Vecernji list

Pred Specijaliziranim vijećima Kosova u Haaguu srijedu, 18. veljače 2026., obratili su se optuženi – bivši čelnici OVK, Hashim Thaci, Kadri Veseli, Redžep Seljimi i Jakup Krasnići. To je bilo njihovo posljednje izlaganje prije izricanja presude koja će odlučiti hoće li, kao što je tražilo Tužiteljstvo, provesti po 45 godina u zatvoru. Kaznena djela za koja se terete okvalificirana su kao zločini protiv čovječnosti i ratni zločini.

„Nevin sam. Suosjećam i izražavam žaljenje zbog svih žrtava koje su propatile na Kosovu, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti“, naveo je Thaci, koji je tijekom rata bio na čelu OVK.

Plan za „još jedan genocid“

Thaci je rekao da je bio student u Zürichu kada su početkom 1998. godine snage SR Jugoslavije napale Ćirez, Likošane i Prekaz – gdje je ubijeno više od 50 ljudi, među njima i jedan od zapovjednika OVK, Adem Jašari. „Nisam se bavio planovima kako preuzeti kontrolu nad Kosovom, nego kako položiti ispite. Jedina osoba koja je kovala mračne planove bio je Slobodan Milošević. Planove za još jedan genocid, ovaj put na Kosovu“, rekao je Thaci.

Dodao je da se u proljeće 1998. vratio na Kosovo jer nije mogao „stajati po strani" dok se njegov narod „suočavao s istrebljenjem“.

U optužnici se navodi da su Thaci i trojica suoptuženih bili članovi udruženog zločinačkog pothvata i da su odgovorni za progon, mučenje i ubojstva stotina civila koje su 1998. i 1999. na Kosovu i u sjevernoj Albaniji počinili pripadnici OVK. Nasilje su, precizira Tužiteljstvo, trpjeli oni za koje se vjerovalo da surađuju sa snagama SRJ ili „ne podržavaju ciljeve OVK, a kasnije Privremene vlade Kosova“.

Thaci, koji je 1999. postao predsjednik Privremene vlade Kosova, rekao je da su tvrdnje Tužiteljstva da je cilj OVK bila kontrola nad Kosovom uvredljive – i „za junake koji su dali život za slobodu“ i za „desetke tisuća žrtava“.

Iako su, prema Tužiteljstvu, žrtve pripadnika OVK bili pripadnici srpske, albanske i romske nacionalnosti, Thaci je rekao da je njegov „jedini protivnik i jedini protivnik naroda Kosova" bio Slobodan Milošević.

„Kontrola i vlast nad Kosovom bili su u Miloševićevom željeznom stisku. Jedina nada bila je demokratski svijet, SAD i NATO“, istaknuo je Thaci. Kosovo je, naveo je, na konferenciji u Rambouilletu prihvatilo mirovni sporazum, iako nije odgovarao svim njihovim „legitimnim zahtjevima". „Izabrali smo mir i demokraciju, a Srbija – rat i genocid", kazao je Thaci i dodao da je Milošević započeo rat na Kosovu, kao i da ga je „samo NATO mogao okončati“.

Rekao je i da se nakon „kapitulacije Miloševića“, kada je Kosovo stavljeno pod upravu UNMIK-a, zalagao za „multietničko društvo“. „Pozvao sam Srbe da ostanu u svojim domovima i da zajedno izgradimo život“, rekao je Thaci i istaknuo da je nakon proglašenja neovisnosti Kosova surađivao s EU i SAD-om „kako bi se odnosi sa Srbijom normalizirali".

„Dokazi pokazuju da optužbe ne stoje i jedina ispravna odluka bila bi oslobađajuća presuda“, zaključio je Thaci.

Veseli – „savjest mi je čista“

Tužiteljstvo tvrdi da je nekadašnji načelnik obavještajne službe OVK i ministar u Privremenoj vladi Kosova, Kadri Veseli, sudjelovao i poticao kaznena djela iz optužnice te da nije učinio ništa da bi ih spriječio. Thaci i Veselji su, tvrdi Tužiteljstvo, 1998. godine iz Drenovca odveli dvojicu pretučenih zatočenika u Glavni štab OVK, nakon čega im se gubi svaki trag. Tužiteljstvo navodi i da je Veselji bio među pripadnicima OVK koji su sudjelovali u zadržavanju osoba koje su bez sudskog postupka bile pritvorene u objektu u blizini Klečke.

Veseli je rekao da se pridružio OVK i da mu je cilj bila „sloboda Kosova". „Našem narodu je ukinuto pravo da živimo kao slobodni i ravnopravni građani“, rekao je Veseli i dodao da je zbog toga početkom devedesetih otišao u Švicarsku.

Ubojstvo 50 civila u Prekazu, rekao je Veseli, bilo je „nastavak masakara koje su činile srpske snage“. „Teror i masakri, poput onih u Srebrenici, počeli su i na Kosovu“, naveo je. Istaknuo je da se vratio na Kosovo „kako bi doprinio slobodi i pravdi svog naroda" i da „ne postoje dokazi da je počinio kazneno djelo“.

„Moji postupci bili su humani i zakoniti, a moja savjest je čista“, rekao je Veseli.

Selimi – „i danas bih bio vojnik"

Redžep Seljimi, bivši glavni inspektor OVK i ministar unutarnjih poslova u Privremenoj vladi Kosova, rekao je da Tužiteljstvo pokušava „baciti ljagu na oslobodilački rat“ i da su optužbe protiv njega i trojice lidera OVK „neosnovane". Dodao je da su „Srbija i Milošević ubijali“ Albance na Kosovu te provodili „etničko čišćenje i genocid“. Istaknuo je da mu je čast što je bio jedan od osnivača OVK, čiji je „jedini cilj bio sloboda". „Čak i da se rat na Kosovu nastavio do danas, još uvijek bih bio vojnik“, naglasio je Selimi.

Bivši glasnogovornik OVK, Jakup Krasnići, koji je tu dužnost obavljao i u Privremenoj vladi Kosova, rekao je da nije kriminalac, nego „čovjek kojeg je oblikovala borba za dostojanstvo". Naveo je da su svjedoci potvrdili da nije imao „moć, zapovijedanje ni funkcije“ koje mu pripisuje Tužiteljstvo. je Krasnići.

Presuda – za 90 dana

Suđenje liderima OVK počelo je 2023. godine. Tužiteljstvo je za četvoricu optuženika tražilo po 45 godina zatvora, jer je, kako navodi, dokazano da su kao najviši članovi Glavnog štaba OVK odgovorni ili su sudjelovali u onome što im se stavlja na teret. Jedna od glavnih teza Tužiteljstva jest da su zapovjednici operativnih zona OVK dobivali naređenja od Thacija i trojice optuženih, a ne obrnuto, kako je tvrdila obrana.

U publici suda u Haagu u srijedu, 18. veljače, bio je i ministar vanjskih poslova Kosova, Glauk Konjufca, koji je izrazio nadu da će bivši lideri OVK biti oslobođeni. Dva dana ranije u Prištini je održan veliki prosvjed zbog suđenja liderima OVK, kojem je prisustvovala i predsjednica Kosova Vjosa Osmani.

Presuda Thaciju, Veseliju, Selimiju i Krasnićiju trebala bi biti izrečena u roku od 90 dana. Ako sucima bude potrebno više vremena, rok za izricanje presude može biti produžen za 60 dana.

Iznos kojim njemačka država financira medijsku kuću Deutsche Welle (DW) smanjen je za 10 milijuna eura i sada iznosi 415 milijuna eura. Istovremeno zbog nedostatka kompenzacije za povećanja plaća nastaju dodatni troškovi od 11 milijuna eura. Stoga njemački javni servis DW mora uštedjeti ukupno 21 milijun eura. Prema navodima uprave, „to odgovara eklvivalentu od 160 stalnih radnih mjesta s punim radnim vremenom". Uprava, međutim naglašava da prisilnih otkaza neće biti.

Massing: "Uštede slabe našu konkurentnost"

Glavna ravnateljica DW-a, Barbara Massing, kaže da su uštede, koje su nužne zbog proračunskih rezova i izostanka usklađivanja plaća, „iznimno bolne“.

„One slabe našu konkurentnost u trenutku kada snažna njemačka i europska prisutnost postaje sve važnija u geopolitičkom smislu“, rekla je Massing i istaknula da je „održivo financiranje u budućnosti presudno kako bismo mogli ispuniti svoju novinarsku misiju u vrlo konkurentnom globalnom informacijskom prostoru“.

Karl Jüsten, predsjedavajući Programskog vijeća DW-a, također ističe da je „dugoročno potrebno stabilno financiranje“, jer „upravo na ograničenim medijskim tržištima poput Rusije i Irana DW mora ostati snažan glas slobode“. Jüsten dodaje da je to „posebno gorko u trenutku kada Rusija i Kina masovno jačaju svoje državne propagandne medije, dok se Sjedinjene Države povlače iz međunarodnog emitiranja“.

Podršku DW-u pružio je i Njemački kulturni savjet, ističući da je neovisni međunarodni servis važno obilježje slobodnog i demokratskog društva.

Gašenje grčkog servisa – 60 godina tradicije

Najkonkretnija i najbolnija mjera jest ukidanje programa na grčkom jeziku, koji je postojao desetljećima. Glavna urednica programa na grčkom, Dimitra Kiranudi, na svojoj je Facebook stranici tim povodom napisala: „Ovo je vrlo tužan i mračan dan za slobodu medija i demokraciju u Europi. Moje misli su uz drage kolege iz grčke redakcije DW-a“.

Također se ukida televizijska emisija „Europeo“, koja se posljednjih pet godina emitirala na šest jezika u 11 zemalja, među ostalim i u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

Globalni doseg pod znakom pitanja

U drugim redakcijama bit će smanjen opseg novinarskog rada. Manji proračun predviđen je za programe na portugalskom za Afriku, kao i na jezicima dari i paštu za Afganistan. Smanjuju se i troškovi produkcije španjolskih TV vijesti.

Planirano je i objedinjavanje njemačkog novinarskog programa s tečajevima za učenje njemačkog jezika. Više od trećine ukupnih ušteda odnosi se na infrastrukturu i administraciju, kao i na smanjenje troškova kroz primjenu umjetne inteligencije. Rezovi pogađaju i stručna usavršavanja, događaje, tehniku, razvoj aplikacija i obnovu zgrada. Otvaranje novih inozemnih predstavništava bit će usporeno.

DW emitira vijesti i informativne sadržaje na 32 jezika i, prema vlastitim podacima, svakog tjedna dopire do 337 milijuna korisnika širom svijeta putem televizije, radija i interneta.

Mjesec dana nakon svečanog potpisivanja Povelje Odbora za mir u Davosu, u Švicarskoj, Trump je pozvao sve njegove članice u Washingtonkako bi prisustvovale inauguracijskom sastanku.

Očekuje se da će se dnevni red sastanka ovog četvrtka, 19. veljače, fokusirati na budućnost Pojasa Gaze nakon trenutačnog krhkog primirja između Hamasa i Izraela. Ključna točka je prikupljanje sredstava za obnovu Gaze i pružanje humanitarne pomoći. Na svojoj društvenoj mreži Truth Social Trump je objavio da su članovi odbora već obećali 5 milijardi dolara (4,2 milijarde eura).

U odboru vrlo malo europskih zemalja

Od najmanje 60 pozvanih zemalja, njih 27 dosad je prihvatilo poziv. Bugarska, Mađarska, Albanija i Kosovo jedine su europske zemlje koje su se pridružile. Tijekom proteklog mjeseca Italija, Cipar, Grčka i Rumunjska, kao i Europska unija, odlučile su uključiti se kao promatrači, što znači da neće sudjelovati u donošenju odluka.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bila je pozvana, ali će umjesto nje doći Dubravka Šuica, europska povjerenica za Mediteran. Prema riječima glasnogovornika, EU ima „određen broj pitanja“ u vezi s dijelovima povelje odbora. Mnoge su zemlje odbile poziv zbog sličnih nedoumica.

Hoće li Odbor za mir biti konkurencija UN-u?

Francuska je, primjerice, izrazila zabrinutost da bi Odbor mogao prekoračiti ovlasti Ujedinjenih naroda. U studenome 2025. Vijeće sigurnosti UN-a podržalo je Odbor za mir – s jedinim mandatom da teži miru u Gazi.

Vijeće sigurnosti učinilo je to zato što su SAD, zbog svojih bliskih veza s Izraelom, mogle najefikasnije doprinijeti okončanju rata, tvrdi Max Rodenbeck, direktor projekta za Izrael i Palestinu u Crisis Groupu, nevladinom istraživačkom centru usredotočenom na sprječavanje sukoba. „Mislim da su mnoge članice UN-a bile toliko zgrožene ratom u Gazi da su željele da se on zaustavi na gotovo bilo koji mogući način“, rekao je za DW.

Međutim, izgleda da se Trumpova vizija Odbora za mir promijenila tijekom proteklih mjeseci. Iako nije rekao da želi da odbor prekorači nadležnosti UN-a, izjavio je da je cilj odbora stvaranje „svjetskog mira“.

No, prema Povelji UN-a, Vijeće sigurnosti je to koje ima „primarnu odgovornost za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti“.

Utjecaj Odbora za mir izvan Gaze

Povelja Trumpova Odbora za mir, čini se, ima slično širok doseg. Uopće ne spominje Gazu, već naglašava globalnu ambiciju rješavanja sukoba.

Jason Isaacson, direktor za politiku i politička pitanja u Američkom židovskom komitetu, organizaciji koja se zalaže za interese Židova diljem svijeta, rekao je za DW da podržava ambicije Odbora izvan Gaze, pod uvjetom da to zaista dovede do smanjenja sukoba.

„Možda bi postigao veći uspjeh nego što smo vidjeli u drugim modelima rješavanja sukoba na koje smo se oslanjali i u koje smo ponekad bili razočarani godinama“, rekao je.

UN je osnovan nakon Drugog svjetskog rata i već dugo postoje pozivi da se Vijeće sigurnosti reformira. Kritičari tvrde da, sa svojom trenutačnom strukturom — s SAD-om, Kinom, Rusijom, Francuskom i Velikom Britanijom kao stalnim članicama — VS UN-a više ne odražava trenutačnu globalnu raspodjelu moći i ograničava pravednu zastupljenost zemalja članica UN-a.

Međutim, njegova zamjena trenutačno ne izgleda kao opcija. Rodenbeck sumnja da bi Trump i Odbor rješavali sukobe u kojima nemaju osobni interes, kao što je slučaj u Ukrajini. Trenutačno svaka članica ima vlastiti interes da sudjeluje u Odboru za mir, ali bi se to moglo mijenjati od sukoba do sukoba, objašnjava Rodenbeck.

Nedemokratska struktura Odbora za mir

Među pozvanim državama postoji i zabrinutost vezana uz strukturu odbora. Trenutačno predsjednik SAD-a ima ulogu jedinog predsjedavajućeg i predstavlja SAD. Ispod njega je Odbor koji čine države članice i koji odlučuje o proračunu i pregovara o zajedničkim odlukama.

Zatim postoji Izvršni odbor čija je uloga provođenje odluka Odbora. Čini ga sedam osoba koje je izabrao Trump, uključujući američkog državnog tajnika Marka Rubija, predsjednika Svjetske banke Ajaya Bangu, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa. Njegova je uloga provođenje odluka Odbora.

Izvršni odbor za Gazu vodi rad vezan uz Gazu i nadzire Nacionalni komitet za upravljanje Gazom, koji bi trebalo biti tijelo zaduženo za upravljanje tim područjem.

Prema povelji, Trump kao predsjedavajući ima isključivo pravo pozivati nove članove u Odbor za mir, stavljati veto na odluke te „osnivati, mijenjati ili ukidati podređena tijela“. Trump može biti zamijenjen samo dobrovoljnom ostavkom ili „uslijed nesposobnosti“.

To predstavlja problem, kaže Rodenbeck. „Kako je sada formulirano, Trump bi se mogao povući s mjesta predsjednika SAD-a, a da i dalje ostane na čelu Odbora za mir i da i dalje imenuje vlastitog nasljednika.“

Iako bi to moglo funkcionirati za sukob u Gazi, Rodenbeck smatra da struktura kojom dominiraju SAD „nije oblik međunarodne organizacije koja ima demokratski legitimitet“.

Što ovaj sastanak znači za Gazu?

Primirje uz posredovanje SAD-a na snazi je od listopada 2025., ali ostaje krhko. Napadi i sukobi i dalje uzrokuju civilne žrtve. Izrael inzistira na strogim sigurnosnim uvjetima i zahtijeva da se Hamas razoruža prije bilo kakvih dugoročnih mirovnih sporazuma, uz zadržavanje vojne i granične kontrole za koju tvrdi da je nužna kako bi se spriječili napadi.

Hamas i druge palestinske oružane skupine kao preduvjete za trajni mir zahtijevaju trajni prekid neprijateljstava, povlačenje izraelske vojske, ukidanje blokade i jamstva za obnovu te humanitarni pristup.

Budućnost Trumpova Odbora za mir u velikoj će mjeri ovisiti o njegovim sljedećim koracima: što će se dogoditi na sastanku u četvrtak, kako će se pristupiti složenim izazovima u Gazi i hoće li biti ostvaren opipljiv napredak.

Unatoč kritikama s kojima se Odbor suočava, on bi ipak mogao postati ključni akter u poslijeratnoj tranziciji Gaze. „Uspjeh je sve što mijenja stvarnost u pozitivnom smjeru“, rekao je Isaacson.

Razgovori, uz posredovanje Omana, ponovno su započeli 6. veljače. To što je ova runda održana u Ženevi vjerojatno je povezano s time što su američki pregovarači ondje paralelno vodili i druge razgovore s predstavnicima Ukrajine i Rusije.

Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghtschi, koji je s delegacijom tehničkih stručnjaka doputovao u Ženevu, je spreman “ostati nekoliko dana ili čak nekoliko tjedana” u gradu sve dok pregovori ne daju rezultat, priopćio je glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Ismail Baghaei uoči početka razgovora.

Nakon više od tri sata pregovora s američkim posebnim izaslanikom Steveom Witkoffom, kao i s Trumpovim zetom, Jaredom Kushnerom, u zgradi veleposlanstva Omana, Araghtschi je atmosferu opisao kao konstruktivnu. Dvije strane usuglasile su se oko osnovnih principa, rekao je ministar državnoj televiziji i izrazio optimizam.

Obogaćivanje urana ostaje crvena linija

“Optimizam u pregovorima najčešće je dio političke retorike i pratio je i ranije razgovora”, kaže Mohammad Ghaedi, politolog za međunarodne odnose Bliskog istoka na Sveučilištu George Washington.

On naglašava da suštinski sukob između dviju strana i dalje postoji. “SAD ne žele prihvatiti da Iran obogaćuje ura. To je njihova crvena linija. Teheran pak ne želi odustati od obogaćivanja. Dok god centrifuge rade, za Iran ostaje otvorena mogućnost da ostvari mogućnost nuklearnog odvraćanja. Kad bi stale, zemlja bi se udaljila od te sposobnosti.”

Ako bi Washington bio spreman to prihvatiti, iz iranske perspektive na stolu bi bili suštinski ustupci. Teheran signalizira spremnost da ograniči svoj nuklearni program i da 60 posto obogaćenog urana prebaci u treću zemlju.

Dan prije pregovora Araghtschi se sastao sa šefom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Rafaelom Grossijem. Odnosi između Teherana i IAEA-e pogoršali su se nakon američkih napada na iranska nuklearna postrojenja prošle godine. Iran je privremeno ograničio pristup međunarodnim inspektorima.

Vlasti u Teheranu negiraju da razvijaju nuklearno oružje i inzistiraju na svom pravu na korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Šef iranskog Nacionalnog vijeća sigurnosti Ali Laridschani izjavio je 15. veljače u intervjuu za Al Jazeeru: “Međunarodna agencija za atomsku energiju može nadzirati sva iranska postrojenja. Prihvaćamo kontrolu u okviru Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja.”

Međutim, nerealno je, kaže Laridschani, očekivati da zemlja koja je ovladala tom tehnologijom u potpunosti odustane od obogaćivanja. Ukazao je na potrebu za korištenjem urana u civilne svrhe, poput liječenja raka. U Teheranu istraživački reaktor proizvodi lijekove koristeći 20 posto obogaćeni uranij.

Teheran istodobno, kao protuuslugu za ograničavanje obogaćivanja, zahtijeva ukidanje sankcija — korak koji SAD zasad odbijaju. “Teheran je prije spreman prihvatiti vojni sukob nego se u potpunosti odreći obogaćivanja uranija”, kaže Ghaedi.

Druga pitanja, poput raketnog programa ili podrške militantnim skupinama, iransko je vodstvo unaprijed isključilo iz razgovora.

Prijetnje u Hormuškom tjesnacu

Vrhovni vođa Irana, ajatolah Ali Chamenei, ponovno je u utorak uputio poruku SAD-u. Predsjednik Donald Trump, rekao je, neće uspjeti u pokušaju da sruši islamsko vodstvo u Teheranu. Trump je prethodno izjavio da bi “promjena režima” u Teheranu možda bila najbolje rješenje za tu zemlju.

Nakon brutalnog gušenja posljednjeg vala prosvjeda, vodstvo Islamske Republike nalazi se pod ogromnim pritiskom. Tijekom vikenda se oko milijun Iranaca u dijaspori okupilo u različitim gradovima širom svijeta, demonstrirajući za promjenu režima i povratak sina šaha svrgnutog 1979. godine.

Islamska Republika pokušava demonstrirati vojnu silu. U utorak je mornarica Revolucionarne garde započela vojnu vježbu i, prema vlastitim navodima, ispalila projektile prema ciljevima u Hormuškom tjesnacu. U vježbi su sudjelovali i brzi čamci s raketnim bacačima. Ovaj tjesnac, širok oko 55 kilometara, smatra se jednom od najvažnijih pomorskih ruta za globalni izvoz nafte. Iranski su časnici u ranijim tenzijama sa SAD-om više puta prijetili njegovom blokadom.

SAD i "brojne opcije"

SAD imaju “mnogo opcija” u odnosu prema Iranu, izjavio je američki potpredsjednik JD Vance za televiziju Fox News. Optužio je vlast u Teheranu da ne priznaje “crvene linije” koje je definirao predsjednik Trump.Američki predsjednik, rekao je Vance, raspolaže brojnim instrumentima kako bi osigurao da Iran ne dođe do atomske bombe, a Teheran je optužio da i dalje teži njezinu razvoju.

Nakon slanja nosača zrakoplova “USS Abraham Lincoln”, SAD su sada u regiju uputile i “USS Gerald R. Ford”. “Ako bi SAD započele rat, Iran bi, kako je ministar vanjskih poslova Abbas Araghtschi naveo u tekstu za Wall Street Journal, uzvratio svim raspoloživim sredstvima”, kaže Ghaedi.

Iz iranske perspektive to bi moglo značiti napade na naftna polja i rast cijena nafte, i to neposredno pred izbore u sredini mandata u SAD-u. To bi moglo pojačati unutarnje nezadovoljstvo i nanijeti političku štetu republikancima. “Čak bi i smrt samo jednog američkog vojnika u takvom sukobu imala velike političke posljedice. Početak rata je u rukama SAD-a. No, to koliko bi sukob trajao, nije pod njihovom kontrolom i nosi visoke rizike. Ta okolnost vjerojatno će imati presudan utjecaj na odluke predsjednika Trumpa.”

Iznenadni američki napad, poput onog iz ljeta 2025. godine, ne može se isključiti ni tijekom aktualnog mjeseca Ramazana, kaže Ghaedi. “Iako su u nekim sukobima vjerski praznici igrali određenu ulogu, ne postoji garancija vojne suzdržanosti tijekom Ramazana.”

Filmski časopis Variety objavio je otvoreno pismo 81 međunarodnih filmskih stvaratelja u kojem su i glumci poput Tilde Swinton i Javiera Bardema Berlinale optužili kako se „nije jasno odredio" prema ratu između Izraela i Hamasa. Potpisnici pišu da su zgroženi „institucionalnom šutnjom Berlinala o genocidu nad Palestincima". Izrael odbacuje optužbu da u Pojasu Gaze provodi genocid, a taj izraz ne koristi niti njemačka vlada. Države poput Južnoafričke Republike ili Španjolske te jedno povjerenstvo UN-a ipak govore o genocidu.

Autori pisma, među njima i redatelj Mike Leigh te fotografkinja Nan Goldin, prozvali su predsjednika žirija Wima Wendersa i optužili Berlinale za „cenzuru".

To nije manifestacija političkih aktivista

Na te optužbe se oglasio i povjerenik njemačke vlade za kulturu i medije, Wolfram Weimer i izrazio punu podršku upravi filmskog festivala. Na postaji Welt TV je izjavio kako Berlinale nije nevladina organizacija „s kamerom i režijom", nego mjesto na kojem se filmski stvaratelji izražavaju i bave svim temama.

„Naravno da se ne provodi nikakva cenzura", izjavio je povjerenik vlade. Berlinale je mjesto na kojem se sučeljavaju mišljenja i gdje se otvoreno raspravlja. Raspon političke debate iznimno je širok. Po mišljenju Weimera, predsjednik žirija Berlinalea Wim Wenders trpi pritisak iz određenih skupina – „od Pali-aktivista", dakle pro-palestinskih i anti-izraelskih aktivista – koji direktora festivala tjeraju „da kaže još više, da učini još više“. „Rado bih stao u njegovu zaštitu jer mislim da je pronašao upravo prave riječi.“ Kao i uvijek, Berlinale je vrlo politička manifestacija. „Tu se otvaraju sve osjetljive teme." Wenders i direktorica festivala Tricia Tuttle vode filmski festival „vrlo uravnoteženo i vrlo senzibilno", smatra Weimer.

"Nikome ovdje nije svejedno”

Tuttle je već tijekom vikenda u jednoj izjavi stala uz Wendersa i umjetnike na Berlinalu. „Ne vjerujemo da među filmskim stvarateljima koji su ovdje zastupljeni, postoji itko kome bi bilo svejedno što se događa u ovom svijetu – itko tko ne bi ozbiljno shvaćao prava, život ili golemo stradanje ljudi u Gazi i na Zapadnoj obali, u Demokratskoj Republici Kongo, Sudanu, Iranu, Ukrajini, Minneapolisu i na zastrašujuće velikom broju drugih mjesta“, napisala je šefica festivala.

Od početka Berlinala više se puta govorilo i o bliskoistočnom sukobu. Wenders je na jednoj konferenciji za medije rekao da se filmski stvaratelji moraju držati podalje od politikejer su protuteža politici. To je izazvalo kritike i drugih umjetnika. Indijska spisateljica Arundhati Roy, koja nije potpisala otvoreno pismo, otkazala je proteklog vikenda dolazak na festival u znak prosvjeda protiv Wendersove izjave.

Hamas, koji je u brojnim državama proglašen terorističkom organizacijom, zajedno s drugim islamističkim skupinama 7. listopada 2023. počinio je masakr na izraelskom teritoriju u kojem je prema navodima vojske ubijeno oko 1200 ljudi. U Pojas Gaze odvedena je 251 osoba kao talac. U naknadnoj izraelskoj vojnoj operaciji, prema podacima vlasti pod kontrolom Hamasa, u palestinskom području ubijeno je više od 72.000 ljudi.

Nakon masovnih ruskih raketnih napada na energetska postrojenja u Ukrajini, stotine stambenih blokova u Kijevu ostali su bez grijanja i struje.

Ne samo zaposlenici energetskih tvrtki nego i privatni izvođači, električari i vodoinstalateri daju sve od sebe kako bi ublažile nestašicu. Njihov rad u ledenim podrumima zgrada često prolazi nezapaženo, ali za njima postoji velika potražnja.

U glavnom gradu Ukrajine je izuzetno teško pronaći majstore koji mogu zamijeniti električni kabel izgoren nakon preopterećenja mreže ili koji mogu ispustiti hladnu vodu iz cijevi za grijanje. Cijele četvrti više se ne mogu opskrbljivati daljinskim grijanjem zbog oštećenja pogona. Gdje god je to moguće, vodoinstalateri, električari te stručnjaci za sanitarne instalacije i grijanje neumorno rade kako bi kućanstva ponovno priključili na vodu, grijanje i električnu energiju.

Prekovremeni rad i malo sna

Oleh Karpov vodi tvrtku za sanitarnu tehniku i inženjering grijanja. Njega i njegov tim angažiraju udruženja vlasnika stanova za održavanje vodovodnih i električnih sustava u kijevskim stambenim blokovima.

Karpov kaže da ova godina ozbiljno testira njegovu izdržljivost. Njegov radni dan počinje u 4 ili 5 sati ujutro, dok većina stanovnika grada još spava, a završava daleko iza ponoći.

Njegov tim je od početka siječnja dežuran manje-više neprekidno. Njegovi zaposlenici fizički su i emocionalno iscrpljeni, ali svejedno čak i bolesni dolaze na posao, priča Karpov.

„Ponekad uspijemo odspavati dva ili tri sata. Jučer sam došao kući, nisam se ni oprao, legao sam u 2 ujutro i ponovno su me probudili u 5:30. Umorni smo i bolesni, ali idemo tamo gdje smo potrebni", rekao je Karpov.

Borba za radnike

Karpov je ratni veteran koji je zbog zdravstvenih razloga otpušten iz vojske. Većina ljudi u njegovu timu stariji su muškarci. Neki imaju teške ozljede zadobivene na prvoj liniji bojišta i bore se s fizičkim ograničenjima.

„Od 25 radnika ostalo mi je osam. Neki su na fronti. Drugi su otišli u inozemstvo. Ljudi koji rade za privatne tvrtke ne mogu dobiti izuzeće od vojne službe kao zaposlenici državnih ili komunalnih poduzeća. Postoji ogroman nedostatak kvalificiranog osoblja“, rekao je Karpov.

„Imam zavarivača koji ima 62 godine i električara starijeg od 60. Tu je i jedan čovjek s teškim invaliditetom te monter koji je interno raseljena osoba s teritorija pod ruskom okupacijom i koji također ima zdravstvene probleme. Mladi ljudi ne žele raditi ovaj posao, pa ga mi radimo.“

Situacije opasne po život

Hitni timovi inženjera i električara obično rade brzo kako bi pomogli što većem broju ljudi.

„Nema dovoljno hitnog osoblja, pa ljudi rade dva ili tri dana bez pauze. Na rubu su kolapsa. Dva radnika na hitnim popravcima nedavno su umrla od pretjeranog preopterećenja radom. Mnogi pate od fizičke i psihičke iscrpljenosti ili ozeblina“, napisao je na Facebooku Oleksij Kučerenko, zastupnik u parlamentu i bivši ministar stanovanja i komunalnih usluga.

Gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko potvrdio je da je u siječnju preminuo 60-godišnji monter dok je obavljao popravak u jednom stanu. Gradsko vijeće planira obiteljima radnika koji su poginuli radeći u stambenim blokovima i komunalnim objektima isplatiti jednokratnu financijsku pomoć od 50.000 grivnji (oko 1.000 eura).

Najteži dio posla

Općenito, udruženja vlasnika stanova angažiraju majstore poput Karpova za brigu o zgradi. To znači da oni ne mogu naplaćivati veće cijene za usluge, jer su vezani dugoročnim ugovorima koji se temelje na unaprijed određenom broju intervencija i ne uzimaju u obzir ekstremne situacije uzrokovane ruskim zračnim napadima.

No za Karpova nisu najgori ta financijska strana posla, potpuna iscrpljenost, stare cijevi ili izgorjeli kablovi. Za njega je najgori nedostatak priznanja.

„Optužuju nas da smo lijeni, psuju nas, agresivni su i očekuju da prkosimo zakonima fizike. U zgradi s 300 stanova možda postoji jedna osoba koja nam zahvali, dok ostali govore da loše radimo. U takvim situacijama čovjek se stvarno obeshrabri i poželi odustati“, priznaje.

„Moramo nešto učiniti"

Leonid Kulickij je star 59 godina i radi kao električar gotovo 30 godina. Ova zima najteža je u cijeloj njegovoj karijeri, kaže. Da bi se odmorio, kući može otići samo na nekoliko sati.

Mnogi stanovnici Kijeva koji nemaju grijanje u svojim stanovima koriste onih nekoliko sati kada ima struje da bi uključili grijalice. No elektroenergetske mreže nisu projektirane da podrže toliko energetski zahtjevnih uređaja koji rade istodobno.

„Čim dođe struja, ljudi uključe sve odjednom: bojlere, grijalice, kuhala za vodu. Zbog toga izgaraju kabeli, instalacije i razvodne kutije. Ali mi moramo izaći i pomoći ljudima jer se smrzavaju i inače uopće neće imati struje. Moramo nešto učiniti kako bi se ponovno mogli ugrijati“, kaže Kulickij.

Unatoč golemom radnom opterećenju on sebe ne smatra herojem. To je jednostavno njegova dužnost prema sugrađanima, kaže Kulickij, čiji se sin bori na prvoj liniji. Ukrajinski vojnici u rovovima imaju daleko teže uvjete, napominje.

„Rusija nas dovodi do iscrpljenosti. Ali izdržavamo. Svoj posao radim najbolje što mogu. Najvažnije je da naša djeca iz ovog rata izađu živa i zdrava.“

Mađarskoj nisu strane iznimno oštre izborne kampanje. Viktor Orbán već desetljećima, bilo da je na vlasti ili u oporbi, primjenjuje isti obrazac: mjesecima prije izbora vodi kampanje u kojima poručuje da je opstanak mađarske nacije doveden u pitanje.
U tim kampanjama sebe predstavlja kao jedinog koji može spasiti Mađarsku i njezin narod od zla i prijetnji neprijatelja države.

Mađarska bi 12. travnja trebala izabrati novi parlament, a ovoga puta kampanja je žestokija nego ikada prije.

Besmislice i izmišljotine

Orbán, njegova vlada i stranka Fides nemaju nikakav problem da novcem poreznih obveznika „oblijepe“ zemlju tisućama antiukrajinskih plakata, organiziraju „nacionalnu peticiju“ protiv Europske unije i Ukrajine te preplave društvene mreže lažnim videosnimkama – generiranima umjetnom inteligencijom – o oporbi.

Sve te snimke imaju nešto zajedničko: šire besmislice i izmišljotine. Premijer i njegov tim u biti tvrde da će, ako Orbán izgubi izbore, zemlju pogoditi rat, mobilizacija na ukrajinskom bojištu, kao i porobljavanje i masovno osiromašenje zbog povećanja poreza iz Bruxellesa.

S obzirom na tako ekstremnu kampanju, Gábor Török – inače prilično suzdržan politički analitičar – već govori o „propadanju i slomu“ političke kulture.

Može li Orbán izgubiti izbore?

Uzrok ovog političkog sunovrata jest realna mogućnost da Orbán prvi put od 2010. izgubi vlast. Građani su, općenito gledano, umorni od onoga što vide kao korumpiran, arogantan i autokratski sustav Viktora Orbána.

Već mjesecima Péter Magyar i njegova oporbena stranka Tisa jasno i uvjerljivo vode u anketama.

Istodobno se premijer i njegova vlada suočavaju s posljedicama niza vlastitih javnih skandala, koji bi se mogli svesti pod „laži i dvostruke standarde“.

Skandal povezan sa zlostavljanjem djece

Prvi od tih skandala odnosi se na nasilje i seksualno zlostavljanje maloljetnika u jednoj ustanovi za maloljetne prijestupnike u Budimpešti. Novi detalji izlaze na vidjelo već mjesecima.

Ta ustanova, koja je praktički bila brutalan zatvor za mlade delinkvente, u međuvremenu je zatvorena. U javnost su procurile videosnimke koje prikazuju šokantno nasilje osoblja nad štićenicima.

Predstavnici vlasti navodno su već dugo znali za uvjete u toj ustanovi, ali nisu reagirali – iako je „zaštita djece“ i obitelji, uz naglašenu homofobnu retoriku, jedna od glavnih tema Orbánove vlade.

Vlada se često predstavlja kao zaštitnik mađarske djece od „LGBTQ+ propagande iz Bruxellesa“ i navodnih zloupotreba koje bi ona mogla uzrokovati.

Orbán i pojedini članovi njegove vlade i stranke prije nekoliko tjedana čak su sugerirali da su same žrtve djelomično odgovorne, ističući da je riječ o prijestupnicima. Time su, kako su mnogi protumačili, praktički poručili da se građanska i ljudska prava mogu oduzimati po volji. To je izazvalo još snažniji otpor u dijelu mađarskog društva.

Ignoriranje zdravstvenih rizika u tvornici baterija

Mađarsku su nedavno potresla i otkrića o ekološkim i zdravstvenim rizicima u Samsungovoj tvornici baterija u mjestu Göd, sjeverno od Budimpešte. Prema istraživanju mađarskog portala Telex.hu, radnici su godinama bili izloženi otrovnim česticama teških metala, a ta je prašina dospijevala u zrak, tlo i podzemne vode.

Dokumenti pokazuju da su vrijednosti u nekim slučajevima bile i do 500 puta veće od dopuštenih. Navodno je i mađarska vlada bila upoznata s time. Tvrdi se da je čak i domaća obavještajna služba upozorila vlast na katastrofalnu situaciju. Ipak, prema navodima, ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó spriječio je zatvaranje postrojenja.

Postoje i tvrdnje da je, kada je istraživački portal Átlátszó.hu početkom 2024. prvi pisao o tom slučaju, vlada razmatrala kako ušutkati taj medij.

Ova je priča posebno važna jer Orbánova vlada godinama snažno potiče razvoj proizvodnje baterija u Mađarskoj i vidi je kao stup gospodarske i tehnološke politike zemlje. U tu svrhu dovedeni su kineski i južnokorejski investitori.

Unatoč brojnim lokalnim prosvjedima, sudskim sporovima i upozorenjima stručnjaka, vlada je ustrajno nastavila s planovima.

Skandal oko privatne videosnimke

Tu je i priča o navodnoj eksplicitnoj snimci oporbenog lidera Pétera Magyara, koja danima drži mađarsku javnost u neizvjesnosti.

Prije nekoliko dana na misterioznoj internetskoj stranici – nazvanoj po, ali ne i povezanoj sa zamjenikom čelnika Tise Márkom Radnaijem – pojavila se crno-bijela fotografija neurednog kreveta u spavaćoj sobi, snimljena iz kuta koji podsjeća na nadzornu kameru.

Nakon višednevnih nagađanja, Magyar je 12. veljače objavio video na Facebooku u kojem je rekao da je 3. kolovoza 2024. u toj sobi imao „sporazumni seksualni odnos“ s bivšom partnericom. Dodao je da su se u stanu na stolu nalazila i opojna sredstva, ali da ih on nije konzumirao.

U početku je optužio spomenutu ženu da ga je snimila u ime Orbánove vlade i Fidesa te cijelu aferu nazvao „kampanjom u ruskom stilu“, s ciljem skretanja pozornosti s „tvornice smrti“ u Gödu.

Ubrzo potom njegova bivša partnerica izjavila je mađarskim medijima da nije znala o čemu je riječ i predložila Magyru da, ako takva snimka bude objavljena, zajedno podnesu tužbu.

Fides više nije dominantan

Dosad ni Orbán ni bilo koji drugi član vlade ili Fidesa nisu dali konkretne izjave o tome je li objava seksualne snimke Pétera Magyara bila planirana.

Međutim, time što je otvoreno progovorio o toj temi, Magyar je vlast stavio u defenzivu i neizravno sugerirao da je vlada, iz straha od gubitka vlasti, spremna posegnuti za primitivnim metodama poput objave seksualne snimke kako bi skrenula pozornost s drugih skandala.

U razgovoru za DW politički analitičar Dániel Mikecz ocijenio je da ovi skandali sve više pojačavaju pritisak na Orbánovu vladu. „Prije nego što se jedan skandal smiri, već dolazi novi“, rekao je i dodao:

„Fides je ranije govorio da mora dominirati i pobjeđivati svakoga dana. Sada vidimo da svakodnevno mora na nešto reagirati. O dominaciji više nema govora.“

Ruski rat protiv Ukrajine donio je pomak u politici proširenja Europske unije koja je prethodno stagnirala, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung i navodi koje su zemlje trenutačno izgledni, a koje manje izgledni kandidati. Tako su Turska i Gruzija kandidati „samo na papiru“.

Kada je riječ o Srbiji, list piše da je „Europska komisija nedavno uputila snažnije kritike“, te da u toj zemlji „više ne postoji većinska podrška za pristupanje EU“.

Međutim, ukazuje frankfurtski list, postoji ozbiljna prepreka koja nema nikakve veze s kandidatima, a to je „pravo veta i pitanje funkcionalnosti EU“, koje je, s obzirom na geopolitičku situaciju, postalo „važnije nego ikad“.

Jer „Europska unija je i sada često ograničena vetima ili prijetnjama vetom – često iz Budimpešte, ponekad iz Bratislave, Nikozije ili drugih prijestolnica“, navodi njemački list i postavlja pitanje: „Zamislimo EU u kojoj bi i Kišinjev, Kijev, Tirana ili Podgorica imali mogućnost blokade, a da i ne govorimo o Beogradu, Sarajevu ili Tbilisiju. Kako Unija u takvim okolnostima može odgovoriti na geopolitičke nužnosti, a da pritom ostane sposobna djelovati?“

Mogućnosti blokade EU

„Budući da je ukidanje načela jednoglasnosti u EU već samo po sebi malo vjerojatno, jer bi za to bila potrebna jednoglasnost koja se ne nazire, već nekoliko godina kruži jedna ideja koja je u posljednje vrijeme dobila znatno veću pozornost: EU bi mogla primiti nove članice, ali da im uskrati pravo veta.“

Frankfurter Allgemeine navodi da se albanski premijer Edi Rama već s time složio za svoju zemlju, te da i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokazuje otvorenost za uvjetni prijem.

„Za Srbiju je članstvo u EU bez prava veta prihvatljivo. Najvažniji aspekt za nas su jedinstveno tržište, kao i slobodno kretanje robe, ljudi i kapitala. To su ključne vrijednosti koje želimo ostvariti članstvom u EU“, rekao je Vučić u ponedjeljak za Frankfurter Allgemeine Zeitung. „Druge zemlje, poput Crne Gore, zasad javno strogo odbacuju taj model“, navodi list.

„Iza zatvorenih vrata, međutim, slika nije tako jednoznačna“, kaže Anton Hofreiter (Zeleni), koji od 2021. predvodi odbor Bundestaga za pitanja EU. Iz zemalja Zapadnog Balkana, kako navodi, dobiva signale da se taj prijedlog ocjenjuje kao konstruktivan i realističan. U razgovoru za list iz Frankfurta rekao je: „Javno postoji cijeli niz vlada koje to odbacuju s gađenjem i ogorčenjem. U četiri oka je drukčije.“

Pritom, kako se navodi u članku, Hofreiter jasno daje do znanja da „ne podržava ideju da se pravo veta privremeno suspendira, a da potom, primjerice deset godina nakon pristupanja, automatski prijeđe i na nove članice“.

„Ali bi li trajno isključenje iz prava veta uopće bilo u skladu s europskim pravom?“, pita se list i navodi da se „u (njemačkom) Ministarstvu vanjskih poslova to negira – ne samo pozivanjem na članak 4. Ugovora o EU, kojim je utvrđena jednakost svih država članica.“

Njemačke novine citiraju Hofreitera koji kaže da je „proširenje automatski izmjena ugovora. Zato se odricanje od veta može unijeti u pristupni ugovor“, te da su mu „pravnici to potvrdili“. Hofreiter je također rekao da „i u CDU/CSU i u SPD postoje zastupnici – čija imena ne navodi – koji smatraju da je pristupanje bez prava veta održivo rješenje.“

EU treba reformu prije proširenja

Frankfurter Allgemeine Zeitung na ovom mjestu navodi nedavne izjave predsjednika zastupničke skupine CDU/CSU Jensa Spahna, koji u intervjuu za portal Politico ipak ukazuje na skepsu koja vlada u najvećoj parlamentarnog skupini Bundestaga prema svakom proširenju – s vetom ili bez njega. I citira: „Europa najprije mora postati bolja, brža i snažnija u donošenju odluka, prije nego što se ponovno treba širiti.“

Njemački list potom prenosi mišljenje Hofreitera da, „ako se država kandidat na kraju procesa pristupanja suoči s teškim izborom – da uđe bez prava veta ili da trajno ostane izvan EU i time se odrekne svih ostalih privilegija članstva, uključujući ogromne ekonomske prednosti – izbor neće biti težak. Naravno, to rješenje nije lijepo, jer bi doista postojale dvije klase članica. Ali situacija je takva kakva jest: ‘Jedan od glavnih razloga za veliko oklijevanje u vezi s proširenjem, osobito u Francuskoj i Nizozemskoj, ali i u drugim zemljama, oduvijek je bio argument da nam ne trebaju dodatni igrači s pravom veta. Postoje i drugi argumenti, ali u suštini se uvijek radi o vetu.’“

Frankfurter Allgemeine Zeitung na kraju citira ono što Hofreiter smatra poantom rasprave, a to je: „Sve dok veto formalno postoji, nemamo šanse za proširenje.“

*Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Posljednji doručak u njihovoj kućici u južnofrancuskom Mazanu. Tog studenog 2020. godine Gisèle Pelicot još ne sluti da će se njezin dotadašnji život uskoro završiti. Tog je jutra po pozivu trebala otići u policijsku postaju. Dominique Pelicot uhićen je dva mjeseca ranije nakon što su ga u supermarketu uhvatili kako ženama snima ispod suknje. Bio je to jedini incident, kune se umirovljenik, i obećava da će ići na terapiju. Njegova ga supruga želi u tome podržati.

Kada je policajac odvodi u zasebnu prostoriju, Gisèle Pelicot ne zna da će svog muža ponovno vidjeti tek u sudnici. Na fotografijama koje joj jedan službenik pokazuje vidi se žena u halterima tijekom seksualnog odnosa. Isprva uopće ne shvaća da je to ona — da je upravo siluju. Jer seks, dokumentiran na više od 20.000 fotografija, bio je bez njezina izričitog pristanka. Dominique Pelicot je svoju suprugu Gisèle deset godina redovito drogirao i preko darkneta pronalazio muškarce iz susjedstva koji su je, dok je bila bez svijesti, zajedno s njim silovali — i to najmanje 200 puta.

„Sramota mora promijeniti stranu"

Suđenje Dominiqueu Pelicotu i pedesetorici drugih muškaraca — pri čemu nisu svi silovatelji mogli biti identificirani — održano je u jesen 2024. godine i pretvorilo je Gisèle Pelicot u svjetsku feminističku ikonu. Nekoliko tjedana ranije odlučila je da proces bude javan, da dobije lice — njezino lice — što je značilo da će i strašne snimke vidjeti javnost. „Sramota mora promijeniti stranu“ — tom je rečenicom Gisèle Pelicot htjela prekinuti prebacivanje krivnje koje mnoge žrtve silovanja doživljavaju i vratiti sramotu počiniteljima i onima koji su znali.

Svakoga dana suđenja, koje je trajalo tri i pol mjeseca, Gisèle Pelicot, koja se u međuvremenu razvela i ponovno uzela svoje djevojačko prezime, dočekivao ju je sve veći broj žena — pozdravljale su je, slavile. Mediji diljem svijeta izvještavali su o njezinoj hrabrosti, o poniženjima kojima su je izlagali odvjetnici obrane, o strašnim detaljima onoga što joj je učinjeno.

Otkriveno je i da je glavni počinitelj, Dominique Pelicot, potajno snimao svoje dvije snahe pod tušem, kao i da je čuvao nage fotografije svoje kćeri na kojima ona, uspavana, nosi tuđe donje rublje. Je li i ona bila silovana, do danas nije razjašnjeno. Protiv njega se u međuvremenu vodi istraga i zbog sumnje na ubojstvo.

Sada govori sama Gisèle Pelicot

Dominique Pelicot osuđen je na 20 godina zatvora — maksimalnu kaznu za silovanje u Francuskoj — a i svih 50 sudionika osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne.

Što se događa u ženi kojoj je sve to učinjeno, čija je najintimnija privatnost izložena javnosti, a koja danas vodi novi život na drugom mjestu?

Gisèle Guillou, kako se danas zove, upravo je objavila svoje memoare pod naslovom „Himna životu. Sramota mora promijeniti stranu“. Knjiga istodobno izlazi u 22 zemlje. U svemu što je dosad o njoj napisano, danas 73-godišnjakinja se nikada nije prepoznala. Sada govori sama i opisuje svoje djetinjstvo, rani gubitak majke, susret s budućim mužem kojem je do kraja vjerovala. Priča o životu s troje djece; profesionalno je uvijek bila znatno uspješnija od Dominiquea, ali to, činilo se, nikada nije igralo ulogu.

A onda šok — da je taj čovjek na njoj ostvarivao svoje najperverznije fantazije, redovito ju je sedirao teškim lijekovima i pritom prihvaćao ozbiljne nuspojave: zaboravnost, iscrpljenost, upale donjeg trbuha. Sve je to uzimao u obzir. Na sudu nije želio ponovno gledati videosnimke i fotografije, jer su ga uzbuđivale.

„Još uvijek sam u stanju vjerovati drugima“

U knjizi, koju je Gisèle napisala zajedno s novinarkom Judith Perrignon, objašnjava i zašto se tako dugo držala uspomena na navodno sretan brak; čak mu je slala i toplu odjeću u zatvor. Tu je bilo mnogo navike i brige. Ali prije svega, piše ona, željela je razumjeti — što njezina djeca nisu shvatila i zamjerila su joj. Suđenje, golema pozornost javnosti i obiteljske tajne koje su tada izašle na vidjelo teško su opteretile njezin odnos s djecom, kao i odnose među njima samima. Knjiga se može čitati i kao pokušaj objašnjenja, kao molba za razumijevanje njezina načina suočavanja s onim što se dogodilo.

Na kraju, Gisèle Pelicot vidi sebe kao pobjednicu nad svojim demonskim mužem. Pronašla je čak i novu ljubav: „Nisam umrla. Još uvijek sam u stanju vjerovati drugima.“ Prošlo je više od pet godina otkako su zločini Dominiquea Pelicota postali poznati. Njegova bivša supruga povratila je svoj život — i ponovno pronašla radost u njemu.

Ova 2026. godina je izborna godina u Njemačkoj: u pet od 16 saveznih pokrajina biraju se novi pokrajinski parlamenti. Tu Socijaldemokrastka stranka Njemačke (SPD) ima malo razloga za optimizam. Prema procjenama istraživača javnog mnijenja, u dvjema pokrajinama joj – nakon desetljeća – prijeti gubitak vlasti. U još dvjema pokrajinama socijaldemokrati u aktualnim anketama osvajaju samo jednoznamenkaste postotke. Ni na saveznoj razini nema uspjeha: SPD se već dugo kreće po anketama između 13 i 16 posto.

Što se dogodilo s nekadašnjom narodnom strankom koja je u najboljim vremenima osvajala glasove gotovo svakog drugog birača u Njemačkoj?

SPD je izgubila radnike

Da bismo razumjeli što je pošlo po zlu u SPD-u, moramo se osvrnuti daleko unatrag. Osnovana je kao klasična radnička stranka u drugoj polovici 19. stoljeća – kao politički predstavnik praktično obespravljenih tvorničkih radnika. Dugo radno vrijeme, niske plaće, nesigurni poslovi, nedostatak sigurnosti na radu i nedostatak stanova obilježavali su njihove nesigurne živote.

U povijesti Savezne Republike Njemačke obični radnici dugo su bili tradicionalni glasači SPD-a. Socijaldemokrati su se zalagali za politiku koja je obećavala obrazovanje, napredak i uspjeh bez obzira na podrijetlo. Ali danas tradicionalna radnička klasa više ne postoji. Dobro plaćeni industrijski radnici odavno čine srednji sloj društva.

Stranka Ljevica: odcjepljenje od SPD-a

Prema analizi instituta Forsa iz studenog 2025., samo devet posto običnih radnika i nezaposlenih danas bi glasalo za SPD. Oni koji se osjećaju društveno zapostavljenima danas često simpatiziraju Alternativu za Njemačku (AfD), stranku koja je dijelom krajnje desna. Institut Infratest dimap objavio je u veljači 2025. podatke prema kojima 38 posto radnika glasa za AfD.

A mnogi bivši birači SPD-a prešli su Lijevoj stranci - Ljevici. Gorko za socijaldemokrate: Ljevica je nastala i iz nezadovoljstva socijalnom politikom SPD-a za vrijeme bivšeg kancelara Gerharda Schrödera (SPD). Sa Schröderom na čelu socijaldemokrati su 1998. pobijedili na saveznih izborima s gotovo 41 posto glasova. Schröderovo uvjerenje bilo je da se izbori ne dobivaju na ljevici, nego u političkom centru društva. Suočen s visokom nezaposlenošću i posrnulim gospodarstvom, proveo je radikalnu reformu socijalne države – „Agendu 2010“. Državna socijalna davanja smanjena su, zaštita od otkaza ublažena, a sektor niskih plaća proširen.

SPD je izgubila polovicu svojih birača

Konzervativne stranke CDU/CSU pozdravile su reformsku agendu s oduševljenjem, a za njemačko gospodarstvo bila je uspješna. No, unutar SPD-a su izbili teški sukobi. Lijevo krilo stranke pobunilo se i više nije htjelo podržavati Schröderovu politiku: istaknuti bivši članovi SPD-a i sindikalci 2005. osnovali su vlastitu lijevu stranku.

U roku od deset godina SPD je izgubila gotovo polovicu svojih birača, dijelom i u korist Zelenih i CDU-a. Angela Merkel, predsjednica CDU-a i kancelarka, programski je pomaknula CDU prema političkom centru. Kritičari su govorili o „socijaldemokratizaciji" CDU-a.

Nedostatak profila u „velikoj koaliciji“

Biračima je postajalo sve teže uočiti bitne razlike između Unije i SPD-a. Tome je pridonijelo i to što su CDU, CSU i SPD od 2005. do 2021. većinu vremena vladale zajedno. SPD je u tom razdoblju pristajala na brojne kompromise i postupno gubila svoj politički profil.

Zbog velikog gubitka povjerenja birača, zahtjevi za programskim zaokretom dolazili su iz lijevog krila stranke, koje je smatralo da treba više lijeve socijalne i porezne politike. Bogati i oni koji dobro zarađuju trebali bi snositi veći teret kroz više poreze i doprinose, dok bi smanjenja socijalnih davanja trebalo spriječiti. Međutim, u koalicijskim vladama u kojima je SPD sudjelovala, teško da je išta od toga moglo biti provedeno.

„Semafor-koalicija” – intermezzo s negativnim posljedicama

Uoči saveznih izbora 2021. SPD je u anketama bila na 16 posto. Potom je CDU napravila velike pogreške, SPD je na kraju pobijedila. Stranka se ponadala da se vraća na put uspjeha.

Dogodilo se suprotno. U koaliciji koju je predvodio kancelar Olaf Scholz (SPD), zajedno sa Zelenima i gospodarski liberalnim FDP-om, brzo je došlo do teških sukoba i blokada. Takva semafor-koalicija raspala se prije isteka mandata, a ugled SPD-a bio je dodatno narušen.

Na saveznim izborima 2025. osvojila je 16 posto glasova. Direktor instituta Forsa, Manfred Güllner, govorio je nakon izbora o situaciji koja „egzistencijalno ugrožava“ SPD.

Novi program SPD-a skreće ulijevo

Unatoč svemu, socijaldemokrati su ponovno ušli u koaliciju s CDU/CSU kao manji partner – i sada se suočavaju sa starim problemima. Ponovno im prijeti opasnost da pored Unije ne uspiju izgraditi vlastiti profil.

SPD do 2027. radi na novom programskom dokumentu, u kojem bi trebala dominirati lijeva socijalna politika. Ali koliko je to uvjerljivo? S obzirom na koalicijskog partnera, takvi zahtjevi nisu ostvarivi.

CDU je pod vodstvom predsjednika stranke i kancelara Friedricha Merza ponovno postala znatno konzervativnija i pomaknula se udesno. Suočena s praznom državnom blagajnom i vrlo slabim gospodarstvom, Unija zahtijeva smanjenje socijalnih rashoda i novi „trenutak Agende“: nužna je velika reforma socijalne države u području mirovina i zdravstva.

Koliko će dugo opstati koalicija?

SPD također smatra da su reforme nužne, ali inzistira na tome da nitko na kraju ne smije biti u lošijem položaju. Zbog toga bi bogati morali plaćati više poreza i doprinosa. Za to postoji potpora stanovništva. SPD je u posljednje vrijeme u anketama blago profitirala od zahtjeva za većom društvenom pravdom.

Međutim, Unija odbija povećanje poreza. Unija i SPD trenutačno pokušavaju izbjeći otvoreni sukob zbog izbora u dvjema pokrajinama, zakazanih za ožujak. Ipak, savezna vlada djeluje sve paraliziranije u unutarnjoj politici. Suglasnost trenutačno postoji tek oko prijedloga da se djeci mlađoj od 14 godina zabrani pristup društvenim mrežama.

Može se pretpostaviti da će se situacija u koaliciji ponovno pokrenuti nakon izbora u dvjema pokrajinama. Što lošije SPD prođe u Baden-Württembergu i Rheinland-Pfalzu, to će biti veći pritisak unutar stranke da pokaže više vlastitog profila i jasnije se distancira od Unije. To se možda može usporediti sa slikom davljenika koji, u borbi za opstanak, sve snažnije mlati oko sebe.

Kako je Jeffrey Epstein, čovjek koji nije završio započeti studij i radio u školi kao nastavnik matematike i fizike, stekao golemo bogatstvo?

Barem na početku, ovaj čovjek iz radničke obitelji s Coney Islanda u New Yorku u SAD-u imao je puno sreće. Epstein je preko poznanstava dobio posao u investicijskoj banci Bear Stearns, što mu je otvorilo vrata svijeta visokih financija. Nakon pet godina napustio je banku, ali je kontakte i iskustvo stečeno tamo koristio kao dokaz svoje vjerodostojnosti.

Jeffrey Epstein – čovjek misterija i financija

Nakon njegovog odlaska iz Bear Stearnsa, Epsteinovo ime sve se češće pojavljivalo u financijskim krugovima, ali je bilo teško reći čime se zapravo bavio.

„Bio je enigma", rekao je dopisnik medijske kuće Fox Business Network Charles Gasparino u Netflixovu dokumentarcu iz 2020. „Jeffrey Epstein: odvratno bogat" (Jeffrey Epstein: Filthy Rich). Ljudi s Wall Streeta obično ostavljaju tragove, ali Epstein je bio neuhvatljiv.

„Bio je tip o kojem se mnogo govorilo, a koji zapravo nije imao neki vidljiv trag u svijetu investicija", dodao je Gasparino.

Epsteinove navodne veze s Ponzijevom shemom

Steven Hoffenberg, bivši direktor Financijske korporacije Towers Financial Corporation, tvrdio je da zna dio priče.

Krajem osamdesetih zaposlio je Epsteina, koji mu je, prema njegovim riječima u intervjuu za Netflix, postao „partner u zločinu“. Hoffenberg je vodio ono što se kasnije pokazalo kao Ponzijeva shema vrijedna 460 milijuna dolara.

„Epstein je preuzeo dio vezan uz vrijednosne papire, lažnu imovinu, manipulirao je cijenama dionica i ilegalno trgovao", rekao je Hoffenberg.

Sve se urušilo 1993. godine. Hoffenberg se izjasnio krivim i osuđen je na 20 godina zatvora. Epstein nikada nije optužen, pa je teško reći kakvu je ulogu imao i koliko je profitirao.

Veza s Lesom Wexnerom

Sredinom osamdesetih Epstein je upoznao Lesa Wexnera, trgovačkog mogula iz Columbusa u Ohiju, vlasnika Victoria’s Secreta i tvrtke The Limited. Epstein se predstavljao kao financijski savjetnik i 1991. dobio pristup Wexnerovim financijama.

Preuzeo je upravljanje Wexnerovim osobnim financijama, obilno sam sebi isplaćivao naknade te stekao portfelj nekretnina i privatni zrakoplov.

Razdvojili su se 2007., kada je izbio skandal povezan s Epsteinom. Tek tada je Wexner otkrio da je Epstein, kako je kasnije napisao, „prisvojio goleme iznose novca od mene i moje obitelji".

Odakle je došlo Epsteinovo bogatstvo?

Prema nedavno objavljenom izvješću američkih državnih tužitelja, Epstein je ukrao ili nezakonito prisvojio nekoliko stotina milijuna dolara koji su pripadali Wexneru.

„To nedolično ponašanje, zajedno s honorarima koje je Epstein isplaćivao sam sebi za usluge Wexneru, čini se da objašnjava gotovo cjelokupno Epsteinovo bogatstvo“, navodi se u izvješću.

Epstein je sam sebi prodao Wexnerov privatni zrakoplov za mali dio njegove vrijednosti. Isto je učinio i s luksuznom kućom u New Yorku. Također je kupovao nekretnine u Wexnerovo ime, a zatim ih preprodavao samome sebi po sniženim cijenama.

Epstein je 2008. vratio 100 milijuna dolara Wexneru u privatnoj nagodbi, umjesto da se suoči s javnim sudskim postupkom. Wexner je prekinuo sve veze s njim, ali nikada nije podnio službenu prijavu.

Tako je Epstein otišao s imovinom i golemom količinom gotovine. Budući da Wexner više od desetljeća nije javno govorio o tome, nitko nije znao što se zapravo dogodilo.

Kako je Epstein koristio Wexnerove veze

Wexner mu je dao još nešto: vjerodostojnost. Ako je Wexner vjerovao Epsteinu, mogli su i drugi. Epstein je to koristio kako bi pristupio sve širem krugu moćnih ljudi.

Nije se ustručavao kao svoje kontakte spominjati imena poput Clintona ili Rockefellera. Činilo se da to funkcionira, pa su se u njegovu mrežu uključivali i istaknuti ljudi poput američkog milijardera i kolekcionara Leona Blacka.

Tijekom godina pojavljivale su se tihe optužbe o pretjeranim naknadama ili iskorištavanju, ali čini se da je Wexner jedini koji je javno tvrdio da je opljačkan.

Uloga JP Morgana i Deutsche Banka

Čak i nakon što je 2008. postao registrirani seksualni prijestupnik i proveo vrijeme u zatvoru, mnogi su i dalje od njega tražili savjete, što potvrđuju i najnoviji dokumenti američkog Ministarstva pravosuđa.

Mnoge su tvrtke rado poslovale s njim. Na meti istražitelja posebno su bile banke.

Epstein je koristio usluge američke banke JP Morgan od 1998. do 2013., kada su mu zatvoreni računi. Deset godina kasnije, bez priznanja krivnje, banka se nagodila s Djevičanskim otocima oko njihovih potraživanja i platila 75 milijuna dolara, a potom i 290 milijuna na temelju nagodbe sa skupinom Epsteinovih žrtava.

Nakon zatvaranja njegovih računa u JP Morganu Epstein je 2013. godine otvorio račun u Deutsche Bank. Kasnije je imao oko 40 računa prije nego što je banka iz Njemačke prekinula suradnju neposredno prije njegove smrti.

Deutsche Bank je izrazio žaljenje zbog veze s Epsteinom i pristala platiti 75 milijuna dolara na temelju nagodbe sa skupinom žrtava, također bez priznanja krivnje.

Što se dogodilo s Epsteinovim bogatstvom?

Epstein je uhićen 6. srpnja 2019. i optužen za trgovinu maloljetnicama radi seksualne eksploatacije. Pronađen je mrtav u svojoj zatvorskoj ćeliji 10. kolovoza iste godine.

Njegova oporuka, otvorena na ostavinskoj raspravi na Djevičanskim Otocima gdje je imao prebivalište, sadržavala je popis imovine vrijedne 577 milijuna dolara, uključujući 56,5 milijuna u gotovini, gotovo 194 milijuna u hedge fondovima i privatnim investicijama te 112 milijuna u dionicama. Također su navedene i tvrtke koje su posjedovale njegove nekretnine na Djevičanskim Otocima, u Novom Meksiku, New Yorku, Palm Beachu i Parizu.

No porezi, održavanje, pravni troškovi i velike nagodbe značajno su umanjili imovinu. To nije spriječilo pokušaje razjašnjavanja porijekla njegove imovine.

New York Times je u prosincu 2025. završio višemjesečnu istragu. Nakon pregleda tisuća stranica dokumenata zaključili su da je Epstein izgradio svoje bogatstvo kroz „prijevare, krađe i laži“.

„Epstein je bio manje financijski genij, a više izniman manipulator i lažljivac", navodi list. „Uvijek iznova je bio spreman djelovati na rubu kriminala i srušiti sve mostove iza sebe kako bi stekao bogatstvo i moć."

Nova berlinska zračna luka? Planirana za pet, a završena za 14 godina.

Glavni željeznički kolodvor u Stuttgartu? Gradi se već 16 godina.

Hamburška koncertna dvorana Elb-filharmonija (Elbphilharmonie). Građena devet godina umjesto tri.

A troškovi tih velikih javnih građevinskih projekata u Njemačkoj? Ponekad deset puta veći od predviđenih.

Uzmimo za primjer i opernu kuću u Kölnu. Izgrađena 1950-ih kao simbol moderne demokracije, bila je kulturni dragulj. Do 2012. već joj je bila potrebna obnova. Plan je zvučao jednostavno: tri godine radova, pa ponovno otvaranje 2015.

U praksi to izgleda ovako: zgrada – koja obuhvaća samu operu, kazalište s dvije scene i dječju operu s vlastitom scenom – još uvijek je gradilište.

Operna pjevačica Emily Hindrichs se sjeća svog optimizma kada se pridružila ansamblu 2015. „Tada sam mislila: dobro, to će brzo riješiti. Bila sam optimistična." Deset godina kasnije ona još uvijek nije kročila u tu zgradu. Predstave se održavaju u privremenim prostorima, a frustracija je ogromna.

Prvobitno predviđeni troškovi obnove od 250 milijuna eura narasli su na 850 milijuna. Kada se pridodaju kamate i troškovi privremenih prostora, račun dostiže iznos od 1,5 milijardi. „Kao da stalno bacamo novac", kaže Hindrichs.

Tijekom desetljeća gradnje glumac Andreas Grötzinger je prošao kroz čitav spektar emocija: „Nada, očaj, bijes – i sve više cinizma. Stalno su najavljivali nove datume, koji se nikada nisu ostvarili."

Najviše ga je uznemirilo to što mu nitko nikada nije objasnio zašto je projekt propao. „Nitko ne zna", kaže on. „Nitko ne može reći što je točno pošlo naopako. Sve je to jedna velika, zbunjujuća, komplicirana mreža uzroka."

Što izaziva kašnjenja u Njemačkoj?

Jürgen Marc Volm preuzeo je vođenje projekta 2024., kada je on već kasnio devet godina. Ukazuje na ogromnu složenost: 64.000 četvornih metara površine, 2.000 prostorija, sudjelovanje 58 firmi sa 72 različita zanata, plus 22 projektantska ureda.

„Mnogo toga se moralo raditi ponovo jer dozvole nisu bile pravilno izdane, a pojavili su se i propusti u projektiranju i izgradnji", objašnjava Volm za DW. Tu je i kruti sustav javne nabave, koji često favorizira najjeftinijeg ponuđača. Kada izvođači bankrotiraju, radovi staju, raspisuju se novi tenderi i kašnjenja se gomilaju.

„Firme su odlazile u stečaj“, priča Volm. „Morali smo angažirati nove, a one su se morale uključiti u projekt koji je već bio u toku, pa se sve stalno mijenjalo." U stvari je najveći problem u Kölnu bio „slom" komunikacije, kaže Volm i dodaje: „Jako smo dobri u rješavanju tehničkih problema, ali ne i u komunikaciji."

Takva ogromna kašnjenja i troškovi koji eksplodiraju događaju se širom zemlje. „Njemačka ima ogroman problem“, kaže Reiner Holznagel, predsjednik Saveza poreznih obveznika. „Veliki projekti se više ne grade brzo, efikasno i u skladu s potrebama. Ona stara pozitivna slika o Njemačkoj više ne vrijedi."

Holznagel ukazuje na bezbrojne regulative – od ekoloških do sigurnosnih – koje sve usporavaju. „Gradnja u Njemačkoj je ekstremno skupa. Ne zbog materijala ili plaća, već zato što imamo toliko propisa. Oni nas koštaju puno vremena, novaca i truda."

Priča o dvije katedrale

Opera u Kölnu nije prvi epski projekt u tom gradu koji kasni. Poznata kelnska katedrala, najposjećeniji njemački spomenik kulture, građena je 600 godina. Radovi su počeli 1248. Kada je grad ostao bez novca, napuštena dizalica na nedovršenom tornju bila je simbol vijekovima.

Tek mnogo kasnije, 1880. godine, crkva je konačno završena. Završetak je postao nacionalna misija u vrijeme kada se Njemačka prvi put ujedinjavala. „Trebalo im je 600 godina", kaže glumac Grötzinger uz osmjeh. „Nadam se da ćemo mi biti brži.“

U centru Pariza, 500 kilometara jugozapadno od Kölna, stoji druga slavna katedrala: Notre Dame. Završena je mnogo brže, 1345. godine i možda može poslužiti kao model za prevladavanje njemačkih problema s rokovima i budžetima.

Krov i toranj ove katedrale uništeni su u požaru 2019. Ubrzo nakon toga francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je da će crkva biti obnovljena za pet godina. I bila je – na vrijeme i u okviru predviđenih troškova.

Umirovljeni general Jean-Louis Georgelin vodio je projekt vojničkom strogošću. „Zvao ga je petogodišnja bitka“, prisjeća se Philippe Jost, koji je preuzeo vođenje poslije Georgelinove smrti i doveo projekt do kraja.

Jost kaže da je zajednički cilj stvorio „duh Notre Damea". „Radimo kao jedna velika obitelj“, rekao je šefovima svih uključenih firmi. Također im je rekao da je tu da im pomogne ako naiđu na problem. „Novac utrošen u rješavanje problema je dobro potrošen novac. To je kao gašenje požara prije nego što se proširi", kaže Jost.

Bio je spreman na najgore – gotovo četvrtina proračuna bila je rezervirana za poskupljenja, nepredviđene situacije i druge rizike. Umjesto prebacivanja krivice, Francuzi su dali prioritet povjerenju i komunikaciji i zadržali su mali vodeći tim. Jost je vodio organizaciju koja nikada nije imala više od 35 ljudi i bila je formirana samo za tu svrhu.

Više od godinu dana birali su prave izvođače. „Morali smo izabrati najbolje“, priča on. „Najbolji nisu uvijek najjeftiniji." Rezultat je obnova u vrijednosti od 700 milijuna eura, završena kako je i obećano – za pet godina.

Lekcije za Njemačku

Krajnje je vrijeme da Njemačka uči iz najboljih primjera, ističe Holznagel. „Kada pogledam stanje nekih mostova ili cesta – da i ne govorim o vlakovima – Njemačka ima ogroman problem i razumljivo je zašto su ljudi toliko nezadovoljni."

Operna pjevačica Emily Hindrichs iznenađena je, kako kaže, nedostatkom fleksibilnosti u Njemačkoj. „Uvijek taj tvrdoglavi, kruti stav: ‘Imamo plan, mora tako!'. Plana B nema."

Glumac Andreas Grötzinger dodaje da desetljećima opera i kazalište u Kölnu nisu bili adekvatno održavani, što je pogoršalo situaciju. „Njemačka je toliko malo ulagala u infrastrukturu da, kada do dođe problema, oni postanu ogromni."

Dobra vijest je da bi kelnska opera trebala biti otvorena na jesen 2026. Za Emily će to biti emotivan trenutak. „Ako budem pjevala tamo, to će biti kao povratak kući. Na to čekam godinama."

U ekonomskoj krizi njemačka industrija je i 2025. u velikoj mjeri smanjivala broj zaposlenih. Krajem prošle godine zapošljavala je 5,38 milijuna ljudi – što je oko 124.000 manje nego godinu ranije. To pokazuje analiza konzultantske kuće EY, koja je dostupna njemačkoj novinskoj agenciji DPA.

Smanjenje broja radnih mjesta u industriji bilo je gotovo dvostruko veće nego 2024. godine. Studija se temelji na podacima Saveznog statističkog ureda Njemačke i obuhvaća tvrtke s najmanje 50 zaposlenih.

Najviše pogođena automobilska industrija

Najpogođenija je automobilska industrija, u kojoj je samo prošle godine smanjeno oko 50.000 radnih mjesta, dok su kemijska i farmaceutska industrija sa „samo" 2.000 radnih mjesta manje prošle relativno dobro.

„Njemačka industrija nalazi se u dubokoj krizi“, rekao je Jan Brorhilker, partner u konzultantskoj kući EY. Od 2023. godine industrijski prihodi smanjeni su za gotovo pet posto. Smanjenje broja radnih mjesta stoga je još i umjereno. Jasno je, međutim: „Trebat će značajan ekonomski oporavak kako bi se spriječio daljnji gubitak radnih mjesta.“

Dvije industrijske grane protiv trenda

Prema studiji, samo je prošle godine prihod industrije pao za 1,1 posto, a četvrti kvartal 2025. bio je deseti uzastopni kvartal s padom prihoda. Posebno su značajno smanjenje prometa zabilježile automobilska, papirna i tekstilna industrija, dok su metalna i elektrotehnička industrija ostvarile rast.

Srednjoročno se očekuje da će smanjenje broja radnih mjesta u industriji biti još veće nego 2025. Od 2019. godine, prije pandemije, broj zaposlenih smanjen je za oko 266.000 – što predstavlja pad od gotovo pet posto. U automobilskoj industriji zaposlenost je od tada smanjena za 13 posto, što u brojkama iznosi 111.000 radnih mjesta.

Daljnje smanjenje očekuje se i 2026.

Stručnjaci konzultantske kuće EY strahuju da će industrija i ove godine, zbog slabih narudžbi i visokog konkurencijskog pritiska, nastaviti smanjivati broj radnih mjesta. Osim toga, povećava se broj stečajeva, posebno među dobavljačima u automobilskoj industriji. Auto-kompanije također sve više premještaju proizvodnju i istraživanje u inozemstvo – što ide na štetu radnih mjesta u Njemačkoj. Broj nezaposlenih prošle je godine privremeno premašio tri milijuna.

Iako se očekuje da će njemačko gospodarstvo, nakon godina stagnacije, u 2026. ostvariti rast od oko jedan posto, proći će određeno vrijeme dok se taj rast ne osjeti u poduzećima. Širi oporavak ekonomisti očekuju tek 2027. godine, kada će državna ulaganja u obranu i infrastrukturu dati puni učinak.

Šef Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja Marcel Fratzscher smatra da gospodarstvo nema dobru perspektivu bez sveobuhvatnih reformi savezne vlade na čelu s Friedrichom Merzom. Nedostaje radnika kako bi se postigle stope rasta iz prošlih godina. Stoga predlaže povećanje poreza i veće smanjenje subvencija.

Fratzscher također predlaže ukidanje mini-poslova i uvođenje većeg poreza na nekretnine, kako bi se povećala motivacija za razvoj i ekonomsko korištenje imovine. Također bi se trebale ukinuti ili smanjiti sve porezne subvencije koje štete klimi, poput privilegija za dizel, oslobađanja od poreza na kerozin i paušala za putnike. One same iznose oko 60 milijardi eura godišnje. Fratzscher je predložio i ukidanje zajedničkog (umanjenog) oporezivanja supružnika, koje državu košta oko 22 milijarde eura godišnje.

Prije jedva pet godina više od polovice plina koji se trošio u Europi dolazilo je iz Rusije, uglavnom plinovodima. No Moskva je pokrenula sveobuhvatnu ofenzivu na Ukrajinu, a europske prijestolnice ionako su željele što više smanjiti uvoz iz Rusije.

Ubrzo su, kako se smatra, ukrajinski diverzanti uništili i Sjeverni tok, pa je taj pravac opskrbe plinom fizički zatvoren.

No postavlja se pitanje – srlja li Europa, oslobođena plinske ovisnosti o Rusiji, sada u novu ovisnost? Danas u sve većim količinama stiže ukapljeni prirodni plin (LNG), a čak 57 posto uvoza tog energenta dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država. Procjenjuje se da bi taj udio do 2030. mogao narasti na čak 80 posto.

Sjedinjene Američke Države inače do 2016. uopće nisu izvozile plin, a danas su najveći svjetski izvoznik LNG-a.

Uskoro i preko Grčke

Američki Institut za ekonomiju energetike i financijsku analizu (IEEFA), koji zagovara prijelaz na obnovljive izvore energije, u jednom izvješću tvrdi da Europska unija potkopava vlastiti plan donesen 2022. godine. Ideja tog plana bila je „uštedjeti energiju, diverzificirati izvore i ubrzati prijelaz na čistu energiju“.

Istina, tim je planovima plin dopušten kao energent „čišći“ od ugljena ili mazuta. No u računicu ulazi i činjenica da je američki ukapljeni plin znatno skuplji od ruskog.

„Američki LNG najskuplji je za potrošače u EU, ali europske kompanije i dalje potpisuju nove ugovore“, kaže Ana Maria Jaller-Makarewicz, analitičarka IEEFA-e za europsku energetiku i autorica izvješća.

Među njima je i ugovor koji je potpisao novi grčki konzorcij Atlantic-See LNG za uvoz američkog plina. On bi se potom transportirao vertikalnim plinovodom kroz Bugarsku i Rumunjsku, potencijalno sve do Ukrajine.

I Srbija je izrazila interes za ukapljeni plin koji u Europu ulazi preko grčkog Aleksandrupolisa.

Grčka se za sedam dana sastaje s američkom stranom s idejom da u sljedeća dva desetljeća godišnje dobiva 15 milijardi kubičnih metara plina. Za usporedbu, ukupna potrošnja plina u Srbiji iznosi oko tri milijarde kubičnih metara.

S istim američkim dobavljačem, Venture Global, ugovor od 2023. ima i njemačka tvrtka Securing Energy for Europe, nasljednica nacionaliziranog Gazpromova ogranka u Njemačkoj. Prema tom ugovoru Nijemci će tijekom sljedeća dva desetljeća godišnje uvoziti 2,25 milijuna tona ukapljenog plina iz postrojenja u Louisiani.

Trumpova samohvala nakon ucjene

Američki predsjednik Donald Trump hvalio je vlastiti uspjeh na putu „energetske dominacije“ SAD-a. U srpnju prošle godine, prijetnjama carinama ishodio je dogovor s Bruxellesom prema kojem bi se EU obvezala godišnje kupovati američke energente u vrijednosti od 750 milijardi dolara.

„Taj sporazum stavio je Europu pod pritisak da kupuje više američke energije“, kaže Jaller-Makarewicz. Ako se sporazum počne provoditi, dodaje, nastat će „visokorizična geopolitička ovisnost“ o američkom LNG-u.

U izvješću IEEFA-e navodi se: „Dogovor praktički veže opskrbu EU energentima uz jednog prodavatelja, čime se riskira energetska sigurnost i potkopavaju planovi za smanjenje uporabe plina.“

Potražnja za američkim plinom vjerojatno će dodatno rasti jer EU planira od kraja 2027. potpuno zabraniti uvoz ruskog plina. Mađarska, jedna od članica koje još uvoze ruske energente, pokrenula je pravne korake protiv te odluke.

„Diverzifikacija ne može značiti zamjenu jednog dominantnog dobavljača drugim“, izjavio je početkom godine Raffaele Piria iz berlinskog Ekološkog instituta. Dodao je da Europi treba bolja strategija koja uzima u obzir „današnju geopolitičku stvarnost“.

Vjetroelektrane umjesto plina?

I u političkom Bruxellesu odlučili su dodatno razmotriti situaciju, posebno nakon što je Trump nedavno ponovno zaprijetio carinama ako mu se ne prepusti Grenland.

„U ovim turbulentnim geopolitičkim vremenima Europa mora biti snažna i ujedinjena – i odabrati neovisnost. To znači oslanjanje na čistu, sigurnu i domaću energiju“, rekao je krajem siječnja europski povjerenik za energetiku Dan Joergensen na summitu u Hamburgu.

Tamo je dogovoreno nekoliko mjera, među ostalim i pakt za ulaganja u vjetroelektrane na moru. Joergensen je rekao da Europa treba nabavljati plin i iz Kanade, Katara i Alžira.

„Budućnost energetike u Europi ide u smjeru promjene“, primjećuje Jaller-Makarewicz. „Ako EU ostane pri planu da potrošnju plina zamijeni čistom energijom, tada će i potražnja za plinom padati.“

Više od 120 europskih i međunarodnih organizacija civilnog društva poslalo je pismo čelnicima EU u kojem traže odustajanje od trgovinskog sporazuma sa SAD-om koji Europu prisiljava na uvoz energenata preko Atlantika.

To je poziv na smanjenje ovisnosti o američkim fosilnim gorivima „u znak solidarnosti s onima kojima prijeti Trumpov imperijalizam pokretan fosilnim gorivima“. Pismo je uslijedilo nakon američkog pritiska na Venezuelu i zahtjeva vezanih uz Grenland.

Ma koliko bila zastrašujuća, to je uobičajena praksa gotovo svih modnih lanaca i tekstilne industrije: odjeća koja nije prodana se isprva nudi uz određen popust, ali taj popust nikad ne smije biti previše velik.

Tko će kupiti, na primjer, traperice za 200 eura, ako se te iste traperice u dogledno doba mogu dobiti i za 20 eura? Ili još gore: kako bi bilo da se neprodana roba pokloni onima kojima je to potrebno pa da kupac skupih traperica na cesti sretne i beskućnika u istim hlačama.

Ma koliko muke, truda i niskih nadnica bilo u nekoj tvornici u dalekom svijetu, jedino rješenje modni lanci vide u uništavanju neprodane robe, nerijetko još neraspakirane i u kutijama u kojima je došla iz tvornice. "Stara” roba zauzima prostor u trgovini koji je potreban za novu sezonu, a i skladištenje je trošak. U sektoru tekstila je veoma teško predvidjeti ponašanje kupaca: zašto su skoro sve zelene haljine prodane, ali su ostale još kutije i kutije plavih? A i trendovi se mijenjaju sve brže, ponekad i brže nego što je stigao kontejner nove odjeće iz Bangladeša ili Vijetnama.

Kako uopće nešto određivati tvrtkama?

No tko uopće može određivati tvrtkama što da rade s robom koja je njihovo vlasništvo? I to makar su razmjeri tog rasipanja upravo zastrašujući: Europska komisija procjenjuje kako se svake godine u Europi 4 do 9 posto neprodanog tekstila uništi prije nego što ga itko uopće obuče.

Ali u tome ima element u kojem EU može biti nadležan: neprodana odjeća u pravilu završava u spalionicama otpada, a samo ta odjeća onda uzrokuje oko 5,6 milijuna tona emisije CO₂ godišnje. Zvuči mnogo, makar je to zapravo količina ugljičnog dioksida koju otprilike stvori ukupan zračni prijevoz samo prema Sjevernoj Americi i to samo za mjesec dana.

No to je Europskoj uniji omogućilo da već od prošlog srpnja strogo ograniči uništavanje odjeće velikih modnih kompanija, a sad je tu odredbu proširila i na tekstilne lance srednje veličine, priopćila Europska komisija. Doduše, tek od 2030. godine kako bi se stigli prilagoditi novim propisima.

Moraju se ostaviti iznimke

Postoje iznimke, primjerice za robu koja je oštećena ili kad postoje sumnje u štetnost po zdravlje. No već to je golem problem u internetskoj trgovini: u načelu, nema velike razlike od hlača ili haljine koje ste probali u kabini u trgovini pa ste ipak zatražili broj veći ili manji, od one robe koja je vraćena nakon kupnje preko interneta. Ali tko može znati boluje li možda kupac kojem je stigao paket od neke teške i zarazne bolesti? Samo se u njemačkoj internetskoj trgovini svake godine zbrine gotovo 20 milijuna vraćenih artikala. Zato – ravno u vatru.

Najkasnije od 2030. i srednje veliki tekstilni lanci moraju objavljivati podatke o neprodanoj robi i što onda s tim namjeravaju. Bruxelles time želi natjerati tekstile lance da bolje nadziru svoje zalihe i budu realniji kod količine koju naručuju, a i da razmisle o alternativama, poput daljnje prodaje po znatno nižoj cijeni ili ipak doniranja.

Nakon napada Sjedinjenih Američkih Država na najbližeg kubanskog saveznika Venezuelu i otmice Nicolasa Madura, Caracas je obustavio isporuke nafte Kubi. Krajem siječnja je američki predsjednik Donald Trump ovu otočnu državu proglasio „posebnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti SAD-a" i zaprijetio svim državama carinama ako nastave snabdijevati Kubu naftom ili naftnim derivatima.

Kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel je još nedavno te mjere nazvao „fašističkim, kriminalnim i genocidnim“. U međuvremenu poručuje da je Kuba spremna na razgovore sa SAD-om „bez preduvjeta". Istovremeno inzistira da njegov režim nije „pred kolapsom" i najavljuje detalje plana za jačanje energetskog sektora.

„Trump je lud, po svaku cijenu nam želi oduzeti i zrak za disanje. A onaj drugi je još fanatičniji kad je riječ o Kubi“, kaže Aleida, koja u Havani iznajmljuje privatni smještaj. Ona aludira na američkog državnog tajnika kubanskog porijekla Marca Rubia. On se smatra jednim od glavnih zagovornika politike „maksimalnog pritiska" na Venezuelu i Kubu. „Samo čekamo da vidimo što će se još dogoditi“, kaže Aleida, vidno zabrinuta.

„Ponekad mislim da će nas Trump napasti, a ponekad da nas ipak neće pustiti da potonemo kako bi se onda predstavio kao spasitelj“, kaže 21-godišnja državna službenica Rachel. Dodaje kako očekuje da će svakodnevni život postati još teži.

„Trump šteti nama običnim ljudima, a ne vladi“, kaže Ramon. Ovaj 60-godišnjak radi kao taksist i živi od turizma, koji je prošle godine ponovo zabilježio lošije brojke. Benzin se sada može dobiti samo za devize i nakon višesatnog čekanja u redovima na takozvanim dolarskim benzinskim crpkama. Isključenja struje od deset do 15 sati dnevno postala su uobičajena i u Havani. Zemlja trenutno proizvodi tek oko 40 posto potrebne električne energije. Ipak, unatoč Trumpovim carinskim prijetnjama život u Havani naizgled ide svojim tokom.

To potvrđuje i Bert Hoffmann iz GIGA instituta za latinoameričke studije, koji se trenutno nalazi u Havani. „Postoji veliko iščekivanje. Živimo u nekoj vrsti krizne normalnosti, život ide dalje. Nestanci struje su učestaliji, benzina je manje, ali sve se pogoršava postupno. Na ulicama i dalje ima prometa", kaže Hoffmann. No riječ je o varljivoj normalnosti, jer zemlja „nema nikakvu perspektivu da dobije naftu".

Prekretnica u Caracasu

Od 3. siječnja sve se promijenilo, kaže Hoffmann. Tada je Venezuela otpala kao najvažniji kubanski dobavljač nafte. Meksiko, drugi najvažniji dobavljač, obustavio je isporuke planirane za siječanj. Od 9. prosinca nijedan tanker s naftom nije pristao na Kubu.

U siječnju je Kuba kupila jednu pošiljku nafte na takozvanom spot-tržištu. Brod iz Toga, koji je trebao stići 4. veljače, na otvorenom moru je promijenio kurs prema Dominikanskoj Republici. Može se pretpostaviti da se to dogodilo pod pritiskom SAD-a, kaže Hoffmann. „To znači da čak i kad Kuba uspije kupiti naftu, ona ne stigne do otoka." To vrijedi i za moguće isporuke iz Alžira, Angole, Kine ili Vijetnama. „Pretpostavljam da SAD ulaže mnogo napora kako bi to spriječio", kaže Hoffmann. „Vrlo je vjerojatno da Kuba u dogledno vrijeme neće dobiti naftu. A to je brutalno.“

Stručnjaci procjenjuju da Kubi trenutno treba oko 100.000 barela sirove nafte dnevno. Između četvrtine i trećine nafte dosad je dolazilo iz Venezuele. Meksiko je 2025. isporučivao procijenjenih 6.000 do 12.000 barela dnevno, dok su Rusija i Alžir slali manje količine.

Iako je Kuba posljednje dvije godine uz podršku Kine znatno investirala u izgradnju solarnih parkova, oni ni približno ne mogu pokriti potrebe za električnom energijom. Opskrba strujom i dalje ovisi o zastarjelim termoelektranama sovjetske proizvodnje, sklonih kvarovima. To znači da je Kuba ovisna o uvozu energenata. Domaća teška nafta, koja pokriva oko 40 posto potreba, ne može se preraditi u benzin i koristi se samo za elektrane.

Nitko ne zna koliko će postojeće zalihe nafte još trajati, kaže Hoffmann. List Financial Times je krajem siječnja govorio o 15 do 20 dana. Posljedice će u svakom slučaju biti kobne. „U suštini je pitanje tjedana kada više neće biti benzina. A kad nema benzina, onda ne samo da turisti ne mogu od plaže do zračne luke, nego ni hrana sa sela ne može do gradova“, naglašava stručnjak GIGA-e.

Hoffmann spominje i jednu njemačku firmu koja na Kubi proizvodi medicinski kisik za bolnice. „Ako kamion nema benzina, kisik ne stiže u bolnicu i ljudi umiru." Ako se hrana više ne može transportirati, nastupit će glad.

Meksiko je najavio slanje humanitarne pomoći još ovoga tjedna. Istovremeno diplomatskim putem ispituje mogućnosti za isporuke nafte. No, Meksiko je gospodarski jako ovisan o SAD-u, pa mu je manevarski prostor ograničen. Uz to, predstoje novi pregovori o sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, što Trumpu omogućava dodatni pritisak na susjednu zemlju.

Kontakti nisu pregovori

Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum ponudila se i kao posrednica u mogućim razgovorima između Washingtona i Havane, iako uopće nije jasno o čemu bi se pregovaralo. Na saslušanju u američkom Senatu u siječnju državni tajnik Rubio otvoreno je dao do znanja da teži promjeni režima.

Za razliku od Venezuele, Kuba ima manje gospodarski, a više simbolički značaj. Ovaj karipski otok simbolizira otpor Monroevoj doktrini i američkom zahtjevu za dominacijom na zapadnoj hemisferi. „To je otvoreni račun“, kaže Hoffmann. „U Washingtonu imaju osjećaj da sada drže sve adute i da je došao trenutak za kapitulaciju Kube, što god to konkretno značilo.“ Zato je teško zamisliti „oko kojih bi se točaka kubansko vodstvo moglo dogovoriti s Trumpom i Rubiom", dodaje Hoffmann.

Trump je posljednjih dana tvrdio da njegova vlada vodi razgovore s kubanskim čelnicima. Havana je to demantirala: postoje kontakti, ali ne i dijalog. Zamjenik kubanskog ministra vanjskih poslova Carlos Fernandez de Cossio izjavio je u intervjuu za španjolsku novinsku agenciju EFE da su „razmijenjene poruke", ali da bi „bilo pogrešno reći da se pripremaju bilateralni pregovori“. Havana je više puta javno izrazila spremnost na razgovore sa SAD-om „na ravnopravnoj osnovi".

Suočen s naftnim embargom de Cossio je priznao da njegova zemlja ima „ograničene opcije“. Najavio je hitni plan koji će „narednih dana" biti predstavljen stanovništvu. On će biti „težak za vladu i veoma težak za stanovništvo u cjelini“.

U međuvremenu je ruski veleposlanik na Kubi Viktor Koronelli uputio jasnu poruku. Kako prenosi novinska agencija Reuters, ovaj diplomat je u intervjuu za rusku agenciju RIA Novosti naglasio da Moskva planira i dalje isporučivati naftu Kubi. „Ruska nafta je posljednjih godina više puta isporučivana Kubi. Polazimo od toga da će se ta praksa nastaviti“, rekao je Koronelli.

Naknadno gledavši, odluka Deutsche Bank poslovati s Jeffreyjem Epsteinom nipošto nije bila dobra. Ta pogreška se banci sad obija o glavu: prema portalu Wallstreet Online, vrijednost dionice njemačke banke je već 4. veljače i nakon što su u javnost stigle prve informacije iz „Epsteinovih spisa" pala za 5,49 posto.
Jeffrey Epstein bio je osuđen za seksualne prijestupe, a tereti ga se i za nova kaznena djela. U kolovozu 2019. je nađen mrtav u istražnom zatvoru i barem po službenim tumačenjima, počinio je samoubojstvo.
Iako američke službe tvrde kako su sad objavljeni svi spisi istrage o Epsteinu, još se ne može procijeniti koliko je ljudi bilo upleteno u Epsteinov sustav zlostavljanja niti jesu li počinjena još neka kaznena djela. Trebat će mnogo vremena da se temeljito obradi golema dokumentacija.

Deutsche Bank sada „izražava žaljenje"

U istrazi su obuhvaćene već brojne poznate osobe. Da je tu onda i Deutsche Bank se na prvi pogled čini kao iznenađenje, ali kad se pogleda njezina nedavna povijest u Sjedinjenim Državama i sporovi u koje je bila upletena, onda tu ništa nije čudno. Tko se jednom upusti u sumnjive poslove i manipulacije, njemu se teško može vjerovati.
Deutsche Bank sada „izražava žaljenje". „Kao što stalno naglašavamo od 2020., banka priznaje pogrešku što je 2013. prihvatila Jeffreyja Epsteina kao klijenta", prenosi dpa izjavu koju objavljuje njemačka banka. Doduše i u novim spisima još nisu nađene potvrde kako je Deutsche Bank počinila neko kazneno djelo, niti je neki od suradnika banke sudjelovao na Epsteinovim ozloglašenim zabavama i bio na njegovu privatnom otoku. No svakako se mora postaviti pitanje poslovnog morala banke koja se upušta u poslove sa takvom klikom.

Bernd Villhauer sa Instituta Weltethos pri Sveučilištu u Tübingenu se bavi i moralnim pitanjima u poslovanju. On smatra da „banke imaju obvezu provjeravati okruženje svojih poslovnih partnera“, i to „neovisno o zakonskim propisima i pravilima o usklađenosti“.

Morala je znati, zašto Epstein treba novu banku

U ovom slučaju, kaže, „trebalo je biti vrlo oprezan i ne ulaziti u poslovni odnos s nekim poput Epsteina niti mu pomagati u njegovim poslovima kao mušterije banke" i to pogotovo stoga jer se radilo o velikim iznosima.
Prema Handelsblattu, Deutsche Bank znala je točno s kim ulazi u posao. Suradnja s Epsteinom počela je nakon što mu je otkazala suradnju njegova dotadašnja banka JPMorgan, a i ta američka banka je kasnije i u okviru nagodbe, platila 290 milijuna dolara njegovim žrtvama.

Villhauer je oprezan kad govori o poslovanju Deutsche Banke i drugih banaka na međunarodnom tržištu, ali u ovom slučaju „na žalost se mora reći kako je Deutsche Bank više puta bila previše neoprezna".
Banka nije nekakva crkva koja sudi o moralu. Njezin je posao obrtati novac i zarađivati. Villhauer se s tim slaže i dodaje: „Baš zato treba procijeniti i je li neki odnos isplativ kratkoročno, srednjoročno i dugoročno.“ Dužnost banke je da sve to provjeri i tu će biti slučajeva „da određeni sumnjivi ili granični poslovi mogu kratkoročno donositi dobit, ali dugoročno donose rizike i štetu po ugled banke, što sada vidimo".

Gotovina nije problem, ali treba znati razlog

Prema trenutačnim navodima, Deutsche Bank nije reagirala niti kad je Epstein podizao velike iznose gotovine. Je li to samo po sebi sumnjivo? Villhauer kaže da nije, jer sve ovisi o kontekstu: „U odnosu s nekim klijentima nije nimalo problematično da netko podigne 200.000 dolara ili više u gotovini. Banka tu ne treba glumiti suca."
„Ali presudan je kontekst. Ako znam da je netko bio upleten u trgovinu drogom i ta osoba podigne veći iznos, normalno da je to sumnjivo.“ Ako klijent jasno objasni zašto mu treba veća svota i može pokazati na što će je potrošiti, to je sasvim drugačija situacija. „Zato treba biti oprezan s tvrdnjama da je podizanje velikog iznosa sam po sebi kriminal. Nije."
Kod svakog prijenosa traži se svrha. U ovom slučaju promatrače su zbunile oznake poput „najamnina“, „školarina“ ili „useljenički poslovi“. To postaje sumnjivo tek kad se zna što su zapravo bile Epsteinove nezakonite aktivnosti. Treba li banka općenito najprije provjeriti svaku takvu naznaku pa tek onda izvršiti prijenos?

Što je još u spisima?

Villhauer smatra da bi banka „trebala što jasnije i otvorenije objasniti što provjerava i u kojim situacijama to čini“. Ipak, kaže da se moraju primjenjivati stroga pravila: „Osobito Deutsche Bank, koja je već bila izložena kritikama zbog sumnjivih poslova, treba bi biti osobito pažljiva u ovakvim slučajevima."
Deutsche Bank već je platila za svoje greške: njujorškom nadzornom tijelu 150 milijuna dolara zbog manjkavog nadzora protiv pranja novca, a onda i 75 milijuna dolara žrtvama Jeffreyja Epsteina u okviru nagodbe. Je li time sve riješeno? Villhauer kaže da nije: „Ako ustanova drži do sebe i želi poslovati i moralno ispravno, onda nikad nije ‘čista'."

„Kod morala, nema ‘otkupljenja' (za novac). Takvo što ne postoji." Glavno je pitanje „etičkih načela same banke i prema čemu se želi ravnati“. No proučavanje dokumenata o Epsteinu je tek počelo, a ako se vremenom otkrije kako je Deutsche Bank bila još dublje upletena u te makinacije, mogla bi se naći u vrlo teškoj situaciji. U Frankfurtu se u svakom slučaju pomno prati razvoj događaja.

Američki naftni koncern Sunoco kupio je tvrtku Tanquid, najvećeg operatera skladišta goriva u Njemačkoj, za oko 500 milijuna eura, uključujući dugove od oko 300 milijuna eura. Vijest bi vjerojatno zanimala samo uzak krug ljudi iz energetskog sektora, da se ne radi o kompaniji koja upravlja dijelovima kritične energetske i vojne infrastrukture u Njemačkoj.

Zbog toga je preuzimanje Tanquida otvorilo širu raspravu o sigurnosti opskrbe, geopolitičkim ovisnostima i ulozi Sjedinjenih Američkih Država u europskoj energetskoj infrastrukturi – posebno u svjetlu političkih veza novog vlasnika s aktualnim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.

Kritična infrastruktura pod povećalom

Tanquid, sa sjedištem u Duisburgu, upravlja s 15 skladišta tekućeg goriva u Njemačkoj i jednim u Poljskoj. Ukupni skladišni kapacitet iznosi oko tri milijuna kubičnih metara nafte, goriva i kemijskih proizvoda.

Tvrtka posjeduje i 49 posto udjela u Društvu za upravljanje cjevovodima (FBG), koje upravlja s više od 1.000 kilometara strateški važnih dalekovodnih cjevovoda. Preostalih 51 posto FBG-a pripada njemačkom Ministarstvu obrane.

Tim se cjevovodima, među ostalim, isporučuje kerozin njemačkim vojnim aerodromima, uključujući bazu Büchel, gdje je stacionirano američko nuklearno oružje, kao i zrakoplovnu bazu Neuburg, odakle polijeću „Eurofighteri“ u slučaju narušavanja njemačkog zračnog prostora.

Zbog toga je Tanquid registriran kao dio kritične infrastrukture, a prema zakonu iz 2020. godine promjena vlasništva podliježe posebnom državnom nadzoru.

Oprezno „odobrenje uz uvjete"

Savezno ministarstvo gospodarstva mjesecima je ispitivalo bi li prodaja Tanquida mogla ugroziti sigurnost Njemačke ili drugih članica Europske unije. Ministarstvo je 9. siječnja dalo takozvano „odobrenje uz uvjete“, što su na upit medija Spiegel i ZDF potvrdili glasnogovornici ministarstva.

Na internetskim stranicama Tanquida objavljeno je da je tvrtka Sunoco 16. siječnja uspješno dovršila preuzimanje i da sada širi svoje poslovanje u Europi.

„Ova vojna infrastruktura od ključne je važnosti za operativnu sposobnost zrakoplovstva – to što bi njezino upravljanje moglo biti pod kontrolom američke kompanije politički je izuzetno osjetljivo“, izjavio je za Spiegel Jacopo Maria Pepe iz Zaklade Znanost i politika.
Krajem siječnja, međutim, agencija Dpa i drugi mediji su objavili da je Tanquid obvezan prodati svoj 49-postotni udio u FBG-u te da će kontrolu nad cjevovodima u potpunosti preuzeti njemačka država. U pismu Gospodarskom odboru Bundestaga, u koje je uvid imala agencija Dpa, navodi se da su cjevovodni sustavi u isključivom vlasništvu savezne vlade, dok je FBG zadužen za njihovo operativno upravljanje.

Novi vlasnik i stare političke veze

Kritike se, međutim, ne odnose samo na samu prodaju, nego i na novog vlasnika. Sunoco LP je kćerinska tvrtka američkog energetskog koncerna Energy Transfer, čiji je osnivač i vlasnik Kelcy Warren. Prema podacima časopisa „Forbes“, Warren spada među najbogatije ljude na svijetu.

Smatra se dugogodišnjim velikim donatorom i političkim saveznikom Donalda Trumpa. Istraživanje Spiegela pokazuje da su tijekom godina u dvoznamenkastim milijunskim iznosima tekle donacije organizacijama bliskima pokretu MAGA. Trump je ubrzo nakon stupanja na dužnost 2017. godine potpisao izvršnu uredbu kojom je otvoren put za realizaciju spornog naftovoda „Dakota Access", projekta kompanije Energy Transfer.

U vezi s tim projektom, Warrenova je kompanija sudskim putem dobila odštetu od ekološke organizacije Greenpeace u iznosu od oko 660 milijuna dolara, kasnije smanjenu na 345 milijuna. Amnesty International taj slučaj svrstava u takozvane SLAPP tužbe, čiji je cilj pravnim sredstvima zastrašiti kritičare.

Kritike Zelenih i Greenpeacea

Još kada je prodaja Tanquida prošlog ljeta najavljena, stranka Zeleni u Bundestagu postavila je zastupničko pitanje u kojem se upozorava na „mogući utjecaj na europsku opskrbu energijom, posebno imajući u vidu javno poznatu političku bliskost menadžmenta kompanije s aktualnim predsjednikom SAD-a“.
Greenpeace je prodaju nazvao „ozbiljnom pogreškom“, ocjenjujući da se „kritična energetska infrastruktura stavlja u ruke američke fosilne kompanije, uz zanemarivanje sigurnosnih i klimatsko-političkih rizika“.

Tko je 20 godina bio vlasnik Tanquida?

U aktualnoj raspravi, međutim, gotovo da nema osvrta na dosadašnjeg vlasnika Tanquida. Tijekom protekla dva desetljeća kompanija je bila u rukama australske investicijske grupe Macquarie Group Limited, čija se tržišna vrijednost procjenjuje na oko 55 milijardi dolara.

Macquarie je Tanquid preuzeo 2005. godine, odvajanjem od njemačke matične tvrtke – dva dana nakon što je Angela Merkel stupila na dužnost kancelarke, dok je sama transakcija dogovorena još tijekom mandata Gerharda Schrödera, na čelu koalicije socijaldemokrata i zelenih. U isto vrijeme njemačko-ruska energetska suradnja ulazila je u novu fazu, jer je upravo te 2005. donesena politička odluka o realizaciji projekta plinovoda za ruski plin Sjeverni tok.

Umiješanost u aferu utaje poreza

Ta australska investicijska banka u Njemačkoj se dovodi u vezu s jednim od najvećih poreznih skandala u povijesti zemlje, aferom Cum-Ex. Prema posljednjem godišnjem izvješću Macquarie Groupa, oko 100 sadašnjih i bivših zaposlenika se nalazi na listi osumnjičenika, među njima i visoko rangirani menadžeri. Banka je Njemačkoj već platila oko 100 milijuna eura u okviru nagodbe.

Početkom prosinca 2025. javno tužiteljstvo u Kölnu podiglo je prvu optužnicu u ovom slučaju, što se smatra prekretnicom, jer je riječ o prvoj optužnici protiv bankara iz vodeće međunarodne investicijske banke u vezi s aferom Cum-Ex. Osim toga, australska Komisija za vrijednosne papire i ulaganja u svibnju 2025. podnijela je tužbu protiv Macquarieja zbog navodno sustavno obmanjujućih poslovnih praksi tijekom razdoblja od 14 godina.

Rasprava o Tanquidu uklapa se u širu europsku raspravu o kontroli kritične infrastrukture, odnosima prema saveznicima i dugoročnoj energetskoj sigurnosti.

Talijanski otok, neposredno pred zaljevom Napulja gdje je navodno čitav niz rimskih careva imalo svoje ljetnikovce, je zapravo sićušan: tek je nešto veći od hrvatske Premude ili Šćedra, a baš kao što i Premuda ima svoju spilju „Katedralu", Capri je glasovit i po svojoj Plavoj spilji.

A dok je redovito prava gomila barki puna turista i pred ulazom u spilju – gdje će im barba znati i nešto otpjevati kao dokaz jedinstvene akustike, prepuno je turista i po uskim i strmim kalama gradića Caprija. One su toliko neprohodne da je tamo još uvijek najbolji način prenositi teži teret – magarac, na golemu radost turista koji odmah dižu svoje mobitele i gužvu čine zapravo već nepodnošljivom.

50.000 turista na dan

Jer dok čitav otočić broji tek nešto više od desetak tisuća stanovnika, u sezoni se tamo obruši i po 50.000 turista – na dan! No stanovnicima otoka je sve to već dojadilo: prema jednoglasnoj odluci tamošnjeg općinskog vijeća, već od ove sezone će smjeti pristajati samo organizirane turističke skupine s najviše 40 osoba javlja talijanska agencija Ansa.

A i oni koji stignu, moraju se drugačije ponašati: turističkim vodičima skupina i većih od 20 osoba je najstrože zabranjeno korištenje megafona, nego znamenitosti će morati objašnjavati putem bežičnih slušalica kakve inače često koriste vodiči po muzejima i galerijama.

Isto tako, vodiči će morati nositi jasne oznake svoje uloge, ali im se također zabranjuju isto tako uobičajene i drečave oznake poput šarenih kišobrana, zastavica na štapu i slično. A bit će i odgovorni da se njihova grupica ne razilazi posvuda i da ne zauzimaju previše prostora na kalama Caprija.

Capri zapravo živi prije svega od tih furešta, ali predsjednik lokalnog trgovačkog udruženja Ascom Confcommercio Capri, Lorenzo Coppola je također pozdravio ova nova ograničenja. I po njegovom mišljenju su ona „nezaobilazno sredstvo rasterećenja“ u najprometnijim područjima te da će se sano tako otočanima „vratiti prostor koji im pripada".

Njemačko gospodarstvo nalazi se u krizi i prolazi kroz strukturne promjene: „stari” poslovni model više ne funkcionira. Uz trgovinske sukobe i probleme s konkurentnošću, jedan od razloga je i sve jači pritisak konkurencije iz Kine. Proizvodnju industrija koje su nekad bile povezane s oznakom „Made in Germany” sve češće preuzimaju tvrtke iz Kine i prodaju proizvode po nižim cijenama.

Kako bi otvorila nova tržišta za njemačke tvrtke koje izvoze, predstavnici njemačke vlade ovih dana putuju svijetom – u Indiju, jugoistočnu Aziju ili u države Perzijskog zaljeva. No što Njemačka uopće može ponuditi? Koje su prednosti domaćeg gospodarstva?

„Snage njemačkog gospodarstva i dalje su ondje gdje su oduvijek bile: ‚Made in Germany’ znači visoku kvalitetu, visoku razinu inovacija, snažnu orijentiranost na kupce i sveobuhvatne servisne usluge. Imamo mnogo visokospecijaliziranih proizvođača u uskim tržišnim nišama i 'tajnih šampiona' – primjerice u strojogradnji”, nabraja Jürgen Matthes iz njemačkog Instituta za gospodarstvo (IW) za javni servis ARD. I sve se to i dalje traži na svjetskom tržištu, dodaje on.

Još uvijek mnogo šampiona iz Njemačke

Budući da Kina sve više sustiže Njemačku na području inovacija i da tržište postaje sve zasićenije, njemačko se gospodarstvo sve snažnije usmjerava na uži krug proizvoda. No temelj ostaje isti: „Naše su prednosti ponajprije u strojarstvu i automobilskoj industriji, u prvom redu u motorima s unutarnjim izgaranjem, ali i u specijalnoj kemiji, farmaceutskoj industriji, medicinskoj tehnici te u važnim segmentima elektroindustrije”, kaže Matthes.

Prema vrijednosti robe, njemačke tvrtke izvozile su 2024. godine ponajprije motorna vozila i dijelove. Na drugom i trećem mjestu bili su strojevi te kemijski proizvodi. Na kojim je područjima njemačko gospodarstvo posebno dominantno, pokazuje studija IW-a iz prošle godine: prema njoj njemački udio u svjetskom izvozu u oko 180 od 5.300 skupina proizvoda iznosi najmanje 30 posto – uključujući lijekove, kemijske poluproizvode i optičke mikroskope. Kod nekih lijekova protiv bolova taj udio prelazi i 90 posto.

Tko će to platiti?

No 2010. godine bilo je čak 240 takvih skupina proizvoda – dakle, prevlast slabi. Prednost njemačkih proizvoda uvijek je bila njihova visoka kvaliteta. Ona se drži i danas, ali je na svjetskom tržištu važna i druga okolnost: niska cijena. „Ako kineski proizvođač ponudi proizvode koji su možda 20 do 30 posto slabije kvalitete, ali 50 posto jeftiniji, tvrtke sve češće posežu za njima umjesto da i dalje nabavljaju iz Njemačke i EU-a”, navodi Matthes.

Uz instrumente trgovinske zaštite i mjere protiv rastućih troškova, prema mišljenju stručnjaka novi savezi mogu biti sredstvo protiv niskih cijena. Prošloga tjedna EU i Indija dogovorili su trgovinski sporazum – uključujući znatno niže carine. To može pomoći i njemačkom izvozu. „Da je taj sporazum već postojao, vjerojatno bi svi naši strojevi u pogonu bili njemački ili barem europski”, kaže Sanjay Malhotra za Tageschau. On je direktor indijske tvrtke koja proizvodi elektroničke dijelove za europske proizvođače automobila.

Istodobno bi i sve važniji sektor usluga trebao dobiti više pozornosti, kaže Matthes, što je nedavno analizirao u jednoj IW-studiji. To su očito prepoznale i klasične industrijske tvrtke jer se sve više okreću uslugama. Prema analizi minhenskog ifo instituta, sve veći udio u njihovim prihodima umjesto proizvodnje imaju montaža, održavanje i savjetovanje – i to zahvaljujući visokim njemačkim standardima.

Znanje je najvrednija roba

„Upravo u srednjim poduzećima još uvijek ima mnogo svjetskih lidera koji dolaze iz Njemačke. To znači da smo stekli golemo iskustvo koje sada moramo primijeniti na nove načine”, objašnjava ekonomist Martin Lück iz Macro Monkeyja. Industriju danas treba promatrati drukčije. „Ne više kao klasični industrijski pogon s dimnjakom, nego možda više kao veliki ured u kojem računala rade punom parom, a ljudi zajedno traže najbolja rješenja za kupce.”

Ipak, njemački strojevi, kemija, automobili i elektronika i dalje se traže. „Zbog toga je sada važno zadržati visoku inovativnost kako bismo ostali na vrhu i bili bolji od konkurencije”, upozorava Matthes. Kod proizvoda prilagođenih kupcima tako se obično mogu postići dobre cijene. Edgar Walk, glavni ekonomist u Metzler Asset Managementu, također smatra da su inovacije presudne u globalnoj konkurenciji, jer druge države sustižu Njemačku u pogledu kvalitete.

„Na svom području uvijek morate biti tehnološki najnapredniji. To je jedini način da obranite svoj udio na tržištu ili ga možda čak povećate”, kaže ekonomist za ARD. Zato je važno i dalje mnogo ulagati u istraživanje i te rezultate više primjenjivati u poduzećima. „Njemačka je i dalje iznimno snažna zemlja na području znanosti”, kaže Walk.

Poplava „novih"

To se vidi, kaže on, primjerice u velikom broju patenata na području umjetne inteligencije. I u medicinskoj tehnici Njemačka je u svjetskom vrhu i ima velik potencijal. Trend pokazuju i rekordni brojevi start-upova. Tijekom 2025. osnovano ih je 3.568 – više nego ikad prije. Posebno u sektorima softvera, medicine i prehrane osjetno raste dinamika osnivanja novih tvrtki, naveo je nedavno Savez start-upova.

„Naša izvrsna istraživanja pritom imaju ključnu ulogu kao polazište za inovacije i nove start-upove”, rekla je potpredsjednica Saveza Kati Ernst. „Ako olakšamo osnivanje tvrtki koje nastaju iz znanosti i damo prednost inovacijama, to može dati dodatni poticaj našem gospodarstvu.” Ekonomist Walk ovdje vidi glavni problem njemačkog gospodarstva: „Inovacijska snaga znači da iz temeljnih istraživanja nastaju proizvodi i inovacije. U tome, nažalost, još nismo dovoljno dobri.”

To je, kaže Walk, povezano s time da se mlade tvrtke ne financiraju dovoljno preko tržišta kapitala. Slično vidi i Matthes iz IW-a kad je riječ o sveučilištima i visokim školama: „S vremena na vrijeme suočeni smo s time da nešto istražimo i razvijemo, ali na tržištu nema dovoljno kapitala, a regulacije su previsoke.” Zbog toga mladi osnivači s idejama izlaze na strana tržišta i ne nastaju radna mjesta u Njemačkoj. Kako bi spriječila odlaske u inozemstvo, njemačka je vlada nedavno s Francuskom predstavila stručni izvještaj. Među prijedlozima je reforma privatne i poslovne mirovinske štednje.

Inovacija znači i (poslovni) rizik

Dominik Groll, istraživač tržišta rada u Institutu za svjetsko gospodarstvo u Kielu, u tom kontekstu upozorava i na vrlo visoku zaštitu od otkaza u Njemačkoj: „Inovacije, izumi i tehnološki napredak vrlo su nesiguran proces. Na području visoke tehnologije osam od deset projekata propadne.” Trenutačno je vrlo skupo restrukturirati poduzeće u slučaju neuspjeha. „Zbog toga se tvrtke često ni ne kreću tim putem, nego se bave samo manjim inovacijama kod kojih rizik nije tako velik.”

Osim toga važna je tijesna povezanost sveučilišta, državnih istraživačkih ustanova i tvrtki, naglašava Matthes. „Imamo snažan inovacijski ekosustav koji i dalje pripada temeljnim snagama njemačkog gospodarstva.” Dodatna snaga ostaje i dualno obrazovanje – iako se poduzeća trenutačno žale kako je školsko obrazovanje sve slabije. Potrebna su veća ulaganja u obrazovanje, smatra i ekonomist Walk.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...