Vecernji list

U iznenada zakazanom obraćanju javnosti španjolski premijer Pedro Sanchez najavio je da će izvanredni parlamentarni izbori biti održani u studenome. Redovni parlamentarni izbori bili su predviđeni za 2027. godinu.

Sanchez je time reagirao na političku blokadu u zemlji, nakon što su zastupnici desnice u petak spriječili usvajanje vladinih mjera za rješavanje stambene krize.

Oporba vodi

Sanchezova Socijalistička stranka trenutačno u istraživanjima javnog mnijenja zaostaje za konzervativnom oporbom. Prema tim istraživanjima, najvjerojatniji ishod bila bi koalicija konzervativne Narodne stranke (PP) i desničarske populističke stranke Vox.

U tom bi slučaju prvi put od kraja diktature Francisca Franca jedna krajnje desna stranka bila dio španjolske vlade.

Kriza za krizom

Pedru Sanchezu u posljednje vrijeme uglavnom nije išlo dobro. Njegova socijaldemokratska stranka PSOE pretrpjela je u svibnju težak poraz na regionalnim izborima u Andaluziji. U Sanchezovu okruženju izbilo je nekoliko korupcijskih afera. Migrantska kriza u španjolskoj enklavi Ceutiiz srpnja 2026. i dalje traje.

A onda je jedna 87-godišnja žena prisilno iseljena iz stana jer nije mogla platiti povećanu stanarinu. Snimke su obišle svijet: borbenu staricu, posve iscrpljenu, unose u vozilo Hitne pomoći. U Španjolskojje to izazvalo burne reakcije i masovne prosvjede, a sada i prijevremene izbore. Nije to prvi put.

Prijevremeni izbori i 2023.

Sanchez je već 2023. raspisao prijevremene izbore, nakon što je njegova stranka izgubila na lokalnim i regionalnim izborima. Pobijedila je konzervativna Narodna stranka, Partido Popular (PP). Međutim, PP nije mogla sama vladati, a ni zajedno s desničarskom populističkom strankom VOX nije imala većinu u parlamentu.

Sanchez, čija je stranka 2023. bila tek druga po snazi, ipak je ostao na vlasti. Uspio je uvjeriti regionalne stranke da podrže manjinsku vladu koju predvodi zajedno s ljevičarskim savezom Sumar.

Mnogi Španjolci mu ni danas ne opraštaju to što je osigurao i potporu katalonskih separatista okupljenih oko Carlesa Puigdemonta. Riječ je o čovjeku koji je 2017., nakon referenduma o neovisnosti koji je proglašen neustavnim, želio Kataloniju povesti prema odcjepljenju.

Moć regionalnih stranaka

Sanchez je svim regionalnim strankama ponudio ustupke i dao obećanja. Međutim, ništa nije izazvalo toliko sporova kao dogovor koji je sklopio s Puigdemontovom strankom Zajedno za Kataloniju, Junts. Najavio je zakon o amnestiji katalonskih separatista i založio se da katalonski postane jedan od službenih jezika Europske unije u Bruxellesu.

Mnogi su Španjolci bijesni izašli na ulice. Sanchez je naime prije izbora govorio da je zakon o amnestiji neprihvatljiv i nespojiv s Ustavom. Za jedne je Sanchez „izdajnik". Drugi ga nazivaju „majstorom političkog preživljavanja" koji se uvijek iznova uspijeva izvući iz naizgled bezizlaznih političkih situacija.

Sanchez je na kraju ponovno izabran za premijera, a zakon o amnestiji usvojen je 2024. tijesnom većinom.

Puigdemont uskraćuje potporu

Krhku ljevičarsku manjinsku vladu PSOE-a i Sumara u parlamentu je sve do jeseni 2025., među ostalima, podupirala i Puigdemontova stranka. Tada je došlo do raskida. Separatisti nisu bili zadovoljni provedbom zakona o amnestiji. Puigdemont i dalje živi u egzilu u Belgiji.

Vjerojatno je određenu ulogu odigralo i to što su Sanchezovi socijaldemokrati 2024. pobijedili na regionalnim izborima u Kataloniji, dok je pokret za neovisnost koji predvodi Junts izgubio na značaju.

U jesen 2025. spekuliralo se o prijevremenim izborima. Međutim, Sanchez ih nije raspisao. Ni čelnik oporbe Alberto Nunez Feijoo iz konzervativne Narodne stranke nije se odlučio na glasovanje o nepovjerenju vladi u parlamentu. Ni on naime ne bi mogao osigurati većinu bez glasova regionalnih stranaka.

To što u to vrijeme na ulicama nije bilo šireg pokreta koji bi zahtijevao prijevremene izbore vjerojatno je povezano i s gospodarskim pokazateljima: Španjolska je 2025. ostvarila gospodarski rast od 2,8 posto. Turizam i građevinarstvo doživljavaju procvat, a zaposlenost je dosegnula rekordnu razinu.

Sanchez se u proljeće 2026. predstavio kao svojevrstan anti-Trump: na zadovoljstvo većine Španjolaca zabranio je Sjedinjenim Američkim Državama da koriste španjolski zračni prostor za napade na Iran. Njegova je vlada ozakonila i boravak migranata koji su neregularno ušli u zemlju, pod uvjetom da nisu osuđivani.

Kada je Španjolska tijekom ljeta osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu, zemlju je zahvatilo slavljeničko raspoloženje. Prijevremeni izbori više nisu bili važna tema, iako su u najužem krugu Sanchezovih suradnika izbile korupcijske afere.

Situacija se mijenja

Sanchez se ponovno našao na udaru ozbiljnih kritika tek nakon što su desetci tisuća migranata nahrupili u španjolsku enklavu Ceutu, na sjeveru Afrike. Njegova je vlada, kako se tvrdilo, ignorirala upozorenja, a sada nije u stanju situaciju dovesti pod kontrolu. U Ceuti se doista i dalje nalaze tisuće ljudi koji vjerojatno nemaju nikakve izglede dobiti azil.

Nakon toga su prosvjednici počeli zahtijevati prijevremene izbore. Činilo se da je politički trenutak naklonjen konzervativcima, koji traže manje migracija te strogu i snažnu državu. Sanchezovu je poziciju oslabilo i to što se njegova vlada tek kasno obratila Bruxellesu za pomoć.

A onda je 87-godišnja umirovljenica Maricarmen Abascal iznesena iz svojeg stana u Madridu. To je bila iskra koja je ljude izvela na ulice da zahtijevaju veću zaštitu stanara i više stanova. U istraživanjima španjolskog Centra za sociološka istraživanja (CIS) stanje na tržištu nekretnina već se dugo navodi kao najvažniji problem građana Španjolske.

Odlučujući trenutak u parlamentu

Ljevičarska manjinska vlada podnijela je parlamentu prijedloge za veću zaštitu stanara. PP, VOX i Puigdemontova stranka glasali su u petak protiv njih. Međutim, prema jednom istraživanju, dvije trećine Španjolaca podupire veću zaštitu stanara. To podupire čak i 55 posto birača koji navode da su skloniji strankama PP i VOX.

U tom je trenutku Pedro Sanchez odlučio raspisati prijevremene izbore.

Nakon duljeg vremena naslovima ponovno dominira jedna socijalna tema. Sanchez sada očito smatra da mu politički trenutak ide na ruku. „Majstor političkog preživljavanja", kako ga španjolski mediji nazivaju, nada se da će raspoloženje javnosti uspjeti pretvoriti u glasove.

Sebastian Kisters (ARD Madrid)

Njemački kancelar Friedrich Merz tijekom posjeta Ukrajini obećao je dodatnu pomoć toj zemlji. Objasnio je u emisiji postaje ARD Bericht aus Berlin da je ta potpora „nužna za ukupnu političku stabilnost Europe. A upravo za to mi Nijemci zapravo bismo trebali imati najveći interes“.

Jer Rusija ne vodi rat samo protiv Ukrajine, nego protiv Europe pa i protiv Njemačke. Incident s dronom 4. kolovoza „bio je oružani napad na zračnu luku u Leipzigu koji je uslijedio isključivo iz Rusije“, rekao je Merz.

Dodao je da mu je posjet Kijevu ove nedjelje (4.10.) još jednom pokazao koliko je ruska agresija besmislena i brutalna. „Ove nedjelje po podne, tijekom mojeg posjeta, bombardiran je most u Kijevu, a tjedan dana prije toga i Akademija znanosti." Ponovno je pozvao ruskog predsjednika Vladimira Putina da obustavi borbe.

Vojna pomoć vrijedna milijardu eura

Merz je u Kijevu najavio i „vrlo konkretnu pomoć“ Ukrajini. U sklopu vojne pomoći vrijedne oko milijardu eura predviđena su sredstva za obranu od brzih ruskih mlaznih dronova te za satelitsku tehnologiju i protuzračne projektile. Dodatnih 350 milijuna eura namijenjeno je infrastrukturi i energetici.

Od toga bi koristi trebale imati i njemačke tvrtke. Zato su Merza pratili njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche i izaslanstvo poduzetnika. Prema Merzovim riječima, sklopljeni su ugovori ukupne vrijednosti veće od šest milijardi eura.

Presretački dronovi za Kijev

Između ostalog, ukrajinsko ministarstvo obrane dogovorilo je s tvrtkom Diehl isporuku tisuća protuzračnih projektila Iris-T, priopćila je ukrajinska vlada. S tvrtkom Hensoldt sklopljen je ugovor o satelitskoj tehnologiji. Tvrtka Quantum trebala bi razvijati i proizvoditi presretačke dronove za borbu protiv brzih ruskih mlaznih dronova.

Riječ je i o obnovi energetske infrastrukture koju Rusija ciljano uništava uoči zime. Najviše zbog toga trpe civili koji ostaju bez grijanja i električne energije. Merz je naglasio da je riječ o obostranoj koristi jer i Njemačka može imati koristi od ukrajinskog znanja i iskustva.

„Stabilnost Njemačke važna je za cijelu Europu“

Merz iz situacije u Ukrajini izvodi i zadaću za svoju vladu: „Cijela Europa ovisi o stabilnosti Njemačke. A mnogi ljudi u Njemačkoj možda trenutačno podcjenjuju koliko je važno da upravo u ovim nemirnim vremenima imamo stabilnu vladu."

Njemačka i Europa suočene su s golemim izazovima, od carinskog spora sa SAD preko gospodarske konkurencije iz Azije do napada i dezinformacija iz Rusije. Ako Europa ne odgovori na te izazove, „onda ovaj kontinent u vremenu u kojem živimo, nema izgleda sačuvati svoj mir, slobodu i blagostanje", upozorava Merz.

Njemačka pritom, kao najveća država EU, ima posebnu odgovornost. „Nalazimo se u gotovo povijesnoj situaciji“, rekao je kancelar. Zato će učiniti sve da Njemačka i dalje ima stabilnu vladu.

Zelenski: Trilateralni razgovori?

Čini se da i s druge strane dolazi do pomaka u nastojanjima da se rat okonča. Na zajedničkoj konferenciji za novinare s Merzom, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao je da SAD planira nove trostrane razgovore između SAD, Rusije i Ukrajine o završetku rata. Međutim, zasad bi se radilo samo o sastanku stručnjaka.

Razgovori koje posreduje Washington, trebali bi se održati do kraja listopada, rekao je Zelenski novinarima u Kijevu. SAD je o tome u kontaktu i s Ukrajinom i s Rusijom. O mogućem mjestu održavanja rekao je da je Kijev otvoren za Ujedinjene Arapske Emirate „ili neku drugu zemlju koju predloži američka strana“.

Merz je rekao da pregovori o miru u Ukrajini nisu nikakav „poslovni projekt". Razgovori se ne smiju voditi mimo Europljana, a „ponajprije ne mimo Ukrajine“. O vlastitoj sudbini, naglasio je, mora odlučivati sama Ukrajina.

Za istraživanja koja su omogućila preciznu kontrolu živčanih stanica svjetlom ovogodišnju Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu dobili su njemački znanstvenici Peter Hegemann i Georg Nagel te američki istraživač Karl Deisseroth. Hegemann, koji radi na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, i Nagel sa Sveučilišta u Würzburgu nagrađeni su za otkrića na području svjetlosno upravljanih ionskih kanala i optogenetike, priopćio je Karolinska institut u Stockholmu. Trojica laureata podijelit će novčani dio nagrade vrijedan oko milijun eura.

Od alge do čovjeka

Peter Hegemann i Georg Nagel otkrili su kanalrodopsin (channelrhodopsin), protein u jednostaničnoj algi Chlamydomonas. Taj se protein otvara kada ga obasja plava svjetlost i tada propušta ione kroz staničnu membranu, stvarajući električni signal.

Američki znanstvenik Karl Deisseroth pokazao je da se gen za taj protein može unijeti u živčane stanice. Kada se takve stanice osvijetle, mogu se aktivirati ili deaktivirati pomoću svjetla. Prvi veliki rad objavio je 2005. godine. Nekoliko godina poslije metoda je uspješno primijenjena i u mozgu živih miševa, čime je nastala optogenetika kakvu danas poznajemo.

Prije optogenetike, znanstvenici su često mogli samo nagađati koje skupine neurona uzrokuju određeno ponašanje, emociju ili sjećanje. Optogenetika omogućuje da se vrlo precizno aktiviraju ili utišaju pojedine skupine neurona svjetlom i da se odmah vidi njihov učinak na ponašanje životinje. Tako su istraživači mogli mnogo bolje proučavati pamćenje, emocije, Parkinsonovu bolest, depresiju i druge neurološke i psihijatrijske poremećaje.

Tek nakon 16 godina u Njemačku

Prošle godine Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu dobili su Amerikanci Mary Brunkow i Fred Ramsdell te Japanac Shimon Sakaguchi. Nagrađeni su za otkrića povezana s takozvanom perifernom imunološkom tolerancijom, mehanizmom koji sprječava da imunološki sustav napada vlastiti organizam.

Prije ovogodišnje dodjele Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu od 1901. godine dobile su ukupno 232 osobe, među njima 14 žena. Prvi laureat bio je njemački bakteriolog Emil Adolf von Behring, nagrađen za razvoj terapije protiv difterije. Posljednji Nijemac koji je prije ovogodišnjih laureata dobio Nobelovu nagradu za medicinu bio je Harald zur Hausen 2008. godine za otkriće povezanosti humanog papiloma virusa (HPV) i raka vrata maternice.

Nagradom za medicinu tradicionalno je otvoren ovogodišnji tjedan Nobelovih nagrada. U utorak i srijedu bit će objavljeni dobitnici nagrada za fiziku i kemiju, nakon čega slijede nagrade za književnost i mir. Niz objava završava idućeg ponedjeljka dodjelom nagrade za ekonomiju, koju financira švedska središnja banka.

Svečana dodjela svih Nobelovih nagrada održat će se, prema tradiciji, 10. prosinca, na godišnjicu smrti utemeljitelja nagrade Alfreda Nobela (1833.-1896.)

Ljeto 2026. bilo je najtoplije u Europi od početka vođenja evidencije i s prvog je mjesta potisnulo dosad rekordno toplu 2003. godinu. To je utvrdio europski program za promatranje Zemlje Copernicus.

Njemačka meteorološka služba (DWD) broj vrlo vrućih dana tijekom ljeta 2026. opisala je kao „nezabilježen“. „U prosjeku su u Njemačkoj zabilježena oko 22 vruća dana s temperaturom od najmanje 30 Celzijevih stupnjeva i oko pet vrlo vrućih dana s najmanje 35 stupnjeva“, navodi DWD u priopćenju objavljenom krajem kolovoza.

Postavljen je i još jedan negativan rekord: procijenjeni broj umrlih od posljedica vrućina ovog ljeta veći je nego ikada prije. Do kraja kolovoza umrlo je najmanje 16.300 ljudi.

Kako se procjenjuje broj umrlih od posljedica vrućine?

Vrlo mali broj ljudi umire izravno od vrućine, primjerice zbog toplinskog udara. Procjena broja smrtnih slučajeva povezanih s vrućinama temelji se na statističkoj povezanosti između ukupnog broja umrlih, koji prikuplja Savezni statistički ured Njemačke, i temperatura koje bilježi Njemačka meteorološka služba.

U Njemačkoj se o smrtnosti uzrokovanoj vrućinom govori kada prosječna tjedna temperatura dosegne 20 Celzijevih stupnjeva. Riječ je o prosjeku svih temperatura izmjerenih tijekom jednog tjedna, uključujući i noćne sate.

Tijekom nekoliko tjedana ovog ljeta prosječne tjedne temperature bile su iznad te granice. Posebno je toplo bilo krajem lipnja: između 22. i 28. lipnja prosječna tjedna temperatura iznosila je više od 26 stupnjeva.

Iako se statističkom metodom ne može utvrditi od čega je svaka osoba točno umrla, istraživači i liječnici vrlo dobro poznaju učinke visokih temperatura na ljudski organizam. Zato povećana smrtnost tijekom toplinskih valova ima čvrsto znanstveno uporište.

Koji su uzroci smrti povezani s vrućinom?

„Nisu bile presudne samo maksimalne temperature, nego prije svega koliko su dugo vrućine trajale i činjenica da se temperatura tijekom noći jedva spuštala“, kaže Andreas Matzarakis, profesor okolišne meteorologije na Sveučilištu Albert Ludwig u Freiburgu.

Tijekom toplih noći mnogi ljudi lošije spavaju. Dovoljno sna pritom je važno kako bi organizam mogao nadoknaditi toplinski stres nakupljen tijekom dana.

Koliko će visoke temperature opteretiti organizam ne ovisi samo o temperaturi zraka.

Važnu ulogu imaju i vlažnost zraka, sunčevo zračenje te vjetar, odnosno ono što stručnjaci nazivaju subjektivnim osjećajem topline. Sparno vrijeme i izostanak vjetra mogu predstavljati veliko opterećenje za organizam i pri umjerenijim temperaturama.

Toplinski stres posebno pogađa starije osobe i kronične bolesnike, ali i trudnice te malu djecu.

Vrućina također može negativno utjecati na djelovanje pojedinih lijekova, primjerice lijekova za snižavanje krvnog tlaka ili antidepresiva.

Među rizične skupine ubrajaju se i osobe koje žive u lošije izoliranim stanovima ili rade na otvorenom, kaže Martin Röösli, stručnjak za okoliš i javno zdravstvo iz Basela.

„Efekt žetve“ ne objašnjava sve smrti

Velik dio ljudi koji su umrli tijekom toplinskih valova zbog dobi ili bolesti vjerojatno je ionako imao kraći očekivani životni vijek.

Ipak, postoji znanstveni konsenzus „da je dio preminulih mogao živjeti još dugo i da se jednostavno tijekom toplinskog vala nalazio u posebno ranjivom stanju“, kaže Röösli.

Slično smatra i Alexandra Schneider, meteorologinja i epidemiologinja iz Helmholtzova centra u Münchenu.

Ona upozorava da se kod ljudi koji su umrli tijekom toplinskih valova najvjerojatnije ne radi samo o takozvanom „efektu žetve“ (harvesting effect).

Taj pojam opisuje situaciju u kojoj toplinski val prije svega uzrokuje da vrlo ranjive osobe umru nekoliko dana ili tjedana ranije nego što bi inače umrle.

Kad bi to bilo jedino objašnjenje, u tjednima nakon toplinskog vala smrtnost bi morala biti osjetno niža od prosjeka jer bi najranjivije osobe već preminule.

Za sada se takav trend ne bilježi.

Zbog toga Schneider pretpostavlja da je znatan broj ljudi koji su umrli tijekom ovogodišnjih toplinskih valova mogao živjeti još mjesecima, pa čak i godinama.

U Europi se podnosi sve manje zahtjeva za azil: u prvih devet mjeseci 2026. u Europskoj uniji te Norveškoj i Švicarskoj registrirano je 452.969 zahtjeva za međunarodnu zaštitu. To je 24,3 posto manje nego u istom razdoblju prošle godine, kada ih je bilo 598.575.

To proizlazi iz dosad neobjavljenih podataka Agencije EU za azil (EUAA) koje objavljuje list Welt am Sonntag. Prema pisanju tog lista, podaci se nalaze u novom povjerljivom dokumentu Europske komisije od 1. listopada 2026. o migracijskoj situaciji u Europi.

Njemačka je kao odredišna zemlja ove godine pala na treće mjesto po broju zahtjeva za azil. Prema izvješću EU od siječnja je ondje podneseno 70.257 zahtjeva. Na prvom je mjestu Francuska s 98.822 zahtjeva, a slijedi Italija sa 78.496. Najmanje ih je zabilježeno na Malti (294), u Slovačkoj (131) i Mađarskoj (83).

Većina podnositelja zahtjeva u Njemačkoj u prvih devet mjeseci ove godine dolazila je iz Afganistana (23 posto), Sirije (12 posto) i Turske (10 posto). Na razini EU te Norveške i Švicarske, najviše zahtjeva stiglo je od državljana Afganistana (52.361), Venezuele (37.294) i Bangladeša (26.497). Azil je zatražilo i 6420 ruskih državljana.

Ukupno je 12.182 Ukrajinaca također podnijelo zahtjev za azil. Gotovo polovica tih zahtjeva, 49 posto, podnesena je u Francuskoj. Slijede Poljska s 13 posto, Rumunjska sa šest i Njemačka s pet posto.

Uspjeh njemačke politike?

Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU) ovaj razvoj događaja pripisuje „zaokretu u migracijskoj politici". Pod tim se misli na mjere koje je vlada demokršćana i socijaldemokrata uvela od svibnja 2025., među kojima su pojačane granične kontrole i vraćanje migranata s granice, privremena obustava spajanja obitelji te veći broj deportacija.

„U vrlo kratkom roku uspjeli smo smanjiti nezakonite migracije i rasteretiti općine. Dosljednom politikom postigli smo da promjena migracijske politike daje rezultate", stoji na internetskoj stranici zastupničkog kluba CSU-a.

Istraživač migracija Hannes Schammann sa Sveučilišta u Hildesheimu smatra da je takvo tumačenje previše pojednostavljeno. Ne vidi dokazanu vezu između migracijske politike njemačke vlade i pada broja zahtjeva za azil.

„Dobrindt to prodaje kao uspjeh. Ali vjerojatno je prije riječ o nadi da njegove mjere barem djelomično pridonose tom trendu."

"Više ih niti ne odlazi toliko”

I Victoria Rietig iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) ocijenila je na Nürnberškim danima migracija prošle godine da je promjena migracijske politike, mjereno konkretnim brojkama, imala ograničen učinak. Vraćanja migranata na njemačkim granicama, kojih je tada bilo oko tisuću u šest mjeseci, prema njezinu mišljenju nisu igrala značajniju ulogu.

Jedan od najvažnijih razloga za pad broja zahtjeva Schammann vidi u zemljama porijekla migranata. Broj zahtjeva za azil u Europi i Njemačkoj posebno je pao iz država iz kojih trenutno bježi manje ljudi. „Ako manje ljudi kreće na put, manje ih i stiže."

Nakon pada režima predsjednika Bašara al-Asada krajem 2024. broj sirijskih tražitelja azila u Njemačkoj znatno se smanjio. Prema podacima njemačkog Ureda za migracije i izbjeglice (BAMF), broj prvih zahtjeva sirijskih državljana pao je s više od 104.000 u 2023. na 23.256 u 2025. godini.

Da se ne radi samo o njemačkom fenomenu pokazuje i stanje u ostatku Europe. Agencija EU za azil registrirala je 2025. u državama EU te Norveškoj i Švicarskoj oko petinu manje zahtjeva nego godinu prije. Glavni razlog bio je manji broj zahtjeva državljana Sirije, Bangladeša i Turske.

Do Njemačke je ionako predaleko

Europski povjerenik za migracije Magnus Brunner također smatra da su tome pridonijele promjene europske migracijske politike. Velike izbjegličke krize na drugim kontinentima ne znače automatski da će više ljudi stići do Njemačke. Schammann kao primjer navodi Sudan, gdje mnogi ostaju raseljeni unutar zemlje ili najprije bježe u susjedne države. U nekim slučajevima dolazi i do svojevrsnog onemogućavanja migracije, pri čemu određenu ulogu imaju i političke odluke poput zatvaranja granica ili prebacivanja kontrole migracija na treće države.

Dobrindt pritom naglašava i simboličan učinak svojeg pristupa. Kako kaže, cilj mu je poslati „signal Europi i svijetu" da se njemačka politika promijenila. Koliki je stvarni doprinos političkih mjera padu broja zahtjeva za azil teško je precizno utvrditi. Schammann smatra da se to zasad ne može procijeniti ni za reformu Zajedničkog europskog sustava azila (GEAS), koja između ostalog predviđa ubrzane postupke za određene skupine podnositelja zahtjeva.

„Još je prerano za ozbiljnu procjenu učinaka reforme GEAS-a", kaže Schammann. Ako uopće postoji, mogući učinak simboličnog odvraćanja zasad je vjerojatno tek manji dio ukupnog pada.

Koriste li uopće granične kontrole?

Međunarodni tim istraživača zaključio je početkom lipnja u izvješću Globalno izbjeglištvo 2026. da ne postoje empirijski dokazi kako su njemačke granične kontrole, platne kartice za tražitelje azila ili smanjenje socijalnih davanja uzrokovali pad broja zahtjeva za azil. Suautor Benjamin Etzold iz međunarodnog instituta Bonn International Center for Conflict Studies pritom je ukazao na prisilni povratak velikog broja Afganistanaca iz Irana i Turske u njihovu domovinu.

Prema Schammannovu mišljenju, političke mjere mogu samo ograničeno utjecati na to tko će se uopće odlučiti na odlazak. Za izbor odredišne zemlje važni su brojni drugi čimbenici privlačnosti. „Najvažnije su društvene mreže kontakata", kaže Schammann. „Ako nekoga već poznajete, ako ondje imate obitelj, otići ćete upravo tamo bez obzira na sve ostalo."

Važni su i sigurnost, demokratske prilike te gospodarske perspektive. Socijalna pomoć, smatra Schammann, imaju daleko manju ulogu nego što se često tvrdi. „Socijalna davanja kao čimbenik privlačnosti zapravo su mit", kaže.

Drugačije je s općim gospodarskim stanjem zemlje. „Ako je neka zemlja gospodarski uspješna, onda je naravno i privlačna."

Na općim izborima održanim 4. listopada tri mjesta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, prema preliminarnim podacima Središnjeg izbornog povjerenstva BiH na temelju više od 90 posto obrađenih biračkih mjesta, osvojili su Denis Bećirović iz reda bošnjačkog naroda (SDP BiH), Željka Cvijanović iz reda srpskog naroda (SNSD) i Darijana Filipović iz reda hrvatskog naroda (HDZ BiH).

Istodobno se na političku scenu ojačana vraća Stranka demokratske akcije (SDA), koja je ostvarila dobre rezultate na svim razinama vlasti. Uz HDZ BiH, SNSD i SDP BiH trebala bi imati jedan od najjačih klubova zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

SDA je osvojila najviše mandata i u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, ispred SDP-a i HDZ-a BiH. Etnonacionalne stranke pobijedile su i u devet od deset županija Federacije BiH. U Sarajevskoj županiji najveći su im konkurenti SDP i Stranka za BiH.

U Republici Srpskoj SNSD Milorada Dodika zadržao je vodeću političku poziciju. Njihov kandidat Savo Minić, prema preliminarnim rezultatima, vodi u utrci za predsjednika Republike Srpske, dok SNSD ima prednost i u izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Istodobno Bakir Izetbegović nije uspio osvojiti mjesto u Predsjedništvu BiH, dok je Darijana Filipović zadržala prednost pred kandidatom Demokratske fronte Slavenom Kovačevićem i neovisnim kandidatom Zdenkom Lučićem.

Povratak SDA i učvršćivanje nacionalnih stranaka

Prve reakcije političkih aktera uglavnom suostale unutar već poznatih političkih okvira. Denis Bećirović poručio je da je „slobodarska, antifašistička i građanska BiH živa“.

Bakir Izetbegović, unatoč osobnom porazu u utrci za Predsjedništvo, ocijenio je da je SDA ojačala na svim razinama vlasti te da će biti važan čimbenik u formiranju buduće vlasti.

Iz HDZ-a BiH poručuju da je stranka ponovno potvrdila status najjače političke snage među Hrvatima u Bosni i Hercegovini te ističu pitanja ravnopravnosti i legitimnog političkog predstavljanja.

Milorad Dodik najavio je nastavak dosadašnje politike SNSD-a.

S druge strane, predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić rezultat izbora protumačio je kao posljedicu, kako je rekao, „etničke homogenizacije“ te znak da „priča o građanskoj državi nije nešto što narod u Bosni i Hercegovini prihvaća“.

Slabiji rezultat priznali su i predstavnici Trojke, koju čine SDP, Narod i pravda (NiP) i Naša stranka.

Predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić preuzela je odgovornost za izborni rezultat, dok je predsjednik NiP-a Elmedin Konaković izjavio da je njegova stranka „platila najvišu cijenu“ izbornog pada Trojke.

Teški pregovori i mogući novi zastoji

Politički analitičar Ibrahim Prohić smatra da su etnonacionalne stranke dodatno učvrstile svoje pozicije te očekuje još složenije političko razdoblje nego u prethodnom mandatu. „Nažalost, neće biti programske koalicije. Bit će podjele izbornog plijena na manji broj aktera nego što je to bilo do sada i njima će biti lakše vladati nego što je to bilo ovima u ove četiri godine“, rekao je Prohić za N1.

Prema njegovoj procjeni, utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva mogla je završiti drukčije da u njoj nije sudjelovao Semir Efendić iz Stranke za BiH. Dio njegovih birača, smatra Prohić, u tom bi slučaju vjerojatno glasao za Bakira Izetbegovića, koji bi tada imao veće izglede za pobjedu.

Direktor Instituta IFIMES Zijad Bećirović ocjenjuje da rezultati potvrđuju nastavak dominacije etničkog modela političkog predstavljanja. SNSD je učvrstio poziciju u Republici Srpskoj, HDZ BiH među hrvatskim biračima, a SDA se ponovno nametnula kao vodeća bošnjačka politička stranka. „To znači da će etnička politička reprezentacija i dalje biti dominantna“, kaže Bećirović.

Ipak, naglašava da nijedna nacionalna stranka ne može samostalno upravljati državom. Zato će ključni izazov biti formiranje funkcionalne vlasti i postizanje političkog kompromisa između partnera koji imaju različite interese.

Prema njegovoj ocjeni, Trojka nije uspjela politički kapitalizirati sudjelovanje u vlasti na državnoj razini tijekom protekle četiri godine.

Između građanske i etničke politike

Komentirajući slab rezultat Demokratske fronte, Bećirović smatra da izborni neuspjeh njezina kandidata Slavena Kovačevića ne znači i poraz ideje građanske države.

Kovačević nije uspio ponoviti rezultate Željka Komšića, koji je tijekom tri mandata bio biran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. „Jedan političar ne može biti sinonim za građansku državu i zato njegov izborni poraz ne treba poistovjećivati s porazom same ideje“, smatra Bećirović.

No dodaje kako problem ostaje u samoj strukturi političkog sustava. Bosna i Hercegovina i dalje je snažno organizirana oko kolektivnih, odnosno nacionalnih identiteta, zbog čega je teško pronaći ravnotežu između individualnih građanskih prava i kolektivnih prava konstitutivnih naroda.

Zato vidi dva moguća smjera razvoja. Prvi je nastavak etnopolitičke polarizacije, a drugi stvaranje političkog modela koji bi identitetska pitanja povezao s gospodarskim razvojem, vladavinom prava i europskim integracijama.

Reakcije iz Hrvatske i međunarodni nadzor

Na rezultate izbora reagirao je i hrvatski premijer Andrej Plenković. Čestitao je Darijani Filipović na izboru te poručio da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima „legitimnu predstavnicu“ u Predsjedništvu BiH. Istaknuo je i nastavak bliske suradnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Međunarodni promatrači predvođeni misijom OESS-a i ODIHR-a trebali bi 5. listopada predstaviti preliminarne nalaze o izbornom procesu. Izbore su pratili i predstavnici Europske unije, Ureda visokog predstavnika (OHR) te Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u BiH.

Jedno od pitanja koje se nameće nakon ovih izbora jest hoće li politički pobjednici uspjeti formirati stabilnu vlast ili će Bosnu i Hercegovinu ponovno obilježiti dugotrajni pregovori, blokade i sukobi oko ključnih političkih pitanja.

Oko 7,4 milijuna posjetitelja ove je godine došlo na minhenski Oktoberfest, čime je postavljen novi rekord. Prema prvim procjenama, tijekom svih 16 dana festivala, zaključno s nedjeljom, na Theresienwiese je stiglo više gostiju nego ikad prije na najveću pučku svečanost na svijetu, priopćio je grad München. Prošle godine Oktoberfest je posjetilo oko 6,5 milijuna ljudi.

Veći broj posjetitelja odrazio se i na potrošnju piva. Ove godine popijeno je oko 6,7 milijuna krigli piva od jedne litre, u usporedbi sa 6,5 milijuna godinu prije. Prodaja bezalkoholnih pića porasla je za deset posto. Prema podacima organizatora, promet hranom kod velikih ugostitelja na Oktoberfestu također je porastao za dva do tri posto. Nakon godina pada posjetitelji su ponovno pojeli više klasičnog pečenog pileta.

Ipak najviše „domaćih"

Prema završnoj bilanci, većina gostiju i dalje je stigla iz Münchena i okolice. Među stranim posjetiteljima najviše ih je došlo iz SAD, Italije i Austrije. Posebno je porastao broj posjetitelja tijekom radnog tjedna, i to za 25 posto. Pozitivan učinak imalo je i lijepo vrijeme kasnog ljeta.

Unatoč velikoj navali posjetitelja, zahvaljujući novom sigurnosnom konceptu nije došlo do prevelike gužve. Među ostalim, novi sigurnosni centar i poboljšani videonadzor omogućili su još preciznije praćenje kretanja posjetitelja i pravodobnu reakciju kod okupljanja većeg broja ljudi, izjavio je direktor Oktoberfesta Christian Scharpf.

Samo je policija na prostoru festivala koristila 56 kamera. Policijski službenici ove su godine intervenirali u 1851 slučaju, što je zbog većeg broja posjetitelja 15 posto više nego lani. Zabilježeno je ukupno 845 kaznenih djela i prekršaja, osam posto više nego 2025. Poseban problem bili su prekršaji povezani s drogom.

Jeste li vi izgubili zubnu protezu?

Evidentirano je i pet razbojništava te 80 kaznenih djela protiv spolne slobode. U većini slučajeva radilo se o spolnom uznemiravanju, dok je pet slučajeva okvalificirano kao silovanje.

Hitna služba Aicher-Ambulanz, zadužena za intervencije na Oktoberfestu, do noći sa subote na nedjelju, dakle još prije završetka manifestacije, zbrinula je oko 8400 pacijenata - u pravilu je tu riječ o teško alkoholiziranim posjetiteljima. To je 23,2 posto više nego prošle godine. Time je premašen i dosadašnji rekord od 8157 pacijenata iz 2023. godine.

Oktoberfest je zasjenila smrtna nesreća zaposlenika na takozvanom tornju slobodnog pada, kojeg je prignječila gondola prilikom spuštanja. Posljednjeg dana Oktoberfesta, u nedjelju, dogodila se još jedna nesreća na jednom sajamskom zabavnom uređaju. Teško je ozlijeđen 47-godišnji zaposlenik kojeg je bilo potrebno reanimirati.

Minhensko komunalno poduzeće za gospodarenje otpadom procijenilo je da je nakon 16 festivalskih dana ostalo oko 1015 tona otpada. U uredu za pronađene predmete do 5. listopada evidentirano je, prema procjeni, oko 4000 izgubljenih predmeta. Među njima su, uz 1050 komada odjeće i 700 novčanika, pronađeni i 35 satova, 12 pari cipela, 350 naočala, jedna zubna proteza te uređaj za mjerenje alkohola u organizmu.

Prema preliminarnim rezultatima općih izbora u Bosni i Hercegovini, u predsjedništvu BiH bi bili Denis Bećirović koji sa 4% vodi pred Bakirom Izetbegovićem, mnogo veću prednost ima Darijana Filipović (HDZ BiH) iz redova hrvatskog naroda i podjednako uvjerljivo vodstvo je Željke Cvijanović iz Dodikovog SNDS iz redova srpskog naroda.

U parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine daleko najveća frakcija će biti stranke SDA koja je osvojila 30,63% glasova, na drugom mjestu je Socijaldemokratska partija BiH (SDP) sa osvojenih 15,27% glasova, a na trećem mjestu je koalicija okupljena oko HDZ-a BiH (HDZ BiH, HSS SR, HSP BiH, HKDU, HSP AS, HDU, HSP HB, HRAST) sa osvojenih 13,89% glasova.

U parlamentu će biti po preliminarnim rezultatima biti zastupljena i Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) sa osvojenih 8,97% glasova, koalicija Narod i Pravda, SDBIH i SPUBIH (6,51%) i koalicija Željko Komšić - Za građansku državu (DF/GS) (6,03%).

U Republici Srpskoj je Milorad Dodik već objavio trijumf svoje stranke i zahvalio se biračima, ali i - Donaldu Trumpu i ovoj politici Sjedinjenih Država: "Da nije bilo veličanstvene pobjede Trumpa mi bismo vjerojatno danas bili politički mrtvaci, ali zahvaljujuči novom ambijentu, sada smo politički pobjednici", izjavio je Dodik na proslavi njihove izborne pobjede.

Osim Željke Cvijanović u Predsjedništvu BiH, Dodikova stranka će imati i najviše mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine: SNSD je u Republici Srpskoj osvojio 40,95 posto glasova, dok je PSS Draška Stanivukovića osvojila 15,15 posto, SDS 13,18 posto, a Za pravdu i red Nebojše Vukanovića ima 5.80 posto glasova.

Zašto ih gotovo 60% nije biralo?

No ono što je osim rezultata obilježilo ove izbore je novi i povijesni rekord broja građana Bosne i Hercegovine koji nisu izašli na ove izbore. Izlaznost je bila još samo jadnih 41,48 %, što je dobrih 10 % manje i od dosadašnjeg negativnog rekorda na izborima 2022. kad je izašlo 51,45 posto građana s pravom glasa. O razlozima bi trebale razmisliti i političke stranke, jer očito ova masa nebirača pruža golem potencijal za uvjerljivu pobjedu na nekim budućim izborima – ako i tema političkog programa bude očito nešto drugo nego što su nudile stranke na ovim izborima.

Koalicija za nadzor izbora „Pod lupom" je još do 15 sati utvrdila stotinjak izbornih prekršaja, ali osobito kod slučajeva pokušaja da netko drugi ispuni izborni listić je u pravilu to završilo neuspjehom zbog nove tehnologije identifikacije birača. U općini Žepće su u automobilu općine pronađeni ispunjeni izborni listići čime se sad bavi i policija. Koalicija za nadzor po učestalosti prekršaja navodi zabranu ili ometanje promatranja izbornog procesa, probleme sa novim tehnologijama, probleme sa izbornim materijalom, narušavanje tajnosti glasanja kolektivnim ili obiteljskim izlaskom na glasanje – što je već stara boljka izbora u Bosni i Hercegovini.

Priličan broj biračkih mjesta nije počeo s radom točno u 7 sati ujutro zbog navodnih problema s novom tehnikom identifikacije građana, ali sat kasnije su bila otvorena praktično sva u čitavoj Bosni i Hercegovini. Priopćeno je kako će na biralištima koja su kasnije počela s radom onda i izbori trajati duže od predviđenog kraja u19 sati.

Nova tehnika je prije svega trebala poslužiti kao mjera povjerenja građanima u ispravnost ovih izbora jer je praktično nemoguće da uz njih glasuju već preminule osobe ili netko drugi od onih koji imaju pravo. Koliko je takvih „mrtvih duša" bilo na prethodnim izborima, to je nemoguće reći.

Ali nije vjerojatno da je to toliki broj koliko je manje birača uopće ovaj put izašlo na izbore: do 15 sati je na birališta izašlo 26,88% građana Bosne i Hercegovine s pravom glasa, preko 8 % manje nego na opće izbore 2022. To nije dobar znak jer su ti izbori i završili s povijesno niskom izlaznošću od samo 51,45% - uvjerljivo najveći broj građana Bosne i Hercegovine je izašao na izbore 1996., oko 84% i od onda neprestano pada.

Dobro za vladajuće?

U politologiji se smatra kako niska izlaznost – ne uvijek, ali najčešće ide na ruku vladajućima koji imaju svoj korpus birača. Oni će potvrditi njihov opstanak na vlasti, dok oporba isto tako u pravilu mora mobilizirati one koji su namjeravali ostati kod kuće.

No na izborima u Bosni i Hercegovini je teško govoriti o nekakvim pravilima, a simptomatično je i kako je u Banja Luci izlaznost do 15 sati bila među najvišima – 33,37% dok je svugdje u Federaciji BiH izlaznost bila bitno niža. U općini Stari Grad Sarajeva je bila samo 21,5%. Zapravo i u Banja Luci je ovogodišnja izlaznost bitno manja nego 2022. kad je bila 42,75%.

Jedno moguće objašnjenje tako niske izlaznosti nije samo nevjerica i rezigniranost prema političkim opcijama koje nude stranke koje se natječu na ovim izborima, nego i žalosna činjenica što tih građana Bosne i Hercegovine – više uopće nema u zemlji. Nevjerojatno zvuči podatak kako je samo nešto preko 48 tisuća birača prijavljeno za glasanje izvan Bosne i Hercegovine, dok je i procjena Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine za 2023. kako u iseljeništvu živi oko 2,2 milijuna ljudi porijeklom iz BiH.

Ta brojka uključuje i građane drugog i trećeg naraštaja koji nisu nikad niti bili prijavljeni u toj zemlji. Ali se može pretpostaviti kako ih nema malo koji su svoju političku opciju izabrali ne na biralištima, nego putnom kartom u neku državu u kojoj misle da imaju životnu perspektivu.

Izlaznost u 17 sati

Do 17 sati na Općim izborima u Bosni i Hercegovini glasalo je 32,20 posto upisanih birača, informacija je Centralne izborne komisije BiH. Drugim riječima, tek dva sata kasnije je negdje dostignuta izlaznost iz 2022. u 15 sati.

Posljednji put je Bosna i Hercegovina punila stupce njemačkih novina i izazvala pozornost njemačkih političara nakon ostavke visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta. I to prije svega zato što se radilo o njemačkom političaru s još uvijek jakom podrškom u Njemačkoj. Zanimanje za predstojeće opće izbore uglavnom se svodi na nadu da će oni proći transparentno i da neće biti negiranja rezultata.

Republika Srpska – glavni čimbenik neizvjesnosti

David Preisendanz, zastupnik vladajuće Kršćansko-demokratske unije (CDU) i član parlamentarnog odbora za Europsku uniju u kojem je zadužen za pitanje proširenja, smatra da je i dalje najveći rizik nakon izbora negiranje izbornih rezultata ili dovođenje u pitanje institucija na razini države. Kako je objasnio u razgovoru za DW, po njemu glavna opasnost po takav razvoj događaja dolazi iz Republike Srpske.

„Upravo razvoj situacije u Republici Srpskoj ostaje središnji čimbenik neizvjesnosti. Posebno smo ovoga ljeta, odlaskom Christiana Schmidta i neriješenom raspravom o nasljedniku koja je uslijedila, vidjeli koliko je krhka politička situacija i uloga međunarodne zajednice u zemlji. Izbori time mogu postati važna prekretnica: prema većoj političkoj sposobnosti djelovanja i približavanju EU-u ili prema daljnjem učvršćivanju blokada“, smatra ovaj demokršćanski političar i zastupnik u Bundestagu.

Reforme i EU

Na upit DW-a njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je, kao što to čini već godinama, istaknulo potrebu provođenja reformi kao najvažnijeg čimbenika u postizanju deklariranog cilja približavanja Europskoj uniji. „Predstojeći parlamentarni i predsjednički izbori u Bosni i Hercegovini odlučujući su za europsku budućnost te države. Kako bi se uspješno napredovalo u procesu pristupanja EU-u, sada je potreban proeuropski signal iz Sarajeva i spremnost političkih snaga da krenu europskim reformskim kursom… Slobodni i pošteni izbori bitna su pretpostavka da Bosna i Hercegovina napreduje na putu prema EU-u“, poručuju iz njemačke vlade.

Istodobno se upućuje i upozorenje onima kojima bi palo na pamet podrivati integritet zemlje, bilo da se radi o unutarnjim ili vanjskim čimbenicima. Ukazuje se i na zasluge, sada već bivšeg, visokog predstavnika Christiana Schmidta, čije je paket mjera za izborni integritet, kako se navodi, postavio važne smjernice.

Važne tehničke novine

Izvjestitelj za zapadni Balkan u zastupničkom klubu stranke Zeleni u Bundestagu Boris Mijatović također ističe važnost paketa mjera koje sadrže i elektroničko prebrojavanje glasačkih listića i biometrijsku identifikaciju osoba što će, kako kaže u razgovoru za DW, povećati sigurnost i smanjiti mogućnost manipulacije.

On međutim opasnost vidi u secesionističkim nastojanjima koja dolaze iz Banje Luke i poziva njemačku vladu da reagira i na najmanje pokušaje opstrukcije. „Njemačka vlada mora zajedno s europskim državama članicama jasno izreći osudu secesionističkih nastojanja iz Republike Srpske“, kaže Mijatović.

Republika Srpska s potencijalom za opstrukciju

Nikola Xaviereff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) iz Berlina smatra da će presudan po stabilnost i budućnost zemlje biti ishod izbora u RS-u. „Najvažniji čimbenik za budućnost države jest koje će političke snage pobijediti u Republici Srpskoj, odnosno hoće li oporba uspjeti izbaciti SNSD s vlasti, te naravno koliko će mjesta u državnim parlamentima osvojiti SNSD, jer o tome će ovisiti državna koalicija“, kaže Xaviereff za DW.

Vanjskopolitički glasnogovornik zastupničkog kluba vladajuće Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu Adis Ahmetović ide dalje i govori o konkretnim mjerama u slučaju da Republika Srpska opstruira rezultate izbora i nastavi sa secesionističkim tendencijama.

„Odgovorne bi trebalo obuhvatiti ciljanim financijskim sankcijama i zabranama ulaska, njihove političke mreže razotkriti, a europska sredstva dosljedno zamrznuti. Ne smije se dopustiti da protivnici ustavnog poretka proces pristupanja EU-u zloupotrijebe kao politički pregovarački adut; istodobno građanke i građani ne smiju biti kažnjeni za postupke nacionalističkih elita. U slučaju daljnje eskalacije mora se osim toga ispitati mogućnost jačanja misije EUFOR-a Althea i njezinog robusnijeg postavljanja, osobito u Distriktu Brčko“, predlaže Ahmetović.

BiH važna u svjetlu sigurnosnih izazova

Kada je u pitanju percepcija Bosne i Hercegovine u aktualnoj vanjskopolitičkoj agendi Njemačke, tu se stavovi DW-ovih sugovornika pomalo razilaze.

I dok CDU-ov političar Preisendanz smatra da je BiH znatno dobila na političkoj i medijskoj prisutnosti, između ostalog i zbog odlaska Christiana Schmidta, njegov zastupnički kolega Mijatović kritizira relativnu suzdržanost vlade u Berlinu - posebice u svjetlu posljednjih događaja oko veličanja lika i djela osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića kako u Srbiji tako i u Republici Srpskoj.

On čak negiranje takvih tendencija smatra opasnim i po sigurnost same Njemačke. „Njemačka vlada podcjenjuje utjecaj autoritarnih sila neposredno u srcu Europe, iz kojega proizlaze i sigurnosna pitanja za Europsku uniju. To je nemarno zanemarivanje vrlo stvarnih opasnosti, kao što pokazuje napad u Leipzigu i navodne veze koje vode preko Beograda“, ukazuje Mijatović dok naš sugovornik Preisendanz pitanje sigurnosti ograničava na regionalni aspekt. „Razvoj događaja u Berlinu se prati sa zabrinutošću, jer stabilnost Bosne i Hercegovine nije važna samo za samu zemlju, nego za cijeli zapadni Balkan“, zaključuje zastupnik Bundestaga.

Analitičar Xaviereff međutim donosi trezvenu ocjenu trenutnog položaja BiH na njemačkoj vanjskopolitičkoj listi prioriteta: „Njemačka vlada, a time i njezina vanjska politika, trenutačno je pod pritiskom jačanja unutarnjih desničarskih snaga i slabog gospodarskog rasta, kao i rata u Ukrajini. Zbog toga, osim formalnog sudjelovanja u političkom procesu europskih integracija, nema specifičnog novog strateškog plana prema Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da BiH nije u stanju započeti pristupne pregovore, a ni EU tu ne igra ulogu, Berlin nema velike mogućnosti da oblikuje političke prilike u zemlji“, zaključuje stručnjak iz DGAP-a.

„Ako se Rusiju ne zaustavi, njezin ratni stroj prije ili kasnije okrenut će se protiv nas“, rekao je njemački kancelar Friedrich Merz po dolasku posebnim vlakom u Kijev. Na nenajavljenom posjetu Ukrajini kancelara prate njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche i deset poduzetnika iz sektora obrane i energetike.

Rusija pozvala strance da napuste Kijev

Riječ je vjerojatno o najopasnijem putovanju jednog njemačkog kancelara u ratno područje od početka ruske invazije krajem veljače 2022. godine. Ruske snage posljednjih su mjeseci znatno pojačale napade na Kijev, ali i na putničke vlakove. Osim toga, Rusija posljednjih tjedana za napade na civilne ciljeve koristi i brze mlazne dronove. Tako su i u petak središnji mostovi u Kijevu bili meta masovnih napada.

Samo nekoliko sati prije dolaska vladina vlaka u grad s oko tri milijuna stanovnika rusko ministarstvo vanjskih poslova upozorilo je strane posjetitelje i diplomate da ne borave u Kijevu. U priopćenju iz Moskve navodi se da bi trebali napustiti glavni grad te se osobito ne zadržavati u blizini vojnih objekata i zgrada državnih institucija.

Suradnja koja će koristiti i Njemačkoj

Prema informacijama iz krugova njemačke vlade, Merz namjerava ukrajinskim oružanim snagama u Kijevu obećati skoru isporuku nekoliko tisuća dronova presretača. Njima bi ukrajinska protuzračna obrana trebala suzbijati posebno brze i zato posebno opasne ruske borbene dronove na mlazni pogon.

Planirana je i zajednička proizvodnja različitih tipova dronova koji bi se proizvodili i u Njemačkoj i u Ukrajini.

Osim toga, razgovara se o zajedničkom razvoju i proizvodnji takozvanog oružja velikog dometa s dosegom većim od 1000 kilometara. Takvim bi se sustavima mogli gađati opskrbni pravci u pozadini bojišnice na ruskom teritoriju.

Novi paket pomoći

Za njemačke mjere potpore trebalo bi biti namijenjeno milijarda eura iz već odobrenih proračunskih sredstava. Predviđeno je i dodatnih 350 milijuna eura za popravak i obnovu uništenih elektrana.

U krugovima njemačke vlade naglašavaju da nije riječ samo o vojnoj pomoći Ukrajini. Pojačana suradnja koristi i Njemačkoj jer se dio novca i tehnologije vraća u zemlju.

Kancelar je objasnio da je doputovao u Kijev „jer je Ukrajini u nadolazećim tjednima potrebna sva naša potpora".

„Za ljude uskoro počinje peta ratna zima. Rusija bombardira gradove, stambene zgrade i toplane. No Ukrajinci se ne daju slomiti ruskim terorom. Predsjedniku Volodimiru Zelenskom danas ću reći: ‘Možete i dalje računati na našu pomoć.'"

S obzirom na ozbiljan rast cijena goriva koje onda neminovno izaziva lančanu reakciju poskupljenja, zemlje skupine G7 dogovorile su puštanje na tržište do 100 milijuna barela dizela i sirove nafte iz svojih strateških rezervi. Američki predsjednik Donald Trump pritom je odustao od ranije najavljenog mogućeg embarga na izvoz dizela iz SAD-a.

„Nećemo uvoditi zabranu izvoza”, rekao je Trump u petak u Bijeloj kući te pohvalio odluku europskih država da na tržište stave dio svojih zaliha dizela.

Prema priopćenju G7 objavljenom u petak, puštanje rezervi na tržište trebalo bi početi odmah i trajati četiri mjeseca, uključujući i znatne količine dizela koje bi bile dostupne već tijekom prvih 20 dana. Skupinu G7 čine Njemačka, Francuska, Italija, Ujedinjena Kraljevina, SAD, Kanada i Japan.

Njemačka vlada ocijenila je dogovor postignut na videokonferenciji na kojoj je sudjelovao i njemački kancelar Friedrich Merz (CDU) kao „važan znak sposobnosti djelovanja i jedinstva skupine G7”. Iz vladinih krugova poručeno je da je riječ o „značajnom poticaju za stabilizaciju opskrbe i tržišnih kretanja”.

Sloga unutar G7

Naftni proizvodi trebali bi biti plasirani na tržište preko Međunarodne energetske agencije (IEA). Zemlje G7 nisu isključile ni mogućnost dodatnog korištenja strateških rezervi. Iz vladinih krugova u Berlinu poručeno je da je cilj osigurati široko sudjelovanje svih partnerskih država IEA-e. Istodobno se navodi da postoje dovoljne dodatne zalihe kako bi se po potrebi zajamčila sigurnost opskrbe.

G7 se također obvezao da među sobom neće uvoditi ograničenja na izvoz energije i energetskih proizvoda. Njemačka ministrica gospodarstva Katherina Reiche (CDU) izjavila je za AFP da zemlje G7 „održavaju otvorene međusobne energetske tokove, koordiniraju kapacitete rafinerija i povećavaju njihovu iskorištenost gdje god je to moguće”. Ministrica je pritom naglasila važnost učinkovitih rafinerija: „One osiguravaju goriva za promet i krizne situacije te su dio ključnih industrijskih lanaca vrijednosti.”

Trump je ranije pozivao europske partnere da stave na raspolaganje tržištu dio svojih zaliha dizela te je u slučaju odbijanja prijetio obustavom američkog izvoza. Nakon postizanja dogovora isključio je takvu mogućnost i ustvrdio da zabrana izvoza„nikada nije bila ozbiljno na stolu”. Međutim, još se 22. rujna izjasnio u prilog takvom potezu, a u četvrtak je rekao da ga SAD i dalje razmatra. Američka zabrana izvoza posebno bi pogodila Europsku uniju jer približno polovica njezina uvoza dizela dolazi iz SAD-a.

Odluka je odmah utjecala na cijene nafte. Cijena američke nafte privremeno je pala za do pet posto, dok je cijena barela nafte Brent iz Sjevernog mora nakratko ponovno pala ispod 100 dolara.

Dizel gorivo je problem

Posebno je napeta situacija s opskrbom dizelom. Iako se izvoz sirove nafte s Bliskog i Srednjeg istoka ponovno približava razinama prije rata s Iranom, oštećene rafinerije ograničavaju proizvodnju goriva. Ukrajinski napadi oštetili su i ruske rafinerije. Prosječna cijena dizela u EU posljednjih je dana dosegnula rekordnih 2,24 eura po litri.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da zemlje G7 žele raditi na smanjenju rafinerijskih marži i troškova prijevoza. I oni su znatno porasli zbog blokade Hormuškog tjesnaca. Pritisak na svjetsko tržište dodatno povećava i ruska zabrana izvoza dizela.

Zamjenik glasnogovornika njemačke vlade Sebastian Hille ranije je pozvao na razboritu reakciju. „Sada je važno ne stvarati dodatnu nesigurnost na tržištima”, rekao je. Sigurnost opskrbe za njemačku vladu ima „najviši prioritet”. Dodao je da je glavni razlog visokih cijena goriva „situacija na Bliskom istoku i s njom povezano smanjenje ponude”.

Visoke cijene goriva istodobno povećavaju politički pritisak na Trumpa i Republikansku stranku otprilike mjesec dana prije izbora za Kongres. Poskupljenje energije poguralo je rast cijena u europodručju u rujnu na 3,8 posto, najvišu razinu u posljednje tri godine.

Još u ožujku su 32 države članice IEA-e, suočene s rastom cijena izazvanim ratom s Iranom, odlučile na tržište pustiti 400 milijuna barela nafte iz strateških rezervi. Bila je to najveća takva intervencija u više od 50 godina postojanja IEA-e. Prema riječima čelnika IEA-e Fatiha Birola, oko trećine tada stavljenih količina još nije stiglo na tržište.

Udarac na džepove potrošača

Sve je očitije kako poduzeća više cijene energije prenose na svoje kupce, ocjenjuje glavni ekonomist Commerzbanke Jörg Krämer: „U posljednja tri mjeseca potrošačke cijene bez energije i hrane, preračunate na godišnju razinu, porasle su prema procjenama već oko tri posto.”

Usluge su poskupjele za 3,2 posto, što je veći rast nego u kolovozu kada su bile skuplje za 3,0 posto. Cijene hrane, alkohola i duhana porasle su za 1,4 posto, odnosno za 0,3 postotna boda više nego u kolovozu.

Sredinom tjedna već su bili objavljeni podaci za Njemačku. I ondje su rekordno visoke cijene goriva pogurale rast cijena u rujnu na najvišu razinu od kraja 2023. godine. Robe i usluge bile su 3,3 posto skuplje nego u istom mjesecu prošle godine.

Direktorica Europske središnje banke Isabel Schnabel upozorava kako se "ne može čekati da se takvi učinci doista pojave”. Potrebno je procijeniti kako se šokovi prenose na temeljnu inflaciju te tome prilagoditi monetarnu politiku. Središnja banka pritom posebno prati takozvanu temeljnu stopu inflacije, iz koje su isključene cijene energije i hrane zbog njihovih čestih oscilacija. Ta je stopa u rujnu porasla na 2,5 posto, nakon 2,4 posto u prethodnom mjesecu.

Još skuplji novac?

Glavni ekonomist Bethmann Banke Alexander Krüger smatra da je sadašnje kretanje cijena „vjetar u leđa Europskoj središnjoj banci” za daljnje povećanje ključnih kamatnih stopa. „To se vjerojatno neće promijeniti ni zbog još uvijek relativno niske temeljne stope inflacije jer je opasnost od sekundarnih učinaka velika”, rekao je.

Financijska tržišta stoga očekuju da će se Europska središnja banka na temelju ovih podataka do kraja godine još jednim povećanjem kamatnih stopa pokušati suprotstaviti rastu cijena u europodručju. ECB je već u lipnju i rujnu reagirao na inflacijski pritisak izazvan dugotrajnim ratom s Iranom te podigao ključnu kamatnu stopu na sadašnjih 2,5 posto.

Sustavi umjetne inteligencije postaju sve sposobniji – a time je sve zanimljivije i pitanje što oni zapravo mogu predvidjeti. Zato smo devet komunikacijskih botova, odnosno chatbotova pitali: tko će 2026. dobiti Nobelove nagrade? Najviše znanstveno priznanje, osim slave, donosi i novčanu nagradu od oko milijun eura te zlatnu medalju s likom Alfreda Nobela.

„Sigurna oklada“ za Nobelovu nagradu za medicinu

Za početak: klasične Nobelove nagrade dodjeljuju se u pet kategorija – za medicinu, fiziku, kemiju, književnost i mir. U tom se kontekstu često spominje i Nagrada Švedske središnje banke za ekonomske znanosti u spomen na Alfreda Nobela, koja nije izvorna Nobelova nagrada.

Pitali smo devet sustava umjetne inteligencije, većinom iz SAD-a, ali i po jedan iz Kine, Europe i Afrike, kome bi ove godine dodijelili Nobelove nagrade i za što. Riječ je o chatbotovima Africa GPT, ChatGPT, Claude, Copilot, DeepSeek, Gemini, Grok, Meta AI i Mistral. Oni su na nekim područjima bili prilično složni.

Recimo kada se radilo o Nobelovoj nagradi za medicinu: ovdje se umjetne neuronske mreže većinom opredjeljuju za otkriće i istraživanja povezana s GLP-1. Ta kratica označava prirodni crijevni hormon koji našem tijelu signalizira da smo siti. Na temelju tih spoznaja razvijeni su lijekovi protiv dijabetesa i pretilosti – primjerice semaglutid, poznat po takozvanoj injekciji za mršavljenje Ozempic.

Šest od devet ispitanih sustava umjetne inteligencije jednoglasno navodi tu temu kao vrijednu Nobelove nagrade. Pet ih pritom odlučuje nagradu dodijeliti troje ljudi za njihova istraživanja povezana s GLP-1: Danielu J. Druckeru sa Sveučilišta u Torontu, Jensu Juulu Holstu sa Sveučilišta u Kopenhagenu i Svetlani Mojsov sa Sveučilišta Rockefeller u New Yorku.

Jedna umjetna inteligencija piše: „To je najočitija nagrada još od cjepiva protiv mRNA. Pretilost i dijabetes tipa 2 usmrtili su više ljudi nego većina ratova.“ Druga smatra da je troje znanstvenika „najsigurniji izbor u posljednjih nekoliko godina“.

Jasni favoriti i u književnosti i kemiji

Nobelovu nagradu mogu zajedno dobiti najviše tri osobe. No u književnosti se ona tradicionalno dodjeljuje pojedincu.

Ovdje pet od osam ispitanih sustava umjetne inteligencije vidi kinesku književnicu Deng Xiaohua, koja piše pod pseudonimom Can Xue, kao sljedeću dobitnicu Nobelove nagrade za književnost. Ova književnica rođena 1953. godine već se proteklih godina spominjala kao kandidatkinja.

U kemiji se pet sustava umjetne inteligencije odlučuje za znanstvenika Davida R. Liua sa Sveučilišta Harvard. Taj 53-godišnjak sa svojim je timom razvio postupke kojima se pojedinačne baze DNK mogu ciljano mijenjati.

Takozvanim uređivanjem baza (Base Editing) i uređivanjem metodom Prime Editing potencijalno bi se u budućnosti mogao mijenjati genetski materijal biljaka, ali i ljudi.

U fizici je izbor manje jednoznačan: sa četiri glasa ipak vodi britanska znanstvenica Nicola A. Spaldin sa Švicarskog saveznog instituta za tehnologiju (ETH) u Zürichu. Ona se bavi istraživanjem materijala i radi na osnovama takozvanih multiferoika. Riječ je o materijalima koji, primjerice, imaju i magnetska i električna svojstva.

Koliko vrijede prognoze umjetne inteligencije?

Sustavi umjetne inteligencije uopće nisu bili složni kada je riječ o predviđanju dobitnika Nobelove nagrade za mir. Prijedlozi se kreću od Međunarodne kampanje za zabranu nuklearnog oružja (ICAN), preko ruske organizacije za ljudska prava Memorial, pa sve do klimatske aktivistice Grete Thunberg.

No upravo se na tome vidi gdje su granice umjetne inteligencije i kako ona dolazi do svojih informacija. Jer, ICAN i Memorial su već dobili Nobelovu nagradu, a Greta Thunberg je dobila takozvanu alternativnu Nobelovu nagradu.

Sve to pokazuje kako umjetna inteligencija traži uzorke i informacije te koliko ponekad može biti nepouzdana. Naime, pri davanju odgovora umjetna inteligencija često se oslanja na javno dostupne pokazatelje – primjerice na broj citata, stručne nagrade, medijske napise ili popise prognoza.

Dok za Nobelovu nagradu za mir 2026. postoji malo takvih podataka, prirodne su znanosti vrlo dobro zastupljene. Važan je izvor, primjerice, popis Clarivate, koji svake godine navodi često citirane znanstvenike kao moguće kandidate za Nobelovu nagradu. Mnogi favoriti umjetne inteligencije nalaze se i na tom popisu.

Umjetna inteligencija i dalje čini mnoge pogreške

Chatbotovi različitih sustava umjetne inteligencije djelomično su i pogriješili. Tako ChatGPT, primjerice, navodi i dobitnika Nobelove nagrade za matematiku – iako Nobelova nagrada za matematiku ne postoji.

Umjetna inteligencija Copilot htjela je nagradu dodijeliti kandidatu koji je već preminuo. Prema Nobelovim pravilima, to je moguće samo u iznimnim okolnostima – odnosno ako dobitnik ili dobitnica umre nakon objave odluke, ali prije same dodjele nagrade.

S obzirom na takve pogreške, utoliko je bolje što Nobelove nagrade dodjeljuju stvarni ljudi. Tko će se na kraju pridružiti ekskluzivnom krugu poznatih dobitnika i dobitnica poput Marie Curie, Majke Terezije, Alberta Einsteina, Baracka Obame, Roberta Kocha ili Maxa Plancka, bit će objavljeno od 5. listopada.

Kad smo već kod njemačkih dobitnika: samo francuska umjetna inteligencija Mistral vidi jednu Njemicu među dobitnicima 2026. godine. Prema njezinoj prognozi, Andrea Ablasser dobit će Nobelovu nagradu za medicinu. Ova znanstvenica koja se bavi imunologijom bi sa 43 godine bila bi vrlo mlada dobitnica, jer prosječna dob laureata iznosi 60 godina.

Nestabilna situacija u Izraelu i dugotrajan osjećaj nesigurnosti nakon napada 7. listopada 2023. i ratova koji su uslijedili potaknuli su sve veći broj Izraelaca da se okrenu Republici Cipar.

Za mnoge se obližnji otok iz mjesta za odmor i ulaganja pretvara u mjesto za trajno naseljavanje - a u nekim slučajevima i u „Plan B“ u slučaju pogoršanja situacije u Izraelu. Upravo su tako svoju odluku u razgovoru za DW opisali neki Izraelci, koji su željeli ostati anonimni.

„Želim imati Plan B u slučaju da situacija u Izraelu postane teža“, rekao je jedan Izraelac koji je nedavno kupio kuću u velikom stambenom kompleksu u ciparskom okrugu Limassol.

Drugi je ukazao na prednosti Cipra: „To je let od 40 minuta, isti krajolik, ista klima. Kao da ste u Izraelu, a da zapravo niste tamo.“

Treći je svoje preseljenje povezao s poslovanjem, rekavši da su mnoge izraelske tvrtke dio svojih poslova prenijele na Cipar, što im olakšava poslovanje sa članicama EU-a.

Stalni i povremeni novi stanovnici

Republika Cipar ima manje od milijun stanovnika. Prema procjenama koje navode izraelski mediji, najmanje 3.000 izraelskih obitelji sada trajno živi na tom otoku, a njihov se broj svake godine povećava za nekoliko stotina.

Izraelski mediji također govore o desecima tisuća Izraelaca koji su ondje kupili nekretnine. List Israel Hayom je izvijestio da oko 20.000 Izraelaca posjeduje nekretninu na Cipru, a da ondje ne živi tijekom cijele godine.

Podaci ciparskog katastra predstavljeni parlamentu pokazuju da je između 2021. i 2024. godine samo u obalnim okruzima Larnaca, Paphos i Limassol zabilježeno ukupno 3.851 prijenosa vlasništva na izraelske kupce.

Projekti iza kojih stoje Izraelci

No izraelski interes za Cipar ne ograničava se samo na stanove i kuće za odmor – tu su i zemljišta, turistički projekti i velike investicije. Jedan od najistaknutijih primjera je izraelska hotelska grupacija Fattal, čija se ulaganja na Cipru procjenjuju na stotine milijuna eura i uključuju hotele u Limassolu, Paphosu i Larnaci.

U Larnaci iza obnove povijesnog hotela Palm Beach također stoje ulagači povezani s Izraelom, što je investicija vrijedna više od 110 milijuna eura, kao i iza projekta Aqua Residences vrijednog približno 40 milijuna eura, koji predviđa izgradnju dva tornja od 15 katova uz samu obalu.

U okrugu Limassol izraelski ulagač planira ponovno oživjeti Trozenu, selo koje je desetljećima napušteno, obnovom oko 60 kuća i razvojem turističkih sadržaja, kampa i vinarije.

Projekt, smješten unutar zaštićenog područja Natura 2000, izazvao je protivljenje i istragu nadležnih tijela nakon što su neki radovi započeli bez potrebnih dozvola za planiranje i gradnju.

Znakovi sve trajnije prisutnosti

Istodobno se širi i ponuda namijenjena izraelskoj zajednici kao što su mjesta bogoslužja, tvrtke i usluge za Izraelce, primjerice restorani koji nude košer hranu. Uz prometnice se mogu vidjeti i oglasi i politički plakati na hebrejskom. Prošlog ljeta su se uz ciparske autoceste pojavili predizborni plakati za stranku Yashar Gadija Eisenkota, namijenjeni izraelskim biračima.

Možda najjasniji pokazatelj sve trajnije prirode izraelske prisutnosti je planirano otvaranje privatne židovske škole u blizini Limassola, za do 1.500 učenika.

Podsjeća na priljev ruskog kapitala nakon 2013.

Sve je to potaknulo političku raspravu o stranim ulaganjima i općenito vlasništvu nekretnina. Mnoge je to podsjetilo na iskustvo s golemim priljevom ruskog kapitala, koji se ubrzao nakon što je Cipar proširio svoj program stjecanja državljanstva na temelju ulaganja nakon financijske krize 2013. godine.

Neke od najoštrijih političkih kritika došle su od Stefanosa Stefanoua, glavnog tajnika Ciparske napredne stranke radnog naroda (AKEL), i Fidiasa Panayiotoua, zastupnika u Europskom parlamentu i čelnika stranke Izravna demokracija.

AKEL je glavna ciparska ljevičarska stranka i trenutačno je u oporbi. Stefanou je upozorio na nekontroliranu prodaju ciparskog zemljišta strancima, posebno se osvrćući na kupnje Izraelaca i ono što je opisao kao stvaranje zatvorenih stambenih zajednica s vlastitom infrastrukturom.

Panayiotou je otišao korak dalje, tvrdeći da „Izrael kupuje Cipar“ i upozoravajući da ciparsko gospodarstvo riskira postati pretjerano ovisno o izraelskom kapitalu.

Te su izjave izazvale oštru reakciju izraelske strane. Izraelski veleposlanik na Cipru Oren Anolik odbacio je tvrdnje o pretjeranom izraelskom utjecaju, tvrdeći da su tisuće Izraelaca koji žive i posluju na otoku postale dio njegovog društvenog i gospodarskog tkiva.

Također je upozorio da izdvajanje određene nacionalnosti i pozivanje na stereotipe o „stranoj gospodarskoj moći“ može poticati antisemitizam.

Vlada želi privući strana ulaganja

Ciparska vlada je privlačenje stranih ulaganja postavila kao ključni gospodarski prioritet, pri čemu je predsjednik Nikos Christodoulides više puta istaknuo cilj uspostave Cipra kao privlačnog odredišta za međunarodne ulagače.

Kada je riječ konkretno o izraelskim ulaganjima, izjava bivšeg ministra energetike i trgovine Georgea Papanastasioua pokazuje pristup vlade.

Govoreći 2025. godine, dok je još bio na dužnosti, Papanastasiou je rekao da je vlada sa zadovoljstvom primijetila da su „izraelski poslovni ljudi prisutni u mnogim sektorima ciparskog gospodarstva“, uključujući turizam, tehnologiju, energetiku, zdravstvo i nekretnine.

Rasprava u parlamentu

Rasprava je sada stigla i do parlamenta te se proširila na kupnje nekretnina državljana trećih zemalja općenito. Zastupnici razmatraju zakonodavne prijedloge dviju najvećih stranaka u zemlji, ljevičarskog AKEL-a i stranke desnog centra Demokratski skup (DISY), čiji je cilj uvesti ograničenja na kupnju zemljišta državljanima zemalja izvan EU-a.

Jedan od prijedloga podnio je zastupnik DISY-ja Nikos Georgiou. U razgovoru za DW rekao je da je „posljednjih godina kupovina zemljišta od strane stranih državljana dosegnula dosad neviđene razmjere“, što utječe na „demografski sastav, vrijednost zemljišta i, u nekim slučajevima, nacionalnu sigurnost“.

Georgiou je naglasio da njegov prijedlog „nije usmjeren protiv bilo koje zemlje ili njezinih građana“, dodajući da bi se rasprava trebala odvijati „bez širenja straha, bez retorike usmjerene protiv građana bilo koje treće zemlje“.

AKEL je podnio sličan zakonodavni prijedlog. U razgovoru za DW zastupnik AKEL-a Giorgos Koukoumas rekao je da je njegova stranka pokrenula pitanje masovne i nekontrolirane kupnje nekretnina od strane stranih državljana jer su one „jedan od čimbenika koji cijene nekretnina dovodi na takve razine da prosječnom Cipraninu postaje nemoguće kupiti ili čak unajmiti dom u urbanim središtima zemlje“.

Također je ukazao na zabrinutost, kako kaže, značajnog dijela ciparskog društva, konkretno u vezi s kupnjama Izraelaca.

Ta se zabrinutost, rekao je, „očito odnosi na stvarnost široko rasprostranjenih akvizicija velikih poduzeća i stjecanja velikih zemljišta od strane Izraelaca, uzastopnih izvješća izraelskih medija koji govore o stvaranju 'drugog Izraela na Cipru', u kombinaciji s prisutnošću izraelskih obavještajnih službi na našem otoku i odnosima s Izraelom na područjima obrane i sigurnosti koje je ciparska vlada posljednjih godina unapređivala.“

OpenAI, Anthropic i Meta morali su priznati da su njihovi modeli tijekom testiranja djelovali daleko izvan predviđenih okvira te nisu zaobilazili ni informatičke sustave trećih strana. To je ponovno potaknulo strahovanja od nekontroliranih rizika umjetne inteligencije (UI). Posebno je složeno pitanje tko bi mogao odgovarati za štetu koju takvi sustavi uzrokuju.

Što su UI modeli konkretno učinili?

Tijekom sigurnosnih testiranja pojedini modeli umjetne inteligencije izašli su iz svojega testnog okruženja i ponašali se drugačije nego što je bilo predviđeno.

Tako je jedan program tvrtke OpenAI hakirao internetsku stranicu australske vlade. OpenAI je također potvrdio medijske napise prema kojima su njegovi UI alati pristupali mrežnim stranicama saveznih agencija Sjedinjenih Američkih Država.

Slični incidenti zabilježeni su i kod drugih kompanija. Tijekom testiranja kibernetičkih sposobnosti Googleov model Gemini probio se u računalne sustave drugih poduzeća. Umjetna inteligencija tvrtke Anthropic tijekom testiranja također je neplanirano prodrla u informatičke sustave triju kompanija.

Tko može tužiti?

U slučaju hakerskog napada oštećene strane mogu pred građanskim sudovima pokrenuti postupke protiv odgovornih osoba i tražiti naknadu štete. To uključuje poduzeća i organizacije u čije su sustave UI agenti prodrli, ali i njihove zaposlenike.

Pravo na tužbu mogli bi imati i korisnici čiji su osobni podaci postali javno dostupni. OpenAI je nedavno objavio da su takozvani UI agenti uzrokovali curenje 53 fotografije korisnika ChatGPT-a. Tvrtka pritom nije otkrila jesu li fotografije prikazivale stvarne osobe ili slike generirane umjetnom inteligencijom, niti kada su objavljene. Bio je to prvi poznati incident u kojem su bili pogođeni i podaci korisnika OpenAI-ja. Za sada nije poznato planira li netko od pogođenih korisnika poduzeti pravne korake.

Osim izravno pogođenih tvrtki i korisnika, odštetu bi mogli potraživati i investitori ako uspiju dokazati da je kibernetički napad umanjio vrijednost njihove kompanije. Nadležna tijela također mogu pokrenuti istrage ako postoji sumnja da su odgovorni prekršili zakonske obveze ili zanemarili dužnost nadzora.

Kakve su tužbe moguće?

Iako su hakerski napadi autonomnih UI agenata nova pojava, pravnici smatraju da postojeći zakoni nude više mogućnosti za rješavanje pitanja odgovornosti. Tužitelji bi, primjerice, mogli tvrditi da je riječ o nemaru. U tom bi slučaju morali dokazati da tvrtka koja razvija umjetnu inteligenciju nije poduzela dovoljne mjere opreza tijekom razvoja, testiranja ili primjene UI sustava.

Ako takvi incidenti postanu učestaliji, bit će lakše ustvrditi da su bili predvidivi. Postoje i kaznenopravne odredbe koje bi mogle poslužiti kao osnova za postupanje vlasti. U Njemačkoj su, među ostalim, kažnjivi neovlašteno pribavljanje podataka i ometanje rada informatičkih sustava.

U Sjedinjenim Američkim Državama stručnjaci smatraju da bi tužbe mogle biti podignute na temelju zakona Computer Fraud and Abuse Act. Međutim, za osudu je u pravilu potrebno dokazati namjeru. Dosad nije bilo sudskih postupaka u kojima bi se razmatralo kako dokazati namjeru kod autonomno djelujućeg AI agenta.

Profesor prava Ryan Calo sa Sveučilišta Washington smatra da bi za kaznenu odgovornost trebalo dokazati da su pojedinci ili tvrtke postupali barem krajnje nepažljivo. Prema njegovim riječima, morali bi biti „gotovo sigurni da će kazneno djelo biti počinjeno te unatoč tome razvijati sustav“. Zbog toga mnogi stručnjaci veće izglede vide u građanskim postupcima, gdje je teret dokazivanja manji.

Tko bi mogao biti odgovoran?

Prve tužbe vjerojatno bi bile usmjerene protiv tvrtki koje su razvile UI modele. No odgovornost bi mogla snositi i organizacija koja je koristila UI agenta. Korisnici bi, osim toga, mogli tužiti i operatera napadnutog informatičkog sustava ako procijene da nisu bile uspostavljene odgovarajuće sigurnosne mjere.

Jedan jedini incident stoga bi mogao rezultirati velikim brojem sudskih postupaka u kojima bi različiti sudionici međusobno tražili naknadu štete.

Kada je riječ o obrani, pružatelji UI usluga vjerojatno će tvrditi da su napadi bili nenamjerni i da su poduzeli odgovarajuće mjere zaštite. Ključno pitanje bit će koje će mjere sudovi smatrati dovoljnima. Optužene strane također će nastojati osporiti tvrdnje o nemaru argumentom da su postupci umjetne inteligencije bili nepredvidivi.

Dok su etnički identitet, ratno nasljeđe i međunacionalni odnosi ponovnou središtu političkih rasprava, gospodarstvo je, sudeći prema sadržaju kampanja i javnih nastupa političkih aktera, u predizbornoj kampanji za izbore u BiH i dalje uglavnom marginalizirano.

To ne znači da ekonomskih programa nema. Naprotiv, gotovo sve relevantne političke stranke imaju razrađene gospodarske dijelove svojih platformi. SDP BiH godinama zagovara izvozno orijentirano gospodarstvo, reformu poreznog sustava, rasterećenje gospodarstva od nameta te osnivanje fondova za istraživanje i tehnološki razvoj.

Stranka demokratske akcije (SDA) ovu je kampanju djelomično usmjerila na gospodarstvo kroz slogan „3x50“: 50 milijardi maraka investicija, 50 tisuća novih radnih mjesta te 50 posto veće plaće i mirovine.

Denis Bećirović, kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, svoju kampanju temelji na borbi protiv nezaposlenosti, korupcije i siromaštva koje naziva „stvarnim protivnicima“, iako nijedno od tih područja nije u izravnoj nadležnosti funkcije za koju se kandidira.

SNSD i SDS također obećavaju investicije, nova radna mjesta i snažnije gospodarstvo, ali bez konkretnijeg objašnjenja kako namjeravaju ostvariti zacrtane ciljeve.

Obećavaju mnogo, nude malo konkretnih odgovora

Problem nije u tome što gospodarskih obećanja nema na papiru, nego što za njih nema dovoljno prostora u političkoj raspravi.

Čak i kada kandidati otvore teme plaća, obrazovanja ili investicija, javna se rasprava vrlo brzo vraća na pitanja političkog predstavljanja naroda, izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, odnosa prema Draganu Čoviću, Miloradu Dodiku i Bakiru Izetbegoviću te na neriješena pitanja iz ratne prošlosti.

„Ekonomske teme u izbornim kampanjama uglavnom služe kao dekor. Stranke obećavaju svašta, od većih plaća, preko mirovina i novih radnih mjesta, do investicija, ali rijetko nude jasne planove i objašnjenja odakle će osigurati sredstva za to“, kaže za DW politolog iz Banje Luke Mladen Bubonjić.

On smatra da bi najveću korist građanima donijela odgovorna vlast koja bi smanjila korupciju i političku kontrolu nad javnim poduzećima, rasteretila gospodarstvo i ubrzala europske reforme.

„Dosadašnje iskustvo pokazuje da je mnogim političkim opcijama važnije vlastito blagostanje i raspodjela funkcija nego životni standard građana. Razlike među njima uglavnom se svode na pitanje kako žele upravljati javnim novcem i institucijama“, upozorava Bubonjić.

Tko može donijeti gospodarski napredak?

U Bosni i Hercegovini teško je procijeniti koji bi politički scenarij mogao donijeti gospodarski prosperitet jer se zemlja suočava sa strukturnim problemima koji nadilaze same promjene vlasti. Složeni sustav upravljanja, tri razine vlasti, deset županija i entitetske podjele povećavaju troškove i usporavaju donošenje odluka.

Ono na što bi izborni rezultat ipak mogao utjecati jest tempo europskih integracija. Bosna i Hercegovina dobila je status kandidata krajem 2022., a Europsko vijeće u ožujku 2024. odlučilo je otvoriti pristupne pregovore. No Europska komisija u izvješću za 2025. upozorila je da je reformski zamah oslabio i da je proveden tek ograničen broj reformi. Zbog toga je BiH već izgubila stotine milijuna maraka iz europskog Plana rasta.

Vlast koja bi ubrzala usklađivanje zakonodavstva s europskim standardima, posebno u području vladavine prava, javne nabave i borbe protiv korupcije, otvorila bi pristup fondovima i ulaganjima koja danas zaobilaze BiH zbog pravne nesigurnosti i političke nestabilnosti.

Građani nezadovoljni, ali bez većeg pritiska na vlast

„Nažalost, europske integracije uopće nisu tema koja je pronašla mjesto u ovoj izbornoj kampanji. Pojedini političari spominju ih čak i u negativnom kontekstu, nazivajući Europsku uniju 'trulom organizacijom' koja se raspada. Europski dužnosnici izloženi su uvredama i omalovažavanju pa su neki od donedavnih zagovornika europskog puta danas među najvećim euroskepticima“, kaže politička analitičarka Tanja Topić.

Ona upozorava da se javnost, unatoč nezadovoljstvu životnim standardom, još uvijek teško mobilizira oko tih pitanja. „Građani na društvenim mrežama vrlo oštro kritiziraju vlastiti životni standard te visoke cijene hrane i energenata, ali to nije dovoljno da izvrše pritisak na političke stranke i od njih zatraže realna obećanja koja bi im mogla osigurati pristojniji život“, smatra Topić.

Transparency International BiH kontinuirano prati zloupotrebu javnih resursa, sukobe interesa, javnu nabavu i financiranje izbornih kampanja. U njihovu su monitoringu već zabilježeni slučajevi obustavljenih postupaka koje je vodilo Središnje izborno povjerenstvo BiH protiv pojedinih stranaka zbog sumnji na zloupotrebu javnih resursa.

Tvornice se zatvaraju, a strategije nema

Takvi slučajevi dodatno potvrđuju ocjene analitičara da se javni resursi često koriste za očuvanje političkih pozicija, a ne za razvoj gospodarstva. „Njih nikada nije zanimao gospodarski i socijalni položaj građana. Postoji pravna nesigurnost za strani kapital i investicije i zato svi njihovi programi padaju u vodu“, kaže analitičar Vehid Šehić, bivši član Središnjeg izbornog povjerenstva BiH.

Prema njegovim riječima, vlasti na državnoj i entitetskim razinama ostvarile su tek oko 20 posto programskih obećanja danih nakon izbora 2022. godine. „Tvornice se zatvaraju, građani ostaju bez posla, a dugoročne strategije nema. Zato od političara ne očekujem ništa, ali očekujem da se građani konačno oslobode straha i glasaju prema vlastitom uvjerenju“, poručuje Šehić.

Zaključak koji proizlazi iz analiza i izbornih programa jest da u Bosni i Hercegovini ne postoji jasna podjela između „ekonomske“ i „nacionalne“ opcije. Sve veće stranke gospodarske poruke kombiniraju s etničkom mobilizacijom jer je upravo to i dalje jedan od najučinkovitijih načina osvajanja i zadržavanja vlasti.

Čak i oni koji nikada ne toče dizel u svoj automobil osjećaju posljedice njegova poskupljenja.Za razliku od benzina, koji se prvenstveno koristi u osobnim vozilima, dizel je ključan za funkcioniranje velikog dijela gospodarstva. Kamionski prijevoz, poljoprivredni strojevi, građevinska mehanizacija i brojni industrijski procesi ovise upravo o tom gorivu.

Zbog toga nestašice dizela ili nagli rast njegovih cijena često imaju veći gospodarski učinak od poskupljenja benzina. Kako rastu troškovi prijevoza i rada teške mehanizacije, kompanije ih prebacuju na krajnje potrošače, dodatno potičući inflaciju i rast životnih troškova.

Washington za nestašice optužuje Ukrajinu

Sjedinjene Američke Države i Kina među najvećim su proizvođačima dizela na svijetu. Budući da Kina znatan dio proizvodnje koristi za vlastite potrebe, SAD je danas najveći svjetski izvoznik dizela. Unatoč tome, prosječna cijena galona dizela u SAD-u porasla je na 6,52 dolara, pokazuju podaci američke Uprave za energetske informacije. Prije godinu dana iznosila je 3,74 dolara, a dvije godine ranije 3,53 dolara.

Predsjednik Donald Trump nedavno je pozvao ukrajinskog predsjednika da prekine napade na ruske rafinerije. „On izaziva nestašicu dizela“, ocijenio je Trump.

Rusija je jedan od najvećih svjetskih dobavljača dizela. Međutim, prema podacima Međunarodne agencije za energetiku, od 2022. godine pojedine ruske rafinerije bile su meta napada čak 15 puta. Agencija procjenjuje da je proizvodnja dizela u Rusiji pala za gotovo 30 posto u odnosu na razine iz 2025. godine. Moskva je zato ograničila izvoz dizela kako bi zaštitila domaće zalihe.

Dok je ruska proizvodnja padala, SAD je pokušavao nadoknaditi dio manjka na međunarodnom tržištu. Međutim, ni to nije bilo dovoljno. Osim toga, Trump je 22. rujna najavio da njegova administracija razmatra mogućnost ograničavanja ili zabrane izvoza dizela.

Takav bi potez mogao biti povezan i s međuizborima koji se održavaju u studenome, na kojima su cijene energenata važno političko pitanje. Vodeće energetske lobističke skupine usprotivile su se takvom planu, a brojni stručnjaci smatraju da bi zabrana sporo dovela do pada cijena ili bi čak mogla izazvati suprotan učinak potičući američke prerađivače da smanje proizvodnju, podignu cijene ili učine oboje.

Europa posebno ovisi o dizelu

Za Europu bi daljnji rast cijena dizela mogao biti posebno bolan. „Desetljeća poticaja, uključujući porezne olakšice, učinila su da europski vozni park mnogo više ovisi o dizelu nego američki“, objašnjava Georg Zachmann iz briselskog think tanka Bruegel. Zbog toga Europska unija izvozi višak benzina, ali je istodobno ovisna o uvozu dizela.

Prema podacima organizacije Transport & Environment, više od 38 posto osobnih automobila u EU-u koristi dizel, dok cestovni i teretni promet troše oko 77 posto ukupne količine dizela i plinskog ulja. Takva ovisnost čini europske vozače i poduzeća posebno ranjivima na poremećaje na energetskom tržištu.

Prema procjeni te organizacije, od početka rata s Iranom vozači u Europskoj uniji za spremnik od 50 litara dizela u prosjeku plaćaju oko 30 eura više. Vozači kamiona na dugim relacijama u Njemačkoj troše oko 236 eura više tjedno na gorivo.

Dodatni troškovi cestovnog prijevoza u EU-u procjenjuju se na oko 270 milijuna eura dnevno, od čega se više od 200 milijuna odnosi upravo na dizel. Ukupni dodatni troškovi europskog gospodarstva povezani s dizelom od početka rata procjenjuju se na oko 40 milijardi eura.

Zašto dizel poskupljuje brže od nafte?

Na prvi pogled moglo bi se očekivati da cijena dizela prati cijenu sirove nafte. Međutim, stručnjaci ističu da problem više nije nedostatak sirove nafte, nego nedostatak kapaciteta za njezinu preradu. „Usko grlo prešlo je s nedostatka sirove nafte na nedostatak kapaciteta za preradu“, kaže Skip York iz Centra za energetske studije Sveučilišta Rice.

Prema njegovim riječima, ukrajinski napadi na ruske rafinerije utječu na cijene dizela mnogo brže nego poremećaji u opskrbi sirovom naftom. „Svaki novi val napada vidi se u cijenama dizela već nakon nekoliko dana“, navodi York. Dodatni problem predstavlja situacija u Hormuškom tjesnacu. Iako se protok energenata kroz taj prometni pravac stabilizirao na nižoj razini, dugoročno upravo ta regija ostaje najveći rizik za tržište dizela.

Kapaciteti za preradu nafte diljem svijeta dodatno su smanjeni posljednjih godina. Prema ocjeni Georga Zachmanna, posebno je pogođena proizvodnja dizela. Pojedine azijske rafinerije nemaju dovoljno sirove nafte za preradu, dok su se druge više usmjerile na proizvodnju zrakoplovnog goriva.

Što slijedi?

Analitičari upozoravaju da bi produljeni sukobi na Bliskom istoku i u Rusiji mogli dodatno pogoršati situaciju. Moguća američka zabrana izvoza dizela predstavljala bi dodatni šok za međunarodno tržište. „Ako SAD blokira izvoz, cijene dizela dodatno će porasti“, smatra Zachmann.

On upozorava i na mogućnost trgovinskog odgovora Europske unije, koja bi mogla smanjiti izvoz benzina u SAD. Takav razvoj događaja doveo bi do viših cijena goriva s obje strane Atlantika. Dodatni izazov predstavlja približavanje zime na sjevernoj hemisferi. Rafinerije će istodobno morati zadovoljiti potražnju za loživim uljem i dizelom, što bi moglo dodatno smanjiti raspoložive količine.

Od 2019. godine zatvoren je značajan broj rafinerija u Europi i SAD-u. Prema ocjeni Skipa Yorka, tržište je zbog toga ostalo bez rezervnih kapaciteta koji su ranije mogli ublažavati poremećaje. „Tržište danas jednostavno ima manje rezervnih količina. Zato svaki izgubljeni barel mnogo izravnije pogađa ponudu nego ranije“, zaključuje on.ođene.

U najvećem gradu Europske unije pritisak na tržište stambenog prostora toliko je velik da njegovi stanovnici žele poduzeti povijesni eksperiment: prije pet godina građani i građanke Berlina zadužili su Senat njemačke prijestolnice putem referenduma da izradi zakon kojim bi se ograničila tržišna moć velikih tvrtki koje novac zarađuju iznajmljivanjem svojih stanova. Profitno orijentirane tvrtke s više od 3.000 stanova trebale su biti prisiljene te stanove povoljno prodati saveznoj pokrajini Berlin. No, od toga dosad nije bilo ništa – a od tada su prosječne stanarine pri sklapanju novih ugovora ponovno porasle za otprilike polovicu.

Na zadnjim izborima za Zastupnički dom savezne pokrajine Berlin (20. rujna) Ljevica je postala najjača politička snaga. Tijekom predizborne kampanje obećala je odlučnu provedbu odluke referenduma i podruštvljenje stanova velikih stambenih kompanija (u kampanji se često govorilo o „izvlaštenju“). Hoće li Berlin zakoračiti na pravno neistraženo područje trenutačno još ovisi o koalicijskim pregovorima. No sam izborni rezultat ponovno je diljem Europe skrenuo pozornost na to koliko je stambena kriza dramatična u mnogim velikim urbanim središtima.

Predstavljamo moguća rješenja koja drugi veliki gradovi već primjenjuju.

Beč: grad kao najmodavac

Bečki model jedan je od istaknutih europskih primjera za suzbijanje eksplozije cijena najma. Austrijska prijestolnica već je nakon Prvog svjetskog rata doživjela ekstremnu stambenu krizu – kreveta je bilo toliko malo da su radnici spavali u smjenama, a zbog skučenih životnih uvjeta širile su se bolesti poput tuberkuloze.

Rješenje koje je tada uvedeno stabilizira stambeno tržište sve do danas: prema vlastitim podacima, grad iznajmljuje oko 220.000 stanova, a dodatnih 200.000 stanova održava kao subvencionirani stambeni fond, tako da u njima živi oko 60 posto stanovnika Beča. To utječe i na stabilizaciju cijena na slobodnom tržištu.

Basel: javno zemljište, privatne zgrade

Činjenica da stanovanje u mnogim gradovima postaje sve skuplje nije posljedica samo troškova gradnje, nego i toga što se privlačnost određene lokacije odražava na cijene zemljišta. Zato se na mnogim mjestima razmatra kako cijene najma odvojiti od cijene zemljišta. Jedna je mogućnost da se gradsko zemljište ne prodaje nego, primjerice, daje u zakup stambenim zadrugama ili ulagačima usmjerenima na javni interes. Grad pritom ima koristi jer ne mora snositi troškove gradnje, dok investitori imaju koristi jer ne moraju uračunavati goleme cijene zemljišta koje bi naposljetku morali prebaciti na najmoprimce.

Jedan od europskih predvodnika u tome je Basel: u tom gradu u Švicarskoj oko 40 posto svih zadružnih stanova nalazi se na javnom zemljištu. I gradovi poput Barcelone i Lisabona već godinama ulažu pojačane napore kako bi uspostavili ovaj model.

Pariz: otkup i prenamjena

Situacija postaje složenija kada su zemljište i zgrade već trajno u privatnom vlasništvu. Grad Pariz zato od 2014. godine ima pravo prvokupa, čime želi povećati udio socijalnih stanova prvenstveno u četvrtima u kojima privatni vlasnici sve više pokušavaju potaknuti određene grupe građana na iseljavanje. Cilj je dosegnuti 30 posto socijalnih stanova do 2035. godine – dosadašnje povećanje, međutim, uglavnom se temelji na novim gradskim građevinskim projektima.

U međuvremenu glavni grad Francuske i okolne općine sve češće kupuju i poslovne zgrade kako bi ih prenamijenile u stanove. U regiji Île-de-France identificiran je 61 projekt koji bi ukupno mogao rezultirati stvaranjem do 8.200 novih stanova.

Prag: stanovi za ključne radnike

Glavni grad Češke Prag pronašao je drugačiji način da u gradu zadrži ljude bez kojih mnoge stvari ne bi mogle funkcionirati: medicinsko osoblje, policajce, učitelje ili radnike na odvozu otpada, koji često za najam mogu izdvojiti manje novca nego bankari ili odvjetnici. U Pragu je trenutačno izgrađeno oko 660 stanova koji su posebno namijenjeni zaposlenima u javnom sektoru.

Nositelj projekta podružnica je jedne češke banke koja, zahvaljujući europskim potporama i financijskim kalkulacijama izrađenima za razdoblje od 40 godina, želi omogućiti najamnine koje bi bile 20 posto ispod uobičajene tržišne razine. O tome tko će se useliti u energetski učinkovite stanove ne odlučuje banka nego, primjerice, klinike i gradske službe: one sklapaju okvirne sporazume i tako mogu privući nove zaposlenike ponudom povoljnog najma. Novi takvi stanovi već su u fazi planiranja.

Dublin: isplativo bez profita

I Dublin, glavni grad Irske, teško zadržava ljude s niskim i srednjim prihodima. Nakon financijske krize krajem 2000-ih strani su ulagači kupili brojne nekretnine, a stanarine su naglo porasle kada je istodobni uspon velikih tehnoloških tvrtki, koje su zbog povoljnih poreznih stopa odabrale Dublin za svoje europsko sjedište, doveo do eksplozije potražnje za stambenim prostorom. U Dublinu postoje duge liste čekanja jer je ponuda socijalnih stanova premala.

Model „Cost Rental Housing“, uveden 2021. godine, usmjeren je na često zanemarenu ciljnu skupinu: za njega se mogu prijaviti osobe s godišnjim prihodom manjim od 66.000 eura – dakle one koje zarađuju previše za socijalne stanove, ali premalo za slobodno stambeno tržište. U okviru tog programa neprofitne i javne organizacije nude stanove bez namjere ostvarivanja dobiti. Kao rezultat toga početne su najamnine znatno niže od tržišnih; prema aktualnoj studiji Instituta za društvena istraživanja ESRI, u prosjeku su niže gotovo 30 posto.

Irska vlada se nada da će do kraja ovog desetljeća osigurati 18.000 takvih stanova. Koliko je velika potražnja pokazalo se prošle godine u Coolevallyju na jugoistoku Dublina: na 104 stana prijavilo se više od 4.200 kandidata.

Dakle, potrebno je još mnogo novih stanova prije nego što se ponuda i potražnja u najpoželjnijim europskim gradovima ponovno uravnoteže.

Sjedinjene Američke Države i Europska unija već desetljećima optužuju Kinu za krađu zapadne tehnologije. Od robotike i najsuvremenijih poluvodiča do precizne mehanike i automobilskih dijelova: kineske tvrtke angažirale su vrhunske inženjere, navodno špijunirale zapadne konkurente i bile umiješane u kibernetičke napade čiji je cilj bio dobiti pristup važnim poslovnim tajnama.

Zato gotovo ironično zvuči to što Peking sada poduzima mjere kojima želi spriječiti odlazak svoje vlastite vrhunske tehnologije i stručnjaka u inozemstvo.

Kineski „veliki zid“ oko najboljih stručnjaka

Sredinom rujna stupile su na snagu nove odredbe o ulasku i izlasku iz zemlje koje kineskim vlastima omogućuju da spriječe inženjere, osnivače firmi i druge stručnjake u napuštanju zemlje ako se njihovo stručno znanje na područjima razvoja baterija, rijetkih zemalja ili umjetne inteligencije (UI) ocijeni ključnim za „industrijsku i tehnološku sigurnost“.

U posljednje vrijeme Kina je također pooštrila propise o ulaganjima u inozemstvu kako bi spriječila kineske državljane da svoje bogatstvo ulažu izvan zemlje. Osim toga, ograničeno je slanje tehničkog osoblja u inozemstvo.

U donjoj grafici je prikazan broj objavljenih sudskih odluka u kojima se spominje pojam "zabrana izlaska iz zemlje":

Henry Gao, profesor prava na Singapore Management University (SMU), smatra da ta ograničenja u cjelini „pružaju rijedak uvid u stvarno stanje kineskog gospodarstva“. „Ove mjere ukazuju na to da je Peking duboko zabrinut zbog gospodarske slabosti i znatnog odljeva kapitala“, rekao je Gao za DW.

Dodao je da su vlasti također odlučne „spriječiti poduzetnike i stručnjake da napuste zemlju“. Probleme kineskog gospodarstva sve je teže skrivati. Iako je potražnja za kineskom robom u inozemstvu i dalje velika - osobito za visokotehnološkim proizvodima, pad na tržištu nekretnina znatno je oslabio domaću potrošnju. Kreditiranje banaka ljeti je palo na rekordno nisku razinu, a prodaja novih automobila u kolovozu je u usporedbi s istim mjesecom prethodne godine pala za gotovo četvrtinu.

Peking blokira preuzimanja tvrtki, osnivači traže izlaz

Brige sada izaziva i odlazak ljudi i kapitala. Najistaknutiji nedavni primjer je Manus, startup na području umjetne inteligencije koji su u Pekingu osnovala dvojica kineskih državljana. Prošle je godine tvrtka premjestila svoje sjedište u Singapur, između ostalog kako bi izbjegla američka investicijska ograničenja i mogla se širiti na globalnim tržištima.

Kada je Meta, vlasnik Facebooka, prošlog prosinca pokušala preuzeti Manus za dvije milijarde dolara (1,74 milijarde eura), Peking je blokirao preuzimanje i dvojici osnivača tvrtke zabranio izlazak iz zemlje.

Bogatim Kinezima teško je iznijeti kapital u inozemstvo

Bloomberg Intelligence procjenjuje da je 2025. kinesko bogatstvo u vrijednosti od oko bilijun američkih dolara napustilo zemlju - najveći odljev tzv. „vrućeg novca“ (spekulativni kapital koji se vrlo brzo kreće između država i financijskih tržišta) od 2006. godine, kada su se podaci počeli prvi put prikupljati.

Peking nije pooštrio svoju godišnju deviznu kvotu od 50.000 američkih dolara koju kućanstva smiju prenijeti u inozemstvo. Ali su, prema riječima Alicije Garcia-Herrero, glavne ekonomistice za azijsko-pacifičku regiju pri francuskoj investicijskoj banci Natixis, pooštrene mjere protiv onih koji pokušavaju neslužbenim načinima zaobići tu gornju granicu.

U Kini i inozemstvu razvila se čitava industrija koja ljudima pomaže da sebe i svoj kapital prebace van zemlje. Agencije za iseljavanje brinu se o vizama i preseljenjima, dok offshore brokeri i trustovske kompanije pomažu kineskim državljanima da svoje bogatstvo ulažu u inozemstvu.

Nova pravila kao poticaj za „kreativna“ rješenja?

Prema riječima profesora prava Henryja Gaa sa SMU-a, nova ograničenja mogla bi se pokazati kontraproduktivnima. Jer što je teže prebaciti kapital ili ljude u inozemstvo, to je veći poticaj onima koji raspolažu odgovarajućim sredstvima da pronađu druge načine.

„Dugoročno bi to moglo dodatno narušiti povjerenje, ubrzati bijeg kapitala i povećati upravo one gospodarske probleme koje se tim mjerama zapravo želi riješiti“, rekao je Gao za DW.

Garcia-Herrero, međutim, smatra da će ograničenja za stručnjake imati ozbiljnije posljedice nego one za kapital. „Novac se uz odgovarajuće dozvole još uvijek može polako prebacivati“, objasnila je za DW. „Ali inženjer kojem nije dopušten ukrcaj u zrakoplov ili koji zbog neograničene zabrane ulaska neće prihvatiti posao u inozemstvu ne može se tako jednostavno zamijeniti.“

Stručnjacima za UI potrebna dozvola za putovanje

Taj rizik već pogađa kineske tvrtke koje u utrci za razvoj najnaprednijih sustava umjetne inteligencije brzo sustižu svoje američke konkurente.

Bloomberg je u svibnju izvijestio da kineske vlasti sada od vodećih istraživača UI-ja, osnivača i šefova u tvrtkama poput Alibabe i DeepSeeka zahtijevaju da prije putovanja u inozemstvo ishode posebnu dozvolu.

Prošle su godine neki zaposlenici DeepSeeka, prema tehnološkoj informativnoj stranici The Information, bili zamoljeni da predaju službenim organima svoje putovnice. Peking nije komentirao tu informaciju.

Bloomberg je u siječnju 2025. izvijestio da su i drugi stručnjaci izloženi sličnom pritisku, među njima i oni koji pomažu stranim tvrtkama da smanje svoju ovisnost o Kini izgradnjom tvornica u Vijetnamu i Indiji.

Vlasti i odvjetnici upozoravaju na posljedice

Kad je riječ o stranim državljanima, i kineske i strane tvrtke ponekad prikrivaju razlog njihovog boravka u Kini kako bi izbjegle kontrole i kašnjenja s vizama. One tako navode da putovanje služi turizmu, poslovnim sastancima ili obilasku tvornice, a ne stvarnom radu.

Uoči novih ograničenja međunarodne odvjetničke tvrtke poput DLA Pipera savjetovale su tvrtkama da zahtjeve za vizu ispunjavaju „istinito“ i „potpuno“, upozoravajući da bi nesklad između dokumentacije i stvarne aktivnosti sada mogao rezultirati zabranom ulaska u trajanju do pet godina.

U ažuriranim preporukama za putovanja početkom ovog mjeseca američko Ministarstvo vanjskih poslova je otišlo korak dalje i upozorilo američke državljane da „budu posebno oprezni na kineskom kopnu, jer se zabrane ulaska izriču bez poštenog i transparentnog postupka u skladu sa zakonom te postoji rizik od neopravdanog uhićenja ili pritvora“.

Na krovovima i balkonima u Bugarskoj rijetko se vide solarni paneli. Umjesto toga, solarna energija proizvodi se na poljima, livadama i napuštenim industrijskim površinama. Od početka 2020-ih godina u zemlji niče sve više solarnih parkova.

Kako se proizvodnja električne energije ne bi morala ograničavati za vrijeme jakog sunca, od 2024. počelo se intenzivnije graditi baterijska spremišta energije. Prema podacima udruženja Solar Power Europe, Bugarska je 2025. već bila među pet vodećih europskih zemalja po kapacitetu baterijskih spremišta, iza Njemačke, Velike Britanije, Italije i Ukrajine.

Prema istraživanju bugarskog gospodarskog lista Capital, Bugarska raspolaže s oko 14,7 GWh baterijskog kapaciteta. Time su već tijekom ovog ljeta premašene godišnje prognoze organizacije Solar Power Europe. Nikola Gazdov, predsjednik bugarskog udruženja proizvođača i trgovaca energijom APSTE, očekuje da će se kapacitet do kraja godine povećati na čak 20 GWh.

Za usporedbu, Njemačka raspolaže s nešto više od 32 GWh kapaciteta, pokazuju podaci Battery Charts pri Sveučilištu RWTH Aachen. Većina tog kapaciteta nalazi se u privatnim kućanstvima, dok je u pogonu tek oko 7,35 GWh velikih baterijskih sustava.

Golema zarada kod investicije

Procvat u Bugarskoj potaknuo je europski fond za oporavak nakon pandemije korone Next Generation EU, ali većina ulaganja ipak dolazi iz privatnih izvora. Bugarsko Ministarstvo energetike sredstvima EU pokrenulo je program RESTORE i podržalo 113 projekata sa 700 milijuna eura. Time je, izračunao je gospodarski časopis Capital, privučeno više od dvije milijarde eura privatnog kapitala.

Nikola Gazdov govori čak o sedam milijardi eura ako se uračuna i infrastruktura. Za razliku od mnogih drugih zemalja, investitori sami financiraju priključke na mrežu te grade dalekovode i transformatorske stanice.

Poslovni model vrlo je jednostavan: električna energija danju se kupuje jeftino, a navečer prodaje skuplje. Prema podacima Capitala, punjenje baterija u prosjeku stoji 39 eura po megavatsatu, dok pražnjenje donosi 161 euro. „Spremište snage 150 MW može ostvariti prihod i do 70.000 eura dnevno. Ulaganje se isplati za tri godine, a vijek trajanja iznosi 20 godina. Takav prinos rijetko se viđa“, kaže Martin Vladimirov, energetski stručnjak Centra za proučavanje demokracije (CSD).

Koja je korist samim Bugarima?

Po njegovoj ocjeni, riječ je o najvećem koncentriranom ulaganju u posljednjih 30 godina od kojeg koristi ima relativno uzak krug gospodarstvenika. „Ali oni snose poduzetnički rizik i zasad im se to isplaćuje.“ Takav razvoj istodobno ubrzava energetsku tranziciju i donosi koristi potrošačima. Zahvaljujući baterijama, jeftina solarna energija može se koristiti dva do četiri sata kasnije, kada zbog klima-uređaja i kućanskih aparata potrošnja doseže vrhunac.

Na društvenim mrežama mnogi prigovaraju da procvat sektora ne osjećaju u vlastitom novčaniku. Međutim, kućanstva u Bugarskoj plaćaju državom određene fiksne cijene električne energije. Industrijska poduzeća struju kupuju na slobodnom tržištu i prema podacima APSTE-a plaćaju deset do 15 posto manje po kilovatsatu nego u susjednim zemljama.

Dok su Rumunjska i Mađarska zbog suše povremeno morale smanjivati proizvodnju u nuklearnim elektranama, Bugarska je mogla izvoziti viškove električne energije i pridonositi stabilnosti regionalne mreže. Bugarska spremišta preuzimaju i višak solarne energije iz Rumunjske i Grčke kako bi ga po potrebi kasnije prodala susjedima po višoj cijeni.

Dozvole u rekordnom roku

Velika zarada samo djelomično objašnjava rekordni rast. Nikola Gazdov, koji je ujedno član upravnog odbora organizacije Solar Power Europe, upozorava da cijene električne energije na europskim burzama zbog solarne i vjetroenergije sve češće padaju na nulu ili čak u negativno područje. No u mnogim zemljama postupci izdavanja dozvola za baterijska postrojenja traju znatno dulje. U Bugarskoj se odobrenja izdaju brzo, a velika postrojenja mogu se izgraditi i priključiti na mrežu u kratkom roku. Od početka planiranja do prvog ciklusa punjenja i pražnjenja prolazi najviše 18 mjeseci.

Uključivanje velikog broja novih postrojenja predstavlja izazov za elektroenergetsku mrežu, ali istodobno potiče njezinu modernizaciju i izgradnju novih vodova, kaže Gazdov. Energetski stručnjak CSD-a Martin Vladimirov dodaje da u bugarskoj mreži nema ozbiljnih uskih grla. Povijesno gledano, mreža je čak predimenzionirana. Nekada je opsluživala tešku industriju koja je danas uglavnom nestala. Iako gospodarstvo već 15 godina raste, potrošnja energije i dalje je manja nego u vrijeme prije tranzicije.

Baterije - gotovo isključivo kineske

Spremišta uglavnom grade i njima upravljaju europske tvrtke. Dosad najveće postrojenje, kapaciteta 650 MWh u Novoj Zagori, zajednički je projekt austrijske tvrtke Enery i njemačko-bugarske tvrtke Sunotec. Litijske baterije isporučila je kineska tvrtka Sungrow. Gotovo sve baterije koje se koriste u Bugarskoj uvoze se iz Azije. „Jednostavno nude najbolji omjer cijene i kvalitete“, kaže Gazdov. Izravnih kineskih ulaganja, međutim, gotovo i nema.

„Trošimo sredstva EU i pritom dodatno povećavamo ovisnost o Kini“, upozorava Martin Vladimirov iz Centra za proučavanje demokracije. „Nije jasno ni sadrže li pretvarači osjetljive komponente.“ Ipak, upravljanje postrojenjima i softver ostaju u bugarskim rukama. Vladimirov očekuje da će EU ubuduće pri dodjeli potpora više prednosti davati europskim proizvođačima.

Alternativa već postoji. Od kraja 2025. bugarska tvrtka IPS (International Power Supply) u blizini Sofije proizvodi velike baterijske sustave i pretvarače. Prema navodima tvrtke, gigatvornica je izgrađena za samo sedam mjeseci bez subvencija, a EU ju je uvrstio među strateški važne dobavljače. IPS namjerava do 2027. godišnje proizvoditi 15 GWh sustava za pohranu energije. No i za njih su, prema pisanju portala Balkan Green Energy News, i dalje potrebne baterijske ćelije iz Dalekog istoka.

Tržište još nije zasićeno

Program potpore RESTORE završio je krajem srpnja. Za sad je otvoreno pitanje, hoće li se nastaviti procvat baterijskih spremišta. No popis planiranih projekata i dalje je dug. Martin Vladimirov očekuje da će se tržište postupno zasititi. Što se više baterija priključuje na mrežu, to su manji prihodi po pojedinom sustavu. Osim toga, kako se bude smanjivao udio elektrana na ugljen u proizvodnji električne energije, padat će i cijene energije.

Razlika između podnevnih i večernjih cijena električne energije i dalje će postojati, ali više neće donositi iznimne zarade. Operateri baterijskih sustava ubuduće bi mogli zarađivati i pružanjem usluga stabilizacije elektroenergetske mreže.

Dok Bugarska nastavlja širiti proizvodnju solarne energije, već godinama stagnira razvoj vjetroelektrana. Zato u danima sa slabim sunčevim zračenjem nema mnogo viškova električne energije koje bi se moglo jeftino kupiti i pohraniti.

Nikola Gazdov ipak smatra da još ima prostora za rast. „Do zasićenja će doći tek kada i susjedne zemlje počnu graditi baterijska spremišta sličnim tempom“, uvjeren je. „Jugoistočna Europa trenutačno je svojevrsni laboratorij za takav razvoj.“ Po njegovom mišljenju, za Bugarsku je novo iskustvo biti u nečemu među prvima.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...