Vecernji list

Moraju li njemački novinari u SAD-u računati sa ​​značajnim ograničenjima u budućnosti? Aktualni sukob između američkih političara i njemačkog javnog servisa ZDF upravo to sugerira. Elmar Theveßen, američki dopisnik drugog programa njemačke javne televizije ZDF-a, prošli je tjedan opširno govorio u talk showu svoje TV-kuće "Markus Lanz" o raspoloženju u SAD-u nakon ubojstva influencera Charlieja Kirka.

Jedna je izrečena rečenica izazvala pomutnju: Kirk se zalagao za kamenovanje homoseksualaca, rekao je Theveßen. To nije istina, što je priznao i ZDF.

Charlie Kirk ubijen je na raspravi na kampusu Sveučilišta Utah Valley u Oremu 10. rujna. Smatralo ga se osobom od povjerenja američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kasnije je, u podcastu na svojoj postaji ZDF, Theveßen govorio o zamjeniku šefa osoblja Bijele kuće Stephena Millera, te rekao da njegova uvjerenja "donekle dolaze iz ideologije Trećeg Reicha".

Richard Grenell, bivši američki veleposlanik u Berlinu, prijeti poništenjem vize

Sve je to bio dovoljan razlog da bivši američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell zaprijeti Theveßenu poništenjem novinarske vize u SAD-u. Na platformi "X", Grenell je rekao da je Theveßen "ljevičarski radikal" te da poziva na nasilje protiv ljudi koji izražavaju drugačija mišljenja.

ZDF je objasnio da je Theveßen želio skrenuti pozornost na stav prisutan unutar američke vlade "koji zagovara snažnu koncentraciju moći kod predsjednika te dovodi u pitanje demokratske norme". Grenell je "posebni izaslanik američke vlade za specijalne misije" od veljače i smatra ga se bliskim suradnikom predsjednika. Bio je američki veleposlanik u Njemačkoj od svibnja 2018. do lipnja 2020. Sjedinjene Države trenutno u Berlinu predstavlja samo otpravnik poslova Alan Meltzer.

Rasprave i o voditeljici ZDF-a Dunji Hayali

Voditeljica ZDF-a Dunja Hayali, koja je ranije radila i za DW, u jednom se razgovoru osvrnula na Kirkovo ubojstvo i stavila ga u kontekst. I ona je za to dobila oštre kritike, pa čak i prijetnje smrću na društvenim mrežama. Zapitala se: "Kamo sve ovo vodi? U zemlji slobode govora, SAD-u, čini se da je sve manje moguće tolerirati ili se protiviti drugim mišljenjima bez eskalacije."

U vezi s ubijenim Kirkom, rekla je: "Činjenica da sada postoje skupine koje slave njegovu smrt ne može se opravdati ničim, čak ni njegovim često odvratnim, rasističkim, seksističkim i mizantropskim izjavama." Na njezinom nalogu na Instagramu, jedan korisnik je napisao: "Uskoro ćete skupo platiti za vaše izjave. Zaslužujete samo najgore."

U pisanoj izjavi, udruga pisaca PEN-a kritizirala je radikalizaciju javne rasprave, od najviših političkih razina do digitalnih platformi. Govoreći o Trumpovom povjereniku Grenellu, udruga je priopćila: "Kao član vlade, prijetiti novinaru oduzimanjem vize zbog stavova koji nisu povoljni za vladu i optuživati ​​ga za nasilne namjere, metode su nedostojne demokracije."

Američko ministarstvo želi ograničiti novinarske vize

Neovisno o slučajevima dvoje njemačkih novinara, predstavnici njemačkih medija također su zabrinuti zbog plana američkog Ministarstva domovinske sigurnosti. Prema tom planu, novinarska viza vrijedit će samo 240 dana, odnosno otprilike osam mjeseci. Po dosadašnjim pravilima novinari iz Njemačke dobivaju vize koje vrijede pet godina u SAD-u. Očekuje se da će tim planovima biti pogođene i brojne druge zemlje. Oko 100 medijskih kuća iz Njemačke i inozemstva, poput Europske radiodifuzne unije (EBU), ZDF-a i javnog servisa Deutschlandradio, apeliralo je na američko ministarstvo da povuče te mjere.

Predsjednik Njemačkog udruženja novinara (DJV), Mika Beuster, rekao je u Berlinu da je 240 dana dovoljno za jedan jedini istraživački zadatak, "ali definitivno ne za stalni dopisnički rad". Dodao je da se odgovarajuće mreže teško mogu „izgraditi" u osam mjeseci: "Nijedan strani dopisnik tako ne može dobro obaviti posao."

Zabrinutost i kod njemačke vlade

Slučaj Theveßen i vizni planovi Trumpove administracije za novinare – te dvije stvari sada izazivaju zabrinutost i kod njemačke vlade. Kao odgovor na pitanje DW-a, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul (CDU) rekao je tijekom konferencije za novinare sa svojom švedskom kolegicom Mariom Malmer Stengardom u Berlinu: "Mogu samo izraziti svoju nadu i očekivanje da slobodno izvještavanje medija u Sjedinjenim Američkim Državama neće biti ugroženo kada se radi o njemačkim novinarkama i novinarima."

U srijedu je u Bundestagu ministar vanjskih poslova dodao: "Stoga ćemo pomno pratiti u kojoj mjeri njemački novinari mogu raditi u drugim zemljama." A to se, prema ministru vanjskih poslova, odnosi i na Kinu baš kao i na Sjedinjene Američke Države.

SAD: pritisak na kritičare vladajuće administracije

U SAD-u je u međuvremenu val oštrih kritika izazvalo ukidanje late-night emisije „Jimmy Kimmel Live", koja je bila emitirana na TV-postaji ABC (dio koncerna Disney). Sindikati umjetnika i autora predbacili su Uredu predsjednika da vrši napade na slobodu govora, odnosno da provode državnu cenzuru. ABC je prije toga potvrdio da je emisija ukinuta na neodređeno vrijeme, te je taj potez opravdala izjavama voditelja kojima je komentirao atentat na Kirka. Kritičari se boje da bi Trumpova administracija mogla (is)koristiti ubojstvo Kirka za obračun sa svojim kritičarima, pojedincima ali i organizacijama. Kimmel je u ponedjeljak i utorak u svojoj emisiji predbacio MAGA-pokretu Donalda Trumpa da iz ubojstva desničarskog influencera pokušava izvući politički kapital.

Kimmel se između ostaloga kritički osvrnuo i na tvrdnje američkog dopredsjednika JD Vancea, koji je rekao da je za atentat odgovorna radikalna ljevica. Nakon toga je regulatorna TV-agencija Federal Communications Commission, koju vodi Trumpov bliski suradnik Brendan Carr, od ABC-jevih partnerskih postaja zatražila da više ne preuzimaju Kimmelov show. Ako se to ne napravi, „moguće su kazne ili oduzimanje licence", najavio je šef agencije.

Predsjednik Trump je postom na društvenim mrežama pozdravio odluku televizijske mreže ABC o ukidanju emisije „Jimmy Kimmel Show". Šef Bijele kuće je to nazvao „veličanstvenom viješću za Ameriku". I dodao da su preostala još samo „Jimmy i Seth, dva totalna luzera, na fake news NBC-u". Jimmy Fallon i Seth Meyers moderiraju "Tonight Show" odnosno "Late Night with Seth Meyers", te se redovito kritično osvrću na Trumpov način vođenja zemlje.

Povici demonstranata: „Esta vuelta, la gana Palestina!“ („Ovu Vueltu je dobila Palestina!“) slave prekid treće najveće etapne biciklističke utrke na svijetu. Stotinu tisuća demonstranata blokiralo je završnu etapu ove nedjelje, pretvorivši madridske avenije u more palestinskih zastava. Policija im nije uspjela raščistiti put.

Tijekom cijele utrke duge 3.000 kilometara, antiizraelski pokret „BDS – Bojkot, povlačenje investicija i sankcije“ prosvjedovao je protiv sudjelovanja izraelskog tima „Israel Premier Tech“, djelomično zbog bliskosti jednog od financijera s premijerom Benjaminom Netanyahuuom i pokušaja da se sportom poboljša imidž Izraela.

Aktivisti najavljuju daljnje akcije. „Želimo da Izrael bude isključen sa svih kulturnih, sportskih i obrazovnih događaja“, kaže aktivistkinja Mariza Moro. Prosvjedom žele ukazati na to da izraelski timovi sudjeluju u događajima koji prikrivaju sliku genocida. Ipak, izraelski tim ostao je u utrci do kraja – ali nitko nije stigao na cilj.

Pitanje krivnje

Odmah nakon utrke, u polariziranoj Španjolskoj počinje politička debata o odgovornosti. Lider oporbe Alberto Núñez Feijóo iz konzervativne Narodne stranke krivi premijera iz redova socijaldemokrata Pedra Sáncheza: „Gospodin Sánchez odgovoran je za nasilje koje bi trebalo sramiti svakoga kome je Španjolska u srcu."

Sánchez, pak, izražava „poštovanje i duboko divljenje“ prema španjolskom civilnom društvu koje se mobiliziralo protiv nepravde i mirno branilo svoje ideale. Kao i demonstranti, i ljevičarska vlada Španjolske govori o genocidu u Gazi. Zbog toga su između Izraela i Španjolske diplomatski odnosi na ledu.

Nakon što je Sánchez nedavno najavio pooštreni embargo na oružje i dodatne mjere protiv Izraela, odnosi su dodatno zahladili. „Španjolska nema nuklearno oružje, nosače aviona ni velike rezerve nafte“, rekao je premijer. „Ne možemo sami zaustaviti izraelsku ofenzivu, ali to ne znači da ćemo prestati pokušavati.“

Većina Španjolaca smatra da Izrael provodi genocid

Sánchez ima podršku naroda. Carmen González Enríquez iz „Kraljevskog instituta Elcano“ navodi da je u srpanjskoj anketi 82 posto Španjolaca ocijenilo izraelske akcije u Gazi kao genocid: „To znači da Španjolci, bez obzira na političku orijentaciju, smatraju da ono što izraelska vlada trenutačno radi mora prestati.“

Već 2014. godine, španjolski je parlament gotovo jednoglasno izrazio želju da prizna Palestinu kao državu. Službeno priznanje uslijedilo je tek deset godina kasnije – od strane Sánchezove vlade.

Do 1986. bez diplomatskih odnosa s Izraelom

Španjolska tradicionalno zauzima propalestinski stav, više nego većina europskih zemalja, i to iz povijesnih razloga. Kada je Izrael osnovan 1948. godine, Španjolskom je vladao diktator Franco.

Tada je proarapski stav bio gotovo dogma, kaže politolog Fernando Vallespín: „Do 1986. Španjolska nije imala diplomatske odnose s Izraelom.“
Franco je tada već bio mrtav više od deset godina. Nakon toga, razne vlade pokušavale su ojačati odnose s Izraelom – ali danas su ti odnosi na najnižoj razini.

Španjolska prijeti bojkotom Eurovizije

Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar nazvao je Sáncheza antisemitskim lažljivcem nakon prekida Vuelte i upitao: „Je li Izrael 7. listopada izvršio invaziju na Gazu, ili je Hamasova teroristička država izvršila invaziju na Izrael i počinila najgori masakr nad Židovima od Holokausta?“

Ove su se nedjelje odnosi dodatno pogoršali: španjolska javna televizija najavila je bojkot „Eurovizije“ ako Izrael ostane u natjecanju. Španjolska je dio tzv. „Velike petorke“ – pet najvećih financijera festivala (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija i Španjolska, op. ur.).

Od Vuelte pa nadalje, u Španjolskoj se svakodnevno demonstrira za Palestinu. Umjetnici u Madridu podsjećaju na patnje djece u Gazi, a pravnici planiraju prosvjede ispred izraelske ambasade.

Razlike u njemačkom i španjolskom stavu prema Izraelu

U istoj tjednu, njemački kancelar Friedrich Merz dolazi u službeni posjet premijeru Sánchezu. Mnogi iz Sánchezova koalicijskog partnera „Sumar“ žele potpuni prekid diplomatskih odnosa s Izraelom, Njemačka je i dalje jedna od onih zemalja koje se protive oštrijem odnosu prema Izraelu. Razgovor dvojice lidera bit će, sasvim sigurno, zanimljiv.

Ipak, španjolsko javno mnijenje o Njemačkoj nije se promijenilo nakon 7. listopada, kaže González Enríquez: „Razlike u stavovima Španjolske i Njemačke o palestinskom pitanju nisu negativno utjecale na sliku koju Španjolci imaju o Njemačkoj. Ona je i dalje izuzetno pozitivna.“ A politički odnosi između dviju zemalja? Morat će se redefinirati u ovim složenim globalnim okolnostima.

Kristina Böker, ARD Madrid

Unatoč oštrim kritikama brojnih humanitarnih organizacija, njemačka vlada potvrdila je izvještaj objavljen u listu "Bild" o tome da izaslanici saveznog ministra unutarnjih poslova Alexandera Dobrindta (CSU) u Afganistanu vode razgovore s vladajućom islamističkom skupinom "talibani" o deportacijama iz Njemačke. Dobrindt je za agenciju "Deutsche Presse Agentur" (dpa) rekao: "Želimo olakšati regularne i redovne repatrijacije u Afganistan." U tijeku su razgovori "s afganistanskim predstavnicima" o ovom pitanju, dodao je.

Kako je izviješteno u Berlinu, predstavnici njemačke vlade sastali su se s izaslanicima talibana početkom rujna kako bi razgovarali o etabliranju regularnog mehanizma za deportacije. Predstavnici Katara djelovat će pritom kao posrednici, kao što je uobičajeno i u mnogim drugim slučajevima.

Nema službenog kontakta između Njemačke i Afganistana

Razgovori s talibanima nisu samo politički vrlo kontroverzni, već se odvijaju i u diplomatski vrlo složenoj situaciji. Službeno, praktički nema kontakata između Njemačke i današnjeg Afganistana. Dok afganistansko veleposlanstvo u Berlinu i konzulat u Bonnu strogo odbijaju suradnju s talibanima, konzulat u Münchenu surađuje s njima. Radikalni islamisti preuzeli su vlast u Afganistanu u kolovozu 2021. Bundeswehr se prethodno na brzinu povukao, i to nakon nekoliko desetljeća prisutnosti u zemlji na Hindukušu. Situacija u Afganistanu izuzetno je opasna za mnoge ljude, radi se o ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, koja posebno pogađaju žene.

Ipak, nova savezna vlada, koju čine konzervativna Unija CDU/CSU i socijaldemokrati (SPD), u svom je koalicijskom sporazumu u proljeće ove godine najavila da što prije i sveobuhvatnije želi ukinuti brojne programe prijema za ugrožene osobe iz Afganistana.

Dvije prethodne savezne vlade obeća(va)le su velikodušan prihvat u Njemačkoj, prvenstveno takozvanom „lokalnom osoblju" i njihovim obiteljima. Lokalno osoblje uključuje na primjer prevoditelje koji su godinama radili za njemačke vojnike i sada se boje da će zbog toga navući gnjev talibana. No, i drugim skupinama, poput kulturnih djelatnika i aktivista za ljudska prava, Berlin je obećao slično.

Žestoka rasprava u Bundestagu o prihvatu Afganistanaca

Prošli tjedan, njemački Bundestag je raspravljao o njihovoj situaciji. Zastupnik Detlev Seif (CDU) rekao je da se dobro sjeća da je plan prihvata bivših njemačkih pomagača (lokalno osoblje) kojima je prijetila opasnost, naišao na široki konsenzus među svim demokratskim strankama u to vrijeme.

Međutim, broj prihvaćenih ljudi dramatično se povećao, kazao je: "U početku sam čuo brojku od 900, a zatim faktor tri, što je značilo članove obitelji. Dakle, u početku smo pretpostavili da će biti tri do četiri tisuće ljudi. Fokus je bio na lokalnom osoblju koje radi u područjima relevantnima za sigurnost, a za koje se zapravo moglo pretpostaviti da im prijeti ne samo odmazda već i progon nakon promjene vlasti." Međutim, do sada je obećanje prihvata u Njemačkoj dobilo oko 45.000 ljudi, a oko 38.000 ih se zapravo već sad nalazi u Njemačkoj, rekao je zastupnik.

Pismo kancelaru

U pismu upućenom kancelaru Friedrichu Merzu, u kojem su izrazili svoj očaj sadašnjom situacijom, neki od njih nedavno su zatražili da ih se prebaci u Njemačku, kako im je tada bilo obećano. U Bundestagu je Schahina Gambir iz oporbene Zelene stranke izjavila: "Otprilike 2450 pogođenih ljudi čeka na obećano spašavanje. A ipak savezna vlada to ne provodi. Ovo je kršenje zakona s najavom."

Hakan Demir iz vladajuće stranke SPD također se zalagao za to da se prijem ljudi razmotri što je moguće velikodušnije: "Znali su da bi mogli biti napadnuti zbog svojih vrijednosti. Od strane talibana, od strane ISIS-a, od strane drugih ekstremista. A preuzimanjem talibana u kolovozu 2021., ne samo da su izgubili nadu u slobodni Afganistan, već su izgubili i svoju domovinu."

Bivši voditelj prihvatnog centra pri Ministarstvu unutarnjih poslova ogorčen

Posebno je teška situacija izbjeglica koji se sada nalaze u Pakistanu i kojima prijeti deportacija natrag u Afganistan. Nova savezna vlada sada želi preispitati neka od prethodno danih obećanja da će im se ipak dopustiti dolazak u Njemačku.

To je razljutilo bivšeg voditelja koordinacijskog centra pri Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova, Tilmanna Rödera. Za ARD-ov magazin Panorama rekao je: "Zahtjev za ponovnim ispitivanjem svakog pojedinačnog slučaja uvreda je za sve uključene u program. Za koordinacijski centar i njegovo osoblje, ali i posebno za njemačke vlasti, koje su temeljito ispitale svaki slučaj."

Prije nešto više od dva tjedna pritisak na saveznu vladu bio je toliko porastao da je oko 50 Afganistanaca nakon dugog čekanja uspjelo doći u Njemačku. Sletjeli su u zračnu luku Hannover (naslovna fotografija). Trenutačno nije jasno kada će biti realizirani daljnji letovi.

„Želim to vrlo jasno reći. Cilj nije kazniti Izrael. Cilj je poboljšati situaciju u Gazi“, izjavila je visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas u srijedu u Bruxellesu. Kallas je s još dvojicom povjerenika predstavila novi paket mjera protiv Izraela.

Već prošlog tjedna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je mjere protiv Izraela i time označila zaokret u kursu Europske komisije.
Predložene mjere predstavljaju provedbu te najave. Najnoviji napad izraelske vlade u gradu Gazipredstavlja, prema riječima Kallas, „novu eskalaciju rata, koja dodatno pogoršava humanitarnu krizu“.

Novi paket mjera Europske unije obuhvaća tri aspekta.

Sankcije protiv „ekstremističkih ministara“ i „nasilnih doseljenika“

Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku predstavila je, kako to sama naziva, „robustan paket sankcija“. On uključuje sankcije protiv „terorista Hamasa“, „ekstremističkih ministara“ u izraelskoj vladi i „nasilnih doseljenika“, kao i protiv institucija koje podržavaju nekažnjivost na Zapadnoj obali.

Hamas, koji EU, SAD i druge zapadne države smatraju terorističkom organizacijom, odgovoran je za napad na Izrael 7. listopada 2023. Prema izraelskim podacima, tom je prilikom ubijeno oko 1200 ljudi, a više od 250 uzeto je za taoce. Kao odgovor, izraelski vojni napadi doveli su, prema podacima zdravstvenih vlasti u Gazi pod kontrolom Hamasa, do smrti više od 64.000 ljudi.

U Bruxellesu visoka predstavnica EU-a priznaje da se javno mnijenje u državama članicama, s obzirom na patnju u Gazi, doduše promijenilo, ali da se političke linije u glavnim gradovima nisu pomaknule. Mjere će sada biti predmet rasprave. S obzirom na trenutne pozicije, vrlo je teško postići potrebnu većinu.

EU je i ranije uvodila sankcije židovskim doseljenicima, a sada ih želi pojačati. Prijedlog za sankcioniranje dvojice izraelskih ministara, prema navodima jedne službenice EU, već je dulje na stolu. Riječ je o ministru financija Bezalelu Smotrichu i ministru policije Itamaru Ben-Gviru. Da bi ove sankcije stupile na snagu, potrebna je suglasnost svih 27 država članica EU. To se dosad smatralo malo vjerojatnim, jer među državama članicama nema jedinstvenog stava o odnosu prema Izraelu.

Djelomična suspenzija trgovinskih propisa

Europska komisija je, osim toga, predložila suspenziju nekih propisa iz trgovinskog dijela Sporazuma o pridruživanju EU i Izraela. „U praksi to znači da roba odnosno uvoz iz Izraela u EU gubi privilegiran pristup tržištu EU“, objasnio je europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič na konferenciji za novinare. Ti proizvodi bi se tada tretirali kao roba iz zemalja s kojima EU nema trgovinske sporazume.

Prema podacima službenika EU, ovo bi se odnosilo na 37 posto izraelskog izvoza u EU. Ukupno, EU iz Izraela uvozi robu u vrijednosti od gotovo 16 milijardi eura – a pogođena bi bila roba u vrijednosti od 5,8 milijardi eura. Ako bi trgovinski tokovi ostali isti, uvoznici u EU morali bi, nakon uvođenja ovih mjera, platiti dodatnih 227 milijuna eura za izraelske proizvode, računa Bruxelles.

Prema podacima Europske komisije, EU je najvažniji trgovinski partner Izraela, dok je Izrael za EU tek na 31. mjestu. Međutim, kako naglašava Šefčovič, ne radi se samo o „golim brojkama“, nego i o „političkoj odluci“. Da bi ona imala učinka, potrebna je „kvalificirana većina“ država članica – dakle, za ovu odluku moralo bi glasati 15 članica koje predstavljaju najmanje 65 posto građana EU.
Mjere protiv Izraela dosad su najviše nailazile na otpor Njemačke. Njemačka vlada se na najnovije prijedloge nije odmah očitovala. Glasnogovornik vlade je, međutim, prema navodima više novinskih agencija, naglasio da se u osnovnom stavu prema Izraelu ništa nije promijenilo.

U Bruxellesu visoka predstavnica EU priznaje da se javno mnijenje u državama članicama promijenilo zbog patnje u Gazi, ali da se političke linije u glavnim gradovima nisu pomaknule. Mjere će sada biti predmet rasprave u parlamentu. S obzirom na trenutne pozicije, vrlo je teško postići potrebnu većinu.

Obustava isplate sredstava iz fondova EU-a

Kao treći korak, Europska komisija će obustaviti isplate EU-sredstava iz fonda za međunarodnu suradnju namijenjenih Izraelu. Prema riječima jednog dužnosnika EU-a, radi se o oko 6 milijuna eura za 2025. godinu, namijenjenih partnerskim programima i regionalnim projektima u okviru provedbe Abrahamovih sporazuma. Također, obustavit će se isplata i oko 9,5 milijuna eura za već tekuće projekte.

Međutim, oko 20 milijuna eura za Memorijalni centar Holokausta Jad Vašem, kao i druga sredstva namijenjena civilnom društvu i izraelsko-palestinskim mirovnim inicijativama, neće biti pogođena ovim mjerama, naglasio je visoki dužnosnik EU.

Ove odluke, koje se odnose na EU-fondove za međunarodnu suradnju, mogle bi stupiti na snagu odmah. EU ih može samostalno donijeti u slučaju posebnih okolnosti, istaknula je europska povjerenica za Sredozemlje Dubravka Šuica.

Oštre kritike iz Izraela

Izraelska vlada oštro je kritizirala prijedloge Europske komisije. Već prošlog tjedna izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar na platformi X najave je ocijenio kao „žalosne“ i optužio Ursulu von der Leyen da ponavlja Hamasovu propagandu.

U srijedu je otišao korak dalje i prijedloge nazvao „moralno i politički iskrivljenima“. Nadaju se, rekao je, da se one – kao i dosad – neće provesti. „Koraci protiv Izraela bili bi odgovarajuće uzvraćeni“, poručio je Saar. Ali je dodao da se nada da do toga neće doći.

Tijekom posjeta vojnoj vježbi u utorak, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je u rusko-bjeloruskoj vojnoj vježbi „Zapad 2025.” u proteklih pet dana sudjelovalo ukupno „100.000 vojnika”.

Oni su na vodi, kopnu i u zraku uvježbavali strategije obrane. Međutim, uvježbavalo se i planiranje uporabe nove ruske rakete srednjeg dometa „Orešnik”, koja može biti naoružana nuklearnim oružjem.

Zabrinutost država na istočnom krilu NATO-a zbog moguće eskalacije bila je velika. Uoči manevra brojni ruski dronovi izazvali su uzbunu, a nekoliko ih je oboreno u poljskom zračnom prostoru.

Vojna vježba završila je bez daljnjih eskalacija – a je li broj sudionika doista bio toliko velik kao što je ruski predsjednik naveo, u to se može sumnjati, iako je, prema Putinovim riječima, manevar održan na „ukupno 41 lokaciji” između Barentsova mora i Bjelorusije.

Prema navodima Kremlja, u vježbama su sudjelovali i „vojni kontingenti” iz Indije, Bangladeša, Irana i, među ostalima, Burkine Faso i Malija. Indija je, prema priopćenju Ministarstva obrane u New Delhiju, na tu vježbu poslala svega 65 vojnika. Brojke iz ostalih država nisu poznate, ali vjerojatno nisu bile znatno veće. A u Bjelorusiji je, prema riječima ministra obrane, sudjelovalo samo „6.000 bjeloruskih i 1.000 ruskih vojnika”.

Vojni promatrači iz SAD-a

Općenito, ponašanje bjeloruskih državnih predstavnika posljednjih dana predstavljalo je iznenađujući kontrapunkt nastupu ruskog predsjednika. Dok je Vladimir Putin u ruskom Nižnjem Novgorodu demonstrativno u maskirnoj uniformi baratao velikim brojkama i govorio da vježba treba „odvratiti potencijalne agresore”, Aleksandar Lukašenko trudio se smiriti situaciju: „Nemamo namjeru nikome prijetiti”, izjavio je bjeloruski predsjednik.

Dok u Rusiji nisu bili dopušteni nikakvi promatrači, državni vrh u Minsku omogućio je mnogim novinarima i vojnim promatračima da prate vježbe u blizini Borisova. Među pozvanima su bili čak i pripadnici vojski iz triju NATO-država: Turske, Mađarske ali i SAD-a.

Bilo je to prvi put od 2017. da su dvojica američkih vojnika bila prisutna kao promatrači. Njih je, prema izvještaju New York Timesa, bjeloruski ministar obrane Viktor Hrenjin pozdravio rukovanjem: „Ništa ne skrivamo. Pokazat ćemo vam što god želite!” A zatim je Hrenjin naredio svojim podređenima da delegaciju odvedu na „najbolja mjesta” kako bi sve mogli vidjeti.

„Ofenziva šarma”

Ovaj najnoviji događaj samo je vrhunac razvoja koji se nazirao otkako je američki predsjednik Donald Trump ponovno stupio na dužnost 20. siječnja ove godine.
Samo tjedan dana kasnije, Lukašenko je oslobodio uhićenu američku državljanku. Prema riječima politologinje Katsiaryne Shmatsine iz washingtonskog instituta Lawfare, to je bio „proračunat potez kako bi privukao pozornost Washingtona”.

Još u veljači dužnosnici američkog State Departmenta otputovali su u Minsk kako bi pregovarali o oslobađanju drugih političkih zatvorenika u Bjelorusiji.
Obrazac se ponovio u lipnju 2025., kada je nakon posjeta američkog posebnog izaslanika Keitha Kellogga Minsku oslobođeno još 14 političkih zatvorenika, među njima i poznati oporbenjak Sergej Tihanovski, koji se namjeravao kandidirati kao Lukašenkov protukandidat na predsjedničkim izborima 2020. Uoči tih izbora izbili su masovni prosvjedi protiv dugogodišnjeg vladara, na koje je režim odgovorio snažnim represijama.

A prošlog tjedna američki su predstavnici ponovno otputovali u Minsk. Ovoga puta osigurali su oslobađanje 52 uhićena novinara i kritičara režima. Zauzvrat, SAD su ublažile postojeće sankcije protiv bjeloruske državne zrakoplovne kompanije Belavia.

Što od toga očekuju Trump i Lukašenko?

No koliko je doista ozbiljno približavanje Minska i Washingtona? „Predsjednik Trump očito vjeruje da mu Lukašenko može pomoći da Putina navede na okončanje agresije u Ukrajini i na mirovni proces”, objašnjava za DW John Herbst, bivši američki veleposlanik u Kijevu, a danas direktor Euroazijskog centra u Atlantskom vijeću.

„Međutim, ne vjerujem da će se ta nada ostvariti.” Trump je obećao brzo okončati rat u Ukrajini, ali je više puta udario glavom o zid u odnosima s ruskim predsjednikom.
Aleksandar Lukašenko pak je politički i gospodarski gotovo potpuno ovisan o Putinu. „Da, on je čvrsto u zagrljaju Kremlja”, kaže John Herbst, „ali želio bi taj zagrljaj olabaviti kako bi imao više prostora za djelovanje – da ne mora uvijek samo ispunjavati Putinove želje i pokoravati se Putinovoj samovolji. Lukašenko je oduvijek težio određenom približavanju Zapadu, a posebno SAD-u.”

U stisku Kremlja

Bjeloruski dugogodišnji diktator još je od ruske aneksije Krima 2014. u više navrata pokušavao u Washingtonu predstaviti sebe kao „manje zlo” u usporedbi s Vladimirom Putinom, piše Shmatsina. Zato je bilo više kontakata između dviju vlada. Ipak, ostaje nejasno koliko je Lukašenko doista ozbiljan sa svojom „ofenzivom šarma” prema Washingtonu – i koliko je zapravo neovisan od Moskve.

Dakle, dok se Donald Trump nada da će iskoristiti Lukašenka kao polugu za pristup Vladimiru Putinu, sasvim je moguće da vladar u Minsku samo igra svoju ulogu u bliskoj konzultaciji s Moskvom.

John Herbst u svakom slučaju upozorava: „Lukašenko je zločinac. On vodi brutalni autoritarni režim. On je djelomično omogućio Putinovu agresiju u Ukrajini. Nema nikakve sumnje da je Lukašenko blizak partner Kremlja.” Naravno, on teži ublažavanju trenutačnih američkih sankcija prema Bjelorusiji. Ali to je mač s dvije oštrice – osobito zato što su Rusija i Bjelorusija gospodarski tako čvrsto povezane: „U mjeri u kojoj Lukašenku krene bolje, to u krajnjoj liniji pomaže i Putinu”, kaže Herbst.

Jesenja svježina polako se širiEuropom, nagovještavajući oštru zimu. Srećom, prema podacima organizacije Gas Infrastructure Europe, zalihe plina u Europskoj uniji iznose nešto više od 80 posto (stanje od 15. rujna 2025.) - što je manje u odnosu na 90 posto iz prethodnih godina, ali bolje nego 2021. Dakle, očekuje li nas ove zime toplinska sigurnost ili energetska neizvjesnost?

Nakon što su zemlje EU diverzificirale energetske izvore poslije ruske invazije na Ukrajinu 2022., okrenule su se ukapljenom prirodnom plinu (LNG) iz Norveške, Sjedinjenih Američkih Država i Katara, dok su paralelno nastavile povećavati udio obnovljivih izvora energije, uključujući solarnu i energiju vjetra.

Zahvaljujući dodatnim kapacitetima u protekle dvije godine, Europa je uspjela gotovo u cijelosti popuniti zalihe plina do rujna, što je stvorilo dodatnu rezervu za najhladnije mjesece u godini. Očekuje se da će zalihe ostati stabilne i tijekom ove zime.

Utrka za punjenje skladišta manje dramatična

Budući da se EU više ne nalazi u akutnoj energetskoj krizi, Bruxelles dopušta članicama dodatni rok — do 1. prosinca - da po potrebi dostignu 90 posto kapaciteta skladišta. Međutim, prošle je zime Europa potrošila više rezervi nego inače, pa je višak bio manji od očekivanog.

Petras Katinas, energetski analitičar iz Centra za istraživanje energije i čistog zraka, izjavio je da trenutne razine skladištenja i alternativni izvori opskrbe pružaju „solidni štit“ protiv prekida u opskrbi. „Međutim, brza povlačenja i vremenske oscilacije i dalje mogu izazvati privremene skokove cijena ili lokalizirane nestašice“, rekao je za DW.

Uz unutarnju otpornost Europe, globalna stabilnost ponude i stabilne cijene dodatno jačaju energetsku pripremljenost EU za zimu. Prema riječima Toma Marzek-Menzera iz konzultantske kuće Wood Mackenzie, globalna je ponuda energije porasla ove godine, dok je potražnja - osobito za plinom - vjerojatno oslabila. „To je uvelike pridonijelo ponovnom punjenju europskih skladišta tijekom ljeta, koje i dalje ide dobrim tempom“, rekao je on.

Trumpove carine stvaraju novu neizvjesnost

Unatoč svemu, EU ostaje ranjiva na geopolitičke potrese, posebno one izazvane Trumpovim carinama. Predsjednik SAD-a Donald Trump vrši pritisak na Bruxelles da uvede sankcije kupcima ruske energije, tvrdeći da bi to dodatno financijski iscrpilo Moskvu i ubrzalo okončanje rata koji traje tri i pol godine.

Prošlog tjedna američki ministar financija Scott Besent pozvao je EU i zemlje G7 da se pridruže Washingtonu u uvođenju „značajnih“ carina Kini i Indiji zbog njihovih energetskih dogovora s Moskvom. Trump je poručio Bruxellesu da bi SAD „preslikale“ takve carine, pri čemu se razmatra stopa od 100 posto.

On je već uveo carine od 50 posto Indiji - 25 posto je osnovna stopa, plus dodatnih 25 posto zbog dogovora iz 2022. o kupnji ruskih energenata po sniženim cijenama.

Kina, koja je također povećala uvoz ruskih energenata, ima znatno jaču pregovaračku poziciju naspram Sjedinjenih Država, pa Trump još nije predstavio konkretne planove za carine prema drugoj najvećoj svjetskoj ekonomiji, dok su pregovori u tijeku.

Ukinut plinski tranzit kroz Ukrajinu - bez većeg učinka

Istek ugovora o tranzitu plina između Ukrajine i Rusije 1. siječnja predstavlja još jedan element geopolitičkog pritiska na opskrbu Europe energijom. Odluka Kijeva da ne produži sporazum imala je i cilj prekinuti dotok prihoda Rusiji za financiranje rata.

Petogodišnji sporazum omogućavao je ruskom plinu da teče prema zapadu kroz ukrajinske plinovode, ali neproduženjem ugovora zatvara se jedna od posljednjih značajnih ruta prema EU.

U početku su postojali strahovi od skoka cijena i prekida u opskrbi, osobito u zemljama poput Austrije, Slovačke i Mađarske, koje su bile više ovisne o ruskom plinu iz plinovoda. Referentne cijene plina prošle su godine porasle gotovo 50 posto zbog straha od hladnog vremena i smanjenog dotoka.

Ipak, stvarni učinak na tržištu bio je ograničen. Zapadna Europa već je diverzificirala izvore energije, dok su uoči zime skladišta bila puna. „Pad obujma dotoka nije bio ogroman, iako su neke zemlje, posebno Slovačka, morale preusmjeriti dio nabave“, rekao je Marzek-Menzer. „Budući da je kraj sporazuma bio očekivan, nije izazvao velike poremećaje u cijenama ili opskrbi.“

Plan za energetsku neovisnost o Rusiji

Nakon što je prebrodila energetsku krizu, EU je sada u jačoj poziciji da eliminira posljednje količine ruskih fosilnih goriva iz svog energetskog miksa. Prema podacima Europske komisije, uvoz ruskog plina smanjen je prošle godine s 45 na 19 posto, dok je uvoz ruske nafte pao s 27 na svega 3 posto.

U svibnju je Komisija objavila detaljan plan za potpuno ukidanje uvoza ruskog plina do 2027. godine. Plan predviđa da članice EU do kraja godine predaju nacionalne strategije za postupno ukidanje ruskog plina. To bi za neke zemlje moglo predstavljati izazov.

„Baltičke zemlje su odradile sjajan posao u smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima, dok je Poljska uglavnom eliminirala ruski plin“, rekao je Katinas za DW. Naveo je da je napredak „neujednačen“ u ostalim zemljama Višegradske skupine zbog nedostatka diverzifikacije i ulaganja u obnovljive izvore energije.

Velike zalihe plina i raznovrsni izvori opskrbe jačaju pripremljenost Europske unije za zimu, ali Trumpove carine i nepredvidivo vrijeme i dalje unose nesigurnost. Cijene prirodnog plina vjerojatno neće dostići ekstremne razine iz 2022. (gotovo 340 eura po megavatsatu), ali pojedina uska grla u opskrbi mogu izazvati privremene skokove cijena.

Vruće prosvjedno ljeto izazvalo je velika očekivanja od dolaska rujna i završetka godišnjih odmora. Pretpostavljalo se da će to značiti i još više ljudi na ulicama širom Srbije, ali se ta očekivanja nisu do kraja ispunila. Pojačana represija režima donekle je smanjila broj okupljanja pobunjenih građana, ali teško je reći da je ugašena i energija prosvjeda.

Kako je vlast krenula i sa svojim takozvanim antiblokaderskim skupovima, studenti i građani iskoristili su priliku da tim povodom priređuju svoja okupljanja, koja su često bila na granici incidenata između režimskih lojalista i pobunjenih građana.

Vrhunac režimske represije uslijedio je u Novom Sadu, gdje je policija grubo prekršila autonomiju sveučilišta upadom u Rektorat, ali i ponovno koristila nedozvoljena kemijska sredstva. Studenti Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u tom gradu ustanovili su nakon ispitivanja ispaljenih čahura da je u kampusu sveučilišta i oko njega 5. rujna upotrijebljen zabranjeni CN plin.

Prema najnovijim podacima od 1. studenoga 2024. privedeno je više od 900 osoba u Srbiji, uz vrlo mali broj osuđujućih kaznenih presuda. Pokazalo se tako da srpska policija hapsi ljude nasumce, često i daleko od mjesta događaja, te da je jedini cilj toga zastrašivanje građana prekomjernom uporabom sile i potvrđivanje lojalnosti režimu Aleksandra Vučića.

Režim spreman na sve

Policija je povodom uporabe bojnog otrova, kao i u slučaju zvučnog oružja, tvrdila da taj plin ne posjeduje i da on nije upotrijebljen, ali kako za DW kaže Gojko Božović, jedan od inicijatora ProGlasa, „to pokazuje da je režim spreman na sve i da je to već dovoljna optužba protiv režima koji provodi nasilje nad mirnim prosvjedima koji od samog početka imaju kompromisne zahtjeve“:

„Režim se ipak odlučio na represiju kao svoj posljednji izlaz. Represiji ne pribjegavaju sigurni režimi i moćni vladari, već očajni vladari kada se nađu u bezizlaznoj situaciji, i vi na taj način možete odgoditi promjene, ali ne možete ih zaustaviti“, smatra naš sugovornik.

Novi ciklus represije

Simbioza policije i kriminalaca više se ni ne skriva u Srbiji. Osim na utakmici nogometne reprezentacije Srbije protiv Engleske u Beogradu, na kojoj su u crno obučeni nasilnici tukli ljude koji su skandirali protiv Vučića, režim je svoje batinaše poslao i u Rigu, na europsko prvenstvo u košarci, kako bi i tamo kontrolirali srpske navijače. Policija je sve te akcije nijemo promatrala, a često i prisakala u pomoć režimskim batinašima ukoliko bi se našli u nevolji. To je za mnoge dokaz da režim koordinira spregu policije i podzemlja, i da to svakako ne izgleda kao priprema za izbore.

Novinar Slobodan Stupar za DW kaže „da policija nastavlja s lažima, kao što je to bio i do sada slučaj kada su optuživani za nezakonite radnje i represiju nad građanima. Mislim da se mora raskrstiti i s tom zabludom o slobodnim izborima u Srbiji dok je Vučić na ovoj poziciji koju danas ima. Rekao bih da je on toga i svjestan, i zato je sada i pojačana razina represije, a vidjet ćemo kakav će na to biti odgovor pobunjenih građana Srbije“, ocjenjuje Stupar za DW.

Gojko Božović ističe da je „slanje batinaša za discipliniranje navijača na međunarodnom natjecanju nezabilježen slučaj u novijoj europskoj povijesti. To je, dakle, jedan novi ciklus represije. Imam dojam da režim od 15. ožujka pokušava, po meni neuspješno, obnoviti poredak straha. Tako se pokušava stvoriti dojam da su promjene nemoguće, a druga linija je toksična propaganda režima koja govori o nekakvim golemim gospodarskim i političkim uspjesima režima“, smatra Božović.

Tajna služba šalje javno izvješće

Nakon što su ruske tajne službe udarile po prstima Aleksandra Vučića zbog prodaje oružja Ukrajini, proteklih dana uslijedila je i nova ruska kampanja pomoći srpskom režimu. Vanjska obavještajna služba Rusije (SVR) tako tvrdi „da iza prosvjeda u Srbiji stoji Europska unija (EU)“ i da „EU na obljetnicu pada nadstrešnice 1. studenoga sprema Majdan u Srbiji“. To javno izvješće tajne službe začinjeno je optužbama na račun nezavisnih medija koji prema tom izvješću „ispiraju mozak srpskoj omladini“. Aleksandar Vučić se, naravno, zahvalio ruskim službama na pomoći i dodao da to rade „tri europske tajne službe, ali da ne može reći koje“.

„Mislim da je riječ o naručenom tekstu koji je režim tražio od ruskih službi“, ističe Slobodan Stupar: „Pitam se kakva je uopće težina takvog teksta koji ruska tajna služba napravi za vanjsku uporabu. Da su nekakve misteriozne strane sile željele srušiti Vučića, to bi se već dogodilo. Ništa time ne dobivaju ni ruska ni srpska strana, već je to jedan medijski plakat kojim će se nekoliko dana baviti srpska i možda europska javnost“, ističe Stupar.

Takvo priopćenje svakako godi ušima jednog dijela Vučićeva biračkog tijela, primjećuje Gojko Božović, i dodaje „da to kod njih stvara dojam da su na dobrom putu i da ne griješe u svom izboru. Osim toga, Vučić je fasciniran vladarima Istoka, koji potpuno vladaju svojim društvima, a njemu to ne uspijeva. Ali, unatoč tome, presudna je za Vučićev politički opstanak na vlasti bila potpora Zapada. To se sada donekle mijenja, ali predugo su na Zapadu podržavali stabilokratiju Vučića da bi se to promijenilo preko noći“, naglašava Božović.

Promjena javnog mnijenja

Gojko Božović smatra da je, bez obzira na kritike, početak rujna ipak pokazao kontinuitet prosvjeda u Srbiji.

„Decentralizirani i depersonalizirani prosvjedi nešto su s čime režim ne može izaći na kraj. Zato sve te različite strategije koje Vučić provodi ne mijenjaju raspoloženje javnog mnijenja koje se nepovratno promijenilo. Vučić ipak i dalje kontrolira represivni aparat i proračun, ali kada vam ostane samo gola represija protiv pobunjenog društva, pitanje je koliko takvo stanje možete održavati“, zaključuje Božović za DW.

Nakon višednevnih bombardiranja, Izrael je započeo svoju kopnenu ofenzivu na grad Gazu – unatoč svim upozorenjima, pa i onima od strane vlastitog vojnog vrha. Očekuju se teške borbe s Hamasom, koji mnoge zapadne države smatraju terorističkom organizacijom. Prema palestinskim podacima, samo do utorka ujutro ubijeno je najmanje 35 osoba. No, ofenziva ima dalekosežne političke i humanitarne posljedice.

Koliko je do sad grad Gaza bio pogođen izraelskom ofenzivom?

I u prošlosti je grad više puta bio meta izraelske vojske. Pritom su pogođene i školske zgrade, izbjeglički kampovi ili skloništa. Tako je Izrael krajem svibnja 2025. granatirao školu Fahmi al-Džardžavi, koja je tada služila kao izbjegličko sklonište. Prema palestinskim navodima, poginule su 33 osobe, a deseci su ozlijeđeni, uglavnom djeca, rekao je glasnogovornik palestinske civilne zaštite za agenciju AFP. Izrael je naveo da je udar bio usmjeren na palestinske teroriste.

Kao i u cijelom Pojasu Gaze, i u gradu Gazi infrastruktura je teško oštećena. Samo u gradu Gazi nastala je šteta od 7,29 milijardi američkih dolara, citirala je televizija Al Jazeera još u travnju 2024. izvještaj UN-a i Svjetske banke. U rujnu je Institut UN-a za obuku i istraživanje (UNITAR) objavio izvještaj u kojem se govori o ukupno 36.611 oštećenih zgrada, od kojih je 8.578 potpuno uništeno.

Turska državna agencija Anadolu Ajansi citirala je krajem kolovoza 2025. s jedne UN-ove konferencije za medije podatak da su unutar Pojasa Gaze od sredine ožujka 796.000 ljudi izbjeglice. Oko 95 posto tih kretanja odnosi se na grad Gazu, rekla je UN-ova glasnogovornica Daniela Gross.

Koliko je Hamas još jak?

Prema podacima agencija, Izrael procjenjuje da se trenutno do 3.000 borbeno spremnih pripadnika islamističke terorističke organizacije nalazi u gradu. Njihov napad na Izrael 7. listopada 2023. pokrenuo je rat u Pojasu Gaze.

U intervjuu za Deutsche Welle početkom rujna 2025., vojna stručnjakinja Marina Miron s londonskog King’s Collegea izjavila je da je teško točno procijeniti snagu Hamasa. No, organizacija i dalje drži kontrolu nad gradom, a borba će vjerojatno biti teška i krvava. „Ovo će biti izuzetno teška operacija“, rekla je Miron. „Jer Hamas više nema što izgubiti.“ Preostala gradska infrastruktura – posebno visoke zgrade i uske ulice – mogla bi grupi pružiti taktičku prednost.

Židovsko-američka lobistička organizacija J-Street u jednom dokumentu od 2. rujna 2025. govori o znatnom slabljenju Hamasa. Prije početka rata vojno krilo organizacije imalo je oko 30.000 boraca, organiziranih u pet brigada i 24 bojne. Prema izraelskim oružanim snagama (IDF), do 23.000 tih boraca je ubijeno, a 20 bojni razbijeno.

Hamas se, navodi J-Street, transformirao iz paravojne organizacije u decentraliziranu gerilsku skupinu. Unatoč velikim gubicima, navodno je uspio regrutirati do 30.000 novih boraca – no većinom bez vojne obuke.

Što ofenziva znači za stanovništvo?

Gotovo svi od oko dva milijuna stanovnika Gaze već su, prema UN-u, tijekom gotovo dvogodišnjeg rata morali bježati, mnogi i više puta. Sada opet stotine tisuća ljudi moraju pobjeći, a već uništen grad mogao bi, prema procjenama UN-a, zbog postavljenih mina postati „praktički nenastanjiv“.

Prema izraelskim vojnim podacima – stanje u utorak prijepodne – već oko 40 posto civila napustilo je grad. Vojska je, prema agencijskim navodima, pozvala stanovništvo da ode u tzv. humanitarnu zonu na jugu Pojasa Gaze. No i ondje je u prošlosti bilo smrtonosnih napada.

Edouard Beigbeder, regionalni direktor UNICEF-a za Bliski istok i Sjevernu Afriku, upozorio je u utorak na „pogubne posljedice za više od 450.000 djece“ koja su ionako već traumatizirana i iscrpljena. Još krajem kolovoza UN i druge humanitarne organizacije po prvi put su za administrativno područje Gaza, u kojem se nalazi i grad Gaza, proglasile stanje gladi.

Što ofenziva znači za izraelske taoce?

Životi talaca dodatno su ugroženi kopnenom ofenzivom. Tako je krajem kolovoza Jerusalem Post citirao Abu Obeidu, tadašnjeg glasnogovornika vojnog krila Hamasa, kojega je u međuvremenu ubila izraelska vojska, riječima da se izraelski taoci drže zajedno s njihovim borcima u istim opasnim uvjetima u borbenim područjima. Pod „borbenim područjima“ mislio je na grad Gazu.

I UN-ova posebna izvjestiteljica za okupirana palestinska područja, Francesca Albanese, smatra da ofenziva ugrožava živote talaca. „Stalni napad kako bi se zauzeli posljednji ostaci Gaze neće ugroziti samo Palestince, nego i preostale izraelske taoce“, rekla je sredinom rujna na UN-ovoj konferenciji za medije u Ženevi.

Kako se o ofenzivi raspravlja u Izraelu?

Forum obitelji izraelskih talaca koje Hamas drži u zatočeništvu izrazio je veliku zabrinutost zbog izvještaja o noćnoj ofenzivi na grad Gazu. Nakon 710 noći u rukama terorista, „ova bi noć mogla biti posljednja za taoce“, stoji u priopćenju Foruma obitelji koje je prenijela agencija dpa.

I među ostatkom izraelskog stanovništva raste kritika rata u Gazi i planova premijera Benjamina Netanyahua. U više navrata izbili su masovni prosvjedi, posljednji prije otprilike tjedan dana ispred Netanyahuove rezidencije u Jeruzalemu. Tisuće ljudi pozvale su ga da postigne dogovor s Hamasom, i zbog straha za živote svojih najbližih u slučaju zauzimanja grada Gaze.

Prema aktualnim anketama neovisnog Izraelskog instituta za demokraciju (IDI), sada oko dvije trećine izraelskog stanovništva podupire sporazum kojim bi se oslobodili svi taoci u zamjenu za prekid borbi i potpuno povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze. Većini ljudi pri tome je, prema IDI-ju, najvažnije pitanje sudbine talaca i vlastitih vojnika – a manje situacija Palestinaca.

Kako reagira arapski svijet?

Arapski svijet reagira uglavnom suzdržano. U ponedjeljak ovog tjedna održan je u Dohi summit arapskih i islamskih čelnika. Pojedini šefovi vlada izrazili su se vrlo kritički o izraelskom djelovanju u Gazi. Domaćin summita, katarski emir šeik Tamim bin Hamad Al Thani, otišao je čak toliko daleko da je optužio Izrael za navodni genocid – optužbu koju Izrael oštro odbacuje. A egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi nazvao je Izrael čak i „neprijateljem“ – bez obzira na mirovni ugovor koji su Izrael i Egipat potpisali 1979.

No na tako oštre izjave nisu se odlučili svi političari prisutni u Dohi. U završnoj se deklaraciji traži da se „poduzmu sve moguće pravne i učinkovite mjere kako bi se Izrael spriječio u nastavku svojih akcija protiv palestinskog naroda“. Osim toga, poziva se „sve države“ da „preispitaju diplomatske i gospodarske odnose s Izraelom“ i pokrenu pravne postupke protiv te zemlje.

Nije isključeno da bi pojedine države mogle poduzeti dodatne korake, rekao je Philipp Dienstbier, voditelj Regionalnog programa za Zaljevske države Zaklade Konrad Adenauer (KAS), nedavno u intervjuu za DW. On je posebno spomenuo Ujedinjene Arapske Emirate i Bahrein. Obje su države prije nekoliko godina potpisale sporazume o normalizaciji odnosa s Izraelom, tzv. Abrahamske sporazume. „Ipak, Abu Dhabi i Manama vjerojatno nisu spremni primjenjivati te sporazume pod svaku cijenu“, kaže Dienstbier.

Širom svijeta vlade troše mnogo novca da zatvore više od 11,5 milijuna ljudi. Točni globalni troškovi nisu poznati, ali samo u Sjedinjenim Američkim Državama – zemlji s najviše zatvorenika na svijetu – godišnji proračun za zatvore iznosi 80,7 milijardi dolara, što je oko 69,1 milijardu eura. U Brazilu je to samo oko četiri milijarde dolara. Indija, zemlja s četvrtom najvećom zatvorskom populacijom na svijetu, troši gotovo milijardu dolara.

U mnogim zemljama privatne kompanije također profitiraju od zatvaranja ljudi, od gradnje ćelija do prodaje telefonskih poziva. U zatvorimaorganizirane kriminalne skupine imaju svoja carstva krijumčarenja i iznuda. Zatvorenici se bore za opstanak u sivoj ekonomiji u kojoj je tjestenina njihova valuta, a posao donosi često samo nekoliko centi po satu.

Osim niskih stopa rehabilitacije, vlade ne uspijevaju zaustaviti još jednu rastuću krizu: prenapučenost zatvora. Penal Reform International, nevladina organizacija koja se zalaže za uspostavu pravednih kaznenih sustava širom svijeta, izvještava da se 155 zemalja suočava s prenapučenošću, a u 11 zemalja su postojeći kapaciteti više nego dvostruko prepunjeni. Zatvori u Kongu, Kambodži i na Filipinima popunjeni su između 300 i 600 posto.

Prenapučenost i nasilje

Privatni sektor se od osamdesetih sve više uključuje u upravljanje zatvorima. SAD, Velika Britanija, Meksiko i Brazil sve više prebacuju upravljanje i usluge na komercijalne kompanije. Većina europskih, azijskih i afričkih zemalja do sada se protivila privatizaciji, naglašavajući važnost javne odgovornosti.

Američka vlada godišnje troši preko 3,9 milijardi dolara na privatne zatvore, čiji vlasnici dodatno zarađuju milijarde na uslugama kao što su prehrana zatvorenika, zdravstvena zaštita i telekomunikacije. Ti se proizvodi u zatvoru prodaju i do 600 posto skuplje, dok telefonski pozivi od samo 15 minuta mogu stajati i do 16 dolara.

Dok su indijski zatvori u potpunosti u državnom vlasništvu, brazilski sustav kritiziran je kao perverzan jer potiče privatne kompanije poput Umanizzare da maksimalno povećavaju broj zatvorenika umjesto da ih rehabilitiraju, što dovodi do prenapučenosti i nasilja.

To se pokazalo u brojnim pobunama u zatvorima širom Latinske Amerike, uključujući pobunu 2017. u prenapučenom zatvoru u Manausu, glavnom gradu brazilske savezne države Amazonas, gdje je stradalo gotovo 60 ljudi.

Privatne kompanije grade cijele zatvore i upravljaju njima, isporučuju nadzornu tehnologiju, provode radne programe i prevoze zatvorenike između zatvora i sudova. One obično smanjuju troškove reducirajući broj zaposlenih, što smanjuje i usluge za zatvorenike.

"Barbarski" zatvor u Brooklynu

Jedan od najvećih uspjeha privatnog sektora je zatvor britanske tvrtke Serco u novozelandskom Aucklandu: prema podacima tvrtke samo 13,6 posto zatvorenika ponovno je počinilo kazneno djelo u roku od dvije godine od puštanja, kako su izvijestili lokalni mediji u siječnju. To je manje za 34 posto od postotka u državnim zatvorima i čak niže od stope povratka u Norveškoj od 20 posto, koja se smatra globalnim standardom uspješnosti zatvora.

Privatne kompanije, rekao je Benjamin Lessing, politolog sa Sveučilišta u Chicagu za DW, “obično upravljaju zatvorima učinkovitije nego država”. Dodaje ipak da bi ih trebalo strogo kontrolirati.

Dok privatni zatvori imaju lošu reputaciju zbog ekonomskog profitiranja od kazni, državni zatvori suočavaju se s lošim upravljanjem i neučinkovitošću. Primjerice, sudac iz New Yorka prijetio je da će smanjiti kaznu jednom čovjeku osuđenom zbog porezne prijevare na kućni pritvor ako bude prebačen u savezni zatvor u Brooklynu, zbog brojnih ubojstava i obračuna noževima. Sudac je tamošnje zatvorske uvjete nazvao „barbarskim“.

Kriminalne mreže

Osim birokracije, u zatvorima cvjeta siva ekonomija. Organizirane kriminalne bande duboko su ukorijenjene u zatvorski sustav. One se bave trgovinom drogom, iznudama i nasiljem unutar zatvora i izvan njega. Krijumčarenje droge, mobilnih telefona i oružja u zatvore važan je izvor prihoda. Brazilska banda PCC, čije ime u prijevodu znači „Prva komanda glavnog grada“, prodaje drogu po 10 do 20 puta većoj cijeni od ulične, a pametni telefoni u zatvoru stoje i do 1.500 dolara. Tako kriminalci svake godine zarađuju milijune.

Lessing kaže da su pokušaji brazilske vlade da se obračuna s bandama doveli do povećanja broja zatvorenika i gradnje novih zatvora. I ti novi zatvori potom su pali pod kontrolu bandi.

“U Brazilu bande nisu nastale kao mafijaške obitelji ili karteli droge,” objasnio je Lessing, autor knjige *Levijatani: Kako bande vladaju iza rešetaka*. One su nastale kao odgovor na brutalne uvjete u zatvorima. „Njihova prava inovacija bila je uspostava osnovnog društvenog poretka – zabranjuju silovanje, krađu i iznude u zatvoru dok istodobno opravdavaju nasilje.“

Zatvorsko podzemlje Indije također je pod utjecajem moćnih kriminalnih mreža. U zatvoru Tihar u New Delhiju raširene su iznude, naručena ubojstva i trgovina drogom. U zapadnom Gujaratu, zatvor Sabarmati postao je centar prekograničnih kriminalnih aktivnosti, uključujući krijumčarenje droge i pranje novca.

Prostori bezakonja

U prenapučenim ćelijama zatvorenici su uspostavili neformalno tržište nastalo iz nužde. Svakodnevni predmeti – tjestenina, sapun, cigarete – postaju valuta u sustavu u kojem opstanak često ovisi o trgovini. U mnogim zatvorskim sustavima postoji brutalno pravilo kredita: uzmi jedno, vrati dva ili ponekad tri. To je oblik visokoprofitabilnog kredita za osnovne životne potrebe i krijumčarenu robu, koji može brzo uvući zatvorenike u začarani krug dugova i nasilnih odmazdi.

Zatvorenici bez obiteljske imovine ili vanjskih sredstava često prodaju drogu drugim zatvorenicima kako bi platili osnovne potrebe. Oni služe kao kuriri, stražari ili čuvari, a zauzvrat dobivaju zaštitu, hranu ili dio profita.

Rođaci su ponekad prisiljeni skrivati mobilne telefone ili drogu u tijelu prilikom posjeta zatvorenicima, ili platiti dugove zatvorenika. Obitelji zatvorenika u Sjedinjenim Državama, prema podacima nevladine organizacije Prison Policy Initiative, godišnje troše 2,9 milijardi dolara na hranu, telefonske pozive i druge troškove povezane s kaznom svojih najbližih. Često moraju plaćati i sudske troškove, odštete ili novčane kazne.

U zatvoru možda netko nije dobrovoljno član bande, ali poštuje njezina pravila, a po izlasku ima kontakte koji mu mogu pomoći da pokrene posao s drogom ili druge kriminalne aktivnosti. “Na ovaj način zatvorenici vraćaju moć bandama na ulice,” rekao je Lessing za DW.

Osumnjičeni za atentat na konzervativnog aktivista Charlieja Kirka (31) optužen je za teško ubojstvo. Okružni tužitelj Utaha, Jeffrey Gray, priopćio je da su DNK tragovi Tylera R. (22) pronađeni na oružju kojim je, kako se pretpostavlja, izvršeno ubojstvo. On je također ukazao na snimke s nadzornih kamera.

Optužnica ima ukupno sedam tačaka, naveo je Gray. Među njima su ometanje pravosuđa uništavanjem dokaza i pokušaj utjecaja na svjedoka, jer je osumnjičeni tražio od svog cimera da obriše poruke s telefona.

Kao otežavajuću okolnost Gray je naveo da je Tyler R. izabrao Kirka za metu zbog njegovih političkih stavova i da je ubojstvo počinio iako je znao da su bila prisutna djeca i da su mogla vidjeti taj događaj. Savezna američka država Utah predviđa smrtnu kaznu za kaznena djela ovog tipa.

Gray je naglasio da je odluku da traži smrtnu kaznu donio „samostalno, isključivo na temelju dostupnih dokaza i okolnosti i prirode zločina".

„Na mene nije vršen pritisak da odlučim" tako da zatražim smrtnu kaznu, rekao je Gray novinarima.

Pronađene poruke

Tyler R. je ubio desničarskog aktivista jer je, kako je rekao, „bio sit njegove mržnje", izjavio je Gray pozivajući se na poruke koje je osumnjičeni navodno slao svom cimeru. „Zašto sam to uradio?", citirao je tužitelj jednu od poruka. „Dosta mi je bilo njegove mržnje. Neki osjećaji mržnje ne mogu ukloniti razgovorom." Na jednoj ceduljici skrivenoj ispod tastature napisao je da je planirao Kirkovo ubojstvo.

Sudac će na suđenju odlučiti da li se komunikacija s cimerom može tretirati kao priznanje, rekao je Gray, naglašavajući da će njegova institucija osigurati pravično suđenje.

Aludirajući na ogromno zanimanje javnosti za ubojstvo, Gray je poručio da se slučaj neće voditi „pred sudom javnog mnijenja".

Atentat na kampusu

Charlie Kirk, poznati pristalica Donalda Trumpa, ubijen je prije tjedan dana, 10. rujna, dok je razgovarao sa studentima na kampusu jednog sveučilišta u Utahu. Prema američkim medijima sahrana i komemoracija će biti održani u nedjelju 21. rujna u u Arizoni.

Njegova smrt ima snažan politički odjek u SAD-u. Charlie Kirk (31) je važio za jednu od vodećih figura američke desnice, bio je utjecajni predstavnik Trumpovog pokreta „Make America Great Again" (MAGA) i podržavao današnjeg predsjednika u predizbornoj kampanji. Smatran je i bliskim suradnikom potpredsjednika JD Vancea. Kirk je dopirao do milijunske publike, prije svega do mladih muškaraca. Još 2012. osnovao je omladinsku organizaciju „Turning Point USA", koja danas djeluje na brojnim srednjim školama i sveučilištima.

Njegova smrt spada u niz politički motiviranih zločina u SAD-u. Prije samo nekoliko mjeseci u saveznoj državi Minnesota ubijena je jedna demokratska političarka i njezin suprug. Također, i na Donalda Trumpa je prošle godine 13. srpnja pucano tijekom jednog predizbornog skupa.

Zaklada Friedrich Ebert je vrlo prisutna na području jugoistočne Europe s područnim uredima u svim važnijim urbanim centrima. Posljednja studija na temelju reprezentativnog ispitivanja mišljenja je urađena 2018. Svijet se od tada do 2024. kada je načina sljedeća studija o mladima koja je u utorak (16. rujna) predstavljena u sjedištu, socijaldemokratima bliske, zaklade Friedrich Ebert u Berlinu, umnogome promijenio: pandemija koronavirusa, ruska agresija na Ukrajinu i geopolitička situacija promijenjena ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na vlast.

Što se promijenilo od 2018?

Studija ispituje kako mladi i u jugoistočnoj Europi doživljavaju društveni napredak i vlastitu budućnost. Usporedbom podataka iz dvanaest zemalja – Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Rumunjske, Srbije, Slovenije, Grčke i Turske, nastoji se, kako se navodi u uvodu studije, potaknuti informirana rasprava o stavovima mladih prema politici, demokraciji i društvenim vrijednostima u kontekstu njihovih životnih okolnosti.

Istraživanje o mladima uključilo je osobe u dobi od 14 do 29 godina, nadovezujući se na prethodna istraživanja koja je u regiji provela Zaklada Friedrich Ebert (Friedrich-Ebert-Stiftung – FES) između 2011. i 2015. te ponovno 2018. godine.

Na početku predstavljanja Elena Avramoska iz ureda Zaklade Friedrich Ebert iz Beča, koja je koordinirala provedbu ispitivanja, rekla je kako je studija važna za "trenutno razumijevanje društvenih i političkih stavova mladih" ali je značajna zbog" širih implikacijama tih nalaza na javne politike, s ciljem informiranja i unapređenja političkih rasprava diljem regije".

Drugim riječima, važno je znati "kako dišu" budući aktivni i pasivni sudionici izbornih procesa. Ova studija dio je dubljih studija koje se bave svakom od 12 zemalja koje su ušle u ovo ispitivanje.

Pada oduševljenje Europskom unijom

Zajednička briga mladih u ovom dijelu Europe je, kako je pokazala studija, razgranata korupcija u društvima u kojima žive, i tu se nije mnogo toga promijenilo od posljednjeg ispitivanja. Odmah pri vrhu se našla i zabrinutost zbog odljeva kvalificirane radne snage ali su mladi isto tako zabrinuti i zbog priljeva strane radne snage. Još jedan u nizu kontradikcija se odnosi na povratnike tj. mlade s nekom vrstom iskustva, bilo radnog ili obrazovnog u inozemstvu. Ovi povratnici, i studija za to nema konkretno objašnjenje, pokazuju nedemokratskije tendencije nego mladi koji se nisu iseljavali.

Izdavačica studije Elena Avramovska u razgovoru za DW kaže kako sama studija ne daje odgovor na pitanje zašto su povratnici manje demokratski raspoloženi nego oni koji su ostali. "Možda se radi više o subjektivno osjećaju kako su bili primljeni u tim zemljama u kojima su proveli neko vrijeme, osjećaju da se nisu integrirali ili da nisu bili prihvaćeni", kaže Avramovska.

Isto tako je znakovito da je oduševljenje Europskom unijom mnogo veće kod mladih koji žive u zemljama koje nisu članice nego u članicama. No oduševljanje općenito pada u usporedbi s posljednjom studijom a na visokoj je razini samo na Kosovu i u Albaniji.

Porast strahova

Položaj prema vjeri je općenito oslabio u usporedbi s posljednjim ispitivanjem s nekim iznimkama poput Bosne i Hercegovine gdje je 43 posto ispitanih izjavilo kako "barem jednom mjesečno" prisustvuje nekom vjerskom obredu. U Hrvatskoj se ta vrijednost gotovo prepolovila od 2018. te sada svega 25 posto ispitanih mladih osoba barem jednom mjesečno odlazi na neki vjerski obred.

Ispitanim mladima je u svim zemljama zajednički osjetni porast strahovanja i to u mnogim područjima: strah od useljenika, strah od kriminala, strah od rata, strah od bolesti...što vrlo dobro oslikava u kojoj mjeri se svijet promijenio od posljednjeg ispitivanja.

Njemačka pogrešna strategija

Predstavljanje studije u jednom trenutku se pretvorilo u zanimljivu raspravu o ulozi Njemačke u procesima na zapadnom Balkanu. U raspravi su sudjelovali i zastupnici Bundestaga iz redova Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) Adis Ahmetović i Jasnima Hostert, oboje političari bosanskohercegovačkih korijena.

Ahmetović, kao vanjskopolitički glasnogovornik zastupničkog kluba SPD-a, je trezveno zaključio kako povjerenje u EU u regiji pada što je vidljivo i iz ovog ispitivanja o stanju mladih. "Najveće je pitanje kako vratiti povjerenje u eurointegracijske procese", rekao je Ahmetović.

On je u jednom trenutku zaključio kako je dosadašnja strategija Njemačke u regiji propala i to prije svega zbog pogrešnog inzistiranja na tome da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, jamstvo stabilnosti u regiji, što se najkasnije od studentskih prosvjeda i posljednjeg Vučićevog udvoravanja Vladimuru Putinu, pokazalo pogrešnim.

Njegova stranačka kolegica Hostert je zaključila kako je lokalnim političarima lakše uvijek iznova igrati na kartu nacionalizma jer je to mnogo lakše nego uhvatiti se u koštac s pravim problemima koji bi vodili boljem položaju mladih, između ostalog poboljšanju zaposlenosti kod mladih i smanjenje broja tzv. prekarnih radnih mjesta, što, prema studiji, spada u najveće brige mladih u regiji.

Ispitivanje je provedeno prije velikih previranja u Srbiji i početka vala studentskih protesta ali i produbljenja krize u Bosni i Hercegovini.

Nakon posjeta preferiranim partnerima poput američkog predsjednika Donalda Trumpa i pape Lava XIV., novi poljski predsjednik Karol Nawrocki stigao je i u zemlju kojoj poljski desničarski konzervativci duboko ne vjeruju – Njemačku. Ovog utorka sastao se s njemačkim predsjednikom Frank-Walterom Steinmeierom, a potom i s kancelarom Friedrichom Merzom u Berlinu. Kasnije leti za Pariz.

I tijekom predizborne kampanje i nakon što je prije šest tjedana preuzeo dužnost, Nawrocki nije skrivao svoje rezerve prema svom zapadnom susjedu, koji navodno dominira EU zajedno s Francuskom – na štetu Poljske, naravno.

Nawrocki „potvrdio" zahtjev za ratnom odštetom

U svom govoru povodom 86. obljetnice početka Drugog svjetskog rata 1. rujna 2025., Nawrocki je potvrdio zahtjev svoje zemlje za plaćanjem ratne odštete od strane Njemačke. Štoviše, budućnost partnerstva između Poljske i Njemačke učinio je ovisnom upravo o rješavanju ovog pitanja.

„Kako bismo izgradili partnerstvo s našim zapadnim susjedom temeljeno na istini i dobrim odnosima, moramo konačno riješiti pitanje reparacija od njemačke države, što ja, kao predsjednik Poljske, nedvosmisleno zahtijevam za dobrobit svih“, rekao je Nawrocki na komemoraciji u Westerplatteu kod Gdanjska.

U rujnu 2022., komisija Poljskog parlamenta procijenila je ratnu štetu Poljske na 6,2 bilijuna zlota (nešto manje od 1,5 bilijuna eura). Poljska vlada lijevog centra Donalda Tuska stoga već dvije godine traži financijsku pomoć za preživjele nacističke žrtve, čiji se broj procjenjuje na 70.000. Do sada bezuspješno.

Vođa oporbene desničarske konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS), Jaroslaw Kaczynski, 1. rujna je pooštrio retoriku, nazvavši Njemačku "postnacističkom" državom koja nije kaznila nacističke zločince niti obeštetila nacističke žrtve. Nedavna anketa pokazuje da većina Poljaka (54 posto) podržava zahtjev za reparacijama. Nawrockijev glasnogovornik, Rafal Leskiewicz, nedavno je potvrdio da će reparacije biti tema razgovora u Berlinu.

Berlin, međutim, odbacuje zahtjeve za reparacijama. Pitanje je pravno riješeno, potvrdio je povjerenik njemačke vlade za Poljsku, političar CDU-a Knut Abraham. Istaknuo je sigurnosnu suradnju između dviju zemalja. "Za razliku od tada, kada je Poljska bila žrtva, Njemačka i Poljska sada se bore jedna za drugu. I to moramo poduprijeti vojno i financijski", rekao je Abraham za Redaktionsnetzwerk Deutschland (RND).

Sigurnost u središtu pozornosti

Sigurnosno pitanje došlo je u prvi plan „upadom" ruskih dronova u poljski zračni prostor u noći na prošlu srijedu (11. rujna 2025.). Razočaravajuća reakcija Washingtona bila je "šamar u lice" za Nawrockog, napisala je poljska online-platforma ONET. Za razliku od SAD-a, europski saveznici iz NATO-a, uključujući Njemačku, brzo su reagirali na provokaciju. Bundeswehr je proširio svoje djelovanje duž istočne granice NATO-a, uključujući nadzor zračnog prostora u Poljskoj pomoću Eurofightera. Broj zrakoplova udvostručen je s dva na četiri.

"Trumpovo laviranje i brza pomoć iz Europe trebali bi natjerati Nawrockog da se predomisli", rekao je za DW Piotr Buras, voditelj varšavskog ureda Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR). "Kada, ako ne sada?", odgovorio je politolog na pitanje o šansi za njemačko-poljskim sigurnosnim partnerstvom. Kao vrhovni zapovjednik vojske, predsjednik, koji se do sada oslanjao na poseban odnos sa Sjedinjenim Državama i Trumpom u sigurnosnoj politici, mogao bi korigirati svoju politiku, dodaje Buras.

Politologinja Agnieszka Lada-Konefal je skeptična. „Poljska desnica neće promijeniti svoj stav prema Njemačkoj jer se ne vodi racionalnim argumentima, već političkim kalkulacijama“, objasnila je zamjenica direktora Njemačkog poljskog instituta (DPI) u Darmstadtu u intervjuu za DW. „Antinjemačka retorika donosi političke prednosti – isplati se prikazati Nijemce kao bauke i ocrniti njemačku politiku kao nešto sumnjivo", rekla je Lada-Konefal.

Izborna pobjeda koalicije lijevog centra pod Donaldom Tuskom u listopadu 2023. donijela je normalizaciju njemačko-poljskih odnosa nakon osam godina vlade PiS-a, ali ne i očekivani preokret. Čak ni promjena vlasti u Berlinu nakon saveznih izbora u veljači 2025. nije se pokazala kao prekretnica po tom pitanju. Jednostrano uvođenje graničnih kontrola od strane Njemačke u svibnju i poljske protumjere dodatno su zatrovali odnose.

Tijekom izborne kampanje, kancelar Friedrich Merz dosljedno je naglašavao da mu je Poljska jednako važan partner kao i Francuska. Nakon polaganja prisege početkom svibnja posjetio je Pariz i Varšavu. Ali četiri mjeseca kasnije, u govoru na otvaranju Konferencije veleposlanika 8. rujna, govorio je samo o francusko-njemačkoj osovini.

Umor od Poljske u Njemačkoj?

„Vidim određeno razočaranje, čak i umor od Poljske, u političkim i diplomatskim krugovima u Njemačkoj“, priznaje Lada-Konefal. Berlin je razočaran što poljska vlada nastoji izbjegavati određene inicijative u poljsko-njemačkim odnosima iz unutarnjopolitičkih razloga, tj. iz straha od kritika oporbe, dodaje ona. „Lopta je sada u poljskom dvorištu“, rekla je. „Varšava bi trebala sama preuzeti inicijativu ili barem pozitivno odgovoriti na njemačke ponude umjesto da pokazuje nezainteresiranost“, savjetuje zamjenica ravnatelja DPI-ja.

Politolog Buras procjenjuje situaciju još radikalnije. „Tuskova vlada boji se da će je oporba označiti pronjemačkom. To ometa nove inicijative prema Berlinu“, objašnjava.

Nawrockijev prethodnik, Andrzej Duda, koji je također potekao iz desno-konzervativnog tabora, nastojao je održati dobar odnos s dvorcem Bellevue, sjedištem njemačkog saveznog predsjednika. „Nawrocki će jasnije artikulirati svoja očekivanja od Njemačke od svog prethodnika jer se snažnije obraća desničarskim biračima od Dude“, objasnila je Lada-Konefal.

Program za novinare povodom Nawrockijeva posjeta Berlinu ne predviđa ni konferenciju za predstavnike medija, a čak ni izjave. Strah od neugodnih pitanja očito je veći od želje da se pred novinarima njemačke prijestolnice predstavi kao pouzdan partner.

Najveći njemački proizvođač naoružanja Rheinmetall kupuje pomorski sektor tvrtke Lürssen, u koji spadaju njemačka brodogradilišta Blohm + Voss, Norderwerft u Hamburgu, Peene-Werft u Wolgastu (Mecklenburg-Zapadna Pomeranija) i Neue Jadewerft u Wilhelmshavenu.

Ovo značajno mijenja krajolik brodogradnje u sjevernoj Njemačkoj: Rheinmetall iz Düsseldorfa na velika vrata ulazi u pomorski sektor i preuzima cijeli dio tvrtke Lürssen, poznat kao Naval Vessels Lürssen (NVL). Rheinmetall ovime postaje vlasnik i Lürssenovih lokacija u Egiptu, Brunejima, Bugarskoj - i u Hrvatskoj, u Rijeci.

Cijena ostaje tajna

Ovim preuzimanjem firme Rheinmetall preuzima i oko 2.100 zaposlenih diljem svijeta, priopćila je kompanija u noći između nedjelje i ponedjeljka. NVL inače zapošljava oko 40.000 ljudi na 174 lokacije, među kojima je i ona u riječkoj luci. Prošle godine NVL je ostvario prihod od oko milijardu eura. Obje strane dogovorile su se da ne objavljuju kupoprodajnu cijenu.

Prema informacijama NDR-a, NVL trenutačno ima narudžbe u vrijednosti od oko sedam milijardi eura – opskrbljuje njemačku mornaricu, ali i strane države. Dodatni potencijal za rast postoji u području autonomnih brodova – odnosno plutajućih dronova.

Kupnju još mora odobriti antimonopolska komisija, a Rheinmetall i Lürssen se nadaju da će posao biti zaključen početkom iduće godine.

Sindikati traže sigurnost za zaposlene

Sindikat IG Metall Küste pozdravlja činjenicu da sada postoji jasnoća u vezi s ciljevima Rheinmetalla i Lürssena. Međutim, za zaposlene mnogo toga ostaje nejasno, smatra Daniel Friedrich, predsjednik nadležnog sindikata. „Na primjer, nedostaje industrijska strategija i konkretno planirane sinergije o kojima Rheinmetall govori“, rekao je Friedrich.

On poziva obje kompanije da što prije osiguraju transparentnost i uklone neizvjesnost za zaposlene. „Bez sigurnosti radnih mjesta i lokacija, kao i bez dobrih kolektivnih ugovora, nova struktura pod Rheinmetallom neće funkcionirati“, naglasio je sindikalist.

Rheinmetall širi poslovanje

Kupnjom brodogradilišta Rheinmetall želi proširiti svoje poslovanje i otvoriti pomorski sektor kao novu poslovnu oblast. Nakon objave ovih planova, dionice Rheinmetalla privremeno su dosegnule povijesni maksimum od 1.949 eura po komadu.

Rheinmetall dosad nije samostalno proizvodio brodove, ali je već surađivao s mornaricom – primjerice, u području brodskih topova i laserskih modula. „U budućnosti ćemo biti relevantan akter na kopnu, na vodi, u zraku i u svemiru. Rheinmetall se time razvija u sistemsku tvrtku koja obuhvaća sve domene“, izjavio je direktor Rheinmetalla Armin Papperger.

NVL pretežno proizvodi korvete. Ova klasa brodova mogla bi u narednim godinama igrati značajniju ulogu za Bundeswehr i njegove partnere: korvete su relativno male, fleksibilne i brzo se mogu angažirati – idealne, primjerice, za operacije u malom Baltičkom moru, gdje raste prijetnja iz Rusije.

Nakon preuzimanja, Rheinmetall može tješnje povezati svoje osnovno poslovanje sa sustavima naoružanja i streljiva s pomorskim sektorom. Prema jednom insajderu, moguće je i da će Lürssenove korvete ubuduće biti opremljene naoružanjem koje Rheinmetall razvija zajedno s američkim koncernom za naoružanje Lockheed Martin.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu u veljači 2022. vrijednost dionica Rheinmetalla povećala se dvadeset puta. Rheinmetall je jedan od najvažnijih opskrbljivača oružjem za Ukrajinu, a dio te pomoći financira njemačka vlada.

Sigurnosna situacija kao razlog za prodaju

Obiteljska tvrtka Lürssen obrazložila je prodaju vojnog sektora pogoršanom sigurnosnom situacijom. Friedrich Lürssen, izvršni partner tvrtke Lürssen Maritime Beteiligungen GmbH & Co KG, izjavio je da kompanija smatra kako je konsolidacija u obrambenoj industriji nužna i korisna. Samo se tako može osigurati brza borbena spremnost Njemačke.

Sam Lürssen će se ubuduće isključivo fokusirati na gradnju civilnih megajahti.

Španjolska vlada planira ukloniti više od 53.000 ilegalnih apartmana za odmor s internetskih platformi. Te će stanove uskoro koristiti redovito tržište nekretnina i oni će biti stavljeni na raspolaganje „mladim ljudima i obiteljima naše zemlje", rekao je španjolski premijer Pedro Sánchez na stranačkom skupu u Malagi.

Radi se, prema navodima Sáncheza, o stanovima čiji su vlasnici podnijeli zahtjev za registraciju, obvezan od 1. srpnja, ali ga nisu dobili jer ne ispunjavaju zakonske uvjete. Kod mnogih od tih apartmana utvrđene su „tisuće nepravilnosti“. Osobito mnogo takvih slučajeva zabilježeno je u Sevilli (2.289), Marbelli (1.802), Barceloni (1.564), Malagi (1.471) i Madridu (1.257), izvijestila je televizija rtve. Ministarstvo za stanovanje već je obavijestilo različite platforme za iznajmljivanje da uklone ponude tih ukupno 53.876 ilegalnih smještajnih jedinica.

Od turizma živjeti, pod turizmom ispaštati

Sánchez je objasnio da je ta mjera dio strategije njegove lijevo orijentirane vlade da se stambeni prostor vrati svojoj osnovnoj namjeni – stanovanju. Cilj je suzbiti ilegalno turističko iznajmljivanje i poboljšati kvalitetu života u gradovima. Vlada je već ranije uklonila desetke tisuća apartmana s platforme Airbnb.

Španjolska se suočava sa stambenom krizom koja iz godine u godinu postaje sve teža. Udruge stanara i druge organizacije smatraju da je razlog takvog stanja, između ostalog, i sve veći broj apartmana za turiste. Njihov je broj, prema procjeni državnog zavoda za statistiku INE, nedavno iznosio oko 400.000. Prema podacima vlasti, u tom se segmentu godišnje bilježi rast do 15 posto.

Početkom travnja deseci tisuća ljudi diljem zemlje prosvjedovali su protiv sve veće stambene krize pod motom „Okončajmo biznis sa stanovima“. Prosvjednici su zahtijevali kraj špekulativnih poslova s nekretninama, više socijalnih stanova i prestanak pretvaranja stambenog prostora u apartmane za turiste. U toj popularnoj turističkoj zemlji ljudi često izlaze na ulice i organiziraju prosvjede protiv masovnog turizma.

Desetljećima su američke tvrtke imale sjedište u Njemačkoj – barem u zapadnom dijelu zemlje, na teritorijima pod kontrolom zapadnih saveznika. Američke cigarete praktički su slovile kao zamjenska valuta na crnim tržištima u poslijeratnoj Njemačkoj.

Mnogi Amerikanci su bivšeg njemačkog svjetskog prvaka u boksu u teškoj kategoriji Maxa Schmelinga u to vrijeme smatrali "dobrim" Nijemcem. Nakon boksačke karijere, Schmeling je preuzeo generalno zastupanje za proizvode Coca-Cole. Još jedan svjetski prvak u boksu, Henry Maske iz istočne Njemačke, desetljećima kasnije vodio je McDonald'sove restorane kao nosač franšize – uključujući one u Kölnu i Leverkusenu.

Ipak što je s blizinom američkih tvrtki Njemačkoj i njezinim sportskim zvijezdama? U vrijeme kada se čini da je ugled SAD-a u Njemačkoj dosegao najnižu razinu ikad? I ima li istine u izvješćima da američke tvrtke trenutno oglašavaju svoje proizvode i usluge kao "Made in Germany"?

Suzdržanost prema lancima brze hrane

Godine 1887., parlament u Londonu uveo je oznaku podrijetla "Made in Germany" za robu iz Njemačke. Razlog: kako bi se ta roba u Ujedinjenom Kraljevstvu doživljavala kao inferiorna (kvalitetom) i da se ne bi kupovala.

Bio je to autogol: dogodilo se suprotno, Britanci su kupovali upravo te proizvode označene na ovaj način – i to zbog njihove općenito visoke kvalitete. Stigma je brzo postala pečat kvalitete.

Nekoliko novina i časopisa u Njemačkoj posljednjih je tjedana izvijestilo o trendu američkih tvrtki koje koriste oznaku "Made in Germany". To se radi kako bi se profitiralo od pozitivnog imidža i njegovao njihov imidž u Njemačkoj – što nije nevažno za njih budući da je riječ o najvećem europskom tržištu. Međutim, čini se da to nije slučaj s najvećim ponuđačem brze hrane u Njemačkoj, američkom tvrtkom McDonald's.

Kao odgovor na upit DW-a, tvrtka je priopćila da sebe vidi kao "dugogodišnjeg partnera njemačke poljoprivrede". McDonald's je, navodi dalje, "pouzdan dio svakodnevnog života mnogih ljudi u Njemačkoj. Bilo da je riječ o nabavki lokalnih sirovina, ulaganju u zajednice u kojima poslujemo s našim restoranima ili tome što je najveći poslodavac u ugostiteljstvu."

McDonald's, kako se navodi na njegovoj web-stranici, nabavlja 65 posto svojih sirovina iz Njemačke. Ta brojka iznosi 100 posto za svinjetinu i govedinu, kao i za jaja za doručak, mlijeko za kavu i kisele krastavce.

Imidž poput loše karme

„Ovaj pristup nije ništa novo za nas na njemačkom tržištu“, naglasio je McDonald's za DW. No, s obzirom na globalna previranja u trgovini i promjene u međunarodnim savezima, čini se da je zapravo potrebnije nego ikad da tvrtke stvore međunarodni imidž usmjeren prema svojim ciljnim tržištima.

Najbolji primjer za to je američki proizvođač električnih automobila Tesla. Zbog svog angažmana u Trumpovoj administraciji u SAD-u, vlasnik tvrtke Elon Musk našao se na meti kritika i postao jedna od najnepopularnijih osoba na svijetu. Teslini automobili sada se voze svijetom s naljepnicama na kojima se vlasnici automobila distanciraju od vlasnika tvrtke: „Kupio sam svoj auto prije nego što je Elon poludio."

Moć potrošača

Pozitivan aspekt: ​​ovdje dolazi do izražaja moć potrošača. Ako im se proizvod ne sviđa ili ga smatraju politički ili moralno sumnjivim, neće ga kupiti. To je jasno vidljivo u Teslinoj prodajnoj statistici. U Njemačkoj su Muskovi električni automobili sada nestali s ljestvice deset elektro-automobila koji se najviše kupuju.

U Kanadi se američka roba također nalazi u teškom položaju: časopis Der Spiegel piše da se tamo sve više poziva na "bojkot američkih proizvoda". Oznake poput "Made in Canada" ili "Prepared in Canada" imaju za cilj utjecati na ponašanje kupaca. Na primjer, kako piše Spiegel, čak i proizvođač Heinz kečapa, još jednog tipično američkog brenda, reklamira regionalne rajčice i maslac od kikirikija napravljen od kikirikija prerađenog u Kanadi.

Spiegel piše da su Danci posebno dosljedni u bojkotu američke robe. Otkad je američki predsjednik Donald Trump zaprijetio aneksijom Grenlanda, koji pripada Danskoj, za američke proizvode postaje sve teže. U međuvremenu, europski proizvodi u skandinavskoj zemlji često su označeni crnim zvjezdicama - kao alternative američkim markama. Pivovara Carlsberg, koja također puni Coca-Colu u Danskoj, već je prijavila poteškoće u prometu. Bojkot Danaca očito također uzrokuje pad prodaje Coca-Cole.

Ofenziva gaziranih pića iz Georgije

Čini se da se Coca-Cola plaši identificiranja s politikom američke vlade. Kultna američka tvrtka iz Atlante u Georgiji najeksplicitnije reagira u Njemačkoj. Pokrenula je kampanju "Made in Germany" prije otprilike mjesec dana.

Plakati i online reklame prikazuju zaposlenike tvrtke koji izgledaju kao Nijemci. Njihova imena su Daniel, Heike, Jana, Jessy i Muhammed (naslovna fotografija). Popraćeni su sloganom "Made by (ime zaposlenika)" i ispod toga "Made in Germany".

Kao odgovor na naš upit, tvrtka je napisala da je kampanja "Made in Germany" imala za cilj pokazati "duboku ukorijenjenost Coca-Cole u Njemačkoj". „Coca-Cola je dio njemačkog gospodarstva i društva već gotovo 100 godina", navodi tvrtka. Mnogi Nijemci to uopće nisu znali. Istraživanje je pokazalo da "četvrtina ispitanika nije ni svjesna da je Coca-Cola koju drže u ruci najvjerojatnije flaširana u Njemačkoj".

Međutim, trenutačna politička situacija čini da se kampanja u ovom trenutku čini kao odgovor na posljedice američke politike. Bez obzira na stvarne razloge, ostaje pitanje: može li takva tipično američka tvrtka jednostavno redefinirati svoj identitet? To se čini vrlo nevjerojatnim.

Kada glavni dizajner Volkswagena Andreas Mindt pogleda električni ID.Polo, on vidi prijateljsko, poznato lice. I upravo je to poanta. Mindt na Sajmu automobila IAA u Münchenu opisuje zaokret od futurističkog i minimalističkog dizajna ranijih ID modela prema već iskušanom dizajnu. „Kada pogledate ovo lice, ono djeluje optimistično“, rekao je Mindt, pokazujući prednji dio automobila. „Potakne pozitivne osjećaje. Sve linije idu prema gore, tako da izgleda prijateljski, pozitivno i optimistično.“

Sličan pristup može se vidjeti širom ovogodišnjeg sajma IAA Mobility, gdje europski proizvođači automobila razmišljaju o novom pristupu dizajnu i marketingu električnih vozila. Suočeni s izazovima u povećanju privlačnosti svojih modela, mnogi sada daju prednost prepoznatljivosti brenda pred novitetima.

„Dobrodošli kući“

Mercedes je također najavio spajanje dizajnerskih pravaca za motore s unutarnjim izgaranjem i električna vozila u budućim modelima. Njihov slogan „Dobrodošli kući“ dolazi u trenutku kada brend obilježava gotovo 140 godina postojanja.

I dok je BMW-ov novi iX3 električni SUV impresivno moderan izvana i iznutra, njegova čuvena maska hladnjaka koju popularno zovu „bubrezi" — inspirirana je serijom iz 1960-ih, koja se zvala „Nova klasa".

No kod Volkswagena je promjena najvidljivija. Nekoliko dana prije sajma kompanija je objavila da ukida numeričko imenovanje ID obitelji. Počelo je s ID.2, koji se sada zove ID.Polo, po modelu poznatom generacijama europskih vozača. „Morate ostati moderni, biti korak ispred", rekao je Thomas Schäfer, izvršni direktor brenda Volkswagen i nadređeni Andreasu Mindtu. „Ali isto tako morate ostati vjerni brendu."

Vozilo također više nalikuje na klasični Polo, s užim profilom, izraženijim linijama i otkrivenim blatobranima. U interijeru se vraćaju fizičke tipke za upravljanje funkcijama kao što je klima-uređaj — na zahtjev kupaca.

Izvana su dodana i deblja stražnja svjetla, rekao je Mindt, kao jedan od detalja koji trebaju sugerirati robusnost. „Izgledaju kao debelo staklo, kao čaše za viski, znate na što mislim? Nisu kao čaše za šampanjac, koje se lako razbiju.“

Povratak temeljima

Za kompaniju iz Wolfsburga ovaj dizajn predstavlja neku vrstu povratka. Volkswagen je ozbiljno krenuo u proizvodnju električnih vozila tek nakon dizel-skandala 2015. godine. Novi izvršni direktor Herbert Diess bio je zagovornik transformacije i otvoreni obožavatelj Elona Muska, koji je tada pretvarao Teslu u najvećeg svjetskog proizvođača električnih automobila — pozicija koju je i Volkswagen otvoreno želio.

Diess je zadržao i ulogu šefa brenda Volkswagen (tehnički odvojena funkcija) kako bi nadgledao dizajn i lansiranje prvog električnog automobila razvijenog od nule — ID.3. Tadašnji šef dizajna izjavio je da je izgled hatchbacka, sa zakrivljenim panelima i manjkom oštrih linija, trebao predstavljati raskid s prošlošću.

No Volkswagenov prvi korak nije bio siguran. Softverski problemi umanjili su atraktivnost vozila i dugo opterećivali brend, što je 2022. koštalo Diessa funkcije.

Serija ID doista je postala među najprodavanijim električnim vozilima u Europi, ali ukupna prodaja i dalje je ispod očekivanja. Prema podacima europske auto-industrije tržišni udio manji je od 16 posto, a rast je posljednjih godina usporen.

Stvaranje „pravog Volkswagena"

Kada je Schäfer preuzeo brend Volkswagen 2022. godine, suprotstavio se tadašnjoj ID strategiji dizajna i marketinga. „Kada sam razgovarao s timom, pitao sam: što moramo učiniti da opet napravimo pravi Volkswagen“, rekao je Schäfer u intervjuu za DW.

Dizajn je bio ključni dio odgovora. Schäfer je 2024. godine otpustio tadašnjeg šefa dizajna i zaposlio Mindta. On kaže da su šefove upute bile jasne: „Želio je pravi, istinski Volkswagen.“ Kompanija sada polaže nade u njegov rad. ID.Polo dijeli pogonski sustav s još pet modela koje će Volkswagen predstaviti u narednim mjesecima, uključujući GTI varijantu, kao i nove modele iz Škode i Cupre.

Uspjeh na temelju opsega proizvodnje i prodaje sada je ključan za proizvođača, koji se suočava s konkurencijom jačom nego ikada. Kineski proizvođači postaju ozbiljni takmaci, a i sama ideja električnih pogona sve je kontroverznija, posebno s rastom populističke politike i povratkom Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju u SAD-u.

Za dizajnera Mindta, ta kontroverza još je jedan razlog da se fokusira na ono što naziva dizajnom „uzvišenost". Vjeruje da će kupci razumjeti njegovu namjeru s modelom ID.Polo — čak i ako to ne znaju objasniti. „Ponekad to ne morate ni objasniti", rekao je Mindt. „Ljudi to osjećaju srcem.“

Izuzetna prevrtljivost stanja imovine obaveznih mirovinskih fondova, namijenjenih tržišnom „oplođivanju“, svako toliko izaziva kritičke reakcije dijela ekonomske struke u Hrvatskoj. Dok prvi stup mirovinskog osiguranja kao glavni i dalje funkcionira po modelu međugeneracijske solidarnosti, u fondove drugog stupa dolazi četvrtinuobaveznih radničkih izdvajanja za mirovinu. Njima upravlja kadar iz privatnih osiguravajućih društava i banaka koji su vlasnici tj. osnivači fondova, zaduženi za trgovanje prikupljenim novcem na burzama dionica i obveznica.

No to znači i da je posrijedi „oklada“ na jako dugačak rok – u trajanju prosječnog radnog vijeka – pa je izrazita i izloženost imovine fondova, sadržane u vrijednosnim papirima, prema svim nesigurnostima i nemirima na tržištu.

Primjeri takvog stresa u ovom stoljeću su globalna ekonomska kriza 2008. godine, i ona nedavna koju je prouzročila pandemija koronavirusa, te zatim inflacija, rat u Ukrajini i ostali efekti. Bez obzira na to, kao i na ukupnu neisplativost projekta, Hrvatska je danas jedna od rijetkih europskih zemalja s još aktivnim drugim stupom.

Nerealna casino-ekonomija

Takvo stajalište države RH nagnalo je Ivana Lovrinovića, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i potpredsjednika stranke Pravo i pravda, da prije nekoliko dana na društvenim mrežama objavi apel zbog štete koju s drugim stupom trpe radnici i nacionalna privreda.

On ističe činjenicu da su aktualna četiri fonda drugog stupa 2014. godine držala 14 posto imovine u inozemnim ulozima, a sad se već radi o 38 posto. To znači, upozorava Lovrinović, da će novac hrvatskih radnika uskoro većinom biti usmjeren ka razvoju stranih ekonomija, umjesto njihove.

On pritom napominje da su fond-menadžeri dugo tražili zakonske izmjene koje bi im omogućile inozemna ulaganja, ali to je uz veće prilike donijelo i veće rizike. “To nije ništa drugo nego casino-ekonomija, odnosno klađenje“, kaže Ivan Lovrinović, „kao da financijska tržišta ne ovise o realnoj ekonomiji.“

On smatra da štednja budućih umirovljenika ne smije biti ugrožavana za interes krupnog kapitala i globalne financijske oligarhije, ali nalazi da su ipak kroz protekle 24 godine rada drugog stupa dobro zarađivali samo njihovi upravitelji.

„Sva su ta društva za upravljanje mirovinskim fondovima u vlasništvu stranih banaka, pa se može reći da strane banke upravljaju lavovskim dijelom naše ukupne akumulacije! To je ta okupacija kapitalom o kojoj stalno govorim“, za DW je ponovio Lovrinović. Kaže i da hrvatski mediji sustavno zatvaraju prostor svima koji kritički analiziraju drugi stup.

Ovo možemo odgovorno potvrditi, s obzirom na itekako vidljiv nesrazmjer publiciranih stajališta pro et contra, a isto su nam kazivali neki drugi analitičari, pa i sveučilišni profesori: Drago Jakovčević, Željko Garača, Gojko Bežovan, itd.

Loša izvedba fondova

No, dok ovaj naš sugovornik zato smatra da drugi stup i fondove s prikupljene 23 milijarde eura treba do kraja raskrinkati i neutralizirati, značajan je broj stručnjaka koji se ipak makar općenito priklanjaju zadanom modelu.

Porazgovarali smo tako s Damirom Bakićem, profesorom zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i također političarom, saborskim zastupnikom stranke Možemo. Bakić drži kako problem hrvatskog mirovinskog osiguranja u drugom stupu nije u ulaganju fondova na inozemnim tržištima, nego u njegovoj lošoj izvedbi, odnosno neadekvatnosti rezultirajućih mirovina.

Ispočetka su fondovi bili politički „osuđeni“ na ulaganja najvećim dijelom u domaće državne obveznice, podsjeća Bakić. On nalazi da je vremenom, osobito zadnjih godina, postalo jasno - a i moguće - da investicijsku politiku fondova treba liberalizirati, omogućiti im snažnije posezanje za korporativnim dionicama, po potrebi i stranima. Na pitanje što je s ranije proklamiranim ciljem razvoja domaće privrede, Damir Bakić odgovara da je to ipak bio sekundarni cilj, dok su primarni bile, dakako, primjerene i sigurne mirovine.

Povratak u prvi stup

„Fer je reći da naš drugi stup mirovinskog osiguranja još nije dosegao svoju punu zrelost. To će se dogoditi tek za 10 i više godina kad se počnu penzionirati osiguranici koji su čitav svoj radni vijek participirali u drugom stupu. Međutim, i uz tu ogradu, ne možemo biti zadovoljni s razinom naše mirovinske ušteđevine u njemu. O tome najjasnije i neoborivo svjedoči činjenica da velika većina osiguranika prilikom umirovljenja bira opciju 'vraćanja' u prvi stup“, navodi Bakić. „Ne iz konceptualnih razloga, nego naprosto zato što im je to financijski povoljnije“, zaključio je.

On skreće pažnju na jednu mjeru iz novijeg doba. No time je država svela obaveznost drugog stupa na pitanje osobnog izbora, uvelike porekavši njegov smisao, a i dalje ga održavajući na životu za veoma skupu cijenu – povrh svega i državnog zaduživanja.

Bauk nacionalizacije

Ovaj zastupnik u Hrvatskom sabora uočava tu razna proturječja, što je očekivano, ako imamo na umu „podvojenost“ države u dizajniranju mirovinskog sustava, te samoživost fondova koji na njemu sjajno zarađuju.

„Ja nemam odgovor na pitanje kako to riješiti. Ne znam tko ima. Možda je trenutak da država osnuje i svoj obvezan mirovinski fond. Ništa je ne priječi u tome. Tako ćemo barem imati fond koji neće imati podijeljenu lojalnost“, rekao nam je Damir Bakić, aludirajući baš na česte kritike drugog stupa po kojima fondovi imaju izraženiju lojalnost prema svojim bankama-osnivačima, nego prema članovima. Zatim je upozorio na potencijalnu opasnost od „proćerdavanja“ imovine drugog stupa u slučaju njegova gašenja i nacionalizacije, što neki spominju kao rješenje.

Bakićeva je bojazan shvatljiva, tu opciju podržavali su i pojedini poznati ekonomisti, npr. Željko Lovrinčević nakon kriznog udara u vrijeme pandemije. Za ilustraciju, imovina bi se mogla dati na isključivo namjensku upotrebu javnoj instituciji koja upravlja prvim stupom, te se unovčavati i isplaćivati sukcesivno.

No to je samo potencijalno rješenje, dok hrvatska država tek mora raščistiti dilemu je li drugi stup ikako moguće popraviti. Ako nije, stalni enormni trošak njegova održavanja zacijelo je manje prihvatljiv od ikakvog efekta državne nacionalizacije.

Neposredno prije nego što je François Bayrou u ponedjeljak (8. rujna) izgubio glasanje o povjerenju u parlamentu, odlazeći francuski premijer upozorio je da bi fiskalne nevolje mogle ugroziti „opstanak" zemlje.

„Imate moć srušiti vladu, ali nemate moć izbrisati stvarnost“, poručio je Bayrou zastupnicima, dodajući da je trenutačna stvarnost druge po veličini europske ekonomije ta da će se „već nepodnošljiv teret duga – još više povećavati i postajati sve skuplji“.

Dugogodišnja politička dilema francuskih vlada jest da, kad god predlože mjere štednje ili gospodarske reforme, stranke i s ljevice i s desnice odmah ustanu protiv i mobiližiraju svoje pristaše. Sindikati su već zakazali opći štrajk za srijedu 10. rujna, dva dana nakon glasanja o povjerenju.

Što slijedi, ostaje neizvjesno. Hoće li biti raspisani novi izbori, kao što traži desničarski Nacionalni front (Rassemblement National), ili će predsjednik Emmanuel Macron uspjeti postaviti još jednu manjinsku vladu – to je politička strana krize.

Najzaduženija zemlja u Europi

Gospodarski gledano, sve se svodi na novac i golem teret francuskog duga. U apsolutnim iznosima, nijedna zemlja EU nije zaduženija od Francuske. Državni se dug popeo na oko 3,35 bilijuna eura – oko 113 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), a očekuje se da će do 2030. porasti na 125 posto.

Omjer francuskog duga prema BDP-u toliko je visok da ga u Europskoj uniji nadmašuju samo Grčka i Italija. S proračunskim deficitom od 5,4 do 5,8 posto ove godine, Pariz također bilježi najveći proračunski manjak od svih 27 članica EU.

Kako bi se ispunio cilj EU o smanjenju deficita na tri posto, drastične mjere štednje su neizbježne. Međutim, budući da su rezovi trenutačno politički neizvedivi, financijska tržišta reagirala su višim kamatama na francuske obveznice. Dok je kamata na njemačke obveznice oko 2,7 posto, francuska vlada mora plaćati gotovo 3,5 posto kamata na svoj dug.

Nestabilna eurozona

Trebamo li, dakle, brinuti za stabilnost eura ako financije druge po veličini ekonomije europodručja izmaknu kontroli?

„Da, trebamo brinuti. Europodručje trenutačno nije stabilno“, kaže Friedrich Heinemann, ekonomist iz Leibnizova centra za europska ekonomska istraživanja u Mannheimu, iako dodaje da „nije zabrinut" zbog moguće kratkoročne dužničke krize u narednim mjesecima. „Ali moramo se zapitati kamo sve to vodi, ako se jedna velika zemlja poput Francuske, koja je posljednjih godina bilježila stalni rast omjera duga prema BDP-u, sada suočava i s političkom destabilizacijom“, rekao je za DW.

I druge velike ekonomije gomilaju rekordno visoke dugove i moraju prikupiti milijarde na tržištima kapitala. Ove jeseni, primjerice, Njemačka, Japan i SAD morat će izdati nove državne obveznice kako bi financirali svoje rashode – što je jedan od ključnih razloga zašto globalna tržišta obveznica ostaju pod pritiskom.

Jedini razlog zbog kojeg tržišta nisu još uznemirenija – odnosno zašto kamate na francuske obveznice ne rastu još više – jest nada da će Europska središnja banka (ECB) uskočiti i otkupiti francuske obveznice kako bi smirila tržište, smatra Heinemann. „Ali ta nada može biti varljiva, jer ECB mora paziti da ne ugrozi vlastiti kredibilitet.“

Francuska godišnje troši 67 milijardi eura samo na kamate. Istodobno je pod pritiskom jer se obvezala postupno smanjivati deficit u skladu s pravilima EU.

Uloga Europske komisije u stvaranju kaosa

Ali dio odgovornosti, smatra Heinemann, snosi i Europska komisija, jer je ona „pomogla stvoriti ovaj kaos". „Žmirili su na jedno, čak i na oba oka kada je riječ o Francuskoj. To su bili politički kompromisi vođeni strahom od jačanja populista“, rekao je, dodajući da je „Francuska već potrošila veći dio svojeg fiskalnog prostora. Njemačka je u daleko boljoj poziciji, s dovoljno manevarskog prostora“.

Prema Heinemannu, Francuskoj, kao i Njemačkoj, hitno su potrebne velike reforme socijalnog sustava i smanjenje državne potrošnje. Alternativa bi bili veći porezi – u zemlji koja već ima golemo porezno opterećenje i za građane i za gospodarstvo.

Zbog toga je Heinemann skeptičan da francuska politika može postići konsenzus između stranaka oko smanjenja duga. „S obzirom na to da populisti s lijeva i s desna jačaju, ne vidim da je to moguće. Centar se sužava. Zato sam pesimist kad je riječ o Francuskoj i ne vidim rješenje.“

Rizik od širenja krize

Za Andrewa Cunninghama, glavnog europskog ekonomista londonske tvrtke Capital Economics, rizici za druga europska tržišta za sada ostaju podnošljivi. „Za sada se čini da su problemi uglavnom ograničeni na Francusku, sve dok razmjeri francuskog problema ne postanu preveliki“, napisao je on u poruci svojim klijentima.

Ali on upozorava na scenarije u kojima bi se francuska kriza mogla znatno produbiti, čime bi porastao rizik od njezina širenja. „Uostalom, Francuska je druga po veličini ekonomija europodručja, s dubokim trgovinskim i financijskim vezama sa susjedima, a ujedno je i vodeća politička sila u EU“, podsjeća Cunningham, dodajući da bi kriza u Francuskoj mogla dovesti u pitanje samu održivost europskog projekta.

„Ne očekujemo krizu tog opsega u narednih godinu do dvije. Ali ako bi se dogodila, rizik od širenja postao bi mnogo ozbiljniji – i to bi bila stvar kojom bi se ECB morala baviti", rekao je.

Loš trenutak za političku krizu

Francuska kriza dolazi u trenutku kada je EU u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama oko trgovinske politike, uključujući i veće poreze na američke tehnološke gigante – koje je predložila Francuska. Za EU je vrlo nepovoljan trenutak da djeluje oslabljeno političkim zastojem u svojoj drugoj po veličini ekonomiji.

Prema mišljenju Heinemanna, mnogi politički akteri u Francuskoj razmišljaju poput Trumpa, osobito na ljevici i desnici političkog spektra. „Oni bi mogli pojačati pritisak na Europsku komisiju da uzvrati na Trumpove tarife europskim tarifama“, upozorava ekonomist, što bi „povećalo rizik od pravog trgovinskog rata“ i dodatno pogoršalo dužničku krizu zemlje.

Minhenski sajam u idućim danima nije samo dom najnovijih modela automobila iz cijelog svijeta – od sajma IAA, koji počinje danas (9.9.), puno toga se očekuje. Pogotovo njemački proizvođači automobila s velikim nadama „ulaze" u sajamske dane. Primjerice, bit će predstavljeni novi, cijenom pristupačniji električni modeli njemačkih proizvođača. Nada u teškim vremenima, u kojima se ravnoteža snaga u globalnoj automobilskoj industriji promijenila u korist - Kine.

Konkurencija s Dalekog istoka vrši pritisak na njemačke proizvođače automobila i to se vidi i u sajamskim halama. Nijedna druga zemlja - osim Njemačke - ne dovodi ni približno toliko izlagača na sajam automobila kao Kina.

„Privatni kupci iznenađujuće konzervativni“

„Novi električni automobili kineskih proizvođača pokrivaju gotovo svaki tržišni segment, od vrlo malih i pristupačnih do egzotičnih visokoučinkovitih limuzina“, kaže automobilski stručnjak Christoph Stürmer. „Privatni kupci u Europi, međutim, iznenađujuće su konzervativni.“

Stoga bi Kinezi mogli „ući" na europsko tržište u velikom stilu, dakle s velikim brojem vozila, samo ako najprije „osvoje" tržište voznih parkova – tj. tržište službenih automobila – a zatim uspiju (ras)prodati i rabljena vozila koja vrate poslovni mušterije, kaže Stürmer.

Veći doseg, digitalni dodaci

No, njemački proizvođači automobila žele se suprotstaviti Kinezima. Volkswagen, na primjer, želi uskoro isporučiti četiri nova povoljnija modela - počevši od sljedeće godine - za nešto manje od 25.000 eura. Premium marke Mercedes i BMW također dolaze s novim modelima električnih automobila. Novi dizajn, veći doseg i digitalni dodaci - sve je to namijenjeno provlačenju kupaca iz Kine.

Christoph Stürmer to vidi kao važno strateško pozicioniranje Europljana. "Mislim da će reorganizirati tržište. Svi ostali će se morati tome prilagoditi."

Ponovno rasprava o kraju motora s unutarnjim izgaranjem

Njemački proizvođači i dalje su lideri na domaćem tržištu - ali podaci Savezne uprave za motorna vozila o broju novih registracija pokazuju da se udio kineskih automobila otprilike udvostručio u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. Još uvijek na vrlo niskoj razini, ali ipak udvostručio. Na tržištu se uočava određena dinamika, kineske marke također postaju jače i diljem Europe.

U međuvremenu, najavljeni kraj ere motora s unutarnjim izgaranjem, odnosno automobila koji koriste fosilna goriva od 2035. godine na području Europske unije, ponovno izaziva rasprave u politici i industriji.

Bavarski premijer Markus Söder (CSU) želi podržati automobilsku industriju i cilj mu je ukidanje te zabranu na razini cijele EU. „Inženjeri trebaju o tome odlučiti, a ne birokrati", kaže bavarski šef vlade. Pod birokrati misli na - političare. A ti „birokrati" su ranije odlučili da se na tržište od 2035. više ne smiju plasirati novi benzinci ili dizelaši.

Vladajući socijaldemokrati (SPD) ipak ne želi odustati od tog koraka najavljenog za 2035. - kako bi se, između ostaloga, osiguralo veću razinu sigurnosti planiranja automobilskoj industriji po pitanju buduće tehnologije.

Predstavnici ekoloških organizacija kritiziraju rasplamsavanje diskusije oko planiranog kraja dizelaša i benzinaca. Philipp Prein iz organizacije Agora Verkehrswende zahtijeva više podrške od strane politike po pitanju ostvarenja klimatskih ciljeva: „Na primjer programima subvencija za manje e-aute, poticajima za elektrifikaciju flota službenih vozila u firmama i po pitanju cijene struje."

Električni automobili i za Afriku?

Ipak, proizvođači automobila „usporavaju" s realizacijom svojih planove što se tiče električnih automobila. E-mobilnost još nije ekonomski isplativa – proizvodnja je i dalje znatno skuplja, prvenstveno zbog baterija. Dakle, proizvođači automobila se još uvijek drže motora s unutarnjim izgaranjem. Je li to onda korak unatrag?

Martin Brückner iz baze podataka o sirovinama Matflixx vidi ovaj razvoj iz dvije perspektive. Iako je električni motor čija se baterija puni električnom energijom iz obnovljivih izvora doista najprihvatljivija vrsta pogona, energetski stručnjak kaže da s druge strane: "Postoji cijeli veliki svijet, postoji Afrika, gdje neće doći do elektrifikacije u doglednoj budućnosti."

Stoga će učinkoviti, ekonomični motori s unutarnjim izgaranjem i dalje biti potrebni u budućnosti, smatra on. Gledajući globalna tržišta, ovo je ispravna ekonomska odluka – i za njemačku automobilsku industriju, kaže Brückner. Odluka koja bi, međutim, mogla dovesti i do toga da motori s unutarnjim izgaranjem ipak ostanu na tržištu dulje nego što se to možda očekivalo.

ID.3, ID.4, ID.7 – iako je Volkswagen (VW) ove oznake uveo prije nekoliko godina, mnogim vozačima i dalje nije sasvim jasno što se točno krije iza njih. Zbog toga su modeli često opisivani usporedbom: ID.3 – kao električni Golf, ID.7 – električni Passat. Sada je VW odlučio postupno zamijeniti brojčane oznake imenima starih znanaca.

Prvi korak je mali električni automobil koji stiže sljedeće godine, do sada poznat pod radnim nazivom „ID.2 all“. Sada je potvrđeno: on će se zvati ID.Polo. VW želi time olakšati kupcima snalaženje u paleti svojih modela.

ID.2 all će biti ID.Polo

„Naši nazivi modela su duboko ukorijenjeni u svijesti ljudi", kaže šef VW-a Thomas Schäfer. ID.Polo je tek početak. Očekuje se da će ID.3 postati ID.Golf, ID.7 – ID.Passat, a planirani ID.1 za 2027. vjerojatno će se zvati ID.up.

Možda VW ovim potezom želi ostaviti iza sebe kritike koje su pratile prve ID modele. Kada je 2020. godine lansiran ID.3, najviše su kritizirani izrada i softver vozila. Također, postojala je sumnja u brojčano imenovanje kao pravi put u budućnost – pogotovo jer je VW s kultnim imenima poput Golfa uspio obilježiti jednu čitavu generaciju.

U stručnim krugovima se pretpostavljalo da je (još uvijek) aktualna 8. generacija Golfa bila posljednja "tradicionalna" - s motorima s unutarnjim sagorijevanjem.

Korištenje etabliranih imena

Strategija bivšeg direktora VW-a, Herberta Diessa, bila je da se električni modeli vizualno i imenom jasno razlikuju od modela s motorima s unutarnjim sagorijevanjem. Diess, koji je došao iz BMW-a, preferirao je brojčane oznake.

Sada dolazi zaokret – stari nazivi trebaju donijeti novi uspjeh električnim modelima. Dizajn električnih VW vozila sada više podsjeća na klasične modele.

Automobilska stručnjakinja Helena Wisbert smatra da je ovaj potez logičan: „Ako već imate pozitivno prihvaćena imena, treba ih i dalje koristiti“, rekla je u intervjuu za javni servis NDR. „To je prednost u odnosu na nove konkurente koji tek moraju graditi reputaciju", dodaje profesorica sa Sveučilišta Ostfalia u Wolfsburgu.

Gdje je model za „tipičnog VW privatnog kupca“?

Jasno je da retro dizajn i nova strategija imenovanja nisu dovoljni da uvjere kupce. VW je, smatraju stručnjaci, značajno poboljšao kvalitetu svojih električnih vozila. Na testovima se posebno ističe ID.7 proizveden u Emdenu, koji je popularan među poslovnim korisnicima.

„Sada nedostaje nešto za tipičnog privatnog kupca VW-a“, kaže Wisbert. Naime, potrebni su električni modeli koji su pristupačni široj masi. Na sajmu automobila IAA, koji se održava sljedeći tjedan u Münchenu, VW će se fokusirati upravo na takva vozila. Tvrtka obećava da će sljedeće godine stići više električnih modela po cijeni od oko 25.000 eura.

Rastuća konkurencija iz Kine

Konkurencija njemačkoj industriji u ovom segmentu je jaka – posebno jer kineski proizvođači sve više otvaraju tvornice u Europi i žele osvojiti tržište povoljnim električnim vozilima. Na sajmu IAA, posjetitelji u centru Münchena mogu direktno usporediti njemačke i azijske proizvođače: kineski BYD ima svoj štand točno naspram Volkswagena. Tamo se tako susreću stari i novi brendovi sa svojim obećanjima.

Kojem obećanju će kupci na kraju više vjerovati, teško je danas procijeniti. Hoće li kod njemačkih kupaca možda prevagnuti „kupujmo domaće", ostaje tek da se vidi. Ali, za sada je jedno sigurno: trenutno je Volkswagen lider na europskom tržištu električnih vozila – a „nova-stara" imena modela trebala bi pomoći da to tako i ostane.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...