Vecernji list

Sjeverna Koreja brzo je osudila vojne napade na Iran, svog dugogodišnjeg saveznika na Bliskom istoku, a analitičari sugeriraju da će Pjongjang tražiti vojne i diplomatske slabosti te taktičke pogreške Washingtona.

Jedna od najvažnijih pouka od trenutka kada su prve američke i izraelske rakete lansirane na Iran 28. veljače jest da je zadržavanje nuklearnog oružja ključno za opstanak režima kojim predvodi Kim Jong Un.

Pjongjang može koristiti prijetnju svojim nuklearnim arsenalom, u kombinaciji s napretkom u tehnologiji balističkih raketa, i kao sredstvo pritiska u pregovorima i kako bi osigurao da Sjedinjene Američke Države riskiraju nuklearni rat ako žele srušiti režim.

U veljači je Kim izjavio da „status Sjeverne Koreje kao države naoružane nuklearnim oružjem igra važnu ulogu u odvraćanju potencijalnih prijetnji neprijatelja i održavanju regionalne stabilnosti", prema priopćenju koje je prenijela državna novinska agencija KCNA.

Kim je dodao da nuklearni arsenal Pjongjanga predstavlja „jamstvo" za sigurnost režima. U svibnju 2025. godine, za vrijeme testiranja raketa, Kim je također zahtijevao da sustavi Sjeverne Koreje budu brzo rasporedivi, uključujući sustave za brzo reagiranje s „okidačem".

Nema više pregovora o sjevernokorejskom nuklearnom programu

Andrei Lankov, profesor povijesti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Kookmin u Seulu, rekao je da američko-izraelski napad, koji je brzo usmrtio vodstvo Islamske Republike, predstavlja pouku za Sjevernu Koreju da nuklearno odvraćanje funkcionira.

„Ostatak svijeta može se oprostiti od svih preostalih nada da će se Pjongjang odreći svog nuklearnog oružja, jer Sjever jednostavno neće sudjelovati ni u kakvim pregovorima ni o čemu", rekao je Lankov za DW. „Napadi na Iran posljednji su čavao u lijesu te ideje."

Izvješće koje je 16. ožujka objavila organizacija 38 North, istraživačkog centra za pitanja Sjeverne Koreje kojim upravlja Stimson centar iz Washingtona, iznijelo je osam pouka koje je sjevernokorejsko vodstvo moglo izvući iz nedavnih događaja na Bliskom istoku.

Na vrhu popisa nalazilo se: „nuklearno oružje pruža stvarnu zaštitu".

„Jasno je uočeno da slučaj Iranadodatno učvršćuje često iznošeno stajalište Kim Jong Una posljednjih godina da neće pregovarati o odricanju od svog nuklearnog arsenala", navodi se u izvješću.

Ostale ključne pouke uključuju potrebu za povećanjem zaliha raketa i razvojem većeg broja dronova, uz istovremenu spremnost za obranu ključnih postrojenja od neprijateljskih bespilotnih letjelica.

Istraživački centar dodao je, međutim, da je Sjeverna Koreja uspjela razviti svoj nuklearni program tako što je 1994. godine odvratila SAD od napada na svoje nuklearne istraživačke objekte zahvaljujući sposobnosti Pjongjanga da nanese ogromnu štetu obližnjem Seulu konvencionalnom artiljerijom, potencijalno pojačanom znatnim kemijskim arsenalom.

Prijetnja iranskom odmazdom kao odgovorom na napade na njezin nuklearni program nikada nije bila toliko izražena kao prijetnja Pjongjanga Južnoj Koreji. Sjeverna Koreja izvela je svoj prvi nuklearni test 2006. godine.

Bliski odnosi Sjeverne Koreje i Irana

Sjeverna Koreja i Iran izgradili su bliske veze još od dolaska Islamske Republike na vlast 1979. godine, uključujući suradnju u razvoju nuklearne tehnologije i oružja. Još tijekom osamdesetih godina Sjeverna Koreja posredovala je u trgovini oružjem s drugim državama komunističkog bloka i prodavala svoje raketne sustave Teheranu, a osiguravala je i vojne instruktore za obuku iranskih snaga.

Veze su bile toliko bliske da je predsjednik George W. Bush 2002. godine ove dvije zemlje, zajedno s Irakom, nazvao „osovinom zla" u svom obraćanju o stanju nacije. I Pjongjang i Teheran i dalje se označavaju kao države sponzori terorizma.

Prošlog tjedna Sjeverna Koreja je osudila američko-izraelski napad na Iran kao „uništavanje temelja regionalnog mira i sigurnosti te poticanje globalne nestabilnosti".

Iranski režim se održava na vlasti

Rat ulazi u treći tjedan, a režim u Iranu i dalje se održava na vlasti unatoč gubitku ključnog vodstva.

Izvješće organizacije 38 North navodi da je još jedna pouka za Kimov režim potreba za zaštitom vodstva i postojanjem rezervnih pozicija u slučaju eliminacije čelnika.

Ipak, Sjeverna Koreja bit će ohrabrena time koliko se Iran do sada uspješno odupire znatno nadmoćnijoj vojnoj sili, kaže Kim Sang Woo, bivši zastupnik iz južnokorejske Skupštine za novu politiku, a sada član upravnog odbora Zaklade za mir Kim Dae Junga.

„Mislim da Pjongjang promatra razvoj situacije i da će biti prilično zadovoljan dosadašnjim rezultatima", rekao je za DW. „Iran je uspio dovesti SAD u težak položaj; mislili su da će brzo završiti posao, kao što su učinili u Venezueli, ali čini se da su sada zapeli i trpe pritisak i u zemlji i međunarodno."

„Sjeverna Koreja zna da bi bilo glupo odreći se svoje nuklearne prednosti, tako da je to sada nedostižan san za nas na jugu", dodao je Kim.

Od školske godine 2025./26. u poljskim školama je uveden novi predmet: Zdravstveni odgoj. Obuhvaća širok raspon tema, među kojima su fizičko i mentalno zdravlje, zdrava prehrana, utjecaj okoliša na čovjeka te suočavanje s opasnostima koje proizlaze iz korištenja društvenih mreža i konzumiranja droga. Sudjelovanje je dobrovoljno.

Ali prašina se digla oko jednog od ukupno deset tematskih područja: seksualni odgoj. Ondje se učenicima objašnjavaju kontracepcija, spolne bolesti, ali i seksualno nasilje. A za desnicu i Crkvu u Poljskoj to jedino znači da Tuskova vlada želi „pokvariti" inače potpuno nedužnu mladež te zemlje.

Zdravlje umjesto „domoljublja"

U Poljskoj se već dugo preko škola vode politički okršaji: desničarska stranka Pravo i pravda (PiS) je tijekom svojih osam godina na vlasti (2015.–2023.) za najviši cilj obrazovanja proglasila „domoljubni odgoj" i promicanje „konzervativnih vrijednosti".

U školama je uveden također fakultativni predmet Odgoj za obitelj, a izbornom pobjedom Tuska se njegova ministrica obrazovanja Barbara Nowacka morala potruditi i poboljšati socijalni status učitelja – a i odstraniti takve ideološke indoktrinacije. Jer u Odgoju za obitelj naravno da o spolnosti nema ni riječi, a i Katolička crkva je ogorčeno protiv zdravstvenog odgoja.

U pastirskom pismu iz svibnja 2025. poljski su biskupi optužili Tuskovu vladu kako želi „erotizirati i iskvariti djecu“. Seksualnost je, tvrde, „iščupana iz konteksta braka i obitelji“. Biskupi su pozvali poljske roditelje na otpor kako bi „spriječili kvarenje djece“.

Tuskova vlada je ipak učinila ustupak i od obveznog predmeta, kako je isprva bilo zamišljeno, je i zdravstveni odgoj postao fakultativan. Jedan od prvih roditelja koji je otkazao sudjelovanje je bio desno‑konzervativni poljski predsjednik Karol Nawrocki. Na društvenoj mreži je optužio Tuskovu vladu da se „pod bezazlenim imenom (predmeta) u škole potajno unose ideologija i politika".

„Obožavam te satove nastave"

Predmet zdravstvenog odgoja se u poljskim osnovnim školama nudi od četvrtog do osmog razreda, a u srednjim školama u prvom i drugom razredu – po jedan sat tjedno. Najmlađi učenici imaju deset godina. Prema podacima Ministarstva obrazovanja, ove školske godine sudjeluje oko 30 posto učenika. Najmanja je uključenost na jugoistoku zemlje, gdje je najjači i utjecaj desnih stranaka i Katoličke crkve.

Tosia Kopyt predaje već dvanaest godina u jednoj osnovnoj školi u Varšavi. Psihologinja, edukatorica o seksualnosti i autorica dječjih knjiga bila je za vrijeme vladavine PiS‑a zadužena za predmet Odgoj za obitelj, a od rujna 2025. predaje Zdravstveni odgoj. Smatra da je novi predmet „vrlo moderan i široko osmišljen“ te daje odgovore na mnoga pitanja mladih.

„Obožavam te sate. Zdravlje je iznimno važno“, kaže Kopyt. Bila je članica stručnog tima koji je od 2024. radio nastavni plan za taj predmet. „U nižim razredima učenici na teme vezane uz seksualnost ponekad reagiraju smijehom ili šalama, ali ne dopuštam da me to odvrati od teme. Važno je mlade upoznati sa seksualnošću. Trebaju znati da se o tim temama može razgovarati bez lažnog srama – i bez vulgarnog rječnika“, rekla je za DW.

Treba roditeljima jasno reći što je to

Magdalena Wielogorska vodi osnovnu i srednju školu STO u Mazuriji, na sjeveroistoku Poljske. Ne bez ponosa ističe da u njenoj školi od 190 učenika njih 86 posto pohađa Zdravstveni odgoj. „Taj je predmet apsolutno nužan“, kaže Wielogorska, koja predaje ekonomiju. „Znanje im omogućuje da bolje upoznaju sebe, svoje tijelo i ostanu zdravi“, dodaje ravnateljica.

Za visoku uključenost zaslužan je atraktivan oblik nastave, smatra ona. Umjesto jednog sata tjedno, u njenoj školi održavaju se blokovi nastave koji traju nekoliko sati i uključuju praktične vježbe. Ravnateljica važnim smatra i ispravan pristup roditeljima: „Na prvom roditeljskom sastanku detaljno sam objasnila koncept i odgovorila na sva pitanja“, kaže.

Još uvijek se ministrica Nowacka dvoji, hoće li ipak naložiti da Zdravstveni odgoj bude obvezan ili će ostati izborni predmet. Odluka bi trebala biti donesena do kraja ožujka, a to je pitanje mobiliziralo oba tabora. Za direktoricu osnovne škole 103 u Varšavi Danutu Kozakiewicz tu nema nikakvog spora: „Zdravstveni odgoj treba postati obvezan predmet. Ne smijemo dopustiti da ideološki interesi budu iznad dobrobiti djece."

Žestoki sukob mišljenja

I učenik Pawel Mrozek iz „Učeničke akcije“ (Akcja Uczniowska) misli: „Zdravstveni odgoj najvažniji je predmet u školskom sustavu. Ljutimo se što su ga političari uvukli u političko blato." Skupina organizacija „Akcija demokracija" (Akcja Demokracja) je poljskoj vladi ove veljače predala i apel u kojem se zahtijeva zadržavanje seksualnog odgoja. „Ne smijemo popustiti ucjenama desnih krugova – u suprotnom će netko uskoro tražiti da izbacimo teoriju evolucije iz škola“, smatra Jakub Kocjan iz uprave Akcije demokracija.

Ali i protivnici mobiliziraju snage: „Koalicija za spas poljskih škola", u kojoj je, kako oni tvrde, više od 90 organizacija, pozvala je Tuskovu vladu da odmah ukine taj predmet. Jer tu se poljskoj mladeži propagira „rodna ideologija“ koja vodi do promjene spola, a time i do „osakaćenja tijela“, stoji u priopćenju. Uopće, mališane obučavati u Zdravstvenom odgoju kao obaveznom predmetu bio bi „udar na psihičko i tjelesno zdravlje učenika“ i zadirao bi u prava roditelja te slobodu savjesti nastavnika.

No što god odlučili i Tusk i njegova ministrica Nowacka, budućnost predmeta Zdravstveni odgoj neminovno ovisi o ishodu parlamentarnih izbora 2027.: nositelj liste konzervativnog PiS‑a Przemysław je i sam bio ministar obrazovanja konzervativne vlade. Konzervativni tvrdolinijaš je protiv svih „ljevičarskih fantazija", a taj predmet će jedva nadživjeti večer gdje će možda biti proglašena njegova izborna pobjeda.

Najveća američka zračna baza izvan Sjedinjenih Američkih Država nalazi se u Ramsteinu, u njemačkoj saveznoj pokrajini Porajnje-Falačka (Rheinland-Pfalz). Ova jugozapadna njemačka savezna pokrajina ujedno je i rodno mjesto predaka američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ponosi se najvišim gejzirom hladne vode na svijetu, koji doseže 60 metara, a pokrajna je poznata i kao vinogradarsko područje. Gotovo tri četvrtine njemačke proizvodnje vina dolazi iz vinorodnih regija uz rijeke Rajnu, Mosel, Nahe i Ahr.

Nije ni čudo da se u glavnom gradu savezne pokrajine, Mainzu, nalazi jedino ministarstvo u Njemačkoj koje je izričito nadležno za vinogradarstvo.

Predvodi ga FDP. Liberali su najmanji partner u koaliciji sa socijaldemokratima (SPD)i Zelenima koja vlada Porajnjem-Falačkom od 2016. To je posljednja tzv. „semaforska" vlada u Njemačkoj, nazvana po bojama stranaka – crvenoj, žutoj i zelenoj. SPD vlada tom jugozapadnom saveznom pokrajinom još dulje: 35 godina.

Kraj koalicije semafora već je izvjestan

Može li SPD obraniti svoju prevlast? Izbori koji se održavaju 22. ožujka čini se da će donijeti promjenu smjera. Prema nedavnoj predizbornoj anketi instituta za istraživanje javnog mnijenja Infratest-dimap, objavljenoj deset dana prije izbora, CDU je u tijesnoj prednosti s 29 posto, naspram 28 posto SPD-a.

Dok SPD, prema ovim prognozama, gubi znatno više od sedam posto, CDU bi mogao biti zadovoljan skromnim dobitkom od nešto više od jednog posto. Prednost kršćanskih demokrata nad SPD-om bila je ipak puno veća prije nekoliko mjeseci; u posljednje vrijeme se stalno smanjuje. Trenutačno se u ispitivanjima ustalila izjednačena i time neizvjesna utrka.

FDP više nije u zemaljskom parlamentu, AfD udvostručuje potporu

Čini se sigurnim da će u budućnosti neka druga stranka, a ne FDP, morati preuzeti odgovornost za vinogradarstvo. Ankete predviđaju da liberali više neće biti zastupljeni u pokrajinskom parlamentu, s manje od tri posto glasova. Zeleni se suočavaju s blagim gubicima, s osam posto glasova u anketama. Stranka Ljevica, koja trenutačno ima pet posto, mogla bi prvi put biti zastupljena u parlamentu ove savezne pokrajine.

Veliki pobjednik u Porajnju-Falačkoj mogla bi biti i Alternativa za Njemačku (AfD), koja se u nekim krugovima smatra krajnje desnom strankom. Trenutačno uživa podršku 19 posto glasova u anketama, što je više nego dvostruko u odnosu na rezultat iz 2021., kada su održani posljednji izbori za parlament u Manizu.

Dvojica visokih muškaraca bore se za vlast

S obzirom na to da niti jedna stranka ne želi surađivati s AfD-om, postoje snažne indicija na to da će sljedeća vlada biti koalicija dviju većih stranaka. Pitanje je, međutim, tko će ju voditi: aktualni ministar-predsjednik SPD-a Alexander Schweitzer ili njegov protukandidat iz Kršćansko-demokratske unije (CDU) Gordon Schnieder.

Osim što su iz Porajnja-Falačke, njih dvojica imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su u ranim pedesetima, očevi su troje djece, djeluju prizemljeno i vrlo su visoki. Schnieder je visok 1,94 metra, a Schweitzer, s 2,06 metara, trenutačno je najviši premijer neke savezne pokrajine u Njemačkoj. Pravi suparnici izgledaju drukčije, a to je bilo vidljivo i u izbornoj kampanji. Protivnici su se rijetko međusobno napadali, uglavnom su se međusobno odnosili s iznimnom uljudnošću, a i njihov privatni odnos važi za dobar.

Schweitzer je popularniji

No naravno, postoje i razlike. Manje važne: Alexander Schweitzer je vegan, Gordon Schnieder voli kuhanu govedinu i odreske. Potencijalno presudne su, međutim, njihove različite razine popularnosti. Kad bi se održali izravni izbori između kandidata SPD-a i CDU-a, Schweitzer bi dobio 41 posto glasova, a Schnieder samo 23 posto, pokazuju ankete.

Činjenica da Schweitzer može skupljati bodove svojom osobnošću, dok Schnieder ne može, potencijalno bi mogla biti presudna za SPD u završnici, navode demoskopi.

Berlin pozorno prati

Izbori u Porajnju-Falačkoj su, nakon Baden-Württemberga, drugi od pet pokrajinskih izbora koji se održavaju u Njemačkoj u ovoj super-izbornoj godini. To je zanimljivo ne samo zato što pokrajine imaju značajan utjecaj na saveznu politiku, pokrajinski izbori uvijek su i barometar za stranke i na nacionalnoj razini.

I CDU i SPD očajnički trebaju pobjedu u Porajnju-Falačkoj. U koaliciji su na saveznoj razini već deset mjeseci – kratko vrijeme u kojem im je rejting već naglo pao. U izlaznim anketama u Baden-Württembergu mnogi su rekli da su razočarani saveznom vladom, koja je mnogo obećala, a malo ispunila. Prema anketarima, to nezadovoljstvo očito utječe i na pokrajinske izbore.

Baden-Württemberg je bio razočaravajući

Na prvim pokrajinskim izborima u ovoj izbornoj godini, u Baden-Württembergu, SPD je postigao svoj najlošiji rezultat u poslijeratnoj povijesti – 5,5 posto glasova. Stranka je od tada u šoku. Ako bi SPD izgubio dužnost premijera u Porajnju-Falačkoj nakon 35 godina, to bi izazvalo ogromne nemire među socijaldemokratima. Rasprava o preusmjeravanju stranke dobila bi na zamahu, što bi bilo loše za koaliciju s Unijom CDU/CSU-om na saveznoj razni.

Ako bi CDU izgubio, ponovilo bi se poniženje iz Baden-Württemberga. Tamo je dugo važio kao jasni pobjednik, ali je potom u završnici tijesno izgubio od Zelenih. Hoće li se to ponoviti u Porajnju-Falačkoj – ovaj put od SPD-a? U tom slučaju bi i čelnik CDU-a i kancelar Friedrich Merz morao strahovati od rasprave o političkom smjeru stranke.

Podjele unutar Merzove koalicije bi se mogle pojačati

Merz je svojim pristašama obećao provođenje konzervativnije politike. Mnogi birači CDU-a, kao i članovi stranke, razočarani su što to do sada nije bilo moguće u koaliciji s SPD-om. U tom bi se slučaju od Merza očekivalo da pokaže veću odlučnost prema SPD-u.

To bi, međutim, izazvalo ozbiljne probleme s SPD-om koji bi se mogao pomaknuti još više ulijevo. Tada bi bilo upitno koliko dugo bi koalicija CDU/CSU-SPD uopće mogla trajati na saveznoj razini.

Ishod izbora u saveznoj pokrajini Porajnje-Falačka ostaje neizvjestan. Prema Infratest-dimapu, deset dana prije izbora mnogi su neodlučni. Svaki osmi birač (12 posto) naveo je da bi se njegova stranačka preferencija još uvijek mogla promijeniti prije dana izbora.

Harmonikaš je stalni prizor u povijesnoj jezgri Ljubljane. Bez obzira na godišnje doba, sjedi na stolcu na Prešernovu trgu, u narodnoj nošnji i s perom na šeširu i izvodi ograničeni repertoar tradicionalnih melodija. Na kutiji za dobrovoljne priloge stoji natpis Slovenska glasba koji prolaznicima skreće pozornost na CD‑ove koje prodaje.

Na čudan način, upravo harmonika - i tradicionalna glazba koja se na njoj svira - postala je simbol glavne oporbene stranke, Slovenske demokratske stranke (SDS). Pred izbore je gotovo nemoguće proći Ljubljanom, a da se ne naiđe na plakat sa simpatičnim dječakom koji pozira s harmonikom. Pored slike stoji slogan: Glasuj za SDS, da vaš vnuk še pel slovenske pesmi (Birajte SDS da i vaš unuk pjeva slovenske pjesme).

„Mi smo najprije Slovenci"

„Kao alpska zemlja imamo harmoniku kao jedan od temeljnih instrumenata koji nam daju identitet", kaže Tone Kajzer, bivši diplomat, danas glasnogovornik SDS‑a za vanjsku politiku.
„Cilj je podsjetiti ljude da smo najprije Slovenci, potom Europljani, a tek onda stanovnici svijeta - da se vratimo svojim korijenima. Jer stablo bez korijena brzo padne", rekao je za DW.

Kampanja SDS‑a namjerno priziva idealiziranu prošlost, uz poruku da je sve bilo bolje u godinama neposredno nakon slovenskog osamostaljenja 1991.

Pogled prema naprijed

Suprotno tome, plakati vladajuće stranke lijevog centra Gibanja Svoboda imaju samo jednu riječ: Naprej (Naprijed).
Glavni tajnik stranke Matej Grah kaže da ta riječ sažima razliku između dviju glavnih opcija na izborima: „Ovi izbori su izbor između dvije vizije Slovenije. Ili govorimo i radimo za budućnost ili se vraćamo u prošlost.“

Birači će na listićima imati čak 18 lista. Neke od manjih stranaka gotovo sigurno će biti potrebne za formiranje koalicije nakon izbora.

Golob protiv Janše

Glavna se borba svodi na dva kandidata: predsjednika Gibanja Svoboda i sadašnjeg premijera Roberta Goloba te predsjednika SDS‑a i trostrukog bivšeg premijera Janeza Janšu.

Matej Grah to opisuje kao borbu za dušu Slovenije. „Ne radi se samo o zdravstvu, radnim mjestima ili gospodarstvu. Radi se o suverenitetu Slovenije, vladavini prava i očuvanju ovog otoka vrijednosti u Europi - vrijednosti koje su liberalne, otvorene i štite socijalnu državu.“

Kraj vrtuljka na ljevici

Gibanje Svoboda uspjelo je prekinuti dugogodišnji obrazac na slovenskoj ljevici. Godinama su birači na lijevoj strani političkog spektra stalno birali „nova lica“ pa je za svake izbore nicala nova stranka.

I sam Robert Golob se pojavio kao takvo „novo lice“ pred izbore 2022. i njegova je stranka osvojila rekordan broj mandata. No birači su se s vremenom ohladili pa je reizbor postao izazov.
Unatoč tome, GS je uspio odraditi puni četverogodišnji mandat - i ovaj put nema novog kandidata na lijevom centru koji bi Goloba gurnuo u zaborav. „Nevjerojatno je da ovaj put nemamo novo lice na lijevom centru", kaže i Igor Bergant, jedan od najpoznatijih voditelja vijesti na RTV Slovenija.

Bergant objašnjava kako slovenska ljevica nije uspjela pronaći uvjerljivu središnju figuru još od smrti nekadašnjeg premijera i predsjednika Janeza Drnovšeka 2008.

Je li Golob previše obećao?

„Raspon pažnje u Sloveniji vrlo je kratak, ljudi se vrlo brzo zasite političara“, rekao je za DW, dodajući da je Golob sam sebi stvorio problem time što je obećavao više nego što je mogao ispuniti.

„Govorio je da će trebati dva mandata - dakle osam godina - kako bi proveo potrebne reforme. Nakon četiri godine, njegov rezultat nije baš sjajan. Očito se prestrašio reformi pa nije donio očekivane promjene - i mnogi su zbog toga razočarani."

GS kao dokaze napretka navodi promjene u zdravstvu, stambenoj politici i mirovinskom sustavu te traži priliku da dovrši osmogodišnji program. No činjenica da sve glavne stranke kao glavni problem ističu posrnulo zdravstvo, upućuje da birači još ne vide da je tu postalo nešto bolje.

Afera uoči izbora

U danima pred izbore izbio je skandal nakon objave tajnih snimki koje impliciraju primanje mita vodećih ljudi s lijevog centra. Robert Golob izravno je optužio Janeza Janšu da je angažirao privatnu izraelsku obavještajnu agenciju te da ugrožava slovensku demokraciju suradnjom sa stranom silom.

SDS je uzvratio da je „prava priča“ ona o državi „zarobljenoj sustavnom korupcijom“.

Kako će birači ovo doživjeti, znat će se tek nakon što ubace listiće u kutiju: do ponedjeljka trebalo bi biti jasno jesu li Slovencima draže „stare melodije" Janeza Janše i SDS‑a ili „progresivni ritam" Roberta Goloba i njegova Gibanja Svoboda.

Turska je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta za odmor na svijetu: ta je zemlja 2025. ugostila oko 64 milijuna turista i ostvarila prihod od oko 56 milijardi eura. Već je prethodne godine zemlja prestigla Italiju i popela se na četvrto mjesto u svijetu, iza Francuske, Španjolske i SAD‑a.

Od pandemije korone su se i turski ugostitelji veoma potrudili za udobnost i sigurnost turističkih odredišta. Ove se godine Turska nadala premašiti granicu od 65 milijuna posjetitelja i ostvariti oko 59 milijardi eura prihoda. Ali rat u Iranu je nanio mračne oblake nad takve optimistične prognoze.

Praktično čim je počeo napad na Iran, masovno su počela otkazivanja noćenja u destinacijama na istoku i jugoistoku Turske. Inače je bilo uobičajeno da u drugoj polovici ožujka dođu i turisti iz Irana – sad im dolazi Novruz, iranska Nova godina. Osobito u odredištima u blizini Irana dolaze malo u šoping i posjetiti rodbinu koja živi u turskom egzilu. Ali ove godine naravno da im se uopće ne treba nadati.

Otkazali – baš svi!

Prema turskom statističkom uredu TÜİK, iz Irana je godišnje dolazilo oko 3,3 milijuna posjetitelja i ta je skupina bila na petom mjestu, iza Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Bugarske.
„Od početka rata u Iranu praktično su potpuno prestala putovanja iz istočnih i jugoistočnih susjednih zemalja. I u suprotnom smjeru je također sve potpuno stalo“, kaže Onur Tuncdemir, voditelj prodaje i marketinga u Ayanis Touru. Tvrtka od 1997. organizira putovanja u Iran i Irak, posebno u susjedna kurdska područja. „Posljednjih tjedana imamo posla samo sa otkazivanjima i povratima već uplaćenih predujmova“, kaže Tuncdemir.

Tim područjima je turizam bio važan izvor prihoda, ali sad prolaze kroz veoma teška vremena. Tuncdemir nam kaže kako je i tamošnjim ugostiteljima postalo loše još od prosvjeda protiv režima krajem 2025. i početkom 2026. No nakon početka američko-izraelskog napada na Iran 28. veljače sve je potpuno stalo. I to baš sad, kad poklapaju i ramazanski Bajram i iranski Novruz.

Osjetljivi turisti

„Sukobi poput ove eskalacije na Bliskom istoku neposredno utječu na turističku industriju“, sažima svoja iskustva i njemačka Udruga putničkih agencija (DRV). Predsjednik udruge Albin Loidl objašnjava novinarima DW: „To znače i više cijene kerozina, dulje avionske rute zbog zatvorenog zračnog prostora i mogući problemi s kapacitetima, dakle lako su moguće i više cijene avionskih karata.” Istovremeno, turisti najčešće onda žele u sasvim drugom smjeru, u ovom slučaju prema zapadu i na primjer u Španjolskoj. To znači da će u tom smjeru trebati veći kapaciteti zračnog prijevoza, a u manjoj ponudi opet rastu cijene. Udruga turoperatora je od početka napada na Iran najprije konstatirala da se naravno otkazuju putovanja u "opasno” područje, ali se još razmišlja, kamo da se ode umjesto toga.

Ipak, njemački turoperatori mogu konstatirati kako je već sad rezerviran velik dio turističkih kapaciteta i za ovo ljeto, a djelomično i za jesen. „Mnogi u Njemačkoj su svoj godišnji odmor ove godine dogovorili ranije nego ikada. Ali problem jest što je najpopularnije ljetno odredište za razdoblje od svibnja do listopada 2026. bila Turska – i prema prihodima i prema broju rezervacija, navodi DRV. Tek nakon nje su bila odredišta u Španjolskoj i Grčkoj.

Iran je daleko od turskih plaža

Kaan Kavaloglu, predsjednik Udruge hotelijera i turističkih poduzeća na Mediteranu (AKTOB), naglašava da na popularnim mjestima poput Istanbula, Bodruma i Antalye jedva da ima ikakve opasnosti za turiste i da tamo nema masovnih otkazivanja – za sad. Ipak, i u njegovoj udruzi se primjećuje određena suzdržanost, osobito kod rezervacija iz Velike Britanije. Rezervacije iz Rusije i Njemačke, kaže Kavaloglu, ostaju stabilne na željenoj razini.
Međunarodna konzultantska kuća Oxford Economics predviđa u novoj analizi da bi čitavo područje Bliskog istoka u 2026. mogao imati između 11 i 27 posto manje turista. Budući da su zračne luke u državama Perzijskog zaljeva važna čvorišta svjetskog zračnog prometa i čine 14 posto svih letova, to bi, prema procjenama, moglo potaknuti lančanu reakciju.

Analitičari zasad ipak oprezno izražavaju prognoze jer negativne posljedice ovise o mnogim čimbenicima – od trajanja rata do prilika nakon njega. No predsjednik Udruge turističkih i smještajnih poduzeća u Egejskoj regiji (ETIK), Mehmet Isler, ostaje optimist: „Turska turistička industrija vrlo je otporna. Preživjeli smo krize poput pandemije, rata u Ukrajini i sukoba Armenije i Azerbajdžana. Sada smo već vrlo iskusni u upravljanju takvim situacijama.“

Turska je "sigurna”, ali nije svugdje

Da, boravak masovno otkazuju turisti iz Irana i arapskih zemalja, no smatra da bi se turistički tokovi iz kriznih regija mogli preusmjeriti u sigurniju mediteransku regiju, što bi moglo koristiti i Turskoj. Zato zaključuje: „Sljedeća četiri do šest tjedana bit će presudna. Ali naravno, kratkoročni gubici se ne mogu izbjeći.”

Dosad Iran nije direktno napao Tursku, makar su nad tom zemljom oborena tri iranska projektila koji su vjerojatno skrenuli s kursa. U Europi ubrzo počinju Uskršnji praznici i tu mnoge zanima, kamo je još sigurno putovati. A to nije svugdje u Turskoj: i njemačko ministarstvo vanjskih poslova je 11. ožujka uputilo strože upozorenje za putovanja u tu zemlju. Službeni Berlin svojim građanima "savjetuje” da odustanu od svog putovanja u pogranična područja Turske prema Iranu, Iraku i Siriji – u pokrajine Ağrı, Iğdır, Van, Şanlıurfa, Mardin, Şırnak i Hakkâri – ako ta putovanja nisu baš nužna.

Godina 2025. će za njemačke proizvođače automobila ući u anale kao rekordno loša. Tu su bile carine koje je uveo američki predsjednik Donald Trump, a onda i teške milijarde troškova za „strateško preusmjeravanje" – čitaj: prijelaz na proizvodnju električnih vozila i razne vrste automatizacije vožnje.

Posebno pogođen bio je Porsche: ta je firma na velika zvona objavila potpuni prijelaz na e-aute, no očekivani uspjeh je izostao. Tome nije samo Trump kriv zato što je Amerikancima poručio neka se samo lijepo drže svojih benzinaca, nego su i Europljanima električni automobili preskupi. Porsche je potrošio oko 3,9 milijardi eura na razvoj e-vozila, a onda je ipak morao odlučiti: ubuduće će se ponovno razvijati i novi modeli s motorima s unutarnjim izgaranjem. Taj cik-cak kurs je onda pojeo gotovo čitavu dobit Porschea.

Slično je bilo i kod ostalih proizvođača, poput VW-a i Mercedesa. Godina 2025. je donijela drastičan pad prihoda i još tužniju sliku kod dobiti. Jer Nijemci i Europljani u dvojbi pa ne kupuju ništa novo nego voze staro: prosječna starost vozila u Europi je 2013. bila 10,9 godina, 2022. 12,3 godina. Jedino se BMW donekle izvukao: dok se dobit Volkswagena ili Mercedesa gotovo prepolovila, BMW se izvukao sa samo 3% pada neto marže.

Tko visoko leti...

Ukupno uzevši, njemački automobilski koncerni prošle su godine zaradili gotovo 44 posto manje nego 2024. BMW, Mercedes i Volkswagen dostigli su 2025. prema izračunima Handelsblatta zajedno samo još 24,9 milijardi eura dobiti prije kamata i poreza (EBIT), što je bila najniža razina od 2020.

Zato ne čudi tmurno raspoloženje u tvornicama, ali Frank Schwope upozorava da su to još uvijek jadikovke uz čašu šampanjca i daleko su od nekakve propasti. Ovaj stručnjak za automobilski sektor sažima: "Tko ne jadikuje, neće ni dobiti ništa. Svi još uvijek ostvaruju dobit. Osim toga, još se isplaćuju dividende. Njemački su proizvođači tijekom godina korone 2021. do 2023. bili razmaženi i ostvarivali su iznimno visoke dobiti." Ako treba uspoređivati rezultate, onda treba uzeti razinu dobiti iz 2019. i ranije.

Godine 2018. tri velika njemačka proizvođača automobila — Volkswagen, BMW i Daimler (kako se Mercedes-Benz tada službeno zvao) — zajedno su ostvarila neto dobit od gotovo 30 milijardi eura. Prvi val pandemije 2020. ih je doveo do dna: tada su ta tri industrijska diva zajedno ostvarila samo oko 16,6 milijardi eura neto dobiti. Unatoč tjednima zatvorenih pogona i masovnom padu prodaje u proljeće, rezultati su ispali znatno bolji nego što su stručnjaci na početku krize predviđali.

Potom je 2021. uslijedila godina ekstremnih rekorda u kojoj su dobiti „velike trojke" doslovno eksplodirale na više od 40 milijardi eura. Razlog: cijene automobila snažno su porasle zbog problema u opskrbnim lancima i malih količina proizvodnje. A budući da je prije svega nedostajalo čipova i komponenti, proizvođači se nisu ni trudili raditi jeftine modele, nego one iz premium sektora na kojima su zarađivali znatno više.

Nitko ne zna kako će biti sutra

Brojke jasno pokazuju koliko je automobilski biznis oduvijek bio nestabilan. Stručnjak za taj sektor Jürgen Pieper sažima sadašnje probleme: "Na prvom mjestu je tu tehnološka preobrazba sa svim njezinim troškovima, potom strukturni problemi poput predugih procedura odlučivanja i, na trećem mjestu, loši rezultati na tržištu Kine."

Jer Kina je još uvijek najveće tržište automobila na svijetu i izgleda da još nije zasićeno kao ono na Zapadu. A ovisnost o Kini se najbolje vidi u Volkswagenu: "Nekada je VW u Kini imao do 40 posto tržišnog udjela”, piše Philipp Raasch, koji je deset godina radio u Mercedesu, u svom newsletteru „Der Autopreneur".

Danas je koncern iz Wolfsburga na kineskom tržištu pod snažnim pritiskom. No početkom 2026. naziralo se iznenađenje: prema podacima kineskog udruženja proizvođača osobnih automobila, VW je u prva dva mjeseca godine ponovno preuzeo vodeću poziciju i zauzima 13,9 posto tržišta – doduše zajedno s kineskim partnerimaSAIC i FAW.

Iza njega slijedili su Geely (13,8 posto) i Toyota (7,8 posto). Dosadašnji vladar tržišta BYD pao je na jadnih 7,1 posto. Razlog je smanjenje državnih potpora za električne automobile i to je najprije pogodilo proizvođače koji nude isključivo električne modele poput BYD‑a. A i u Kini je je potražnja za klasičnim modelima s motorima s unutarnjim izgaranjem VW‑a i Toyote ostala stabilna.

Izazovi su dio života

Bez obzira na razvoj ključnih tržišta u Kini i SAD-u, njemački automobilski koncerni se moraju prilagođavati. To neminovno znači i ukidanje radnih mjesta i zatvaranja pogona, upozorava Schwope: "Proizvođači automobila ostaju trajna gradilišta i morat će svake godine iznova preispitivati svoje strukture. Život im ne čini lakšim ni geopolitička situacija, carine i novi kineski konkurenti. Od 2030. se može predvidjeti i velika potražnja za autonomnim vozilima", smatra predavač na Visokoj školi za menadžment u Kölnu.

Pieper kao pozitivni primjer navodi minhenskog automobilskog diva: „BMW-u se prošle godine isplatila ‚tehnološka otvorenost‘ koja se često spominje. Nisu bile potrebne veće posebne prilagodbe. "Bavarci imaju koristi i od toga što se nisu usmjerili isključivo na električne automobile, a i zato što su dovoljno rano počeli s razvojem novih modela tako da je to već iza njih. A onda je tu i njihov pogon Spartanburg u SAD-u čime su izbjegli dio američkih carina."

Frank Schwope je uvjeren i da će nevoljama Porschea brzo doći kraj: „Luksuzni proizvođač poput Porschea svakako će izaći iz krize brže nego masovni proizvođači poput Renaulta ili Fiata." Osim toga, veća je i lojalnost kupaca: „Kupac Porschea ostaje uz svoj auto, kupac (današnjeg) Opela će brzo odlučiti, hoće li sljedeći auto biti Kinez."

Nikoga još ne treba otpisati

Pesimisti su uvjereni da su i VW-u i ostalima dani odbrojani jer su propustili uhvatiti korak na području softvera i baterija. Frank Schwope to ne misli: „Nikoga se tu ne treba još otpisati. Još prije nekoliko godina se Tesli predviđala nedostižna prednost, a onda su ga lako i stigli i prestigli kineski proizvođači. Osim toga, čvrsta baterija (SSB ili „solid state“ baterija, op. ur.) mogla bi ponovno postati prekretnica u elektromobilnosti."

A na tim novim baterijama intenzivno rade proizvođači diljem svijeta: prema vlastitim navodima BMW od 2030., a Mercedes do 2030. planiraju masovnu proizvodnju električnih automobila sa čvrstim baterijama. Kod BYD‑a bi od 2030. trebali s proizvodnih traka silaziti automobili s SSD‑ćelijama i dosegom većim od 1.000 kilometara. Toyota to planira već od 2027., a VW od 2028. — ako sve bude teklo po planu.

I Jürgen Pieper ne gleda tako negativno u budućnost kako to često javljaju mediji: "Doista se vidi svjetlo u tunelu, ponajprije zato što proizvodi postaju bolji", kaže analitičar. I zaključuje: "Prave revolucije još nema, nego su sve to tipično njemačka postepena poboljšanja. No ona se provode tako da se postupno ipak događa preokret nabolje."

Njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig želi zatvoriti rupe u zakonu kada je riječ o slučajevima digitalnog nasilja. „Želimo osigurati da se počinitelji više ne osjećaju sigurno, nego da moraju računati s time da će biti otkriveni i učinkovito kazneno gonjeni“, rekla je Hubig.

Ministrica nije željela komentirati pojedinačne slučajeve, ali je naglasila kako želi osigurati „da se, primjerice, izrada i širenje pornografskih deepfake-sadržaja kažnjava zakonom, kako bismo imali jasnu pravnu regulativu“.

„Godinama su mi krali tijelo"

Tjednik Spiegel prethodno je izvijestio o optužbama koje je glumica Collien Fernandes iznijela protiv svojega bivšeg muža Ulmena. Voditelj i glumac navodno je godinama na internetu izrađivao lažne profile svoje supruge i dijelio deepfake pornografske sadržaje.

Krajem 2025. Fernandes je podnijela prijavu u Španjolskoj, gdje je tada živjela. Optužbe uključuju, među ostalim, zlouporabu identiteta, uvrede, prijetnje i fizičko nasilje u vezi. Spiegel citira Fernandes „Godinama su mi krali tijelo.“ Fernandes, koja trenutačno između ostalog radi za njemački javni servis NDR (satirični magazin extra3), o slučaju govori i na svom profilu na Instagramu.

Prema izvješću Spiegela, nadležni sud pokrenuo je preliminarnu istragu. Još nije jasno hoće li biti podignuta optužnica ili će postupak biti obustavljen. Za Ulmena vrijedi pretpostavka nedužnosti. Njegov odvjetnik izjavio je da je Spiegelovo izvještavanje iz više razloga nezakonito, ali to nije podrrobnije obrazložio.

Podrška Fernandes sa svih strana

Collien Fernandes se već godinama bori protiv deepfake pornografije, odnosno pornografskih slika i videozapisa kreiranih pomoću umjetne inteligencije. Prema procjenama stručnjaka, broj takvih sadržaja posljednjih godina eksplodirao je. Postoje stotine tisuća žrtava.

Za objavljivanje optužbi protiv bivšeg supruga Fernandes dobiva podršku poznatih osoba. Premijer Hessena Boris Rhein rekao je za Bild da su ga izvješća potresla: „Protiv takvih zločina i sramotnih djela moramo djelovati svom snagom.“

„Hvala ti na hrabrosti“, napisala je političarka Zelenih Ricarda Lang na Instagramu. „Ukazuješ na to koliko je važno da digitalno nasilje konačno shvatimo ozbiljno i zatvorimo pravne praznine koje žene ostavljaju nezaštićenima.“

Pelicot kao inspiracija

„Sramota mora promijeniti stranu“, komentirala je komičarka Carolin Kebekus i citirala time francuskinju Gisèle Pelicot. I bivši političar SPD-a Kevin Kühnert povukao je paralelu sa slučajem Pelicot: „Ova djela pokazuju da rečenica ‘Sramota mora promijeniti stranu’ ne pripada kalendarima s citatima, nego našoj svijesti.“

Gisèle Pelicot njezin je suprug Dominique Pelicot godinama redovito drogirao potajice davanim lijekovima, tako da je bila omamljena i bez svog znanja silovana od njega i više od 80 drugih muškaraca kojima je on to nudio preko interneta, a sve je pritom bilo i snimano. Slučaj je izašao u javnost 2020. godine nakon što su pronađene videosnimke. Dominique Pelicot osuđen je u prosincu 2024. na 20 godina zatvora.

Na izričit zahtjev Gisèle Pelicot sudski su procesi bili javni, „kako bi se osjećaj srama prebacio na drugu stranu“, odnosno s žrtava na silovatelje.

Čuvanje IP-adresa

Ministrica Hubig želi nacrtom zakona omogućiti tromjesečno čuvanje IP-adresa. To bi trebalo pomoći u rasvjetljavanju napada. Ako postoji snažna početna sumnja i ako su ispunjeni zakonski uvjeti, policija ili državno odvjetništvo mogli bi pretražiti i računalo osumnjičene osobe, rekla je Hubig.

Općenito vrijedi: što više istražitelja radi na slučajevima digitalnog nasilja, to bolje. Zato je saveznim pokrajinama, kroz „Pakt za pravnu državu“, ponudila potporu od gotovo pola milijarde eura, što bi trebalo dovesti i do povećanja broja zaposlenih u državnim odvjetništvima.

„Druge zemlje su dalje odmakle"

Predsjednica Opće skupštine UN-a Annalena Baerbock kritizirala je trenutašnju razinu zaštite od digitalnog nasilja u Njemačkoj kao nedovoljnu. „Druge zemlje su tu dalje odmakle“, rekla je za medijsku grupu Funke. Kao primjer navela je Irsku, koja je uspostavila komisiju koja odmah reagira na takozvane deepfake slučajeve.

Baerbock je također rekla da je i sama doživjela različite oblike seksualiziranog nasilja i lažnih vijesti na društvenim mrežama. „Ako platforme ne reagiraju odmah, to ostaje zauvijek. I to pogađa sve, a ne samo poznate žene.“ Više od 60 posto žena i djevojaka u Njemačkoj doživjelo je digitalno nasilje.

Zbog naftne krize izazvane ratom na Bliskom istoku, Međunarodna agencija za energiju (IEA) zalaže se za brze mjere smanjenja potrošnje. U središtu preporuka nalazi se promet, na koji, prema podacima IEA-e, otpada oko 45 posto ukupne potrošnje nafte. Organizacija ističe da već i jednostavne promjene u ponašanju mogu kratkoročno donijeti rezultate.

Rat protiv Irana predstavlja „najveću prijetnju globalnoj energetskoj sigurnosti svih vremena“, izjavio je šef IEA-e Fatih Birol za Financial Times. Moglo bi potrajati i do šest mjeseci da se obnove tokovi nafte i plina iz područja Perzijskog zaljeva. „Nekim postrojenjima trebat će šest mjeseci da ponovno počnu raditi, a drugima znatno duže.“

Što bi moglo smanjiti potrošnju nafte

Zbog toga agencija smatra da bi više rada od kuće i masovniji prelazak na javni prijevoz mogli doprinijeti smanjenju potrošnje goriva.

Smanjenje ograničenja brzine na autocestama za najmanje deset kilometara na sat, prema procjenama IEA-e, vidljivo smanjuje potrošnju goriva u putničkom i teretnom prometu.

I ograničavanja ulaska automobila u velike gradove — primjerice, naizmjenična vožnja vozila s parnim i neparnim registracijskim oznakama — mogla bi, prema mišljenju agencije, pomoći. To bi smanjilo gužve i potrošnju goriva.

Dodatne uštede agencija vidi u zajedničkom korištenju automobila (carsharing), učinkovitijem načinu vožnje, kao i u unapređenju teretnog i dostavnog prometa. I manji broj avionskih putovanja pridonio bi smanjenju potražnje za naftom u kriznim uvjetima.

IEA: ciljane mjere umjesto subvencija

Uz promjene u ponašanju, IEA računa i na državne intervencije. Vlade bi kroz regulatorne mjere i ciljane poticaje mogle biti primjer drugim akterima.

Pomoć bi, prije svega, trebalo usmjeriti na potrošače koji su najteže pogođeni posljedicama krize. Prema ocjeni IEA-e, prethodne krize pokazale su da su ciljane mjere učinkovitije od široko postavljenih subvencija.

Počelo oslobađanje naftnih rezervi

Istodobno, agencija navodi da su zemlje članice već počele oslobađati strateške rezerve nafte. To je „uglavnom sirova nafta“, dok će doprinos Europe biti „prije svega u obliku rafiniranih proizvoda“, priopćila je IEA u četvrtak navečer.

Organizacija je prije tjedan dana donijela odluku da oslobodi 426 milijuna barela nafte iz svojih izvanrednih rezervi kako bi ublažila porast cijena izazvan ratom na Bliskom istoku.

Glavni razlog rasta cijena jest, prije svega, blokada Hormuškog tjesnaca. Iranska Revolucionarna garda faktički je zatvorila ovaj prolaz između Irana i Arapskog poluotoka. Tom se rutom inače transportira oko 20 posto svjetske sirove nafte.

Kuba je u mraku – stanovništvo doslovno, a vlada u prenesenom smislu. Početkom ovoga tjedna, po četvrti put u dvije godine, u toj otočnoj državi nestalo je struje. Deseti veliki nestanak električne energije od veljače 2024. izazvao je djelomično nasilne prosvjede. Čelnici ove karipske države, suočeni s krizom i pritiskom iz SAD-a, djeluju toliko zbunjeno da čak pregovaraju sa zakletim neprijateljem kako bi osigurali vlastiti opstanak.

Jer, najkasnije nakon prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa da bi mogao na ovaj ili onaj način „preuzeti“ Kubu, nad Havanom se nadvija Damoklov mač koji se počeo nazirati početkom siječnja nakon uhićenja Nicolasa Madura. Uhićenje venecuelanskog predsjednika u njegovoj rezidenciji u Caracasu ne samo da pokazuje kubanskom režimu na što je Trump spreman i za što je sposoban, već mu je oduzelo i jednog od najbližih saveznika i najvažnijih dobavljača nafte.

Zašto Trump želi „preuzeti" Kubu?

Kuba, udaljena oko 150 kilometara od obale SAD-a, trn je u oku Sjedinjenim Državama još od revolucije pod vodstvom Fidela Castra 1959. Njegov komunistički režim se oduvijek suprotstavljao velikom američkom utjecaju i smatra se saveznikom vlada poput onih u Moskvi, Pekingu i Caracasu.

Oprezni pokušaji obnove odnosa s Kubom za vrijeme predsjedništva Baracka Obame okončani su već u prvom Trumpovom mandatu (2017.-2021.), na olakšanje mnogih kubanskih emigranata i njihovih potomaka širom svijeta. Mnogi od njih žele pad Castrovog režima. Jedan od njih je i američki državni tajnik Marco Rubio. Kubanska dijaspora u SAD-u predstavlja važnu skupinu birača, naročito u saveznoj državi Floridi – jednoj od takozvanih „swing states".

To što Trump baš sada zaoštrava retoriku, stručnjak za vanjsku politiku sa Sveučilišta u Kölnu Klemens Fischer, objašnjava unutarnjopolitičkim razlozima. On je u razgovoru za javni servis ZDF ocijenio da je to „mogući pokušaj odlučnog poteza nakon što stvari u Iranu ne idu kako je želio". „Mora pokazati da je snažan predsjednik. S druge strane, mora izbjeći vođenje još jednog rata."

No Trump je pritisak na Kubu pojačao već ranije: po njegovom nalogu, venecuelanska potpredsjednica Delcy Rodriguez u siječnju je potpuno obustavila već ionako smanjene isporuke nafte Kubi. Od kraja siječnja SAD blokira i pomorske rute prema Kubi i prijeti sankcijama zemljama koje isporučuju robu. Prema navodima kubanske vlade, zemlja već tri mjeseca nije dobila nijednu isporuku nafte. Domaća proizvodnja, koja već godinama opada, pokrivala je 2024. manje od 30 posto potreba. Učestali nestanci struje direktno su povezani s tim, jer se većina električne energije na Kubi proizvodi u termoelektranama na naftu.

Najgora gospodarska kriza u posljednja tri desetljeća

Međutim, nestašica energije je samo jedan – iako ozbiljan – aspekt aktualne gospodarske krize, kaže kubanski ekonomist Elias Amor, koji živi u Španjolskoj. Osim kratkog razdoblja oporavka, kubansko gospodarstvo pada od početka pandemije koronavirusa 2020. godine u prosjeku za 2,75 posto godišnje. U 2025. pad je iznosio čak pet posto: „Kubansko gospodarstvo je u najgorem stanju od ‘specijalnog razdoblja'", rekao je Amor za DW.

„Specijalnim razdobljem u mirnodopsko vrijeme“ kubanski režim naziva duboku recesiju koja je pogodila zemlju nakon raspada Sovjetskog Saveza. U roku od četiri godine realni prihodi pali su za 90 posto. Privremenim reformama, uključujući postupno otvaranje turističkog sektora, vlada pod Fidelom Castrom uspjela je ostvariti djelomičan oporavak. No pravi oporavak uslijedio je tek kada je Hugo Chavez preuzeo vlast u Venezueli i preuzeo ulogu glavnog sponzora umjesto SSSR-a.

Prema Amoru, postupno otvaranje kubanskog gospodarstva tijekom proteklih desetljeća možda trenutno sprečava krizu poput one iz 1990-ih. Ipak, ograničene reforme koje su posljednjih godina pokrenuli Fidelov brat Raul Castro i predsjednik Miguel Diaz-Canel jedva da još imaju učinak. „Čak ni turizam više ne može zaustaviti ovu kriznu situaciju, jer su pokretači ekonomije potpuno zamrli", kaže Amor.

Kako se kubanska vlada može suprotstaviti SAD-u?

Iako je jedan tanker iz ruske „flote u sjeni" navodno na putu prema Kubi, snažan pritisak iznutra i izvana očigledno je prisilio kubanski režim da sjedne za pregovarački stol. Prošli tjedan je potvrdio razgovore s američkim predstavnicima, o kojima je Trump govorio još početkom ožujka.

Početkom tjedna je potpredsjednik vlade i ministar trgovine Oscar Perez-Oliva, rođak braće Castro, izjavio da je Kuba spremna za otvorene trgovinske odnose s američkim tvrtkama i za investicije Kubanaca koji žive u SAD-u. No to Washingtonu nije dovoljno. Državni tajnik Rubio zahtijeva drastične promjene kako bi se regulirala disfunkcionalna ekonomija. Ni oslobađanje određenog broja političkih zatvorenika vjerojatno neće zadovoljiti Washington. Prema španjolskoj organizaciji za ljudska prava Prisoners Defenders, Kuba je krajem veljače u zatvoru držala 1.214 političkih zatvorenika.

Ipak, Maria Jose Espinosa, direktorica američke nevladine organizacije CEDA, ne vidi režim pred neposrednim kolapsom: „Državni aparat – Komunistička partija, sigurnosne snage i vojno-gospodarski sustav (‘GAESA') – i dalje je relativno zatvoren."

Predaje li se Kuba pod pritiskom SAD-a?

Ipak, pukotine se već pojavljuju. Predsjednik Miguel Diaz-Canel smatra se više-manje zamjenjivim stranačkim dužnosnikom i oslabljenim čelnikom. Suštinske promjene na Kubi mogla bi pokrenuti samo vojska – i obitelj Castro. „Obitelj Castro je ta koja kontrolira i vodi pregovore sa Sjedinjenim Državama", rekao je za DW Ted Henken, stručnjak za Latinsku Ameriku sa Sveučilišta u New Yorku.

Pored potpredsjednika vlade Pereza-Olive, kao rastući faktor moći smatra se i unuk Raula Castra, Raul Guillermo. „Sve ukazuje na to da oni zastupaju interese obitelji Castro i da će na ovaj ili onaj način voditi vladu“, kaže Henken. Ipak, čak i s novom generacijom, smatra on, strukturne reforme će uslijediti tek za nekoliko godina.

Ove srijede je Izrael napao iransko plinsko polje South Pars, ciljajući na kopnena rafinerijska postrojenja i skladišta plina u Asaluyehu, kao i offshore postrojenja povezana s tim poljem.

U znak odmazde Iran je brzo uzvratio dronovima i raketnim napadima na Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i glavni energetski centar Katara, Ras Laffan Industrial City, najveće svjetsko postrojenje za izvoz ukapljenog plina (LNG).

Postrojenje Ras Laffan prostire se na gotovo 300 četvornih kilometara i pretrpjelo je „veliku štetu", navodi QatarEnergy, državna tvrtka koja njime upravlja u partnerstvu s ExxonMobilom, TotalEnergiesom i Shellom.

Ovo je prvi put da je pogođeno postrojenje za proizvodnju fosilnih goriva otkako je rat počeo 28. veljače. Do sada su i SAD i Izrael izbjegavali gađanje takvih iranskih objekata kako bi izbjegli odmazdu odnosno slične napade na zemlje Perzijskog zaljeva.

SAD „nije znao ništa" o napadu

Kao pokazatelj da SAD i Izrael ne djeluju uvijek po istom planu, predsjednik Donald Trump napisao je na mreži Truth Social da „nije znao ništa o ovom konkretnom napadu“, ali je rekao da Izrael neće ponovo napasti plinsko polje bez konkretne provokacije.

Istovremeno, pokušavajući obuzdati situaciju, upozorio je Iran da će, ako režimske snage ponovo napadnu Katar, SAD „uništiti cijelo plinsko polje South Pars snagom i silom kakvu Iran nikada nije vidio“. Ovi napadi predstavljaju ozbiljnu eskalaciju regionalnog rata i dodatno su uznemirili energetska tržišta, jer je nalazište South Pars ključno za globalnu opskrbu, a mogla bi uslijediti i dalja eskalacija. Nakon napada, cijene plina, kao i nafte, naglo su porasle.

Iran: ovisnost o South Parsu

Iransko plinsko polje South Pars dio je većeg nalazišta koje je podijeljeno morskom granicom u Perzijskom zaljevu. S druge strane nalazi se katarsko polje North Dome, poznato i kao Qatar North Field. Zajedno, ova zajednička energetska nalazišta čine najveće svjetsko polje prirodnog plina, s oko trećinom poznatih rezervi.

Za Iran, napad na proizvodnju u South Parsu prvenstveno je problem za domaću upotrebu. Zapadne sankcije ograničavaju njegovu sposobnost izvoza, pa većinu proizvedenog plina koristi unutar zemlje. Preostali plin se izvozi u Irak i Tursku.

Plinsko polje South Pars čini oko 70% iranske proizvodnje i ono je značajan dio gospodarstva zemlje, posebno kada se uključi i nafta.

Svaki poremećaj mogao bi smanjiti proizvodnju, pogoršati lokalne energetske probleme i dovesti do dodatnog racionaliziranja i nestanaka struje - unatoč tome što zemlja ima druge najveće rezerve plina na svijetu, odmah iza Rusije, a treća je u svijetu po rezervama nafte.

Katar: globalna tržišta sve nervoznija

Za Katar, napad na South Pars i njegova postrojenja predstavlja globalni problem, jer ova zemlja većinu plina izvozi i najveći je snabdjevač u Aziji.

Na kompleks Ras Laffan otpada oko 20% globalne trgovine LNG-om. Ukupno, Katar je treći najveći izvoznik LNG-a na svijetu, nakon SAD-a i Australije.

Zaustavljanje rada u Ras Laffanu također bi pogodilo proizvodnju helija, koji je nusproizvod LNG-a i važan je za proizvodnju poluvodiča, pored toga što je važna komponenta u mnogim drugim industrijskim granama.

Širom Bliskog istoka proizvodnja nafte i plina je smanjena. Glavni razlog je blokada Hormuškog tjesnaca, koja je spriječila brodove da transportiraju energente iz Perzijskog zaljeva kupcima širom svijeta.

Iako su proizvodna postrojenja do sada mogla funkcionirati čak i kada su privremeno bila izvan pogona, sada su ona direktno na meti i mogla bi ostati isključena znatno duže zbog popravaka, čak i kada rat završi a plovni put se ponovo otvori.

„Ostaje napetost na tržištima nafte"

Popravci oštećenih postrojenja su složeni, skupi i mogu trajati mjesecima ili čak godinama, što znači manju količinu nafte i plina na globalnom tržištu, za kojima već vlada ogromna potražnja.

Katar si može priuštiti takve popravke, no Iran je oslabljen dugogodišnjim sankcijama i vjerojatno nema dovoljno financijskih sredstava.

Napad na plinsko polje je signifikantan „jer je označio prvi udar na iranska 'upstream' postrojenja (bušotine i postrojenja za crpljenje plina) od početka rata“, napisao je analitičar Deutsche Banka Jim Reid u bilješci klijentima u četvrtak ujutro.

Cijene nafte i plina su porasle nakon napada, a „tržišta nafte su posebno napeta u Aziji - zbog straha da bi energetska infrastruktura mogla biti ozbiljno oštećena“, dodao je Reid.

Sličnog su mišljenja i drugi analitičari. „Šteta na LNG postrojenjima znači da problemi na globalnim tržištima plina nisu samo pitanje kada će se obnoviti plovidba kroz Hormuški tjesnac, već i koliko će trajati popravci“, napisali su analitičari ING-a Warren Patterson i Ewa Manthey.

„Napad na iransku energetsku infrastrukturu je neobičan, s obzirom na to da američka administracija već tjednima pokušava ublažiti pritisak na rast cijena nafte", navode Patterson i Manthey.

Caroline Mukiza briše suze rupčićem. Četrdesetdvogodišnja Uganđanka kleči u crkvenoj klupi na rubu glavnog grada Kampale. Tuguje. Prije par dana je preko društvenih mreža saznala da je njezin suprug poginuo na fronti u Ukrajini.

Njezin 46‑godišnji muž Edson Kamwesigye radio je ranije kao zaštitar u Iraku i Afganistanu, priča sitna žena kratke kose i s naočalama dok nakon molitve hoda vrtom oko crkve. U prosincu se, kaže, ukrcao u avion za Moskvu zbog još jednog posla zaštitara. Dugo nije ništa čula o njemu. „Petnaestog siječnja 2026. napisao je: ‘Ljudi, trebam vaše molitve. Prisilili su nas da potpišemo ugovore za vojsku.’“ Prošao je kratku obuku i sada gašalju na front u borbenu misiju.

Mukizi opet teku suze niz obraze. Sjedne na klupu u sjeni iza kamene zgrade s vitražima. Tiho jecajući priča kako su je krajem siječnja poznanici pitali može li potvrditi da na internetu kruže fotografije njezina mrtvog muža. „Zamolila sam ljude da mi ne šalju te slike“, kaže i pogleda prema groblju ispod crkve. Da, to je bio on.

Sudbina Uganđanke Mukize nije usamljena. U Ugandi, Keniji, Kamerunu, Nigeriji ili Južnoj Africi – posvuda su muškarci regrutirani za navodne civilne poslove u Rusiji, a zatim su završili na bojišnici u redovima ruske vojske.

„Najmanje 1.436 državljana iz 36 afričkih zemalja trenutno se bori u redovima ruske invazijske vojske u Ukrajini“, izjavio je ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha u studenome, upozorivši afričke vlade da njihovi državljani masovno ginu na bojištu. „Potpisati ugovor jednako je potpisivanju smrtnosne presude“, rekao je jasno. Većina Afrikanaca ne preživi „više od mjesec dana“ u ruskim redovima.

„Upozoravam vas, ne upadajte u ovu zamku"

Da Rusija u Africi ciljano regrutira mlade muškarce za rat u Ukrajini dugo je bilo svojevrsna javna tajna. Još u svibnju 2024. ukrajinska vojna obavještajna služba objavila je na svojoj internetskoj stranici da Rusija šalje Afrikance na front kao plaćenike za 2.200 dolara mjesečno.

No malo se znalo o metodama regrutiranja, sudbini tih muškaraca ili opsegu svega toga. Tek je objava ukrajinskog ministra u studenome – koju su prenijeli i afrički mediji – izazvala lančanu reakciju. Javile su se brojne obitelji koje su tragale za nestalim sinovima i muževima koji su otputovali u Rusiju. Od tada se na društvenim mrežama pojavljuje sve više videa i fotografija Afrikanaca u vojnim operacijama.

U siječnju je u Ugandi postao viralan video snimljen na ukrajinskoj fronti: desetak afričkih plaćenika sjedi u snijegu i pjeva ili pleše na pjesmu iz vremena ugandskog građanskog rata 1980‑ih.

U drugom videu, koji je objavila ukrajinska vojska, Uganđanin Richard Akantorana početkom siječnja objašnjava da je mislio kako će raditi u supermarketu. Po dolasku u Moskvu rečeno mu je: „Pridružit ćeš se ruskoj vojsci.“

„Kad smo odbili, prislonili su mi pušku na glavu i natjerali me da potpišem papire“, kaže Akantorana. Zatim je raspoređen blizu Donjecka. Tijekom prve akcije predao se ukrajinskim snagama. „Dragi moji sunarodnjaci u Africi“, poručuje na kraju, „upozoravam vas, ne upadajte u ovu zamku.“ Za 316 Afrikanaca upozorenje je došlo prekasno.

Imena poginulih Afrikanaca čija su tijela ukrajinske snage pronašle duž linija bojišnice nalaze se na popisu dugom 15 stranica, objavljenom u izvješću istraživačkog tima INPACT. Najviše ih je iz Kameruna – gotovo 100. Na popisu su i dva imena iz Ugande. Ime supruga Mukize, Kamwesigyea, na popisu se ne nalazi.

„Prestani srati u gaće"

Neki videi koji kruže internetom pokazuju da Afrikance žrtvuju kao topovsko meso. U posebno uznemirujućem videu vidi se afrički plaćenik u podzemnom bunkeru kojem je velika mina vezana oko trbuha. „Prestani srati u gaće“, čuje se glas na ruskom u pozadini. Cijev puške uperena je u Afrikanca: „Hajde, trči – danas ćeš ti otvoriti napad“, kaže glas. Očito ga šalju u kamikaza‑akciju kako bi iznenadio Ukrajince. Autentičnost videa nije moguće potpuno potvrditi.

Ali i u izvješću INPACT‑a stoji: većina Afrikanaca služi isključivo kao „topovsko meso“. „Rusija iskorištava njihov ambiciju i očaj kako bi ojačala redove svoje vojske u Ukrajini mladim afričkim muškarcima.“

Sumnjive registracijske firme bez licenci

Ugandska vlada pokrenula je istragu. U kolovozu je u međunarodnoj zračnoj luci Entebbe zaustavljeno devet muškaraca na putu za Moskvu. Potvrdili su da su angažirani kao navodni zaštitari. Dva dana kasnije u glavnom gradu Kampali uhićen je Rus koji je, kako je rekao, radio za regrutacijsku firmu Magnit.

Istražitelji su kasnije utvrdili da firma u Ugandi nije registrirana. U Ugandi djeluje mnogo međunarodnih agencija za regrutiranje. Većinom traže jeftinu radnu snagu za poslove u Dubaiju, Saudijskoj Arabiji ili Kataru. Mlade se žene regrutiraju kao kućne pomoćnice za bogate šeike, a muškarci uglavnom kao vozači ili zaštitari. Za te zemlje ugandska je vlada sklopila službene sporazume.

S Rusijom ugandska vlada nema nikakav dogovor, objašnjava Joshua Kyalimpa, glasnogovornik ugandskog Ministarstva rada, ravnopravnosti spolova i socijalne skrbi. Navodi da postoje slučajevi Uganđana „koji su uvučeni u ovaj sukob (ruski rat u Ukrajini, nap. red.), ali oni se obično regrutiraju putem interneta, TikToka i sličnih platformi“. Dodaje: „Naša je zadaća upozoriti Uganđane da se ne prijavljuju kao navodni radni migranti za područja sukoba u Rusiji ili Ukrajini.“

Djeca će pitati

Mukiza je, kaže, zatražila pomoć ruskog veleposlanstva u Kampali, pokazujući pismo u kojem moli „podršku“ kako bi se tijelo njezina muža dopremilo kući i „sahranilo u skladu s našom kulturom i obiteljskom tradicijom“. Odgovor još nije dobila. Od vlastite države također ne može očekivati pomoć. Ugandski ministar vanjskih poslova Okello Oryem izjavio je za lokalnu televiziju NTV: „Uganda nema kapacitete da vrati tijela onih koji umru u inozemstvu.“

„Očajna sam“, uzdiše Mukiza. Svojoj djeci još nije rekla za smrt njihova oca. Boji se njihovih pitanja, jer djeca znaju da se oni koji umru – moraju pokopati. „Pitat će me gdje je“, kaže tiho i ponovno jeca u rupčić.

Njemački kancelar Friedrich Merz nije skrivao ljutnju zbog mađarskog premijera Viktora Orbana i njegova blokiranja kredita od 90 milijardi eura za Ukrajinu. „To je čin grube nelojalnosti unutar Europske unije kakav do sada nismo doživjeli u ovakvom obliku", rekao je Merz nakon summita EU-a u Bruxellesu. Dodao je da to šteti sposobnosti djelovanja i ugledu Europske unije u cjelini.

Orbanovo ponašanje u odnosu na Ukrajinu „imat će posljedice koje daleko nadilaze taj pojedinačni događaj", upozorio je Merz. Čak su i oni koji su na samitima EU-a prisutni mnogo dulje nego on i sami bili „duboko uzrujani" ovakvim ponašanjem, naglasio je kancelar.

Kredit ipak na mala vrata?

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ipak je nakon sastanka na vrhu izrazila optimizam da će kredit za Ukrajinu biti odobren. EU će Ukrajini osigurati kredit na ovaj ili onaj način, naglasila je von der Leyen.

Predsjednik Europskog vijeća António Costa rekao je da su ostali čelnici članica EU-a jasno osudili Orbanovo ponašanje. „Nitko ne može ucjenjivati Europsko vijeće", naglasio je Costa.

Mađarska i Slovačka su na samitu, unatoč pritisku ostalih država članica, ostale pri svom blokiranju kredita od 90 milijardi eura. Orban je spreman povući veto tek kada Mađarska ponovno počne dobivati rusku naftu. Mađarska optužuje Ukrajinu da sprječava nastavak isporuke nafte naftovodom Družba koji vodi iz Rusije preko Bjelorusije i Ukrajine do Mađarske i Slovačke.

Ukrajina odbacuje te optužbe i naglašava da naftovod trenutačno nije upotrebljiv zbog posljedica ruskih zračnih napada. Za potrebne popravke je potrebno još otprilike mjesec i pol dana, poručeno je iz Kijeva.

Kako procjenjuju promatrači, Orban i njegova stranka Fidesz cijelu kampanju za izbore koji će se održati 12. travnja svode na protivljenje Ukrajini i EU-u, tvrdeći da oni su u dosluhu kako bi doveli na vlast njegova izbornog suparnika Petera Magyara iz stranke Tisza.

Ni pod koju cijenu u rat

Druga velika tema jednodnevnog sastanka Vijeća EU-a bio je i rat u Iranu. Državni i vladini čelnici EU-a su u Bruxellesu potvrdili da isključuju aktivno sudjelovanje u ratu. Uz to su zahtijevali „moratorij na napade na energetsku i vodoopskrbnu infrastrukturu".

Sudionici sastanka su u svojoj završnoj izjavi pozdravili i spremnost država članica da osiguraju Hormuški tjesnac „čim se za to ispune preduvjeti". Friedrich Merz potvrdio je da bi se Njemačka mogla uključiti u mjere osiguranja. „No to je moguće tek kada prestanu borbena djelovanja", dodao je.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je nakon samita da njegova vlada planira razgovarati sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a o uspostavi okvira UN-a za osiguranje tog, za globalnu trgovinu naftom važnog morskog prolaza. Za provedbu takve misije morala bi, međutim, najprije prestati borbena djelovanja.

Nećemo dopustiti da se ponovi 2015.

Osim opskrbe energijom druga velika briga za EU su moguće masovne migracije. Čelnici EU-a ne žele biti iznenađeni mogućom migracijskom krizom uslijed eskalacije situacije na Bliskom istoku. „Nećemo dopustiti da se 2015. ponovi", rekla je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nakon samita EU-a u Bruxellesu. I dodala da se zasad zbog situacije ne primjećuju migracijska kretanja prema Europi, ali da EU unatoč tome mora biti pripremljen.

U završnim izjavama državnih i vladinih čelnika stoji da je EU spreman koristiti svoje diplomatske, pravne, operativne i financijske instrumente kako bi spriječio „nekontrolirana migracijska kretanja". „Sigurnost i nadzor vanjskih granica Europske unije bit će dodatno ojačani."

Kritika na račun Izraela

Sudionici samita osudili su i nasilje doseljenika na Zapadnoj obali. „Europsko vijeće odlučno osuđuje kontinuirano i sve veće nasilje doseljenika nad palestinskim stanovništvom, uključujući nasilje prema kršćanskim zajednicama", stoji u izjavi objavljenoj u četvrtak navečer u Bruxellesu. U njoj je također potvrđen zahtjev da se poštuje status quo svetih mjesta u Jeruzalemu.

Čelnici zemalja EU-a uz to odlučno osuđuju mjere kojima Izrael želi proširiti svoju prisutnost na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem. Izrael bi trebao ispuniti svoje obveze prema međunarodnom pravu i zaštititi palestinsko stanovništvo na okupiranim područjima, navodi se u izjavi.

Prema izraelskom dnevniku „Haaretz", samo od početka ovog mjeseca sedam Palestinaca je ubijeno u napadima izraelskih doseljenika. Nasilje doseljenika znatno se pojačalo od terorističkog napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023.

Oko toga su se napokon složili svi zastupnici Bundestaga: cijene benzina i dizela trenutačno su u Njemačkoj previsoke. Taj rast cijena je potaknuo rat Izraela i SAD‑a protiv Irana te protuudari režima u Teheranu, uključujući i napade na susjedne zemlje u regiji Perzijskog zaljeva.

Zastupnik SPD‑a Armand Zorn to je u četvrtak u Bundestagu ovako opisao: „Tko ovih dana dođe na benzinsku postaju, osjeća kako svjetska politika udara po njegovu novčaniku. Vidi kako brojke na brojaču rastu kao termometar na suncu.”

Posljedice eskalacije u Zaljevu ne pogađaju jednako sve vozače u Europi: posebno su u Njemačkoj cijene porasle, i to do 17 posto više od prosjeka EU‑a.

„Pljačka gorivom"

Znači li to da naftne kompanije žele profitirati u krizi? Njemački tabloid Bild‑Zeitung već danima piše o „pljački gorivom”.

Njemačka vlada pod kancelarom Friedrichom Merzom (CDU) želi stati na kraj visokim cijenama goriva. Još prije Uskrsa trebale bi stupiti na snagu zakonske izmjene kojima bi se obuzdale cijene benzina i dizela, koje sada nerijetko prelaze dva eura.

Oporba traži više stope poreza za naftne kompanije, no tomu se protivi ministrica gospodarstva (CDU). U četvrtak je u Bundestagu objasnika kako građani, na žalost, često nemaju nikakve koristi od takvih mjera: „Sada trebamo ciljane regulatorne mjere koje na tržištu jamče pravednost i transparentnost.”

Reiche umjesto viših poreza predlaže dvije mjere: benzinske postaje ubuduće smiju podizati cijene samo jednom dnevno — pravilo koje Njemačka želi preuzeti iz Austrije.

Promjena cijene goriva – samo jednom na dan

Do sad su crpke u Njemačkoj imale slobodne ruke – i to su koristile upravo do apsurda: cijene su se mijenjale i do pedeset puta na dan i kad se očekivalo više kupaca – na primjer kad se ide na ili sa posla, bez stida i srama su se cijene dizale, a kad se trebalo boriti sa susjednom postajom, opet spuštale. Hoće li to pravilo „jednom na dan" doista dovesti do nižih cijena – tu i mnogi stručnjaci ipak žele pričekati i vidjeti.

Populistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) protivi se toj mjeri. Njezin zastupnik Leif‑Erik Holm rekao je: „To je opet tek pijesak u oči. Vjerojatnije je da će cijene još rasti, jer će naftne kompanije morati uračunati sigurnosnu rezervu ako tek sutradan mogu znati što se dogodilo.”

Naftne kompanije su sad „krive dok ne dokažu suprotno"

Kao drugi korak, ministrica želi propisati da naftna industrija ubuduće mora sama obrazložiti, zbog čega drastično podiže cijene goriva. Do sad je bilo obrnuto: tijela za zaštitu tržišnog natjecanja su pak morala dokazivati da je poskupljenje neopravdano kako bi posegnula za mogućom kaznom. Ova mjera očito je rezultat niza kriznih razgovora koje su vlada i industrija vodile početkom tjedna, a koji očito nisu dali rezultate.

Reiche je sažela: „Zapanjujuće je da su cijene na benzinskim postajama kod nas porasle znatno više nego u europskom prosjeku.” Naftna industrija „za taj razvoj nije ponudila osobito uvjerljivo objašnjenje”, rekla je političarka CDU‑a.

Na to je reagirao Holger Lösch, zamjenik glavnog direktora Saveza njemačke industrije (BDI). On je rekao: „Bez uključivanja industrije i bez široke javne rasprave sada se, pod pritiskom visokih cijena goriva,mijenjaju pravila koja sežu daleko preko trenutnog povoda.”

Zašto se uopće vraćamo fosilnom gorivu?

Zastupnici SPD‑a i Zelenih ponovno otvaraju pitanje poreza na izvanrednu dobit naftnih kompanija kakav je bivša vlada već jednom privremeno uvela nakon početka ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine. I pojedini zastupnici CDU‑a i CSU‑a mogu zamisliti takav porez ako se pokaže da cijene goriva dugoročno ostaju visoke.

Zeleni se već sada zalažu za to, kako je objasnila zastupnica Julia Verlinden: „Nije dovoljno samo promatrati poskupljenja na benzinskim postajama dok krizni profiti naftnih kompanija ostaju nedirnuti. A pogotovo ako stvarate novu ovisnost o fosilnom gorivu i usporavate razvoj obnovljivih izvora energije.”

To je kritika upućena ovoj njemačkoj vladi, posebno ministrici Reiche, koja u Njemačkoj želi izgraditi velik broj novih termoelektrana na plin.

Nedavno je u vladinoj koaliciji progurala odluku da se ponovno dopusti ugradnja novih plinskih i uljnih grijalica u Njemačkoj — unatoč predvidivo visokim i rastućim cijenama.

Italija dekretom, Slovačka ograničava količinu

Države EU‑a poduzimaju različite korake protiv visokih cijena goriva: u Italiji je vlada premijerke Giorgie Meloni dekretom smanjila poreze na benzin i dizel. Time bi cijene trebale pasti do 25 centi po litri.

U Slovačkoj je gorivo na mnogim mjestima jeftinije nego u susjednim zemljama pa se vlada sada bori protiv „benzinskog turizma” i ograničava prodaju dizela.

Za Njemačku se zasad mijenja samo ovo: cijene na benzinskim postajama uskoro će smjeti rasti samo jednom dnevno, uvijek točno u podne. A tijela za zaštitu tržišnog natjecanja bit će ojačana u svojoj borbi s moćnim naftnim kompanijama. Hoće li to pomoći u smanjenju cijena, to treba tek vidjeti.

Usvajanje rezolucije o osudi veličanja ustaških simbola i NDH u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) nije došlo iznenada, niti ona predstavlja zakašnjelu osudu zločinačkog naslijeđa. Rezolucija stiže u trenutku kada se između Banje Luke, Zagreba i hrvatskog političkog vrha u BiH već otvorio novi spor oko toga tko ima pravo na javno sjećanje, koje simbole država smije tolerirati i gdje završava komemoracija, a počinje politička provokacija.

Povod je najavljeno obilježavanje osnivanja Treće bojne HVO-a u Derventi, koje se pretvorilo u mnogo više od lokalnog okupljanja veterana. Postalo je točka na kojoj su se spojili ratno nasljeđe, aktualna politika i stari sporovi o karakteru rata devedesetih.

„Ili će ga zabraniti ili ćemo ga mi spriječiti. Uglavnom, tog skupa 21. ožujka, za kada je najavljeno postrojavanje i zborovanje, neće biti“, kategoričan je predsjednik Boračke organizacije Derventa Čedo Vujičić.

„U" spomenik i reciprocitet

Okupljanje bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u Modranu kod Dervente, planirano je za 21. ožujka, kao i četiri dana kasnije uz vjerski obred. Strasti su se ove godine ponovo uzburkale iako je spomenik izgrađen prije 20 godina sredstvima hrvatskog nogometaša Vedrana Ćorluke i njegovog oca Joze. Spomenik od početka izaziva kontroverze jer je izgrađen u obliku slova „U“, s hrvatskom šahovnicom koja počinje bijelim poljem, što je bilo obilježje koje se koristilo za vrijeme NDH.

Najava obilježavanja godišnjice bio je jedan od povoda da Narodna skupština RS usvoji Rezoluciju o osudi i zabrani promoviranja i veličanja ideologije, pojava i simbola koji su proistekli iz NDH, a uz nju i zaključke da Vlada Republike Srpske u narednih 60 dana pripremi izmjene Zakona o grobljima i Kaznenog zakona. Time je skupštinska većina poslala poruku da ne želi da stvar ostane na političkoj deklaraciji, već da se pretače u pravni okvir koji bi omogućio uklanjanje spornih obilježja i kažnjavanje javnog promoviranja ustaške simbolike.

Sveučilišni profesor iz Banje Luke Mladen Mirosavljević ironično primjećuje da se ni trideset godina poslije rata čak ni jelovnik na ovim prostorima ne može sastaviti bez miješanja politike. Vlast se i dalje, kaže, osvaja nametanjem straha od onih druge nacije i vjere.

„Za to se smišlja sve što se može smisliti ili revitalizirati pa ne treba čuditi ni što se u te svrhe koristi podizanje spomenika, donošenje rezolucija, naravno sve suprotno jedni drugima. Pri tome nitko ne postavlja logično pitanje koga te rezolucije obvezuju, na kojem teritoriju se mogu provoditi i hoće li i svi sadašnji spomenici doživjeti sudbinu onih prethodnih, samo uz novu, nataloženu na onu prethodnu mržnju“, kaže Mirosavljević, naglašavajući da se cijela matrica osuđivanja i dalje vrti u krug.

Zahtjev za četnike

Formalno, rezolucija se poziva na civilizacijsku obvezu osude NDH i zločinačke ideologije. Suštinski, međutim, ona je i poruka političkog sukoba, jer dolazi u trenutku kada se pitanje povijesnih simbola više ne vodi samo kroz rasprave o Drugom svjetskom ratu, nego kroz direktan obračun oko tumačenja ratova iz devedesetih i prava na javno sjećanje na prostoru bivše Jugoslavije.

„Dabogdo možemo uzeti i Zakon o grobljima i ponovo napraviti...ne bi nam se ovo dešavalo“, kaže premijer RS Savo Minić, aludirajući na izmjena Zakona o grobljima kojima bi se uveo reciprocitet u odnosu na Hrvatsku.

Sam tekst rezolucije nije se do kraja svidio Bošnjacima, pa su tražili izmjene. Nisu ih dobili. „Mi predlažemo da se u cijelom tekstu iza riječi ustaški doda riječ četnički. I da se iza riječi Židovi doda riječ Bošnjaci“, rekao je Ramiz Salkić (SDA), nakon čega mu je iz vladajuće većine odgovoreno da „Bošnjaci tada nisu postojali“.

Zagrebački model

Kontekst direktnog obračuna kroz ratove devedesetih važan je zbog Hrvatske, koja je prošle godine otvorila vlastiti pravni prostor za uklanjanje spornih nadgrobnih obilježja. Hrvatska vlada je u travnju 2025. priopćila da će se na temelju novog Zakona o grobljima uklanjati spomenici i natpisi podignuti nakon 30. svibnja 1990.

„Cilj je ukloniti spomenike i natpise koji vrijeđaju nacionalne, vjerske ili moralne osjećaje građana, veličaju agresiju na Hrvatsku ili omalovažavaju Domovinski rat", objavila je vlada. Zakonom je propisan rok od 30 dana za uklanjanje spomenika te kazna do 5.000 eura ako se to ne učini. Vlada je naglasila da se time „ne krše prava manjina, već se sankcionira veličanje agresije“.

Sada Banja Luka pokušava izgraditi vlastiti simetrični pravni okvir. Jer ako Zagreb može zakonom čistiti groblja od spornih poruka, onda i RS želi pravni temelj za reagiranje na obilježja i simbole koji se ovdje tumače kao rehabilitacija ustaštva ili NDH.

Derventa kao okidač

Ipak, neposredni detonator cijele priče nije bio hrvatski zakon, nego upravo planirano obilježavanje 34. godišnjice osnivanja Treće bojne 103. brigade HVO-a u Modranu kod Dervente. Prema policijskim podacima, zatražena je i dobivena dozvola za javno okupljanje u Modranu u subotu 21. ožujka. Odobren je i skup 25. ožujka, ali se još ne zna kako će u praksi to izgledati.

Zbog svega navedenog, komemoracija je pretvorena u sigurnosno i političko pitanje, a najavljena rezolucija o zabrani veličanja ustaških simbola dobila je vrlo jasan dnevno-politički okvir.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, najjači politički saveznik Dragana Čovića (HDZ BiH), poručio je da institucije Republike Srpske „neće dopustiti veličanje formacija i ideologija koje su počinile teške zločine nad srpskim narodom“. Oštriji su bili iz Narodnog fronta, stranke na čijem čelu je Jelena Trivić, koja traži da se spomenik u Modranu sruši jer vrijeđa srpske žrtve. „Tamo se ne treba okupiti nitko dok god se taj spomenik ne sruši“, kaže Trivić.

Čovićevo upozorenje

Na takvu poruku iz Banje Luke Dragan Čović nije odgovorio frontalnim sukobom, ali je izašao iz okvira upakiranih floskula. Poručio je da hrvatski borci imaju pravo na obilježavanje događaja „na svakom pedlju" Bosne i Hercegovine i da svi oni koji pokušavaju to zabraniti trebaju držati „ruke dalje od hrvatskog naroda".

„Mi ćemo osigurati da sva naša udruženja na svakom dijelu BiH mogu odati počast svojim žrtvama, a ovi drugi koji misle to na neki način skrnaviti, da se oslobode toga“, rekao je lider HDZ-a BiH.

Čović ovim, kaže, ne brani samo jedan skup, nego pravo hrvatskog političkog i ratnog narativa da postoji i izvan prostora gdje Hrvati danas čine većinu, odnosno i na mjestima sa kojih su tokom rata nestali ili bili protjerani.

Od logora do protjerivanja

Derventa je u toj priči posebno osjetljiva jer nosi dvostruke i međusobno suprotstavljene poglede. Sudski utvrđene činjenice govore o zločinima nad Srbima u Derventi, uključujući zatvaranja, zlostavljanja i ubojstva u objektima kao što su Dom JNA i logor Rabić, zbog čega u srpskoj javnosti svako okupljanje povezano s ratnim formacijama HVO-a izaziva snažan otpor.

Ali Derventa je i mjesto iz kojeg je veliki broj Hrvata tijekom rata nestao, izbjegao, protjeran, pa hrvatska strana na to područje ne gleda samo kao na mjesto zločina nad Srbima, nego i kao na prostor vlastitog stradanja i nestanka jedne zajednice. Od prijeratnih preko 20.000 Hrvata, prema popisu iz 2013. godine, danas ih je oko 2.500.

Upravo zbog toga svaka komemoracija za jedne predstavlja odavanje počasti poginulima, a za druge pokušaj rehabilitacije formacija koje povezuju sa zločinima. Na sve glasnije zahtjeve za uklanjanjem spornog spomenika reagirali su iz udruženja koja okupljaju bivše borce iz proteklog rata.

„Koordinacija hrvatskih udruženja HVO-a jasno poručuje da se neće dopustiti uklanjanje spomena za hrvatske žrtve niti brisanje tragova hrvatskog opstanka na ovim prostorima. Pokušaji uklanjanja spomen-obilježja predstavljaju nastavak progona u miru Hrvata u Republici Srpskoj započetog u ratu“, rekli su u ovom udruženju.

Ista matrica

Zbog svega toga rezolucija NSRS-a, hrvatski Zakon o grobljima i spor oko Treće bojne HVO-a nisu tri odvojena slučaja, nego tri točke iste političke linije. Prva pokazuje kako RS želi normirati vlastiti memorijalni prostor, druga kako je Hrvatska već uradila nešto slično u svom pravnom sustavu, a treća da se taj sukob oko simbola i sjećanja odmah prebacuje na teren Bosne i Hercegovine, gdje povijest nikada nije samo povijest, nego i produžetak sadašnje politike drugim sredstvima.

„Nitko još nije odgovorio na pitanje zašto se to čini sve baš sada i ima li sve to ikakvu upotrebnu vrijednost ili je samo stvar dnevne politike. Koja je to granica mržnje koja se još može tolerirati, a da iz nje ne pokulja ono zlo koje je još svježe u našem sjećanju. A počelo je s istom matricom“, upozorava Mirosavljević.

Godinu dana nakon usvajanja Posebnog fonda (Sondervermögen) za infrastrukturu i klimatsku neutralnost (SVIK) u njemačkom parlamentu Bundestagu, dva njemačka ekonomska instituta donose negativnu međubilancu. Prema izračunima Instituta za njemačko gospodarstvo u Kölnu (IW), 86 posto sredstava je 2025. nenamjenski upotrijebljeno. Minhenski institut ifo čak dolazi do podatka od 95 posto novih zaduženja koja nisu upotrijebljena za dodatna ulaganja u infrastrukturu. Oba istraživanja dostupna su novinskoj agenciji Reuters.

"Demokršćanska unija (CDU) i socijaldemokrati (SPD) su imali priliku riješiti investicijski zaostatak", rekao je istraživač IW-a Tobias Hentze. "Dosad je nisu iskoristili."

Sličan zaključak donosi i predsjednik ifo-instituta Clemens Fuest. "Utvrdili smo da je politika gotovo u potpunosti iskoristila kreditno financirana sredstva za druge svrhe, dakle za krpanje proračunskih rupa", rekao je ekonomist. "To je velik problem." Novac je trebao biti namijenjen za dodatne investicije koje bi dugoročno poduprle gospodarski rast.

Prema ifo-analizi, zaduženje u okviru posebnog fonda 2025. povećano je za 24,3 milijarde eura. No stvarne investicije savezne države porasle su za samo 1,3 milijarde eura u odnosu na 2024. Tako se stvara jaz od 23 milijarde eura novog duga koji nije završio u dodatnim ulaganjima.

"Premještanje stavki"

Nenamjensko korištenje proizlazi iz činjenice da je vlada smanjila iznos investicija u državnom proračunu. "Došlo je do premještanja pojedinih stavki iz osnovnog proračuna u kreditno financirani SVIK", rekla je stručnjakinja ifo-instituta Emilie Höslinger. "To se posebno odnosi na subvencije na području prometa, zbog čega je u osnovnom proračunu investirano manje nego prethodnih godina." Velik dio investicija u Posebnom fondu stoga nije bio dodatak.

Prema IW-u, stvarni investicijski izdaci savezne države 2025., uključujući Posebni fond i umanjeni za financijske transakcije, iznose oko 71 milijardu eura. To odgovara nominalnom porastu od samo dvije milijarde eura u odnosu na 2024. – što je "tek dovoljno da se nadoknadi inflacija".

Daljnjih dvanaest milijardi eura iz Posebnog fonda, prema istraživanju, otišlo je za izdatke koji su se ranije financirali iz državnog proračuna. "Tu se radi o pukom premještanju stavki", rekao je Hentze. Tako se, primjerice, "troškovi hitne transformacije" za bolnice računaju kao investicije iz Posebnog fonda, iako se tim sredstvima zapravo pokrivaju tekući operativni troškovi bolnica. Savezna vlada je planirala potrošiti 19 milijardi eura iz SVIK-a. "Dakle, samo tri od četiri planirana eura su stvarno iskorištena", navodi IW.

Nedostatak kontrole kao "urođena mana"

"I u osnovnom proračunu njemačka vlada nije ispunila vlastite smjernice", zaključuje institut. Da bi mogla posegnuti za sredstvima Posebnog fonda, savezna vlada mora najmanje deset posto redovnih izdataka uložiti u investicije. U planiranju je jedva dosegnula taj prag – no u stvarnosti je udio iznosio samo 8,7 posto. "To nema posljedica: smjernica se odnosi samo na planirane, a ne na stvarne izdatke", kaže IW. "Time nedostaje učinkovit kontrolni mehanizam – to je strukturna urođena mana."

IW zahtijeva da se savezna vlada 2026. prisjeti svog obećanja o dodatnim investicijama i dosljedno usmjeri izdatke na infrastrukturu i klimatsku neutralnost. Za to su potrebni i brži postupci u javnoj upravi. "Savezna vlada ima mogućnost u budućnosti smanjiti udio nenamjenskog korištenja", rekao je ifo-stručnjak Max Lay. Za to bi prije svega trebalo povećati investicijske izdatke u samom državnom proračunu.

Udruge kritiziraju nenamjensko trošenje

Udruge za zaštitu okoliša, jednako kao i socijalne organizacije, ne vide još nikakav učinak. Dosad je premalo sredstava otišlo za mjere poput energetske obnove škola, ustanova za skrb ili željezničkih pruga. Zbog toga klimatski prihvatljiva modernizacija zemlje stagnira, stoji u priopćenju nevladinih organizacija za zaštitu klime Klima-Allianz Deutschland, WWF i Caritas. "Unatoč posebnom fondu, za klimatsku zaštitu je 2026. čak manje sredstava na raspolaganju", kritizira izvršna direktorica za politiku Klima-Allianza Deutschland Stefanie Langkamp.

Financijski i pravni direktor Caritasa Friedrich von Schönfeld ističe da je dosad premalo sredstava otišlo za modernizaciju vrtića, bolnica, ustanova za skrb ili ustanova za pomoć osobama s invaliditetom. Riječ je o oko 100.000 objekata diljem zemlje. "Ako ove zgrade opremimo boljom izolacijom, modernom tehnologijom za grijanje i solarnim panelima, nastaje ogroman potencijal za klimatsku zaštitu. Istodobno se smanjuju troškovi energije za pružatelje usluga, nastaju važni poslovi za domaće obrtnike, a socijalna država se dugoročno rasterećuje."

Vlada treba reagirati

Udruge zahtijevaju da se poštuju zakonske odredbe Posebnog fonda. Optužuju Vladu da je posebni fond koristila za krpanje proračunskih rupa, pa čak i za financiranje klimatski štetnih projekata. "Očekujemo da njemačka vlada sada reagira te zahtijevamo samostalni program financiranja za energetsku sanaciju socijalnih objekata u okviru karitativnog sektora", rekao je von Schönfeld.

Posebni fond u iznosu od 500 milijardi eura Bundestag je usvojio 18. ožujka 2025., još u mandatu starog saziva, iako je novi već bio izabran. Dvotrećinska većina postignuta je jer su uz CDU/CSU i SPD za njega glasali i Zeleni.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca uz obalu Irana od ključne je važnosti za trgovinu naftom i ukapljenim plinom (LNG). Oko petine svjetskog transporta nafte do sada se odvijalo kroz ovo usko grlo. To pojačava strahove kupaca od poremećaja u opskrbi i otvara pitanje alternativnih izvora – na primjer iz Afrike.

Mogu li afričke zemlje, one koje su izvoznice nafte, kratkoročno povećati proizvodnju i tako stabilizirati cijene na svjetskom tržištu?

„Afričke zemlje kratkoročno igraju samo sporednu ulogu“, kaže za DW Robert Kappel. „One mogu pomoći, ali ne dovoljno brzo i ne u obujmu koji bi bio potreban", dodaje bivši predsjednik hamburškog instituta GIGA.

Na primjer, Nigerija je ponovno povećala eksploataciju. Ali da bi se proizvodnja još dodatno povećala, potrebne su investicije – što znači da bi eventualna reakcija bila moguća tek srednjoročno. Manje zemlje poput Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje nemaju rezerve i ne mogu povećati proizvodnju.

Još jedan faktor: „Međunarodne naftne kompanije koje proizvode u afričkim zemljama posljednjih godina su smanjile svoje investicije, djelomično prodale imovinu nacionalnim vladama ili kompanijama i istovremeno smanjile istraživanje novih naftnih polja“, kaže Kappel. Kapaciteti bi se, dakle, morali ponovo postepeno proširivati kako bi Afrika u budućnosti mogla igrati veću ulogu na međunarodnim energetskim tržištima.

Afrika može kratkoročno dati samo ograničen doprinos ublažavanju trenutne krize u opskrbi naftom i plinom, mišljenja je i Stefan Liebing, direktor investicijske kompanije Conjuncta koja je fokusirana na afrički kontinent. „Uloga Afrike više je srednjoročna, posebno u opskrbi prirodnim plinom", kaže Liebing za DW. Još od 2022. europske zemlje pokazuju veliko zanimanje za afrički plin jer više ne žele kupovati energente iz Rusije i time financirati rat u Ukrajini.

Zapravo bi svjetska ekonomija, s obzirom na klimatsku krizu i ciljeve Pariškog klimatskog sporazuma, već odavno trebala smanjivati potrošnju fosilnih goriva. Kratkoročno je, međutim, ovisnost o nafti i dalje ogromna, tako da rast cijena od početka američko-izraelskih napada na Iran ima nepredvidive posljedice za kompanije, vlade i potrošače u zemljama širom svijeta.

Nigerija ima potencijal, ali...

Nigerija je najveći proizvođač nafte u Africi i „definitivno ima potencijal“ za povećanje proizvodnje, kaže nigerijski analitičar Ayodele Oni za DW. Međutim, zemlja trenutno nema sve tehničke i operativne kapacitete da reagira na globalne poremećaje u opskrbi. „Najveća prepreka je nedostatak značajnih rezervnih kapaciteta“, kaže Oni.

U mjesečnom izvještaju o tržištu nafte za ožujak 2026. Međunarodne agencije za energiju (IEA) navodi se da je Nigerija proizvodila oko 1,42 milijuna barela dnevno – a dodatni raspoloživi kapacitet iznosio je nula.

„To praktično znači da sadašnja razina proizvodnje već predstavlja maksimum, koji zemlja može kratkoročno održavati“, objašnjava Ayodele Oni. „Ne postoji nikakav rezervni kapacitet koji bi se mogao brzo aktivirati u slučaju tržišnih šokova.“

Prema riječima Onija, dodatni problemi su loša infrastruktura, zastarjela mreža naftovoda, nedovoljno financiranje i sigurnosni problemi u delti Nigera – središtu nigerijske naftne industrije. Pored toga, razvoj velikih projekata, posebno u morskim dubinama, traje veoma dugo.

„Kod takvih projekata često prođe više godina između investicione odluke i početka eksploatacije. To znači da čak ni rast globalnih cijena, koji potiče investicije, ne bi brzo donio nove količine nafte na tržište“, naglašava Oni.

Iako Nigerija nije uvela nove mjere kao odgovor na trenutnu globalnu krizu, već dugo postoje inicijative za povećanje proizvodnje nafte i plina koje se sada ubrzavaju. Kao važan primjer Oni navodi projekt „One Million Barrels“, koji ima za cilj ponovnu aktivaciju zatvorenih bušotina, ubrzanje tehničkih intervencija i uklanjanje regulatornih prepreka, koje su ranije usporavale rad na naftnim poljima. Porezne reforme također bi trebale privući investicije i potaknuti rast proizvodnje.

Usprkos poboljšanjima u sigurnosti, manjem broju krađa nafte i boljem nadzoru, proizvodnja je i dalje daleko ispod ciljeva koje je vlada predsjednika Bola Tinubua postavila na početku mandata, piše Clementine Wallop, vodeća analitičarka za subsaharsku Afriku u konzultantskoj firmi Horizon Engage.

„U ovoj kriznoj situaciji Nigerija će nastaviti sa svim tim inicijativama. Ali ne postoji čarobni gumb koji se može pritisnuti da bi zemlja odmah profitirala od viših cijena i ublažila globalnu krizu opskrbe naftom i plinom", kaže Wallop.

Još jedan problem – iako više za domaće tržište nego za globalnu ekonomiju – jesu dotrajale državne rafinerije. Nigerija je dugo bila ovisna od uvoza prerađenih goriva, iako je izvozila sirovu naftu. Zemlja je često prodavala naftu kako bi od tog novca kupovala benzin i dizel.

Od 2024. situacija se donekle promijenila: u Lagosu je otvorena najveća privatna rafinerija u Africi, koju je izgradio milijarder Aliko Dangote. Ona prerađuje oko 650.000 barela dnevno i opskrbljuje domaće tržište s oko 60 milijuna litara goriva dnevno.

Ipak, prema navodima Onija, rafinerija Dangote ima prije svega regionalni značaj – jača opskrba Nigerije i zapadne Afrike, ali nema presudan utjecaj na globalno tržište.

Koliko nafte može ponuditi Angola?

Drugi najveći proizvođač nafte u subsaharskoj Africi je Angola. Ta zemlja na jugozapadu Afrike napustila je kartel OPEC 2023. kako bi fleksibilnije odlučivala o količinama nafte, koje šalje na svjetsko tržište.

Vlada u Luandi snažno investira u povećanje proizvodnje nafte i razvoj nalazišta prirodnog plina za tržište LNG-a, rekao je angolski energetski stručnjak Flávio Inocêncio za DW.

„Zbog rata u Ukrajini i krize na Bliskom istoku Angola je ponovo postala atraktivna za zapadne investitore."

Angolska vlada u početku je reagirala oprezno. Ministar ekonomije José de Lima Massano izjavio je za Bloomberg 6. ožujka da rast cijena nafte donosi „dobre vijesti" za zemlje proizvođače. Međutim, upozorio je da će zbog viših transportnih troškova poskupiti i mnogi proizvodi koje Angola uvozi.

Čak i kada bi afričke zemlje poput Nigerije i Angole kratkoročno povećale proizvodnju, one ne bi mogle nadoknaditi gubitke u opskrbi nafte i plina s Bliskog istoka, objašnjava Inocêncio:

„Afrika proizvodi samo oko deset posto svjetske nafte. To nije dovoljno da se zamijeni oko 20 milijuna barela dnevno koji prolaze kroz Hormuški tjesnac."

Na prilogu surađivali: Jamiu Abiodun, Ololade Adewuyi und Sandra Quiala

Naoružani samo limenom kutijom s keksima, termosicom kave i kartonom zobenog mlijeka, nekolicina aktivista provela je prošloga tjedna sunčano poslijepodne ispred tvornice u središtu Berlina pokušavajući podijeliti letke radnicima koji su ulazili i izlazili iz kruga poduzeća.

Tvornica u staroj radničkoj četvrti Wedding nalazi se usred kontroverzne tranzicije. Od ovoga ljeta većina od njezinih 350 radnika bit će raspoređena na proizvodnju granata za streljivo velikog kalibra - iako na lokaciji neće biti stvarnog eksploziva, naglašava tvrtka Pierburg, podružnica proizvodnog diva Rheinmetall.

„Naš je cilj ući u razgovor s radnicima ovdje“, rekao je Andreas (koji nije želio navesti svoje prezime) iz Berlinskog saveza protiv proizvodnje oružja (BBgW), skupine od oko 30 organizacija koje se protive onome što doživljavaju kao postupnu militarizaciju njemačke industrije.

„Mi smo na vašoj strani“, stoji u lecima koje je dijelio. „Svi smo pogođeni krizom, rezovima i prijetnjom nezaposlenosti. Ali smatramo da ratna industrija i obrambena proizvodnja nisu rješenje.“ U letku se zatim radnici pozivaju na dolazak na lokalne sastanke kako bi raspravili na koji način uvjeriti poduzeća da se vrati civilnoj proizvodnji.

Radnici strahuju za svoja radna mjesta

No prosvjednici nisu imali mnogo uspjeha. Nekolicina radnika koja je prolazila kroz vrata žurila je dalje, obično je odbijala uzeti letke ili je držala prozore automobila zatvorenima dok su ih portiri propuštali. „Wow, stvarno se vidi koliko su nervozni“, primijetio je jedan prosvjednik. Andreas sumnja da je radnicima rečeno da ne razgovaraju s aktivistima.

Ni lokalni stanovnici nisu bili oduševljeni time što će Wedding prvi put nakon Drugog svjetskog rata postati dom tvornice oružja. Taj dio grada, tradicionalno lijevo orijentirana radnička četvrt, nekoć se nazivao „Crveni Wedding“ i svjedočio je sukobima radničkih skupina i policije tijekom takozvanog „krvavog svibnja“ 1929.

„Ja sam dijete rata - mene i brata su evakuirali, svi smo protiv rata“, rekla je za DW jedna 87-godišnja prolaznica. „Što se mene tiče, ne bi to trebali [proizvoditi oružje] ovdje, ja to ne želim“, rekla je. „Ali s druge strane, moramo se zaštititi“, dodala je.

Andreas ima razumijevanja za položaj radnika. „Radnicima je potreban posao. Dilema je to što u kapitalističkom sustavu radnici nemaju pravo odlučivati o tome što će se zapravo proizvoditi u pogonu“, rekao je za DW. „Ipak, možete planirati i predlagati te pristupiti upravi s kritikama, a pogon poput ovoga mogao bi proizvoditi i nešto drugo nego granate."

Bilo je znakova da ni neki zaposlenici nisu posve zadovoljni tranzicijom. „Mislim da je to sranje“, doviknula je jedna zaposlenica DW-u iz automobila dok je odlazila, „ali nije me briga jer ovdje neću još dugo raditi. Idem u mirovinu.“ Nije željela reći ništa više.

Proizvodnja streljiva veliki je posao

Tehnološki div Rheinmetall jedan je od najvećih njemačkih industrijskih proizvođača, specijaliziran za strojarstvo, automobilske dijelove i - sve više posljednjih godina - oružje.

Tvrtka sudjeluje u izgradnji različitih vozila koje koristi njemačka vojska i neki njezini partneri iz NATO-a, uključujući tenk Panther koji je trenutačno u razvoju. Njezin odjel Oružje i streljivo, u koji spada i tvornica Pierburg, specijaliziran je za streljivo srednjeg i velikog kalibra za ta vozila. Cijena dionica Rheinmetalla porasla je 16 puta od ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022..

U izjavi za DW Rheinmetall je naveo da je prenamjena tvornice u proizvodnju oružja odgovor na „gospodarska kretanja obilježena padom prodaje u automobilskom sektoru i istodobnim golemim porastom potražnje u vojnom sektoru".

„Drago nam je što će nam ova promjena omogućiti da i ubuduće nudimo sigurna radna mjesta zaposlenicima u berlinskom pogonu“, dodaje se u izjavi.

Osjetljivo pitanje za sindikat

Mnogi smatraju da radnici jednostavno nemaju izbora. „Naravno da nisu oduševljeni onime što proizvode. Mislim da nitko ne voli proizvoditi za obrambenu industriju“, rekao je Klaus Murawski, član berlinske podružnice sindikata IG Metall koji poznaje članove radničkog vijeća u pogonu Pierburg.

Iako ima razumijevanja za prosvjede, Murawski u njima nije sudjelovao jer je smatrao da prosvjednici radnike dovode u položaj „krivnje zbog sudjelovanja". „Koje alternative nude radnicima?" rekao je. „Ne radi se o savjesti; to je egzistencijalno pitanje za te radnike."

Sindikat IG Metall, koji predstavlja mnoge radnike u tvornici Pierburg, također je podijeljen. „Za nas u IG Metallu to nije laka tema“, kaže Constantin Borchelt, predsjednik IG Metalla Berlin. „Naš statut kaže da smo za mir, za demilitarizaciju, ali istodobno kaže i da želimo braniti slobodni demokratski društveni poredak. I prije svega, mi predstavljamo zaposlene."

Borchelt nije uvjeren u gospodarski argument za militarizaciju. „Potrebna su nam ulaganja u proizvode budućnosti - i pritom ne mislimo na oružje“, rekao je Borchelt. „Iz povijesti znamo da obrambena proizvodnja nije beskonačna.“

Postupna militarizacija Njemačke

Njemačka vlada, poput mnogih europskih vlada, aktivno više ulaže u obranu kao odgovor na promijenjenu geopolitičku situaciju, uz ono što mnogi doživljavaju kao povećanu prijetnju iz Rusije pod predsjednikom Vladimirom Putinom te neizvjesnost u vezi s američkom zaštitom pod predsjednikom Donaldom Trumpom.

Prošlog ožujka njemački parlament dogovorio je paket zaduživanja vrijedan nekoliko stotina milijardi eura za ulaganja u obranu i infrastrukturu. Od tada stotine njemačkih tvornica tiho prelaze na vojnu proizvodnju.

Andreas i nekolicina prosvjednika iz BBgW-a namjeravaju se uskoro vratiti pred vrata tvornice kako bi ponovno pokušali stupiti u kontakt s radnicima. Smatra da je militarizacija njemačke industrije opasna pogreška.

„Oni koji su naoružani spremniji su voditi rizičniju vanjsku politiku“, rekao je Andreas. „I moramo pogledati zašto Njemačka to čini. Zašto Merz kaže da Njemačka treba postati svjetska sila? Naravno da bi se to moglo obiti o glavu Njemačkoj. To bi bio rat.“

Poljski premijer Donald Tusk je početkom veljače je preko socijalne mreže ponosno prenio članak iz njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga pod naslovom „Poljaci dolaze". Komentirao je riječima: „Pogledajte kako se taj izraz promijenio u posljednjih 30 godina. Njemački mediji izvještavaju kako naše tvrtke sve češće preuzimaju etablirane zapadne brendove — a ne obratno. Poljska postaje ono što jest!"

Članak njemačkog lista javlja o sve jasnijem trendu: poljske tvrtke kupuju udjele i preuzimaju kompanije na Zapadu, među njima i mnoge u Njemačkoj.

Prema podacima koje je prikupio Bloomberg, poljske su tvrtke prošle godine najavile 22 preuzimanja u zapadnoj Europi — najviše otkako se takva statistika vodi. Devet tih poslova se odnosi na tvrtke u Njemačkoj.

Dominik Kopiński, savjetnik Poljskog ekonomskog instituta i profesor ekonomije na Sveučilištu u Wrocławu je uvjeren kako i takvi napisi označavaju „prekretnicu“ u gospodarskim odnosima Poljske i Njemačke. „Prije dvadeset godina, kad je Poljska tek ulazila u EU, teško bi se mogao uopće zamisliti takav scenarij", rekao je za DW. Ali novi naraštaj poljskih poduzetnika više uopće ne mari za nekadašnje stereotipe o poljskom gospodarstvu i njegovoj inferiornosti prema Zapadu: „Ne osjećaju nikakav kompleks ni strah. Reagiraju kad im se ukaže prilika i - što je još važnije, probijaju put drugima i služe kao primjer", uvjeren je profesor.

„Ako se ovo nastavi, možda to nije tek niz pojedinačnih preuzimanja, nego generacijski pomak u tome kako poljske tvrtke vide svoje mjesto u Europi“, dodaje Kopiński.

Prirodan rast

Jedna od poljskih tvrtki koja je aktivna u preuzimanjima je Spyrosoft Group, IT kompanija srednje veličine sa sjedištem u Wrocławu. Ona je nova vlasnica berlinske tvrtke embeddeers GmbH, specijalizirane za razvojne usluge u automobilskoj industriji. Spyrosoft je u završnoj fazi kupnje još jedne njemačke tvrtke.

U studenome 2025. kupila je i američku tvrtku Carimus, digitalnu agenciju iz Sjeverne Karoline. „U jednom trenutku tvrtke više ne mogu rasti samo organski, nego moraju kupovati druge kompanije", objašnjava novinarima DW Kevin Dabrowski, partner zadužen za marketing u Spyrosoftu. „Imamo oko 2.000 zaposlenih — nismo giganti, ali nam takva preuzimanja omogućuju brzinu rasta koja nas zadovoljava.“

Drugi dio njihove strategije je ulazak u već razvijena lokalna tržišta umjesto pokretanja posla od nule. „To nam pomaže da rastemo, širimo se i pronalazimo zanimljive klijente i destinacije“, kaže Dabrowski. „Lokalna prisutnost se pokazala važnom u zemljama poput Njemačke, Velike Britanije ili SAD‑a. Smatramo da je ključno biti ondje i fizički prisutan.“

Treba se i odvažiti krenuti u inozemstvo

Kopiński smatra da je još prerano tvrditi kako se radi o jasnom trendu, ali smatra da se to zapravo već odavno trebalo početi događati: „Više poljskih tvrtki koje rade u inozemstvu, traže akvizicije i jače se uklapaju u europski tržišni ekosustav — to je nešto što smo već trebali gledati“, kaže.

No preduvjet je i brz gospodarski rast Poljske i stalno približavanje standardu zapadne Europe. Prošle godine je poljski realni BDP porastao je 3,6%, oko dva postotna boda više od prosjeka EU.

Otkako je 2004. ušla u EU, Poljska je imala prosječni godišnji rast od gotovo 4%, a stopa rasta dodatno se ubrzala u proteklom desetljeću. Poljsko tržište kapitala također snažno raste.

Ključ uspjeha, kaže Kopiński, jest snažno domaće tržište. „To je veliko tržište koje i brzo postaje još snažnije, šesta najveća ekonomija EU. Mnogim poljskim tvrtkama je to doslovno ono što donosi jelo na stol." A uputiti se preko granice je velik korak: „Većina poljskih tvrtki nema prirodni nagon tražiti ‘hljeba preko pogače' u inozemstvu ako već dobro posluju kod kuće. Za izlazak van treba mentalitet poduzetnika, ali i manje straha prema riziku."

Dabrowski dodaje da je važno razumjeti da se mijenja i struktura poljskog IT‑sektora: Poljska više nije „zemlja jeftinih IT‑usluga". „Tako su nas nekoć vidjeli, ali sada više nismo to tržište — ta se percepcija seli u Indiju“, kaže on. „Tamo se danas dobivaju cjenovno najpristupačnije IT usluge, a Poljska više nije to mjesto.“

Kopernikanski obrat ulaganja

Treba još vidjeti hoće li Poljska u doglednoj budućnosti postati zemlja koja više ulaže u inozemstvo nego što strane tvrtke ulažu u Poljsku. Strana izravna ulaganja u tu zemlju su se zapravo 2024. smanjila – ali tako je i u mnogim europskim državama. Prema Katarzyni Rzentarzewskoj iz Erste Group, razlozi su rast troškova rada, visoke cijene energije i visoki troškovi servisiranja duga zbog kamatnih stopa.

Kopiński ističe da je Poljska dugo bila regionalni lider u privlačenju stranih ulaganja i u tu zemlju je od pada komunizma 1989. uloženo oko 370 milijardi eura. On misli da nedavna preuzimanja možda upućuju na dugo očekivani zaokret.

„U razvoju zrelijih ekonomija obično postoji trenutak kad brzo počnu rasti ulaganja u inozemstvo", objašnjava profesor ekonomije. Na kraju dosegnu — a ponekad i premaše — razinu stranih ulaganja koja dolaze u zemlju. Poljska je dugo čekala taj preokret, a i profesor se nada: „Možda se upravo sada počinje događati pred našim očima.“

Kad je riječ o razvoju električnih vozila, niti jedan veliki proizvođač automobila ne može zaobići Bochum. U Ruhrskom području nalazi se Voltavision, najveći europski laboratorij za ispitivanje automobilskih baterija. Uvjereni u budućnost elektromobilnosti, braća Nils i Julian Stentenbach osnovali su tvrtku još prije 15 godina.

U središtu najnovijeg projekta Voltavisiona je smanjenje onda i vlastite emisije CO₂ i tu im pomaže ogranak Instituta Fraunhof za energetsku infrastrukturu i geotermiju. Riječ je o razvoju zemljinih sondi koje bi na dubini od oko 100 metara tijekom cijele godine „spremale hladnoću" za hlađenje laboratorija i poslovnih zgrada.

Baterija mora izdržati i nemoguće

Na površini od 4600 četvornih metara Voltavision posjeduje pet laboratorija u kojima se baterije za automobile ispituju pod svim mogućim uvjetima. Ispituju se, primjerice, njihov vijek trajanja ili otpornost na velike temperaturne skokove od plus 60 do minus 40 stupnjeva, objašnjava Nils Stentenbach. „Postoji velik broj testova koji se moraju ponoviti više puta da bi se utvrdila razina sigurnosti."

Treba ispitati i „što se događa s baterijom kad automobil prođe kroz lokvu ili kad dođe do nesreće u kojoj se baterija stisne na polovinu svoje veličine“. Neki testovi traju nekoliko tjedana, a drugi i možda preko godine dana. „Tada su doista pod neprekidnim opterećenjem i želimo ubrzati njihovo starenje tijekom takvog pokusnog rada", kaže Stentenbach.

Pećnice i hladnjaci za baterije

Ti se ispitni postupci odvijaju u uređajima koji neupućenima nalikuju goleme pećnice ili hladnjake. Čitave baterije, velike poput podnice električnog automobila, zauzimaju mnogo prostora. „Ispitujemo svaku pojedinačnu ćeliju koja se zatim povezuje u module, a tek onda iz toga nastaje baterija“, opisuje Nils Stentenbach postupak ispitivanja. „A budući da baterija sadrži nekoliko stotina ćelija, sve to traži mnogo vremena."

Mnogo toga što su izgradili kao "prostore za mučenje” baterija još nije niti postojalo kad je osnovana tvrtka, prisjeća se direktor. „Sve je to bilo eksperimentalno.“ S vremenom je Voltavision stalno rastao i postao najveći laboratorij za ispitivanje baterija u Europi. Danas tvrtka zapošljava oko 160 ljudi i ostvaruje godišnji promet od 25 do 30 milijuna eura.

U tim ispitnim postupcima uređaji razvijaju i mnogo topline tako da se moraju neprekidno hladiti. To se do sad radilo kao i u našim hladnjacima, dakle kompresorima plina i to u ovim razmjerima troši mnogo struje. Zato su se, kaže Nils Stentenbach, pitali kako mogu koristiti hladnoću našeg okoliša za potrebu hlađenja njihovih postrojenja.

I tu su onda došli do rješenja koje je bilo poznato i starim Rimljanima. „Spremati zimsku hladnoću za ljetne mjesece ima smisla. Jer proizvodnja hladnoće iziskuje mnogo energije", sažima Lore Mall koja vodi projekt. No tu im ne trebaju hladnoće Alpa kao Rimljanima: dovoljno je da su temperature u prirodi oko deset stupnjeva pa da čitav postupak bude isplativ.

Golema ušteda ugljičnog dioksida

Projekt je dobio i potporu njemačkog ministarstva za gospodarstvo i zaštitu klime u iznosu od 2,8 milijuna eura. Jer simulacije su pokazale kako bi se „korištenjem“ u zemlji spremljene hladnoće moglo uštedjeti i do 70 posto energije u odnosu na konvencionalne rashladne sustave.

Prema podacima njemačke državne Agencije za mrežne sustave, potrošnja električne energije u Njemačkoj iznosila je 2024. godine oko 484 milijarde kilovatsati. A kako na hlađenje zgrada i tehničkih postrojenja otpada oko 14 posto ukupne potrošnje, model podzemnih spremnika hladnoće koji su razvili Voltavision i Fraunhoferov institut mogao bi smanjiti njemačke emisije CO₂ za više od 20 milijuna tona.

Za direktora Voltavisiona Nilsa Stentenbacha tu se ne radi samo o smanjivanju dosadašnjih troškova električne energije, nego i o sljedećem koraku prema klimatskoj neutralnosti.

To mogu trebati i trgovački centri

Lore Mall tvrdi kako se "hladnoća” tako može proizvesti uz male troškove i "konzervirati” pod zemljom. Kao prijenosni medij temperature se koristi vodeno-glikolna smjesa u zatvorenim cijevnim sustavima koja predaje višak topline rashladnom sustavu u dubini. Zahvaljujući rasporedu sondi i upravljačkom sustavu koji uzima u obzir vremenske prognoze i očekivano razvijanje topline se može znatno smanjiti potreba za energijom za hlađenje.

Riječ je o sustavu koji se tijekom godine može puniti i prazniti. A potreba za hlađenjem postoji gotovo svugdje. Stoga se, prema riječima Nilsa Stentenbacha, projekt podzemnih spremnika hladnoće može primijeniti i u informatičkim centrima, trgovački centrima i supermarketima i drugim industrijskim granama.

Povodom smrti iranskog vjerskog vođe Alija Hamneija, ruski predsjednik Vladimir Putin uputio je izraze sućuti, dok je njegov politički aparat osudio američko-izraelske napade na Iran. Napadi bi, prema Moskvi, mogli destabilizirati cijelu regiju i predstavljaju kršenje međunarodnog prava.

To može zvučati cinično, imajući u vidu što Rusija već godinama čini Ukrajini. Ali politička Moskva dobro poznaje cinizam. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov to je priznao ubrzo nakon početka napada na iranski režim. Na jednom od brifinga za medije rekao je:

„Moramo umanjiti posljedice ovih globalnih potresa po naše gospodarstvo. Moramo osigurati profit za sebe tamo gdje je to moguće, što možda zvuči cinično."

Privremeno ublažavanje sankcija

Ove se izjave podudarile s vijestima da američka vlada razmatra ublažavanje sankcija na rusku naftu. Washington sada doista privremeno, tijekom 30 dana, dopušta prodaju ruske nafte koja se već nalazi na moru.

Također je jasno da je cijena nafte od početka rata porasla za oko 30 posto, što kao proizvođača nafte veseli Rusiju.

Početkom tjedna Putin je održao sjednicu o situaciji na međunarodnim energetskim tržištima. Ona se pretvorila u propagandnu promociju ruskih energetskih resursa. Putin je naglasio da zemlje poput Kine i Indije, koje unatoč svim sankcijama kupuju rusku naftu i plin, i dalje mogu računati na Rusiju.

Putin se predstavlja kao spasitelj

Europljanima je također poručio da je Rusija spremna surađivati s njima u području nafte i plina. No dodao je da „trebamo dobiti signale da su oni spremni surađivati s nama". Tako se predstavlja kao navodni spasitelj u nevolji.

S pogledom na vlastitu zemlju, Putin zahtijeva da ruski proizvođači koriste dodatne prihode iz sektora nafte i plina kako bi smanjili zaduženost i druge obveze prema bankama.

Putin pokušava umilostiviti javnost i prikazati Rusiju u dobrom svjetlu — i svijetu, i vlastitom stanovništvu, koje sve više trpi zbog rata protiv Ukrajine i njegovih troškova. Rusija zasad profitira od rasta cijena energenata. Ali dokle?

Daljnje koristi za Putina

Osim financijskih koristi, Putin može izvući i političke prednosti iz rata protiv režima u Teheranu: mirovni pregovori između Rusije, Ukrajine i SAD-a trebali bi biti obnovljeni, možda već sljedećeg tjedna. Ali zasad su suspendirani — što ide Putinu u korist, jer voli igrati na kartu vremena.

Također mu pogoduje i to što je međunarodno pravo ponovno palo u drugi plan zbog iranskog rata. Time dobivaju oni koji se zalažu za pravo jačega. Putin bi to mogao tumačiti u svoju korist čim mu zatreba.

Ovisno o trajanju rata, SAD bi mogle upotrijebiti oružje koje bi inače bilo poslano Ukrajini— primjerice rakete protuzračne obrane „Patriot". To znači da ne bi stigle u Kijev.

Apropos toga: neko je vrijeme Iran važio za glavnog ruskog dobavljača oružja. Nakon invazije na Ukrajinu, Kremlj je navodno počeo kupovati iranske dronove „Šahid", iako to nikada nisu potvrdile ni jedna ni druga strana. U međuvremenu postoje tvrdnje da Rusija sama proizvodi dronove po uzoru na „Šahide" i da ih je čak unaprijedila.

Bez obzira na to, Rusija i Iran su u siječnju 2025. potpisali sporazum o partnerstvu. On ne sadrži obvezu vojne pomoći, ali obuhvaća suradnju u svim ostalim područjima: gospodarstvu, znanosti, energetici.

Ako iranski režim padne, Rusija ostaje bez još jednog saveznika

Ako bi režim u Iranu pao ili bio ozbiljno oslabljen, nakon Sirije i Venezuele Rusija bi ostala bez još jednog saveznika. Putin je prethodnih godina promovirao stvaranje novog svjetskog poretka i tražio partnere na Globalnom Jugu.

Svoju propagiranu „multipolarnost" želio je pokazati na forumima poput Šangajske organizacije za suradnju ili BRICS-a. U stvarnosti, međutim, SAD su više puta pokazale da mogu nekažnjeno eliminirati ili politički onesposobiti čelnike zemalja Globalnog Juga. Putin, koji želi veći utjecaj u tim regijama, sve to promatra — s mnogo riječi, ali bez konkretne pomoći saveznicima.

Mogu li za Putina prevagnuti prednosti ili mane američko-izraelskog napada na Teheran, još se ne može procijeniti. Službeno, on želi brz kraj sukoba.

Američki predsjednik Donald Trump je, možda u rijetkom trenutku pronicljivosti, prepoznao određenu neiskrenost kod Putina. Nakon nedavnog telefonskog razgovora s njim, rekao je: „Kad bi okončao rusko-ukrajinski rat — to bi bilo od veće pomoći."

Björn Blaschke, ARD

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...