Vecernji list

Godinu dana nakon stupanja na dužnost demokršćansko-socijaldemokratske vlade Friedricha Merza velika većina građana nezadovoljna je njezinim radom. No u ovim ispitivanjima pretežu pitanja vezana uz unutarnjopolitički plan, vanjska politika tu ne igra pretjeranu ulogu.

Usprkos tomu ova, kao i prošla vlada socijaldemokrata Olafa Scholza se, prije svega zbog ruske agresije na Ukrajinu, suočava s brojnim izazovima. Tomu treba pridodati i trajne krize na Bliskom istoku koje, posebice ova zadnja, iranska, pojačano pogađaju i Europu pa tako i njezino najveće gospodarstvo, Njemačku.

Ukidanje funkcije posebnog povjerenika - loš signal

U moru tih egzistencijalnih izazova, javnost malo zanima odnos Berlina prema zemljama zapadnog Balkana. Promatračima odnosa Berlina prema regiji jugoistočne Europe odmah je nakon stupanja nove vlade na dužnost palo u oči da ona ukida, tijekom prethodne vlade uvedenu, funkciju posebnog povjerenika njemačke vlade za zapadni Balkan. Tu ulogu je obnašao političar stranke Zeleni Manuel Sarrazin i tijekom njegovih aktivnosti regija se nalazila među prioritetima njemačke vanjske politike, o čemu svjedoče i mnogi sporazumi potpisani u tom razdoblju u sklopu Berlinskog procesa.

Nova vlada je ukinula ovu funkciju uz objašnjenje da se radi o mjerama štednje koje se provode u svim ministarstvima pa tako i u ministarstvu vanjskih poslova. No ova funkcija se ionako ne bi uklapala u novi koncept kreiranja vanjske politike koji se nakon mnogo godina našao u rukama jedne stranke. Vanjska politika je sada zajednički projekt kancelarskog ureda i ministarstva vanjskih poslova na čije čelo je došao Merzov prisni suradnik i stranački kolega iz Kršćansko-demokratske unije (CDU) Johann Wadephul.

Politika kontinuiteta

Iako je na početku ukidanjem funkcije specijalnog povjerenika nova vlada izazvala skepsu kada je u pitanju kontinuitet politike prema zapadnom Balkanu, turneja novog ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula po regiji je pokušala razbiti te bojazni. Peter Beyer, zastupnik vladajućeg CDU-a i član vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, smatra da je vlada Friedricha Merza i dalje zadržala zapadni Balkan u središtu svojih vanjskopolitičkih prioriteta.

„Savezna vlada je u prvoj godini mandata Friedricha Merza nastavila politiku prema zapadnom Balkanu iz prethodnih godina te je važnim posjetom ministra vanjskih poslova svim šest državama zapadnog Balkana jasno istaknula strateški značaj regije. Upravo u svjetlu geopolitičkih napetosti, posebice zbog ruskog utjecaja, zapadni Balkan je u fokusu njemačke vanjske politike više nego ikad i uživa visoku prioritetnost", rekao je Beyer na upit DW-a.

On međutim inzistira na tome da se ne radi samo o kontinuitetu politike prethodne vlade, nego o nastavljanju politike demokršćanske kancelarke Angele Merkel koja je utemeljila Berlinski proces.

Berlin bez vodeće uloge

Njegov kolega iz Socijaldemokratske stranke Njemačke (SDP) Adis Ahmetović smatra da svojom podrškom zemljama regije na putu ka Europskoj uniji Njemačka mora stvoriti uvjete za potpunu integraciju u euroatlantski sustav vrijednosti.

„Ostaje jasna opredijeljenost po kojoj šest država zapadnog Balkana vidimo kao sastavni dio EU-a. Iz tog razloga posebno podupiremo Crnu Goru i Albaniju kao tzv. predvodnice u ovom procesu. No, istini za volju, integracija tih zemalja u EU mora se ubrzati s obzirom na geopolitičke izazove. Europa mora u vremenima rastućeg globalnog protekcionizma i nacionalizma dokazati kako ima snage nadići samu sebe i proširiti EU. Za to se zalaže ova savezna vlada", kaže Ahmetović u razgovoru za DW.

No analitičari su skeptičniji kada bacaju pogled na učinak Merzove vlade u procesu integracije regije u EU. Marina Vulović iz zaklade Znanost i politika iz Berlina govori o „trezvenom kursu".

„Njemačka se doduše jasno opredijelila za europsku perspektivu regije, no najčešće djeluje na vanjske poticaje, primjerice inicijative Europske komisije ili geopolitički kontekst, umjesto da sama preuzme vodeću ulogu. Dok je ministar vanjskih poslova svojom trodnevnom turnejom po šest zemalja pokazao veći angažman na zapadnom Balkanu, kancelar u svojim izjavama ostaje oprezniji", smatra Vulović.

AfD – zapadni Balkan je važan za Njemačku i Europu

Relativno pozitivno mišljenje o prvih 12 mjeseci politike vlade Friedricha Merza prema zapadnom Balkanu dolazi iz redova oporbene desničarske Alternative za Njemačku (AfD) koja u pravilu zastupa stavove dijametralno suprotne od vladajuće koalicije.

„Po mome mišljenju, bilanca savezne vlade pod Friedrichom Merzom prema državama zapadnog Balkana nakon godinu dana je mješovita. S jedne strane, valja ustvrditi kako regija politički nije potpuno ispala iz vidokruga. Diplomatske inicijative su nastavljene, odvijali su se razgovori u okviru Berlinskog procesa te su zabilježeni pojedinačni napreci u pojedinim koracima integracije prema Europskoj uniji. Upravo s obzirom na stabilnost u jugoistočnoj Europi, zapadni Balkan ostaje sigurnosno-politički relevantan prostor za Njemačku i Europu", kaže na upit DW-a Sascha Lensing, zastupnik AfD-a i član u Njemačko-južnoeuropskoj parlamentarnoj grupi.

No i on zaključuje kako bi Njemačka morala preuzeti vodeću ulogu a ne samo reagirati na krize ili inicijative iz Bruxellesa. „Kada je u pitanju zapadni Balkan, Njemačkoj nedostaje jasna strateška linija", smatra zastupnik najbrojnijeg oporbenog zastupničkog kluba u Bundestagu.

Nedostatak jasne podrške reformskim snagama

Boris Mijatović, izvjestitelj oporbene stranke Zeleni za zapadni Balkan, uglavnom gleda negativno na dosadašnje učinke vlade. Pritom bi, kako kaže za DW, upravo zemljama poput Crne Gore, ali i Albanije i Sjeverne Makedonije hitno bila potrebna politička potpora njemačke vlade pri provedbi nužnih reformi.

Mijatović, koji se često nalazi u regiji, smatra da njemačka vlada ne pokazuje dovoljni stupanj oštrine prema sve jačim silama koje zemlje regije vuku unatrag.

„Premalo pozornosti u vanjskoj politici koalicije posvećuje se činjenici da u Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini, autoritarni političari potiču antidemokratska i time protueuropska stajališta. Prosvjede u Srbiji savezna vlada dosad jednako malo javno primjećuje kao i iznimno krhku političku situaciju u entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Ovdje je potreban politički pritisak iz Njemačke kako te dvije zemlje ne bi dalje klizile niz padinu", zaključuje Mijatović.

Nikola Xaviereff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) također smatra da se Merzova vlada u prvih godinu dana nije potrudila dati nove impulse, „ni bilateralno, niti u procesu proširenja" kako kaže za DW. Jedina je iznimka „simbolična podrška" najizglednijoj novoj članici Crnoj Gori.

„Njemačka politika nominalno svrstava zapadni Balkan u svoja četiri ili pet prioriteta ali nije pokazala na koji način se to prevodi u politiku na terenu: nema poruka prema Srbiji, nema nekog vodstva u nastojanjima da se ubrza i redefinira model EU proširenja, nema nove rekalibracije prema regiji u kojoj SAD mijenja normativni pristup prema gospodarstvu i na kraju, u nekom obliku, odstupa se od promocije liberalnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo", zaključuje Xaviereff.

U Mađarskoj od 1990. nijedan premijer ne može zaobići nepisanu obvezu da se proglasi odgovornim za Mađare u inozemstvu. Iza toga stoji "trauma Trianona" koja i danas živi u zemlji: Mađarska je nakon Prvog svjetskog rata mirovnim ugovorom u Trianonu (1920.) izgubila više od 70 posto svog teritorija u korist susjednih zemalja.

Time su se milijuni Mađara iznenada našli u drugim zemljama, gdje su često bili tretirani kao građani drugog reda. Za vrijeme komunističke diktature koja je vladala Mađarskom od 1945. do 1989., govoriti o sunarodnjacima u susjednim zemljama bila je tabu-tema.

Prvi postkomunistički mađarski premijer, konzervativac Jozsef Antall, izazvao je pozornost 1990. kada je pri preuzimanju dužnosti rekao da želi biti "u duhu" premijer svih 15 milijuna Mađara.

Pri tome je od pet milijuna Mađara u inozemstvu diljem svijeta prije svega mislio na tadašnjih još tri i pol milijuna u Rumunjskoj, Srbiji, Slovačkoj i Ukrajini. Od tada je mađarska manjina trajna unutarnjopolitička tema, iako im broj pada – danas u susjednim zemljama živi samo još oko dva milijuna Mađara.

Nijedan drugi mađarski predsjednik vlade nije toliko prisvojio "izvandomovinske Mađare", kako se u mađarskom jeziku nazivaju, kao Viktor Orban. To posebno vrijedi za današnjih 1,1 milijun Mađara u rumunjskoj Transilvaniji, daleko najveće mađarske manjine u Europi. Njihovu interesnu organizaciju, Demokratski savez Mađara u Rumunjskoj (RMDSZ), Orban je već prije godina pretvorio u privjesak svoje stranke Fidesz.

Kraj "etničke autokracije"

Sociolog Tamas Kiss, rodom iz transilvanijskog Kluža, stoga govori o "etničkoj autokraciji". Sličnu ovisnost o Orbanu i Fidezu nalazimo i kod Saveza vojvođanskih Mađara (VMSZ) u Srbiji, te u nešto manjoj mjeri kod mađarskih stranaka u Slovačkoj i Ukrajini.

No sada je jasno: za sve Orbanu vjerne političare u četiri zemlje promjenom vlasti u Budimpešti također je nastupila prekretnica. Budući predsjednik vlade Peter Magyar zahtijevao je od njih da ubuduće ostanu politički neutralni. Osim toga, želi reformirati korumpirani sustav financijske potpore za mađarske manjine.

Prekretnica za manjinske političare

Pritom se ne radi o sporednom političkom pitanju, već o opće europskoj stvari. Stranke Mađara u Rumunjskoj i Srbiji imaju dijelom znatan utjecaj na vladinu politiku u svojim zemljama, posebno u Rumunjskoj. Obje stranke članice su Europske pučke stranke (EPP), koju je Orbanov Fidesz napustio 2021. Obje su također članice Federalističke unije europskih nacionalnosti (FUEN), najvećeg manjinskog krovnog saveza u Europi, čiji je predsjednik RMDSZ-ov političar. Iz FUEN-a je 2013. potekla inicijativa "Minority SafePack" za bolju zaštitu manjina u Europi, koju je Orbanova vlada iskoristila za svoju politiku protiv EU-a.

I financijska potpora Orbanove države institucionalnoj mreži manjina razvila se u prekogranični problem. Prema konzervativnim procjenama iznosila je u proteklih 16 godina više od tri milijarde eura, pri čemu je najveći dio novca otišao u Rumunjsku. Provjerljivi brojevi nisu dostupni, budući da se potpora Mađarima u inozemstvu odvija putem potpuno netransparentnog sustava zaklada i tvrtki.

Radilo se o biračima

No masovno prisvajanje dijasporskih Mađara od strane Orbana ima za cilj jedno: birače. Mnogi pripadnici mađarske manjine imaju mađarsko državljanstvo i kao takvi od 2014. imaju pravo glasa na mađarskim parlamentarnim izborima. Posebno su važni Mađari u Rumunjskoj kao najbrojnija dijaspora. Oni obično glasaju u ogromnoj većini za Fidesz.

Kako bi mađarsku manjinu ideološki vezao za svoju stranku, Orban je uspostavio duboko revizionistički povijesni narativ. Prema njemu, Mađari su ona nacija koja je u 20. stoljeću kao nijedna druga u Europi bila razdvojena i koja zbog toga pati do danas. Ali, kako je glasio Orbanov narativ, ipak ostaje jedinstvena i to preko granica, s Orbanom kao vođom.

Najbolji odnosi s nacionalistima

Taj diskurs nije sprječavao budimpeštanskog autokrata da njeguje izvrsne odnose s nacionalističkim političarima drugih naroda poput srpskog predsjednika Aleksandra Vučića ili slovačkog premijera Roberta Fica. Prošle godine je čak, povodom predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, svojim sunarodnjacima dao preporuku za glasanje za krajnjeg desničara Georgea Simiona, koji je nekad suorganizirao protumađarske ispade na vojnom groblju u Transilvaniji.

I financijska potpora Orbanove države institucionalnoj mreži manjina razvila se u prekogranični problem. U susjednim zemljama, a posebno u Rumunjskoj, mađarska država financirala je manjinske institucije, mađarske crkve, obrazovanje na mađarskom jeziku, te čak izgradila sustav etničkog poticanja gospodarstva kojim su se podupirali poduzetnici mađarskog podrijetla.

"Orban je kupio politiku rumunjskih Mađara, a i veliki dio manjine", kaže Peter Eckstein-Kovacs za DW. On je odvjetnik, istaknuti liberalni političar mađarske manjine u Rumunjskoj i bivši ministar za manjine. "Najveći dio vodstva RMDSZ-a na taj je način u potpunosti postao glasnogovornik Fidesza."

Magyar zahtijeva neutralnost

Budući mađarski predsjednik vlade Peter Magyar već se susreo s političkim predstavnicima mađarske manjine u Rumunjskoj, Srbiji i Slovačkoj, Hunorom Kelemenom, Balintom Pasztorom i Laszlom Gubikom, te ih pozvao da ubuduće ostanu stranačko-politički neutralni. Doista su posebice Kelemen (Rumunjska) i Pasztor (Srbija) osobnim nastupima intervenirali u mađarsku predizbornu kampanju 2026. sugerirajući da su samo Orban i Fidesz sposobni zastupati interese Mađara u manjinama.

Peter Magyar želi podupirati mađarsku manjinu. Već je izjavio da njegova vlada ne želi okrnjiti već stečena prava. Najavio je, međutim, i retroaktivnu provjeru zakonitosti svih plaćanja manjinama od 2010. te reorganizaciju sustava financijske potpore na nov i transparentan način.

Peter Eckstein-Kovacs se nada da će promjena u Mađarskoj donijeti i poticaje za mađarsku manjinu: "Moramo se vratiti onoj izvornoj ideji manjinskih interesnih organizacija koja je podrazumijevala da sve neekstremističke struje imaju mjesto jedna pored druge unutar jedne organizacije", kaže liberalni odvjetnik i političar. Od nove mađarske vlade Eckstein-Kovacs očekuje radikalan preokret u manjinskoj politici: "Postoje vrlo loši povijesni presedani, sjetimo se samo Njemačke, u kojima je matična zemlja u nemirnim vremenima koristila svoje manjine s one strane granica. Bilo bi važno stvoriti pretpostavke kako Mađarska ne bi mogla još jednom učiniti sa svojim manjinama ono što im je činila za vrijeme Orbana."

„Vjerujem da je ovo povijesni korak za Armeniju – ovaj korak prema Europi. Donijet će mnogo pozitivnih stvari", kaže Varduhi Gasaprijan, mlada Armenka, sjedeći na suncu na Trgu republike u centru Erevana.

Ovih dana u prijestolnici je izuzetno živo. Gotovo 40 europskih šefova država i vlada, kao i predstavnici najvažnijih institucija Europske unije, doputovali su u Armeniju.

Europska politička zajednica (EPZ), forum nastao kao odgovor na rat u Ukrajini, prvi put se sastaje na Južnom Kavkazu. Već dan kasnije uslijedio je i prvi samit Europske unije i Armenije. Snažan signal upućen Zapadu – u presudnom trenutku duge armenske povijesti. I ujedno poruka stanovništvu: EU misli ozbiljno, tijesna suradnja se nastavlja.

Povijesno mjesto, geopolitičko raskršće

Tako to vidi i Varduhi Gasaprijan, koja živi od turizma: „Iako su Armenci vrlo snažan narod, u aktualnoj političkoj situaciji svakako nam je potrebna podrška – s europske strane, s ruske strane ili od svih velikih sila."

Armenija se nalazi na geopolitičkom raskršću između Europe, Rusije, Bliskog istoka i središnje Azije – bez izlaza na more. Zbog tog položaja je stoljećima bila izložena stranoj vlasti, sukobima i geopolitičkim pritiscima.

Danas je Armenija i dalje snažno obilježena sovjetskim naslijeđem. Ovdje, na Trgu republike, okruženom monumentalnim zgradama od ružičastog kamena, kuca srce prijestolnice. Mala, planinska zemlja s tri milijuna stanovnika, smještena između Europe i Azije, dom je jedne od najstarijih kršćanskih kultura na svijetu.

U Predsjedničkoj palači priređen je doček za vrh Europske unije: plavo nebo, crveni tepih, himne Europe i Armenije.

„Prekretnica u produbljivanju naših odnosa", rekao je predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa. On je istaknuo da bi se jačanjem veza mogle otvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje na području prometa, energetike i digitalizacije.

Balansiranje između Istoka i Zapada

Europski kurs za Armeniju predstavlja balansiranje, kaže u razgovoru za Deutsche Welle Jakob Wöllenstein iz Zaklade Konrad Adenauer. On precizira da premijer Nikol Pašinjan vodi zemlju prema Zapadu - vrlo oprezno i korak po korak.

„Armenija ne želi prenagliti i prekinuti odnose s Rusijom – to sebi jednostavno ne može priuštiti", kaže Wöllenstein. I dodaje da su gospodarske i sigurnosne veze s Moskvom i dalje veoma jake te da Armenija istovremeno nastoji održati dobre odnose sa susjedima – ali pritom jasno slijedi zapadnu orijentaciju.

„Glavna poruka je da Armenija uspješno diversificira svoju vanjsku politiku", kaže za DW Benjamin Pogosjan iz armenskog APRI instituta za primijenjenu politiku. Zemlja nastoji steći nove partnere i nove prijatelje i proširiti krug država s kojima ima odlične odnose – prije svega s EU-om, naglašava Pogosjan. On kao dio strategije premijera Pašanjana navodi normalizaciju odnosa sa susjedima Azerbajdžanom i Turskom.

Raste pritisak iz Rusije

I na unutarnjem planu veliki europski skupovi imaju veliki značaj, jer se parlamentarni izbori održavaju 7. lipnja. To je i poruka armenskim biračima da upravo vlada premijera Pašinjana ima podršku Bruxellesa – i da bi bilo dobro kada bi on dobio novi mandat.

Dok se Armenija priprema za završnicu predizborne kampanje, bilježi se porast kibernetičkih napada i kampanja dezinformiranja – prije svega iz Rusije. Europa šalje stručnjake, a europska partnerska misija pomaže zemlji da se suprotstavi tim prijetnjama.

Tigran Grigorjan iz Regionalnog centra za demokraciju i sigurnost upozorava: „U posljednje vrijeme sve je više znakova da je Rusija spremna protiv Armenije primijeniti tvrđa sredstva. Prošlog mjeseca čuli smo brojne prijetnje iz Rusije. S ruske strane se tematizira i cilj ulaska u Europsku uniju."

Raspoloženje u javnosti se znatno promijenilo. Istraživanja pokazuju izraženo proeuropsko raspoloženje i sve manju podršku Rusiji.

Članstvo u EU-u i dalje dalek cilj

Ipak, jasno je da je članstvo u Europskoj uniji još vrlo daleko. Armenija do sada nije podnijela zahtjev za članstvo, a pristupni proces mogao bi trajati desetljećima. Unatoč tome, zemlja želi ići tim putem.

„Za nas je to dodatni poticaj da našim demokratskim reformama damo novi zamah", kaže premijer Nikol Pašinjan. Bez obzira na ishod procesa, Armenija želi dostići standarde EU-a.

Laura sjedi sa suprugom Arsenom na zidinama manastira Hor Virap – centralnog mjesta armenskog kršćanstva. Ovdje se ne osjeća veliki zamah koji vlada u prijestolnici. I Laura i njezin suprug podržavaju europski kurs.

„Za mene, za cijeli armenski narod, to izgleda kao dobra stvar – nove šanse, nove mogućnosti", kaže Laura Hajrapetjan. Njen suprug Arsen dodaje: „Želimo i dobre odnose s ruskim narodom, kako bi iz toga proizašlo nešto dobro. Stotinu godina smo živjeli jedni pored drugih. Volio bih da sa svim narodima svijeta živimo u dobrim odnosima."

Dubai je godinama gradio imidž oaze stabilnosti u nestabilnoj regiji Bliskog istoka. Drugi najbogatiji emirat Ujedinjenih Arapskih Emirata pozicionirao se kao sigurno financijsko središte u kojem su visokopozicionirani pojedinci mogli ulagati kapital, voditi poslove i dugoročno planirati s osjećajem sigurnosti.

No taj brižljivo građeni imidž poljuljan je ratom s Iranom. Iranski raketni i napadi dronovima na ciljeve u Zaljevu prouzročili su snažan ekonomski šok – burze u Dubaiju i susjednom Abu Dhabiju u kratkom su razdoblju izgubile oko 120 milijardi dolara vrijednosti. Istodobno je turizam potonuo: popunjenost hotela pala je na oko 20 posto, u odnosu na uobičajenih 70 do 80 posto, dok je zračni promet iz i prema Zračnoj luci Dubai smanjen za gotovo dvije trećine, prema podacima londonske analitičke kuće Capital Economics.

Iako su se zračni promet, turizam i poslovni dolasci počeli oporavljati nakon (privremenog) primirja, novi iranski napad dronom na naftni kompleks Fujairah bio je podsjetnik da produljivanje sukoba između Washingtona i Teherana predstavlja sve veću prijetnju reputaciji Dubaija kao globalnog poslovnog središta.

Status sigurnog utočišta pod upitnikom

Dio imućnih pojedinaca koji su Dubai prihvatili kao „igralište" bogatih i slavnih sada preispituje je li emirat doista sigurno utočište kakvim se predstavljao. Mnogi su dio imovine već preusmjerili u druga dva vodeća financijska centra – Singapur i Švicarsku.

Savjetnici za upravljanje imovinom u obje zemlje izvještavaju o naglom porastu upita klijenata sa sjedištem u Dubaiju, dok švicarski privatni bankari očekuju priljev desetaka milijardi dolara iz Zaljeva. Ipak, ti centri nisu nužno konkurenti, objašnjava Ryan Lin, odvjetnik i direktor singapurske odvjetničke kuće Bayfront Law.

„Švicarska više privlači europske i globalne klijente, dok Singapur ponajprije služi azijskom kapitalu", rekao je Lin za DW.

Singapur je već ranije razvio model koji je Dubai kasnije slijedio – sofisticirani ekosustav za tzv. obiteljske urede, privatne strukture za upravljanje ulaganjima, porezima i nasljedstvom. Ta su rješenja osobito privlačna obiteljima iz Kine, Indije i Indonezije.

Švicarska se, s druge strane, oslanja na dugu tradiciju privatnog bankarstva i reputaciju političke neutralnosti. Prema Tillu Christianu Budelmannu, glavnom investicijskom direktoru švicarske privatne banke Bergos, odluka o preusmjeravanju imovine često se svodi na „izbor između rasta i očuvanja“.

„Singapur je odličan za profitiranje od azijskog rasta, ali Švicarska ostaje vodeće svjetsko sidro za očuvanje kapitala“, ocijenio je Budelmann, dodavši da alpska zemlja nudi „razinu udaljenosti od geopolitičkih žarišta koju Singapur ne može uvijek jamčiti“.

Hlađenje tržišta nekretnina

Osim trenutačnog pada, sukob prijeti i dugoročnoj privlačnosti Dubaija za iseljenike i poduzeća. Kozmopolitski način života bio je ključan za procvat tržišta nekretnina – cijene luksuznih vila gotovo su se udvostručile između razdoblja pandemije koronavirusa i kraja 2024. godine.

Sada raste zabrinutost. Ukupna vrijednost stambenih transakcija u ožujku pala je gotovo 20 posto u odnosu na prethodni mjesec, na oko 10,1 milijardu dolara, objavio je Bloomberg. Prognoze Citi Researcha i konzultantske kuće Knight Frank upućuju na moguću korekciju cijena od 7 do 15 posto.

Unatoč iranskim napadima, većina najbogatijih pojedinaca ipak ne napušta Dubai u potpunosti, već se odlučuje na diverzifikaciju. Budelmann to opisuje kao „stratešku hibridnost“: klijenti zadržavaju operativne poslove i dio životnog stila u UAE-u, ali dugoročnu imovinu premještaju u Singapur ili Švicarsku, često uz uspostavu druge "baze”.

Gospodarski zamah na čekanju

Oko petine Linovih klijenata sa sjedištem u Dubaiju planira ostati, smatrajući nestabilnost privremenom dok traju napori za ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Za mnoge druge, prisutnost u nekoj drugoj zemlji postaje svojevrsna (i nužna) polica osiguranja.

Prije izbijanja rata, dubajsko je gospodarstvo bilježilo snažan rast – u prvih devet mjeseci 2025. zabilježen je rast BDP-a od oko 4,7 posto. Prošle se godine u Dubai preselilo rekordnih 9.800 milijunaša, koji su sa sobom donijeli procijenjenih 63 milijarde dolara novog bogatstva, prema podacima konzultantske kuće Henley & Partners.

Emirat nudi nultu stopu poreza na dohodak, nema poreza na kapitalnu dobit ni nasljedstvo, dok porez na dobit iznosi svega 9 posto za profite iznad 100 tisuća dolara. Tvrtke u slobodnim zonama na kvalificirani prihod uopće ne plaćaju porez.

Popularan s razlogom

Od skromnog pustinjskog naselja Dubai je u posljednjih 50 godina pomicao granice inovacija i inženjerstva. Analitičari smatraju da bi se, ako primirje potraje i povjerenje se brzo vrati, grad mogao naglo oporaviti. Upozoravaju da ne treba prerano otpisati dom najviše zgrade na svijetu, Burj Khalife, i niza drugih projekata koji su postali globalni simboli.

Vladar Dubaija, šeik Mohammed bin Rashid Al Maktoum, još je prije rata pokrenuo planove za pretvaranje novog dubajskog aerodroma u najveće svjetsko zrakoplovno čvorište te za udvostručenje gospodarskog volumena do 2033. godine. Među najavljenim megaprojektima su i 93 kilometra dugačka klimatski kontrolirana pješačka staza „The Loop“, najveći umjetni sustav koraljnih grebena na svijetu s više od milijardu koralja te futurističko odmaralište Artificial Moon.

Iako mnogi bogati ulagači danas ulažu s oprezom, potpuni odlazak iz Dubaija za mnoge bi značio odricanje od uzbudljivog, kozmopolitskog života usred pustinje.

Adolf Hitler nije imao ni plavu kosu niti je bio osobito visok - baš kao i mnogi drugi Nijemci. Nacistički ideal "arijevca" nordijskog podrijetla bio je više iznimka nego pravilo. Podrijetlo je stoga bilo ključno: od 1935. nadalje svi građani Trećeg Reicha morali su dokazati, pomoću "arijevske potvrde", da u njihovim venama ne teče židovska ili "ciganska" krv, prateći svoje podrijetlo najmanje tri generacije unatrag.

Državni službenici, liječnici i odvjetnici u tadašnjoj Njemačkoj morali su ovaj dokaz dostaviti već dvije godine ranije. Često je bilo potrebno dugotrajno istraživanje prije nego što su građani mogli predati svoje rezultate uredu za genealoška istraživanja na provjeru.

Nacionalsocijalisti su proglasili njemački narod "superiornom rasom gospodara", dok su Židovi smatrani "inferiornom" rasom čiji su pripadnici najprije sustavno izopćavani, a zatim i ubijani. U propagandnim filmovima se tvrdilo da Židovi žele uništiti svjetski poredak i oteti moć i vodstvo "rasi gospodara". U karikaturama, posebno u novinama koje su poticale mržnju "Der Stürmer", Židovi su groteskno prikazivani s velikim, kukastim nosovima i pohlepnim izrazima lica.

Međutim, postojali su i narodi kojima su nacisti pripisivali "arijevske" karakteristike, a najznačajniji su bili nordijski i skandinavski narodi. Ako bi naišli na plavokosu, plavooku djecu u Latviji, Poljskoj ili bilo kojoj drugoj okupiranoj zemlji, nisu imali problema s oduzimanjem te djece od majki i germanizacijom u takozvanim "Lebensborn" domovima. Bila je to ideja zapovjednika SS-a Heinricha Himmlera, koji je želio potaknuti širenje "rasno vrijedne" populacije.

Riječ "arijevski" također je bila osnova za "arijanizaciju" - konfiskaciju i prijenos židovskih poduzeća i židovske imovine nežidovima.

Tko su bili pravi Arijevci?

Arheološki nalazi pokazuju da izraz arijevac postoji više od dva milenija. Oko 500. godine prije Krista perzijski vladar Darije I. dao je uklesati grobnicu u stijeni u današnjem Naqsh-e Rostamu u Iranu. Natpis glasi: "Ja sam Darije, veliki kralj... Perzijanac, sin Perzijanca, Arijevca, arijskog podrijetla." Riječ se također pojavljuje u svetim tekstovima u Indiji, napisanim na sanskrtu.

Izvorno je "arya" - što znači "plemenit" ili "častan" - bio naziv koji su koristili narodi u Indiji i Iranu. Oni potječu od nomada koji su doselili s područja današnje Ukrajine, Kazahstana i južne Rusije. Znanstvenici su kasnije klasificirali Arijevce kao pripadnike zajedničke indoeuropske jezične obitelji kada su prepoznali sličnosti između većine europskih jezika, kao i sanskrta i perzijskog (farsija).

Rasističko interpretiranje pojma

Pojam "arijevac" prvi je put rasistički korišten sredinom 19. stoljeća. U svom opsežnom djelu "Esej o nejednakosti rasa" (napisanom između 1853. i 1855.) francuski pisac i diplomat Joseph Arthur de Gobineau podijelio je čovječanstvo na bijelu, žutu i crnu rasu. Njegov zaključak: izvorna bijela arijevska rasa bila je superiorna nad ostalima, odlikovala se "neizmjerno superiornom inteligencijom" i predodređena je za vladanje. Istovremeno je kritizirao miješanje rasa, jer to, kako je pojasnio, ugrožava kvalitetu izvorne arijevske rase i čovječanstva u cjelini.

Gobineauova teorija isprva nije naišla na velik interes njegovih suvremenika, ali desetljećima nakon objavljivanja, dobivala je na popularnosti. Mnogi znanstvenici i akademici koristili su ju kao temelj za vlastite rasprave o toj temi. Jedan od njih bio je Houston Stewart Chamberlain (budući zet Richarda Wagnera). Britanac je 1899. objavio knjigu "Temelji devetnaestog stoljeća" u kojoj je Gobineauove rasne teorije podigao na novu razinu.

Chamberlain je veličao njemačku "germansku" rasu. Međutim, potpuno svjestan da se nisu svi Nijemci uklapali u Gobineauov fizički arijevski ideal, pozivao se na vrijednosti za koje je vjerovao da su određene krvlju: poštenje, odanost i marljivost bile su, po njegovom, uobičajene karakteristike Nijemaca. Židovsku rasu, koju je smatrao manjkavom u kreativnosti i idealizmu te isključivo materijalističkom, smatrao je prijetnjom "germanskim arijevcima".

Iako je Chamberlain priznao da neki Židovi posjeduju određeni plemeniti osjećaj, istovremeno je naglašavao njihovu "nesposobnost i inferiornost" u odnosu na "arijevsku rasu".

Chamberlainov rad su Nijemci dobro prihvatili; među njegovim štovateljima bio je i car Wilhelm II., koji ga je više puta pozivao na dvor.

Braća po duhu: Chamberlain i Hitler

Godine 1917. Chamberlain se pridružio desničarskoj, nacionalističkoj i antisemitskoj Njemačkoj domovinskoj stranci. 30. rujna 1923. Hitler ga je posjetio i očito je ostavio snažan dojam na njega. Nekoliko dana nakon tog sastanka Chamberlain je napisao budućem "Führeru": "To što Njemačka, u svom času potrebe, rađa Hitlera, svjedoči o njegovoj vitalnosti." Hitler je, pak, smatrao Chamberlaina jednim od "evangelista" svog svjetonazora. U svojoj knjizi "Mein Kampf" on se više puta poziva na Chamberlaina i, poput njega, veliča superiornost "arijevske rase".

Davno je dokazano da, s biološkog i znanstvenog stajališta, ne postoje ljudske rase. Nacisti su zloupotrijebili izraz "arijevski" kako bi opravdali svoju nehumanu ideologiju. Rasisti širom svijeta i danas ga koriste.

Daje li kancelar Friedrich Merz trenutno opsežne intervjue različitim medijima zato što se bliži prva godišnjica njegova izbora – ili zato što je koalicija CDU-a, CSU-a i SPD-a koju vodi u krizi? Jedno vjerojatno ide uz drugo.

U Kršćanskoj demokratskoj uniji (CDU), jednako kao u i sestrinskoj Kršćanskoj socijalnoj uniji iz Bavarske (CSU), postoji „sve veće nezadovoljstvo“ kompromisima koje sklapa takozvana velika koalicija demokršćana i socijaldemokrata, rekao je Merz u nedjelju u jednoj televizijskoj emisiji na prvom programu njemačkog javnog servisa. To se odražava i na njegovu osobnu popularnost među građanima - prema anketama ona je na vrlo niskoj razini.

No s krizom je počeo i sam Merzov mandat. Dana 6. svibnja 2026. izbor Friedricha Merza u Bundestagu postao je presedan. Po prvi put u povijesti Savezne Republike Njemačke kancelarski kandidat u prvom krugu glasanja nije dobio potrebnu većinu. Deseti njemački kancelar prvi je kojem je bio potreban drugi krug glasanja.

To također pokazuje da velika koalicija i nije tako velika te da ima tek tijesnu većinu u parlamentu.

Bez obećane „jeseni reformi“ u jesen 2025.

U ljeto nakon izbora Merz je najavio da će jesen 2025. biti „jesen reformi“. Planirane su bile promjene u ključnim elementima njemačke socijalne države – mirovinskom sustavu, zdravstvu, socijalnoj skrbi te birokraciji. No u mjesecima koji su uslijedili ništa od toga nije konkretno provedeno.

Brzo je donesena tek odluka o jedinstvenom „posebnom fondu za infrastrukturu i klimatsku neutralnost“ u iznosu od 500 milijardi eura, koji bi se trebao iskoristiti do 2045. godine. Sredstva su namijenjena, primjerice, proširenju željezničke mreže i rješavanju zaostatka u izgradnji i obnovi mostova, jer njemačka infrastruktura propada.

Umjesto toga, suradnja dvaju ključnih ministara – ministra financija Larsa Klingbeila (ujedno potkancelara i čelnika Socijaldemokratske stranke, SPD-a) i ministrice gospodarstva Katherine Reiche (CDU) – često se pretvarala u sukob.

Inicijative ministrice gospodarstva bile su usmjerene na poništavanje niza mjera bivše „semafor-koalicije“ (2021.–2024.), koja je kombinirala ekonomsku politiku i zaštitu klime. To se odnosilo i na sve glasnije zahtjeve iz stranaka Unije za povratkom civilnoj upotrebi nuklearne energije, koju je bivša vlada pod vodstvom Angele Merkel ukinula 2011. nakon katastrofe u Fukushimi.

U intervjuima koje Merz daje posljednjih dana stječe se dojam da kancelar većinu kompromisa u koaliciji vidi kao nepovoljne za CDU/CSU. Govori o „koaliciji s većim i manjim partnerom“. Ona zahtijeva „kompromise“, a kompromisi „nisu jednosmjerna ulica“. No to nikada nije zvučalo kao kritika vlastitog političkog tabora.

Zdravstveni sustav treba ozdraviti

Tek nekoliko dana prije prve godišnjice koalicija je predstavila prvi veliki paket – koncept reforme zdravstvenog sustava. No time još ništa nije konačno odlučeno. Slijede mjeseci rasprava u Bundestagu, tijekom kojih su izmjene uvijek moguće.

Dopisnica DW-a iz Berlina Michaela Küfner pratila je brojna putovanja i javne nastupe Merza tijekom prve godine mandata. Ona na to razdoblje ne gleda samo negativno. Prema njezinu mišljenju, Merzova prva godina „nije učinila Njemačku stabilnijom, ali ju je učinila usmjerenijom na sadržaj“.

„Kao što je Merz morao upoznati granice kompromisa s koalicijskim partnerima i vlastitom strankom, tako se u Njemačkoj učvrstila spoznaja da bez strukturnih reformi više ne ide dalje. To je samo po sebi društveni napredak“, smatra Küfner.

Teško vanjskopolitičko okružje

U isto vrijeme, upravo bi jedinstvena koalicija bila nužna s obzirom na vanjskopolitičke izazove. Sve se češće upozorava na mogući raspad Europske unije, kraj NATO-a i transatlantskog savezništva. Tome dodatno pridonosi često nepredvidiv politički stil američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Putovanja kancelara ili ministra vanjskih poslova sada su često usmjerena na strateške interese, bilo u Europi ili drugim dijelovima svijeta. Prvu godinu Merzova mandata uvelike je zasjenilo djelovanje Trumpa. Još u studenom 2020. političar CDU-a izjavio je: „Trump i ja – mi ćemo se već snaći.“ To danas djeluje kao davna prošlost.

Tri puta je Merz tijekom prve godine boravio u Bijeloj kući. Donedavno se činilo da je jedan od rijetkih europskih čelnika koji imaju dobar odnos s Trumpom i mogu otvoreno razgovarati s njim. No njegova javna i oštra kritika Trumpova postupanja u ratu s Iranom to mijenja. Merz je prije nekoliko dana u razgovoru s učenicima jedne gimnazije u svom rodnom kraju Sauerlandu izjavio da „Amerikanci očito nemaju strategiju“ u tom sukobu te da je Islamska Republika Iran „ponizila“ SAD u pregovorima.

Trump je reagirao na svoj način. Najavio je povlačenje 5.000 američkih vojnika iz Njemačke i kritizirao kancelara na svojoj društvenoj mreži Truth Social. Poručio je da Merz nema pojma o čemu govori i da bi se trebao baviti svojom „razorenom zemljom“. Također je dodatno povećao carine na uvoz iz Europe, što će zasigurno pogoditi ionako oslabljenu njemačku automobilsku industriju.

Za kancelara je to novi teret. Rado ističe da redovito telefonski razgovara s Trumpom. Još prije nekoliko mjeseci uputio mu je poziv u Pfalz, rodni kraj njegovih predaka. S obzirom na nove napetosti, Merz je situaciju opisao kao „tešku“ i izrazio nadu „da ćemo iz toga izaći“. Jedno od njegovih temeljnih uvjerenja jest da je „transatlantski odnos za sve nas od velike vrijednosti“.

I kada je riječ o Europi Merz snažno zagovara optimizam, iako je situacija neizvjesna. Naglašava važnost „očuvanja jedinstva Europe“ te često putuje u članice EU-a „iz dubokog uvjerenja da tu Uniju sada moramo zaista održati na okupu“.

Sve ima svoju političku cijenu

Dopisnica Küfner upozorava na moguće posljedice Merzove kritike američkog predsjednika, jer se tu, kako kaže, vidi određeni obrazac. Zbog izravnih kritika na račun Trumpa Merz „često plaća visoku političku cijenu za svoje verbalne pogreške“.

Ostaje otvoreno pitanje „može li ovaj kancelar, sa svojim izvanrednim talentom za političke autogolove, svoje općepriznato razumijevanje ekonomije pretvoriti u konkretno političko djelovanje“. Jedno je za Küfner sigurno: „S obzirom na globalnu situaciju, Njemačka i Europa najmanje si mogu priuštiti još jedan neuspjeh njemačke vlade.“

„Europa ovih dana gubi globalni politički i gospodarski značaj. Jesu li toga svjesne elite i javnost u Europi?" To pitanje iz publike postavlja student prava tijekom političke TV-emisije koju je prošle godine emitirala medijska kuća Shanghai Media Group (SMG).

Pitanje je značajno. Ono odražava percepciju kineske javnosti o stvarnosti u Europi: gospodarstvo koje stagnira, ovisnoj vanjskoj politici i nedostatku obrambenih kapaciteta. Čak i 81 godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata europske sile se i dalje moraju pokoravati Washingtonu, smatra se u Kini. I da, unatoč intenzivnim naporima, Europljani do sada nisu bili u stanju, koristeći vlastite resurse, okončati rat na svom pragu, rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine.

Gosti u studiju nisu bili iznenađeni zapažanjima studenta. „To je ozbiljno pitanje“, istaknuo je Zhang Weiwei, dekan Kineskog instituta na prestižnom šangajskom sveučilištu Fudan. U Europi je, kaže, sve povezano sa SAD-om. „Europljani i dalje vjeruju da je mandat Donalda Trumpa samo prolazno razdoblje i ne mogu ili neće priznati što se zaista događa.“ Ali sve je više ljudi koji su se pomirili sa činjenicama, rekao je Zhang u televizijskoj emisiji.

Uloga Europe u multipolarnom svijetu

Drugi gost emisije bio je Vuk Jeremić, bivši predsjednik Opće skupštine UN-a, a sada profesor na elitnom francuskom sveučilištu Sciences Po. Kaže da puno razgovora s francuskim intelektualcima. „Tamo nedostaje spoznaja da se stvari u svijetu zapravo vrlo brzo mijenjaju", kaže Jeremić.

Peking budući svijet zamišlja kao multipolarni poredak. To je odgovor Kine na eskalaciju rivalstva sa SAD-om koji je, nakon oba svjetska rata, dominirao praktički na svim područjima. Sada će Kina igrati ključnu ulogu u oblikovanju budućnosti – i to ne sama, već zajedno s Rusijom i drugim istomišljenicima. Zanimljivo je pritom da Kina u svojoj viziji budućnosti i Europu vidi kao neovisni pol.

Logika koja stoji iza toga prilično je jednostavna. S Velikom Britanijom i Francuskom Europa ima dva glasa s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Jedinstveno europsko tržište izuzetno je atraktivno za kinesko izvozno orijentirano gospodarstvo. To je postalo posebno očigledno zbog trgovinskog rata sa SAD-om. Pritom se tvrtke u Europi i Kini mogu vrlo dobro dopunjavati, smatraju komunistički čelnici u Pekingu.

Europa i dalje ima mnogo toga tehnološki za ponuditi. Kina, s druge strane, ima proizvodne kapacitete za sve i to po konkurentnoj cijeni. Gospodarska razmjena je na visokoj razini. Peking to vidi kao priliku za pridobivanje Europe kao saveznika – pod uvjetom da djeluje neovisno o SAD-u u vanjskoj i gospodarskoj politici i da se uspostavi politička volja za takav odnos.

Globalizacija stagnira od 1990-ih

Od kraja Hladnog rata 1990-ih globalizacija je u statičnom stanju, ocjenjuje Ding Chun, profesor na sveučilištu Fudan i predsjednik Šangajskog instituta za europske studije. Sa svojom dominacijom u Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci SAD je, kaže, promovirao gospodarske programe u Latinskoj Americi i Europi, učvršćujući svoju hegemoniju. To je poznato kao „Vašingtonski konsenzus".

„Ali vremena su se promijenila", ukazao je Ding na forumu u Šangaju sredinom travnja. „Mnoge stvari više ne funkcioniraju kao nekada, pa ni u Europi. Mlađa generacija u Europi umorna je od političkog establišmenta. Društvene mreže čine ishode izbora nepredvidljivima."

Sada Kina dovodi u pitanje „Vašingtonski konsenzus" i koristi Ujedinjene narode kao zamjenu za svoje ciljeve. Prošle srijede (29.4.) je Annalena Baerbock posjetila Peking. Predsjednica Opće skupštine UN-a je izjavila da „Kina, kao osnivač Ujedinjenih naroda i stalna članica Vijeća sigurnosti, igra važnu i vodeću ulogu u podržavanju multilateralizma, zaštiti međunarodnog prava i promociji tri stupa mira, razvoja i ljudskih prava", navodi se u priopćenju za medije kineskog Ministarstva vanjskih poslova. A 2023. godine, kada je bila njemačka ministrica vanjskih poslova, Baerbock je kineskog predsjednika Xija Jinpinga nazivala „diktatorom".

Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi iskoristio je taj njezin posjet Pekingu kao priliku za naglašavanje važnosti reforme institucija UN-a i uspostavljanje UN-a kao multipolarne svjetske vlade. „Kina sa zadovoljstvom podržava vaš daljnji mandat", rekao je Wang.

Krize su sve češće

Prvi korak je podizanje svijesti u Europi da je veza između SAD-a i Europe postala krhka. Nakon Drugog svjetskog rata taj savez je nastao zbog egzistencijalne prijetnje koju je predstavljao sovjetski komunizam, podsjeća Jeremić. I on je ranije bio ministar vanjskih poslova – i to Srbije, zemlje koja o članstvu u EU-u pregovara s Bruxellesom od 2015. godine.

Štoviše, nakon pada Berlinskog zida Europa je uživala u desetljećima ogromnog prosperiteta, nastavio je Jeremić. Ona je služila kao model cijelom svijetu, pokazujući kako prevladati sukobe i povijesne podjele, kako rasti zajedno i kako raditi na zajedničkom prosperitetu i zajedničkoj budućnosti. „U međuvremenu je dosta toga pošlo po zlu. Krize su se počele akumulirati."

Nakon globalne financijske krize 2007./2008. uslijedila je migracijska kriza u Europi 2015. godine. „Zatim je došao Brexit 2020. i prvi mandat Donalda Trumpa od 2017. do 2021. godine. To je dovelo do zahlađenja odnosa, a zatim i do konfrontacije između Europe i Rusije. Trenutna situacija se teško može opisati kao optimalna“, ukazuje Jeremić.

„Oslobađanje od ovisnosti o SAD-u neće biti lako"

„Europska unija i dalje je nastavila pratiti SAD, a počela je i primjenjivati ideologiju NATO-a – 'da Rusiju drži vani, Njemačku dolje, a Ameriku unutra'", kaže politolog Zhang.

Ali čak i u budućnosti će „razdvajanje“, odnosno smanjenje ovisnosti o SAD-u, ići vrlo teško, uvjeren je politolog. On ističe da je, s gospodarskog gledišta, bila velika greška Europe to što je propustila tzv. „Industriju 4.0". I pojašnjava: nema trajne konkurentske prednosti ako ne postoji nijedna europska opcija među 20 najboljih visokotehnoloških tvrtki. U Europi se koriste samo američke internetske platforme, a američke tvrtke su zadužene za europske „Big Data", kaže Zhang i dodaje da se u Europi obično ne vjeruje kineskim tvrtkama u tom segmentu.

„Prije mnogo godina Kina je mislila da može naučiti od njemačke ’Industrije 4.0' kako usavršiti vlastitu industriju. Danas o tome više nitko ne priča“, kaže Zhang. Pojam „Industrija 4.0“ kojim se opisuje digitalna i umrežena industrijska proizvodnja skovan je inače na sajmu u Hannoveru 2011. godine.

Kineski prijedlozi za Bruxelles danas su sljedeći: postanite neovisan pragmatičan partner. Europa je naučila lekciju iz poniznosti. „To ima veze s ponižavajućim odnosom Donalda Trumpa prema Europi od početka njegovog drugog mandata u siječnju. Europa trenutno procjenjuje svoju situaciju i shvaća da su neki od njenih glavnih prioriteta jednostavno nedostižni bez gospodarske i tehnološke suradnje s Kinom."

„Dekodiranje Kine" je serija tekstova DW-a koja iz njemačke i europske perspektive kritički analizira kineske stavove i argumente o aktualnim međunarodnim pitanjima.

Sve je počelo s puknućem cijevi. Vodoinstalateri su probili zid podruma kuće u ulici Kuracyjna u poljskom Wałbrzychu i naišli na dotad nepoznatu prostoriju. U njoj se nalazilo nekoliko desetaka sanduka, košara i vreća s predmetima koje su ondje sakrili nekadašnji njemački stanovnici – u vrijeme kada se Wałbrzych još zvao Waldenburg, a današnja ulica Kuracyjna nosila naziv „Am Bradeschacht“. Skrovište je ostalo neotkriveno oko 77 godina – od kraja Drugog svjetskog rata do slučajnog otkrića u studenome 2022.

Otkriće je izazvalo veliko zanimanje. Gradska uprava tada je na konferenciji za novinare predstavila oko 2.000 pronađenih predmeta. Na dugim stolovima bili su izloženi porculanski servisi – kao da su upravo izvađeni iz ormara. Uz njih nakit, osobni predmeti, fotografije i pisma – stvari svakodnevice, zamrznute u vremenu. Ubrzo se počelo govoriti o „blagu iz Wałbrzycha“.

„Oni koji su ovdje bili prije nas"

Prema poljskom zakonu, pronađeni predmeti prešli su u vlasništvo države. Ipak, ne bi trebali završiti u skladištu, nego postati dio stalnog postava muzeja Tygiel („Talionica“). Gradski muzej trenutačno je još u izgradnji, a otvorenje je planirano za studeni 2026.

Muzej bi prije svega trebao prikazati poslijeratnu povijest grada i njegovih stanovnika. Kao „Waldenburg“ ovaj je grad u Šleskoj isprva bio dio Njemačkog Reicha. Nakon završetka Drugog svjetskog rata pobjedničke sile dogovorile su novo iscrtavanje granica. Sovjetski Savez anektirao je dio istočne Poljske, dok su Šleska i druga njemačka područja istočno od linije Odra–Nisa pripala Poljskoj.

Od „Waldenburga“ nastao je „Wałbrzych“. Umjesto protjeranih Nijemaca u grad su se doselili poljski prognanici iz bivših istočnih područja Poljske, doseljenici iz Velikopoljske, rudari iz Francuske, Židovi, a kasnije i Grci. Istodobno su u Wałbrzychu i dalje živjele tisuće Nijemaca. Bili su prijeko potrebni u rudnicima i tvornicama pa im je djelomično čak bio zabranjen odlazak. Tek 1950-ih mnogi su napustili grad.

„Ne možemo govoriti o današnjem Wałbrzychu, a da ne uzmemo u obzir one koji su ovdje živjeli prije“, kaže Wioletta Wrona Gaj, glavna koordinatorica muzeja Tygiel i ravnateljica Muzeja industrije i tehnike u Wałbrzychu. Ne radi se o isticanju njemačke prošlosti, nego o prikazu materijalne i kulturne baštine. „Ovo nije bio prazan prostor, nije bilo polje na kojem je sve nastalo od nule“, rekla je za DW.

Povijesni kontekst Drugog svjetskog rata, kao i posljedični bijeg i protjerivanje, trebali bi imati središnje mjesto u muzeju. „Ne želimo ovu povijest potisnuti, nego je ispričati iz ljudske perspektive“, kaže Marek Arcimowicz, fotograf i arhitekt koji je osmislio novi muzej.

U potrazi za tragovima

Nalaz iz ulice Kuracyjna trebao bi biti važna okosnica izložbe. No kada su točno i pod kojim okolnostima predmeti sakriveni? Je li to bilo još tijekom rata, kada se približavala Crvena armija – ili tek neposredno prije protjerivanja Nijemaca iz Šleske nakon rata? I tko su bili njihovi vlasnici?

Za sada kustosi raspolažu tek fragmentarnim informacijama i pretpostavkama. Čini se da je riječ o imućnijim obiteljima – na to upućuju nakit, porculan i osobni predmeti poput fotografija i dnevnika. Po pronađenim crtežima zgrada i gradilišta može se zaključiti da je ondje možda živio građevinski poduzetnik ili arhitekt.

Neki sanduci nosili su oznake poput „Emma Kade“, „Rausch“, „Seidel“, dok su neki imali samo inicijale. U arhivima se može pronaći trag obitelji Kade. Paul Kade poginuo je kao vojnik Wehrmachta 17. travnja 1944. u rumunjskom Galațiju. Na rubu smrtovnice stoji napisano rukom: „Emma Kade, Ibbenbüren, 22.7.57".

Zajednička baština

"Njemačka baština“ ne budi znatiželju samo u Wałbrzychu. U mnogim gradovima na nekadašnjim istočnim područjima bivšeg Njemačkog Reicha, u Poljskoj nazvanima „ponovno stečena područja“, otkriveni su njemački natpisi i drugi relikti iz predratnog razdoblja.

„To je dio povijesti mjesta u kojem živimo“, kaže Jacek Drejer, direktor Znanstveno-kulturnog centra Stara Kopalnia („Stari rudnik“) u Wałbrzychu. „Odrasli smo sa sviješću da se ovdje povijest odvijala malo drukčije nego u središnjoj ili istočnoj Poljskoj. U svakodnevnom životu stalno se susrećemo s njemačkom baštinom, koja je u međuvremenu postala naša zajednička baština.“

Za ljude iz drugih dijelova Poljske to je često teško razumjeti. To se također ne uklapa u opće političko ozračje u zemlji, u kojem antinjemačka retorika još uvijek ima određenu ulogu. Kritike narativa o zajedničkoj prošlosti dolaze ponajviše iz desno-konzervativnih krugova: „Taj trend postoji od 1989. i obuhvaća cijelo područje ponovno stečenih teritorija. To je narativ današnje liberalne i europske Njemačke“, rekao je za DW Maciej Walaszczyk, komentator desno-konzervativnog časopisa Sieci. Riječ je, kako tvrdi, o „svjesnoj strategiji stvaranja novog urbanog identiteta na temelju kozmopolitske kulture, koji je zapravo njemački“.

„Ovdje je Poljska!"

U prosincu prošle godine u Staroj Kopalniji u Wałbrzychu svečano je obilježena 80. obljetnica uključenja zapadnih i sjevernih područja u poljsku državu. Premijer Donald Tusk potvrdio je povijesno pravo Poljske na tu regiju i govorio o baštini prvih poljskih kraljeva, Piastovića. Naglasio je: „Ovdje je Poljska, ovdje je bila Poljska i ovdje će Poljska biti.“

Drugačije su zvučale riječi nobelovke za književnost Olge Tokarczuk, koja je snažno povezana s Wałbrzychom i zapadnim dijelovima Poljske. Govorila je o oblikovanju „jedne vrste novog identiteta“, koji je privremeno nazvala „transgresivnim“.

Iz „neobične mješavine ljudi koji su prije osamdeset godina hodali ulicama tih gradova“ nastalo je društvo Poljakinja i Poljaka te Europljanki i Europljana ujedinjenih strašću, otvoreno društvo – „ljudi koji su ovdje kod kuće“. Istodobno se, naglasila je Tokarczuk, „prošlost naših gradova i sela ne može ignorirati“.

Je li moguće da američke oružane snage osiguraju siguran prolaz tankerima i trgovačkim brodovima kroz Hormuški tjesnac? DW donosi odgovore na najvažnija pitanja o prolasku tankera kroz ovaj tjesnac.

Što je poznato o „Projektu Sloboda"?

Prema navodima Američkog središnjeg zapovjedništva (CENTCOM), u okviru „Projekta Sloboda" planirano je angažiranje više od 100 letjelica koje polijeću s kopna i mora, kao i oko 15.000 vojnika. Predviđeno je osnivanje koordinacijskog centra za reguliranje brodskog prometa kroz Hormuški tjesnac.

Inicijativa trenutno ne predviđa da američka ratna mornarica prati brodove kroz tjesnac.

Prema Lloyd's Market Associationu – savezu od oko 100 tvrtki koje zajednički osiguravaju brodove i naftne platforme – blokadom Hormuza pogođeno je oko 1.000 brodova na kojima se nalazi oko 20.000 pomoraca. Tijekom rata s Iranom 25 brodova je bilo izloženo napadima.

Lloyd's Market Association navodi da se vlada SAD-a nije prethodno konzultirala s osiguranjima o tome kako „sigurno evakuirati" brodove.

Prolaze li brodovi kroz Hormuški tjesnac?

Da, ali je brodski promet sveden na minimum i povremeno potpuno obustavljen. Dok je prije napada SAD-a i Izraela na Iran, 28. veljače, kroz Hormuz dnevno prolazilo između 125 i 140 brodova, prema podacima analitičke kuće Kpler od 30. travnja, promet je sada smanjen na svega sedam brodova dnevno.

Tjesnac trenutno istovremeno blokiraju i Iran i SAD.

Iranska blokada, koja traje od 28. veljače, usmjerena je na opće smanjenje brodskog prometa. Prema navodima osiguravajuće kuće Windward, svi brodovi koji žele proći kroz Hormuški tjesnac moraju to koordinirati s iranskim vlastima i platiti taksu od jednog dolara po barelu prevezene nafte.

Američka blokada počela je 13. travnja i odnosi se na brodove koji uplovljavaju u iranske luke ili iz njih isplovljavaju. Prema Windwardu, zbog američke blokade iranski izvoz sirove nafte u Aziju naglo je pao.

Međunarodno udruženje brodarskih kompanija BIMCO pozvalo je strane u sukobu da obustave blokadu i prestanu ugrožavati nevine pomorce.

„BIMCO smatra da je većini brodara potreban stabilan prekid vatre, kao i jamstva obje strane u sukobu, kako bi se omogućio siguran prolaz kroz Hormuški tjesnac", navodi se u priopćenju tog udruženja. Poseban razlog za zabrinutost, kako se ističe, predstavlja opasnost od mina.

Jesu li porasli troškovi osiguranja brodova?

Da. Rat s Iranom doveo je do naglog rasta troškova osiguranja brodskog prometa kroz Hormuz. Ipak, prema podacima Udruženja osiguranja (GDV), brodovi se i dalje mogu osigurati.

„Na snazi je uobičajeni tržišni mehanizam u uvjetima povećanog ratnog rizika", izjavio je Jörg Asmussen, glavni izvršni direktor GDV-a.

Prema agencijskim izvještajima, više velikih pomorskih osiguranja je od 5. ožujka obustavilo pokriće ratnog rizika za područje Irana i Perzijskog zaljeva, odnosno više ne nude nove police za tu regiju.

Zašto je Hormuški tjesnac toliko važan?

Ovaj morski prolaz povezuje Perzijski zaljev na zapadu s Omanskim zaljevom na istoku i omogućava izlaz na Arapsko more. Kroz ovo usko grlo na Bliskom istoku članice OPEC-a poput Saudijske Arabije, Irana, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Iraka izvoze najveći dio svoje sirove nafte.

Tijekom 2024. godine kroz Hormuz je u prosjeku dnevno prolazilo oko 20 milijuna barela sirove nafte, što čini gotovo 20 posto svjetske potrošnje. Katar, jedan od najvećih svjetskih izvoznika ukapljenog zemnog plina (LNG), gotovo sav svoj plin transportira ovim putem, a oko jedne petine ukupne svjetske trgovine LNG-a prolazi kroz Hormuški tjesnac.

Koje zemlje su pogođene blokadom?

Blokada Hormuza ima različite posljedice za zemlje Perzijskog zaljeva. Dok Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Iran raspolažu određenim alternativnim pravcima - Irak, Kuvajt, Katar i Bahrein takve mogućnosti nemaju.

Iran za izvoz nafte može koristiti i luku Jask u Omanskom zaljevu, koja ima direktan izlaz na Arapsko more. Nasuprot tome, Irak, Kuvajt, Katar i Bahrein nemaju kapacitete za preusmjeravanje izvoza.

Je li ranije bilo američkih vojnih pratnji u Hormuzu?

Da. Za vrijeme Iračko-iranskog rata (1980.–1988.) Kuvajt je 1987. godine zatražio od SAD-a vojnu pratnju za tankere s naftom. U takozvanom „tanker-ratu" obje strane su napadale stotine tankera u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu. Kao odgovor, SAD je kuvajtske tankere registrirao pod svojom zastavom.

Tijekom tog sukoba 61 posto napadnutih plovila bili su tankeri za prijevoz nafte. Prema analizi Centra Strauss za međunarodnu sigurnost i pravo, 55 od ukupno 239 napadnutih tankera (23 posto) potpuno je potopljeno ili proglašeno izgubljenima.

Tanker-rat doveo je do pada trgovinskog brodskog prometa za 25 posto, dok je cijena sirove nafte porasla samo privremeno. Iran je, naime, snizio cijenu nafte kako bi time ublažio povećane troškove osiguranja isporuka.

Jutro nakon amok vožnje u Leipzigu, u kojoj su poginule dvije osobe, a tri su teško ozlijeđene, na mjestu događaja vladaju tuga i bijes. Ljudi koji idu na posao stalno dolaze do mjesta zločina i izražavaju svoju zaprepaštenost. „Duboko sam potresena ovim činom. Pokazuje nam koliko smo ranjivi“, kaže jedna 63-godišnja žena. Pita se kako je moguće da jedna osoba može u smrt odvesti toliko drugih ljudi.

„Više se ne osjećam sigurno i na velikim događanjima u gradu uvijek hodam sasvim uz rub ceste jer me je strah“, naglašava ona. Rano ujutro jedna je prolaznica došla i zapalila svijeću. Kaže da osjeća veliko suosjećanje prema žrtvama. Gradska uprava spustila je zastave na pola koplja na trgu ispred Nove gradske vijećnice.

Automobilom u pješačku zonu

U ponedjeljak (4.5.), oko 16:45 sati, u središtu Leipziga jedan 33-godišnji vozač automobila se zaletio u masu ljudi u pješačkoj zoni. Očevici su izjavili da se bijeli automobil kretao procijenjenom brzinom od oko 70 do 80 kilometara na sat.

Prije nego što se vozilo zaustavilo, dogodila su se dva teška sudara. Dvije osobe su pritom izgubile život. Prema podacima državnog odvjetništva i Policijske uprave Leipzig, radi se o 63-godišnjoj ženi i 77-godišnjem muškarcu.

Brojne druge osobe su ozlijeđene, najmanje tri od njih teško, što su službeno potvrdili državno odvjetništvo i policija. Prema navodima policije, ukupno je oko 80 ljudi izravno pogođeno događajem. Koliko ih je ozlijeđeno, još uvijek nije jasno. „To je jučer bilo vrlo teško. Mnogi ljudi su samostalno napustili mjesto događaja i otišli liječniku“, rekao je glasnogovornik državnog odvjetništva u Leipzigu Ricardo Schulz.

Što je poznato o vozaču?

Vozač se, prema policiji, bez otpora dao uhititi. „Počinitelj je zatečen i uhićen u vozilu“, rekao je predsjednik policije René Demmler. Prema policijskim podacima, riječ je o 33-godišnjem njemačkom državljaninu.

Prema Demmleru, muškarac je rođen u Njemačkoj i živi u regiji oko Leipziga. Obje žrtve su također njemački državljani, priopćila je policija. Državno odvjetništvo vodi istragu zbog dvostrukog ubojstva i najmanje dva pokušaja ubojstva.

Prema informacijama novinske agencije dpa, muškarac je već ranije bio poznat policiji, ali ne zbog težih kaznenih djela. Moguće je da je osumnjičenik psihički bolestan. Prema informacijama njemačkog javnog servisa MDR, navodno je nedavno otpušten iz psihijatrijske ustanove.

Državno odvjetništvo i Policijska uprava Leipzig sada protiv 33-godišnjaka vode istragu, među ostalim zbog dvostrukog ubojstva i višestrukog pokušaja ubojstva. Danas bi trebao biti izveden pred istražnog suca.

Bez političkih motiva

Gradonačelnik Burkhard Jung i ministar unutarnjih poslova Saske Armin Schuster govorili su o amok vožnji. „Prema dosadašnjim saznanjima, ne polazi se od političkog ili vjerskog motiva počinitelja“, navodi se u priopćenju. Policija polazi od toga da je riječ o pojedinačnom počinitelju.

Predsjednik vlade Saske Michael Kretschmer izjavio je u prvom reagiranju: „To me duboko potreslo. Mislima sam uz žrtve i njihove obitelji. Ozlijeđenima želim snagu i brz oporavak. Ovakav čin ostavlja nas bez riječi – i čini nas odlučnima.“ Sada je važno biti tu jedni za druge, rekao je Kretschmer.

Axel Schuh, zapovjednik vatrogasaca Leipziga, izjavio je za prvi program njemačke televizije da su ljudi u Leipzigu neposredno nakon događaja reagirali „izvrsno": „Odmah smo imali pružatelje prve pomoći na mjestu događaja. Studenti medicine, liječnici, ali i civili koji su odmah započeli pružati pomoći ozlijeđenima. A mi smo potom praktički odmah preuzeli.“

Prolaznicima se pruža pomoć na mjestu događaja

Veliki dijelovi središta grada i dalje su zatvoreni. Vozilo korišteno u napadu je uklonjeno, a tragovi se i dalje osiguravaju. Prema navodima policije, pogođeni dio pješačke zone ostat će zatvoren najmanje do kasnog poslijepodneva.

Već u ponedjeljak navečer brojni su ljudi na Augustusplatzu u pješačkoj zoni položili cvijeće za žrtve. Jutro nakon događaja ondje, na laganoj kiši, leži nacrtana slika. „Jutros nisam imala cvijet, pa polažem cvijet iz vrta svog srca“, piše na njoj.

Tijekom cijele noći i još ujutro stručnjaci iz policije te članovi tima za krizne intervencije pružaju pomoć prolaznicima na mjestu događaja. Rečeno je da postoji mnogo pitanja o događaju te da se ljudima nastoji olakšati zabrinutost.

I policijska dušobrižnica od ponedjeljka je na terenu kako bi pomogla policijskim službenicima u suočavanju s teškim prizorima. „Tijekom intervencije snage su visoko koncentrirane i kao u tunelu. Tada im moja pomoć zapravo nije potrebna. No nakon toga dojmovi se moraju obraditi“, rekla je Barbara Zeitler.

U i oko dviju crkava u središtu Leipziga, sv. Nikole i sv. Tome, od danas će biti omogućen prostor za žalovanje i sjećanje. U 17 sati planirana je ekumenska komemoracija u crkvi sv. Nikole. Obje crkve nalaze se u blizini mjesta događaja – kao i Sveučilište u Leipzigu, koje u podne organizira javnu komemoraciju.

Vlada Japana prošlog je tjedna potvrdila da će japanske kompanije ubuduće moći prodavati vojnu opremu u 17 zemalja s kojima Japan ima sporazume o vojnoj suradnji, čime se ukida politika koja datira još iz 1967. godina.

Administracija premijerke Sanae Takaichi ovu odluku predstavlja kao način da se osigura sigurnost zemlje – kroz pomoć partnerskim državama. „Rastu očekivanja kada je riječ o japanskoj obrambenoj opremi“, rekla je Takaichi novinarima u Tokiju. „Transferi opreme koji odgovaraju potrebama zemalja sličnog opredjeljenja doprinijet će jačanju njihovih obrambenih sposobnosti.“

Ova promjena politike vjerojatno će imati dugoročne geopolitičke posljedice na zapadni Pacifik. Neki strahuju da bi ovaj potez mogao dovesti regiju na rub oružanih sukoba.

Filipini i Australija kao prve zemlje s ugovorima

Australija i Filipini bit će prve saveznice koje će imati koristi od ove promjene japanske politike, a najava je potvrdila velike ugovore koji su planirani već nekoliko mjeseci.

Japan je s Australijom potpisao sporazum vrijedan 6,5 milijardi dolara (5,5 milijardi eura) o isporuci 11 unaprijeđenih verzija fregata klase „Mogami“, koje se već nalaze u sastavu Japanskih pomorskih snaga. Prva tri ratna broda bit će izgrađena u Japanu i isporučena do 2030. godine, dok će preostali biti građeni u australskim brodogradilištima.

Prema izvješćima, Indonezija je zainteresirana za nabavu podmornica klase „Oyashio“, dok Filipini razmatraju kupnju eskortnih razarača klase „Abukuma“, koji se postupno povlače iz uporabe u Japanu. To bi značajno ojačalo sposobnosti filipinske mornarice u suočavanju s kineskim pomorskim snagama koje su zauzele atole i grebene u Južnom kineskom moru, na koje Manila polaže pravo.

Japan također surađuje s Ujedinjenim Kraljevstvom i Italijom na stelt lovcu šeste generacije u okviru Globalnog borbenog zrakoplovnog programa (GCAP) i razvija presretač klizajuće faze (GPI) sa Sjedinjenim Državama za borbu protiv hipersoničnih raketa.

Japan zabrinut zbog Kine i Sjeverne Koreje

Kako navode analitičari, iza ove odluke stoji više razloga, ali svi se svode na potrebu Japana da učini više za svoju sigurnost. „S obzirom na teško sigurnosno okruženje – prije svega Kinu i Sjevernu Koreju – Japan mora pridonijeti očuvanju ravnoteže snaga u ovom dijelu svijeta“, rekao je Masayuki Masuda s Institute of Defense Studies u Tokiju.

„Kineska mornarica proširila je svoje operacije na srednji Pacifik, a ključni dio japanske strategije nacionalne sigurnosti mora biti odvraćanje. Vidimo da raste i izazov iz Sjeverne Koreje, jer tamošnji režim testira nove interkontinentalne balističke rakete većeg dometa i nosivosti, čime se otvara nova razina eskalacije“, rekao je Masuda za DW.

„Japan intenzivno pokušava diplomacijom stvoriti stabilno okruženje u regiji, ali to mora biti potkrijepljeno sposobnošću odvraćanja. Jedan od načina za to jest isporuka najkvalitetnijih sustava naoružanja našim partnerima, poput Filipina i Australije“, rekao je Masuda za DW.

Nastavak politike Shinzo Abea i dio šireg političkog plana

Margarita Estevez-Abe, stručnjakinja za Japan s Maxwell škole Sveučilišta u Syracuseu, navela je da je odluka premijerke Takaichi vođena nizom čimbenika, uključujući i neke koji mogu biti čak značajniji od same obrane. „Politička želja“ za izvozom japanskog oružja, kako kaže, prethodi Takaichi i vodi podrijetlo još od njezina mentora Shinza Abea, koji je 2014. godine ublažio strogu zabranu izvoza oružja iz 1967. kako bi dopustio prodaju nesmrtonosne opreme, poput one za nadzor, transport, spašavanje i razminiranje, dok je smrtonosno oružje tada i dalje bilo zabranjeno.

„Vrijeme donošenja odluke premijerke Takaichi određeno je dvjema stvarima“, rekla je Estevez-Abe. „Prvo, SAD vrši pritisak na sve saveznike da povećaju izdvajanja za obranu. Umjesto da se ta dodatna sredstva troše na kupnju američkog oružja, Takaichi ih želi iskoristiti kao dio industrijske politike. A Japan ne može izgraditi održivu obrambenu industriju bez izvoza.“

„Drugo, Takaichi želi izmijeniti Ustav kako bi uklonila članak 9, takozvanu mirovnu klauzulu“, dodala je. Ovaj članak, koji je na snazi od 1947. godine, nalaže da se Japan trajno odriče rata kao suverenog prava nacije i zabranjuje posjedovanje vojnih snaga s potencijalom za napad.

„Što svijet postaje nestabilniji, to će joj biti lakše opravdati tu promjenu. Njezina odluka da raskine sa statusom quo dio je šireg političkog plana.“

Partneri i rivali – reakcije SAD-a, Francuske i Kine

Odluka Japana da ukine dugogodišnju zabranu prodaje smrtonosnog oružja u inozemstvu naišla je na odobravanje saveznika, ali i na oštre kritike regionalnih rivala.

Američki veleposlanik u Japanu George Glass ocijenio je ovaj potez na društvenoj mreži X kao „povijesni korak“ koji će doprinijeti jačanju obrambenih sposobnosti među saveznicima.

Francuska je također pozdravila odluku Japana, a glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova rekao je novinarima da će ona „doprinijeti sigurnosti ljudi i očuvanju suvereniteta u Europi i indopacifičkoj regiji“.

S druge strane, dužnosnik kineskog Ministarstva vanjskih poslova naveo je da „nedavni opasni potezi Japana u vojnoj i sigurnosnoj sferi dovode u pitanje njegovu samoproglašenu ‘posvećenost miru’ i ‘isključivo obrambeno orijentiranu’ politiku“.

Estevez-Abe: „Ovu dinamiku pokrenuo je Trump“

Estevez-Abe odbacuje te tvrdnje. „To je ista optužba koju Peking već dugo upućuje ‘jastrebovskim’ premijerima Liberalno-demokratske stranke“, rekla je ona, dodajući da će promjena japanske politike učvrstiti postojeće veze i pomoći Tokiju da gradi nova savezništva, u trenutku kada raste zabrinutost zbog posvećenosti Washingtona svojim partnerima.

„Sjedinjene Države pokrenule su ovu dinamiku“, rekla je ona. Američki predsjednik Donald Trump „otuđio je toliko američkih saveznika da, kako kaže kanadski premijer Mark Carney, ‘srednje sile’ aktivno rade na smanjenju ovisnosti o Washingtonu“. „Manje oslanjanje na američko naoružanje svakako je dio tog procesa“, zaključila je Estevez-Abe.

Najteže bi mogle „stradati" marke Audi i Porsche, dok bi BMW i Mercedes, zbog proizvodnih pogona u SAD-u, bili u povoljnijem položaju. Ipak, mnogo toga još je neizvjesno, a Trump je i ranije znao najavljivati carine koje na kraju nisu provedene u praksi.

No, kako bi nove carine uopće mogle utjecati na gospodarstvo i zašto je Donald Trump upravo sada zaprijetio podizanjem carina na vozila iz Europske unije na 25 posto? Ako se najavljene mjere doista provedu, procjena je stručnjaka da bi najveće posljedice definitivno osjetila njemačka automobilska industrija.

Iako se Trumpove mjere formalno odnose na Europsku uniju, budući da je carinska politika u nadležnosti Bruxellesa, a ne država članica, one se mogu tumačiti i kao izravno usmjerene protiv Njemačke. Na to upozorava Ferdinand Dudenhöffer, direktor istraživačkog centra CAR u Bochumu, ističući da je izvoz ostalih europskih proizvođača automobila u SAD „zanemariv“.

"Carinska zaštita” kroz proizvodnju u SAD-u

Prema Dudenhöfferu, njemački proizvođači ne bi bili pogođeni podjednako. BMW i Mercedes, zahvaljujući velikim tvornicama koje imaju u Sjedinjenim Državama, imaju određenu vrstu „carinske zaštite“, dok bi marke bez proizvodnje u SAD-u, poput Audija i Porschea, bile izravno i snažno pogođene. Zbog toga Dudenhöffer očekuje da bi porast carina mogao ubrzati planove za izgradnju novih proizvodnih pogona u SAD-u.

Trump je prije nekoliko dana na svojoj društvenoj mreži Truth Social najavio znatno povećanje uvoznih carina na vozila iz EU-a, obrazlažući to tvrdnjom da se Unija ne pridržava carinskog dogovora postignutog prošlog ljeta. No, tu tvrdnju nije dodatno pojasnio niti potkrijepio dokazima. Europska unija odbacila je Trumpove optužbe.

Prema najavi, carine bi se u većini slučajeva povećale s 15 na 25 posto. Automobili i teretna vozila europskih proizvođača koji se proizvode u Sjedinjenim Državama ne bi bili obuhvaćeni tim mjerama.

Upozorenja iz industrije i ekonomskih krugova

Predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu (IfW) Moritz Schularick upozorava da bi nove carine imale „značajan“ negativan učinak na njemačko gospodarstvo. Trgovinski stručnjak IfW-a Julian Hinz procjenjuje da bi realna dodana vrijednost mogla pasti za oko 0,3 posto. „Već ionako spor gospodarski rast Njemačke bio bi snažno pogođen“, ističe Hinz.

Njemačko Udruženje automobilske industrije (VDA) Trumpov potez ocjenjuje kao „novo i ozbiljno opterećenje transatlantskih odnosa“. Predsjednica VDA-a Hildegard Müller pozvala je na poštivanje trgovinskog sporazuma između EU-a i SAD-a te zatražila da Bruxelles „napokon“ provede dogovorene obveze. Dio tog carinskog paketa trenutno se nalazi u Europskom parlamentu, gdje je njegovo usvajanje uvjetovano dodatnim zahtjevima.

Politička pozadina carinskog spora

Trump od početka svojeg drugog mandata učestalo prijeti novim carinama, često ih koristeći za politički pritisak u pitanjima koja nemaju izravne veze s trgovinom. Tako je ranije pokušao utjecati na sudski postupak protiv bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara kao i u sporu oko Grenlanda, no bez uspjeha.

I u slučaju automobilskih carina pojavile su se sumnje da je riječ o politički motiviranom potezu. Njemačka savezna vlada odbacila je tvrdnje da su Trumpove najave izravna reakcija na kritike kancelara Friedricha Merza na račun američkog kursa u ratu protiv Irana. Ipak, visoki dužnosnik Pentagona izjavio je za Reuters da su Merzove izjave bile „neprimjerene i nekorisne".

Merz je ranije, u jednom razgovoru s učenicima, izjavio da SAD očito nema jasnu strategiju u ratu protiv Irana – ocjena koju dijele i brojni stručnjaci. No to je očito osobno razljutilo Trumpa, koji je njemačkog kancelara potom više puta verbalno napao na društvenim mrežama. Merz je između ostaloga u kontekstu SAD-a rekao i da „iransko državno vodstvo ponižava jednu kompletnu naciju".

Pozivi na čvršći europski odgovor

Ekonomist Marcel Fratzscher smatra da bi njemačka politika trebala češće govoriti otvoreno i odlučno. Predsjednik Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) upozorava da Trump stalno popuštanje Europe tumači kao slabost. „Europska unija i njemačka vlada moraju napokon pokazati odlučnost. Ne smiju se više dati ucjenjivati, jer će u suprotnom troškovi za europsko gospodarstvo, a osobito za njemačke izvoznike, samo rasti“, poručuje Fratzscher.

On također ističe da, unatoč procjenama američkih sudova prema kojima su Trumpove carine nezakonite, predsjednik i dalje pokušava na račun Europe i njemačkih proizvođača automobila povećati svoju popularnost na domaćem planu.

Slično razmišlja i vanjskopolitički stručnjak CDU-a Peter Beyer, koji Trumpovu carinsku politiku opisuje kao „politički refleks i reakciju koja je plod frustracije", a ne kao dio koherentne strategije. Ipak, neki ekonomisti poput Jensa Südekuma, savjetnika saveznog ministra financija Larsa Klingbeila, pozivaju na smirenost i upozoravaju da zasad nije jasno ima li Trumpova prijetnja carinama uopće čvrsto pravno uporište – ili će morati biti revidirana.

Put „najprije gimnazija, zatim fakultet" danas mnogima u Njemačkoj više ne djeluje primamljivo kao ranije. Mladi strahuju od neizvjesnih izgleda za zaposlenje, između ostalog i zbog brzog razvoja umjetne inteligencije (UI). Stručnjaci procjenjuju da bi UI mogao ugroziti čak polovicu početničkih radnih mjesta u takozvanim profesijama zasnovanima na visokoškolskom znanju.

Rast nezaposlenosti akademičara

Istovremeno, nezaposlenost među akademski obrazovanim građanima već godinama bilježi rast. „Prije pandemije koronavirusa iznosila je 2,1 posto, a danas je na razini od 3,3 posto", ističe u razgovoru za javni servis ARD Enzo Weber iz Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB) u Nürnbergu.

Ipak, Weber ne govori o „izričitoj krizi akademičara". Prosječna stopa nezaposlenosti porasla je još i više. Jasno je, međutim, da ni visokoobrazovani više nisu imuni na aktualnu gospodarsku krizu.

Zanat – dobre profesionalne perspektive

Prodor umjetne inteligencije trenutno ponovo čini zanatska zanimanja privlačnijima za mlade. Za razliku od brojnih uredskih poslova, zanati se smatraju naročito otpornima na utjecaj UI-a. Uz to, postoje i atraktivne mogućnosti za razvoj i dodatno usavršavanje, koje igraju važnu ulogu u odluci „zanat ili studij".

Istovremeno, gotovo da nema gospodarske grane u Njemačkoj koja toliko trpi zbog nedostatka stručne radne snage kao zanatstvo. Unatoč dobrim profesionalnim izgledima, nepopunjeno je oko 200.000 radnih mjesta. Posebno su pogođena mala poduzeća.

Prema Izvještaju o stručnom obrazovanju za 2025. godinu, u zanatstvu je širom Njemačke nedavno ostalo nepopunjeno oko 19.000 mjesta, što je 18 posto svih ponuđenih mjesta za stručno osposobljavanje u poduzećima.

„Još uvijek previše mladih ljudi, ali i njihovih roditelja, nema pravi uvid u raznovrsne i odlične profesionalne perspektive koje zanatstvo nudi", poručuje predsjednik Bavarske zanatske komore Franz Xaver Peteranderl. „Još uvijek raširena opsesija akademskim zvanjima zamagljuje pogled na realnost."

Oni koji se odluče za zanat imaju koristi i od ranijeg početka zarađivanja vlastitog novca. „Ako studij završim s 25 godina, pa zatim još pet godina otplaćujem studentski kredit, već imam 30", kaže futurolog Hartwin Maas iz Instituta za istraživanje generacija. U zanatstvu, s druge strane, mladi zarađuju ranije – „i to upravo u životnim fazama u kojima im je novac najpotrebniji".

Životna zarada: kada se studij isplati

Dok studenti godinama provode vrijeme na predavanjima, njihovi vršnjaci na stručnom obrazovanju već zarađuju i mogu početi štedjeti za budućnost.

Pogled na takozvanu životnu zaradu – zbroj bruto prihoda tijekom cjelokupnog radnog vijeka – pokazuje da akademičari tu početnu prednost kvalificiranih radnika dostižu tek kasnije. Prema studiji Instituta za primijenjena gospodarska istraživanja (IAW) pri Sveučilištu u Tübingenu, u prosjeku tek od 39. godine života počinju zarađivati više.

Usporedba prihoda: magistar i majstor

Ako se gleda samo mjesečni prihod, razlike su još izraženije. Prema Anketi o zaradama za 2024. godinu Saveznog zavoda za statistiku, zaposleni s diplomom prvostupnika i magistra ili s položenim državnim ispitom u prosijeku zarađuju 6.850 eura bruto mjesečno.

Zaposleni sa završenim stručnim obrazovanjem ostvaruju, s druge strane, prosječno 3.973 eura.

No oni zanatlije koji polože i majstorski ispit, financijski stoje znatno bolje. Oni u prosijeku zarađuju oko 5.300 eura mjesečno – više od 1.300 eura u odnosu na kvalificirane radnike bez majstorskog ispita, pa čak i oko 100 eura više nego zaposleni prvostupnici.

„Majstorski bonus" – zašto se usavršavanje isplati

Ovaj takozvani „majstorski bonus" čini dodatno obrazovanje isplativom investicijom i otvara vrata ka rukovodećim položajima ili samozapošljavanju. „Ljudi s majstorskim ispitom imaju izuzetno povoljne pokazatelje na tržištu rada – i po pitanju zaposlenosti i po visini zarade", naglašava Weber.

Pojedini zanatski poslovi smatraju se naročito perspektivnima i financijski atraktivnima. Riječ je, prije svega, o zanimanjima značajnima za industriju, naročito na području energetske tehnike i automatizacije – od mehatroničara do električara, navodi Hartwin Maas.

„Potreba za akademičarima nastavit će rasti"

Istovremeno, prema Weberovim riječima, i dalje postoje snažni argumenti u prilog studija. „Akademski obrazovani i dalje imaju uvjerljivo najniže stope nezaposlenosti i najviše zarade. Naše projekcije pokazuju da će potreba za akademičarima nastaviti rasti."

Zato se pitanje što nudi veće šanse, zanatsko obrazovanje ili studij, često pokazuje kao previše pojednostavljeno. Za osobni izbor karijere presudno je na kraju koji put zaista odgovara sposobnostima, interesima i životnim planovima pojedinca.

Nakon vijesti da je FIFA spremna dopustiti domaćim nogometnim ligama da odigraju jednu utakmicu po sezoni u inozemstvu, njemački nogomet suočava se s već otprije poznatim sporom izmeđuzagovornika tradicije i pristaša rasta.

Kako javlja The Guardian, novi FIFA-ini prijedlozi omogućit će nacionalnim ligama da igraju jednu utakmicu po sezoni u nekoj drugoj državi. Zemlja domaćin navodno će moći ugostiti najviše pet utakmica iz drugih zemalja, pri čemu su Sjedinjene Američke Države favorizirana meta.

„Mislim da bi se njemački članovi FIFA-e tome usprotivili i da bi na stadionima došlo do masovnih prosvjeda“, rekao je Martin Endemann, voditelj politike u organizaciji Football Supporters Europe, koja zastupa navijače na kontinentu, za DW. „Svaki nogometni dužnosnik u Njemačkoj koji bi to pokušao imao bi vrlo, vrlo težak zadatak s tim navijačima na stadionu, kao i sa članovima odgovarajućih klubova.“

Nogomet kao globalni proizvod

Rasprava o igranju utakmica domaćih liga u inozemstvu nije nova. Već prošlog listopada UEFA je dala španjolskoj La Liga i talijanskoj Seriji A dopuštenje da odigraju utakmicu u inozemstvu, ali su utakmice otkazane nakon što su lokalne vlasti izrazile zabrinutost i strah od mogućih neogodnih posljedica.

Novi FIFA-in protokol za premještanje natjecateljske utakmice u inozemstvo zahtijevao bi odobrenje svih glavnih aktera, a FIFA bi i dalje imala pravo odbiti takav potez. „To je formalizacija nečega što je ekonomski već godinama neizbježno“, kaže je Dominik Schreyer, profesor sportske ekonomije na njemačkoj Otto Beisheim School of Management, za DW. „Nogomet se pomaknuo od lokalno ukorijenjenog proizvoda prema globalno monetiziranom medijskom resursu, i kada se ta tranzicija dogodi, geografija postaje fleksibilna“, dodao je Schreyer.

„FIFA ovdje ne predvodi, ona reagira pod pritiskom i pokušava regulirati razvoj koji je već bio u tijeku kroz predsezonske turneje i ranije pokušaje nacionalnih liga da organiziraju utakmice u inozemstvu. Predstavljanje toga kao jedne utakmice po sezoni čini to politički prihvatljivim, ali ekonomski počinje normalizirati ideju da domaća natjecanja više nisu strogo domaća. Moglo bi se reći da je proizvod već postao globalan, a sada ga utakmice sustižu.“

Struktura u Njemačkoj drugačija od ostatka Europe

Iako mnogi vjeruju da je takav razvoj već dugo neizbježan za klubove u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, struktura vlasništva njemačkih klubova razlikuje se od drugih velikih europskih liga, što stvar čini složenijom.

Pravilo 50+1 u osnovi jamči da 50% plus jedna dionica ukupnih udjela kluba mora biti u vlasništvu članova, čime se isključuje vlasništvo bogatih pojedinaca ili čak država. Snaga njemačkih navijača ne smije se podcijeniti, što se nedavno vidjelo u neuspjelom pokušaju dopuštanja većih ulaganja privatnog kapitala.

A ako utakmice domaćih liga u inozemstvu postanu stvarnost za klubove u Europi, tada će se Bundesliga ponovno naći u dilemi između tradicije i rasta.

„Financijski gledano, postoje prednosti, ali ih ne treba precjenjivati“, rekao je Schreyer, misleći na ligaške utakmice u inozemstvu. Primjer Nacionalne nogometne lige (NFL), dakle lige američkog nogometa, koja igra natjecateljske utakmice u inozemstvu, ilustrira ovu tvrdnju.

Novac i pozicioniranje

Prije prve ligaške utakmice u Njemačkoj 2022. godine čelnik NFL-a Njemačka izjavio je da su mogli prodati preko tri milijuna ulaznica. Portal za poslovne i financijske vijesti BNN Bloomberg objasnio je da Jacksonville Jaguarsi ostvaruju prihod od oko 35 do 50 milijuna američkih dolara (30 do 42,5 milijuna eura) za svaku utakmicu u Londonu.

„Natjecateljska utakmica u inozemstvu ima veću komercijalnu težinu od predsezonske utakmice jer kombinira rijetkost, sportsku relevantnost i globalnu medijsku pozornost. Stoga bi klub poput minhenskog Bayerna ili dortmudske Borussije mogao očekivati ​​dodatne prihode u niskim dvoznamenkastim milijunima eura za utakmicu u SAD-u“, rekao je Schreyer, dodajući da je precizne brojke teško utvrditi.

Brojke koje je Sport Bild objavio krajem 2025. sugeriraju da Bayern München ostvaruje prihod od oko 5,7 milijuna eura po domaćoj utakmici.

"Ovdje se radi o pozicioniranju, a ne o novcu. To postaje još jasnije kada se uzme u obzir naknada za domaće navijače, posebno vlasnike sezonskih ulaznica, koji bi propustili vrhunsku utakmicu na svom domaćem stadionu."

Protiv ideje, ali koliko dugo?

U tome leži glavni izazov za njemački nogomet. Tradicija u kojoj su mnogi nogometni klubovi u Njemačkoj ukorijenjeni, zajedno sa strukturom 50+1, znači da je održavanje lokalnog tržišta i dalje ključno čak i u kontekstu globalno rasta nogometnog biznisa.

Njemačka nogometna liga (DFL), organizacija koja upravlja Bundesligom, javno se izjasnila protiv te ideje, još od 2018. kada je Christian Seifert bio na čelu. Nedavno je Hans-Joachim Watzke, predsjednik nadzornog odbora DFL-a i bivši izvršni direktor Borussije iz Dortmunda, bio potpuno jasan kada je govorio o toj temi. „Dok god sam odgovoran za ovu ligu, neće biti utakmica u inozemstvu kada je riječ o natjecateljskim utakmicama. Točka“, rekao je Watzke.

Izvršni direktor Bayerna Jan-Christian Dreesen također je protiv te ideje. Ali što će biti ako takve utakmice postanu redovita stvarnost za klubove poput Manchester Citya, Paris Saint-Germaina i Reala iz Madrida?

„Za njemačke klubove stvarno ograničenje je kulturno“, tvrdi Schreyer. „Njemački nogomet se i dalje definira kroz lokalni identitet, dok su konkurenti u potpunosti prihvatili logiku globalnog tržišta. Kratkoročno, klubovi Bundeslige neće zaostajati samo zato što se suzdržavaju, jer medijska prava i dalje nose najveći dio prihoda. No, ako drugi sustavno monetiziraju međunarodnu potražnju kroz premium događaje, a njemački klubovi to ne čine, jaz u globalnoj relevantnosti će se povećati, a novac će to pratiti.“

Za Njemačku ta mogućnost zapravo je važna samo za nekolicinu klubova. „Navijači kupuju spektakl, a ne ligašku utakmicu. Nitko neće napuniti stadion u SAD-u za Hoffenheim protiv Augsburga. Dakle, ovo će funkcionirati za nekolicinu klubova, a ne za cijelu ligu“, rekao je Schreyer, pri čemu su Bayern München i Borussia Dortmund očiti kandidati.

Iako je igranje utakmica Bundeslige u inozemstvu i dalje izuzetno malo vjerojatno, pritisak će rasti ako drugi veliki klubovi naprave taj korak.

Odrasli su, zaposleni, ali ipak ne uspijevaju spojiti kraj s krajem – pa im na kraju mjeseca ponovno u pomoć priskaču roditelji. Kako piše njemački tabloid Bild, mnogi ljudi između 30 i 50 godina starosti u Njemačkoj više si ne mogu priuštiti bezbrižan život kakav su imali u djetinjstvu i mladosti, unatoč stabilnom i „dobrom“ poslu.

Generacija koja je odrasla uz putovanja, hobije i financijsku sigurnost za isti životni standard danas i dalje ovisi o svojevrsnom „džeparcu“ mame i tate. Prema tvrdnji Bilda, roditeljska financijska pomoć odrasloj djeci u Njemačkoj postaje sve raširenija pojava. „Primjećuje se jasan trend: roditelji sve češće financijski pomažu svoju djecu i u odrasloj dobi – i to ne samo u izvanrednim situacijama“, kaže za Bild sociolog i istraživač generacija, Klaus Hurelman.

„Život je postao neizvjesniji i podložniji krizama. Osim ekonomskih razloga, ulogu ima i pojačana roditeljska briga, koja može prerasti u pretjeranu podršku“, dodaje.

Gotovo polovica roditelja pomaže odrasloj djeci

U Njemačkoj gotovo polovica roditelja nastavlja financijski pomagati djecu i nakon završetka školovanja ili studija. Istraživanje instituta Civey, na koje se poziva Bild, pokazuje da 23 posto roditelja iz generacije „baby boomera“ mjesečno uplaćuje do 150 eura svojoj odrasloj djeci, dok pet posto njih daje čak više od 450 eura mjesečno.

Desetljeća ekonomskog rasta donijela su toj generaciji blagostanje, koje sada – još za života – prenose na potomke. Zbog toga, navodi se u tekstu Bilda, neki roditelji posežu i u vlastitu mirovinu.

„Privatna podrška često daleko nadilazi jednokratnu početnu pomoć. Roditelji osiguravaju početni kapital za kupnju nekretnina, jamče za kredite, daju povoljne zajmove ili omogućuju djeci da besplatno žive u obiteljskoj kući“, kaže za Bild sociolog Philipp Lersch. Dizajnersku odjeću, estetske operacije ili osobnog trenera u elitnim teretanama – i to se u Njemačkoj nerijetko plaća novcem roditelja, navodi Bild.

Zarađuju više, a imaju manje

Kako ocjenjuje Bild, mnogi milenijalci u Njemačkoj danas na papiru zarađuju više nego što su njihovi roditelji zarađivali u istoj životnoj fazi, ali raspolažu manjom kupovnom moći.

„Danas je znatno teže samo od vlastitih prihodaizgraditi stabilan životni standard, primjerice kada je riječ o stanovanju ili stvaranju imovine. Istodobno postoji želja da se zadrži standard iz roditeljskog doma. To pokazuje da je mladima danas teže“, kaže Hurelman za Bild.

Lersch dodaje da je u Njemačkoj kupnja nekretnine, vlastita četiri zida, za mnoge gotovo nemoguća misija bez pomoći roditelja. Dugoročno bi se taj trend mogao dodatno pojačati, jer vlasništvo nad nekretninama – a time često i niži troškovi stanovanja u starijoj dobi – omogućuje roditeljima da lakše pomažu sljedećoj generaciji.

Samo trud više nije dovoljan

Kako navodi Bild, generacija „baby boomera“ danas ne pomaže samo djeci, nego i unucima – plaćaju im sate baleta, automobile ili čak stanove, iako njihova djeca već imaju vlastite prihode. Ta velikodušnost, s jedne strane, sprječava pad životnog standarda, ali s druge može stvoriti dugoročnu ovisnost.

„To mijenja naše shvaćanje odrasle dobi. Klasični model – ekonomska samostalnost i osnivanje obitelji – gubi svoju jasno definiranu granicu. Oba prijelaza se vremenski pomiču. Financijska neovisnost danas više nije jasan pokazatelj“, kaže Hurelman za Bild.

Prema Lerschu, time se zamagljuje i ideja o „vlastitim zarađenom“ životnom standardu. Obećanje da se isključivo radom može dosegnuti ista razina blagostanja kakvu su imali roditelji u Njemačkoj danas više ne vrijedi. Koliko će netko biti uspješan, sve češće ovisi o obitelji – njezinim mogućnostima i njezinoj podršci.

U jesen 2024. godine Rusija je pokrenula masovne zračne napade na Ukrajinu, gađajući njezin energetski sustav i izazivajući strah za sigurnost nuklearnih elektrana. Nekoliko reaktora isključeno je iz mreže. Jedan je potpuno ugašen. „Ne samo da smo bili uplašeni“, kaže Shaun Burnie, prisjećajući se te noći. „Bili smo prestravljeni.“

Za Burnija, stručnjaka za nuklearnu energiju iz Greenpeacea, s dugogodišnjim iskustvom rada na nekim od najradioaktivnijih mjesta na svijetu, opasnost je ležala u onome što je moglo uslijediti.

Nuklearne elektrane ovise o stalnom vanjskom napajanju kako bi sustavi za hlađenje reaktorske jezgre i istrošenog goriva funkcionirali. Ako mreža zakaže i elektrane se isključe, prelazi se na dizelske generatore. U najgorem slučaju, ako se ponovno ne mogu priključiti na mrežu, sustavi hlađenja otkazuju i reaktori se pregrijavaju.

Ukrajina zna što to znači. Dana 26. travnja 1986. godine reaktor u nuklearnoj elektrani u Černobilu eksplodirao je, prisilivši na evakuaciju stotine tisuća ljudi i kontaminiravši velike dijelove Europe. „Černobil je dio našeg kolektivnog sjećanja. Svatko ima obiteljske ili lokalne priče o tome“, kaže Lena Kondratjuk, 25-godišnjakinja iz Rivna na zapadu Ukrajine. „A sada, tijekom rata, to značenje postalo je još stvarnije.“

Energetski sustav pod pritiskom

Iako Ukrajina i dalje ovisi o nuklearnoj energiji i planira gradnju novih reaktora, najgori scenarij nije se ostvario. No prijetnja ostaje dok Rusija nastavlja napadati energetsku infrastrukturu. Više od polovice ukrajinskih kapaciteta za proizvodnju električne energije oštećeno je ili uništeno. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) ovu je situaciju nazvala „najvećom prijetnjom nuklearnoj sigurnosti na svijetu“.

Budući da su velike, centralizirane elektrane — nuklearne, termoelektrane ili plinske — koje proizvode ogromne količine energije na jednome mjestu laka meta, decentralizacija postaje sve privlačnija ideja. To uključuje i veće oslanjanje na obnovljive izvore energije, koji su teže mete, jeftiniji za popravke i brži za instalaciju.

Chris Alyett, stručnjak za energetiku iz britanskog think tanka Chatham House, kaže da jedna raketa može uništiti termoelektranu snage 250 megavata, dok bi za uništenje iste snage iz vjetroelektrana bilo potrebno čak 40 projektila. Solarni parkovi također su otporniji. „Ako dođe do oštećenja, ne mora se sve isključiti — paneli se mogu jednostavno zamijeniti“, kaže Alyett.

Upravo to potiče ukrajinske energetske tvrtke i nevladine organizacije na promicanje obnovljivih izvora energije. Solarni paneli na krovovima danas napajaju bolnice, škole i javne zgrade. Tijekom 2025. godine instalirano je dovoljno kapaciteta za opskrbu više od milijun kućanstava — sve to dok rat još traje.

Obnovljiva energija kao sredstvo opstanka

Lena Kondratjuk pridružila se organizaciji Ecoclub kao volonterka s 18 godina, a 2020. zaposlila se kao analitičarka za obnovljive izvore energije. Nakon ruske invazije, organizacija je pokrenula kampanju „Solar Aid for Ukraine“, jer su nestanci struje postali svakodnevica.

Kao i mnogi Ukrajinci, naučila se prilagođavati. Posao ju vodi diljem zemlje, uključujući i Mikolajiv, oko 60 kilometara od bojišnice. Kada je ondje stigla prvi put, grad je bio pod granatiranjem i opskrbljivao se energijom putem dizelskih generatora.

Unatoč rizicima, Kondratjuk je pomogla u instalaciji gotovo 90 solarnih sustava. Na mjestima poput Mikolajiva oni nisu samo izvor zelene energije — oni su spas. „Obnovljiva energija u Ukrajini nije pitanje klime i održivosti; riječ je o preživljavanju“, kaže Kondratjuk. „Riječ je o pristupu osnovnim potrebama.“ Ovi sustavi omogućuju vodovodima da rade tijekom nestanaka struje, bolnicama da normalno funkcioniraju, a djeci da pune telefone i ostanu u kontaktu s roditeljima.

U jednom projektu solarni paneli postavljeni su u domu za žene s mentalnim i neurološkim poteškoćama. Prije toga osoblje je ustajalo u četiri ujutro kako bi pripremilo obroke prije nestanka struje, no pacijentice su često ostajale bez toplog obroka. „Nakon toga bile su sretne jer su imale sve što im je potrebno“, kaže ona.

Lekcije za Europu

Ukrajincima je prioritet da električna energija ne prestane teći. Nuklearna energija ključna je za to i bez nje bi situacija bila znatno gora, s obzirom na razaranje kapaciteta na fosilna goriva tijekom rata.

Chris Alyett istražuje što druge europske zemlje mogu naučiti iz ukrajinskog iskustva upravljanja energetskom mrežom pod stalnim napadima. „Prošli su, i još uvijek prolaze, kroz strašno iskustvo, ali su pokazali nevjerojatnu sposobnost brze obnove. To nam je otkrilo što je ranjivo i o čemu moramo razmišljati“, kaže on.

Glavna lekcija je zemljopisna disperzija infrastrukture — bez obzira na izvor energije. Važne su i diversifikacija, veći udjel obnovljivih izvora i skladištenje energije, kao i stvaranje zaliha ključnih komponenti te njihova standardizacija, kako bi se sustav mogao obnoviti u roku od nekoliko tjedana, a ne mjeseci.

Alyett dodaje da su rat i sukobi u Hormuškom tjesnacu dodatno naglasili potrebu za bržom dekarbonizacijom i većim oslanjanjem na obnovljive izvore energije u Europi, koja oskudijeva fosilnim gorivima, kao i za smanjenjem emisija stakleničkih plinova.

Što se tiče budućnosti nuklearne energije, Alyett smatra da u zemljama poput Francuske nema razloga za njezino napuštanje. „Na kraju, cilj je izgraditi što više niskougljičnih izvora energije i sustav učiniti što sigurnijim.“

Kondratjuk kaže da joj je drago što je rođena dugo nakon Černobila — iako danas živi u drukčijoj katastrofi. I dalje vjeruje u budućnost: „Želim nastaviti pomagati svojoj zemlji i raditi u Ecoclubu. Mislim da će posla biti još više nakon rata, jer moramo obnoviti zemlju — i učiniti je zelenijom i boljom.“

Kineski influenceri sa selfie-štapovima, pametnim telefonima i kamerama okružuju nova vozila – ponekad u tolikoj mjeri da se automobili jedva mogu vidjeti. Čak ni veliki luksuzni električni kombi marke Zeekr ne uspijeva doći do izražaja u toj gužvi. Posjetitelje na štandu ne privlače samo automobili, nego i zvijezde poput kineskog glumca Huang Xiaominga.

Drugi proizvođači privlače pažnju plesnim nastupima i manekenkama, dok je BYD jedno od svojih vozila pretvorio u jednoroga. „Ovdje je izuzetno živo“, kaže 28-godišnji automobilski bloger Zhou Pengrui. „Najviše ljudi okuplja se oko kineskih brendova, dok kod stranih proizvođača nema tolikih gužvi. Primjećujem i da sve više automobila ima ugrađenu umjetnu inteligenciju.“

Sustavi za pomoć pri vožnji i glasovni asistenti sve se više oslanjaju na umjetnu inteligenciju. U skladu s tim, moto ovogodišnjeg sajma glasi „Budućnost inteligencije“ – naglasak više nije samo na elektrifikaciji, nego i na pametnim rješenjima.

Njemački automobili s kineskom tehnologijom?

Kako kinesko tržište gleda na nove njemačke električne modele razvijene posebno za Kinu – jedno je od ključnih pitanja ovogodišnjeg sajma. „Kineski automobili bolje su prilagođeni domaćem tržištu – bilo da je riječ o omjeru cijene i kvalitete, tehnološkim rješenjima ili navikama u vožnji. Oni bolje razumiju životni stil kupaca“, kaže kineska blogerka Liang Yingxin.

S druge strane, Zhou Pengrui ima i pozitivno mišljenje o njemačkim markama. „Zajednička poduzeća BMW-a, Mercedesa i Audija već koriste koncepte kineskih dobavljača i u velikoj su mjeri nadoknadila zaostatak.“

Dodaje i da njemački brendovi napreduju: „Kupci i dalje prepoznaju njihov kvalitet, tehnologiju i dizajn. Mercedes ima tradiciju dugu 140 godina, a i BMW je vrlo snažan. U kombinaciji s kineskom umjetnom inteligencijom, bit će još konkurentniji.“ Posebno izdvaja električni Mercedes GLC, koji uskoro stiže na kinesko tržište, ali napominje: „Vrlo je skup – za njega ću morati ozbiljno raditi.“

Volkswagen za 10.000 eura – samo u Kini

Cijena je ključni faktor. Kineski proizvođači nude pristupačne modele, a više od stotinu brendova natječe se u snižavanju cijena. To privlači kupce, iako mnogi proizvođači još uvijek ne ostvaruju profit od električnih vozila.

Njemački proizvođači već godinama imaju poteškoća na najvećem svjetskom automobilskom tržištu. Sada se suočavaju s kineskom konkurencijom i u luksuznom segmentu – primjerice s markom Stelato, koja koristi softver Huaweija, ili sa Zeekrom, iza kojeg stoji koncern Geely.

Volkswagen pokušava osvojiti i početni segment tržišta modelom pod podbrendom Jetta, po cijeni od oko 10.000 eura – no taj će automobil biti dostupan isključivo u Kini.

Sve veća suradnja s kineskim partnerima

Njemački proizvođači sve više razvijaju vozila unutar Kine, u suradnji s lokalnim tehnološkim i softverskim partnerima. „Audi, BMW i Mercedes i dalje imaju svoje mjesto u premium segmentu, ali riječ je o drukčijoj razini očekivanja i cijena. Ratovi cijenama trenutačno zamagljuju te razlike“, objašnjava stručnjakinja za automobilsku industriju Beatrix Keim iz Instituta za istraživanje mobilnosti u Duisburgu.

Dodaje kako svi proizvođači nastoje dodatno proširiti suradnju s lokalnim dobavljačima i partnerima kako bi smanjili troškove.

Kineski proizvođači ciljaju Europu

Istodobno, kineski proizvođači se sve više usmjeruju prema inozemnim tržištima. Prošle godine prodali su rekordni broj električnih vozila izvan Kine, a rast cijena nafte zbog sukoba između Irana i Izraela mogao bi dodatno povećati globalnu potražnju.

„Potražnja snažno raste u istočnoj Aziji, Australiji, ali i u Europi“, kaže Stella Li iz kompanije BYD. „U Njemačkoj su se naše narudžbe gotovo udvostručile.“

Ipak, kineski električni automobili još su rijetkost na njemačkim cestama. U prvom tromjesečju ove godine činili su tek oko tri posto novih registracija, prema podacima Savezne kancelarije za motorna vozila. No taj udio brzo raste – i mogao bi dodatno ubrzati zbog viših cijena goriva.

Rat između SAD-a i Irana paralizirao je međunarodnu trgovinu naftom i plinom, a posljedice će se vjerojatno osjećati i ako sukobljene strane uspiju postići dogovor o izvozu energenata kroz Hormuški tjesnac.

Rat je također potaknuo na razmišljanje i američke saveznike u Aziji. Japan je do sada pokrivao 93 posto svojih potreba sirovom naftom koja stiže ovim blokiranim plovnim putem, a Južna Koreja je kroz Hormuz dobivala 70% nafte i 20% prirodnog plina.

Osim toga, obje zemlje su shvatile da bi slična kriza bliža njihovoj regiji - u Južnom kineskom moru ili oko Tajvana - bila još katastrofalnija za njih.

Kroz Južno kinesko more prolazi roba vrijedna trilijune dolara

„Pomorske rute su apsolutno ključne i za Japan i za Južnu Koreju, jer ovise o pomorskoj trgovini za izvoz i uvoz ključne robe poput energenata, sirovina i hrane“, rekao je Joseph Kristanto, analitičar pomorske sigurnosti na S. Rajaratnam School of International Studies u Singapuru.

„Ako bi ove pomorske rute bile blokirane na duži period, posljedice bi bile mnogo veće od pukih kašnjenja u transportu", kaže on za DW. „Cijene energije bi porasle, tvornice bi imale poteškoće u održavanju proizvodnje, troškovi hrane i inputa bi se povećali, a oba gospodarstva bi mogla doživjeti veliki strateški šok."

Južno kinesko more je označeno kao glavna krizna točka otkako je Kina 2012. počela raspoređivati trupe na spornim otocima. Procjenjuje se da se kroz ove vode svake godine odvija oko 3,36 trilijuna dolara (2,86 trilijuna eura) globalne trgovine.

Azijske pomorske rute - „povezano pomorsko bojno polje"

Kristanto upozorava da „ranjivost ne završava na jednoj lokaciji". „Pomorske rute koje opslužuju Japan i Južnu Koreju čine kontinuirani koridor, pri čemu su Južno kinesko more i Tajvanski tjesnac usko povezani“, rekao je. „Čak i ako brodovi prođu Južno kinesko more, i dalje moraju ploviti kroz Luzonski prolaz da bi stigli do sjeveroistočne Azije.“

U krizi, posebno onoj koja bi uključivala Tajvan, ove sjeverne rute mogle bi postati jednako važne, ako ne i važnije od Južnog kineskog mora, kaže Kristanto i dodaje: „Ispravnije je promatrati regiju kao povezano pomorsko bojno polje, koje se proteže od jugoistočne Azije do Tajvanskog tjesnaca, umjesto fokusiranja na jednu točku sukoba."

Nema sumnje da Kina pokušava uspostaviti veću kontrolu nad širim područjima zapadnog Pacifika. Nedavno je Peking uputio službeni prosvjed nakon što je japanski razarač prošao kroz Tajvanski tjesnac. Tokio je priopćio da je prolazak imao za cilj demonstriranje „nepokolebljive posvećenosti načelu slobode plovidbe prema međunarodnom pravu“.

Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova odgovorio je da raspoređivanje japanske mornarice „ozbiljno podriva političke temelje u odnosima Kine i Japana i ugrožava suverenitet i sigurnost Kine“.

Saveznici SAD-a zabrinuti jer Washington premješta snage iz Azije

U nedavnom izvještaju novinske agencije Reuters se navodi da je Kina rasporedila brodove i postavila niz plutajućih barijera na ulazu u dio Južnog kineskog mora koji Peking osporava Filipinima. U izvještaju se ističe da se kineske aktivnosti poklapaju s aktivnostima SAD-a, koji šalje sve tri aktivne grupe nosača zrakoplova na Bliski istok i u blizinu Irana, dok se trupe i vojni materijal povlače iz indopacifičke regije.

„Očigledno postoji zabrinutost zbog smanjenja američkih snaga u Aziji. Vidimo da Kina koristi ovu priliku za širenje svog utjecaja i jačanje pozicije na ovim spornim područjima“, rekao je William Yang, analitičar Međunarodne krizne skupine s Tajvana, koji se bavi kineskom vanjskom politikom i geopolitičkim razvojem.

„Japan i Južna Koreja su potpuno ovisni o pomorskoj trgovini, a bilo kakvi poremećaji u pomorskim rutama ili, u najgorem slučaju, gubitak kontrole nad tim rutama u korist suparnika, bili bi noćna mora“, rekao je.

Traženje alternativnih pomorskih ruta

U ožujku su korejska plinska korporacija KOGAS i japanska JERA, kao najveći svjetski uvoznici tekućeg plina, potpisali memorandum o jačanju energetske sigurnosti. To uključuje razmjenu isporuka u slučaju nestašice koja bi pogodila jednu od tvrtki te analizu ponude i potražnje radi optimizacije isporuka i korištenja terminala.

Analitičari kažu da Japan i Južna Koreja mogu poduzeti određene mjere za smanjenje rizika, uključujući diverzifikaciju, skladištenje zaliha, prelazak na nove izvore energije, poboljšanje efikasnosti i jačanje domaće proizvodnje hrane. Međutim, ove mjere imaju granice. „Ove strategije mogu povećati otpornost, ali ne mogu suštinski zamijeniti ovisnost o pomorskoj ruti", naglašava Kristanto.

Tokio i Seul sada razmatraju i druge transportne pravce. „Teoretski postoje alternativne rute, poput onih pored Lomboka i kroz Makasarski prolaz (Indonezija) ili dalje na istok prema Pacifiku", navodi Kristanto. „No preusmjeravanje je skupo i samo djelomično smanjuje rizik. Ono povećava udaljenost, vrijeme i potrošnju goriva.“

„Još važnije je da čak ni pacifička zaobilaznica ne uklanja u potpunosti stratešku ranjivost, jer brodovi i dalje moraju prići Japanu i Koreji kroz vode koje mogu postati vrlo sporne u slučaju šireg sukoba“, dodao je.

Kina se širi prema Pacifiku

Peking je posljednjih godina raspoređivao nosače zrakoplova, bombardere dugog dometa i izviđačke letjelice izvan „prvog otočnog lanca" koji uključuje Japan, Tajvan i Borneo, i to puno dublje u Tihi ocean.

Kristanto kaže da su ti potezi dio kineske strategije kontrole bojišta u slučaju sukoba, poznate kao strategija „anti-pristupa i uskraćivanja područja“ (anti-access/area-denial).

„Dakle, iako korištenje različitih dobavljača i ruta može smanjiti rizik u određenim aspektima, ranjivost ostaje. Na kraju, brodovi će i dalje morati prolaziti kroz niz prepreka i iskušenja da bi stigli do sjeveroistočne Azije“, zaključuje analitičar Joseph Kristanto.

Riječ je uglavnom o mladim muškarcima iz trećih zemalja poput Indije i Vijetnama koji dolaze u Njemačku. Njemačke plaće mame ljude iz zemalja u kojima se tek djelić te plaće može zaraditi.

No san o Europi za mnoge ljude iz trećih zemalja postaje zamka, jer izgleda, došavši ovamo, zapadaju u izrabljivačke odnose i jaku ovisnost. Dolaze s vizom za stručnu ili sezonsku radnu snagu i za svoj posao u Njemačkoj plaćaju četvero- ili petocifrene iznose kao pristojbu za posredovanje. To su veliki dugovi koje ti ljudi zatim godinama otplaćuju radeći u Njemačkoj.

Pokazalo je to istraživanje političkog magazina „Monitor" njemačke postaje ARD. „Monitor" tako u svom istraživanju za televizijsku reportažu prikazuje kako agencije za posredovanje stalno vrbuju jeftinu radnu snagu za njemačku mesnu industriju – i time u Aziji zarađuju veliki novac.

Što je bilo poznato tvrtki Westfleisch?

„Moja obitelj je prodala svo svoje zlato", priča jedan mladić novinarima „Monitora". Prošle godine je iz indijske savezne zemlje Kerala stigao u Njemačku radi posla u tvrtki za preradu mesa Westfleisch. On nije izuzetak. Brojni radnici Westfleischa govore o visokim pristojbama, među njima i muškarci iz Vijetnama: „Nakon vjenčanja je supruzi i meni još ostalo nešto novca. Ostatak sam pozajmio od susjeda, rodbine i braće i sestara", priča jedan od tih muškaraca.

Westfleisch je na upit Monitora reagirao šokirano: „Izričito ne odobravamo takvo postupanje i kao poslodavac se zalažemo za naše uposlene." A ipak je ova tvrtka priznala da je i ona dosad platila pristojbe i do 15.000 eura agencijama za posredovanje, dodajući da su ti traženi iznosi "protivni vlastitom shvaćanju vrijednosti".

Stručnjakinja za ljudska prava Mimi Vu iz organizacije „Raise Partner" iz Vijetnama smatra da odgovornost leži i na koncernima. „Poduzeća moraju osigurati i kontrolirati da radnici koje zaposle, a koji su stigli posredstvom agencija, ne budu iskorištavani u procesu vrbovanja. Potrebna je obveza preuzimanja odgovornosti. I to važi za svaku vrstu vrbovanja, posebice kad se radi o radnoj snazi iz inozemstva."

Stručna radna snaga - na plaći pomoćnog radnika

Kako, međutim, funkcionira to posredovanje radne snage i koliko doista znaju poduzeća? Za vizu za stručnu radnu snagu ti ljudi moraju dokazati stručnu kvalifikaciju – da bi onda mogli u Njemačkoj raditi kao mesari. Na obračunima plaće, u što je Monitor imao uvid, piše kako ih se plaća samo kao pomoćne radnike. Westfleisch je na upit "Monitora" odgovorio da se poduzeće pridržava svih zakonskih odredbi.

Reporterskom timu je, pored toga, pošlo za rukom da „undercover", dakle prikriveno, stupi u kontakt s jednom od tih agencija za posredovanje koje šalju radnu snagu njemačkim tvrtkama u mesnoj industriji. Riječ je o agenciji GG&C GmbH iz južne Njemačke. Ona je u prošlosti za tvrtku Westfleisch posredovala kod dolaska više od 100 radnika iz trećih zemalja.

U razgovoru s „undercover" reporterskim timom je šefica agencije govorila o tome da se radnicima iz trećih zemalja može u svako doba dati otkaz – čak i nakon probnog roka. Reportere se također mamilo jednim popustom: za tri posredovana radnika se treba samo dva puta platiti pristojba od 2.000 eura, a za trećeg radnika je besplatno.

Na službeni upit "Monitora" o tome se agencija GG&C GmbH izričito distancirala od previsokih ili netransparentnih pristojbi te naglasila kao se zalaže za pravedne uvjete. No agencija ujedno priznaje da lokalni partneri u trećim zemljama obračunavaju naknade za određene usluge na licu mjesta. Westfleisch je na reporterski upit kazao da je u međuvremenu prekinuta suradnja s GG&C GmbH-om.

Među klijentima te agencije se, prema istraživanjima "Monitora", nalaze i druga poduzeća njemačke mesne industrije, pa čak i veliki koncerni poput Tönniesa koji danas nosi naziv „Premium Food Group". Ta tvrtka je priopćila da je također u međuvremenu okončalo suradnju s agencijom GG&C GmbH, istaknuvši: „Takva praksa je za nas neprihvatljiva." Vrbovanje radne snage se vrši „isključivo u skladu sa zakonima".

Otkaz u slučaju bolesti?

Ali za radnike stanje često ostaje teško. Tako indijski radnici govore o tome kako su u Westfleischu dobili otkaz za vrijeme probnog roka jer su bili bolesni. A kako poslodavci u slučajevima ovakvih zapošljavanja često osiguravaju i smještaj, za koji se stanarina izravno odbija od plaće, morali su, kažu, iseliti iz svojih soba. Westfleisch je na upit odgovorio da je u prošlosti „u pojedinačnim slučajevima (…) prekinuta suradnja s uposlenima". Sada poduzeće, prema vlastitim riječima, planira uspostaviti „financijskih paket pomoći za posebno pogođene radnike".

No istraživanja Monitora su pokazala da je Westfleisch u Vijetnamu sam ubrao posredničke pristojbe od uposlenika. Na pitanje o tome je Westfleisch potvrdio da je povremeno naplaćivao paušale za posredovanje. Time se slijedio model koji je u Vijetnamu uobičajen i u skladu je sa zakonom, poručuje se iz ove tvrtke i dodaje da su ti paušali bili „prihvatljivo" visoki te da su, između ostalog, sadržavali i tečaj jezika.

Ovisnost uposlenika i pritisak koji leži na njima dostižu jednu novu razinu s ljudima iz trećih zemalja, kaže Peter Kossen. Taj svećenik iz grada Lengericha se već godinama zalaže za pogođene radnike u mesnoj industriji: „Obitelji su dizale kredite kako bi svoga mladog čovjeka poslali na put. Taj projekt onda ne možete jednostavno prekinuti. Inače se vratite nazad i ništa niste postigli – samo nagomilali dugove."

Mesna industrija i „organizirana neodgovornost"

Već u prošlosti je mesna industrija bila u fokusu javnosti zbog izrabljivanja svojih uposlenika i zbog posredovanja osoblja uz pomoć sub-poduzeća. Tada se obećavalo poboljšanje.

Politika je tada reagirala s pooštravanjem zakona i zabranila, primjerice, takozvane radne ugovore prema kojima se ljude nije upošljavalo izravno u tim mesnim koncernima, već u sub-poduzećima. Trebalo se postići da koncerni konačno više ne prebacuju odgovornost. Ministar rada pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Karl-Josef Laumann (CDU) tada je stanje u mesnoj industriji opisao kao „organiziranu neodgovornost".

Na upit "Monitora" o aktualnim slučajevima, Laumann ne vidi potrebu za promjenom zakonskih okvira. On upućuje na to da dolazi do nepoštivanje zakona ukoliko se radnike nakon dolaska u Njemačku ne zaposli u skladu s kvalifikacijom ili ih se ne plati adekvatno. Djelovanje mnogih agencija za posredovanje Laumann, međutim, vidi kritično: „Agencije za posredovanje nose veliku odgovornost pri vrbovanju strane stručne radne snage. Kad ljudi iz inozemstva dođu kod nas da bi radili, onda to mora proteći pravedno i transparentno", ističe Laumann.

Nakon pet godina, od 1. lipnja za goste bi ponovno trebalo biti spremno nekada ekskluzivno ljetovalište i ponos crnogorske turističke ponude – Sveti Stefan. Vila Miločer, uz Sveti Stefan, bit će otvorena 21. svibnja na 20. obljetnicu obnove neovisnosti Crne Gore, dok će se otočić koji je punih pet godina zjapio prazan, otvarati postupno.

Zatvaranje je uslijedilo nakon što se zakupac, tvrtka Adriatic Properties i vlada Crne Gore nisu mogli dogovoriti o uvjetima i načinu korištenja otoka i plaža za sve turiste, a ne samo za goste hotela. Godine 2021. pokrenut je arbitražni postupak u Londonu koji je nedavno zaključen nagodbom.

„Ovim potezom Vlada, na čelu s premijerom Milojkom Spajićem, uklanja rizik isplate moguće odštete veće od 100 milijuna eura, a novim predloženim rješenjem povećava se iznos prihoda, odnosno zakupnine koju ostvaruju poduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan hoteli. Novost i vrlo važna stavka za sve građane Crne Gore jest to što će država predloženim rješenjem imati godišnji udio u dobiti od 10 posto“, poručili su iz Vlade, dodavši da u Miločerskom parku neće biti dodatne gradnje.

S druge strane, potpredsjednik oporbene URE Blažo Rađenović pozvao je Specijalno državno odvjetništvo i Zaštitnika imovinsko‑pravnih interesa Crne Gore da se hitno uključe kako bi se spriječila šteta za državu i, kako tvrdi, „potencijalno koruptivan posao Vlade i drugih sudionika u slučaju Svetog Stefana“. Podsjetio je da je aktualni ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj ranije izjavio kako su se stekli uvjeti za raskid ugovora sa zakupcem i potpuni povratak hotela Sveti Stefan pod upravljanje države.

Hrvatska i Albanija su bile brze, a Crna Gora...

Zbog izostanka konkretnih i koordiniranih mjera za privlačenje turista koji, očekivanja od turističke sezone u Crnoj Gori „umjereno su pozitivna“, rekao je za DW član Odbora za turizam Gospodarske komore Crne Gore i vlasnik turističke agencije Dragan Ivančević. „Za razliku od susjednih zemalja, poput Albanije i Hrvatske, koje su brzo reagirale i aktivno surađuju s touroperatorima i zračnim prijevoznicima na operativnim mjerama, Crna Gora nije iskoristila priliku za znatnije povećanje broja turista“, kaže Ivančević. Dodaje da bi se broj gostiju povećao kada bi se uspostavila suradnja s relevantnim partnerima na europskim tržištima i provele ciljane mjere potpore gospodarstvu.

Podsjeća i na stare probleme: „Na žalost, ni ove godine u sezonu nismo ušli sa završenim cestama i potpunom komunalnom infrastrukturom“, kaže Ivančević.

„Crna Gora još ima priliku pozicionirati se kao sigurna i atraktivna destinacija za europske turiste koji su odustali od aranžmana u zemljama Bliskog istoka", vjeruje i ministrica turizma Simonida Kordić, dodavši da položaj Crne Gore poboljšavaju nove zračne linije, festivali Sea Dance i Exit te ponovno otvaranje Svetog Stefana.

Gdje su Nijemci?

Turistički kompleks Ada Bojana u Ulcinju prvu brojniju skupinu gostiju dočekuje već za prvomajske blagdane. Direktor poduzeća Ulcinjska rivijera Armend Mila to vidi kao uvod u dobru sezonu: „Napokon se pokrenuo kotač razvoja Ade Bojane, a to primjećuju i gosti koji ovdje dolaze godinama. Otvorili smo nizozemsko tržište, koje - za razliku od prethodnih godina, ima izravne letove prema Podgorici i Tivtu. Očekujemo povećanje prihoda od 25 posto u odnosu na 2025. godinu, a trenutačno imamo 46 posto više rezervacija nego prošle godine“, rekao je Mila za DW.

Strani turisti prošle su godine ostvarili 95,8 posto svih noćenja u Crnoj Gori, a najviše ih je bilo iz Srbije, Rusije i Bosne i Hercegovine. Nasuprot tome, prošle godine je tek svaki dvadeseti gost dolazio iz Njemačke: „Nekada je bilo mnogo gostiju iz Njemačke koji su rado boravili u Ulcinju. Privlačili su ih sunce, more, očuvana priroda i gostoprimstvo domaćina. Pozivam ih da ponovno dođu i uživaju u kupanju, vodenim sportovima, šetnjama Starim gradom i tradicionalnoj kuhinji. Iako mnogo ovisi o razvoju situacije na Bliskom istoku, nadam se da će sezona biti dobra“, rekao je za DW dugogodišnji ulcinjski ugostitelj Agim Gimo Nimanbegović.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...