Vecernji list

Odnos prema strancima u Hrvatskoj u novije doba poprima istinski zabrinjavajuće konture. Nije pritom riječ o prekograničnim turistima, naravno, nego o stranim radnicima i naročito o izbjeglicama. Štoviše, potonji se sve rjeđe javno spominju, premda baš i nije da ih više nema, naprotiv. No oštrica antagonizma i ksenofobije, uz sve češće nasilje, usmjerena je pretežno na stranu radnu snagu. Nije tako samo zbog konkurentnosti na hrvatskom tržištu rada. Na sve češćim protestnim skupovima protiv njih, govori se da prijete i hrvatskoj kulturi i sigurnosti.

Nije od pomoći niti službeno utemeljena statistika o neznatnom broju kriminalnih slučajeva za koje su u RH krivi strani državljani. No sve to skupa u Hrvatskoj predstavlja generalno novu pojavu, jer ona nikad nije bila izrazita imigracijska destinacija. Da sada pak svjedočimo osjetnom pomaku društvenog tona i institucionalnih praksi ka zatvaranju i sumnjičavosti, potvrđeno nam je i iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. Ta nevladina udruga već preko dva desetljeća ističe se radom na zaštiti prava izbjeglica, drugih migranata i općenito manjina.

Od retorike do nasilja

„Nije posrijedi spontana promjena, nego rezultat isprepletenih procesa: izostanka koherentnih politika integracije i suzbijanja rasizma i ksenofobije, normalizacije retorike koja ljude prikazuje kao prijetnju, općeg porasta nasilja i fašizacije našeg društva te šireg europskog okvira koji migracije sve više tretira kroz prizmu zabrana, vraćanja i prisile, a ne zaštite i prava“, za DW je izjavila Sara Kekuš, programska voditeljica CMS-a, opisujući zatim jedno njihovo prošlogodišnje istraživanje o javnom mnijenju.

Zabilježen je tako rast predrasuda, ksenofobije i doživljaja prijetnje u posljednjih desetak godina, posebno prema ljudima arapskog i muslimanskog porijekla te tražiteljima azila. Sve je povezano s dugogodišnjom negativnom retorikom dijela politike i medija. Ti narativi prelijevaju se u svakodnevicu: smanjuju solidarnost i povećavaju izloženost diskriminaciji i nasilju. „Istodobno, važno je naglasiti", rekla nam je Kekuš, „da značajan dio građana i dalje ne doživljava strance i manjine kao prijetnju."

Od 2015. godine, kada je u javnosti bilo više empatije, a dio političkih aktera pokazivao barem minimalno razumijevanje, međutim, danas sve češće svjedočimo porukama stigmatizacije izbjeglica i tražitelja azila, te širenju neutemeljenih strahova. Naša sugovornica iz CMS-a kaže da u takvom okruženju ne čudi kako se neprijateljstvo prelijeva i na migrantske radnike: „Sve češći verbalni i fizički napadi, kao i zločini iz mržnje, pokazuju koliko su nezaštićeni i koliko brzo retorika može prerasti u svakodnevno nasilje."

Društvo raznolikije, a zatvorenije

Položaj izbjeglica dodatno pogoršava njihova nevidljivost: dok su migrantski radnici postali vidljiviji u javnom prostoru, a time i meta, ljudi koji traže zaštitu često nestaju iz fokusa javnosti, a sustav ih tretira kao problem umjesto da im osigura pristup pravima, podršci i integraciji. Programska voditeljica CMS-a sugerira da bismo i puku zabrinutost trebali preusmjeriti na stvarne uzroke nesigurnosti: rastuće ekonomske nejednakosti, nesigurne uvjete života, urušavanje javnih sustava i društvenu fragmentaciju.

Trendove je po njezinu mišljenju još moguće preokrenuti, ali to traži svjesnu odluku države i društva: politike dobrodošlice i integracije, obrazovanje za ljudska prava, solidarnost u lokalnim zajednicama te odgovorniji medijski i politički narativi. „U suprotnom, nastavit ćemo živjeti paradoks u kojem društvo postaje raznolikije, a istodobno zatvorenije, i u kojem se cijena tog zatvaranja najprije plaća na tijelima i životima onih koji već jesu u najranjivijem položaju", uvjerena je Sara Kekuš.

Nadalje smo na temu političkog diskursa i njegovih posljedica u ovom kontekstu porazgovarali s Vedranom Baričević, politologinjom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Ona napominje da tu spadaju političke stranke, kao i mediji te njihova odgovornost. „Ali i odgovornost svih koji sudjeluju u produkciji narativa, informacija ili znanja. Mediji nerijetko prate narative koje nameće politika te daju okvir i vidljivost temama i narativima", izjavila je Baričević, kojoj je važno bilo istaknuti i osobno iskustvo u suradnji s medijima.

Varljivi interes medija

„Upravo stoga", nastavila je, „što smatram da je sad presudno misliti o našim ulogama u kreiranju trendova." Primjerice, kada je u prošlosti u niz navrata pokušavala naglasiti rezultate koji ukazuju na potencijal za rast pozitivnih stavova, npr. prema skupinama koje se redovito označavaju kao neka manjina. „Onda to nekako, čini se, nije bilo zanimljivo za objavu. Ako sustavno ponavljamo da npr. građani osjećaju prijetnju od neke skupine onda će ta percepcija porasti, čak i da ranije nije bila toliko naglašena", drži ova politologinja.

Utoliko, prema njezinu mišljenju, i znanost ima društvenu odgovornost koju mora osvijestiti. Niz istraživanja bavi se pitanjem kako samo istraživanje uokviruje problem. „Konkretno, izvan sadašnje situacije koja je praktički izvanredna", dodala je ona, „studije pokazuju i da odgovor na pitanje ovisi o tome kako ga postavite. Ako postavite pitanje o dobrobitima, dobit ćete pozitivnije stavove. Ako pitate o prijetnji, dobit ćete negativnije. Na tim brojkama se, nažalost, dalje 'hrane' mnoge ideje i profesije."

Zatim su tu i netočna ili neprecizna tumačenja u javnom prostoru, medijima, društvenim mrežama itd. „Sada imate aktere koji se pozivaju na neke trendove u javnom mnijenju ili na neka događanja, npr. Thompsonov koncert na Hipodromu kao odraz volje većine. Po njima, logika koja je slijedi je da se to ima uzeti kao norma koja diktira javne politike i cjelokupni društveno-politički okvir te se oni koji su navodno u manjini imaju tome prilagoditi“, riječi su ove istraživačice migracija i sigurnosti koja podsjeća i na to da država mora zaštiti sigurnost i slobodu svake osobe.

Uloga države

Uz to, ona ističe da je sve to pokazalo i koliko je hitno da se te vrijednosti počnu sustavno njegovati kroz diskurs s najviših razina. „I onda kroz sve prateće institucije, obrazovanje, kulturu, itd. Ne možemo imati tolerantno i sigurno društvo dok se s najviše razine te vrijednosti sustavno ne promoviraju. Baš kao što se to činilo kad je, primjerice, Hrvatska 2022. godine srdačno primila osobe koje dolaze u kontekstu ruske invazije“, mišljenja je Baričević. Po njoj, to je primjer kako država može stvoriti sjajan okvir za primitak novih članova društva i senzibilizirati javnost.

„Umjesto da je radikalizira, naime, jer je odgovornost svih aktera, uključivo medija, kulture, znanosti i svakoga s javnom ulogom, oduvijek bila velika. Ali sad je presudna da potpuno ne utonemo u kompletan društveni pad“, zaključila je Vedrana Baričević. Uz jedan završni apel: ona preko ovog razgovora poziva i na osobnu odgovornost svakoga u Hrvatskoj da shvati kako se zajedničko društvo nalazi u jednom jako teškom momentu, a relativizacija problema ili bježanje od njega neće donijeti sretnu budućnost nikome i ničemu, osim - nasilju.

Kad je poljski premijer Donald Tusk svojim sunarodnjacima priopćio odluku iz Bruxellesa, zvučalo je kao da donosi preuranjeni božićni dar. Europska komisija dopušta Poljskoj sufinanciranje izgradnje nuklearne elektrane. „Sada se može punom parom graditi – i to već u prosincu", rekao je Tusk.

Izgradnja prve poljske nuklearne elektrane trebala bi koštati više od 40 milijardi eura. Gotovo trećinu tog iznosa preuzima država. Novac ne dolazi od Europske unije nego od poljskih poreznih obveznika, ali je za to bila potrebna dozvola iz Bruxellesa. Elektrana bi trebala biti izgrađena sjeverozapadno od Gdanjska na obali Baltičkog mora, oko 250 kilometara od granice s Njemačkom.

Poljsko društvo, u mnogim pitanjima duboko podijeljeno, što se tiče nuklearne energije uglavnom je složno. U jednoj prošlogodišnjoj anketi više od 90 posto ispitanika podržalo je izgradnju poljskih nuklearnih elektrana, naglašava Jakub Wiech, novinar za energetska pitanja na internetskom portalu Energetyka24. „U Poljskoj postoji stranački konsenzus o nuklearnoj politici – u društvu i u politici. U Poljskoj ne postoji nijedna relevantna stranka koja je protiv nuklearne energije."

Nuklearna energija treba zamijeniti ugljen

I Poljaci, svjesni klimatskih promjena, gledaju pozitivno na nuklearnu energiju. Ona bi trebala pomoći u napuštanju proizvodnje struje pomoću ugljena koja još uvijek pokriva najveći dio potreba u zemlji, kaže energetski analitičar Wojciech Jakobik. „S nuklearnom energijom istodobno postižemo dva naša klimatska i energetska cilja: sigurnost opskrbe i smanjenje emisija CO2."

Čak i u neposrednoj okolici planirane elektrane većina stanovništva podržava njezinu izgradnju, iako potpora ovdje nije tako izrazita kao u ostatku zemlje. To je povezano, primjerice, s mogućim utjecajem na turizam.

Potraga za odlagalištem gotovo ne igra nikakvu ulogu

Teme poput potrage za konačnim odlagalištem nuklearnog otpada pak gotovo ne igraju ulogu u javnoj raspravi, pa ni za energetskog stručnjaka Jakuba Wiecha. „U prvim desetljećima te će se tvari moći skladištiti u samim elektranama“, kaže on. „Samo bih mali dio toga uopće nazvao otpadom. Ostatak gorivnih šipki mogao bi se ponovno preraditi, tako da može ponovno poslužiti kao gorivo.“

Prvu tranšu državnog udjela u financiranju izgradnje elektrane poljska vlada želi isplatiti još ovog mjeseca. No, prema sadašnjim planovima, dok doista ne poteče struja iz nuklearke proći će više od deset godina.

Problem Trgovske gore nije nova ideja, nego stari projekt koji je politički „preživio“ nekoliko vlada i strateških dokumenata. Još krajem devedesetih, u Hrvatskom Saboru je prostornim planom iz 1999. godine sužen izbor s više mogućih lokacija na granicu prema Bosne i Hercegovine, a kasnija Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz 2014. tu je odluku samo učinila operativnom, s Trgovskom gorom i Čerkezovcem kao jedinom varijantom.

Parlamentarni pečat

Lex specialis (poseban zakon koji ima prednost nad uobičajenim), o kojem bi rasprava u Hrvatskom Saboru trebala početi danas, samo je pravni okvir da se taj stari plan pretvori u beton, ogradu i kontejnere s otpadom. Prijedlog zakona predviđa izgradnju centra na Čerkezovcu, organiziranog u okviru Fonda za zbrinjavanje otpada iz Nuklearne elektrane (NE) Krško u Sloveniji, u koji bi se skladištio ne samo institucionalni otpad iz cijele Hrvatske, već i polovica nisko i srednje radioaktivnog otpada iz Krškog. Uz rok da preuzimanje počne najkasnije početkom 2028. godine.

BiH, međutim, u ovu fazu ulazi bez jedinstvenog političkog fronta i s reputacijom države koja više sastanči i piše izvješća nego što pokreće učinkovite pravne i diplomatske mehanizme, kažu analitičari. Uz presporo formiranje stručnih timova, unutarnje blokade i sporove oko nadležnosti, Zagreb je uspio u tišini rušiti objekte bivše vojarne Čerkezovac, oslobađati plato i sada lex specialisom traži parlamentarni pečat za projekt koji se na terenu već priprema mjesecima.

„Odlagalište bi bilo seizmički otporno i ne bi bila moguća kontaminacija voda. Riječ je o lokaciji na Banovini – na nenaseljenom području. Tamo bi se prema planu skladištio nisko ili srednje radioaktivni otpad, materijal koji vrlo malo zrači“, rekao je premijer Hrvatske Andrej Plenković, prije više od dvije godine.

BiH i dalje traži rješenje

U BiH ponovo dižu glas, ali bez konkretnih rješenja. Sastanci, simpoziji, razgovori, od kojih je jedan održan uoči rasprave u Saboru, pokušavaju pronaći najbolje rješenje za BiH. Do sada je aktiviran postupak pred ESPOO konvencijom. Međutim, sudbina 250 tisuća ljudi u slivu rijeke Une i dalje je neizvjesna kada je riječ o potencijalnoj ekološkoj katastrofi.

Ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Bojan Vipotnik poručuje da je potrebno „ojačati argumentaciju protiv namjere Hrvatske“ kroz znanstvene teme koje pokrivaju rizike za vodotok Une, podzemne vode, bioraznolikost, turizam i psihološki pritisak života pokraj nuklearnog odlagališta na nekoliko stotina metara od granice.

„Hrvatska po međunarodnom pravu i obvezama koje ima kao članica EU ne bi smjela donijeti odluku o lokaciji za ovakvu vrstu objekta bez provođenja procjene utjecaja na životnu sredinu i dobivanja pozitivne ocjene utjecaja na okoliš“, smatra član stručnog tima BiH Nemanja Galić, koji upozorava da se ta procjena mora izvršiti uz sudjelovanje BiH.

„Evidentno je da će glasanje o tom lex specialis zakonu biti sljedeći ponedjeljak. Nakon toga BiH je u najmanju ruku obvezna reagirati prema Europskoj komisiji i drugim tijelima i pokazati na koji način Hrvatska krši i svoje, ali i zakone EU“, kaže Mario Crnković iz Udruženja građana „Green team“ iz Novog Grada, koji je nekoliko stotina metara udaljen od lokacije planirane za odlaganje nuklearnog otpada.

Rizik za stanovništvo

Istodobno, hrvatska strana lex specialis brani pozivanjem na europske direktive, obveze prema Međudržavnom povjerenstvu sa Slovenijom i IAEA, kao da je riječ o tehničkom zahvatu bez političke cijene. Upravo tu se vidi činjenica da je lokacija „na izlaznim vratima Europe“ izabrana manje zbog geologije, a više zato što je na rubu slabo zaštićene države koja je kasno i neujednačeno reagirala, poručuju zaštitnici okoliša.

Politička poruka iz BiH je jedinstvena: Trgovska gora nije samo ekološki, nego i test za cijelu BiH i Hrvatsku. Ako otpad na granici prođe, poruka je da se odluke iz 1999. i 2014. mogu provoditi mimo realne procjene rizika za stotine tisuća ljudi nizvodno od Une.

Na drugoj strani Une, hrvatska vlada lex specialis predstavlja kao tehničko ispunjenje međunarodnih obveza: izgradnju centra za nisko i srednje radioaktivni otpad, prije svega iz Krškog, s planom da bude funkcionalan do 2028. godine.

Za i protiv

U Hrvatskoj su sada čak i SDP i Možemo tražili da se odustane od hitnog postupka i da se ovako osjetljiv zakon vodi u redovnoj proceduri, uz ozbiljnu javnu raspravu, upozoravajući da je lex specialis praktički zapečatio Čerkezovac prije nego što je javnosti predstavljena potpuna procjena rizika, a lokalne zajednice s obje strane Une uključene u proces.

„To je zakon u kojem se predlaže lokacija za zbrinjavanje nuklearnog otpada, a takve točke ne bi trebale ići po hitnom postupku“, smatra Marin Živković (Možemo).

Trgovska gora nije ad hoc rješenje, nego politička konstanta. Još 1999. godine, Hrvatska je prostornim i strateškim planiranjem suzila izbor s četiri kandidirane lokacije (Psunj, Papuk, Moslavačka i Trgovska gora) na granični pojas prema BiH. Kasniji Nacionalni program i strategije zbrinjavanja otpada samo su tu odluku „preveli“ u operativne rokove i projekte. Taj kontinuitet znači da je ovaj zakon završna faza procesa u kojem je bosanskohercegovačka strana predugo reagirala sporije od hrvatskih planera.

Što donosi lex specialis

Lokalni aktivisti upozoravaju da Trgovska gora nije samo ekološki problem, nego i razlog odlaska mladih iz Krajine, jer malo tko želi graditi život u sjeni nuklearnog dvorišta svojih susjeda.

„Ekološki rasizam nastaje u specifičnim okolnostima kada se ekološki tereti koncentriraju na zajednicama sa smanjenom političkom moći, nižim socioekonomskim kapacitetima i ograničenim pristupom informacijama, što su neke od specifičnosti slučaja Trgovska gora“, rekao je Crnković.

U obrazloženju zakona o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada piše da se lex specialis donosi kako bi se ispunile obveze prema Sloveniji i Europskoj zajednici za atomsku energiju – prije svega preuzimanje polovice nisko i srednje radioaktivnog otpada iz Krškog, kao zajedničkog vlasništva Hrvatske i Slovenije, te institucionalnog otpada iz cijele Hrvatske – te da će svi daljnji akti ovisiti o procjeni utjecaja na okoliš.

Međutim, istodobno se hitnom procedurom i posebnim zakonom šalje jasna poruka da je izbor lokacije završen posao, a da je jedino otvoreno pitanje koliko brzo će se plato na Trgovskoj gori pretvoriti u funkcionalno skladište, na nekoliko stotina metara od granice s BiH.

Od ove srijede, 10. prosinca 2025., svim osobama u Australiji mlađima od 16 godina blokiran je pristup većini društvenih mreža, budući da je zemlja uvela prvu takvu zabranu na svijetu. Unatoč protivljenju, stranice kao što su Facebook, Instagram, Snapchat, TikTok, X, YouTube i Reddit sada će imati dobna ograničenja na popisu koji će se stalno ažurirati. Platforme za online igrice i aplikacije za dopisivanje poput WhatsAppa za sada ostaju bez ograničenja.

Australska vlada oslanja se na same kompanije, vlasnike društvenih mreža da provedu novi zakon, navodeći da moraju poduzeti „razumne korake“ kako bi spriječile kršenja, uz kazne do 49,5 milijuna australskih dolara (27,5 milijuna eura) za ponovljene prekršaje. Djeca i roditelji neće biti kažnjeni ako prekrše zabranu.

Načini provođenja provjere dobi

Načini na koje će se provoditi zabrana uključuju zahtjeve korisnicima da dostave osobne dokumente, prepoznavanje lica ili glasa, ili druge oblike digitalnog utvrđivanja identiteta, kako bi dokazali svoje godine kada to bude zatraženo.

Ured australskog povjerenika za elektroničku sigurnost tvrdi da će zabrana zaštititi mlade „od pritisaka i rizika kojima mogu biti izloženi kada su prijavljeni na društvene mreže“.

Premijer Anthony Albanese nazvao je društvene mreže „pošastima" i rekao: „Želim da ljudi više vremena provode na terenu za ragbi ili na igralištu za netball nego na svojim telefonima."

Istraživanja pokazuju veliku podršku odraslih za zabranu, ali je situacija potpuno drugačija kada se pita djecu koju zabrana izravno pogađa.

Tinejdžeri najavljuju tužbu protiv zabrane

Tinejdžeri Macy Newland i Noah Jones žele osporiti zakon pred najvišim sudom Australije tvrdeći da je neustavan, a podršku im pruža organizacija za digitalna prava Projekt digitalne slobode (Digital Freedom Project). Macy je za DW rekla da je većina njezinih vršnjaka protiv zabrane, ističući kao ključne zamjerke nedostatak konzultacija s mladima te gubitak prava i pristupa informacijama.

„Zabrana sprječava mlade da se potpuno uključe u demokraciju i javnu raspravu prije 16. godine, što je pogrešno. Ne možete osnažiti mlade da se uključe u javnu raspravu i demokraciju tako što ćete im oduzeti mogućnost da u tome u potpunosti sudjeluju“, rekla je ona.

„Čvrsto vjerujem da postoje problemi s društvenim mrežama, igrama i vremenom provedenim pred ekranom općenito. Ali nema povratka unazad niti poricanja da živimo u društvu u kojem se tehnološki napredak ubrzava i gdje je online komunikacija dio našeg svakodnevnog života.“

Newland vjeruje da će većina tinejdžera pokušati zaobići zakon, što potvrđuju i rezultati ispitivanja nacionalnog emitera ABC. U istraživanju s više od 17.000 australijskih tinejdžera, 75 posto kaže da će pokušati izbjeći zabranu, devet posto misli da je to dobra ideja, a samo šest posto kaže da će zabrana dobro funkcionirati.

Iako je široko rasprostranjeno mišljenje da nekontroliran pristup društvenim mrežama može biti opasan i za djecu i za odrasle, većina organizacija za ljudska prava i prava djece smatra da novi zakon ne rješava te probleme.

Djeca se osjećaju uskraćeno za informacije

UNICEF Australija kaže da „predložene promjene neće riješiti probleme s kojima se mladi suočavaju kada su online“, dok Australijsko povjerenstvo za ljudska prava navodi da će „sveobuhvatna“ zabrana vjerojatno imati i „negativne posljedice po ljudska prava djece i mladih“.

To je otkrila i Kim Osman iz Centra za istraživanje digitalnih medija na Queenslandskom tehnološkom sveučilištu. Ona je razgovarala s 86 mladih u dobi od 12 do 15 godina o zabrani i utvrdila da se djeca osjećaju zakinuto i frustrirano.

„Mladi su nam rekli da imaju dojam da odrasli njihova digitalna iskustva stavljaju u isti koš i da se vrlo različiti načini na koje koriste društvene mreže ne odražavaju u nacionalnoj debati koju prate“, rekla je Osman za DW. „Također smatraju da se upotreba telefona često poistovjećuje s upotrebom društvenih mreža, iako su društvene mreže samo jedan dio njihovog digitalnog života.“

Tijekom istraživanja, Osman i njezine kolege otkrili su da su tinejdžeri svjesni opasnosti društvenih mreža i žele bolje mehanizme zaštite, uključujući bolje filtriranje sadržaja.

Također je uočen snažan osjećaj da će promjene u zakonu dovesti do „gubitka zajednice“ za mlade, posebno one koji su „našli važne izvore podrške na društvenim mrežama“. To se posebno odnosi na LGBTQ zajednicu i neurodivergentne mlade s kojima su razgovarali.

Djeca s invaliditetom osjećaju se izolirano

To pogađa i Jennifer Crowther. Njezina kći Lily, 12, ima cerebralnu paralizu, autizam i druge invaliditete koji otežavaju socijalizaciju. Njoj je lakše komunicirati dopisivanjem preko društvenih mreža i drugih aplikacija.

Jennifer nadzire Lilyn pristup društvenim mrežama. Nakon što je objavila jednu priču, Lily je pronašla online zajednicu za pisanje. Iako Jennifer priznaje rizike društvenih mreža, i ona i njezina kći nezadovoljne su zbog gubitka kontakta ukidanjem pristupa društvenim mrežama.

„Za djecu s invaliditetom ili druge marginalizirane skupine, društvene mreže mogu biti jedini način da pronađu ljude poput sebe“, rekla je Jennifer za DW. „To je tako mala skupina ljudi — kako da ih pronađu? Pogotovo ako su izolirani zbog anksioznosti ili čestih liječničkih pregleda, hospitalizacija ili drugih situacija.“

Lilyno pisanje pomoglo joj je da pronađe zajednicu preko profila na Facebooku koji vodi njezina majka. Iako sada sudjeluje u događajima uživo sa sličnim vršnjacima, problem je što joj se smanjuju mogućnosti da održava ta nova prijateljstva i dijeli svoj rad.

„Nedostaje ta stalna povezanost, koju društvene mreže omogućuju“, objasnila je Jennifer. „Lily je upoznala neke druge mlade ljude s kojima želi ostati u kontaktu, ali oni žive diljem države ili u inozemstvu, i to joj je sada uskraćeno.“

Gubitak zajednica, hobija i specifičnih interesa

Tinejdžeri i roditelji također su izrazili zabrinutost da će djeca izgubiti pristup grupama za specifične interese i hobije, kao i zajednicama koje se oko njih formiraju. To će posebno pogoditi ruralne, rijetko naseljene dijelove Australije, gdje je teško organizirati kontakte uživo.

Ministrica komunikacija Australije, Anika Wells, priznala je da će zabrana u početnim fazama biti „nezgrapna“ i „neuređena“. S obzirom na njezin pionirski karakter, to je možda i očekivano. No za mnogu australsku djecu i tinejdžere nezadovoljstvo zbog zabrane mnogo je više od toga.

Prema presudi izrečenoj ove srijede (10.12.), Fehiru se u kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru u Beogradu, gdje je bio od 16. lipnja ove godine. Priveden je dan prije toga na hrvatsko-srpskoj granici, a jučer kasno poslije podne, nakon izricanja presude, pušten je iz pritvora i vratio se u Hrvatsku.

Javno tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji u optužnici je navelo da je Krunoslav Fehir 1991. godine, tijekom rata u Hrvatskoj, bio pripadnik grupe Branimirova osječka bojna (BOB) kojom je zapovijedao Branimir Glavaš, jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice.

BOB je, navodi Tužiteljstvo, imao oko 60 pripadnika koji su zatvarali, zlostavljali i ubijali civile srpske nacionalnosti. Tužiteljstvo tereti Fehira za djelo organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina, a jedan od argumenata bio je da je to kazneno djelo počinio samim pristupanjem grupi BOB.

Tužiteljstvo je zatražilo kaznu zatvora u okviru minimalne, budući da je za djelo koje se Fehiru stavlja na teret, po zakonu iz vremena kada je ono počinjeno, propisana kazna od najmanje godinu dana, uz mogućnost da ju sud ublaži.

Obrazloženje presude

U obrazloženju jednoglasno donesene presude, koju je pročitao predsjednik sudskog vijeća Vladimir Duruz, navodi se da je Fehir kriv jer je za vrijeme rata u Hrvatskoj, 12. lipnja 1991. godine, postao član BOB-a, jedinice koja je zlostavljala i ubijala civile srpske nacionalnosti.

Sud je kao olakšavajuću okolnost uzeo Fehirovo zdravstveno stanje, to što je postao dio BOB-a kada je imao 16 godina i što je u Hrvatskoj svjedočio u sudskom postupku protiv Branimira Glavaša.

Osvrćući se na Fehirov iskaz da se u BOB-u bavio logistikom, sudac je naveo kako je utvrđeno da je Fehir imao dvije vrste oružja, pa da se „postavlja pitanje zašto je imao oružje za logističke zadatke“.

Navodeći Fehirove riječi kako je „ružna istina" da je BOB htio „očistiti Osijek od srpskog stanovništva" i da se on tome protivio, sud je konstatirao da je Fehir ipak, iako je znao što BOB namjerava učiniti, ostao u toj jedinici i svjedočio zločinima.

Govoreći o Fehirovom iskazu da ga je otac, dok je bio u drugom razredu srednje škole u lipnju 1991. godine, pod prisilom odveo u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu u Osijeku kako bi se priključio BOB-u, sudac je postavio pitanje – kako to da se mogao suprotstaviti starješinama, za što je, kako je rekao, „potrebna hrabrost", ali ne i svom ocu.

„Kompromis suda"

Bojan Stanojlović, odvjetnik Krunoslava Fehira, rekao je novinarima da nije iznenađen presudom. „Očekivao sam oko 50 posto (kazne koju je tražilo Tužiteljstvo), da će to biti kompromis suda. Za sada je važno da Krunoslav ide kući“, rekao je Stanojlović.

Izricanju presude su, osim novinarskih ekipa iz Srbije i Hrvatske, prisustvovali i predstavnici nevladinih organizacija iz dvije države, kao i Ankica Fehir, majka Krunoslava Fehira.

„Sretna sam što ide kući. To mi je najbitnije. Moj sin nije kriv. Pravda je spora, ali dostižna. Moj sin je sretan, kao i ja. On je bio žrtva svih. Odavno je trebao izaći, nije bilo nikakvog povoda da ostane ovdje", rekla je Ankica Fehir.

Izmijenjena optužnica

Suđenje Krunoslavu Fehiru počelo je 10. listopada ove godine. Prema prvoj verziji optužnice, Fehir je 31. kolovoza 1991. godine naoružan bio na straži ispred garaže u kojoj su u tom trenutku bili civili srpske nacionalnosti, Čedomir Vučković i Đorđe Petković.

Jedan pripadnik BOB-a natjerao je Vučkovića da popije sumpornu kiselinu, a on je potom u teškim bolovima provalio vrata garaže. Tada je, navelo je Tužiteljstvo u prvoj verziji optužnice, Fehir pucao na Vučkovića koji je pogođen u podlakticu i trbuh.

Odvjetnik Stanojlović je, međutim, sudu dostavio, između ostalog, rješenje Županijskog suda u Zagrebu o obustavi istrage protiv Fehira, u okviru koje se on teretio za isto kazneno djelo.

Tužiteljstvo je tada promijenilo optužnicu u kojoj piše da je Fehir do kraja srpnja 1991. godine bio pripadnik BOB-a, koja je zastrašivala, protupravno lišavala slobode, zatvarala, zlostavljala i ubijala civile srpske nacionalnosti. Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića su pripadnici BOB-a, tvrdi tužiteljica, 31. kolovoza 1991. godine cijeli dan mučili i zlostavljali do smrti.

Argumenti obrane

Odvjetnik Stanojlović je u završnoj riječi 19. studenoga rekao da Tužiteljstvo nije dokazalo da je „na strani Krunoslava Fehira postojala bilo kakva namjera ili volja da čini ratni zločin prema bilo kome, pa i prema Čedomiru Vučkoviću i Đorđu Petkoviću“.

„U spisima – dokumentaciji iz Republike Hrvatske, primljenima na glavnoj raspravi 12.11.2025. godine, koji su sada sastavni dio spisa ovog predmeta, nigdje se ne navodi da je oštećeni Đorđe Petković protupravno lišen života, već da mu se gubi svaki trag“, naglasio je Stanojlović.

On se pozvao na princip Ne bis in idem, propisan Zakonom o kaznenom postupku u Srbiji, Međunarodnim ugovorom o građanskim i političkim pravima i Protokolom 7 Europskog suda za ljudska prava, kojim se „zabranjuje dvostruko suđenje za isti događaj“.

„Otac se nije vratio"

Na suđenju je svjedočio i sin Čedomira Vučkovića, Bogdan, koji je, prema izvještaju Fonda za humanitarno pravo (FHP), rekao da su, pošto je počeo rat u Hrvatskoj, njegovi roditelji ostali u Osijeku, a da su on i njegova sestra otišli u Beograd.

Majka mu je 31. kolovoza 1991. godine javila da se njegov otac nije vratio kući. „Poslije nekoliko dana saznao je od prijatelja da se tijelo njegovog oca nalazi na obdukciji u bolnici u Osijeku", navodi FHP.

Svjedok na suđenju Glavašu

Krunoslav Fehir bio je ključni svjedok u sudskom postuku protiv Branimira Glavaša, koji je za vrijeme rata bio vojni zapovjednik za Osijek.

Glavaš je 2005. godine u Hrvatskoj optužen da je naređivao pritvaranje srpskih civila koji su mučeni i ubijani. Među njima je bio i Čedomir Vučković, a presuda iz 2023. kojom je Glavaš osuđen na sedam godina zatvora, još nije pravomoćna.

Budući da je iz pritvora u Beogradu pušten na slobodu, Fehir je s majkom napustio Srbiju. Kada je prešao granicu Bajakovo, za HRT je rekao da je, iako nije bio siguran, očekivao presudu koja je i izrečena.

„Srbija me vjerojatno neće vidjeti neko duže vrijeme, a možda i nikada“, rekao je sinoć Krunoslav Fehir.

Osnivačica FHP-a Nataša Kandić je poslije izricanja presude Fehiru izjavila da je cijeli sudski postupak protiv njega bio nepotreban. „Mislim da za ovaj slučaj nema pravde. Ako se Tužiteljstvo bude bavilo ovakvim slučajevima i to djecom iz 1991. godine – onim što su djeca morala raditi pod pritiskom autoritarnih očeva – ako će se suditi za djela koja su djeca činila, onda od te pravde ništa nećemo vidjeti“, rekla je Nataša Kandić.

Uobičajenih spominjanja brojki vezanih uz broj Hrvata koji žive u Njemačkoj i broja njemačkih turista koji svake godine posjete Hrvatsku, je bilo i ovaj put: i njemački kancelar Friedrich Merz i hrvatski premijer Andrej Plenković su prilikom svog prvog susreta u ovoj konstelaciji u Berlinu govorili o hrvatskim iseljenicima i njemačkim turistima kao jamcima dubokog prijateljstva i poštivanja između dvije zemlje koje, iako ne dijele zajedničku granicu, oba premijera nazivaju susjedima.

Bilo je tu i obligatornih zahvala Njemačkoj za podršku od priznanja, preko podrške na putu u Europsku uniju pa do najnovije podrške Hrvatskoj u nastojanjima za članstvo u OECD-u kao i pohvala Hrvatskoj kao uzoritoj posljednjoj članici Europske unije.

Razgovori na istoj razini

No ovoga puta je ipak bilo nešto drugačije. Nakon što je 2016. preuzeo funkciju predsjednika hrvatske vlade, Merz je treći njemački političar s kancelarskom funkcijom kojeg Plenković posjećuje u Berlinu. No i dok je još Angeli Merkel i Olafu Scholzu dolazio po podršku za ovaj ili onaj projekt na kojem je Hrvatska trenutno radila, bilo da se radi o ulasku u zonu eura ili šengensku zonu, sada su prioriteti Njemačke i Hrvatske slični a to je u prvom redu jačanje obrambene spremnosti članica Europske unije ali i NATO-a.

Tu je na prvom mjestu kancelar Merz kao vrlinu naglašavao spremnost da se gura u istom smjeru jer je EU u ovom trenutku, kada je sloga posebice kada je u pitanju odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, vrlo osjetljiva na "soliranje" pojedinih članica poput Mađarske i Slovačke, vrlo važna vrijednost.

Mađarska koristi priliku

Hrvatski premijer nije propustio "bocnuti" Mađarsku govoreći o apsurdnosti situacije u kojoj je Hrvatska indirektno kažnjena sankcijama SAD-a protiv Naftne industrije Srbije (NIS) time što ne prebacuje naftu iz terminala na Krku naftovodom Janaf prema rafineriji u Pančevu.

"Time Hrvatska gubi značajna sredstva", požalio se Plenković. I dodao: "Apsurdno je da Mađari rusku naftu prerađuju i cisternama benzin velikodušno prebacuju u Srbiju. To nema smisla", rekao je Plenković.

„Kružna razmjena" oklopnih vozila

Merz se više puta tijekom konferencije za medija zahvalio na podršci koju Hrvatska pruža zajedničkim naumima Bruxellesa kada je u pitanju suočavanje s ruskom agresijom i njezinim posljedicama. Jedan od središnjih projekata hrvatske podrške je i plan o kupnji, ili kako se to naziva "kružnoj razmjeni" tenkova i oklopnih vozila između Hrvatske, Njemačke i Ukrajine.

Deal koji je dogovoren još prošle godine prilikom nastupnog posjeta hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića njemačkom kolegi Borisu Pistoriusu, predviđa kupnju 44 modernih njemačkih tenkova Leopard 2 A8 dok bi se istodobno Hrvatska "riješila" svojih M48 tenkova i oklopnih vozila M80, sovjetske tehnologije i time "pomladili" svoji oklopni park za 40-ak godina. Sve skupa financirano sredstvima iz EU fonda SAFE i dodatno potpomognuto iz njemačkog budžeta.

Pismo namjere je u srijedu u prisustvu Plenkovića i Merza Anušić potpisao u Berlinu a prvi tenkovi bi u Hrvatsku trebali stići između 2028. i 2030. Jedan od ciljeva ovog i ovakvih projekata je, kako je objasnio Merz, sinkronizacija borbenih sustava unutar NATO-a što je i preduvjet za masivniju proizvodnju oružja.

No osim o tenkovima, što je jedna od dvije vijesti koju su njemački mediji prenijeli sa konferencije za tisak nakon sastanka Plenković-Merz (druga se odnosila na Merzov komentar na kritiziranje europske migracijske politike iz Washingtona) se govorilo i o ostalim temama koje su ovaj put ipak pale u drugi plan: sprječavanje nereguliranih migracija, proširenje Europske unije i podrška poduzetništvu.

Ne dovoditi u pitanje prednosti Daytona

Plenković je po drugi put u dva dana spomenuo kako je prioritet Hrvatske ubrzanje puta svih zemalja regije zapadnog Balkana kao Europskoj uniji ali posebice Bosne i Hercegovine. Pritom, kako je rekao hrvatski premijer, se Hrvatska nada da bi približavanje i na kraju i članstvo u EU donijelo više ravnopravnosti za Hrvate u BiH.

"Radi se o ravnopravnosti za sva tri konstitutivna naroda pogotovo u ovoj godini kada se obilježava 30 godina Daytona", rekao je Plenković. I Merz je dodao kako se radi o "osjetljivoj temi". "Mi bismo trebali učiniti sve kako prednosti Daytonskog sporazuma ne bi doveli u pitanje", rekao je njemački kancelar.

Dvodnevni posjet Berlinu, u koji je doputovala iz Pariza, brojna političko-gospodarska delegacija iz Hrvatske na čelu s premijerom, završila je Njemačko-hrvatskim gospodarskim forumom u hotelu Adlon. Tamo su se predstavile brojne hrvatske kompanije od kojih su neke, poput Đure Đakovića i Končara, već profitirale odprojekta s Leopardima.

U dva dana Plenković se, barem ne javno, nije suočio s pitanjima o sve dubljim svjetonazornim podjelama u Hrvatskoj o čemu svako malo izvještavaju njemački mediji. Je li o tome bilo riječi u četiri oka tijekom razgovora s kancelarom, nije poznato.

Posjet njemačkog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula Kini konačno se dogodio – iz drugog pokušaja. On se u jednom danu sastao s tri ministra i jednim potpredsjednikom. Putovanje koje je prvobitno bilo planirano za kraj listopada bilo je kratkoročno otkazano. Kao razlog je navedeno to što Wadephul nije mogao dobiti termine s visokim dužnosnicima, osim s kineskim ministrom vanjskih poslova.

U Berlinu pretpostavljaju da je razlog za to bila kritika koju je političar CDU-a prethodno uputio na račun Kine. Peking prijeti Tajvanu koji smatra svojom odcjepljenom pokrajinom. 2005. godine usvojio je tzv. Zakon protiv odcjepljenja, koji legitimira upotrebu oružane sile za ponovno ujedinjenje ukoliko Tajvan proglasi neovisnost.

„Tajvan u centru glavnih interesa Kine"

Tajvansko pitanje je u centru glavnih interesa Kine, ponovio je kineski potpredsjednik Han Zheng na sastanku s gostom iz Njemačke u ponedjeljak (8.12.). Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da je Wadephul, u ime nove njemačke vlade, eksplicitno potvrdio takozvano načelo „jedne Kine".

Izjava njemačkog ministra vanjskih poslova nakon sastanka bila je diplomatska. Njemačka pridaje veliki značaj odnosima s Kinom, napisao je Wadephul na X-u. „Zainteresirani smo za poštenu razmjenu o gospodarskim i sigurnosnim pitanjima. Jako cijenim priliku da danas detaljno razgovaram s potpredsjednikom Hanom Zhengom."

Peking je pak istupio pomirljivo. „Nije važno dolazi li netko ranije ili kasnije – važno je zašto dolazi", rekao je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. „On dolazi pokrenuti suradnju, a ne svađati se. Dolazi promovirati veće razumijevanje, a ne isticati razlike." Wang je također detaljno objasnio povijesnu pozadinu otoka Tajvan, ali i pohvalio Njemačku za uspješno suočavanje sa svojom prošlošću nakon Drugog svjetskog rata. Japan je pred kraj rata okupirao Tajvan, a vraćen je Kini 1945. godine u okviru Potsdamske konferencije.

„Za razliku od Njemačke, Japan se nikada nije ozbiljno i iskreno pozabavio svojom krivicom za rat, pa čak ni 80 godina nakon završetka rata“, rekao je Wang. Pri tome se pozvao na izjavu nove premijerke Sanae Takaichi da će Japan pružiti vojnu pomoć Tajvanu u slučaju sukoba.

„Ako želimo da dođe do promjene statusa quo, onda po našem mišljenju to mora biti postignuto mirnim putem i konsenzusom putem pregovora", rekao je Wadephul nakon razgovora u Pekingu, odgovarajući na pitanje novinara DW-a.

Kina ponovo najvažniji trgovinski partner Njemačke?

Kina je posebno važna za njemačko gospodarstvo – ne samo kao tržište, već i kao glavni isporučitelj sirovina. Odnosi između drugog i trećeg najvećeg gospodarstva svijeta su „od središnjeg značaja“, naglasio je Wadephul na sastanku s kineskim ministrom trgovine Wangom Wentaom.

Od 2016. do 2023. godine Kina je bila najveći trgovinski partner Njemačke – sve dok SAD 2024. nije preuzeo vodstvo. Prema podacima njemačkog Saveznog zavoda za statistiku, Kina ima dobre šanse da 2025. vrati vodeću poziciju. U prva tri kvartala ove godine uvoz iz Kine značajno je porastao na 124,5 milijardi eura (+8,5 posto) – dok je izvoz u Kinu istovremeno pao na 61,4 milijarde eura (-12,3 posto).

Razlog za ponovni uspon Kine kao trgovinskog partnera posljedica je „prvenstveno veoma slabih izvoznih brojki na naše najvažnije tržište Sjedinjene Američke Države“, naglašava Volker Treier, šef odjela vanjske trgovine i član Izvršnog odbora Njemačke industrijske i trgovinske komore (DIHK).

Izgledi za izvoz rijetkih zemnih metala

Da bi se smanjio rizik u budućoj suradnji s Kinom, njemački Bundestag osnovao je Komisiju za preispitivanje sigurnosno relevantnih gospodarskih odnosa Njemačke i Kine. „Ovo također uključuje pitanje ovisnosti o sirovinama, tehnologijama i lancima snabdijevanja", objasnio je Nicolas Zippelius, parlamentarni zastupnik CDU-a, prije nego što je otputovao u Kinu zajedno s ministrom vanjskih poslova.

Njemačko gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o uvozu rijetkih metala iz Kine. Oni su neophodni npr. za proizvodnju magneta u motorima i generatorima, čipove visokih performansi ili za optičke mreže. Iako Njemačka posjeduje nalazišta rijetkih metala, njihova ekstrakcija i prerada energetski su intenzivni procesi, koji u značajnoj mjeri opterećuju životnu sredinu. Trenutno je Kina uvjerljivo najveći proizvođač, a slijede ju Brazil, Indija i Australija.

Takvu bi ovisnost trebalo izbjegavati, rekao je Zippelius i dodao: „Želimo zajednički ostvariti pozitivan razvoj."

Njemačko gospodarstvo: važno je političko povjerenje

Kineska vlada trenutno je ograničila izvoz jer Peking želi kontrolirati upotrebu poluproizvoda ili gotovih proizvoda koji sadrže ukupno 17 rijetkih metala, objasnio je Friedolin Strack iz Saveza njemačke industrije (BDI) prošlog petka na godišnjem sastanku Njemačko-kineskog poslovnog udruženja (DCW). Peking želi spriječiti da ti metali dospiju na američko tržište.

Ograničenja izvoza su instrument u trgovinskom ratu sa SAD-om i nisu direktno usmjerena protiv njemačkog gospodarstva. Iako je Njemačka time pogođena, njemačke tvrtke su ove godine u nekoliko slučajeva mogle kupiti kineske rijetke metale, naglasio je Strack.

Peking je sada ministru vanjskih poslova Wadephulu naznačio mogućnost uvođenja općih izvoznih licenci. „Kina je ponudila izdavanje općih licenci za europske, za njemačke tvrtke, i ohrabrila nas je da potaknemo naše tvrtke da podnesu zahtjeve", rekao je Wadephul u Pekingu.

Friedolin Strack je naglasio da će kineske izvozne licence brže biti odobrene samo ako političko povjerenje ostane stabilno. U istraživanju poslovne klime za 2025./26. godinu koje je provela Njemačka trgovinska komora u Kini, 75 posto anketiranih njemačkih tvrtki u toj zemlji izjavilo je da su „dobri odnosi između Njemačke i Kine, uključujući i one na političkoj razini, ključni za buduće poslovne aktivnosti tih tvrtki", prenio je Volker Treier, šef odjela vanjske trgovine u Udruženju njemačkih industrijskih i trgovinskih komora (DIHK). „Nažalost, isto toliki postotak ispitanika ne kaže da su već sada ti odnosi takvi.“

Nakon početka ruske invazije u veljači 2022. mnogi ljudi u Ukrajini svjesno su počeli govoriti samo ukrajinski i suzdržavali su se od korištenja ruskog u svakodnevnom životu. Međutim, s vremenom se čini da je taj početni emocionalni impuls splasnuo, a neki Ukrajinci koji znaju ruski vratili su se svom „standardnom" jeziku. Značajan broj mladih u školama, a ponekad čak i sami učitelji, i dalje međusobno pričaju ruski.

Prema studiji Državne službe za kvalitetu obrazovanja, provedenoj u suradnji s Povjerenikom za zaštitu ukrajinskog kao službenog jezika u travnju i svibnju 2025., upotreba ukrajinskog jezika u školama općenito i dalje raste. Studija je otkrila da 48 posto anketiranih učenika u službeno dvojezičnoj Ukrajini komunicira isključivo na ukrajinskom, što je porast od sedam postotnih bodova u odnosu na prethodnu školsku godinu.

Međutim, to se ne odnosi podjednako na sve regije. Rezultati su posebno upečatljivi u glavnom gradu Kijevu, gdje je čak vidljiv i negativan trend. Udio učenika koji u školi koriste samo ukrajinski jezik smanjio se za deset postotnih bodova u odnosu na prethodnu školsku godinu i sada iznosi samo 17 posto.

Ukrajinski u razredu, ruski za vrijeme odmora

Oksana (koja radije ne želi otkriti svoje pravo ime) učiteljica je u jednoj školi u Kijevu. "U razredu djeca govore ukrajinski, ali kad zvono zazvoni za odmor, počnu međusobno pričati ruski", izvještava ona. "Imamo čak i jednog dječaka koji želi govoriti ruski u razredu. Njegova obitelj koristi ruski i on ne razumije baš dobro ukrajinski", kaže Oksana.

Učenica Irina, koja pohađa jednu drugu školu u Kijevu, priča nam nešto slično. "Većina djevojčica u našem razredu govori ukrajinski, ali gotovo svi dječaci govore ruski", objašnjava Irina. Ona sama govori ukrajinski i kod kuće i u školi. Samo povremeno koristi miješani jezik koji je široko rasprostranjen u Ukrajini, a zove se "suržik".

Sve manja upotreba ukrajinskog jezika među kijevskim školarcima mogla bi biti posljedica velikog broja imigranata iz istočnih regija te zemlje, gdje je udio škola s ruskim jezikom bio najveći, kaže Olena Ivanovska, povjerenica za zaštitu službenog jezika. Učiteljica Oksana dijeli ovo zapažanje. „Na primjer, djevojčica razgovara sa mnom ukrajinski, a kad otac dođe po nju, odmah prelazi na ruski“, objašnjava Oksana. Prema njezinim riječima, radi se o prognaničkoj obitelji iz istočne Ukrajine.

Valentina, majka učenika sedmog razreda u jednoj drugoj kijevskoj školi, vjeruje da postoji još jedan razlog zašto toliko puno učenika govori ruski. „Po mom mišljenju, to je zbog dominacije sadržaja na ruskom jeziku na YouTubeu i društvenim mrežama. Igraju i online igre u kojima se komunicira na ruskom", rekla je za DW.

Kakva je (jezična) situacija u svakodnevnom životu?

Činjenica da mnogi ljudi u ukrajinskoj prijestolnici govore ruski ne iznenađuje Oleksija Antipoviča, voditelja instituta za istraživanje javnog mnijenja Rating. „U Kijevu oko 50 posto ljudi govori ukrajinski, nešto manje od 20 posto ruski, a 30 posto govori oba jezika. Zapravo, u Kijevu dvostruko više ljudi izjavljuje da govori ruski od ukrajinskog prosjeka“, rekao je Antipovič za DW, pozivajući se na studiju svog instituta.

Sugovornici DW-a također su primijetili povratak ruskog u svakodnevni život. „S početkom potpune invazije došlo je do masovne mobilizacije unutarnjih snaga u vezi s našim nacionalnim simbolima. Od 2024. ruski jezik, posebno u Kijevu, ponovno je prisutan na ulicama i njegovo korištenje više ne prate krivi pogledi“, rekao je Antipovič. Međutim, on dodaje i da je udio ljudi koji govore ukrajinski u svakodnevnom životu ostao stabilan.

Olena Ivanovska smatra da je još puno posla potrebno učiniti kako bi se stvorilo prikladno okruženje za učenje na ukrajinskom jeziku u školama u zemlji, čak i izvan nastave. „Samo patriotizam nije dovoljan. Potrebni su volja države i dosljedna politika u vezi s jezikom koji koriste učitelji i školska administracija.“ Stoga je važno „da Parlament usvoji nacrt zakona kojim će se jamčiti okruženje za učenje na ukrajinskom jeziku u obrazovnim ustanovama“, kaže povjerenica za zaštitu službenog jezika.

Nacrt zakona, koji je u parlamentarnu proceduru upućen u listopadu 2024., definira pojam "ukrajinskog jezičnog okruženja za učenje". Njime se propisuje da obrazovni proces obuhvaća ne samo nastavu u učionici, već i odmore, komunikaciju u školskom dvorištu i druge obrazovne aktivnosti. Ako se zakon usvoji, vlasti će morati razviti sustav za procjenu jezične pismenosti djece. Međutim, nisu predviđene nikakve mjere protiv učenika ili roditelja koji komuniciraju na ruskom.

"Nadalje, moramo jasno dati do znanja roditeljima koji kod kuće govore ruski sa svojom djecom da će njihovo dijete biti u znatno nepovoljnijem položaju pri upisu u školu u usporedbi s drugom djecom čiji je materinji jezik ukrajinski", dodaje Ivanovska.

Samo novi zakoni vjerojatno nisu dovoljni. Uz pravne instrumente, potreban je i visokokvalitetan sadržaj na ukrajinskom jeziku, kaže povjerenica za zaštitu službenog jezika. Poznati ukrajinski bloger Andrij Šimanovski također skreće pozornost na veliku važnost i utjecaja pop kulture na djecu.

„Nemamo nijednog ukrajinskog dječjeg blogera koji stvara cool sadržaj o eksperimentima, podvalama i izazovima“, rekao je on za DW. Šimanovski je uvjeren da djeca dijele ruske sadržaje među sobom jer im se često čine uzbudljivijima. „Ako na ukrajinskom nema ništa smiješno, u nepovoljnom smo položaju. Osim toga, djeca danas igraju popularne igre, koje uglavnom nisu na ukrajinskom. Zato nam je potreban širok izbor sadržaja na našem jeziku, a ne samo akademski sadržaj", rekao nam je bloger.

Platforma X, čiji je vlasnik Elon Musk, kažnjena je od Europske komisijeu iznosu od 120 milijuna EUR. U petak 5. prosinca Komisija je donijela odluku o neusklađenosti na platformi X pri čemu je navela da je kršila „obavezu transparentnosti" iz Akta o digitalnim uslugama (DSA).

Povrede na tri područja

Kao prvo, putem priopćenja navode problematiku oznake provjerenog statusa. On zapravo nije provjeren, već bilo tko može platiti za dobivanje te oznake. Nadalje, kažu kako to dovodi do prijevara, lažnog predstavljanja i drugih oblika manipulacije. Europska komisija navodi kako DSA jasno zabranjuje lažne navode kao što je u ovom slučaju provjera koja se zapravo nije provela.

„Prvom odlukom o neusklađenosti smatramo da je X odgovoran za ugrožavanje prava korisnika i izbjegavanje odgovornosti", rekla je za EK izvršna predsjednika za tehnološki suverenitet, sigurnost i demokraciju, Henna Virkkunen.

Utvrdili su i manjak transparentnosti u repozitoriju oglasa pri čemu navode da nema informacija poput teme i sadržaja oglasa te pravne osobe koja ih plaća, a zabilježena su i prekomjerna kašnjenja u obradi. Posljednje, navode da uvjeti usluge platforme X istraživačima zabranjuju neovisan pristup javnim informacijama te da se nameću nepotrebne prepreke.

Ako nema poboljšanja, bit će još kazni

Platforma X ima 60 dana, do 3. veljače, da obavijesti EK o mjerama kojim će okončati povredu s obmanjujućom upotrebom plavih kontrolnih oznaka provjerenog statusa, a 90 dana, do 5. ožujka, da predstavi akcijski plan za nošenje s transparentnošću repozitorija oglasa i nedovoljnog pristupa za istraživače.

„Na internetu u EU nema mjesta praksi uklanjanja korisnika s plavim kontrolnim oznakama, prikrivanje informacija o oglasima i onemogućavanje istrage", naglašava Virkkunen.

Odluci o neusklađenosti prethodio je postupak protiv Muskove platforme koji je pokrenut u prosincu 2023. Već onda je postojala sumnja kako se preko te platforme šire nezakoniti sadržaji i manipulira informacijama, a preliminarni nalazi objavljeni su u srpnju 2024. Na internetskim stranicama Komisije piše da „nepoštivanje odluke može dovesti do opetovanih kazni“ Muskove socijalne mreže..

U nedjelju 7. prosinca, dva dana nakon izricanja kazne, X je ukinuo račun za oglase EK, a glavni račun ostaje aktivan, prenosi Lidermedia.hr. X-ov voditelj proizvoda koji radi na revitalizaciji platforme, Nikita Biera, putem društvenih mreža optužio je Komisiju da je na oglasnom računu objavljivala poveznice koje su lažno navodile korisnike da misle da vode do videozapisa. Kao cilj navodi umjetno povećanje dosega. Inače, oglasni račun povezan je s glavnim, a namijenjen je vođenju oglasnih kampanjaI, piše Lidermedia.hr. Iz EK su na to reagirali rekavši da Komisija koristi sve društvene mreže u dobroj namjeri te su podsjetili da su 2023. obustavili sve plaćene oglase i usluge na X-u.

„EU je tiranija"

Musk još nije izjavio hoće li poštovati odluku, i ako da, kako. Na cijelu situaciju reagirao je putem nekoliko objava na X-u. U jednoj od objava poručio je da „EU treba uništiti i treba vratiti samostalnost individualnim zemljama kako bi mogle bolje predstavljati svoj narod", a podršku toj izjavi mu je javno dao i bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev napisavši u komentaru – „Upravo tako!". Zatim, Musk je objavio fotografiju na kojoj je zastava EU koja otkriva nacističku zastavu sa svastikom ispod nje, a iznad fotografije piše „Četvrti Reich“, na što je on dodao „otprilike“. Musk je također izrazio mišljenje da je EU „tiranijska, neizabrana demokracija koja tlači ljude“, prenosi Lidermedia.hr.

Oglasio se i predsjednik SAD-a, Donald Trump, koji je rekao da „Europa kreće u lošem smjeru" i da „mora biti vrlo oprezna“. Otkrio je da ga Musk nije tražio za pomoć, prenosi 24sata.hr. Američki državni tajnik, Marco Rubio, ocijenio je ovaj postupak kao napad na sve američke tehnološke platforme i američki narod, prenio je HRT.

„Kazna je pretjerana i rezultat je pretjeranih EU regulacija usmjerenih protiv američkih inovacija“, izjavio je američki veleposlanik pri EU, Andrew Puzder, prenosi Lidermedia.hr.

Musk je već ranije kritizirao način izbora predsjednika Europske komisije i rekao da ga smatra nedemokratskim, piše Index.hr.

Rusija svoj rat protiv Ukrajine sve više približava zemljama srednje i jugoistočne Europe. Povrede zračnog prostora dronovima i raketama odavno su svakodnevica, ponajprije u Poljskoj, Republici Moldaviji i Rumunjskoj. Na jugoistoku Rumunjske više su puta eksplodirali dronovi, stanovnici sela morali su biti evakuirani. Djelomično se čini kao da Rusija namjerno usmjerava dronove na ukrajinske susjede, kao što su pokazali nedavni incidenti u Moldaviji i Rumunjskoj.

Sada je prvi put, zbog masivnog ruskog napada na energetska postrojenja u Ukrajini, ozbiljno oštećen i energetski sustav Republike Moldavije. Prošle subote (6.12.) Rusija je u ranim jutarnjim satima napala Ukrajinu s više od 700 dronova i raketa. Tom prilikom oštećena su i uništena, između ostalog, energetska postrojenja diljem zemlje. Posljedica je bila nestanak struje, ne samo u Ukrajini nego i kod jugozapadnog susjeda Moldavije. Ondje je čak prijetio kolaps elektroenergetske mreže.

Kako bi se takav scenarij izbjegao, energetski monopolist Moldelectrica morao je zamoliti Rumunjsku za hitnu opskrbu strujom kako bi se stabilizirala mreža u Moldaviji. Time se uspjelo izbjeći blackout, rekao je glasnogovornik Moldelectrice za DW. Istodobno su energetsko poduzeće i predstavnici vlade pozvali stanovništvo na štednju struje u nadolazećim danima i tjednima, osobito u potrošački najintenzivnijim vremenima ujutro i rano navečer. Moldavski ministar energetike Dorin Junghietu nazvao je situaciju na nacionalnoj javnoj televiziji M1 „donekle stabilnom, ali prilično složenom“.

Putin testira reakcije

To je prvi put od početka sveobuhvatnog ruskog rata protiv Ukrajine u veljači 2022. da je susjedna zemlja na ovaj način oštećena napadom dronovima i raketama. Sergiu Tofilat, moldavski stručnjak za energetsku politiku i savjetnik moldavske predsjednice Maie Sandu, kaže za DW da Rusija svjesno uzrokuje takve štete u susjednim zemljama Ukrajine. „Ovaj rat nije tako daleko od Europe kao što bi se moglo činiti“, kaže Tofilat. „Putin neprestano testira reakcije EU-a i NATO-a takvim incidentima.“

Tofilat podsjeća da je Rusija već u jesen 2021. provocirala plinsku krizu u Europi, koja je dovela do masivnog povećanja cijena. „Danas su to takvi incidenti poput onog od prošlog vikenda - dronovi koji narušavaju zračni prostor europskih zemalja ili ometanje komunikacije u zračnom prometu, čime Rusija vodi hibridni rat u Europi. Sve to masivno utječe na europska gospodarstva i društva.“

Samo mala vlastita proizvodnja

Tehnički gledano, energetska izvanredna situacija u Moldaviji mogla je nastati jer zemlja od početka 2025., ovisno o godišnjem dobu, vlastitom proizvodnjom može pokriti samo oko 30 do 40 posto svojih potreba za električnom energijom. 60 do 70 posto potreba mora se pokrivati uvozom. Veliki dio električne energije Republika Moldavija dobiva iz članica Europske unije, a dio također iz Ukrajine. Osim toga, Ukrajina i Moldavija u okviru europskog sustava elektroopskrbe trenutačno dobivaju zajedničku kvotu od 2.100 megavata za dodatne potrebe i izvanredne situacije, od čega je 15 posto rezervirano za Moldaviju. Ono što Ukrajina u određenom trenutku ne potroši od svojih 85 posto udjela može iskoristiti Moldavija.

U incidentu od prošlog vikenda spojila su se dva faktora: prvo, Ukrajina je u potpunosti iskoristila svoju 85-postotnu kvotu, pa više nije bilo kapaciteta za Moldaviju. Drugo, na zapadu Ukrajine više energetskih postrojenja i trafostanica bilo je djelomično oštećeno, djelomično isključeno radi zaštite mreže, među njima i one koje su povezane s Moldavijom. Kao posljedica toga prijetio je masovni nestanak struje i u Moldaviji.

Još nema dugoročne strategije

Detalje o incidentu, primjerice koja su energetska postrojenja i električni vodovi bili posebno pogođeni ili je li i u kojoj mjeri došlo do lokalnih nestanaka struje, glasnogovornik Moldelectrice nije želio ni potvrditi niti demantirati za DW. „To su osjetljive informacije za nacionalnu energetsku sigurnost, koje mogu igrati ulogu u budućim ruskim napadima. Zato ih ne možemo javno objaviti." Također nije htio reći ni kolika je financijska šteta nastala zbog incidenta i hitnog uvoza struje.

Do kraja 2024. najveći dio struje u Moldaviji dolazio je iz termoelektrane Cuciurgan, koja radi na ruski plin i nalazi se u separatističkoj regiji Pridnjestrovlju, koja je dio moldavske države. No od početka 2025. Moldavija gotovo više ne uvozi plin iz Rusije, što je dovelo i do prestanka opskrbe strujom iz elektrane Cuciurgan. Od tada Moldavija mora masovno uvoziti električnu energiju, ponajprije iz Rumunjske, gdje tržišna cijena ipak iznosi dvostruko do trostruko više od potrošačke tarife u Moldaviji. Dugoročno i održivo rješenje za bolju vlastitu opskrbu moldavska vlada i Moldelectrica do sada nisu pronašli.

Mobilni generatori

Energetski stručnjak Sergiu Tofilat zato vjeruje da će se incidenti poput onog tijekom vikenda neizbježno ponavljati barem u nadolazećim tjednima, vjerojatno i mjesecima, jer Rusija ne prestaje s napadima na energetska postrojenja u Ukrajini. Kao srednjoročno rješenje za svoju zemlju vidi kupnju desetak takozvanih modularnih generatora – mobilnih postrojenja za proizvodnju električne energije koja mogu proizvoditi između 50 i 100 megavata, a mogu za pogon koristiti dizel ili plin. Osim toga, Moldavija mora napraviti velike baterijske spremnike.

„Nažalost, i to je u konačnici posljedica ruskih napada na Ukrajinu, cijena električne energije kod nas će kratkoročno najprije porasti“, kaže Tofilat. „Dugoročno nam zato ne preostaje ništa drugo nego izgraditi nova energetska postrojenja i sagraditi više dalekovoda koji povezuju europske zemlje."

Europska automobilska industrija s nestrpljenjem očekuje važnu odluku Europske unije koja je najavljena za 10. prosinca. Ona bi mogla imati značajne posljedice za planove Europske komisije da postupno ukine registraciju novih automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem do 2035. Međutim, proizvođači automobila i drugi sektori pogođeni zabranom motora s unutarnjim sagorijevanjem, poput tvrtki za najam i leasing automobila, vrše pritisak. Stoga bi odluka EU-a mogla biti odgođena do siječnja 2026.

„Još uvijek radimo na tome", to je nedavno za Handelsblatt, vodeće njemačke poslovne novine, rekao Apostolos Tzitzikostas, povjerenik EU-a za održivi promet i turizam. „Želimo predstaviti doista sveobuhvatan paket za automobilsku industriju koji pokriva sve relevantne aspekte."

Brojni medijski izvještaji posljednjih tjedana sugerirali su da EU planira ubrzati elektrifikaciju tržišta najma, leasinga i službenih automobila do 2030. godine, uz značajno ublažavanje planiranog (postupnog) ukidanja motora s unutarnjim izgaranjem 2035. godine, odnosno „dopuštanje" alternativa električnim vozilima.

Jedan vodeći rukovoditelj velike tvrtke za iznajmljivanje automobila razgovarao je s DW-om o planovima EU-a. Na temelju konzultacija s predstavnicima Unije u kojima je sudjelovala njegova tvrtka, on pretpostavlja da će EU nametnuti stroge kvote za električna vozila operaterima voznih parkova. Prema njegovoj procjeni, tvrtke za iznajmljivanje automobila, leasing tvrtke i operateri koji upravljaju flotama službenih automobila mogu očekivati ​​kvotu i do 90 posto do 2030. godine. "Naš je dojam da Komisija nije zainteresirana za dijalog ili raspravu", žali se on.

Sama EU komisija odbila je komentirati razgovore. Pripreme za nadolazeću odluku još su u tijeku, rekao je jedan glasnogovornik Unije za DW.

Proizvođači automobila nadaju se izuzećima

2022. godine se 27 država članica EU-a složilo oko toga da zabrane registraciju novih vozila s emisijama CO2 od 2035. nadalje, čime se zapravo zabranjuje prodaja novih automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Cilj je bio smanjiti visoke emisije automobilskog sektora kako bi se postigao cilj klimatske neutralnosti do 2050. Međutim, europska automobilska industrija već se nekoliko godina bori s brojnim problemima. Prijelaz na elektromobilnost očito predstavlja tehničke izazove za mnoge proizvođače automobila. A drastično jačanje konkurencija iz Kine također mnogima zadaje glavobolje.

Njemački kancelar Friedrich Merz među onima je u EU koji se zalažu za ublažavanje zabrane motora s unutarnjim izgaranjem. Poziva Bruxelles da odobri izuzeća za tehnologije poput hibridnih pogona, koji mogu raditi i na struju i na benzin, kao i za električne pogone čije se baterije mogu puniti putem generatora na benzinski pogon.

„Mnogo je razumnije i pragmatičnije uložiti više truda i novca u razvoj učinkovitih hibridnih sustava koji kombiniraju najbolje od motora s unutarnjim izgaranjem i elektromobilnosti“, rekao je Merz. Napore njemačkog kancelara podržavaju veliki europski proizvođači automobila. „S aktualnim propisima o CO2, Europska komisija ignorira tržišne stvarnosti i riskira pad zaposlenosti i konkurentnosti u jednoj od svojih ključnih industrija“, požalio se proizvođač premium automobila BMW u pisanoj izjavi za DW: „Stoga je od ključnog značaja da se propisi o CO2 brzo revidiraju."

Tvrtka sa sjedištem u Münchenu pretpostavlja da će Europska komisija ozbiljno razmotriti njemački prijedlog prije nego što objavi svoju odluku. „Uvjereni smo da svi pogonski sustavi mogu i moraju doprinijeti ostvarenju cilja“, stoji u izjavi BMW-a. „Jer učinkovita zaštita klime zahtijeva ambiciozne, ali realne smjernice, a ne ciljeve koji ignoriraju stanje na tržištu."

Barem onda hibride...

Njemačke marke su posebno jake u segmentu plug-in hibrida, to su automobili kod kojih su električni i motori s unutarnjim izgaranjem otprilike podjednako važni za pogon. 41 posto tih vozila prodanih unutar EU-a u prvim mjesecima ove godine nosilo je oznaku BMW-a, Mercedesa, Volkswagena ili Audija. Te firme bi vjerojatno značajno profitirale od ublažavanja zabrane motora s unutarnjim izgaranjem do 2035. u korist plug-in hibrida. Međutim, proizvođači automobila boje se da bi ublažavanje zabrane moglo biti popraćeno uvođenjem kvota za operatere voznih parkova, koji čine više od polovice svih registracija novih vozila u Europi.

Tvrtke za iznajmljivanje automobila (rent-a-car) posebno su zabrinute. Sixt, jedna od najvećih tvrtki u tom sektoru u Europi, ne skriva svoje protivljenje predloženim planovima EU-a. Kronični nedostatak stanica za punjenje e-auta diljem Europe potkopava sve napore za promicanje elektromobilnosti, žali se ta tvrtka sa sjedištem u Pullachu blizu Münchena: "Propisi o kojima se raspravlja utjecali bi na preko 60 posto svih registracija novih vozila u Europi i efektivno bi zapravo ubrzali zabranu motora s unutarnjim izgaranjem za oko osam godina", objasnio je jedan glasnogovornik tvrtke Sixt za DW.

"Preuranjene kvote" samo bi produbile ovisnost Europe o kineskim baterijama i mineralima, koji su bitni za automobilsku industriju, tvrdi Sixt: "Transformacija koja povećava ovisnost i ugrožava radna mjesta ide u krivom smjeru. Svaki regulatorni okvir mora biti usklađen s uvjetima u stvarnom svijetu: infrastrukturom za punjenje, kapacitetom mreže, dostupnošću vozila i potražnjom kupaca."

Prema riječima Andrewa Mountstephensa, voditelja pravnog odjela u Sixtu, ta tvrtka je posvećena cilju mobilnosti s nultom emisijom i već je uložila velika sredstva u elektrifikaciju svoje flote. Međutim, kupci i dalje preferiraju vozila na dizelski ili benzinski pogon: „Jednostavno smo morali priznati da naši kupci nisu spremni kretati se istim tempom kao i mi." Glavni razlog za to vidi u nedostatku punionica diljem Europe.

Slaba potražnja za e-autima

Sixt nije usamljen u tome: nekoliko tvrtki za najam i carsharing automobila već je uložilo dosta novca u električna vozila, ali su pretrpjeli i velike gubitke zbog nedovoljnog interesa mušterija. Američki konkurent Hertz zabilježio je tako gubitak od 2,49 milijardi eura (2,9 milijardi američkih dolara) u 2024. godini. Uložio je u desetke tisuća Teslinih vozila, za koje kupci nisu bili pretjerano zainteresirani, a osim toga su i skupa za održavanje.

Nedostatak infrastrukture za punjenje baterija i slaba potražnja kupaca sveprisutni su problemi – i značajno umanjuju donedavna visoka očekivanja o brzini prijelaza na električna vozila u Europi. Dok je broj novih registracija električnih automobila u Europskoj uniji naglo porastao između 2017. i 2023., brojke su ponovno počele padati u 2024. Očekuje se da će 2025. godine samo 17 posto novoregistriranih automobila biti u potpunosti električno.

Patrick Schaufuss, voditelj Centra za budućnost mobilnosti u konzultantskoj tvrtki McKinsey, očekuje da će Europska komisija "uzeti u obzir ovu stvarnost" prilikom donošenja svoje odluke.

"Tranzicija se možda neće dogoditi tako brzo kako smo se nadali ili kako je bilo planirano", rekao je on za DW. Svaki politički program mora uzeti u obzir i dekarbonizaciju i ekonomski uspjeh kao "dio holističkog pristupa", dodaje. Dugoročno gledano, budućnost svakako leži u elektromobilnosti, naglašava Schaufuss. Međutim, primjećuje također da se tržišta međusobno odvajaju i da različite regije napreduju različitim brzinama.

Milan Nedeljković bi dužnost šefa Uprave BMW-a trebao preuzeti 14. svibnja 2026. On će na čelu bavarskog automobilskog koncerna zamijeniti Olivera Zirpsea. To je danas odlučio Nadzorni odbor, nakon čega je BMW izdao službeno priopćenje.

Nedeljković trenutno obnaša dužnost šefa proizvodnje u kompaniji Bayerische Motoren Werke AG, grupacije sa sjedištem u Münchenu. Zanimljivo je da je istu tu funkciju obavljao i Zirpse, prije nego što je 2019. preuzeo vođenje kompanije.

Aktualni šef Uprave se povlači zbog jednog internog pravila koje vlada u BMW-u po pitanju starosne granice za top-menadžment. Zirpse će u veljači proslaviti 62. rođendan, a u firmi je tradicija da se članovi Uprave povlače sa svojih položaja kada navrše (otprilike) 60 godina. Primopredaja će se obaviti tijekom godišnje skupštine 13. svibnja 2026., na kojoj će se bilancirati tekuću poslovnu godinu.

Imenovanjem Nedeljkovića za novog šefa Uprave, BMW slijedi tradiciju – često se naime događalo u prošlosti da kompanija posegne za internim rješenjima kada se radi o čelnoj poziciji. Kao najvažniji projekt kojim se Nedeljković (zajedno s Zipseom) bavio proteklih nekoliko godina je start takozvane „nove klase" (Neue Klasse), odnosno novi modeli električnih vozila s kojima BMW želi preuzeti vodeću ulogu na tržištu.

Pohvalno o novom šefu Uprave BMW-a

Šef Nadzornog odbora BMW-a, Nicolas Peter, pohvalio je Nedeljkovića zbog njegovih „strateških predviđanja", sposobnosti da progura svoje ideje, odnosno načina (poslovnog) razmišljanja. „On simbolizira jasno fokusiranje po pitanju odnosa prema resursima, ekonomskim i ekološkim", kazao je Peter.

Pohvale na račun novog čelnog čovjeka BMW-a stižu i iz krugova posloprimaca. „Milan Nedeljković uživa visoku dozu povjerenja među radnicima BMW-a. S njim želimo nastaviti dugi tradiciju partnerskog odnosa između Radničkog vijeća i vodstva kompanije, odnosno nastaviti pisati našu uspješnu priču", rekao je čelnik Radničkog vijeća Martin Kimmich.

Nedeljković je rođen u ožujku 1969. godine u srpskom Kruševcu. Nakon studija strojarstva u njemačkom Aachenu i američkom Cambridgeu, 1993. je započeo karijeru u BMW-u. Kasnije je doktorirao. Unutar BMW-a je u proteklih 32 godine obavljao nekoliko raznih funkcija, između ostaloga je bio šef pogona u Leipzigu i u Münchenu. Član Uprave BMW AG (dioničko društvo) je postao 1. 10. 2019.

Upravo Švedska, zemlja koja se smatra naprednom, diže uzbunu: prema navodima državne Agencije za ravnopravnost i borbu protiv mržnje prema ženama dramatično rastu prijetnje i uznemiravanja političarki. Sve više žena povlači se iz javnog života ili pribjegava autocenzuri kako bi se zaštitile, piše britanski Guardian pozivajući se na spomenutu agenciju koja ocjenjuje da postoji „velika opasnost za demokraciju".

Još u listopadu sigurnost žena u politici ponovo je bila u centru pažnje u ovoj skandinavskoj zemlji: Anna-Karin Hatt podnijela je ostavku nakon samo pet mjeseci na čelu Stranke centra. Kao razlog navela je mržnju i prijetnje. Tri godine ranije, jedno političko ubojstvo duboko je potreslo Švedsku: Tijekom jednog političkog skupa 33-godišnji muškarac nožem je usmrtio Ing-Marie Wieselgren iz Udruženja švedskih općina i regija. Istraga je pokazala da je počinitelj planirao ubiti i tadašnju predsjednicu Stranke centra Annie Lööf. Osuđen je za ubojstvo i pripremu terorističkog akta.

U Njemačkoj su nedavne ostavke političarki Tesse Ganserer (Zeleni) i potpredsjednice Bundestaga Yvonne Magwas (CDU) izazvale veliku pažnju. Obje su se povukle zbog napada, prijetnji i pravih kampanja mržnje.

Četvrtina žena razmišlja o izlasku iz politike

Brojne studije upućuju na to da su i u drugim europskim zemljama žene na istaknutim pozicijama posebno izložene napadima. U Nizozemskoj se, na primjer, bivša ministrica financija i potpredsjednica vlade Sigrid Kaag povukla iz politike nakon što su njoj i njenoj obitelji više puta upućivane prijetnje nasiljem.

Iako su i muškarci u javnom prostoru izloženi mržnji, čini se da se oblik i obujam napada razlikuju. Dobrotvorna organizacija HateAid iz Berlina prošle godine je zajedno s Tehničkim sveučilištem u Münchenu ispitala 1.114 osoba aktivnih u politici, znanosti ili medijima. Rezultati nisu reprezentativni, ali pružaju određenu sliku stanja.

Noćni pozivi i uhođenje

Prema toj studiji, skoro četvrtina žena navela je da je primila prijetnje seksualnim nasiljem, uključujući i silovanje. Prijetnje ženama dolaze gotovo osam puta češće nego muškarcima. Više od dvije trećine ispitanih žena prijavilo je rodno zasnovano nasilje poput seksizma i mizoginije.

Nekoliko primjera iz studije, gdje su sugovornice ostale anonimne, daje jasniji uvid: „Dobivam noćne pozive sa skrivenog broja“ (lokalna političarka); „Najčešći napadi su na moj izgled: težinu, frizuru“ (regionalna političarka); „Objavljene su moje fotografije s događaja uz poziv da me ubiju“ (novinarka). Druge govore o uhođenju i osobama koje ih stalno prate i uznemiravaju.

Prema HateAidu, znatno više žena (66 posto) nego muškaraca (53 posto) ograničilo je korištenje društvenih mreža, nakon što su doživjele digitalno nasilje. Mijenjale su ton i sadržaj svojih objava, razmišljale o smanjenju javnih nastupa ili čak uzimanju pauze i prekidu političkog angažmana na određeno vrijeme, navodi se u izvještaju.

Sličan zaključak donosi i Europski parlament. U svom izvještaju od kraja studenoga 2025. navodi da su žene u članicama Europske unije i dalje nedovoljno zastupljene, kako u političkim strankama tako i na svim razinama političkog odlučivanja. Razlozi su kompleksni, ali jedan posebno odskače: nasilje prema politički aktivnim ženama odvraća mnoge od ulaska u politiku.

Žene migrantskog porijekla posebno pogođene

Europska akademija za žene u politici i ekonomiji (EAF) u Berlinu također se bavila ovom temom - ne samo u Njemačkoj, već i u Češkoj, Mađarskoj, Irskoj i Slovačkoj. „Posebno su pogođene mlađe žene ispod 40 godina, žene druge boje kože i žene migrantskog porijekla, jer su često izložene ne samo seksizmu nego i rasizmu ili napadima zbog svoje, kako se navodi, mladosti i nedostatka iskustva/kompetencija", rekla je za DW Sarah Robinson, stručnjakinja za rodnu politiku iz EAF Berlin.

Jedan od problema, prema njenim riječima, je to što se rodno zasnovano nasilje protiv političarki ne prepoznaje kao poseban pravni pojam u mnogim nacionalnim zakonodavstvima. A jedna europska direktiva zahtijeva da do 2027. dođe do „dosljedne primjene mjera prevencije i zaštite žena u javnom životu — poput političarki, novinarki i aktivistica za ljudska prava, jer su one posebno ugrožene".

Tako, naprimjer, privatne adrese treba bolje štititi. Na mnogim mjestima nedostaju i savjetovališta, posebno na lokalnoj razini. Mržnja i nasilje ne smiju se prihvaćati kao „dio posla u politici", kaže Sarah Robinson. „Nitko od nas ne bi trebao smatrati normalnim da bude napadnut zato što radi u interesu društva."

Što mu sve ne prebacuju članovi vlade i predstavnici vladajuće stranke Fidesz: oporbeni čelnik Peter Magyar, šef stranke Tisza i favorit na parlamentarnim izborima koji će se održati u proljeće 2026., navodno je plaćenik Bruxellesa, agent Ukrajine i ratni huškač, koji želi prisilno regrutirati sve sposobne muškarce u Mađarskoj. Korumpirani šarlatan koji uništava Mađarsku, nasilnik nad ženama i uopće – varalica i lažov.

Možda sve to zvuči previše apsurdno da bi mađarsku javnost okrenulo protiv Magyara. No jedno je sigurno: unatoč kampanji vlade Viktora Orbana i njegovog Fidesza protiv konzervativnog oporbenog čelnika, koja traje više od godinu dana, on je postao najpopularniji političar u zemlji. Njegova stranka Tisza do nedavno je u anketama bilježila sve bolje rezultate.

No sada se taj trend usporava. Četiri mjeseca prije izbora Tisza stagnira, dok ju Orbanov Fidesz polako sustiže. Prema nekim anketama prednost Tisze smanjena je s deset na pet posto. Analitičari to objašnjavaju djelomičnom promjenom strategije u Orbanovoj kampanji. Mađarski premijer već neko vrijeme zasipa stanovništvo obećanjima o novcu, porezima i socijalnim davanjima. Mađarski medijski komentatori to nazivaju „tsunamijem obećanja“.

Skupi pokloni

Ali Orban se ne zadržava samo na obećanjima. On zapravo daje skupe predizborne poklone, iako mađarski proračunski deficit raste i trenutno iznosi oko pet posto – uz stagnirajući gospodarski rast, pad poreznih prihoda i zamrznute milijarde iz europskih fondova.

Tako početkom 2026. stupa na snagu doživotno oslobađanje od poreza na dohodak za majke s najmanje dvoje djece, najprije za one mlađe od 40 godina, a kasnije i za starije. Umirovljenici će pak u veljači 2026. dobiti ne samo 13. nego čak i 14. mirovinu – svega osam tjedana prije izbora. Nekoliko drugih poreznih olakšica za obitelji, kao i pomoći za umirovljenike već je stupilo na snagu.

Dugoročno zaduživanje

Viktor Orban je za ovu politiku smislio upečatljivu formulaciju: „Od nas imaju koristi i oni koji ne glasaju za nas.“ Zanimljivo je pritom da, dok Orban dugoročno zadužuje zemlju svojim predizbornim poklonima, redovno optužuje ostale države Europske unije da podrškom Ukrajini rasipaju novac budućih generacija.

Orbanov „tsunami obećanja“ ide ruku pod ruku s novom negativnom kampanjom i dodatnim apsurdnim optužbama protiv Petera Magyara. Tako se tvrdi da će, ako on pobijedi na izborima i Tisza dođe na vlast, životni standard Mađara drastično pasti. Jer bi tada morali plaćati troškove rata u Ukrajini. Osim toga, Magyar bi, tvrdi se, uveo visoki porez na mačke.

Umirovljenici su najvažniji Orbanovi birači

Politolog Zoltan Pogatsa kaže u razgovoru za DW da se Fidesz vjerojatno približio Tiszi u anketama zato što najnovija kampanja vladinog bloka posebno djeluje na neodlučne birače. „Oni se boje da će im životni standard pasti“, kaže Pogatsa. Slično misli i politolog Andras Biro-Nagy iz instituta Policy Solutions. Fidesz želi, kako kaže, kod neodlučnih birača povećati „percipiranu cijenu" smjene vlasti.

Izborni stručnjak Matyas Bodi u razgovoru za DW ističe da su predizborni pokloni umirovljenicima posebno važni za Fidesz. „To je najvažnija biračka grupa stranke. Ako ona zakaže Fidesz ima vrlo ozbiljan problem. Zato se pokušavaju uskladiti mirovine s realnom razinom plaća, zato 14. mirovina koja odgovara povećanju mirovina od sedam do osam posto."

To da od Orbanove politike imaju koristi i birači koji nisu za Fidesz je poluistina koja prikriva da se u sustavu mađarskog premijera lojalnost nagrađuje, a oporba ili drugačije mišljenje kažnjavaju – i financijski.

Snažna centralizacija

Jedna od poluga je činjenica da je nekadašnja snažna samouprava mađarskih općina i gradova od Orbanovog dolaska na vlast 2010. korak po korak srezana i promijenjena u korist jake centralizacije. Time vlada može vrlo detaljno odlučivati o dodjeli sredstava. Znanstvene analize pokazuju da općine pod kontrolom Fidesza ili bliske Orbanu dobivaju znatno više financijske pomoći, dok se oporbene općine i gradovi proizvoljnim mjerama doslovno „izgladnjuju".

Posebno drastičan primjer bio je slučaj gradića Göd, koji je 2020. dospio čak i u međunarodne medije. Tamo je Fidesz u listopadu 2019. izgubio na izborima. U proljeće 2020. vlada je, koristeći odredbe iz jednog pandemijskog izvanrednog zakona, oduzela dijelove industrijske zone u Gödu, čime je grad izgubio veliki dio svojih poreznih prihoda.

Budimpešta pred bankrotom

Trenutno ova politika puni naslovnice u mađarskoj prijestolnici Budimpešti. Tamo je od 2019. gradonačelnik lijevo-zeleni političar Gergely Karacsony. Od tada Orbanova vlada ne propušta nijednu priliku da financijski našteti gradu – dijelom kroz tzv. „solidarni doprinos“, kojim Budimpešta mora uplaćivati nerazmjerno velike iznose u državni proračun, dijelom kroz rezanja sredstava, dijelom time što država ne isplaćuje sredstva koja Budimpešti zakonski pripadaju. Mađarski premijer Orban pritom izgleda vodi pravi osobni osvetnički pohod protiv Budimpešte – barem tako djeluje kada ga čujete kako pogrdno govori o glavnom gradu i njegovom vodstvu.

U međuvremenu je Budimpešta, koja je proteklih godina bila prisiljena potrošiti sve svoje financijske rezerve, pred bankrotom. Pretprošli tjedan je gradonačelnik Gergely Karacsony osobno otišao do sjedišta Viktora Orbana kako bi mu predao pismo u kojem traži objašnjenje i pomoć. No Orban je na ulaz poslao samo tajnicu koja je preuzela dokument. Od tada – tišina. Početkom prošlog tjedna Karacsony je ponovo došao pred Orbanovo sjedište, ovoga puta s nekoliko stotina zaposlenih i pristaša – opet bez ikakvog rezultata.

Nejasno je dokle će ići politika blokade i bojkota mađarske vlade prema svom glavnom gradu. U drugim slučajevima izgleda da Orban smatra svrsishodnim da gradovima i općinama pomogne bez birokratskih prepreka. Tako je sredinom studenoga izdao uredbe kojima je ukupno 70 općina dobilo brzu financijsku pomoć za investicijske projekte. Portal 444 otkrio je da su to bila upravo ona mjesta i općine u kojima je oporbeni čelnik lider Peter Magyar nedavno imao predizborne skupove.

Kad Ingrid Kniep sa svojim sinom Philippom razgovara o novcu, to često izaziva frustraciju. Dvadesetdevetogodišnjak ima intelektualne poteškoće i radi u Braunschweigu u organizaciji Lebenshilfe („Životna pomoć“). Pet dana u tjednu dostavlja ručak u vrtiće i domove za starije osobe, no na kraju mjeseca za to dobije samo 345 eura. Ponekad, priča Ingrid Kniep, Philipp pita zašto on tako malo zarađuje, a ona tako mnogo. Tada joj je teško objasniti svom sinu da, unatoč poslu s punim radnim vremenom, mora živjeti od socijalne pomoći.

S obzirom na to da Philipp već tri godine ponovno živi kod svoje majke, a ne više u ustanovi za osobe s invaliditetom, uspijeva izaći na kraj s tim novcem. Ipak, kaže Ingrid Kniep, on bi želio imati više. Pri tome se s oko 1.100 eura mjesečno, koliko ima zahvaljujući plaći, socijalnoj pomoći i dječjem doplatku, gotovo može nazvati „dobro plaćenim“ – barem među ljudima koji rade u tzv. radionicama za osobe s invaliditetom.

Radionice su daleko od minimalne plaće

Prema podacima Savezne radne zajednice radionica za osobe s invaliditetom, 2024. je oko 300.000 osobaradilo u nekoj od tih radionica. Kod tri četvrtine je dijegnosticirana neka vrsta intelektualnog invaliditeta, kao kod Philippa Kniepa. Radionice se ne smatraju klasičnim radnim pogonima. Zbog toga nisu obvezne isplaćivati zakonski minimalnu satnicu od trenutačno 12,82 eura.

U stvarnosti mnogi ondje zaposleni zarađuju samo djelić toga, u prosjeku 232 eura mjesečno. Smatraju da to nije pravedno. U Hamburgu i Hannoveru prošle je godine nekoliko tisuća radnika iz takvih radionica prosvjedovalo tražeći bolje plaće. Ingrid Kniep također traži ili povećanje socijalne naknade za osobe s invaliditetom, kako bi od nje mogli dobro živjeti, ili uvođenje minimalne plaće i u radionice. Ovo potonje podržavaju i socijalna udruga i Lebenshilfe.

Poduzeća radije plaćaju kazne

Zapravo bi više od 700 radionica u Njemačkoj trebalo biti samo prijelazna stanica za zaposlene i pripremiti ih za radno mjesto na regularnom tržištu rada. No ulazak na to „pravo" tržište je, kako kaže Ingrid Kniep, težak. Jednom je njezin sin imao mogućnost obaviti praksu u jednoj tvrtki. Bila je oduševljena, sve dok nije saznala da bi praksa trebala trajati godinu dana i biti potpuno neplaćena. Nakon toga je ponudu odbila.

Ingrid Kniep kritizira to što mnoga poduzeća radije prihvate plaćanje kazne nego da zaposle osobu s invaliditetom. Poduzeća s više od 20 zaposlenih zakonski su obvezna popuniti najmanje pet posto svojih radnih mjesta osobama s teškim invaliditetom. U 2024. gotovo dvije trećine tvrtki kršilo je tu obvezu, pokazuje aktualni Inkluzijski barometar rada organizacije Aktion Mensch i instituta Handelsblatt Research.

Prema ovom izvješću, situacija na tržištu rada za osobe s invaliditetom se još i pogoršala se: samo je otprilike polovica onih koji su bili spremni raditi imala posao u 2024. Godišnja stopa nezaposlenosti među osobama s invaliditetom, s gotovo dvanaest posto, dvostruko je viša od opće stope nezaposlenosti.

Majka traži strpljenje i prilike

No kako se to može promijeniti? Prisiljavanje poduzeća da zapošljavaju osobe s invaliditetom Ingrid Kniep ne smatra pravim rješenjem. Po njezinu mišljenju, politika treba stvoriti poticaje i pružiti podršku onim tvrtkama koje daju priliku ljudima poput njezina sina. Svjesna je da će uvođenje u posao trajati dulje. Ipak je uvjerena da se uvijek isplati imati strpljenja s osobom s invaliditetom.

Smatra da ljudi s invaliditetom i bez invaliditeta mogu mnogo jedni od drugih naučiti, što vidi i u svakodnevnom životu sa svojim sinom. Nada se da će Philipp jednog dana pronaći posao u IT sektoru. Tehnički je nadaren, kaže, nedavno joj je pripremio novi mobitel za upotrebu.

Dok se to ne dogodi, Ingrid Kniep želi se boriti za to da njezin sin i mnoge druge osobe s invaliditetom budu primjereno plaćene.

Klara Jakubzik, NDR

U Njemačkoj je u posljednje tri godine instalirano više od milijun malih, priključnih solarnih uređaja. Novost je da sve više njih ima i baterije, pa se proizvedena struja može koristiti i kasnije. Paneli su veliki do dva četvorna metra, montaža je jednostavna, a uređaji rade pouzdano. Struja ide iz solarnog modula preko invertera i utičnice u kućnu mrežu.

Cijene panela i baterija širom svijeta naglo su pale. Zato danas balkonski sustavi s baterijom koštaju upola manje nego prije dvije godine. Manji modeli kreću od oko 200 eura, a veći sa četiri panela i baterijom mogu se naći za manje od 1.000 eura.

U Njemačkoj proizvode struju po cijeni od 7 do 15 centi po kilovat-satu – znatno jeftinije od struje iz mreže koja u prosjeku košta skoro 40 centi.

Prema podacima Visoke škole za tehniku i gospodarstvo u Berlinu (HTW), ulaganje se obično isplati za četiri do sedam godina. Poslije toga struja koju sami proizvedete je besplatna. Na internetskoj stranici HTW-a postoji jednostavan kalkulator koji pokazuje koja instalacija odgovara vašem stanu i koliko možete uštedjeti.

Solarni paneli mogu trajati preko 30 godina i proizvoditi struju. Za baterije se računa vijek od 10 do 15 godina, kaže Volker Quaschning, profesor za obnovljivu energiju na HTW-u. Sa četiri panela i baterijom u srednjoj Europi se može pokriti oko polovice potreba za strujom u dvočlanom domaćinstvu.

Više sunca – više struje

Iako ima mnogo sunčanih regija na svijetu u kojima bi balkonske solarne elektrane proizvodile više struje nego u Njemačkoj, „najviše priključnih solarnih uređaja i dalje se prodaje u Njemačkoj, i to s velikom razlikom u odnosu na ostatak svijeta", kaže David Breuer, direktor internetske prodavaonice Yuma iz Kölna.

Razloga za to ima više: niže cijene, bolja tehnologija i politička podrška. Od 2023. u Njemačkoj se na privatne solarne sustave ne obračunava PDV. U lipnju 2024. Europska unija je usvojila smjernice za priključne solarne uređaje. A od listopada 2024. stanari i vlasnici stanova u Njemačkoj mogu sami – bez birokracije i električara – postaviti solarne panele na balkon.

Dozvoljeni su uređaji snage do 2.000 watti. U većini zemalja EU-a uređaji mogu u kućnu mrežu direktno isporučivati do 800 watti struje. Ta granica štiti instalaciju od preopterećenja i čini korištenje sigurnim.

„Model smo razvili u Njemačkoj, a sada vidimo veliko zanimanje i u drugim zemljama. Nedavno je bila delegacija iz Tokija – žele uvesti priključne solarne uređaje i informirali su se o tehničkoj sigurnosti", kaže za DW Tomas Seltmann, stručnjak za ove uređaje iz Saveza solarnog gospodarstva. Zanimanje raste i u mnogim članicama EU-a, kao i u Brazilu i SAD-u.

Energetska tranzicija za svakoga

Njemačka želi postati klimatski neutralna do 2045. godine. Priključni solarni uređaji mogli bi do tada pokrivati oko dva posto potreba za strujom, procjenjuje profesorica Claudia Kemfert iz Njemačkog instituta za gospodarska istraživanja (DIW). Za sada najviše solarne energije dolazi s krovnih sustava, a zatim iz velikih solarnih parkova.

Za mnoge kupce balkonska solarna elektrana je tek početak. „To je ulaz u druge mjere, kao što su veći fotonaponski sustavi ili kupovina električnog automobila ili toplotne pumpe", kaže Christoph Kost iz Fraunhofer instituta za solarne energetske sustave (ISE).

„Priključni solarni uređaji omogućavaju ljudima da sami sudjeluju u energetskoj tranziciji, smanje troškove struje i postanu manje ovisni o oscilacijama cijena energije", kaže Kemfert za DW. Tako i ljudi u iznajmljenim stanovima dobivaju jednostavan pristup vlastitoj solarnoj energiji.

Prije kupovine: dobar savjet zlata vrijedi

„Prije kupovine sustava važno je dobro se informirati", kaže Tobias Otto iz njemačke udruge za poticanje solarne energije SFV, koji neovisno savjetuje potrošače.

Isplativost ovisi o više faktora: koliko panela stane na balkon, terasu ili krov? Kakav je položaj sunca? Pod kojim kutom treba postaviti panele?

Bitni su i cijena struje i potrošnja. Na temelju tih podataka može se izračunati koji sustav ima smisla. Kod sustava s tri do četiri panela često se isplati baterija s pametnim upravljanjem. Takva baterija mjeri potrošnju na brojilu ili utičnicama i daje točno onoliko struje koliko je trenutno potrebno. „Bez tih mjerača baterija se obično ne može pametno kontrolirati", naglašava Otto za DW.

Neki uređaji s baterijom imaju i rezervno napajanje za slučaj nestanka struje. Mnoge baterije mogu stajati i vani, ali onda kod ekstremnih temperatura malo struje troše i na vlastito grijanje ili hlađenje.

Važna je i kvaliteta proizvoda. Stručnjaci savjetuju izbjegavanje jeftinih proizvođača. „Tamo se nudi svašta", kaže Seltmann, koji je ranije radio u jednoj udruzi za zaštitu potrošača. „Zato preporučujemo kupovinu kod specijaliziranih prodavača", ističe Seltmann.

Finska, tradicionalno jedna od fiskalno najdiscipliniranijih članica Europske unije - dobila je upozorenje iz Bruxellesa. Europska komisija, izvršna ruka Unije, prošli je tjedan zadala Helsinkiju zadatak da pripremi plan za smanjenje budžetskog deficita, koji je prešao dozvoljenu granicu EU od 3% bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Komisija je priopćila da predviđa da će deficit Finske 2025. dostići 4,5% BDP-a, dok bi javni dug sljedeće godine mogao doći do 90% BDP-a — gotovo duplo više nego 2019.

Ova nordijska zemlja, čija godišnja ekonomija vrijedi 300 milijardi eura, sada je i formalno stavljena pod Proceduru prekomjernog deficita EU. To bi moglo dovesti do financijskih sankcija, uključujući visoke kazne, obustavu EU fondova i stroži nadzor Bruxellesa nad fiskalnom politikom.

Spor rast, visoka potrošnja pa rat u Ukrajini

Od globalne financijske krize 2008.–2009. Finska se muči očuvati fiskalnu disciplinu. Kolaps proizvođača mobilnih telefona Nokije — nekada glavnog motora rasta — ostavio je ekonomiju bez jasnog pokretača.

Taj problem je posljednjih godina dodatno povećan - visokim socijalnim izdavanjima, ogromnim povećanjem izdataka za obranu i ekonomskim šokom zbog prekida energetskih i trgovinskih veza s Rusijom poslije početka rata u Ukrajini. U godini prije nego što su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu - 2021. bilateralna trgovina Moskve i Helsinkija iznosila je 12,71 milijardu eura i činila 4,3% finske ekonomije. U prva tri kvartala ove 2025. godine trgovina je pala za skoro 93%.

Finska je postala članica NATO 4. travnja 2023. Ta zemlja, a od tada i NATO s Rusijom dijele kopnenu granicu dugu oko 1.300 km. Kolaps je dodatno pogoršan odlukom Finske da krajem 2023. zatvori tu granicu, pozivajući se na sigurnosne razloge i taktiku Moskve da instrumentalizira migracije. Time je preko noći zaustavljena prekogranična kupovina i turizam, pogađajući naročito pogranične regije Finske.

Prema podacima Banke Finske, više od 2.000 finskih tvrtki je izvozilo u Rusiju 2019. godine. Do kraja 2023. ostalo ih je oko 100.

Jarkko Kivisto, savjetnik u odjelu za prognoze Banke Finske, rekao je za DW da je teško precizno izmjeriti direktan utjecaj kolapsa trgovine s Rusijom na deficit. „Nemamo procjenu za ovaj efekt", rekao je Kivisto, dodajući da se utjecaj uglavnom osjeća „indirektno, kroz slabiju ekonomsku aktivnost i nižu dodatnu vrijednost, kao i kroz izgubljene porezne prihode od ruskog turizma".

Budžet za obranu naglo povećan zbog ruske agresije na Ukrajinu

Suočena s prijetnjama Kremlja, od kampanja dezinformiranja do kršenja zračnog prostora, Finska je naglo povećala izdatke za obranu s 5,1 milijarde eura u 2022. na preko 6,2 milijarde eura u 2024. što sada prelazi 2,3% BDP-a. Finska je obećala da će do 2029. približiti izdvajanja 3% BDP-a, čime me postala jednim od najvećih trošitelja za obranu u Europi.

Na pitanje da li bi posljedice rata u Ukrajini same po sebi gurnule deficit Finske preko dozvoljene granice i aktivirale Proceduru prekomjernog deficita, Lauri Holappa, izvršni direktor Finskog centra za novu ekonomsku analizu, rekao je za DW: „Možda. Moguće je."

„Bez invazije, moglo bi se raspravljati o tome da smo te resurse [troškove za obranu] mogli uložiti u produktivnije stvari", dodao je Holappa.

Kombinacija veće potrošnje za vojsku, kolapsa bilateralne trgovine i skoro potpunog gubitka ruskog turizma natjerala je finsku vladu da uzme dodatne kredite — u trenutku kada je javni dug već ubrzano rastao.

Prije rata, oko trećine energije Finska je uvozila iz Rusije, što je zemlju činilo posebno ranjivom kada su isporuke prekinute.

„Najveći efekt došao je od povećanih cijena energije, jer je Finska bila prilično zavisna od energetskih uvoza iz Rusije", rekla je za DW Heil Simola, viša ekonomistkinja u Institutu Banke Finske za ekonomije u razvoju (BOFIT).

Može i bez ruske nafte, ali duplo skuplje

Simola je istaknula da je Finska uspjela relativno brzo okrenuti se drugim izvorima energije — ali po znatno višim cijenama. To je povećalo troškove uvoza nafte za 109%, na više od 6 milijardi eura samo u 2022. prema podacima državne agencije Statistika Finske.

Međutim, ona je dodala da su se finski izvoznici uspjeli prilagoditi prekidu trgovine sa Rusijom, bez smanjenja proizvodnje ili gubitka radnih mjesta.

Moskva je, u međuvremenu, pokušala zloupotrijebiti debatu o deficitu Finske, šireći dezinformacije koje preuveličavaju ekonomske posljedice prekida trgovine s Rusijom i prikazuju Helsinki kao nestabilan, iako je problem deficita raste već godinama.

Za deficit Finske preko limita EU ključni su unutarnji problemi: starenje stanovništva povećalo je troškove za mirovine i zdravstvenu njegu, dok opsežna socijalna država — koja zapošljava skoro trećinu radne snage — čini fiskalnu konsolidaciju politički rizičnom.

Finsku čekaju godine štednje

Usprkos izazovima, finska vlada usvojila je jedan od najstrožih budžeta u EUza 2025., kombinirajući velike rezove potrošnje s povećanjem poreza.

Novi mehanizam tzv. „kočnice zaduživanja" obavezuje sve političke stranke na dugoročno smanjenje deficita. Ipak, pojedini političari upozoravaju da će i u sljedećem sazivu parlamenta biti potrebne dodatne mjere štednje i novo povećanje poreza.

„Samo ekonomski rast neće biti dovoljan da vrati fiskalnu ravnotežu", rekao je Kivisto iz Banke Finske za DW. „Grube procjene ukazuju na to da je potrebno prilagođavanje [povećanje poreza i rezanje javne potrošnje] od oko 3% BDP-a, odnosno 9 do 10 milijardi eura, u narednih 5 do 10 godina."

Ali s obzirom na to da 80% finskog BDP-a dolazi iz domaćih sektora — potrošnje domaćinstava, javnih službi, građevinarstva, maloprodaje i državnog sektora — ekonomisti upozoravaju da bi stroga fiskalna pravila mogla ugušiti upravo onaj rast koji je zemlji potreban.

„Oko trećina naše radne snage ovisi o državnom financiranju, a stalna fiskalna konsolidacija ih drži u strahu od smanjenja budžeta", rekao je Holappa za DW. „Ta neizvjesnost je snažno utjecala na povjerenje potrošača, sprječavajući oporavak domaće potrošnje usprkos rastu plata i nižim kamatnim stopama".

„Ako sada uvedemo strogu štednju uz stroga fiskalna pravila, postoji rizik da se nećemo uspjeti vratiti na put ekonomskog rasta." Ovo upozorenje ima posebnu težinu za zemlju koja je godinama rangirana kao najsretnija na svijetu.

U tijeku je postavljanje posljednjih barijera na božićnom sajmu u Bonnu. Betonski blokovi sada štite ulice koje vode prema glavnom trgu, gdje posjetitelji već uživaju u kuhanom vinu i srcolikim medenjacima.

Menadžerica sajma Kathrin Krumbach prolazi kroz gomilu ljudi, provjeravajući sve mjere sigurnosti za koje je odgovorna. Dok priča s ekipom DW-a, pokazuje na gumeni prag koji pokriva električne kablove koji su polegnuti na stazi.

„Možda se ni ne primijeti, ali to je isto dio sigurnosnog plana", kaže ona, dodajući da je prag ovdje kako bi se ispravila neravnina i da se nitko ne bi spotaknuo. Također, da bi osobe u invalidskim kolicima mogle „brzo izaći bez prepreka u hitnom slučaju".

Nakon nekoliko smrtonosnih napada na božićnim sajmovima u posljednjih nekoliko godina, gradske vlasti su bile prisiljene povećati sigurnosne mjere na preko 3.000 božićnih sajmova u Njemačkoj.

Prema trgovačkom udruženju DSBEV, koje zastupa interese oko 5.600 uglavnom obiteljskih tvrtki za zabavu u Njemačkoj, ovi sajmovi privuku oko 170 milijuna posjetitelja svake godine i ostvaruju godišnji prihod od "nekoliko stotina milijuna eura”.

Sigurnosni plan Kathrin Krumbach za božićni sajam u Bonnu je debeo „nekoliko desetaka stranica", kaže ona, i napravljen je imajući na umu „sve moguće scenarije".

Osim betonskih blokova za zaustavljanje kamiona koji bi se eventualno mogli zaletjeti među posjetitelje, manje vidljive mjere uključuju i obuku osoblja za hitne slučajeve, koordinaciju s lokalnim vatrogascima i pripreme za druge opasne situacije poput nestanka struje.

Više sigurnosti je 'dobro za posao'

Till je prodavač aromatičnih svijeća i dekoracija na božićnom sajmu u Bonnu. On smatra da su povećane sigurnosne mjere zapravo dobre za njegov posao.

„Ako se ljudi ovdje osjećaju sigurno, više će ih dolaziti – i nitko se ne mora brinuti", rekao je za DW okrećući ručno rađeni ukras na štandu kako bi bolje uhvatio svijetlo. „Povratne informacije kupaca su pozitivne, mislim da ćemo puno prodati."

Swathi, posjetiteljica sajma koja dolazi iz Indije, po prvi put ima iskustvo njemačkog božićnog sajma. Ona stoji blizu Tillovog štanda i otkriva da večeras planira potrošiti oko 25 eura na sajmu. To je otprilike prosječan iznos koji posjetitelji takvih sajmova dnevno potroše. Hrana, pokloni i kuhano vino su na njenoj listi želja.

Šetajući kroz redove štandova s treperećim lampicama i zvukove zvončića, misli o tome kako joj je lijepo ovdje, ali dodaje: „Nadala sam se vidjeti više policije…ipak, sigurna sam da su se pripremili."

Tko će platiti dodatan trošak?

Na sajmu u Bonnu je prisutnost policije jasno vidljiva. Osim toga, grad je angažirao i privatnu sigurnosnu tvrtku te postavio nadzorne kamere kako bi se posjetitelji osjećali sigurno – mjere koje su koštale.

Ukupan iznos troškova za sigurnost na božićnom sajmu u Bonnu nije javno dostupan. Bremen, grad u sjevernoj Njemačkoj, objavio je da su na sigurnosne mjere za božićni sajam potrošili tri milijuna eura, uključujući i velike troškove za zaštitne stupiće i barijere za vozila.

Albert Ritter, predsjednik lobističke grupe DSBEV, kaže da bi neke općinske vlasti „radije naplatile organizatorima" sigurnosne mjere. „Ali troškovi se ne mogu prebaciti na male prodavače na sajmu", rekao je za DW, zahtijevajući da „javna sigurnost mora ostati javno financirana".

Ritter je također htio ublažiti strahove da će se božićni sajmovi otkazati zbog povećanih sigurnosnih troškova. Nagađanja o tome su nedavno postala viralna na internetu u Njemačkoj.

„Dok su se neki sajmovi smanjili u veličini kako bi se prilagodili sigurnosnim mjerama, nije bilo dojava o zatvaranju", rekao je DW-ov istraživački reporter.

„Nažalost", kaže Ritter, mnoge stvari se „krivo koriste za političke svrhe na društvenim mrežama".

Sustav zbrinjavanja otpada u Hrvatskoj karakteriziran je ponajprije činjenicom da taj sektor konstantno i posvuda generira incidentne situacije. Niz lokalnih slučajeva pritom iz godine u godinu pokazuje da problem nije u lošoj provedbi zadanih propisa, nego u dizajnu ukupnog sustava.

Tako je privođenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića prošli tjedan otkrilo konkretne detalje mračne političke pozadine jedne kriminalne afere s otpadom u Lici. S druge strane tu su opetovani protestni skupovi građana Siska zbog dovoženja troske na obradu u taj grad, i to nakon vještačenja koja su navodno pokazala da taj otpad iz metalurške industrije, koji se rabi u građevinarstvu, otpušta višak štetnih tvari, a potencijalno i radijacije. Svejedno, državni Fond za zaštitu okoliša još uvijek izbjegava objaviti rezultate službene analize.

Kao treći primjer nameće se Kaštijun, županijski Centar za gospodarenje otpadom u Istri koji je smješten na kilometar od Pule te izaziva stalne oštre kritike. Za njega je teško reći proizvodi li više smrada ili financijskih gubitaka uslijed neuspješnog poslovanja.

Gospić: Očajnički čekajući sanaciju

U slučaju županijskih centara, međutim, ta neuspješnost znači zdravstveno i okolišno pogrešan i štetan tretman opasnih materija umjesto visokog postotka reciklaže i drugih vidova suvremene obrade. No takav bi sustav podrazumijevao brigu za većinu otpada što bliže mjestu njegova nastanka, ne tek nekoliko općina dalje. Ovako pak na njemu dobro zarađuju razni posrednici, mutni operateri kojima općepoznato na ruku idu mnoge vlasti. To je idealan ambijent za razvoj notornog kriminala s otpadom. Upravo to zadesilo je Gospić uz koji je prije tri godine ilegalno zakopana pogolema masa medicinskog i plastičnog otpada uvezenog iz Italije i Slovenije.

Naknadno će se pokazati da je to omogućio (i) glavni državni inspektor, pored naležnog ministarstva i uprave Ličko-senjske županije koji su izdali potrebne dozvole jednom poduzetničkom bračnom paru. Kad se otkrilo što su napravili s desecima tisuća prostornih metara tog otpada – ne samo u Gospiću, nego i Varažinu te Benkovcu - početkom ove godine su lišeni slobode. Gospićani i dalje očajnički iščekuju sanaciju koja se više puta odgađala, iako bi privođenje Andrije Mikulića trebalo jače usmjeriti pažnju šire javnosti na njihov udes.

„Analize postoje“, rekli su nam u Građanskoj inicijativi „Gospić je naš dom“ koja se najintenzivnije zauzela oko tog slučaja, „ali se koriste isključivo za pripremu sanacije vidljivog dijela otpada.“

Inicijativa stoga nastavlja formalno tražiti objavu svih analiza i koristiti sve institucionalne alate koji joj stoje na raspolaganju, uz daljnje informiranje građana. No sam pogled na već dobrano slegnute gomile zemlje kojima je zatrpan najveći dio otpada, uz redove punih vreća što su jednostavno ostavljene uz silos bivšeg Poljoprivredno-prehrambenog kombinata Velebit, nipošto ne ulijeva optimizam.

Rizici krškog terena

Organizirani građani dobili su potvrdu od Fonda za zaštitu okoliša da će se sanacija provoditi u dvije faze. „Najopasniji dio, zakopani infektivni medicinski otpad, ostaje za neku buduću drugu fazu, za koju trenutno ne postoje ni plan, ni rokovi, ni osigurana financijska sredstva“, kažu građanski aktivisti iz Gospića, dodajući i kako baš taj sloj predstavlja najveću prijetnju za zdravlje i okoliš. A osim službenih istražnih saznanja o organiziranom ilegalnom uvozu otpada, ističu nalaze Državnog inspektorata za dio neobrađenog medicinskog otpada.

„Dio tog otpada ne zadovoljava uvjete ni za odlaganje na odlagalištu neopasnog otpada. Riječ je o materijalu koji može sadržavati patogene mikroorganizme, tjelesne tekućine, kontaminirane materijale, kirurške ostatke, laboratorijske uzorke i druge biološke tvari koje mogu uzrokovati infekcije i ozbiljna oboljenja“, prenose naši sugovornici. Opisuju nam kako ih brine to što zakopavanje takvog materijala - posebno na krškom, propusnom terenu, kakav je u Gospiću i oko njega - stvara visok rizik od prodora patogenih i kemijskih tvari u podzemne vode, tlo i šire okolišne sustave.

Sad još i - litij

Ne manje od toga, zabrinuti su zbog informacije da navedeni državni fond nema sve te informacije koje potvrđuje inspektorat. „Ako ih fond nema, a inspektorat ih potvrđuje, tko onda uopće poznaje stvarno stanje na terenu? I, još važnije, kako se može garantirati da će sanacija biti provedena u skladu sa strukom i propisima, posebno kada je riječ o najopasnijem dijelu lokacije“, upućuju svoje pitanje iz GI „Gospić je naš dom“. Povrh svega, sami su proveli geodetska mjerenja manjeg dijela količine otpada na lokaciji silosa i već tu došli do procjene od oko 46 tisuća kubika.

Javnosti su to približili kroz sliku kolone od otprilike 1300 kamionskih tegljača. Na pitanje o dojmu kako je Lika, uz još neke krajeve Hrvatske, pojačano na udaru prakse takvog „zbrinjavanja“ otpadnih materijala, odgovaraju da „nažalost, takav dojam nije bez osnove“. Citiraju nam riječi jedne građanke na javnoj tribini nedavno održanoj u Gospiću, a koja je naglasila kako se deprivirane regije s malo stanovnika, slabijom infrastrukturom i ograničenim administrativnim kapacitetima, često percipiraju kao pogodna mjesta za projekte koje druge sredine ne žele.

U takvim sredinama, jasno, lakše je računati na to da neće biti dovoljnog otpora, da je tamo manje medijske pažnje i da će se stvari odvijati u tišini. „Upravo protiv toga se borimo. Naš stav je vrlo jednostavan - Lika ne smije biti prostor na kojem se testira koliko sustav može zanemariti vlastita pravila“, poručuju iz Gospića. No sljedeće iskušenje, čak i prije negoli saniraju postojeće žarište kontaminacije, svega kilometar i pol od centra grada, uskoro bi mogla biti već odobrena gradnja tvornice za preradu litija, također nedaleko odatle. Tvar čiju obradu u svojoj blizini ne želi praktično nitko na svijetu, dovozit će se iz Južne Koreje.

Nagrada za pogoršanje

Dušica Radojčić iz stranke Možemo, predsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša, rekla je o tome za DW kako je već ranije upozoravala da je općenito neobično to što Hrvatska uvozi otpad, a ne zna ni što bi sa svojim. „I to iz Italije“, nastavila je, „zemlje poznate po organiziranim kriminalnim skupinama koje ilegalno izvoze i odlažu otpad u zemljama u kojima je nadzor loš. Poput Hrvatske.“

Ona svjedoči da se pored toga i rad Državnog inspektorata drastično pogoršao kad je na njegovo čelo bio došao Mikulić, ali država ga je 2024. godine za takve rezultate – nagradila ponovnim izborom. „Njegovo uhićenje još je jedan dokaz da je vladina politika borbe s korupcijom samo deklarativna i da je njihova priča o neovisnosti institucija prozirni izgovor za manjak političke volje za stvarni obračun s korupcijom u vlastitim redovima“, zaključila je Radojčić.

Ona dodaje kako bi sistemski problem nedostatka pogona za recikliranje otpada morala riješiti baš država, značajnim povećanjem sufinanciranja gradnje tih kapaciteta. Hrvatska samo za ovu godinu mora Europskoj uniji platiti kaznu od čak 35 milijuna eura za prevelike količine nereciklirane plastike. Nema sumnje, te bi svakogodišnje ogromne iznose bilo korisnije usmjeriti u bolju obradu otpada.

Dok Europska unija i trgovinski blok Mercosur, kojeg čine Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj, nastavljaju pregovore, SAD dobivaju veći utjecaj s novim sporazumima u regiji.

Ako brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva (80) uspije u svom planu, ništa neće stati na put potpisivanju sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i Mercosura 20. prosinca u Rio de Janeiru. To bi označilo uspješan završetak više od dva desetljeća pregovora i bio bi „najveći dogovor“ u svjetskoj trgovini, kako je Lula izjavio na marginama summita G20 u Južnoj Africi.

Vrijeme je za Europu

No EU je često do sada bila uvjerena da je postigla svoj cilj, a i ovaj put bi mogla biti vrlo blizu: Francuska i Mađarska najglasnije traže promjene. Ove zemlje se plaše za svoje poljoprivredne industrije.

Dakle, dok željeni sporazum europske industrije i dalje visi o koncu, Amerikanci idu naprijed. Posljednjih tjedana najavljeni su i ispregovarani sporazumi i dogovori s brojnim latinoameričkim zemljama poput Argentine, Gvatemale, Salvadora i Ekvadora. Njihova je namjena pokrenuti preokret u trgovinskim bilancama i, prije svega, oduprijeti se Kini.

Jačanje američke prisutnosti

„Na geopolitičkoj razini, ovi sporazumi jačaju američku prisutnost u kontekstu sve veće konkurencije s Kinom u područjima infrastrukture, tehnologije i kritičnih minerala“, kaže politolog Vladimir Rouvinski sa Sveučilišta ICESI u Caliju (Kolumbija) u intervjuu za Deutsche Welle.

Sveukupno, sporazumi bi pomogli učvrstiti regiju u novim ekonomskim prioritetima hemisfere i bolje je pozicionirati kada su u pitanju globalna strateška preusmjeravanja.

U trostranoj borbi za naklonost Latinske Amerike između Kine, SAD-a i Europe, Peking je trenutačno u prednosti. To se vidi na primjeru Argentine: Kina je uspjela postati najvažniji trgovinski partner Argentine, potisnuvši Brazil. S izvozom vrijednim 1,166 milijardi američkih dolara (povećanje od 241,4 posto u odnosu na prethodnu godinu) i uvozom u ukupnom iznosu od 1,862 milijarde američkih dolara (povećanje od 33,7 posto), Kina je u listopadu dodatno učvrstila svoju vodeću poziciju.

SAD je, s druge strane, u istom razdoblju pao na četvrto mjesto, a pretekli su ga i Brazil i Europska unija. To također objašnjava interes Washingtona za trgovinski sporazum s Argentinom.

Nasuprot tome, Latinska Amerika uspjela je povećati svoj izvoz u Kinu i svoje prihode za sedam posto. To je prvenstveno posljedica porasta prodaje mesa i soje te viših cijena minerala poput bakra, prema izvješću koje je prije nekoliko dana objavila Ekonomska komisija za Latinsku Ameriku i Karibe (ECLAC).

Također se navodi: „Općenito, SAD ima niže carine za latinoameričke i karipske zemlje nego za nekoliko najvažnijih trgovinskih partnera ove zemlje, posebno iz Azije.“ Ova situacija otvara mogućnosti za preusmjeravanje trgovine u korist izvoza iz regije u sektorima poput odjeće, medicinske opreme i poljoprivredne industrije.

SAD traži partnerstva

SAD sada aktivno traži partnere kako bi poboljšao svoj položaj u regiji, koristeći poznatu taktiku, kaže Diana Luna: „U Latinskoj Americi vidimo klasični pristup ‘mrkve i batine’ američke trgovinske politike. Zemlje koje pružaju usluge u područjima migracija i sigurnosti – poput Gvatemale, Salvadora i Ekvadora – ili istomišljenice poput Argentine dobivaju primjetan povlašteni tretman“, kaže Diana Luna iz Zaklade Friedrich Naumann u intervjuu za Deutsche Welle.

Argentina kao buduće tržište

Sporazumi bi učvrstili te zemlje kao strateške partnere SAD-a i poslali jasan signal u svjetlu rastuće prisutnosti Kine. „U Argentini, sporazumi označavaju prvu konkretnu akciju nakon financijske obveze Trumpove administracije. Oni potiču ulaganja, posebno u farmaceutskom sektoru, i šalju snažan signal tržištima: isplati se ulagati u Argentinu – važan signal za predsjednike poput Mileija, koji se oslanjaju na strana ulaganja kako bi potaknuli gospodarstvo“, kaže Luna.

Argentina je posebno zanimljiv slučaj: zemlja se suočava sa složenim izazovima jer bi novi američki trgovinski okvir moglo biti teško uskladiti s pravilima Mercosura. „Argentina riskira da mora birati između američkog partnerstva i članstva u Mercosuru – s potencijalno ozbiljnim posljedicama za Brazil i svu trgovinu unutar bloka", kaže Luna.

„Neposredan učinak sporazuma između Argentine i SAD-a je potencijalni gubitak tržišnog udjela za brazilske proizvode, jer jeftinija američka roba sada može ući u susjednu zemlju", rekla je za časopis Valor Marcela Franzoni, stručnjakinja za međunarodne odnose na Sveučilištu Ibmec.

Stručnjakinja Luna kaže da je kontinuirano odugovlačenje Europljana dijelom i njihova vlastita krivnja. Oni stalno iznose brojne posebne zahtjeve u pregovorima o slobodnoj trgovini. Nasuprot tome, bilateralni sporazumi sa SAD-om postaju atraktivni zbog brzih, opipljivih rezultata.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...