetog razreda mnogi na uspijevaju ispuniti ga: oko četvrtine u kemiji i matematici, 16% u fizici i 10% u biologiji.

U Hrvatskoj su na nacionalnim ispitima osmaši u odnosu na prošlu godinu lošije riješili matematiku (za 3,9%), kemiju (za 7,6%) i geografiju (za 1,5%). Bolje rezultate ostvarili su iz hrvatskog jezika, stranih jezika, biologije, fizike i povijesti. Nacionalni ispiti se u Hrvatskoj provode od akademske godine 2021./2022., ali se još uvijek ne ocjenjuju, već učenicima koriste kao pokazatelj pri upisu u srednje škole.

Obrazovna kriza susreće krizu motivacije

Loši rezultati odražavaju se i na stav učenika prema predmetima kao što su matematika, informatika, prirodne znanosti i tehničke znanosti. Više od polovine ispitanih reklo je da za te predmete osjećaju malo ili nimalo entuzijazma – pogotovo kad je riječ o matematici i fizici.

Prema istraživanju, porasla su i psihička opterećenja. Učenici devetog razreda prijavili su više emocionalnih problema poput potištenosti i strahova – naročito djevojčice, čiji su rezultati u nekim predmetima pali više nego kod dječaka.

Iako je pad znanja zabilježen u svim društvenim grupama, i dalje postoji jasna poveznica između postignuća i obiteljskog podrijetla: đaci iz socijalno i ekonomski bolje stojećih obitelji su imali bolje rezultate. Na primjer, veći broj knjiga u domaćinstvu utječe na postizanje boljih rezultata od djece iz socijalno ugroženih obitelji.

Zašto je došlo do toga – i što sada treba poduzeti?

Istraživači veliki dio negativnih trendova pripisuju pandemiji koronavirusa. Današnji učenici 9. razreda bili su tada u petom razredu – u presudnoj fazi učenja. Tjednima su učili od kuće, bili socijalno izolirani i bez dovoljno podrške nastavnika, što je, kako se navodi, ostavilo duboke posljedice.

Autori studije pozivaju na uvođenje ciljanih programa podrške koji bi ojačali motivaciju i samopouzdanje mladih. Također ističu da je potrebno dalje razvijati obuku nastavnika i podršku školama u otežanim uvjetima.

I prema najnovijoj studiji, električni automobili u početku doista uzrokuju veću emisiju CO₂ nego vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem, ali dugoročnim korištenjem su znatno prihvatljiviji za klimu. Do tog zaključka došla je nova studija istraživača sa Sveučilišta Duke u SAD-u, objavljena ovog tjedna u časopisu PLOS Climate.

Tim oko glavnog autora Pankaja Sadavartea analizirao je emisije CO₂ i štetnih tvari u zraku kod različitih vrsta vozila do 2050. godine. U analizu su uključene emisije iz proizvodnje goriva i samog korištenja vozila, kao i one iz proizvodnje baterija i montaže. Istraživači su usporedili električna vozila na baterije s klasičnim benzincima u različitim scenarijima budućnosti u kojima bi postupno rastao udio električnih vozila u SAD.

Rezultat: u prve dvije godine korištenja električni automobili tijekom cijelog životnog ciklusa uzrokuju oko 30 posto više CO₂ nego vozila s motorima na fosilna goriva. Razlog je energetski zahtjevna eksploatacija litija i proizvodnja baterija. No nakon druge godine bilanca se mijenja: od tada su ukupne emisije električnih vozila niže nego kod fosilnih alternativa.

„Obični" čine znatno više štete okolišu

Dugoročno se prednost električnih vozila dodatno povećava, ponajviše pod pretpostavkom da se i elektroenergetske mreže sve više napajaju iz obnovljivih izvora. Prema studiji, svaka dodatna kilovatsatna jedinica kapaciteta baterije 2030. godine dovodi do prosječnog smanjenja emisija CO₂ za 220 kilograma, a 2050. još uvijek za 127 kilograma.

Razlike su značajne i s gospodarskog aspekta: „Vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem, uzimajući u obzir klimu i kvalitetu zraka, uzrokuju dvostruko do trostruko više štete nego električna vozila“, rekao je jedan od autora istraživanja, Drew Shindell. Tijekom cijelog životnog vijeka, troškovi za okoliš zbog ispušnih plinova i stakleničkih plinova kod benzinaca su dva do tri i pol puta veći nego kod električnih vozila.

Istraživači naglašavaju da se njihova analiza temelji na određenim pretpostavkama, primjerice o prosječnoj kilometraži, kapacitetu baterije i životnom vijeku vozila. Nisu uzete u obzir emisije koje nastaju pri izgradnji infrastrukture za punjenje. Unatoč tome, studija zaključuje kako je tendencija jasna: što je proizvodnja električne energije čišća, to je veća ekološka prednost električnih automobila.

„Naše istraživanje pokazuje da prelazak s fosilnih goriva na električna vozila na baterije dugoročno može znatno poboljšati klimu i kvalitetu zraka“, rekao je voditelj istraživanja Pankaj Sadavarte.

I njemački znanstvenici se slažu s procjenom

Ovo istraživanje američkih znanstvenika se uklapa u sve veći broj analiza koje razmatraju ukupnu bilancu električnih vozila tijekom njihova životnog vijeka, dakle od eksploatacije sirovina za njegovu proizvodnju pa do zbrinjavanja vozila koje je „dalo svoje". I dalje se pokazuje da je proizvodnja baterija energetski zahtjevna, ali da pogon uz sve više obnovljive energije odlučujuće doprinosi smanjenju emisije.

Istraživači vjeruju kako će se taj će se trend još dodatno povećati u idućim desetljećima: ako se elektroenergetski sustavi nastave dekarbonizirati, a baterije budu učinkovitije proizvedene, električna vozila mogla bi postati jedan od ključnih čimbenika za postizanje klimatskih ciljeva u sektoru prometa.

Patrick Plötz, voditelj odjela za energetsku ekonomiju pri njemačkom Institutu Fraunhofer za sustave i inovacijska istraživanja (ISI), provjerio je studiju na zahtjev agencije dpa. „Unatoč brojnim neizvjesnostima u procjeni emisija stakleničkih plinova tijekom životnog ciklusa, rezultati mi se čine realističnima. Za Europu je ICCT prije nekoliko mjeseci došao do gotovo istih zaključaka“, kaže Plötz. International Council on Clean Transportation (ICCT) je neovisna neprofitna organizacija.

U Europi su e-auti čak još „čišći"

Vjerojatno je ekološka bilanca električnih vozila u Europi čak i nešto bolja nego što studije navode, jer mnogi korisnici električnih vozila imaju vlastite fotonaponske sustave i stoga pune vozila s većim udjelom zelene energije nego što je to slučaj u općem elektroenergetskom miksu.

Iako su svi automobili energetski zahtjevni masovni proizvodi s utjecajem na okoliš, „među osobnim vozilima je električni automobil s baterijom jasno najprihvatljiviji za okoliš", naglašava Plötz.

I pregled ISI-ja pokazuje: velika većina znanstvenih istraživanja daje jasnu prednost električnim vozilima. „U Njemačkoj još uvijek vlada relativno velika skepsa prema električnim automobilima“, rekao je autor studije Martin Wietschel koji u ISI-ju vodi odjel za energetske tehnologije i energetske sustave. „Iz znanstvene perspektive, mnoge dvojbe ne možemo razumjeti." On i njegovi suautori analizirali su više od 70 studija i drugih znanstvenih izvora kako bi saželi stanje znanja iz znanstvene perspektive.

I njemačka Savezna agencija za okoliš (UBA) na upit agencije dpa ocjenjuje rezultate studije kao u osnovi realistične, ali ističe da se okvirni uvjeti u SAD-u i Europi razlikuju. Studija koju je UBA naručila daje slične rezultate. Prema trenutačnom stanju tehnologije, čisto električna vozila imaju bolju klimatsku bilancu od klasičnih benzinaca, ali i od vozila s gorivnim ćelijama.

Porsche je pokvario bilancu Volkswagena (VW): budući da je nekadašnja perjanica u trećem tromjesečju ostvarila gotovo milijardu eura gubitka i matična kompanija koncerna kliznula je duboko u crvene brojke. Prema priopćenju proizvođača automobila iz Njemačke, u razdoblju od srpnja do rujna zabilježen je gubitak od 1,072 milijarde eura. Prije godinu dana još je bio ostvaren suficit od 1,56 milijardi eura.

U prvih devet mjeseci suficit se smanjio za više od 60 posto, s 8,8 na 3,4 milijarde eura. Krivac su prije svega troškovi u visini od 7,5 milijardi eura, ponajprije zbog povećanih carina koje je uveo Donald Trump, prilagodbe proizvodne strategije kod Porschea i otpisa poslovne i tvrtkine vrijednosti Porschea, izjavio je financijski direktor Arno Antlitz.

Porsche je već prošlog tjedna izvijestio o ogromnim gubicima u trećem tromjesečju. Problem su milijardski troškovi izazvani najnovijim strateškim zaokretom prema produženju proizvodnje motora s unutarnjim izgaranjem. To je u trećem tromjesečju dovelo do gubitka od gotovo milijardu eura, a u prvih devet mjeseci ukupno je dobit nakon oporezivanja pala za gotovo 96 posto. To se sada odrazilo i na matičnu kompaniju VW.

Opskrba VW-a čipovima zasad osigurana

U te brojke još nisu uključeni učinci nadolazeće krize sa čipovima oko tvrtke Nexperia. Tamo su se pojavili problemi u opskrbi nakon što je nizozemska vlada preuzela nadzor nad tvrtkom kojom upravlja kineska matična kompanija. Do kraja idućeg tjedna opskrba svih VW-ovih tvornica u Njemačkoj bit će osigurana.

VW je i dalje u potrazi za novim dobavljačima, rekao je Antlitz. No, problem se zapravo može riješiti samo politički, poručio je financijski direktor koncerna. Jer, zastoj nije bio uzrokovan gospodarskim razlozima.

Zapravo je u VW-u ove godine sve trebalo ponovno krenuti nabolje. I bez posebnih učinaka, profitna marža bi, prema riječima Antlitza, iznosila 5,4 posto. „To je u sadašnjem gospodarskom okruženju zapravo solidna vrijednost.“ Što se tiče prodaje i prihoda, koncern je uspio blago napredovati: prihod je u prvih devet mjeseci porastao za 0,6 posto, na 239 milijardi eura, a isporuke za 1,2 posto, na 6,6 milijuna vozila.

Program štednje pokazuje učinak

Stvari su posebno krenule nabolje kod glavne marke Volkswagen koja je dugo bila suočena s problemima. Program štednje uveden krajem 2024. godine, koji uključuje planirano ukidanje desetaka tisuća radnih mjesta, pokazuje rezultate. „Dobro napredujemo u restrukturiranju Volkswagen AG-a i cijelog koncerna“, rekao je Antlitz. „Prvi put nakon dugo vremena opći troškovi su u odnosu na prošlu godinu smanjeni.“

Operativna dobit osnovne marke znatno je porasla u prvih devet mjeseci, s 1,28 milijardi eura u istom razdoblju prošle godine na sadašnjih 1,48 milijardi eura – uz gotovo nepromijenjen prihod od oko 64 milijarde eura.

Poduzeće i sindikat su se krajem 2024. godine, nakon dugih pregovora, dogovorili o programu sanacije za osnovnu marku VW. Do 2030. trebalo bi biti ukinuto više od 35.000 radnih mjesta, gotovo četvrtina od 130.000 radnih mjesta u Njemačkoj. Dodatnih 7.500 radnih mjesta trebalo bi nestati u Audiju, a oko 4.000 u Porscheu.

Američke carine opterećuju poslovanje VW-a

S obzirom na nove poremećaje, moglo bi se dogoditi da se tempo štednje još jednom mora povećati i da se pojedine mjere provedu ranije, rekao je Antlitz. Jer, nove carine koje je uveo SAD mogle bi koncern ove godine opteretiti s do pet milijardi eura. A za razliku od drugih posebnih učinaka, on ne očekuje da će carine tako brzo nestati. „Carinsko opterećenje će ostati", predviđa Antlitz.

Za VW-koncern to dolazi u nepovoljnom trenutku. Zbog sve slabijeg poslovanja u Kini, Wolfsburg je prije svega računao na rast u Sjevernoj Americi. Tamo je prodaja trebala porasti za deset posto, rekao je Antlitz. Umjesto toga, u prvih devet mjeseci pala je za osam posto.

Kako bi izbjegao carine, Audi sada razmatra izgradnju vlastite tvornice u SAD-u. Odluka bi trebala biti donesena do kraja godine. Do sada je jedino osnovna marka VW imala tvornicu u SAD-u, a za novu marku Scout ondje se trenutno gradi proizvodni pogon. Nasuprot tome, Porsche na američko tržište isporučuje vozila u potpunosti proizvedena u Europi, dok Audi izvozi i iz Meksika.

Kina dominira svim fazama opskrbnog lanca tim elementima, nadzire gotovo 70 posto svjetske eksploatacije i do 90 posto je globalno prisutna u njihovom rafiniranju.

U izvješću koje je krajem listopada objavila Međunarodna agencija za energiju (IEA) upozorava se da takva "visoka tržišna koncentracija" čini globalne opskrbne lance u strateškim sektorima "osjetljivima na moguće poremećaje"– poput energetike, automobilske industrije, obrane i IT centara za umjetnu inteligenciju.

„Samo uz dozvolu Pekinga"

Početkom ovog mjeseca je Peking objavio još stroži nadzor nad isporukom rijetkih zemnih metala. Od 1. prosinca će inozemne tvrtke diljem svijeta morati dobiti odobrenje kineske vlade za izvoz proizvoda koji sadrže čak i tragove rijetkih zemnih elemenata ako potječu iz Kine ili su proizvedeni korištenjem kineske tehnologije.

To je zapravo odgovor Kine nakon što je SAD proširio popis kineskih tvrtki kojima je zabranjen pristup najnaprednijim američkim čipovima i drugim tehnologijama. Kineska odluka izazvala je zabrinutost zbog mogućih nestašica koje bi mogle utjecati na proizvodnju električnih vozila, obrambene opreme i sustava obnovljive energije.

Američki trgovinski predstavnik Jamieson Greer kritizirao je nove mjere Pekinga kao "nevjerojatno agresivne" i "neproporcionalne", dok ih je EU povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič nazvao "neopravdanima i štetnima".

I SAD i EU vode razgovore s Pekingom kako bi osigurali dovoljnu opskrbu svojih industrija tim sirovinama.

Zašto su toliko važni?

Rijetki zemni elementi su postali neizostavan dio suvremenog života zbog svojih jedinstvenih fizikalnih, magnetskih i kemijskih svojstava. Ključni su za proizvodnju magneta koji zadržavaju magnetska svojstva bez vanjskog izvora energije, što znači i da uređaji „pamte" postavke i kad su isključeni. Ovi metali sastavni su dijelovi raznih visokotehnoloških proizvoda, uključujući pametne telefone, prijenosna računala, hibridne automobile, vjetroturbine i solarne ćelije.

U obrambenom sektoru koriste se u motorima borbenih zrakoplova, sustavima za navođenje raketa, proturaketnoj obrani, satelitima i komunikacijskim sustavima.

Unatoč nazivu, rijetki zemni elementi nisu osobito rijetki – u Zemljinoj kori ih ima u znatnim količinama, nekih čak više od bakra, olova, zlata i platine.

No rijetko se nalaze u koncentracijama koje omogućuju ekonomičnu eksploataciju. Osim u Kini, takva nalazišta rijetkih zemnih elemenata postoje i u Kanadi, Australiji, Brazilu, Indiji, Južnoj Africi i Rusiji.

Praktično sve – iz Kine!

Rijetki zemni elementi obično se dijele na lake i teške elemente, ovisno o načinu razdvajanja. Kina ima praktično poziciju monopola u preradi teških rijetkih zemalja. Prema podacima britanske tvrtke Benchmark Mineral Intelligence, 99 posto svjetske prerade teških rijetkih zemalja obavljaju kineske tvrtke.

SAD je nekad bio samodostatan u proizvodnji rijetkih zemnih elemenata u doba kad se nisu toliko niti koristili, ali je Kina u posljednja dva desetljeća postala dominantan igrač. Još prije deset godina je postalo očito kako nastaje prevlast Kine.

Mnogi su već tada sumnjali da će Peking iskoristiti rijetke zemne elemente kao sredstvo pritiska u geopolitičkim pregovorima. Tako je već godine 2010. zbog teritorijalnog spora, Kina je obustavila izvoz tih elemenata u Japan.

Tijekom vrhunca trgovinskog sukoba između SAD-a i Kine 2019. u prvom mandatu Donalda Trumpa, kineski su državni mediji predlagali čak i potpun prekid izvoza rijetkih zemnih elemenata u SAD kao odgovor na američke mjere. Kineski predsjednik Xi Jinping tada je te elemente nazvao "važnim strateškim resursom".

Problem je najprije prerada

Unatoč naporima da se smanji ovisnost o kineskim rijetkim zemljama, napredak je dosad bio skroman.

Kako bi se suprotstavila kineskoj dominaciji, Trumpova administracija pokušava sklopiti sporazume s partnerima radi osiguravanja opskrbe. No stručnjaci upozoravaju da je glavni izazov u povećanju kapaciteta za preradu i rafiniranje.

"Prvo moramo dati prednost srednjem dijelu lanca – preradi i dobivanju tehnički korisnih destilata", izjavio je Karl Friedhoff iz Chicago Council on Global Affairs u blogu objavljenom 16. listopada. "Bez kontrole nad preradom imamo sirovine, ali ih svejedno moramo slati u Kinu na obradu." To znači potrebu izgraditi postrojenja u drugim zemljama. No to bi, dodao je, donijelo niz problema, osobito u pogledu zaštite okoliša.

Kineska dominacija u proizvodnji rijetkih zemnih elemenata ima visoku ekološku i društvenu cijenu. Eksploatacija nosi rizike za okoliš i zdravlje ljudi jer svi rudnici tih elemenata sadrže i radioaktivne elemente poput urana i torija koji mogu kontaminirati zrak, vodu, tlo i podzemne vode.

Izrazito „prljava" industrija

Izazov je i izgradnja postrojenja koja zadovoljavaju stroge ekološke propise zapadnih zemalja, što može biti skuplje i dugotrajnije. Prerada rijetkih zemalja također je iznimno energetski intenzivna i potrebna je velika količina pitke vode, što može izazvati otpor lokalnog stanovništva.

Osim toga, tehnološki je vrlo složena, a Kina ima desetljeća iskustva, obučene stručnjake i industrijski ekosustav koji je teško replicirati. Prema izvješću američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) objavljenom u srpnju, Kina ima "neusporedivu tehničku stručnost u preradi rijetkih zemnih metala, osobito u ekstrakciji otapalima" – ključnom i složenom koraku u razdvajanju elemenata i dobivanju industrijski korisne sirovine.

„Zapadne tvrtke suočavaju se s poteškoćama zbog ograničenih kapaciteta radne snage, mogućnosti za istraživanje i razvoj te ekoloških propisa“, navodi se u izvješću.

Mora se naći i siguran kupac

Prema izvješću, diverzifikacija opskrbe rijetkim zemljama izvan Kine zahtijeva ne samo nova rudarska nalazišta izvan Kine, već i nova postrojenja za preradu, kvalificiranu radnu snagu i gospodarske poticaje za poduzeća, uključujući stabilnost cijena i sigurne ugovore o isporuci s industrijama koje trebaju te sirovine poput onih u sektoru proizvodnje automobila i u vojnom sektoru.

Autori izvješća CSIS-a apeliraju na SAD neka razvije strategiju za obnovu tehničkog znanja u području rijetkih zemnih elemenata i za gradnju centara za preradu. No to bi, kako navode, zahtijevalo „više od pukog osiguravanja sirovina po konkurentnim cijenama" kako bi se postigla isplativost.

„Potrebni su i pouzdan pristup jeftinoj energiji, učinkovita prometna infrastruktura, napredne tehnologije prerade te pristupačna, kvalificirana radna snaga“, zaključuju.

Čak i ako se poduzmu sve potrebne mjere, stručnjaci za sirovine procjenjuju da će Kina i dalje dominirati sektorom u bliskoj budućnosti. „Bez brzih i koordiniranih mjera", stoji u izvješću CSIS-a, „bit će sve manje vremena za razbijanje uvjerljive dominacije Kine, što izlaže trajnom riziku ključne tehnologije, industrije i interesi sigurnosti."

Kako je Vlada zaključila na današnjoj (29.10.) sjednici, sadašnja zakonska minimalna satnica od 12,82 eura trebala bi se povećati u dva koraka. U siječnju bi trebala porasti na 13,90 eura po satu. A u 2027. godini planirano je daljnje povećanje na 14,60 eura. Time savezna vlada slijedi preporuku neovisne Komisije za minimalnu plaću.

U početku, kada je 2015. minimalna satnica prvi puta usvojena u Njemačkoj, ona je iznosila 8,50 euro bruto po satu. Od tada je ona ukupno povećavana deset puta.

Komisija odnosnoi povjerenstvo za minimalnu plaću sastoji se od po tri predstavnika poslodavaca i sindikata, plus jednog predsjednika i dva savjetodavna člana iz akademske zajednice - ukupno devet članova. Zakonom je propisano da komisija svake dvije godine podnosi prijedlog za prilagodbu minimalne plaće, koji savezna vlada potom može učiniti pravno obvezujućim putem zakonske odredbe – ali nije obvezna to učiniti.

Preporuku za povećanje koju je sada odobrio kabinet jednoglasno su usvojili predstavnici poslodavaca i zaposlenika unutar povjerenstva.

Socijaldemokrati su inzistirali na povećanju

Prema navodima Saveznog zavodu za statistiku, iduće bi godine do 6,6 milijuna ljudi moglo imati koristi od više minimalne plaće – osobito mnogo žena i zaposlenih u istočnoj Njemačkoj. Oni koji rade puno radno vrijeme za minimalnu plaću trebali bi od siječnja zarađivati oko 190 eura bruto više mjesečno.

Glavni tajnik Socijaldemokratske stranke (SPD) Tim Klüssendorf govori o znatnom povećanju. Ono je, kaže, rezultat zajedničkog pritiska sindikata i socijaldemokracije. Posebno je SPD inzistirao na tome da minimalna plaća iduće godine još značajnije poraste: na 15 eura po satu.

U koalicijskom sporazumu su vladajuće stranke, SPD i CDU/CSU, naveli su da je "minimalna plaća od 15 eura ostvariva do 2026.", a točan iznos odredit će neovisna Komisija za minimalnu plaću.

Međutim, posljednjih tjedana iz SPD-a su se čuli pozivi da se minimalna plaća od 15 eura, ako je potrebno, uvede političkom odlukom, čime bi se zaobišla komisija.

Komisija za minimalnu plaću je u svojoj preporuci u ljeto kritizirala da je s političke strane vršen pritisak. Predsjednica Komisije, Christiane Schönefeld, naglasila je da pokušaji političkog utjecaja nisu spojivi s namjernom neovisnošću Komisije za minimalnu plaću.

Nakon što je zbog afričke svinjske kuge u Slavoniji eutanazirano više od 50 tisuća svinja, proizvođači pršuta u Istri našli su se u problemu jer će im nedostajati ionako nedovoljne sirovine. I to ne bilo kakvi pršutari, nego oni koji proizvode certificirani istarski pršut s oznakom izvornosti. Ali kakve veze imaju slavonska svinja i izvorni istarski pršut? Itekako imaju!

Izvorni istarski proizvod - od slavonskih butova!?

Problem nije od jučer i nije jednostavan: Istra je izrazito turistička regija, gdje se sve više stočara s godinama okrenulo turizmu, izgradnji kuća za odmor, zbog čega je danas rijetkost vidjeti domaće životinje kako pasu na livadama uz cestu, a još ih je manje u stajama i svinjcima. Istovremeno, taj isti turist na odmoru u Istri, koji mnogu zbog pastoralne idile uspoređuju s Toscanom, želi kušati domaći, izvorni proizvod, ali ne želi da mu u blizini smrdi stajski gnoj.

Tako je, eto, došlo do situacije da se danas istarski pršut s oznakom izvornosti proizvodi od slavonske svinje.

Paolo Jelenić, vlasnik pršutarne Jelenić u Svetom Petru u Šumi i predsjednik Udruge proizvođača istarskog pršuta, koja ima 19 članova, pršutara i kobasičara, kaže da iz istarskim pršutarima iz Slavonije stižu butovi koji nose oznaku izvornosti, proizvedeni u strogo kontroliranim uvjetima, a to obavljaju svega dva, tri gospodarska subjekta u Slavoniji.

Na pitanje kako istarski pršut uopće može nositi oznaku izvornosti ako sirovina dolazi iz Slavonije, kaže da je to bio prvi poljoprivredni proizvod zaštićen na području Hrvatske te da je ta zaštita prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju prihvaćena kao dovoljno „legitimna“ da se istarskom pršutu prizna oznaka izvornosti.

Neće manjkati tradicionalnog pršuta

„To je bio ustupak koji je Europska unija napravila pošto je to bio prvi pršut zaštićen kod nas. To znači da sirovina za naš pršut mora biti isključivo iz Hrvatske i mora biti dokazivo da su svinje okoćene u Hrvatskoj. Od uvoznog buta istarski pršut se ne može proizvoditi”, objašnjava Jelenić.

Afrička je svinjska kuga, obrazlaže, najveću štetu napravila certificiranom istarskom pršutu s oznakom izvornosti kojeg će nedostajati i vjerojatno će poskupjeti.

Pršuta proizvedenog na tradicionalan istarski način, dodaje, u Istri zbog svinjske kuge neće nedostajati. Pršutarna Jelenić, recimo, već dvije godine ne proizvodi certificirani istarski pršut. Sirovine ne nedostaje, manjak mesa iz Slavonije nadoknađuju onim nabavljenim iz drugih dijelova Hrvatske: Bjelovara, Zagreba, Varaždina.

„Godišnje proizvedemo dvije tisuće pršuta. Falit će nam sirovine iz Slavonije, pršuta ćemo imati, ali bez certifikata. To znači da ga ne možemo nazvati istarskim iako je napravljen istom tehnologijom. Ne možemo ga deklarirati jer da bi dobio oznaku izvornosti, morala bi biti točno određena pasmina, taj i taj tov, koji kontrolira certifikacijski centar Biotechnicon. Dakle, mora se ispoštovati cijela procedura“, veli Jelenić.

Na pitanje hoće li svinjska kuga utjecati na poskupljenje pršuta, kaže da svinjetina nije poskupjela te da njihov pršut drži cijenu od 30 eura po kilogramu već nekoliko godina.

Uskoro i u Istri farme svinja

No, dobra vijest za istarske pršutare koji žele proizvoditi pršut s oznakom izvornosti stiže iz Županijskog odjela za poljoprivredu i Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI) koji početkom godine najavljuju pokretanje proizvodnje certificiranog svinjskog mesa na 20-ak farmi diljem Istre. Projekt se pokreće upravo na inicijativu Udruge proizvođača istarskog pršuta koja je predložila da se u Istri u certificiranom uzgoju 'dobije' 500 do 1000 svinja.

To bi, prema riječima županijskog pročelnika za poljoprivredu Ezija Pinzana, značilo da bi se takav uzgoj certificirao od same nabavke odojaka pa do cijelog postupka uzgoja, da pršutari budu sigurni da u Istri imaju barem minimalnu količinu sirovine za pršut zaštićene oznake izvornosti. Tako bi, uz onu slavonsku, doista postojala i istarska sirovina za certificirani istarski pršut.

Kobasičari pak neće biti pogođeni ovim problemom s obzirom na to da kobasice još uvijek nisu zaštićene kao izvorni proizvod. Milan Udovičić, vlasnik istoimenog obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva, koji godišnje proizvede dvije do tri tone kobasica, pancete, ombola (pečenica) i kosnice (tradicionalna istarska salama) pod brendom Žminjski gušti, kaže da je je još prije dvije godine počeo otkupljivati sirovinu od farmi s područja Vrbovca i Bjelovara.

Cijena svinjetine stabilna

„Surađujem s malim proizvođačima, imam jednog trgovca koji kupi svinje, preveze u klaonicu, ohladi meso i doveze mi sirovinu. To je najprihvatljivije sve dok mi u Istri ne budemo imali neku značajniju proizvodnju“, kaže Udovičić i navodi da veliku većinu mesa nabavlja izvan Istre s obzirom na to da je ovdje vrlo mala proizvodnja, eventualno tempirana za Božić i Novu godinu ili pak za privatne potrebe. I on veli da cijene neće dizati, kilogram kobasica ostaje 25 eura.

„Cijena svinjetine je stabilna već duže vrijeme. Svinje koje su eutanazirane u Slavoniji predstavljaju 4 do 5 posto ukupne proizvodnje, to je problem, ali se nadam da će se u naredno to zaustaviti“, kaže ovaj kobasičar. Po njegovim riječima, uvoz svinjetine predstavlja svojevrsni korektiv, teško je dizati cijene.

Kad ne bi bilo uvoza, bio bi manjak sirovine i cijena bi išla gore, smatra. No, tek nas očekuje prosinac, kad se najviše trguje svinjetinom i tek će se vidjeti u kojoj je mjeri svinjska kuga doista utjecala na proizvodnju svinjetine.

Ptičja gripa širi se u Njemačkoj ove jeseni neobično rano i brzo. Od početka rujna, središnja njemačka institucija za zarazne bolesti životinja, Institut Friedrich Loeffler (FLI) zabilježio je 30 izbijanja bolesti u peradarnicima te 73 slučaja kod divljih ptica. Dosad je oboljelo i usmrćeno više od 500.000 kokoši, pataka, gusaka i purana. Uobičajeno se porast broja infekcija bilježi početkom studenoga tijekom seobe ptica.

Osobito mnogo izbijanja zaraze ptičje kuge je uočeno na sjeveru i sjeveroistoku Njemačke: u Donjoj Saskoj (8), Mecklenburg-Zapadnoj Pomeraniji (6), Brandenburgu (5) i Tiringiji (4). Prema zapadu i jugu Njemačke ih je nešto manje, ali ih već ima: u Schleswig-Holsteinu (3), Sjevernom Porajnju-Vestfaliji (2) te Baden-Württembergu i Bavarskoj (po 1). U dva gospodarstva u Zapadnoj Pomeraniji usmrćeno je oko 150.000 nesilica, a u Brandenburškom okrugu Märkisch-Oderland još 130.000 životinja.

„Mrtve padaju s neba"

Žuti tisak u Njemačkoj piše kako „divlje ptice mrtve s neba padaju na zemlju", a makar se tu uvelike pretjeruje, slučajeva uginulih životinja ima sve više. Najviše ih je opet na sjeveru i sjeveroistoku Njemačke, u Tiringiji (15), Brandenburgu (14) i Donjoj Saskoj (12), ali i na jugu u Bavarskoj je već bilo 7 slučajeva. Ove jeseni ptičja gripa osobito pogađa ždralove: u sjevernom Brandenburgu ekipe su morale s polja uklanjati tisuće uginulih životinja. Pokrajinski ured za ispitivanja u Porajnju-Falačkoj govori o „neobičnoj dinamici": svakodnevno pristižu nove dojave o sumnjivim uginulim životinjama.

Prema FLI-ju, vrhunac seobe ptica tek slijedi. Time opasnost za uzgajivače da se ptičja gripa unese u njihove uzgoje ostaje velika. Nadležni uredi i političari upozoravaju uzgajivače neka se detaljno pridržavaju higijenskih mjera. Radi suzbijanja zaraze u mnogim regijama su proglašene zaštitne zone s dodatnim obvezama.

Ima dovoljno (skupljih) i jaja i gusaka

Istodobno se sve češće čuju zahtjevi za obveznim držanjem peradi u zatvorenom na razini cijele države, makar zaštitari životinja tvrde kako je i ovo brzo širenje bolesti posljedica masovnog uzgoja. Hans-Peter Goldnick, predsjednik Središnjeg saveza njemačke peradarske industrije, rekao je za javni servis ZDF kako bi uklanjanje peradi s otvorenog prostora bila "jedna od najvažnijih mjera za sprječavanje daljnjeg širenja bolesti”, a to podržavaju i peradari Bavarske.

Predsjednik saveza peradarske industrije te pokrajine Robert Schmack je medijima priznao kako su cijene jaja i pilećeg mesa „već vrlo visoke", ali ipak ne može isključiti da će biti još veće, možda i za 50%. Ali je uvjeren kako se ne treba bojati praznih polica s jajima i pilećim mesom u trgovini. Moglo bi doduše doći do manje ponude jaja iz slobodnog ili ekološkog uzgoja, no on se protivi uvozu jaja iz inozemstva: „Smatramo da se, koliko god je moguće, trebamo sami opskrbljivati vlastitim proizvodima.“

Goldnick pak ne vjeruje da će doći do naglog poskupljenja, izjavio je za državnu televiziju. Ali upozorava kako se svi moraju strogo držati sigurnosnih mjera u uzgajalištima i peradarskim farmama. „Ako to učinimo, postoji šansa da virus zadržimo izvan naših farmi“, rekao je. U tom slučaju, za Božić i inače će biti dovoljno i mesa peradi i jaja.

Hoće li biti guske za Martinje?

Nijemci ne poznaju tradiciju purice za Božić, ali je veoma raširen običaj guščjeg pečenja za Martinje: po legendi, taj svetac se sakrio među guske kako ne bi bio imenovan biskupom. Ali su ga guske odale gakanjem, sv. Martin je izabran za biskupa, ali u središnjoj Europi onda guske svake godine to vjerovanje plaćaju glavom. Goldnick upozorava kako se većina gusaka uvozi iz inozemstva: samo 20 posto gusaka koje se konzumiraju u Njemačkoj dolazi iz domaće proizvodnje, dok 80 posto stiže iz Mađarske i Poljske.

No pogođena je i čitava Europa: „U sljedećim danima i tjednima moramo pratiti kako se ova epidemija razvija u Njemačkoj, ali i u ostatku Europe“, rekao je Goldnick.

Europa mora zajednički

Njemački ministar poljoprivrede Alois Rainer (CSU) izjavio je da je Njemačka stavila epidemiju na dnevni red sastanka ministara EU-a u Luksemburgu: „Ove godine je mnoštvo slučajeva bolesti kod divljih ptica pa je nužno i koordinirano i usklađeno djelovanje." Krajem prošlog tjedna Rainer je već naglasio važnost zaštite životinja i sprječavanja šteta za poljoprivredu i prehrambenu industriju. Utjecaj na trgovinu treba svesti na minimum „kroz najbolje moguće mjere suzbijanja“.

Prije otprilike godinu dana epidemija ptičje gripe pogodila je i Sjedinjene Američke Države. Sljedećeg proljeća cijene jaja znatno su porasle. Mnogi su potrošači povremeno nailazili na prazne police. Prema podacima Washington Posta, samo u jesen i zimu 2024. ubijeno je 50 milijuna kokoši nesilica.

aš(agencije)

Božić je još tjednima daleko, ali njemački su supermarketi već puni medenjaka, adventskih kalendara i blagdanskih ukrasa. Uskoro bi se trebali otvoriti i tradicionalni božićni sajmovi.

Ipak, viralna tvrdnja koja kruži društvenim mrežama sugerira da su svi božićni sajmovi u Njemačkoj otkazani za 2025. godinu. DW Fact Check provjerio je ovu tvrdnju i njezino porijeklo.

Tvrdnja: „Božić je pred vratima, Njemačka OTKAZUJE svoje sajmove... a izgleda da će isto učiniti i druge zemlje u Europi“, stoji u videu na TikToku koji je u samo nekoliko dana prikupio više od 600.000 pregleda.
Druga raširena objava na X-u (bivšem Twitteru) navodi: „STOTINE BOŽIĆNIH SAJMOVA U NJEMAČKOJ OTKAZANO“, s više od 440.000 pregleda. Neki korisnici čak tvrde: „Njemačka otkazuje Božić“ — objave na Instagramu i X-u s tom tvrdnjom dosegle su više od pola milijuna pregleda.

DW Fact Check: netočno

Njemačka svake godine organizira više od 2.500 božićnih sajmova („Adventsmarkt“, „Christkindlmarkt“, „Weihnachtsmarkt“) koji privlače milijune posjetitelja iz cijeloga svijeta. Osim pojedinačnih slučajeva otkazivanja manjih lokalnih sajmova, trenutno nema nikakvih dokaza — niti službenih potvrda — o masovnom otkazivanju božićnih sajmova diljem Njemačke.

Većina sajmova otvorit će se krajem studenoga. Samo u Berlinu ove godine održava se više od 60 sajmova, a brojni su planirani i u Leipzigu, Dresdenu, Kölnu, Frankfurtu i Hamburgu. Mnogi se sajmovi već postavljaju.

Njemački mediji izvještavaju tek o nekoliko potvrđenih otkazivanja:

• U Rostocku se povijesni božićni sajam — već otkazan prošle godine — ni ove godine neće održati.

• U hamburškoj četvrti Rahlstedt sajam je otkazan jer se izlagači nisu vratili nakon slabe zarade u prethodnoj sezoni.

• Romantični božićni sajam kod dvorca Bodelschwingh u Dortmundu otkazan je za 2025. i 2026. godinu zbog opsežne obnove dvorca koji će postati veliko gradilište.

Tko i zašto širi priču o povećanom strahu od terorizma u Njemačkoj?

Objava na X-u koja tvrdi da su „stotine božićnih sajmova u Njemačkoj otkazane“ poziva se na jedan jedini izvor: „Izvještaji Duna Pressa pokazuju da se redoviti božićni sajmovi diljem Njemačke masovno otkazuju zbog straha od terorističkih napada.“

Doista, članak pod naslovom „Germany Cancels Christmas Markets 2025" objavljen je 18. listopada 2025. na internetskoj stranici J&M Duna Pressa, koji se opisuje kao „dio AP Duna Gruppen, neovisne komunikacijske i obrazovne grupe posvećene pružanju etičkog, edukativnog i transformativnog sadržaja za čitatelje svih uzrasta“.

U članku se navodi da organizatori u manjim gradovima kao glavni razlog otkazivanja navode „nepriuštive troškove sigurnosti“, opisane kao „izravna posljedica niza terorističkih napada koji su uzdrmali zajednice“.

Ipak, članak navodi samo dva primjera navodnih otkazivanja: „U Rheinfeldu i Schongauu dugogodišnji božićni sajmovi otkazani su prije nekoliko mjeseci, a organizatori su kao razlog naveli troškove koji su se utrostručili od 2024.“

DW je kontaktirao službene osobe u Schongauu, Dormagenu (gdje se nalazi četvrt Rheinfeld) i Rheinfeldenu — u slučaju da je Duna Press pogrešno napisao naziv grada.

• Schongau je odgovorio: „Božićni sajam 2025. održat će se kao i obično.“

• Grad Dormagen je potvrdio: „U četvrti Rheinfeld prethodnih godina nije bilo božićnog sajma — i ni ove godine ga neće biti.“

• Rheinfelden nije odgovorio do zaključenja članka, ali službena stranica grada potvrđuje da će se božićni sajam 2025. održati prema planu.

Članak Duna Pressa nadalje tvrdi kako „izvješća o trgovinama i javnim prostorima koji tiho uklanjaju svinjske proizvode kako ne bi uvrijedili muslimanske stanovnike ukazuju na dublju kulturnu promjenu“. Zaključuje tvrdnjom da „ovo nije samo pitanje logistike ili proračuna; to je dirljiva priča o tome kako strah i popustljivost polako nagrizaju tkivo njemačke baštine.“

Autorica članka Bianca Firenze nema provjerljivu biografiju, a nema je ni na društvenim mrežama. Za Duna Press piše od kolovoza 2024., uglavnom o temama zdravlja i znanosti te o tjednim horoskopima. U listopadu 2025. objavila je nekoliko članaka u samo nekoliko dana, svi slične tematike:

• „Real Germany's Security Challenges about Cancels Christmas Markets 2025"

• „Germany's Economic Meltdown: How EU Policies and Geopolitical Gambles Are Crushing Europe's Powerhouse"

• „Echoes of a Golden Era: My Nostalgic Journey Through Prosperous, Secure Germany"

• „Economic Fallout: How Canceled Christmas Markets Are Hitting Germany's Local Economies in 2025"

Svi zajedno ovi tekstovi prikazuju vrlo tmurnu sliku Njemačke, koriste senzacionalistički jezik i nemaju jasne izvore. Najstariji članci na stranici datiraju iz 2017. i napisani su na portugalskom. Sve fotografije, uključujući portrete autora, stvorene su umjetnom inteligencijom, što dovodi u pitanje autentičnost suradnika. Jedini suradnik s pravom fotografijom i profilima na društvenim mrežama je Paulo Fenado de Barros, koji se predstavlja kao glavni urednik J&M Duna Pressa.

Profili Duna Press Magazinea na društvenim mrežama imaju vrlo malo pratitelja, a njihove objave gotovo nikakav odaziv, što ukazuje na manjak vjerodostojnosti i povjerenja publike.

Od "brige zbog troškova" do "otkazivanja Božića"

DW Fact Check također je istražio tvrdnju „Njemačka otkazuje Božić“. Obrnuta pretraga slike pokazala je da se koristi fotografija iz objave na Facebooku na njemačkom jeziku. Međutim, izvorni post samo navodi da mnogi organizatori božićnih sajmova u Njemačkoj upozoravaju na navodno visoke dodatne troškove zbog pojačanih sigurnosnih mjera nakon napada proteklih godina u Berlinu i Magdeburgu. Autor dodaje: „Neki bi se sajmovi mogli u potpunosti otkazati ove godine."

Od islamističkog napada na berlinski božićni sajam 2016. i incidenta u Magdeburgu 2024., čija pozadina još uvijek nije poznata, sigurnosni troškovi za sajmove diljem Njemačke naglo su porasli. U Magdeburgu, primjerice, direktor tvrtke koja organizira gradske sajmove izvještava da će se sigurnosni troškovi ove godine gotovo udvostručiti — s 80.000 na do 150.000 eura.

Iako nema službenih propisa njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, neke su mjere postale standardne: betonske barijere, provjere torbi, video nadzor i pokretne zapreke na cestama. Sigurnosne planove izrađuju organizatori događanja, a pregledavaju ih i odobravaju nadležna tijela poput policije. U manjim mjestima dio troškova ponekad pokriva općina.

Unatoč rastu troškova i potrebi da se neki sajmovi smanje kako bi se prilagodili sigurnosnim zahtjevima, nema naznaka masovnog otkazivanja božićnih sajmova u Njemačkoj.

Što je točno „čip" – to nije baš sasvim jasno. Zapravo je to integrirani elektronički sklop i u suvremenom automobilu ih lako može biti i po 8.000 komada koji onda upravljaju svime, od rada motora pa do brisača i žmigavca. Nexperia se hvali kako je „vodeći proizvođač poluvodiča" u svijetu i kako je samo 2023. industriji isporučila 84 milijarde komponenti. Pogotovo u električnim vozilima. Nexperia se u svojim propagandnim materijalima hvali kako je u „svakom e-autu u svijetu" po oko 600 čipova tog proizvođača.

No i Nexperia sa sjedištem u nizozemskom Nijmegenu je u vlasništvu kineskog, djelomično državnog koncerna Wingtech Technology iz Jiaxinga – i od nedavno tu sve postaje veoma komplicirano. Naime Sjedinjene Američke Države su i Wingtech Technology uvrstile u popis tvrtki kojima se zabranjuje izvoz suvremene tehnologije jer naravno ta kineska kompanija izdašno oprema i kinesku vladu i tamošnju vojnu industriju.

Suspenzija vlasnika iz „strateških razloga"

Time se i nizozemski ogranak našao u nevolji: vlada u Den Haagu je koncem rujna posegnula za izuzetnim pravnim postupkom - Wet beschikbaarheid goederen, propisom o raspoloživosti robe kojim se zapravo suspendira i kineski vlasnik i predsjednik uprave Nexperie kojeg je ona postavila u Nizozemskoj, Zhang Xuezheng.

Sve poslovne odluke te tvrtke se sada ne mogu donositi bez suglasnosti nizozemske vlade. U obrazloženju stoji kako postoji opasnost da „ključna tehnološka znanja i sposobnosti koje Nexperia posjeduje" budu „ugrožene, preseljene ili da proizvodnja i komponente budu nedostupne u slučaju krize."

Kriza je izbilam kada je kineski vlasnik početkom listopada praktično prekinuo isporuku komponenti Nexperiji. Isporuka iz pogona u Nizozemskoj tvornicama u Europi zapinje i spor još uvijek traje. U međuvremenu je kineski vlasnik zatražio plaćanje isključivo u kineskoj valuti. No do nekakvog trajnijeg rješenja se još nije došlo.

„To je stvar politike"

Njemački tabloid Bild je objavio kako bi i glavni pogon Volkswagena u Wolfsburgu mogao prekinuti proizvodnju zbog nedostatka čipova, te da su ozbiljno pogođeni i pogoni proizvodnje e-automobila u Zwickauu, baš kao i u Emdenu i Hannoveru – jedino se, tvrdi njemački list, za pogon Osnabrücka se ne razmišlja o obustavi.

Iz Volkswagena je objavljen demanti: da, pogon u Wolfsburgu je stao, ali zbog redovite inventure i remonta, a tamošnja proizvodnja vozila Golf, Tiguan, Touran i Tayron će opet početi početkom sljedećeg tjedna. Volkswagen zapravo uopće ne nabavlja svoje čipove od Nexperie, ali su i u Wolfsburgu „zabrinuti" zbog problema na tržištu poluvodiča i „intenzivno" se traži rješenje.

No, za postaju javnog servisa NDR je iz uprave Volkswagena rečeno kako je „ovdje riječ o političkom sukobu. Gospodarski akteri sami ga ne mogu riješiti. To se mora dogoditi na najvišoj političkoj razini.“ Jer pogođeni su mnogi: list Handelsblatt citira informacije austrijske tvrtku Prewave po kojima svi vodeći europski koncerni u zrakoplovstvu i obrani koriste Nexperijine čipove iz Kine. U strojarstvu ih koristi 95 posto poduzeća, a u medicinskoj tehnologiji 86 posto. U automobilskoj industriji 49 posto poduzeća nabavlja kineske poluvodiče Nexperije.

Uzbuna i u Berlinu

I drugi njemački proizvođači automobila tvrde kako se još pokušavaju snaći, ali i predsjednica Udruge njemačke automobilske industrije VDA Hildegard Müller upozorila je ovog utorka na moguća „značajna ograničenja proizvodnje“, čak i na moguće prekide proizvodnje u bliskoj budućnosti ako se zastoj u isporuci Nexperijinih čipova ubrzo ne otkloni.

Na nogama je i njemačka vlada: tvrdi kako je u bliskom kontaktu s udrugama i poduzećima koji trebaju čipove: „Vrlo ozbiljno shvaćamo situaciju pogođenih poduzeća i o tom smo pitanju u razgovorima s tvrtkama, kao i s nizozemskim i europskim partnerima u različitim formatima“, priopćilo je Njemačko ministarstvo gospodarstva agenciji Reuters.

Tu se i od političara opet čuju pozivi kako Europa hitno mora sama preuzeti proizvodnju poluvodiča i čipova već zbog svojih strateških interesa. Ali u količini u kojima proizvodi kineski Wingtech je to teško moguće i tržišno jedva opravdano.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...