Vecernji list

Kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran, na reakciju nije trebalo dugo čekati. Gotovo naslijepo, režim mula bijesno uzvraća vatrom i napada vojne i civilne ciljeve u susjednim zemljama. Iran također više ne želi da brodovi prolaze uz njegovu obalu. Hormuški tjesnac, usko grlo u Perzijskom zaljevu kojim se svakodnevno odvija transport oko 20 posto globalne trgovine naftom, faktički je zatvoren.

Cijena nafte je odmah nakon napada značajno porasla. I na njemačkim benzinskim pumpama cijene benzina i dizela naglo su skočile. Ovisno o regiji, cijena super-benzina je dostizala i do 2,50 eura po litri. Prosječna cijena dizela trenutno iznosi nešto više od dva eura, što je oko 30 do 40 centi više nego prije napada na Iran.

Još veći skok zabilježen je kod cijena plina, nakon što je Iran dronovima napao postrojenja za ukapljeni plin (LNG) u Kataru, zbog čega je proizvodnja zaustavljena. Njemačka ne uvozi LNG direktno iz Katara. Njeni izvori opskrbe su raznoliki, a veliki dio ovog energenta dolazi preko norveških plinovoda. Međutim, za cijene je presudno europsko veleprodajno tržište, koje se ravna prema odnosu između globalno dostupne ponude, trenutne i očekivane potražnje.

Rast cijena energije pogađa ne samo privatna domaćinstva nego i industriju, koja se suočava s višim troškovima proizvodnje. Posebno su pogođene energetski intenzivne grane poput kemijske industrije, čelika, stakla ili papira, ali i automobilska industrija i strojogradnja.

Šok za vladu Friedricha Merza

Rat s Iranom Njemačkoj pokazuje koliko su visokoindustrijalizirane ekonomije ranjive u eri globalnih kriza. Veronika Grimm iz tima od pet stručnjakinja i stručnjaka koji savjetuju njemačku vladu o ekonomskim pitanjima, upozorava na rastući rizik od inflacije i dodatnu investicijsku nesigurnost.

„Moramo se pripremiti na duže razdoblje povećane nesigurnosti“, rekla je ova profesorica za njemačku medijsku mrežu RedaktionsNetzwerk Deutschland (RND).

U njemačkoj politici oglašena su zvona za uzbunu. Već deset mjeseci zemljom vlada koalicija CDU/CSU i SPD. Kancelar Friedrich Merz (CDU) u predizbornoj kampanji i nakon preuzimanja dužnosti obećao je da će oživljavanje njemačke ekonomije biti njegov apsolutni prioritet. Međutim, očekivanog ekonomskog oporavka još nema. Mali rast, koji je Njemačka doživjela početkom godine, mogao bi ponovo biti anuliran zbog rata s Iranom.

Cijene energije u Njemačkoj već su snažno porasle nakon ruskog napada na Ukrajinu. Daljnji rast cijena, uzdrmane globalne lance snabdijevanja i dodatna globalna nesigurnost djeluju poput otrova za njemačku ekonomiju.

Ekonomistica Grimm traži da Europa učini svoju opskrbu energijom otpornijom – kroz diverzificirane lance opskrbe, dobro popunjena skladišta, koordiniranu europsku nabavku i ubrzanu izgradnju vlastitih energetskih kapaciteta. Takvi zahtjevi postoje još od prekida ruskih isporuka plina prije četiri godine. Međutim, njihova provedba ide sporo. Nakon izuzetno hladne zime u Njemačkoj, skladišta plina gotovo su prazna.

Osim energetske krize, rat s Iranom donosi dodatne probleme, posebno za transportni sektor. I njemačke brodarske kompanije moraju zaobilaziti Perzijski zaljev u širokom luku, što usporava globalne lance opskrbe i ugrožava sigurnost isporuka. Premije osiguranja za pomorski transport rastu, kao i troškovi goriva.

Zračni prostor iznad zaljevskih država djelomično je zatvoren. Aviokompanije moraju značajno mijenjati rute letova. To ne samo da produžava vrijeme putovanja nego povećava i troškove kerozina.

Opasnost od nove inflacije

Sa svakim danom rasta cijena energije povećava se rizik ponovnog rasta inflacije. Kompanije su prisiljene prenijeti veće troškove na kupce podizanjem cijena svojih proizvoda. To se već dogodilo tijekom energetske krize 2022. godine, kada su potrošači osjetili rast cijena u trgovinama.

Ako troškovi života rastu, kupovna moć potrošača opada, a to se odražava na domaću potrošnju. Na međunarodnom tržištu Njemačka postaje manje konkurentna jer su njeni proizvodi skuplji – što je za izvozno orijentiranu ekonomiju veliki problem.

Iako politika prepoznaje probleme, politički odgovor zasad je prilično suzdržan. Ministrica privrede i energetike Katherina Reiche (CDU) formirala je „task force" koji svakodnevno analizira situaciju i priprema moguće mjere. Cilj je pratiti eksploziju cijena, nadzirati sigurnost snabdijevanja i procijeniti posljedice za kompanije. Na društvenim mrežama ova mjera često se komentira i satirično.

„Stalno procjenjujemo i pratimo situaciju", rekao je glasnogovornik vlade Steffen Meyer u petak (6.3.) Glasnogovornik Ministarstva privrede dodao je da vlada podržava mjere za veću konkurenciju i transparentnost na tržištu naftnih derivata. Za procjenu ekonomskih posljedica rata na Bliskom istoku još je prerano, ali: „Rizici su očigledni.“

Savezna vlada zasad odbija direktno intervenirati u cijene goriva na benzinskim pumpama. Vjerojatno i zato što je kratkotrajni popust na gorivo uveden 2022. godine imao samo ograničen učinak.

Kartelski ured sada treba provjeriti koriste li naftne kompanije trenutnu krizu za pretjerano visoke cijene, tako što povećane cijene sirove nafte odmah prenose na kupce, iako su njihova skladišta još napunjena gorivom kupljenim po nižim cijenama.

Činjenica je da država dobro zarađuje na visokim cijenama goriva. Gotovo polovina onoga što vozači plaćaju na pumpama odlazi u državnu blagajnu kroz različite poreze. Lobističke organizacije, poput automobilskog kluba „Mobil in Deutschland", već su optužile vladu da „puni blagajnu na račun vozača“.

Kritike energetske politike

Savezna vlada nastoji u krizi pokazati stabilnost i podsjeća na već uvedene mjere za ublažavanje cijena energije: smanjenje poreza na električnu energiju za kompanije i ukidanje nekih taksi. Međutim, kritičari tvrde da vlada Merza zapravo dodatno potiče ovisnost o fosilnim gorivima umjesto da je smanjuje u skladu s klimatskim ciljevima.

Ekološke i potrošačke organizacije također kritiziraju da je razvoj obnovljivih izvora energije usporen. Zakoni, kažu, koče izgradnju vjetroelektrana i solarnih projekata. U trenutku globalne nesigurnosti to čini Njemačku manje otpornom na krize nego što bi mogla biti.

Ovaj ishod izbora u Baden-Württembergu predstavlja senzaciju: nakon što je mjesecima u anketama beznadno zaostajao za kandidatom konzervativaca, CDU‑ovim političarem Manuelom Hagelom – dijelom i do 14 postotnih bodova – bivši savezni ministar iz redova Zelenih, Cem Özdemir, začudo je nadoknadio zaostatak: prema privremenim rezultatima Zeleni su osvojili 30,2 posto glasova, a demokršćani 29,7. To znači da će Özdemir, po svoj prilici, postati ministar‑predsjednik (odnosno premijer) ove jugozapadne njemačke pokrajine.

Prvi pokrajinski šef s turskim korijenima

Özdemir bi tako bio prvi predsjednik neke pokrajinske vlade u povijesti Njemačke čiji roditelji nisu rođeni u toj zemlji. Njegovi roditelji doselili su se iz Turske 1960‑ih godina. Šezdesetogodišnji političar Zelenih, koji potječe iz okolice Stuttgarta, vjerojatno će vladati u koaliciji s CDU‑om kao manjim koalicijskim partnerom. Tako je radio i njegov stranački kolega Winfried Kretschmann (77), koji se nakon tri mandata više nije ponovno kandidirao.

U prvoj reakciji Özdemir se vidno borio za prisebnost i govorio o „sjajnom finišu“ u izbornoj kampanji. U programu javne televizije ARD obećao je: „Pobudili smo mnoga očekivanja kod ljudi u Baden-Württembergu. Da nam je stalo do dobrobiti pokrajine, a ne do stranačkog interesa. Što se mene tiče, nemam tome što dodati. To je kako ja želim voditi ovu pokrajinu.“

Program Zelenih zvao se Özdemir

Özdemirova pobjeda rezultat je izbora koji je, za razliku od većine prethodnih, bio prije svega odluka o jednom kandidatu. Čak 50 posto svih koji su ovoga puta zaokružili Zelene naveli su da su to učinili zbog nositelja liste Özdemira. To je pokazalo ispitivanje provedenom na dan izbora, u kojem je više od 22.000 građana odgovaralo na pitanja instituta Infratest dimap. Tako visoke vrijednosti rijetko se bilježe na izborima u Njemačkoj, koji su obično više određeni stranačkim programima.

Šezdesetogodišnji kandidat Zelene stranke u politici je desetljećima – bio je zastupnik je u njemačkom parlamentu Bundestagu i Europskom parlamentu, bio je čelnik Zelene stranke, a i savezni ministar. Tijekom izborne kampanje, Özdemir, koji sebe naziva "anadolijskim Švabom", distancirao se od lijevih tendencija na saveznoj razini unutar svoje Zelene stranke i predstavio konzervativniji profil.

Veliko nezadovoljstvo radom savezne vlade

Özdemir je u Baden-Württembergu mnogo cjenjeniji i poznatiji od svog demokršćanskog (CDU) protukandidata Manuela Hagela. Hagel se uz to morao boriti i protiv velikog nezadovoljstva radom savezne vlade pod kancelarom Friedrichom Merzom. Tako se 78 posto ispitanika nakon glasanja složilo s tvrdnjom da je vlada konzervativaca i socijaldemokrata u Berlinu previše obećala, a premalo ostvarila.

Najviše je to pogodilo Socijaldemokratsku stranku (SPD), za koji je rezultat prava katastrofa - oni su izgubili polovicu svojih ranijih birača i sa već prije četiri godine loših 11 posto pali na katastrofalnih 5,5 - i time jedva prešli izborni prag. Ko-predsjednica stranke Bärbel Bas, u Merzovoj vladi ministrica rada, kao glavni razlog slabog rezultata vidi dvoboj između Özdemira i Hagela: „Postojao je taj duel dvaju kandidata, i on je jednostavno je usisao sve glasove, to se mora tako reći.“

AfD: Birači su željeli koaliciju desnog centra

Manje glasova nego se nadala, ali znatno više nego na prošlim izborima prije pet godina, osvojila je u dijelovima ekstremno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Ona je gotovo udvostručila svoj reezultat - 9,7 posto prije četiri godine ona je sada na 18,8 posto.

Ipak, jedini mogući koalicijski partneri – demokršćani – već su odavno isključili svaku suradnju s desnim populistima. Predsjednica AfD‑a Alice Weidel izjavila je nakon objavljivanja rezultata na javnoj televiziji ARD da su birači glasali za vladu desnog centra, što se, međutim, ignorira. „Stoga ćemo sada biti jaka opozicija", rekla je Weidel.

Potonuće liberala

Potpuno su zakazali liberali iz FDP‑a i stranka Ljevice. Obje ove stranke sa po samo 4,4, posto glasova neće biti zastupljene u pokrajinskom parlamentu jer su osvojile manje od pet posto glasova birača i time nisu prešle izborni prag.

To je posebno bolno za FDP, budući da je Baden-Württemberg desetljećima slovio kao uporište stranke, koja je do jeseni 2024. sudjelovala u vladajućoj koaliciji u Berlinu pod tadašnjim kancelarom Olafom Scholzom. Nakon raspada te koalicije FDP bilježi vrlo malo uspjeha i više nije zastupljen ni u novom Bundestagu.

Vodeće kandidatkinje Lijeve stranke, Kim Sophie Bohnen, Amelie Vollmer i Mersedeh Ghazaei, željele su poslati poruku protiv muških vodećih kandidata drugih stranaka. Njihova se platforma usredotočila na problematiku nedostatka pristupačnog stanovanja i, općenito, pitanja životnog standarda. Savezni predsjednik Lijeve stranke Jan van Aken zadovoljan je učinkom na izborima. Lijeva stranka postigla je svoj najbolji rezultat ikad u toj saveznoj zemlji, što je van Aken na televiziji ARD opisao kao "nevjerojatno postignuće".

Baden-Württemberg: srce njemačke automobilske industrije

Baden-Württemberg, s nešto više od jedanaest milijuna stanovnika, je jedna od gospodarski najjačih njemačkih saveznih pokrajina. Posebno je jaka automobilska industrija koja u pokrajini ima brojne pogone i djedište je dvaju automobilskih giganata: Mercedesa i Porschea.

No pokrajinu obilježava i velik broj manjih i srednje velikih obiteljskih firmi koji ostvaruju odlične uspjehe i na svjetskom tržištu - naročito u mašinskoj industriji. Na zapadu Baden-Württemberg graniči s Francuskom, a na jugu sa Švicarskom.

U proteklih pet godina globalne isporuke oružja porasle su za gotovo deset posto u usporedbi s prethodnim petogodišnjim razdobljem. To proizlazi iz novog izvješća Stockholmskog instituta za istraživanje mira – skraćeno SIPRI.

Poslovi s oružjem i vojnim proizvodima danas ponovno dosežu približno onaj obujam kakav su imali krajem Hladnog rata 1989. godine. U godinama nakon toga, sve do početka novog tisućljeća, bili su znatno smanjeni – za oko jednu trećinu.

Između 2016. i 2020. Azija i Oceanija (42 posto svih uvoza) te Bliski istok (32 posto) bili su najvažnije uvozne regije. Europa je sa samo 12 posto bila na trećem mjestu. No, to se u međuvremenu promijenilo. U usporedbi dvaju petogodišnjih razdoblja, uvoz oružja europskih država više se nego utrostručio.

Europa je sada na prvom mjestu u svijetu po uvozu naoružanja – s udjelom od 33 posto. Slijede Azija i Oceanija (31 posto) te Bliski istok (26 posto).

Pritom više nije samo Ukrajina ta koja uvozi oružje, iako je ona najveći pojedinačni uvoznik na svijetu s udjelom od 9,7 posto. Isporuke zemlji koja se bori za opstanak bile su od 2022. do 2024. najvidljiviji i presudan čimbenik porasta kupnje oružja u Europi.

Ali „i većina drugih europskih država počela je uvoziti znatno više oružja kako bi ojačale svoje vojne sposobnosti zbog onoga što vide kao rastuću prijetnju iz Rusije“, objašnjava Matthew George, jedan od autora nove SIPRI‑jeve studije.

Tržište – moglo bi se reći – odražava rastući strah od rata u Europi.

Manje američkih isporuka Ukrajini

Prema podacima SIPRI‑ja, obujam američkih isporuka oružja Ukrajini 2025. bio je znatno manji nego u prethodne dvije godine. Predsjednik SAD‑a, Donald Trump, smanjio je vojnu pomoć svoje zemlje Kijevu.

Međutim, SAD su i dalje najvažniji izvoznik oružja za Ukrajinu. Jer čak i kada su saveznici Ukrajine – bilo europske države, Australija ili Kanada – zajednički kupovali velike količine naoružanja iz SAD‑a i stavljali ih na raspolaganje Ukrajini, SIPRI ih i dalje vodi kao američki izvoz oružja u Ukrajinu. Ipak, Ukrajina više nije bila glavni razlog daljnjeg rasta uvoza oružja u Europu.

Poljska – rekorder po uvozu oružja

Naime, osjećaj ugroženosti od Rusije, ali i Trumpova upozorenja Europljanima snažno su potaknuli potražnju europskih članica NATO‑a za oružjem. Prema izvještaju, uvoz oružja sadašnjih 29 europskih članica NATO‑a porastao je u posljednjih deset godina za 143 posto.

Najveći uvoznica oružja među europskim članicama NATO‑a – i sedma na planeti – jest Poljska. Zabrinutost, ali i odlučnost Poljske posebno se vidi u usporedbi dvaju petogodišnjih razdoblja. Obujam poljskog uvoza oružja u razdoblju 2021.–2025. bio je više nego osam puta veći nego 2016.–2020. SIPRI tu bilježi rast od 852 posto.

Ta zemlja, koja graniči s Ukrajinom i Bjelorusijom, u skupini europskih članica NATO‑a sudjeluje sa 17 posto svih uvoza. To odgovara udjelu od 3,6 posto u ukupnom svjetskom uvozu oružja.

Sljedeći najveći uvoznici bili su Velika Britanija (2,1 posto na svjetskoj razini) i Nizozemska (1,8 posto).

SAD i dalje daleko najveći izvoznik

Uloga SAD‑a kao „globalnog dilera“ u području naoružanja dodatno raste. U razdoblju 2021.–2025., prema podacima SIPRI‑ja, na SAD je otpadalo 42 posto svih međunarodnih isporuka oružja – naspram 36 posto u razdoblju 2016.–2020.

Američke isporuke otišle su u ukupno 99 država, ali najviše u Saudijsku Arabiju i Japan. Stručnjak SIPRI‑ja za izvoz oružja, Pieter Wezeman, kaže: „SAD su dodatno učvrstile svoju dominaciju kao dobavljač oružja čak i u sve multipolarnijem svijetu.“

Pod Trumpom, SAD očito vide izvoz oružja kao instrument vanjske politike i kao sredstvo za jačanje vlastite vojne industrije. Sjedinjene Države su za Europu jedan od najvažnijih izvoznika oružja.

Njemačka na 4. mjestu po izvozu oružja u svijetu

I europske države ojačale su svoju ulogu izvoznika oružja, poput Francuske, koja je povećala izvoz za 21 posto i nalazi se na drugom mjestu iza SAD‑a, ali s mnogo manjim udjelom od 9,8 posto.

Njemačka je s udjelom od 5,7 posto u svjetskoj trgovini oružjem u proteklih pet godina postala četvrti najveći izvoznik oružja na svijetu i prestigla Kinu (koja najviše izvozi u Pakistan, Tajland i Srbiju).

Italija je povećala izvoz za čak 157 posto i na svjetskoj ljestvici nalazi se na 6. mjestu s udjelom od 5,1 posto.

I Indija kao i Pakistan značajno su povećale uvoz oružja. Obje su države tijekom proteklih pet godina bile među deset najvećih uvoznika oružja na svijetu.

Bliski istok

Koliko će aktualni potresi na Bliskom istoku dodatno potaknuti regionalnu trgovinu oružjem, zasad se može samo pretpostavljati. Doduše, uvoz oružja država Bliskog istoka u proteklih pet godina ukupno je pao za 13 posto.

Ali tri zemlje tog područja i dalje spadaju među deset najvećih uvoznika oružja u svijetu: Saudijska Arabija (6,8 posto svjetskog uvoza), Katar (6,4 posto) i Kuvajt (2,8 posto). A iranski rat je tek započeo.

Novinari njemačkog javnog servisa ARD ispitali su uprave oko 130 spomen-obilježja Holokausta i drugih nacističkih zločina u Njemačkoj i mnogi svjedoče o sve više vandalizma. Osobito velika spomen‑područja nekadašnjih koncentracijskih logora su redovito oskvrnavljena grafitima i drugim provokacijama. Spomen‑područje Buchenwald, primjerice, svjedoči o „porastu kaznenih djela i provokacija među mladim posjetiteljima, uključujući i učenike“. Ondje navode da mladi ponekad i odjećom pokazuju svoju naklonost neonacizmu.

Na memorijalnom području Sachsenhausen broj incidenata posljednjih se godina udvostručio, rekao je glasnogovornik Zaklade memorijalnih mjesta u Brandenburgu. Zaklada među takve incidente ubraja rasističke uvrede, nacistički pozdrav te oštećivanje imovine i grafite s kukastim križevima ili parolama protiv Izraela. „Ono što se izrazito promijenilo jest političko okruženje, što se vidi u jačanju AfD‑a i društvenom pomaku udesno“, stoji u ocjeni iz Brandenburga.

Prije samo neonacisti, sad Bliski istok

Oliver von Wrochem, glasnogovornik Radne skupine memorijalnih mjesta bivših koncentracijskih logora, također vidi drastične promjene posljednjih godina. S jedne strane porasli su izravni napadi, a s druge se promijenila njihova priroda. „Ranije smo gotovo isključivo imali posla s desničarski motiviranim incidentima“, kaže on. Danas se pojavljuju i napadi s ljevičarskim predznakom, osobito oni povezani s Palestinom. Tako je na zidu memorijalnog područja Neuengamme u Hamburgu, kojim upravlja von Wrochem, osvanuo veliki grafit slogana Hamasa.

Zapravo se tek od 2019. evidentiraju sva politički motivirana kaznena djela protiv memorijalnih mjesta na razini cijele Njemačke. U policijskoj statistici kao „napad na memorijalno mjesto" vode se i spomenici te tzv. "kamenje spoticanja” (Stolpersteine) koje u mnogim gradovima na pločniku pred kućama u kojima su živjeli podsjećaju na žrtve nacističkog progona.

Godine 2024. zabilježena su 352 takva kaznena djela – najviše od 2019. Za 2025. još nema potpunih podataka, ali prema upitu novinara pokrajinskim kriminalističkim uredima se čini kako je broj napada i te godine bio tako visok.

Nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. policija je u Njemačkoj zabilježila najmanje 81 kazneno djelo protiv memorijalnih mjesta povezanih s bliskoistočnim sukobom, uključujući i grafite protiv države Izrael i otprilike svako sedmo kazneno djelo je bilo iz tog motiva. Prije napada 2023. je bilo tek pojedinačnih slučajeva. Ipak, većina kaznenih djela protiv memorijalnih mjesta i dalje se vodi kao desničarski motivirana.

Došao "ubijati Židove"

Najteži napad na mjesto sjećanja dogodio se u veljači 2025. kod berlinskog Memorijala ubijenim Židovima Europe. Devetnaestogodišnjak je nožem napao jednog posjetitelja i po navodima državnog odvjetništva, optuženi je Sirijac koji je živio u Leipzigu i koji je došao u Berlin u taj memorijalni kompleks „kako bi ubijao Židove". Žrtva je preživjela, a počinitelj se trenutačno nalazi pred višim sudom u Berlinu gdje mu se sudi za pokušaj ubojstva i pokušaj pridruživanja takozvanoj Islamskoj državi. Priznao je djelo.

Većina slučajeva politički motiviranog vandalizma i napada na memorijalna mjesta prođe da policija nikad ne pronađe počinitelje. U zadnje vrijeme je stopa razjašnjenih slučajeva pala ispod deset posto.

Da može biti i drukčije, pokazuje slučaj iz Donje Saske. Memorijalni centar Hannover‑Ahlem posljednjih je godina više puta bio meta napada. Nepoznati počinitelji uništavali su vijence i ispisivali antisemitske poruke na spomen‑pločama. Nakon jednog napada u siječnju 2025. policija je, uz pomoć video‑snimki, identificirala desničara koji je u to vrijeme bio član AfD‑a. Nakon toga je izbačen iz stranke.

E baš sad idemo tamo...

Unatoč napadima na memorijalna mjesta i dalje je veliko zanimanje za njihov obilazak. Broj posjetitelja gotovo je posvuda stabilan ili čak raste, izvješćuju uprave ovih mjesta novinarima ARD-a. „Mnogi ljudi svjesno posjećuju memorijalna mjesta kako bi pokazali da su im ta mjesta i dalje važna“, kaže von Wrochem, voditelj hamburškog memorijalnog centra. „To je posljedica sve većeg broja napada i činjenice da su kultura sjećanja i kultura povijesti sve više pod pritiskom."

Tursko pravosuđe već više od godinu dana vodi rat protiv Republikanske narodne stranke (CHP), najveće oporbene stranke u zemlji. Nekoliko gradonačelnika je uhićeno, a stotine njihovih zaposlenika i stranačkih dužnosnika je privedeno.

I Ekrem Imamoglu, bivši gradonačelnik Istanbula i najizgledniji predsjednički kandidat oporbe, nalazi se od ožujka 2025. u pritvoru u zatvoru visoke sigurnosti Silivri. Protiv 55-godišnjeg suparnika turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana vode se razni sudski postupci i istrage, koje se kreću od navodnog vrijeđanja dužnosnika pa sve do krivotvorenja dokumenata ili špijunaže; u nekim slučajevima već je i osuđen.

Danas (9. ožujka) počinje dosad najveći proces protiv političara CHP-a. Istanbulsko državno odvjetništvo optužuje ga za korupciju i za to da se nalazi na čelu organizirane kriminalne skupine.

Riječ je o mamutskom postupku s više od 400 osumnjičenih i optužnicom od gotovo 3.900 stranica. Prema državnoj novinskoj agenciji Anadolu, Ekremu Imamogluu prijeti 2.430 godina zatvora ako bude proglašen krivim.

Politički progon

Za njega i njegovu stranku, CHP, proces je bez sumnje politički motiviran – s ciljem da se njega, kao najopasnijeg Erdoganova suparnika, ukloni iz politike prije sljedećih predsjedničkih izbora 2028. godine.

Mnogo toga ukazuje na to da je ta pretpostavka točna. Jer ubrzo nakon njegova uhićenja istražna tijela nisu uhitila samo njegove zaposlenike i stranačke kolege nego i brata njegove supruge. Istražitelji su također pozvali na ispitivanje njegova oca i sina. Osim toga, izrečena im je zabrana napuštanja zemlje. Zbog toga njegov sin nedavno nije mogao prihvatiti poziv Tehničkog sveučilišta u Dresdenu u Njemačkoj.

Početkom veljače uslijedio je sljedeći udarac: drugi brat njegove supruge uhićen je zbog navodne konzumacije droge – neopravdano, kako se ubrzo pokazalo, jer je naknadno naređeni test na droge bio negativan. Supruga Dilek Imamoglu oštro je kritizirala taj postupak, nazvavši istragu uznemiravanjem i organiziranom kampanjom difamacije protiv svog supruga i njegove obitelji. Jer i provladini mediji gotovo svakodnevno objavljuju izvješća o tome koliko su navodno kriminalni Imamoglu, njegovo okruženje i njegova stranka CHP.

Prema optužnici, državno odvjetništvo oporbenog političara tereti da je počinio ukupno više od 140 kaznenih djela: od pranja novca i prijevara pri javnim natječajima te njihova prikrivanja, preko primanja mita i širenja lažnih vijesti pa sve do kršenja zakona o šumama, porezima i rudarstvu. Osim toga, navodno je odgovoran i za kaznena djela drugih optuženih, zbog čega mu prijete dodatne zatvorske kazne.

Prema navodima novinske agencije Anadolu, kriminalna organizacija Ekrema Imamoglua državi je nanijela gospodarsku štetu veću od 24 milijuna američkih dolara.

Tko je Ekrem Imamoglu?

Imamoglu je rođen 4. lipnja 1970. u Akcaabatu, zapadno od Trabzona na obali Crnog mora. Potječe iz skromne obitelji koja je imala trgovinu obrtničkim potrepštinama. 1987. obitelj se preselila u Istanbul, gdje je osnovala građevinsku tvrtku. Kao i državni poglavar Recep Tayyip Erdogan, i on je strastveno igrao nogomet i pohađao školu Kurana. Prema vlastitim riječima, započeo je studij na Američkom sveučilištu na Sjevernom Cipru, ali je kasnije prešao na Sveučilište u Istanbulu, gdje je 1994. završio preddiplomski studij poslovne administracije i magistrirao upravljanje ljudskim resursima.

Godine 2008. pristupio je Republikanskoj narodnoj stranci (CHP). Sa svojom mješavinom socijaldemokratskog i nacionalističkog programa CHP je glavna oporbena stranka vladajućoj AKP.

Svoju političku karijeru Imamoglu je započeo u istanbulskoj četvrti Beylikdüzü, uporištu AKP-a, gdje je 2014. pobijedio kao kandidat CHP-a. Četiri godine kasnije kandidirao se za gradonačelnika Istanbula. Protiv Erdoganove desne ruke, bivšeg premijera Binalija Yildirima, ostvario je iznenađujuću pobjedu. Nakon što su izbori poništeni, Imamoglu je pobijedio i na ponovljenim izborima – i pritom znatno povećao svoju prednost. Imamogluova uvjerljiva pobjeda okončala je 25-godišnju vlast AKP-a u metropoli na Bosporu.

Čovjek za narod

Nakon stupanja na dužnost zaustavio je isplate u iznosu od 55 milijuna eura zakladama bliskima AKP-u i ukinuo gradska plaćanja provladinim medijima. Vlada je potom blokirala njegove projekte i gradskoj upravi više nije odobravala kredite.

Na lokalnim izborima 2024. Imamoglu se ponovno kandidirao i još jednom uspio pobijediti. Smatra se političarem bliskim narodu i vještim govornikom. Njegova je retorika konstruktivna: ne želi dijeliti, nego uključiti sve predstavnike društva. Sloganom „Sve će biti lijepo“ mobilizirao je milijune. Zahvaljujući svojoj popularnosti uspio je potaknuti svoju stranku na reforme. S današnjim stranačkim vodstvom iz reformskog krila krenuo je uspješnim smjerom. Međutim, i protiv njegove stranke CHP vodi se više sudskih postupaka.

Stranka je, inače, zatražila izravan prijenos procesa koji počinje 9. ožujka kako bi turskoj javnosti pokazala da su optužbe protiv Imamoglua neutemeljene. Međutim, to nije odobreno.

Ukrajina je izjavila da je spremna pomoći zemljama Bliskog istoka u obrani od iranskih dronova – oni često imaju za cilj infrastrukturu i vojne objekte u zaljevskim državama. Prema riječima predsjednika Volodimira Zelenskog, njegova zemlja ima vrlo veliko iskustvo u obrani od dronova i spremna je to iskustvo podijeliti. Kijev već vodi konzultacije s SAD-om, Europom i zemljama u okolini Irana, objavio je na svom Telegram-kanalu.

Međutim, taj prijedlog vezan je uz uvjete. „Predlažem sljedeće: državni i vladini čelnici Bliskog istoka imaju dobre odnose s Rusima. Mogli bi zamoliti Ruse za jednomjesečni prekid vatre“, rekao je Zelenski u intervjuu za Bloomberg. Nakon stupanja prekida vatre na snagu Ukrajina bi „mogla poslati najbolje operatere sustava za obranu od dronova u zemlje Bliskog istoka“. „Možemo pomoći Izraelu na isti način“, dodao je ukrajinski predsjednik.

Slično se kasnije izrazio ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha u intervjuu za Reuters. Rekao je da ukrajinske oružane snage obaraju 90 posto iranskih dronova Šahed, osobito uz pomoć presretačkih dronova proizvedenih u zemlji. „Nećemo moći poslati sve svoje operativne snage, ali ćemo svakako moći poslati neke, ako bude zajamčeno da će ruski napadi na našu zemlju izostati“, rekao je Sibiha.

Što Ukrajina može ponuditi zaljevskim državama?

Arapske države dugo su ignorirale karakter rusko-ukrajinskog rata i nisu prepoznale da je Rusija važan saveznik Irana te da mu pomaže u poboljšanju njegove tehnologije dronova, kaže Oleksandr Chara iz ukrajinskog Centra za obrambene strategije u razgovoru za DW. Napominje da se situacija promijenila tek kada su iranski dronovi, pojačani ruskim komponentama, počeli ciljati ciljeve u samoj zaljevskoj regiji.

Prema Chari, Kijev može ponuditi ne samo iskustvo u obrani od iranskih dronova nego i dobro obučene operativne snage. Ukrajina svake noći presreće stotine dronova i zna kako i čime to najbolje učiniti. On ističe da je obrana od dronova za bogate zemlje regije prije svega pitanje ekonomske isplativosti. „Problem je u tome što obaranje drona vrijednog 30.000 dolara raketom koja košta najmanje 100.000 dolara, a u slučaju sustava Patriot čak i desetke milijuna, postaje bezizgledan pothvat. S obzirom na ovu prijetnju iz Irana, logično je ulagati u ukrajinske sposobnosti“, kaže ovaj stručnjak.

Chara vidi tri moguća scenarija suradnje između Ukrajine i zaljevskih država. Prvo: slanje iskusnih ukrajinskih operativnih snaga s presretačkim dronovima, koje bi kao hitnu pomoć mogle početi sa zaštitom objekata. Drugo: obuka pilota dronova u arapskim zemljama i u Ukrajini, što bi ojačalo „vojnu povezanost“. Treće: ulaganja arapskog kapitala u ukrajinsku obrambenu industriju radi masovne proizvodnje presretačkih dronova za obje strane.

Razmjena s SAD-om?

Ukrajina razmatra mogućnost da zaljevskim državama ustupi vlastite razvojne projekte u proizvodnji presretačkih dronova, rekao je Zelenski novinarima 3. ožujka. Kijev se zauzvrat nada dobiti američke protuzračne rakete PAC-3 za sustav Patriot, koje su prijeko potrebne za jačanje ukrajinskog sustava protuzračne obrane, rekao je predsjednik.

Pentagon i vlada najmanje jedne zaljevske države vode razgovore o kupnji presretačkih dronova proizvedenih u Ukrajini, izvijestio je Financial Times 5. ožujka pozivajući se na neimenovane predstavnike industrije u Ukrajini.

Oleh Katkov, vojni stručnjak i glavni urednik Defense Expressa, naglašava da zaljevske države raspolažu golemim financijskim resursima i mogu si priuštiti svaku vrstu opreme. Međutim, nedostaje im ono što Ukrajina posjeduje: stvarni podaci i u borbi provjereni algoritmi. „Vrijednost je upravo u tome što na temelju vlastitog iskustva možemo pomoći u izgradnji odgovarajućeg sustava protuzračne obrane. Riječ je o iznimnoj količini informacija. Osim Ukrajine nitko nema podatke o tome koliko je mobilnih vatrenih timova potrebno, koliko je streljiva potrebno i koja oprema doista funkcionira, a koja ne", rekao je Katkov za DW.

Što Ukrajina želi dobiti zauzvrat?

Predsjednik Volodimir Zelenski očito želi kapitalizirati vojno iskustvo Ukrajine i partnerima postavlja uvjete. Prema tome, Rusiji se više ne bi smjelo pomagati u zaobilaženju sankcija, nego bi Moskvu trebalo staviti pod pritisak da okonča rat protiv Ukrajine.

Oleksandr Chara govori o „klasičnoj win-win situaciji“. Zemlje Bliskog istoka profitirale bi od ukrajinskog iskustva u borbi protiv iranskih dronova, a Ukrajina bi dobila „bliskoistočnu koaliciju“ protiv Rusije. Saudijska Arabija bi, kaže stručnjak, u vrlo kratkom roku mogla drastično sniziti cijenu nafte. „Smanjenje cijene na 20 do 30 dolara odmah bi potkopalo sirovinsku osnovu Rusije, koja svoju naftu ionako prodaje uz popuste“, objašnjava Chara.

Oleh Katkov, međutim, ne vjeruje u brzu korist za Ukrajinu. Po njegovu mišljenju, razgovori o pomoći zemljama Bliskog istoka u obrani od dronova nadilaze čisto tehničku raspravu. Ako te zemlje prihvate ukrajinsku ponudu, očekuje brze odluke o obaranju iranskih dronova. No kada je riječ o političkim odlukama, one se rijetko donose brzo, kaže stručnjak.

Igor Semivolos iz ukrajinskog think-tanka „Association of Middle East Studies“ (AMES) u Kijevu smatra da je ponuda Ukrajine zemljama Bliskog istoka prije diplomatski potez Zelenskog nego konkretan plan za blisku budućnost. „Ideja da bi šeici pritiskom na Rusiju trebali okončati rat u Ukrajini trenutačno djeluje pomalo utopijski. Naravno da imaju utjecaj na Rusiju, ali slijede i vlastite interese“, rekao je ovaj stručnjak za DW.

Desetak humanoidnih robota stoji pred snježnom planinom. Imaju oružje nalik automatskim puškama. Spretno prolaze kroz strelište, kleknu, pogađaju metu, mijenjaju spremnik, idu dalje i savladavaju prepreke.

Video koji prikazuje ovu scenu traje svega 48 sekundi, ali izaziva veliku pažnju. Navodno je snimljen u Kini, što sugeriraju kineske zastave na snimci.

No je li video autentičan? Odjel DW-a za provjeru činjenica ispitao je ovaj slučaj.

Deep fake

U objavama na mreži X tvrdi se da je Kina objavila video s „robotima nalik Terminatoru“ te da već ima „deset tisuća robota-vojnika“ koji će navodno smanjiti ljudske žrtve kada 2027. godine započne rat s Tajvanom.

Druge objave tvrde da prikazani video prikazuje vježbe gađanja tvrtke Unitree Robotics – jedna takva objava ima 1,5 milijuna pregleda na mreži X. Video se dijeli i u objavama na drugim jezicima, od arapskog i francuskog do ruskog.

No ništa od toga nije istina, pokazuje istraživanje DW-a.

Robot poput duha

Roboti na snimci nalikuju modelu G1 kineske tvrtke Unitree Robotics. No scena nije stvarna, već je djelo generativne umjetne inteligencije (UI).

Zamrznuli smo jedan kadar i pretražili ga na internetu te tako pronašli još kraću verziju istog isječka na YouTubeu, ali u višoj rezoluciji. To nam je pomoglo analizirati snimku kadar po kadar, obraćajući pažnju na objekte na rubovima kadra. Na više mjesta vide se „tragovi“ tipični za UI, kakvi se ne pojavljuju kada se stvarni snimci obrađuju klasičnom montažom.

Primjerice, jedan robot mijenja spremnik, a onda spremnik dvije sekunde kasnije nestaje. Drugi robot poput duha prolazi kroz naslagane vreće s pijeskom umjesto da se popne na njih. Na prsima robota trebao bi pisati Unitree, kao na stvarnom modelu G1, ali taj natpis stalno se muti, pojavljuje i opet nestaje.

Ili, čovjek sa strane koji daje naredbu robotima da otvore vatru. Taj čovjek u ruci drži radio-vezu, ali kad podigne ruku, voki-toki se stapa sa šakom.

Filip Kaše, vještak forenzičke balistike, ukazuje i na nelogičnosti kod oružja i streljiva koje tobože koriste roboti. „Na najmanje dva mjesta ne vidi se izbacivanje čahure nakon hica. U 23. sekundi videa u oružje se ubacuje prazan okvir za streljivo“, kaže on za DW.

Kaše zaključuje da je riječ o djelu UI s „vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću“.

Štoviše, video je objavljen i na platformi Bilibili, koja je popularna u Kini – ali ondje je jasno naglašeno da je riječ o proizvodu umjetne inteligencije.

Roboti koji plešu i udaraju

Unitree Robotics specijalizirana je za proizvodnju četveronožnih i dvonožnih robota. Ovi potonji često se nazivaju humanoidima – dakle, građom i kretanjem trebaju nalikovati ljudima. Kompanija nije odgovorila na upit DW-a o prikazanom videu.

Na svojoj internetskoj stranici tvrtka hvali robote za civilne svrhe. Promotivne snimke prikazuju robote kako hodaju po neravnom terenu, plešu ili se bave borilačkim sportovima.

Unitree je nedavno spominjan u medijima jer su njihovi roboti nastupili na jednoj gala-večeri povodom Lunarne nove godine. Izveli su koreografiju koja je uključivala salta i kung-fu pokrete.

Nema tragova da je tvrtka u posljednje vrijeme u javnim nastupima uopće spominjala vojnu upotrebu robota. To, naravno, ne znači da ne postoje testiranja daleko od očiju javnosti. Ali objavljeni snimak definitivno ne prikazuje takav test.

Roboti-vojnici u centru pažnje

Nešto kasnije društvenim mrežama proširio se još jedan video koji opet prikazuje robote kako vježbaju gađanje među urbanim ruševinama. Ovaj put uz njih su i četveronožni roboti nalik psima.

„Ovo je stvarno!!! Kineski humanoidi tvrtke Unitree pucaju iz puške tipa 191!“, piše jedan korisnik mreže X, misleći na kinesku jurišnu pušku QBZ-191. Ovu objavu u manje od dana pogledalo je 680.000 ljudi.

Ali ni taj video nije autentičan, pokazuje provjera DW-a. Naime, preko snimke se vidi žig za autorska prava koji pokazuje da je video najprije objavljen na platformi Bilibili. Objavila ga je ista osoba kao i prvi video snimljen u snježnim planinama.

Na platformi Bilibili, u opisu izvornog videa, jasno piše: „Taktička jurišna vježba robotske jedinice Unitree, proizvedeno umjetnom inteligencijom, video služi isključivo zabavi.“ To se lako vidi. Primjerice, u 33. sekundi videa jedna meta pojavljuje se niotkuda, a pet sekundi kasnije robot skače preko drvene ograde tako da mu noga prolazi kroz ogradu.

Upadljivo je i to da je video dodatno obrađen prije nego što je s platforme Bilibili prenesen na druge mreže. Dodani su logotip i natpisi kako bi izgledao kao televizijski izvještaj državnog kineskog vojnog kanala CCTV-a. Ali logotip je pogrešno imitiran – nedostaje naziv kanala.

Vučić i njegova mašta

Osim ovih lažnih videa, nedavno je i srpski predsjednik Aleksandar Vučić bio oduševljen prezentacijom humanoidnih robota jedne druge kineske kompanije.

Vučić je rekao da bi ove godine trebalo pokrenuti proizvodnju u Srbiji i odmah započeti s proizvodnjom robota za vojsku koji će čuvati zemlju. No stvarnost još nije toliko odmakla. Kina je doduše na putu da učinkovito koristi robote u svakodnevici, između ostalog i za podršku snagama sigurnosti.

Još prije godinu dana državni kanal na engleskom jeziku CGTN objavio je da u gradu Shenzhen humanoidni roboti idu u patrole s pravim policajcima. U više velikih gradova, primjerice Wuhanu i Šangaju, takvi roboti reguliraju promet ili se pripremaju za to.

Na društvenim mrežama tradicionalne rodne uloge trenutačno doživljavaju svojevrsni preporod. Nova globalna studija objavljena povodom Međunarodnog dana žena potvrđuje taj trend: muškarci iz generacije Z, dakle stari između 14 i 29 godina, patrijarhalniji su od ostalih dobnih skupina.

Gotovo trećina muškaraca iz generacije Z, rođenih između 1997. i 2012., smatra da bi supruga trebala „uvijek biti poslušna“ svome mužu. Među muškarcima iz generacije baby-boomera (rođenima između 1946. i 1964.) to smatra samo 13 posto. Sličan obrazac vidi se i kada je riječ o odlučivanju u vezi: trećina mladih muškaraca smatra da muškarac treba imati posljednju riječ – znatno više nego u starijim generacijama.

Za istraživanje koje su proveli Ipsos i Globalni institut za vodstvo žena na King's College Londonu, istraživači su prikupili stavove više od 23.000 ljudi u 29 zemalja – među njima iz Velike Britanije, SAD-a, Brazila, Australije i Indije.

„Digitalni ekosustavi pojačavaju polarizaciju jer algoritmi društvenih mreža nagrađuju zaoštrene sadržaje“, kaže Robert Grimm, voditelj istraživanja javnih politika u Ipsosu u Njemačkoj.

Od influencera koji promoviraju određene modele muškosti do feminističkih protupokreta – ekstremne pozicije postaju posebno vidljive. Mladi muškarci, prema njegovim riječima, češće imaju problem s tim kada žene nastupaju vrlo neovisno ili zarađuju više od njih.

Jaz između generacija, spolova i starih i mladih

Mlade žene mnoge stvari vide drukčije: samo 18 posto žena iz generacije Z podržava tvrdnju da bi supruga trebala biti poslušna. Među ženama iz generacije baby-boomera taj je udio još mnogo manji – iznosi šest posto. Studija tako pokazuje da generacijski sukob ne ide jednostavno linijom stari–mladi, nego unutar same generacije Z između muškaraca i žena.

Kelly Beaver, izvršna direktorica Ipsosa za Veliku Britaniju i Irsku, opisuje to ovako:

„Generacija Z skupina je koja najčešće smatra da su žene s uspješnom karijerom privlačnije – ali istodobno upravo oni najčešće misle da žena treba biti poslušna svome mužu i da ne djeluje previše neovisno.“

To preplitanje modernih i tradicionalnih stavova provlači se kroz mnoge rezultate istraživanja.

Seksualnost, muževnost, optimizam

I kada je riječ o seksualnosti uočljiv je sličan raskorak: 21 posto muškaraca iz generacije Z smatra da „prava žena“ nikada ne bi trebala napraviti prvi korak. Među baby-boomerima taj udio iznosi sedam posto, a među ženama iz generacije Z – dvanaest posto.

Uz to je prisutan i snažan pritisak u vezi s poimanjem muževnosti. Tri od deset mladih muškaraca smatra da svojim prijateljima ne bi trebalo reći „volim te“. Čak 43 posto vjeruje da muškarac mora djelovati fizički snažno i nepopustljivo.

A 21 posto smatra da su muškarci koji sudjeluju u brizi o djeci „manje muževni“ – dok je među baby-boomerima taj udio osam posto.

Istodobno, 61 posto mladih muškaraca smatra da je za ravnopravnost spolova već učinjeno dovoljno, a 57 posto čak misli da su danas diskriminirani muškarci.

Stoga ne čudi da je optimizam mladih muškaraca u pogledu budućnosti mnogo manji nego kod žena i da opada: u odnosu na prošlu godinu pao je za pet postotnih bodova – na 40 posto.

Kod mladih žena optimizam je stabilan u odnosu na prošlu godinu: 55 posto njih smatra da će žene u njihovoj zemlji danas imati bolji život od žena u generaciji njihovih majki.

Jaz između osobnih stavova i društvenih očekivanja

Za Hejung Čang, direktoricu Globalnog instituta za vodstvo žena na King's College u Londonu, rezultati su zabrinjavajući:

„Još više zabrinjava to što se čini da mnogi osjećaju pritisak društvenih očekivanja koja zapravo ne odražavaju ono u što većina nas doista vjeruje.“

Posebno mladi muškarci precjenjuju koliko je društvo tradicionalno u svojim stavovima.

Podaci pokazuju i strukturni jaz u percepciji: samo 17 posto ispitanika osobno smatra da bi žene trebale biti zadužene za brigu o drugima, ali 35 posto vjeruje da društvo očekuje takvu raspodjelu. Slično je i kada je riječ o zarađivanju novca – mnogi drugima pripisuju tradicionalne stavove koje sami nemaju.

Julia Gillard, predsjednica Globalnog instituta za vodstvo žena, upozorava: „Mnogi muškarci iz generacije Z imaju patrijarhalna očekivanja od žena, a istodobno i sami upadaju u restriktivne norme muškosti.“

Studija jasno pokazuje: generacija Z nalazi se usred novog pregovaranja o rodnim ulogama. Mladi s jedne strane izražavaju potrebu za slobodom, raznolikošću i modernom ravnopravnošću – a s druge se drže iznenađujuće tradicionalnih predodžbi.

Gillard naglašava koliko je važno shvatiti da ravnopravnost koristi svima. Ipak, kaže, „kao društvo moramo odoljeti pritisku da činimo korake unatrag i ubrzati tempo promjena“.

Oboje rade, provode vrijeme s djecom, dijele kućanske obveze – tako danas mnogi mladi parovi u Njemačkoj zamišljaju svoj život. No na kraju se mnogi ipak vraćaju tradicionalnoj podjeli uloga: mnoge žene rade skraćeno radno vrijeme, dok muškarci zarađuju najveći dio prihoda.

To se vidi i u godišnjem izvješću o rodnom jazu u plaćama. Razlika u plaćama između žena i muškaraca u Njemačkoj i 2026. ostaje na visokoj razni nepromijenjena. Žene u prosjeku zarađuju 16 posto manje po satu od muškaraca. Zbog tog jaza Dan jednakih plaća, koji simbolično označava datum do kojeg žene praktički rade besplatno, ove je 2026. bio 27. veljače.

Na Islandu je razlika u plaćama između muškaraca i žena manja nego u Njemačkoj i iznosi 10,4 posto, pa je i fiktivni datum do kojeg su žene radile besplatno bio tri tjedna ranije nego u Njemačkoj – 7. veljače.

U braku se ravnopravnost financijski ne isplati

Jutta Allmendinger, jedna od najuglednijih njemačkih sociologinja, za DW kaže: „Kada parove pitamo što bi se dogodilo kada bi sada dobili dijete, 80 posto muškaraca odgovara da bi smanjili opseg svog rada, da žele ravnomjernu podjelu“, kaže ona. Ipak, u praksi se često dogodi drukčije.

Zašto se stare podjele uloga stalno vraćaju? Razloga je više.

Jedan je obiteljski proračun: budući da muškarci u prosjeku zarađuju više, žene su češće te koje uzimaju roditeljski dopust ili prelaze na skraćeno radno vrijeme. Time, međutim, gube dio prava na mirovinu, rjeđe dolaze dorukovodećih pozicija i slično.

Osim toga, u Njemačkoj su porezno povlašteni bračni parovi u kojima jedna osoba zarađuje više, a druga manje ili uopće ne radi.

Dakle, ravnopravnost se financijski ne isplati. „To dovodi do toga da se parovi organiziraju prema poreznim pravilima, a ne prema pravilima pravednosti koja su si ranije postavili", kaže Jutta Allmendinger.

Prema njezinu mišljenju, na potezu je politika. Ako je ravnopravnost doista cilj, takve porezne olakšice trebalo bi ukinuti. S tim zahtjevom nije usamljena – takozvani model „splittinga bračnih parova“ već je godinama jedna od najspornijih tema u Njemačkoj.

Moć uzora – istok i zapad Njemačke

Kad je riječ o ravnopravnosti, u Njemačkoj se i dalje mora praviti razlika između istoka i zapada. U istočnim pokrajinama, na području nekadašnje DDR-a, unatoč nepovoljnim strukturnim uvjetima – znatno manje žena radi skraćeno radno vrijeme, a prekidi u karijeri kraći su.

„Kultura u Zapadnoj Njemačkoj podrazumijevala je brak s jednim hraniteljem obitelji. Bilo je jasno: dobra obitelj je ona u kojoj muškarac radi, a žena ne mora raditi – naglasak je na tom ‘ne mora’“, kaže Allmendinger.

U bivšem DDR-u, kao i svugdje u socijalizmu, bilo je drukčije: podrazumijevalo se i društveno priznavalo da oba roditelja rade. Taj obrazac djeluje i danas. „Kada pogledamo mirovine, razlike su na istoku između spolova znatno manje nego na zapadu."

Ono što je, međutim, isto jest opterećenje mladih roditelja, posebno majki, koje pokušavaju uskladiti karijeru i obitelj. To opterećenje može biti veliko – i ima posljedice.

Posljednje dvije do tri godine Allmendinger primjećuje sve veću polarizaciju među ženama koje više ne žele taj stalni raskorak: ili, u duhu pokreta „tradwives“, odlučuju potpuno ostati kod kuće, ili se u potpunosti posvećuju poslu i odriču se djece. „Ne radi se o većini, ali trend je u porastu.“

Radno vrijeme – što se mora promijeniti

Kako bolje uskladiti djecu i karijeru za oba roditelja? Za Juttu Allmendinger odgovor je jasan: samo zajedno – i dugoročno. Puno radno vrijeme za sve, bez uvažavanja takozvanog neplaćenog rada skrbi o drugima, za nju nije rješenje – naprotiv.

Njezin prijedlog je nova norma od 33 radna sata tjedno za sve. „Moj je pristup da muškarci malo smanje opseg plaćenog rada, a da žene u prosjeku malo povećaju broj radnih sati. To ukupno ne bi značilo smanjenje, nego povećanje opsega rada koji trenutno imamo.“ Tako bi oba roditelja imala više vremena i prostora za djecu i kućanstvo.

Potrebna je i veća fleksibilnost tijekom životnog vijeka: „Svi znamo da postoje razdoblja kada je potrebno raditi 28 sati tjedno, a druga kada možemo znatno više. Smatram apsurdnim to što se u Njemačkoj razdoblje osnivanja obitelji poklapa upravo s fazom profesionalnog uspona.“

Ne treba zaboraviti ni brigu o djeci. Pritom, kaže ona, nije dovoljno govoriti samo o vrtićima, nego prije svega o školama. „Vidim sve više žena koje postaju privatne učiteljice svojoj djeci jer se školski sustav u Njemačkoj pogoršava“, upozorava sociologinja.

Island kao uzor

Da su promjene moguće, pokazuju zemlje poput Islanda, koji je već 16 godina na prvom mjestu Globalnog izvješća o rodnom jazu. Studije te zemlje o skraćenju radnog vremena posljednjih su godina privukle veliku pozornost.

Oko 90 posto radno sposobnog stanovništva na Islandu ima pravo na skraćeni radni tjedan, obično 36 sati, bez smanjenja plaće. Ta zemlja ima jedan od najprogresivnijih sustava rodiljnog dopusta i dopusta za očeve, a stopa zaposlenosti žena od oko 85 posto među najvišima je u OECD-u.

Jutta Allmendinger vjeruje da je skraćenje radnog vremena izvedivo i u Njemačkoj, osobito s obzirom na budući razvoj u području umjetne inteligencije. Sve više poslova može se obavljati u modelu podijeljenog punog radnog vremena, takozvanom „job sharingu“. „To funkcionira odlično i bio bi to model koji je dugoročno mnogo održiviji.“

Iako ravnopravnost u Njemačkoj i dalje zapinje, ona ostaje optimistična: „U međunarodnoj usporedbi jasno vidimo što bi trebalo učiniti da bude bolje. Dok god postoje takvi primjeri, to nije neizlječiva bolest.“

Turska se oduvijek rado pozicionira kao posrednik između Istoka i Zapada te održava diplomatske odnose i s Europskom unijom i s državama Bliskog istoka. I u sporu između Sjedinjenih Američkih Država i Irana Ankara je više puta pokušala preuzeti posredničku ulogu – bez uspjeha. Washington nije bilo moguće odvratiti od napada, a ni Teheran nije odstupio od svoje pozicije.

U najnovijim izjavama turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana osjeća se i određena doza frustracije nakon diplomatskih napora posljednjih godina: rat je možda samo odgođen, rekao je Fidan. Spomenuo je telefonski razgovor koji je još krajem siječnja vodio s Washingtonom: „Nazvali su me usred noći“, rekao je Fidan. Odmah je, kaže, shvatio koliko je situacija već tada bila ozbiljna i hitno obavijestio predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. „To su bili vrlo mračni trenuci. Svake minute smo očekivali izbijanje rata ili prvi napad", dodao je Fidan.

Složen sukob s više rizika

Ankara strahuje da bi rat s Iranom mogao brzo prerasti u širi regionalni sukob koji bi zahvatio cijelu regiju. Turska s Iranom dijeli granicu dugu oko 530 kilometara; zabrinuta je kako zbog humanitarnih, tako i zbog ekonomskih i političkih posljedica.

Turska sadašnji rat vidi kao složen sukob s više rizika. Ekonomski strahuje od rasta već visoke inflacije, mogućih problema u opskrbi energijom i gubitaka u turizmu. Politički je zabrinjavaju neizvjesne promjene odnosa moći na Bliskom istoku, kao i moguće ponovno izbijanje sukoba s naoružanim kurdskim skupinama u regiji. Zbog raketnih napada u Iranu i južnom Libanonu Ankara također mora računati s mogućim novim porastom broja izbjeglica iz obje zemlje.

Suzdržanost NATO-članice Turske

Do sada Iran nije napao ni vojnu bazu Incirlik, koju intenzivno koriste američke snage, niti radarski centar NATO-a u anatolijskom Küreciku. Jedna balistička raketa doduše je u srijedu presretnuta NATO-ovim sustavom protuzračne obrane. Iran je, međutim, naglasio da Turska nije bila meta napada. I izvori bliski turskoj vladi pretpostavljaju da se radilo o raketi koja je skrenula s kursa.

Turska zasad ostaje neutralna i od početka rata je još više intenzivirala diplomatske aktivnosti sa SAD-om, EU-om i državama Perzijskog zaljeva, pozivajući sve strane da se vrate za pregovarački stol prije nego što se rat dodatno proširi. Međutim, ti posrednički napori trenutačno ne nailaze na odjek, kaže Sinan Ülgen iz istanbulskog Centra za ekonomske i vanjskopolitičke studije (EDAM). U ovoj fazi rata pregovori se još ne razmatraju, pa on tursku diplomaciju tumači kao pokušaj da se Ankara pozicionira za kasniji trenutak.

Prema izvorima iz vlade, Ankara već radi na formuli koja bi u određenom trenutku mogla dovesti zaraćene strane za pregovarački stol kao ravnopravne partnere. Turska se pritom nalazi u dilemi: kolaps režima u Teheranu mogao bi dovesti do nekontroliranog kaosa u njezinu neposrednom susjedstvu. Ali i ako bi režim iz krize izašao ojačan, to bi moglo donijeti nove političke neizvjesnosti i sukobe.

Etničke napetosti i kurdski sukob

Neki mediji već spekuliraju oko toga da bi SAD mogle koristiti kurdske snage kao kopnene trupe u Iranu – što u Ankari izaziva veliku zabrinutost. Iako se militantna Radnička partija Kurdistana (PKK) u Turskoj smatra poraženom, a njezina sestrinska organizacija Narodne zaštitne jedinice (YPG) u Siriji oslabljenom, naoružavanje iranskih kurdskih militantnih skupina moglo bi pokrenuti novu dinamiku u regiji.

Prema procjeni Ankare, to bi moglo ugroziti i proces približavanja između turske države i Kurda koji je započeo pod sloganom „Turska bez terorizma“. Zbog toga se etnički sukobi u i oko Irana smatraju najgorim mogućim scenarijem.

Novi izbjeglički val?

Tijekom rata u Siriji Ankara je već primila milijune izbjeglica iz susjedne zemlje – unatoč velikim vlastitim ekonomskim problemima. Turska sada pokušava spriječiti ponavljanje takvog scenarija s ljudima koji bi mogli bježati iz Irana. Prema medijskim izvještajima postoje planovi za prihvatne kampove na iranskoj strani granice, a izgradnja graničnog zida prema Iranu posljednjih je godina znatno ubrzana.

Ipak, ni vlada ni stručnjaci trenutačno ne očekuju nagli porast broja izbjeglica. Stručnjak za sigurnost Sinan Ülgen podsjeća na iskustva iz Iraka i Sirije devedesetih i 2010-ih: tek kada su se u tim zemljama razvili građanski ratovi s više međusobno zaraćenih frakcija, dolazilo je do velikih izbjegličkih valova.

Za sada granične vlasti ne bilježe veće pokrete stanovništva. Ako ipak dođe do masovnog bijega, ne očekuju se samo iranski državljani; procjenjuje se da bi se više od dva milijuna afganistanskih izbjeglica koji trenutačno žive u Iranu također moglo uputiti prema zapadu.

Twit Ursule von der Leyen izazvao bijes

Twit predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen dodatno je potaknuo rasprave o mogućim novim migracijama prema Turskoj. U njemu je izričito pohvalila pripreme Erdogana za suočavanje s migracijom.

Mnogi Turci to su protumačili kao signal da EU ponovno želi pretvoriti Tursku u „tampon-državu“ ili „čuvara vrata“ koji bi po svaku cijenu trebao zaustaviti potencijalni izbjeglički val iz Irana kako bi Europa ostala pošteđena. To što je šefica Europske komisije tako naglašeno istaknula suradnju u upravljanju migracijama potaknulo je spekulacije o mogućim tajnim ustupcima Ankare koji bi Tursku mogli pretvoriti u krajnje odredište za milijune ljudi koji traže zaštitu.

Saveznom pokrajinom Baden-Württemberg, bavarskim susjedom po geografiji i BDP-u, još od 2016. zajedno vladaju Zeleni i Kršćansko-demokratska unija (CDU). Sve upućuje na to da će se koalicija produžiti i nakon izbora ove nedjelje (8. ožujka).

No tko će sada biti veći, a tko manji partner? Dvije posljednje ankete blagu prednost daju demokršćanima (27-28 posto) ispred Zelenih (25-27). Desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) može računati na blizu dvadeset posto, a ostali su jednoznamenkasti.

Iako imaju šanse za pobjedu, Zeleni bi vjerojatno bili neprikosnoveni favoriti da nije jednostavne biološke računice. Naime, njihova alfa i omega u pokrajini, popularni premijer Winfried Kretschmann, u svibnju puni 78 godina i odlučio je da je vrijeme za mirovinu.

Kretschmann je premijer od 2011. godine kada su Zeleni uzletjeli i zato što je, samo nekoliko dana prije glasanja u pokrajini, snažan dojam ostavila nuklearna havarija u japanskoj Fukushimi. A Zeleni su oduvijek bili protiv nuklearne energije.

Otada je Kretschmann vladao uz podršku socijaldemokrata, pa potom demokršćana, i sa svima se dobro slagao. Kretschmann pripada takozvanom „realnom“ krilu Zelenih, bližem industriji, za razliku od „fundamentalista“ koji su više lijevo.

Utrka mladog i starog vuka

Sada bi ga mogao naslijediti mladi Manuel Hagel (CDU) i sve upućuje na to da bi se on za stvaranje koalicije najprije obratio upravo Zelenima.

Hagel (37) nastupa kao čovjek koji poznaje ekonomiju, a to je vrlo važno u pokrajini Mercedesa, Porschea i drugih velikih tvrtki. U razgovoru za DW Hagel spominje dvojicu izumitelja iz te pokrajine:

„Kad se sjetimo Karla Benza, nije on izmislio automobil zato što je netko prvo zabranio kočije. Ni barun von Drais nije izmislio bicikl zato što mu je netko zabranio hodati. Izumili su nove stvari jer su bili gladni novoga“, kaže kandidat CDU-a.

Njegov suparnik je iskusni zeleni političar Cem Özdemir (60). Za razliku od Hagela, poznat je diljem države jer je bio šef stranke i savezni ministar poljoprivrede. U završnici kampanje Özdemir je smanjio razliku. Kao pojedinac popularniji je od Hagela.

„Ovo je pokrajina u kojoj su Zeleni ukorijenjeni u društvu", kaže Özdemir za DW. „Od udruženja gospodarstvenika do nevladinih organizacija, od ekoloških pokreta do konzervativnijih ljudi koji slave karneval. Svi su ujedinjeni u našoj stranci."

Roberto Heinrich, istraživač javnog mnijenja iz instituta Infratest-dimap, koji je proveo jednu od posljednjih anketa, kaže da Özdemir osobno dopire do ljudi šire od svoje stranke. „Kao ličnost dobro stoji i kod starije generacije i u miljeu birača demokršćana.“

Kandidat AfD-a više voli Berlin

AfD, čiji se pojedini odbori smatraju ekstremističkima, u utrku je poslao svoje poznato lice iz ove pokrajine, Markusa Frohnmaiera. On je trenutačno zamjenik šefa zastupničkog kluba u Bundestagu. Već je rekao da, ako ne postane pokrajinski premijer, uopće neće dolaziti iz Berlina da bude pokrajinski zastupnik.

Šanse da postane premijer su nikakve. Jer kandidat konzervativaca Hagel već je isključio mogućnost da surađuje s desnim populistima. Isto kaže i Özdemir.

Kako kaže istraživač Heinrich, AfD jača i dobiva podršku iz raznih slojeva društva. „Ali podrška je najjača kod muškaraca srednjih godina, radnika i ljudi nezadovoljnih osobnom ekonomskom situacijom.“

Ukupno, to nije dovoljno da se razmišlja o vlasti u zapadnim pokrajinama. Drukčije je na istoku, primjerice u Mecklenburg-Vorpommernu ili Saskoj-Anhalt, gdje će se glasati u rujnu. Tamo je AfD vrlo blizu 40 posto podrške.

Također u rujnu glasa se u Berlinu. A prije toga, već 22. ožujka, u pokrajini Porajnje-Falačka. Tako da je ova godina prepuna izbora u Njemačkoj.

Ponor Socijaldemokrata

Ako CDU doista pobijedi, to će za Baden-Württemberg, pokrajinu s oko jedanaest milijuna stanovnika, biti povratak na stare konstelacije. Ondje je od pedesetih godina do dolaska Kretschmanna na mjesto premijera uvijek bio neki demokršćanin.

Stanovništvo se smatra konzervativnim, ali ipak naklonjenim i Zelenima, i to ne samo u velikim sveučilišnim centrima Stuttgartu i Tübingenu.

U ovoj pokrajini će se, po svemu sudeći, nastaviti opće posrtanje socijaldemokrata kojima prijeti najgori rezultat u povijesti. Ako ostanu na jednoznamenkastom postotku, to bi mogao biti potres sve do stranačke središnjice u Berlinu gdje su oslabljeni socijaldemokrati u koaliciji s demokršćanima kancelara Friedricha Merza.

Nisu samo CDU i Zeleni istisnuli socijaldemokrate iz utrke na jugozapadu Njemačke, kaže Roberto Heinrich, nego utjecaja ima i AfD. „Suparnik zdesna koji se hvata za ekonomska pitanja i druge socijaldemokratske teme.“

Novi izborni sustav

Baden-Württemberg ubraja se među ekonomski najjače regije Europe. Mala nezaposlenost i moćna poduzeća, posebno ona u obiteljskom vlasništvu. Od tisuću najvećih obiteljskih tvrtki u Njemačkoj, gotovo petina je iz ove pokrajine.

U nedjelju će se prvi put glasati prema novom izbornom sustavu. Kao i na saveznim izborima, svaki građanin imat će dva glasa – jednim glasa za kandidata u svom izbornom okrugu imenom i prezimenom, a drugim za stranačku listu.

Prvi glas odlučuje o osobama, ali drugi je važniji jer se na temelju postotaka raspoređuje ukupan broj mandata ovoj ili onoj stranci.

Također, prvi put se u ovoj pokrajini može glasati sa navršenih 16 godina. Lokalni parlament se bira na pet godina.

Teško da neka institucija u Bosni i Hercegovini tako jasno pokazuje spoj stranačke moći i državnih resursa kao Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine (BHANSA – Bosnia and Herzegovina Air Navigation Services Agency). Na njezinu je čelu gotovo deset godina Davorin Primorac, zet predsjednika HDZ‑a BiH Dragana Čovića, dok je na mjestu voditelja financija njegov brat Ivica Primorac.

Agencija raspolaže godišnjim proračunom od oko 40 milijuna eura, a u proteklih pet godina kroz njezine je račune prošlo više od 130 milijuna eura prihoda od kontrole zračnog prometa.

Čiji je zrak nad Bosnom i Hercegovinom?

Vodstvo BHANSA‑e sada je odlučilo ignorirati državne institucije — u ovom slučaju parlament — koji već mjesecima traži uvid u financijska izvješća, ugovore o javnoj nabavi, iznose plaća i podatke o zaposlenima. Agencija je odgovore izbjegavala, pozivajući se na zaštitu osobnih podataka i tvrdeći da su ranije dostavljeni podaci dovoljni. Sada je parlamentarna Komisija za financije i proračun zatražila posebnu reviziju u BHANSA‑i jer odbijaju dostaviti izvješće o svom radu.

„Naš je zahtjev opravdan s obzirom na ponašanje vodstva BHANSA‑e, koje odbija surađivati s institucijama i ne želi predati nijedno izvješće, uključujući i ono o osobnim primanjima rukovodstva“, kaže za DW predsjedavajući Komisije Nenad Vuković, podsjećajući da BHANSA‑u ne oslobađa odgovornosti to što je financijski samostalna. „To ne znači da mogu odbiti suradnju s državnim institucijama i ponašati se kao da nikome ne moraju polagati račune“, kaže Vuković.

Poziv koji se (ne) može ignorirati

Bosna i Hercegovina je desetljećima ovisila o susjedima kada je riječ o upravljanju vlastitim zračnim prostorom. Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo i Direktorat civilnog zrakoplovstva Srbije nadzirali su nebo iznad teritorija BiH, ovisno o dijelu prostora i visini leta. BiH nije imala ni osposobljen kadar ni tehničke kapacitete da to radi sama.

Usvajanjem Zakona o agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH, BHANSA je osnovana 2009. godine. No tek je krajem 2014. preuzela oblasnu kontrolu letenja u gornjem dijelu zračnog prostora, do visine od 10 tisuća metara. Puni suverenitet nad bosanskohercegovačkim nebom ostvaren je krajem 2019., kada je BHANSA službeno preuzela nadzor u cijelom zračnom prostoru BiH. Bio je to povijesni trenutak, ali i početak novih problema.

Početkom veljače ove godine Komisija za promet i komunikacije zakazala je javno saslušanje vodstva BHANSA‑e, na koje se direktor nije pojavio. Izostanak su pravdali tvrdnjom da je „cijelo rukovodstvo na bolovanju".

„Vodstvo BHANSA‑e grubo krši zakon i onemogućava parlamentarni nadzor“, rekao je zastupnik Šemsudin Mehmedović, podnositelj inicijative za saslušanje. Podsjetio je da je parlamentarni nadzor zakonska obveza, a ne poziv koji se može ignorirati.

Nagla „bolest"

Nije bilo dovoljno ni saslušanje zamjenika direktora Sanjina Hadžiomerovića, koji je dostavio određene podatke o investicijama, ali bez pojedinosti o ugovorima i bez financijskog izvješća za 2024. koje je komisija izričito tražila. Na saslušanju je utvrđeno da je osmero kontrolora leta dalo otkaz, ali potpuna kadrovska slika i dalje nije poznata. „Ustrajemo na saslušanju direktora i drugog zamjenika, koji su i ovaj put izbjegli doći, da bismo vidjeli kako će proći oni koji su bili prisutni“, kaže Mehmedović.

Tijekom prvog zahtjeva za saslušanje iz BHANSA‑e su Komisiji poslali priopćenje potpisano od direktora Davorina Primorca, u kojem se navodi da Agencija „nije u mogućnosti" dostaviti podatke o mjesečnim troškovima potrebnima za rad, jer ovise o većem broju „varijabilnih“ čimbenika. Nitko se tada nije pojavio jer je, kako su naveli, „cijelo rukovodstvo bilo na bolovanju“.

„Svaki pokušaj paušalnog preračuna mjesečnih troškova dao bi nepreciznu i potencijalno obmanjujuću sliku stvarnog poslovanja BHANSA‑e“, naveo je tada Primorac.

Komisija ne odustaje

Agencija je ipak dostavila podatke o ukupnom broju zaposlenih: 505 radnika raspoređenih u Mostaru (150) gdje je sjedište, Sarajevu (201), Banjoj Luci (126) i Tuzli (28), naveo je Primorac u dopisu Komisiji, ističući da BHANSA kontinuirano zapošljava, školuje i obnavlja kadar.

„Ne koristimo sredstva iz državnog proračuna BiH. Sva su sredstva namjenska i koriste se isključivo za pokrivanje stvarnih troškova pružanja usluga, uz istodobno znatan doprinos javnim financijama kroz poreze i doprinose“, ističe Primorac.

Nakon što je zatražena posebna revizija, poslali smo upit BHANSA‑i u kojem smo tražili komentar na najnoviju odluku i pitali kako će Agencija reagirati ako Ured za reviziju prihvati zahtjev Komisije. Odgovor koji smo dobili prenosimo u cijelosti.

„Prioritet BHANSA‑e jest sigurno i nesmetano odvijanje zračnog prometa te ispunjavanje zakonskih obveza u upravljanju zrakoplovnom plovidbom. Sve relevantne informacije o radu Agencije redovno se objavljuju u službenim priopćenjima i na službenoj internetskoj stranici BHANSA‑e“, naveli su u odgovoru. U nastavku su pojasnili da nemaju vremena za pojedinačne odgovore.

„S obzirom na operativne obveze, BHANSA trenutačno nije u mogućnosti pojedinačno odgovarati na sve upite medija. Javnost i mediji o svim novim informacijama bit će pravodobno obaviješteni putem službenih kanala“, rekli su u Agenciji za DW i zahvalili na razumijevanju.

Ipak, ni dopis direktora ni saslušanje zamjenika nisu bili dovoljni članovima Komisije, koja sada traži posebnu reviziju zbog nepoštovanja institucija. Zanimljivo, zaključak o pokretanju revizije nije usvojen jednoglasno. Od četvero članova, dvoje je bilo protiv — Nikola Špirić (SNSD) i Zdenko Ćosić (HDZ BiH) — što je ponovno otvorilo pitanje srpsko‑hrvatskog političkog usklađivanja u državnim institucijama.

„Takva samovolja i drskost vodstva BHANSA‑e proizlazi iz političke moći HDZ‑a na razini BiH. Zbog tog osjećaja snage vodstvo se tako ponašalo u proteklom razdoblju“, kaže Vuković za DW, očekujući da Ured za reviziju što prije „uđe“ u Agenciju.

Privatna prćija

Mandat aktualnog direktora istječe u ožujku, a iako se nekoliko puta pokušalo progurati izmjene Zakona o BHANSA‑i kako bi se omogućilo neograničeno trajanje mandata, izmjene su zapele u Zastupničkom domu.

„U ovom slučaju samo je postalo službeno kako je to privatni posjed obitelji Čović, ogranak Primorac i tu više nemam što komentirati. Vrlo jasno daju do znanja da to doživljavaju kao svoje privatno vlasništvo. Ovdje je postalo normalno da se zna što pripada obitelji Dodik, a što obitelji Čović“, kaže ekonomistica Svetlana Cenić, koja primjećuje izostanak bilo kakve pobune ili reakcije na ovakve pojave.

Sada je pitanje hoće li Ured za reviziju prihvatiti zahtjev za posebnu reviziju i kada. Vuković napominje da to ovisi o „kapacitetima Ureda", ali očekuje da će zahtjev dobiti prioritet.

Bez obzira na ishod revizije, naši sugovornici smatraju da činjenica ostaje ista: institucija koja raspolaže milijunima eura godišnje i nadzire nebo iznad cijele države može godinama ignorirati parlament, odbijati dati dokumente i krojiti zakone u svoju korist. Sve zahvaljujući „dobroj stranačkoj strategiji“ i prilagodljivim koalicijskim partnerima.

Iako je prijetnja Irana dovela do toga da pomorski promet kroz Hormuški tjesnac uglavnom bude zaustavljen, stručnjaci sumnjaju da će režim riskirati dugoročnu blokadu tog plovnog puta kao odmazdu za američko-izraelske napade.

„Oko 70 posto iranske trgovine koja se ne odnosi na naftu prolazi kroz luke ovisne o pristupu Hormuškom tjesnacu“, kaže analitičar Dalga Khatinoglu, stručnjak za ekonomska pitanja i plin s informativne stranice "Iran International", čije je sjedište u Londonu.

Dugoročna blokada tjesnaca naštetila bi Iranu

„Nije racionalno da Iran zatvori Hormuški tjesnac, jer je on važan za transport ključne robe koju uvozi, poput hrane, a većina njegova izvoza ide u Kinu i Indiju, tako da bi se takav potez okrenuo protiv te zemlje“, kaže energetska stručnjakinja Sara Vakhshouri iz "SVB Energy Internationala" za Bloomberg TV.

Cijene nafte i plina naglo su porasle otkako su SAD i Izrael u subotu počeli napadati Iran. Procjenjuje se da bi cijena jednog barela nafte mogla porasti na 100 dolara ili više ako pomorski promet kroz Hormuški tjesnac postane preopasan.

Ključna ruta za trgovinu naftom

Prema navodima američke energetske agencije EIA, oko 20 posto globalne potrošnje sirove nafte transportira se morem kroz ovaj tjesnac. Više od 80 posto tih isporuka ide u Aziju, prije svega u Kinu, Indiju i Japan.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ne bi zaustavilo samo isporuke nafte, nego i ukapljenog plina (LNG), navodi Iran International. Oko 30 posto kerozina za Europu i 20 posto globalnog LNG-a transportira se kroz ovaj prolaz.

Mnoge zemlje — uključujući SAD, države članice EU-a, Veliku Britaniju, Japan i Kanadu — imaju strateške rezerve koje im mogu pomoći da prebrode nekoliko tjedana privremenih poremećaja u opskrbi.

Iran ovisi o Kini

Blokada ne bi prekinula samo isporuke nafte i plina iz zaljevskih država prema Zapadu, nego i iranski izvoz namijenjen Kini i Indiji, što bi dodatno pogoršalo ekonomsku krizu. Iran je pod zapadnim sankcijama, uključujući one koje ciljaju na njegov izvoz, još od Islamske revolucije 1979. godine. Dodatne sankcije UN-a uvedene su između 2006. i 2015. zbog iranskog nuklearnog programa.

Sankcije su ublažene između 2016. i 2018. dok je Iran sudjelovao u nuklearnom sporazumu poznatom kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA). Međutim, američki predsjednik Donald Trump ponovno je uveo stroge sankcije nakon što je, po dolasku na vlast, odmah donio odluku da SAD napuste taj sporazum.

Zapadne sankcije ipak ostavljaju određeni prostor Iranu da nastavi trgovinu, jer ne postoje kazne za države koje se ne pridržavaju tih ograničenja. Zbog toga je Iran, prema podacima analitičke platforme Kpler, počeo slati više od 80 posto svog izvoza u Kinu. Danas je Kina najveći kupac iranske, venezuelske i ruske nafte.

Zapadne sankcije protiv sve tri zemlje prisilile su ih da svoju naftu prodaju po sniženim cijenama. Dok Kina ima koristi od tih popusta, Iran se mora nositi s nižim prihodima od izvoza nafte. Osim toga, sankcije koje zahtijevaju korištenje takozvanih „flota u sjeni“, posrednika i duljih transportnih ruta dodatno povećavaju troškove transporta.

„Trenutačno je Kina nezamjenjiva žila kucavica za iranski izvoz nafte, jer kupuje najveći dio sankcionirane sirove nafte“, kaže Nikolay Kozhanov s Katarskog sveučilišta.

Kina diverzificira uvoz nafte

Zato je za Iran ekonomski razvoj Kinevažniji od bilo kakvih novih sankcija Ujedinjenih naroda. Sankcije protiv Irana, Rusije i Venezuele također su omogućile Kini da diverzificira svoje izvore uvoza nafte.

Kina se djelomično udaljila od dobavljača koji su blisko povezani sa SAD-om, poput država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), od kojih su mnoge integrirane u sigurnosni i financijski sustav predvođen SAD-om.

Sankcije su oslabile Iran unatoč njegovoj ekonomskoj otpornosti, kaže Kozhanov. Razlog je to što ozbiljno ograničavaju pristup novim tehnologijama, međunarodnom financiranju i ulaganjima, objašnjava analitičar. Time se dugoročno smanjuje i proizvodnja nafte.

„Iran će vjerojatno ostati prisutan na globalnom tržištu nafte, ali kao strukturno oslabljen dobavljač koji prodaje uz velike popuste, postupno zamjenjujući stabilne količine izvoza nižim prihodima po barelu“, kaže Kozhanov. Dodaje da „sporo, ali kontinuirano propadanje iranskog naftnog sektora odražava opći i postupni pad ukupne učinkovitosti i stabilnosti režima.“

Rat na Bliskom istoku doveo je do toga da se globalni ulagači suočavaju s posljedicama dugotrajnog regionalnog sukoba na svjetsku opskrbu energijom i njegovim potencijalom da potakne inflaciju diljem svijeta.

Globalna burzovna tržišta pala su, a cijene nafte i plina naglo su porasle od ponedjeljka, prvog dana trgovanja nakon američkih i izraelskih napada na Iran u subotu (28. veljače) te iranskog odgovora, koji je uključivao i ciljanje na ključne naftne i plinske infrastrukture u regiji.

Cijena tzv. Brent sirove nafte nastavila je rasti u srijedu, nakon što je dan ranije probila razinu od 80 dolara (69 eura) po barelu. Cijene plina također su naglo porasle u Aziji i Europi.

Velik dio pozornosti ulagača i dalje je usmjeren na Hormuški tjesnac, ključnu točku uskog grla kroz koju prolazi oko 20 % globalne opskrbe naftom i velike količine plina. Jedan predstavnik Iranske revolucionarne garde izjavio je da je plovni put zatvoren te da će Iran „zapaliti svaki brod koji pokuša proći kroz tjesnac“.

Međutim, Bloomberg je izvijestio da Kina vrši pritisak na Iran da zadrži tjesnac otvorenim za promet tankera. Kina, najveći svjetski uvoznik nafte i plina, među najizloženijim je zemljama, jer iz tjesnaca dolazi polovica kineskog uvoza nafte.

Američki predsjednik Donald Trump u utorak je najavio plan osiguranja i pratnje naftnih tankera i drugih plovila kroz tjesnac. Taj potez nije umirio ulagače jer je nedostajalo pojedinosti, a stručnjaci su rekli da bi provedba plana mogla potrajati.

„Ovo je dobrodošla vijest, ali jasno je da se to neće dogoditi preko noći. Pomorske pratnje bile bi korisne, ali i taj će napor zahtijevati vrijeme“, ukazuju analitičari ING-a. „Pomorske pratnje bile bi laka meta za iranske napade. Stoga bi SAD mogao odlučiti pričekati s pratnjom ploviladok ne procijeni da je iranska sposobnost napada oslabljena.“

Osiguravajuća društva otkazuju police

Iako je Hormuški tjesnac tehnički i dalje otvoren, promet tankera kroz njega praktično je zaustavljen jer su brodari i trgovci obustavili isporuke energije tim plovnim putem zbog sigurnosnih dvojbi i previsokih troškova osiguranja uslijed iranskih napada na tankere u regiji.

Pomorski osiguravatelji otkazuju pokriće za ratne rizike za plovila u Perzijskom zaljevu, a cijene prijevoza nafte naglo rastu.

Osiguravajuće tvrtke uključujući Gard, Skuld, NorthStandard, London P&I Club i American Club priopćile su da će njihova otkazivanja osiguranja stupiti na snagu 5. ožujka. To znači da će brodarske tvrtke morati pronaći novo osiguranje po višim cijenama.

Više od 150 plovila, uključujući tankere za naftu i ukapljeni prirodni plin, usidreno je u Hormuškom tjesnacu i okolnim vodama, što ozbiljno ograničava globalnu opskrbu naftom i plinom.

„Iako postoji zabrinutost u vezi s protokom nafte kroz Hormuški tjesnac, veći rizik za tržište bio bi da Iran cilja dodatnu energetsku infrastrukturu u regiji. To bi moglo dovesti do dugotrajnijih prekida“, naveli su analitičari ING-a u bilješci.

Iranski napadi na naftna i plinska postrojenja u Zaljevu

Iranski napadi na ključna energetska postrojenja u regiji dodatno povećavaju zabrinutost u vezi s opskrbom.

Saudijska kompanija Aramco zatvorila je u ponedjeljak svoju najveću domaću rafineriju nafte nakon što je bila meta iranskih dronova.

Katarska državna energetska tvrtka QatarEnergy, jedan od vodećih svjetskih proizvođača prirodnog plina, obustavila je proizvodnju ukapljenog prirodnog plina nakon iranskih napada na postrojenja u dvjema svojim glavnim bazama za preradu plina.

Požar je izbio u industrijskom naftnom postrojenju u Fujairahu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u utorak, priopćile su vlasti.

Unatoč eskalaciji, postoje znakovi da ulagači sukob i dalje procjenjuju kao privremen, a ne dugotrajan, poručili su analitičari Deutsche Banka u svojoj bilješci klijentima.

„Konkretno, uglavnom je došlo do naglih skokova na početku krivulja cijena energenata, dok su dugoročniji ugovori znatno manje porasli“, naveli su.

Bridget Payne, voditeljica prognoziranja energetike u savjetničkoj tvrtki Oxford Economicsu: „Naftno tržište dobro je pozicionirano za upravljanje utjecajem iz Irana. Tržište je dobro opskrbljeno, a malo je vjerojatno da će Iran održavati poremećaj koji bi bio istodobno težak i dugotrajan, što potpunu naftnu krizu čini malo vjerojatnom.“

Payne očekuje da će prosječna cijena Brent sirove nafte u drugom tromjesečju iznositi 79 dolara po barelu, prije nego što će se smanjiti obnovom opskrbe do kraja tromjesečja. To je u usporedbi s prognozama od 100 dolara po barelu koje su stručnjaci iznosili u slučaju dugotrajnog rata i poremećaja optimistično.

„Ključni rizik je poremećaj trgovine, a ne proizvodnje: neiskorišteni kapaciteti u Saudijskoj Arabiji i UAE-u mogu nadoknaditi izgubljenu iransku proizvodnju, ali alternativne trgovačke rute mogu preusmjeriti samo oko trećine uobičajenih tokova nafte kroz Hormuški tjesnac“, rekla je Payne.

Azijska gospodarstva najranjivija na više cijene energije

Rat na Bliskom istoku predstavlja poseban rizik za azijska gospodarstva, koja se uvelike oslanjaju na naftu i plin iz regije. Više cijene energije mogle bi potaknuti rast potrošačkih cijena u tim zemljama.

Osamdeset i četiri posto sirove nafte i kondenzata (lakšeg oblika nafte povezanog s vađenjem sirove nafte — op. ur.) te 83 % ukapljenog prirodnog plina koji su prošli kroz Hormuški tjesnac završili su na azijskim tržištima 2024. godine, prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA). Kina, Indija, Japan i Južna Koreja bile su glavne destinacije.

Kina kupuje gotovo 90 % iranske nafte pod sankcijama. Međutim, gubitak iranske proizvodnje nafte ne bi bio toliko značajan udarac za Kinu, Iran osigurava samo 11 % kineskog uvoza sirove nafte, koliko bi to bio dugotrajan poremećaj pomorskog prometa kroz Hormuški tjesnac.

„To budi kineski interes da održi protok energije u regiji", kaže Gareth Leather, viši ekonomist za Aziju u savjetničkoj kompaniji Capital Economics. „To je jedan od razloga za mišljenje da Kina možda neće pojačati potporu Iranu, dugogodišnjem geopolitičkom savezniku, u održavanju njegova odgovora na američke i izraelske napade na način na koji je to učinila za Rusiju nakon invazije na Ukrajinu.“

Rat u Iranu predstavlja i rizike za Europu

Veća izloženost Europe energetskom šoku na Bliskom istoku u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama dovela je do naglog slabljenja eura u odnosu na dolar ovoga tjedna, uslijed zabrinutosti da bi dugotrajan poremećaj mogao izazvati skok inflacije u zoni eura i poremetiti krhki gospodarski oporavak.

„U tijeku je negativni šok ponude koji predstavlja izravan porez Europljanima koji se mora platiti stranim proizvođačima u dolarima“, kaže George Saravelos, globalni voditelj istraživanja deviznog tržišta u Deutsche Bank.

Europa je izloženija razvoju događaja na tržištu plina. Ne samo zato što je veliko tržište za ukapljeni prirodni plin iz Katara, nego i zato što bi poremećaj izvoza katarskog LNG-a prisilio azijske kupce da se natječu s Europom za pošiljke. To bi dodatno podiglo cijene i otežalo Europi ponovno punjenje skladišta plina nakon neuobičajeno hladne zime.

Terminski ugovori na europski prirodni plin porasli su oko 22 % na 54,29 eura po megavatsatu u utorak, čime su se nadovezali na gotovo 40-postotni rast u ponedjeljak.

„Uz obustavljenu proizvodnju katarskog LNG-a i zatvaranje Hormuškog tjesnaca, globalna opskrba LNG-om znatno će se smanjiti, što se već odražava u nedavnim kretanjima cijena“, zaključio je je analitičar Rystad Energyja Jan-Eric Fähnrich.

„Opseg izgubljenih količina ovisit će o razmjeru eventualne štete na infrastrukturi, koja se još procjenjuje, te o trajanju zatvaranja tjesnaca za pomorski promet“, dodao je.

Svatko tko povremeno putuje nađe se u moralnoj dilemi. Bilo da se radi o svakodnevnim situacijama u kojima se javlja grižnja savjesti jer letenje avionom oslobađa velike količine CO2 ili zbog negativnih posljedica modernog masovnog turizma. Moramo li to prihvatiti ili ipak postoje alternative?

Za Wolfganga Strasdasa odgovor je jasan: „Mislim da se uopće ne treba osjećati krivim“, kaže znanstveni direktor Centra za održivi turizam u Berlinu, koji već dugi niz godina proučava utjecaje putovanja. Turizam je važan gospodarski sektor u mnogim regijama svijeta i značajno doprinosi prosperitetu, napominje on. Međutim, smatra da postoje i neke stvari koje pritom svakako treba uzeti u obzir, posebno što se tiče utjecaja putovanja i pretjeranog turizma („Overtourism") na okoliš.

Izvan sezone umjesto vrhunac sezone

„Trebali bi se stvarno zapitati: moram li stvarno ići u Atenu usred ljeta, kada je već ionako sve prenatrpano?" Odabir izvan sezone, ako vam okolnosti to dopuštaju, barem pomaže ublažiti pritisak, kaže stručnjak. Također bi se, po njegovom mišljenju, moglo razmotriti alternativne destinacije koje su jednako zanimljive, ali s manje gužve: Leipzig umjesto Berlina, Philadelphia umjesto New Yorka, predlaže on. „Tu je i nedovoljno razvijen turizam", kaže Strasdas – dakle mjesta čiji bi stanovnici sigurno pozdravili dolazak više posjetitelja.

Petra Thomas se slaže. „U Kataloniji, na primjer, mnogi ljudi u unutrašnjosti željeli bi vidjeti više turizma“, kaže ona. Barcelona, ​​​​glavni grad sjeverne španjolske regije, očito ga ima previše, zaključuje Thomas. Ona je direktorica Foruma Anders Reisen (Forum za alternativna putovanja), udruženja za održivi turizam s više od 140 članova-turoperatora. Oni se obvezuju pridržavati strogih kriterija kako bi svojim klijentima omogućili uživanje u odmoru bez grižnje savjesti. Između ostalog, kriteriji navode da treba izbjegavati regije „koje su već toliko posjećene da postoji rizik od prekomjernog turizma".

Neugodne situacije u Kamerunu

Thomas je uvjerena: "Postoje uvjeti pod kojima turizam ima pozitivan utjecaj." Ljudi se okupljaju i sastaju, događa se kulturna razmjena, a putnici stječu vrijedna iskustva koja mijenjaju njihovu perspektivu na svijet, objašnjava. Međutim, nedavno je iz prve ruke iskusila kako se netko može naći u neugodnim situacijama putujući s turističkom grupom u nekom ruralnom predjelu, radilo se o Kamerunu. Neki od putnika počeli su fotografirati lokalne seljane, čak su ih fotografirali ispred njihovih koliba. "Nekolicina ljudi fotografiralo je i unutar njihovih kuća kao da se ništa ne događa", prisjeća se. "Bilo mi je neugodno zbog njih." Imala je snažan osjećaj da je to kršenje njihove privatnosti. "Mnogi putnici doživljavaju ovakve trenutke."

Oliver Zwahlen to potvrđuje. Strastveni svjetski putnik i autor bloga "Weltreiseforum" godinama se bavi sa svakodnevnim moralnim dilemama s kojima se čovjek susreće tijekom putovanja. "U nekom trenutku shvatio sam da se gotovo svi žele ponašati ispravno tijekom putovanja i izbjeći nanošenje bilo kakve štete", kaže švicarski autor. Istovremeno, međutim, postoji značajno neslaganje oko toga što predstavlja ispravan postupak, dodaje on. "Trebate li davati olovke djeci koja prose?", pita Zwahlen. "Pomaže li im to u školi ili je jednostavno roditeljima isplativije slanje djece da prose na ulici nego u školu?"

„Bojkot putovanja pogađa obične ljude"

Ponekad može biti teško i suočiti se sa zemljama čiju vladu i političku orijentaciju turisti žele podržati. „Da, mogu postojati legitimni prigovori na običaje, zakone ili vlade", kaže stručnjak. „Ali bojkotom putovanja prvenstveno pogađamo obične ljude. Na primjer, ljude koji prodaju vodu turistima u svojim malim trgovinama ili koji su pronašli posao kao konobari u restoranu.“ Dodaje da su, posebno u zemljama koje su jako izolirane, turisti dobar način da ljudi ostanu u kontaktu s vanjskim svijetom.

Međutim, prema Zwahlenu, jedna se dilema ne može riješiti: „Bez obzira na to što radite, putovanje je uvijek problem za zaštitu okoliša.“ Ugljični otisak, posebno zračnog putovanja, jednostavno je loš – i ostat će takav dugoročno. Kao putnik, možete samo pokušati smanjiti štetu, napominje: „Uvijek sam se trudio manje putovati, ali putovanja učiniti duljima.“ Nadalje, leti samo ako nema druge mogućnosti, i tada kad god je to moguće izravno i modernim zrakoplovima koji troše manje goriva.

Indeks klimatske učinkovitosti avio-kompanija

To zagovara i Forum za alternativna putovanja. „Iz naše perspektive, radi se o smanjenju emisija gdje god je to moguće“, kaže Petra Thomas. Članovi njezine udruge obvezuju se ponuditi svojim klijentima autobusne i željezničke veze kao alternativu. „Ali jednostavno postoje odredišta do kojih se može doći samo avionom.“ Istraživač turizma Wolfgang Strasdas preporučuje u takvim slučajevima da se baci pogled na indeks zrakoplovnih tvrtki organizacije za zaštitu klime Atmosfair, koji ocjenjuje zrakoplovne tvrtke prema njihovoj klimatskoj učinkovitosti. „Višak" emisije CO2 bi trebao biti kompenziran, smatra on. Unatoč svim ekološkim problemima, Strasdas u konačnici vjeruje da pozitivni aspekti putovanja nadmašuju negativne. „U osnovi, putovanje je dobitna kombinacija za sve uključene“, kaže on.

Aktualna situacija u sektoru putovanja će biti i jedna od tema na Međunarodnom sajmu turizma (ITB) koji se upravo održava u Berlinu (3.-5- veljače). Jubilarno 60. izdanje najvažnijeg svjetskog sajma ove branše zasjenila je eskalacija nasilja na Bliskom istoku. Prošli vikend je sudjelovanje na ITB-u zbog toga otkazao Izrael. Na sajmu će svoju turističku ponudu predstaviti i Hrvatska. Njemačka je najvažnije emitivno tržište za hrvatski turistički sektor.

Iako na Iran otpada samo tri do četiri posto globalne proizvodnje nafte, njegova blizina Hormuškom tjesnacu, koji se smatra najkritičnijom točkom za transport nafte na svijetu, potiče analitičare da prognoziraju skok cijena nafte.

Dugotrajno zatvaranje ili prekid prometa kroz taj tjesnac, kroz koji se transportira petina svjetske potrošnje nafte, mogli bi dovesti do toga da cijene tog energenta prijeđu psihološki prag od 100 dolara po barelu. To bi ugrozilo globalno gospodarstvo, ali i dodatno podiglo cijene – koje je već sada teško obuzdati.

Cijene nafte su, naime, prethodnih mjeseci već porasle, uoči najnovijeg rata u regiji bogatoj naftom – jer su trgovci bili zabrinuti zbog mogućih posljedica američkih vojnih udara na Iran.

„Ako se sukob produži, odnosno ako počne utjecati na opskrbu naftom zbog poremećaja u opskrbi iz Irana ili zbog pokušaja Teherana da blokira Hormuški tjesnac, to bi moglo izazvati skok cijena nafte možda i na oko 100 dolara po barelu“, naveo je u napomeni svojim klijentima William Jackson, glavni ekonomist za tržišta u razvoju u tvrtki Capital Economics.

Koliko nafte proizvodi Iran?

Iran proizvodi oko 3,3 milijuna barela nafte dnevno. To ga čini četvrtim najvećim proizvođačem nafte u OPEC-u. Ujedno je i jedan od najvećih proizvođača prirodnog plina na svijetu.

Iran posjeduje neke od najvećih svjetskih rezervi nafte – četvrtinu rezervi na Bliskom istoku i 12 posto u svijetu, prema podacima Američke administracije za energetske informacije (EIA). No njegova proizvodnja je ograničena zbog višegodišnjeg nedovoljnog ulaganja i međunarodnih sankcija.

No Teheran je pronašao načine da zaobiđe zapadne sankcije i sada 90 posto nafte koju izvozi prodaje Kini. Štoviše, upravo zahvaljujući potražnji iz Kine Iran je od 2020. do 2023. povećao proizvodnju sirove nafte za oko milijun barela dnevno.

Iransko gospodarstvo relativno je diverzificirano u usporedbi s mnogim drugim gospodarstvima Bliskog istoka koja uglavnom ovise o nafti – ali izvoz energije ipak predstavlja značajan izvor državnih prihoda u Iranu. U 2023. iranske naftne kompanije zaradile su oko 53 milijarde dolara neto prihoda od izvoza nafte, procjenjuje američka EIA.

Zašto je Hormuški tjesnac toliko važan?

Hormuški tjesnac glavna je ruta za prijevoz nafte koja povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i Arapskim morem. Nalazi se između Irana i Omana.

Velike količine sirove nafte koju u toj regiji proizvode zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Iraka, a koja se troši diljem svijeta, prolaze upravo kroz taj tjesnac.

Iran je više puta prijetio da će zatvoriti tjesnac i time poremetiti plovni put kojim prolazi petina svjetske potrošnje nafte. Te prijetnje, međutim, Teheran nikada nije ostvario, jer bi to i njega spriječilo da isporučuje vlastitu naftu u inozemstvo, a vjerojatno bi izazvalo i brz međunarodni odgovor.

Usred tekućeg rata promet kroz Hormuški tjesnac ipak je zaustavljen – jer je nekoliko prijevoznika i trgovaca obustavilo isporuke energenata tim plovnim putem zbog sigurnosnih razloga i upozorenja vlasti.

To bi moglo spriječiti da na tržište stigne 15 milijuna barela sirove nafte dnevno, što je oko 30 posto globalne pomorske trgovine sirovom naftom. Čak i ako se koristi alternativna infrastruktura za zaobilaženje tjesnaca, to bi dovelo do gubitka od osam do deset milijuna barela sirove nafte dnevno, procjenjuju u kompaniji Rystad Energy.

„Bez obzira na to je li tjesnac zatvoren silom ili je nepristupačan jer brodari i trgovci izbjegavaju rizik, utjecaj na tokove nafte uglavnom je isti“, napisao je u poruci svojim klijentima Jorge Leon, potpredsjednik i voditelj geopolitičke analize u Rystad Energyju. „Očekujemo ponovno i značajno povećanje cijena nafte početkom tjedna – osim ako se brzo ne pojave signali deeskalacije."

Kako je OPEC+ odgovorio?

OPEC+ (savez Organizacije zemalja izvoznica nafte, OPEC-a, koju predvodi Saudijska Arabija, i nekoliko drugih proizvođača nafte koje predvodi Rusija) najavio je u nedjelju povećanje proizvodnih kvota veće od očekivanog.

„U normalnim okolnostima povećanje proizvodnje izvršilo bi pritisak na smanjenje cijena [nafte]“, kaže Leon. „Međutim, ako sirova nafta fizički ne može izaći iz Zaljeva zbog ograničenja u Hormuzu, povećanje proizvodnje imat će samo ograničen utjecaj na tržište.“

Saudijska Arabija povećala je posljednjih tjedana izvoz sirove nafte, što su analitičari vidjeli kao pokušaj stvaranja kratkoročne zaštite prije američkih udara. Ta je zemlja isporučila oko 7,3 milijuna barela dnevno u prvih 24 dana veljače, što je najviše od travnja 2023. godine, prema podacima o praćenju tankera koje je prikupio Bloomberg. Saudijska Arabija povećala je izvoz nafte i u lipnju prošle godine, upravo kada je SAD napao iranske nuklearne objekte.

Iran je također povećao izvoz nafte uoči pregovora sa SAD-om, objavio je Bloomberg.

„Ali čak su i takve rezerve ograničene i osmišljene su kako bi ublažile kratkoročne šokove, a ne nadoknadile trajne strukturne poremećaje“, objašnjava stručnjak iz kompanije Rystad Energy.

Kako više cijene nafte utječu na globalno gospodarstvo?

Utjecaj na globalno gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o tome koliko će cijene nafte dalje rasti. Sirova nafta glavna je ekonomska roba, a rast njezine cijene podiže cijene drugih dobara.

„Pravilo je da rast cijena nafte od pet posto u odnosu na prethodnu godinu obično dodaje oko 0,1 posto prosječnoj inflaciji u velikim gospodarstvima“, objašnjava Jackson. „Dakle, rast cijene Brenta [primarne globalne referentne vrijednosti za cijene nafte] na 100 dolara po barelu mogao bi dodati 0,6 do 0,7 postotnih bodova globalnoj inflaciji.“

U Njemačkoj radi sve više stranih liječnica i liječnika. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, 64.000 ili 13 posto svih liječnika u 2024. godini nisu imali njemačko državljanstvo. Deset godina ranije bilo ih je tek 30.000, odnosno 7 posto.

U 2024. godini u humanoj i dentalnoj medicini radilo je 121.000 liječnica i liječnika koji su doselili iz inozemstva. „To je bilo gotovo četvrtina ukupnog liječničkog kadra“, navodi Savezni zavod za statistiku. Neki od njih u međuvremenu su stekli njemačko državljanstvo. Četrdeset i dva posto bilo je kraće od deset godina u Njemačkoj.

Od Alepa do Langena

Jedan od njih je Faisal Shehadeh. Četrdesetdvogodišnjak radi kao traumatolog u Asklepios klinici u Langen​u u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Studij medicine završio je 2006. u Alepu u Siriji, gdje je učio i njemački. Godine 2015. završio je specijalizaciju u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, nakon čega je radio kao liječnik u Saarlandu. Danas je traženi specijalist za kirurgiju ramena i lakta.

To što je odabrao baš Njemačku objašnjava time „što u Njemačkoj vrijede vrlo visoki standardi u medicini i što je specijalističko obrazovanje jedno od najboljih na svijetu“, kako kaže u intervjuu. Administrativni napor potreban da se njegova diploma prizna kao ravnopravna bio je „pregledan" – a manjak specijalista u Njemačkoj olakšao mu je ulazak u sustav.

Nijemci biraju zaobilazni put preko inozemstva

U 2024. godini priznato je 7.000 stranih diploma iz medicine, navodi Zavod za statistiku. Među njima je bilo i 21 posto Nijemaca koji su studirali medicinu u inozemstvu – često kako bi izbjegli ograničene kvote za upis na njemačke fakultete i vrlo stroge uvjete, prije svega visoki prosjek ocjena iz srednje škole, tzv. numerus clausus. Većina se odlučila za Austriju ili Mađarsku.

Drugu najveću skupinu među priznatim inozemnim diplomama činili su Sirijke i Sirijci poput Shehadeha. Tijekom 2024. priznato je 800 sirijskih diploma iz humane medicine i 100 iz dentalne medicine.

Previše birokracije, previše proizvoljnosti

No, ne ide to uvijek tako brzo i jednostavno kao kod Shehadeha. Atilla Vurgun, voditelj neprofitne Akademije za zdravstvena zanimanja u Frankfurtu, koja prati strane liječnike na putu u njemački zdravstveni sustav, opisuje slučajeve u kojima priznavanje diplome traje godinama.

Tko se odluči za alternativu – polaganje dodatnih ispita – ponekad čeka godinama na termin. Hoće li se dokumenti na kraju priznati ili će kandidat položiti ispit, je "kao na lutriji", kaže Vurgun. Jer ne postoje zajednički standardi za cijelu zemlju – svaka savezna pokrajina i svaka liječnička komora odlučuje po vlastitom nahođenju.

Doseljenici iznadprosječno mladi

Vurgun smatra da bi priznavanje stranih medicinskih diploma u Njemačkoj trebalo urediti jedinstveno za cijelu zemlju: sa centraliziranim jezičnim ispitima u jezičnim školama, stručnim ispitima na medicinskim fakultetima, jednim kontaktom za cijeli proces i odlukom u roku od godinu dana.

Za Njemačku je , naime, doseljavanje iz inozemstva vrlo važno – jer će velik dio liječnica i liječnika u Njemačkoj u narednim godinama otići u mirovinu, navodi Njemački zavod za statistiku. U 2024. godini gotovo trećina liječnika bila je starija od 55 godina. Mlađe kolegice i kolege posebno često dolaze iz inozemstva: gotovo polovica stranih liječnica i liječnika u 2024. bila je mlađa od 35 godina.

80 posto popusta: u jednom dizajnerskom vintage‑dućanu u Münchenu ženska zimska jakna košta 380 eura. Prilika iz snova, barem ako se uzme u obzir da je nova takva jakna koštala preko 2.000 eura. Jakna je rabljena, ali se to na njoj jedva uopće vidi.

Žena koja ju isprobava priznaje: „Naravno, cijena igra ulogu." Nekad su, kaže vlasnica trgovine Annette von Puttkamer, kupci rabljene odjeće bili na glasu kao ljudi koji si uopće ne mogu priuštiti novu odjeću. To se s vremenom potpuno promijenilo.

Kupovanje rabljene odjeće tek je s internetom dobilo moderan imidž. Na tržištu mode etablirale su se velike internetske platforme specijalizirane za rabljenu odjeću – često uz punu uslugu kao za „novu“, odnosno s besplatnim povratom u roku od 14 dana. Čak i tradicionalne internetske trgovine i velike modne kuće danas sudjeluju u tom poslu. A to već daje rezultate.

Gotovo 7 milijardi eura za rabljenu odjeću

Prema jednoj Amazonovoj studiji, dvije trećine Nijemaca već je kupovalo rabljene proizvode na internetu. Sektor rabljene odjeće se pretvorio u posao vrijedan milijarde. Podaci koje je prikupio Statista pokazuju da je promet trgovine rabljenom odjećom u Njemačkoj 2025. iznosio oko 6,8 milijardi eura.

Sve se više tvrtki specijalizira za recommerce, pojam koji označava trgovinu rabljenim predmetima preko interneta. Sustav je sljedeći: kupci šalju odjeću koju više ne žele. Za to postoje jasna pravila. Internetska platforma Momox, primjerice, odbija artikle koji nisu svježe oprani, imaju mrlje ili rupe ili na kojima su rađene preinake.

Profesionalna provjera kvalitete i marke kod trgovca određuje hoće li se predmet vratiti pošiljatelju ili prodati u internetskom dućanu. Potražnja određuje cijenu, objašnjava Lenia Karallus, voditeljica Momoxova modnog odjela: „Krećemo s jednom ponudom, a onda postupno spuštamo cijenu dok ne pronađemo onu pravu.“

Zašto sve više ljudi kupuje rabljeno? „Uštedjeti novac" - glavni je motiv za 64 posto kupaca koji kupuju rabljenu odjeću. Slijedi održivost, važna za 49 posto ispitanika u anketi agencije Civey, provedenoj za platformu Momox.

Kod tehnike su kupci oprezniji

Možda iznenađuje to što se najviše kupuje rabljena odjeća. Nijemci su nešto oprezniji kad je riječ o elektronici, ali iz ispitivanja Amazona vidi se kako je i u drugim državama Europe vrlo slična situacija. Njemačka neovisna Udruga za tehnički nadzor (TÜV) također raspolaže podacima da je 35 posto ispitanih svoj mobitel kupilo rabljen, no ostali ipak još uvijek radije kupuju novi.

Internetska platforma Rebuy iz Berlina ima vlastitu radionicu za rabljene mobitele. U njoj se temeljito obnavljaju uređaji otkupljeni od kupaca. Stručni izraz je refurbished, dakle profesionalno čišćenje i stroga tehnička provjera preko 60 funkcija: baterije, kamera, zvuka, zaslona. „Sve mora raditi sto posto“, kaže izvršni direktor Rebuya Philipp Gattner, „inače ne ide u prodaju.“

U međuvremenu i sami proizvođači nude obnovljenu elektroniku. Jedan je razlog taj što su od sredine prošle godine obvezani produljiti vijek trajanja svojih proizvoda uredbom EU-a. U idućim bi godinama tržište obnovljene elektronike trebalo i dalje rasti. Različite prognoze predviđaju godišnju stopu rasta između sedam i 14 posto, dok bi se tržište novih uređaja trebalo stabilizirati na oko četiri posto.

Rebuy na svojoj platformi dijeli stanje rabljenih elektroničkih uređaja u tri razine: izvrsno, vrlo dobro i dobro. Uz iste, dakle besprijekorne tehničke uvjete, o cijeni odlučuje isključivo izgled: tako mobitel s jedva vidljivom ogrebotinom na ekranu spada u kategoriju „vrlo dobro“ i prodaje se po cijeni 20 do 30 posto nižoj od novog uređaja.

Gattner kaže kako je i kod kupnje rabljene elektronike cijena glavni motiv, što potvrđuju brojna ispitivanja među kupcima: „Jasno se vidi da ljudi opet pažljivo paze na svoj novčanik. Osjeća se kriza.“

Broj 1,35 trebao bi uznemiriti političare. Statistički gledano, svaka žena u Njemačkoj rodi 1,35 djece. To je daleko od statističke brojke od 2,1 potrebne za održavanje stanovništva. To proizilazi iz aktualnih podataka Njemačkog statističkog ureda.

U 2025. godini rođeno je otprilike 650.000 djece. U 2024. godini taj je broj bio oko 677.000. U obje godine umrlo je otprilike milijun ljudi. Ukupno je 31. decembra 2025. u Njemačkoj živjelo oko 83,5 milijuna ljudi – 100.000 manje nego prethodne godine.

„Imati obitelj je i dalje važno ljudima", rekla je Katharina Spieß, direktorica Njemačkog instituta za istraživanje stanovništva „ljudi i dalje žele djecu. No, sada je pitanje zašto ih zapravo nemaju?"

Kada bi se temeljila samo na želji za djecom koju su izrazile osobe od 19 do 29 godina u anketama, stopa nataliteta u Njemačkoj bila bi 2,4, kaže Spieß. „Sigurnost je vrlo važan faktor u ispunjavanju želje za djecom. Višestruke krize dovele su do toga da ljudi zapravo ne ostvaruju svoje želje", kaže ona.

Jesu li djeca faktor rizika za siromaštvo?

Uz opću neizvjesnost uzrokovanu nestabilnom globalnom situacijom, postoje i konkretni problemi: nedostatak stambenog prostora, povećanje najamnina i nedostatak ili nepouzdana skrb za djecu. Strah od financijskog pada raste jer roditelji općenito moraju smanjiti svoje radno vrijeme. Sve češće ljudi kažu da si jednostavno više ne mogu priuštiti djecu u Njemačkoj.

Njemački statistički ured redovito izračunava kako će se stanovništvo razvijati u sljedećih nekoliko desetljeća. Političarima i tvrtkama su ti podaci potrebni jer budućnost zemlje značajno ovisi o broju ljudi koji tamo žive i njihovoj dobi. Najnovija prognoza proteže se do 2070. godine. Nova procjena kaže da bi se stanovništvo moglo do tada smanjiti za oko deset posto. Imigracija neće moći nadoknaditi taj pad.

„Baby boomeri" odlaze u mirovinu

Manje ljudi općenito ne bi nužno bio problem. Ali istovremeno zemlja i stari. Dok se broj djece i mladih smanjuje, broj vrlo starih ljudi će se masovno povećati, objašnjava Karsten Lummer, voditelj odjela za stanovništvo u Njemačkom statističkom uredu. Trenutno, takozvani "baby boomeri" okončavaju radni vijek i odlaze u mirovinu. To su ljudi rođeni 1960-ih. Svake godine ta je skupina imala milijun ili više rođenih. Nakon toga, stopa nataliteta je naglo pala.

"Čak i sada, na svakih 100 ljudi u radnoj dobi dolazi 33 osobe u mirovinskoj dobi", kaže Lummer. Do 2035. godine, otprilike jedna od četiri osobe u Njemačkoj će premašiti tradicionalnu dob za odlazak u mirovinu od 67 godina. Do 2050. godine, broj ljudi starijih od 80 godina će porasti s nešto više od šest milijuna koliko ih je sada na otprilike devet milijuna.

Sustav socijalne skrbi doseže svoje granice

Ovi brojevi su posebno alarmantni za ekonomiste i sociologe. „Ubrzani pad i starenje stanovništva danas se mora uzeti u obzir pri političkim odlukama s dugoročnim posljedicama, na primjer, u zdravstvu i dugotrajnoj skrbi“, kaže ekonomist Joachim Ragnitz iz ifo instituta u Dresdenu. Mirovinski sustav također je, kaže on, pod ogromnim pritiskom, posebno jer trend ide prema nedostatku radne snage.

Karsten Lummer iz Ureda za statistiku kaže to sve još direktnije: „Imamo nisku stopu nataliteta i sustav socijalne skrbi koji se i dalje ponaša kao da je visoka.“ Na pitanje kako bi sustav socijalne skrbi trebao izgledati u budućnosti trebalo je, kaže on, davno odgovoriti. „Tu smo zakazali", kaže Lummer.

Trenutno oko 40 posto ljudi starijih od 80 godina treba neki oblik skrbi. S porastom broja vrlo starijih osoba raste i potreba za njegovateljima. Oko 280 000 ljudi trenutno radi u ambulantnoj skrbi za starije osobe. Međutim, prema Lummeru, do 2049. godine bit će potrebno 690 000.

Imigracija na tržište rada

Posljednjih godina, niske stope nataliteta i emigracija iz Njemačke nadoknađeni su imigracijom. Njemačka bilježi stalan rast od 1990. godine. Ukupno je jedanaest milijuna imigranata došlo u Njemačku. Brojke su bile iznad prosjeka 2015./2016. i ponovno nakon 2022. zbog ratova u Siriji i Ukrajini. Međutim, brza integracija na tržište rada rijetko je postignuta.

Martin Werding, jedan od članova Njemačkog vijeća ekonomskih stručnjaka, koje savjetuje saveznu vladu, to smatra neuspjehom politike. „Njemački pristup uvelike je usmjeren na usvajanje jezika i obrazovanje, te često predugo traje provjera postojećih kvalifikacija, umjesto da se usmjerimo na njihovo priznavanje", kaže ovaj profesor ekonomije.

Deset godina nakon migracijskog vala 2015./2016., dvije trećine izbjeglica sada su zaposlene, navodi se u studiji Instituta za istraživanje zapošljavanja. Međutim, među pretežno ženskim izbjeglicama iz Ukrajine taj broj je samo oko 31 posto.

Mnogi Ukrajinci žele ostati

Više od milijun Ukrajinaca sada živi u Njemačkoj. Nakon Turaka, čine drugu najveću nenjemačku grupu. "Doprinijeli su masovnoj promjeni u strukturi njemačkog stanovništva", kaže stručnjakinja za stanovništvo C. Katharina Spieß. Društvo se mora zapitati: "Možemo li računati na njih, žele li ostati?"

Njen institut provodi ankete dva puta godišnje. "Namjera Ukrajinaca da ostanu naglo je porasla; 42 posto želi ostati", kaže ona. Ali dodaje da i unutar te grupe raste nesigurnost. "Sve više ljudi danas kaže da ne znaju. Među djecom i mladima mnogi kažu da ne mogu zamisliti da ovdje ostanu zauvijek", kaže Spiess.

Raste li ili se smanjuje imigracija?

Statističari ne mogu sa sigurnošću predvidjeti budućnost. Oni za prognoze o broju stanovnika koriste tri demografske komponente: stope nataliteta, očekivanog životnog vijeka i neto migracije. Pritom je jedna stvar vidljiva u svim scenarijima: imigracija može samo ublažiti, ali ne i riješiti probleme Njemačke. Realno gledano, neće biti moguće pronaći potreban broj radnika, a time i onih koji doprinose zdravstvenom i mirovinskom sustavu, isključivo migracijom.

Prema Karstenu Lummeru iz Njemačkog statističkog ureda, održavanje zdravlja starijih osoba što je dulje moguće je minimum kojem treba težiti, jer zdrave starije osobe ne trebaju njegu, a pogotovo ne intenzivnu. "Polažemo nade u medicinski napredak", kaže on, i nudi neposredni savjet za očuvanje zdravlja: više vježbati i značajno smanjiti konzumaciju alkohola i pušenje.

Prodor privatnog kapitala u hrvatsko javno zdravstvo ponovno je posljednjih tjedana aktualiziran kao tema i u Hrvatskom saboru, iako najviše tijelo zakonodavne vlasti u RH još uvijek nema odgovor na glavne nepoželjne posljedice toga procesa. Širenje tržišta na sve veća područja zdravstvenog sustava, naime, očito nije išlo bez ugrožavanja potonjeg u brojnim njegovim segmentima, što se ponajprije vidi na rastućim problemima primarne zaštite. No u novije doba sve više dolaze u prvi plan i kompromitirane pozicije sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, a naročito je to slučaj s onkologijom.

U prvi plan tako je izašlo nekoliko privatnih firmi poput Radiochirurgije, UPMC-a, Rochea i Medikola, kojima država plaća višemilijunske godišnje iznose za njihovu dijagnostiku i terapije. Pritom su posrijedi medicinski postupci koji svakako spadaju među najskuplje u zdravstvu generalno, ali u javnom prostoru već je zabilježena i bizarna činjenica da trošak za državu u pojedinim dijagnostičkim zahvatima premašuje cijenu novih tehničkih uređaja na kojima su oni izvršeni. No i dalje nema odgovora zbog čega umjesto toga država ne kupi dovoljnu količinu takve aparature za sebe, nego radije kupuje uslugu.

„Psihopatski uređen sustav"

Također, već godinama je vidljiva naklonost s kojom najviši hrvatski politički autoriteti, a naročito Vlada RH, oduševljeno dočekuju svaki sličan privatni projekt. Neurolog i psihoanalitičar Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, mišljenja je da je opisani proboj privatnih subjekata - logična faza razvoja kapitalizma. „Njemu je svojstveno da se širi u sve životne sfere", kaže on za DW, „a svakako i one koje su prethodno bile izvan izravne tržišne logike. Zdravstvo, osobito visokoprofitabilna područja poput onkologije, idealno su polje za akumulaciju kapitala."

Po riječima ovog liječnika, onkologija kombinira tehnološku ovisnost, emocionalnu ranjivost pacijenata i stalnu potražnju. Posebno je atraktivna: uključuje skupe lijekove, sofisticiranu dijagnostiku i dugotrajne terapijske cikluse, tako i stabilan te visok profitni potencijal. „Sa strane“, drži Glasnović, „djeluje dosta psihopatski da se zarađuje na najranjivijima, ali to ne čudi jer je cijeli sustav psihopatski uređen. Država je tu odbor za upravljanje zajedničkim poslovima bogatih i utjecajnih. Politike privatizacije i javno-privatnog partnerstva predstavljaju se kao tehničke, racionalne i tobože neizbježne."

Na pitanje o zdravstvenim radnicima u javnom sustavu, on kazuje da se nalaze u dvostrukoj poziciji: materijalno su ovisni o sustavu koji ih zapošljava, dok su ideološki uronjeni u diskurs „efikasnosti", „konkurentnosti" i „održivosti". Kritika privatizacije s njihove strane, međutim, značila bi i rizik profesionalne izolacije, gubitka upravljačkih pozicija ili blokade napredovanja. „Ali, prosječni ambiciozni liječnik ne može si to dopustiti. Rekli bismo da je u pitanju kombinacija ekonomske i institucionalne prisile, uz kulturnu normalizaciju tržišne logike“, rekao nam je Anton Glasnović.

Struka pod pritiskom profita

Ovaj insajderski uvid zanimljiv nam je i zbog različitosti koje nosi javnozdravstveni sustav u odnosu na druge struke, kao i zbog sličnosti koje s njima dijeli. Primjerice, općenito je poznato ono što naš sugovornik s Medicinskog fakulteta tumači riječima da sustav proizvodi suglasnost ponajviše internalizacijom, usvajanjem tržišnih kriterija kao „realnosti". Šutnja je tu po njemu znak oportunizma, adaptacije, ali i straha, a ne nužno slaganja s prevladavajućim narativom. Pored svega, i on sam ima iskustva s takvim pritiskom, npr. u kontekstu financiranja kongresa, edukacija ili stručnih putovanja.

„Farmaceutske tvrtke to financiraju onim liječnicima koji propisuju njihove lijekove. Odluke o tome tko će dobiti takvu 'potporu' na odjelima, najčešće su koncentrirane u rukama voditelja ili šefova klinika, koji faktički imaju monopol nad raspodjelom tih sredstava“, prepričava nam Glasnović. Time se nadalje stvara hijerarhijski mehanizam nagrađivanja lojalnosti – onaj tko je „dobar sa šefom“ ima pristup dodatnim prihodima i profesionalnim prilikama, dok drugi ostaju isključeni. Anton Glasnović zaključuje da se liječnik tako postupno transformira iz javnog profesionalca u pukog posrednika tržišta.

Dugoročna strategija privatizacije

„Osim toga, farmaceutski kapital prodire u samu jezgru kliničke autonomije", konstatirao je naposljetku. Sa svime tim na umu, zacijelo biva puno jasnije kako je moguće da se javna onkologija zatekla u stagnaciji, dok privatna – cvate. Socioekonomist Toni Prug, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci koji između ostalog istražuje i javnozdravstveni sustav, istaknuo je za DW da se po njegovu uvjerenju radi o dugoročnoj strategiji privatizacije, polagano i indirektno. Situacija ga podsjeća na onu Engleskoj, kao što nam je rekao, a u kojoj se vlade ne usuđuju direktno privatizirati sustav.

„No kontinuirano se", dodao je, „najprofitabilniji tretmani preusmjeravaju u privatni sektor. Civilne udruge, udruge pacijenata i sindikati se tamo desetljećima bore za javno zdravstvo, što povremeno rezultira vladinim odustajanjem od nametanja natjecanja, tržišta i profitnih principa, vraćajući dijelove javnog sustava suradnji, cjelovitoj obradi i tretmanu po kriteriju potrebe. A promjene kod nas su – drastične." Dobro to ilustrira i prošlogodišnje istraživanje „Mapiranje profitnog i javnog zdravstva: inicijalno izvješće i polazna analiza“ pri Centru za mirovne studije (CMS) u Zagrebu.

Prug i ostali istraživači na tom projektu koji je okupio niz stručnjaka iz medicinskih i društvenih znanosti, došli su tako do pokazatelja da je u Zagrebu broj radnika u profitnom zdravstvu, kao udio u totalnom broju radnika u sektoru, porastao sa 15 posto 2020. na 20 posto 2024. godine, a u sektoru skrbi sa 26 posto na 30 posto. U istom razdoblju prihodi privatnika u skrbi su se sa 25 posto udjela u sektoru podigli na 34 posto. Problematičan je i rast medicinske tehnologije u rukama profitnih subjekata, čak i kada usluge prodaju HZZO-u, kao što otkriva rad objavljen na stranicama CMS-a.

Engleske borbe kao putokaz

„Privatno im vlasništvo omogućava da se bilo kada okrenu isključivo tržištu, samo za one koji mogu plaćati, što narušava pravo na jednakost u zdravstvenoj zaštiti koju nam Zakon RH propisuje", napominje ovaj socioekonomist koji nalazi da vlada, javne institucije i strukovne udruge sadrže veliki broj ljudi koji su u sukobu interesa, jer su se odlučili na paralelno profitno djelovanje. „Spriječiti ih može samo drugačija politika i djelovanje u obrnutom pravcu onog dijela struke koji radi u javnim institucijama“, rekao je Prug za DW, ističući neaktivirani potencijal za strukovni otpor.

„Ne smijemo zaboraviti da se radi o znatnoj većini struke, čiju privrženost javnom i principima jednakosti u zdravstvu i skrbi tek treba aktivirati i učiniti vidljivom – engleske borbe su koristan putokaz kako“, poručio je Toni Prug. Bez sumnje, eventualni zaokret u javnozdravstvenim politikama nije ostvariv bez uključivanja u proces samog medicinskog osoblja i šire javnosti. To upućuje na potrebu angažiranja postojećih strukovnih te javnointeresnih udruženja, od sindikata zdravstvenih radnika do organizacija pacijenata, a koje bi moralo doći do izražaja u daljnjem razvoju sektorskih odnosa.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...