Vecernji list

Poljoprivredna politika u Njemačkoj obično je u drugom planu. Problemi poljoprivrednika rijetko dospijevaju u udarne vijesti, naročito u doba ratova i jačanja autoritarnih tendencija širom svijeta.

Ipak, početkom godine uvijek postoji povod za spominjanje poljoprivredne politike – kada u Berlinu svoja vrata otvara Zeleni tjedan. Ove godine ovaj međunarodni sajam poljoprivrede obilježava stogodišnjicu postojanja. Tim povodom zaklada Heinrich Böll, bliska Zelenima, objavila je svoj Atlas korporacija 2026.

Zaključak studije je jasan: u Njemačkoj nestaje sve veći broj, prije svega malih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava. Kada je riječ o otkupu mlijeka, mesa i povrća, domaćim tržištem dominiraju samo četiri velika trgovačka lanca, koji diktiraju cijene i poljoprivrednicima ostavljaju malo prostora za opstanak.

Kupci u trgovinama od tog pritiska trgovaca na poljoprivrednike imaju malo koristi. Prema anketi Saveza potrošačkih centara, 68 posto građana navodi da rast troškova života najviše osjećaju u cijenama hrane. Od 2020. godine cijene prehrambenih proizvoda porasle su za oko 35 posto.

Velika opterećenja zbog pandemije i rata u Ukrajini

Atlas korporacija izdvaja dodatni razlog za rast cijena mesa u prodavaonicama: „Pandemija korone i ruski napad na Ukrajinu pokazali su koliko su globalni lanci opskrbe hranom krhki i koliko snažan može biti utjecaj nestabilnih cijena nafte i plina. Naš prehrambeni sustav je posebno podložan krizama i naglim skokovima cijena, jer je snažno koncentriran."

Četiri velika trgovačka koncerna u Njemačkoj u velikoj mjeri dijele tržište među sobom. Na panel-diskusiji političara, koju je na otvaranju Zelenog tjedna organizirao Njemački savez poljoprivrednika, šef Kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu Matthias Miersch to je ovako sažeo: „Od 2020. godine imamo rast cijena hrane od 35 posto, ali to nije dovelo do rasta prihoda poljoprivrednika. Imamo lanac opskrbe u kojem mnogi sudjeluju, ali ne i potrošačice i potrošači.“

Broj velikih seoskih gospodarstava raste na istoku Njemačke

Atlas korporacija navodi i konkretne podatke: između 2010. i 2024. godine broj poljoprivrednih gospodarstava u dvije istočnonjemačke pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje i Saske porastao je za oko 50 posto, dok je u svim ostalim saveznim pokrajinama, uključujući tradicionalna poljoprivredna područja poput Bavarske i Schleswig-Holsteina, broj gazdinstava dramatično pao. Šefica Kluba zastupnika Zelenih u Bundestagu Britta Haßelmann zaključuje: „Vidimo da sve više gospodarstava nestaje i da se upravo mala i srednja ne mogu održati."

Nakon žestokih prosvjeda poljoprivrednika protiv poskupljenja biodizela, tadašnja savezna vlada (SPD, Zeleni i FDP) je 2024. godine angažirala Monopolsku komisiju da ispita koncentraciju u sektoru maloprodaje hrane. Riječ je o neovisnom savjetodavnom tijelu od pet stručnjaka koje priprema izvještaje za saveznu vladu.

Predsjednik komisije Tomaso Duso je izjavio: „Moć maloprodaje hrane, a djelomično i proizvođača, značajno je porasla na štetu potrošača, dok je poljoprivreda često izložena rizicima svjetskog tržišta."

Na tom svjetskom tržištu njemački poljoprivrednici će se uskoro morati nadmetati u okvirima novog Mercosur sporazuma. Nakon iscrpljujućih dugogodišnjih pregovora veleposlanici 27 država članica EU-a početkom godine većinom su se izjasnili za sporazum o slobodnoj trgovini s Brazilom, Argentinom, Paragvajem i Urugvajem.

Suština tog sporazuma je ukidanje carina. Europska unija se nada većem izvozu automobila i kemijskih proizvoda, dok južnoameričke države žele povećati izvoz poljoprivrednih proizvoda. To dodatno brine njemačke poljoprivrednike.

Zeleni, unatoč kritikama, za Mercosur

Mnogi stručnjaci strahuju da bi sporazum mogao potkopati visoke standarde EU-a na području zaštite životne sredine i dobrobiti životinja. Političarka stranke Zelenih Haßelmann dijeli te zabrinutosti, ali ipak podržava sporazum, o kojem se još treba izjasniti Europski parlament.

U doba rastućeg nacionalizma takav sporazum s mnogim državama sam po sebi predstavlja vrijednost, argumentira ona: „Za Europu, pa i za Njemačku, važno je to učiniti. Da pokažemo da smo u stanju da kao Europljani uspostavimo fer trgovinske sporazume s drugim državama."

Socijaldemokrati su predložili da se osnovne živežne namirnice u trgovinama prodaju po sniženim cijenama u okviru takozvane „košare osnovnih namirnica", kako bi se ublažio rast cijena. Predsjednik humanitarne organizacije Tafel Deutschland Andreas Stepphuhn skeptičan je prema toj ideji: „Ako se želi promijeniti socijalna situacija u zemlji, mora se promijeniti prihod ljudi."

Unatoč svim kritikama na račun supermarketa i njihove koncentracije, visokih cijena i zabrinutosti za male poljoprivrednike, šef Kluba zastupnika demokršćana (CDU/CSU) u Bundestagu Jens Spahn ostaje optimist: „Nijemci dobivaju najbolju hranu u povijesti čovječanstva, od najbolje obrazovanih poljoprivrednika u povijesti čovječanstva – po relativno povoljnim cijenama, u povijesnoj usporedbi."

Zeleni tjedan u Berlinu traje od 16 do 25. siječnja.

Zahtjevi za dobivanje useljeničke vize u Sjedinjenim Američkim Državama iz 75 zemalja svijeta bit će suspendirani od 21. siječnja, nakon što je administracija Donalda Trumpa u srijedu (14.1.) objavila ovu odluku.

State Department nije objavio popis svih zemalja, ali među pogođenim državama su, kako tvrdi Fox News blizak republikancima, i zemlje zapadnog Balkana: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Albanija dok za Srbiju useljeničke vize nisu suspendirane. Na popisu su i druge zemlje Europe poput Rusije ali i zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike i Bliskog istoka, među kojima su Brazil, Pakistan, Nigerija, Tajland, Urugvaj i Egipat.

Administracija Donalda Trumpa ovu mjeru predstavlja kao pokušaj smanjenja, po njihovom mišljenju, prevelikog tereta koji imigranti predstavljaju za američki sustav socijalne pomoći.

„Predsjednik Trump je jasno stavio do znanja da useljenici moraju biti financijski samostalni i da ne smiju predstavljati financijski teret za Amerikance", navodi se u priopćenju američkog State Departmenta, uz tvrdnju da je cilj politike osigurati da „imigranti iz 75 visokorizičnih zemalja ne koriste socijalnu pomoć u Sjedinjenim Državama i da ne postanu tzv. javni teret".

Što znači suspenzija viza?

Suspenzija se odnosi na obradu zahtjeva za vize državljana tih 75 zemalja, koji žele trajno živjeti u SAD-u. Tehnički, zahtjevi se i dalje mogu podnositi, a intervjui i termini zakazivati, ali postupak neće napredovati do faze izdavanja viza.

Već izdane vize državljanima pogođenih zemalja ostaju važeće. State Department navodi da je jedini izuzetak od suspenzije slučaj „dvojnih državljana, koji apliciraju s važećom putovnicom zemlje koja nije na listi".

Trajanje suspenzije nije poznato, a postoji bojazan da bi ona mogla biti vremenski neograničena.

Zašto je uvedena suspenzija?

Američka vlada tvrdi da će ova mjera smanjiti troškove socijalne pomoći jer imigranti, kako se navodi u drugom priopćenju State Departmenta, „izvlače bogatstvo od američkog naroda".

U stvarnosti SAD već ima pravila koja omogućavaju zabranu ulaska imigrantima za koje se procijeni da bi mogli ovisiti o državnoj pomoći. Ako postoji osnova za tzv. „public charge", odnosno ako vlasti procijene da je neka osoba teret za javni proračun i socijalni sustav, to je onda razlog da ne dobije stalni boravak.

Trump je za vrijeme njegovog prvog mandata pokušao proširiti primjenu tog pravila na više faktora i programa, ali su te izmjene poništene u mandatu Joea Bidena 2022. godine.

Za sada i dalje vrijede pravila iz 2022. godine. No prošlog studenoga američko Ministarstvo domovinske sigurnosti (DHS) ponovo je predložilo izmjene i vjerojatno će do kraja siječnja suspendirati važeća pravila o „javnom teretu".

Kako još Trumpova administracija ograničava imigraciju?

Prva godina Trumpovog drugog mandata obilježena je snažnim fokusom na ograničavanje imigracije. U lipnju je uvedena potpuna zabrana putovanja u SAD za građane 12 zemalja. Ta mjera je potom proširena u prosincu na ukupno 39 zemalja s potpunom ili djelomičnom zabranom ulaska u SAD. Većina tih zemalja nalazi se u Africi, uz neke iz Latinske Amerike i Azije.

Bijela kuća je, prilikom najave proširenja zabrana, navela nedostatak pouzdanih evidencija, zabrinutost zbog prekoračenja dozvoljenog boravka i potrebu da se „provode imigracijski zakoni".

Trumpova administracija također je postavila najnižu kvotu za prijem izbjeglica u povijesti SAD-a: samo 7.500 izbjeglica za 2026. godinu, u usporedbi s kvotom od 125.000 koju je postavila Bidenova administracija.

Vlada je također pokušala ograničiti useljavanje kvalificirane radne snage povećanjem iznosa zajamčenog prihoda za H-1B vize – koje američke tvrtke koriste za zapošljavanje stranih radnika na određeno vrijeme – na najmanje 100.000 dolara (oko 86.000 eura).

Značajan porast broja agenata Imigracijske i carinske službe (ICE) također je bio ključan faktor u smanjenju imigracije. DHS, pod čijom nadležnošću djeluje ICE, navodi da je tijekom 2025. deportirano 605.000 ljudi, dok je dodatnih 1,9 milijuna osoba zemlju napustilo dobrovoljno.

Čak i putnici iz zemalja koje nisu ni na jednoj od lista zabrana mogli bi se suočiti s provjerom aktivnosti na društvenim mrežama, ako se provede prijedlog američke vlade iz prosinca. Te provjere bi se mogle uskoro odnositi na državljane 42 zemlje, koje su tradicionalno imale pravo na bezvizno putovanje u SAD, uključujući Australiju, Francusku, Njemačku, Japan i Veliku Britaniju. Iako to nije direktno povezano s imigracijom, dodatno pokazuje u kojoj mjeri SAD postaje sve neprijateljskiji prema strancima.

Hoće li ovo utjecati na Svjetsko prvenstvo ili turistička putovanja u SAD?

Najnovija suspenzija neće direktno utjecati na navijače koji planiraju dolazak na Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje se u najvećoj mjeri održava u SAD-u u lipnju i srpnju. Također neće utjecati na turiste ili osobe koje planiraju kratkotrajan boravak uz turističku vizu.

No navijači iz Haitija i Irana neće moći putovati kako bi bodrili svoje reprezentacije, jer se te zemlje nalaze na listi zabrane za putovanja u SAD. Navijači iz Senegala i Obale Slonovače, zemalja koje su se također kvalificirale za turnir, suočit će se s ozbiljnim ograničenjima zbog djelomične zabrane putovanja.

Putevi narkotika preko Venezuele ponovo su dospjeli u fokus nakon što su američke vlasti otele i optužile predsjednika te zemlje Nicolasa Madura za „narko-terorizam". Dok se postupak vodi u New Yorku, nameće se pitanje gdje se u toj globalnoj mreži nalaze balkanske kriminalne grupe.

Transkripti poruka s aplikacije Skaj, koju su koristile kriminalne grupe širom svijeta, ukazuju na kontakte balkanskih klanova s dobavljačima u Venezueli. U jednoj od poruka iz 2020. godine spominje se kupovina tri tone kokaina od osobe označene kao „Patron“. Odluka o nabavci dodatne količine droge, prema istražnim spisima, donijeta je pod nadzorom Radoja Zvicera, osuđenog šefa kavačkog klana iz Crne Gore, koji poslove vodi i u Srbiji.

Samo dan kasnije, nizozemske vlasti su na Arubi, oko 25 kilometara od obale Venezuele, uhitile 11 državljana Crne Gore. Na brodu Aressa pronađeno je pet tona kokaina, a sud na tom karipskom otoku je članovima posade izrekao kazne od devet do 15 godina zatvora. Taj slučaj predstavlja jednu od dokumentiranih veza balkanskih kriminalnih struktura i ruta koje vode preko Venezuele.

Godinama nakon tog slučaja, Venezuela se ponovo našla u centru pažnje. Američko pravosuđe tereti Madura za suradnju s više kriminalnih organizacija, među kojima su meksički karteli Sinaloa i Zetas, kolumbijska pobunjenička grupa FARC, kao i venezuelanska banda Tren de Aragua. Maduro je na saslušanju u New Yorku negirao sve optužbe.

Gdje je tu Balkan?

Međutim, direktne veze balkanskih kriminalnih grupa s kartelima navedenima u optužnici za sada nisu javno potvrđene. „Na suđenjima pripadnicima kotorskih klanova vrlo rijetko se precizno imenuju karteli“, kaže za DW Jelena Jovanović, novinarka crnogorskih Vijesti koja prati te procese.

„Mnogo češće se koriste opći opisi poput ’kolumbijski’, ’ekvadorski’, ’brazilski’ kontakti i dobavljači ili ’južnoamerički dobavljači’, bez preciznog imenovanja kartela. Veza s Latinskom Amerikom je vidljiva", objašnjava sugovornica DW-a.

Ipak, konkretna suradnja s jednim od navedenih kartela u Madurovoj optužnici postoji u Albaniji. Naime, albanska kriminalna obitelj Hysa se našla na meti Američkog Ministarstva financija zbog optužbe za pranje novca u korist kartela Sinaloa. Tokovi novca su išli preko kockarnica, a u pitanju je iznos od oko dva milijuna dolara u razdoblju od 2017. do 2024. godine. Taj novac je, prema američkom ministarstvu, stizao u SAD, gdje je jedna od tvrtki povezanih s tom obitelji korištena za pranje novca.

Jovanović kaže da se u međunarodnim istragama balkanske organizirane grupe „često tretiraju i kao širi konglomerat mreža iz Crne Gore, Srbije, Albanije, Hrvatske, BiH i Slovenije“, te da ih zato i zovu Balkanskim kartelom.

Ruta narkotika

Venezuela se u brojnim međunarodnim izvještajima opisuje kao tranzitna zemlja za kokain koji iz Kolumbije i drugih proizvođačkih zemalja stiže u Europu. Na to ukazuje i Globalna inicijativa za borbu protiv transnacionalnog organiziranog kriminala.

Na tim rutama sve češće se pojavljuju i zemlje Zapadne Afrike, poput Sijera Leonea, Senegala, Gvineje Bisau, Gvineje i Gambije. Srbija se također pojavljuje u tom kontekstu. Bivši policajac iz Loznice Miroslav Starčević označen je kao vođa grupe koja je koristila Sijera Leone kao čvorište za skladištenje i utovar kokaina u kontejnere. Ta grupa se dovodi u vezu sa kavačkim klanom.

Kako Jovanović objašnjava, Zapadna Afrika se sve češće spominje u predmetima za balkanske kriminalne mreže, odnosno za skladištenje, pretovar, prepakiranje i slanje u Europu. Međutim, to nije pravilo.

„Za crnogorske organizirane kriminalne grupe dominantan obrazac jesu Ekvador, Kolumbija i Brazil. Iz tamošnjih luka kokain kontejnerskim brodovima stiže do velikih europskih luka, poput Rotterdama i Antwerpena, odakle se dalje distribuira širom Europe", navodi naša sugovornica.

Razmjer kriminala i način djelovanja

Detalji o načinu rada balkanskih kriminalnih mreža postali su dostupni nakon što su pripadnici francuske policije razbili šifrirane komunikacijske platforme poput Skaja, ANOM-a i EncroChata.

Kako Jovanović objašnjava, fokus komunikacije je obično na „logistici, kontejnerima, lukama, ’linijama’, ljudima na terenu i korupciji koja omogućava ubacivanje pošiljke u legalni transport“, te da ljudi koji rade na terenskim brodovima nisu ni svjesni da prevoze narkotike.

„Poruke često upućuju na pristup lukama preko mita i ’fiksera ’, ubacivanje kokaina u legalne kontejnere, često bez znanja navedenih pošiljatelja i primatelja, mreže lučkih radnika, špeditera, posrednika i regionalnih dobavljača u Kolumbiji, Ekvadoru i Brazilu, kao i opsesiju praćenja pošiljke“, kaže novinarka Vijesti.

Dodaje da Balkanski kartel ima široku mrežu suradnika, koja se prostire na preko 30 država, te da je sama organizacija velika i operativno snažna.

Prema njenim riječima, bez korupcije i „ljudi unutar sustava“ takve operacije ne bi bile moguće. Upravo zbog razmjera i razina organizacije se smatra da bi balkanske kriminalne mreže mogle doći i u fokus američkih vlasti.

Prišivali su mu svakakve epitete, od „neo-kolonijalne farse" do „uvrede međunarodnog prava". Pa ipak, neki europski čelnici i dalje govore da žele mjesto u novom Vijeću za mir u Gazi (Board of Peace, skraćeno BoP), administrativnom tijelu koje će igrati ključnu ulogu u sljedećoj fazi mirovnog plana za rješavanje dugogodišnjeg sukoba između Palestinaca i Izraelaca.

Prema mirovnom planu od 20 točaka za Gazu, koji je prošle godine predložio američki predsjednik Donald Trump, Vijeće za mir će nadgledati pomoć i obnovu te biti supervizor za tehnokratsku palestinsku administraciju u Gazi.
Trump je rekao da će predsjedavati Vijećem za mir (BoP), koje će imati 15 članova. Mirovni plan, uključujući BoP, formaliziran je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 2803 sredinom studenoga prošle godine.

Do sada su glavni argumenti protiv BoP-a bili da Palestinci nemaju glas u odlučivanju o svojoj budućnosti i da nema krajnjeg datuma za istek rada ovog vijeća, što bi moglo omogućiti nastavak onoga što UN klasificira kao ilegalnu izraelsku okupaciju palestinskih teritorija i kršenje međunarodnog prava na više načina.

Na primjer, za razliku od mišljenja Međunarodnog suda pravde u Nizozemskoj iz 2024. godine o sukobu u Gazi, Vijeće za mir pretvara ono što je sud nazvao „neotuđivim pravom palestinskog naroda na samoodređenje" u „uvjetovanu privilegiju", napisala je istraživačica prava Safia Southey u tekstu za Američko društvo za međunarodno pravo prošlog mjeseca.

Prva imenovanja u Vijeću za mir u Gazi

Krajem prošlog tjedna izraelski premijer Benjamin Netanjahu najavio je da će bugarski diplomat Nikolaj Mladenov biti direktor BoP-a. Mladenov je bio specijalni koordinator UN-a za mirovni proces na Bliskom istoku između 2015. i 2020. godine i poznat je i izraelskim i palestinskim političarima.

Vrlo je vjerojatno da će uskoro biti objavljena i imena drugih članova BoP-a, iako nije jasno kada. Ranije su izvještaji sugerirali da će Trump objaviti imena ovaj tjedan, uoči prvog sastanka Vijeća na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Švicarskoj. Pored Saudijske Arabije, Katara, Egipta i Turske, europske države za koje se očekuje da će biti pozvane su Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska i Italija.

Međutim, u utorak je izraelski list Haaretz objavio članak koji sugerira da bi Trumpova administracija mogla poželjeti promijeniti mandat Vijeća za mir. Izvori su rekli Haaretzu da bi, ako BoP dobro obavi posao u Gazi, mogao dobiti zadatak da se bavi i drugim sukobima, uključujući rat u Ukrajini, te da bi u budućnosti mogao služiti kao neka vrsta alternative UN-u.

Već je bilo jasno da će Vijeće za mir djelovati izvan okvira UN-a na način koji promatrači smatraju do sada neviđenim. Ali ideja da se u budućnosti potpuno zaobiđe UN izazvat će zabrinutost među potencijalnim europskim članicama BoP-a.

„Suprotno onome što je najavljeno, možda u idućim danima neće doći do imenovanja članova BoP-a, nego tek kasnije ovog mjeseca", kaže za DW Muriel Asseburg, stručnjakinja za Bliski istok pri njemačkom think-tanku SWP. „Novi mandati BoP-a bi najprije morali biti podijeljeni potencijalnim članovima. Ali, ako postoje razmišljanja da bi ovo trebalo postati alternativni mehanizam UN-u, tada bi entuzijazam mogao biti znatno manji."

Europljani žele biti članovi Vijeća za mir

U studenom je europska povjerenica za Mediteran Dubravka Šuica izjavila da članice Unije trebaju biti zastupljene u BoP-u. U prosincu su europski lideri izjavili da podržavaju tu ideju, rekavši: „EU je spreman podržati uspostavljanje Vijeća za mir i aktivno će se angažirati na predstojećim koracima."

Ali, s obzirom na brojne kritike koje se odnose na ovo tijelo, trebaju li europski čelnici zaista biti toliko entuzijastični? U listopadu je briselski think tank Carnegie Europe postavio stručnjacima slično pitanje. Većina je odgovorila: „da – ali…"

„EU bi trebao težiti mjestu u Vijeću, ali samo ako retoriku pretvori u konkretnu politiku", rekao je H.A. Hellyer iz instituta Royal United Services Institute u Londonu. „U suprotnom, to postaje samo prisustvo za tuđim stolom koje daje legitimitet i kredibilitet procesu, koji ne nudi ni pravedan ni održiv mir."

„EU bi trebao razmotriti pridruživanje predloženom Vijeću za mir, ali samo ako se ispune ključni uvjeti", složio se Hussein Baoumi, zamjenik direktora za Bliski istok u Amnesty Internationalu. „Ipak, okvir rada vijeća ostaje nejasan, a politički i pravni rizici kao i rizici, koji se tiču reputacije, su značajni."

„Ako se Europa uključi, to bi trebalo biti uvjetovano poštivanjem zakonskih okvira i normi", kaže za DW Zaha Hassan, odvjetnica i stručnjakinja za ljudska prava iz Carnegie Endowment for International Peace. „U suprotnom, to će cementirati ratne zločine i razgradnju našeg sustava zasnovanog na zakonu i vladavini prava", kaže ona.
U svom članku, objavljenom u prosincu, Zaha Hassan je ukazala na nemogućnost usklađivanja mirovnog plana za Gazu, kako je definirano Rezolucijom 2803, s međunarodnim pravnim sudovima.

Više utjecaja na rješenje sukoba

Ako bi bili članovi Vijeća za mir, Europljani bi mogli imati više utjecaja na ovaj sukob, nego što su imali u protekle dvije i pol godine, istakla je Asseburg iz SWP-a. Postoji niz stvari koje mogu učiniti da rade na održivom rješenju, „iako je u kratkom roku realno nemoguće očekivati izraelsko-palestinske pregovore o rješenju koje bi podrazumijevalo dvije države", napomenula je, misleći na ideju o palestinskoj i izraelskoj državi koje bi egzistirale jedna pored druge.

Europljani mogu iskoristiti svoju ulogu donatora u obnovi Gaze i nastaviti tehničku podršku kroz postojeće europske misije, poput obuke palestinske policije, smatra Asseburg i dodaje: „Da bi imali utjecaj, Europljani bi trebali djelovati ujedinjenije i mogli bi surađivati s arapskim državama, s kojima imaju više zajedničkih interesa po ovom pitanju nego sa SAD-om".

„Hoće li Europljani imati uspjeha?" pitala je Asseburg. „Pa, napredak nećemo vidjeti bez SAD-a i to je jedina opcija u igri. Zato bi Europljani trebali ući u Vijeće za mir i nastojati utjecati, koliko god mogu, da politika BoP-a bude u skladu s međunarodnim pravom i humanitarnim standardima, te pokušati postići održivo rješenje."

S obzirom na dosadašnji europski angažman na Bliskom istoku i činjenicu da je EU mnogo više fokusiran na rat u Ukrajini i potencijalne američke planove za Grenland, direktor briselskog European Middle East Projecta Martin Konecny, koji promovira politike zasnovane na činjenicama u izraelsko-palestinskom sukobu, nije bio previše optimističan.

„S obzirom na šire europsko priklanjanje SAD-u, postoji rizik da će europsko prisustvo u Vijeću za mir biti 90 % formalno odobravanje i 10 % utjecaj", smatra Konecny. „To znači da će Europljani primarno služiti legitimiranju planova koje Amerikanci budu promovirali, a koji će biti koordinirani s Izraelom."

S druge strane, on vjeruje da ni neuključivanje u Vijeće za mir u Gazi nije rješenje, jer tada sve ostaje na SAD-u. „Dakle, ovo će za Europljane biti vrlo težak akt balansiranja", zaključuje Martin Konecny.

Računalo se s najgorim: nad sastankom predstavnika Grenlanda i Danske s predstavnicima američke vlade nadvijala se prijetnja prisilne aneksije od strane SAD-a i sjećanje na poniženje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog prošle godine u Bijeloj kući.

Do toga u Washingtonu ipak nije došlo. Obje su se strane uglavnom složile samo u tome da se – ne slažu. No dogovorile su osnivanje radne skupine kako bi nastavile razgovore o budućnosti Grenlanda. Koji su scenariji sada zamislivi?

Scenarij 1: Vojno preuzimanje

Trump stalno iznosi ovu mogućnost. U sposobnost američke vojske da brzo zauzme otok ne sumnja se. SAD su i sada vojno prisutne na otoku, ali sa svega nekoliko vojnika u bazi „Pituffik Space Base“ na sjeverozapadnoj obali. Prema riječima danskog ministra vanjskih poslova, ondje je raspoređeno 200 američkih vojnika.

To vjerojatno ne bi bilo dovoljno za brzu operaciju: napad bi se morao izvesti prvenstveno sa snagama koje bi tamo trebale biti poslane. Važnu bi ulogu imala Druga flota američke mornarice, čije je operativno područje sjeveroistočni Atlantik. U američkoj vojsci u tijeku su novi planovi za to – Trump je za njih dao nalog odmah nakon operacije hvatanja venezuelanskog čelnika Nicolása Madura.

Međutim, ako bi SAD napale Grenland, radilo bi se o napadu na državu članicu NATO-a, što bi pokrenulo mehanizam uzajamne pomoći iz NATO-ova ugovora. On može, ali ne mora uključivati vojni odgovor drugih država. To bi također značilo da bi američki admiral morao voditi NATO-operaciju protiv SAD-a. Jer, trenutačno su Sjedinjene Države nadležne za obranu nordijskih zemalja – Finske, Švedske i Danske. Takav bi potez, kako ističe danska premijerka Mette Frederiksen, označio kraj NATO-a.

Scenarij vojne intervencije otvara za Trumpa niz političkih pitanja. Donosi li odluke ne obazirući se ni na vlastitu Republikansku stranku u kojoj je mnogo pristaša NATO-a? Bi li riskirao gubitak američkih baza u Europi? Ili u sukobu oko Grenlanda vidi priliku da razbije NATO? Koliko visokom procjenjuje opasnost od vojnog sukoba s državama članicama NATO-a? O tim će se pitanjima, međutim, odlučivati ponajprije u Bijeloj kući – a ne u zajedničkoj radnoj skupini s Danskom.

Scenarij 2: Kupnja otoka

Trump je više puta jasno rekao da želi posjedovati Grenland i pritom govorio o „stjecanju“. Washington je i ranije pokazivao interes za otok. Nakon Drugog svjetskog rata, primjerice, američka je vlada ponudila Danskoj zlato u vrijednosti od 100 milijuna dolara. Do kupnje tada nije došlo.

Trump se tom idejom bavio već u prvom mandatu, ali ne s današnjom žestinom. Nakon pobjede na izborima 2024., vratio se ideji preuzimanja otoka, ali je u prvi plan stavio vojnu opciju. Prema navodima američkih medija, mogućnost kupnje konkretizirao je američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio. Prema tim izvješćima, najnovije prijetnje nisu imale cilj izazvati vojnu invaziju, nego kupnju. Pozivajući se na dužnosnike, New York Times je objavio da je Trump zatražio ažurirani plan kupnje otoka.

Agencija Reuters nedavno je izvijestila da se spominju iznosi između 10.000 i 100.000 dolara po stanovniku kako bi ih se uvjerilo u pripadnost SAD-u. Kopenhagen i Nuuk brzo su odbili takve ponude.

Posljednji danski ministar za Grenland, Tom Høyem, izjavio je za NDR Info: „Tko misli da se Grenlanđane može kupiti, ne poznaje grenlandsku dušu.“ Veze s Danskom stoljećima su bliske, dijelom i obiteljske. To oblikuje kulturni identitet – novčane ponude ljude vrijeđaju i izazivaju prezir.

Scenarij 3: Referendum o pripajanju

Grenland je samoupravni dio Kraljevine Danske, ali ima pravo proglasiti neovisnost putem referenduma. To bi mogao biti korak prema dobrovoljnom pristupanju otoka SAD-u. Nedavno je republikanski senator John Kennedy špekulirao o takvoj mogućnosti.

Čini se da SAD nastoje zavaditi Grenland i Dansku i poticati raspoloženja protiv Danske. Krajem kolovoza televizija DR izvijestila je da danska vlada smatra kako su američki državljani bili uključeni u prikrivene operacije utjecaja na Grenlandu. Trump je, osim toga, imenovao posebnog izaslanika za Grenland, koji je ubrzo potom izjavio da se želi izravno razgovarati s Grenlanđanima o pristupanju SAD-u.

Ipak, iako je posljednjih godina među mnogim Grenlanđanima rasla sklonost neovisnosti o Danskoj, ankete su prošlog proljeća pokazale da oko 85 posto njih odbija pristup SAD-u. Nakon parlamentarnih izbora prošle godine formirana je široka koalicija koja se smatra jasnim odbacivanjem pripajanja Sjedinjenim Državama.

Američki zahtjevi umjesto toga su približili Grenland Danskoj. Grenlandski premijer Jens Frederik Nielsen izjavio je: „Ako se moramo odlučiti ovdje i sada: biramo Dansku, dansko kraljevstvo, NATO i EU.“ Zbog toga bi referendum za SAD bio malo privlačna opcija.

Scenarij 4: Jačanje vojne prisutnosti Grenlanda i Arktika

Od 1951. jedan sporazum omogućuje američkim oružanim snagama vojnu uporabu Grenlanda ako preuzmu njegovu obranu. Otada su SAD izgradile niz baza na otoku, od kojih je većina u međuvremenu zatvorena. Ugovor, međutim, omogućuje SAD-u da gotovo u svakom trenutku ponovno povećaju svoju vojnu prisutnost. No Trumpu to, čini se, nije dovoljno – svoje zahtjeve uvijek opravdava opasnošću od Kine i Rusije.

Kako bi se uklonila osnova za te sigurnosne brige, nekoliko država NATO-a posljednjih se mjeseci zauzimalo za jaču prisutnost Saveza u regiji. Još ovog tjedna trebala bi započeti zajednička izvidnička misija nekoliko država članica NATO-a, u kojoj sudjeluje i Bundeswehr. Cilj misije jest „ispitati uvjete za moguće vojne doprinose u potpori Danskoj u osiguravanju sigurnosti u regiji“, priopćilo je Ministarstvo obrane. Misija se zasad smatra prvenstveno simboličnom – kao ponuda SAD-u, ali i kao izraz solidarnosti unutar NATO-a.

Danska želi dodatno povećati svoju vojnu prisutnost na otoku – i to u suradnji s partnerima iz NATO-a. Dosad je na otoku bila raspoređena jedna postrojba Arktičkog zapovjedništva danskih oružanih snaga, čija se jačina 2015. procjenjuje na 60 vojnika. Uz to postoji ophodna postaja Daneborg na sjeveroistoku otoka, u kojoj je stacionirana i jedinica za daljinsko izviđanje sa psećim zapregama.

NATO je nakon ruskog napada na Ukrajinu ponovno otkrio stratešku važnost arktičkog prostora i poduzima pojačane napore da odgovori toj važnosti. Je li to u konačnici stvarni cilj SAD-a ili im to nije dovoljno? I to će možda na kraju ovisiti ne samo o vojnim razlozima.

Što znače prepiljene kozje lubanje koje se u velikom broju pojavljuju u iskopinama u Berlinu? Često su to detalji koji otkrivaju nešto o prošlim vremenima, kaže Eberhard Völker, arheolog pri Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika. On i njegove kolege pretpostavljaju da je kozji mozak u srednjem vijeku bio ništa drugo nego tražena delikatesa!

Völker vodi iskopavanja na Molkenmarktu, trgu u središtu njemačke prijestolnice Berlin. S lopatom, gleterom i četkicom spušta se u prošlost. Već na dubini od četiri metra dolazi do srednjeg vijeka: vremena kada je Berlin nastao. Upravo ta četiri metra grad je „narastao“ kroz ostatke požara i ruševine tijekom 800 godina. „Ovdje leži sjeme Berlina“, kaže i pokazuje na zemljane humke na kojima je Berlin niknuo.

Nalazi iz latrine

Molkenmarkt je lokacija na kojoj se provodi jedno od najvećih gradskih arheoloških iskopavanja u Njemačkoj – na više od 22.000 četvornih metara. Bageri uklanjaju asfalt i beton te stvaraju golemu rupu – u tlu započinje mukotrpan „ručni rad“ arheologa. Od 2019. godine ovdje tragaju za ostacima prošlih epoha i izvlače tajne iz zemlje. Dosad su pronašli više od 750.000 pojedinačnih predmeta.

Eberhard Völker u ruci drži debeli drveni tanjur – vrlo rijedak nalaz. Dobro je očuvan, ali užasno zaudara. Nije ni čudo – stoljećima je preživio u latrini, srednjovjekovnoj jami za fekalije, i upio njihov miris. Osjeti se i nakon 800 godina. U tom posebnom, okruženju bez kisika organski materijali poput drva, tekstila ili kože odolijevaju propadanju. Zato arheolozi u starim nužnicima ili presušenim bunarima, koji su služili i kao odlagališta otpada srednjovjekovnoga grada, pronalaze svoja najveća blaga.

Völkerov omiljeni nalaz: mala glinena figurica – sveta Katarina, koja je prema legendi zbog svoje kršćanske vjere mučena na kotaču i pogubljena. Vjerojatno je krasila kućni oltar kako bi štitila obitelj od nesreće.

Posebno vrijedan je rijedak zlatni prsten s poludragim kamenom (granatom). Možda je skliznuo s prsta dok je netko grabio vodu pa pao u bunar? Materijal koji mašti daje priliku za zamah. A neugledan smeđi komad svile dokazuje da je već u ranim godinama nakon osnutka grada postojala trgovina s Kinom, jer su se tada dudovi svilci uzgajali isključivo ondje. Pronađena je i koštana frula iz 14. stoljeća.

PETRI: dom berlinskih blaga

Molkenmarkt se smatra najstarijom tržnicom Berlina. Völker i njegove kolege iznose na svjetlo dana skriveni arhiv berlinske povijesti. Redovito vodi obilaske iskopavanja. Uvijek su rasprodani, interes je ogroman.

Još oko dvije godine arheolozi će moći prekopavati tlo, a zatim će se golema iskopina ponovno zatrpati i ondje će niknuti nova gradska četvrt. Sve što Völker pronađe bit će znanstveno dokumentirano, analizirano i protumačeno: golem arhiv berlinske prošlosti.

No kamo sa svim tim blagom? Samo nekoliko stotina metara dalje, u ljeto 2025. otvoren je novi muzej: PETRI. Izgrađen je na temeljima srednjovjekovne Petrikirche (Petrove crkve), teško oštećene uDrugom svjetskom ratu i kasnije srušene, kao i latinske škole, čiji su temelji izloženi u podrumu.

PETRI popunjava veliku prazninu. Ne dolaze samo školske skupine, nego i turisti iz inozemstva, koji otkrivaju blaga novog muzeja. Berlin ovdje pokazuje da ga ne obilježavaju samo „zlatne dvadesete“, nacističko razdoblje i Zid. Berlin je i srednji vijek – nepoznata strana grada koju tek treba istražiti.

PETRI izlaže nalaze poput dječje cipele iz srednjeg vijeka – no ne radi se samo o predmetima u staklenim vitrinama. PETRI želi više i predstavlja se kao laboratorij: kroz velika staklena pročelja posjetitelji mogu promatrati rad restauratora u otvorenim radionicama. Muzej želi približiti zaboravljenu povijest, ali i probuditi fascinaciju arheologijom.

Nova počivališta za mrtve

U podrumu muzej skriva iznenađenje: ispred jednog zida leži svježi buket cvijeća, iznad kojeg piše: „U raj neka te anđeli povedu.“ Uz Petrikirche nalazilo se i staro groblje. Stotine Berlinčana ekshumirane su tijekom iskopavanja, a zatim svečano ponovno pokopane u kosturnici, osuariju.

Ovdje kosti prvih stanovnika Berlina leže u ladicama. I pričaju bezimene priče o svojim životima. Knjiga mrtvih bilježi njihove sudbine: karijes, komplicirani prijelom, preranu smrt.

Kada Berlin slavi rođendan?

Znanstvene analize kostiju pokazuju: Berlin je mnogo starijinego što se mislilo. Osamstoti rođendan grada službeno će se slaviti tek 2037. godine, ali očito je da je taj jubilej već desetljećima iza nas.

Krovna terasa PETRI-ja pruža pogled na bučan promet i zbijeno gradsko središte Berlina. Skriven pod zemljom leži srednji vijek, duboki korijeni grada izmučenog poviješću. Iskopavanja na Molkenmarktu i muzej PETRI vraćaju Berlinu njegov izgubljeni centar – barem djelomice.

30. prosinca je Saudijska Arabija bombardirala je jemenski lučki grad Al Mukallu, gađajući pošiljku oružja namijenjenu separatistima. Pošiljka je poslana iz Ujedinjenih Arapskih Emirata Južnom prijelaznom vijeću (STC), koje želi uspostaviti neovisnu državu na jugu Jemena.

Vlasti u Abu Dhabiju tvrde da je pošiljka bila namijenjena njihovim sigurnosnim snagama na tom području, a ne STC-u. Saudijci očito nisu povjerovali u to, naglasivši kako su upozorili UAE da ne šalje oružje i da smatraju postupke Emirata „izuzetno opasnima".

Pokrajina Hadramaut u Jemenu, gdje djeluje STC, ima dugu kopnenu granicu sa Saudijskom Arabijom. Za Rijad je zato neprihvatljivo da to područje kontrolira grupa koja nije na istoj liniji sa Saudijcima, objasnio je saudijski znanstvenik Hešam Alganam iz trusta mozgova Carnegie Middle East Center.

Saudijski napadi bili su prvi direktni sukob između dviju zemalja, a nakon toga je UAE najavio povlačenje preostalih emiratskih trupa iz Jemena. No stručnjaci kažu da osnovni problem između UAE-a i Saudijske Arabije time nije riješen. Jer, radi se o fundamentalno različitom vođenju vanjske politike.

„Regionalni događaji u posljednjih nekoliko mjeseci zaista su pokazali razliku u vizijama regionalnog poretka“, rekao je za DW Kristian Coates Ulrichsen, suradnik za Bliski istok na Baker Institutu za javnu politiku pri Sveučilištu u Hustonu. On podsjeća da su se dvije zemlje našle na suprotnim stranama u brojnim sukobima.

„Saudijska Arabija nije sklona obnovi vojne avanturističke politike, za razliku od Abu Dhabija koji je sklon riziku i podršci oružanim nedržavnim grupama", kaže Ulrichsen.

Regionalni teškaš Saudijska Arabija više je fokusirana na stabilnost, regionalnu gospodarsku suradnju i vlastiti razvoj, kao i na djelovanje kroz institucije poput Ujedinjenih naroda, tvrdi u objavi na X-u H.A. Hellyer, viši suradnik Kraljevskog instituta za obrambene i sigurnosne studije (RUSI) u Londonu.

UAE-ova „osovina secesionista"

Ujedinjeni Arapski Emirati naginju onome što znanstvenici nazivaju makijavelističkim modelom vanjske politike „razbij da bi izgradio", koji se ne mora nužno poklapati s arapskim regionalnim konsenzusom.

Andreas Krieg, predavač na Školi za sigurnosne studije na Kraljevskom koledžu u Londonu, opisuje djelovanje UAE-a kao izgradnju „osovine secesionista". Emirati podržavaju razne oružane nedržavne aktere u zemljama poput Libije, Sudana, Somalije i Jemena. No UAE to redovno negira.

„UAE-ova osovina secesionista je umrežena i agilna", objašnjava Krieg. „Također je otpornija od saudijskog pristupa zasnovanog na državnoj vlasti jer ne ovisi o jednom glavnom gradu, jednom kanalu ili jednom formalnom sporazumu", rekao je za DW.

A u pozadini se događa još mnogo toga, dodaje Krieg, uključujući „trgovce, posrednike u pomorskom i zračnom transportu, korporativne strukture, tokove gotovine i robe". Kroz ove slojevite mreže UAE je stekao utjecaj i pristup važnim pomorskim rutama, lukama i energetskim čvorištima.

„Svojevrsni hladni rat"

To je dovelo do toga da su Saudijska Arabija i UAE na suprotnim stranama u različitim sukobima. Na primjer, Saudijska Arabija djeluje kao posrednik u Sudanu, podržavajući međunarodno priznatu vladu, dok su Emirati optuženi da podržavaju sudanske paravojne snage (RSF).

Nedavno, kada je Izrael priznao Republiku Somaliland, većina arapskih država, uključujući i Saudijsku Arabiju, prosvjedovala je protiv kontroverznog poteza. UAE nije nego održava bliske veze sa Somalilandom i Izraelom.

UAE je normalizirao odnose s Izraelom, dok Saudijska Arabija kaže da to neće učiniti sve dok se ne riješi pitanje palestinske državnosti. Ujedinjeni Arapski Emirati su također optuženi za podršku separatističkim strujama u Siriji koje su protiv nove sirijske vlade, a koju podržavaju Saudijci.

Razlike između tih dviju zemalja sve su veće, a analitičari smatraju da to vodi prema svojevrsnom „hladnom ratu“ između dva najutjecajnija aktera Bliskog istoka.

Što slijedi u saudijsko-emiratskim napetostima?

Borba se vodi i na društvenim mrežama. Jedan saudijski analitičar je ocijenio da UAE „razara zemlje i društva", dok je drugi usporedio UAE s „pobunjeničkim mlađim bratom“. A jedan emiratski komentator se pak žalio da je Saudijska Arabija „kao stariji brat koji misli da je bolji od svih".

No neovisni analitičari ne misle da će stvari otići dalje od međusobnih uvreda. „Mislim da su Saudijci odlučno djelovali u Jemenu kako bi osigurali svoje interese i da je ovo možda prvi put da je Abu Dhabi osjetio značajan otpor zbog podrške nedržavnim grupama“, rekao je Ulrichsen za DW. I dodao da ipak nema stvarne želje za trajnim raskolom.

Tko će „pobijediti“ u hladnom ratu?

Ujedinjeni Arapski Emirati su postigli mnogo svojim metodama, tvrdi Krieg. „Ali presudni faktor je cijena za ugled i politiku." Primjerice RSF, grupa koju UAE podržava u Sudanu, optužen je za masakre i druge zločine, a UAE je kritiziran zbog podrške.

Zato je Sudan veliki stres-test za UAE-ovu politiku „osovine secesionista“, zaključuje Krieg. „Cijena održavanja ekosustava zasnovanog na RSF-u raste, mogućnost poricanja se smanjuje, a otpor dolazi iz sve više pravaca, uključujući i iz samog Perzijskog zaljeva“, kaže on. „Dakle, s vremenom će ona strana koja uspije pretvoriti polugu moći u legitimitet i trajnu stabilnost biti ona koja će zaista pobijediti.“

Dok vlastodršci u Iranu uz krajnju brutalnost i bezobzirnost pokušavaju ugušiti ustanak naroda, Iranci u egzilu širom svijeta strepe za sudbinu svojih članova obitelji i prijatelja. Samo u Njemačkoj, prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, živi oko 295.000 ljudi iranskog porijekla (stanje 2024.). Gotovo polovica njih imala je 2021. njemačko državljanstvo.

Posebno ugroženi: ljudi iz politike i medija

Mnogi od njih, pored brige za rodbinu u domovini, moraju razmišljati i o vlastitoj sigurnosti. Posebno ako se politički angažiraju ili rade u novinarstvu. Tada brzo dospijevaju na nišan iranskih obavještajnih službi koje su, prema saznanjima njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka, vrlo aktivne – i opasne.

„Borba protiv oporbenih grupa i pojedinaca u zemlji i inozemstvu je u fokusu iranskih obavještajnih aktivnosti", stoji u standardnoj formulaciji godišnjih izvještaja Službe za zaštitu ustavnog poretka. I dalje: „Za vlasti Irana takve grupe predstavljaju prijetnju opstanku njihove vladavine. To se posebno jasno vidi u ponovljenom nasilnom gušenju prosvjeda."

Otmice i ciljane likvidacije

Rečenice zastrašujuće aktualne s obzirom na eskalaciju nasilja islamskog režima u Iranu. Više tisuća ljudi navodno je već ubijeno. Podaci o uhićenjima i žrtvama, međutim, ne mogu se provjeriti iz neovisnih izvora.

Teško je procijeniti intenziviraju li sada iranske obavještajne službe aktivnosti u Njemačkoj. U načelu vrijedi ono što tajna služba već godinama promatra: „Aktivnosti špijuniranja iranskih obavještajnih službi često služe pripremi državno-terorističkih akcija, uključujući otmicu ili čak ubojstvo ciljanih osoba."

Nijemac iranskog porijekla otet i ubijen

Služba za zaštitu ustavnog poretka ozbiljno upozorava da i osobe koje žive u Njemačkoj mogu postati žrtve takvih operacija. Podsjeća na slučaj čovjeka s iranskim i njemačkim državljanstvom. Džamšid Šarmahd otet je 2020. tijekom putovanja u susjednu zemlju Irana, a četiri godine kasnije pogubljen - kako je prvobitno javljeno. No, kasnije se tvrdilo da je umro neposredno prije planirane egzekucije.

Služba za zaštitu ustavnog poretka iza toga vidi obrazac: „Može se pretpostaviti da Iran i dalje namjerno hapsi zapadne državljane pod izmišljenim izgovorima i koristi ih kao sredstvo pritiska u vidu ‘politike talaca'." Cilj je ostvarivanje političkih interesa, na primjer razmjena za osobe pritvorene u inozemstvu.

Njemačka zatvorila sve iranske konzulate

Na smrt Nijemca iranskog porijekla njemačka vlada je reagirala 2024. zatvaranjem tri iranska generalna konzulata u Frankfurtu na Majni, Münchenu i Hamburgu. Dio diplomatskog osoblja morao je napustiti Njemačku. Iran od tada ima samo veleposlanstvo u Berlinu.

Ukidanjem konzulata režimu je vjerojatno u Njemačkoj postalo teže postavljanje špijuna pod krinkom diplomata – ova praksa je raširena širom svijeta. Za Iran je špijunaža u inozemstvu posebno važna zbog dugogodišnjih sankcija, kako bi pribavio znanje, između ostalog, za svoj sporni nuklearni program.

Kibernetički napadi i protiv oporbenjaka

Kibernetička špijunaža je već dugo dio repertoara iranskih obavještajnih službi, prema saznanjima Službe za zaštitu ustavnog poretka barem od 2013. godine. Tu ulogu imaju gospodarski interesi, ali i pokušaji zastrašivanja onih koje režim smatra najgorim neprijateljima: ljudi koji se zalažu za slobodu mišljenja i ljudska prava.

No aktivnosti iranskih službi u Njemačkoj daleko prelaze gospodarsku špijunažu i praćenje oporbene iranske dijaspore. Potencijalne mete su i izraelske i židovske institucije, jer Iran negira pravo Izraela na postojanje.

Napad zapaljivim sredstvom blizu sinagoge

U studenome 2022. u Bochumu je oštećena škola u blizini lokalne sinagoge zapaljivim sredstvom. Počinitelj je naredne godine osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu pred Višim pokrajinskim sudom u Düsseldorfu.

Sud je utvrdio da je planiranje napada poteklo od jedne državne iranske institucije.

Na prijedlog Volodimira Zelenskog, Mihajlo Fedorov, dosadašnji prvi potpredsjednik vlade i ministar za digitalnu transformaciju, vodit će ubuduće ukrajinsko Ministarstvo obrane.

Većina zastupnika u ukrajinskom parlamentu podržala je njegovo imenovanje u srijedu u drugom krugu glasanja. Fedorov iznenađujuće nije uspio osigurati tu poziciju prethodnog dana, u prvom pokušaju.

Ukrajinski predsjednik je prethodno opravdao svoju odluku navodeći potrebu da se osigura "maksimalna tehnološka sposobnost" vojske u slučaju da diplomatski napori propadnu i ruski rat protiv Ukrajine se nastavi.

„Glavni princip je da tehnološke sposobnosti naše obrane trebaju zaštititi živote naših vojnika. Rusija ima značajnu prednost u ovom ratu jer može vršiti pritisak na Ukrajinu masovnim napadima. Moramo odgovoriti na to aktivnijom upotrebom tehnologije, bržim razvojem novih vrsta oružja i novim taktikama", napisao je Zelenski na društvenim mrežama nakon sastanka s Fedorovim.

Do sada je Ministarstvo obrane vodio bivši premijer Denis Šmihal, koji je dužnost preuzeo prije samo pet mjeseci. Sada će on preuzeti dužnost prvog potpredsjednika vlade i ministra energetike.

Mihajlo Fedorov je šesti ministar obrane pod predsjednikom Zelenskim i, s 34 godine, najmlađi šef tog resora u povijesti svoje zemlje. Do sada je radio isključivo u području digitalnih tehnologija. Godine 2019. bio je odgovoran za digitalne poslove u predsjedničkoj kampanji Volodimira Zelenskog, gradeći online komunikaciju i mrežu njegovih društvenih medija. Nakon izborne pobjede Zelenskog, Fedorov je preuzeo čelnu poziciju u Ministarstvu digitalne transformacije i zadržao je sve donedavno, unatoč nekoliko provedenih rekonstrukcija vlade.

Fedorov je bio uključen u provedbu digitalnih reformi u Ukrajini. Pokrenuo je nekoliko uspješnih projekata, uključujući online platforme Diia i Diia.City. Ove mobilne aplikacije građanima pružaju pristup digitalnim dokumentima i javnim uslugama, štedeći im vrijeme i trud, odnosno odlazak u urede javne uprave. Sada Zelenski želi da se digitalni reformator Fedorov usredotoči na obrambeni sektor.

Digitalizacija u Ministarstvu obrane?

Ukrajinski politolog Mikola Davidjuk pozdravio je imenovanje Fedorova za ministra obrane. Po njegovom mišljenju, Fedorov je već dokazao svoju kompetentnost u javnoj upravi. „Ministarstvo digitalne transformacije jedna je od rijetkih ustanova u kojima su postignuti dobri rezultati", rekao je on za DW.

Istovremeno, ovaj stručnjak ističe da Ministarstvo obrane, zbog opsežne birokracije i visokog rizika od korupcije, predstavlja znatno veći izazov. „Ako je moguće transformirati barem deset posto Ministarstva obrane na način na koji je Fedorovljev tim to već postigao s birokracijom i digitalizacijom, ako Ministarstvo obrane postane snažno, s dronovima umjesto ljudi koji se bore na terenu, i ako se sva nabava provodi pošteno - onda će svi od toga imati koristi", rekao je Davidjuk.

Tetiana Nikolajenko, zamjenica voditelja Javnog vijeća za borbu protiv korupcije pri ukrajinskom Ministarstvu obrane, kritizira česte promjene na čelu tog resora u zemlji koja je usred rata. Boji se da će se Fedorov suočiti s poteškoćama na svojoj novoj poziciji. "Mihajlo se može hvaliti dosadašnjim uspjesima u digitalizaciji. Ali samo nekoliko pokvarenih konzervi ili propuštenih isporuka u neku bolnicu, neispravnih mina ili loših uniformi uništit će mu karijeru", napisala je Nikolajenko na Facebooku.

Oleksandr Hara iz ukrajinskog Centra za obrambene strategije također je skeptičan prema imenovanju Fedorova za ministra obrane. „Ideja da je potrebno više robota i dronova na prvim crtama bojišnice, te da se stoga iskusni menadžer digitalizacije poput Fedorova imenuje ministrom obrane, ovdje ne funkcionira. Mnogi problemi s kojima se suočavaju proizvođači oružja ne spadaju u nadležnost Ministarstva obrane“, rekao je stručnjak za DW. Prema njegovim riječima, mora se početi izvoziti oružje jer tvrtke moraju ostvarivati ​​profit kako bi ulagale u razvoj. „Ta pitanja ostaju neriješena", naglašava.

Nadalje, Hara ne vjeruje da sama digitalizacija može suzbiti korupciju unutar neke vladine agencije ili ustanove. Da bi se iskorijenilo mito, potrebne su promjene u cijeloj državnoj upravi, kaže Hara, koji poziva na reformu sustava nabave. Osim digitalizacije, tvrdi stručnjak, mora se osigurati i civilni nadzor, koji bi po njemu moglo provoditi opće inspekcijsko tijelo pod parlamentarnim nadzorom. Ali Fedorov za to nije morao postati ministar obrane, smatra Hara: "To nije ni odgovornost Ministarstva obrane, za to bi trebala postojati državna agencija." Hara je uvjeren da bi Fedorov bio korisniji na svojoj prethodnoj poziciji.

Politolog Ihor Rejterovič s Nacionalnog sveučilišta Taras Ševčenko u Kijevu, smatra pak da je Fedorov itekako sposoban „demontirati" birokratske i korumpirane strukture unutar Ministarstva obrane. Fedorovljevo imenovanje za ministra obrane nosi potencijal za istinske promjene, smatra naš sugovornik.

Također naglašava da Fedorov nije dio internih utjecajnih skupina u Ministarstvu obrane, te da stoga uživa veću slobodu u kadrovskim i upravljačkim odlukama. To bi, prema Rejteroviču, moglo odigrati pozitivnu ulogu u borbi protiv trome birokracije. Fedorov je navikao brzo raditi, a svatko tko to ne želi činiti neće preživjeti u sustavu, kaže politolog. „Nemamo drugog izbora: ili brzo provodimo tehnološke i administrativne promjene ili ćemo se suočiti s još većim problemima na fronti", upozorava Rejterovič.

Vijesti o mogućem MOL-ovu preuzimanju Naftne industrije Srbija (NIS) od većinskog vlasnika, ruske tvrtke Gazprom, sve pod imperativom američkih sankcija, izazvale su lavinu raznovrsne kombinatorike na većem dijelu europskog jugoistoka. Navedena mađarska petroenergetska kompanija koja u svom sastavu drži većinski udio u hrvatskoj INA-i, s NIS-om bi preuzela i npr. njegov lanac benzinskih crpki u Rumunjskoj i Bugarskoj, kao i zrele izglede za daljnjim širenjem u tim zemljama.

Također, hrvatski naftovod Janaf bi ostao na milost i nemilost tako ojačalome MOL-u koji bi ga mogao i sasvim eliminirati. No to su samo neki od mogućih efekata MOL-ova regionalnog rasta, a ne treba zaboraviti da ista grupacija posjeduje još i slovački Slovnaft. Za Srbiju, međutim, i dalje je najvažnije da sasvim izađe iz neizvjesnosti oko prava na uvoz i rafiniranje nafte u NIS-ovim pogonima u Pančevu.

Dodatna koncentracija tržišne moći

S druge strane, ako tu tvrtku preuzme MOL onda bi ju lako mogla zadesiti loša sudbina INA-e, nekadašnjeg najvećeg proizvodnog i tržišnog subjekta u datom sektoru i regiji. Unutar stručne javnosti nitko ne dvoji da bi ekonomski i energetsko-politički efekti toga bili više nego značajni. „To preuzimanje znatno bi učvrstilo poziciju MOL‑a kao dominantnog regionalnog igrača u lancu od transporta do rafinerijske prerade nafte i maloprodaje naftnih derivata“, potvrdio nam je Vladislav Brkić, dekan Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, dodajući kako konkretni tržišni i energetsko‑politički učinci ovise najviše o uvjetima pod kojima bi ruski kapital i utjecaj zaista bili zamijenjeni nekom novom, većinski neruskom vlasničkom strukturom.

Po njegovu mišljenju, u tom bi scenariju bilo realno očekivati dodatnu koncentraciju tržišne moći u segmentu fosilnih goriva, zasad na prostoru Mađarske, Srbije, Hrvatske i Slovačke. Nadalje, tome ne bi bilo zgoreg posvetiti veću regulatornu pažnju zbog mogućih ograničenja tržišnog natjecanja i učinaka na krajnje potrošače. No što se tiče drukčije pozicije samog NIS-a, Brkić dijeli stajalište kako iskustvo INA-e pokazuje da preuzimanje od strane regionalnog partnera može dovesti do velikih promjena.

Ugovorna zaštita strateškog odlučivanja

„Točnije, do premještanja ključnih upravljačkih funkcija", precizirao je on za DW, „kao i do racionalizacije proizvodnog portfelja, te do preispitivanja uloge pojedinih rafinerija, ovisno o tome kako se uklapaju u ukupnu optimizaciju mreže rafinerija unutar iste grupacije." U slučaju da MOL integrira i Pančevo, uz postojeće svoje rafinerije, naš sugovornik drži kako su moguće i promjene u opsegu prerade i investicijskim prioritetima. „Ipak, državna uključenost Srbije i američki uvjet potpunog izlaska ruskog vlasnika daju Beogradu određeni prostor da ugovorno zaštiti kontinuitet rada ključne infrastrukture i zadrži dio utjecaja na strateške odluke“, napomenuo je dekan zagrebačkog RGNF-a.

Upravo izostanak toga momenta, naime, u Hrvatskoj je upamćen kao početak teškog pada INA-e i općenito nacionalne petroenergetike, nekoć okosnice ukupne hrvatske privrede. Krucijalne upravljačke ovlasti nad INA-om, podsjećamo, u ruke MOL-a su prešle čak i bez apsolutno-većinskog dioničkog paketa, ali zacijelo u kriminalnim okolnostima. No zatim je Mađarska uzela opstruirati hrvatsko pravosuđe, a politika se pokazala jalovom u navodnim pokušajima da INA-u „vrati kući“. Nakon svega, mađarska kompanija sada potencijalno u šaci drži i Janaf koji u biti nema za koga raditi, osim za NIS i MOL.

Neizvjesna i sudbina riječke rafinerije

No, u najnepovoljnijem scenariju otvara se rizik da dio transporta sirove nafte prema Srbiji bude preusmjeren, a za Mađarsku je dan-danas u igri i onaj iz Rusije. „Tako bi se s Janafa prešlo na budući mađarsko‑srpski naftovod, što bi dugoročno moglo smanjiti prihode Janafa i posredno oslabiti pregovaračku poziciju Hrvatske u regionalnoj logistici transporta nafte“, upozorava Brkić. Paralelno, integracija NIS‑a u MOL‑ovu mrežu po njemu nameće pitanje buduće uloge jedine preostale rafinerije INA-e u Rijeci, nakon gašenja one u Sisku.

Neizvjesno je, dakle, hoće li riječka rafinerija ostati strateški važan kapacitet za opskrbu Hrvatske i susjednih tržišta ili će, ovisno o poslovnoj logici proširene MOL-grupe, biti pod pritiskom dodatne racionalizacije. „A to u hrvatskoj javnosti već pobuđuje prijedloge da država proaktivno razmotri modele jačanja vlastite kontrole nad tim kapacitetom kako bi ublažila moguće negativne posljedice odluka donesenih izvan Hrvatske. Ali i da na taj način osigura strateške rezerve nafte, naročito u vremenima opće geopolitičke nestabilnosti“, prenio nam je Vladislav Brkić.

Okoli okopnjeli

Konačno, u širem kontekstu aktualnih tržišnih i geopolitičkih nestabilnosti, on nas je uputio i na jedan dodatni problem Hrvatske – aktualnu razinu popunjenosti njezina skladišta plina u Okolima nedaleko od Zagreba. Naravno, danas je to jednako strateško pitanje kao i sigurnost opskrbe naftnim derivatima. Hrvatsko podzemno skladište plina trenutačno je slabije popunjeno, niti trećinski, dok je EU-prosjek i dalje nadpolovičan.

Osim što nije optimalno za razdoblje pojačane potrošnje, time se povećava i osjetljivost sustava na hladne valove, te na cjenovne šokove po veleprodajnim tržištima i eventualne poremećaje u uvozu preko LNG-terminala. „U tom smislu, razina popunjenosti nije samo operativna već i važna energetsko–sigurnosna i politička tema, osobito danas kada pojedini regionalni akteri jačaju svoju ulogu u opskrbi fosilnim gorivima“, zaključio je Brkić.

„Ne trebamo se skrivati ni pred kim, ne moramo se nikoga plašiti”, kaže 22-godišnji njemački reprezentativac Marko Grgić. Najbolji golgeter Bundeslige u protekloj sezoni (i najmlađi u povijesti „najjače lige svijeta") je s „dobrim osjećajem" otputovao na Europsko prvenstvo koje će se u idućim tjednim igrati u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj.

Raspoloženje, a i samopouzdanje Grgića i njegovih suigrača, dodatno je poraslo nakon dvije uzastopne pobjede (32:29, 33:27) nad Hrvatskom, viceprvakom svijeta, u pripremnim utakmicama odigranima u Zagrebu i Hannoveru.

„Imamo dvije pobjede u koferu i apsolvirali smo dobre, uspješne pripreme. Zato s osmijehom ulazimo u bus. A momčad se raduje turniru. Definitivno", potvrdio je i menadžer njemačkog tima Benjamin Chatton. Nijemci su autobusom doputovali u Dansku, gdje u četvrtak (15.1.) turnir otvaraju mečom protiv Austrije.

Izbornik Alfred Gislason očekuje težak duel s južnim susjedima, ali i pobjedu. Osim Austrijanaca, Nijemci će u skupini A snage odmjeriti i s reprezentacijom Srbije (17.1.) te Španjolcima (19. siječnja). Dvije prvoplasirane ekipe se kvalificiraju za iduću fazu natjecanja.

Cilj je jasan: nakon osvajanja srebra na Olimpijskim igrama u Parizu, Nijemci žele odličje i na prvenstvu Europe. Proklamirani cilj DHB-a (Njemački rukometni savez) je polufinale. U slučaju osvajanja titule u finalu koje je na programu 1. veljače, DHB je obećao da će igračima isplatiti premije u visini od 600.000 eura.

Favoriti? Danska, Danska 2…

Bez obzire na dobre nastupe u dvostrukoj generalnoj probi protiv Hrvata, Njemačka ipak nije top-favorit za osvajanje zlatne medalje na EHF EURO 2026. Po mišljenju brojnih stručnjaka, neprikosnoveni favoriti su – Danci.

Bivši njemački reprezentativni golman Johannes Bitter je u podcastu „Handball auf die 1" kao jednog od glavnih kandidata za osvajanje titule prvaka Europe naveo „Dansku 2". Ono što je trebalo zvučati kao šala ustvari je realnost koja opisuje trenutnu dominaciju ove rukometne velesile.

Čak i "druga garda", kako javni servis ARD naziva danske reprezentativce koji će na turniru dobiti znatno manju minutažu od nositelja igre poput bundesligaških zvijezda Mathiasa Gidsela ili Simona Pytlicka, vjerojatno bi bila u stanju pobijediti prvu ekipu većine nacija koje sudjeluju na EP-u.

Danci su aktualni prvaci svijeta (tu titulu su osvojili četiri puta zaredom!) i olimpijski pobjednici. A na prvenstvu Europe su i – organizatori koji će tijekom turnira uživati u prednosti domaćeg terena.

Velika „nada" koju gaje glavni konkurenti Danske je „prokletstvo EP-a" koje prati ovu zlatnu generaciju: Danci su na posljednjih nekoliko kontinentalnih turnira zakazali u odlučujućim mečevima. Prije dvije godine u finalu su nakon produžetaka poraženi od Francuza, a prije četiri godine Danska je osvojila „samo" bronzu.

Francuska, Švedska, Španjolska, Njemačka…

Francuzi su posljednji tim koji je uspio pobijediti Dance u nekom velikom finalu. No, branitelji naslova osvojenog u Njemačkoj 2024. u Skandinaviju su otišli bez Nedima Remilija. Zbog ozljede tako na turniru neće nastupiti jedan od najvažnijih i najiskusnijih aktera koji je dres „Les Bleus" nosio 150 puta.

A to znači još više pritiska na ljevorukog golgetera Diku Mema (na poziciji desnog vanjskog) koji bi u paru s Ludovicom Fabregasom (kružni napadač) trebao biti lider momčadi. Veliku pažnju u svijetu rukometa je posljednjih dana izazvala vijest da će Mem ubuduće nastupati u Bundesligi – iz Barcelone najkasnije u ljeto 2027. prelazi u redove aktualnog prvaka, berlinskih lisica (Füchse).

Berlinčani su nedavno potvrdili još jedan veliki transfer: to je Danac Pytlick, koji trenutno brani boje ligaškog konkurenta SG Flensburg-Handewitta.

Šveđani su, kao domaćini, po mišljenju rukometnih stručnjaka jedan od kandidata za ulazak u polufinale, prije svega zbog naizgled jednostavnijeg puta prema završnici koje obećava „donji" dio ždrijeba. Šveđani naime Dance, Francuze, Španjolce, Norvežane i Nijemce najranije mogu sresti u polufinalu.

Posljednju veliku titulu su osvojili 2022., u tijesnom finalnom meču tada su savladali Španjolce. Na euro-turniru 2024. Šveđanima je pripala bronca. Pravu sportsku katastrofu momčad je doživjela na prošlogodišnjem prvenstvu svijeta, na kojem je Švedska završila na 14 mjestu.

Hrvatska kandidat za polufinale

Hrvatska će praviti društvo Šveđanima u skupini E (zajedno s Nizozemskom i Gruzijom), dakle u donjem dijelu ždrijeba koji se na prvi pogled čini nešto jednostavnijim. Po mišljenju menadžera njemačke reprezentacije Chattona, Šveđani su glavni kandidati za plasman u polufinale – te dodaje da bi drugi polufinalist iz tog dijela ždrijeba mogla biti Hrvatska ili Island.

"Glasovala bih za ujedinjenje s Rumunjskom. Pogledajte što se danas događa u Moldaviji i u svijetu. Za malu zemlju poput Moldavije sve je teže preživjeti kao demokratska i suverena država i oduprijeti se Rusiji", rekla je predsjednica Maia Sandu 11. siječnja u intervjuu za britanski podcast The Rest is Politics, koji je trajao više od sat vremena. No samo je ta izjava izazvala pozornost.

U istom je intervjuu čelnica Republike Moldavije priznala da prema anketama većina građana trenutačno ne bi poduprla ujedinjenje s Rumunjskom. Zato Kišinjev kao najrealniju opciju koju podupiru birači smatra pristupanje zemlje Europskoj uniji.

Socijalisti i komunisti traže smjenu Sandu

Igor Dodon, predsjednik najveće oporbene stranke – Stranke socijalista Republike Moldavije – i bivši predsjednik države, odmah je oštro kritizirao izjavu Maie Sandu. Optužio ju je da sanja o tome da postane čelnica neke nove rumunjske države. Prema njegovim riječima, vodi se egoističnim mislima o vlastitoj budućnosti.

Stranka socijalista objavila je 13. siječnja priopćenje u kojem se "zbog prijetnje opstanku Moldavije kao neovisne države" zahtijeva da se Sandu odmah smijeni. Socijalisti pozivaju Glavno državno odvjetništvo i sigurnosne službe da bez odgađanja pokrenu istragu zbog "veleizdaje". Također pozivaju "sve domoljubne snage" da ostave po strani taktičke razlike i ujedine se.

Komunistička stranka zemlje, koja posljednjih godina gubi popularnost, objavila je slično priopćenje. Izjavu moldavske predsjednice naziva "činom veleizdaje" i "grubim kršenjem predsjedničke prisege".

"Spasitelji moldavske neovisnosti i identiteta"

"Stranke u krizi hvataju se za ideju da su posljednji spasitelji moldavske neovisnosti i identiteta", kaže Andrei Curararu, stručnjak za sigurnost s analitičke platforme WatchDog, komentirajući reakcije moldavskih oporbenih stranaka. Pritom ističe da Maia Sandu nije rekla ništa novo te da se više puta slično izrazila od 2016..

Stručnjak podsjeća da je Državno vijeće 1918., neposredno nakon proglašenja Moldavske Narodne Republike, odlučilo pripojiti teritorij Rumunjskoj, u čijem je sastavu ostao do 1940., kada ga je anektirao Sovjetski Savez. Stoga je, kaže Curararu, tema ponovnog ujedinjenja s Rumunjskom stalna tema u moldavskoj javnosti još od raspada Sovjetskog Saveza i proglašenja neovisnosti Moldavije 1991.

Većina stanovnika Republike Moldavije govori rumunjski. Curararu ističe da potpora ujedinjenju s Rumunjskom varira ovisno o političkom kontekstu i vojnim prijetnjama, ali nikada ne pada ispod 30 posto. "Izjava Maie Sandu vanjskopolitička je poruka kako bi Moskva shvatila koji bi se scenarij mogao primijeniti u slučaju vojne invazije", tvrdi stručnjak.

"Iscrpljenost na granici izgaranja"

Procjene Andreja Curararua potvrđuju ankete iData i IMAS-a, dvaju najvažnijih instituta za ispitivanje javnog mnijenja u zemlji, provedene prošlog ljeta. Pokazuju da otprilike trećina ispitanih moldavskih građana podupire ujedinjenje s Rumunjskom.

Politolog Vitalie Andrievschi iz Kišinjeva napominje da je izjava Maie Sandu bila formalno pažljivo i korektno formulirana, ali je neočekivano izazvala veliku pozornost, što se može tumačiti kao politički i psihološki signal koji upućuje na "iscrpljenost na granici izgaranja". Prema njegovim riječima, njezin mandat obilježen je nizom kriza – od pandemije koronavirusa preko sustavnog pritiska Rusije do rata u Ukrajini.

Istodobno, sva odgovornost leži isključivo na Sandu, koja uživa i najveću potporu u zemlji. Članovi njezina tima, tvrdi Andrievschi, često su izbjegavali preuzimanje odgovornosti, prepuštali odluke nadređenima ili stvarali privid aktivnosti, zbog čega je predsjednica često morala sama intervenirati. "Da je ruska vojska stigla do granica Moldavije, više od 70 posto Moldavaca glasovalo bi za ujedinjenje s Rumunjskom iz čistog instinkta preživljavanja. No ključno je pitanje je li Bukurešt na to spreman", naglašava Andrievschi. O tome se javno ne govori, ali je od središnje važnosti, jer bi to značilo velike socijalne troškove – mirovine, plaće, ulaganja – kao i rješavanje kriznih regija poput Gagauzije i Pridnjestrovlja.

Moldavija danas, prema Andrievschiju, ima slabe institucije, ranjivo gospodarstvo i dodatne teritorijalne probleme. Kako bi se uspostavio red, potrebne su reforme u kojima Europska unija pruža važnu podršku. Zato on izjavu Maie Sandu ne tumači kao poziv na stvarno ujedinjenje s Rumunjskom. Po njegovu mišljenju, to je prije upozorenje da je državni sustav preopterećen i da se rukovodstvo zemlje, koje se predugo nalazi u režimu preživljavanja, približava svojim granicama.

Nürburgring je najduža trkaća staza na svijetu. Smještena je u brdima Eifela na zapadu Njemačke. Staza postoji gotovo cijelo stoljeće, a na njoj su održane brojne utrke Formule 1.

Glavni dio staze zove se Nordschleife ili Sjeverna petlja. Staza duga 20,8 kilometara dobila je nadimak „Zeleni pakao" zbog šuma u regiji Eifel koje je okružuju i zbog iznimno zahtjevne konfiguracije staze.

Kako bi se razumjela važnost inženjerstva i performansi njemačke automobilske industrije, „Nordschleife“ je dobro mjesto za početak, kaže Misha Charoudin, vozač i influencer.

„Ako automobil može ostvariti dobro vrijeme na ovom krugu, to znači da svi njegovi dijelovi funkcioniraju: ovjes (sustav koji povezuje kotače s karoserijom), gume, motor, šasija, a naravno i vozač“, kaže Charoudin dok prolazi zavojem brzinom od 190 km/h. „Bolje je nego na roller coasteru.“

Testiranje na stazi

Svi veliki proizvođači automobila imaju testne centre na Nürburgringu. Zapravo, to je bio jedan od ključnih razloga za izgradnju staze 1927. godine.

Njemačka automobilska industrija iskoristila je tu tradiciju, kao i njemačke autoceste s dionicama bez ograničenja brzine, u marketinške i brend-svrhe.

Marke poput Mercedes-Benza, BMW-a, Audija i Volkswagena predstavljale su precizno inženjerstvo, visoke performanse i pouzdanost. Nisu to bili samo automobili – bili su kulturni simboli i okosnica njemačkog gospodarstva. No danas to polako blijedi.

Od Wunderlanda do Delaylanda

Njemačka automobilska industrija zapošljava više od milijun ljudi i dugo je bila barometar gospodarske snage zemlje. Godine 1950. njemački proizvođači automobila prodali su oko 200.000 vozila. Danas globalno prodaju oko 14 milijuna. Desetljećima je formula bila jednostavna: vrhunsko inženjerstvo plus globalna potražnja jednako uspjeh.

No dobra vremena su prošla. Prodaja pada, radna mjesta se ukidaju, a tvornice zatvaraju. „Pritisak raste, mjere štednje su drastične", kaže jedan zaposlenik Mercedesa koji je želio ostati anoniman. „Sve se svodi na rezanje troškova – posvuda."

Prve pukotine pojavile su se 2015. godine s aferom „Dieselgate", kada je Volkswagen uhvaćen u manipuliranju testovima emisija štetnih plinova. Skandal je VW stajao više od 30 milijardi eura i ozbiljno narušio povjerenje u njemačke marke. Još gore, to se poklopilo s globalnim prelaskom na tehnologije koje nisu štetne za klimu, odnosno koje ne doprinose klimatskim promjenama. Dok je Tesla udvostručio prodaju električnih automobila, njemački proizvođači su oklijevali.

Od zlatne groznice do izgubljenog terena

Godinama je Kina bila obećana zemlja. Tijekom osamdeseih kineski politički čelnici pozvali su Volkswagen (što znači: narodni automobil) da osnuje zajednička poduzeća (joint venture) i proizvodi automobile za kinesko stanovništvo. U jednom razdoblju VW-ov tržišni udio u Kini bio je gotovo 50 posto.

Kasnije su i drugi proizvođači slijedili taj primjer. Kako je kinesko gospodarstvo raslo, raslo je i tržište automobila. Do prije nekoliko godina njemački proizvođači prodavali su svaki treći automobil upravo u Kini.

„To je bilo vrijeme zlatne groznice“, prisjeća se Beatrix Keim, koja je dva desetljeća provela u VW-u u Kini, a danas je direktorica industrijskog savjetodavnog centra CAR u Duisburgu. „Prodavali smo mnogo automobila i zarađivali mnogo novca. Gotovo da nije bilo kineske konkurencije.“

Kina preuzima prednost nad Njemačkom

No Kina je imala plan: učiti od stranih partnera, a zatim preuzeti vodstvo. Godine 2009. Peking je donio zakon kojim je potaknuo proizvodnju električnih automobila. „To nije bilo zbog klimatskih promjena“, objašnjava Keim. „Radilo se o pronalasku tehnologije u kojoj Kina može nadmašiti strane proizvođače i u kojoj može napredovati.“

Njemački proizvođači automobila to nisu predvidjeli. Podcijenili su odlučnost kineskog vodstva i brzinu razvoja. Zahvaljujući milijardama subvencija i izgradnji infrastrukture, Kina je danas postala svjetski lider u električnim vozilima i baterijama.

„S električnim automobilima dobili su priliku nadmašiti Njemačku. I to su učinili“, kaže Manuel Vermeer, profesor kineske kulture i poslovanja na Visokoj školi primijenjenih znanosti u Ludwigshafenu.

Danas je svaki drugi automobil prodan u Kini električni – i gotovo svi su kineskih proizvođača. Prodaja njemačkih brendova u Kini drastično je pala, a upravo je to bilo najvažnije tržište za njemačku automobilsku industriju.

Njemačka arogancija?

„Mislim da to ima mnogo veze s arogancijom“, kaže Vermeer. „Više od 30 godina vodim interkulturalne treninge za Nijemce vezane uz Kinu. Njemački pogled uvijek je bio: mi smo superiorni, što bismo mi trebali učiti od njih, kad oni trebaju učiti od nas. No rijetko se tko pitao: možemo li mi učiti od njih, trebamo li više slušati ili su možda drukčiji nego što mislimo?“

Njemačka sada ovisi o Kini kada je riječ o baterijama za automobile. „Čak i ako proizvedemo izvrsne električne automobile, i dalje će nam trebati baterije iz Kine“, kaže Vermeer. „Ovisniji smo nego što smo bili prije.“

Pozornost se okreće Indiji

Može li Indija sada popuniti prazninu? Ako pogledate gust promet na cestama Chennaija, grada na jugoistoku Indije, rijetko ćete vidjeti njemački automobil. Indijski, japanski i korejski automobili dominiraju ulicama grada koji se često naziva „indijskim Detroitom“ zbog velikog broja automobilskih tvornica.

BMW-ova tvornica u Chennaiju proizvodi samo oko 80 automobila dnevno, u usporedbi s 1.400 u glavnom pogonu u Njemačkoj. Ipak, rast je značajan – više od 10 posto godišnje.

„Postoji velika utrka za indijskim tržištem“, kaže direktor tvornice Thomas Dose. „Svi razmišljaju: ako se sada ne pozicioniramo u Indiji, propustit ćemo priliku.“

Pritom je Dose realističan: „Je li Indija nova Kina? Rekao bih da nije. To je Indija – drugačija je. Ali ima svoj potencijal. No ondje nećemo imati tako snažnu ekspanziju kao u Kini.“

Stručnjaci se slažu. Indijsko tržište obećava, ali njemački proizvođači suočavaju se s kulturnim izazovima. „Želimo prodavati najbolje automobile na svijetu“, kaže Vermeer. „Ali to je previše tehnički, previše inženjerski. U Indiji je 80 posto dovoljno i tome se treba prilagoditi. Naš osjećaj za ‘savršeno’ nije idealan za ovo tržište.“

Naučene lekcije ili je sve prekasno?

Beatrix Keim vjeruje da njemački proizvođači pokušavaju promijeniti pristup: „Shvatili su da moraju biti brži, sići s prijestolja i učiti.“

U međuvremenu, utrka u proizvodnji uspješnih električnih automobila u punom je jeku. U Kini se domaći proizvođači električnih vozila bore s viškom kapaciteta i padom cijena. Također pokušavaju plasirati svoja vozila u Europi, zasad s umjerenim uspjehom.

No proizvođači iz Kine i drugih zemalja testiraju svoje automobile na stazi Nürburgring u Njemačkoj, što predstavlja simboličan preokret u priči o izgubljenoj dominaciji.

Mogu li njemački proizvođači propustiti vlak? „Mogu“, kaže influencer Misha Charoudin. „Pogledajte finskog proizvođača mobilnih telefona Nokiju. Cvjetali su. A onda su pali i propustili svoju priliku.“

Gdje zemlja poput Njemačke može naći partnere u sve nesigurnijoj globalnoj situaciji, kad čak i NATO-saveznik SAD prijeti zauzimanjem Grenlanda i uvodi visoke uvozne carine na europsku robu? Njemački vodeći političari već neko vrijeme imaju o tome jasnu predodžbu: to je Indija. Zbog toga je Friedrich Merz baš Indiju izabrao za prvu azijsku zemlju koju posjećuje u funkciji kancelara.

Indijski premijer je njemačkog gosta dočekao u svojoj matičnoj saveznoj državi Gujarat, gdje su već vođeni „vrlo intenzivni razgovori“, kako se navodi u krugovima njemačke vlade. Na konferenciji za novinare nakon sastanka Merz je rekao da bi EU i Indija već krajem mjeseca, iznenađujuće brzo, mogli potpisati planirani sporazum o slobodnoj trgovini.

„Predsjednica Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća krajem mjeseca otputovat će u Indiju i, ako do tada sporazum bude zaključen, oni će ga potpisati“, rekao je Merz u ponedjeljak tijekom posjeta indijskom Ahmedabadu.

Dosad se računalo da bi pregovori mogli završiti tek do kraja godine. No nakon vrlo plodonosnog susreta Merza i Modija postoje „velika očekivanja“ da bi sporazum već krajem siječnja mogao biti potpisan.

Kao jedan od razloga za ovaj pomak navodi se i američki carinski pritisak na Indiju. Ne imenujući izravno SAD ili Kinu, Merz je rekao da upravo Njemačkoj i Indiji „renesansa nesretnog protekcionizma“ nanosi štetu. Zbog toga je nužna tješnja suradnja. Za EU bi potpisivanje sporazuma predstavljalo još jedan veliki uspjeh nakon zaključenja sporazuma EU–Mercosur s južnoameričkim državama prošloga tjedna.

Kancelara Merza, koji će tijekom dvodnevnog posjeta nakon razgovora s Modijem otputovati u industrijsku mtropolu Bangalore, gdje će posjetiti i njemačka poduzeća koja tamo imaju svoje pogone, na putu prati i velika privredna delegacija, što dodatno naglašava važnost posjeta.

Snažno indijsko gospodarstvo

Pojačani njemački interes za najmnogoljudniju zemlju na svijetu (oko 1,45 milijardi stanovnika) ima gospodarske i geopolitičke razloge: prema prognozama Svjetske banke i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), indijsko bi gospodarstvo ove godine trebalo rasti za više od šest posto, znatno više od primjerice kineskog, kojem se predviđa nešto više od četiri posto. Njemačka se, nasuprot tome, već tri godine nalazi u recesiji.

Osim toga, Njemačka očajnički traži kvalificiranu radnu snagu – i sve je češće pronalazi u Indiji. U međuvremenu Indijci čine i najveću skupinu stranih studenata na njemačkim sveučilištima.

„Indija ima svoje snage ponajprije u sektoru usluga“, kaže Christian Wagner, stručnjak za Indiju iz Berlinske zaklade za znanost i politiku, za DW. „Indija se smatra uredom svjetskog gospodarstva. Kina se, s druge strane, smatra tvornicom svjetskog gospodarstva.“

Indija je pritom prošla kroz brz razvoj, kaže Wagner. „Počelo je s pozivnim telefonskim centrima. Sada se došlo do istraživačkih institucija. Mnoge velike njemačke tvrtke premjestile su istraživačke pogone u Indiju. A indijski studenti koji dolaze k nama većinom upisuju prirodne i tehničke studije.“

Trgovinska razmjena Njemačke s Indijom posljednjih je godina znatno porasla. Prema podacima savezne marketinške agencije Germany Trade and Invest, 2024. godine (za 2025. još nema podataka) iznosila je oko 29 milijardi eura i nastavlja rasti. No to je tek djelić trgovine s Kinom, koja je 2024. dosegla obujam od oko 246 milijardi eura.

Merz: Europljani moraju izgraditi novi trgovinski sustav

Međutim, gospodarska velesila Kina za Njemačku sve više postaje problematična zbog sigurnosnih pitanja. A problemi su sve veći i sa SAD-om kao najvažnijim trgovinskim partnerom zbog carina. Rusija je, pak, od početka rata u Ukrajini gotovo sasvim otpala.

Njemački kancelar Friedrich Merz opisao je novu globalnu političku situaciju prošle godine u programskom govoru u Ministarstvu vanjskih poslova. „Ono što smo nazivali liberalnim svjetskim poretkom sada je s mnogih strana pod pritiskom, pa i unutar političkog Zapada“, rekao je Merz, ne spominjući izravno SAD. Carinska politika predsjednika Donalda Trumpa nanijela je štetu i njemačkom gospodarstvu.

Osim toga, Merz se brine da bi se Sjedinjene Države mogle u vojnim pitanjima udaljiti od Europe. Te su se zabrinutosti još dodatno pojačale otkako Donald Trump otvoreno prijeti da bi Grenland, koji je dio teritorija NATO-partnera Danske, po potrebi mogao zauzeti i vojno. Danska premijerka Mette Frederiksen u tom slučaju vidi kraj NATO-a.

S obzirom na Rusiju i Kinu, Merz je pred njemačkim veleposlanicima izjavio da nastaju novi savezi. Krize i sukobi se multipliciraju i preklapaju. Savezna vlada doduše traži suradnju s Pekingom, ali se sistemsko suparništvo s Kinom pojačava. Svjetska trgovinska organizacija više ne funkcionira, rekao je Merz, te stoga Njemačka i Europljani moraju sami izgraditi novi sustav trgovine utemeljen na pravilima.

I tu u igru ulazi Indija. Jer za sigurnost i konkurentnost Njemačke, prema Merzu, prioritet mora biti diverzifikacija sirovinskih i trgovinskih lanaca. Za to su potrebna brojnija i tješnja partnerstva – primjerice s Indijom.

Indija želi nastaviti dobre odnose s Rusijom

No ni odnos s potkontinentom nije lišen problema, osobito kada je riječ o Rusiji. Njemački pokušaji da se Indiju privuče na stranu država koje osuđuju rusku invaziju na Ukrajinu i uvode sankcije Rusiji, nisu uspjeli. Štoviše, Indija kupuje rusku naftu i preprodaje je zapadnim državama, te time zaobilazi sankcije EU-a prema Rusiji.

Ni Merz tu vjerojatno neće moći ništa promijeniti, smatra Christian Wagner: „Teško je Indiju privući na stranu Zapada. Mislim da to neće uspjeti. Indija će se držati svog kursa strateške autonomije i nastaviti održavati dobre odnose s Rusijom.“

Nade u poslove vojne industrije

Bliske su veze između New Delhija i Moskve i na području naoružanja, i to već desetljećima. „Otprilike 60 do 70 posto indijskih oružanih snaga i dalje ovisi o ruskoj vojnoj opremi“, kaže Christian Wagner. „Rusija se upravo u sektoru naoružanja smatra vrlo pouzdanim partnerom. Treba uzeti u obzir i to da su zapadni vojni proizvodi jednostavno znatno skuplji od ruskih i dolaze s više uvjeta.“ Jedan takav uvjet može, primjerice, biti zabrana uporabe zapadnog lakog pješačkog oružja pri gušenju pobuna u zemlji.

Francuskoj je, međutim, uspjelo s Indijom sklopiti veće poslove u području naoružanja. U travnju 2025. obje su zemlje dogovorile isporuku 26 borbenih zrakoplova tipa Rafale Indiji, u vrijednosti od 6,6 milijardi eura. Francuska je sada, kada je riječ o isporukama oružja Indiji, odmah iza Rusije na drugom mjestu. Njemačka se, pak, pojavljuje tek marginalno.

Očekuje se da će vlada u New Delhiju u idućim godinama temeljito modernizirati oružane snage. Iako Indija u međuvremenu uspješno gradi vlastitu vojnu industriju, na mnogim je područjima još uvijek ovisna o inozemnim isporukama.

Njemačka vlada nada se, između ostalog, narudžbama za transportni zrakoplov Airbus A400M i za podmornice. Ovdje bi savezni kancelar Merz tijekom svog posjeta Indiji mogao prijeći s riječi na djela i dogovoriti konkretne poslove.

Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Mercosura trebao bi olakšati robnu razmjenu između 27 država članica EU-a i četiri gospodarstva Mercosura: Brazila, Argentine, Urugvaja i Paragvaja. Pregovori su započeli prije više od 25 godina.

Tijekom nekoliko godina obje bi strane trebale ukinuti oko 90 posto trenutačno važećih carina. Prema podacima EU-a, time bi nastala jedna od najvećih zona slobodne trgovine na svijetu, s više od 780 milijuna stanovnika.

Za europsku industriju to znači bolji pristup južnoameričkim tržištima, čime bi se mogli ublažiti učinci američkih carina. Trenutačno u Latinskoj Americi, primjerice, važe carine do 35 posto na europske automobile. Prema navodima organizacije Germany Trade & Invest (GTAI), korist bi mogli imati i europski proizvođači strojeva, kemijskih proizvoda i lijekova.

S druge strane, sirovine iz država Mercosura mogle bi se lakše uvoziti u EU – kao alternativa isporukama iz Kine. Goveđe meso također bi se ubuduće moglo uvoziti po sniženoj carinskoj stopi, ali samo u ograničenim količinama kako bi se zaštitili europski poljoprivrednici. Poljoprivredni proizvodi poput šećera i kave mogli bi pojeftiniti za europske potrošače, no u slučaju prevelikog pada cijena uvoz bi se obustavio.

Osim pozitivnih gospodarskih učinaka s obje strane Atlantika, Europa se nada i jačanju vlastite geopolitičke pozicije, osobito u vrijeme rastućih napetosti sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Većina EU-a je za - uz neke iznimke

Početkom siječnja većina država članica EU-a izjasnila se za potpisivanje sporazuma. Njih 21 od 27 glasalo je početkom siječnja 2026. za sporazum o slobodnoj trgovini – Francuska, Poljska, Mađarska, Austrija i Irska bile su protiv, dok je Belgija bila suzdržana.

Bila je potrebna suglasnost najmanje 15 država članica koje zajedno predstavljaju najmanje 65 posto ukupnog stanovništva EU-a – takozvana kvalificirana većina. Ona je osigurana zahvaljujući potpori Italije.

Kako je Komisija izašla ususret kritičarima?

Još krajem prosinca potpisivanje sporazuma bilo je odgođeno zbog zabrinutosti vlade Giorgie Meloni, nakon što je talijanski poljoprivredni lobi izvršio pritisak na premijerku. Sada je u Bruxellesu postignut dogovor o dodatnim ustupcima poljoprivrednicima, poput ranijeg odobravanja subvencija u iznosu od oko 45 milijardi eura.

Osim toga, prilagođen je zaštitni mehanizam kojim se sporazum može suspendirati: uvoz se može obustaviti već ako cijene europskih poljoprivrednih proizvoda padnu za više od 5 posto ili ako uvoz iz Latinske Amerike poraste za isti postotak. Izvorno je kao granična vrijednost bilo predviđeno 8 posto. Takvu su izmjenu zahtijevali i Europski parlament i talijanska vlada.

Tko je protiv i zašto?

Francusku vladu time se nije uspjelo uvjeriti. Vlada najvećeg poljoprivrednog proizvođača u EU-u ostala je pri svom „ne“, jednako kao i vlade Poljske, Mašarske, Austrije i Irske. Oni se svi boje nelojalne konkurencije za svoje poljoprivrednike i pada europskih standarda kvalitete. Tako protivnici sporazuma, primjerice, tvrde da se njime omogućava uvoz genetski modificiranog mesa u EU - što nije točno.

Organizacije za zaštitu okoliša i poljoprivredne udruge u Europi i dalje snažno protestiraju protiv sporazuma. Organizacije poput Greenpeacea ili Climate Action Networka upozoravaju da će sporazum o slobodnoj trgovini ubrzati uništavanje prašuma zbog proizvodnje govedine i soje.

Europski poljoprivrednici strahuju od nelojalne konkurencije jeftinih južnoameričkih proizvoda koji se proizvode uz manje stroge ekološke i radne standarde. Protiv sporazuma prosvjeduju i autohtone skupine, primjerice u Brazilu.

Kritika Europske komisije

Postoje i kritike na račun postupanja Europske komisije: sporazum o slobodnoj trgovini dio je šireg sporazuma o pridruživanju, koji uključuje i jaču političku suradnju s državama Mercosura. Taj dio, međutim, može biti usvojen samo uz suglasnost svih država članica EU-a. Sporazum o slobodnoj trgovini, s druge strane, spada u isključivu nadležnost EU-a i stoga ne zahtijeva ratifikaciju pojedinih država članica. Kritičari u tome vide trik kojim se zaobilaze nacionalni parlamenti.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen sporazum će vjerojatno potpisati idućeg tjedna u Paragvaju, no time on još neće stupiti na snagu. Za to je potrebna suglasnost Europskog parlamenta, koji će o sporazumu glasovati u nadolazećim mjesecima – i koji ga još uvijek može odbiti.

Kada žene govore o menopauzi – o nesanici, problemima s koncentracijom, migrenama ili iscrpljenosti – često nastupi neugodna šutnja. Iako se trenutno oko jedanaest milijuna žena u Njemačkoj nalazi u menopauzi i često trpi posljedice hormonskih oscilacija, ova tema je i dalje tabu.

Od tih žena je više od devet milijuna zaposleno, što čini oko petinu ukupno zaposlenog stanovništva.

Budući da se trećina tvrtki u Njemačkoj žali na nedostatak kvalificirane radne snage (prema istraživanju instituta Ifo iz 2024.), još je važnije da se poslodavci brinu o dobrobiti svojih zaposlenih. Ipak, tegobe žena u menopauzi se često ignoriraju.

Pri tome oko trećine žena pati od teških simptoma koji mogu utjecati i na radnu sposobnost. Pored valunga, posljedice menopauze mogu biti bolovi u zglobovima, lupanje srca, problemi s koncentracijom, depresivna raspoloženja i smanjeno samopouzdanje.

Menopauza najčešće počinje sredinom ili krajem četrdesetih godina i obično traje između deset i petnaest godina. To je razdoblje u kojem su se djeca često već osamostalila, a žene bi zapravo mogle ponovo napraviti iskorak u karijeri. No realnost često izgleda drugačije.

Visoki troškovi

Posljedice menopauze koštaju državu oko devet i pol milijardi eura godišnje u izgubljenoj gospodarskoj vrijednosti, kaže Andrea Rumler s Visoke škole za gospodarstvo i pravo u Berlinu. I ističe da tvrtke zbog toga gube oko 40 milijuna radnih dana.

Rumler je 2023. godine anketirala više od 2.000 žena u dobi između 28 i 67 godina. Za skoro četvrtinu ispitanica su tegobe u menopauzi bile razlog za smanjenje radnog vremena, dok je gotovo petina zbog toga promijenila posao. Svaka deseta žena navela je da je zbog menopauze ranije otišla u mirovinu ili to planira.

U nekim sektorima ženama je posebno teško

U pojedinim profesijama rad tijekom menopauze je posebno težak. Na primjer, policajkama u patrolnoj službi. Ako dođe do iznenadnih jakih krvarenja ili problema s mjehurom, WC nije uvijek u blizini.

Žene koje rade u javnom prostoru općenito imaju posebne poteškoće u suočavanju sa simptomima menopauze. Nastavnice, odgojiteljice, njegovateljice ili prodavačice ne mogu raditi od kuće niti uzimati kratke pauze po potrebi.

Ovo je posebno važno za društvo, jer u nekima od ovih sektora radi natprosječno veliki broj žena: u njezi starijih i bolesnih (85 posto), u školama (73 posto), u uslužnim djelatnostima i prodaji (skoro 62 posto). Uz to, upravo ti sektori posebno pate od nedostatka kvalificirane radne snage.

Strah od stigmatizacije i diskriminacije

Mnoge žene posebno opterećuje to što ne mogu otvoreno govoriti o menopauzi. Više od polovice žena koje je Rumler anketirala izjavilo je da je tema menopauze tabu na njihovom radnom mjestu.

„Mnoge žene u ovoj životnoj fazi pate na poslu, ali o tome ne govore – iz stida, neznanja ili straha od stigmatizacije", kaže Rumler.

Zato je edukacija u tvrtkama od velikog značaja. Pri tom ne bi trebalo informirati samo žene koje su direktno pogođene, već i druge zaposlene i šefove o posljedicama menopauze. „Ono što stalno čujem od liječnika medicine rada ili zaposlenih u kadrovskim službama, koji se jako angažiraju na ovoj temi, je da šefovi često samo odmahnu rukom, jer smatraju da to nije važno pitanje“, priča Rumler.

Pored destigmatizacije, ženama pomaže i mogućnost prilagodbe radnog vremena i radnih procesa njihovim potrebama. Fleksibilni modeli radnog vremena, planiranje zadataka prema potrebama i svjesno organiziranje pauza mogu značajno poboljšati radnu sposobnost kod iscrpljenosti, problema s koncentracijom i poremećaja sna.

Na primjer, za zaposlene žene u prodaji, proizvodnji, terenskom radu, kao i za vozačice autobusa ili policajke, važan je jednostavan pristup sanitarnim prostorijama. A budući da se tema menopauze u medicinskim studijama do sada jedva obrađuje, liječnici medicine rada trebali bi biti dodatno obučeni.

Velika Britanija kao pozitivan primjer

Posljednjih godina došlo je do značajnih pomaka, naročito u Velikoj Britaniji. Tamo je parlament pokrenuo opsežnu istragu o menopauzi na radnom mjestu, a savjetovanje na tu temu postalo je dio rutinskih zdravstvenih pregleda u okviru državne zdravstvene službe NHS.

Više od 7.800 organizacija do sada je potpisalo dobrovoljnu obvezu „Menopause Workplace Pledge“, među njima tvrtke kao što su Vodafone, BBC ili Tesco, ali i općine, škole, humanitarne organizacije, zdravstvo i mala poduzeća iz različitih sektora.

U Njemačkoj je menopauza i dalje marginalna tema

Kako bi podržao žene Vodafone, na primjer, nudi E-learning kurs o menopauzi i omogućava fleksibilan rad. Revizorska kuća PwC pokrenula je inicijativu „Menopause Matters“, preuzima troškove privatnih tretmana vezanih za menopauzu i nudi zdravstvenu aplikaciju s telemedicinskim savjetovanjem.

U Njemačkoj je anketa iz 2024. godine, koju je među poslodavcima provela organizacija the-change.org, pokazala da 63 posto njih i dalje smatra menopauzu „isključivo“ ili „pretežno privatnom“ temom. U 74 posto ispitanih tvrtki nisu postojale nikakve mjere za podršku ženama u menopauzi. Samo sedam posto navelo je da čini „mnogo“ kako bi pružilo podršku.

Prema nekolicini ekonomskih prognoza, povratak privrednom rastu u Njemačkoj tijekom 2026. godine bit će sporiji i slabiji nego što se ranije očekivalo.

Nekadašnja europska ekonomska sila nalazi se u dugotrajnoj recesiji. Privreda je u padu od kraja 2022. godine, a za 2025. se očekuje tek skroman rast od oko 0,1 posto.

Iako mnogi ekonomisti vjeruju da će 2026. donijeti snažniji rast, nade u brz oporavak slabe zbog sumnji u planiranu investicijsku ofenzivu Berlina pod kancelarom Friedrichom Merzom.

Uoči Božića, njemačka Savezna banka (Bundesbanka) je snizila prognozu rasta za 2026. godinu na 0,6 posto, s prethodnih 0,7 posto iz lipnja. Istovremeno, središnja banka je povećala prognozu za 2027. na 1,3 posto, predviđajući ubrzanje ekonomske aktivnosti od drugog kvartala 2026. godine.

Skromna prognoza rasta koju je objavila Bundesbanka poklapa se s drugim analizama. Njemački institut ifo je nedavno snizio prognozu rasta za 2026. godinu na 0,8 posto.

„Njemačka privreda se prilagođava sporo i uz velike troškove strukturnim promjenama kroz inovacije i nove poslovne modele", izjavio je Timo Wollmershäuser, šef prognoza instituta ifo. Njemačka privreda je posljednjih godina pogođena s više strana. Ruska invazija na Ukrajinu razotkrila je preveliku ovisnost o ruskom plinu, a okretanje drugim izvorima energije bilo je skupo i zahtjevno.

Istovremeno, njemački izvozno orijentirani model oslabljen je američkim carinama i promjenom geopolitičkih odnosa s Kinom, koja je godinama bila ključno njemačko tržište. Peking sada ne samo da konkurira Njemačkoj, već je u pojedinim sektorima i nadmašuje — naročito u automobilskoj industriji, u kojoj je Kina nekada bila važno tržište za njemačke proizvođače.

To se uklapa u širu njemačku borbu sa deindustrijalizacijom i nedovoljnim investicijama. Pogoršani rigidnim pravilima potrošnje i zaduživanja, višedesetljetni propusti u ulaganjima doveli su do niza problema — od propadajuće infrastrukture do slabe digitalizacije.

Obećanje velike državne potrošnje

Merzovi demokršćani (CDU) došli su na vlast izbora u veljači prošle godine, dijelom zahvaljujući obećanju o velikom valu zaduživanja i ulaganja. Merz je izmijenio zakone o državnom zaduživanju kako bi progurao planove o ulaganju do 1.000 milijardi eura u obranu i infrastrukturu tijekom idućeg desetljeća.

Ipak, u Njemačkoj i izvan nje i dalje postoje sumnje u efikasnost ove potrošnje.

Još u studenom, peteročlano Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka — koji pruža neovisne savjete vladi — dao je sumornu procjenu izgleda za privredni rast i planove potrošnje. Upozoreno je da vlada riskira da „protrati" investicije, jer preveliki dio novih sredstava koristi za financiranje mirovina i socijalne potrošnje, što je kritika koju su već ranije iznijeli i Bundesbanka ali i brojni ekonomski instituti.

Ako vlada ne promijeni kurs, „mogle bi se izgubiti prilike za rast, a dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", navodi se u izvještaju.

Mnoge prognoze za 2026. godinu ovise od potencijalnog uspjeha Merzovog plana vrijednog 1.000 milijardi eura.

Predsjednik Bundesbanke Joachim Nagel očekuje da će rast ubrzati od drugog kvartala 2026. godine, „prije svega zahvaljujući državnoj potrošnji i ponovnom jačanju izvoza“. On smatra da će, kada fiskalni poticaji stupe na snagu u drugoj polovini 2026, „dodatni rashodi za obranu i infrastrukturu snažno povećati državnu potražnju".

U svojoj prognozi, Deutsche banka izražava sumnju u brzinu provođenja programa potrošnje i u to hoće li on imati trajan efekt na rast BDP-a. „Iako će fiskalna ekspanzija vjerojatno dovesti do kratkotrajnog ‘šećernog udara’, njezin utjecaj na potencijalni rast mogao bi biti ograničen“, navodi se u analizi. „Razlog je to što će veliki dio dodatnog duga biti iskorišten za veću socijalnu potrošnju i subvencije.“

Ne oslanja se samo Njemačka na planirani fiskalni poticaj. Nedavna anketa britanskog lista Financial Times među 88 ekonomista pokazala je da mnogi smatraju da šire nade Europe u ekonomski oporavak ovise upravo od njemačkog plana.

Nedavna istraživanja poslovnog raspoloženja ne ukazuju na veliki optimizam, mnoge kompanije naime i dalje pesimistično gledaju na prvu polovinu 2026. godine. Ipak, postoji osjećaj da će se situacija postupno popravljati — oko 40 posto od 49 poslovnih udruženja koje je anketirao Njemački ekonomski institut (IW) krajem 2025. očekuje veći obujam prodaje i proizvodnje u 2026. godini, dok još 40 posto očekuje da će stanje ostati nepromijenjeno.

Više radnih dana kao mali poticaj

Jedan mogući poticaj rastu u 2026. godini, koji nije uključen u prognozu Bundesbanke, odnosi se na veći broj radnih dana. Radnici u Njemačkoj imat će u prosjeku 250,5 radnih dana u 2026. godini, što je 2,4 dana više nego 2025. i najviši broj od 2022. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Do povećanja dolazi jer nekoliko državnih praznika 2026. godine pada na vikend.

Prema banci ING, povećan broj radnih dana mogao bi doprinijeti rastu BDP-a od oko 0,3 posto u 2026. godini, ali upozoravaju da to nije pokazatelj dugoročnog trenda. Njemački ekonomski institut, koji u svoje prognoze uključuje dodatne radne dane, predviđa rast od 0,9 posto u 2026.

Nakon 2026. godine, jedno od ključnih otvorenih pitanja odnosi se na njemački javni dug. Kada je Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka u studenom upozorilo na državnu potrošnju, navelo je da bi javni dug mogao porasti na 85 posto BDP-a do 2035. godine, sa 63 posto koliko iznosi ove godine.

Ako se izgube prilike za rast, „dugoročna održivost javnog duga njemačke države mogla bi biti ugrožena", upozoreno je.

Predviđa se da će novo zaduživanje njemačke vlade u 2026. godini premašiti 180 milijardi eura, što je više od 4 posto BDP-a. Vlada očekuje da će budžetski deficit — razlika između rashoda i prihoda u jednoj godini — iznositi 4,75 posto BDP-a u 2026.

Deutsche banka, među ostalima, upozorava da će, kako troškovi mirovina i kamata u idućim godinama budu znatno porasli, visina duga i dugoročni planovi zaduživanja Njemačke doći pod sve veći pritisak.

„U svjetlu sve užeg budžetskog prostora, pregovori o budžetu za 2027. godinu mogli bi postati još jedan test kohezije vlade", navodi se u analizi.

Dok se Hrvatska i druge zemlje regije već nekoliko dana bore s velikim hladnoćama i vremenskim nepogodama, i Njemačka se sada priprema za turbulentnu vremensku situaciju koju donosi oluja „Eli“.

Posebno neugodno bit će od naredne noći na sjeveru zemlje, gdje se očekuju obilne snježne padaline. Prema upozorenju Njemačke meteorološke službe (DWD), najviše će biti pogođeni sjeverni dijelovi između Bremena i Hamburga, istočna Njemačka, te planinsko područje Harz. Moguće su i snježne mećave, što može dovesti do većih poremećaja u prometu.

Na jugu i zapadu Njemačke snijeg će – uz olujni vjetar iz jugozapadnog smjera – do petka ujutro brzo prijeći u kišu. Lokalno postoji opasnost od poledice.

Preporuka vlasti i meteorologa: tko ne mora putovati, neka ostane kod kuće i ne koristi automobil. Na nekim mjestima nastava u školama je otkazana.

DWD govori o „ekstremnoj situaciji“

Na sjeveru i istoku DWD predviđa uglavnom suhu noć prema petku, dok se prema sjeveroistoku očekuju obilne padaline. „Bit će to doista ekstremna situacija“, rekao je meteorolog ove službe u Potsdamu. U pojasu od Sjevernog mora do istoka zemlje može pasti oko deset, a lokalno i do dvadeset centimetara novog snijega.

Za obalu Baltičkog mora Savezni ured za pomorsku plovidbu i hidrografiju upozorava na olujni plimni val u petak navečer. U Kielskoj i Lübečkoj uvali očekuje se porast razine vode do 120 centimetara (1,2 m) iznad normale.

Poteškoće u cestovnom, željezničkom i pomorskom prometu

Savezni ministar prometa Patrick Schnieder smatra da su autoceste i Njemačke željeznice dobro pripremljene. „Sve raspoložive snage su na cestama, kolodvorima i prugama kako bi promet ostao siguran“, rekao je za Redaktionsnetzwerk Deutschland (RND).

Glasnogovornik tvrtke Autobahn AG naveo je da je diljem zemlje angažirano 6.300 cestara, a skladišta soli su popunjena. Ipak, ministar prometa Brandenburga Detlef Tabbert savjetuje da se nepotrebna putovanja odgode ili da se planira znatno više vremena.

Njemačke željeznice najavljuju kašnjenja i otkazivanja vlakova u međugradskom prometu zbog vremenskih uvjeta. „Svi putnici koji su do 7. siječnja 2026. kupili kartu za putovanje od 8. do 10. siječnja 2026. i žele ga odgoditi zbog zimskih uvjeta, mogu kartu iskoristiti kasnije“, priopćio je koncern.

I pomorski promet na Sjevernom moru je pogođen: neke trajektne linije prema Istočnofrizijskim otocima u petak vjerojatno neće prometovati.

Hitne službe se pripremaju na više prijeloma kostiju

Pješaci također trebaju biti oprezni. U Potsdamu je načelnik središnje hitne službe, Bernhard Fleischer, izjavio: „Trenutačni vremenski uvjeti predstavljaju poseban izazov i nose povećan rizik od padova i nesreća.“

Hitna služba je spremna na veći priljev pacijenata. Već prethodnih dana poledica je, primjerice u Cottbusu, dovela do povećanog broja ozljeda – uglavnom prijeloma kostiju uslijed padova.

Opasnost od smrzavanja za beskućnike

Zbog ledenog zimskog vremena Paritetni savez (njemački: Paritätischer Gesamtverband – Njemačko udruženje za socijalnu pomoć) upozorava na smrt od hladnoće među beskućnicima. „Aktualni val hladnoće predstavlja akutnu životnu opasnost za ljude bez krova nad glavom“, rekao je glavni direktor Joachim Rock za RND. Općine i savezne pokrajine moraju odmah osigurati hitni smještaj bez komplikacija.

Slično se izjasnila i predsjednica Socijalnog udruženja VdK-a Verena Bentele: „Nitko ne smije ostati nezaštićen od hladnoće“, rekla je za Uredničku mrežu Njemačke (RND). „Posebno ljudi bez stalnog boravišta ili u teškim životnim uvjetima moraju odmah dobiti pristup sigurnim, toplim smještajima“, naglasila je Bentele.

Na početku teksta autor piše da „BiH već godinama predstavlja geopolitički prostor u kojem vladaju napetosti, gdje se isprepliću interesi zapadnih aktera i Rusije“. Ističe da je „međunarodna pozornost uglavnom usmjerena na otvoreno proruski kurs Milorada Dodika (SNSD), (…) dok jedan drugi ključni akter često ostaje u sjeni: Dragan Čović, predsjednik nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH)“.

Kadunić u analizi napominje da „upravo aktualna rasprava o energetskoj budućnosti zemlje pokazuje da Čović, kao i dalje vrlo utjecajni Dodik, nisu toliko protivnici koliko komplementarni partneri u zajedničkom političkom aranžmanu“.

On tako navodi primjer nedavnog gostovanja ruskog veleposlanika u BiH Igora Kalabuhova na RTV Herceg-Bosna (koja je pod političkim utjecajem HDZ-a BiH), gdje je, kako ističe, „dobio prostor da upozori Bosnu i Hercegovinu na energetsko približavanje Zapadu“.

„Kalabuhov je pozvao vlasti u BiH da se ‘odupru pritisku iz Washingtona’ i da nastave oslanjanje na ruski plin – iako je Rusija pod snažnim sankcijama EU-a, a Bosna je trenutačno potpuno ovisna o jednoj jedinoj plinskoj trasi koja ide preko Srbije. To što javni medij prenosi ove izjave bez komentara nije novinarski propust, nego izraz političke kontrole“, navodi se u analizi.

Energetska ovisnost kao geopolitička poluga

Autor podsjeća da BiH još od osamdesetih godina plin dobavlja isključivo iz Rusije – što je ovisnost koju Zapad smatra sigurnosnim rizikom. „Zato SAD već godinama guraju izgradnju Južne interkonekcije, koja bi Bosnu povezala s hrvatskom plinskom mrežom i LNG terminalom na Krku. Projekt bi prvi put omogućio diverzifikaciju opskrbe energijom.“

U tekstu se ističe da „upravo tu HDZ BiH pruža otpor, formalno ističući sumnje u upravljanje državnim poduzećem BH-Gas ili navodne utjecaje Turske i Irana. Međutim, promatrači u Sarajevu to vide kao izgovor za namjerno odugovlačenje procesa – a to odugovlačenje objektivno ide u korist ruskim interesima, što se ne može osporiti“.

Otvoreno priznanje partnerstva

Kadunić piše da „Čovićeva politika nije izoliran potez, nego dio usklađenog djelovanja s Dodikom, što pokazuju i izjave nakon sastanka u Banjoj Luci u listopadu 2025., kada su obje strane potvrdile ‘dobru suradnju’. Nije tajna da upravo ove dvije stranke blokiraju ključne zakonske pakete potrebne za nastavak procesa europskih integracija.“

SNSD i HDZ BiH bili su do početka godine dio državne koalicije, koja se raspala nakon što je „Trojka prekinula suradnju zbog neustavnih zakona SNSD-a“. Dok je Trojka s oporbom u RS-u pokušavala formirati novu većinu, HDZ BiH ostao je pasivan. Čović je u srpnju izjavio da „nema mogućnosti za političke promjene na državnoj razini“, što u Sarajevu nije shvaćeno kao trezvena analiza, već kao signal da se blokada nastavlja.

Politolog Kadunić u Berliner Zeitungu piše da „Dodik djeluje otvoreno konfrontativno, veže Republiku Srpsku uz Moskvu, dok Čović nastupa umjerenije, koristeći institucionalno pravo veta i medijsku kontrolu. Jedan djeluje glasno, drugi tiho – ali cilj je isti: politička paraliza.

Ova podjela uloga traje godinama. Još 2017. Rusija je podržala narativ o ‘hrvatskom pitanju’, što je učvrstilo paralelne političke linije između Zagreba, Beograda, Mostara i Banje Luke, dok se Sarajevo sve više prikazuje kao ‘nepouzdan’ akter ili čak ‘antieuropski’“.

Test za Zapad

„Rasprava o Južnoj plinskoj interkonekciji daleko je više od energetskog spora. Ona je test zapadnog utjecaja na Balkanu. Ključno pitanje nije pokušava li Rusija destabilizirati Bosnu i Hercegovinu – to je odavno jasno. Ključno je kako Washington i Bruxelles postupaju prema akterima koji tu strategiju omogućuju iznutra.

Ako se dodatno učvrsti dojam da Čović i HDZ BiH sustavno djeluju u korist ruskih interesa, neminovno se postavlja pitanje političkih posljedica. SAD su već uvele ciljane sankcije drugim akterima. Hoće li Čović ubuduće biti viđen kao sigurnosni rizik, ovisit će prije svega o daljnjem razvoju energetske priče.

Iza tehničkih argumenata i etnopolitičke retorike krije se suštinski geopolitički sukob. Čović se predstavlja kao umjeren političar, ali sve više djeluje kao tihi saveznik sustava koji blokira reforme i otvara prostor ruskom utjecaju. Zajedno s Dodikom čini okosnicu politike blokade koja slabi bosansku državu i potkopava njezinu europsku perspektivu.

Za Njemačku i Europsku uniju, koje stabilnost na Zapadnom Balkanu odavno vide kao vlastito sigurnosno pitanje, to je „neugodna, ali nužna spoznaja“, zaključuje Kadunić u listu Berliner Zeitung.

Politolog Erdin Kadunić Nijemac je podrijetlom iz BiH. Studirao je na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, a potom osam godina živio u BiH, gdje je, među ostalim, radio kao glasnogovornik za medije u njemačkom veleposlanstvu u Sarajevu. Danas živi u Düsseldorfu i radi kao tumač i prevoditelj za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava nužno stavove redakcije.

Nije prošlo mnogo vremena otkako je Weissach, mjesto udaljeno svega pola sata vožnje od Stuttgarta, bio najbogatija komuna u Njemačkoj. U tom malom mjestu živi svega 7.700 stanovnika. Tamo Porsche ima svoj razvojni centar, a komuna je imala koristi od milijardi dobiti tog giganta, kroz poreze koji su se slijevali u njezin proračun. Po glavi stanovnika Weissacha to je 2009. iznosilo 20.000 eura poreznih prihoda.

„Zahvaljujući Porscheu, u Weissachu imamo najveći prihod od poreza na dobit po glavi stanovnika u cijeloj Njemačkoj“, radovala se još 2011. tadašnja gradonačelnica Ursula Kreutel, prilikom otvaranja novog proširenja pogona ovog proizvođača automobila.

Tko je u Weissachu želio graditi kuću, od komune je po djetetu dobivao 10.000 eura građevinskog dodatka. Izgrađena je četverokatna knjižnica, kupljen koncertni klavir za 100.000 eura, dodjeljivane su subvencije za privatne sate glazbe. Ipak, najveći dio novca, obećavala je Kreutel, bio je položen u banci – kao rezerva za loša vremena.

Dobra vremena su prošla

Loša vremena su u međuvremenu stigla. Njemačka automobilska industrija nalazi se u najvećoj krizi u svojoj povijesti. Samo kod Porschea dobit je 2025. pala za oko 96 posto. Posrću i druge grane gospodarstva. Drastično su smanjeni prihodi od poreza na dobit poduzeća, od kojih komune u velikoj mjeri žive. Čak ni nekada bogati gradovi i komune više ne mogu pokriti svoje rashode.

„Financije komuna nalaze se u dramatičnom silaznom vrtlogu“, kaže Ralf Spiegler, predsjednik Njemačkog saveza gradova i općina (DStGB) i gradonačelnik Nieder-Olma. „To više nije zabrinjavajuće, nije ni katastrofalno – to je pogubno.“

Socijalni troškovi probijaju sve okvire

U federalno uređenoj Njemačkoj nadležnosti i zadaće raspodijeljene su između savezne države, saveznih pokrajina i komuna.

Komune su odgovorne za svakodnevni život građana i time za znatan dio državnih obveza – od odvoza otpada, vodoopskrbe, škola i vrtića, preko vatrogasnih službi, sporta i kulture, pa sve do većine socijalnih davanja.

Gradovi i komune su, prema podacima Saveznog zavoda za statistiku, 2024. imali rashode u ukupnom iznosu od 400 milijardi eura. Za 2025. očekuju se još veći izdaci zbog rasta troškova za zaposlene i energente. Ipak, najveći generator troškova su socijalna davanja. „Govori se o utrostručenju troškova u posljednjih 20 godina, bez ikakvog ozbiljnog pokrića“, objašnjava Spiegler. Samo za skrb o djeci i mladima, pomoć za njegu i integracijsku pomoć osobama s invaliditetom, troškovi su 2007. iznosili gotovo 38 milijardi eura. Od tada kontinuirano rastu, a procjenjuje se da će 2027. premašiti 102 milijarde eura.

Pravedna raspodjela: obveze imaju svoju cijenu

Poseban izazov predstavlja i integracija izbjeglica s pravom boravka. Škole, pružatelji jezičnih i integracijskih tečajeva, službe za zapošljavanje, a osobito uprave za strance, rade na granici izdržljivosti. Kada je riječ o socijalnim davanjima, Savez gradova i općina zahtijeva potpuno novu raspodjelu tereta. Savezna država, pokrajine i komune ubuduće bi trebale sudjelovati u financiranju ravnopravno – svaka s jednom trećinom.

Uz to, komune bi morale biti uključene u proces donošenja zakona. Do sada zakone donose savezna država i pokrajine. „Tako bi se ne samo financijski teret, nego i odgovornost za reformu socijalnih davanja raspodijelili na sve razine vlasti“, kaže Spiegler.

Obveze rastu, sredstva se smanjuju

Neki idu i korak dalje. U studenome 2025. gradonačelnici svih 16 pokrajinskih prijestolnica uputili su apel saveznoj vladi. Njihov zahtjev: svaki nacrt zakona koji u budućnosti donosi dodatne financijske obveze za komune mora od samog početka predvidjeti punu financijsku kompenzaciju. Po načelu: „Tko naručuje, taj i plaća.“

Kada se zbroje godišnji rashodi savezne države, pokrajina i komuna, danas već 25 posto otpada na zadaće gradova i općina – i taj udio raste. „Ali komune dobivaju samo 14 posto ukupnih državnih poreznih prihoda“, upozorava Spiegler i govori o „ozbiljnoj neravnoteži“.

Nedostaje gotovo 220 milijardi eura

Manjak novca u komunalnim blagajnama raste iz godine u godinu. Godine 2023. nedostajalo je oko 7,5 milijardi eura, 2024. već 24 milijarde, a 2025. više od 30 milijardi. „Lokalne poreze – porez na nekretnine i porez na dobit poduzeća – povisili smo do razine koja već doseže granicu prihvatljivosti“, kaže Spiegler. Štedi se na svim stranama. Građevinski projekti se obustavljaju, a financiranje kulture i udruga također je, nužno, zamrznuto.

Ulaganja u budućnost? Prema mišljenju Saveza gradova i općina, to je gotovo nemoguće. Novca nema ni za održavanje i sanaciju postojećih objekata. Potrebno bi bilo 218 milijardi eura kako bi se obnovile škole, gradske vijećnice, vrtići, bazeni, mostovi i ceste.

Podaci pokazuju da njemačkim komunama najviše novca nedostaje za škole (67,8 milijardi eura) i ceste (53,4 milijarde), zatim za vatrogasne službe (19,9 milijardi) i upravne zgrade (19,5 milijardi eura). Manjak sredstava postoji i u sportu (15,6 milijardi), skrbi o djeci (11,2 milijarde), vodoopskrbi (9,7 milijardi), kulturi (6,6 milijardi), ostalim područjima (10 milijardi), dok je najmanji zaostatak zabilježen u IT sektoru (1,8 milijardi eura).

Život na skupim kratkoročnim kreditima

Budući da se gradovi i općine ne smiju dugoročno zaduživati za tekuće troškove, poput plaća, grijanja i električne energije, svakodnevno uzimaju kratkoročne kredite za premošćivanje. Oni su, međutim, vrlo skupi. „To je kao da gorivo za automobil plaćate dopuštenim minusom na računu – situacija koja je zapravo neodrživa“, objašnjava Spiegler. „Operativna sposobnost na lokalnoj razini ozbiljno je ugrožena, s kobnim posljedicama za gospodarsku konkurentnost Njemačke i lokalnu demokraciju.“

Savezna država i pokrajine svjesne su financijskih problema komuna. „Moramo pomoći komunama“, rekao je početkom studenoga savezni kancelar Friedrich Merz (CDU), osvrćući se na socijalna davanja. Cilj je da komune mogu ispuniti „zakonske obveze koje im namećemo“. Međutim, gospodarska kriza ostavila je duboke rupe i u proračunima savezne države i pokrajina.

Savezni ministar financija Lars Klingbeil (SPD) najavio je u prosincu određene mjere rasterećenja za komune, ali bez konkretnih detalja. Istodobno je ukazao na infrastrukturni paket savezne vlade vrijedan 500 milijardi eura, od čega bi 60 milijardi trebalo pripasti komunama. „To nije zanemarivo.“

S time se slaže i predsjednik Saveza gradova i općina Spiegler. Ipak, s obzirom na postojeće deficite, to neće biti dovoljno. „To je ogroman gutljaj iz boce i na tome smo vrlo zahvalni – ali to može biti samo početak.“

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...