Vecernji list

„Ne borim se za sebe, već za sve ljude koji su bili žrtve seksualnog nasilja ili će to biti u budućnosti“, kaže Nina Fuchs, osnivačica i predsjednica udruge KO - Kein Opfer. Godine 2013. Fuchs je bila silovana nakon što je potajno dovedena pod utjecaj droga. Taj slučaj protiv navodnog počinitelja kasnije je odbačen unatoč DNK dokazima. Ona i šest drugih žena su 2022. godine osnovale humanitarnu organizaciju i od tada neumorno rade na pružanju pomoći žrtvama.

No kada je saznala za stroži zakon koji silovanje upotrebom droga za silovanje izjednačava s upotrebom oružja i propisuje minimalnu kaznu od pet godina zatvora, njezini osjećaji nakon godina borbe za pravdu su dvojaki. „Mješavina razočaranja i frustracije. Ako ćete nešto učiniti, to bi zapravo trebalo pomoći i koristiti žrtvama. Zato, kao i drugi stručnjaci, zaključujem da je to samo simbolična politika“, kaže za DW.

Veće kazne i strože smjernice za njihovo izricanje neće pomoći ako gotovo da i nema osuđujućih presuda. „U Njemačkoj samo otprilike jedno od stotinu silovanja rezultira osuđujućom presudom. Ako su u pitanju droge za silovanje, tada je stopa još niža jer je mnogo teže riješiti ove slučajeve zbog kratkog vremena za prikupljanje dokaza", kaže ona.

Brz učinak droga za silovanje

Ove bezbojne i bezmirisne tvari, koje počinitelji potajno miješaju u pića svojih žrtava ili im ubrizgavaju u kožu kroz odjeću iglom, djeluju nakon samo deset do dvadeset minuta, ali se često više ne mogu otkriti u krvi ili urinu nakon dvanaest sati. Žrtve nemaju šanse, bespomoćne su i često gube svijest, što počiniteljima olakšava posao.

„Silovanja počinjena upotrebom droga za silovanje posebno su podmukla i opasna. Ovo je seksualno nasilje u posebno teškom obliku – i prvenstveno pogađa žene. Kazneni zakon mora snažno reagirati, jer učinkovita zaštita od nasilja zahtijeva dosljedno kažnjavanje“, kaže savezna ministrica pravosuđa Stefanie Hubig. Ona obećava: „Moramo i hoćemo bolje zaštititi žene od napada – i oslanjamo se na širok raspon mjera unutar kaznenog prava i izvan njega.“

Policija često ne vjeruje žrtvama

No ono što se dogodilo Nini Fuchs u travnju 2013., unatoč povećanoj svijesti o korištenju droga za silovanje u Njemačkoj, vjerojatno se još uvijek može dogoditi i 13 godina kasnije. Kada je otišla na policiju u Münchenu, velikom gradu s posebnom jedinicom za seksualne delikte, nisu joj vjerovali. Bio je to šamar u lice, kaže Fuchs.

Čak i danas Ninu Fuchs nazivaju žrtve poput jedne žene koja je bila podvrgnuta šestosatnoj procjeni vjerodostojnosti o tome je li bila aktivna na platformi za upoznavanje Tinder. Čak i 2026. godine policija još uvijek ne uzima uzorke urina odmah.

„Jedna razumna mjera, na primjer, bila bi obuka policije i pravosuđa o temama seksualiziranog nasilja, droga za silovanje i traume. To bi pomoglo širenju informacije da se ljudi ne moraju bojati da će doživjeti nešto još gore od samog zločina kada imaju posla s policijom", kaže Fuchs. Političari bi također, smatra ona, trebali uključiti edukaciju o drogama za silovanje u školske nastavne planove i programe. „Kad su u pitanju škole, ljudi uvijek razmišljaju o prevenciji žrtava, ali ne smijemo zaboraviti da tamo sjede i budući potencijalni počinitelji", kaže Fuchs.

"Pazi na svoju čašu" ne pruža 100% sigurnost

Nina Fuchs također razbija mit da će samo pažljivije praćenje pića u klubu jamčiti sigurnost. Izreka "Pazi na svoju čašu" je dobronamjerna, ali često beskorisna, kaže ona za DW. Supstanca bi, upozorava, već mogla biti u čaši ili bi mala igla mogla završiti u nadlaktici ili bedru. Nadalje, ovo pruža savršenu priliku za okrivljavanje žrtve da nije bila pažljivija.

Nina Fuchs zato zahtijeva: „Promijenite zakon o seksualnom kaznenom djelu u 'da znači da'. To bi stvarno pomoglo.“ To znači da je spolni čin kažnjiv ako osoba nije izričito pristala. Trenutno Njemačka još uvijek funkcionira po modelu „ne znači ne“, koji često zahtijeva od žrtava dokaz da su se izričito protivile. Njezin zaključak: „Ovaj pristup pravosudnog sustava koji je neprijateljski nastrojen prema žrtvama mora se promijeniti. I pristup pravosudnog sustava koji je prijateljski nastrojen prema počiniteljima također bi se trebao promijeniti.“

Mnogo sumnjivih slučajeva, malo kaznenog gonjenja

Charlotte Förster bi se vjerojatno složila s ovim. Profesorica europskog menadžmenta na Tehnološkom sveučilištu u Chemnitzu ima pregled razmjera problema droga za silovanje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Ona vodi studiju "Don't Knock Me Out", u kojoj mladi ljudi u dobi od 14 i više godina izvještavaju o vlastitim iskustvima s drogama za silovanje u anonimnoj online anketi. U njoj je već sudjelovalo 3.000 ljudi. Već prvi rezultati izazivaju veliku zabrinutost ove profesorice.

"Analizirali smo početni skup podataka za Njemačku s 1.802 osobe. 725 ljudi barem je jednom posumnjalo da su im nehotice dane tvari koje se zlouporabljuju kao droge za silovanje. A prema našim ispitanicima, samo 23 slučaja rezultiralo je kaznenim progonom. Cinično govoreći, ovo je nažalost trenutno gotovo savršen zločin."

Bez standardiziranih postupaka, stroži zakoni su od male koristi

Ono što ispitanici u studiji prepričavaju gotovo se savršeno poklapa s osobnim iskustvima Nine Fuchs: vlasti ne shvaćaju žrtve ozbiljno, one doživljavaju da ih se okrivljuje, a mnogi zločini se ne procesuiraju zbog općeg nedostatka dokaza. „Čak i ako se te kazne sada povećaju, što je naravno važan korak u pravom smjeru, to u biti ostaje bez posljedica ako se uopće ne pokrene kazneni postupak. Ako mnogi slučajevi ostanu nekažnjeni, to ne mora nužno imati odvraćajući učinak na potencijalne počinitelje“, rekla je Förster za DW.

Ona ovako sažima dosadašnje rezultate svoje studije i studije koju je proveo Savezni ured kriminalističke policije u suradnji sa saveznim ministarstvima za obitelj i unutarnje poslove: otprilike jedna od 20 Njemica sumnja da joj je dana droga za silovanje, samo jedan od deset slučajeva se prijavljuje, a uzorci krvi ili urina uzimaju se samo u osam posto slučajeva.

Prema navodima američkog predsjednika Trumpa, SAD su nadomak okvirnog sporazuma s Teheranomi ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca. Sporazum je „uglavnom” dogovoren, napisao je Trump na platformi Truth Social. „Trenutačno se vodi rasprava o posljednjim aspektima i pojedinostima sporazuma i uskoro bi trebali biti objavljeni.”

Iako sadržaj te "Izjave o namjerama" (Memorandum of Understanding) nije objavljen, portal Axios objavljuje detalje. Tvrdi kako on obuhvaća sva ključna sporna pitanja između SAD i Irana.

Portal piše kako je predviđen "vremenski ograničena" obustava svih borbenih djelovanja i slobodan prolaz Hormuškim tjesnacom. Tijekom razdoblja primirja, koje bi prema izvorima trebalo trajati između 30 i 60 dana, Iran će dopustiti prolaz kroz tjesnac i u tom razdoblju ne bi se naplaćivale nikakve pristojbe. Promet bi se u tom vremenu trebao vratiti na razinu prije rata. Iran se također obvezuje ukloniti mine koje su tijekom rata postavljene u Hormuškom tjesnacu.

Zauzvrat SAD ukida blokadu iranskih luka i omogućuje Teheranu slobodan izvoz nafte. Isto tako, već u ovom dokumentu se Iran obvezuje da "nikada neće" nastojati razviti nuklearno oružje, a trebali bi se nastaviti pregovori i o njegovom programu obogaćivanja urana. Isto tako, Washington pristaje ublažiti sankcije i osloboditi zamrznutu iransku imovinu.

No takva normalizacija, prema pisanju portala Axios, trebala bi uslijediti tek u okviru konačnog sporazuma, a američke snage povukle bi se tek nakon njegova sklapanja. U nacrtu se također jasno navodi da bi rat između Izraela i proiranske milicije Hezbolah u Libanonu bio okončan. Postoji i mogućnost da sporazum ne bi potrajao ni punih 60 dana ako SAD procijeni da Iran ne vodi ozbiljne pregovore o nuklearnom programu, citira se dalje američkog dužnosnika.

Može li se vjerovati Washingtonu?

Iranski predsjednik Masud Pezeškijan, kako je priopćio predsjednički ured u Teheranu, doduše je otvoren za diplomatsko rješenje, ali ističe duboko nepovjerenje Irana prema Washingtonu. „I dalje smo spremni na razgovore, ali iskustva iz prijašnjih pregovora sa SAD prisiljavaju nas na krajnji oprez”, rekao je Pezeškijan.

Iranski vojni glasnogovornik je na platformi X istaknuo da će Teheran i u slučaju sporazuma sa SAD zadržati kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, ključnim za svjetsku trgovinu naftom i plinom.

Tjesnac će, kako je naveo, „ostati pod punom iranskom upravom i suverenitetom”. Iranska novinska agencija Fars piše da je Iran pristao ponovno povećati broj brodova koji prolaze na razinu prije rata, ali to ne znači povratak „slobodnoj plovidbi” kakva je postojala prije sukoba. Upravljanje tjesnacem i izdavanje dozvola i dalje ostaju u nadležnosti Islamske Republike Iran. Trumpova tvrdnja stoga je „nepotpuna i ne odgovara stvarnosti”.

Beograd je ove subote (23. svibnja) ponovno svjedočio povijesnim prizorima. Ulice srpske prijestolnice bile su pretijesne za najmanje sto tisuća ljudi - prema prvoj procjeni Arhiva javnih skupova koji je najavio da će točan izračun potrajati.

Iako više predizborni skup nego prosvjed – što studenti u blokadi nisu ni poricali – studentima je ponovno uspjelo u Beogradu prirediti jedan od najvećih skupova u povijesti. Ljudi su prema prijestolnici krenuli još u prijepodnevnim satima – iako je skup službeno počinjao u 18 sati – a Srbija voz je, po običaju, otkazao vlakove, navodno zbog dojave o bombi.

Sve je protjecalo u prepoznatljivoj atmosferi – transparenti, zviždaljke, mnogo hodanja i „pumpanja".

Na pozornici su se izmjenjivali govori o potrebi za neovisnim pravosuđem, samostalnim državnim odvjetništvom i borbi protiv korupcije i kriminala. Nekoliko minuta prije 20 sati i službenog završetka skupa, okupljeni su s poznatim glumcem Draganom Gagijem Jovanovićem zapjevali pjesmu „Ružo rumena“.

Opet režirani incidenti

U isto vrijeme u Pionirskom parku održavao se paralelni skup podrške Srpskoj naprednoj stranci(SNS), koji je posjetila i predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić. Iz smjera takozvanog Ćacilenda tijekom dana čula se glasna glazba, pjevalo se, pripremao roštilj, a okupljene je čuvao velik broj policajaca i pripadnika žandarmerije opremljenih za razbijanje demonstracija.

Mirnim razilaženjem građana, na što je u početku sve upućivalo, završio bi se još jedan povijesni skup na koji su pozvali studenti.

Međutim, dvadesetak minuta nakon završetka – gotovo po istom scenariju kao tijekom prošlogodišnjih velikih prosvjeda – skupina uglavnom maskiranih muškaraca počela je izazivati nerede.

Prema Pionirskom parku poletjele su petarde, na policiju su bacane boce, petarde, vatromet i kamenje, što je policija nakon određenog vremena počela suzbijati.

Velik broj pripadnika Policijske brigade i Žandarmerije u kordonima je potiskivao okupljene na Bulevaru kralja Aleksandra prema Pravnom fakultetu, a one iz Ulice kralja Milana prema Slaviji. Uslijedila su premlaćivanja i uhićenja prosvjednika, a nekolicini ljudi zbog krvarenja pružena je pomoć na mjestu događaja.

Stara retorika vlasti

Iako se prethodnih dana nije obraćao javnosti ni povodom skandala u samom vrhu policije – uhićenja načelnika beogradske policije Veselina Milića zbog sumnje da je sudjelovao u prikrivanju ubojstva – ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić optužio je sudionike studentskog prosvjeda da su napali policiju i izazivali nerede. Tom prilikom rekao je da su privedene 23 osobe i da ima ozlijeđenih policajaca.

Predsjednik Aleksandar Vučić „blokaderima“ je pak uputio poziv na dijalog i odgovornost.

„Kao i svaki put do sada, pokazali su svoju nasilnu narav i pokazali da ne mogu podnijeti političke razlike. Pozivam sve naše političke protivnike da se ponašaju odgovorno, baš kao što se i mi ponašamo odgovorno, mi koji toleriramo, podnosimo i poštujemo političke razlike“, poručio je predsjednik putem Instagrama.

U isto vrijeme studenti u blokadi poručili su građanima da je pred njima jasan izbor – „Ili Srbija ili mafija“.

„Pristaše vladajućeg režima, kao i osobe za koje imamo osnovanu sumnju da pripadaju kriminalnom miljeu, tijekom cijelog dana u Pionirskom parku štitile su jake policijske snage“, dok je „više desetaka ljudi večeras pretučeno ili uhićeno“.

Kad će ti izbori?

Snimke napada na policiju i neselektivnog odgovora policije brzo su se proširile društvenim mrežama, gdje se ponovno pojavio narativ o „ubačenim elementima“. Politolog Viktor Stamenković s tim se ipak ne slaže.

On za DW objašnjava da je visok stupanj policijske represije doveo do toga da i na studentsko‑građanskoj strani postoje ljudi koji su ogorčeni i spremni riskirati sukob s policijom, što je posljedica „začepljenosti institucionalnih kanala“.

„Ljudsko društvo stvara institucije kako se verbalni i fizički sukobi ne bi prelijevali na ulice. Kada se te institucije zarobe, društvo se pretvara u ekspres‑lonac i dolazi do eskalacije nasilja na ulici.“

U društvu koje počiva na demokraciji i vladavini prava, ističe Stamenković, ovakva kriza rješavala bi se na izborima. Njihovo raspisivanje, međutim, nemoguće je predvidjeti jer ih predsjednik stalno odgađa.

„Kada imate sustav koji je duboko autoritaran i represivan, u kojem sve institucije počivaju na volji jednog čovjeka, onda i to hoće li biti izbora uvelike ovisi o njegovoj procjeni u određenom trenutku“, kaže Stamenković za DW.

Vrijeme radi za studente

On smatra da uhodana taktika odgađanja više šteti SNS‑u nego studentskom pokretu.

„SNS je prihvatio narativ da je najbolje što dulje odgađati i čekati da druga strana oslabi i djelomično se demobilizira. Mislim da smo ušao u fazu u kojoj to više nije moguće i da će, što se izbori budu više odgađali, demobilizacija nastupiti upravo na njihovoj strani.“

Studenti u blokadi pak tvrde da oni diktiraju tempo i da je izborna lista gotovo spremna – čeka se samo datum izbora. Zadržavanje imena u tajnosti, kako objašnjavaju iz studentskog pokreta, čisto je pragmatično.

„Ne bismo otkrivali imena jer niti jedna politička lista to nije učinila. Ne želimo riskirati da ti ljudi prođu sedmi krug pakla kako bi ih vladajuća stranka iskoristila i ciljano napadala“, kaže za DW Aleksa Popović, student Fakulteta političkih znanosti u Beogradu.

Spremna ili ne, studentska lista će, po svemu sudeći, zasad pričekati jesen – jer je sredina studenoga najnoviji rok koji spominje predsjednik Srbije.

Bila je to inscenacija tipična za Francusku: u glavnim vijestima televizijskog kanala TF1 dočekan je Jean-Luc Mélenchon, čelnik ekstremne ljevice. „Je li Vas izabrala stranka? Jeste li Vi sada kandidat za predsjedničke izbore?“ , upitala je voditeljica. „Da, ja sam kandidat", odgovorio je Mélenchon i dodao: „Jedan tim, jedan program, jedan jedini kandidat", pozivajući se na sjednicu parlamentarne frakcije svoje stranke Nepokorena Francuska (La France Insoumise) koja je završena neposredno prije toga. Ali nije ga predstavila stranka, već je sam proglasio kandidaturu.

Ovo je već četvrti pokušaj 74-godišnjaka na predsjedničkim izborima. Njegov cilj je ulazak u drugi krug sljedeće godine i duel s ekstremnom desnicom.

Le Pen je oprezna

I ekstremna desnica je već uvelike u režimu predizborne kampanje. Marine Le Pen (57) je i dalje je službena kandidatkinja stranke Nacionalno okupljanje (Rassemblement National).

No ona je osuđena zbog pronevjere novca Europskog parlamenta. Početkom srpnja će drugostupanjski sud odlučiti ostaje li na snazi prvostupanjsko petogodišnje oduzimanje pasivnog biračkog prava, odnosno zabrana kandidiranja na izborima u trajanju od pet godina.

Budući da je vrlo moguća potvrda zabrane, Marine le Pen je već postavila temelje da predsjednički kandidat desnih nacionalista postane - Jordan Bardella ,predsjednik stranke i zastupnik u Europskom parlamentu.

Ovaj 30-godišnjak je već u predizbornom zanosu: vješto promovira svoju novu romansu s princezom Marijom Carolinom od Bourbon-Dviju Sicilija i sastaje se s poduzetnicima. Čak se već predstavio i veleposlaniku Njemačke u Parizu.

Na pitanje o statusu kandidata, Bardella odgovara: „Nacionalno okupljanje će biti tu, što god se dogodilo. Nadam se da će Marine krenuti u kampanju za nas." Na pitanje reporterke je li on „spreman", Bardella odgovara: „Mi smo uvijek spremni." U anketama Bardella trenutno vodi s oko 35 posto glasova, daleko ispred svih ostalih kandidata.

Jedanaest mjeseci prije predsjedničkih izbora ekstremi s ljevice i desnice doveli su svoje kandidate u odlične startne pozicije. U političkim taborima između ta dva ekstrema vlada potpuni kaos.

Socijalisti i Zeleni u potrazi za zajedničkim kandidatom

Naročito u taboru umjerene ljevice prijeti kaos s kandidatima. U Socijalističkoj stranci je predsjednik kluba zastupnika u Nacionalnoj skupštini zajedno s nekoliko pristaša napustio predsjedništvo te stranke. Do toga je došlo zbog neslaganja s idejom predsjednika stranke Oliviera Faurea o zajedničkom predsjedničkom kandidatu socijalista i zelenih. To želi i Marine Tondelier, osporavana šefica Zelenih i samoproglašena kandidatkinja.

Ali ambicije više ne kriju ni bivši predsjednik François Hollande (71) i još neki socijalisti.

U pozadini čeka čovjek koji želi ujediniti cijelu umjerenu ljevicu i bez vlastite kandidature. Europski zastupnik Raphaël Glucksmann (46) već je prije nekoliko godina osnovao političku grupu Javni prostor (Place publique). On je u anketama trenutno najpopularniji kandidat umjerene političke ljevice, s podrškom oko 14 posto. Glucksmann kaže: „Još je rano za proglašavanje kandidature. Ono što me pokreće je da je politička linija koju predstavljam u stanju pobijediti na predsjedničkim izborima."

Bivši premijer želi voditi tabor desnog centra

Nekoliko kandidata ima i tabor centra koji još uvijek podržava predsjednika Emmanuela Macrona i brine se za to da aktualna vlada premijera Lecornua vjerojatno opstane do predsjedničkih izbora.

Još prije godinu i pol je bivši premijer Edouard Philippe (55) najavio svoju kandidaturu i od tada ju pomno priprema. On ističe da je najjači kandidat centra, a njegov plan glasi: „Potrebna nam je nova otvorena većina koja ujedinjuje političku desnicu i centar i izričito isključuje uniju s ekstremnom desnicom."

Ankete trenutno vide Philippea na drugom mjestu, no uvjet je da se tabor desnog centra ne rasipa.

Tko može ući u drugi krug?

Svoju kandidaturu priprema i Gabriel Attal (37), raniji premijer i šef Macronove stranke Renesansa (Renaissance). Kod konzervativaca je bivši ministar unutarnjih poslova Bruno Retailleau (65) izabran za vodećeg kandidata. Philippe bi oba tabora morao ujediniti u savez desnog centra ako želi ući u drugi krug.

Trenutno nepregledna situacija s kandidatima i u umjerenom desnom i u lijevom taboru raščistit će se u narednim mjesecima oko odlučujućeg pitanja: tko je u stanju spriječiti da u drugom krugu dođe do duela između desnog nacionalista Jordana Bardellae i lijevog populista Jean-Luca Mélenchona?

Ulična svjetiljka stoji točno ispred prozora spavaće sobe: spavanje bez zatvorenih zavjesa? Nema šanse. Ali bravu na ulaznim vratima lako je pronaći zahvaljujući svjetlu svjetiljke. Samo ovaj primjer pokazuje da je umjetna svjetlost ključna za mnoga područja našeg života, ali istovremeno uzrokuje i probleme.

A oko nas ima mnogo umjetne svjetlosti, jako puno ustvari. Prema nedavnoj studiji iz SAD-a, globalne emisije svjetlosti porasle su za ukupno 16 posto između 2014. i 2022. godine. Intenzitet umjetne svjetlosti također je povećan, u prosjeku za devet posto.

Zašto nam umjetna svjetlost može naštetiti

Neke izvore svjetlosti možemo sami isključiti: računala, mobitele, televizore ili lampe. Druge ne možemo kontrolirati - poput uličnih svjetala i farova automobila, svjetala u izlozima, na gradilištima, autobusnim stajalištima, parkiralištima, sportskim terenima i stadionima, osvijetljenim povijesnim spomenicima, svjetiljkama i lampicama u vrtovima i na balkonima, pa čak i osvijetljenim reklamnim prostorima. To je ujedno i jedan od razloga zašto je nastala inicijativa Berlin Werbefrei (Berlin bez reklama).

Ako smo izloženi umjetnoj svjetlosti u tolikoj mjeri da ona remeti naš prirodni ciklus spavanja i buđenja, to može promijeniti našu hormonsku ravnotežu i potaknuti metaboličke bolesti poput dijabetesa. Može doći do povećanja rizika od depresije i pretilosti. Što je hladnije, tj. što je boja svjetlosti bjelja i plavlja, to više nalikuje dnevnoj svjetlosti - i to više potiskuje hormon melatonin, koji nas zapravo umara navečer.

Kako svjetlosno zagađenje šteti našem okolišu

Nijedno drugo stanje okoliša nije ostalo toliko nepromijenjeno tijekom milijuna godina kao prirodno svjetlo sunca, mjeseca i zvijezda. Sva živa bića prilagođena su ovom ritmu. Više od polovice svih vrsta su noćne životinje. Kako noći postaju sve svjetlije, posljedice mogu djelomično biti kobne.

Ptice selice orijentiraju se koristeći prirodno svjetlo poput mjeseca. Umjetno svjetlo ih zbunjuje i odvlači s njihovih ruta, uzrokujući da lete iscrpljujućim obilaznicama. Druge ptice, izložene prevelikom umjetnom svjetlu, ponekad prerano počnu polagati jaja. Ali kada se pilići izlegu prerano u godini, često im je na raspolaganju premalo insekata za jelo.

Čak i noćni leteći kukci koriste slabu svjetlost zvijezda kako bi pronašli hranu i partnere. Ali umjetni izvori svjetlosti sjaje mnogo jače i neizbježno ih privlače. Međutim, ne mogu se razmnožavati, polagati jaja ili pronaći hranu kod uličnih svjetiljki ili lampi. Moljci, kornjaši i drugi kukci često kruže oko izvora svjetlosti dok se potpuno ne iscrpe i uginu - milijarde njih svake godine. To je kobno u vrijeme kada populacije kukaca dramatično opadaju na mnogim mjestima i iz drugih razloga.

S druge strane, noćni sisavci poput ježeva ili šišmiša izbjegavaju svjetlost i osvijetljena područja; previše svjetlosti sve više smanjuje njihovo prirodno stanište. A za neke vrste riba umjetna svjetlost je nepremostiva prepreka. Ako svjetlost s osvijetljenih mostova sja u vodu, na primjer, jegulje ne mogu plivati ​​kroz takve svjetlosne barijere - što je veliki problem tijekom njihove migracije prilikom mriještenja.

Gdje je svjetlosno onečišćenje povećano, a gdje smanjeno

Prema spomenutoj američkoj studiji, noćna rasvjeta posebno je naglo povećana u Aziji. Najznačajnije promjene dogodile su se u ekonomski jakim regijama Kine i Indije.

U SAD-u je zapadna obala posebno postala svjetlija zbog rastućeg gospodarstva i stanovništva u gradskim područjima. Istočna obala i dijelovi srednjeg zapada, s druge strane, postali su tamniji. Prema studiji, to se može pripisati padu industrije, manjem broju poduzeća i stanovnika te energetski učinkovitijoj rasvjeti.

Pozitivne vijesti stižu iz Europe: Ovdje se intenzitet zračenja smanjio za četiri posto u usporedbi s 2014. Istraživači su također primijetili pad noćnog svjetlosnog onečišćenja u mnogim regijama. Najznačajnije smanjenje zabilježeno je u Francuskoj (minus 33 posto), a slijede Velika Britanija (minus 22 posto) i Nizozemska (minus 21 posto).

Zakonom noći ponovno postaju tamnije

Za razliku od SAD-a, zamračenje u Europi uglavnom nije uzrokovano ekonomskim padom. Pa u čemu je tajna ovog uspjeha?

Pogled na Francusku: ovdje zakoni propisuju da se svjetla na poslovnim zgradama, u izlozima trgovina, ali i na parkiralištima, javnim parkovima i vrtovima ili na kulturnim mjestima moraju ugasiti najkasnije u jedan sat ujutro.

Druge europske zemlje ranije su objavile rat svijetlom noćnom nebu. Primjerice, Češka je još 2002. godine donijela prvi zakon u svijetu o smanjenju svjetlosnog onečišćenja. Između ostalog, ulična rasvjeta tamo smije svijetliti samo prema dolje, u suprotnom se naplaćuju kazne veće od 3.000 eura.

U Sloveniji je 2007. godine donesena uredba o ograničenjima svjetlosnog onečišćenja. Primjerice, količina svjetlosti po stanovniku godišnje ne smije prelaziti 50 kilovat-sati. Jasni propisi također osiguravaju da ulična rasvjeta ne obasjava previše jako spavaće sobe.

Fulda: Njemački pionir u borbi protiv svjetlosnog onečišćenja

U Njemačkoj još uvijek ne postoje nacionalno ujednačeni propisi protiv svjetlosnog onečišćenja. Međutim, Savezni zakon o zaštiti prirode trenutno se mijenja kako bi se ono suzbilo.

Savezna država Baden-Württemberg već je donijela državne zakone kojima se zabranjuje osvjetljavanje pročelja zgrada između 1. travnja i 30. rujna.

Njemački grad Fulda osmislio je mnogo pametnih ideja kada je riječ o odnosu prema svjetlu. Primjerice, umjesto reflektora, katedrala u Fuldi već je nekoliko godina osvijetljena s iznimnom preciznošću – s pomoću šablona. Pješačke i biciklističke staze izvan grada osvijetljene su samo s 20 posto svjetlosti. Tek kada neko prođe, detektori pokreta nakratko pojačaju svjetla na 100 posto.

„Zamke za insekte postavljene prije i poslije ove mjere pokazale su nam da 90 posto manje insekata ugine na novim svjetlima", izvještava Marcel Ciré iz Ureda za urbano planiranje i razvoj Fulde. Ovaj koncept rasvjete sada se postupno provodi unutar samog grada – uglavnom kad god je potrebno zamijeniti uličnu rasvjetu. Tako gotovo da i nema dodatnih troškova, kaže Ciré.

Zbog svih ovih mjera, Fulda je 2019. godine od strane Međunarodnog udruženja za tamno nebo (IDA) proglašena prvim njemačkim "zvjezdanim gradom". Ova nevladina organizacija navodi ukupno jedanaest lokacija u Njemačkoj kao "zvjezdani grad".

Ako volite svice, ugasite svjetla u vrtu

Češka, Slovenija i Fulda prednjače u tome: svjetlo bi trebalo osvjetljavati samo ono što treba biti svijetlo – stazu, a ne noćno nebo iznad.

Što je svjetlo toplije, to je manje štetno – za nas i naše bližnje. Organizacije za zaštitu prirode preporučuju toplu temperaturu boje od najviše 3.000 K(elvina) za vanjsku rasvjetu.

Svjetlo bi također trebalo biti upaljeno samo kada je potrebno. Svjetla koja se pale putem detektora pokreta dobra su alternativa stalnoj vanjskoj rasvjeti.

Možda će ovo potaknuti više svitaca da posjete naše vrtove i parkove. Njihov broj opada širom svijeta, a svjetlosno zagađenje je glavni razlog za to. I njima je potreban mrak za razmnožavanje. Što je više umjetnog svjetla, to manje mužjaci uopće primjećuju ženke koje svijetle.

A onaj tko navečer navlači zavjese ne samo da se štiti od vanjskog svjetla, već i izbjegava uznemiravanje noćnih životinja na otvorenom.

Iz godine u godinu milijuni muslimana odlaze u Meku kako bi ondje obavili vjerske obrede. Ovaj ritual, takozvani hadž (ili hadžiluk), prema islamskom učenju svaki vjernik trebao bi obaviti barem jednom u životu – pod uvjetom da za to ima mogućnosti. Hadž se ubraja među najveća okupljanja ljudi na svijetu.

Ovogodišnje hodočašće održava se od 24./25. do 29. svibnja. U Saudijskoj Arabiji se i ove godine očekuje oko 1,5 milijuna hodočasnika – unatoč ratu s Iranom. U protekle tri godine broj sudionika kretao se između 1,7 i 1,8 milijuna.

Prema povjesničarima, hadž je tijekom više od 14 stoljeća otkazan ili ograničen tek oko 40 puta, posljednji put tijekom pandemije COVID-19 2020. godine.

Činjenica da se više od milijun hodočasnika u nekoliko dana okuplja na jednom mjestu tradicionalno predstavlja logistički izazov. Saudijska Arabija pritom organizira sigurnosne mjere, smještaj, opskrbu i medicinsku skrb u ekstremnim klimatskim uvjetima. Tijekom hodočašća redovito dolazi do incidenata uzrokovanih velikom vrućinom. Posljednjih godina brojni su ljudi umrli zbog ekstremnih temperatura.

Situaciju ove godine dodatno otežava vojni sukob s Iranom. Rat je započeo krajem veljače, kada su Sjedinjene Države i Izrael napali ciljeve u Iranu. Iran je uzvratio napadima na Izrael i zaljevske države, uključujući i Saudijsku Arabiju, koju je više puta gađao.

Iako je trenutačno na snazi primirje, ostaje nejasno koliko je ono doista stabilno i hoće li se održati. Prošlog su vikenda, primjerice, saudijske vlasti presrele tri bespilotne letjelice koje su, prema navodima kraljevstva, vjerojatno lansirale proiranske milicije iz Iraka.

Upozorenja na putovanja

Ove je godine američka vlada prvi put pozvala muslimanske državljane SAD-a da razmotre sudjelovanje u hodočašću, odnosno da razmisle i o otkazu odlaska na hadž. Kao razlog Washington je naveo da je početkom ožujka osoblju američke vlade koje nije nužno na licu mjesta pozvano da napusti Saudijsku Arabiju.

Njemačka, Velika Britanija i druge europske države također su izdale upozorenja za putovanja u Saudijsku Arabiju. Svojim građanima savjetuju da pozorno prate sigurnosnu situaciju i pažljivo razmotre putovanja u tu regiju. Nekoliko putničkih agencija sa sjedištem u Njemačkoj, specijaliziranih za hadž, nije odgovorilo na upite DW-a o ovogodišnjim aranžmanima za hodočašće.

Središnje vijeće muslimana u Njemačkoj na naš upit je poručilo da na odluke hodočasnika (uglavnom) ne utječu aktualna zbivanja. U izjavi za DW, glasnogovornik Vijeća rekao je kako hodočasnike motivira ispunjavanje vjerske dužnosti: „Za njih je to mnogo više od običnog putovanja radi odmora. Budući da planiranje često traje više od godinu dana i povezano je sa znatnim financijskim obvezama, prag za otkazivanje vrlo je visok.“

Prema riječima glasnogovornika, njemu osobno nisu poznati slučajevi u kojima su osobe iz Njemačke otkazale put zbog rata s Iranom. Iako je postojala neizvjesnost oko daljnjeg razvoja događaja, hodočasnici su se ipak držali svojih planova, dodao je.

I zemlje koje inače šalju najveće kontingente hodočasnika u početku su bile suzdržane. Indonezija je u ožujku savjetovala svojim građanima da odgode putovanje dok ne bude više jasnoće o daljnjem tijeku rata. Sada se iz Indonezije očekuje oko 221.000 hodočasnika. Ta je zemlja naglasila da ima spremne planove evakuacije za izvanredne situacije. I druge većinski muslimanske države u međuvremenu su svojim hodočasnicima dale zeleno svjetlo za odlazak u Meku.

Može li Iran ciljano napasti Meku?

Stručnjaci smatraju iznimno malo vjerojatnim da bi Iran mogao izvesti napade na Meku. Sveta mjesta ondje imaju izniman značaj i za iranske muslimane, a Iran se sam definira kao Islamska Republika. Osim toga, unatoč ratu, i iranski će se hodočasnici nalaziti u Meki.

Unatoč tome, postoje bojazni povezane s ratom, ponajprije zbog mogućih zalutalih projektila ili nesreća. Saudijska je vlada nedavno objavila snimke protuzračnih raketnih sustava Patriot raspoređenih oko svetih mjesta te podsjetila na svoj višeslojni sustav protuzračne obrane.

Analitičari internetskog magazina „House of Saud” ipak upozoravaju na moguće rizike od krhotina presretnutih projektila ili zalutalih dronova. Još ozbiljnije posljedice, prema tom magazinu, mogao bi imati eventualni napad na iranski nuklearni reaktor u Bušeru ili nesreća na toj lokaciji. U takvom slučaju radioaktivni oblak mogao bi dospjeti sve do Saudijske Arabije, upozorava „House of Saud”.

Gospodarski učinci

Sukob na Bliskom istoku ima i gospodarske posljedice za ovogodišnji hadž. Zbog rasta cijena kerozina za zrakoplove hodočašće je skuplje. Osim toga, brojne zrakoplovne kompanije ukinule su letove prema Bliskom istoku ili moraju izbjegavati određene zračne prostore, što može rezultirati duljim i skupljim putovanjima.

I osiguranje ima veću ulogu nego prethodnih godina. Saudijska Arabija nalaže inozemnim hodočasnicima da ugovore putno osiguranje. Mnoge police, međutim, ne pokrivaju štete nastale zbog vojnih sukoba. Osiguranja za krizna područja znatno su skuplja, pa bi hodočasnici u slučaju nužde vjerojatno često morali sami snositi dodatne troškove.

S brda Cepotina kod Bujanovca, iz vojne baze Jug, ovih se dana uz srpsku vijorila i zastava NATO. U najmodernijoj i najvećoj vojnoj bazi u Srbiji posljednja dva tjedna postrojbe Srbije i NATO uvježbavaju taktike, tehnike i procedure koje se primjenjuju u mirovnim misijama.

Srbija nije članica NATO, ali je od 2006. u programu Partnerstvo za mir. Ipak, tek sada je službeno održana prva zajednička vježba.

Ukupno 600 vojnika iz Srbije, Italije, Rumunjske i Turske na poligonu Borovac u bazi Jug u petak su saželi dvotjedni zajednički rad. Prisutni su bili i promatrači iz Velike Britanije, SAD, Njemačke, Francuske i Crne Gore.

Oklopna vozila, kamioni i terenska vozila uz puno pucnjeva, dimnih signala i dimnih bombi kretali su se poligonom Borovac. Visokim uzvanicima prikazane su procedure u slučaju napada na kontrolnu točku, provedba medicinske evakuacije zračnim putem, helikopterski desant te blokada i pretraga terena.

I ovaj put "svi ciljevi ispunjeni"

Voditelj vježbe bio je zamjenik zapovjednika Treće brigade kopnene vojske, pukovnik Branislav Stevanović. „Sudionici vježbe zajedno su i na način koji pokazuje visok stupanj profesionalnosti i osposobljenosti izvršavali kompleksne zadaće te ispunili sve ciljeve vježbe“, rekao je.

Nešto rječitiji pred uzvanicima i medijima bio je predstavnik NATO. Rekao je da je ova vježba pokazatelj napretka odnosa NATO i Srbije, kako u političkom dijalogu tako i u praktičnoj suradnji.

„Tijekom proteklih dvadeset godina NATO i Srbija surađivali su u mnogim područjima, kroz različite mehanizme i oblike suradnje, uz puno poštovanje deklarirane politike vojne neutralnosti Srbije“, rekao je zamjenik pomoćnika glavnog tajnika NATO Kevin Hamilton. Ocijenio je da vježba doprinosi i regionalnoj sigurnosti.

Daleko od očiju i javnosti i Vučića

Ovakve Hamiltonove izjave bile su najbliže doticaju s aktualnom političkom situacijom u vezi sa suradnjom Srbije i NATO. Drugih izjava nije bilo, novinarska pitanja nisu bila dopuštena. I broj medija koji su pratili događaj bio je iznenađujuće mali.

Među uzvanicima nije bio predsjednik Aleksandar Vučić, ali su bili ministar obrane Bratislav Gašić i načelnik Glavnog stožera Milan Mojsilović.

To što Vučić nije bio među uzvanicima, ali je vježba održana, vojni analitičar Aleksandar Radić opisuje kao pragmatičan potez prema Zapadu.

„Mislim da Vučić postupa pragmatično jer političke snage u unutarnjoj politici nemaju jasan stav o odnosu prema Zapadu. Poslao je poruku državama članicama NATO da mogu računati na Srbiju, što jača njegovu poziciju i čini ga važnim partnerom Zapadu“, kaže Radić za DW.

O odnosu Srbije prema NATO analitičar objašnjava da mnogi u Savezu vide potrebu udaljavanja Srbije od Rusije.

"Jesmo, ali nećemo biti"

Vojni analitičar navodi da politika vojne neutralnosti znači da Srbija neće ući u NATO jer bi to izazvalo otpor većeg dijela javnosti, ali da pragmatični potezi ipak vode prema približavanju Savezu, a ovakve vježbe predstavljaju kompromis bez formalnog članstva.

„Ako se Srbija ponaša kao dobar partner, postavlja se pitanje zašto nije članica. To je problem koji vlast u Beogradu ima s javnim mnjenjem. Od 2012. kroz medije pod kontrolom vlasti plasirano je mnogo antizapadnih poruka“, kaže Radić.

Dodaje da mediji često podsjećaju na NATO bombardiranje 1999. i time potiču negativan stav prema Savezu. „Sada je tim ljudima teško objasniti da isti političari koji su ih poticali protiv NATO sada žele drugačiji odnos.“

Srbija za mir u svijetu

Predstavnici NATO više su puta istaknuli u bazi Jug da je Srbija važna europska država koja sudjeluje u mirovnim operacijama diljem svijeta. Trenutačno sudjeluje u devet misija s oko 237 vojnika.

Kevin Hamilton rekao je da NATO tijekom dvadeset godina Partnerstva za mir pomaže Srbiji u razvoju sustava obrambenog obrazovanja, potiče znanstvenu suradnju i inovacije u području sigurnosti kroz program „Znanost za mir i sigurnost“ te da su ovakve vježbe konkretan pokazatelj napretka odnosa NATO i Srbije.

Gospodarstvo Meksika se i trgovinskim sporazumima i geografskom blizinom praktično potpuno oslanja na tržište Sjedinjenih Američkih Država i razmjena sa sjevernim susjedom je gotovo 10 puta veća nego sa EU. Ali odlukama ovog američkog predsjednika je i Meksiko prisiljen potražiti druga tržišta. S druge strane, za EU je tržište ove druge najveće ekonomije Latinske Amerike do sad također od sporednog značaja: Meksiko je tek na 11. mjestu i razmjena čini samo 2% ukupne vanjske trgovine Europske unije.

Ali moglo bi i bolje: nakon deset godina pregovora Europska unija i Meksiko potpisali su modernizirani trgovinski i sporazum o suradnji. „S obzirom na aktualnu geopolitičku situaciju naše je partnerstvo važnije nego ikad“, rekao je predsjednik Europskog vijeća António Costa u Ciudad de Méxicu.

Carina - praktično više nema

Novim sporazumom Meksiko gotovo potpuno ukida postojeće carine na uvoz iz EU. Uz to se uklanjaju birokratske prepreke u trgovini. Treba se olakšati i pristup javnim natječajima. Sporazum obuhvaća i digitalnu trgovinu.

Prije potpisivanja predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i Costa sastali su se s lijevo orijentiranom meksičkom predsjednicom Claudiom Sheinbaum. Bio je to prvi samit između EU i Meksika nakon deset godina. Kako je rekla von der Leyen, Europa namjerava sporazum poduprijeti ulaganjima u visini od pet milijardi eura. Taj bi novac trebao ići u infrastrukturne projekte u Meksiku.

U svjetlu politike američkog predsjednika Donalda Trumpa i drugih globalnih izazova EU i Meksiko žele diverzificirati svoje trgovinske odnose i proširiti partnerstvo. Osim trgovine nova verzija sporazuma obuhvaća i odredbe o klimatskim promjenama, ljudskim pravima i međunarodnoj suradnji.

Što će biti sa USMCA?

Prema izvješću njemačke agencije za promicanje gospodarstva GTAI Meksiko postupno ukida carine na proizvode poput peradi, svinjetine, sira i čokolade. Sporazumom se štite i oznake porijekla kao što su parma pršut, bavarsko pivo i tirolska slanina. EU time osigurava i pristup kritičnim sirovinama.

Potpisan je i privremeni trgovinski sporazum. Nakon završetka postupka ratifikacije u EU trebao bi biti zamijenjen globalnim sporazumom.

Meksiko je zapravo europskim i njemačkim tvrtkama bio do sad najzanimljiviji zbog sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD i Kanadom (United States–Mexico–Canada Agreement, USMCA) gdje su onda bili i proizvodni pogoni za tržište čitave Sjeverne Amerike. Ali rok trajanja tog sporazuma potpisanog pod Trumpom 2020. je 6 godina i zapravo bi ove godine trebao biti produžen. Obzirom na ovog američkog predsjednika i golemog trgovinskog deficita SAD prema Meksiku - tu više ništa nije sigurno.

Kome taj sporazum koristi?

„Modernizirani sporazum donosi veću pravnu sigurnost i predvidljivost u njemačko‑meksičkoj trgovini u sve nestabilnijem trgovinskom okruženju“, rekao je Wolfgang Niedermark, član glavne uprave Saveza njemačke industrije.

Prema mišljenju Bernda Langea (SPD), predsjednika Odbora za trgovinu u Europskom parlamentu, modernizirani sporazum daje poticaj otvorenoj i poštenoj trgovini. „Europa i u nemirnim vremenima ulaže u partnerstva umjesto u izolaciju“, rekao je Lange. Oko 95 posto meksičkih carina na poljoprivredni izvoz iz EU trebalo bi biti ukinuto.

Više od 70 nevladinih organizacija iz Latinske Amerike i EU kritiziralo je sporazum. „Umjesto stvarne modernizacije proširena su prije svega prava velikih kompanija", rekla je Bettina Müller iz berlinske organizacije PowerShift.

Rusija često ističe "neograničeno" partnerstvo s Kinom — izraz koji je nastao neposredno prije početka rata u Ukrajini pri jednom od već brojnih susreta Vladimira Putina i Xi Jinpinga, no ti odnosi postaju sve jednostraniji.

Iako je prošle godine volumen bilateralne trgovine nešto pao zbog nižih cijena nafte, ruski izvoz robe u Kinu gotovo se udvostručio od veljače 2022., kada je Moskva pokrenula napad na Ukrajinu. Godine 2024. Rusija je u Kinu izvezla robu u vrijednosti od oko 129 milijardi dolara pri čemu se velika većina odnosi tek na rudna bogatstva: na sirovu naftu, ugljen i prirodni plin, sve to prodano Kini uz znatne popuste.

Centar za istraživanje energije i čistog zraka izračunao je da je Kina od početka rata nabavila fosilna goriva iz Rusije u vrijednosti preko 372 milijarde dolara. To je Moskvi od ključnog značaja u nabavi deviza za financiranje vojske, unatoč zapadnim sankcijama.

S druge strane, Kina je u Rusiju izvezla robu u vrijednosti od gotovo 116 milijardi dolara, opskrbljujući je strojevima, elektronikom i vozilima koji su zamijenili zapadne dobavljače nakon njihova povlačenja s ruskog tržišta.

Iako se Peking suzdržava od izravne isporuke oružja i vojne opreme Rusiji, Kina je isporučila robu dvostruke namjene u vrijednosti više milijardi dolara — proizvode i tehnologiju civilne uporabe koji imaju i vojnu primjenu. Time se također održava rad ruske obrambene industrije.

Ovaj posjet Kini je zapravo bila proslava 25. obljetnice sporazuma o suradnji te dvije zemlje, ali još prije 25 godina je to bio sporazum između donekle ravnopravnih, sad Moskva sve više ovisi o kineskim prioritetima.

Kina praktično jedini izvor nove tehnologije

Zapadne sankcije, uvedene od 2022. koje su vremenom postajale sve oštrije, presjekle su Rusiji neposredni pristup naprednoj zapadnoj tehnologiji.

SAD, EU, Velika Britanija i saveznici zabranili su izvoz poluvodiča, mikroelektronike, preciznih alatnih strojeva i druge robe dvostruke namjene ključne za proizvodnju oružja.

Kao odgovor, Moskva se okrenula Kini koja je, prema podacima Bloomberga, 2025. osigurala oko 90 posto ruskog uvoza tehnologije pod sankcijama, u odnosu na 80 posto godinu ranije.

Nabava opreme poput alatnih strojeva za proizvodnju projektila i dronova danas je znatno teža i skuplja nego prije rata. Rusija mora koristiti složene mreže zaobilaženja preko trećih zemalja i često plaća i do 90 posto više u odnosu na cijene koje je plaćala prije nego što je povela rat.

Peking je, prema izvještajima Bloomberga, Rusiji također omogućio pristup obavještajnim podacima promatranja Zemlje, satelitskim snimkama za vojne potrebe i dronovima.

Kineska tehnologija omogućila je Rusiji da održi pa čak i poveća proizvodnju projektila, dronova i drugog oružja te tako očuva ratno gospodarstvo.

Kako Rusija uopće plaća Kini?

Nakon izbijanja rata u Ukrajini, SAD, EU i saveznici isključili su velike ruske banke iz međunarodnog platnog sustava SWIFT i zamrznuli oko 300 milijardi dolara deviznih rezervi ruske središnje banke u inozemstvu.

Time je globalni financijski sustav u kojem dominira dolar, također pretvoren u sredstvo protiv Kremlja, a transakcije u dolarima i eurima su postale rizične ili nemoguće. Uvedene su i sekundarne sankcije koje su bankama, tvrtkama i pojedincima širom svijeta stvarale dodatni pritisak ako bi nastavili poslovati s ruskim partnerima pod sankcijama.

Kao odgovor, Moskva i Peking ubrzali su proces udaljavanja od dolara i okretanja vlastitim valutama. Prema ruskom ministru financija Antonu Siluanovu, do kraja prošle godine više od 99 posto međusobne trgovine obračunavalo se u rubljima i juanima.

Taj trend dodatno potiče skupina BRICS, koja zagovara obračune u nacionalnim valutama među svojim članicama, a razmatrala je i uvođenje zajedničke valute.

Tzv. „juanizacija“ stvara i nove ovisnosti. Rusija se povremeno suočava s manjkom juana, višim troškovima zaduživanja i mora prihvaćati jaču pregovaračku poziciju Pekinga.

Kina ne nastoji preko noći zamijeniti dolar, ali šira uporaba juana povećava njezin globalni gospodarski utjecaj. Države koje trguju ili se zadužuju u juanima sve su čvršće vezane uz kinesko gospodarstvo i politiku.

Gdje je kraj utjecaja Kine nad Rusijom?

Mnogi analitičari odnosa Rusije i Kine smatraju da će kineski utjecaj na Moskvu u idućim godinama dodatno rasti.

Tijekom ovog posjeta Putin je htio dogovoriti i nove projekte plinovoda koji bi dodatno ojačali ruske izvozne prihode i kinesku energetsku sigurnost. Čini se kako to Pekingu odgovara: povećanje kapaciteta naftovoda i plinovoda prema Kini „znatno bi povećalo energetsku sigurnost Pekinga u slučaju krize oko Tajvana“, napisao je na platformi Substack Joseph Webster iz Atlantic Councila.

Kremlj posebno želi dovršiti projekt plinovoda Snaga Sibira 2, koji bi preko Mongolije mogao u Kinu godišnje isporučivati do 50 milijardi kubičnih metara plina. Projekt je godinama na čekanju zbog sporova oko cijene i tehničkih pitanja.

Kineski interes za pouzdanu opskrbu energijom kopnenim putem je još veći nakon blokade Hormuškog tjesnaca tijekom rata s Iranom. No u posjeti Putina Pekingu je potpisano dvadesetak novih sporazuma o suradnji - ali opet nije došlo do pomaka u projektu Snaga Sibira 2. Jer takav projekt treba Putinu, ali Xi lako može još čekati bolje uvjete za isporuku ovog ruskog plina, a ne želi niti postati previše ovisna samo o jednom izvoru.

Sastanak Putina i Xija dolazi ujedno svega nekoliko dana nakon posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Pekingu, tijekom kojeg su Washington i Peking pokušali stabilizirati odnose u području trgovine, tehnologije i globalnih pitanja nakon nekoliko napetih godina.

Poboljšanje odnosa između SAD i Kine ne bi išlo u korist Putinu. Time bi se smanjio kineski interes za potpuno svrstavanje uz Rusiju protiv Zapada. A Peking je i pred Trumpom i sad sa Putinom jasno pokazao: ono što je Kini daleko na prvom mjestu su njezini vlastiti globalni gospodarski i svaki drugi interesi.

Američki predsjednik Donald Trump izazvao je kontroverze na Bliskom istoku optužujući kurdske skupine u regiji da zadržavaju oružje namijenjeno iranskim prosvjednicima.

Početkom ožujka, na početku američko-izraelskog rata s Iranom, Trump je rekao da bi bilo "divno" kada bi iranske kurdske snage smještene preko granice u Iraku pokrenule napade na islamski klerikalni režim u Teheranu.

Sljedećeg mjeseca Trump je za Fox News rekao da su Sjedinjene Američke Države pokušale poslati oružje prosvjednicima u Iranu putem kurdskih posrednika. „Poslali smo oružje prosvjednicima, puno", rekao je Trump. „I mislim da su Kurdi uzeli oružje", dodao je on.

U svibnju je rekao da je „vrlo razočaran Kurdima“, dodajući da je Washington poslao „neke puške sa streljivom i da su trebale biti isporučene, ali su ih zadržali.“

DW je razgovarao s izvorima (koji su željeli ostati anonimni) iz nekoliko kurdskih frakcija u Iraku, Turskoj i Siriji, koji su svi kategorički negirali da su primili bilo kakvo oružje od SAD-a.

Iranski kurdski čelnici negiraju optužbe

Kurdske organizacije u Iranu, uključujući i naoružanu militantnu skupinu Kurdistan Freedom Party (PJAK), također su odbacile optužbe Bijele kuće. Vodstva tih organizacija smatraju Trumpove izjave i logistički nemogućima i politički štetnima.

Fariba Mohammadi, zamjenica glavnog tajnika stranke Komala, iranske ljevičarske kurdske političke i militantne organizacije koja djeluje iz Iraka, opisala je optužbe kao "psihološki rat".

Rekla je da takvo oružje nikada nije došlo do kurdskih političkih stranaka ili snaga. Prema njezinom mišljenju, ponovno pojavljivanje tih tvrdnji se najbolje može analizirati u kontekstu političkog pritiska u regionalnim odnosima, a ne kao odraz stvarnih okolnosti na terenu.

Mustafa Mouloudi, zamjenik glavnog tajnika Demokratske stranke iranskog Kurdistana (KDPI), rekao je da su s logističkog stajališta optužbe neosnovane. Istaknuo je da jako militarizirane granice, sveprisutne iranske sigurnosne snage i strogi sigurnosni sporazumi nedavno potpisani između Teherana i Bagdada čine takav prekogranični transfer oružja praktički nemogućim.

Tko su Kurdi?

Stručnjaci tvrde da Trumpova retorika pokazuje njegovo temeljno nerazumijevanje kurdskog političkog društva. Američki predsjednik govori o "Kurdima" kao da su jedna, ujedinjena posrednička snaga koja čeka naredbe iz Washingtona, pojašnjavaju stručnjaci.

U stvarnosti je kurdsko stanovništvo, koje broji više od 30 milijuna ljudi, rašireno po nekoliko zemalja - prvenstveno Iranu, Iraku, Turskoj i Siriji. Svaka zemlja ima svoj složeni politički krajolik, raznolike ideološke stranke, od ljevičarskih do konzervativnih, i posebnu regionalnu dinamiku.

Dr. Kamran Matin, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Sussexu, upozorava: „Trump ima vrlo ograničeno shvaćanje kurdskog društva i politike. Kolektivnim okrivljavanjem Kurda, a istovremeno zanemarivanjem mnoštva kurdskih aktera, stranaka i regija, preusmjerava i rasplamsava antiratno i antiameričko javno mnijenje protiv Kurda, što bi moglo dovesti do opasnih napada na njih."

Zašto Trump sada iznosi ove tvrdnje?

Stručnjaci koje je intervjuirao DW kažu da su Trumpove sporne tvrdnje o isporukama oružja klasičan slučaj političkog skretanja s teme.

Kamal Chomani, glavni urednik lista The Amargi Outlet, tvrdi da je Trump, pod snažnim utjecajem izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, djelovao na temelju pogrešne, pretjerano optimistične pretpostavke da je iranski režim na rubu neposrednog kolapsa. Budući da do tog kolapsa nije došlo Trump, prema Chomanijevom mišljenju, treba žrtvenog jarca.

„Kurdima nije poslano oružje za transfer Irancima unutar zemlje; kao što smo vidjeli, čak se i isporuka satelitskog interneta Starlink suočila s ozbiljnim poteškoćama, a kamoli oružje“, dodao je.

Kamran Matin je ponovio ovu procjenu: „Trump okrivljavanjem Kurda pokušava opravdati neuspjeh svog rata protiv Irana u postizanju bilo kojeg od svojih ključnih ciljeva."

Američki predsjednik također, prema njegovom mišljenju, pokušava okriviti Kurde za neispunjavanje svog obećanja iranskim prosvjednicima da će im priskočiti u pomoć ako iranski režim primijeni nasilje protiv njih.

Svemirska industrija je posao težak milijarde. Volumen tržišta iznosi oko 600 milijardi američkih dolara, prema studiji konzultantske kuće Roland Berger i Saveza njemačke industrije (BDI). Tendencija u porastu. Do 2040. može narasti na dva bilijuna eura. To je otprilike četiri puta više od saveznog proračuna Njemačke u 2025. godini.

Mnogi žele dobiti dio tog kolača. Pojam New Space označava komercijalizaciju svemirskih aktivnosti, koju sve više pokreću privatne tvrtke.

Trenutačno se 150 milijardi ulaže u tzv. upstream tržište, odnosno u proizvodnju infrastrukture potrebne na Zemlji i u svemiru poput nosača raketa i satelita. Najveći dio, oko 450 milijardi američkih dolara, troši se na downstream sektor, odnosno na korištenje svemirske tehnologije, satelitskih signala i prikupljenih podataka za stvaranje komercijalnih aplikacija i usluga na Zemlji.

„New Space je već danas u velikoj mjeri poslovanje s podacima“, kaže Matthias Wachter iz BDI-ja. On je izvršni direktor njemačke New Space inicijative te voditelj područja za inovacije, sigurnost i tehnologiju u BDI-ju.

Pretvaranje svemira u poslovni prostor

Od svojih početaka svemirska se djelatnost temeljito promijenila. Tijekom Hladnog rata bila je to prije svega utrka između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Poticaji i novac dolazili su od države.

Oko 2000. godine države su sve više preuzimale ulogu kupca. Lansiranja raketa, sateliti i druge usluge od tada se sve češće kupuju od privatnih tvrtki. To je bio trenutak nastanka SpaceX-a i Blue Origina.

Prekretnica su bile višekratno upotrebljive rakete. One su znatno pojeftinile transport u svemir, čime su se za mnoge druge tvrtke otvorile nove primjene i poslovna područja. Cijene lansiranja raketa u posljednjih su 20 godina pale za 90 posto, izračunala je konzultantska kuća McKinsey.

Čime privatne tvrtke zarađuju u svemiru?

SpaceX i Blue Origin zauzimaju mnogo prostora u javnoj percepciji, ali uz njih postoji mnogo drugih tvrtki koje posluju u svemiru – među ostalim i u Njemačkoj. Pri tome se ne radi samo o raketama i satelitima, nego i o poslovima koje omogućuje svemirska tehnologija.

Tako, prema BDI-ju, oko tri četvrtine svemirskih tvrtki ima klijente iz klasičnog gospodarstva. Pametna poljoprivreda, logistika, Industrija 4.0, nadzor infrastrukture ili autonomna vožnja – sve više tvrtki iz brojnih sektora koristi podatke generirane satelitima. U sektoru su zastupljene sve veličine poduzeća – od start-upova, malih i srednjih poduzeća do velikih sistemskih integratora.

„Usluge poput komunikacije, lociranja, navigacije, određivanja vremena i promatranja Zemlje nezamislive su bez svemirske tehnologije. Upravo će ta područja snažno rasti“, smatra Björn Hagemann iz McKinseyja.

Uloga njemačkih tvrtki u New Spaceu

U Njemačkoj postoje tri tvrtke koje rade na nosačima raketa. Velika se očekivanja polažu u rakete tvrtke Isar Aerospace iz Münchena. I Rocket Factory Augsburg i HyImpulse Technologies iz Neuenstadta am Kocher razvijaju rakete koje su u fazama testiranja.

Osim toga, više tvrtki proizvodi satelite. „Imamo vrlo mnogo downstream tvrtki koje koriste satelitske podatke i razvijaju nove poslovne modele temeljene na podacima“, kaže Matthias Wachter. Tu spada i OHB iz Bremena, koji, između ostalog, razvija kompletne satelitske sustave i komponente za rakete Ariane. The Exploration Company iz Planegga gradi višekratno upotrebljive svemirske kapsule.

OroraTech nudi rješenja za praćenje šumskih požara iz svemira. Sateliti tvrtke ConstellR bilježe toplinske obrasce koji upućuju na ljudske aktivnosti i preopterećenu infrastrukturu i okoliš. Berlinska tvrtka LiveEO potpuno automatski analizira satelitske podatke i informacije dronova te globalno nadzire infrastrukturne mreže, primjerice željezničke pruge Deutsche Bahna.

Skupa ulaganja – isplate li se uopće?

Kako bi privatni sektor nastavio dobro funkcionirati, njemačka država mora ulagati u svemir. To, između ostalih, traže Savez njemačke zrakoplovne i svemirske industrije (BDLI) i BDI.

No njemačko gospodarstvo je trenutačno u krizi. Gospodarski rast je slab i mora se štedjeti, a za svemirsku djelatnost nužna su velika ulaganja. Ipak, Njemačka si ne može priuštiti zaostajanje za trendovima, smatra Wachter. „Svemirska djelatnost nije pitanje prestiža nego ključ za mnoge tehnologije budućnosti na Zemlji.“

Navigacija, komunikacija, mjerenje vremena i promatranje Zemlje danas su ključni za kritičnu infrastrukturu, navodi konzultantska kuća Deloitte. I zaključuje da zato svemir spada u kritičnu infrastrukturu te da ovisnost o inozemstvu u ključnim sektorima nosi velike rizike.

Više – ali još uvijek premalo

Njemačka će u sljedeće tri godine sudjelovati u Europskoj svemirskoj agenciji ESA s oko 5,4 milijarde eura. Znatno više nego u prošlosti. To je odlučeno krajem 2025.

Osim toga, u sljedećih pet godina planira se uložiti 35 milijardi eura u vojne svemirske sposobnosti. Takve svemirske usluge mogu se djelomično koristiti i u vojne i u civilne svrhe.

Zvuči puno, ali je li to dovoljno u usporedbi s drugim državama? Godine 2024. SAD je imao tržišni udio od oko 40 posto, Azija 20 posto, a Europa 17 posto. Kako bi Europa zadržala svoj udio do 2040., morala bi ubrzati rast, za što su potrebna dodatna ulaganja od 237 milijardi eura, izračunala je konzultantska kuća Roland Berger. Da bi se udio Europe na globalnom svemirskom tržištu povećao na 25 posto do 2040., Njemačka bi morala povećati godišnja ulaganja u svemir sa četiri milijarde na deset milijardi eura.

No samo povećanje ulaganja nije dovoljno, smatra Roland Berger: privatnom sektoru treba pomoći da inovacije uspješno pretvori u biznis. Zahtjevi su: manje birokracije, manje regulacije, strukturne reforme i državne narudžbe.

Pred nama je golema utrka ako želimo sustići Amerikance, smatra Wachter. „Tehnološki se ni u kojem slučaju ne moramo skrivati. Ono što Amerikanci rade na mnogim tehnološkim područjima, možemo i mi. To se vidi i po tome što u vrlo mnogo američkih programa zauzimamo istaknute pozicije."

„Srbijo, hajdemo zajedno definirati što znači ‘normalno’, hajdemo zajedno postaviti poredak, hajdemo zajedno ih kazniti, hajdemo zajedno izgraditi državu. 23. 5. budi tu, imamo plan."

Tim riječima studenti u blokadi Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu u četvrtak (21. 5.) u objavi na Instagramu pozvali su građane na prosvjed koji će se na beogradskom trgu Slavija održati ove subote 23. svibnja.

Među oporbenim strankama dolazak je zasad potvrdio Zeleno-lijevi front koji je nedavno priopćio da će podržati studentsku listu bude li izbora u lipnju ili srpnju.

Predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG) Pavle Grbović rekao je za Novu kako će doći na prosvjed, ali je dodao kako PSG ne poziva na skupove u čijoj organizaciji ne sudjeluje pa je na članovima da odluče žele li doći. Predsjednik Narodnog pokreta Srbije Miroslav Aleksić rekao je za Novu da njegova stranka podržava „svaki prosvjed protiv režima“.

Od pokreta u političku stranku

Od studentskih aktivnosti koje su se pojačale posljednjih tjedana najviše pozornosti privuklo je lijepljenje naljepnica s natpisom „Studenti pobjeđuju“, kao i objava njihova „Memoranduma o KiM" (Kosovu i Metohiji). Što je ključni motiv studenata da organiziraju sutrašnji skup?

„Iako studentski pokret nije tradicionalna politička stranka, već se neko vrijeme bavi aktivnostima koje inače provodestranke u predizbornoj kampanji – kampanjom naljepnica, kampanjom od vrata do vrata, prikupljanjem sigurnih glasova i slično. Organiziranje velikih skupova ili ‘mitinga’ dio je tih aktivnosti i u tom svjetlu tumačio bih skup na Slaviji 23. svibnja“, kaže za DW politolog Aleksandar Ivković.

Cilj studenata je, dodaje, „mobilizirati pristaše i održati povezanost između njih i studentskog pokreta“. „To je dokaz evolucije studentskog pokreta u smjeru aktera koji se priprema za izbore, jer to više nisu prosvjedi na kojima se nešto traži od vlade, nego predizborni skupovi", tumači Ivković.

I povjesničar Dragan Popović ocjenjuje da je skup na Slaviji „aktivnost predizborne kampanje“ te dodaje da očekuje kako će studenti, nakon što su objavili Memorandum o Kosovu i Metohiji, predstaviti još neki dio svojega programa.

Oštar zaokret u nacionalizam?

Studenti u blokadi u Kragujevcu prije nekoliko dana objavili su „Memorandum o KiM“ u kojem ističu kako je „Kosovo i Metohija neotuđivi i sastavni dio“ Srbije.

„Kao grad u kojem je utemeljena moderna srpska državnost, Kragujevac nasljeđuje dužnost biti čuvar zavjetnih vrijednosti koje su nikle na Kosovu i Metohiji, ne samo na krvlju natopljenom bojištu nego i na duhovnom obzorju“, objavljuju tamošnji studenti.

Za dio javnosti i u Srbiji tekst Memoranduma predstavlja iskaz desničarske ideologije studentskog pokreta. Ivković kaže da je stav po kojem status Kosova, kao dijela Srbije, treba rješavati pregovorima s međunarodnom zajednicom „uobičajena“ pozicija srpske politike i vjerojatno stav većine građana.

„Ono što se može promatrati kao ‘desna’ dimenzija jest retorika i stil kojim je Memorandum napisan, koji priziva ukorijenjene nacionalističke narative u srpskom društvu. Ne mislim da je to nužnoznak desnog ‘zaokreta’ studentskog pokreta jer je desni nacionalistički element u njemu prisutan od početka, kao i liberalni element, pa povremeno jedan ili drugi dolazi više do izražaja“, kaže Ivković. Konstatira i kako "za sada, niti jedan od ta dva elementa nije preuzeo potpunu prevlast unutar pokreta".

„Nedavno smo imali iskorak, kako se činilo, liberalne proeuropske struje u vidu rektora Đokića, njegova posjeta Bruxellesu i sličnih aktivnosti“, podsjeća politolog.

Zloglasni pojam "memorandum"

Memorandum o KiM neke je podsjetio na Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 1986. godine, u kojem se, među ostalim, navodi da je Srbija u sklopu SFRJ u podređenom položaju te da Srbi nisu ravnopravni s građanima drugih nacionalnosti. Tim dokumentom je SANU podržala jačanje srpskog nacionalizma, jednog od čimbenika koji su doveli do ratova devedesetih.

Popović ističe da stavovi o Kosovu, izneseni u Memorandumu, nisu njegovi stavovi, ali da taj dokument ne vidi „kao zaokret bilo kamo, pa ni udesno“. „Ono što je problematičnije od stava o Kosovu kao dijelu Srbije jest jezik koji je korišten, uključujući i naziv ‘memorandum’. Ipak, vjerujem da je dobro što se izašlo s tim stavom. Korisno je da studenti i svi drugi uoče da postoje različita stajališta i da će osjetljive teme doći na dnevni red nakon pada autokratskog režima“, kaže Popović.

Okupiti i lijevo i desno?

Kad je riječ o izborima, Ivković kaže da bi studentima bilo dobro sutra predstaviti barem dijelove programa „jer bi to ostavilo dojam da su pripreme za izbore odmakle i da je pokret spreman".

Dodaje da ni nacionalistički ni liberalni element ne bi trebali „preuzeti primat“. „Tako će jednostavno osvojiti najviše glasova. Dio birača željet će ‘čistu’ liberalnu ili ‘čistu’ nacionalnu opciju i glasat će za oporbene stranke na jednoj ili drugoj strani spektra. Mislim da će njihova kampanja biti više usmjerena na pravdu i životna pitanja, dok će identitetska pitanja biti u drugom planu. Ako tako bude, gubici birača u korist oporbenih stranaka bit će manji.“

Demokratska stranka odavno je priopćila da će podržati studentsku listu. Dio proeuropske oporbe, među kojima su PSG i Stranka slobode i pravde, o tome još nije donio odluku. DW je te dvije stranke upitao kada se odluka može očekivati i o čemu će ovisiti, no odgovori još nisu stigli.

Studente „bezuvjetno" podržavaju Demokratska stranka i vanparlamentarni Pokret Kreni-promeni i Dveri.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, u nizu nagađanja o datumu prijevremenih izbora, ovog četvrtka (21. svibanj) iznio najnoviju: sad kaže kako će izbori biti negdje "od kraja rujna do sredine studenog ove godine".

Godišnji posjet Vladimira Putina Kini spada među njegove rijetke odlaske u inozemstvo tijekom zadnjih pet godina od početka sveobuhvatnog rata Rusije protiv Ukrajine. Ovoga puta je ruski predsjednik doputovao s posebno velikom delegacijom. Ipak, svjetski mediji fokusirali su se na njegov susret s kineskim predsjednikom Xijem Jinpingom, posebno zato što je američki predsjednik Donald Trump samo nekoliko dana ranije posjetio Peking.

Koji su najvažniji rezultati sastanka? Stručnjaci koje je intervjuirao DW ne vide značajnije promjene u bilateralnim odnosima. A Kina nije ispunila jedno od ključnih ruskih očekivanja.

Nema dogovora o novom plinovodu

„S jedne strane, Xi Jinping i Vladimir Putin su na sastanku na vrhu naglasili svoje strateško partnerstvo i bezgranično prijateljstvo i potpisali više od 20 sporazuma o suradnji, između ostalog na području umjetne inteligencije i energetike. Ali glavno rusko očekivanje, zaključivanje projekta plinovoda ‘Snaga Sibira 2', ponovo nije ostvareno", kaže Sören Urbansky, profesor povijesti Istočne Europe na Sveučilištu Ruhr u Bochumu. On napominje da Rusija već dugo vodi pregovore o tom projektu i da Kina očigledno ima jaču pregovaračku poziciju. Nakon posjeta su ruski predstavnici izjavili da su strane blizu dogovora, ali da detalji još nisu konačno usuglašeni.

Projekt „Snaga Sibira 2“ predviđa isporuku do 50 milijuna kubičnih metara plina godišnje preko 4.000 kilometara dugog plinovoda iz Zapadnog Sibira preko Mongolije do Kine. Planirani kapacitet usporediv je s plinovodom Sjeverni tok kroz Baltičko more od Rusije do Njemačke, čiji je rad Rusija sama obustavila prije invazije na Ukrajinu. U jesen 2022. plinovod je uništen u, kako se sumnja, sabotaži. Projekt „Snaga Sibira“ pokrenut je 2019. godine. Kroz već postojeći prvi plinovod plin iz istočnog Sibira već stiže do Kine.

„Cijena plina i uvjeti ugovora ostaju sporna pitanja. Kina ovdje očigledno ima jaču pregovaračku poziciju“, kaže Urbansky o projektu „Snaga Sibira 2". On dodaje da prekid energetskih isporuka kroz Hormuški tjesnac uslijed američko-izraelskog rata protiv Irana nije značajno promijenio odnos snaga.

S tim se slaže i James Brown, predavač na američkom Sveučilištu Temple u Tokiju. On smatra da su problemi u Hormuškom tjesnacu samo privremeni i da bi novi plinovod vjerojatno mogao biti pušten u rad tek krajem ovog desetljeća. „Mislim da bi Kinezi bili nerazumni kada bi zbog trenutne situacije prenaglili sa sporazumom koji bi ih godinama vezivao za ruske energetske isporuke“, kaže stručnjak. Ovaj primjer pokazuje da unatoč demonstrativnoj bliskosti Moskve i Pekinga „kod tako važnih tema kao što je energetski sporazum presudnu ulogu igraju strogo nacionalni interesi i da Kinezi nisu spremni činiti ustupke Rusima", smatra Brown.

On naglašava da je tijekom sastanka, između ostalog, upala u oči oštra retorika oba državnika prema SAD-u. Budući da je Trump prije Putina posjetio Peking, moglo se očekivati da će kineska strana zauzeti umjereniji ton, ali dogodilo se upravo suprotno, kaže Brown. Iako kritika SAD-a nije direktno formulirana u zajedničkom priopćenju, nje ipak ima „napretek“, smatra stručnjak. Brown podsjeća da su se Putin i Xi izjasnili protiv „jednostrane hegemonije" u svijetu, kao i da je ruski predsjednikcitirao riječi Maoa Ce-tunga o „američkom imperijalizmu“.

Kakav je stav Kine prema ruskom ratu u Ukrajini?

U Europi se sada raspravlja o tome kakve bi posljedice susret Putina i Xija mogao imati po ruski rat protiv Ukrajine. Zapadni stručnjaci kinesku poziciju opisuju kao „prorusku neutralnost“. Formalno Kina stoji po strani od sukoba, ali faktički podržava Moskvu kupovinom ruskih energenata i isporukama robe dvostruke namjene, koja može biti korištena i u civilne i u vojne svrhe. Stručnjaci smatraju da se to neće promijeniti.

„Kina će i dalje indirektno podržavati rusku poziciju na međunarodnoj sceni, iako se izvana predstavlja kao neutralni posrednik", kaže Urbansky i dodaje: „De facto Kina uvozom sirovina i izvozom poluvodiča i druge robe dvostruke namjene puni rusku ratnu blagajnu i omogućava nastavak rata.“ S druge strane, stručnjak smatra da Kina ima pravo kada tvrdi da bi Rusija odavno pobijedila da ju je Peking zaista podržao u punom kapacitetu.

„Podrška nije maksimalna, ali Kina bi ju mogla i obustaviti. Tada bi ruska pozicija u sadašnjem ratu protiv Ukrajine bila mnogo nesigurnija“, kaže stručnjak, koji ne očekuje brz mir. James Brown primjećuje da Kina „izgleda prilično zadovoljno postojećim stanjem, u kojem Rusija ni ne pobjeđuje niti ne gubi“. Međutim, ukoliko bi Rusija bila pred porazom, to bi po njegovom mišljenju moglo navesti Kinu da „proširi svoju podršku i prijeđe s te vrste proruske neutralnosti na stav koji direktnije podržava ruske ratne napore“, kaže stručnjak.

Ukoliko bi se situacija za Rusiju pogoršala, Kina bi mogla otvoreno stati uz Moskvu, smatra politolog iz Tokija.

Daljnji potezi Rusije bit će presudni

Što ljudi u Kijevu misle o ishodu posjeta? Ovisnost Rusije o Kini raste, smatra ukrajinska stručnjakinja za Aziju Natalija Plaksijenko-Butirska. Ona vjeruje da su pregovori vođeni iza zatvorenih vrata bili presudni. Njihov rezultat uskoro će se vidjeti kroz daljnje poteze Rusije. „Eskalacija bi značila da Putin nastavlja rat protiv Ukrajine. Više sam nego sigurna da će upravo tako i biti“, kaže ona.

Plaksijenko-Butirska ne očekuje da će Kina vršiti pritisak na Rusiju kako bi okončala rat u Ukrajini. Njena prognoza glasi: „Tek kada sama Moskva, između ostalog pod pritiskom ukrajinskih napada na ruski teritorij, bude spremna za to, tek tada će se Kina aktivnije uključiti u diplomaciju kako bi pomogla Rusiji u pregovaračkom procesu.“

Hrvatska je u novije doba nesumnjivo poduzela izraziti energetsko-politički zaokret, a definitivno je to povrđeno s nedavnom dubrovačkom konferencijom Inicijative triju mora. Slijedi realizacija konkretne infrastrukture, što, međutim, baš i neće biti tako lagana zadaća.

A istovremeno i se zagovara i povratak nekim rješenjima koja su se do prije nekoliko godina smatrala prevladanima. Naročito se to odnosi na posezanje za rizičnom nuklearnom energijom, ali nanovo sve više i za ekološki štetnim fosilnim gorivima.

Osim toga, u Dubrovniku je istaknuto ojačano partnerstvo Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, ako je moguće tako nazvati jednosmjernu relaciju kupac-trgovac. Kao što je bilo i s gradnjom te proširenjem LNG-terminala na Krku, Hrvatska će se i u najavljenim budućim energetskim projektima oslanjati primarno na SAD.

To povlači pitanje sukoba interesa naspram Europske unije u čijim se odnosima s Amerikom bilježi sve više trzavica. A pojedini analitičari u takvom unilateralnom postupanju RH vide i zanemarivanje samog hrvatskog interesa, ne tek europsko-unijskog.

Od ruskog pod američki kaput

„Istina, u pitanju je interesantan politički zaokret, ali ne bih rekao da je stvarno toliko artikuliran“, mišljenja je neovisni energetski konzultant i bivši pomoćnik ministra gospodarstva i energetike RH. On podsjeća da je hrvatska energetika praktično donedavno bila velikim dijelom podređena interesu Mađarske, a par godina ranije i onome ruskom, iako bi ta politika i praksa morale spadati pod nadgeneracijski projekt svake vlade. Drugim riječima – ne ovisiti o stranačkim pozicijama, a ni o stalnim geopolitičkom stresovima, bar ne u tolikoj mjeri.

Matić napominje da pritom ima u vidu razdoblje od posljednjih oko desetljeće i pol, kada je već definitivno do izražaja došla prevlast Mađarske nad hrvatskom naftno-plinskom kompanijom Ina. „A onda je Hrvatska promijenila kaput – prešla s ruskog na američki“, rekao je Matić za DW, „i otad pokušava nekako plesati po tim notama. U plinsku infrastrukturu uložili smo u ovom desetljeću 1,2 milijardi eura, domaćih i europsko-unijskih, dok sve to služi primarno mađarskim potrebama, ne našim. To svi i govore, a ne spominju da je zanemaren naš elektroenergetski razvoj."

Pod tim propustima ovaj analitičar podrazumijeva sustavnu gradnju novih postrojenja za korištenje obnovljivih izvora energije, obnovu prijenosne mreže koja je dotrajala, donošenje razvojnih planova, kao i iznos naknade za priključenje na mrežu: „Riječ je o trogodišnjem neimenovanju predsjednika vijeća naše energetske regulatorne agencije HERA, o planovima operatora prijenosnog sustava HOPS, itd. Mi smo jedina država na bijelome svijetu koja je bacila sve karte na plin umjesto struju, posebno iz obnovljivih izvora čiji se puni razvoj sabotira već četiri godine.“

Nuklearno kukavičje jaje

Zdeslav Matić smatra da je takva pogubna orijentacija kulminirala u Dubrovniku dogovorom o gradnji Južne plinske interkonekcije od RH prema Bosni i Hercegovini. Prema njegovu mišljenju, Hrvatska će potrošiti svojih 190 milijuna eura, dok BiH uslijed disfunkcionalnosti države neće poduzeti ništa sljedećih desetak godina. Uvjeren je da neće biti ni korišten, ako jednom bude izgrađen, jer je plin za BiH jednostavno – preskup energent. To pak uspoređuje s projektom izgradnje plinovoda prema Dalmaciji, do Splita, od kojeg se sad ne koristi niti jedan posto kapaciteta.

„Dalmacija se nikad neće grijati toliko da joj treba plin, ali taj promašaj nije ništa prema ideji o gradnji modularnih nuklearnih reaktora koju je usvojila ova vlada. Da se postavimo na trepavice, ne možemo takvo nešto razviti za vrijeme kraće od 20 godina. Time ne rješavamo ništa od sadašnjih problema, pa držim da je posrijedi kukavičje jaje radi sprečavanja razvoja nove elektroenergetike iz obnovljivaca“, kategoričan je Matić, upozoravajući da pripadajuću tehnologiju Hrvatskoj u tome pruža Amerika koja je prije tri mjeseca umalo zaratila s EU-om oko Grenlanda.

„Suludo je planirati ulaganje vrijednosti od 15 do 20 milijardi eura koje ovisi o isporukama strane s kojom smo u takvom sukobu“, zaključio je Zdeslav Matić, dodajući kako RH ima dosta obnovljivih izvora pa mora slijediti taj put umjesto nove ovisnosti o tehnologijama i gorivu iz uvoza, bilo ono fosilno ili nuklearno.

Ogoljeni zelenotranzicijski okvir

Slično rezonira Luka Tomac iz Zelene akcije, najveće hrvatske ogranizacije za zaštitu prirode i okoliša, ujedno najutjecajnije nevladine udruge. On za DW ističe da je očito kako se već usvojeni klimatsko-politički ciljevi odnedavno - pišu ispočetka.

„I ranije smo svjedočili ozbiljnom zaokretu naše energetske politike prema modelu puno veće potrošnje energije. Nakon sastanka Inicijative triju mora to je potvrđeno najavom dodatne fosilno-energetske infrastrukture, uz evidentno svrstavanje uz američki interes, mada njega ni prije nije nedostajalo“, kaže Tomac, uz napomenu da tu ulaze i plinske interkonekcije, i nuklearno-energetska suradnja, i planovi gradnje golemih podatkovnih IT-centara koji troše enormnu količinu energije. On smatra da je od hrvatske zelene tranzicije ostao tako samo goli okvir i narativ.

Taj i takav cilj po novom je, kao što pojašnjava voditelj klimatskog programa Zelene akcije, zaključan u najavljeni model ekstremnog rasta potrošnje energije. I samo za jedan predstavljeni projekt IT-centra trebala bi RH proizvesti ili uvesti triput više energije nego što sada dobiva iznuklearne elektrane u Krškom, čiji je suvlasnik sa Slovenijom. „Ta nova faza ovisnosti", rekao nam je ovaj aktivist, „predočena je kao novi razvoj i viša sigurnost. A samo smo promijenili dobavljača istih fosilnih goriva, uz visoki trošak dogradnje infrastrukture."

„Bitno je dekonstruirati i narativ o nuklearnoj energiji koja navodno vodi k energetskoj neovisnosti. Umjesto da čekamo 20 godina te potrošimo tko zna koliko, jer nema takvog projekta u EU kojem cijena tokom tako duge gradnje nije udvostručena, mogli smo dekarbonizirati čitavu elektroenergetiku i stvoriti superučinkovit ukupni sustav. Tad ne bismo morali uvoziti rudu i tehničku opremu koja povrh svega neće ispuniti klimatske ciljeve“, rekao nam je . Dodao je kako se pored toga paralelno građane sistematično isključuje iz procesa energetske tranzicije.

Građani promatraju i plaćaju

Deklarativna podrška tzv. građanskoj energetici, sa solarnim panelima na krovovima kućanstava i tako decentraliziranom proizvodnjom, izricana je poduži niz godina. S druge strane građani su se suočavali sa raznim administrativnim preprekama i jalovim regulacijskim okvirom. A to ih je obeshrabrilo za ulaganje u solare i organiziranje u energetske zajednice. No država pokazuje zavidnu brzinu u promoviranju neizvjesnih megaprojekata i gradnji plinske infrastrukture, što pouzdano ukazuje na to čemu je posvećena politička volja, tj. za što se ima i sluha i kapaciteta.

„Interes građana itekako postoji, ljudi razumiju da je lokalna proizvodnja u osnovi jedina garancija za energetsku sigurnost. No bojimo se da će ostati promatrači koji će platiti sve efekte takve politike", mišljenja je Luka Tomac. U krajnjoj liniji, kao što je podcrtao, nitko im ne govori kolika će biti cijena pritisaka na mrežu s potrošačima ranga najvećih IT-centara. A tu je i neizvjesna buduća cijena struje za domaćinstva, pored dodatnih troškova - za rast emisija CO2, za ekstremnu potrošnju vode u dotičnim centrima, i za ostale ekološke prijetnje.

U noći na srijedu pregovarači EU postigli su dogovor o zakonodavnim prijedlozima za provedbu trgovinskog sporazuma između EU i SAD. Taj se dogovor smatra važnim korakom u provedbi tzv. sporazuma iz Turnberryja u Europskoj uniji.

Što je sporazum iz Turnberryja?

Prošloga ljeta predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i Donald Trump postigli su dogovor u škotskom Turnberryju, na Trumpovu posjedu s igralištem za golf. U središtu sporazuma je sljedeće: SAD će na većinu robe iz EU primjenjivati carine do najviše 15 posto. EU će zauzvrat u potpunosti ukinuti carine na američku industrijsku robu i olakšati pristup tržištu za određene američke ribarske i poljoprivredne proizvode.

Što se sada dogodilo?

Kako bi EU mogla ispuniti svoj dio sporazuma, mora donijeti novo zakonodavstvo. U ranim jutarnjim satima ove srijede su nadležne institucije EU postigle privremeni dogovor o zakonodavnim aktima. Europski parlament pritom je u budući zakon ugradio nekoliko uvjeta.

Koje uvjete traži Europski parlament?

Prije svega, sporazum je dopunjen tzv. klauzulom isteka. Prema njoj bi se sporazum primjenjivao samo do kraja 2029., ali se može produljiti.

Zaštitna klauzula trebala bi omogućiti privremenu obustavu sporazuma ako i nakon 31. prosinca 2026. ostanu povišene carine na proizvode od aluminija i čelika.

Uz to je predviđen i zaštitni mehanizam kako bi se spriječile „ozbiljne štete“ zbog rasta uvoza američke robe. U tu svrhu Europska komisija trebala bi svaka tri mjeseca redovito izvještavati o promjenama u obujmu trgovine između EU i SAD.

Što slijedi?

Dogovor sada moraju konačno potvrditi Europski parlament i Vijeće EU, tijelo koje predstavlja 27 država članica. Europski parlament glasovanje je najavio za sredinu lipnja.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je pozdravila dogovor: „To znači da ćemo uskoro, kako smo obećali, ispuniti svoj dio zajedničke izjave EU i SAD“, napisala je na platformi X (bivši Twitter). Dodala je da bi oba zakonodavna tijela trebala brzo dovršiti postupak kako bi se osigurao stabilan, predvidljiv, uravnotežen i obostrano koristan transatlantski trgovinski odnos.

Ipak, ostaje otvoreno kako će SAD gledati na nove uvjete. U EU vlada uvjerenje da će ih američka vlada prihvatiti. Glasnogovornica Europske komisije izjavila je u srijedu da su obje strane u stalnom kontaktu te da Washington očekuje dogovor i da će ga ocijeniti kao dobru vijest.

Zašto je to toliko dugo trajalo?

U EU naglašavaju da je riječ o uobičajenom zakonodavnom postupku. Ipak, postupak je dva puta bio obustavljen: zbog Trumpovih prijetnji oko Grenlanda i zbog presude Vrhovnog suda SAD koja je poništila pravnu osnovu američkih carina o kojima je u sporazumu uopće riječ.

Nakon što je Donald Trump početkom svibnja zaprijetio povećanjem carina na automobile i dao EU rok do 4. srpnja za provedbu sporazuma, dodatno je porastao pritisak na EU.

Kakva se očekivanja vežu uz dogovor?

Više zastupnika u Europskom parlamentu su kritizirali sporazum iz Turnberryja između Donalda Trumpa i Ursule von der Leyen i smatraju ga neravnopravnim. „To ne bih nazvao dobrim sporazumom, to sam mislio odmah i mislim i dalje", rekao je u srijedu predsjednik Odbora za trgovinu u Europskom parlamentu Bernd Lange.

Socijaldemokrat je na konferenciji za novinare podsjetio i na pregovaračke okolnosti u kojima se nalazila Ursula von der Leyen. Prema njegovim riječima, Donald Trump povezao je svoje zahtjeve oko carina s pitanjem daljnje američke potpore Ukrajini.

Europska komisija redovito ističe važnost sporazuma, prije svega u stvaranju stabilnosti i predvidljivosti za europske tvrtke i potrošače. S njegovom provedbom povezana je i nada da će stalne prijetnje novim carinama uskoro postati prošlost.

Tobias Pelz osjeća posljedice rata s Iranom u vlastitoj štali: ondje gdje inače skladišti zalihe gnojiva, zjapi praznina. Ove je godine zamjenik predsjednika Saveza poljoprivrednika savezne pokrajine Saske već obavio gnojidbu. No usjev za sljedeću godinu mora pognojiti najkasnije u veljači 2027.

Pelz kaže: „Rado bismo unaprijed kupili gnojivo za iduću godinu, ali trenutačno su cijene tako visoke da kažemo – vidjet ćemo što će godina donijeti.“

Europska komisija obećava financijsku pomoć

Iste brige more i druge poljoprivrednike u Europskoj uniji. Samo od početka godine cijene dušičnih gnojiva u Europi porasle su za 40 posto, objašnjava glasnogovornica EU-a.

U utorak (19.5.) je povjerenik za poljoprivredu Christopher Hansen predstavio novi akcijski plan za gnojiva i naglasio: prihvatljiva cijena i dostupnost gnojiva u Uniji moraju se održati i kratkoročno i dugoročno.

Komisija sada želi osigurati dodatnu financijsku potporu poljoprivrednicima u EU-u. Ona bi se ponajprije trebala isplaćivati iz krizne rezerve Zajedničke europske poljoprivredne politike, skraćeno ZPP.

Kritike dolaze od Njemačkog saveza poljoprivrednika. Za „reagiranje na kratkoročne poremećaje na tržištu“ to „nije pravi instrument“, izjavio je predsjednik saveza Joachim Rukwied. Potrebna su dodatna sredstva kako bi se poljoprivrednicima neposredno pomoglo, smatra on. „Ako mjere ne stupe na snagu prije jesenske sjetve, za mnoge će seljake doći prekasno", rekao je Rukwied.

Komisija želi ojačati domaću proizvodnju gnojiva

Europska komisija planira ojačati domaću proizvodnju gnojiva kako bi se spriječila „deindustrijalizacija“. Zbog ruske agresije na Ukrajinu i domaća industrija gnojiva pod velikim je pritiskom jer za proizvodnju gnojiva ovisi o plinu. A plin je trenutačno skup.

Komisija sada želi poticati europske alternative. Primjerice proizvodnju i korištenje gnojnice, zelenog amonijaka, biomase algi i fosfora iz kanalizacijskog mulja. Komisija također želi ispitati može li se oporezivanje CO₂ učiniti fleksibilnijim za industriju gnojiva. Uz to EU raspravlja o ukidanju europskih carina na gnojiva iz svih zemalja osim Rusije i Bjelorusije, što je predloženo još prije početka rata s Iranom.

Kritika Zelenih

Savezni ministar poljoprivrede Alois Rainer (CSU) pozdravlja akcijski plan Komisije u izjavi za njemački javni servis ARD. Savezna vlada je nedavno, zajedno s Poljoprivrednom rentnom bankom, pokrenula povoljne kredite od 50.000 do najviše 500.000 eura za poljoprivrednike pogođene rastom cijena. Krediti se mogu zatražiti od prvog lipnja, rekao je Rainer.

No mnogim poljoprivrednicima to nije dovoljno, smatra Tobias Pelz i dodaje da su mnogi već zaduženi i ne mogu si pomoći dodatnim kreditima. On strahuje od daljnjeg nestanka farmi.

Zastupnik Zelenih u Bundestagu Karl Bär nije zadovoljan aktualnom političkom raspravom. On podsjeća da već postoji uspješna poljoprivreda koja funkcionira bez umjetnih dušičnih gnojiva – ekološka poljoprivreda. I ističe da Europa može smanjiti svoju ovisnost samo ako se osloni na alternative: „Tada nam se ne bi događalo da zbog rata na Bliskom istoku rastu cijene gnojiva, goriva i svega ostalog.“

Čini li EU dovoljno?

Koliko god se Europska komisija želi pripremiti za slučaj daljnjeg rasta cijena na tržištu gnojiva, čini se da je trenutačno nemoćna s obzirom na sigurnosnu situaciju na trgovačkim rutama. Rat s Iranom i rat u Ukrajini traju.

EU pokušava ojačati domaću proizvodnju gnojiva i zaštititi svoje poljoprivrednike. No obje strane tvrde da im treba više nego što je Unija očito trenutačno spremna dati.

Krajnji potrošači to će za nekoliko mjeseci osjetiti na blagajnama u supermarketima. Glasnogovornica Komisije objašnjava da su dosadašnji ratovi i krize pokazali da je cjenovni šok na tržištu gnojiva u trgovinama hranom vidljiv šest do dvanaest mjeseci kasnije.

Bivši ugledni porezni odvjetnik Hanno Berger (75) u zatvoru je već četiri godine. Pravomoćno je osuđen pred sudovima u Bonnu i Wiesbadenu zbog osobito teške utaje poreza. Sada je Okružni sud u Bonnu odredio jedinstvenu kaznu od deset godina jer su oba djela za koja je osuđen usko povezana.

Ovom odlukom kazneno vijeće izreklo je maksimalnu kaznu za utaju poreza, odnosno nenasilni kriminal u Njemačkoj. Bergerova kazna rekordna je jer je bio arhitekt sustava prijevara Cum-Ex, ključna figura brojnih transakcija u kojima su sudionici tražili povrat poreza koji nikada nisu platili.

Sam Berger na taj je način uzeo oko 15 milijuna eura poreznog novca. Prema sudskim presudama, suodgovoran je za štetu u Njemačkoj koja se mjeri stotinama milijuna eura.

Najveći porezni skandal u Njemačkoj – 10 milijardi eura

Cum-Ex smatra se najvećim njemačkim poreznim skandalom, a na njegovu rasvjetljavanju radi se već 14 godina. Trenutačno postoji oko 1.800 osumnjičenih. Dosad je optužnica podignuta protiv 40 osoba, od kojih su 24 osuđene.

Procjenjuje se da su brojni bankari, savjetnici i trgovci dionicama kroz ove prijevare oštetili njemačku državu za najmanje deset milijardi eura. Pojednostavljeno, ova shema krađe može se dočarati primjerom iz supermarketa u Njemačkoj. Kada netko u supermarketu vrati boce, dobije potvrdu za polog i na blagajni mu se vraća novac. Kod sheme Cum-Ex – slikovito rečeno – te se potvrde umnožavaju pa su akterima isplaćivani povrati za boce koje nisu ni imali, odnosno vratili. Naravno, Cum-Ex zapravo je mnogo složenija krađa.

Jednom godišnje njemačke kompanije čijim se dionicama trguje na burzi dio dobiti isplaćuju dioničarima u obliku dividende. Na tu dividendu obračunava se porez na kapitalnu dobit. Dugo je vrijedilo pravilo da banka kompanije taj porez automatski uplaćuje poreznim vlastima, tako da dioničar ne dobiva puni iznos dividende – dio ostaje državi. Dioničar od svoje banke dobiva potvrdu da je porez plaćen. Ta porezna potvrda može imati konkretnu novčanu vrijednost jer vlasnici dionica u određenim slučajevima mogu od porezne uprave zatražiti povrat tog novca.

U Njemačkoj su domaći investicijski fondovi prema zakonu imali privilegij da ne plaćaju porez na dividende jer se smatralo da će taj porez platiti građani kada podignu novac iz fonda. Zbog toga su organizatori prijevare upravo te fondove koristili kao paravan.

Shema je funkcionirala ovako: običan investitor (koji mora platiti porez) proda dionicu fondu (koji ne mora platiti porez) neposredno prije isplate dividende. Fond naplati dividendu i prema zakonu dobije povrat poreza jer je oslobođen plaćanja. Odmah nakon toga fond vrati dionicu prvotnom investitoru.

Tijekom te munjevite operacije sustav bi se zbunio zbog takozvane kratke prodaje pa bi porezna uprava izdala potvrdu o plaćenom porezu i fondu i prvom investitoru. Na kraju bi i jedni i drugi tražili povrat novca za isti paket dionica. I tako više puta. Fond je, dakle, služio samo kao legalni instrument za udvostručavanje poreznih potvrda.

Pojedinačna dionica ne bi donijela značajnu zaradu, ali zbog trgovanja milijunima dionica na ovaj način iz državne blagajne akterima su isplaćene milijarde.

Za provedbu ovako složenih poslova bio je potreban čitav niz sudionika: investitori koji su osiguravali velika novčana sredstva za trgovinu velikim paketima dionica, trgovci koji su realizirali burzovne transakcije, bankari koji su odobravali kredite, vlasnici financijskih kompanija koji su podnosili zahtjeve za povrat novca, kao i porezni odvjetnici koji su sve to potkrepljivali pravnim mišljenjima. Svi su dijelili plijen – novac poreznih obveznika.

Berger sebe vidi kao žrtvenog jarca

Ipak, Berger i dalje tvrdi da je nevin – inzistira na tome da je u zakonima postojala rupa koja je omogućavala Cum-Ex transakcije. „Osjećam se kao žrtveni jarac. To je jasno“, izjavio je za podcast „INSIDE CumEx – lov na poreznu mafiju“ njemačkog ARD-a, u prvom obraćanju javnosti od uhićenja.

Između ostalog, navodi da je prema zakonu ista dionica mogla imati dva vlasnika: jednog stvarnog i jednog ekonomskog. Oba su, prema njegovu tumačenju, imala pravo na povrat poreza na dividendu – iako ga je platio samo jedan. Međutim, i Savezni sud pravde, najviša kaznena instanca u Njemačkoj, presudio je da su poslovi Cum-Ex oduvijek bili nezakoniti. Berger na to u intervjuu reagira bez zadrške: „Sve sam to već čuo. Besmislice. Fraze! Gdje je zakon? To su gluposti.“

Počeo je kao državni službenik

Berger je sin protestantskog svećenika, a nakon studija prava 1980-ih odlučuje se za državnu službu. Kao porezni inspektor brzo napreduje i postaje jedan od najvažnijih kontrolora banaka u zemlji. Ipak, takav život nije mu se sviđao: „Ne vrednuje se trudi li se netko. Sve se svodi na to tko je sljedeći za napredovanje.“

Devedesetih prelazi u privatni sektor. Nakon rada u velikim odvjetničkim uredima osniva vlastiti: savjetuje milijardere i utjecajne klijente te slovi za jednog od najcjenjenijih stručnjaka za porezno pravo. Početkom 2000-ih prvi put otkriva porezni model koji obećava iznimno visoke prihode uz relativno mali rizik. Taj model kasnije dobiva naziv Cum-Ex.

Između 2006. i 2011. Berger omogućava pristup tom modelu i iznimno bogatim privatnim investitorima. U podcastu opisuje kako je u petominutnom telefonskom razgovoru prikupio 50 milijuna eura za jedan Cum-Ex fond: „Čovjek je kao u zanosu – imate uspjeh i golemu energiju.“

Bijeg u Švicarsku i izručenje

Međutim, 2012. dolazi otrježnjenje. Tužiteljstvo u Frankfurtu pretražuje njegov ured zbog sumnje na utaju poreza. Berger tada odlazi u Švicarsku. Ali pritisak raste. Kelnsko tužiteljstvo 2014. pokreće novu istragu, pod vodstvom tadašnje tužiteljice Anne Brorhilker. Kroz opsežnu međunarodnu akciju prikupljaju se dokazi, a od 2016. pojavljuju se i pokajnici među svjedocima, među kojima i Bergerov bliski suradnik i partner.

Nakon dugog pravnog spora Berger je 2022. izručen iz Švicarske. Iste godine osuđen je pred sudom u Bonnu na osam godina zatvora, a kasnije i pred sudom u Wiesbadenu. Pokušaji žalbe nisu uspjeli, sve pravne mogućnosti u Njemačkoj praktično su iscrpljene. Berger je u ljeto 2025. podnio žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Taj sud još se nije oglasio o ovom slučaju.

Gdje su novci?

Istodobno, financijski dio postupka protiv Bergera pokazuje se kao iznimno složen. Iako mu je naloženo da vrati gotovo 15 milijuna eura, dosad je naplaćen tek minimalan dio – oko 13.200 eura.

Problem predstavlja činjenica da se imovina nalazi u inozemstvu. Primjerice, jedna nekretnina u Švicarskoj više ne može biti zaplijenjena jer ju je Berger prije više godina prenio na treće osobe. Prema švicarskom pravu, mogućnost osporavanja tog prijenosa u međuvremenu je zastarjela.

Njemački kemijski sektor je temeljni stup nacionalnog gospodarstva, treći sektor po važnosti - nakon automobilske industrije i strojarstva. Ostvaruje stotine milijardi godišnjih prihoda i izravno zapošljava oko pola milijuna ljudi.

Međutim, industrija je posljednjih godina pogođena krizom, opterećena visokim troškovima energije, rastućim regulatornim opterećenjima, konstantno slabom ekonomijom i intenzivnom konkurencijom iz inozemstva.

Kemijska proizvodnja zahtijeva velike količine energije, ne samo električne energije već i toplinske, pare i tlaka. Stoga, kada cijene energije rastu, to narušava globalnu konkurentnost i profitabilnost tvrtki.

Od sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. i gubitka jeftinog ruskog plina koji je uslijedio nakon toga, njemačke kemijske tvrtke suočavaju su se s cijenama energije koje su među najvišima u svijetu.

Američko-izraelski rat protiv Irana ove je godine pogoršao te izazove. Izazvao je još jedan nagli porast cijena energije, a istovremeno je poremetio lance opskrbe i uzrokovao nestašicu ključnih sirovina.

„Cijene energije, posebno prirodnog plina, udvostručile su se od početka rata u Ukrajini", rekao je Christof Günther, generalni direktor InfraLeune, njemačke tvrtke za infrastrukturu i usluge koja upravlja kemijskim parkom Leuna, najvećim integriranim kemijskim postrojenjem u zemlji.

„I one (cijene energije) su se upravo privremeno udvostručile zbog rata u Iranu. Dakle, imamo posla s izuzetno visokim troškovima energije", rekao je on za DW.

Nema znakova preokreta tijekom ove godine

Ukupni prihodi njemačkih kemijskih tvrtki opali su za oko 22% od 2022., na 220 milijardi eura (256 milijardi dolara) u 2025., prema podacima njemačkog Udruženja kemijske industrije VCI.

Ta grupacija, koja zastupa interese oko 2300 tvrtki, izjavila je da nema znakova preokreta, s vjerojatnom stagnacijom ili daljnjim padom proizvodnje ove godine. Ova grupa naglašava je da je smanjenje troškova prirodnog plina ključno za jačanje Njemačke kao industrijske lokacije.

VCI ističe da prirodni plin nije samo izvor energije za kemijski sektor. To je također ključna sirovina koja se ne može zamijeniti preko noći, što tvrtke ostavlja uvelike izloženima stalnim cjenovnim pritiscima.

„Alternative poput biometana mogu podržati transformaciju, ali su još uvijek u fazi tržišnog etabliranja i trenutno su dostupne samo u ograničenoj mjeri", navodi se u izjavi ovog udruženja za DW.

Kako vratiti konkurentnost?

Anna Wolf, stručnjakinja za kemijsku industriju u minhenskom ifo institutu, ekonomskom think-tanku, rekla je da je industrija učinila najviše što je mogla kako bi prevladala energetske izazove, ističući ulaganja u energetski učinkovitu proizvodnju i recikliranje.

Ona naglašava da je teret sada na donosiocima političkih odluka da osiguraju da je energija dostupna "u dovoljnim količinama, po međunarodno konkurentnim cijenama i putem infrastrukture na koju se kemijska industrija zapravo može osloniti za svoje dugoročne investicije".

Bez pouzdane, pristupačne energije i infrastrukture za njezinu isporuku, „nijedna druga mjera – bilo da je riječ o regulaciji, trgovini ili inovacijama – neće biti dovoljna za obnovu konkurentnosti", kaže ona za DW.

Krizu pogoršava dugotrajna ekonomska stagnacija u Njemačkoj i slab rast širom Europe, što rezultira smanjenom potražnjom za kemijskim proizvodima u regiji.

„Tržišni uvjeti su se posljednjih godina promijenili na štetu njemačke kemijske industrije", rekao je za DW Martin Gornig, direktor sektora istraživanja industrijske politike u Njemačkom institutu za ekonomska istraživanja (DIW Berlin).

Osim energetskih problema, objasnio je da je to prvenstveno posljedica slabe ekonomske potražnje za kemijskim proizvodima u Europi. „Ako se domaća ekonomija u Europi ponovno oporavi, poboljšat će se i izgledi za njemačku kemijsku industriju", kaže Gornig.

Gubitak radnih mjesta i ulaganja

Slaba poslovna klima već je potaknula mnoge tvrtke da odgode ulaganja, smanje proizvodnju i „režu" radna mjesta u Njemačkoj.

Njemački kemijski div BASF, na primjer, započeo je veliku kampanju smanjenja troškova na domaćem tržištu, dok je istovremeno agresivno ulagao u inozemstvo, posebno u Kinu. Tvrtka je također predstavila planove za premještanje određenih poslova iz Njemačke u azijske zemlje poput Indije i Malezije kao dio šireg restrukturiranja svoje radne snage.

Sveukupno, industrija je izgubila više od 13.000 radnih mjesta od 2022., izvijestio je chemeurope.com, specijalizirani portal za kemijski sektor.

Unatoč teškim uvjetima, Njemačka trenutno (i dalje) ostaje centralno mjesto za temeljne kemijske proizvodne operacije tvrtki iz ove branše. A potpuno preseljenje u inozemstvo malo je vjerojatno, kažu stručnjaci, s obzirom na složenu i međusobno povezanu prirodu industrijskih procesa i veza s drugim tvrtkama u zemlji.

Ako ne dođe do poboljšanja u operativnom okruženju, tvrtke će vjerojatno proširiti proizvodne kapacitete negdje drugdje.

Rizici premještanja proizvodnje u inozemstvo

No, stručnjakinja ifo-a Wolf naglasila je da se Njemačka i Europa više ne mogu oslanjati samo na tržišne snage i prihvatiti da će se strateški važni sektori poput kemikalija preseliti u inozemstvo kada izgube konkurentnost.

„Ta je logika funkcionirala u otvorenoj svjetskoj ekonomiji s pouzdanim partnerima, ali pouzdana partnerstva postala su rijetka", kaže Wolf.

Međutim, u svijetu sve krhkijih saveza i nepouzdanih partnera, gubitak industrijskih grana koje su sistemski relevantne riskirao bi potkopavanje sigurnosti opskrbe Europe, rekla je Wolf.

Kako bi potaknula sektor, zajedno s drugim energetski intenzivnim industrijama, njemačka vlada želi subvencionirati troškove električne energije.

Također se zalaže za reformu sustava kojim se određuju cijene ugljika EU-a za koji se tvrtke žale da ih nepravedno opterećuje. Berlin želi promjene u sustavu kako bi osigurao da on također štiti industrijsku konkurentnost, a istovremeno teži ostvarenju klimatskih ciljeva.

VCI je pozdravio te mjere, ali je priopćio da je potrebno još više konkretnih poteza, pozivajući na uvođenje poreznih poticaja, zajamčenu dugoročnu opskrbu plinom i veću upotrebu biometana.

Također je pozvao na rješavanje dugotrajnih postupaka izdavanja dozvola i rastućih regulatornih opterećenja, rekavši da oni koče ulaganja i proizvodnju. "Industrija hitno treba pouzdane i međunarodno konkurentne okvirne uvjete. Izolirane mjere više nisu dovoljne", navodi VCI.

Daleka putovanja u ovim vremenima nisu baš privlačna: politički je nesigurno, međunarodne krize su svakodnevica, a onda je stvar i cijene - i puta i boravka. „Međunarodne nesigurnosti dovode do toga da ljudi češće provode odmor u vlastitoj zemlji“, objašnjava Norbert Kunz iz Njemačkog turističkog saveza.

Što se tiče ovogodišnjeg ljetnog odmora, mnogi su još veoma oprezni. Na njihove odluke utječu sukobi na Bliskom istoku, nestabilne političke prilike u drugim dijelovima svijeta, a i rast vlastitih životnih troškova.

Zbog toga mnogi ne žele u inozemstvo, nego se radije odlučuju za odmor u Njemačkoj. Tonya Schulz iz turističkog kompleksa Park Aktiv Resort nam kaže kako osjetno raste potražnja za odmorom u brdskom području Rhön, koje se nalazi doslovce u središtu Njemačke. Ondje gotovo nema gradova i važnijih prometnica - ali ima prirode i mira na pretek. Njeno spa-odmaralište je u sredogorju na tromeđi Hessena, Thüringena i Bavarske, a za mnoge turiste je privlačno i još nešto: odakle god krenuli iz Njemačke nije osobito daleko.

Odmor može biti i sasvim blizu

Obitelj Remmert nam priča da je i njihov odmor propao zbog međunarodne (ne)sigurnosti. Isprva su planirali putovanje u Tajland, ali je turoperator otkazao let preko Dohe. Tako su umjesto u Aziji završili u njemačkoj provinciji.

Općenito je mnogima postalo jasno kako se lijep odmor zapravo može provesti i sasvim blizu mjesta gdje žive. A takva bliska domaća odredišta su još više privlačna kad se pogledaju cijene goriva na benzinskoj postaji.

To potvrđuju i ankete u turističkom sektoru. Prema podacima Njemačkog turističkog saveza, 41 posto Nijemaca koji namjeravaju putovati u sljedeća tri mjeseca planira odmor provesti u vlastitoj zemlji, dok 15 posto razmišlja o dva do tri kraća putovanja unutar Njemačke.

Ovaj se trend odražava i u statistici noćenja. U Hessenu su brojke već početkom godine krenule uzlaznim putem: u siječnju su porasle za 7,7 posto, u veljači za gotovo 2 posto, a rast se nastavio i u ožujku.

Teško predviđati, ali...

Christian Engelhardt iz turističkog saveza te pokrajine u tim brojkama vidi pozitivan signal, ali pritom dodaje i kako se takva domaća putovanja u pravilu bilježe tek kratko unaprijed. Zbog toga je teško prognozirati, kakva će biti čitava sezona.

Uz sigurnost, ključnu ulogu ima i cijena. Mnogi putnici pažljivije traže povoljne ponude i fleksibilne mogućnosti.

Na taj trend ukazuje i Julia Rodriguez Diaz koja na svom Instagram‑profilu „happy kids Ausflugstipps“ predstavlja izlete za obitelji i mogućnosti smještaja u regiji. Danas se mnogo više pažnje obraća oglasima o povoljnim ponudama u blizini nego što je bilo ranije. Posebno raste zanimanje za jednostavan i cjenovno pristupačan smještaj, poput omladinskih hostela.

Od toga imaju koristi i pružatelji usluga poput centra Lahntal u okrugu Lahn‑Dill u središnjem Hessenu, gdje obitelji mogu prenoćiti u hotelskom tipiju već od 25 eura. Voditelj centra Manfred Köhnlein misli da je razlog i što ljudi više paze na izdatke, ali i nesigurnost odlaska na duži put.

U provinciju, ali Frankfurt je prazan

I dok se ugostitelji u zabačenim područjima Hessena čude nagloj potražnji, u metropoli te pokrajine - gradu Frankfurtu - situacija je drugačija. Grad u velikoj mjeri ovisi o međunarodnom turizmu, a sada pogotovo nedostaju imućni gosti iz arapskih zemalja.

Nisu prazni samo luksuzni hoteli, nego pati i maloprodaja - pogotovo luksuznih proizvoda kakvi se mogu naći u poznatoj frankfurtskoj ulici Zeil. Strani turisti uglavnom odsjedaju u hotelima sa četiri ili pet zvjezdica i u prosjeku troše više novca od "domaćih" jer se sami Nijemci češće odlučuju za povoljnije hotele, objašnjava Thomas Feda iz Frankfurtske turističke organizacije.

Za budućnost turizma u Hessenu presudnu ulogu ima marketing, osobito na digitalnom području. Upravo tamo, smatra Christian Engelhardt iz Njemačkog turističkog saveza, još postoji znatan potencijal. Raste važnost društvenih mreža, a i autentičnih ocjena turista koji su tamo boravili.

Ima još takvih "zaboravljenih" područja

Influenceri poput Julije Rodriguez Diaz pokazuju koliko suvremeni kanali mogu biti učinkoviti. Autentični videozapisi i izravni dojmovi često dosežu potencijalne goste uspješnije od klasičnog oglašavanja. Na Instagramu ju prati više od 350.000 korisnika koji se oslanjaju na njezine preporuke.

Unatoč svim neizvjesnostima, jedno je jasno: malo se tko želi odreći odmora. Samo se mijenja način putovanja.

Uz ciljano oglašavanje i jaču digitalizaciju od tog trenda bi mogla imati koristi područja koja su do sad bila zapostavljena u turističkoj utrci - poput pustih područja pokrajine Hessen. Christian Engelhardt čak smatra da je moguća rekordna godina za domaći turizam – pod uvjetom da i vrijeme bude donekle stabilno.

Europska komisija poduzela je korake kako bi blokirala financiranje solarne tehnologije proizvedene u Kini zbog straha da bi ta tehnologija mogla predstavljati sigurnosnu prijetnju europskoj elektroenergetskoj mreži, pa čak i izazvati velike nestanke struje.

Odluka, koja je potvrđena 4. svibnja, odražava rastuću zabrinutost u Bruxellesu da ovisnost Europe o kineskoj zelenoj tehnologiji čini Uniju ranjivom na sigurnosne prijetnje.

Zabrana financiranja usmjerena je na solarne invertere, koji se često opisuju kao mozak sustava za proizvodnju solarne energije.

Ti solarni inverteri uređaji su koji pretvaraju solarnu energiju u upotrebljivu električnu energiju. Povezani su s internetom i često im se može pristupiti na daljinu radi održavanja i ažuriranja softvera.

Najgori scenarij: Blackout diljem Europe?

„Sve kompanije koje proizvode invertere imaju nešto poput prekidača za gašenje”, rekao je za DW Kristof Podewils, glavni tajnik Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme.

Prekidač za gašenje i druge veze na daljinu normalno se koriste radi sigurnosti ili stabilizacije mreže. No stručnjaci za kibernetičku sigurnost upozoravaju da bi, u najgorem slučaju, hakeri ili neprijateljski državni akteri mogli iskoristiti te veze na daljinu kako bi poremetili opskrbu električnom energijom.

Tijekom 2024. godine 61 posto svih invertera uvezenih u Europu dolazilo je iz Kine, prema podacima istraživačke skupine Lum sa sjedištem u Ženevi. Huawei i Sungrow dva su proizvođača invertera koji dominiraju ne samo europskim nego i globalnim tržištem. Nekoliko kineskih proizvođača već je isporučilo opremu za više od 220 gigavata .

„Da to stavimo u odnos, kontrola nad otprilike 10 gigavata već bi bila dovoljna da izazove velike poremećaje u europskoj elektroenergetskoj mreži”, rekao je Podewils.

Sumnjivi komunikacijski uređaji u solarnoj tehnologiji

Ne postoji nijedan poznat slučaj da su inverteri proizvedeni u Kini korišteni za gašenje dijelova europske mreže. No zabrinutost je pojačana nakon što je Reuters 2025. objavio da su američki energetski dužnosnici otkrili sumnjive komunikacijske uređaje unutar nekih invertera proizvedenih u Kini. „Prijetnja je stvarna”, rekla je stručnjakinja za kibernetičku sigurnost Swantje Westphal. „To nije izmišljena hipoteza.”

Rasprava o inverterima dolazi u trenutku kada Europa preispituje svoju širu ovisnost o uvozu kineske tehnologije za čistu energiju. Prema podacima skupine Lum, Kina sudjeluje s 98 posto uvoza solarnih panela i s 88 posto uvoza litij-ionskih baterija u Europu.

Ta organizacija upozorila je da funkcije daljinskog pristupa u povezanim energetskim tehnologijama mogu stvoriti potencijalne ranjivosti u elektroenergetskim sustavima.

Dominacija kineske zelene tehnologije u Europi

Bruxelles sve češće zauzima oštriji stav prema kineskom uvozu koji se smatra ili sigurnosnim rizikom ili prijetnjom europskoj industriji. U ožujku je Europska komisija predstavila Zakon o industrijskom ubrzanju, čiji je cilj usmjeravanje većeg financiranja prema europskim zelenim tehnologijama, uključujući baterije i električna vozila.

Komisija je također predstavila reviziju Zakona o kibernetičkoj sigurnosti, koja će Bruxellesu dati veće ovlasti za ograničavanje kineskih kompanija u kritičnoj infrastrukturi, poput komunikacija ili opskrbe energijom diljem Europske unije.

Prema najnovijim mjerama, sredstva EU-a kojima izravno upravljaju Komisija i institucije poput Europske banke za obnovu i razvoj više se ne mogu koristiti za kupnju solarnih invertera proizvedenih u Kini. Ograničenja se ne odnose na kupnje koje izravno obavljaju države članice EU-a, a postojeći kineski inverteri instalirani diljem Europe mogu ostati u uporabi.

„To je korak u dobrom smjeru”, rekla je Westphal. „Ali nismo zabranili te kineske invertere na našem tržištu.”

Mogu li europski inverteri nadoknaditi manjak?

Trenutačno se 80 posto novih solarnih sustava u Europi oslanja na kineske invertere, prema podacima Europskog vijeća za proizvodnju solarne opreme. Ako se kineski dobavljači udalje od zadovoljavanja europske potražnje, europski proizvođači morat će popuniti značajan jaz.

No Podewils smatra da su europski dobavljači spremni: „Moguće je povećati proizvodne kapacitete za samo nekoliko mjeseci do razine potrebne za pokrivanje potražnje.” Očekuje se da će inverteri proizvedeni u Europi biti nešto skuplji od kineskih alternativa — za oko 2 posto, prema riječima jednog dužnosnika Europske komisije.

No Podewils tvrdi da je taj dodatni trošak opravdan. „To je kao uplata osiguranja”, kaže on.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...