Vecernji list

„Oduvijek sam slušao o Hrvatskoj, o običajima i jeziku. U kući smo imali obješenu hrvatsku zastavu i održavali smo redoviti kontakt s obitelji u Hrvatskoj. Osjetio sam da me nešto tamo zove tako da sam znao da moram otići“, kaže Ante*, Čileanac koji je zajedno s djevojkom Emiliom koja isto ima hrvatske pretke, kupio jednosmjernu avionsku kartu za Zagreb.

Prošle su dvije godine od kada su došli u Hrvatsku. Emilia ima hrvatsko državljanstvo, dok Ante još čeka rješenje. DW je s parom razgovarao o procesu dobivanja državljanstva na temelju krvnog srodstva te kako je tekla prilagodba na zemlju njihovih predaka.

Put u (ne)poznato

Nakon dugog leta iz Santiaga de Chile, sletjeli su na hrvatsko tlo – bez ugovora o najmu, bez ugovorenog posla i bez znanja hrvatskog jezika. Došli su s turističkom vizom koja ima je dopuštala boravak do 90 dana. Pronašli su stan preko platformi za kratkoročni najam i nakon mjesec dana, posao u jednom ugostiteljskom objektu.

„Zbog jezične barijere morali smo progutati ponos i razmatrati poslove koji nam nisu u struci. Akademska pozadina izgubila je na vrijednosti, ali pokrenuli smo proces izrade radnih dozvola što nam je dopustilo da radimo i smijemo produljiti boravak“, rekla je Emilia koja ima visoku stručnu spremu.

Mjeseci su prolazili, a ovaj par je upoznavao Hrvatsku, nove ljude i jezik. Ističu kako su ih je oduševila obala, arhitektura i sigurnost.

„Ovdje mogu u tri ujutro hodati sama po ulici, odjenuta kako god i ne bi me bilo strah. Mogu na ulici izvaditi mobitel bez straha i čini mi se da muškarci ne zure toliko. Kada sam došla bih se iz navike okretala ne bih li vidjela nekoga da hoda iza mene, da me slijedi. Ali kada bih se okrenula, ne bi bilo nikoga", kaže Emilia sa zadovoljstvom.

"Olakšano” dobivanje državljanstva

Jedna od demografskih mjera Ministarstva demografije i useljeništva 2020. godine bilo je pojednostavljenje dobivanja hrvatskog državljanstva na temelju krvnog srodstva. Izmijenjen je Zakon o hrvatskom državljanstvu: do tada je stjecanje državljanstva po toj osnovi bilo moguće samo za potomke do treće generacije. Kada je saznala za tu izmjenu, Emilia koja je četvrta generacija, je pokrenula postupak stjecanja državljanstva. Također, izmjenom je ukinuta i obaveza polaganja ispita iz hrvatskog jezika, hrvatske kulture i društvenog uređenja.

Iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske kažu kako se posljednjih godina bilježi značajan porast podnesenih zahtjeva za hrvatsko državljanstvo kao i rast broja novih hrvatskih državljana.

Emilia je pripremila životopis, motivacijsko pismo, potvrdu o nekažnjavanju te istražila obiteljsko stablo kako bi dokazala krvno srodstvo. Iz Čilea je morala platiti jednoj osobi u Hrvatskoj da u ruralnoj sredini prikupi dokumente koji dokazuju srodstvo. Nekoliko puta su se pisma i dopisi slali iz Čilea u Hrvatsku i nazad. Cijeli postupak je, kako ona kaže, trajao oko tri i pol godine.

Ante je pak proces dobivanja državljanstva pokrenuo kada je stigao u Hrvatsku. Prvo je morao dobiti radnu dozvolu, koju je čekao oko pola godine. „Na poslu su mi savjetovali da budem uporan jer mi je dozvola vjerojatno gotova, ali stoji negdje u njihovom uredu. Došao sam na šalter i pitao je li gotova, rekli su mi da ništa ne znaju. Samo nekoliko trenutaka kasnije shvatili su da su mi papiri gotovi", rekao nam je Ante koji je potomak treće generacije Hrvata.

U njegovom slučaju bilo je lakše dokazati krvno srodstvo jer je još imao živuće članove obitelji u Hrvatskoj i znao je gdje potražiti dokumente za dokazivanje srodstva. Dokumenti su poslani, intervju je obavljen i sada čeka. Nada se kako će u sljedećim mjesecima dobiti državljanstvo.

Neugodnosti na MUP-u

Emilia ima drugo iskustvo: „Kada sam napokon dobila rješenje o državljanstvu, vidjela sam datum i ostala u šoku. Ispada da je ono bilo gotovo i stajalo u MUP-u gotovo godinu dana prije nego što su me zvali da dođem po njega!"

Stjecanjem hrvatskog državljanstva, došao je red i na izradu osobne iskaznice. Emilia se uputila u MUP kako bi podnijela zahtjev. „Došla sam na šalter i djelatnici su odbijali govoriti engleski. Imali su drzak ton i gledali me s visoka. Nije mi bilo jasno, zašto se tako odnose prema meni, pogotovo jer je tamo bilo još Ukrajinaca i Filipinaca. Jedna Ukrajinka mi je pomogla s prevođenjem“, svjedoči Emilia koja je, kako priznaje, tada znala malo hrvatskog, ali nedovoljno za takvu interakciju.

Zapravo ne postoji zakonska obveza poznavanja hrvatskog jezika za osobe koje državljanstvo stječu temeljem hrvatskog podrijetla. S druge strane, prema članku 12. Ustava RH, „u službenoj uporabi je hrvatski jezik“. Uz to piše da se u pojedinim lokalnim jedinicama u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik pod uvjetima propisanim zakonom. Dakle kada je riječ o Zagrebu, državni službenici su dužni govoriti samo hrvatski jezik. Komunikacija na drugim jezicima stvar je njihovog znanja i/ili slobodne volje, ne uvjet.

DW je poslao upit MUP-u za komentar u vezi gotovih dokumenata koji mjesecima stoje u uredu i službenika koji odbijaju komunicirati na engleskom jeziku, ali do trenutka objave članka nije dobiven odgovor.

Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Čileu procjenjuje da je broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka tamo sad već oko 250.000, a najveća hrvatska iseljenička zajednica u Latinskoj Americi je u Argentini. Prema posljednjem izvješću Veleposlanstva RH u Argentini, ondje živi oko 300.000 ljudi hrvatskog porijekla, a 10-15 tisuća ih ima hrvatsko državljanstvo.

*Imena sugovornika su promijenjena radi zaštite privatnosti

„U zaklon!" – to je jedino što su njemački vojnici mogli učiniti u bazama na misiji u Jordanu i Iraku prošlog vikenda. Nakon napada Izraela i SAD‑a, Iran je uzvratio paljbu i gađao vojne baze SAD‑a. Pogođene su i baze u kojima je Bundeswehr raspoređen u sklopu međunarodnih misija.

Kako je potvrdio glasnogovornik Operativnog zapovjedništva Bundeswehra, napadi su pogodili vojnu bazu u blizini Erbila na sjeveru Iraka i jednu bazu u Jordanu. Nitko nije ozlijeđen. Vojnici su bili zaštićeni, a protuzračni sustavi presreli su rakete i dronove.

„Njemački vojnici, odnosno njemački kontingenti nisu bili izravna meta“, poručilo je Ministarstvo obrane. Bundeswehr te baze ne vodi — ondje je „u gostima", zajedno s postrojbama drugih država, ali među kojima su i oružane snage SAD.

Boris Pistorius: „Njemačka ne sudjeluje u ratu"

Ministarstvo obrane istaknulo je kako je pravodobno poduzelo mjere za zaštitu njemačkih vojnika na Bliskom istoku. „Njemačka nije strana u ratu i Bundeswehr se neće uključiti u ovaj rat“, rekao je ministar obrane Boris Pistorius u Bundestagu u srijedu (4. ožujka). Za njemačku vladu sada je najvažnije zaštititi njemačke građane i vojnike u regiji, u kojoj je situacija vrlo dinamična i opasna.

S obzirom na nastavak ratnih djelovanja u regiji, postavlja se pitanje: trebaju li otprilike 500 njemačkih vojnika ostati na Bliskom istoku? Ministarstvo obrane mora procijeniti, može li Bundeswehr i dalje ispunjavati svoje zadaće, a da pritom ne postane meta napada?

Njemačka vojska u regiji sudjeluje u dvje veće misije: u sklopu UNIFIL‑a(United Nations Interim Force in Lebanon) više od 200 njemačkih vojnika nadzire morske granice Libanona. U misiji sudjeluje i njemačka fregata.

Cilj je spriječiti krijumčarenje oružja u Libanon morskim putem. Bundeswehr također obučava pripadnike libanonske mornarice. Mandat, koji Bundestag obnavlja već gotovo dvadeset godina, istječe 30. lipnja. Ostaje otvoreno hoće li misija nakon toga biti nastavljena.

U Iraku i Jordanu Bundeswehr sudjeluje u međunarodnoj misiji protiv terorističke skupine IS — takozvane Islamske države. Službeni naziv misije odražava njezina brojna proširenja od 2015. je Counter Daesh/Capacity Building Iraq/NATO Mission Iraq. Cilj je stabilizirati Irak i spriječiti ponovni uspon IS‑a, koji je i dalje aktivan u regiji. Bundeswehr u tome sudjeluje i obukom lokalnih snaga.

Dio osoblja je već otišao

Središte njemačke misije je kurdski grad Erbil na sjeveru Iraka, a nekoliko savjetnika radi i u Bagdadu. Bundeswehr je već sredinom veljače povukao dio osoblja iz Erbila nakon što su porasle napetosti između SAD‑a i Irana.

Većina njemačkog osoblja u okviru ove misije nalazi se na zračnoj bazi Al‑Asrak u Jordanu. Ondje Bundeswehr pruža potporu međunarodnoj operaciji tankerima i zrakoplovima za prijevoz. Te bi sposobnosti mogle biti ključne ako bi vojnike trebalo brzo vratiti u Njemačku.

Gornja granica njemačkog kontingenta u Jordanu i Iraku iznosi 500 vojnika. Trenutačno ih je „više od 200“, priopćilo je Ministarstvo obrane, bez preciznijih podataka.

Bundestag je mandat nedavno produljio za godinu dana, do 31. siječnja 2027. „Trenutačno se ne planiraju prilagodbe“, rekao je za Deutsche Welle glasnogovornik Operativnog zapovjedništva Bundeswehra. Misija, produžena u siječnju, nastavlja se prema planu.

Kako će se ukupno nastaviti misije na Bliskom istoku, vlada zasad ostavlja otvorenim. To nisu jedine međunarodne misije: prema Ministarstvu obrane, oko 2000 njemačkih vojnika trenutačno sudjeluje u „17 misija i priznatih operacija“ na tri kontinenta.

Sigurno je jedno: Bundeswehr je pod velikim pritiskom služiti toliko mnogo zadaća. Uz to sad dolazi i rizik za njemačke kontingente na Bliskom istoku, čiju sigurnost Operativno zapovjedništvo procjenjuje iz sata u sat.

Previše misija za ovakav Bundeswehr

Prvo se postavlja pitanje o misiji UNIFIL ispred libanonske obale, čiji mandat istječe krajem lipnja. Henning Otte, povjerenik Bundestaga za oružane snage je čvrsto uvjeren kako tu misiju ne treba produžiti.

„Iz onoga što čujem iz Zapovjedništva mornarice, ondje je osobito teško", rekao je Otte nedavno na konferenciji za medije u Berlinu. „Trebali bi se usredotočiti na nužne misije — a tu se puno više pozornosti mora posvetiti obrani saveza." Time se prije svega misli na obveze u okviru NATO‑a, uz nacionalnu obranu.

U Njemačkoj većina građana odbija američko‑izraelsku vojnu operaciju protiv Irana. Šest od deset građana smatra da ofenziva nije opravdana. To je ipak znatno manje nego u slučaju američkog napada na Venezuelu u siječnju 2026. i napada na Irak 2003.

Napad na Venezuelu odbijalo je 72 posto Nijemaca, a 2003. ih je čak 80 posto smatralo kako rat u Iraku nije opravdan. To pokazuje aktualni ARD‑Deutschlandtrend. Institut za istraživanje javnog mnijenja infratest dimap proveo je reprezentativnu anketu od 2. do 4. ožujka među 1317 građana ove zemlje s pravom glasa.

Ljevica posebno protiv

O ratu protiv Irana je mišljenje raznoliko i prema stranačkoj naklonosti: među biračima stranke Alternativa za Njemačku (AfD) i među biračima konzervativnih stranaka CDU/CSU, samo 48 posto osuđuje napad. Kod birača stranaka lijevog političkog usmjerenja ih je i do 82 posto protiv ovog napada.

Istodobno sve više raste zabrinutost Nijemaca zbog mogućeg širenja sukoba: tri četvrtine ispitanih se boji da će se rat proširiti na druge zemlje. Osam od deset zabrinuto je zbog posljedica rata na svjetsku trgovinu već i zbog blokade Hormuškog tjesnaca što je izazvalo i nagli porast svjetske cijene nafte – a to osjećaju i Nijemci na benzinskim postajama.

U ARD‑Deutschlandtrendu sedam od deset ispitanih također je zabrinuto stanovništvo Irana: uvjerljiva većina građana strahuje i da će se u međunarodnoj politici sve češće ostati tek pravo jačega.

Tko je dobar partner Njemačkoj?

I dalje je povjerenje Nijemaca u velike sile SAD i Rusiju na povijesno niskoj razini: kao i u siječnju, samo 15 posto smatra SAD pouzdanim partnerom Njemačke, a Rusiju tek 12 posto. Većina njemačkih građana je nepovjerljiva i prema Izraelu: gotovo sedam od deset Nijemaca ne smatra Izrael pouzdanim partnerom. Ocjena Ukrajine ostaje podijeljena: četiri od deset vjeruje toj zemlji, dok gotovo polovica sumnja u njezinu pouzdanost. Francusku i Veliku Britaniju većina smatra pouzdanim partnerima.

Zabrinutost zbog globalne situacije mijenja i percepciju prijetnje za samu Njemačku: početkom rata u Ukrajini u veljači 2022. nešto više od polovice građana smatralo je svjetsku situaciju prijetnjom za Njemačku, sada je to više od tri četvrtine ispitanih.

Nezadovoljstvo njemačkom vladom

Koalicija CDU/CSU i SPD‑a na vlasti je sad deset mjeseci: njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) obećao je građanima da će mnogo toga biti bolje, ali to se baš ne vidi. Samo su pristaše Unije većinski zadovoljni radom vlade, a ukupno su tri četvrtine ispitanika u ARD‑Deutschlandtrendu nezadovoljne. To nisu mnogo bolji rezultati od onih prethodne koalicijske vlade SPD‑a, Zelenih i FDP‑a.

Nezadovoljstvo građana odražava se i u tzv. nedjeljnom pitanju: kad bi se sada održali izbori za Bundestag, stranke vladajuće koalicije više ne bi imale većinu. CDU/CSU bi dobio 28 posto (+2), koalicijski partner SPD pao bi na 14 posto (‑1). AfD bi osvojio 23 posto (‑1), Zeleni 13 posto (+1), a Ljevica devet posto (‑1). Savez Sahre Wagenknecht, koji nije zastupljen u Bundestagu, u ARD‑Deutschlandtrendu doseže četiri posto (+1). Bivša vladajuća stranka FDP pala je ispod tri posto i sada se vodi tek pod „Ostali".

Zastupnički dom SAD tijesnom je većinom odbio rezoluciju o ratu protiv Irana. Prijedlog bi Kongresu dao veći utjecaj na odluke o vojnim potezima protiv Irana.

Ishod glasovanja u Zastupničkom domu bio je tijesan — 212 naprama 219 glasova — i pokazao je koliko političke potpore postoji za američko‑izraelsku vojnu operaciju i koliko je otpora ima. Republikanci u velikoj mjeri podupiru američkog predsjednika Donalda Trumpa, dok većina demokrata odbija rat.

"Donald Trump nije kralj"

Demokrati su uputili i oštre kritike na račun predsjednikova postupanja. „Donald Trump nije kralj, a ako smatra da je rat protiv Irana u našem nacionalnom interesu, onda mora doći pred Kongres i iznijeti svoje argumente“, rekao je zastupnik Gregory Meeks, najviše rangirani demokrat u Odboru za vanjsku politiku Zastupničkog doma.

Dan ranije američki je Senat duž stranačkih linija odbio sličan prijedlog. Zbog toga je ishod u Zastupničkom domu imao samo simboličnu težinu — za usvajanje bi bio potreban pristanak oba doma Kongresa.

No i taj propis o ovlastima parlamentarnih tijela pred vrhovnim zapovjednikom – što je po Ustavu američki predsjednik je donesen tek nakon dugih godina rata u Vijetnamu – koji je sve više eskalirao mada zapravo o njemu nikad nije bilo glasovanja u Kongresu i Senatu.

„Rezolucija o ovlastima u ratu"

Tako je tek 1973. donesena takozvana War Powers Resolution koja nameće tri ključna pravila: najprije, predsjednik mora obavijestiti Kongres u roku od 48 sati ako uputi vojsku u „neprijateljstva ili situacije blizu neprijateljstava". Drugo, Bez odobrenja Kongresa vojne operacije smiju trajati najviše 60 dana, uz dodatnih 30 dana za povlačenje. I treće, predsjednik je dužan savjetovati se s Kongresom “kad god je to moguće” prije pokretanja neprijateljstava.

Predsjednik je ovlašten samostalno odlučiti o vojnom napadu samo ako su napadnute same Sjedinjene Američke Države ili postoji neposredna, vjerodostojna prijetnja napada na njeno područje.

No to su propisi koji nisu bili poštovani čak niti uoči oba rata protiv Iraka, a dozvola Kongresa i Senata za neku vojnu, pogotovo manju akciju su prije iznimke nego pravilo. I Trump tvrdi kako je War Powers Resolution protivan američkom Ustavu jer mu ograničava ovlasti kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Zapravo i među Trumpovim Republikancima nisu svi za ovaj napad na Iran, ali to nezadovoljstvo nije bilo dovoljno da se u ovom slučaju ograniče ovlasti američkog predsjednika.

Tricia Tuttle ostaje na čelu Berlinskog međunarodnog filmskog festivala – ali mora ubuduće djelovati prema određenim smjernicama. To je ishod kriznog sastanka o Berlinaleu s nadzornim odborom festivala koji vodi državni tajnik za kulturu Wolfram Weimer.

Weimer je priopćio da se planira „savjetodavno“ tijelo kao i kodeks ponašanja za sve kulturne događaje koje financira država.

Tuttle se našla na udaru nakon što su se na ceremoniji dodjele nagrada 21. veljače s pozornice ponovno čuli propalestinski govori. Među njima je sirijsko-palestinski redatelj Abdallah Al-Khatib optužio Njemačku da je, kako je rekao, „partner genocida koji Izrael provodi u Gazi“. On je direktno zaprijetio svima „koji nisu uz nas". Al-Khatib je nagrađen za najbolji debitantski film za „Kronike iz opsade“ a kao izbjeglica živi u Njemačkoj od 2019.

Nekoliko dana potom konzervativni tabloid Bild citirao je izvore koji su tvrdili da bi ministar Weimer mogao otpustiti Tuttle s čela festivala jer navodno nije primjereno reagirala na izjave.

Prema Bildu, neutralan odnos Berlinalea prema sukobu na Bliskom istoku kompromitiran je i time što je Tuttle pozirala za fotografiju s ekipom Al-Khatibova filma dok su mnogi od njih držali palestinske zastave ili nosili tradicionalne marame koje se smatraju simbolom palestinskog identiteta.

Nadzorni odbor zasjedao je već krajem veljače, ali tada nije donio odluku.

Podrška sa svih strana

Istodobno, Tuttle je dobila mnogo podrške iz svijeta filma. Prvo otvoreno pismo do sada je potpisalo oko 2.500 autora, uključujući Tildu Swinton, Todda Haynesa, Nadava Lapida i druge.

Oni su u pismu branili pravo gostiju festivala da slobodno daju izjave ili pokazuju simbole svojega identiteta, a da se to istodobno ne treba shvatiti kao podrška samog festivala tim stavovima.

„Međunarodni film nije diplomatski instrument nego demokratski kulturni prostor koji treba štititi“, pišu oni. „Njegova snaga leži u sposobnosti da donese suprotstavljene perspektive i pruži vidljivost raznovrsnim glasovima.“

Ako se prijeti osobnim posljedicama za pojedince, napisali su, to znači da kultura dolazi pod politički pritisak. „Na kocki je odnos umjetničke slobode i institucionalne neovisnosti.“

Ovoga je tjedna (2. ožujka) stigla i podrška više od trideset ravnatelja značajnih svjetskih festivala, uključujući Cannes i Sundance. Oni su ukazali na „rastući pritisak na filmske festivale da se snalaze u burnim vremenima dok istodobno ostaju siguran prostor za razmjenu filmova i ideja“.

Mora se, pišu oni, očuvati prostor u kojem su dopuštena i „nesavršena ili nepopularna mišljenja“ koja ne moraju svima biti ugodna.

Podrška zaposlenih

Podršku je pružilo i više od 500 zaposlenih pri Berlinaleu, koji su hvalili „integritet i umjetničku viziju“ svoje direktorice i u otvorenom pismu naveli da je teško pronaći osobu koja je više posvećena načelima koja ovaj festival čine velikim.

„Nevjerojatno sam ponosna na svoj tim", rekla je Amerikanka Tuttle, koja festival vodi od 2024. godine.

Ona je prije posljednjeg sastanka Nadzornog odbora priznala da je s ministrom raspravljala o mogućnosti sporazumnog raskida ugovora, ali je i rekla: „Festival i ja želimo nastaviti posao koji smo započeli, uz puno povjerenje i institucionalnu neovisnost.“

Podrška koju je iskusila, kaže, pokazala je da se ne radi o jednoj direktorici ili jednom festivalskom tjednu, nego o širim načelima. Dodaje da joj je ta „snažna poruka“ pomogla da pronađe put tijekom „nekoliko izazovnih tjedana“.

Osim optužbi za antisemitizam, Berlinale se suočio i s kritikama propalestinskih aktivista jer, kao festival, nije zauzeo službeni stav o sukobu.

Iako je prijetnja Irana dovela do toga da pomorski promet kroz Hormuški tjesnac uglavnom bude zaustavljen, stručnjaci sumnjaju da će režim riskirati dugoročnu blokadu tog plovnog puta kao odmazdu za američko-izraelske napade.

„Oko 70 posto iranske trgovine koja se ne odnosi na naftu prolazi kroz luke ovisne o pristupu Hormuškom tjesnacu“, kaže analitičar Dalga Khatinoglu, stručnjak za ekonomska pitanja i plin s informativne stranice "Iran International", čije je sjedište u Londonu.

Dugoročna blokada tjesnaca naštetila bi Iranu

„Nije racionalno da Iran zatvori Hormuški tjesnac, jer je on važan za transport ključne robe koju uvozi, poput hrane, a većina njegova izvoza ide u Kinu i Indiju, tako da bi se takav potez okrenuo protiv te zemlje“, kaže energetska stručnjakinja Sara Vakhshouri iz "SVB Energy Internationala" za Bloomberg TV.

Cijene nafte i plina naglo su porasle otkako su SAD i Izrael u subotu počeli napadati Iran. Procjenjuje se da bi cijena jednog barela nafte mogla porasti na 100 dolara ili više ako pomorski promet kroz Hormuški tjesnac postane preopasan.

Ključna ruta za trgovinu naftom

Prema navodima američke energetske agencije EIA, oko 20 posto globalne potrošnje sirove nafte transportira se morem kroz ovaj tjesnac. Više od 80 posto tih isporuka ide u Aziju, prije svega u Kinu, Indiju i Japan.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ne bi zaustavilo samo isporuke nafte, nego i ukapljenog plina (LNG), navodi Iran International. Oko 30 posto kerozina za Europu i 20 posto globalnog LNG-a transportira se kroz ovaj prolaz.

Mnoge zemlje — uključujući SAD, države članice EU-a, Veliku Britaniju, Japan i Kanadu — imaju strateške rezerve koje im mogu pomoći da prebrode nekoliko tjedana privremenih poremećaja u opskrbi.

Iran ovisi o Kini

Blokada ne bi prekinula samo isporuke nafte i plina iz zaljevskih država prema Zapadu, nego i iranski izvoz namijenjen Kini i Indiji, što bi dodatno pogoršalo ekonomsku krizu. Iran je pod zapadnim sankcijama, uključujući one koje ciljaju na njegov izvoz, još od Islamske revolucije 1979. godine. Dodatne sankcije UN-a uvedene su između 2006. i 2015. zbog iranskog nuklearnog programa.

Sankcije su ublažene između 2016. i 2018. dok je Iran sudjelovao u nuklearnom sporazumu poznatom kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA). Međutim, američki predsjednik Donald Trump ponovno je uveo stroge sankcije nakon što je, po dolasku na vlast, odmah donio odluku da SAD napuste taj sporazum.

Zapadne sankcije ipak ostavljaju određeni prostor Iranu da nastavi trgovinu, jer ne postoje kazne za države koje se ne pridržavaju tih ograničenja. Zbog toga je Iran, prema podacima analitičke platforme Kpler, počeo slati više od 80 posto svog izvoza u Kinu. Danas je Kina najveći kupac iranske, venezuelske i ruske nafte.

Zapadne sankcije protiv sve tri zemlje prisilile su ih da svoju naftu prodaju po sniženim cijenama. Dok Kina ima koristi od tih popusta, Iran se mora nositi s nižim prihodima od izvoza nafte. Osim toga, sankcije koje zahtijevaju korištenje takozvanih „flota u sjeni“, posrednika i duljih transportnih ruta dodatno povećavaju troškove transporta.

„Trenutačno je Kina nezamjenjiva žila kucavica za iranski izvoz nafte, jer kupuje najveći dio sankcionirane sirove nafte“, kaže Nikolay Kozhanov s Katarskog sveučilišta.

Kina diverzificira uvoz nafte

Zato je za Iran ekonomski razvoj Kinevažniji od bilo kakvih novih sankcija Ujedinjenih naroda. Sankcije protiv Irana, Rusije i Venezuele također su omogućile Kini da diverzificira svoje izvore uvoza nafte.

Kina se djelomično udaljila od dobavljača koji su blisko povezani sa SAD-om, poput država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), od kojih su mnoge integrirane u sigurnosni i financijski sustav predvođen SAD-om.

Sankcije su oslabile Iran unatoč njegovoj ekonomskoj otpornosti, kaže Kozhanov. Razlog je to što ozbiljno ograničavaju pristup novim tehnologijama, međunarodnom financiranju i ulaganjima, objašnjava analitičar. Time se dugoročno smanjuje i proizvodnja nafte.

„Iran će vjerojatno ostati prisutan na globalnom tržištu nafte, ali kao strukturno oslabljen dobavljač koji prodaje uz velike popuste, postupno zamjenjujući stabilne količine izvoza nižim prihodima po barelu“, kaže Kozhanov. Dodaje da „sporo, ali kontinuirano propadanje iranskog naftnog sektora odražava opći i postupni pad ukupne učinkovitosti i stabilnosti režima.“

Ovaj rat počeo je iznenađujućim prizorima: kada su 28. veljače prve bombe pale na Iran, ljudi su u Teheranu stajali na krovovima svojih kuća i klicali. To nije nužno reakcija koju bi se očekivalo kada od strane vlade proglašeni zakleti neprijatelji SAD i Izrael započnu rat koji je prema međunarodnom pravu u najmanju ruku sporan.

Ipak, mnogi Iranci spremni su prihvatiti civilne žrtve i ratnu štetu ako bi time bio okončan omraženi teokratski režim. Iako SAD daju proturječne izjave o ratnim ciljevima, u zraku je i dalje „promjena režima" kaojedan od glavnih ciljeva.

Američki predsjednik Donald Trump izravno je pozvao ljude koji su u siječnju sudjelovali u brutalno ugušenim masovnim prosvjedima da preuzmu vlast. „To bi možda mogla biti jedina prilika za generacije.“

Samo nekoliko sati kasnije objavljeno je ubojstvo vjerskog vođe Alija Hameneija. Međutim, iranski režim i nakon takvog udarca odsijecanjem glave i dalje je potpuno funkcionalan – i stoga je i dalje potpuno otvoreno hoće li SAD i Izrael ostvariti svoje ratne ciljeve. Koji su scenariji za Iran mogući u razdoblju nakon rata?

Venezuelanski scenarij

Nakon Chameneijeve smrti SAD bi se već mogle zadovoljiti time da bude imenovan nasljednik po njihovu ukusu. Sam Trump rekao je za „New York Times“ da ima „tri vrlo dobre opcije“ na umu, koje u tom trenutku ipak nije želio navesti.

Promjena na vrhu, bez promjene strukture sustava – prema tom obrascu već je provedena operacija SAD-a u Venezueli. Početkom siječnja specijalne postrojbe ondje su ote­le tadašnjeg vladara Nicolása Madura i sklopile politički dogovor s njegovom dotadašnjom zamjenicom Delcy Rodríguez. „Ono što smo učinili u Venezueli savršen je scenarij“, rekao je Trump u vezi s Iranom.

Stručnjak za Iran Cornelius Adebahr iz Njemačkog društva za vanjsku politiku rekao je za njemački javni servis ARD da bi Iran potragu za nasljednikom mogao iskoristiti kako bi izgradio novo vodstvo oslonjeno na snazi Revolucionarne garde i Amerikancima se ponuditi za nove odnose. „To je taj scenarij kao u Venezueli. Zamijeni se samo vrh, a na kraju se promijeni mnogo manje nego što su se ljudi izvorno nadali."

Međutim, nije jasno favoriziraju li SAD doista ovaj scenarij: u istom intervjuu za „New York Times“ Trump je ponovio i mogućnost prema kojoj bi se iransko stanovništvo moglo pobuniti i tražiti sveobuhvatniju promjenu sustava.

Ključno pitanje: što će biti s iranskim državnim vodstvom?

Pad režima je, prema mišljenju Peymana Asadzadea iz Belfer centra američke Harvard Kennedy School, također moguća posljedica rata. U kratkoj internetskoj analizi on kao drugu opciju navodi „ponovno kalibrirani kontinuitet“: to bi se dogodilo ako bi takozvano Vijeće stručnjaka izabralo nekog pragmatičaraza Chameneijeva nasljednika.

„Unutarnjopolitički prioriteti bili bi gospodarska obnova, stabilizacija i političke reforme, dok bi se vanjska politika okrenula deeskalaciji.“ Ova varijanta vjerojatno se također uklapa u već spomenuti venezuelanski scenarij.

„Pragmatičan smjer poslijeratnog vodstva u Teheranu imao bi svrhu deeskalacije prema SAD-u i time omogućio gospodarska olakšanja na dobrobit milijuna Iranaca“, smatra Burcu Ozcelik, stručnjakinja za Bliski istok u britanskom sigurnosnom think tanku RUSI. „To bi pak moglo otvoriti put stabilnijoj i prijeko potrebnoj fazi oporavka“, kaže Ozcelik za DW.

Asadzade kao treću mogućnost opisuje i scenarij po kojem bi se postojeći sustav okupio oko konzervativnijeg tvrdolinijaša i čak dodatno pojačao dosadašnju ideologiju.
Julian Borger, dopisnik britanskog „Guardiana“, u tom kontekstu iznosi bojazan: „Nakon ponovljenih napada preživjeli članovi vodstva mogli bi zaključiti da je atomska bomba jedino jamstvo opstanka. Mogli bi još oštrije suzbijati opoziciju, a režim bi postajao sve sličniji Sjevernoj Koreji: izoliran, paranoičan i nuklearno naoružan.“

Koliko je demokracije uopće moguće?

Dva tjedna prije početka rata, paralelno s Minhenskom sigurnosnom konferencijom, oko 250.000 Iranaca u egzilu i drugih prosvjednika poslalo je konkretan signal o tome što bi moglo uslijediti nakon režima mula: u prvi plan su postavili Rezu Pahlavija, sina šaha koji je protjeran tijekom Islamske revolucije 1979. godine. On je više puta naglasio da ne teži povratku monarhije, nego demokratizaciji Irana.

Pahlavi nije neosporan, ali je tijekom prosvjeda protiv režima u siječnju dobio veliku pozornost – vjerojatno i zato što je režim mnoge druge oporbene osobe zatvorio ili na drugi način ušutkao.

„Pahlavi je izradio ozbiljne planove o tome kako bi prijelaz mogao biti organiziran", pišu Mark Dubowitz i Ben Cohen iz američke Zaklade za obranu demokracija (FDD). „Ali planiranje nije moć.“ Jer nema sigurnosti oko toga tko bi vladao Iranom nakon pada režima. „Iran također nije monolit, nego mozaik – Azerbajdžanaca, Kurda, Arapa, Beludža i drugih etničkih skupina“, pišu stručnjaci FDD-a.

Je li moguć porast unutarnjih sukoba nakon rata?

Uoči Islamske revolucije 1979. vojska je ubrzala slabljenje šahove vlasti kada je u veljači objavila da neće pucati na njegove protivnike. Novo vodstvo potom je u svibnju osnovalo Revolucionarnu gardu kako bi osiguralo svoju moć.

Do danas vojska („Arteš“) i Revolucionarna garda (IRGC) postoje paralelno – pri čemu većina analitičara danas Revolucionarnoj gardi pripisuje znatno veću moć. Ona uz vlastitu kopnenu vojsku, zračne snage, mornaricu i obavještajnu službu ima i utjecajna i profitabilna poduzeća.

Europska unija proglasila je IRGC terorističkom organizacijom nakon njezina sudjelovanja u gušenju prosvjeda u siječnju. U prvim danima rata Trump je pozvao vojsku, Revolucionarnu gardu i policiju da polože oružje. Prema stručnjacima, zasad se međutim ne primjećuju znakovi rasipanja.

Burcu Ozcelik smatra mogućim da bi se Revolucionarna garda sve više mogla suočavati s unutarnjopolitičkim otporom protiv svojeg elitnog patronatskog sustava. „To bi se moglo očitovati u oštrijim institucionalnim podjelama. Jedna mogućnost je sve veći raskol između Revolucionarne garde i konvencionalne vojske, pri čemu bi se Arteš mogao doživljavati kao ‘reformirano’ lice obnovljenog iranskog patriotizma i funkcionalne države“, smatra stručnjakinja iz RUSI-ja.

Tako je barem teoretski zamisliv scenarij u kojem bi vojska i Revolucionarna garda mogle završiti u različitim političkim taborima. Tada čak ni građanski rat, kakav već gotovo tri godine traje u Sudanu, ne bi bio isključen.

A i već spomenuta etnička raznolikost Irana mogla bi postati opasna za unutarnju sigurnost ako bi različite separatističke skupine pokušale iskoristiti vakuum moći u svoju korist. Samo tjedan dana prije početka rata pet kurdskih organizacija udružilo se u jedinstveni front protiv režima. One također odbacuju Rezu Pahlavija kao prijelaznu figuru. Primjer koji pokazuje: u svakom slučaju političko preuređenje u Iranu bit će složeno.

Proteklih je dana izraelska vojskaveć izvela više zračnih napada na položaje Hezbolaha u Bejrutu i na jugu Libanona, a sad je i njeno pješaštvo prodrlo na libanonski teritorij. Time je reagirala na napade šiitske milicije. Ta je organizacija, nakon napada na Iran već u noći na ponedjeljak raketama i dronovima gađala ciljeve na sjeveru Izraela.

Vojna eskalacija je tako postala dijelom većeg regionalnog sukoba. Iz perspektive izraelskog vodstva, ne radi se samo o izravnoj reakciji na napade milicije. Izrael zapravo slijedi više strateških ciljeva: od slabljenja Hezbolaha i stabiliziranja sjeverne granice do ograničavanja iranskog utjecaja u regiji.

Ozbiljna vojna prijetnja

Izrael smatra Hezbolah jednom od najvećih vojnih prijetnji zemlji. Šiitska organizacija raspolaže opsežnim raketnim arsenalom i relativno dobro organiziranom vojnom strukturom. Prema procjeni izraelskih sigurnosnih krugova, njezino oružje može dosegnuti gotovo svaki dio Izraela.

Načelnik Glavnog stožera izraelskih obrambenih snaga Ejal Zamir izjavio je, prema pisanju lista Haaretz, kako Izrael „neće okončati rat sve dok ne bude uklonjena prijetnja Hezbolaha." Cilj je dugoročno oslabiti ili uništiti vojne sposobnosti milicije koja je saveznik Irana u Libanonu.

Stručnjak za Izrael Peter Lintl iz berlinske Zaklade za znanost i politiku (SWP) u tome vidi promjenu pristupa. „To je nova vojna strategija Izraela koja se razvila nakon 7. listopada", kaže on. Izrael više ne želi samo obuzdavati protivnike, nego ih želi dovesti u položaj u kojem više ne mogu predstavljati prijetnju.

Lintl upozorava i na granice takvog pristupa: „Hezbolah je duboko ukorijenjen u libanonskom društvu i čvrst je dio njegove strukture.“ Potpuno uklanjanje milicije nije realno, kaže on. Mnogo je vjerojatnije da će Izrael pokušati uspostaviti tampon-zonu na jugu i preuzeti položaje Hezbolaha.

Povratak života na sjever Izraela

Izrael želi trajno osigurati stabilnost na sjeveru zemlje. Od napada Hamasa u listopadu 2023. i sukoba s Hezbolahom, evakuirana su brojna mjesta na sjeveru Izraela prema Libanonu i Siriji. Deseci tisuća ljudi morali su napustiti svoje domove. Prema Times of Israel, izraelska je vlada među ciljeve svojih operacija postavila i „siguran povratak stanovnika sjevera u njihove domove“.

Lintl smatra da politika ostaje u drugom planu, a naglasak je uglavnom na nanošenju vojnog udara protivnicima. „Ne može se bombama izbrisati politička ideologija“, kaže on. Vojnim pritiskom se može vremenski odgoditi, ali ne rješava temeljni politički problem.

Slabljenje iranskih poslušnika

Izrael smatra Hezbolah dijelom šire mreže skupina pod iranskim vodstvom – od proiranskih milicija u Iraku i Siriji do Hutija u Jemenu. Prema riječima Ejala Zamira kojeg prenosi Jerusalem Post, Izrael želi ukloniti prijetnju „šiitske osovine“. U izraelskim analizama tvrdi se da Teheran svoj utjecaj širi preko takvih posrednika i često preko njih posredno djeluje protiv Izraela.

Lintl razumije taj pristup: „Svaka država ima legitimno pravo štititi svoje stanovnike." Izrael je nakon napada Hezbolaha iskoristio priliku za vojno djelovanje protiv milicije. No upozorava i na posljedice: „Pokušaj stvaranja tampon-zone znači i evakuaciju desetaka tisuća ljudi iz južnog Libanona.“

Opasnost rata sa svih strana

Izrael želi spriječiti i širu eskalaciju u kojoj bi više, njoj neprijateljskih skupina istodobno napadalo zemlju. Premijer Benjamin Netanjahu već je prošle godine izjavio da se Izrael nalazi u ratu na više bojišta s Iranom i njegovim saveznicima.

Izrael se ne suočava samo s Hezbolahom, nego i s Hamasom u Pojasu Gaze te s drugim proiranskim skupinama u regiji. Sigurnosne analize procjenjuju da bi se ti akteri u kriznom trenutku mogli koordinirano uključiti u sukob. Takav bi napad – raketama, dronovima ili drugim oružjem – snažno opteretio izraelsku obranu. Procjenjuje se da Hezbolah sam raspolaže s do 150.000 raketa.

Izrael stoga pokušava oslabiti pojedine aktere iranske mreže prije nego što dođe do takve eskalacije.

Europski ministri unutarnjih poslova vjerojatno će najprije htjeti međusobno saznati, kakva je trenutačna sigurnosna situacija nakon proteklog vikenda, kada je započeo rat protiv Irana?

Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt smiruje domaću javnost: „U Njemačkoj nemamo vidljivih promjena“, rekao je. Postoji doduše „apstraktna prijetnja“, ali ona je postojala i prije.

Nema poznatih konkretnih planova za napade, ali postoje posebno ugrožena mjesta – američke, židovske i izraelske ustanove. Ondje su pojačane sigurnosne mjere. Pod posebnim nadzorom sada su i prosvjedi– kao i u mnogim drugim državama EU-a. I u Europi žive šiitski muslimani, ali jedva da igdje ima većih prosvjeda podrške režimu Teherana kakvi su se vidjeli na primjer u Pakistanu.

Ciparski ministar unutarnjih poslova, koji zbog predsjedanja Vijećem predsjeda sastankom, izvještava pak o pojačanoj pripravnosti nakon što je prije tri dana iranski dron pogodio britansku vojnu bazu u njegovoj zemlji.

Stižu li sad i nove izbjeglice?

Ministre unutarnjih poslova EU-a brine i pitanje, može li se zbog posljedica rata s Iranom očekivati novi val izbjeglica prema Europi. Jer ono što su isprva htjeli raspravljati je nešto sasvim suprotno: kako stoji ostvarenje velikog cilja da se veći broj izbjeglica brže potakne na povratak u njihove matične zemlje?

No sve je to sad na klimavim nogama. Povjerenik EU-a za unutarnje poslove Magnus Brunner podsjeća da je već bilo gotovo 10.000 vraćanja u Siriju. To jest premalo, kaže, ali treba još pratiti situaciju na odredištu – „i to radimo iz tjedna u tjedan".

Kad je riječ o dobrovoljnom povratku, baš Cipar je daleko ispred drugih: kombinacijom poticajnih programa i socijalnih rezova prošle je godine oko 3.000 građana Sirije potaknuto na dobrovoljni povratak, izjavio je ministar unutarnjih poslova Nicholas Ioannidis. Nudi i svoja iskustva: „Pomoći ćemo drugim državama članicama da povećaju svoje brojke.“

Belgija je nedavno dodatno pojačala poticaje: Sirijci koji su još u postupku azila i odluče se za povratak mogu dobiti do 5.000 eura. Napretke pokazuje i njemački program potpore dobrovoljnom povratku, kaže ministar Dobrindt: oko 4.000 ljudi vratilo se prošle godine u Siriju. Njemačka vlada pokriva troškove leta i isplaćuje oko 1.000 eura početne pomoći, makar humanitarne udruge upozoravaju kako je u mnogim dijelovima Sirije stanje još uvijek upravo katastrofalno.

Rat protiv Irana, koji vode SAD i Izrael, već danima dominira političkom i medijskom scenom. A njegove se posljedice osjećaju daleko izvan granica te regije –i u Ukrajini.

Manje oružja za Ukrajinu?

Austrijski vojni povjesničar Markus Reisner naziva rat na Bliskom istoku „strateškim poklonom za Rusiju i Kinu“. Po njegovu mišljenju Rusija može iskoristiti činjenicu da je pozornost Zapada usmjerena na novi sukob. „Ukrajina bi tako mogla biti svedena na sporednu bojišnicu. To u najgorem slučaju znači još manje resursa, primjerice konkretno projektila protuzračne obrane Patriot“, rekao je stručnjak s Vojne akademije u Wiener Neustadtu u razgovoru za DW. Jer SAD sada i same trebaju oružje za novi rat.

Opasnost da ponestane vojnih sredstava koja su Ukrajini od životne važnosti vidi i Ihor Semivolos, direktor Kijivskog centra za bliskoistočne studije. Prema Semivolosu, produljivanje rata s Iranom učinilo bi Zapad „popustljivijim u nastojanjima da okonča rat u Ukrajini“, što bi ojačalo položaj Rusije.

„Za Ukrajinu je svaki brzi završetak rata s Iranom bolji od njegovog produženja“, smatra i ukrajinski publicist Vitalij Portnjikov. Oba stručnjaka ističu da bi idealan ishod bio uspjeh SAD-a i Izraela te slom današnjeg iranskog režima. Jer čim Iran postane predvidljiviji i prestane prijetiti svojim susjedima to znači „stabilnost na Bliskom istoku i slabljenje političke i gospodarske moći Kine i Rusije u toj regiji“, objašnjava Portnjikov u razgovoru za DW.

Puni se ratna blagajna Moskve

Jedna od najtežih globalnih posljedica dugotrajnog rata u Iranu već se nazire: rast cijena nafte i plina. „To je u interesu Moskve“, naglašava Portnjikov. Time bi se Rusiji znatno povećala sposobnost da nastavi rat u Ukrajini. U tom bi slučaju Kremlj osobito nastojao ponuditi Europi energente po nižim cijenama u zamjenu za ustupke.

Novi rat na Bliskom istoku već je znatno utjecao na svjetsku cijenu nafte. Cijena barela nafte tipa Brent 3. ožujka premašila je granicu od 80 američkih dolara, dok je sredinom prethodnog tjedna iznosila oko 71 dolar. Razlog je faktična blokada Hormuškog tjesnaca od strane Irana. Tom rutom nafta iz Perzijskog zaljeva stiže u Indijski ocean i odatle u druge dijelove svijeta.

Ipak, još je nejasno koliko će dugo trajati rast cijena nafte i u kojoj će mjeri Rusija od toga profitirati. Wilfried Jilge, stručnjak za Rusiju i Ukrajinu u Njemačkom društvu za vanjsku politiku (DGAP), sumnja da dugoročni učinci visokih cijena nafte mogu nadoknaditi gubitke koje je Rusija pretrpjela zbog zapadnih sankcija povezanih s ratom u Ukrajini. „Rusija doduše ove godine neće propasti zbog sankcija i ekonomske krize, ali vidimo postupno sužavanje i krizu ruskog gospodarstva koju se više ne može poricati", rekao je za DW.

Rusija nije ono što je nekad bila

Osim mogućih prednosti, rat u Iranu otkriva i jednu osjetljivu slabost: Moskva trenutačno nije u stanju poduprijeti Iran, jednog od svojih najvažnijih saveznika. To, smatra Jilge, ide u prilog Ukrajini. „Vidimo da Rusija zbog rata u Ukrajini više ne može održavati svoj utjecaj u drugim regijama“, kaže stručnjak. Stoga smatra posve mogućim da će se u okruženju Vladimira Putina sve češće pitati „ima li uopće smisla dalje se iscrpljivati u Ukrajini ako se istodobno općenito pogoršava vlastiti položaj“.

U tom kontekstu treba spomenuti i pad režima moskovskog saveznika Bašara al-Asada u Siriji krajem 2024. te uhićenje venezuelanskog čelnika Nicolása Madura od strane SAD-a početkom siječnja. Na oba događaja Moskva nije reagirala drugačije nego riječima i "osudom”.

Ukrajina zna sa iranskim dronovima

Ukrajina bi mogla ojačati svoj položaj zahvaljujući iskustvu u obaranju iranskih dronova. Rusija ih je intenzivno koristila osobito na početku rata, a sada već proizvodi i vlastite. Iran je pak posljednjih dana svojim dronovima napadao američke vojne objekte u državama Perzijskog zaljeva i druge ciljeve u regiji. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij izjavio je da Kijiv može poslati stručnjake u regiju Zaljeva kako bi presretali takve dronove.

„Države Zaljeva mogle bi imati koristi od stručnosti ukrajinske vojske, a zauzvrat bi rasla spremnost te regije da pomogne Ukrajini“, smatra austrijski stručnjak Markus Reisner. Prema njegovu mišljenju, takva bi pomoć mogla uključivati sankcije protiv Rusije ili financijsku potporu Ukrajini.

Europa bi također trebala pojačati svoju potporu Ukrajini već sada, a ne čekati završetak rata u Iranu, savjetuje Wilfried Jilge iz DGAP-a. Konkretno preporučuje da se Europa odlučnije suprotstavi ruskoj „sjenovitoj floti“ koja se koristi i za ilegalni izvoz nafte i u vojne svrhe. „A svakako bi trebali bismo preuzeti inicijativu i u opremanju Ukrajine vojnom tehnologijom i novim projektima“, poručuje Jilge.

Za žrtve zločina je to teško razumjeti: kazneni postupci u Njemačkoj ponekad traju godinama.

Na radnom stolu Jessice Hansen se gomilaju spisi — uz Kazneni zakon i druge zbirke njemačkih propisa. Ona je viša državna odvjetnica u Cottbusu: „Ovaj pritisak na učinak teško opterećuje kolege u državnom odvjetništvu i na sudu“, kaže pravnica koja zajedno s jednim kolegom vodi Brandenburški sudački sindikat.

Jer broj novih istraga u državnim odvjetništvima, prema podacima Ministarstva pravosuđa savezne pokrajine Brandenburg, raste — od 156.419 u 2020. godini na 182.565 pet godina kasnije. „Imamo mnogo mladih, angažiranih kolega — u Brandenburgu prolazimo kroz smjenu generacija — i oni su očajni zbog količine predmeta koja ih dopadne", kaže Jessica Hansen.

Bolje prekinuti nego se vući do suda

Pravnici govore o negativnom rekordu na razini cijele Njemačke. Po prvi put je, prema Njemačkom sudačkom sindikatu, broj neriješenih kaznenih predmeta krajem 2025. prešao milijun. Pet godina ranije bilo ih je oko 700.000.

„Iz godine u godinu državna odvjetništva vuku za sobom sve veći teret predmeta i ne mogu ih riješiti bez dodatnog osoblja“, objašnjava predsjednik Njemačkog sudačkog sindikata Sven Rebehn. „Zbog toga se kazneni postupci sve češće moraju prerano obustaviti zbog neznatnosti, uz ili bez novčane obveze.“

Državna odvjetništva više ne dovršavaju istrage kod jednostavnih ili srednje teških kaznenih djela i puštaju osumnjičenike iz istražnog pritvora zato što im postupci predugo traju, kaže Rebehn. „To se događa u prosjeku jednom tjedno“, dodaje pravnik. „Povjerenje ljudi u pravnu državu ozbiljno je narušeno kad pravosuđe može provoditi kazneni progon samo u mjeri u kojoj to dopušta stanje blagajne.“

Treba i novaca i ljudi

Prema istraživanju Njemačkog sudačkog časopisa, prošle je godine 50 osoba optuženih i za teška kaznena djela pušteno iz istražnog pritvora zbog predugog trajanja postupka. U pravilu bi istražitelji te osobe optužili za kaznena djela poput silovanja, teških tjelesnih ozljeda ili čak ubojstava.

Brandenburški ministar pravosuđa Benjamin Grimm potvrđuje da je Visoki pokrajinski sud (OLG) u toj pokrajini 2024. morao pustiti na slobodu pet navodnih počinitelja zbog predugog boravka u pritvoru. „U 2025. imali smo, srećom, samo dva takva postupka“, dodaje političar iz SPD‑a. „To pokazuje i da se ovdje radi uredno. Ali svaki slučaj koji OLG mora obustaviti je jedan previše i to se ne može objasniti javnosti.“

Kao i sudački sindikat, i ministar pravosuđa traži više osoblja u institucijama i od savezne vlade zahtijeva dodatna sredstva.

Inicijativa njemačke vlade

Njemačka vlada i nekoliko pokrajina još se spore oko novog pakta, koji bi u početku mogao financirati 2.000 dodatnih sudaca i državnih odvjetnika. Upravo tu nastaje problem.

Berlin želi za novu verziju Pakta za pravnu državu osigurati 240 milijuna eura. No za neke čelnike pokrajina to nije dovoljno jer tim novcem ne bi mogli trajno financirati državne službenike. Glavni direktor Njemačkog sudačkog sindikata podsjeća, međutim, na federalno uređenje. Prema Ustavu, pokrajine same moraju osigurati dovoljno sredstava za svoje pravosuđe. Osim toga, pravosudna tijela trebala bi se brže digitalizirati, smatra Sven Rebehn.

Policija i državna odvjetništva bilježe sve složenije postupke za koje moraju imati bolju digitalnu opremu, kaže i predsjednik Udruge berlinskih državnih odvjetnika. Sebastian Büchner vodi odjel državnog odvjetništva grada-pokrajine Berlina koji istražuje kaznena djela dječje pornografije. „To su nevjerojatno zahtjevni skupovi podataka“, kaže pravnik. „U stvarnosti svi radimo na granici mogućnosti.“

Umjetna inteligencija ne može riješiti sve, jer u dokazne svrhe mora biti isključena svaka nenamjerna manipulacija, objašnjava Büchner. „Naravno da pravosuđe zaostaje u digitalizaciji.“ Elektronički spisi mogli bi ubrzati dio postupaka. No na kraju u državnim odvjetništvima moraju odlučivati ljudi, kaže ovaj pravnik. „To je ključni čimbenik.“

Brandenburg: tek 13% istraga završi na sudu

Prema podacima Brandenburškog sudačkog sindikata, samo 13 posto istraga protiv poznatih osumnjičenika u toj pokrajini naposljetku završi podizanjem optužnice. To je zastrašujuće niska stopa, kaže predsjednik udruženja Stephan Kirschnick.

Njegova kolegica Jessica Hansen u Cottbusu potvrđuje takav pragmatizam brojnih pravnika. „To se može objasniti time da kvaliteta istrage pati zbog količine predmeta“, kaže. „Ako je kolega pred izborom hoće li obustaviti postupak jer se radi o sitnom kaznenom djelu i može ga odmah zatvoriti ili će ipak podići optužnicu — odluka se, kad je pritisak spisa velik, brže donosi u korist obustave.“ Za optužnicu bi bilo potrebno provesti dodatne radnje koje bi opet potrajale nekoliko mjeseci.

Spisi na njezinu stolu vjerojatno će se i dalje gomilati. Kada će doći do nove verzije Pakta za pravnu državu između savezne vlade i pokrajina, njemačko ministarstvo pravosuđa još nije odgovorilo.

Rat na Bliskom istoku doveo je do toga da se globalni ulagači suočavaju s posljedicama dugotrajnog regionalnog sukoba na svjetsku opskrbu energijom i njegovim potencijalom da potakne inflaciju diljem svijeta.

Globalna burzovna tržišta pala su, a cijene nafte i plina naglo su porasle od ponedjeljka, prvog dana trgovanja nakon američkih i izraelskih napada na Iran u subotu (28. veljače) te iranskog odgovora, koji je uključivao i ciljanje na ključne naftne i plinske infrastrukture u regiji.

Cijena tzv. Brent sirove nafte nastavila je rasti u srijedu, nakon što je dan ranije probila razinu od 80 dolara (69 eura) po barelu. Cijene plina također su naglo porasle u Aziji i Europi.

Velik dio pozornosti ulagača i dalje je usmjeren na Hormuški tjesnac, ključnu točku uskog grla kroz koju prolazi oko 20 % globalne opskrbe naftom i velike količine plina. Jedan predstavnik Iranske revolucionarne garde izjavio je da je plovni put zatvoren te da će Iran „zapaliti svaki brod koji pokuša proći kroz tjesnac“.

Međutim, Bloomberg je izvijestio da Kina vrši pritisak na Iran da zadrži tjesnac otvorenim za promet tankera. Kina, najveći svjetski uvoznik nafte i plina, među najizloženijim je zemljama, jer iz tjesnaca dolazi polovica kineskog uvoza nafte.

Američki predsjednik Donald Trump u utorak je najavio plan osiguranja i pratnje naftnih tankera i drugih plovila kroz tjesnac. Taj potez nije umirio ulagače jer je nedostajalo pojedinosti, a stručnjaci su rekli da bi provedba plana mogla potrajati.

„Ovo je dobrodošla vijest, ali jasno je da se to neće dogoditi preko noći. Pomorske pratnje bile bi korisne, ali i taj će napor zahtijevati vrijeme“, ukazuju analitičari ING-a. „Pomorske pratnje bile bi laka meta za iranske napade. Stoga bi SAD mogao odlučiti pričekati s pratnjom ploviladok ne procijeni da je iranska sposobnost napada oslabljena.“

Osiguravajuća društva otkazuju police

Iako je Hormuški tjesnac tehnički i dalje otvoren, promet tankera kroz njega praktično je zaustavljen jer su brodari i trgovci obustavili isporuke energije tim plovnim putem zbog sigurnosnih dvojbi i previsokih troškova osiguranja uslijed iranskih napada na tankere u regiji.

Pomorski osiguravatelji otkazuju pokriće za ratne rizike za plovila u Perzijskom zaljevu, a cijene prijevoza nafte naglo rastu.

Osiguravajuće tvrtke uključujući Gard, Skuld, NorthStandard, London P&I Club i American Club priopćile su da će njihova otkazivanja osiguranja stupiti na snagu 5. ožujka. To znači da će brodarske tvrtke morati pronaći novo osiguranje po višim cijenama.

Više od 150 plovila, uključujući tankere za naftu i ukapljeni prirodni plin, usidreno je u Hormuškom tjesnacu i okolnim vodama, što ozbiljno ograničava globalnu opskrbu naftom i plinom.

„Iako postoji zabrinutost u vezi s protokom nafte kroz Hormuški tjesnac, veći rizik za tržište bio bi da Iran cilja dodatnu energetsku infrastrukturu u regiji. To bi moglo dovesti do dugotrajnijih prekida“, naveli su analitičari ING-a u bilješci.

Iranski napadi na naftna i plinska postrojenja u Zaljevu

Iranski napadi na ključna energetska postrojenja u regiji dodatno povećavaju zabrinutost u vezi s opskrbom.

Saudijska kompanija Aramco zatvorila je u ponedjeljak svoju najveću domaću rafineriju nafte nakon što je bila meta iranskih dronova.

Katarska državna energetska tvrtka QatarEnergy, jedan od vodećih svjetskih proizvođača prirodnog plina, obustavila je proizvodnju ukapljenog prirodnog plina nakon iranskih napada na postrojenja u dvjema svojim glavnim bazama za preradu plina.

Požar je izbio u industrijskom naftnom postrojenju u Fujairahu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u utorak, priopćile su vlasti.

Unatoč eskalaciji, postoje znakovi da ulagači sukob i dalje procjenjuju kao privremen, a ne dugotrajan, poručili su analitičari Deutsche Banka u svojoj bilješci klijentima.

„Konkretno, uglavnom je došlo do naglih skokova na početku krivulja cijena energenata, dok su dugoročniji ugovori znatno manje porasli“, naveli su.

Bridget Payne, voditeljica prognoziranja energetike u savjetničkoj tvrtki Oxford Economicsu: „Naftno tržište dobro je pozicionirano za upravljanje utjecajem iz Irana. Tržište je dobro opskrbljeno, a malo je vjerojatno da će Iran održavati poremećaj koji bi bio istodobno težak i dugotrajan, što potpunu naftnu krizu čini malo vjerojatnom.“

Payne očekuje da će prosječna cijena Brent sirove nafte u drugom tromjesečju iznositi 79 dolara po barelu, prije nego što će se smanjiti obnovom opskrbe do kraja tromjesečja. To je u usporedbi s prognozama od 100 dolara po barelu koje su stručnjaci iznosili u slučaju dugotrajnog rata i poremećaja optimistično.

„Ključni rizik je poremećaj trgovine, a ne proizvodnje: neiskorišteni kapaciteti u Saudijskoj Arabiji i UAE-u mogu nadoknaditi izgubljenu iransku proizvodnju, ali alternativne trgovačke rute mogu preusmjeriti samo oko trećine uobičajenih tokova nafte kroz Hormuški tjesnac“, rekla je Payne.

Azijska gospodarstva najranjivija na više cijene energije

Rat na Bliskom istoku predstavlja poseban rizik za azijska gospodarstva, koja se uvelike oslanjaju na naftu i plin iz regije. Više cijene energije mogle bi potaknuti rast potrošačkih cijena u tim zemljama.

Osamdeset i četiri posto sirove nafte i kondenzata (lakšeg oblika nafte povezanog s vađenjem sirove nafte — op. ur.) te 83 % ukapljenog prirodnog plina koji su prošli kroz Hormuški tjesnac završili su na azijskim tržištima 2024. godine, prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA). Kina, Indija, Japan i Južna Koreja bile su glavne destinacije.

Kina kupuje gotovo 90 % iranske nafte pod sankcijama. Međutim, gubitak iranske proizvodnje nafte ne bi bio toliko značajan udarac za Kinu, Iran osigurava samo 11 % kineskog uvoza sirove nafte, koliko bi to bio dugotrajan poremećaj pomorskog prometa kroz Hormuški tjesnac.

„To budi kineski interes da održi protok energije u regiji", kaže Gareth Leather, viši ekonomist za Aziju u savjetničkoj kompaniji Capital Economics. „To je jedan od razloga za mišljenje da Kina možda neće pojačati potporu Iranu, dugogodišnjem geopolitičkom savezniku, u održavanju njegova odgovora na američke i izraelske napade na način na koji je to učinila za Rusiju nakon invazije na Ukrajinu.“

Rat u Iranu predstavlja i rizike za Europu

Veća izloženost Europe energetskom šoku na Bliskom istoku u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama dovela je do naglog slabljenja eura u odnosu na dolar ovoga tjedna, uslijed zabrinutosti da bi dugotrajan poremećaj mogao izazvati skok inflacije u zoni eura i poremetiti krhki gospodarski oporavak.

„U tijeku je negativni šok ponude koji predstavlja izravan porez Europljanima koji se mora platiti stranim proizvođačima u dolarima“, kaže George Saravelos, globalni voditelj istraživanja deviznog tržišta u Deutsche Bank.

Europa je izloženija razvoju događaja na tržištu plina. Ne samo zato što je veliko tržište za ukapljeni prirodni plin iz Katara, nego i zato što bi poremećaj izvoza katarskog LNG-a prisilio azijske kupce da se natječu s Europom za pošiljke. To bi dodatno podiglo cijene i otežalo Europi ponovno punjenje skladišta plina nakon neuobičajeno hladne zime.

Terminski ugovori na europski prirodni plin porasli su oko 22 % na 54,29 eura po megavatsatu u utorak, čime su se nadovezali na gotovo 40-postotni rast u ponedjeljak.

„Uz obustavljenu proizvodnju katarskog LNG-a i zatvaranje Hormuškog tjesnaca, globalna opskrba LNG-om znatno će se smanjiti, što se već odražava u nedavnim kretanjima cijena“, zaključio je je analitičar Rystad Energyja Jan-Eric Fähnrich.

„Opseg izgubljenih količina ovisit će o razmjeru eventualne štete na infrastrukturi, koja se još procjenjuje, te o trajanju zatvaranja tjesnaca za pomorski promet“, dodao je.

Svatko tko povremeno putuje nađe se u moralnoj dilemi. Bilo da se radi o svakodnevnim situacijama u kojima se javlja grižnja savjesti jer letenje avionom oslobađa velike količine CO2 ili zbog negativnih posljedica modernog masovnog turizma. Moramo li to prihvatiti ili ipak postoje alternative?

Za Wolfganga Strasdasa odgovor je jasan: „Mislim da se uopće ne treba osjećati krivim“, kaže znanstveni direktor Centra za održivi turizam u Berlinu, koji već dugi niz godina proučava utjecaje putovanja. Turizam je važan gospodarski sektor u mnogim regijama svijeta i značajno doprinosi prosperitetu, napominje on. Međutim, smatra da postoje i neke stvari koje pritom svakako treba uzeti u obzir, posebno što se tiče utjecaja putovanja i pretjeranog turizma („Overtourism") na okoliš.

Izvan sezone umjesto vrhunac sezone

„Trebali bi se stvarno zapitati: moram li stvarno ići u Atenu usred ljeta, kada je već ionako sve prenatrpano?" Odabir izvan sezone, ako vam okolnosti to dopuštaju, barem pomaže ublažiti pritisak, kaže stručnjak. Također bi se, po njegovom mišljenju, moglo razmotriti alternativne destinacije koje su jednako zanimljive, ali s manje gužve: Leipzig umjesto Berlina, Philadelphia umjesto New Yorka, predlaže on. „Tu je i nedovoljno razvijen turizam", kaže Strasdas – dakle mjesta čiji bi stanovnici sigurno pozdravili dolazak više posjetitelja.

Petra Thomas se slaže. „U Kataloniji, na primjer, mnogi ljudi u unutrašnjosti željeli bi vidjeti više turizma“, kaže ona. Barcelona, ​​​​glavni grad sjeverne španjolske regije, očito ga ima previše, zaključuje Thomas. Ona je direktorica Foruma Anders Reisen (Forum za alternativna putovanja), udruženja za održivi turizam s više od 140 članova-turoperatora. Oni se obvezuju pridržavati strogih kriterija kako bi svojim klijentima omogućili uživanje u odmoru bez grižnje savjesti. Između ostalog, kriteriji navode da treba izbjegavati regije „koje su već toliko posjećene da postoji rizik od prekomjernog turizma".

Neugodne situacije u Kamerunu

Thomas je uvjerena: "Postoje uvjeti pod kojima turizam ima pozitivan utjecaj." Ljudi se okupljaju i sastaju, događa se kulturna razmjena, a putnici stječu vrijedna iskustva koja mijenjaju njihovu perspektivu na svijet, objašnjava. Međutim, nedavno je iz prve ruke iskusila kako se netko može naći u neugodnim situacijama putujući s turističkom grupom u nekom ruralnom predjelu, radilo se o Kamerunu. Neki od putnika počeli su fotografirati lokalne seljane, čak su ih fotografirali ispred njihovih koliba. "Nekolicina ljudi fotografiralo je i unutar njihovih kuća kao da se ništa ne događa", prisjeća se. "Bilo mi je neugodno zbog njih." Imala je snažan osjećaj da je to kršenje njihove privatnosti. "Mnogi putnici doživljavaju ovakve trenutke."

Oliver Zwahlen to potvrđuje. Strastveni svjetski putnik i autor bloga "Weltreiseforum" godinama se bavi sa svakodnevnim moralnim dilemama s kojima se čovjek susreće tijekom putovanja. "U nekom trenutku shvatio sam da se gotovo svi žele ponašati ispravno tijekom putovanja i izbjeći nanošenje bilo kakve štete", kaže švicarski autor. Istovremeno, međutim, postoji značajno neslaganje oko toga što predstavlja ispravan postupak, dodaje on. "Trebate li davati olovke djeci koja prose?", pita Zwahlen. "Pomaže li im to u školi ili je jednostavno roditeljima isplativije slanje djece da prose na ulici nego u školu?"

„Bojkot putovanja pogađa obične ljude"

Ponekad može biti teško i suočiti se sa zemljama čiju vladu i političku orijentaciju turisti žele podržati. „Da, mogu postojati legitimni prigovori na običaje, zakone ili vlade", kaže stručnjak. „Ali bojkotom putovanja prvenstveno pogađamo obične ljude. Na primjer, ljude koji prodaju vodu turistima u svojim malim trgovinama ili koji su pronašli posao kao konobari u restoranu.“ Dodaje da su, posebno u zemljama koje su jako izolirane, turisti dobar način da ljudi ostanu u kontaktu s vanjskim svijetom.

Međutim, prema Zwahlenu, jedna se dilema ne može riješiti: „Bez obzira na to što radite, putovanje je uvijek problem za zaštitu okoliša.“ Ugljični otisak, posebno zračnog putovanja, jednostavno je loš – i ostat će takav dugoročno. Kao putnik, možete samo pokušati smanjiti štetu, napominje: „Uvijek sam se trudio manje putovati, ali putovanja učiniti duljima.“ Nadalje, leti samo ako nema druge mogućnosti, i tada kad god je to moguće izravno i modernim zrakoplovima koji troše manje goriva.

Indeks klimatske učinkovitosti avio-kompanija

To zagovara i Forum za alternativna putovanja. „Iz naše perspektive, radi se o smanjenju emisija gdje god je to moguće“, kaže Petra Thomas. Članovi njezine udruge obvezuju se ponuditi svojim klijentima autobusne i željezničke veze kao alternativu. „Ali jednostavno postoje odredišta do kojih se može doći samo avionom.“ Istraživač turizma Wolfgang Strasdas preporučuje u takvim slučajevima da se baci pogled na indeks zrakoplovnih tvrtki organizacije za zaštitu klime Atmosfair, koji ocjenjuje zrakoplovne tvrtke prema njihovoj klimatskoj učinkovitosti. „Višak" emisije CO2 bi trebao biti kompenziran, smatra on. Unatoč svim ekološkim problemima, Strasdas u konačnici vjeruje da pozitivni aspekti putovanja nadmašuju negativne. „U osnovi, putovanje je dobitna kombinacija za sve uključene“, kaže on.

Aktualna situacija u sektoru putovanja će biti i jedna od tema na Međunarodnom sajmu turizma (ITB) koji se upravo održava u Berlinu (3.-5- veljače). Jubilarno 60. izdanje najvažnijeg svjetskog sajma ove branše zasjenila je eskalacija nasilja na Bliskom istoku. Prošli vikend je sudjelovanje na ITB-u zbog toga otkazao Izrael. Na sajmu će svoju turističku ponudu predstaviti i Hrvatska. Njemačka je najvažnije emitivno tržište za hrvatski turistički sektor.

Iako na Iran otpada samo tri do četiri posto globalne proizvodnje nafte, njegova blizina Hormuškom tjesnacu, koji se smatra najkritičnijom točkom za transport nafte na svijetu, potiče analitičare da prognoziraju skok cijena nafte.

Dugotrajno zatvaranje ili prekid prometa kroz taj tjesnac, kroz koji se transportira petina svjetske potrošnje nafte, mogli bi dovesti do toga da cijene tog energenta prijeđu psihološki prag od 100 dolara po barelu. To bi ugrozilo globalno gospodarstvo, ali i dodatno podiglo cijene – koje je već sada teško obuzdati.

Cijene nafte su, naime, prethodnih mjeseci već porasle, uoči najnovijeg rata u regiji bogatoj naftom – jer su trgovci bili zabrinuti zbog mogućih posljedica američkih vojnih udara na Iran.

„Ako se sukob produži, odnosno ako počne utjecati na opskrbu naftom zbog poremećaja u opskrbi iz Irana ili zbog pokušaja Teherana da blokira Hormuški tjesnac, to bi moglo izazvati skok cijena nafte možda i na oko 100 dolara po barelu“, naveo je u napomeni svojim klijentima William Jackson, glavni ekonomist za tržišta u razvoju u tvrtki Capital Economics.

Koliko nafte proizvodi Iran?

Iran proizvodi oko 3,3 milijuna barela nafte dnevno. To ga čini četvrtim najvećim proizvođačem nafte u OPEC-u. Ujedno je i jedan od najvećih proizvođača prirodnog plina na svijetu.

Iran posjeduje neke od najvećih svjetskih rezervi nafte – četvrtinu rezervi na Bliskom istoku i 12 posto u svijetu, prema podacima Američke administracije za energetske informacije (EIA). No njegova proizvodnja je ograničena zbog višegodišnjeg nedovoljnog ulaganja i međunarodnih sankcija.

No Teheran je pronašao načine da zaobiđe zapadne sankcije i sada 90 posto nafte koju izvozi prodaje Kini. Štoviše, upravo zahvaljujući potražnji iz Kine Iran je od 2020. do 2023. povećao proizvodnju sirove nafte za oko milijun barela dnevno.

Iransko gospodarstvo relativno je diverzificirano u usporedbi s mnogim drugim gospodarstvima Bliskog istoka koja uglavnom ovise o nafti – ali izvoz energije ipak predstavlja značajan izvor državnih prihoda u Iranu. U 2023. iranske naftne kompanije zaradile su oko 53 milijarde dolara neto prihoda od izvoza nafte, procjenjuje američka EIA.

Zašto je Hormuški tjesnac toliko važan?

Hormuški tjesnac glavna je ruta za prijevoz nafte koja povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i Arapskim morem. Nalazi se između Irana i Omana.

Velike količine sirove nafte koju u toj regiji proizvode zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Iraka, a koja se troši diljem svijeta, prolaze upravo kroz taj tjesnac.

Iran je više puta prijetio da će zatvoriti tjesnac i time poremetiti plovni put kojim prolazi petina svjetske potrošnje nafte. Te prijetnje, međutim, Teheran nikada nije ostvario, jer bi to i njega spriječilo da isporučuje vlastitu naftu u inozemstvo, a vjerojatno bi izazvalo i brz međunarodni odgovor.

Usred tekućeg rata promet kroz Hormuški tjesnac ipak je zaustavljen – jer je nekoliko prijevoznika i trgovaca obustavilo isporuke energenata tim plovnim putem zbog sigurnosnih razloga i upozorenja vlasti.

To bi moglo spriječiti da na tržište stigne 15 milijuna barela sirove nafte dnevno, što je oko 30 posto globalne pomorske trgovine sirovom naftom. Čak i ako se koristi alternativna infrastruktura za zaobilaženje tjesnaca, to bi dovelo do gubitka od osam do deset milijuna barela sirove nafte dnevno, procjenjuju u kompaniji Rystad Energy.

„Bez obzira na to je li tjesnac zatvoren silom ili je nepristupačan jer brodari i trgovci izbjegavaju rizik, utjecaj na tokove nafte uglavnom je isti“, napisao je u poruci svojim klijentima Jorge Leon, potpredsjednik i voditelj geopolitičke analize u Rystad Energyju. „Očekujemo ponovno i značajno povećanje cijena nafte početkom tjedna – osim ako se brzo ne pojave signali deeskalacije."

Kako je OPEC+ odgovorio?

OPEC+ (savez Organizacije zemalja izvoznica nafte, OPEC-a, koju predvodi Saudijska Arabija, i nekoliko drugih proizvođača nafte koje predvodi Rusija) najavio je u nedjelju povećanje proizvodnih kvota veće od očekivanog.

„U normalnim okolnostima povećanje proizvodnje izvršilo bi pritisak na smanjenje cijena [nafte]“, kaže Leon. „Međutim, ako sirova nafta fizički ne može izaći iz Zaljeva zbog ograničenja u Hormuzu, povećanje proizvodnje imat će samo ograničen utjecaj na tržište.“

Saudijska Arabija povećala je posljednjih tjedana izvoz sirove nafte, što su analitičari vidjeli kao pokušaj stvaranja kratkoročne zaštite prije američkih udara. Ta je zemlja isporučila oko 7,3 milijuna barela dnevno u prvih 24 dana veljače, što je najviše od travnja 2023. godine, prema podacima o praćenju tankera koje je prikupio Bloomberg. Saudijska Arabija povećala je izvoz nafte i u lipnju prošle godine, upravo kada je SAD napao iranske nuklearne objekte.

Iran je također povećao izvoz nafte uoči pregovora sa SAD-om, objavio je Bloomberg.

„Ali čak su i takve rezerve ograničene i osmišljene su kako bi ublažile kratkoročne šokove, a ne nadoknadile trajne strukturne poremećaje“, objašnjava stručnjak iz kompanije Rystad Energy.

Kako više cijene nafte utječu na globalno gospodarstvo?

Utjecaj na globalno gospodarstvo u velikoj mjeri ovisi o tome koliko će cijene nafte dalje rasti. Sirova nafta glavna je ekonomska roba, a rast njezine cijene podiže cijene drugih dobara.

„Pravilo je da rast cijena nafte od pet posto u odnosu na prethodnu godinu obično dodaje oko 0,1 posto prosječnoj inflaciji u velikim gospodarstvima“, objašnjava Jackson. „Dakle, rast cijene Brenta [primarne globalne referentne vrijednosti za cijene nafte] na 100 dolara po barelu mogao bi dodati 0,6 do 0,7 postotnih bodova globalnoj inflaciji.“

U Njemačkoj radi sve više stranih liječnica i liječnika. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, 64.000 ili 13 posto svih liječnika u 2024. godini nisu imali njemačko državljanstvo. Deset godina ranije bilo ih je tek 30.000, odnosno 7 posto.

U 2024. godini u humanoj i dentalnoj medicini radilo je 121.000 liječnica i liječnika koji su doselili iz inozemstva. „To je bilo gotovo četvrtina ukupnog liječničkog kadra“, navodi Savezni zavod za statistiku. Neki od njih u međuvremenu su stekli njemačko državljanstvo. Četrdeset i dva posto bilo je kraće od deset godina u Njemačkoj.

Od Alepa do Langena

Jedan od njih je Faisal Shehadeh. Četrdesetdvogodišnjak radi kao traumatolog u Asklepios klinici u Langen​u u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen. Studij medicine završio je 2006. u Alepu u Siriji, gdje je učio i njemački. Godine 2015. završio je specijalizaciju u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, nakon čega je radio kao liječnik u Saarlandu. Danas je traženi specijalist za kirurgiju ramena i lakta.

To što je odabrao baš Njemačku objašnjava time „što u Njemačkoj vrijede vrlo visoki standardi u medicini i što je specijalističko obrazovanje jedno od najboljih na svijetu“, kako kaže u intervjuu. Administrativni napor potreban da se njegova diploma prizna kao ravnopravna bio je „pregledan" – a manjak specijalista u Njemačkoj olakšao mu je ulazak u sustav.

Nijemci biraju zaobilazni put preko inozemstva

U 2024. godini priznato je 7.000 stranih diploma iz medicine, navodi Zavod za statistiku. Među njima je bilo i 21 posto Nijemaca koji su studirali medicinu u inozemstvu – često kako bi izbjegli ograničene kvote za upis na njemačke fakultete i vrlo stroge uvjete, prije svega visoki prosjek ocjena iz srednje škole, tzv. numerus clausus. Većina se odlučila za Austriju ili Mađarsku.

Drugu najveću skupinu među priznatim inozemnim diplomama činili su Sirijke i Sirijci poput Shehadeha. Tijekom 2024. priznato je 800 sirijskih diploma iz humane medicine i 100 iz dentalne medicine.

Previše birokracije, previše proizvoljnosti

No, ne ide to uvijek tako brzo i jednostavno kao kod Shehadeha. Atilla Vurgun, voditelj neprofitne Akademije za zdravstvena zanimanja u Frankfurtu, koja prati strane liječnike na putu u njemački zdravstveni sustav, opisuje slučajeve u kojima priznavanje diplome traje godinama.

Tko se odluči za alternativu – polaganje dodatnih ispita – ponekad čeka godinama na termin. Hoće li se dokumenti na kraju priznati ili će kandidat položiti ispit, je "kao na lutriji", kaže Vurgun. Jer ne postoje zajednički standardi za cijelu zemlju – svaka savezna pokrajina i svaka liječnička komora odlučuje po vlastitom nahođenju.

Doseljenici iznadprosječno mladi

Vurgun smatra da bi priznavanje stranih medicinskih diploma u Njemačkoj trebalo urediti jedinstveno za cijelu zemlju: sa centraliziranim jezičnim ispitima u jezičnim školama, stručnim ispitima na medicinskim fakultetima, jednim kontaktom za cijeli proces i odlukom u roku od godinu dana.

Za Njemačku je , naime, doseljavanje iz inozemstva vrlo važno – jer će velik dio liječnica i liječnika u Njemačkoj u narednim godinama otići u mirovinu, navodi Njemački zavod za statistiku. U 2024. godini gotovo trećina liječnika bila je starija od 55 godina. Mlađe kolegice i kolege posebno često dolaze iz inozemstva: gotovo polovica stranih liječnica i liječnika u 2024. bila je mlađa od 35 godina.

80 posto popusta: u jednom dizajnerskom vintage‑dućanu u Münchenu ženska zimska jakna košta 380 eura. Prilika iz snova, barem ako se uzme u obzir da je nova takva jakna koštala preko 2.000 eura. Jakna je rabljena, ali se to na njoj jedva uopće vidi.

Žena koja ju isprobava priznaje: „Naravno, cijena igra ulogu." Nekad su, kaže vlasnica trgovine Annette von Puttkamer, kupci rabljene odjeće bili na glasu kao ljudi koji si uopće ne mogu priuštiti novu odjeću. To se s vremenom potpuno promijenilo.

Kupovanje rabljene odjeće tek je s internetom dobilo moderan imidž. Na tržištu mode etablirale su se velike internetske platforme specijalizirane za rabljenu odjeću – često uz punu uslugu kao za „novu“, odnosno s besplatnim povratom u roku od 14 dana. Čak i tradicionalne internetske trgovine i velike modne kuće danas sudjeluju u tom poslu. A to već daje rezultate.

Gotovo 7 milijardi eura za rabljenu odjeću

Prema jednoj Amazonovoj studiji, dvije trećine Nijemaca već je kupovalo rabljene proizvode na internetu. Sektor rabljene odjeće se pretvorio u posao vrijedan milijarde. Podaci koje je prikupio Statista pokazuju da je promet trgovine rabljenom odjećom u Njemačkoj 2025. iznosio oko 6,8 milijardi eura.

Sve se više tvrtki specijalizira za recommerce, pojam koji označava trgovinu rabljenim predmetima preko interneta. Sustav je sljedeći: kupci šalju odjeću koju više ne žele. Za to postoje jasna pravila. Internetska platforma Momox, primjerice, odbija artikle koji nisu svježe oprani, imaju mrlje ili rupe ili na kojima su rađene preinake.

Profesionalna provjera kvalitete i marke kod trgovca određuje hoće li se predmet vratiti pošiljatelju ili prodati u internetskom dućanu. Potražnja određuje cijenu, objašnjava Lenia Karallus, voditeljica Momoxova modnog odjela: „Krećemo s jednom ponudom, a onda postupno spuštamo cijenu dok ne pronađemo onu pravu.“

Zašto sve više ljudi kupuje rabljeno? „Uštedjeti novac" - glavni je motiv za 64 posto kupaca koji kupuju rabljenu odjeću. Slijedi održivost, važna za 49 posto ispitanika u anketi agencije Civey, provedenoj za platformu Momox.

Kod tehnike su kupci oprezniji

Možda iznenađuje to što se najviše kupuje rabljena odjeća. Nijemci su nešto oprezniji kad je riječ o elektronici, ali iz ispitivanja Amazona vidi se kako je i u drugim državama Europe vrlo slična situacija. Njemačka neovisna Udruga za tehnički nadzor (TÜV) također raspolaže podacima da je 35 posto ispitanih svoj mobitel kupilo rabljen, no ostali ipak još uvijek radije kupuju novi.

Internetska platforma Rebuy iz Berlina ima vlastitu radionicu za rabljene mobitele. U njoj se temeljito obnavljaju uređaji otkupljeni od kupaca. Stručni izraz je refurbished, dakle profesionalno čišćenje i stroga tehnička provjera preko 60 funkcija: baterije, kamera, zvuka, zaslona. „Sve mora raditi sto posto“, kaže izvršni direktor Rebuya Philipp Gattner, „inače ne ide u prodaju.“

U međuvremenu i sami proizvođači nude obnovljenu elektroniku. Jedan je razlog taj što su od sredine prošle godine obvezani produljiti vijek trajanja svojih proizvoda uredbom EU-a. U idućim bi godinama tržište obnovljene elektronike trebalo i dalje rasti. Različite prognoze predviđaju godišnju stopu rasta između sedam i 14 posto, dok bi se tržište novih uređaja trebalo stabilizirati na oko četiri posto.

Rebuy na svojoj platformi dijeli stanje rabljenih elektroničkih uređaja u tri razine: izvrsno, vrlo dobro i dobro. Uz iste, dakle besprijekorne tehničke uvjete, o cijeni odlučuje isključivo izgled: tako mobitel s jedva vidljivom ogrebotinom na ekranu spada u kategoriju „vrlo dobro“ i prodaje se po cijeni 20 do 30 posto nižoj od novog uređaja.

Gattner kaže kako je i kod kupnje rabljene elektronike cijena glavni motiv, što potvrđuju brojna ispitivanja među kupcima: „Jasno se vidi da ljudi opet pažljivo paze na svoj novčanik. Osjeća se kriza.“

Broj 1,35 trebao bi uznemiriti političare. Statistički gledano, svaka žena u Njemačkoj rodi 1,35 djece. To je daleko od statističke brojke od 2,1 potrebne za održavanje stanovništva. To proizilazi iz aktualnih podataka Njemačkog statističkog ureda.

U 2025. godini rođeno je otprilike 650.000 djece. U 2024. godini taj je broj bio oko 677.000. U obje godine umrlo je otprilike milijun ljudi. Ukupno je 31. decembra 2025. u Njemačkoj živjelo oko 83,5 milijuna ljudi – 100.000 manje nego prethodne godine.

„Imati obitelj je i dalje važno ljudima", rekla je Katharina Spieß, direktorica Njemačkog instituta za istraživanje stanovništva „ljudi i dalje žele djecu. No, sada je pitanje zašto ih zapravo nemaju?"

Kada bi se temeljila samo na želji za djecom koju su izrazile osobe od 19 do 29 godina u anketama, stopa nataliteta u Njemačkoj bila bi 2,4, kaže Spieß. „Sigurnost je vrlo važan faktor u ispunjavanju želje za djecom. Višestruke krize dovele su do toga da ljudi zapravo ne ostvaruju svoje želje", kaže ona.

Jesu li djeca faktor rizika za siromaštvo?

Uz opću neizvjesnost uzrokovanu nestabilnom globalnom situacijom, postoje i konkretni problemi: nedostatak stambenog prostora, povećanje najamnina i nedostatak ili nepouzdana skrb za djecu. Strah od financijskog pada raste jer roditelji općenito moraju smanjiti svoje radno vrijeme. Sve češće ljudi kažu da si jednostavno više ne mogu priuštiti djecu u Njemačkoj.

Njemački statistički ured redovito izračunava kako će se stanovništvo razvijati u sljedećih nekoliko desetljeća. Političarima i tvrtkama su ti podaci potrebni jer budućnost zemlje značajno ovisi o broju ljudi koji tamo žive i njihovoj dobi. Najnovija prognoza proteže se do 2070. godine. Nova procjena kaže da bi se stanovništvo moglo do tada smanjiti za oko deset posto. Imigracija neće moći nadoknaditi taj pad.

„Baby boomeri" odlaze u mirovinu

Manje ljudi općenito ne bi nužno bio problem. Ali istovremeno zemlja i stari. Dok se broj djece i mladih smanjuje, broj vrlo starih ljudi će se masovno povećati, objašnjava Karsten Lummer, voditelj odjela za stanovništvo u Njemačkom statističkom uredu. Trenutno, takozvani "baby boomeri" okončavaju radni vijek i odlaze u mirovinu. To su ljudi rođeni 1960-ih. Svake godine ta je skupina imala milijun ili više rođenih. Nakon toga, stopa nataliteta je naglo pala.

"Čak i sada, na svakih 100 ljudi u radnoj dobi dolazi 33 osobe u mirovinskoj dobi", kaže Lummer. Do 2035. godine, otprilike jedna od četiri osobe u Njemačkoj će premašiti tradicionalnu dob za odlazak u mirovinu od 67 godina. Do 2050. godine, broj ljudi starijih od 80 godina će porasti s nešto više od šest milijuna koliko ih je sada na otprilike devet milijuna.

Sustav socijalne skrbi doseže svoje granice

Ovi brojevi su posebno alarmantni za ekonomiste i sociologe. „Ubrzani pad i starenje stanovništva danas se mora uzeti u obzir pri političkim odlukama s dugoročnim posljedicama, na primjer, u zdravstvu i dugotrajnoj skrbi“, kaže ekonomist Joachim Ragnitz iz ifo instituta u Dresdenu. Mirovinski sustav također je, kaže on, pod ogromnim pritiskom, posebno jer trend ide prema nedostatku radne snage.

Karsten Lummer iz Ureda za statistiku kaže to sve još direktnije: „Imamo nisku stopu nataliteta i sustav socijalne skrbi koji se i dalje ponaša kao da je visoka.“ Na pitanje kako bi sustav socijalne skrbi trebao izgledati u budućnosti trebalo je, kaže on, davno odgovoriti. „Tu smo zakazali", kaže Lummer.

Trenutno oko 40 posto ljudi starijih od 80 godina treba neki oblik skrbi. S porastom broja vrlo starijih osoba raste i potreba za njegovateljima. Oko 280 000 ljudi trenutno radi u ambulantnoj skrbi za starije osobe. Međutim, prema Lummeru, do 2049. godine bit će potrebno 690 000.

Imigracija na tržište rada

Posljednjih godina, niske stope nataliteta i emigracija iz Njemačke nadoknađeni su imigracijom. Njemačka bilježi stalan rast od 1990. godine. Ukupno je jedanaest milijuna imigranata došlo u Njemačku. Brojke su bile iznad prosjeka 2015./2016. i ponovno nakon 2022. zbog ratova u Siriji i Ukrajini. Međutim, brza integracija na tržište rada rijetko je postignuta.

Martin Werding, jedan od članova Njemačkog vijeća ekonomskih stručnjaka, koje savjetuje saveznu vladu, to smatra neuspjehom politike. „Njemački pristup uvelike je usmjeren na usvajanje jezika i obrazovanje, te često predugo traje provjera postojećih kvalifikacija, umjesto da se usmjerimo na njihovo priznavanje", kaže ovaj profesor ekonomije.

Deset godina nakon migracijskog vala 2015./2016., dvije trećine izbjeglica sada su zaposlene, navodi se u studiji Instituta za istraživanje zapošljavanja. Međutim, među pretežno ženskim izbjeglicama iz Ukrajine taj broj je samo oko 31 posto.

Mnogi Ukrajinci žele ostati

Više od milijun Ukrajinaca sada živi u Njemačkoj. Nakon Turaka, čine drugu najveću nenjemačku grupu. "Doprinijeli su masovnoj promjeni u strukturi njemačkog stanovništva", kaže stručnjakinja za stanovništvo C. Katharina Spieß. Društvo se mora zapitati: "Možemo li računati na njih, žele li ostati?"

Njen institut provodi ankete dva puta godišnje. "Namjera Ukrajinaca da ostanu naglo je porasla; 42 posto želi ostati", kaže ona. Ali dodaje da i unutar te grupe raste nesigurnost. "Sve više ljudi danas kaže da ne znaju. Među djecom i mladima mnogi kažu da ne mogu zamisliti da ovdje ostanu zauvijek", kaže Spiess.

Raste li ili se smanjuje imigracija?

Statističari ne mogu sa sigurnošću predvidjeti budućnost. Oni za prognoze o broju stanovnika koriste tri demografske komponente: stope nataliteta, očekivanog životnog vijeka i neto migracije. Pritom je jedna stvar vidljiva u svim scenarijima: imigracija može samo ublažiti, ali ne i riješiti probleme Njemačke. Realno gledano, neće biti moguće pronaći potreban broj radnika, a time i onih koji doprinose zdravstvenom i mirovinskom sustavu, isključivo migracijom.

Prema Karstenu Lummeru iz Njemačkog statističkog ureda, održavanje zdravlja starijih osoba što je dulje moguće je minimum kojem treba težiti, jer zdrave starije osobe ne trebaju njegu, a pogotovo ne intenzivnu. "Polažemo nade u medicinski napredak", kaže on, i nudi neposredni savjet za očuvanje zdravlja: više vježbati i značajno smanjiti konzumaciju alkohola i pušenje.

Prodor privatnog kapitala u hrvatsko javno zdravstvo ponovno je posljednjih tjedana aktualiziran kao tema i u Hrvatskom saboru, iako najviše tijelo zakonodavne vlasti u RH još uvijek nema odgovor na glavne nepoželjne posljedice toga procesa. Širenje tržišta na sve veća područja zdravstvenog sustava, naime, očito nije išlo bez ugrožavanja potonjeg u brojnim njegovim segmentima, što se ponajprije vidi na rastućim problemima primarne zaštite. No u novije doba sve više dolaze u prvi plan i kompromitirane pozicije sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite, a naročito je to slučaj s onkologijom.

U prvi plan tako je izašlo nekoliko privatnih firmi poput Radiochirurgije, UPMC-a, Rochea i Medikola, kojima država plaća višemilijunske godišnje iznose za njihovu dijagnostiku i terapije. Pritom su posrijedi medicinski postupci koji svakako spadaju među najskuplje u zdravstvu generalno, ali u javnom prostoru već je zabilježena i bizarna činjenica da trošak za državu u pojedinim dijagnostičkim zahvatima premašuje cijenu novih tehničkih uređaja na kojima su oni izvršeni. No i dalje nema odgovora zbog čega umjesto toga država ne kupi dovoljnu količinu takve aparature za sebe, nego radije kupuje uslugu.

„Psihopatski uređen sustav"

Također, već godinama je vidljiva naklonost s kojom najviši hrvatski politički autoriteti, a naročito Vlada RH, oduševljeno dočekuju svaki sličan privatni projekt. Neurolog i psihoanalitičar Anton Glasnović, docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, mišljenja je da je opisani proboj privatnih subjekata - logična faza razvoja kapitalizma. „Njemu je svojstveno da se širi u sve životne sfere", kaže on za DW, „a svakako i one koje su prethodno bile izvan izravne tržišne logike. Zdravstvo, osobito visokoprofitabilna područja poput onkologije, idealno su polje za akumulaciju kapitala."

Po riječima ovog liječnika, onkologija kombinira tehnološku ovisnost, emocionalnu ranjivost pacijenata i stalnu potražnju. Posebno je atraktivna: uključuje skupe lijekove, sofisticiranu dijagnostiku i dugotrajne terapijske cikluse, tako i stabilan te visok profitni potencijal. „Sa strane“, drži Glasnović, „djeluje dosta psihopatski da se zarađuje na najranjivijima, ali to ne čudi jer je cijeli sustav psihopatski uređen. Država je tu odbor za upravljanje zajedničkim poslovima bogatih i utjecajnih. Politike privatizacije i javno-privatnog partnerstva predstavljaju se kao tehničke, racionalne i tobože neizbježne."

Na pitanje o zdravstvenim radnicima u javnom sustavu, on kazuje da se nalaze u dvostrukoj poziciji: materijalno su ovisni o sustavu koji ih zapošljava, dok su ideološki uronjeni u diskurs „efikasnosti", „konkurentnosti" i „održivosti". Kritika privatizacije s njihove strane, međutim, značila bi i rizik profesionalne izolacije, gubitka upravljačkih pozicija ili blokade napredovanja. „Ali, prosječni ambiciozni liječnik ne može si to dopustiti. Rekli bismo da je u pitanju kombinacija ekonomske i institucionalne prisile, uz kulturnu normalizaciju tržišne logike“, rekao nam je Anton Glasnović.

Struka pod pritiskom profita

Ovaj insajderski uvid zanimljiv nam je i zbog različitosti koje nosi javnozdravstveni sustav u odnosu na druge struke, kao i zbog sličnosti koje s njima dijeli. Primjerice, općenito je poznato ono što naš sugovornik s Medicinskog fakulteta tumači riječima da sustav proizvodi suglasnost ponajviše internalizacijom, usvajanjem tržišnih kriterija kao „realnosti". Šutnja je tu po njemu znak oportunizma, adaptacije, ali i straha, a ne nužno slaganja s prevladavajućim narativom. Pored svega, i on sam ima iskustva s takvim pritiskom, npr. u kontekstu financiranja kongresa, edukacija ili stručnih putovanja.

„Farmaceutske tvrtke to financiraju onim liječnicima koji propisuju njihove lijekove. Odluke o tome tko će dobiti takvu 'potporu' na odjelima, najčešće su koncentrirane u rukama voditelja ili šefova klinika, koji faktički imaju monopol nad raspodjelom tih sredstava“, prepričava nam Glasnović. Time se nadalje stvara hijerarhijski mehanizam nagrađivanja lojalnosti – onaj tko je „dobar sa šefom“ ima pristup dodatnim prihodima i profesionalnim prilikama, dok drugi ostaju isključeni. Anton Glasnović zaključuje da se liječnik tako postupno transformira iz javnog profesionalca u pukog posrednika tržišta.

Dugoročna strategija privatizacije

„Osim toga, farmaceutski kapital prodire u samu jezgru kliničke autonomije", konstatirao je naposljetku. Sa svime tim na umu, zacijelo biva puno jasnije kako je moguće da se javna onkologija zatekla u stagnaciji, dok privatna – cvate. Socioekonomist Toni Prug, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci koji između ostalog istražuje i javnozdravstveni sustav, istaknuo je za DW da se po njegovu uvjerenju radi o dugoročnoj strategiji privatizacije, polagano i indirektno. Situacija ga podsjeća na onu Engleskoj, kao što nam je rekao, a u kojoj se vlade ne usuđuju direktno privatizirati sustav.

„No kontinuirano se", dodao je, „najprofitabilniji tretmani preusmjeravaju u privatni sektor. Civilne udruge, udruge pacijenata i sindikati se tamo desetljećima bore za javno zdravstvo, što povremeno rezultira vladinim odustajanjem od nametanja natjecanja, tržišta i profitnih principa, vraćajući dijelove javnog sustava suradnji, cjelovitoj obradi i tretmanu po kriteriju potrebe. A promjene kod nas su – drastične." Dobro to ilustrira i prošlogodišnje istraživanje „Mapiranje profitnog i javnog zdravstva: inicijalno izvješće i polazna analiza“ pri Centru za mirovne studije (CMS) u Zagrebu.

Prug i ostali istraživači na tom projektu koji je okupio niz stručnjaka iz medicinskih i društvenih znanosti, došli su tako do pokazatelja da je u Zagrebu broj radnika u profitnom zdravstvu, kao udio u totalnom broju radnika u sektoru, porastao sa 15 posto 2020. na 20 posto 2024. godine, a u sektoru skrbi sa 26 posto na 30 posto. U istom razdoblju prihodi privatnika u skrbi su se sa 25 posto udjela u sektoru podigli na 34 posto. Problematičan je i rast medicinske tehnologije u rukama profitnih subjekata, čak i kada usluge prodaju HZZO-u, kao što otkriva rad objavljen na stranicama CMS-a.

Engleske borbe kao putokaz

„Privatno im vlasništvo omogućava da se bilo kada okrenu isključivo tržištu, samo za one koji mogu plaćati, što narušava pravo na jednakost u zdravstvenoj zaštiti koju nam Zakon RH propisuje", napominje ovaj socioekonomist koji nalazi da vlada, javne institucije i strukovne udruge sadrže veliki broj ljudi koji su u sukobu interesa, jer su se odlučili na paralelno profitno djelovanje. „Spriječiti ih može samo drugačija politika i djelovanje u obrnutom pravcu onog dijela struke koji radi u javnim institucijama“, rekao je Prug za DW, ističući neaktivirani potencijal za strukovni otpor.

„Ne smijemo zaboraviti da se radi o znatnoj većini struke, čiju privrženost javnom i principima jednakosti u zdravstvu i skrbi tek treba aktivirati i učiniti vidljivom – engleske borbe su koristan putokaz kako“, poručio je Toni Prug. Bez sumnje, eventualni zaokret u javnozdravstvenim politikama nije ostvariv bez uključivanja u proces samog medicinskog osoblja i šire javnosti. To upućuje na potrebu angažiranja postojećih strukovnih te javnointeresnih udruženja, od sindikata zdravstvenih radnika do organizacija pacijenata, a koje bi moralo doći do izražaja u daljnjem razvoju sektorskih odnosa.

Mnogi poduzetnici su se nadali da će umjetna inteligencija (UI) povećati učinkovitost zaposlenih i istovremeno ih rasteretiti. No prema novoj studiji iz Kalifornije, UI ne smanjuje količinu posla – već ju intenzivira.

Znanstvenice Aruna Ranganathan i Xinqi Maggi Ye sa Sveučilišta u Berkeleyu u SAD-u su osam mjeseci pratile 200 zaposlenih u jednoj američkoj tehnološkoj tvrtki.

Rezultat: nakon uvođenja umjetne inteligencije zaposleni su radili - brže i duže - dijelom i za vrijeme pauze i u slobodno vrijeme. Preuzimali su i nova radna zaduženja, i to ne zato što se to od njih izričito zahtijevalo.

Više vremena zahvaljujući umjetnoj inteligenciji

Znanstvenice su utvrdile i sljedeće: kada umjetna inteligencija preuzme jednostavne administrativne rutinske zadatke, zaposlenima ostaje više vremena za složenije, kreativnije i samim tim „vrjednije" poslove.

No u kombinaciji sa intuitivnim i često jednostavnim načinom korištenja UI-a na radnom mjestu se brzo razvija nova dinamika: novi zadatak se brzo prepusti umjetnoj inteligenciji i onda se zaposleni može posvetiti drugom zadatku.

Ta povećana produktivnost na taj se način sve više preljeva u pauze i slobodno vrijeme.

Iscrpljenost i izgaranje kao posljedica

Dugoročno ovakav obrazac, prema riječima znanstvenica, ne dovodi do boljih radnih rezultata, već često završava stanjima mentalne iscrpljenosti. To se potom odražava na lošiji učinak, pa čak i na zdravstvene probleme zaposlenih, uključujući i sindrom izgaranja (burnout).

Ovaj rizični proces dobro poznaje i psiholog rada Florian Schweden iz Instituta za oblikovanje rada i organizacijski razvoj u Hamburgu. On, po nalogu tvrtki u Njemačkoj, istražuje kako promjene na radnom mjestu utječu na dobrobit zaposlenih.

Prema njegovim zapažanjima, zaposleni često sami sebi stvaraju pritisak kada odjednom moraju obavljati više zahtjevnih zadataka. „Udio vremena koji sada imam za bavljenje teškim, složenim problemima postaje veći. Ali, i dalje moram postići isti učinak kao ranije – što znači da ljudi počinju raditi intenzivnije i brže", kaže Schweden.

Prekoračivanje vlastitih kompetencija

Prema studiji Sveučilišta u Berkeleyu, UI je neke zaposlene naveo i na prekoračenje granice vlastitih stručnih kompetencija. Tako su znanstvenice utvrdile da su, na primjer, menadžeri i dizajneri proizvoda počeli uz pomoć umjetne inteligencije razvijati i kompjutorske programe, umjesto da taj posao prepuste za to zaduženim stručnjacima.

No to nije dovelo do veće učinkovitosti: na kraju su programeri morali mukotrpno provjeravati i ispravljati programe koje su izradili njihovi kolege bez odgovarajućeg stručnog znanja.

Umjetna inteligencija kao konkurencija

Prema Florianu Schwedenu, UI može stvarati pritisak i onda kada se ne doživljava kao pomoćnik, već kao konkurent koji ugrožava radno mjesto. U jednoj od njegovih studija strah zaposlenih da će ih zamijeniti umjetna inteligencija doveo je čak do slučaja takozvanog „robomobinga":

Zaposleni u jednoj logističkoj tvrtki namjerno su postavljali drvene palete na put samovozećim robotima kako bi ih usporili i učinili manje učinkovitima. Time su željeli pokazati „da je i dalje potreban čovjek koji može preskočiti prepreku".

Jasna podjela zadataka između čovjeka i stroja

Ipak, psiholog rada Schweden ne želi demonizirati upotrebu umjetne inteligencije. Za njega je ključno da tvrtke, zajedno sa zaposlenima, prije uvođenja UI-alata jasno definiraju uloge čovjeka i stroja.

Znanstvenice Aruna Ranganathan i Xinqi Maggi Ye sa Sveučilišta u Berkeleyu također se zalažu za to da se pri uvođenju umjetne inteligencije predvidi i kontrola njezinih posljedica: tvrtke bi se morale zapitati žele li same oblikovati promjene koje donosi UI ili će taj proces prešutno prepustiti samoj tehnologiji.

„Nisam planirala ići na sezonu, ali mi je na društvenim mrežama iskočio zanimljiv oglas i prijavila sam se ne misleći da ću ga zapravo dobiti“, kaže studentica Iva iz Zagreba koja će ovo ljeto provesti kao animatorica na hrvatskoj obali.

Regrutacije sezonskih radnika u punom su jeku, oglasi iskaču na raznim društvenim mrežama, a na web stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je u kategoriji „Ugostitelji i radnici u turizmu“ trenutačno aktivno 2.024 oglasa. Traže se domaći i strani radnici te naravno – studenti. Ostati doma, otići na obalu ili van Hrvatske, što se najviše isplati?

Od kuhara do vrtlara

Od konobarenja do vrtlarenja, ponuda sezonskih poslova je raznolika - kao i uvjeti. DW je pregledao oglase na nekoliko poznatih platformi za pronalaženje sezonskih poslova. Podsjetimo, minimalna studentska satnica u Hrvatskoj za 2026. iznosi 6,56 EUR.

Studenti koji se u sezoni odluče za konobarenje će po satu zarađivati između minimalca i 9 eura, kako se najčešće navodi. Oglas za turističkog animatora koji se pojavio na više društvenih mreža nudi satnicu koja je tek malo veća od minimalne, smještaj te tri obroka dnevno. Oni koji se odluče biti ti koji te obroke pomažu pripremati kao pomoćni kuhari u Istri će dobivati oko 8 eura po satu. Putni troškovi će im biti plaćeni, ali o smještaju i hrani nema informacija.

„Bilo mi je bitno da imam smještaj na sezoni. Znam da mi se neće baš novčano isplatiti, ali isplati se zbog ekipe", kaže Iva.

Hoteli i apartmani ne bi mogli funkcionirati bez čistačica kojih svake godine nedostaje, a jedan objekt na Krku traži studente za taj posao pri čemu nudi satnicu od 7 eura, smještaj i hranu. Za sličnu satnicu od 6,60 eura u Petrčanima se traži recepcioner.

„Prethodne četiri sezone sam radila kod istog poslodavca, a od uvjeta mi se mijenjala samo satnica – svake godine je rasla. Inače sam iz Istre i živim blizu posla pa mi to odgovara i nemam potrebu ići negdje drugdje“, komentirala je studentica Karla koja preko godine studira u Zagrebu.

Pozitivna iskustva sezonskog rada na hrvatskoj obali ima i studentica Dorotea iz Zagreba koja kaže kako je uvijek imala fleksibilno radno vrijeme, uključen smještaj i obroke te bi dobro zaradila. „Isplati se otići na sezonu“, zaključuje ona.

Najbolju satnicu, prema pregledanim oglasima, imat će voditelji turističkih izleta u Istri, u iznosu od 10 do 12,50 eura. Hoće li imati osiguran smještaj i hranu, ne piše.

EU traži transparentnost kod plaća

Česta je pojava da u oglasima pišu svi uvjeti osim plaće. U nekima stoji da je ona „konkurentna", „po dogovoru" ili stoji da se za više informacija mogu javiti telefonski ili e-poštom. Neki se iz tog razloga odluče ne javiti za posao.

Oko 80 % hrvatskih poduzeća ne navodi plaću u oglasima i za minimalnu plaću traže motiviranog zaposlenika, piše HRT. S druge strane, kako je direktor Udruge poduzetnika u hotelijerstvu Hrvatske Bernard Zenzerović rekao za HRT, potreba za radnicima je velika. Procjenjuje se da će ove sezone trebati 65 tisuća radnika te da će od njih samo 15 tisuća biti državljani Hrvatske.

Veliki broj oglasa za sezonske poslove na hrvatskoj obali ne nudi značajno veću satnicu od one koju bi mogli dobiti u gradovima u unutrašnjosti. Portal Moj posao proveo je istraživanje koje je pokazalo da je veća šansa da će domaći radnici otići na sezonu ako je plaća za 30-40% veća nego za isti posao u mjestu boravišta negdje u unutrašnjosti.

Institucije Europske unije prepoznale se problematiku skrivanja plaća te je donesena direktiva kojom Hrvatska mora najkasnije do 7. lipnja 2026. uvesti transparentnost u oglase za poslove. Time će se poslodavce obvezati da objave iznos plaće ili njen raspon, kandidati će prije prvog razgovora morati imati tu informaciju te ih poslodavac neće smjeti pitati o plaći na prethodnom radnom mjestu, piše HRT. Još jedan od ciljeva ove direktive je uočavanje i prevencija eventualnih nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena na istim pozicijama.

A možda ipak raditi izvan Hrvatske?

„Moje iskustvo sezone u Austriji je naspram Hrvatske bilo puno bolje s financijskog aspekta, dok mi je u Hrvatskoj bila opuštenija atmosfera. Sve u svemu, mislim da se više isplatilo otići u inozemstvo i ne bih ponovno išla raditi na sezonu u Hrvatskoj", kaže nam studentica ekonomije Antonela, koja je svoje znanje njemačkog jezika iskoristila u potrazi za većom zaradom.

U jednom oglasu stoji da se u austrijskom Vorarlbergu traži konobar, a nudi se plaća 2.000 do 2.200 eura i smještaj u jednokrevetnoj sobi. Potrebno je odraditi 48 sati tjedno i znati njemački ili engleski jezik. Pojavio se i sličan oglas u kojem stoji da se traži pomoćni konobar u Tirolu koji bi mjesečno zarađivao 1.900 do 2.200 eura, ali je znanje njemačkog jezika obvezno.

Osim Austrije, mnogi razmišljaju i o Njemačkoj. Ondje minimalna studentska satnica iznosi 13,90 eura neto, a vrlo lako se pronađu i poslovi za veću satnicu. Brzom internetskom pretragom DW je pronašao ponudu od 14,25 eura za poslove čišćenja u Münchenu, radove u skladištu za nekoliko centi više, te posao DHL poštara za preko 16 eura po satu.

„Kad sam radio sezonu u Njemačkoj, kolege iz firme su nam našle smještaj, dobio sam službeno vozilo, satnica je bila odlična, a i kolege. Bilo je to vrlo pozitivno iskustvo koje ću pamtiti", kaže student Semir iz BiH koji je prije razmišljao i o sezonskom radu u Hrvatskoj. „Teško se uspostavljala komunikacija s poslodavcima i dugo su se čekale radne dozvole. Bio sam poslao više prijava za konobarenje, ali sam dobivao negativne odgovore ili ne bih dobio nikakav odgovor, tako da na kraju nije bilo ništa od toga", rekao je on.

Sve više studenata odlučuje se na Work and Travel, program koji podrazumijeva odlazak na sezonu u Sjedinjene Američke Države. Specifičan je po tome što je uz zaradu naglasak i na iskustvu putovanja SAD-om i kulturnoj razmjeni. Profit na kraju dosta varira ovisno o tome koliko poslova je student radio, gdje je živio i koliko je na kraju putovao. Može se zaraditi i do oko 20.000 eura, objavila je na društvenim mrežama travel influencerica Marija Lovrić.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...