Vecernji list

U Njemačkoj je 1. siječnja 2026. stupio na snagu Zakon o modernizaciji vojne službe, čime je označena prekretnica u njemačkoj obrambenoj politici. Ponovno se uvodi vojna evidencija, a mladići rođeni 2008. godine ili kasnije bit će podvrgnuti obveznim pregledima za regrutaciju. Ta regulativa stupit će na snagu tek kasnije.

Međutim, jedna druga promjena – koja je već stupila na snagu – uglavnom je prošla nezapaženo. Posljedice ove izmjene Zakona o vojnoj službi potencijalno pogađaju velik broj muškaraca rođenih između 1981. i 2009. godine.

U Zakonu o vojnoj obvezi stoji: „Muške osobe nakon navršenih 17 godina moraju dobiti odobrenje nadležnog regrutnog centra Bundeswehra ako žele napustiti Njemačku na razdoblje dulje od tri mjeseca.“ Bez obzira na to planiraju li semestar ili posao u inozemstvu ili putovanje oko svijeta, obvezan je prethodni odlazak u nadležni regrutni centar njemačkih oružanih snaga – Bundeswehr.

Uzbuna u medijima i na društvenim mrežama

Frankfurter Rundschau je o tome prvi izvijestio na Veliki petak, 3. travnja, a potom su uslijedili brojni drugi mediji – digla se velika prašina tijekom uskrsnih blagdana u Njemačkoj. O ovoj se temi žestoko raspravlja i na društvenim mrežama. Kako će se točno ova odredba provoditi u praksi nije jasno, osobito zato što većina muškaraca mlađih od 45 godina vjerojatno nije bila upoznata s ovim propisom.

U međuvremenu je glasnogovornik Ministarstva obrane za agenciju dpa izjavio da se teži pojednostavljenom postupku dobivanja dozvole za napuštanje zemlje: „Administrativnim propisima razjasnit ćemo da se dozvola smatra izdanom sve dok je vojna služba dobrovoljna.“ Međutim, ti propisi još nisu doneseni.

Stoga i dalje vrijedi trenutačno pravilo – barem teoretski – da se „dozvola mora dobiti od nadležnog centra Bundeswehra“ ako netko želi napustiti Njemačku dulje od tri mjeseca. Glasnogovornik Ministarstva još je jednom naglasio: „Budući da se vojna služba prema važećem zakonu temelji isključivo na dobrovoljnom sudjelovanju, takve se dozvole u pravilu moraju izdavati.“

Kritike oporbe

Ovo novo pravilo ne izaziva nezadovoljstvo samo u široj javnosti, već i unutar oporbe. Stranka Zeleni zahtijeva pojašnjenje vezano uz novu odredbu. „Očekujem brzo pojašnjenje Ministarstva“, rekla je glasnogovornica za sigurnosnu politiku Sara Nanni za list Die Welt. „Građani imaju pravo brzo saznati imaju li obveze prijave i, ako imaju, koje.

Desirée Becker i stranke Ljevice napominje da „činjenica da čl. 3. Zakona o vojnoj službi sada izaziva toliku uzbunu prije svega pokazuje koliko je ovaj zakon loše sastavljen.“ Izrazila je iznenađenje „što se zakon sada retroaktivno razjašnjava. Upravo kod tako dalekosežnih zahvata jasan i pravno ispravan okvir trebao je biti na snazi od samog početka“, rekla je Becker.

Becker kaže da ovaj zakon pokazuje „koliko je vojna obveza bila autoritarna i koliko je građane lišavala samostalnosti – a takva bi bila i danas“.

Što kažu stručnjaci?

Što to znači za mlade muškarce? List Bild razgovarao je sa stručnjacima. Profesor Philipp‑Sebastian Metzger objašnjava: „To uopće nije novo pravilo. Ono postoji u Zakonu o vojnoj obvezi praktično otkad taj zakon postoji.“ Dodaje da je ta odredba do sada uglavnom bila nepoznata javnosti. Čak i ranije, dok je vojna obveza još bila na snazi, o njoj se gotovo uopće nije govorilo.

Dugo je vrijedilo da se mnoge odredbe Zakona o vojnoj obvezi, uključujući i obvezu dobivanja dozvole za odlazak u inozemstvo, primjenjuju samo u slučaju krize ili obrane zemlje. To se sada promijenilo. Kako objašnjava Metzger, zakonodavac je time sebi osigurao mogućnost da u slučaju potrebe brže reagira.

Smatra da je uznemirenost zbog ove odredbe pretjerana. Pravilo djeluje „poput prijetećeg Damoklova mača“, ali u svakodnevnom životu većina ljudi od toga vjerojatno neće primijetiti gotovo ništa. Njegova je ocjena jasna: „To je zapravo oluja u čaši vode.“

„Nerazmjerno zadiranje u temeljna prava"

Međutim, stručnjak za ustavno pravo Volker Boehme‑Neßler ima potpuno drukčije mišljenje. On ovu mjeru smatra „nerazmjernim zadiranjem u temeljna prava“. Njegov argument je da takva odredba ima smisla samo ako zaista postoji vojna obveza.

„Dok je vojna obveza postojala, pravilo je služilo tome da nitko ne bi mogao izbjeći služenje vojnog roka“, kaže Boehme‑Neßler. Danas je, međutim, situacija drukčija. „Mi zapravo više nemamo pravu vojnu obvezu, nego neku vrstu ‘dobrovoljne vojne obveze’.

Prema njegovu mišljenju, iza ove mjere stoje dva razloga. S jedne strane, država želi radi boljeg planiranja znati tko dulje boravi u inozemstvu kako bi u slučaju potrebe mogla računati na potencijalne regrute.

S druge strane, ova odredba trebala bi poslati jasan signal. „Želi se pokazati: ozbiljno nam je stalo do Bundeswehra. Vijci se zatežu“, kaže Boehme‑Neßler.

Nešto poslije ponoći, 2. ožujka, sirene bude stanovnike jednog malog obalnog sela na Cipru. Nekoliko sekundi kasnije čuje se eksplozija. Iranski dron, lansiran iz Libanona, pogađa britansku vojnu bazu na otoku. Još dva drona uspijevaju biti presretnuta u posljednji trenutak.

Predsjednik Nikos Hristodulidis, koji trenutačno predsjeda i Vijećem EU, nekoliko dana kasnije podsjeća na jednu klauzulu iz 2009. godine. U članku 42., stavku 7 Ugovora o EU stoji: države članice obvezuju se da će u slučaju napada na neku zemlju Europske unije pružiti „svu pomoć i potporu koja je u njihovoj moći“. Cipar doduše nije službeno aktivirao članak 42., ali Hristodulidis upozorava: Europska unija hitno se mora pripremiti za takav scenarij.

Klauzula o uzajamnoj pomoći nije opcija, nego obveza

Do sada se većina država članica EU oslanjala na članak 5 Ugovora NATO-a, koji također obvezuje članice na uzajamnu pomoć – no malo tko još vjeruje da bi predsjednik SAD-a Donald Trump pritekao u pomoć u slučaju napada.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već je u veljači, na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, poručila: „Vjerujem da je došlo vrijeme da se oživi europska klauzula o uzajamnoj pomoći. Uzajamna pomoć unutar EU nije opcija, nego obveza.“

Juraj Majcin, analitičar za sigurnosnu i obrambenu politiku u briselskom Europskom političkom centru, rekao je za DW da je glavna razlika između klauzula o uzajamnoj obrani u EU i NATO-u u načinu na koji bi se obrambena pomoć trebala pružati. Dok se klauzula EU u velikoj mjeri temelji na međuvladinoj i bilateralnoj pomoći, NATO-ova klauzula o kolektivnoj obrani odražava šire, strukturno načelo odvraćanja.

Kristian Klinck, stručnjak za obrambenu politiku i bivši zastupnik SPD-a, smatra da je članak 42.7 Ugovora EU uvjerljiviji od članka 5 NATO-a – barem na papiru. Zahtjev da se pruži pomoć „svim sredstvima koja su u njihovoj moći“ često se tumači kao pomoć „do krajnjih granica vlastitih mogućnosti“, rekao je za DW.

Suprotno tomu, formulacija članka 5 ostavlja državama NATO-a veći prostor za vlastitu procjenu, jer svaka zemlja može poduzeti „onu akciju koju smatra potrebnom, uključujući i uporabu oružane sile“.

Ipak, oba su stručnjaka istaknula da pomoć prema članku 42.7 ne znači samo vojnu potporu, nego može poprimiti i oblik diplomacije, humanitarne pomoći i financijske potpore. To bi moglo biti osobito važno za članice EU koje nisu članice NATO-a – Austriju, Cipar, Irsku i Maltu.

Aktiviran samo jednom

Članak 5 NATO-a aktiviran je samo jednom – nakon napada 11. rujna 2001. u SAD-u. Kao odgovor na to, NATO je rasporedio veći broj zrakoplova za radarsko nadziranje kako bi pomogli patroliranju zračnim prostorom SAD-a. Ukupno je 830 članova posada iz 13 zemalja NATO-a izvelo više od 360 misija.

Slično tomu, članak 42.7 Europske unije također je aktiviran samo jednom – također kao odgovor na terorizam. Nakon napada koje je 2015. godine u Parizu izvela tzv. „Islamska država“, Njemačka i druge članice EU poduprle su francuske snage pomorskim i zračnim kapacitetima, no uglavnom u okviru koalicije protiv IS-a koju su predvodile SAD.

Sigurnosni analitičar Majcin, međutim, upozorava da su u oba slučaja klauzule o kolektivnoj obrani primijenjene kao odgovor na događaje „za koje zapravo nisu bile zamišljene“. Klink se s time slaže i naglašava da se Francuska 2015. suočila „s terorističkim napadom, ali ne i s velikim vojnim napadom“, zbog čega članak 42.7 i dalje u velikoj mjeri ostaje neprovjeren u praksi.

„Značajne razlike“ u raspravi u Bruxellesu

Sredinom ožujka predstavnici i izaslanici EU sastali su se u Bruxellesu kako bi razgovarali o članku 42.7. Jedan visoki dužnosnik već na samom početku jasno daje do znanja o čemu je riječ: funkcionalna klauzula o uzajamnoj pomoći učinila bi Europsku uniju vjerodostojnijom, a u slučaju napada ne bi se gubilo dragocjeno vrijeme. Tako stoji u zapisniku u koji su imali uvid njemački investigativni novinari javnog servisa ARD.

Međutim, neke zemlje imaju načelne primjedbe. Irska i Malta izražavaju „najjasnije sumnje u operativnu primjenu klauzule o uzajamnoj pomoći“, navodi se u zapisniku. Druge države žele se prije svega osloniti na NATO – jer EU, kako smatraju, nije vojni akter. I Italija je oprezna.

Skepticima se suprotstavlja drugi tabor. Francuska, Španjolska, Nizozemska, Njemačka i Austrija vrše pritisak, inzistirajući na ozbiljnom shvaćanju klauzule i na pokretanju rasprave. Do dogovora je, međutim, daleko. Rasprava je otkrila „značajne razlike“, rezignirano je napisao njemački diplomat Berlinu. To ne sluti „ni na što dobro za sposobnost EU da reagira“. EU, kako navodi, „još nije stigla u geopolitičku realnost“.

„Koalicija voljnih“ predvođena Njemačkom

Na radnom stolu švedske veleposlanice u Berlinu Veronike Wand-Danielsson stoji model krstareće rakete „Taurus“. „Europa se mora probuditi – već smo odavno u novom Hladnom ratu“, kaže ona. Švedska je NATO-u pristupila tek 2024. godine. Do tada se u Stockholmu više nego drugdje oslanjalo na EU. Članak 42.7 čak je ugrađen u službenu švedsku državnu doktrinu. Švedska vlada je 2022. godine u pismu podsjetila ostale članice EU na obvezu uzajamne pomoći.

Wand-Danielsson sada zagovara dvostruko rješenje: članak 42.7 trebao bi se koristiti za „civilne i hibridne prijetnje“. U to bi spadali napadi na kritičnu infrastrukturu, ali i kibernetički napadi. Klasična vojna obrana i dalje bi bila u nadležnosti NATO-a. Takav stav mogao bi postati europski kompromis. Jer gotovo nitko ne želi otvoreni sukob s NATO-om, a u krajnjem slučaju njegove bi se strukture mogle koristiti i bez Sjedinjenih Američkih Država.

Ipak, kaže švedska veleposlanica, ne smije se čekati da se sve članice EU slože. „Koalicija voljnih“, predvođena Njemačkom, morala bi krenuti naprijed i izraditi konkretne planove za primjenu članka 42.

U travnju – prva vježba

Europska unija, međutim, tek je na početku ove rasprave. U travnju EU namjerava prvi put provesti vježbu koja simulira što bi se dogodilo kada bi neka država članica aktivirala klauzulu o uzajamnoj pomoći. Barem oko toga diplomati u Bruxellesu su se složili.

Scenarij je sljedeći: iznenada se gomilaju dezinformacijske kampanje i kibernetički napadi, a dronovi ulaze u zračni prostor EU. Zasad će se vježba odvijati samo simulacijom – za radnim stolom.

Čelnici Srbije i Mađarske u nedjelju su objavili da su u Srbiji pronađeni eksplozivi u blizini plinovoda koji transportira ruski plin u Mađarsku. „Naše su jedinice pronašle eksploziv razorne snage“, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u objavi na Instagramu.

Naveo je kako su „dva velika paketa eksploziva s detonatorima“ pronađena u Kanjiži, na sjeveru Srbije, „nekoliko stotina metara“ od plinovoda Balkan Stream.

Mađarski premijer Viktor Orbán sazvao je sastanak Vijeća za obranu svoje zemlje kako bi se raspravila situacija. „Prema informacijama kojima raspolažemo […] bio je pripremljen čin sabotaže“, rekao je Orbán nakon sastanka.

Dvojica čelnika nisu odmah iznijela dodatne pojedinosti o nalazima niti su objavili fotografije.

Mađarska će sada pojačati vojnu zaštitu dijela Balkanskog toka koji se nalazi na mađarskom teritoriju, dodao je Orbán. Ovaj plinovod je „od vitalne važnosti" za Mađarsku, jer osigurava 60 posto potreba za prirodnim plinom.

Nije izričito rekao da sumnja da Kijev stoji iza incidenta na plinovodu - ali je nakon sjednice na tu temu ponovio poznate optužbe protiv Kijeva. „Ukrajina godinama radi na prekidu opskrbe plinom (iz Rusije) Europi", rekao je Orbán u video obraćanju na Facebooku.

Ukrajinci su već uništili plinovod Sjeverni tok i blokiraju isporuku sirove nafte iz Rusije u Mađarsku putem plinovoda Družba koji prolazi kroz Ukrajinu. Osim toga, ukrajinska vojska stalno napada dio plinovoda Turski tok koji se nalazi na ruskom teritoriju. Balkanski tok, koji opskrbljuje Mađarsku, nastavak je Turskog toka.

Ukrajina odbacuje svaku povezanost

Balkan Stream je plinovod koji prolazi kroz Bugarsku i Srbiju te povezuje Mađarsku s ruskim plinom koji se ispod Crnog mora doprema u Tursku. Orbán je rekao da „Ukrajina već godinama pokušava odsjeći Europu od ruske energije“, ali se nije izravno upustio u optuživanje Ukrajine ili bilo kojeg drugog aktera.

Ukrajina je zanijekala bilo kakvu povezanost s navodnom sabotažom. „Kategorički odbacujemo pokušaje da se Ukrajinu lažno poveže s incidentom u kojem su eksplozivi pronađeni u blizini plinovoda TurkStream u Srbiji“, izjavio je glasnogovornik ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova Heorhij Tihij. „Ukrajina s tim nema nikakve veze. Najvjerojatnije je riječ o ruskoj operaciji lažne zastave u sklopu snažnog miješanja Moskve u mađarske izbore.“

Srbija i Mađarska u velikoj mjeri ovise o uvozu ruskog plina. U posljednjih nekoliko tjedana Orbán je optužio Ukrajinu da namjerno odgađa popravke na drugom oštećenom plinovodu koji prolazi kroz Ukrajinu, što je smanjilo dotok ruske nafte u Mađarsku i Slovačku.

Srpska vojna obavještajna služba objavila je istragu

Ravnatelj srbijanske Vojne sigurnosne agencije osporio je optužbe da bi srbijanska vojska mogla biti umiješana u „inscenirani incident" kako bi se Ukrajina optužila za sabotažu.

Đuro Jovanić govorio je o dezinformacijama, kako su izvijestili srbijanski mediji. Postoje naznake da je eksploziv proizveden u SAD-u. Vojno obučeni „član migrantske skupine" planirao je napad na plinovod, a za tom osobom se traga, rekao je dalje Jovanić, prenosi dpa.

Mađarska oporba sluti manipulaciju

Objava dolazi tjedan dana prije vrlo neizvjesnih izbora u Mađarskoj, na kojima bi nacionalistički lider Orbán, nakon 16 godina na vlasti, mogao izgubiti moć. Glavni oporbeni kandidat Péter Magyar reagirao je na vijest optuživši Orbána da pokušava širiti paniku uoči izbora.

„Nekoliko je ljudi javno upozoravalo da će se nešto ‘slučajno’ dogoditi na plinovodu u Srbiji za Uskrs, tjedan dana prije mađarskih izbora“, rekao je Magyar u videu objavljenom na Facebooku. „I eto, dogodilo se.“

Iako je to sukob sličan borbi Davida protiv Golijata, Iran je u samo nekoliko tjedana uspio izbaciti iz ravnoteže čitavo svjetsko gospodarstvo. Posljedice su očite: više cijene praktično svih sirovina, a to znači i slabiji rast.

Pogođeno je cijelo svjetsko gospodarstvo, sažima Međunarodni monetarni fond (MMF) u jednom svom blogu. Doduše, posljedice ne osjećaju svi jednako: uvoznici energenata su pogođeni više od izvoznika, siromašne zemlje teže od bogatih, a oni s malim ili nikakvim rezervama više od država koje imaju velike pričuve.

Sve se vrti oko energije

Jedan od ključnih razloga jest poremećaj u globalnoj opskrbi energentima. Napad na Iran je izazvao najteži poremećaj opskrbe u povijesti svjetskog tržišta nafte, navodi Međunarodna agencija za energiju (IEA). I globalna ponuda ukapljenog prirodnog plina (LNG) pala je za oko 20 posto.
„Posljedice faktičkog zatvaranja Hormuškog tjesnaca posebno teško pogađaju zemlje Azije, jer do 90 posto nafte i plina koje uvoze dolazi iz Zaljeva", navodi Germany Trade & Invest (GTAI), njemačka državna agencija za vanjsku trgovinu. Posljedice se ponajprije vide u južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje rastu cijene energije i javljaju se problemi s opskrbom.
U mnogim zemljama vlade zato interveniraju mjerama poput puštanja pričuva na tržište ili potporama.

Najveći svjetski uvoznik sirovina, Kina zapravo ne ovisi toliko o zbivanjima na Bliskom istoku. Budući da je preko plinovoda povezana s Rusijom i ima velike rezerve, manje ovisi o novim tankerima koji su joj trebali stići, navodi GTAI.

Hoće li biti čipova?

Rat je poremetio i mnoge druge lance opskrbe, sažima MMF. Tankeri i kontejnerski brodovi moraju se kretati drugim rutama – ako ne moraju biti na sidru u Perzijskom zaljevu, a poremećen je i zračni promet preko važnih čvorišta u Zaljevu. To povećava troškove tereta i osiguranja, a rok isporuke je bitno duži.
To pogađa pacifičku regiju Azije čiji su opskrbni lanci bili tijesno povezani s Bliskim istokom – primjerice u sirovinama za gnojiva, proizvodnji plastike ili plinovima potrebnim za industriju poluvodiča.

Ako bude pogođena industrija poluvodiča u Aziji, posljedice će na kraju osjetiti i industrijske zemlje. Za elektroničke uređaje, automobile, zrakoplove i umjetnu inteligenciju potrebni su čipovi i poluvodiči iz Tajvana, Kine i Južne Koreje. „Oko 90 posto suvremenih čipova proizvodi se u Tajvanu“, rekao je Tanjeff Schadt iz savjetničke kuće PricewaterhouseCoopers za postaju ARD. A ta proizvodnja treba mnogo energije i bez isporuke ukapljenog plina iz Katara bi i Tajvan možda uskoro morao uvesti redukcije energije.
Osim toga, za proizvodnju čipova potreban je helij i velik dio svjetske ponude dosad je dolazio iz Katara. Poremećena je i međusobna razmjena u regiji jer su na primjer za proizvodnju mobitela potrebne proizvodne linije u Indiji, Kini i Vijetnamu.

I hrana je sve skuplja

Poremećaji u opskrbnim lancima pogađaju i robu svakodnevne uporabe, uključujući i hranu. Na svjetska tržišta ne dolazi dovoljno gnojiva jer se trgovina ureom, amonijakom i fosfatom proizvedenima u državama Perzijskog zaljeva odvija kroz sad blokiran Hormuškog tjesnaca.
Uz to, tamo prolazi i polovica svjetske količine sumpora. On se koristi za proizvodnju gnojiva, ali i u kemijskoj industriji i preradi ključnih minerala.
Cijene mineralnih gnojiva porasle su na svjetskim tržištima od početka godine za oko 30 do 40 posto, kaže Philipp Spinne, direktor saveza Zadružnih banaka (DRV). No Europa za sad to toliko ne osjeća. „Europa već godinama gotovo da ne uvozi gnojiva iz tog područja sukoba", navodi Industrijsko udruženje za poljoprivredu, jer gnojivo uglavnom proizvodi sama. No kako je za proizvodnju gnojiva potrebno mnogo plina, cijene bi i u Europi mogle rasti ako rat potraje – što bi potom poskupjelo i hranu.
U zemljama s niskim prihodima, hrana čini oko 36 posto ukupne potrošnje, u zemljama u razvoju 20 posto, a u industrijskim državama oko devet posto. Time su ljudi u Africi, dijelovima Bliskog istoka i Srednje Amerike puno izloženiji rastu cijena hrane.
Ali i u Europi bi daljnji rast cijena energije dodatno opteretio kućanstva, upozorava MMF.

Još nekako, ali samo ako rat brzo završi

Mnoge države i instituti korigiraju svoje prognoze rasta, makar OECD procjenjuje kako će ove godine globalni gospodarski rast još biti stabilan i iznositi 2,9 posto, sljedeće godine procjenjuje rast od 3%. Taj gospodarski rast je ljuto potrebanveć i zbog ulaganja u tehnologiju i postupno uklanjanje prepreka međunarodnoj razmjeni, ali i OECD u svojoj procjeni svoj optimizam temelji samo – da će rat protiv Irana brzo završiti i da će se već u drugoj polovici ove godine tržište stabilizirati.

No čak i da se gospodarski rast uspije spasiti, to više neće biti moguće za stopu poskupljenja u zemljama G20: već u 2026. trebala bi iznositi četiri posto, 1,2 postotna boda više nego što se ranije očekivalo, navodi OECD. Za 2027. predviđa se pad na 2,7 posto, ali opet pod pretpostavkom normalizacije na tržištu energentima.

Za SAD se ove godine očekuje rast BDP‑a od dva posto, a 2027. od 1,7 posto, u Europi se očekuje rast od 0,8 posto 2026. i 1,2 posto 2027. Rast Kine trebao bi se usporiti na 4,4 posto 2026. i 4,3 posto 2027.
Zemlje Perzijskog zaljeva prema prognozama će u prvom polugodištu zapasti u recesiju zbog rata protiv Irana. Britanski institut Oxford Economics očekuje pad od 0,2 posto za zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati), što je čak 4,6 posto manje od prognoza prije ovog rata.

Nema više optimizma u Njemačkoj

I kod prognoza za Njemačku vodeći instituti redom smanjuju svoje prognoze na niže: procjena im je rast BDP‑a Njemačke od samo 0,6 posto u tekućoj godini, prošle jeseni se očekivao više nego dvostruko veći rast. I za sljedeću godinu se optimizam rastopio: očekivao se rast od 1,4%, sad je smanjen na 0,9 posto.
Zbog viših cijena energije će bujati i inflacija, smatraju instituti. Ove i iduće godine potrošačke cijene mogle bi porasti za 2,8 posto. Već u ožujku je inflacija u Njemačkoj dostigla 2,7 posto – najveća od početka 2024. I Njemačka središnja banka upozorava kako bi se inflacija „uskoro mogla kretati prema tri posto".

Mračno raspoloženje u tvrtkama

To potvrđuje i anketa minhenskog Ifo‑instituta. „Mnoge se tvrtke pripremaju na dodatna opterećenja u sljedećim mjesecima“, navodi institut. Devet od deset industrijskih poduzeća u Njemačkoj očekuje da će njihov posao biti pogođen napadom na Iran, ponajprije zbog viših cijena energije.

Više od trećine tvrtki vjeruje da će ih pogoditi i ograničenja u pomorskom prometu te problemi s isporukom poluproizvoda i sirovina. Poremećaje u zračnom teretnom prometu očekuje 16 posto tvrtki. Oko četvrtine predviđa pad potražnje na važnim izvoznim tržištima.
Osim toga, mnoge tvrtke računaju na financijske rizike – od nesigurnih troškova transporta i logistike, preko viših premija osiguranja do povećanih rizika naplate.
„Rezultati pokazuju da se gospodarske posljedice napada na Iran već sada jasno vide i da bi se mogle postati još ozbiljnije kroz različite kanale", rekao je Klaus Wohlrabe, voditelj Ifo‑anketa. „Što dulje bude trajala neizvjesnost, to će biti veći problemi za poduzeća."

Erlangen je dobar primjer: u tom gradu na jugu Njemačke, s oko 120 tisuća stanovnika, trenutačno se mnogo toga događa. U tijeku su pripreme za izgradnju nove sinagoge, a Bavarska je pokrajina osigurala zemljište u području sveučilišta. Dvije velike gradske džamije planiraju svoje proširenje, a u jednom je predgrađu aktivna udruga kupila zemljište kako bi sagradila hram Šiva-Višnu za hinduiste.

Silvia Klein, koja vodi Ured za jednakost i raznolikost u Erlangenu naglašava raznolikost kultura, jezika i religija u njenom gradu. Za gradnju hinduističkog hrama je u prvom redu zaslužna udruga Hindu Tempel Franken, koja je donacijama, vlastitim sredstvima i kreditom kupila zemljište. Gradnja bi, kaže, trebala početi najkasnije 2027.

Mnoštvo Indijaca u Erlangenu

Klein navodi da trenutačno samo na tamošnjem sveučilištu studira više od 2000 studenata iz Indije. Indijska je zajednica najveća skupina stanovnika grada koja nije njemačkog porijekla. Taj bavarski grad pokazuje kako se vjerska raznolikost u Njemačkoj sve jasnije vidi u gradskim prostorima. Naravno, i dalje postoje tradicionalne crkve: katoličke, protestantske, kao i grčko- i rusko-pravoslavna zajednica. Ali stižu i novi vjernici drugih vjera.

Prije nešto više od tri godine koptska je zajednica u gradskom području Bruck preuzela katoličku crkvu. Od Sv. Petra i Pavla nastala je Koptsko-pravoslavna crkva svete Marije i svetih apostola. Koptski đakon Ragai Edward Matta kaže za DW: „Prije smo imali 18 obitelji s 50 do 60 članova, danas imamo oko 60 obitelji s više od 200 ljudi.“ Broj raste, a zajednici pripada i oko 40 studenata.

Velike kršćanske crkve u Njemačkoj već godinama gube vjernike. Prije nekoliko godina više od polovice Nijemaca pripadalo je jednoj od dviju velikih crkava. Danas oko 36,6 milijuna ljudi pripada katoličkoj ili protestantskoj crkvi – oko 44 posto od ukupno 83,5 milijuna stanovnika. Sve se češće katoličke i protestantske crkve zatvaraju, traži im se druga namjena ili smanjuju.

U medijima se pojavljuju naslovi poput „Njemačka postaje bezbožnija“ ili „Više ljudi bez vjere nego članova crkava“. Ali je li to stvarno tako? Samo muslimana, prema Saveznom uredu za migracije i izbjeglice (2020), u Njemačkoj ima više od 5,3 milijuna.

Prema istraživanju Protestantske crkve iz 2024., u Njemačkoj živi 3,8 milijuna pravoslavnih vjernika. Tu su još Židovi, budisti, Bahai i sve brojniji hindusi. Za te skupine postoje samo procjene, ne i točne statistike.

Hramovi, ali drugih vjera

Jasno je da vjerski krajolik Njemačke postaje raznolikiji, a to se prvenstveno vidi po novim građevinama. Teško je utvrditi njihov točan broj: u ljeto 2024. budističke su redovnice u Berlin-Mitte otvorile reprezentativan novi hram. U cijeloj Njemačkoj danas postoji oko 20 budističkih samostana, a širenje budizma počeo je još u razdoblju "Djece cvijeća” u šezdesetima i vjerojatno oko trećine od najmanje 260 tisuća budista su u ovoj zemlji i vjernici porijeklom iz Njemačke.

Raste i broj hinduista, a to su praktično isključivo došljaci iz Indije, Šri Lanke ili Afganistana. U lipnju 2026. u Berlinu se otvara najveći hinduistički hram u Njemačkoj. Planiranje je počelo još 2004., a vodio ga je Vilwanathan Krishnamurthy, koji za DW kaže: „Naša zajednica stalno raste.“ Broj stanovnika Berlina indijskog državljanstva od 2014. do 2024. povećao se više nego deset puta – na više od 41.000.

Krishnamurthy naglašava važnost hrama: „Mladi ljudi trebaju mjesto gdje se mogu okupljati.“ Roditelji koji žive u Indiji zbog toga se osjećaju mirnije i manje brinu za svoju djecu u inozemstvu.

U Erlangenu mnogi aktivni članovi zajednice rade kao inženjeri ili menadžeri, primjerice u Siemensu. U Berlinu su, među ostalima, česti poslodavci Amazon i tehnološke tvrtke. Kod oba hrama rastu i donacije.

Hinduistički se hramovi u Njemačkoj grade sve češće. Samo u Frankfurtu na Majni postoji nekoliko manjih hramova. Köln, Hamburg, München i Berlin također imaju više takvih objekata.

Mnoštvo muslimana

U Njemačkoj se grade i nove džamije. „Prošle su godine završene i otvorene džamije u Voerdeu, Kornwestheimu i Köngenu", navodi glasnogovorništvo DITIB-a, tursko-islamske unije za vjerska pitanja. U Gießenu i Willichu položeni su temelji novih džamija.

DITIB navodi da u Njemačkoj okuplja 862 vjerske zajednice oko pojedinih džamija koje su izravno podređene turskom Uredu za vjerska pitanja (Diyanet). Neki projekti stoje. Tako u Krefeldu planirana džamija, nekoć predstavljena kao treća najveća u Njemačkoj, godinama ostaje tek gradilište.

I zajednica muslimana ahmadija, čiji su članovi u Pakistanu progonjeni, svake godine u Njemačkoj otvara nekoliko džamija, posljednji put u veljači u Erfurtu. Naglašava svoju otvorenost i za razliku od džamija pod utjecajem iz Turske, nema nikakvih teškoća koristi njemački jezik. „U prosincu 2025. otvorili smo novu zgradu u Nordhornu, a radovi su u tijeku i u Husumu u Sjevernoj Njemačkoj", kaže Suleiman Malik iz erfurtske zajednice. Ponekad preuzimaju i crkvene objekte.

U Erfurtu je tijekom gradnje bilo prijetnji i napada. Danas Malik gotovo svakodnevno vodi razne posjetiteljske skupine kroz kompleks – dolaze školske grupe i umirovljenici.

U Erlangenu se širi i samostalna „Džamija mira“, koju posjećuju vjernici iz raznih muslimanskih zemalja, a propovijedi su na njemačkom.

I Židovi traže dijalog

I židovske zajednice rade na novim projektima. Sinagoge u Magdeburgu (2023.) i Potsdamu (2024.) znače da sada u svim glavnim gradovima njemačkih pokrajina postoji židovski hram. Slijede novi projekti: u Erlangenu gradnja uskoro počinje, a zajednica Chabad u Berlinu planira veliko proširenje sinagoge. Liberalne zajednice u Münchenu i Berlinu također rade na planovima.

U Frankfurtu nastaje projekt s posebnim značenjem za židovsku prisutnost u društvu: „Židovska akademija“ trebala bi se otvoriti u studenom 2026. Sastoji se od stare vile i modernog novog dijela s elementima Bauhausa.

„Akademija će imati nacionalnu važnost“, kaže jedan od direktora, Doron Kiesel. Opisuje je kao mjestosusretanja Židova i ne-židova kroz interdisciplinarne i međukulturne programe. Spoj starog i novog u arhitekturi odražava misao vodilju: „Identitet gradimo na židovskim iskustvima, tradicijama i uvjerenjima, ali gledamo prema budućim izazovima i razvoju.“

Pravoslavci svih crkava

Iako se velike crkve u Njemačkoj smanjuju također rastu pravoslavne zajednice i često grade nove crkve. Ne preuzimaju uvijek napuštene objekte. U Butzbachu u Hessenu u lipnju 2024. otvorena je Zajednica svetog Petra i Pavla, prva novoizgrađena crkva Antiohijske pravoslavne metropolije u Njemačkoj i srednjoj Europi. Zajednicu čine kršćani koji većinom potječu iz Sirije.

Pravoslavne zajednice različitih tradicija – sirijske, grčke, ruske, rumunjske ili srpske – često preuzimaju napuštene katoličke ili protestantske crkve. Tako Srbi već nekoliko mjeseci koriste jednu crkvu u Oberbachemu kod Bonna, a u Himmelsthüru kod Hildesheima obnavljaju bivši samostan. Sirijski kršćani rade isto na više mjesta u Njemačkoj, pa i u Berlinu.

Tko gradi novi objekt, upoznaje složenost njemačkih građevinskih propisa. Rumunjsko-pravoslavna crkva u Vilshofenu na Dunavu već gotovo tri godine čeka odluku o zahtjevu za gradnju, kaže svećenik Marius Jidveian. Zajednica ima oko 300 obitelji, a mnogi su razočarani čekanjem.

A onda i „male" Crkve

I tradicionalne kršćanske zajednice koje nisu dio dviju velikih crkava grade nove objekte. Starokatolička je crkva prije desetak godina u Augsburgu izgradila dojmljivu crkvu posvećenu apostolici Juniji. Slobodne protestantske zajednice također otvaraju mnoge nove zgrade.

I Savez evangelikalnih slobodnih crkava (BEFTG) i Savez evangeličko-slobodnih crkava (BEFG) navode više aktualnih projekata. Primjer: u berlinskom Weddingu stara zgrada od opeke pretvorena je do 2024. u modernu baptističku crkvu.

I novoapostolske zajednice ostaju aktivne. U središtu Bonna ta je zajednica 2025. uselila u jednostavnu, ali upečatljivu sakralnu građevinu.

Sve više ljudi u zapadnim zemljama želi izgledati poput Korejaca i Korejki. Raste interes za kozmetičke proizvode iz ove istočnoazijske zemlje. Tako se Južna Koreja etablira kao nova sila „meke moći“: najprije su to bili automobili i elektronika, zatim filmovi i pop-glazba – a sada slijedi industrija ljepote. Njega kože i šminka „made in Korea“ traženi su diljem svijeta.

Taj uspjeh nije slučajan – niti je riječ o isključivo estetskom fenomenu. U K-Beautyju se zapravo spajaju kulturna dinamika, ekonomska strategija i geopolitičko pozicioniranje. „Meka moć znači utjecati na druge kroz privlačnost – a ne prisilom“, kaže politolog i stručnjak za Koreju Hannes Mosler sa Sveučilišta Duisburg-Essen. Za zemlju poput Južne Koreje to je ključno: „Južna Koreja nalazi se u geopolitički osjetljivoj poziciji između velikih sila – i zato svjesno ulaže u kulturnu privlačnost“, objašnjava Mosler u razgovoru za DW.

Ta strategija daje rezultate: takozvani K-Beauty danas je globalni gospodarski faktor. Kako izvještava novinska agencija Yonhap iz Seula, izvoz kozmetičkih proizvoda porastao je 2025. godine za 12,3 posto na 11,43 milijarde američkih dolara. Već 2024. godine, prema podacima južnokorejskog Ministarstva industrije sa sjedištem u Sejongu, iznosio je oko 10,2 milijarde dolara.

Međunarodni stručni časopis Personal Care Magazine, koji izlazi u Londonu, navodi da se korejski kozmetički proizvodi danas izvoze u više od 200 zemalja. Time Južna Koreja spada među vodeće izvoznike u svijetu.

„Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“

No ekonomske brojke same po sebi ne objašnjavaju uspjeh. Ključna je snažna povezanost kulture i potrošnje. „Potrošački trendovi odražavaju kulturne trendove“, kaže Stefan Tobel, direktor tvrtke Kencana GmbH, specijalizirane za uvoz i distribuciju korejske kozmetike. „Južna Koreja je kroz K-pop snažno izašla na globalnu scenu – a s time su došli i potrošački trendovi“, objašnjava Tobel.

To potvrđuju i međunarodna istraživanja tržišta. „Korejska pop-kultura značajno je pridonijela međunarodnom uspjehu korejskih kozmetičkih proizvoda“, navodi se u izvješću američkog analitičkog instituta Grand View Research iz San Francisca, specijaliziranog za globalna tržišta potrošnje i tehnologije.

Mosler ide i korak dalje. „Korejski val nije isključivo vođen državom, ali je rano dobio političku podršku“, kaže on. Serije, glazba i digitalne platforme stvorile su kulturnu infrastrukturu koja proizvode čini vidljivima diljem svijeta. K-Beauty je tako „dio šire slike o Južnoj Koreji“.

Pop-kultura kao brendiranje države

Ovu stratešku dimenziju naglašavaju i znanstvena istraživanja. Međunarodna istraživačka mreža ResearchGate upućuje na studije prema kojima se korejska pop-kultura ciljano koristi kao instrument brendiranja države – odnosno za izgradnju međunarodnog imidža.

Istodobno, ta kulturna privlačnost povezana je sa specifičnim razumijevanjem ljepote. „Korejski pristup znatno je razrađeniji“, objašnjava Tobel. Ključna je višestupanjska njega: „Koža se ne treba prekrivati, nego poboljšavati.“ Poznata „rutina od 10 koraka“ simbolizira taj pristup – sustav kontinuirane njege umjesto povremenog uljepšavanja.

Njega, a ne prikrivanje

To upućuje na temeljnu razliku: K-Beauty ljepotu prvenstveno vidi kao rezultat njege, a ne prikrivanja, tj. „kamufliranja". Prema analizi londonske konzultantske tvrtke Euromonitor International, fokus korejskih proizvoda snažno je usmjeren na zdravlje kože, prevenciju i dugoročnu njegu.

Mosler korijene takvog pristupa vidi i u samom društvu. „Vanjski izgled ima vrlo važnu ulogu", kaže on. U izrazito konkurentnom okruženju stvara se snažan društveni pritisak – a time i vrlo zahtjevno tržište. „Proizvodi moraju funkcionirati na vrlo visokoj razini kako bi se probili."

To potvrđuju i istraživanja. Grand View Research opisuje K-Beauty tržište kao tržište koje karakterizira „visoka razina inovacija i često lansiranje novih proizvoda“. Ta dinamika ključna je za industriju, kaže Tobel: „Tržište je iznimno brzo – novi sastojci, novi formati, nove rutine. Tko stalno ne izbacuje nešto novo, odmah gubi relevantnost."

Tobel također ističe posebne sastojke i tehnologije: „Riječ je o visoko specijaliziranim aktivnim tvarima – od ginsenga i fermentiranih sastojaka do kolagena.“ Analize pokazuju da korejski proizvodi spajaju tradicionalne sastojke s modernom biotehnologijom.

Uloga društvenih mreža

Istodobno, ta inovativnost usko je povezana s digitalnim strukturama. „Društvene mreže igraju ključnu ulogu“, kaže Tobel. Platforme poput TikToka i Instagrama djeluju kao ubrzivači, gdje trendovi nastaju i šire se globalno. K-Beauty posebno je uspješan u korištenju tih mehanizama.

Mosler naglašava i ulogu kulturnih „multiplikatora“: „K-pop zvijezde ili serije stvaraju vidljivost – a time i potražnju.“ Potrošači se orijentiraju prema tim uzorima, a proizvodi postaju dio šireg estetskog i kulturnog paketa.

Time postaje jasno: K-Beauty nije izolirani tržišni fenomen, nego dio šireg sustava koji povezuje kulturu, gospodarstvo i politiku. Međunarodne analize pokazuju da se ovdje razvio model u kojem potrošački proizvodi istodobno nose kulturno i političko značenje.

Kulturna i politička privlačnost

Ekonomski se ta dinamika jasno vidi u globalnoj prisutnosti. Korejska kozmetika odavno više nije samo azijski fenomen, nego se sve više etablira i u Europi i Sjevernoj Americi – često u izravnoj konkurenciji tradicionalnim brendovima.

Tako se dobiva slojevita slika. K-Beauty je više od trenda – to je sustav koji povezuje kulturu, tehnologiju, tržište i politiku. Ili, kako kaže Mosler: „Radi se o privlačnosti – u kulturnom i političkom smislu.“ Upravo u tome leži njegova stvarna politička dimenzija: ljepota nije samo estetska kategorija, nego i politička strategija.

Nijedan drugi detektivski duo u povijesti popularne njemačke kriminalističke (u prijevodu „Mjesto zločina") nije riješio toliko slučajeva kao Miroslav Nemec i Udo Wachtveitl u ulogama inspektora Batića i Leitmayra. Točnije: ravno sto, u rasponu od 35 godina. Sada je došlo vrijeme za oproštaj, ali rođeni Zagrepčanin Nemec ne želi ni previše tuge ni dugih govora.

Sve je počelo davne 1991. kada je godine na njemačkim televizijskim ekranima emitirana prva epizoda s Batićem i Leitmayrom pod naslovom „Animals". Njemački kancelar bio je još uvijek Helmut Kohl, Sovjetski Savez se upravo raspadao, objavljena je prva web-stranica na svijetu, a počinjao je rat u Jugoslaviji. Tri i pol desetljeća kasnije, Miroslav Nemec (71) govori o posljednjem slučaju kultnog dvojca – i o tome zašto mu je cilj još s 95 godina stajati na pozornici.

Nepatetičan oproštaj

Završetak serije osmišljen je bez suza i dugih govora – namjerno. „Htjeli smo to točno tako – nepatetično patetično", kaže Nemec u razgovoru za Katoličku novinsku agenciju (KNA). „Osjećajno je, ali se ne forsira." „Namjera je bila da ne budu tužni glumci, nego tužni gledatelji", pojašnjava Nemec, pozivajući se na staro kazališno pravilo: nije glumac taj koji treba biti dirnut, nego publika.

Odlazak nije bio ni iznenadan ni nametnut. Nemec i Wachtveitl sami su odlučili kada je pravo vrijeme. „Htjeli smo otići dok ljudi još govore 'šteta!', a ne 'već je krajnje vrijeme!'", kaže Nemec. Prije tri godine razgovarali su s urednikom o tome kako završiti seriju. Bili su tada otprilike na slučaju broj 93 i smatrali su da bi 99 bio lijep broj za kraj. No bavarska javna televizija BR, koja u razmjeni s ostalim njemačkim javnim servisima producira popularni „Tatort", inzistirala je na okrugloj brojci. „To treba planirati unaprijed kako bi se pronašla dobra završna priča", kaže Nemec. „Bio je to dugi oproštaj – ali tako je i bolje, jer se s time lakše nosi nego s naglim krajem."

Posao koji ne poznaje mirovinu

Za razliku od odlaska u mirovinu, karijera glumca ne mora imati fiksni rok, naglašava Nemec. Posljednju scenu snimili su još u srpnju 2025., no od tada mu ne nedostaje posao: ljetovanje s obitelji u Južnoj Africi, predstave poput „Božićne priče" zajedno s Wachtveitlom, nastupi u ulozi Aleksisa Zorbasa, koncert s njegovim rock-sastavom, postavljanje biografije na scenu u Münchnerhaus. Stižu i novi upiti – za true crime formate i zajednički projekti s Wachtveitlom.

Uzor mu je kazališni kolega Erwin Faber, čiji su 95. rođendan zajedno proslavili na pozornici minhenskog Residenztheatra. „To je, recimo tako, moja perspektiva", kaže Nemec uz smijeh.

Ipak, ponekad ga nešto i stisne. Kći, koja je kao šminkerica radila s novim münhenskim timom „Tatorta", ispričala mu je da je čudno što oca i Wachtveitla nema na snimanju, da su mnogi zbunjeni i nostalgični. „Da, to te malo dotakne", prizna Nemec. „Više neću ujutro dolaziti u šminku, više neću tamo praviti bedastoće. To te može ganuti. Ali dolaze i druge stvari i na to računam."

Prijateljstvo izgrađeno radom

Nemec i Wachtveitl nisu počeli kao prijatelji koji su se odlučili zajedno raditi – upoznali su se kroz posao i tek tada naučili cijeniti jedan drugoga. „To je bila prednost", kaže Nemec. „Kada su prijatelji i počnu zajedno raditi, može i poći po krivu." Nisu skrivali nesuglasice – sve što jednom ili drugome nije odgovaralo, izrekli su otvoreno. Pomogao im je i isti smisao za humor, a s vremenom se razvila prirodna i uvjerljiva glumačka kemija. „Na snimanju s drugim kolegama shvatiš: naš timing bio je jednostavno savršen. Toliko smo bili usklađeni da nismo morali mnogo govoriti. A mogli smo se i međusobno kritizirati – što s drugim kolegama uglavnom nije moguće bez uvrede."

Dio tajne dugovječnosti leži i u formatu same serije. „Tatort" nije serija u klasičnom smislu – svaka epizoda samostalan je film s novim slučajem, novim redateljem, novim autorima i novim glumcima. „Svaki put napraviš potpun, zatvoren, novi film", kaže Nemec. K tomu, dvojac se uvijek borio za kvalitetu – ponekad i žestoko, ne samo međusobno, nego i s urednicima, redateljima i produkcijom. „Ponekad nas baš i nisu voljeli", kaže uz smijeh, „ali mislim da je za krajnji produkt uvijek bilo dobro što smo bili tako kritični."

Batić i Nemec: dvojica u jednom

Granica između glumca i lika ponekad je postajala tanka. Na Wikipedijinoj stranici posvećenoj Ivi Batiću su navedeni Nemecovi biografski podaci – što nije bez temelja. „Batic i Leitmayr oduvijek su bili izgrađeni na osobama koje mi i jesmo u pravom životu", kaže Nemec. Batic dolazi iz mediteranskog okruženja, emotivan je, lako plane, ima jak osjećaj za pravdu – sve osobine koje Nemec prepoznaje i u sebi. „Ali za razliku od Batica, ja sam veseliji i jednostavniji. On je dosljedniji i ponekad pomalo bez smisla za humor kad ga nešto uzrujava."

Nemec je sredinom pedesetih godina kao dječak iz Zagreba došao rodbini u München gdje je i ostao. Zapravo je njegova karijera krenula u glazbenom smjeru ali je u jednom trenutku prevagnula gluma.

Zašto krimić nikad ne zastarijeva

Na pitanje zašto je kriminalistički žanr toliko postojan, Nemec odgovara promišljeno: „Čovjek voli zavirivati u ponore duše. Ne nužno svoje, ali tuđe. To izaziva trnce: kako netko može biti takav, kako može nešto takvo učiniti? A sami smo sretni što smo to zaobišli." U „Tatortu" slučaj je uvijek riješen za 90 minuta – dobro pobijedi. „To je zavodljiv obrazac koji se, čini se, može beskonačno ponavljati. Posebno u svijetu u kojemu se događa toliko strašnih stvari – krimić u kojemu na kraju sve više-manje bude u redu može biti i utjeha."

Lijepo živjeti – svaki dan

Na kraju posljednje epizode Batić na pitanje što namjerava raditi u mirovini odgovara jednostavno: „Lijepo živjeti." Za Nemeca to nije iznimka, nego svakodnevica. No za razliku od inspektora Batića koji se na kraju karijere namjerava preseliti u Istru, lijep život je već sad dio svakodnevice.

„Ako svakodnevicu dobro savladaš – s obitelji, sa suprugom, s kćerima – to je ono što čini lijep život. To mi je najvažnije." Putovanja, skijanje, vožnja kabrioletom sa suprugom – sve je to lijepo, ali nije bit.

„Ovdje u ovoj kuhinji u kojoj sada sjedimo odvija se svakodnevni život, najveći dio našeg vremena – tu se kuha, uči za školu, obavljaju sve stvari koje pripadaju životu. To je ono što za mene čini lijep život. Ne čekam da bude još bolje. Put je cilj. Živjeti u sadašnjem trenutku – o tome se radi."

No "Tatort" neće ostati bez inspektora hrvatskog porijekla - nakon Nemeca u minhenski "Tatort" kao jedan od dva glavna protagonista ulazi njemački glumac hrvatskog porijekla Hrvoje Carlo Ljubek koji postaje novi inspektor Nikola Buvak.

I dok se svi mediji trenutačno bave spašavanjem američkih pilota srušenih iznad Irana, Iran i dalje napada naftna postrojenja svojih zaljevskih susjeda. U nedjelju (5.4.) ujutro je pogođeno jedno spremište u Bahreinu. Svi se već danima pitaju: koliko dugo će Iran još biti u stanju tako masivno prijetiti svojim susjedima i Izraelu?

SAD i Izrael tvrde da su iranska konvencionalna mornarica, ratno zrakoplovstvo, veliki oružani sustavi i obrambena proizvodnjateško oslabljeni nakon tjedana zračnih udara. Donald Trump je rekao za Financial Times da je od početka udara 28. veljače pogođeno 13.000 ciljeva u Iranu. Ovog vikenda Izraelske obrambene snage objavile su da je uništeno 80 posto iranskih protuzračnih sustava te da se nastavljaju udari na objekte obrambene proizvodnje.

Pod ovim naletom vatrene moći iranski je režim poljuljan, ali se drži – pokreće protunapade i čini se da uspijeva koordinirati svoju obrambenu strategiju. Dok je jedan od prvih udaraca ovog rata usmrtio bivšeg vrhovnog vođe Alija Hameneia, njegov sin Mudžteba navodno je preuzeo vlast. Pritom Mudžteba nije viđen u javnosti od početka rata, što potiče nagađanja o njegovu stanju i boravištu. Velik dio starijeg vodstva režima i sigurnosnog aparata je stradao, a SAD i Izrael nastavljaju s ciljanim napadima.

„Ustrajno slabljenje iranskih vojnih sposobnosti američkim i izraelskim zračnim udarima nedvojbeno je ograničilo Iranove mogućnosti odmazde. Ipak, ovaj je režim pokazao iznimnu vještinu u asimetričnom ratovanju i ima iza sebe desetljeća priprema za ovakav scenarij", rekao je za DW Jason H. Campbell, viši suradnik Instituta za Bliski istok u Washingtonu.

Iran se desetljećima pripremao za rat

Desetljećima je Islamska Republika financirala svoje produljene ruke diljem Bliskog istoka poput Hezbolaha ili Hamasa i gušila narodno nezadovoljstvo dok su sankcije zbog nuklearnog programa uništavale gospodarstvo. Kad god su Iranci tražili građanska prava ili ustajali protiv režima – kao što se dogodilo početkom ove godine – prorežimske snage poput milicije Basidž odgovorile su ubijanjem tisuća prosvjednika.

U nedavnom eseju u časopisu Foreign Affairs, iransko-američka antropologinja Narges Badžogli ističe da je međunarodna izolacija dio načina na koji je iranski režim razvio svoju strategiju preživljavanja. Iranska strategija asimetričnog ratovanja nastala je „iz nužde", kada su SAD uvele embargo na oružje Iranu nakon Islamske revolucije 1979. godine.

Nakon iscrpljujućeg rata s Irakom u osamdesetima, „ono što je počelo kao improvizacija preraslo je u koherentnu doktrinu" za Iranski revolucionarni gardijski korpus (IRGC), pretorijansku gardu režima.

Iran je počeo razvijati vlastite rakete i dronove koji su se mogli brzo i jeftino reproducirati. Danas je ta asimetrična sposobnost prerasla u dobro podmazanu kombinaciju napadačkih dronova, kibernetičkog ratovanja i mreže militantnih ispostava diljem regije. Te su sposobnosti obilno financirane prihodima od nafte, koje Iran ostvaruje prodajom energije kupcima poput Kine, uspješno izbjegavajući američke sankcije čak i dok rat traje.

„Čini se da Iran može održavati vjerodostojnu asimetričnu prijetnju kroz dulje vremensko razdoblje", kaže za DW Kelly A. Grieco, strateška analitičarka think-tanka Stimson Center. Ona je potvrdila da su konvencionalno ratno zrakoplovstvo, mornarica i kapaciteti balističkih raketa Irana ozbiljno oslabljeni, ali napomenula da određeni preostali raketni kapacitet postoji.

Iranski jeftini i održivi dronovi

Prijetnja iranskim dronovima ipak je održivija od prijetnje balističkim raketama. Teheranska strategija temelji se na dronu Šahed, jednokratnom napadačkom dronu koji košta između 20.000 i 50.000 dolara. Mali daljinski upravljani zrakoplov opremljen je sustavima preciznog navođenja i ima domet od 2.000 kilometara. Rusija ga intenzivno koristi protiv Ukrajine.

Iran je od početka rata lansirao tisuće ovih dronova, kombinirajući ih s skupljim balističkim raketama u pokušaju da nadvlada protuzračnu obranu. Većina njih je oborana, ali neki prolaze – jedan udar na američku bazu uKuvajtu usmrtio je šest vojnika.

Iako američka vojska uglavnom koristi jeftinije sustave kratkog dometa poput topova protuzračne obrane i manjih raketa za obranu od dronova, Iran ih ima još tisuće na raspolaganju, a mogu se i brzo proizvoditi. Kada se napredni protuzračni sustavi poput raketnog sustava Patriot vrijednog četiri milijuna dolara koriste protiv Šaheda, troškovi za stranu koja koristi američki oružje brzo rastu.

Iranska proizvodnja dronova je „raspoređena, komponente su uglavnom dvojne namjene, a sklapanje se može obaviti u garaži", rekla je Grieco, dodavši da postoje izvješća koja upućuju na to da su se u iranskim napadačkim zalihama pojavile i ruske inačice dronova.

„Ako ruska proizvodnja podupire iranske zalihe, zapadni rokovi za degradaciju postaju znatno teži za predviđanje", dodala je Grieco.

Presudna točka: Hormuz

Osim jeftinih dronova, Iran raspolaže i jednom velikom prednosti – geografijom. Prijetnja Teherana da će blokirati 20 posto svjetske opskrbe naftom kroz uski Hormuški tjesnac odavno služi kao glavni odvraćajući čimbenik od pokušaja rušenja Islamskog režima silom.

Prema Institutu za proučavanje rata (ISW), viši iranski dužnosnici, uključujući predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Kalibafa, signaliziraju da žele koristiti prolaz kao polugu „za iznuđivanje ustupaka i ostvarivanje strateških ciljeva".

Iran može koristiti dronove, pomorske mine i glisere za prijetnje sporim tankerima, koristeći razveden priobalni teren kao zaklon. Samo ovog tjedna Iran je napao dva civilna plovila u Perzijskom zaljevu, izvijestio je ISW.

„To je srž izazova za SAD i, posredno, velik dio svjetskog gospodarstva", rekao je Campbell s Instituta za Bliski istok u Washingtonu. „Iran ne mora redovito izazivati pokolj da bi zadržao utjecaj nad Hormuškim prolazom – dovoljno je povremeno pokazati da je sposoban udariti ciljeve koje smatra prijetnjom ili jednostavno one koji ne poštuju iranske zahtjeve."

„Svaka isključivo vojna opcija koja bi zaista 'otvorila' prolaz tako da plovidba može biti normalna zahtijevala bi desetke tisuća kopnenih snaga koje bi zauzele i držale znatnu duljinu obalne crte", dodao je. „Te bi snage vjerojatno bile izložene snažnom pobunjeničkom otporu i morale bi ostati na terenu neodređeno dugo. Troškovi, kako u žrtvama tako i u financijama, bili bi astronomski."

Smatra da bi povratak otvorene plovidbe kroz prolaz bez „nekog šireg političkog dogovora" bio teško ostvariv.

Iranskom režimu dovoljno je samo preživjeti

Ako se u obzir uzme slaba podrška unutar SAD-a za kopneni rat i nervozna globalna tržišta, Trump bi mogao popustiti. Američki predsjednik sam je inzistirao da Teheran traži pregovore, čak i dok preživjeli iranski čelnici niječu da su u izravnim razgovorima s Trumpovom administracijom.

Smatra se da je sadašnja skupina viših iranskih dužnosnika još tvrđa i spremnija na eskalaciju nego njezini prethodnici, rekao je iranski stručnjak Ali Vaez ovog tjedna za časopis Foreign Policy.

Nije jasno ni što Trumpova administracija podrazumijeva kada tvrdi da je promjena režima već nastupila. Ovog tjedna iranski predsjednik Masud Pezeškian, koji je na dužnosti od 2024. godine, objavio je otvoreno pismo američkoj javnosti upozoravajući da je „put konfrontacije skuplji i beskoristan više nego ikada".

Bez obzira na to hoće li Trump odustati ili eskalirati slanjem američkih vojnika na teren, ne postoji jasan put prema uklanjanju Teheranove sposobnosti da vrši pritisak na opskrbu. Brz pobjednički rat i brza promjena režima u Teheranu ne izgledaju uvjerljivo.

„Ako je kriterij za iranski režim održavanje neke nizkointenzivne prijetnje Perzijskom zaljevu i Hormuškom prolazu, to vjerojatno može činiti u doglednoj budućnosti", zaključio je Campbell.

Guido Seifen, direktor tvrtke Omexom Hochspannung, kaže da je sve teže pronaći stručne radnike za velike dalekovode koje njegova tvrtka gradi širom Njemačke. Posao znači biti tjednima daleko od obitelji i doma, i to mnoge odbija. Kako kaže: „Raditi na terenu u Njemačkoj više nije seksi.”

Nada se da će preko njemačko‑vijetnamskog razvojnog projekta pronaći nove radnike. Vijetnam prelazi na obnovljive izvore energije, a u tome mu pomaže Njemačka organizacija za međunarodnu suradnju (GIZ). Najpotrebniji su monteri dalekovoda, pa je vijetnamski elektrodistributer EVN otvorio centar za obuku.

Omexom se želi uključiti svojim iskustvom i znanjem. Tvrtka želi u Njemačkoj obučiti instruktore iz EVN‑a kako bi i oni u Vijetnamu mogli raditi prema njemačkim standardima i izdavati potvrde Njemačke industrijske i gospodarske komore. U tom centru GIZ organizira i tečajeve njemačkog jezika.

Perspektiva i u Njemačkoj i u domovini

Cilj je osposobiti dovoljno montera da se otprilike polovici može ponuditi posao u Njemačkoj — do oko 200 ljudi, kaže Seifen, koji to naziva „win‑win situacijom“. Time što vijetnamski polaznici imaju mogućnost otići raditi u Njemačku, EVN vjeruje da može to zanimanje u Vijetnamu učiniti mnogo vrednijim i privlačnijim.

Njemačka vlada želi poticati projekte koji istodobno privlače kvalificirane radnike i unapređuju obrazovne sustave u njihovim zemljama. Ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ) već godinama pomaže državama globalnog juga u strukovnom obrazovanju, a sada želi u to jače uključiti njemačke tvrtke. Nova inicijativa naziva se „WE‑Fair: Gospodarstvo i razvojna politika za pravedan pristup stručnim radnicima“.

Ministrica razvoja Reem Alabali‑Radovan upozorila je na ubrzano starenje Njemačke: više od petine zaposlenih starije je od 55 godina i u sljedećih deset godina otići će u mirovinu. Demografi procjenjuju kako će Njemačkoj svake godine trebati oko 400.000 stranih radnika. Da bi se to postiglo, trebalo bi dolaziti oko 1,6 milijuna ljudi godišnje.

Iluzija o savršenom migrantu koji obožava Njemačku

Postaje sve važnije privlačenje došljaka iz azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja jer te zemlje imaju mlado i često dobro obrazovano stanovništvo. Mnogi mladi traže prilike u inozemstvu, a njihove vlade žele jasne i pouzdane putove radne migracije. Pravila moraju biti transparentna, uključivati informacije o radnim uvjetima i plaćama, a programi obuke trebaju vrijediti i u Njemačkoj i u zemljama iz kojih radnici dolaze. Troškovi i rizici trebaju biti podijeljeni, a polaznici moraju moći platiti i trošak selidbe i usavršavanja.

U inicijativu su uključene i gospodarske udruge, sindikati i migrantske organizacije. Njihova je zadaća pomoći u pripremi i osobito u integraciji radnika. Tvrtke, međutim, često imaju nerealna očekivanja. Edith Otiende‑Lawani, Kenijka koja vodi konzultantsku tvrtku i organizaciju „Giving Africa a new Face“ u Münchenu, upozorava da tvrtke ponekad očekuju „gotov proizvod“ koji može odmah raditi. „Zamisle da će doći ljudi koji znaju njemački, brzo se uklapaju, otporni su i oduševljeni Njemačkom. A to nije stvarnost.“

Dolaze ljudi koji su jednostavno - drugačiji

Interkulturni savjetnik Gerhard Hain dodaje da se poteškoće često javljaju zbog drukčijih kulturnih pozadina. „Ne radi se o tome da je rečenica gramatički točna, nego o tome da su komunikacija i odnosi šefova i zaposlenih u Njemačkoj drugačiji." U svakodnevici se pojavljuju prepreke koje novopridošli teško savladavaju. „Treba biti svjestan da dolaze ljudi koji u 80 posto slučajeva funkcioniraju drukčije nego Nijemci.“

Mnogi kandidati moraju čekati godinama zbog gole birokracije. Markus Lötzsch, glavni direktor Industrijske i gospodarske komore u Nürnbergu, opisuje kako je upetljano previše različitih ureda, a uredi za strance - osobito u velikim gradovima, kronično su preopterećeni.

Problem je i u glavama - Nijemaca

Ni „ubrzani postupci“ često ne ubrzaju ništa. Lötzsch kaže da njihov Welcome Desk surađuje s uredima za strance u tim postupcima, ali ni to ne jamči brzinu. Zato komora preuzima dio posla: provjerava dokumente i predaje ih u ime tvrtki i radnika, pa uredi za strance lakše i brže obrađuju predmete jer dolaze od provjerenog partnera.

Lötzsch upozorava da Njemačka ne smije misliti samo na dolazak. Potrebno je razmišljati i o tome kako ljude zadržati. Prvi put je 2024. godine više ljudi napustilo Njemačku nego što ih je došlo. Strani radnici često odlaze jer im se ne ostvare očekivanja.

Poduzetnica Jasmin Arabian‑Vogel, koja u Hannoveru vodi zdravstveni i socijalni centar s 250 zaposlenih, kaže da je ključ u tome kako se Njemačka odnosi prema pridošlicama. „Još smo privlačni stranim radnicima, ali ako želimo da tako ostane, sve ovisi o tome kako postupamo s ljudima koji su već ovdje.“ Po njezinu mišljenju, Njemačkoj treba potpuno drukčiji politički i društveni način razmišljanja o doseljavanju — inače ova inicijativa neće uspjeti.

Znanstveno istraživanje obično je dugo i zahtjevno. Rokovi pritišću, novca nikad nema dovoljno pa sve često bude frustrirajuće. Tu u igru ulaze „kolege“ – programi umjetne inteligencije (UI).

Prije dvije godine Sakana AI, nova tvrtka iz Tokija, predstavila je „UI znanstvenika“. Taj sustav trebao bi biti u stanju od nule započeti i dovršiti strojno učenje te za najviše 15 dolara proizvesti znanstveni rad.

Modelu ne treba nikakva ljudska pomoć – sam postavlja hipotezu, sam pronalazi rezultate. Čak i sam procjenjuje kvalitetu rada, što je inače posao drugih, neovisnih znanstvenika.

Znanstvenici od krvi i mesa odmah su testirali taj alat i nisu baš bili oduševljeni. Oni su zaključili da UI doista sastavi znanstveni rad, ali, kako su rekli, poput „nemotiviranog studenta preddiplomskog studija koji žuri predati rad na vrijeme".

Bilo je nepotpunih odlomaka, zastarjelih ili krnjih izvora i često potpuno izmišljenih rezultata. U jeziku svijeta umjetne inteligencije to se naziva „halucinacijom".

A što može sada?

Ipak, mnogi su smatrali da stvar obećava, osobito zbog brzine. Dok bi onom „nemotiviranom studentu“ trebalo barem 20 sati rada, stroju treba oko 3,5 sata, po cijeni između 6 i 15 dolara.

Sada, godinu i pol nakon te prve slabe ocjene, Sakana AI je na testiranje dao unaprijeđenu verziju. Ubacili su tri znanstvena rada koje je generirala UI među 40 radova koje su napisali ljudi. Svi radovi potom su prošli recenziju tijekom jedne radionice o strojnom učenju.

Recenzenti su znali da su neki radovi djelo UI, ali nisu znali koji.

Oko 70 posto radova prošlo je prvi krug provjere, među njima i jedan koji je djelo umjetne inteligencije. To znači da je barem taj jedan rad zadovoljio standarde radionice, koji su, doduše, postavljeni niže nego inače.

„Studiju (UI) koja je prihvaćena nisu svi znanstvenici smatrali provjerenim znanstvenim člankom“, kaže Jakob Macke, profesor strojnog učenja.

Posljednja verzija japanskog UI znanstvenika i dalje ima nedostatke – nedovoljno razrađene ideje, probleme u strukturi i ponovno „halucinacije".

No njihova evaluacija pokazuje da radovi s vremenom postaju kvalitetniji te se čini da više nije znanstvena fantastika trenutak kada će se UI doista baviti znanošću.

UI kao rješenje za neefikasnost?

Sustavi umjetne inteligencije, osim što su brzi, također su neumorni – ne spavaju i ne treba im kava. Troše struju i nešto koštaju, ali ipak neusporedivo manje nego ljudi.

To znači više rezultata u kraćem vremenu. A to znači veću učinkovitost znanstvenih otkrića.

Tu je još nešto – kada istražuju ljudi, sve ovisi o bezbrojnim ljudskim odlukama. Gotovo je nemoguće da dvojica znanstvenika imaju potpuno isti pristup. UI bi tu trebala biti „objektivnija“.

Tu, međutim, postoji zamka, navode Liza Messeri i Molly Crockett, koje govore o „monokulturi znanosti".

Pojam monokulture poznat je iz poljoprivrede – ako se na jednoj njivi stalno sadi isto, prinos u početku raste, ali usjev s vremenom postaje osjetljiviji na štetočine.

Jednako tako, neki strahuju da bi se istraživanja pomoću UI mogla odvijati bez nijansi koje donosi ljudski pristup. Time se riskira sužavanje spektra znanosti, ali i sustavne pogreške koje neće imati tko uočiti.

„Najveći je rizik da se rezultatima koje generira UI pokloni previše povjerenja. Ključna protumjera je sposobnost ljudi za kritičko razmišljanje“, kaže Irina Gurevych, profesorica na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu.

Drugim riječima, bez ljudskog mozga možda ćemo proizvoditi više „znanja“, ali ćemo razumjeti manje. Kao i u drugim područjima, i u znanosti se uz UI može mnogo dobiti – ali uz velik ulog.

Na prvi pogled selo na ovom blistavo sunčanom proljetnom danu djeluje sasvim normalno. Uređena imanja nižu se duž glavne ulice. Međutim, kada se pogleda pozornije, čini se da su mnoga napuštena. Na ulicama je tek pokoji čovjek, a naročito je malo muškaraca u radno aktivnoj dobi. O živom seoskom životu nema ni traga.

Velika Dobronj, mjesto na krajnjem zapadu Ukrajine, deset kilometara od mađarske granice. Ovdje oko 90 posto stanovnika čine etnički Mađari, a mađarski naziv sela je Nagydobrony.

U jednoj sporednoj ulici stoji Sandor Rati, 63 mu je godina, ispred prodavaonice prehrambene robe i razgovara sa susjedom. Duboke bore presijecaju mu čelo. Rati ima stolarsku radionicu i u njoj radi sam. „Raspoloženje ovdje je prilično tužno", kaže. Mnogi mještani već dugo žive u inozemstvu. On sam već dugo ne može pronaći majstore koji bi radili kod njega.

Prije nekoliko tjedana, priča on, njegov jedini sin, 38 godina, o čijoj pomoć je zbog zdravstvenih problema bio ovisan, je mobiliziran. Tamo trenutno prolazi obuku. „Nadam se da će služiti negdje ovdje u blizini i da neće morati na front", kaže Rati.

Upitan o antiukrajinskoj izbornoj kampanji mađarskog premijera Viktora Orbana i o napetostima između Mađarske i Ukrajine, Rati zabrinuto odmahuje glavom. Orban je mnogo učinio za Mađare ovdje, smatra on. „Ali to što sada tamo potpiruju neće dobro završiti za nas Mađare koji ovdje živimo, jer će ljudi ovdje biti ljuti na nas zato što smo Mađari."

Nema tragova ugnjetavanja

Višenacionalna regija Zakarpatske oblasti na zapadu Ukrajine već više od desetljeća dospijeva u vijesti zbog nacionalističke, proruske i antiukrajinske politike mađarskog premijera Orbana. U Budimpešti se godinama tvrdi da ukrajinska država oduzima prava mađarskoj manjini. Navodno ovdje ukrajinski nacionalisti redovito napadaju mađarske institucije. Isto tako se tvrdi da se etnički Mađari mobiliziraju i šalju na front u mnogo većem broju nego Ukrajinci.

Posebno ovih tjedana, tijekom mađarske kampanje za parlamentarne izbore 12. travnja, Orbanov propagandni aparat preplavljuje društvene mreže takvim tvrdnjama.

Stvarnost na terenu izgleda drugačije. Među Mađarima gotovo nitko ne iznosi pritužbe zbog nedostatka manjinskih prava. Nema ni tragova akcija ukrajinskih nacionalista protiv mađarske manjine. Za razliku od nekih mjesta u Rumunjskoj ili Srbiji, ovdje se ne vide čak ni išarani dvojezični nazivi sela ili ulica.

Međutim, velik je strah među etničkim Mađarima u regiji da se javno izjasne u trenutnoj napetoj situaciji. Tako je i u Velikoj Dobronji. Većina ljudi na ulici kaže da ne želi biti između dvije vatre i da novinari ionako sve iskrive.

Izjave o Ukrajini „uvredljive"

Ipak, gradonačelnik Ferenc Nagy spreman je na razgovor i bez prethodne najave. Prima nas u svojoj maloj uredskoj prostoriji u općini. U kutu stoje ukrajinska i mađarska zastava. Na zidu vise desetine zahvalnica ukrajinske vojske i drugih institucija za humanitarnu pomoć i donacije.

51-godišnji Nagy ljubazan je čovjek i govori tihim glasom. O politici Viktora Orbana ne želi govoriti. Kaže samo da su izjave o Ukrajini kao „mafijaškoj državi" uvredljive – i osobno. „Ja nisam kriminalac. I ovdje ne poznajem kriminalce. U izbornoj kampanji treba pokazati rezultate, a ne blatiti druge."

Gradonačelnik ne vidi diskriminaciju mađarske manjine u Ukrajini. Ipak bi želio da se u manjinskim školama ukrajinski jezik poučava boljim metodama, više prilagođenim djeci koja ga ne govore kao materinski.

„Ovdje su naši korijeni"

Dok govori o raspoloženju u selu, vidi se koliko je Nagy potišten. Nekoć je selo dobro živjelo od poljoprivrede, kaže on. Od početka rata u Ukrajini 2014. godine sve je krenulo nizbrdo, a posebno od veljače 2022., kada je Rusija pokrenula potpunu invaziju.

„Ovdje je nekoć živjelo više od 6.000 ljudi. Sada ih je oko 2.000. Najprije su muškarci odlazili u inozemstvo, a kasnije su im se pridružile supruge i djeca." Nagy uzdiše. Najvažnije je da rat završi.

Priča o svom sinu koji već godinama živi i radi u Mađarskoj. Volio bi da se sin vrati kući, obitelji. „Ovdje smo rođeni", kaže gradonačelnik, pomalo očajan, ali i odlučan. „Ovdje su naši korijeni i grobovi naših roditelja."

Možda samo folklor

Na posljednjem popisu stanovništva u Ukrajini 2001. godine u Zakarpatskoj oblasti živjelo je više od 150.000 Mađara, oko 12 posto stanovništva. Danas ih je, prema optimističnim procjenama, oko 80.000.

„Možda ćemo jednog dana biti samo folklorna atrakcija", kaže lakonski Laszlo Zubanics, povjesničar i predsjednik Demokratskog saveza Mađara u Ukrajini (UMDSZ). Ukrajinska država je 2023. poboljšala zakon o obrazovanju za manjine, kaže on, ali zbog rata i iseljavanja demografski pad manjine teško je zaustaviti.

UMDSZ je jedna od dvije političke organizacije Mađara u Zakarpatskoj oblasti i vodi proeuropsku politiku neovisnu o Orbanovoj vladi, zalažući se za dijalog s ukrajinskom političkom elitom.

Druga, nacionalno-konzervativna organizacija Kulturni savez Mađara u Zakarpatskoj oblasti (KMKSZ), blisko je povezana s Orbanovom vladom. Predstavnici KMKSZ-a odbili su zahtjev DW-a za intervju.

Najvažniji je – mir

KMKSZ je dugo bio jača organizacija. Zbog rata i činjenice da su posljednji lokalni izbori održani prije gotovo šest godina, teško je procijeniti koliko danas obje organizacije odražavaju političke stavove Mađara u regiji.

Na ulici se mogu sresti i Orbanove pristaše i njegovi kritičari. Većina se ipak trudi držati podalje od politike. No kao i kod Ukrajinaca, među Mađarima se najčešće čuje jedna želja – mir.

Politolog Vitalij Djačuk s Instituta za srednjoeuropske strategije u Užhorodu kaže: „Naša istraživanja pokazuju da se većina etničkih Mađara osjeća domoljubno na dva načina – kao Mađari i kao građani Ukrajine."

On smatra da bi ukrajinska država i javnost trebale učiniti više kako manjine poput Mađara ne bi postale samo „ukras". „Mnogo Mađara, na primjer, bori se u oružanim snagama. Takve stvari treba isticati, a ne samo folklorne festivale."

Mađarska elitna gimnazija

Na svoj način, i gimnazija Lajos Kossuth u gradu Berehovu bori se da Mađari u Zakarpatskoj oblasti ne postanu samo „dekoracija". Nazvana je po mađarskom revolucionaru iz 1848. godine i elitna je škola mađarske manjine s više od 120 godina tradicije.

Emese Zseltvay-Vezsdel ovdje radi gotovo 25 godina kao profesorica biologije i kemije, a od 2018. obnaša dužnost ravnateljice. Nastava se uglavnom odvija na mađarskom jeziku, ali neki predmeti – poput ukrajinske književnosti i povijesti – predaju se na ukrajinskom.

Većina učenika su Mađari, ali ima i Ukrajinaca koji dolaze zbog dobrog ugleda škole i zato što žele naučiti mađarski.

Posjetio ih i Zelenski

Ravnateljica ponosno kaže da su neki učenici pobijedili i na državnim natjecanjima. „Vrlo sam stroga", kaže samouvjereno. „Očekujem maksimalne rezultate, ali i maksimalno podržavam učenike."

Na kraju posjeta pokazuje zbornici – veliki, visok prostor pun knjiga. Na zidovima vise portreti mađarskog nacionalnog heroja Lajosa Kossutha i ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka.

Ravnateljica je ponosna što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski 2023. posjetio školu i boravio upravo u toj prostoriji. Ševčenka je, kaže uz smijeh, odmah prepoznao, a ona mu je objasnila tko je Kossuth.

Pokazujući na dva portreta, kaže uvjereno: „Volimo naš mađarski materinski jezik i želimo ga sačuvati. Ali želimo i da naši mladi dobro govore ukrajinski, jer je Ukrajina naša domovina. Ova škola je dokaz da to dvoje može savršeno ići zajedno – mađarsko i ukrajinsko."

Na imanju Bengerhof u okrugu Kleve u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji 15.000 kokoši glasno kokodaču dok slobodno trčkaraju na otvorenom. Površina rezervirana za kokice peradara Philippa Bengera velika je šest hektara. No, kako kaže, unatoč mirnom prizoru, stanje nije nimalo jednostavno. I njegovo je gospodarstvo pod golemim pritiskom.

„Trenutačno bismo mogli prodati gotovo dvostruko više nego prošle godine“, kaže Benger. „A to je od kokoši teško dobiti.“ Obiteljsko peradarsko gospodarstvo opskrbljuje oko 70 samoposluga i seoskih trgovina. Ali povrh toga su mu stigle i mnoge narudžbe novih kupaca koje je Philipp Benger morao odbiti.

Četiri mjeseca zatvora za kokice

Jedan je uzrok nestašice ptičja gripa. U jesen je u Njemačkoj izbila zaraze, a pogođen je i okrug Kleve. Kokoši na imanju Bengerhof morale su biti zatvorene u peradarniku puna četiri mjeseca i tek od 1. ožujka ponovno smiju na otvoreno. „Zbog toga sam loše spavao“, kaže Benger. „Bilo je slučajeva u okolici. Morali smo paziti da životinje ostanu zdrave.“

I Njemački savez za peradarstvo svjedoči o izazovima: „Po našem mišljenju je stanje na tržištu jaja trenutačno napeto", kaže predsjednik Saveza Hans‑Peter Goldnick. Ali i dodaje: „Smatramo u maloprodaji ponuda biti dovoljna."

Jaja (ipak) nisu jamstvo za infarkt

Uz ptičju gripu i manje jaja iz uvoza - ponajprije iz Nizozemske, najveći razlog trenutačnih nestašica velika je potražnja. Jaja su sve omiljenija, a potrošnja je posljednjih godina stalno rasla: 2025. iznosila je, prema Savezu, 252 jaja po stanovniku, dok je prije četiri godine bila 234.

Po njihovom mišljenju, razlog je i promjena percepcije: „Jaje se više ne smatra kolesterolskom bombom, nego privlačnim izvorom bjelančevina.“ Doista, mnogi danas u jajima vide pravu superhranu. Velika potražnja za jajima ne ovisi samo o Uskrsu.

No koliko je stvarno zdravo jesti jaja? „Prema trenutačnim znanstvenim spoznajama, jedno jaje dnevno nije problem“, objašnjava obiteljski liječnik Ralph Eisenstein iz Düsseldorfa. „Jaja su izvor bjelančevina, važnih za izgradnju mišića.“ Osim toga, sadrže vitamin A, vitamin D i brojne minerale.

„Svatko će pronaći svoje pisanice"

Unatoč nestašicama, njemački peradari su uvjereni kako će biti dovoljno jaja za njemačke potrošače – iako se može dogoditi da povremeno police ostanu prazne. „Primjerice, može se dogoditi da pojedine vrste, poput bio-jaja, budu privremeno nedostupne ili da bude manji izbor obojenih uskrsnih jaja", kaže Goldnick. No ne može biti govora o općem poremećaju opskrbe.

Prema podacima Saveza, u Njemačkoj se na dan proizvede oko 56 milijuna jaja. A Uskrs zapravo nije vrijeme najveće potrošnje jaja – najveća je potražnja u božićnom razdoblju. Potrošači se, zaključuje Goldnick, ne trebaju brinuti za opskrbu. „Svatko će za Uskrs pronaći svoje pisanice."

Dugo se o e‑cigaretama govorilo kako su manje štetne od duhana, s manje otrovnih tvari i dapače, kao mogući izlaz iz ovisnosti o pušenju. No sve se više dovodi u pitanje to obećanje o manje rizičnoj alternativi. Istraživači i zdravstvene institucije sve češće upozoravaju da vapanje nosi zdravstvene rizike – uključujući i mogući rizik od raka.

Nova pregledna studija, objavljena u časopisu Carcinogenesis, dodatno je pojačala tu raspravu. Međunarodni stručni tim analizirao je odabrane radove objavljene od 2017. do danas i zaključio: e‑cigarete koje sadrže nikotin „vjerojatno su kancerogene“ i mogu pridonijeti nastanku raka pluća i raka usne šupljine.

Što znači „vjerojatno kancerogeno"?

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC), specijalizirana institucija Svjetske zdravstvene organizacije, svrstava tvari prema snazi znanstvenih dokaza:

• Skupina 1: kancerogeno za ljude (dim cigarete, alkohol, UV‑zračenje)
• Skupina 2A: vjerojatno kancerogeno (crveno meso, rad u noćnoj smjeni)
• Skupina 2B: moguće kancerogeno (kava)

E‑cigarete još uvijek nemaju službenu klasifikaciju, iako već i „vjerojatno" ili tek „moguće" kancerogeno sadrži već mnoštvo čimbenika. U svojem su pregledu autori istraživanja analizirali biomarkere, pokuse na životinjama, kemijske analize sastojaka, studije slučaja i pregledne radove.

Prema rezultatima, tijekom vapanja aktivira se niz bioloških procesa koji se povezuju s nastankom raka. Među njima su oštećenja DNK, oksidativni stres, upalne reakcije, epigenetske promjene te povećane razine nitrozamina, hlapljivih organskih spojeva (VOC‑eva) i teških metala. Neke od tih tvari već su poznati kancerogeni razvrstani u IARC‑ovu skupinu 1.

Rizik od raka: mnogo toga još nejasno

Iako se dokazi gomilaju, izrada konačne procjene rizika i dalje je teška. Ključni problem je manjak dugoročnih podataka.

„E‑cigarete su široko dostupne tek od oko 2010., a karcinom pluća ima razdoblje latencije od 20 do 40 godina“, objašnjava Martin Widschwendter, profesor prevencije i ranog otkrivanja raka na Sveučilištu u Innsbrucku, koji nije sudjelovao u studiji. Zato trenutačno nije moguća pouzdana epidemiološka procjena.

Dodatnu poteškoću stvara činjenica da je većina korisnika e‑cigareta prije toga pušila duhan pa je u mnogim studijama gotovo nemoguće razdvojiti učinke dvaju proizvoda. „To, međutim, nije razlog za smirenje, nego pitanje vremena“, kaže Widschwendter. Podsjeća da je kod duhana trebalo desetljeća da epidemiologija potvrdi ono što je biologija već nagovještavala: „Tu pogrešku ne bismo smjeli ponoviti s e‑cigaretama."

Ne brzati sa zaključkom

I drugi neovisni stručnjaci komentiraju rezultate. Gavin Stewart, stručnjak za analizu dokaza sa Sveučilišta u Newcastleu, poziva na oprez: pregledna studija ne ispunjava u potpunosti sve metodološke standarde pa njezine zaključke treba promatrati „sa zadrškom“.

Stephen Burgess, biostatističar sa Sveučilišta Cambridge, kaže da studija identificira više uvjerljivih bioloških mehanizama – takozvanih „smoking guns“ – koji bi teoretski mogli objasniti kako vapanje povećava rizik od raka. Ipak upozorava na pretjerana tumačenja: dokazivanje jasne kauzalne veze kod ljudi iznimno je teško, a moguće je, kaže on, da takav dokaz nikada neće biti potpuno uvjerljiv.

Koliko je vapanje opasno u usporedbi s pušenjem?

Za mnoge je ključno pitanje ostaje: je li vapanje manje opasno od duhana?
Ute Mons, voditeljica Odjela za primarnu prevenciju raka u Njemačkom centru za istraživanje raka (DKFZ), navodi da su količina i koncentracija kancerogenih tvari u aerosolu e‑cigareta „u pravilu znatno niže" nego u duhanskom dimu. Stoga je razumno pretpostaviti da je i kancerogeni potencijal manji.

No Mons istodobno jasno upozorava: to nije isto što i sigurnost. Potpuni prelazak na e‑cigarete može smanjiti izloženost nekim štetnim tvarima, ali nije konačno utvrđeno koliko i utječe li to doista na rizik od raka, što potvrđuje i DKFZ u svojim izvješćima.

Upozorenje, ali još ne i presuda

Nova analiza nije konačna procjena rizika, ali je vrlo jasno upozorenje: dokazi o mogućem riziku od raka postaju sve jasniji. No ključni podaci i dalje nedostaju.

I sami autori ističu potrebu za daljnjim istraživanjem – osobito kako bi se utvrdilo koji su organi najizloženiji, koje su skupine stanovništva posebno ugrožene i koje kemikalije pridonose opaženom riziku.

Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) već je svrstala procjenu e‑cigareta među svoje „visoke prioritete“ za razdoblje 2025.–2029. Tada će se vidjeti hoće li sadašnje naznake rezultirati službenom klasifikacijom, jer prioritizacija znači da će e‑cigarete u tom ciklusu doista biti predmet procjene.

Gotovo nijedna tehnologija nije prošla takve uspone i padove kao nuklearna energija: u 1950-ima je procvala mirnodopska uporaba nuklearne fisije, koja se u vojnom smislu do danas smatra krajnjim sredstvom odvraćanja. Reaktorske nesreće u Three Mile Islandu (SAD, 1979.), Černobilu (Sovjetski Savez, 1986.) i Fukushimi (Japan, 2011.) ublažile su euforiju i na mnogim mjestima potaknule protivnike nuklearne energije na djelovanje.

No u novije vrijeme nuklearna energija se promiče kao CO₂-neutralna i time klimatski prihvatljiva alternativa obnovljivim izvorima.

I u Africi neke vlade žele graditi nove nuklearke. Već sada je sigurno: jedina afrička nuklearna elektrana – dva reaktora u južnoafričkom Koebergu – neće ostati sama. No neizvjesno je koliko će daleko nova euforija doista ići.

Afričke nuklearne ambicije – od „sigurno“ do „nerealno“

Južnoafrički novinar Tristen Taylor 2025. je detaljnije istražio nuklearne ambicije afričkih zemalja. Njegovo izvješće objavio je ured njemačke Zaklade Heinrich Böll u Cape Townu, koja je bliska njemačkim Zelenima.

Na doljnjoj infografici označene su šanse afričkih zemalja da u idućih 10 do 20 godina nabave reaktore - od tamnoplavo (sigurno) do svjetloplavo (nerealno):

Afrički kontinent je za globalnu nuklearnu industriju, a posebno za ponuđače iz Južne Koreje, Kine i Rusije, tržište rasta, kaže Taylor u intervjuu za DW. I dodaje da u potrebnim pripremama pomaže Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

Najbolje izglede da srednjoročno nabavi reaktor, prema Taylorovu izvješću, ima Egipat – ondje je ruski državni nuklearni koncern Rosatom već 2022. počeo graditi nuklearku El Dabaa. Kao potpuno nerealne i isključivo geopolitički motivirane Taylor ocjenjuje nuklearne planove, primjerice, sahelskih država Nigera, Malija i Burkine Faso – iako su već potpisale sporazume s Rosatomom.

„Sklapanje nuklearnog sporazuma s Rusijom ponajprije znači političku potporu Rusije”, tvrdi Taylor. „Treba imati na umu da se takvi sporazumi stalno potpisuju. Jedan pojedinačni nuklearni sporazum još ne znači ništa – tek kada se oni pojavljuju kroz dulje razdoblje i nešto se i događa, može se govoriti o pomaku."

Južna Afrika: stari reaktori i novi planovi

Na samom jugu Južne Afrike nalazi se zasad jedina afrička nuklearna elektrana. Dva reaktora u Koebergu, nedaleko od metropole Cape Town s pet milijuna stanovnika, izgrađena su pod režimom apartheida od strane francuskog konzorcija i puštena u rad sredinom 1980-ih. Nedavno su proizvodili oko 4 posto južnoafričke električne energije.

Godine 2024. odnosno 2025. dozvole za rad oba reaktora redom su produžene za po 20 godina – i to unatoč tome što su, iz perspektive ekoloških aktivista, kod reaktora Koeberg-2 ostala otvorena pitanja.

Francesca de Gasparis, izvršna direktorica ekološke nevladine organizacije SAFCEI, to pripisuje političkom pritisku i poteškoćama u posrnuloj državnoj elektroenergetskoj kompaniji Eskom. „U drugim zemljama, gdje se rizici shvaćaju ozbiljno, postoje provjere održavanja koje osiguravaju da je i nadzorna tehnologija ažurna te da su pouke iz Fukushime i drugih nesreća uzete u obzir”, kaže de Gasparis u intervjuu za DW. U Koebergu se, ističe, ništa od toga nije dogodilo, a dokumentacija pokazuje velike nedostatke.

Trenutačno Eskom gura planove za nove nuklearne elektrane. Najdalje su odmakle pripreme za elektranu snage 4000 MW na lokaciji Duynefontein, nedaleko od Koeberga. I ovdje de Gasparis zamjera netransparentnost i zastarjele podatke.

Eskom je DW-u najavio odgovore na pitanja o sigurnosti reaktora. Međutim, do zaključenja redakcije ovog članka očitovanje nije pristiglo.

Gana: dvostruki rizik

Planovi su također daleko odmakli u zapadnoafričkoj Gani: konačno sklapanje ugovora s jednim od ponuđača iz Francuske, Kine, Južne Koreje, Rusije ili SAD-a još nije objavljeno, no u izvješćima se već spominje 2027. kao mogući početak gradnje. Uz konvencionalnu nuklearnu elektranu Gana želi i tzv. SMR.

Small Modular Reactors ili mali modularni reaktori znatno su manji i obećavaju jednostavniji rad i manje sigurnosne rizike. Dosad je svaki od više od 650 konvencionalno izgrađenih reaktora u svijetu bio jedinstven i time nosi i individualne rizike. Zbog toga je cijena po kilovatsatu nuklearne energije znatno viša nego kod danas vrlo povoljnih obnovljivih izvora energije – vjetra, sunca i vode, što pokazuju, primjerice, europski podaci. Taj jaz bi SMR-ovi trebali smanjiti serijskom proizvodnjom. No zasad postoje samo prototipovi – pa se Gana, ali i zemlje poput Ruande, oslanjaju na obećanja.

U donjoj infografici navedene su cijene proizvodnje kilovatsata struje u centima, u velikim proizvodnim pogonima:

Početkom ožujka čelnik ganskog nuklearnog poduzeća Nuclear Power Ghana kritizirao je u razgovoru za državnu novinsku agenciju GNA da važna pripremna istraživanja, primjerice o proširenju mreže, nisu financirana. A bez njih se, rekao je, ne može prijeći u sljedeću fazu projekta.

Ganska komisija za atomsku energiju GAEC i regulatorno tijelo NRA do zaključenja redakcije ovog članka nisu odgovorili na pitanja DW-a.

Kenija: ambiciozan plan s novom lokacijom

U Keniji je predsjednik William Ruto na konferenciji o nuklearnoj energiji u Nairobiju krajem ožujka predstavio ambiciozan plan: već sljedeće godine u Siayi, blizu granice s Ugandom na Viktorijinu jezeru, trebala bi započeti izgradnja nuklearne elektrane snage 2.000 MW, a postrojenje bi trebalo biti pušteno u rad 2034. godine.

Taylorovo izvješće svrstava kenijske nuklearne ambicije tek u „srednje”, između ostalog i zato što je vlada početkom 2025., u sklopu općih mjera štednje, odlučila ukinuti nacionalnu nuklearnu agenciju NuPEA. No ta odluka do danas nije stupila na snagu jer ju parlament nikada nije potvrdio. Ruto je pak u svom govoru najavio nova radna mjesta, industrijski rast pa čak i sniženje cijene električne energije zahvaljujući planiranoj nuklearnoj elektrani.

Kenijska ekološka aktivistica Phyllis Omido u intervjuu za DW zahtijeva: „Potrebna nam je sveobuhvatna studija o tome kakav bi utjecaj nuklearna elektrana imala na zajednice koje ovise o ribarstvu na Viktorijinu jezeru.” Također strahuje da bi transport gorivnih elemenata kroz cijelu zemlju mogao biti opasan za stanovnike.

Dobitnica nagrade „Right Livelihood” godinama se sa svojom organizacijom CGJEA borila protiv nuklearne elektrane u obalnom mjestu Kilifi te već dugo upozorava na pokušaje zastrašivanja njezine organizacije. Općenito zamjera državnim tijelima previše nemaran način komunikacije: „Stanovnicima ne govore što znači biti lokacija nuklearne elektrane, osobito kad je riječ o opasnostima.”

Neriješeno pitanje nuklearnog otpada

Svim afričkim projektima, kao uostalom i gotovo svim nuklearkama diljem svijeta, zajedničko je sljedeće: ne postoji konačan odgovor na pitanje gdje sigurno pohraniti radioaktivni otpad koji nastaje u reaktorima.

„Protiv smo nuklearne energije sve dok nam ne predstave opipljivo rješenje što učiniti s otpadom. Kenija nema kapacitete za to”, kaže Omido. „Jednostavno zakopati otpad u lokalnim jedinicama nije rješenje.”

Južna Afrika svoj nuklearni otpad skladišti u Vaalputsu, u rijetko naseljenoj regiji Northern Cape, u jedinom takvom postrojenju u cijeloj Africi. Ono je, međutim, odobreno samo za nisko i srednje radioaktivni otpad; istrošeni gorivni elementi privremeno se skladište u Koebergu. Vlada planira do 2065. pustiti u rad trajno odlagalište, što aktivisti dovode u pitanje.

„Ne postoji jednostavno rješenje za visoko radioaktivni nuklearni otpad”, kaže čelnica SAFCEI-ja Francesca de Gasparis. „I zato ne bismo trebali planirati proizvoditi ga još mnogo više i time prebacivati još veći problem u budućnost.”

Mnogima je još u pamćenju ljutiti njemački kancelar Friedrich Merz koji je nakon posljednjeg sastanka Vijeća Europske unije i nakon što je mađarski premijer Viktor Orban blokirao isplatu financijske pomoći Ukrajini, kroz zube zaprijetio kako „ovo neće ostati bez posljedica".

Iako nije direktno rekao na što misli, analitičari su to protumačili kao daljnji korak ka reformi sustava donošenja odluka unutar EU-a koji se bazira na principu jednoglasnosti. Merz je vjerojatno na oku imao i daljnje moguće „smetače" poput slovačkog premijera Fica ili njegovog češkog kolege Babiša koji, posebice kada su u pitanju vanjskopolitičke odluke koje se tiču rata u Ukrajini, često odskaču idejama koje su dijametralno suprotne onima koje podržava velika većina članica.

EU mora sazreti na međunarodnom planu

Sada je i Merzov stranački kolega i ministar vanjskih poslova Johann Wadephul ponovno u igru uveo ideju o ukidanju principa jednoglasnosti, baram kada je vanjska i sigurnosna politika EU-a u pitanju. „Kako bi postala djelotvorni čimbenik na međunarodnom planu i istinski odrasla, EU bi morla ukinuti princip jednoglasnosti za pitanja sigurnosne i vanjske politike i to još unutar ovog izbornog razdoblja", rekao je Wadephul u razgovoru za medijsku grupu Funke.

Njemački ministar vanjskih poslova nije krio koji razvoj događaja ga je naveo da učvrsti svoj stav na tom planu. „Zalažem se za to da se u Europskoj uniji radi sa sustavom kvalificirane većine. Sva iskustva koja smo u posljednjih nekoliko tjedana imali u vezi s pomoći Ukrajini i sankcijama protiv Rusije govore u prilog tome“, dodao je Wadephul.

Mađarska trenutačno blokira kredit EU-a od 90 milijardi za Ukrajinu. Orban ovaj postupak opravdava optužujući Ukrajinu da sprječava obnovu isporuka ruske nafte preko naftovoda Družba. Kijev tvrdi da je naftovod oštećen u jednom ruskom napadu.

Govoreći o parlamentarnim izborima u Mađarskoj 12. travnja, Wadephul je rekao: „Građani Mađarske će demokratski sami odlučiti kakvo vodstvo žele. A mi moramo i želim surađivati sa svakom mađarskom vladom.“

Petar Trofimov (ime promijenjeno) bio je u Njemačkoj samo tri tjedna kada je primio vijest da mu je otac preminuo u Sankt Peterburgu. Da nije bilo ruske invazije na Ukrajinu, još bi uvijek bio u Moskvi, a ne u bavarskom Bayreuthu.

Prema različitim procjenama, između 650.000 i milijun ljudi napustilo je Rusiju nakon početka invazije na Ukrajinu. Nisu svi planirali dugoročno ostati u inozemstvu, a još manje njih moglo je zamisliti da će se povratak kući jednog dana pretvoriti u rizik. To je značilo da su neki morali dočekati smrt voljene osobe bez mogućnosti da se od nje oproste i osobno.

Trofimov je jedan od njih. Prije ruske invazije na Ukrajinu bio je doktorand na Moskovskom državnom sveučilištu i planirao je (po)tražiti posao u inozemstvu nakon diplome 2024. godine. Rat mu je, međutim, promijenio planove te se već 2022. našao na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu Bayreuth.

„Bila je to spontana odluka donesena nakon početka rata,“ objasnio je. Dodao je da ga je bilo strah što slijedi i da je pretpostavljao kako će mu preseljenje u zapadnu Europu pomoći u izgradnji stabilnije karijere.

„Gubitak počinje samim činom emigracije“, kaže terapeutkinja

Kad je Trofimov saznao za očevu smrt, nije prošao ni mjesec dana otkako se preselio u Njemačku. Još je uvijek pokušavao pronaći smještaj i riješiti početne birokratske obaveze. „Da su okolnosti bile drugačije, jednostavno bih otputovao iz Moskve u Sankt Peterburg. To nije baš zahtjevna stvar," rekao je za DW.

Njegova spontana selidba, međutim, učinila je to mnogo težim: povratna karta koštala bi ga nekoliko tisuća eura, jer su izravni letovi između Rusije i Njemačke ukinuti nakon početka rata.

Trofimov je dogovorio termin s psihologom samo nekoliko sati nakon što je saznao za očevu smrt. To mu je pomoglo da se nosi s početnim šokom. Unatoč tome, trebalo mu je vremena da prihvati gubitak. „Ne možeš se jednostavno isključiti. Nažalost, to tako ne funkcionira“, priznaje on.

Prema Olgi Harlamovoj, racionalno-emotivno-bihevioralnoj terapeutkinji iz Münchena, ovo nije bio prvi gubitak koji je Trofimov doživio od preseljenja. „Gubitak počinje samim činom emigracije. Često toga nismo svjesni, pa i ne prolazimo kroz proces tugovanja“, objasnila je u razgovoru za DW.

„Sve se gomila: gubitak posla, društvenog kruga, i na kraju, gubitak statusa i osjećaja sigurnosti“, dodala je Harlamova, koja se 2000. godine preselila u Njemačku iz Bjelorusije. Kada osoba uz sve to doživi i smrt voljene osobe, suočavanje s tugom postaje još teže, rekla je psihologinja.

Liječi li vrijeme doista sve rane?

Polina Grundmane je osnivačica švedske psihološke udruge Without Prejudice (Bez predrasuda). Rođena i odrasla u Moskvi, pokrenula je udrugu u ožujku 2022. kako bi pomogla osobama koje govore ruski i koje su trebale psihološku podršku zbog rata.

Zbog svog rada, kaže Grundmane, više nije bilo sigurno da se vrati u Rusiju. Prema njezinim riječima, prijetilo joj se pritvorom po povratku. To je bio razlog zašto nije mogla otputovati u Rusiju kako bi se oprostila kada su joj roditelji umrli u razmaku od tri mjeseca početkom 2024.

„Moji roditelji su mi značili sve. I u jednom trenutku ostala sam siroče,“ rekla je. „Da mogu sve promijeniti, nikada ne bih pokrenula ovu udrugu“, dodala je. Ali 2022. godine nije osjećala da radi „neko herojsko djelo“, već nešto sasvim normalno – pomaže drugim ljudima.

Grundmane se još nije uspjela pomiriti s gubitkom roditelja. „Kao voditeljica psihološke udruge bit ću iskrena: prvo, vrijeme ne liječi sve ― moguće je da se nikada ne oporavite od gubitka. Ja se od svoga još nisam oporavila“, rekla je. „Da, razumijem da ih više nema. Ali ne obrađujem taj osjećaj dalje, jer bi me uništio. A ne želim da me išta uništi.“

Ipak, njezino profesionalno iskustvo pomaže joj da razumije kako njezin um reagira na teškoće. Pretpostavlja da će moći početi obrađivati tugu tek kada se bude mogla vratiti u svoj stan u Moskvi i ponovno vidjeti svoje sestre. Za sada joj svakodnevno vježbanje, terapija i djeca pomažu da ostane stabilna. „Vidim svoju djecu kao nastavak svojih roditelja", rekla je.

Pronalaženje utjehe kroz rituale oproštaja

U ožujku 2022. video producent Aleksandar Slavin preselio se u Beograd. Godinu dana kasnije, preminula mu je baka. Nije mogao odletjeti na sprovod zbog sigurnosnih razloga nakon što je svoje ime pronašao u bazi podataka koja prati antiratno nastrojene Ruse u egzilu.

„Iskreno, i dalje vodim unutarnje razgovore o tome na čiji bih sprovod otišao. Vjerojatno ni na čiji,“ rekao je 29-godišnjak, dodajući da ga takve misli ponekad zaista opterećuju. Povrh toga, Slavin se još uvijek teško miri s bakinom smrću. „Imam osjećaj kao da to nisam zapravo prihvatio.“ Ponekad uhvati sebe kako misli da bi, da se sada vrati u Rusiju, njegova obitelj bila onakva kakvu ju je ostavio „Naravno, to nije tako," dodao je sa tužnim osmijehom.

Prema terapeutkinji Harlamovoj, rituali oproštaja mogu pomoći u pronalaženju mira. „Oprostiti se ne znači samo stajati kraj groba,“ objasnila je.

Kad je izgubila djeda a nije mogla biti na sprovodu, pomagalo joj je pisanje pisama njemu. Ali to nije jedina opcija: čovjek može moliti, izložiti fotografije ili posaditi drvo. Sve što pomaže prihvaćanju gubitka je dobro, kaže Harlamova.

Grundmane iz udruge Without Prejudice naglašava da otvorena komunikacija s voljenima može smanjiti nametljive misli o njihovoj mogućoj smrti. Preporučuje razgovore o tome što bi tko učinio kada bi netko od njih umro. Razgovor o toj temi, „čak i uz trunku humora“, pomaže u smanjenju tjeskobe, kaže ona.

Kako se nositi s tugom: preporuke stručnjaka

Neki ljudi počnu kriviti sebe jer nisu bili uz voljenu osobu u njezinim posljednjim danima. Ta samookrivljavanja stvaraju iluziju kontrole.

„Ako je moja krivnja, mogao sam ili mogla sam sve promijeniti", objašnjava Harlamova. Prema njezinim riječima, ljudi si trebaju dopustiti osjećati sve emocije. Prije svega, moraju si dopustiti tugovati. „Kad osoba plače, govori o iskustvima i ― najvažnije ― prima podršku, aktiviraju se regulacijski mehanizmi živčanog sustava“, rekla je terapeutkinja.

Kako podržati nekoga tko tuguje? Dovoljno je jednostavno biti uz njega. „Ne dajte savjete," naglasila je. „Najvažnije je dati prostora toj boli. Ponekad je dovoljno samo sjediti u tišini i držati osobu za ruku." Prema Harlamovoj, osjećaj praznine znak je da osoba izlazi iz akutne faze tuge. „Taj osjećaj označava trenutak kada možete početi graditi nešto novo i krenuti dalje“, istaknula je.

Prihvaćanje, međutim, ne znači da će bol nestati. Grundmane kaže da je proces tugovanja sličan procesu odvikavanja od ovisnosti. Umjesto da tvrde da su izliječeni, ovisnici broje mjesece i godine u kojima su ostali trijezni. „Ali uvijek će ostati ovisnici,“ rekla je Grundmane. Bol gubitka nikada potpuno ne nestaje — ljudi jednostavno nauče živjeti s njom, zaključila je.

Njemački mirovni pokret očekuje ove godine opet na tisuće ljudi u tradicionalnim Uskrsnim mimohodima za mir. Sve do ponedjeljka (6. travnja) se u desecima gradova diljem zemlje organizira više od stotinu manifestacija. Nekoliko je njemačkih novina objavilo oglase kojima nastoje potaknuti ljude na sudjelovanje.

Prosvjedi, navedeni na internetskoj stranici Mreže njemačkog mirovnog pokreta, obuhvaćaju sve – od biciklističkih tura “Bikes for Peace” do koncerata i poslijepodnevnih okupljanja s govorima o ratovima u Iranu, Gazi i Ukrajini, o sukobu u Rožavi na sjeveru Sirije te o ljudskim pravima i klimatskoj pravdi.

Ovogodišnji će mimohodi najvjerojatnije biti posebno obilježeni odlukom njemačke vlade o djelomičnom ponovnom uvođenju vojnog roka: od početka ove godine svi osamnaestogodišnjaci primaju upitnik njemačke vojske kojim se procjenjuje njihova “motivacija i prikladnost” za služenje u oružanim snagama. Mladići su dužni ispuniti upitnik, dok žene – koje je ustav izuzeo od vojnog roka – to mogu učiniti dobrovoljno.

Novi zakon o vojnoj službi izazvao je niz školskih štrajkova diljem Njemačke pa se očekuje da će ovogodišnji uskrsni mimohodi opet privući i veći broj mladih. Kristian Golla, glasnogovornik Mreže njemačkog mirovnog pokreta, rekao je da će se na otprilike dvadeset skupova pojaviti govornici koji namjeravaju govoriti o pitanju vojnog roka.

Mnogo tema, ali malo odgovora

Golla je uvjeren kako – na žalost, ne nedostaje razloga zbog kojih su mimohodi za mir i danas važni. “Bilo da je riječ o Ukrajini i Rusiji, o zemljama Zaljeva, Izraelu i Palestini ili bombardiranju Irana – to će biti glavne teme Uskrsnih mimohoda, kao i jačanje međunarodnog prava”, rekao je za DW.

Mimohodi za mir organiziraju se decentralizirano, što znači da ne postoji središnja organizacija koja određuje teme ili bira govornike. Ove godine Mreža njemačkog mirovnog pokreta navodi da poziva njemačku vladu da pokrene “diplomatske inicijative za okončanje ratova”, da pridonese jačanju međunarodnog prava i da pruži više pomoći onima koji trpe zbog rata.

U izjavi se također navodi da je Mreža iznimno kritična prema onome što naziva „selektivnim tumačenjem međunarodnog prava“ od strane vlade, tvrdeći da bi Njemačka trebala jednako jasno osuditi američki i izraelski napad na Iran kao i ruski napad na Ukrajinu.

Hendrik Hegemann koji se bavi pitanjima društvenog mira i unutarnje sigurnosti pri hamburškom Institutu za istraživanje mira i sigurnosne politike (IFSH), priznaje da opet ima i previše ratova i sukoba koje brinu i Nijemce, ali da ipak ne očekuje značajniji porast broja sudionika.

To je i posljedica što mnogi, čak i neki unutar samog mirovnog pokreta imaju problema – osobito kod agresije,„mir" razlikovati od „kapitulacije". “U slučaju Ukrajine, situacija je složenija nego kod Iraka 2003. To je bila i posljednje razdoblje većih mirovnih prosvjeda u Njemačkoj, kada su se gotovo svi mogli složiti da je napad bio pogrešan”, rekao je Hegemann. “Sada smo upravo obilježili četvrtu godišnjicu napada na Buču i naravno da je teže mobilizirati ljude protiv jačanja Ukrajine.”

Stara tradicija, nova hitnost

Njemački Uskrsni mimohodi za mir nastali su početkom 1960‑ih, izravno nadahnuti britanskom Kampanjom za nuklearno razoružanje. Brzo su rasli tijekom ranog razdoblja Hladnog rata – od nekoliko tisuća sudionika početkom šezdesetih do golemih skupova sa stotinama tisuća ljudi 1968.

Sudionike su tradicionalno okupljale brojne organizacije, uključujući crkve, sindikate, lijeve političke stranke i pacifističke skupine poput Njemačkog mirovnog društva (DFG‑VK). Te su skupine, izvorno nadahnute odbijanjem vojne službe na temelju „prigovara savjesti", posljednjih godina sve češće pružale savjete i podršku mladima koji žele odbiti služenje vojnog roka.

No Hegemann je rekao da Uskrsni mimohodi posljednjih godina imaju problema privući sudionike. "Te tradicionalne organizacije više nemaju isti mobilizacijski potencijal, a neke su i promijenile svoje stavove o mirovnoj politici.”

Dodao je i da su se neki Nijemci u posljednje vrijeme manje skloni sudjelovati jer su pojedini krajnje desni akteri i kontroverzne političke osobe poput Sahre Wagenknecht, počeli prisvajati tu temu.

Ipak, Hegemann smatra da pacifizam i dalje zauzima važno mjesto u njemačkoj javnoj raspravi. “Imaju manje potpore u široj javnosti nego nekad, ali ostaju važna pozicija”, rekao je. "To je vrlo stara i duboko ukorijenjena tradicija koja, osobito u vremenu ponovne militarizacije, nastoji ponuditi alternative i potaknuti preispitivanje određenih ideja.”

Nijemci se više ne osjećaju sigurno

Posljednjih godina je dramatično opao opći osjećaj sigurnosti u Njemačkoj. Istraživački institut Allensbach objavio je u veljači izvješće u kojem stoji da se samo 55% Nijemaca osjeća sigurno – u odnosu na 60% u 2025. i više od 70% u 2019. Oko dvije trećine sada se boji da bi se zemlja mogla izravno uvući u rat.

Allensbachovo godišnje “Izvješće o sigurnosti” također pokazuje da sve manje Nijemaca vjeruje zaštitu u okviru NATO-a – ponajviše zbog nepovjerenja u SAD kao jamca mira u Europi. Samo 42% vjeruje da bi Savez uspješno odbio ruski napad, što je pad od 14 postotnih bodova u odnosu na prethodnu godinu. “Naravno, ljudi se osjećaju ugroženo zbog goleme globalne situacije”, rekao je Golla. “S obzirom na stanje u svijetu, očekujem ipak više ljudi nego lani.”

Ipak, nije želio zvučati previše optimistično uoči uskrsnog vikenda: “Znam da je vrijeme problem – ne očekuje se osobito dobro vrijeme”, rekao je. “Ipak, oprezno sam optimističan da će biti više ljudi nego prošle godine.”

Dana 2. travnja 2025., Donald Trump šokirao je svijet objavom “gospodarske neovisnosti” SAD-a, uvevši opsežne carine na sve zemlje svijeta. Vrhovni sud je u međuvremenu doduše osporio zakonitost ovog presedanskog poteza, ali američki predsjednik čini se odlučan u namjeri da ga čak i proširi.

DW je analizirao trgovinske podatke o porijeklu američkog uvoza u protekloj godini kako bi otkrio: što su Trumpove carine postigle? Kako se ostatak svijeta prilagođava ovom novom ekonomskom poretku? I tko ubire koristi, ako ih itko uopće ima?

2. travnja 2025.: Bijela kuća objavljuje tarife “Dana oslobođenja”

U okviru tarifa povodom “Dana oslobođenja”, Bijela kuća objavila je da će svaka zemlja – uz nekoliko iznimki zbog sankcija i postojećih trgovinskih sporazuma – biti obuhvaćena osnovnom carinom od 10 % na sav uvoz. Dodatno, 85 zemalja koje više izvoze u SAD nego što uvoze iz te zemlje, našle su se suočene s još višim tarifama - i do 50 %.

“Nisam mislio da ljudi očekuju da će američka administracija praktički objaviti trgovinski rat cijelom svijetu”, kaže Haishi Li, ekonomist sa Sveučilišta u Hong Kongu, čija istraživanja se fokusiraju na utjecaj tarifa i sankcija na globalnu trgovinu.

Odmah je zavladao kaos, globalna tržišta dionica su „potonula". Iako je Trump javno tvrdio da se “veliki biznis ne brine zbog tarifa”, američka administracija 9. travnja objavila je 90-dnevnu suspenziju svih carina viših od temeljne stope od 10 %.

Tijekom ovog razdoblja mnogi trgovinski partneri, poput Europske unije, Vijetnama i Ujedinjenog Kraljevstva, žurno su pregovarali nove trgovinske sporazume u nadi da će sniziti najavljene carinske stope. Pregovori s Kinom bili su burni tijekom idućih mjeseci, uključujući prijetnje obostranim tarifama i do 125 %.

Nakon više produljenja 90-dnevne pauze, pojedinačne tarife stupile su na snagu 7. kolovoza 2025.

Početak 2025.: američki uvoznici gomilaju zalihe u očekivanju tarifa

Čak i prije travnja bilo je jasno da slijede velike promjene. “Tarife će nas učiniti bogatima kao nikad”, izjavio je Trump pri ulasku u svoj drugi mandat u siječnju 2025.

Američke kompanije shvatile su poruku: požurile su napuniti skladišta prije nego što troškovi porastu, dramatično povećavši narudžbe – u zemlju su uvezle otprilike 20 % više robe između siječnja i ožujka nego što je bio prosjek 2022.–2024., što je ekvivalent povećanju od oko 184 milijarde USD (američkih dolara).

Očekujući više tarife na zlatne poluge, SAD je u prvoj polovici 2025. uvezao otprilike pedeset puta veću količinu nego inače, ukupno oko 72 milijarde USD – uglavnom iz Švicarske, ali i od novih dobavljača poput Uzbekistana, Filipina i Zimbabvea.

Veliki proizvođači diljem Azije također su zabilježili snažan rast, a Tajvan, Vijetnam i Indija su svi povećali izvoz u SAD više nego što je to bilo uobičajeno.

Travanj – srpanj 2025.: američke tvrtke se „prebacuju" prema državama s nižim carinama

Razdoblje suspenzije uvedeno 9. travnja američkim je uvoznicima dalo tromjesečni rok da se prilagode novoj situaciji.

Studija Haishi Lija i kolega pokazuje da su tvrtke u velikoj mjeri pokušavale preusmjeriti svoje lance opskrbe prema državama s nižim tarifnim rizikom. "Uvoz je tekao poput vode – od zemalja s visokim tarifama prema onima s niskim”, rekao je Li.

Ni iz jedne zemlje uvoz nije toliko opao kao iz Kine, koja je bila suočena s najvišim i najnestabilnijim tarifnim prijetnjama. SAD je uvezao za 66 milijardi dolara manje iz Kine između travnja i srpnja 2025. nego prethodnih godina. Kanada, kojoj je prijetilo 25 % carina, također je zabilježila pad od 24 milijarde USD, ali izgleda da je uspjela nadoknaditi gubitak preusmjeravanjem trgovine – ukupni kanadski izvoz bio je samo 1,6 milijardi dolara niži nego 2024.

"Najviše su profitirale zemlje s ‘10 % tarifom', poput Australije i zemalja Latinske Amerike”, kaže Li.

No i neke zemlje s visokim tarifama bilježile su iznenadne skokove: Vijetnam, Tajland i Tajvan suočili su se s recipročnim tarifama od 46 %, 36 % i 34 %, ali je SAD ipak uvezao dodatnih 34 milijarde USD robe iz Tajvana između travnja i srpnja prošle godine.

“Američki uvoznici prebacili su se prema zemljama koje su potencijalne zamjene za Kinu”, rekao je Li. Mnogi proizvođači na Tajvanu i u Vijetnamu već su imali jake veze s američkim kompanijama, učvršćene tijekom Trumpova prvog mandata i trgovinskog rata s Kinom.

Američki građani podnose najveći teret carinskog tereta

Do sada tarife nisu vratile proizvodnju u SAD, kaže Alex Durante, viši ekonomist u američkom think-tanku Tax Foundation, koji prati domaći utjecaj carina.

“Ova godina bila je vrlo loša za proizvodnju i zaposlenost”, rekao je. “Sektori koji rastu uglavnom su oni koji su relativno zaštićeni od tarifa, zbog izuzeća — poput računalne opreme i proizvoda povezanih s umjetnom inteligencijom.”

Iako su se američki uvoznici prilagodili time što su promijenili zemlje dobavljače, ukupna vrijednost uvoza brzo se vratila na uobičajene razine nakon objave tarifa 2. travnja.

Jedina brojka koja je snažno porasla je carinski prihod SAD-a: u 2025. godini SAD je zabilježio 287 milijardi dolara od carina i povezanih poreza – otprilike trostruko više nego prethodnih godina. Rani podaci pokazuju da bi 2026. mogla čak i nadmašiti i taj iznos.

Ovaj novac činio je oko pet posto svih poreznih prihoda SAD-a 2025. Studije pokazuju da su povećane tarife gotovo u cijelosti platile američke uvozne kompanije, a ne strani izvoznici.

Zbog toga su američki potrošači zapravo glavni gubitnici carina. “Procijenili smo da su tarife u 2025. godini svaki američki kućni budžet stajale oko 1.000 američkih dolara”, rekao je Durante. "Kumulativni učinak toga je što poduzeća moraju povisiti cijene, smanjiti ulaganja, smanjiti broj zaposlenih ili sniziti plaće kako bi se prilagodila tarifama."

Neizvjesnost pogađa međunarodne izvoznike

Na međunarodnoj razini razdoblje nakon kolovoza 2025. obilježeno je ubrzano sklopljenim – i jednako tako brzo poništenim – trgovinskim sporazumima, uz nove runde tarifnih prijetnji usmjerenih prema pojedinim zemljama ili proizvodnim grupama.

Globalna trgovina postala je mnogo neizvjesnija. “Ako pitate akademike, američke političare, bilo koga, što će se dogoditi ove godine – mislim da nitko ne zna”, kaže Haishi Li.

Najnoviji šok ovoj nestabilnoj situaciji stigao je u veljači kada je Vrhovni sud srušio pravnu osnovu Trumpovih izvornih tarifa “Dana oslobođenja”. Uz novu jedinstvenu tarifu od 15 % i administraciju koja očito traži načine da ponovno uvede više carine, i izvoznici i uvoznici ostaju u fazi neizvjesnosti što bi idući mjeseci mogli uopće donijeti.

Kako bi se prilagodile toj neizvjesnosti, vlade svijeta se sve više fokusiraju na podršku tvrtkama koje pokušavaju istražiti nova tržišta izvan SAD-a. “Ako mogu diverzificirati svoje lance opskrbe, to će ih učiniti otpornijima – što bi mogla biti jedina pozitivna strana ove krize”, kaže Li.

Vodeći ekonomski istraživački instituti znatno su snizili svoju gospodarsku prognozu za ovu godinu zbog rata s Iranom i posljedično snažnog rasta cijena energije. Za 2026. godinu sada se u Njemačkoj očekuje rast bruto domaćeg proizvoda od samo 0,6 posto, priopćili su instituti – prije otprilike pola godine još su računali s rastom od 1,3 posto.

„Šok rasta cijena energije u kontekstu rata s Iranom snažno pogađa oporavak, no istodobno ekspanzivna fiskalna politika podupire domaće gospodarstvo i sprječava snažnije nazadovanje“, rekao je voditelj konjunkturnih analiza instituta ifo, Timo Wollmershäuser. Za 2027. godinu instituti očekuju rast od 0,9 posto. I to je znatno pesimističnije: ranije su prognozirali 1,4 posto.

Državna potrošnja trebala bi potaknuti gospodarstvo

To su loše vijesti za Njemačku. Nakon godina stagnacije i minimalnog rasta u 2025., njemačko se gospodarstvo zapravo trebalo ove godine ponovno znatno oporaviti – iako je rast prije svega potaknut državnim izdacima za obranu i modernizaciju infrastrukture. Za ta dva područja je vlada Friedricha Merza predvidjela posebno zaduživanje u iznosu od tisuću milijardi eurau narednih pet godina.

Šok cijena energije privremeno potiče inflaciju, navodi se u prognozi. Porast cijene prirodnog plina poskupljuje, među ostalim, i gnojiva, što se odražava na cijene hrane. Uz to, više proizvodne i transportne troškove vjerojatno će se preliti na cijene robe. Povećana inflacija koči privatnu potrošnju.

Prije pola godine instituti su za 2026. godinu predviđali rast potrošačkih cijena od 2,0 posto, a za 2027. od 2,3 posto.

Stručnjaci traže „socijalne kompenzacijske mjere“

S obzirom na troškove energije, istraživači se izričito protive državnim intervencijama s ciljem kratkoročnog snižavanja cijena energije. Time bi se, kako navode, „onemogućili važni tržišni signali“. Umjesto toga, trebalo bi uvesti „ciljane socijalne kompenzacijske mjere“.

Očekuje se i da će savezna vlada u narednom tjednu sniziti svoja očekivanja vezana uz njemačko gospodarstvo. Trenutačno za ovu godinu predviđa rast od 1,0 posto. Proljetna projekcija čini osnovu za procjenu poreznih prihoda. Slabiji gospodarski rast mogao bi dovesti do nižih poreznih prihoda nego što se dosad očekivalo, što bi dodatno pojačalo pritisak štednje na saveznu vladu u temeljnom proračunu.

„Poruka proljetne dijagnoze istraživačkih instituta je jasna: sukob na Bliskom istoku povećava pritisak na njemačku politiku da dosljedno provede strukturne reforme“, izjavila je savezna ministrica gospodarstva Katherina Reiche. „Izgledi za rast znatno su slabiji nego što se ranije očekivalo.“ Sada su, dodala je, potrebne „hrabre reforme“.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...