Vecernji list

„Demokracija ubija", rekao je Ibrahim Traore, vojni vođa i od puča 2022. na vlasti u Burkini Faso, u travnju 2026. Rečenica koja šokira, a istovremeno nailazi na odjek u dijelovima stanovništva. Za demokraciju nemamo vremena, govori se u Ouagadougou, prijestolnici ove afričke države, borba protiv džihadizma i gospodarski razvoj imaju prednost. Povratak demokraciji se odgađa.

Istovremeno se u brojnim afričkim državama održavaju izbori. 2026. važi kao politički nabijena izborna godina. No mnogi izbori obilježeni su prijevarama, represijom i rastućim otuđenjem između mladih i političke elite. Nameće se pitanje: jesu li afričke demokracije više od izbornih mehanizama bez stvarne kontrole?

Zapadna Afrika: vojska kao čimbenik moći

U nekoliko regija Afrike bilježimo valove vojnih pučeva, posebno u Zapadnoj Africi. U Maliju, Burkini Faso, Nigeru i Gvineji vojska je preuzela vlast između 2020. i 2023., djelomično nakon ponovljenih prevrata. U Gvineji Bisau 2025. također je došlo do puča.

I izvan Zapadne Afrike vidljiv je taj trend: u Gabonu je vojska 2023. preuzela vlast pučem, u Čadu je do 2025. vladalo prijelazno vijeće vojnih časnika. Nakon osporene i autokratski organizirane prijelazne faze, tamo sada vlada Mahamat Idriss Déby Itno kao „izabrani predsjednik države i nasljednik svog oca ubijenog 2021." U Sudanu je situacija eskalirala u otvoreni građanski rat između vojnih frakcija.

Vojno preuzeti vlast više nije iznimka, nego dio regionalne dinamike.

Frustracija kao uzrok

Sigurnosne krize, džihadističko nasilje i slabe države smatraju se središnjim uzrocima tih prevrata. Milijuni ljudi pogođeni su nasiljem, raseljenjima i nesigurnošću.

Studija UNDP-a pokazuje: pučevi rijetko nastaju spontano, nego dolaze iz strukturnih kriza, siromaštva, nejednakosti, korupcije i nedostatka političkog sudjelovanja. Vojni režimi pritom često u početku nailaze na odobravanje, pothranjeno razočaranjem nad civilnim vladama.

Kamerunsko-njemačka urednica časopisa Africa Positive, Veye Tatah, naglašava: „Demokracija nije standardni oblik vladavine koji se svugdje može jedan prema jedan primijeniti."

Mnogi sustavi kolonijalno su oblikovani i nisu dovoljno prilagođeni lokalnim stvarnostima. „Ne odražavaju kulturu, etničnost i način života ljudi."

Zašto demokracija gubi potporu, objašnjava pragmatično: „Kad neki sustav ne ispunjava ono što se očekuje, nema hrane, nema vode, nema obrazovanja, ljudi se pitaju: čemu nam to treba?"

Paralelno s tim u mnogim se zemljama zaoštravaju ograničenja građanskih prava, sloboda tiska se sužava, oporba se progoni.

Kada se baci pogled na Afriku, ukazuje se jedan snažno podijeljeni politički krajobraz.

Na sjeveru dominiraju autoritarni sustavi. U Zapadnoj Africi stabilne demokracije poput Gane i Senegala suočene su s vojnim državama u Maliju, Nigeru ili Burkini Faso. Kapverdski otoci važe kao rijedak primjer stabilne demokracije s redovitim, mirnim izmjenama vlasti.

Središnja Afrika ostaje pretežno autoritarna, Istočna Afrika i Rog Afrike pokazuju hibridne i nestabilne sustave. U južnoj Africi postoje i stabilne demokracije poput Bocvane i Namibije, ali i autoritarne države poput Zimbabvea.

Južna Afrika i Nigerija kao afrički modeli

Južna Afrika važi kao poseban slučaj: nakon 1994. nastao je demokratski poredak koji je svjesno počivao na društvenoj raznolikosti. Unatoč snažnim institucijama, provedba ostaje slaba. Nezaposlenost, nejednakost i korupcija slabe povjerenje, ANC i dalje dominira politikom.

Politolog William Gumede naglašava da su autori ustava htjeli krenuti vlastitim, južnoafričkim putem: modelom koji odražava multikulturalni sastav Južne Afrike, s velikim indijskim, malajskim i europskim zajednicama te brojnim afričkim etničkim skupinama i jezičnim grupama. Pri tome su se više oslanjali na indijski ustav nego na klasične zapadne uzore. Istovremeno je nastojalo dati prostora raznolikom civilnom društvu.

Do danas zemlja raspolaže razmjerno snažnim civilnim društvom, neovisnom i raznolikim medijskim krajolikom te institucionalnim strukturama u vladi, pravosuđu i upravi koje se, unatoč svim nedostacima, smatraju relativno robusnima.

Pogled na Nigeriju, najmnogoljudniju afričku zemlju, posebno jasno oslikava tu ambivalenciju. Zemlja je duboko podijeljena etničkim i vjerskim sukobima koji iznova izbijaju u nasilje. Ipak se politički sustav u proteklim desetljećima iznova pokazao prilagodljivim.

Politolog Faruk Bibi Faruk sa Sveučilišta u Abuji naglašava: „Demokracija je tamo manje stabilno stanje, a više proces".

Izmjena vlasti 2015. smatra se prekretnicom, jer je tada prvi put neka vlada mirno, glasovima birača, smijenjena s položaja.

Mjerilo i stvarnost

Stručnjaci su suglasni: vladavina prava, podjela vlasti i građanska prava univerzalne su vrijednosti i vrijedno ih je nastojati ostvariti i u Africi. Primjer Kapverdskih otoka pokazuje da demokratski modeli mogu stabilno funkcionirati.

Istovremeno upozorava Veye Tatah: politički sustavi moraju biti društveno ukorijenjeni i uzimati u obzir lokalne stvarnosti. Etnička i društvena fragmentiranost često vodi k tome da se demokracija doživljava kao instrument moći pojedinih skupina.

Rezultat je krhak društveni ugovor u kojemu državne institucije gube povjerenje.

Središnje pitanje leži manje u modelu nego u njegovoj provedbi. Gdje institucije funkcioniraju, nastaje povjerenje, gdje zakazuju, raste frustracija.

Za Tatah je jasno: „Afrika treba mentalnu revoluciju", odmaknuti se od korupcije i klijentelizma, prema odgovornosti i općem dobru.

Aktualni razvoj stoga nije jasno povlačenje demokracije, već faza ponovnog pregovaranja između autoritarnih i demokratskih snaga, smatra Tatah.

Zaključak: Ključno pitanje nije je li demokracija u Africi moguća, nego kako je oblikovati tako da funkcionira u svakodnevnom životu ljudi, i to ne kao apstraktni model, nego kao proživljena politička stvarnost.

U Brazilu se vidi novi juriš na njegova zemna bogatstva. Ovaj put ne na zlato, kavu ili kaučuk, nego o zlatu u doba umjetne inteligencije i obnovljivih izvora energije: rijetkim zemnim elementima.

„Sljedeći veliki projekti vezani uz rijetke zemne elemente bit će u Brazilu“, uvjeren je geolog Andrew Tunks, glavni izvršni direktor australske rudarske tvrtke Meteoric Resources. „Ne znam koliko će to trajati, ali u jednom trenutku Brazil će konkurirati Kini“, kaže u razgovoru za DW.

Tvrtka Meteoric ulaže velika sredstva u eksploataciju rijetkih zemnih metala u Brazilu. Takozvani projekt „Calderia" u brazilskoj saveznoj državi Minas Gerais ima za cilj tamošnje najveće ionsko glineno ležište na svijetu.

Ionska glinena tla jedan su od najvažnijih izvora „srednjih“ i „teških“ rijetkih zemnih metala (na primjer disprozij, terbij), koji su osobito važni za visokoučinkovite magnete u vjetroelektranama i elektromobilnosti.

Poplava zahtjeva za koncesijom

Potražnja za rijetkim zemnim metalima za magnete, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, udvostručila se od 2015. i do 2030. bi mogla narasti za najmanje još 30 posto. Ti se elementi - osobito neodimij, prazeodimij, disprozij i terbij - koriste i u proizvodnji električnih vozila, podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju i u robotici.

Brazil je, nakon Kine, zemlja s najvećim nalazištima rijetkih zemnih elemenata na svijetu. Zalihe se procjenjuju na oko 21 milijun tona. Kina je na prvom mjestu s 44 milijuna tona.

Rastuća globalna potražnja za rijetkim zemnim metalima dovela je do naglog porasta zahtjeva za koncesiju predanih brazilskoj rudarskoj upravi ANM. Trenutačno postoji 2758 projekata.

Usporedbe radi, između 1975. i 2020. u Brazilu je podneseno nešto više od 250 zahtjeva za eksploataciju rijetkih zemnih metala. Između 2023. i 2024. bilo ih je 1662.

Milijarde za akvizicije u Brazilu

Nova „zlatna groznica" u Brazilu osjeti se i na burzi. Cijene dionica tvrtki koje ulažu u eksploataciju rijetkih zemnih metala u toj zemlji snažno su porasle. Tvrtke Meteoric (Australija), Resouro Strategic Metals (Kanada), Appia Rare Earths and Uranium Corp (Kanada) i USA Rare Earths (SAD) porasle su u posljednjih dvanaest mjeseci između 65 i 122 posto.

Tvrtka USA Rare Earths u travnju je preuzela jedini aktivni rudnik rijetkih zemnih metala u Brazilu od brazilske rudarske tvrtke Serra Verde u Minaçuu, u saveznoj državi Goiás. Cijena: 2,8 milijardi dolara. „Rudnik Serra Verde jedini je izvan Azije koji u velikom opsegu isporučuje sva četiri magnetska rijetka zemna metala“, izjavila je direktorica Barbara Humpton nakon preuzimanja. Koliko je taj rudnik važan, potvrđuje i petnaestogodišnji ugovor o otkupu s različitim američkim državnim agencijama.

Sudjelovanje njemačkih tvrtki u eksploataciji sirovina u Brazilu, prema podacima Njemačko-brazilske industrijske i trgovinske komore u São Paulu, zasad je „selektivno". No i Njemačka želi proširiti partnerstva s Brazilom u području kritičnih minerala, energetske tranzicije, zelene industrije i sigurnosti opskrbnih lanaca, tvrdi Bruno Vath Zarpellon, voditelj razvoja poslovanja u vanjskotrgovinskoj komori, u izjavi za DW.

Pravi novac leži u preradi

Serra Verde iznimka je u brazilskoj situaciji. Za razliku od Kine, Brazil se dosad uglavnom ograničavao na izvoz sirovina, bez njihove daljnje obrade i oplemenjivanja. No upravo tu leži glavni izvor zarade i tu Kina i dalje dominira globalnom ponudom.

U Kini udio prerade, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, danas prelazi 90 posto. I u proizvodnji trajnih magneta Kina ima monopolnu poziciju s udjelom od 95 posto.

Tu je ovisnost industrija elektronike osjetila prošle godine. Zbog kineskih izvoznih ograničenja za rijetke zemne elemente, uvedenih nakon carinskog spora s američkim predsjednikom Trumpom, došlo je do poremećaja u opskrbi.

Zbog toga Brazil, ali i druge zemlje s velikim nalazištima sirovina poput Indije, Vijetnama, kao i Švedske i Norveške, žele razviti vlastite lance stvaranja vrijednosti. Direktor Meteorica Tunks upozorava da je za to potreban dugoročan pristup. „Kad je riječ o rudama, Brazil bi relativno brzo mogao postati konkurentan“, kaže Tunks. „Ali kad je riječ o proizvodnji, trebat će još vremena.“

Mnogo lakše do proizvoda

Iz geološke perspektive Brazil ima prednost u odnosu na druge zemlje s velikim rezervama: prema podacima brazilskog geološkog instituta SBG, gotovo 73 posto nalazišta čine ionska glinena tla.

„Riječ je o ležištima u kojima je priroda već odradila dio procesa obrade, dakle o granitnim stijenama koje su se promijenile ili razgradile“, objašnjava Francisco Valdir Silveira, čelnik brazilskog geološkog instituta SBG. „Zato se ionska glinena ležišta lakše eksploatiraju.“

Geolog i rudarski poduzetnik Andrew Tunks vidi i dodatne prednosti za eksploataciju i preradu rijetkih zemnih metala u Brazilu. „Prerada zahtijeva mnogo energije i vode. Naš će se rudnik u Brazilu u potpunosti napajati iz obnovljivih izvora, a električna energija je jeftina“, kaže Tunks. „Takvih uvjeta u Australiji nema. Ondje je vrlo suho, a struja je skupa.“

Tunks se nada da će se „zlatna groznica“ u Brazilu razvijati drukčije nego u njegovoj domovini. „U Australiji crpimo goleme količine sirovina i jednostavno ih šaljemo u Kinu. Pritom ne stvaramo gotovo nikakvu dodanu vrijednost. Nadam se da će Brazil to uspjeti bolje.“

Nadregionalni njemaöki dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) navodi da je imao uvid u odluku suda i piše da je Zemaljski sud u Hamburgu donio privremenu izvršnu mjeru kojom se njemačkom magazinu Spiegel zabranjuje da predsjednika Srbije Aleksandra Vučića izlaže sumnji za sudjelovanje u navodnom „lovu na ljude" tijekom opsade Sarajeva.

Prema odluci suda, magazin ne smije stvarati dojam da je Vučić u okviru ratnih zbivanja od 1992. do 1995. godine sudjelovao u ciljanom ubijanju civila, piše FAZ.

Ako Spiegel prekrši tu zabranu i nastavi sa širenjem spornih tvrdnjiiz teksta objavljenog u ožujku ove godine pod naslovom „Bogati Europljani koji su putovali u Sarajevo u lov na ljude", prijeti mu novčana kazna u iznosu do 250.000 eura.

Sud: Nedopustivo i neuravnoteženo izvještavanje

Kako prenosi autor Michael Martens, koji prati događaje u jugoistočnoj Europi, hamburški sud nije osporio Spiegelu da postoji izniman javni interes za tu temu, s obzirom na to da je riječ o šefu države. Međutim, vijeće sastavljeno od troje sudaca ocijenilo je da je način Spiegelovog prikaza nedopustiv i neuravnotežen te da grubo povređuje Vučićevo opće pravo na osobnost.

Sud je Spiegelu izričito zabranio širenje tvrdnje da je Vučić u mladosti kao ratni dobrovoljac služio u paravojnoj formaciji na Židovskom groblju u Sarajevu i da je tamo navodno stupio u kontakt sa stranim „lovcima na ljude". Iz istih razloga, zabranjeno je i prenošenje sličnih izjava Vojislava Šešelja, kao i citiranje kosovskog premijera Albina Kurtija, koji je na temelju tih medijskih napisa tražio osnivanje međunarodnog suda.

Također, Spiegel više ne smije koristiti citate iz navodnog ratnog zapisnika iz kolovoza 1992. godine, koje je javnosti predstavio hrvatski novinar Domagoj Margetić, a koji su sugerirali da je „dobrovoljcu Vučiću" tada uručena puška. Sud je zabranio i korištenje retoričkog pitanja kojim se Vučić opisuje kao „bivši pomoćnik u smrtonosnim aktivnostima u Sarajevu".

Prekršeno načelo pretpostavke nedužnosti

Hamburški suci su u obrazloženju istaknuli da Spiegel nije ispunio osnovne uvjete za zakonski dopušteno izvještavanje o sumnjama. Sud je naglasio da teške optužbe i tekući istražni postupci u ranim fazama pravno ne dokazuju krivnju te da zbog pretpostavke nedužnosti novinari moraju osigurati čvrsti minimum dokaznih činjenica prije nego što sruše nečiji ugled.

Spiegel je sporne detalje predstavio kao vlastite spoznaje, a da prethodno nije čak ni kontaktirao Vučića kako bi uzeo njegovu izjavu i komentar na optužbe.

Zbog tih propusta, sud je odredio da Spiegel mora snositi sve troškove postupka, na što magazin ima pravo žalbe višoj instanci. Iz redakcije Spiegela potvrdili su za FAZ da su primili zabranu i naveli da će prilagoditi svoje djelovanje, ali su dodali da i dalje stoje iza svog istraživanja.

Upitna knjiga i načelo „rekla-kazala"

U analizi cijelog slučaja, novinar FAZ-a Michael Martens ukazuje na to da se kompletna priča o bogatim zapadnjacima koji su plaćali da s brda oko Sarajeva pucaju na civile zapravo vrti oko knjige „Vikend-snajperisti" (I cecchini del weekend) talijanskog autora Ezija Gavazzenija. Na temelju te knjige, nekoliko europskih tužiteljstava jest pokrenulo preliminarne istrage, što je Spiegelu i poslužilo kao povod za tekst.

Međutim, Martens ističe da sam talijanski autor ponosno priznaje da tijekom pisanja knjige nikada nije bio u Sarajevu. Njegovo djelo je, prema ocjeni FAZ-a, samo kompilacija neprovjеrenih glasina, bez ijednog čvrstog dokaza ili verificiranog izvora, što se na Balkanu opisuje kao klasično „rekla-kazala".

Zapadni mediji prihvatili su te insinuacije zdravo za gotovo samo zato što je priča zvučala primamljivo, bez postavljanja kritičkih pitanja.

Beograd nije Hamburg

Martens zaključuje da o Vučićevoj političkoj ulozi i srpskim zločinima tijekom rata devedesetih godina ima više nego dovoljno materijalnih i nespornih dokaza, uključujući i njegovu zloglasnu i snimljenu izjavu iz 1995. godine o tome da će „za jednog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana". Ipak, tvrdnje da je aktualni predsjednik Srbije bio umiješan u nekakav komercijalni „safari" na ljude nemaju nikakvo utemeljenje u činjenicama.

Dok je Vučić u Njemačkoj uspio izboriti pravnu pobjedu, FAZ na kraju primjećuje da njegovi politički protivnici u samoj Srbiji nemaju tu privilegiju. Srpska oporba svakodnevno se suočava sa sustavnim klevetama u prorežimskim tabloidima poput Informera ili na Happy TV, gdje je potpunim ignoriranja pretpostavke nedužnosti odlazak na sud postao uzaludna pravna odiseja, jer Beograd ipak nije Hamburg.

Ovaj izbor iz tiska sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove uredništva. Aktuelizovan je 31.05. u 19:30.

Nedjeljno je jutro. Negdje između pet i šest naglo se budim. Odmah mi je u glavi tisuću stvari koje treba obaviti. Zato skačem iz kreveta. Tako je već godinama.

Brinem se o rublju, psu, doručku. Idem na trčanje i razmišljam o nadolazećem tjednu i o tome koliko će biti naporan. Umorna sam. Zapravo sam uvijek umorna.

Ubrzo nakon toga moj sin mi kaže kako je izgubio bankovnu karticu. Sitnica. Zapravo. Ali u meni se nešto preokreće. Ne mogu prestati plakati i kažem mužu da sam gotova s ovim životom. „Možeš li se pobrinuti za naše dijete ako mene više ne bude?“

Beznačajan okidač. I upravo me to plaši.

No misli o samoubojstvu me ne uznemiruju – naprotiv. Donose mi smirenje. Ono izgleda kao rješenje, izlazna strategija iz života koji ne donosi radost, koji se osjeća samo još teško, prazno i iscrpljujuće.

"Depresija" mi izgleda drugačije

Prije dvije godine dijagnosticirana mi je depresija. Jednom tjedno idem na terapiju. Dugo sam mislila da je to dovoljno. Uostalom, uvijek sam mogla ići na posao, brinuti se o obitelji i kućanstvu te održavati društvene kontakte.

Sada sam u dnevnoj klinici i okružena ljudima kojima je ogroman napor isprazniti perilicu posuđa. Koji se nekih dana niti ne dižu iz kreveta. Već dugo niti ne misle raditi ili baviti se sportom.

Moj je problem suprotan: što mi je lošije, to se brže krećem i jurim kroz svakodnevicu. Negdje čujem izraz „visokofunkcionalna depresija“. Ovdje nedostaje usporenost koja često prati depresiju. Oboljeli djeluju sposobno za rad i produktivno. Taj izraz opisuje kako ja doživljavam svoj život: kao noćnu moru prilagođenu učinkovitosti.

U ICD-10, međunarodnoj klasifikaciji bolesti, tog pojma nema. Dakle, ne radi se o službenoj dijagnozi koju bi postavili psihijatri ili psiholozi.

Ulrich Hegerl je psihijatar i predsjednik uprave Zaklade za pomoć oboljelima od depresije i prevenciju samoubojstva u Njemačkoj. Depresija je depresija, kaže on. „Ne držim puno do izraza ‘visokofunkcionalna depresija’, to je pomodna riječ kakvih uvijek ima.“

Bijeg od suočavanja sa vlastitim bićem

To što ljudi unatoč depresiji dugo nastavljaju funkcionirati objašnjava njihovom osobnošću: „Ljudi koji pate od depresije često su i kad su zdravi, osobe koje su tu za druge, koje se angažiraju, koje su vrlo odgovorne, ne žele nikoga razočarati i zato često i posljednjim snagama još ostvaruju učinak.“

Kod kuće se onda potpuno iscrpljeni sruše u krevet, kaže Hegerl. I tada je s produktivnošću gotovo. „Osjećaj iscrpljenosti, trajna unutarnja napetost, osjećaji krivnje, poremećaji apetita, problemi sa snom, sklonost pretjeranom razmišljanju – sve tipične znakove depresije nalazimo kod ljudi s ‘visokofunkcionalnom depresijom’ kao i kod svih drugih“, kaže psihijatar.

I Daniel Huys, specijalist psihijatrije i psihoterapije te voditelj odjela opće psihijatrije u klinici LVR u Bonnu, u praksi ne koristi taj izraz. U klinici se govori o stupnjevima težine: blaga, srednja ili teška.

„U ICD-10 ne nalazimo visokofunkcionalnu depresiju. To, međutim, ne znači da ona ne postoji“, kaže Huys. Moguće je da ljude koji ispunjavaju dijagnostičke kriterije za depresiju, ali unatoč tome uspijevaju voditi život, uopće ne susreće u svojoj bolnici. Ondje češće dolaze ljudi koji više ne mogu ispunjavati zahtjeve svakodnevice i slome se.

Na milimetar od - potpunog sloma

Upravo je tu problem: „Najveća je zabluda da se nečija patnja često umanjuje samo zato što ta osoba izvana djeluje uspješno ili produktivno“, kaže Adrianne McCullars. Ona je doktorica psihologije u mreži klinika Rogers Behavioral Health u Tampi na Floridi koje se bave liječenjem psihičkih poremećaja.

Smatra da pojam „visokofunkcionalna depresija“ može pomoći da se ovaj oblik učini vidljivijim – oblik koji se često previđa. Čak i među samim oboljelima. Mnogi misle: dok god još uspijevam ustati i ispunjavati svoje obveze, ne može biti tako loše.

No to je opasno: depresija je najčešći uzrok samoubojstava u Njemačkoj.

Adrianne McCullars također se protivi pretpostavci da je visokofunkcionalna depresija automatski blaži oblik bolesti. „Neki ljudi, kada imaju depresivne simptome, postaju pogonjeni ili pretjerano produktivni – kao način da se nose s tim simptomima.“

Tako sam to i doživjela. Mislila sam: ako samo brzo sve obavim, popis zadataka bit će kraći i smanjit će se moj osjećaj preopterećenosti. Ako ostanem u pokretu, tek navečer ću biti umorna kada mogu otići spavati. Ako dovoljno radim, mogu držati pod kontrolom onaj mučni osjećaj krivnje koji stalno osjećam – prema obitelji, kolegicama i kolegama, prijateljicama i prijateljima.

To funkcioniranje i stalno postizanje rezultata koje društvo visoko cijeni, može biti oblik odvraćanja pažnje, kaže Daniel Wagner. On je psihološki psihoterapeut s vlastitom praksom u Kölnu.

Kada se teška patnja depresije skriva iza velikog učinka i uspjeha, to je često zato što se moraju izbjeći tišina i mir „u kojima postaje očito stanje koje je teško podnijeti“, kaže Wagner.

Stati i barem za trenutak ništa ne raditi

U bihevioralnoj terapiji se zato s takvim ljudima radi na tome da osjete, da im se omogući pristup osjećajima i da se dopusti oporavak, kaže Wagner. Vježbe usmjerene pažnje upravo tomu služe – psihoterapeut to naziva „organizirano ništa ne raditi“. U psihoanalizi se ide dublje i postavlja se pitanje, zašto je to tako? Koja je to "krivica" koja tjera na takvu aktivnost?

Ipak, u bihevioralnoj terapiji mogu pomoći i vježbe disanja ili vođene meditacije u kojima nije cilj nešto promijeniti, nego samo biti prisutan i promatrati. Wagner kaže da takve faze oporavka strukturirano uključuje u dnevni raspored svojih pacijenata.

Slično su postupili i psiholozi u klinici. Dobila sam tjedni plan uz pomoć kojega sam svaki dan trebala strukturirati: posao, kućanstvo, sport i stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo i koje mi koriste. Za mene je upravo ta posljednja točka i dalje najveći problem i najbolnije mjesto.

U miru moja glava postaje glasnija, a osjećaji neugodniji. Najradije bih opet počela juriti. Pobjeći od odgovornosti da se nosim sama sa sobom. To znači: stati, izdržati, ništa ne raditi.

Ovaj tekst obrađuje teme poput depresije i samoubojstva i može biti emocionalno zahtjevan. Ako se i sami osjećate pogođeno ili imate misli o samoubojstvu, važno je potražiti pomoć.

U Hrvatskoj su dostupne besplatne i anonimne linije za psihološku podršku: Centar za krizna stanja i prevenciju suicida pri KBC-u Zagreb može se dobiti na broj 01 2376 470 i dostupan je 24 sata dnevno, Plavi telefon na 01 4833 888, a psihološko savjetovalište TESA na 01 4828 888. Podršku pruža i Hrvatski Crveni križ na besplatnom broju 0800 11 88, koji je dostupan cijeli dan. U hitnim situacijama treba nazvati 112.

Situacija u gradu Oleškom, koji je pod ruskom okupacijom, postala je kritična. Nakon uništenja brane Kahovka u južnoj Ukrajini 2023. godine, grad je bio poplavljen, a potom bombardiran. A danas je praktično odsječen od ostatka svijeta. Ipak, prema ukrajinskoj vojnoj administraciji, između 1.500 i 2.000 ljudi još uvijek tamo živi, uglavnom umirovljenici i osobe s ograničenom pokretljivošću te 47 djece.

Prije ruske invazije, tu je živjelo 24.000 ljudi. Grad je imao dobro razvijenu infrastrukturu i bio je popularno odredište za odmor. Služi kao administrativno središte zajednice Oleški u oblasti Herson, koja se sastoji od ukupno 13 naseljenih mjesta. Tijekom ruske okupacije, pet sela koja su pripadala tom gradu, Krinki, Pidstepne, Piščanivka i Sahi, potpuno je uništeno. U preostalim selima pak ima još stanovnika.

Kako se Oleški pretvorio u zamku

Danas je gotovo nemoguće napustiti Oleški. Sam grad, zajedno sa svim pristupnim cestama, ruska vojska je minirala. Most Antonivka Rusi su dignuli u zrak u studenom 2022., prilikom povlačenja s desne na lijevu obalu rijeke Dnjepar. Most je nekada povezivao Oleški s regionalnom prijestolnicom Hersonom.

„U Oleškom ljudi stradavaju od mina, od izravnih napada na kuće ili od gelera", kaže za DW Ksenija Arhipova, koja je i sama tamo živjela i sada pomaže u evakuaciji ljudi s tog područja. „Napajanje bolnice strujom odvija se preko agregata, ali goriva praktično nema. Složeni operativni zahvati, poput amputacija nakon ranjavanja od mina, nisu mogući", kaže ona.

To potvrđuje i Natalija, koja je godinu i pol živjela pod ruskom okupacijom i napustila Oleški nakon dizanja u zrak brane Kahovka. „Ljudi jedva preživljavaju, nemaju ni struje ni vode. Lijekovi se ovdje gotovo ne dostavljaju, a hrana samo rijetko, a i kada stigne, svi stoje u dugim redovima kako bi bar nešto kupili, iako gotovo nemaju novca. Mine postavljene pored ceste eksplodiraju u trenutku kada prođe bicikl ili pješak. Tako je stradalo puno ljudi", kaže Natalija u razgovoru za DW.

U gradu su još uvijek neki njezini rođaci i poznanici s kojima održava kontakt, jer se Oleški, zbog blizine gradu Hersonu, nalazi u dometu ukrajinske mobilne mreže. Prema njezinim riječima, ljudi koriste solarne panele ostavljene u djelomično uništenim kućama za punjenje mobilnih telefona. Međutim, Natalija upozorava da je ta komunikacija izuzetno opasna. Ukrajinske SIM kartice zabranjene su na okupiranim područjima, kao i svaki kontakt s ukrajinskom stranom, naglašava ona.

Kijev zahtijeva uspostavu humanitarnih koridora

Prošle zime Oleški je bio dodatno izoliran. Miniranje cesta dostiglo je takve razmjere da su mnogi poduzetnici koji su prevozili hranu s okupiranih područja u grad prestali dolaziti iz straha za vlastite živote. To je dovelo do gotovo potpunog kolapsa opskrbe hranom u veljači, kako je za DW izvijestila Tetjana Hasanenko iz ukrajinske vojne administracije u regiji Herson.

„U ožujku je u gradu faktički zavladala glad, jer od sredine siječnja do veljače gotovo da nije bilo hrane. Tek 4. svibnja jedan kamion s hranom stigao je u Oleški, ali naknadnih isporuka nije bilo. Ljudi su, zbog nedostatka struje, bili prisiljeni kuhati na otvorenoj vatri", kaže Hasanenko.

Prema njezinim riječima, Kijev želi spasiti te ljude. Različite institucije, među njima Ministarstvo vanjskih poslova, pučki pravobranitelj za ljudska prava i međunarodne humanitarne organizacije, uključene su u te napore. Trenutno se raspravlja o uspostavljanju humanitarnih koridora. Hasanenko priznaje da provedba takvih mjera ne ovisi samo o Ukrajini. Tvrdi da Rusija koristi tamošnje civilno stanovništvo kao živi štit. „Imamo posla s ruskim ratnim zločincima. Humanitarni koridor bio bi moguć samo pod nadzorom međunarodnih misija, poput Ujedinjenih naroda, Crvenog križa ili drugih organizacija", naglašava predstavnica vojne uprave.

Teško postizanje dogovora s Moskvom

Ukrajinski pučki pravobranitelj za ljudska prava Dmitro Lubinec opisuje situaciju kao „humanitarnu katastrofu". „Nema dovoljno hrane, lijekova, kao ni pitke vode", kaže on u razgovoru za DW o situaciji u Oleškom. Početkom ožujka primio je pozive u pomoć od stanovnika okupiranog grada, što ga je navelo da se obrati Međunarodnom odboru Crvenog križa (MOCK). Istovremeno je razgovarao s ruskom pravobraniteljicom za ljudska prava Tatjanom Moskaljkovom.

Prema Lubinecu, MOCK se krajem travnja složio da osigura potreban broj autobusa kako bi se olakšala evakuacija ljudi. Međutim, Lubinec tek treba dobiti odobrenje s ruske strane. „Predložio sam ruskoj strani da se evakuacija iz grada obavi u razdoblju prekida vatre od 9. do 11. svibnja, ali nisam dobio nikakav odgovor. Ponudio sam i da osobno otputujem tamo kako bi svi znali da je u konvoju za evakuaciju bio prisutan predstavnik ukrajinskih vlasti i da ukrajinska strana poštuje prekid vatre", kaže Lubinec, dodajući da će se o tome i dalje pregovarati.

Ukrajina traži međunarodnu pomoć

U međuvremenu, ukrajinski pučki pravobranitelj za ljudska prava pokušava skrenuti pozornost međunarodne zajednice na situaciju u Oleškom. Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da Kijev namjerava s Ujedinjenim narodima i OESS-om razgovarati o nesigurnoj humanitarnoj situaciji u Oleškom i drugim lokalitetima u okupiranom dijelu Hersonske regije. „Pozivamo međunarodnu zajednicu da poduzme konkretne i hitne mjere za spas naših građana u privremeno okupiranom dijelu Hersonske oblasti", navodi se u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova.

DW je zatražio od MOCK-a da se očituje o mjerama koje se poduzimaju po pitanju evakuacije stanovništva. „Naša organizacija je upoznata s izvješćima o situaciji u Oleškom i okolnim selima. Možemo potvrditi da je MOCK trenutno u dijalogu s nadležnim vlastima na obje strane po tom pitanju", izjavila je glasnogovornica MOCK-a Oksana Kohan i dodala: „Istovremeno, kroz program za sigurno kretanje civila, MOCK, kroz izravnu suradnju s nadležnim tijelima, nastavlja podržavati spajanje obitelji na ugroženim područjima s obje strane fronta."

Traženje sigurnih ruta za evakuaciju

Dok vlasti pregovaraju o koridorima za evakuaciju iz Oleškog, stanovnici pokušavaju samoinicijativno napustiti grad. Ksenija Arhipova im u tome pomaže. „Da bismo do njih došli, svakih stotinjak metara provjeravamo gdje se nalaze mine; tek tada prolazi vozač i tako napredujemo. Svaki tjedan evakuiramo između sedam i dvanaest ljudi", objašnjava ona. Njihov rad financijski podupire humanitarna organizacija „Save Ukraine". Arhipova izvještava da se ljude prvo prevozi u, od Rusije okupirani, Skadovsk, a potom prevozi preko ruskog područja do ukrajinsko-bjeloruske granice. Napominje da je to trenutno najsigurniji put za napuštanje okupiranih područja i dolazak na područje koje kontrolira Kijev.

„Međutim, tim putem mogu izaći samo oni koji posjeduju identifikacijske dokumente", naglašava Arhipova. Oni koji su ostali bez dokumenata moraju čekati da im okupacijske vlasti izdaju nove. „Ljudi bez dokumenata, koji su ostali bez svega, ne mogu proći kontrolne punktove. Stoga im savjetujem da uzmu ruske putovnice, samo kako bi mogli napustiti to područje. Međutim, Rusi od njih zahtijevaju da potvrde svoj identitet svjedočenjem trojice susjeda. No, gdje će ih naći?" pita Arhipova.

Prema njezinim riječima, takvi pojedinci u početku ostaju u Skadovsku. Napuštanje tih područja teško je i za obitelji s djecom, jer djeca moraju prvo dobiti ruske putovnice. I oni su prisiljeni mjesecima čekati na njihovo izdavanje u Skadovsku. „Svi koji odlaze s ukrajinskom putovnicom moraju izdržati iscrpljujuće preglede, koji traju šest do sedam sati. Podvrgavaju se tjelesnom pregledu i moraju se skinuti do gola", kaže koordinatorica evakuacije Ksenija Arhipova.

Uzbuđenje zbog Svjetskog prvenstva (SP) u nogometu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku zasjenjeno je nezadovoljstvom mnogih navijača zbog previsokih cijena ulaznica i netransparentne prodaje karata. Državne odvjetnice saveznih država New York i New Jersey sada provode istrage protiv svjetske nogometne organizacije FIFA-e.

Navijači su primorani plaćati „nesnosno visoke cijene” za ulaznice, izjavila je državna odvjetnica New Jerseyja, Jennifer Davenport. Optužuje FIFA-u da je prodaju ulaznica pretvorila u „labirint zbunjenosti, umjetno stvorenu nestašicu i nestvarno visoke cijene”.

Državna odvjetnica New Yorka, Letitia James, kritizira: „Navijači bi trebali moći vjerovati da će dobiti ulaznice koje su kupili.” I Kalifornija istražuje sumnje u pretjerano visoke cijene ulaznica za Svjetsko nogometno prvenstvo.

Nezadovoljstvo zbog skupih ulaznica i naknadnih promjena

O čemu je riječ? Već tjednima FIFA-ina politika određivanja cijena za Svjetsko prvenstvo izaziva negodovanje. Najjeftinije ulaznice za grupnu fazu, koje su koštale između 300 i 600 američkih dolara, brzo su rasprodane. U međuvremenu cijene tih ulaznica prelaze 1.000 dolara. Navijačka organizacija Football Supporters Europe (FSE) govori o „lihvarskim” cijenama. Dodatni problem predstavlja dinamično određivanje cijena, pri kojem troškovi rastu ili padaju ovisno o potražnji, što mnoge navijače posebice ljuti.

Dodjela ulaznica također bi se mogla obiti FIFA-i o glavu. Na početku je ova nogometna organizacija prodavala ulaznice u različitim kategorijama, ali bez dodijeljenih sjedala. Kako je potražnja rasla, uvedene su nove kategorije. Oni koji su već imali ulaznicu naknadno su premještani u manje atraktivne kategorije.

FIFA je u travnju, nakon izvješća New York Timesa, izjavila da su prikazani planovi kategorija služili samo kao okvirna pomoć navijačima kako bi stekli predodžbu gdje bi se njihova mjesta mogla nalaziti na stadionu. Neovisno o cijelom ovom sporu oko različitih kategorija cijena, FIFA je i inače već duže vrijeme na meti kritika zbog visokih cijena ulaznica.

„Nije poziv da iskorištavate naše stanovnike”

„Čast nam je biti domaćin Svjetskog prvenstva, ali ovaj događaj nije poziv da iskorištavate stanovnike i posjetitelje”, rekla je državna odvjetnica Davenport. „Stanovnici New Yorka godinama čekaju da se Svjetsko prvenstvo održi u njihovom dvorištu i zaslužuju poštenu priliku za pristupačne ulaznice”, rekla je državna odvjetnica države New York, Letitia James.

Svjetsko prvenstvo u nogometu održava se od 11. lipnja do 19. srpnja u SAD-u, Meksiku i Kanadi.

ARD New York

„Današnjom odlukom vlade pokrećemo novu fazu za njemački film u međunarodnom natjecanju među lokacijama“, izjavio je u srijedu u Berlinu Wolfram Weimer, državni tajnik zadužen za kulturu i medije. po službenoj je dužnosti odgovoran za poticanje filmske proizvodnje. Vladin nacrt zakona koji još mora prihvatiti parlament ovaj političar zove Filmbooster.

Najprije će i sama vlada uložiti više novca u njemački film nego ikad prije. Weimer govori o 250 milijuna eura, gotovo dvostruko više nego dosad. Tom novcu treba dodati i sredstva drugih fondova tako da njemačka savezna vlada želi pomoći filmsku proizvodnju s preko 300 milijuna eura za filmsku proizvodnju. A onda još dolaze i potpore saveznih pokrajina.

No čak niti takav državni booster nije dovoljan za nekakvu veću promjenu u filmskoj produkciji. I tu vlada planira obavezna ulaganja u film i privatnih i javnih televizijskih kuća, ali i streaming platforma poput Netflixa, Amazona ili Disneyja. Jer svi se oni obraćaju njemačkom tržištu od gotovo 84 milijuna stanovnika koje je tako i najveće u Europi.

Osam posto za film iz Njemačke

Medijske tvrtke će najmanje osam posto svojih prihoda od pretplata i oglašavanja morati ulagati u Njemačku kao filmsku lokaciju. Udruga privatnih medija (VAUNET) za 2026. očekuje godišnji prihod od 6,5 milijardi eura, što znači da bi streaming platforme i pay-TV kanali morali u film u Njemačkoj uložiti 520 milijuna eura - htjeli to ili ne.

„Naš je cilj da više projekata ide u Njemačku i Europu“, obrazlaže planove vlade ministar financija Lars Klingbeil. „Želimo da se i na streamingu prikazuju europski sadržaji. I podupiremo rad neovisnih producenata", kaže političar socijaldemokrata.

Vlada se nada i da će streaming platforme i televizije zapravo i svojom voljom ulagati još više. U tu svrhu želi postaviti poticaje: od udjela ulaganja od dvanaest posto nadalje bilo bi dopušteno odstupati od nekih detaljnih odredbi zakona koji tek treba biti donesen. Cilj te odredbe o fleksibilnosti jest osigurati narudžbe za njemačku filmsku industriju, a da se pritom ne zadire previše u poslovne modele tvrtki.

Državni tajnik za kulturu i medije Weimer smatra da je cijeli paket pravedan i održiv. Time bi filmska industrija prvi put mogla pouzdano planirati na dulji rok. „Sada je na industriji da iskoristi ovu priliku i počne serijski proizvoditi filmske hitove‘made in Germany’.“

Čak i Remarque iz Češke

Ako se plan vlade pokaže uspješnim, od toga bi prije svega mogle profitirati tradicionalni filmski studiji poput Babelsberga u Potsdamu i Bavarije kod Münchena. Mnogi komercijalni uspjesi u posljednje su vrijeme snimani u drugim zemljama. Tako su kulise za Netflixovu ekranizaciju glasovitog njemačkog romana Ericha Marie Remarquea „Na Zapadu ništa novo" nagrađenu s četiri Oscara, gotovo u potpunosti bile u Češkoj.

Predsjednik Odbora za kulturu i medije u njemačkom Bundestagu Sven Lehmann sada se nada preokretu: „Napokon dolazi pomak u filmskoj politici", komentira zastupnik Zelenih. S obzirom na visoke prihode Netflixa, Amazona i drugih pružatelja usluga u Njemačkoj je isto tako jasno: „Tko ovdje dobro zarađuje, mora dati i pravedan doprinos financiranju Njemačke kao filmske lokacije.“

Zakoni ne snimaju dobre filmove

Ipak, Lehmann strahuje da bi tu mogla biti zanemarena kina: „Ona su nezamjenjiv dio filmske kulture i u Njemačkoj.“ Zato je potrebna obvezna kvota koja će jamčiti da određeni dio ulaganja ide i u filmske projekte za kino-dvorane. Hoće li se to ostvariti - ovisi o Bundestagu. Njegovi zastupnici imaju zadnju riječ i još mogu utjecati na nacrt zakona.

Prema planu, taj sustav poticanja filma iz Njemačke bi trebao stupiti na snagu početkom 2027. Udruga informatičke i telekomunikacijske industrije Bitkom nije uvjerena kako će to nešto donijeti: „Svakako dijelimo cilj jačanja Njemačke kao lokacije za film i serije", ističe glavni izvršni direktor Bernhard Rohleder. Ali taj cilj će teško biti postignut i tim prijedlogom zakona.

Propisi za nove produkcije duboko zadiru u uredničke i poslovne odluke i dovode do toga da sadržaj više ne nastaje samo prema kvaliteti i interesu publike, nego i prema zakonima koji su pisani. „Njemačkoj treba više snažnih priča, više kreativne izvrsnosti i bolji uvjeti za rad, a ne više prisile i pretjerane regulacije“, smatra Rohleder.

Nakon što su se pojavile informacije da Teheran naplaćuje i do dva milijuna dolara (oko 1,7 milijuna eura) po brodu za „siguran prolaz" kroz Hormuški tjesnac, svjetski mediji izvještavali su o optužbama na račun iranskog režima za iznuđivanje i ugrožavanje globalne energetske sigurnosti.

Taj tjesnac, smješten između Irana i Omana, predstavlja najvažniji energetski koridor na svijetu. Prije izbijanja rata u Iranu, kroz njega je prolazila čak petina ukupne svjetske nafte i plina.

Vlasti u Teheranu opravdavaju te namete kao ratnu odštetu za gubitke pretrpljene tijekom američko-izraelskih napada, ali i kao naknadu za „navigacijske usluge", zaštitu okoliša i pojačanu sigurnost. Najavljeno je i sastavljanje zajedničkog protokola s Omanom, prema kojemu bi brodovi morali tražiti posebne dozvole prije ulaska u tjesnac.

I dok su pojedine azijske pomorske tvrtke i manji operateri tiho pristali na taksu, veliki globalni igrači to odlučno odbijaju. Istovremeno, Institut za proučavanje rata (ISW) nazvao je te takse pomorskim „iznuđivanjem".

SAD i Kina postigle su dogovor o zajedničkom protivljenju tim nametima, prenosi Reuters pozivajući se na dužnosnike američkog State Departmenta, a tu su praksu odbacile i zemlje Perzijskog zaljeva.

Stručnjaci za pomorsko pravo ističu da postoje jasni razlozi zbog kojih Iran ne može naplaćivati prolaz kroz Hormuz, dok druge ključne točke, poput Sueskog i Panamskog kanala, to redovito čine.

Kakva pravila vrijede za tjesnace?

Prema međunarodnom pomorskom pravu, prirodni tjesnaci koji služe za plovidbu regulirani su posebnim pravilima kako bi se zaštitili globalna trgovina i sloboda plovidbe.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) jamči brodovima i zrakoplovima svih država tzv. pravo na tranzitni prolaz kroz međunarodne tjesnace koji spajaju dijelove otvorenog mora. Da bi se plovidba smatrala tranzitnim prolazom, brod mora prolaziti kroz tjesnac bez odlaganja i bez sidrenja, osim u hitnim slučajevima.

Pravila UNCLOS-a izričito navode da priobalne države ne smiju ometati taj tranzit. One mogu naplaćivati samo ograničene naknade za konkretne usluge, kao što su pilotaža (vođenje broda) i tegljenje.

Zašto operateri kanala imaju pravo na takse?

Kanali poput Sueskog i Panamskog umjetni su vodeni putevi koje su suverene države izgradile i koje održavaju uz goleme troškove.

Egipat od taksi za brodove koji koriste 193 kilometra dugačku prečicu kroz Sueski kanal ostvaruje godišnji prihod od oko četiri milijarde dolara. Carigradska konvencija iz 1888. godine, koju su potpisale tadašnje velike sile, izričito dopušta egipatskim vlastima naplaćivanje tranzita radi pokrivanja troškova održavanja, rada i modernizacije kanala.

S druge strane, Uprava Panamskog kanala, koja upravlja tim prokopom izgrađenim od strane SAD-a, također ima dozvolu za naplatu na temelju posebnih međunarodnih ugovora. Panamski kanal, dovršen 1914. godine radi spajanja Pacifika i Atlantika, zahtijeva neprekidno i skupo održavanje, uključujući stalno čišćenje dna zbog mulja i odrona.

Zanimljivo je da oba ta kanala naplaćuju takse koje su u prosjeku upola manje od iznosa koji sada traži Iran.

Postoje li iznimke?

Sive zone ipak postoje, pa se prolazak kroz pojedine tjesnace, pa čak i dijelove oceana, ponegdje naplaćuje.

Rusija, primjerice, naplaćuje pratnju ledolomaca, pilotažu i uslužne tarife na Sjevernom morskom putu duž svoje sjeverne obale. Ta ruta nudi znatno kraći put između Europe i Azije nego Sueski kanal. Prolazi kroz Sjeverni ledeni ocean i spaja Atlantik i Pacifik preko Barentsovog mora i Beringovog tjesnaca. Uglavnom se koristi ljeti kada se led otopi, a njome najčešće plove brodovi iz Rusije, Kine i Južne Koreje. Moskva velike dijelove te rute tretira kao svoje unutarnje vode ili područja prekrivena ledom, pozivajući se na članak 234 Konvencije UNCLOS.

Kanada ima slične zahtjeve za suverenitet nad Sjeverozapadnim prolazom, morskim putem kroz Kanadski arktički arhipelag. Vlada u Ottawi povremeno razmatra uvođenje taksi, ali nailazi na oštro protivljenje Sjedinjenih Američkih Država.

Još jedan dugogodišnji primjer su turski tjesnaci. Bospor i Dardaneli, koji preko Turske spajaju Crno i Sredozemno more, regulirani su Konvencijom iz Montreauxa iz 1936. godine. Prema tom ugovoru, Turska mora jamčiti slobodan prolaz trgovačkim brodovima i može naplaćivati samo minimalne takse za svjetionike i navigacijsku pomoć, ali ne i klasične tranzitne pristojbe.

Kako bi ovaj spor mogao završiti?

Sukob oko naplate taksi u Hormuškom tjesnacu trenutno je najveća prepreka u mirovnim pregovorima između SAD-a i Irana.

Washington inzistira na tome da tjesnac mora biti u potpunosti otvoren kao međunarodni vodeni teritorij, što bi brodovima svih nacija omogućilo prolaz bez iranske kontrole, taksi ili posebnih dozvola.

„Tjesnac će biti otvoren za sve, to su međunarodne vode", izjavio je američki predsjednik Donald Trump novinarima tijekom sjednice kabineta u Bijeloj kući. „Mi ćemo ga čuvati, ali nitko ga neće kontrolirati."

Osvrnuo se i na sudjelovanje Omana u planovima Teherana, poručivši oštro: „Oman će se morati ponašati kao i svi ostali, ili ćemo ga morati izbrisati s karte."

Washington i dalje apelira na pomorske tvrtke da ne plaćaju iranske namete i upozorava da bi tvrtke koje to učine mogle biti izložene sekundarnim američkim sankcijama zbog poslovanja s Iranom.

Dok je šira pomorska blokada iranskih brodova od strane SAD-a i dalje na snazi tijekom pregovora, SAD i UN već rade na planu zaštite plovidbe nakon završetka rata. Taj plan uključuje uvođenje multinacionalnih vojnih pomorskih patrola, pojačan nadzor i operacije razminiranja u samom tjesnacu.

„Posljednja šansa Rumunjske“ – tako je nazivana četverostranačka koalicija koja je do prije nekoliko tjedana vladala u Bukureštu. Kada je savez formiran u ljeto 2025. godine, postojala je nada da će se dobrim upravljanjem i održivim reformama zaustaviti uspon krajnje desničarskih stranaka.

U međuvremenu se čini da je ta nada propala. Podrška rumunjskim desničarskim ekstremistima snažno raste u anketama, dok mainstream stranke sve dublje tonu u politička nadmudrivanja i sukobe. Tri tjedna nakon što je vlada liberalnog premijera Iliea Bolojana srušena izglasavanjem nepovjerenja iz vlastitih redova, stranke demokratskog spektra još se nisu uspjele dogovoriti ni o novoj vladi, ni o kandidatu za premijera – unatoč brojnim pokušajima posredovanjapredsjednika države Nicușora Dana.

Ali to nije sve: dok srušeni kabinet Bolojana još samo formalno obavlja dužnost, socijaldemokrati (PSD), najjača parlamentarna stranka u Rumunjskoj i barem nominalno proeuropski orijentirana, u parlamentu sve češće zajednički djeluju s najvećom rumunjskom krajnje desnom strankom, Savezom za ujedinjenje Rumunja (AUR). Politologinja Raluca Alexandrescu zbog toga govori o „normalizaciji desnog ekstremizma“ u zemlji.

Opasnost za Europu

To nije opasnost samo za Rumunjsku, već i za Europu. Rumunjska je šesta najveća zemlja EU-a i najvažnija članica NATO-a na jugoistoku Europe. U toj se zemlji nalaze najveće i najvažnije vojne baze regije. Rumunjska ima najdužu granicu EU-a s Ukrajinom i predstavlja tihog, ali važnog i dosljednog saveznika napadnute susjedne države. Kada bi proruski, izrazito antiukrajinski i antieuropski AUR došao na vlast, makar i kao potpora manjinskoj vladi, taj bi se poredak mogao urušiti.

Važna prekretnica u procesu normalizacije već je bilo glasovanje o nepovjerenju 5. svibnja 2026. godine. Socijaldemokrati, koji su do kraja travnja bili dio četverostranačke koalicije, inicirali su ga skupa s AUR-om i zajednički srušili vladu. Iako je i ranije u rumunjskom parlamentu bilo primjera suradnje stranaka demokratskog spektra s ekstremnom desnicom, nikada nije postojala tako koordinirana akcija rušenja jedne vlade. Time je pao i „zaštitni zid“ protiv ekstremne desnice, kojega su dotad podržavali i rumunjski socijaldemokrati.

Zajednička glasovanja socijaldemokrata i desničara

Iako PSD od tada stalno tvrdi da ne želi savez s AUR-om, u praksi pokazuje suprotno. Sredinom svibnja socijaldemokrati su se u parlamentarnom odboru za ljudska prava skupa sa sve tri krajnje desne stranke izjasnili za zakonski prijedlog kojim bi bila ukinuta zabrana antisemitske, fašističke i rasističke propagande. Tek nakon burne reakcije javnosti, PSD je povukao taj „ispad“, kako ga je nazvao čelnik stranke Sorin Grindeanu.

Prošlog tjedna PSD i AUR ponovno su zajedno glasovali u Senatu, gornjem domu rumunjskog parlamenta – ovoga puta za zakon protiv nevladinih organizacija po uzoru na Putinov i Orbanov model. Prema tom prijedlogu, nevladine organizacije morale bi objavljivati imena donatora koji godišnje doniraju više od 1.000 eura. Pritom nevladine organizacije u Rumunjskoj već podliježu strogim pravilima transparentnosti. Nekoliko stotina njih prosvjedovalo je protiv zakonskog prijedloga – zasad bez uspjeha.

U srijedu (27. 5. 2026.) socijaldemokrati su skupa s ekstremnom desnicom glasovali i za takozvani zakon „Ne prodajemo našu zemlju“. Naziv podsjeća na zloglasni rumunjski nacionalistički slogan iz devedesetih godina. Tim bi zakonom trebalo spriječiti prvotno planirani izlazak državnih poduzeća na burzu i prodaju manjinskih dioničkih udjela. Vlada Bolojana pokrenula je taj projekt kako bi povećala učinkovitost i transparentnost rada državnih tvrtki osumnjičenih za korupciju, ali i osigurala prihode za proračun s velikim deficitom.

Simbol korupcije

Više je nego simbolično to što je upravo PSD inicirao zakon pod sloganom „Ne prodajemo našu zemlju“ i usvojio ga zajedno s AUR-om i još dvije krajnje desne stranke. Nakon pada komunističkog diktatora Nicolaea Ceaușescua 1989. godine, upravo su današnji socijaldemokrati, kao postkomunistička nasljednička stranka, vladali najprije pod imenom Front nacionalnog spasa (FSN), a zatim kao Partija socijalne demokracije (PSD). Slogan „Ne prodajemo našu zemlju“ tada je, između ostalog, služio kao parola tijekom nasilnih akcija protiv antikomunističkih demonstranata, aktivista za građanska prava i oporbenih stranaka, čiji je suorganizator bio FSN.

PSD se za to nikada nije ispričao. Nekada okupljalište bivših kadrova Ceaușescuova režima, časnika Securitatea i direktora državnih poduzeća, ta je stranka nakon 1989./90. osigurala prijenos moći stare elite. Ona do danas predstavlja simbol korupcije u Rumunjskoj. Ideološki ima malo veze s klasičnom socijaldemokracijom i više je orijentirana prema desnom nacionalnom populizmu. Još tijekom devedesetih godina vladala je zajedno s ultranacionalističkim i ekstremističkim strankama.

Od vladine prema sustavnoj krizi

Međutim, prethodnih godina i neke druge stranke demokratskog spektra pridonosile su legitimiranju rumunjskih desnih ekstremista. Među njima je bila i današnja zeleno-desno-liberalna stranka Savez za spas Rumunjske (USR) koja je u rujnu 2021. zajedno s AUR-om pokrenula zahtjev za izglasavanje nepovjerenja tadašnjoj vladi – a koji ipak nije došao na glasovanje. To se smatra prvim većim političkim događajem kojim su ekstremni desničari u Rumunjskoj dobili legitimitet.

Trenutačno tri rumunjske krajnje desne stranke – uz AUR, tu su i SOS Rumunjska i Stranka mladih ljudi (POT) – zajedno imaju oko 35 posto zastupničkih mjesta u oba doma rumunjskog parlamenta. Prema aktualnim anketama, samo bi AUR, da se sad održe izbori, osvojio 32 posto glasova i time bio daleko ispred sljedeće stranke: PSD-a s 24 posto.

Zbog toga prijevremeni izbori nisu u interesu stranaka demokratskog spektra. No promatrači u Rumunjskoj strahuju da će sadašnja kriza, a prije svega političko taktiziranje socijaldemokrata, dodatno pomoći krajnjoj desnici i na redovitim parlamentarnim izborima krajem 2028. godine. Tako politolog Cristian Pîrvulescu upozorava: „Suradnja između PSD-a i AUR-a velika je strateška pogreška koja bi vladinu krizu mogla pretvoriti u sustavnu krizu.“

Po količini ispijenog viskija po glavi stanovnika, tu nema iznenađenja: daleko najveći potrošači su tamo gdje se on i proizvodi, u Velikoj Britaniji i Irskoj. Čak i Francuska ili Italija ne stoje loše na svjetskoj ljestvici.

Ali kad se pogleda ukupan volumen potrošnje tog žestokog pića, onda je to podatak kojeg ne zna svatko: to je Indija. Tamo se godišnje popije oko 230 milijuna kartona od po 12 boca, što čini gotovo polovicu globalne prodaje viskija, podaci su organizacije International Wine and Spirits Research, vodećeg izvora podataka o alkoholnim pićima.

Razlog je jednostavan za ovu golemu zemlju koja je dugo bila engleska kolonija: baš kao i nekadašnji kolonijalni vladari sad i Indijci rado posežu za čašicom u pravilu škotskog viskija, a naravno da je i mnoštvo indijskih destilerija koje sad rade "vodu života". S druge strane, jedva da tko u Indiji ikad posegne za američkim bourbonom.

Godine 2024. Indija je uvezla američki viski u vrijednosti od samo 8,8 milijuna dolara (8,1 milijun eura), što je razmjerno zanemariv iznos za tako veliko tržište.

To bi se sada moglo promijeniti. Godinama je uvozna carina od 150 posto činila bourbon preskupim za šire tržište u Indiji tako da se nije niti mogao dobiti svugdje, niti ga se tražilo.

Nedavni trgovinski pregovori između SAD i Indije smanjili su tu carinu na 100 posto, što je znatno poboljšalo isplativost prodaje američkog viskija na najvećem svjetskom tržištu.

Pravo more bourbona u njegovoj domovini

Za destilere iz Kentuckyja, američke savezne države koja se smatra domovinom bourbona, trenutak ne može biti bolji. Nakon godina agresivnog širenja, industrija je pod sve većim pritiskom. Prema udruženju Kentucky Distillers’ Association, skladišta u toj državi danas imaju rekordnih 16,1 milijun bačava bourbona u dozrijevanju, više nego trostruko nego što je po bačvama bilo 1985.

Procijenjena vrijednost tih zaliha dosegnula je 10 milijardi dolara (9,2 milijarde eura) u 2025., a to je problem i za državu jer tu je onda i porez od oko 75 milijuna dolara.

To više nije "cool"

Prodaja bourbona u SAD prošle je godine pala za gotovo 8 posto, osobito među mlađim potrošačima. Problem je što se sve manje uopće pije alkohol i radije se poseže za bezalkoholnim alternativama, a ako se i pije, onda bolje prolaze gazirana alkoholna pića ili piće koje je trenutno u modi. A sad je "cool" na primjer tekila.

Na pad potrošnje je utjecalo mnogo toga: inflacija, promjene u navikama pijenja, uporaba kanabisa pa čak i rast popularnosti lijekova za mršavljenje... Prema pisanju lista The Wall Street Journal, Kentucky - koji proizvodi oko 95 posto svjetskog bourbona, trenutno raspolaže zalihama dovoljnima za otprilike deset godina.

„Godinama smo proizvodili viski za potrošače koji se nikada nisu pojavili“, sažeo je situaciju jedan iskusni destiler.

"Dragi Indijci, probajte naš!"

U tom kontekstu, indijski potrošači viskija odjednom su postali znatno važniji nego prije. „Iz Kentuckyja Indija izgleda kao jedno od rijetkih ozbiljnih tržišta za rast", rekao je predstavnik industrije bourbona za DW. „Ako cijene budu prihvatljive i ako uspijemo privući potrošače, to bi moglo prerasti u mnogo više od malog izvoznog tržišta."

Indija pruža gotovo suprotnu sliku od američkog tržišta: tamošnji potrošači su mladi, sve ih je više i sve im je važniji brend koji će piti.

Prema podacima saveza Confederation of Indian Alcoholic Beverage Companies, prodaja alkoholnih pića u Indiji porasla je za 7 posto u prvoj polovici 2025., pri čemu su potrošači u pravilu stanovnici urbanih središta i sve češće biraju uvozna i premium pića.

Mlađi potrošači u gradovima kao što su Mumbai, Delhi i Bengaluru su otvoreni i za eksperimente: isprobavaju nove stilove, okrećući se japanskom viskiju, craft ginu, tekili i premium indijskim single maltovima.

Proizvođači bourbona sada se nastoje uklopiti u takvo tržište na kojem su potrošači spremniji isprobavati nepoznate stilove. Za njih prilika ne leži u brzom osvajanju masovnog tržišta, nego u izgradnji vjerodostojnosti u brzo rastućem premium segmentu.

Problem i kulture

No taj izazov nije samo tržišni nego i kulturni.

Indijskim tržištem i dalje dominiraju domaće mješavine i viskiji u škotskom stilu. Brendovi poput Officer’s Choice i Imperial Blue dominiraju masovnim segmentom, dok škotski viski zauzima prestižni dio tržišta.

Bourbon, sa svojim slađim profilom i izraženim notama kukuruza i vanilije iz hrastovine, mnogim je indijskim potrošačima još uvijek nepoznat jer su navikli na drugačiji okus "pravog" viskija. „Smanjenje carina pomaže, ali cijena nije glavni problem“, rekao je Vinod Giri, glavni direktor udruženja Brewers Association of India. „Jim Beam se već puni u Indiji i često je jeftiniji od uvoznog bourbona - pa čak i od nekih škotskih viskija punjenih u Indiji. Ključni su marketing, vidljivost i provedba.“

Indijski stručnjak smatra da se bourbon ne smije predstavljati tek kao još jedna verzija škotskog viskija.

Po njegovom mišljenju i bourbon i druga američka pića poput Tennessee viskija, mogu profitirati od sve veće izloženosti indijskih potrošača američkom načinu života, a i od povezanosti s indijskom dijasporom u SAD.

„Bourbon se mora jasno razlikovati od škotskog, a ne ga oponašati“, rekao je. „Potrebni su jasan identitet i prepoznatljiv američki imidž.“

Amerikance nije niti zanimala Indija

Rukn Luthra, direktor konzultantske tvrtke Fermentras, smatra da su američki proizvođači dugo podcjenjivali indijsko tržište.

„To što u Indiji nema bourbona, nikada nije bila posljedica slabog interesa“, rekao je. „Riječ je o carinama i o tome što američki brendovi nisu ozbiljno ulagali u tržište.“

Sada bi se okolnosti mogle promijeniti: „Mladi potrošači u Indiji su radoznali, globalno povezani i sve otvoreniji prema američkim stilovima“, rekao je. „Ako bourbon ponudi autentičnost, konkurentne cijene i spremnost da razvija tržište, potrošači će reagirati s velikim zanimanjem.“

Podaci pokazuju da je bourbon tek marginalna pojava u čašama Indije: bourbon i Tennessee viski zajedno se prodaju u manje od 300 tisuća kartona godišnje, dok se škotskog viskija proda između 8,5 i 9 milijuna sanduka.

Gdje ga je uopće i bilo?

Vijay Kauthekar, potpredsjednik za prodaju i marketing tvrtke John Distilleries iz Bengaluru, kaže da je dosad najveća prepreka bila dostupnost. „Indijski potrošači nisu imali priliku upoznati cijeli raspon bourbona već i što nije bilo ponude i nije ga se moglo niti dobiti. Manjim carinama bi se to moglo promijeniti."

Očekuje da će veliki gradovi biti prva ključna tržišta, osobito vrhunski barovi u kojima su sve popularniji i kokteli poput Old Fashioneda i Manhattana.

Kad je riječ o cijenama, stručnjaci ipak upozoravaju kako bourbon ne smije biti znatno skuplji od škotskog viskija. Luthra smatra da će se teško probiti ako bude skuplji, ali da ima stvarni potencijal ako cijene budu usporedive.

Naglašava i potrebu da se potrošačima objasni specifičan okus bourbona. „Prosječni indijski potrošač odrastao je uz lakše okuse viskija nastalog od ječma. Slatkoća bourbona, aroma spaljene hrastovine i intenzivna aroma vanilije ne mogu se tek tako servirati potrošačima nego ih treba objasniti."

Ozbiljno shvatiti tržište Indije

Stručnjaci se slažu u jednom: tržište Indije ne trpi površne pokušaje. „Svaki proizvođač koji ozbiljno računa na Indiju mora se u potpunosti posvetiti tom tržištu“, kaže Kauthekar. „Kod nekakvih polovičnih pokušaja, to u Indiji nikad nije dobro prolazilo."

S tim se slaže i Luthra. „Ovo nije tržište na kojem se samo lansira proizvod i ode“, rekao je. „Uspijevaju oni koji su stalno prisutni, s lokalnim timovima, partnerstvima i razumijevanjem tržišta. Proizvođači iz Kentuckyja moraju planirati na pet do deset godina, a ne na godinu dana.“

Bourbon vjerojatno neće istisnuti viskije koji već dominiraju indijskom kulturom. No za američku industriju koja se bori s viškom zaliha i slabijom domaćom potražnjom, Indija predstavlja nešto što se danas rijetko može naći: golemo tržište s velikim potencijalom rasta.

Na prvi pogled, čini se da su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) odabrali stranu u kontekstu rata SAD-a i Izraela protiv Irana — stranu koja bi ih mogla izolirati od velikog dijela ostatka arapskog svijeta.

Početkom tjedna objavljeno je naime da Izrael i UAE uspostavljaju zajednički obrambeni fond, u okviru kojeg bi dvije zemlje skupa kupovale oružje. Informaciju je prvi objavio medij Middle East Eye, pozivajući se na dva neimenovana američka dužnosnika, no niti jedna vlada to zasad nije potvrdila.

Fond je, navodno, dogovoren tijekom tajnog posjeta izraelskog premijera Benjamina Netanyahua UAE-u, koji je javnosti obznanio navečer 13. svibnja. Nekoliko sati kasnije, UAE je demantirao da se posjet uopće dogodio.

Dan ranije, na jednom događaju u Tel Avivu, američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee potvrdio je da je Izrael posudio UAE-u sustave protuzračne obrane kako bi pomogao u obrani od zračnih napada iz Irana.

Velike regionalne promjene

Sve to — uz objavu UAE-a krajem travnja da napušta kartel proizvođača nafte OPEC, čiji je član bio 59 godina — potaknulo je niz analiza koje tvrde da se Bliski istok radikalno mijenja.

"Desetljećima star poredak u Zaljevu nestaje, a novi se oblikuje", napisala je sredinom svibnja Cinzia Bianco, gostujuća suradnica Europskog vijeća za vanjske odnose.

"Geopolitički potres koji je pokrenuo UAE više je od privremenog regionalnog sukoba", izjavio je nedavno Ma Young-sam, bivši južnokorejski veleposlanik u Izraelu, u dnevniku The Korea Times koji izlazi na engleskom jeziku: "To nagovještava nastanak novog poretka na Bliskom istoku."

Marcus Schneider, voditelj regionalnog projekta Zaklade Friedricha Eberta za mir i sigurnost na Bliskom istoku u Libanonu, opisao je dva bloka u nastanku ovako: jedan je šesterokut, rekao je, koji čine UAE i Izrael, a drugi oblik dijamanta, koji uključuje Saudijsku Arabiju, Pakistan, Tursku i Egipat. Te zemlje, s većinski sunitskim stanovništvom, nazivaju se i "Kvartet".

Schneider je rekao da Izrael i UAE povezuje to što obje zemlje trenutačno provode politike "poremećaja" kako bi "preoblikovale Bliski istok i šire".

Netanyahu se često hvalio da Izrael "mijenja lice Bliskog istoka", što je ponovio početkom ožujka, nakon zajedničkog napada Izraela i SAD-a na Iran. UAE također "nastoji prekrojiti kartu Bliskog istoka i izgraditi nove mreže geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja s fokusom na Abu Dhabi", napisala je Bianco.

No postoje i drugi pragmatični razlozi za partnerstvo. "Za UAE Izrael nudi resurse, mreže, obrambene kapacitete, tehnološku stručnost i utjecaj u prijestolnicama diljem svijeta", dodala je Bianco.

U međuvremenu, takozvani sunitski "dijamant" provodi drukčiju politiku, rekao je Schneider za DW. Iako su Saudijci u prošlosti također bili skloni destabilizirajućim potezima, njihovo se ponašanje u posljednje vrijeme promijenilo jer im je potrebna stabilnost kako bi ostvarili svoje ekonomske ciljeve.

"Radi se o transakcijskom pristupu", rekao je Schneider za skupinu od četiri države. "Dakle, 'imamo zajednički interes surađivati s Iranom jer smo mi ti koji trpimo' i 'također imamo interes u Izraelu, zbog tog izraelskog načina razmišljanja da mogu nekako bombardirati sve, posvuda i stalno, a mi to želimo uzeti u obzir'."

Rastuća zabrinutost Saudijske Arabije zbog Izraela iznesena je u svibanjskom autorskom tekstu princa Turkija al-Faisala, bivšeg čelnika saudijske obavještajne službe, objavljenom u listu Asharq Al-Awsat koji izlazi u Londonu. Taj se tekst smatrao odrazom stajališta saudijske vlade.

"Da je izraelski plan o poticanju rata između nas i Irana uspio, regija bi bila gurnuta u propast i razaranje", napisao je al-Faisal. "Tisuće naših sinova i kćeri bile bi izgubljene u borbi koja nije naša. Izrael bi uspio nametnuti svoju volju regiji i ostati jedini akter u našem okruženju."

Biranje strane

Još i prije poteza UAE-a ovog mjeseca i prije rata s Iranom postojale su napetosti u Zaljevu, što se vidjelo u nesuglasicama između UAE-a i Saudijske Arabije oko Jemena.

"Regionalna zbivanja… jasno su pokazala razliku u vizijama regionalnog poretka", rekao je za DW ranije ove godine Kristian Coates Ulrichsen, stručnjak za Bliski istok na Institutu Baker Sveučilišta Rice u Teksasu. "U Saudijskoj Arabiji nema apetita za nove vojne avanture, za razliku od percepcije da Abu Dhabi ima sklonost riziku i podržavanju naoružanih paradržavnih skupina u regiji."

Kada je započeo rat s Iranom, činilo se da su države Zaljeva privremeno premostile te razlike radi jedinstva. No sada, dok jedna zemlja produbljuje suradnju s Izraelom, a druga ga označava kao sve veću prijetnju, podjele su ponovno izbile na površinu. "Saudijci i Emirati zapravo se kreću u suprotnim smjerovima", potvrdio je Schneider.

Ipak, analitičari također ističu da je pogrešno govoriti o tome da su UAE ili Saudijska Arabija "odabrali stranu". Ne radi se o nepremostivim ideološkim razlikama poput onih iz Hladnog rata. Saudijci i Emirati i dalje surađuju u drugim područjima, unatoč nedavnim promjenama.

"Živimo u eri onoga što se naziva geopolitičkom promiskuitetom", objasnio je Schneider. "To nisu rigidni savezi."

"Promjene koje vidimo u Zaljevu ne odražavaju promišljenu, trajnu veliku strategiju", rekao je Ibrahim Öztürk, profesor ekonomskog razvoja na Sveučilištu Duisburg-Essen. "Umjesto biranja strana, ove države nalaze se u užurbanom nastojanju da se snađu u vrlo nestabilnom okruženju."

Može li jedna strana prevladati?

"Ako regiju analiziramo isključivo kroz prizmu kratkoročne vojne eskalacije, osovina Izraela uz potporu SAD-a djeluje dominantno", rekao je Öztürk. No, dodao je, riječ je o površnim, privremenim savezima koje će na kraju nadjačati (novonastale) okolnosti.

Osvrćući se na sunitski kvartet, istaknuo je: "Održavanje ove koalicije povijesno, vjerski, strukturno i ekonomski je nemoguće", tvrdi. "Ove zemlje imaju vrlo različite političke sustave, unutarnje slabosti i različite ovisnosti o globalnim silama poput Kine i SAD-a."

Ni savez UAE-Izrael nije bez slabosti. "[On] je snažan u financijskom, obavještajnom i tehnološkom smislu", napisala je Rachel Bronson, viša suradnica Chicago Councila on Global Affairs, u analizi iz svibnja. "No riječ je o dvjema malim državama suočenima s ozbiljnim protutežama. Turska je članica NATO-a s velikom vojskom. Pakistan je nuklearna sila, a Saudijska Arabija raspolaže najvećim poznatim zalihama nafte na svijetu i ima sveta mjesta islama, Meku i Medinu. Suvereni fond UAE-a, vrijedan više od bilijun dolara, zaista je snažan faktor. No bogatstvo nije isto što i strateška snaga."

Schneider također smatra da postoje unutarnje kontradikcije u UAE-u koje bi mogle narušiti partnerstvo s Izraelom.

"Imam dojam da žele biti dvije stvari istovremeno", rekao je o Abu Dhabiju i Dubaiju, dvama najvećim od sedam emirata koji čine UAE.

"Abu Dhabi želi biti svojevrsna Sparta — dakle, poput drevne grčke države, vrlo militarizirana i izrazito ratoborna", objasnio je. "U međuvremenu, Dubai želi biti više poput Švicarske: otok stabilnosti gdje slijeću zrakoplovi, žive influenseri i gdje Iran obavlja svoje bankarske poslove. No ne možete istovremeno biti oboje."

Odnos sa susjedom nešto je posebno. Živi se vrata do vrata i svakodnevno se pozdravlja. Ponekad se kroz zid čuje što drugi radi, primjerice kada se nešto razbije, svira glazba ili se glasno svađa. A opet se zapravo ne poznajete. I poznato i strano u isto vrijeme – to je proturječje koje oduvijek privlači, ne samo na Dan susjeda 29. svibnja.

„Susjed je opasan jer može prodrijeti u tuđu privatnost i zato što je stalno prisutan“, kaže sociolog Walter Siebel, umirovljeni profesor iz Oldenburga. „Od susjedstva se ne može pobjeći.“ S prijateljima ili rodbinom, ako nastane problem, jednostavno više ne zoveš i ne ideš tamo. Ali od susjeda ne možeš pobjeći. Riješiti ga se možeš samo uz velik trud i trošak: ili on ili ja, ili se možemo nadati da će otići ili nama valja pakovati stvari i krenuti negdje drugdje.

Zanimljivo je, ali i pomalo uznemirujuće, zamisliti što se sve događa tik iza vlastitog zida u dnevnoj sobi. Policija će imati bezbroj primjera kad susjedi "nisu imali pojima" kako uz njih živi i najgori zločinac, a susjedi su česta tema i filmova. Remek-djelo u tome je i Hitchcockov „Prozor u dvorište“ o čovjeku koji, promatrajući susjeda, razotkrije ubojstvo. U glavnim su ulogama James Stewart i Grace Kelly.

Moja tvrđava

U erotskom trileru „Sliver" iz 1993. naizgled anonimna zgrada na Manhattanu ispadne mjesto totalnog nadzora s kamerama skrivenima u svim stanovima. Za stanovnike New Yorka odavno se govori da vole promatrati susjede kroz teleskope. Neki iz svojih nebodera imaju pogled na stotine stanova i tako zaviruju u tuđu privatnost, a da te ljude nikad osobno ne upoznaju.

Njemački ideal stanovanja bio je, ili je barem dugo bio, obiteljska kuća. Život bez susjeda ili barem sa susjedima na udaljenosti. U Engleskoj se kaže My home is my castle. U 19. stoljeću ondje su nastali beskrajni nizovi uskih, jednakih kuća u nizu. „Razlog je vjerojatno u tome što svaka engleska obitelj, pa makar imala samo dva člana, ipak želi imati svoju kuću, vlastiti dvorac“, napisao je pjesnik Heinrich Heine.

U stvarnosti je Njemačka zemlja podstanara, a stanovati u najmu u većini slučajeva znači biti okružen susjedima. A ti susjedi se povremeno mijenjaju. Što kad dođu "novi"? Tu je pametno zadržati pristojan odmak, savjetuje profesor Siebel. Može se pokazati da jednostavno ne odgovarate jedni drugima pa je tada bolje ograničiti kontakt.

Kao minimum pristojnosti u Njemačkoj vrijedi pozdraviti se. No to nije svugdje tako i ovisi o nacionalnim kulturama. U mnogim međunarodnim metropolama se susjedi ne pozdravljaju. To se ne smatra nepristojnim, nego upravo kao čin obzira prema drugima: nitko se ne želi nametati. I svi znaju da, jednom kad počneš pozdravljati, to moraš stalno činiti.

"Svojoj tvrđavi" teže i Nijemci u smislu da im je vlastiti dom gotovo svet prostor koji treba zaštititi od radoznalih pogleda. Zato se ljudi skrivaju iza visokih ograda, gustih živica i debelih zavjesa. Siebelu je razlog jasan: „U svakodnevici smo stalno izloženi promatranju pa je privatnost jedino mjesto gdje imamo pravo biti nevidljivi. Tamo smo sami za sebe i na miru. To je velika vrijednost."

Sirup po odijelima Armanija

Čak i ako netko u načelu ne želi kontakt sa susjedima, on se često nameće sam od sebe. Primjerice kada nestane struje ili interneta. Tada želiš znati, je li isto i kod susjeda. Ili, još neugodnije: susjedu iznad pukne cijev ili se prelije kada, a voda procuri kroz strop.

Kad je sadašnji glavni tajnik NATO-a Mark Rutte još bio nizozemski premijer, starijoj susjedi iznad njega jednom se prevrnula tegla sirupa pa je gusta, ljepljiva tekućina curila kroz pukotinu na stropu ravno na njegova skupa talijanska odijela, piše autorica njegove biografije Petra de Koning. Rutte je to, navodno, primio mirno i jednostavno kupio nova odijela. Nije vrijedno živciranja.

No nisu svi tako opušteni. „Jedan mi je sudac rekao da postoje tri vrste posebno emotivnih sporova", kaže Siebel. „Nasljedstvo, razvodi i sporovi među susjedima. Upravo zato što ih ne možeš izbjeći i jer se tiču najosjetljivijeg: privatnosti u kojoj želiš imati autonomiju."

Posebno su problematični vrtovi. Ako bilje iz susjedova dvorišta baca velike sjene i ostavlja žute mrlje na travi, to može dovesti do bizarnih svađa o biologiji i prirodnom zelenilu. Ponekad je još i dobro ako sve završi samo prijetnjom vrtnim crijevom.

Susjed je uvijek tu

„Ni najbolji čovjek na svijetu ne može živjeti u miru ako to ne dopušta zao susjed“, piše Friedrich Schiller. No Siebel podsjeća da postoji i druga izreka: „Bolji je blizak susjed nego daleki brat.“ To znači da susjed može biti važan izvor pomoći — i uvijek je pri ruci.

Od susjeda se može zatražiti jaja ili mlijeko kad opazite da vam nedostaje, alat ili možda veći lonac kad vam samo kratko treba. A ponekad i više, primjerice zamoliti ga da tijekom odmora zalije cvijeće ili nahrani zlatne ribice. To najbolje funkcionira kad je uzajamno. „Nitko ne želi ostati dužan susjedu“, kaže Siebel. A dobro je i da ima nekoga tko će tek paziti da je sve u redu - makar i u tome ne treba pretjerivati i "zabadati nos" u tuđi život.

Tijekom pandemije korone susjedi su u razdoblju zatvaranja odjednom postali vrlo važni. Ljudi su jedni za druge obavljali kupovinu i pazili jedni na druge. Siebel se prisjeća kako su se u njegovu Oldenburgu mnogi susjedi navečer dogovarali da zajedno pjevaju na prozorima. „Susjedstvo ima i vrlo pozitivnu stranu“, kaže. „Dobre susjede svi žele. To je ta čežnja za sigurnošću, zajedništvom i spontanim kontaktima. Dobro susjedstvo znači da zajednica funkcionira.“

Iz takve želje nastao je i Dan susjeda koji potječe iz Francuske. Cilj je povezati ljude kroz ulične proslave, buvljake i roštiljanja. I u Njemačkoj je 29. svibnja danas dan posvećen toj ideji, na poziv Zaklade Nebenan, neprofitne organizacije povezane s platformom „nebenan.de“.

„Procjenjujemo da sudjeluju stotine tisuća ljudi“, kaže glasnogovornica. „Uvijek je dirljivo vidjeti koliko se ljudi javlja već tijekom priprema i jedva čekaju započeti sa svojim akcijama.“

Jer, unatoč svim mogućim sukobima, ne treba zaboraviti: susjedi mogu biti i dragi. Istina, ima i nesnosnih, ali ima i takvih.

Prvi obrazovni centar koji Yad Vashem osniva izvan Izraela bit će otvoren u Njemačkoj, u središtu Münchena. Za izbor glavnog grada Bavarske presudni su bili: strateški položaj u Njemačkoj i Europi, odgovarajuća infrastruktura, visoka razina sigurnosti, mogućnost integracije u obrazovni sustav, mreža relevantnih institucija, povijesni značaj grada i financijska potpora bavarske vlade.

„Kakva čast!", poručio je bavarsi premijer i demokršćanin (CSU) Markus Söder. „Ova odluka pokazuje naše bliske odnose s židovskom zajednicom i s Izraelom." „Nikada više!" nije samo fraza, već svakodnevna obveza na djelovanje. „Svjesni smo svoje povijesne odgovornosti", rekao je Söder. „Strahote nacionalsocijalizma nikada se ne smiju ponoviti." „Bavarska će biti dobar dom za Yad Vashem", zaključio je bavarski premijer.

Yad Vashem također planira otvoriti dodatnu podružnicu svog obrazovnog centra u Leipzigu, u Saskoj, a proširit će i dugogodišnje obrazovno partnerstvo sa saveznom pokrajinom Sjevernom Rajnom-Vestfalijom.

Obrazovni centar dolazi u nekadašnju stranačku četvrt NSDAP-a

Obrazovni i memorijalni centar Yad Vashem u Münchenu trebao bi biti otvoren u roku od tri godine. Bit će smješten na Karolinenplatzu, dakle u nekadašnjoj „stranačkoj četvrti NSDAP-a" (Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), u neposrednoj blizini Dokumentacijskog centra o nacizmu i izraelskog generalnog konzulata.

„Izbor Münchena, mjesta nastanka NSDAP-a, ima duboko simbolično značenje i odražava koliko je važno suočiti se s tom poviješću tamo gdje je počela. U suradnji s njemačkim partnerima, ovaj centar pomoći će da se istina o Holokaustu sačuva i prenese budućim naraštajima", rekao je direktor Yad Vashema, Dani Dayan.

Prema njegovim riječima ovdje nije riječ o muzeju, već o obrazovnoj ustanovi: „Ono što Yad Vashem čini poznatim jest njegov pedagoški pristup. Kako se sve više udaljavamo od ere svjedočanstava preživjelih, povijesno utemeljeno obrazovanje o Holokaustu važnije je nego ikad. Ovim centrom Yad Vashem donosi svoj jedinstveni pedagoški pristup u Njemačku, i to u kritičnom trenutku, kada rastu relativizacija, instrumentalizacija ili poricanje Holokausta,kao i antisemitizam."

„Oko 40 posto Nijemaca ne zna da je šest milijuna Židova i Židovki ubijeno za vrijeme nacionalsocijalizma", izjavila je njemačka ministrica obrazovanja Karin Prien i istaknula da će „savezna vlada nastaviti pružati potporu, uključujući organizacijska i pravna pitanja, kao i financiranje prvih pilot projekata".

Ideja nastala prije tri godine

Ideja o osnivanju centra u Njemačkoj prvi put je iznesena 2023. tijekom sastanka Danija Dayana i tadašnjeg kancelara Olafa Scholza. Od tada su je podržali kancelar Friedrich Merz, ministrica Karin Prien, kao i brojni savezni i pokrajinski čelnici.

Nakon početne studije o izvedivosti, u rujnu 2025. objavljeno je da su Bavarska, Saska i Sjeverna Rajna-Vestfalija ušle u uži izbor. Tim Yad Vashema proveo je detaljna istraživanja, posjete na terenu i konzultacije s lokalnim vlastima i partnerima.

Yad Vashem u Jeruzalemu

Yad Vashem (hebrejski: „spomenik i ime") u Jeruzalemu središnji je spomen-kompleks posvećen Holokaustu. Svake godine ga posjeti oko milijun ljudi.

Osnovan je 1953. zakonom izraelskog parlamenta, a kamen temeljac postavljen je 1954. Njegov glavni zadatak je očuvanje sjećanja na više od šest milijuna žrtava progona Židova od strane nacističkog režima i njihovih pomagača, kao i na uništene židovske zajednice i borce iz geta i pokreta otpora.

Središnji dio kompleksa čini Muzej povijesti Holokausta. Pored opsežne izložbe, u njemu se nalazi i Dvorana imena, središnje mjesto sjećanja židovskog naroda na svaku pojedinačnu žrtvu Holokausta. U memorijalnoj dvorani u središtu kompleksa gori Vječna vatra. Poseban spomenik podsjeća na 1,5 milijuna ubijene židovske djece.

U Aleji pravednika odaje se počast „Pravednicima među narodima", onima koji su za vrijeme Holokausta riskirali život kako bi spašavali Židove.

U Yad Vashemu prikupljaju se dokumenti, materijali i svjedočanstva preživjelih u arhivu i knjižnici te se stavljaju na raspolaganje javnosti, između ostalog i putem interneta. Tako, primjerice, središnja baza podataka imena žrtava Holokausta danas sadrži oko 5 milijuna zapisa.

Tržnica u gradu Gazi: uoči islamskog blagdana Kurban Bajrama ulice su pune. Ulični prodavači nude odjeću i šećernu vunu za djecu. No ovaj za ljude u Pojasu Gaze važan blagdan prinošenja žrtve ove godine prolazi skromnije, kaže Yazeed Kloub. „Nema mesa, nema teladi, nema krava. Ništa ne stiže. Postoji samo maltretiranje od strane izraelskih okupatora.”

Kilogram mesa i do 120 dolara

Stoke gotovo više i nema u Pojasu Gaze od napada terorističke organizacije Hamas na Izrael i rata koji je uslijedio. Cijene mesa su eksplodirale. Kilogram stoji i do 120 dolara.

Trgovac stokom Hossam pokušava prodati nekoliko svojih preostalih ovaca i koza. No kupaca nema jer su životinje preskupe. Ono što Hossam priča o tome što se krije iza rasta cijena je vrlo brizantno.

„Prilikom uvoza robe u Pojas Gaze mora se platiti takozvanom ‘koordinatoru’ za ‘koordinaciju’.” To prijevoznika ili vlasnika kamiona stoji oko 400.000 dolara po pošiljci, kaže Hossam. Taj se iznos ne može neovisno provjeriti, a trgovci prema vlastitim riječima ne znaju tko stoji iza takozvane koordinacije.

Stručnjaci su u izjavi za ARD-ov studio u Tel Avivu opisali mrežu trgovaca, posrednika – i Hamasa. Harel Chorev istražuje palestinsku povijest na Sveučilištu u Tel Avivu. Visoke cijene ga ne iznenađuju. „Hamas je oduvijek imao vrlo strog i rigidan porezni sustav”, pojašnjava Chorev. U to su, dodaje on, uključene trgovačke obitelji – „utjecajne obitelji koje nadziru cijelu trgovinu, a govorimo o oko 30 posto na sve ono što se uvozi”, kaže Chorev.

Korupcija i krijumčari – i na izraelskoj strani

No čini se da od aktualne nevolje ljudi ne profitiraju samo Hamas i trgovačke obitelji u Pojasu Gaze, nego i ljudi u Izraelu. Mediji izvještavaju o krijumčarskoj mreži povezanoj s izraelskom vojskom i policijom.

Sve što ulazi u Pojas Gaze kontroliraju izraelske vlasti. Nadležna vojna institucija COGAT nije odgovorila na naša pitanja o tim optužbama. Povjesničar Chorev govori o korupciji. „Ne bih govorio o vezama s vlastima, ali imamo različite dokaze o korupciji i mreži krijumčara, vojnika i drugih dužnosnika koji su profitirali od ove situacije.”

Hamas privlači novčanim isplatama

Vraćamo se nazad na tržnicu u gradu Gazi. Nabhan Hamada stoji ispred polica s trapericama i majicama. U obiteljskoj trgovini prodaje uvezenu odjeću. I on govori o „koordinaciji” koja podiže cijene. „Po paleti treba platiti oko 5.000 dolara za ‘koordinaciju’,” navodi on. A i sama roba je skupa, kaže. „Trenutno je dobivamo sa Zapadne obale.”

Hamada i njegovi zaposlenici pakiraju traperice u vrećice za kupnju. Posao ide dobro. Neki ljudi u Pojasu Gaze imaju pristup novčanim doznakama iz inozemstva. Drugi dobivaju novac od Hamasa. Prema procjenama stručnjaka, riječ je o nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Prema izraelskom istraživaču Harelu Chorevu, Hamas na taj način može regrutirati dodatne borce. Oni, prema njegovim riječima, dobivaju oko 25 dolara dnevno. To je puno novca u Pojasu Gaze.

Oni koji su u stanju kupovati na tržnicama poput one u gradu Gazi su u manjini. Većina ljudi ovdje nema novca. Ti ljudi i dalje ovise o humanitarnoj pomoći.

Rat s Iranom i zatvaranje Hormuškog tjesnaca — ključnog pomorskog prolaza kroz koji je prije sukoba prolazilo oko 20 posto svjetske trgovine naftom — izazvali su šok u opskrbi naftom kakav nije viđen desetljećima.
Zbog tog pritiska, zemlje diljem svijeta užurbano traže alternative kako bi nadoknadile količine koje više ne stižu.
Mnoge vlade, osobito u azijskim državama koje uvelike ovise o energiji s Bliskog istoka, uvele su i mjere za smanjenje potražnje za gorivom.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) u ožujku je koordinirala masovno puštanje oko 400 milijuna barela nafte iz hitnih zaliha industrijaliziranih zemalja. Cilj tog poteza bio je osigurati dostatnu opskrbu i stabilizirati cijenu nafte.

Prije rata, na globalnom tržištu sirove nafte je ponuda bila veća od potražnje, a velike su ekonomije stvorile goleme strateške rezerve. Najveće zalihe na svijetu imaju Kina, SAD i Japan.

Najmanje za dva mjeseca potrošnje

Prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA), Kina je u prosincu 2025. u svojim zalihama nagomilala gotovo 1,4 milijarde barela, uključujući komercijalne i državne rezerve.

SAD je u svojoj strateškoj rezervi nafte držao oko 413 milijuna barela, uz dodatnih 411 milijuna barela u komercijalnim zalihama.

Japan je imao treće najveće strateške zalihe, s oko 263 milijuna barela u državnim rezervama.

Zemlje EU dužne su po zakonu pohranjivati nužnu pričuvu koje su ravne najmanje 90 dana uvoza ili 61 danu potrošnje.

Države članice sudjelovale su s oko 20 posto u puštanju 400 milijuna barela u okviru koordinirane akcije IEA, pri čemu je Njemačka na tržište poslala 19,5 milijuna barela, Francuska 14,6, Španjolska 11,6 i Italija 10 milijuna.

Prema podacima EIA, Indija je imala oko 21 milijun barela u svojim strateškim rezervama. One trenutačno pokrivaju samo oko 9,5 dana nafte koje je inače uvozila, upozorava savjetnička tvrtka S&P Global. Kada se uključe zalihe državnih naftnih kompanija, pokrivenost raste na oko 74 dana.

Uz te strateške rezerve, na raspolaganju su se našli i milijuni barela ruske nafte koji su ostali u tankerima zaglavljenima na moru, nakon što su SAD privremeno ublažile sankcije kako bi povećale globalnu opskrbu.

Sredstvo za smirivanje tržišta

Dosad su te zalihe pomagale ublažiti energetski šok i smanjiti kolebanja u opskrbi. No gotovo tri mjeseca nakon izbijanja rata promet kroz Hormuški tjesnac je i dalje blokiran. Tržište se ovih dana nadalo dogovoru Washingtona i Teherana, ali očito to nije tako lako.

A kako se nastavlja poremećaj u opskrbi, tako i države posežu za svojim strateškim i komercijalnim zalihama.

IEA je izvijestila da se globalna zaliha nafte u ožujku i travnju smanjivala rekordnom brzinom i sad je manja za 246 milijuna barela.

Direktor agencije Fatih Birol nedavno je upozorio kako zalihe nafte „nisu beskonačne” i da se „vrlo brzo” smanjuju diljem svijeta. Naglasio je i da će trebati „mnogo vremena” da se proizvodnja i kapaciteti prerade vrate na razinu prije rata.

Američka investicijska banka Goldman Sachs prošli je tjedan objavila slično upozorenje o brzom smanjivanju pričuva nafte. Glavni ekonomist Capital Economicsa Neil Shearing napisao je 18. svibnja u analizi da bi, nastavi li se sadašnji tempo pražnjenja, komercijalne zalihe nafte mogle pasti na kritično niske razine do kraja lipnja.

Ako se uvjeti opskrbe uskoro ne poboljšaju, cijene bi mogle naglo porasti, upozorio je Shearing.

Na koncu i - nestašica?

Stanje bi moglo izazvati i paniku na tržištu i strah od nestašica, osobito tijekom vrhunca ljetne potražnje. Ako se poremećaj u opskrbi nastavi, nedostatak se neće jednako osjetiti u svim dijelovima svijeta i u svim sektorima, smatra Antoine Halff, stručnjak za energetiku iz Centra za globalnu energetsku politiku Sveučilišta Columbia.

Najteže će vjerojatno biti pogođene zemlje Azije zbog velike ovisnosti o energentima s Bliskog istoka, dok su zračni promet i zrakoplovno gorivo među sektorima koji će najviše osjetiti posljedice.

Rast cijena nafte osjetit će se posvuda, uključujući i zemlje koje raspolažu velikom domaćom proizvodnjom poput SAD, rekao je Halff. Cijene su već skočile u odnosu na one prije sukoba, što odražava ograničenja u opskrbi i geopolitički rizik.

Istodobno se brzo mijenjaju i ovisne su o aktualnim vijestima: padaju kada se najavi brzo rješenje sukoba, a rastu kada izgleda kako će tjesnac dulje ostati zatvoren.

Helima Croft iz RBC Capital Markets smatra da tržišta možda podcjenjuju težinu rješavanja sukoba. Temeljna je činjenica, napisala je u izvješću, da se očekivanja o brzom i potpunom ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca temelje na nerealnim pretpostavkama o lakoći rješenja i strateškim interesima uključenih strana.

Rezerve nisu beskonačne

Ako se nastavi trenutačni poremećaj u opskrbi, kumulativni gubitak nafte premašit će milijardu barela do kraja mjeseca, a do kraja lipnja već će doseći 1,5 milijardi barela.

To bi moglo lansirati cijenu nafte prema vrhuncima iz 2008., nakon čega bi pad potražnje stabilizirao tržište.

Neke su zemlje već uvele mjere za smanjenje potražnje i štednju goriva, poput kraćeg radnog tjedna na Filipinima i smanjenja upotrebe prijevoza u Pakistanu.

Unatoč smanjenju zaliha, vlade su oprezne prema novom koordiniranom puštanju nafte iz strateških rezervi.

Francuski ministar financija Roland Lescure koji je prošli tjedan ugostio kolege iz skupine G7, izjavio je za Financial Times kako su zalihe „ograničene” i da ih nije moguće oslobađati bez jasnog uvida u trajanje i intenzitet sukoba.

Halff smatra da, ako Hormuški tjesnac ostane blokiran dulje, vlade neće imati mnogo mogućnosti da istodobno osiguraju opskrbu i zadrže cijene pod kontrolom.

Puštanje nafte iz strateških rezervi može pomoći, ali samo do određene mjere. Jer količine pričuva nisu neograničene.

Kako bi se sanirao posrnuli zakonski sustav koji se odnosi na osiguranje dugotrajne njege koje pokriva troškove kada osoba zbog starosti, bolesti ili invaliditeta postane ovisna o tuđoj pomoći, u Njemačkoj se raspravlja o dodatnom povećanju stope doprinosa za osobe bez djece. Izvori iz koalicijske vlade u Berlinu to su potvrdili njemačkoj novinskoj agenciji (dpa).

Kako je navedeno, ministrica zdravstva Nina Warken (CDU) razmatra povećanje dodatne stope doprinosa za osobe bez djece za 0,1 postotni bod na 0,7 posto kao dio reforme osiguranja dugotrajne njege. Ministarstvo je odbilo potvrditi medijske navode nakon što mu je upućeno pitanje o tome. Umjesto toga pozvalo se na sveobuhvatni plan koji će javnosti biti predstavljen uskoro, kako neki mediji javljaju još prije ljetne pauze.

Prema navodima Uredničke mreže Njemačke (RND), namjera je da osigurane osobe bez djece plaćaju ukupnu stopu doprinosa od 4,3 posto. Za osigurane osobe s djecom, stope bi ostale nepromijenjene: 3,6 posto (jedno dijete), 3,35 posto (dvoje djece) i 3,1 posto (troje djece).

Ministrica Warken predviđa deficit od 22,5 milijardi eura u osiguranju dugotrajne skrbi u sljedeće dvije godine, ako se reforme ne provedu. Već je poznato da Warken, između ostalog, planira smanjiti subvencije za njegu u domovima za starije i nemoćne što bi dovelo do značajnih dodatnih troškova za korisnike domova za starije i nemoćne.

Procjena stučnjaka: Plan je realističan

Veći doprinosi za osiguranje dugotrajne skrbi za osobe bez djece svakako su zamislivi, smatra predsjednica Njemačkog vijeća ekonomskih stručnjaka Monika Schnitzer. To je pitanje pravednosti, rekla je u srijedu na predstavljanju proljetnog izvješća vijeća. "Da, isključivo iz razloga pravednosti, može se razmotriti takva mjera", izjavila je Schnitzer. Međutim, fokus bi trebao biti na sprječavanju pretjeranog povećanja doprinosa za osiguranje dugotrajne skrbi.

Krovna organizacija fondova zdravstvenog osiguranja izvijestila je o rastućim financijskim nedostacima. Organizacija predviđa deficit od milijardu eura ove godine. Andreas Storm, izvršni direktor zdravstvenog osiguranja DAK, oštro upozorava na moguće posljedice.

„Zakonsko osiguranje dugotrajne njege je u kritičnom stanju i zahtijeva hitnu pomoć", rekao je Storm za dpa. „Ako se ništa ne poduzme, nekoliko fondova osiguranja dugotrajne njege trebat će hitnu financijsku pomoć kako bi izbjegli insolventnost", upozorava on.

Moguć rast doprinosa

Dodao je da je moguće povećanje troškova za osiguranike već ove godine: „S obzirom na trenutni deficit od milijardu eura, očekuje se i povećanje doprinosa do 0,2 % u drugoj polovici godine."

Njemačka vlada, smatra on, mora pokrenuti otplatu 5,2 milijarde eura pomoći za koronavirus. To se odnosi na dodatne troškove koje su snosili fondovi osiguranja dugotrajne njege tijekom pandemije, ali koji bi, po njihovom mišljenju, trebali biti pokriveni iz poreznih prihoda.

Kada je riječ o reformi dugotrajne skrbi, Storm je pozvao da nakon ljetne pauze budu obnovljeni napori u tom pravcu. "Do sada najavljeni prijedlozi reformi ne bi riješili krizu dugotrajne njege, već bi je pogoršali", ustvrdio je bivši stručnjak za zdravstvenu politiku CDU-a.

Više stope doprinosa za osobe bez djece posljedica su presude Saveznog ustavnog suda. Sud je 2001. godine odlučio da doprinos roditelja održavanju sustava socijalnog osiguranja mora biti uzet u obzir prilikom određivanja doprinosa za osiguranje dugotrajne njege. Ovu presudu je kasnije provela vladajuća koalicija (SPD, Zeleni, FDP) kroz više stope za osobe bez djece. Suci u Karlsruheu nisu odredili nikakve kriterije za diferencijaciju. Stoga kreatori politike mogu slobodno prilagoditi politiku u skladu s tim.

Kamp u Seeshauptu na Starnberškom jezeru relativno je mali, kapacitet mu je samo 75 parkirnih mjesta, ali lokacija je idilična. Kamp je smješten direktno uz jezero, omiljeno je odredište za one ljude koji traže prije svega mir i opuštanje. „Riječ je jednostavno o boravku na otvorenom u prirodi i minimalističkom načinu života. Baš onako kako kamperi vole“, kaže Matthias Lederer. On upravlja ovim kampom, to je mjesto gdje su početkom svibnja i ovaj put mnogi kamperi „otvorili" novu sezonu.

Ovdje se odmaraju prvenstveno Nijemci, ali i Austrijanci i Švicarci: "Od sredine lipnja do sredine rujna smo potpuno popunjeni", kaže Lederer. Rezervacije se posebno preporučuju za ljetne mjesece, a to ne vrijedi samo za kamp u Seeshauptu. Kampiranje je popularno, prošle godine njemački kampovi zabilježili su 44,7 milijuna noćenja – to je rekord.

"Ove godine imamo posebno velik broj dugoročnih rezervacija, posebno za ljetne mjesece", kaže Lederer. Vlasnik kampa smatra da i financijski aspekti igraju ulogu: "Svakako mogu zamisliti da ljudi žele uštedjeti na gorivu i novcu općenito", kaže on. S obzirom na trenutne cijene goriva, to ne čudi: prema ADAC-u (Njemački automobilski klub), travanj ove godine bio je najskuplji mjesec za točenje goriva svih vremena. Vozači su u prosjeku plaćali 2,11 eura po litri za super E10 benzin i 2,26 eura za dizel.

Rekordna potrošnja za odmor

Ljudi u Njemačkoj su zasigurno spremni potrošiti mnogo novca na odmore. Prema navodima iz aktualne Analize turizma (Tourismusanalyse), Nijemci su prošle godine na odmor potrošili rekordnih 1636 eura po osobi. Što se tiče najpopularnijih destinacija u europskom inozemstvu, najviše su u prosjeku potrošili u Grčkoj (1.872 eura), a najmanje u Austriji (1.183 €). U Hrvatskoj su, po navodima Analize turizma, prošle godine trošili 1.303 eura. Hrvatsku se, baš kao i Tursku, u toj analizi naziva „povoljnijom" zemlje, odnosno tretira kao destinacije u kojima turisti troše manje novca za (otprilike) istu razinu usluge nego u nekim drugim zemljama na Mediteranu. U analizi se između ostaloga o troškovima u 2025. može pročitati i ovu rečenicu: „Grčka i Španjolska znatno skuplje od Turske i Hrvatske."

A s obzirom na generalni rast cijena, ove godine slijedi vjerojatno novi rekord, predviđa Anne Zitschke, stručnjakinja za putovanja u HolidayChecku. „Zbog općenitog rasta cijena, rastu i troškovi putovanja. Ali turisti su i dalje spremni platiti više cijene“, kaže stručnjakinja. Cijene su posebno naglo porasle u popularnim turističkim regijama, poput Španjolske. U jeku ljeta – na vrhuncu sezone – cijene su tamo i pet puta veće u usporedbi s proljećem. Odmor za jedan par u hotelu s četiri zvjezdice na plaži s doručkom u glavnoj sezoni košta oko 5.000 eura.

Ipak, turisti i dalje dolaze. Ove godine Španjolska očekuje i više turista nego ikad prije. Španjolski ministar turizma Jordi Hereu Boher predviđa 100 milijuna stranih posjetitelja: "Istina je da će sukobi koji traju tjednima dovesti do promjena u odabiru turističkih destinacija. Moramo se pripremiti za to."

Zitschke naglašava da i turističke agencije reagiraju na povećanu potražnju za europskim destinacijama: "Tamo gdje je potražnja velika, organizira se još više letova. Stoga još uvijek ima raspoloživih kapaciteta, a bit će i last-minute ponuda." ​​Međutim, također naglašava da turisti koji se nadaju ponudama u zadnji čas moraju biti fleksibilni - na primjer, u pogledu svoje destinacije za odmor ili datuma putovanja.

Rat u Iranu utječe (i) na turizam

Pogotovo zbog toga što bi zračni promet općenito uskoro mogao postati skuplji. Razlog je udaljen oko 5.000 kilometara: Hormuški tjesnac. Blokiran je zbog rata u Iranu. To također utječe na cijenu kerozina. Početkom godine je iznosila oko 670 dolara po toni goriva. S početkom rata došlo je do značajnog skoka cijena, dosegnuvši vrhunac od gotovo 1.800 dolara po toni u travnju. Od tada je cijena kerozina malo opala, ali je i dalje viša nego prije početka rata s Iranom.

Međutim, cijene avionskih karata još nisu porasle u istoj mjeri, kako pokazuje nedavna analiza portala Check24 za njemačku TV-emisiju Plusminus koji se emitira na javnom servisu ARD. Prema analizi, cijene rezervacija napravljenih na Check24 do početka svibnja bile su u nekim slučajevima čak i niže nego prošle godine. Cijene letova za Cipar opale su za 16 posto, za Egipat za 12 posto, a za Tursku za 4 posto. Popularne mediteranske destinacije bile su nešto skuplje: cijene letova za Grčku porasle su za 3 posto, a za Španjolsku za 4 posto. "Trenutno ne vidimo sveobuhvatni porast cijena", rekao je Christian Meier, generalni direktor Check24.

Što se tiče omiljenih turističkih destinacija, Njemačka je za Nijemce i dalje uvjerljivo broj 1. U 2025. je, po podacima Tourismusanalyse, odredište svakog trećeg putovanje (35%) bila neka od omiljenih regija u Saveznoj Republici. Slično se očekuje i u tekućoj godini. Oko 2/3 ispitanika za Analizu turizma je reklo da u ovoj godini planira najmanje jedno turističko putovanje. Svaki četvrti ispitanik (25%) će posjetiti neki cilj u Njemačkoj, a 42% njemačkih turista planira se tijekom 2026. odmarati u nekoj od drugih europskih zemalja – najviše ispitanika želi u Španjolsku (9%), Italiju (7%), Skandinaviju (5%), Tursku (4%), Grčku (3%), Francusku (3%), Austriju (2%) i Hrvatsku (1%), objavljeno je u Analizi turizma.

Svaki peti ispitanik planira odmor provesti izvan Europe, to je najviše do sada, tvrdi Tourismusanalyse. 13% ispitanika u trenutku provođenja reprezentativnog istraživanja još nije donijelo odluku o destinaciji za odmor. U okviru istraživanje koje je provedeno tijekom prosinca 2025., odnosno siječnja 2026. (dakle prije početka rata s Iranom) ispitano je 3.000 njemačkih građana starijih od 18 godina.

Zrakoplovne tvrtke već su „osigurale" cijene

ARD-ov stručnjak za zrakoplovstvo Michael Immel procjenjuje da je to prvenstveno zbog toga što velike zrakoplovne tvrtke „osiguravaju" cijene goriva mjesecima unaprijed. To se radi putem zaštite od rizika (tzv. Hedging): "U Lufthansi, na primjer, cijene za 80 posto svojih potreba za kerozinom osigurane su putem zaštite od rizika. To je svakako jedan od razloga zašto još nismo vidjeli nikakva velika povećanja cijena." Uz to zrakoplovne tvrtke također su već reagirale drugim mjerama za smanjenje troškova kerozina: "Djelomično su reducirale svoje usluge prema Aziji, a također su iz pogona uklonile zrakoplove koji troše posebno velike količine kerozina."

Još jedno pitanje zaokuplja turiste: rasprava o nadolazećoj nestašici kerozina. "Ono što je utješno u vezi s ovim pitanjem jest činjenica da tri četvrtine potražnje za kerozinom ne potječe iz regije Zaljeva", kaže Immel: "A ono što trenutno nedostaje zbog rata može se zamijeniti - uglavnom iz SAD-a ili Nigerije."

Možda je to razlog zašto su njemačke zrakoplovne tvrtke optimistične u pogledu budućnosti. Lufthansa je kao odgovor na upit Plusminusa napisala: „Koncern očekuje uglavnom stabilnu opskrbu gorivom za letove predviđene ljetnim planom letenja. Lufthansa radi na raznim mjerama kako bi to postigla.“ TuiFly i Eurowings poručuju slično.

Turisti mijenjaju svoje planove

Putnici su još uvijek nesigurni – i mijenjaju svoje planove. Prema nedavnom istraživanju HolidayChecka, gotovo petina Nijemaca želi se ove godine u potpunosti odreći odmora. A 40 posto ispitanika bira druge, sigurnije destinacije. „Ne vidimo nužno mnogo otkazivanja, već alternative. Odmori su i dalje važni, a turisti traže nova mjesta“, naglašava turistički stručnjakinja Zitschke.

Jedna destinacija koja bi se mogla etablirati u ovoj situaciji je Maroko. Marakeš, u srcu te zemlje, prepun je posjetitelja. Marokanska vlada očekuje turistički rekord ove godine. Samo prošle godine zabilježen je porast od jedanaest posto što se tiče broja njemačkih posjetitelja.

Upitno je hoće li trenutni procvat potrajati. Njemica Gabriele Noack-Spaeth vodi jedan mali hotel u starom dijelu Marakeša. Proljeće je prošlo jako dobro, ali rat na Bliskom istoku počinje utjecati i ovdje, kaže ona. "Trenutno smo jako dobro popunjeni, ali to su rezervacije koje su već odavno napravljene. Praktički ne primamo nove rezervacije", kaže ona.

Međutim, za turističku industriju u cjelini ovo ne mora nužno biti loša vijest. Zitschke naglašava: "Nažalost, turistička branša je posljednjih godina doživjela mnoge krize, a iskustvo nam govori da se vrlo brzo oporavlja od kriza."

Vodeći ekonomski instituti Njemačke su u svojoj proljetnoj prognozi znatno snizili procjenu gospodarskog rasta ove zemlje. Stručnjaci sada, zbog posljedica rata protiv Irana, očekuju tek rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 0,5 posto u tekućoj godini, kako su ove srijede priopćili u Berlinu. Za 2027. godinu predviđaju rast od 0,8 posto.

U studenome i u jesenskoj procjeni je Savjet stručnjaka je konstatirao kako je Njemačka konačno izašla iz recesije, ali jedva - sa rastom od 0,2%. Za ovu godinu su očekivali rast BDP-a od 0,9 posto, ali slaba gospodarska aktivnost sada je dodatno zakočena naglim rastom cijena nafte i plina. I njemačka vlada i Europska komisija su u međuvremenu također prepolovile svoje prognoze rasta za ovu zemlju.

Skupoća guši rast

„Povećanje cijena energenata zbog rata u Iranu podiže inflaciju i time smanjuje kupovnu moć privatnih kućanstava“, navodi se u aktualnoj proljetnoj prognozi ekonomskih stručnjaka. Očekuje se da će inflacija u Njemačkoj ove godine porasti na 3,0 posto, dok bi 2027. trebala tek blago pasti na 2,8 posto. U 2025. su potrošačke cijene u prosjeku još rasle za 2,2 posto.

„Visoki troškovi energije opterećuju i poduzeća, što dodatno smanjuje već ionako vidljiv pad industrijske proizvodnje te koči privatna ulaganja“, dodaju stručnjaci. Ipak, i u ovom novom izvješću se ističe kako se gospodarski rast najprije može zahvaliti javnom potrošnjom iz financijskog paketa za obranu i infrastrukturu.

U središtu proljetnog izvješća nalazi se i razvoj doprinosa za socijalno osiguranje te njihov utjecaj na njemačko gospodarstvo. Demografski razvoj i starenje stanovništva dodatno pojačava pritisak na sustav socijalnog osiguranja, ističu ekonomisti. „Rashodi socijalne skrbi rastu brže od prihoda iz doprinosa, stoga se očekuje da će ukupna stopa doprinosa do 2040. porasti na gotovo 50 posto.“

Takav razvoj sve više postaje opterećenje za ukupno gospodarstvo. Više stope doprinosa povećavaju troškove rada za poduzeća i smanjuju neto dohodak kućanstava, a time i njihovu potrošnju. „Treba usporiti očekivani rast rashoda socijalnih osiguranja. Istodobno je potrebno stabilizirati i bazu prihoda i razinu prava u sustavu socijalnog osiguranja", kaže Monika Schnitzer, predsjednica Savjeta ekonomskih stručnjaka.

Manje i za zdravstvenu skrb i za skrb nemoćnih

Prema izračunima stručnjaka, očekivano povećanje doprinosa smanjit će BDP do 2035. za između 0,5 i 0,9 posto. Simulacije također pokazuju da ćemlađe generacije tijekom svog radnog vijeka morati izdvajati znatno veći udio svog ukupnog dohotka za doprinose nego ranije generacije.

Kako bi se tome suprotstavili, ekonomski stručnjaci predlažu smanjenje rashoda, ponajprije u bolničkom sustavu i za lijekove. Istodobno bi trebalo ojačati prevenciju u zdravstvu i pokrenuti reforme. Tako bi, primjerice, ukidanje besplatnog osiguranja za bračne partnere koji ne odgajaju djecu povećalo prihode obveznog zdravstvenog osiguranja.

U području osiguranja za dugotrajnu skrb Savjet stručnjaka, koji savjetuje njemačku vladu, predlaže novu reformu. Prema njihovim prijedlozima, prvo bi se razine prava na skrb trebale ograničiti na one koje je stručni odbor savjetovao još 2013. gdje se strože određivalo, tko se još donekle može brinuti za sebe. Drugo, trebalo bi ukinuti dodatke koji nisu dovoljno jasno određeni čemu služe, poput dodatka za njegu i iznosa za rasterećenje. Treće, prema mišljenju stručnjaka, trebalo bi iznova urediti i sustav vlastitog ulaganja u osiguranju za skrb kad se bude star i nemoćan.

Ova procjena se objavljuje dva puta godišnje, u jesen i na proljeće. Pišu je po nalogu njemačkog ministarstva gospodarstva stručnjaci instituta DIW Berlin (Deutsches Institut für Wirtschaftsforschung), ifo Institut München, Kiel Institut für Weltwirtschaft (IfW), IWH Halle (Institut für Wirtschaftsforschung Halle) i RWI Essen (Rheinisch‑Westfälisches Institut für Wirtschaftsforschung), a po potrebi i u savjetovanju sa drugim ekonomskim institutima.

Kada kompanijama dobro ide, od toga često profitiraju i zaposlenici – ali ono što se sada događa u južnokorejskom Samsungu iznimno je rijetko čak i u tehnološkom sektoru. Radnici su tražili velik dio kolača – i dobili ga.

Naime, u tehnološkom divu u posljednji je trenutak postignut dogovor između uprave i sindikata, čime je spriječen štrajk koji je trebao trajati čak 18 dana. U središtu spora bio je zahtjev radnika da izravno sudjeluju u rekordnoj operativnoj dobiti koja bi 2026., prema procjenama, mogla dosegnuti oko 200 milijardi eura.

Dogovor predviđa da se oko 12 posto tog iznosa, odnosno gotovo 25 milijardi eura, isplati zaposlenima u proizvodnji čipova, kojih ima oko 50.000. Kako je priopćeno, radnici će u prosjeku dobiti oko 300.000 eura po osobi (10,5 % u dionicama Samsunga i 1,5 % u gotovini).

Visoke isplate – i sljedećih godina

Posebno je važno što dogovor nije jednokratan, nego predstavlja model za dugoročnu shemu nagrađivanja. Prema navodima sindikata, kompanija planira u sljedećih deset godina svake godine izdvajati 12 posto operativne dobiti za bonuse zaposlenima u sektoru čipova.

Uvjet za to je da taj sektor u razdoblju od 2026. do 2028. ostvaruje iznimno visoku godišnju operativnu dobit veću od 135 milijardi eura, a od 2029. do 2035. više od 67 milijardi eura godišnje. Te su brojke znatno niže od procjena za ovu godinu i djeluju ostvarivo. Dogovor još mora potvrditi članstvo sindikata na internom glasovanju, ali analitičari smatraju da je to tek formalnost.

Da je došlo do obustave rada, posljedice bi bile katastrofalne – ne samo za Samsung nego i za globalnu industriju poluvodiča. Južnokorejska kompanija ključni je proizvođač memorijskih čipova koji su neophodni za razvoj umjetne inteligencije. Osim toga, Samsungu je bilo ključno zadržati deficitarne stručne kadrove u uvjetima nezapamćene globalne utrke za čipovima.

U povijesti Samsunga štrajk se dosad dogodio samo jednom – 2024. godine, kada je dio zaposlenika, uglavnom iz proizvodnje čipova, obustavio rad tražeći pravedniji sustav nagrađivanja. Sindikati su tada mobilizirali tek nekoliko tisuća radnika, a postignuti kompromis nije donio suštinsku promjenu modela, a koja je sada spektakularno ostvarena.

Neki su ostali praznih džepova

Međutim, ovaj je sporazum stvorio dubok jaz unutar Samsunga koji u Južnoj Koreji ukupno zapošljava oko 125.000 ljudi. Dok će u sektoru čipova svi radnici dobiti jednak iznos bez obzira na radni staž i funkciju – pa tako običan radnik na proizvodnoj liniji dobiva isto koliko i inženjer s doktoratom – radnici iz drugih sektora Samsunga ogorčeni su nepravdom.

Zaposlenici u divizijama za pametne telefone i kućanske uređaje bune se jer su izostavljeni iz ove raspodjele i dobivaju znatno manje bonuse (oko 4.000 eura), iako i oni doprinose uspjehu brenda. Investitori su, s druge strane, reagirali s velikim olakšanjem.

Dionice Samsunga, koji sudjeluje s oko 12,5 posto u BDP-u Južne Koreje, na burzi u Seulu odmah su nakon vijesti o sporazumu porasle za gotovo osam posto, a optimizam je zahvatio i ostatak tržišta pa je i glavni južnokorejski burzovni indeks KOSPI zabilježio snažan rast.

Neobično – čak i za tehnološki sektor

Vrijednost od oko 300.000 eura po zaposleniku iznos je koji je znatno iznad uobičajenih bonusa, čak i prema standardima tehnoloških divova. No sam model podjele dobiti u Južnoj Koreji nije sasvim nov.

Prva tvrtka koja je pristala da deset posto godišnje operativne dobiti dijeli zaposlenicima i ukine dotadašnji plafon na bonuse bio je SK Hynix – izravni konkurent Samsunga i jedan od tri najveća proizvođača čipova na svijetu. Model je uveden kolektivnim ugovorom u rujnu 2025. godine za nešto manje od 35.000 zaposlenih koji su dobili oko 100.000 eura po osobi. Zbog eksplozije potražnje za čipovima za umjetnu inteligenciju procjenjuje se da bi bonusi u toj kompaniji do kraja tekuće godine mogli premašiti i 400.000 eura po radniku.

Donekle slični modeli postoje i u Japanu, ali tamo su bonusi tradicionalno povezani s trenutačnim poslovnim rezultatima i isplaćuju se dva puta godišnje kao varijabilni dio plaće, bez fiksnog postotka dobiti i bez dugoročnih jamstava. Primjerice, u Toyoti ti bonusi iznose između jedne i tri mjesečne plaće, što je u prosjeku oko 14.000 eura.

SAD i Njemačka

U američkim tehnološkim kompanijama, poput diva Nvidia, standard nije izravna podjela operativne dobiti kompanije, nego kombinacija osnovne plaće, bonusa za učinak i – prije svega – dodjele dionica tvrtke. Ključna razlika je u tome što se bogatstvo zaposlenih u SAD-u stvara kroz rast vrijednosti kompanije na burzi – dugoročno – dok je Samsung sada prisiljen kombinacijom dionica i jamstava odmah zadovoljiti radnike kako bi spriječio kolaps proizvodnje.

I u njemačkim kompanijama postoje bonusi za radnike, ali su znatno manji: čak i u uspješnim godinama kreću se u rasponu od 3.000 do 10.000 eura godišnje. Dakle, neusporedivi su s azijskim pa i američkim modelima, osobito u spomenutom tehnološkom sektoru – osim kada je riječ o vrhunskom menadžmentu i investicijskim bankama, gdje pojedinci godišnje dobivaju milijunske iznose.

Nova konkurencija za TikTok, X i ostale dolazi iz Švedske i zove se W Social: „W je nova društvena mreža. Neovisna i nepristrana. Otvorena za sve diljem svijeta. Radi prema europskim zakonima, na europskoj infrastrukturi i u vlasništvu Europljana“, objavila je izvršna direktorica Anna Zeiter u najavi rada testne verzije W Sociala.

To je objavila na LinkedInu, najvećoj društvenoj mreži za poslovne kontakte s više od milijardu korisnika i dijelu Microsoftova koncerna. I već taj primjer pokazuje dio problema: tko želi dosegnuti velik broj ljudi, trenutačno ovisi o tehnologijama i platformama iz SAD-a ili Kine. A svaka objava, svaki „like“, svaki novi kontakt dio je mase podataka koje tamošnji tehnološki koncerni prikupljaju, analiziraju i koriste za precizno ciljano oglašavanje.

Pozivi na digitalnu nezaisnost

U Europi se zato već nekoliko godina sve glasnije traži neovisnost u digitalnom prostoru. Nepredvidivost američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovo povezivanje s tehnološkom elitom Silicijske doline dodatno su ubrzali taj razvoj.

Fotografija s Trumpove druge inauguracije, na kojoj je okružen najvažnijim tehnološkim milijarderima, pokazala je svijetu da algoritmi iz SAD-a više nisu politički neutralni. To je postalo još očitije kroz uplitanje šefa platforme X Elona Muska u unutarnju politiku nekoliko europskih država.

I oko kineskog TikToka postoje strahovi da Peking koristi podatke za nadzor. Uz to, poslovni modeli društvenih mreža sve su češće na meti kritika. Facebook, TikTok i ostali osmišljeni su tako da korisnike što dulje zadrže na platformi kako bi prikupili što više podataka i prikazivali precizno ciljane oglase. „Kako bi korisnici ostali što dulje vezani uz platformu, prioritet se daje emocionalnim sadržajima“, kaže za DW Markus Beckedahl, aktivist za digitalna prava i osnivač Centra za digitalna prava i demokraciju.

Poduzetnici vide povoljan trenutak

W Social želi postati alternativa platformi X za kratke objave. Ondje bi ljudi trebali moći komunicirati bez govora mržnje i automatiziranih botova. Kako bi to uspjelo, svi korisnici W Sociala moraju se registrirati pomoću osobne iskaznice. Nakon registracije podaci bi se, prema riječima izvršne direktorice Anne Zeiter, „odmah izbrisali“.

Svrha W Sociala jest „zaštita demokracije u cjelini“ i pružanje Europljanima platforme „na kojoj mogu razmjenjivati politička, ali i nepolitička mišljenja“. Sama Zeiter profesorica je zaštite podataka na Sveučilištu u Bernu, a dugi niz godina radila je za internetsku aukcijsku kuću Ebay.

Iza nove mreže stoji niz investitora koji očito smatraju da je sada povoljan trenutak za europsku društvenu mrežu te ulažu u programiranje, rad i marketing platforme. Među njima je kao najveći dioničar švedska tvrtka We Don’t Have Time investitora Ingmara Rentzhoga, koja promiče klimatsko-političku agendu.

Prema riječima Zeiter, među investitorima su i ulagači iz Njemačke, Švicarske, Italije i Belgije. Tim iza W Sociala politički je dobro povezan – među osnivačima su i dvojica bivših švedskih ministara. U savjetodavnom odboru nalazi se bivši njemački vicekancelar Philipp Rösler. Dobra umreženost vjerojatno objašnjava i činjenicu da su osnivači projekt mogli predstaviti na susretu gospodarskih elita u Davosu u siječnju.

Nije jedina platforma

W Social ipak nije jedini projekt. Već krajem prošle godine tim iz Berlina najavio je novu društvenu mrežu po uzoru na Instagram i TikTok pod sličnim nazivom – Wedium. „Ništa dobro ne nastaje samo od sebe, treba djelovati“, stoji na internetskoj stranici tvrtke. Motivacija i obećanje brenda slični su onima W Sociala: borba protiv dezinformacija i europska sigurnost podataka.

Za razliku od W Sociala, Wedium vrlo jasno objašnjava kako namjerava zarađivati. Korisnici mogu besplatno koristiti verziju financiranu oglasima ili plaćati gotovo devet eura mjesečno za verziju bez reklama.

W Social bi, prema riječima direktorice Zeiter, u početku trebao biti besplatan. No dodatne informacije na njihovoj stranici nije moguće pronaći. Upit DW-a upućen W Socialu ostao je bez odgovora.

Različiti sustavi u konkurenciji

Wedium i W Social razlikuju se i po tehničkoj osnovi. Wedium je zatvoren sustav, poput društvenih mreža iz Silicijske doline. W Social je, nasuprot tome, otvoren i decentraliziran sustav. To znači da se preko njega mogu slati poruke i u druge sustave.

To bi za W Social mogla biti prednost. Naime, s uslugama Eurosky i Bluesky već postoje alternativne društvene mreže koje koriste istu tehničku osnovu – takozvani AT-protokol.

Markus Beckedahl decentralizirane sustave uspoređuje s elektroničkom poštom, kod koje se poruke mogu slati s jednog pružatelja usluge na drugog, a ne samo unutar jednog pružatelja. „Budućnost društvenih mreža leži u decentralizaciji – tako se različiti sustavi mogu međusobno povezati i više nitko nema potpunu kontrolu“, kaže Beckedahl, poznat kao osnivač bloga netzpolitik.org i suinicijator digitalne konferencije re:publica.

Tko će pobijediti?

Druga decentralizirana društvena mreža, američki Bluesky, kao i nizozemski Eurosky koji se tehnički na njega nadovezuje, već imaju više od 40 milijuna korisnika. Na tome W Social može graditi. „Ne počinjemo od nule“, kaže direktorica Zeiter.

Decentralizirani i otvoreni sustav, dodaje ona, također je politička poruka: „Europa želi biti neovisna, ali Europa također uvijek želi ostati otvorena prema svijetu.“ Službeni start platforme najavljen je za 17. lipnja.

Hoće li W Social doista imati šansu protiv velikih platformi iz Silicijske doline, ostaje otvoreno pitanje. Presudno će vjerojatno biti i kakav će poslovni model imati. Aktivist za digitalna prava Markus Beckedahl smatra da će i W Social prije ili kasnije tražiti načine monetizacije: „Što će se dogoditi kada uključeni investitori požele zarađivati, to je još uvijek neizvjesno.“

Beckedahl zato prvenstveno zagovara mreže usmjerene na javno dobro, poput Euroskyja kojim upravlja zaklada. Također traži veće financijsko angažiranje europskih država u digitalnoj infrastrukturi – u koju ubraja i društvene mreže. „Jesmo li se pomirili s time da se njima, kao i dosad, upravlja privatno uz sve popratne posljedice? Ili vjerujemo da su alternative moguće i ulažemo u njih?“

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...