Vecernji list

Nogomet se suočio s brojnim izazovima na Svjetskom prvenstvu 2026. u SAD-u, Meksiku i Kanadi: dvojbene odluke FIFA-e, obilje elemenata show-businessa i finale u kojem je samo jedna momčad doista igrala nogomet. Španjolska je zasluženo postala svjetski prvak nakon ukupno 104 utakmice na tom XXL-turniru. To je prvi put da jedna država istodobno drži i mušku i žensku titulu svjetskog prvaka u nogometu.

Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino opisao je turnir kao „najveći društveni i kulturni događaj koji je čovječanstvo ikada doživjelo“, dok je američki predsjednik Donald Trump čestitao FIFA-i na onome što je nazvao „vjerojatno najuspješnijim događajem svih vremena“.

Je li to doista bio „najbolji događaj u ljudskoj povijesti“? Evo što će se pamtiti.

Kako su gledatelji prihvatili XXL-turnir?

Strahovi od praznih stadiona – osobito u SAD-u, gdje nogomet nije sport broj jedan – pokazali su se neutemeljenima. Još prije četvrtfinala FIFA je izvijestila da je više od 6,25 milijuna gledatelja pohrlilo na stadione u tri zemlje domaćina – što je rekordan broj za bilo koje Svjetsko prvenstvo.

Taj rekord, međutim, nije iznenađenje, s obzirom na to da su na rasporedu bile 104 utakmice umjesto uobičajene 64. Prosječna posjećenost stadiona iznosila je oko 65.000 gledatelja, a FIFA je navela da je popunjeno 99,7 posto svih raspoloživih mjesta. Unatoč tome, mnoga su sjedala bila vidljivo prazna, osobito tijekom grupne faze.

Kritike stanki za vodu

Navijači su također izrazili kritike zbog novouvedenih stanki za vodu. Većina trenera, međutim, pozdravila je njihovo uvođenje – ili se barem nije žalila na njih.

Među njima nije bio sada već bivši urugvajski izbornik Marcelo Bielsa. On je to ovako kritizirao: „Igranje četiri poluvremena umjesto dva mijenja kulturno ukorijenjeni koncept onoga što je nogomet. Te stanke igri ne donose ništa, ali joj mnogo oduzimaju.“

Je li bilo iznenađenja?

Nastup Zelenortskih Otoka, debitanta na Svjetskom prvenstvu, izazvao je veliku pozornost. Ta mala afrička država uspjela je odigrati 0:0 protiv svjetskog prvaka Španjolske, a u osmini finala nakon produžetaka tijesno je izgubila od branitelja naslova Argentine.

DR Kongo izborio je remi 1:1 protiv Portugala, za koji je igrao Cristiano Ronaldo, a Paragvaj je u osmini finala izbacio Njemačku s turnira. Curaçao, najmanja država sudionica Svjetskog prvenstva, ušao je u povijest: postigao je svoj prvi pogodak na Svjetskom prvenstvu u utakmici protiv njemačke reprezentacije, a prvi bod osvojio je u susretu protiv Ekvadora.

Apsurdne cijene

Svjetsko prvenstvo bilo je skupo. Navijači su često morali duboko posegnuti u džep za ulaznice, hotelski smještaj, parkiranje i letove. Povrh toga, cijene na stadionima izazvale su dodatno nezadovoljstvo. U SAD-u su gledatelji morali platiti i do 20 eura za pivo, više od 17 eura za pomfrit i oko sedam eura za bocu vode.

Cijene hrane i pića bile su znatno više nego inače i u Meksiku. Na stadionu Azteca, gdje je odigrana prva utakmica, pivo je koštalo oko 15,50 eura – gotovo koliko iznosi zakonom propisana dnevna minimalna plaća u toj zemlji.

Kakvu je ulogu imao Trump?

Postojala je i znatna zabrinutost da bi Donald Trump mogao iskoristiti Svjetsko prvenstvo za promicanje svoje političke agende. Uostalom, američki predsjednik više je puta isticao da je taj turnir projekt njegova osobnog prestiža. Ipak, Trump se na stadionu pojavio samo tijekom finala i bio je relativno neprimjetan tijekom turnira.

Unatoč tome, osamdesetogodišnjak se našao u središtu najvećeg skandala ovog Svjetskog prvenstva. Nakon što je američki napadač Folarin Balogun dobio crveni karton, uspješno je lobirao kod predsjednika FIFA-e Infantina da se suspenzija preispita.

Balogunu je dopušteno nastupiti u utakmici osmine finala protiv Belgije, ali je turnir za Amerikance ipak završio porazom 1:4. „Aktualni predsjednik FIFA-e poklonio se Donaldu Trumpu“, rekao je bivši predsjednik Svjetske nogometne organizacije Joseph Blatter. Međutim, kritike upućene Infantinu vjerojatno neće ugroziti njegov mogući reizbor za predsjednika FIFA-e u ožujku 2027.

Kakva je bila sigurnosna situacija tijekom Svjetskog prvenstva?

Rat na Bliskom istoku i nemiri u Meksiku izazvali su znatne sigurnosne probleme uoči Svjetskog prvenstva. Dok su utakmice u Kanadi i SAD-u uglavnom protekle bez incidenata, u Meksiku je bilo više sukoba: navijači su upali u već prepunu navijačku zonu u Guadalajarai, automobil je uletio u mnoštvo ljudi koji su slavili pobjedu domaćina, a nekoliko je osoba poginulo tijekom proslave u Ciudad de Méxicu.

Brojnim navijačima, osobito onima iz afričkih zemalja, zabranjen je ulazak u SAD – kao i somalskom sucu Omar Artan. Tridesetčetverogodišnjak je odbijen unatoč tome što je posjedovao važeću vizu.

Vlasti su kao razlog navele sigurnosne probleme povezane s navodnim vezama s terorističkom organizacijom u njegovoj domovini Somaliji. Pozitivna je strana to što će somalski sudac, bez obzira na to, primati plaću od FIFA-e i nakon Svjetskog prvenstva.

Kakva je bila situacija s ljudskim pravima?

Mnoge organizacije za ljudska prava dale su FIFA-i negativnu ocjenu. „Ovo Svjetsko prvenstvo održano je u kontekstu represivnog obračuna američke vlade s imigrantima“, rekla je Minky Worden iz organizacije Human Rights Watch. Ona naglašava da FIFA u odnosima s američkom vladom nije poštovala vlastite standarde ljudskih prava.

Sukladno tome, ne može se govoriti da je ovo „najinkluzivnije Svjetsko prvenstvo u povijesti“. „FIFA je obećala da će se svi osjećati sigurno. Stvarnost je drukčija. Služba za imigraciju i carinu (ICE) primjerice je udvostručila broj uhićenja“, rekao je Daniel Noroña iz organizacije Amnesty International USA.

Ronan Evain iz udruge Football Supporters Europe također je kritizirao netransparentan postupak izdavanja viza, posebno za navijače iz zemalja izvan Europe. „Naša zapažanja pružila su malo ili nimalo dokaza da su ljudi iz Afrike i Azije koji su imali ulaznice dobili i vize za ulazak u SAD“, rekao je Evain.

Što slijedi nakon Svjetskog prvenstva?

Za predsjednika FIFA-e Infantina daljnje proširenje Svjetskog prvenstva s 48 na 64 reprezentacije svakako je zamislivo. Umjesto sadašnje 104 utakmice, tada bi ih bilo čak 128. „To je svakako tema koja će biti ispitana i razmotrena u okviru nadležnih tijela nakon ovog Svjetskog prvenstva“, rekao je švicarski dužnosnik za televizijsku postaju blue Sport.

Unatoč značajnim kritikama upućenima Infantinu, njegova pozicija predsjednika FIFA-e nije ugrožena. Naprotiv, više utakmica znači i više novca koji može raspodijeliti državama članicama. Očekuje se da će Gianni Infantino sljedeće godine po treći put biti izabran za predsjednika FIFA-e.

Kada je riječ o nepristranosti hrvatskog pravosuđa spram političara i drugih utjecajnih lica u javnosti u Hrvatskoj postoji opće uvjerenje da su povlašteni. Nedvojbeno o tome svjedoče društvene mreže, osvrti analitičara i medijske ankete. Isti efekt prouzročilo je i nekoliko novijih slučajeva s relativno povoljnim ishodom suđenja, ili pojedinih njegovih stadija, za osobe od javnog ugleda.

U središtu tih predmeta bio je optuženi bivši ministar Mario Banožić, pjevač Marko Perković Thompson koji je pak tužio jednu novinarku, i bivša sutkinja Maja Šupe kojoj je suđeno za korupciju.

Proteklih godina viđen je niz takvih situacija, bilo da su posrijedi bivši ministri i drugi političari, ili moćni poslovni ljudi. U javnosti stoga prevladava utisak da se o presudama, ili već samim odlukama o (ne)podizanju optužnice, ne odlučuje u pravosuđu, nego drugdje, u nekim stranačkim i drugim centrima moći.

No teško da je pouzdano o tome govoriti isključivo na dojmovnoj razini. Aleksandar Maršavelski, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, napominje u tom smislu da je naprije nužno povesti računa o tome je li ugroženo ili narušeno ustavno načelo trodiobe vlasti.

Mikroskopiranje na Sudu EU

Po njegovu mišljenju, praksa sudskih progona političkih elita u Hrvatskoj ipak otkriva jaz između ustavne jednakosti građana i stvarne percepcije pravde. „Ne smijemo dozvoliti da se u pravosuđu primjenjuje ona stara rimska krilatica 'quod licet iovi, non licet bovi' (Što je dozvoljeno bogu Jupiteru, nije dozvoljeno volu). U slučaju Marija Banožića vidimo procesnu asimetriju", rekao je Maršavelski za DW.

Posrijedi je, kaže, korištenje skupih taktika poput privatnih vještačenja i uvođenja svjedoka koje policija nije ranije popisala, a gdje optuženici s prije svega velikim financijskim resursima uspijevaju usmjeravati postupak.

„I neki prethodni slučajevi ministara potiču sumnju u povlaštenost elita." Jedan takav primjer je slučaj Vilija Beroša s aferom 'Mikroskopi', koji je doveo do institucionalnog sukoba između specijaliziranog Ureda državnog odvjetnika za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK) i ureda Europskog javnog tužilaštva (EPPO).

Maršavelski podsjeća da je odluka glavnog državnog odvjetnika o uskrati nadležnosti EPPO-u, rezultirala postupcima pred Ustavnim sudom i Sudom EU. To su bili koraci koje je tad i on osobno sugerirao u svojim javnim nastupima.

„Drago mi je da će Sud EU imati priliku raščistiti tu pravnu zavrzlamu. To će se, po mom mišljenju, raspetljati na način da će u budućim sukobima nadležnosti između DORH-a i EPPO-a u drugom stupnju morati odlučivati sud, a ne samo Glavni državni odvjetnik. Međutim, možda je najspornija arbitrarnost u pretkaznenoj fazi“, drži ovaj stručnjak s Katedre za kazneno pravo.

On smatra da je slučaj bivše ministrice Martine Dalić u aferi znanoj pod nazivom Borg pokazao kako se najviši dužnosnici lako ekskulpiraju bez optužnice. Bilo je po njemu pritom i hrabrih tužiteljskih poduhvata, ali i onih koji su dočekani „na nož" izvršne vlasti.

Izigrane manjine pa opozicija

Maršavelski tu precizira da na umu ima ponajprije uhićenje bivšeg ministra Darka Horvata. Nalazi da je tadašnja burna reakcija premijera bila veoma indikativna, kao i neprihvatljiva iz pozicije ustavne trodiobe vlasti. „To će vjerojatno biti posljednji veliki kazneni postupak protiv članova Vlade u ovom desetljeću, premda baš u tom predmetu vidimo i neke USKOK-ove promašaje, što se odnosi na nekadašnjeg potpredsjednika vlade Borisa Miloševića. On je po svemu sudeći optužen na temelju pukih indicija, a izgleda da je samo radio svoj posao", tvrdi Aleksandar Maršavelski.

„Jer, kao manjinski zastupnik se zalagao da što više manjinskih obrta dobije poticaje. Naime, iz onoga što smo mogli vidjeti u medijima, dosadašnji tijek suđenja nije pokazao njegovu povezanost s petnaestak manjinskih obrta za koje je 'lobirao' da dobiju uglavnom neznatne poticaje. Čini mi se da je on kolateralna žrtva afere u kojoj su drugi namještali velike poticaje 'po babi i stričevima', a da su manjine zapravo bile izigrane neregularno provedenim natječajem“, istaknuo je naš sugovornik, primjećujući zatim da je nakon manjina na red došla i – opozicija.

Pravna država o koncu

Kao što nam je opisao, u fokusu odvjetništva sad su sitne afere u redovima opozicije, od kojih je za neke upitno radi li se uopće o kaznenom djelu. „Ušli smo u vrlo opasnu situaciju ako se pravosuđe zloupotrebljava za obračun vlasti sa opozicijom. To je možda i opasnije od toga da se nekim ministrima progleda kroz prste, premda je i jedno i drugo apsolutno nedopustivo. Nekako nam stalno ta naša krhka pravna država visi na koncu i zato moramo ukazivati na ove probleme kako ne bi pala i razbila se“, slikovito je zaključio Aleksandar Maršavelski.

No da takvo stanje na određeni način održava i spomenuta, generalno indignirana javnost, sugerira filozof politike Marko Vučetić s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru. Štoviše, po njemu se čini da bi se ono teško produžavalo unedogled, kad ne bi bilo specifične javne reakcije na djelu u RH. „Nije to paradoksalno, osim naizgled“, konstatira on, „jer građani ne usmjeravaju osjećaj nepravde prema institucijama sistema, nego individualno prema moćnicima koji su se našli izvan dosega zakona, tako da im on pogoduje. A to je karakteristika plemenskih društava i oslonca na mehanizam žrtvovanja.“

„Hrvatska javnost kao da žudi da sama bude žrtvovana od sile iznad nje, i nije slučajna impresija da u tome ima nečeg perverznog“, rekao je Vučetić za DW. Prisjetio se kako je procesuiranje Marija Banožića bilo gotovo demonstrativno isticanje moći: bivši ministar, optužen za izazivanje prometne nesreće s jednom smrtno stradalom osobom, davao je iskaz policiji u ispražnjenoj postaji, koristio zasebno dizalo, što zadarskog profesora filozofije više podsjeća na protokol kakve audijencije, negoli ispitivanja osumnjičenog za teško kazneno djelo.

Žrtva i žudnja

Na upit je li onda posrijedi neki oblik predpolitičkog i predmodernog stanja u koji je zapalo hrvatsko društvo i država, Vučetić odgovara da nešto takvo očito jest na stvari. Posebno je zabrinut zbog nereagiranja zakonodavne vlasti u kojoj je, inače, svojedobno i sam participirao kao parlamentarni zastupnik.

Po njegovim riječima, Hrvatski sabor donosi zakone, a postoje i sudovi te istražna tijela, ali nitko ne postupa zakonski, nego prema volji moćnika. „Zakonodavna vlast je šutke preseljena u neko drugo područje, a zastupnici ne govore o tome“, kaže on.

„Time daju legitimitet preotimanju ovlasti, pa uz građane koji pristaju biti žrtvom“, nastavio je, „imamo i opoziciju koja pristaje biti skupo plaćeno društvo vladajućih.“

Nopitanje je zašto i društvo i opozicija pristaju na uzurpaciju institucija i obezvređivanje vladavine prava. „Razlog je ono što se u literaturi zove žudnja – da ćemo i mi jednom biti u toj poziciji moćnika, raditi što hoćemo i biti izuzeti od odgovornosti“, rekao nam je Marko Vučetić, ne sporeći da se tu radi o odustajanju od politike, ali i vrlo opasnoj društvenoj perspektivi.

Kad je u veljači 2022. počela ruska agresija na Ukrajinu, Nikita Zvezdov imao je 15 godina. U travnju 2024., odmah nakon 18. rođendana, pozvan je u vojsku. Neposredno prije toga izbačen je iz strukovne škole u Krasnojarsku. Uvjeren je da su ga ondje namjerno srušili na ispitima: posljednjih godina sve su češći medijski napisi da se učenike i studente ne samo vrbuje za vojsku, nego ih se i sprječava da polože ispite kako bi ih se moglo mobilizirati. Te tvrdnje nije moguće neovisno provjeriti.

Odmah stiže poziv u vojsku

Poziv za služenje vojnog roka Zvezdovu je osobno uručen u stanu. U svibnju 2024. stigao je u vojnu postrojbu broj 25573 kod Usurijska. Na internetskim forumima ta se postrojba opisuje kao „najzloglasnija“ i „najkriminalnija“ u Rusiji jer u njoj vojnici često gube živote već na obuci. Osim toga, postoje brojna svjedočanstva o zlostavljanju, iznudama i premlaćivanjima.

Zvezdov kaže da su njega i druge ročnike već tijekom puta prema postrojbi časnici nagovarali da potpišu ugovor o službi u vojsci. „Sebi i svojoj obitelji obećao sam da neću potpisati ugovor“, kaže Zvezdov i ističe da nikada nije želio sudjelovati u ratu protiv Ukrajine.

„Poslali su me na poligon. Časnici su tamo kažnjavali ročnike zbog svega i svačega, a mnogima su čak pucali u noge. Morali smo raditi 200 sklekova s plinskom maskom i trčati 50 krugova u pancirki s dodatnih 25 do 30 kilograma opreme“, priča.

U očaju je, kaže, čak pokušao počiniti samoubojstvo, ali su ga neki časnici spriječili. Nakon toga ga je jedan stožerni narednik, uz prijetnju kaznenim progonom,prisilio da potpiše ugovor.

Zvezdovljev slučaj nije iznimka. Zbog nedostatka ljudi mnoge se ročnike prisiljava da potpišu ugovor o službi u vojsci. Više majki ruskih vojnika ispričalo je neovisnom ruskom portalu ASTRA da su njihovi sinovi bili prevareni i zlostavljani te pod pritiskom potpisali ugovore zbog kojih su završili na ratištu.

Bijeg iz Rusije u Hrvatsku

Mjesec dana nakon što je potpisao ugovor, Zvezdovu je rečeno da će biti raspoređen u jurišne postrojbe na području okupiranog dijela Ukrajine kod Melitopolja, u jedinice koje trpe iznimno velike gubitke. „Nije mi preostalo ništa drugo nego pobjeći“, prisjeća se Zvezdov.

Kad je primio prvu plaću od 40.000 rubalja (oko 450 eura), zatražio je dopust, navodno kako bi nabavio opremu za odlazak na bojište. Za njegov nadzor bio je zadužen mobilizirani bivši zatvorenik. Zvezdov mu se svakih nekoliko sati morao javljati putem WhatsAppa. No imao je sreće: njegov čuvar nije bio osobito revan. Zvezdov je bacio uniformu, spakirao stvari i pobjegao u Armeniju.

Tek šest mjeseci poslije, raspisana je tjeralica za njim zbog dezerterstva. No tada je već otišao dalje – najprije u Bosnu i Hercegovinu, a zatim u Hrvatsku. Ondje je zatražio politički azil. Ne čekajući odluku Zagreba, u prosincu 2025. nastavio je put u Njemačku, gdje je također podnio zahtjev za azil.

Njemačka je njegov zahtjev odbila te ga, u skladu s Dublinskom uredbom, uputila na Hrvatsku kao prvu članicu EU u koju je ušao.

Njemačke vlasti trebale bi ga u roku od šest mjeseci predati Hrvatskoj. Taj rok istječe krajem srpnja. Nakon toga odgovornost za njegov slučaj prelazi na Njemačku.

Zašto im Njemačka ne pruža utočište?

Prema riječima aktivista za ljudska prava, ruski dezerteri u Njemačkoj praktički nemaju izgleda za dobivanje azila, iako su predstavnici prijašnje njemačke vlade tvrdili da će odbijanje vojne službe i dezerterstvo priznavati kao valjane razloge za politički azil.

Takve javne izjave političara nikada nisu ugrađene u zakone, upozorava aktivist za ljudska prava Aleksej Kozlov iz berlinske organizacije Solidarus. Prema njegovim riječima, mobilizacija ili upućivanje na bojište sami po sebi, prema njemačkom pravu nisu razlog za odobravanje azila. Azil se može očekivati samo ako je osoba u rat protiv Ukrajine poslana iz političkih razloga, kaže Kozlov.

To u biti potvrđuje i Njemački ured za migracije i izbjeglice (BAMF) u odgovoru za DW. Postupci azila, navodi ured, temelje se na pojedinačnoj procjeni svakog slučaja pri kojoj se pažljivo provjerava svaka iznesena priča o progonu. Presudni su uvijek individualni razlozi zbog kojih osoba tvrdi da je proganjana. „Zaštita se odobrava samo ako postoji stvaran i utemeljen strah od osobnog progona", navodi BAMF.

Dezertere nitko ne štiti

U stvarnosti, postoje stotine svjedočanstava o tome da se uhvaćene ruske dezertere izravno šalje na bojište gdje ih se zlostavlja. Od početka ruske invazije na Ukrajinu portal ASTRA identificirao je 29 nezakonitih zatvora za ruske vojnike koji odbijaju ratovati. Ondje časnici od vojnika iznuđuju novac, drže ih u nehumanim uvjetima, mokre po njima, izgladnjuju ih, tuku, muče pa čak i ubijaju.

Takve zatvore vojska organizira u podrumima, napuštenim industrijskim postrojenjima i drugim objektima. U tim su mučilištima bili zatočeni tisuće ruskih vojnika i ukrajinskih državljana, uključujući ranjenike i osobe s invaliditetom. Većina zatvora koje je identificirala ASTRA nalaze se u okupiranim ukrajinskim regijama Luhansk i Doneck, ali neki se nalaze i na ruskom teritoriju.

Prema navodima ASTRA-e, ruska vojska u rudniku Petrivske u Doneckoj oblasti uspostavila je pravo „postrojenje za mučenje“. „Dovode vojnike s vrećama na glavama. Ne dobivaju hranu. Ako trebaš na zahod, daju ti malu vrećicu. Vješali su nas lancima za ruke i noge o strop“, priča bivši ruski vojnik Danilo.

Nekadašnji zamjenik zapovjednika voda bio je zatočen zajedno sa svojim vojnicima jer su odbili otići na bojište. Nakon mučenja uspio je 2024. pobjeći iz svoje vojne postrojbe.

Redovite deportacije iz Njemačke – u Rusiju!

Čak i kada uspiju pobjeći, ruskim dezerterima prijeti deportacija u Rusiju – pa i iz Njemačke. Prema podacima njemačkog Bundestaga s početka 2026., tijekom 2025. godine izravno u Rusiju deportirano je ukupno 126 osoba.

Od kako je prije godinu dana preuzela dužnost nova njemačka vlada, ionako male mogućnosti za dobivanje azila praktički su nestale, kaže Aleksej Kozlov iz organizacije Solidarus.

U svibnju 2026. Visoki upravni sud Berlina i Brandenburga poništio je raniju odluku Upravnog suda u Berlinu koji je jednom ruskom ročniku bio odobrio zaštitu. Prvostupanjski sud smatrao je da postoji mogućnost da vojnik tijekom služenja vojnog roka bude prisiljen potpisati ugovor o službi u vojsci. No viši sud procijenio je da ti rizici nisu dovoljno ozbiljni da bi opravdali odobravanje zaštite.

Prema Kozlovu, tek je mali broj ruskih dezertera uspio dobiti azil.

Utočište u crkvi

Nakon što mu je u Njemačkoj odbijen zahtjev za politički azil, Nikita Zvezdov dobio je crkveni azil. Kršćanske zajednice odobravaju ga u slučajevima kada bi deportacija mogla ugroziti nečiji život ili zdravlje.

Zahvaljujući tome, mladić je iz izbjegličkog centra prešao u jednu evangeličku crkvu u blizini Aachena. Ondje je smješten u prostoriji s još deset osoba i veći dio dana provodi radeći u kuhinji ili u dvorištu. To mu omogućuje da izbjegne deportaciju i ostane u Njemačkoj.

U noći na 16. lipnja njemačka policija došla je u centar u kojem je prije živio kako bi privela Zvezdova. Trebalo ga je prevesti u Leipzig, a sljedećeg jutra deportacijskim letom poslati u Hrvatsku.

Zvezdov jedva čeka 30. srpnja, kada će Njemačka postati nadležna za njegov slučaj. Tada će, bez neposredne opasnosti od deportacije u Hrvatsku, moći čekati novu odluku vlasti.

Još ne zna što će učiniti ako njegov zahtjev za azil ponovno bude odbijen. Najvjerojatnije će, kaže Zvezdov, pokušati pronaći utočište u nekoj zemlji izvan Europske unije.

Svatko tko baci pogled na nacrt njemačkog proračuna za 2027. i predviđene prihode i rashode za nadolazeću godinu suočit će se s alarmantnim brojkama. S procijenjenim rashodima od oko 555 milijardi eura, očekuje se da će Njemačka sljedeće godine nabiti otprilike 200 milijardi eura novoga duga. U godinama koje slijede izgledi nisu puno bolji.

Nije ni čudo što njemačka vlada ozbiljno razmišlja o povećanju prihoda. Milijarde koje država svake godine gubi zbog utaje poreza i financijskog kriminala kao prve upadaju u oči. Točne brojke nisu dostupne, no stručnjaci procjenjuju da je riječ o iznosu između 100 i 200 milijardi eura godišnje.

Čak i kad bi se samo dio toga mogao povratiti učinkovitijim kontrolama i strožim kaznama, to bi koristilo njemačkoj vladi, saveznim pokrajinama i općinama u Njemačkoj. Njihovi se proračuni financiraju gotovo isključivo iz poreznih prihoda.

Policija, porezni istražitelji i carinske vlasti trebaju se umrežiti

„Većina građana u ovoj zemlji plaća poreze – naravno, pouzdano i bez ikakve pompe", rekla je njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig (SPD) u Berlinu. „Ali postoje i oni koji preusmjeravaju prihode izbjegavajući porezne vlasti."

To se, prema njezinim riječima, kreće od neprijavljenog rada i utaje poreza u inozemstvu do fiktivnih tvrtki, prikrivenih fondova i raznih drugih oblika prijevara. „Postupak koji služi samo jednoj svrsi: prevariti porezni ured", rekla je ministrica.

Zajedno sa saveznim ministrom financija Larsom Klingbeilom (SPD), Hubig je izradila akcijski plan od 26 točaka za bolju borbu protiv poreznih prijevara i pranja novca. Unutar carinske uprave, kako je najavila, bit će osnovan „Zajednički centar za borbu protiv poreznog i financijskog kriminala". Planirano je 1500 novih radnih mjesta s ciljem provođenja istraga, analiza i kaznenog progona kad je riječ o pranju novca i poreznom kriminalu.

Korištenje umjetne inteligencije za borbu protiv utajivača poreza

„Važan dio zajedničkog centra bit će novi centar za analizu podataka", rekao je Klingbeil. „Umjetna inteligencija pritom će pomoći u pretrazi velikih količina podataka, razotkrivanju složenih korporativnih struktura i boljoj identifikaciji fiktivnih vlasnika." Porezni istražitelji iz saveznih zemalja, Saveznog ureda kriminalističke policije (BKA) i carinskih financijskih istražitelja trebaju intenzivnije surađivati u važnim slučajevima.

„Nitko se ne bi trebao moći osloniti na to da neće biti otkriven", rekao je Klingbeil. „Pošteni ne smiju biti oni koji su glupi. Utajivači poreza koji pune svoje džepove kriminalnim trikovima ne bi trebali proći nekažnjeno", rekao je Klingbeil.

A upravo je to dugo bio slučaj u Njemačkoj. Jedan od primjera takozvani je skandal Cum-Ex. Više od deset godina država je dopuštala višestruki povrat poreza na kapitalnu dobit od dividendi dionica, koje su isplaćene samo jednom ili uopće nisu isplaćene. Tek je 2011. skandal doveo do brojnih istraga, sudskih slučajeva i političkih rasprava o odgovornosti banaka, investitora i regulatornih tijela.

Jednostavno vratiti porez? Neće ići tako lako!

Mogućnost samoprijave u slučajevima utaje poreza, koja daje imunitet od kaznenog progona, tema je o kojoj se stalno kontroverzno raspravlja. U Njemačkoj to postoji od 1919. godine. Ideja koja stoji iza toga jest: potaknuti porezne obveznike da dobrovoljno otkriju prethodno skrivene prihode kako bi država mogla naplatiti utajene poreze. Ovaj je propis odigrao značajnu ulogu kad je, počevši od 2008. godine, otkriveno da sve veći broj Nijemaca ima anonimne bankovne račune u inozemstvu s neprijavljenom imovinom.

Samo u 2011. i 2012. godini bilo je oko 30 000 samoprijava, nakon što su njemačke porezne vlasti od švicarskih banaka kupile nekoliko poreznih CD-ova s podacima o njemačkim klijentima. Svatko tko se bojao da će biti otkriven radije je prethodno otišao u porezni ured, prijavio svoje račune i platio nepodmirene poreze. Socijaldemokrati su oduvijek bili protiv toga da samoprijava bude oslobađajuća od kaznenog progona. „Kriminalci se više ne bi trebali tako lako izvući", rekao je Klingbeil.

„Porsche i Rolex zasad nestaju"

Klingbeil se, zajedno s Hubig, također zalaže za strože kazne za posebno teška kaznena djela. Maksimalna kazna za utaju poreza za organizirane bande povećat će se s 10 na 15 godina zatvora. Osim toga, teški oblici utaje poreza bit će prekvalificirani u kaznena djela – s minimalnom kaznom od jedne godine zatvora.

Akcijski plan Klingbeila i Hubig također uključuje i više mogućnosti za oduzimanje sumnjivo stečene imovine. Trenutačno je to moguće samo nakon dokaza o određenom kaznenom djelu, poput pranja novca, i pravomoćne osude.

Ubuduće će carinici moći privremeno oduzimati imovinu na 180 dana. „Ode Porsche i Rolex. To će stvarno pogoditi počinitelje", rekao je Klingbeil. Pogođeni, kako je rekao, moraju dokazati da su imovinu stekli zakonito.

Detaljniji pogled – u digitalnoj i analognoj sferi

Kupnja i prodaja kriptovaluta bit će iznova regulirana. Trenutačno su oslobođene poreza ako između stjecanja i prodaje prođe više od godinu dana. To treba promijeniti. „Uspostavit ćemo i analizu blockchaina", kaže Klingbeil. „Porezni kriminal u digitalnom području sve više izbjegava tradicionalne istražne metode i na to moramo reagirati", rekao je ministar.

Ipak, vlada također namjerava detaljnije proučiti i analogne poslovne transakcije, posebno ondje gdje se mijenjaju velike količine gotovine. Svatko s godišnjim prometom većim od 100 000 eura morat će od 2028. godine koristiti registriranu blagajnu. To bi, primjerice, pogodilo trgovce nakitom i antikvitetima.

Predviđena milijarda eura dodatnih prihoda za 2027.

Predstavljeni akcijski plan trebao bi što prije biti uključen u zakonodavni postupak. Prvi se rezultati očekuju već u kolovozu. Mjere su uglavnom dogovorene s koalicijskim partnerom CDU/CSU-om, rekao je Klingbeil. „Čvrsto sam uvjeren da svi to tako vidimo unutar koalicije i da stoga nema apsolutno nikakvih neslaganja", rekao je.

U svom planiranju proračuna za 2027. savezni ministar financija već računa s početnim prihodima. U proračunu je predvidio dodatnu milijardu eura od borbe protiv poreznog kriminala, no pretpostavlja da bi iznos mogao biti mnogo veći.

Pozitivne reakcije

Nevladina organizacija Finanzwende pozdravlja planove ministara SPD-a. Borba protiv poreznih prijevara očito se sada shvaća ozbiljnije i provodi energičnije, navela je organizacija u priopćenju za javnost. Sada te planove, dodaje organizacija, moraju pratiti i konkretni potezi.

Oporbena stranka Zelenih također je izrazila pozitivno mišljenje: vlada je postigla velik uspjeh, naveli su Zeleni. Međutim, dodaju, Unija CDU/CSU i savezne pokrejine ne smiju popustiti pred zahtjevima – koje će lobističke skupine sigurno uskoro postaviti – da se ovaj paket oslabi.

Prije nekoliko dana objavljeno je da emiratsko poduzeće ADNOC Distribution preuzima Shellov posao s benzinskim postajama i gorivom u Južnoj Africi. Kupovna cijena: otprilike milijardu američkih dolara. To osigurava Abu Dhabiju pristup najvećem afričkom tržištu goriva.

Posao vrijedan milijardskog iznosa primjer je razvoja koji se proteže daleko izvan energetskog sektora. Zaljevske države godinama šire svoju ekonomsku prisutnost na afričkom kontinentu, unatoč povremenim blagim padovima. Prema britanskom think tanku Chatham House, države Vijeća za suradnju u Zaljevu uložile su više od 100 milijardi američkih dolara u Afriku u posljednjih deset godina. Oko 59 milijardi dolara otišlo je u Ujedinjene Arapske Emirate, a gotovo 26 milijardi u Saudijsku Arabiju.

„Za zaljevske države Afrika nije udaljena regija, već njihov neposredni susjed“, kaže politolog Stephan Roll iz berlinske Zaklade znanost i politika (SWP). Posebno istočna Afrika, kaže on, leži uz ključne trgovačke rute. Nadalje, postoje desetljeća ekonomskih i društvenih veza. Rastuća uključenost zaljevskih država stoga nipošto nije iznenađujuća, rekao je Roll za DW.

„Ono što im je prvenstveno zajedničko jest pokušaj da svoja gospodarstva učine manje ovisnima o nafti i plinu“, kaže politologinja Maddalena Procopio iz Europskog vijeća za vanjske poslove. Zato zaljevske države godinama traže nove izvore prihoda i sve više Afriku smatraju budućim tržištem.

Različite strategije

Prema analizama Chatham Housea, Brookings Institutiona i Afričke razvojne banke (AfDB), kapital se prvenstveno ulaže u energetiku, luke, logistiku, poljoprivredu i kritične sirovine. Za zemlje Perzijskog zaljeva, ta ulaganja osiguravaju trgovinske rute, jačaju sigurnost hrane i otvaraju pristup sirovinama poput bakra, kobalta i litija, koji su potrebni za baterije, električna vozila i umjetnu inteligenciju.

Zemlje Perzijskog zaljeva slijede različite strategije. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati ulažu prvenstveno u obnovljive izvore energije te u preradu i distribuciju naftnih derivata, objašnjava Procopio. Katar je, kaže, do sada igrao znatno manju ulogu i selektivnije provodi gospodarsku suradnju.

Prema riječima dvoje stručnjaka, Ujedinjeni Arapski Emirati idu najdalje. „Morate promatrati njihove politike kao cjelinu“, kaže Stephan Roll. Politika luka, logistika i ekonomski interesi ne mogu se odvojiti od ciljeva vanjske i sigurnosne politike. Kontrola strateških lokacija luka, kako kažu, daje Abu Dhabiju ne samo ekonomske prednosti već i politički utjecaj duž važnih trgovačkih ruta. Procopio također ističe da Emirati bliže povezuju ekonomski angažman s interesima vanjske i sigurnosne politike nego druge zaljevske države.

„S druge strane, Saudijska Arabija zauzima selektivniji pristup“, kaže Roll, „i fokusira se na specifične sektore, posebno energetiku. Štoviše, Kraljevina igra značajnu ulogu u financiranju razvoja - i bilateralno i putem multilateralnih institucija poput Islamske razvojne banke." Stoga Roll ne vidi pravu utrku s Emiratima.

Procopio različite strategije pripisuje prvenstveno ekonomskim okolnostima pojedinih država. Stoga kaže da dok su Emirati, kao mala trgovačka nacija, posebno ovisni o međunarodnim mrežama, Saudijska Arabija mora uskladiti svoje vanjskotrgovinske aktivnosti s vlastitom ekonomskom transformacijom.

Koristi za afričke države

Za mnoge afričke države, rastući interes zaljevskih država dolazi u pravo vrijeme. Prema navodima Afričke razvojne banke, potrebe kontinenta za financiranjem rastu, dok zapadna razvojna pomoć opada, a Kina smanjuje svoje kreditiranje. Ulaganja iz zaljevskih država stoga bi mogla pomoći u zatvaranju financijskih nedostataka u infrastrukturi, energetici i logistici.

Procopio u tome vidi još jednu prednost. Za razliku od Kine, zaljevske države do sada su se više oslanjale na investicije nego na kredite. Kapital je dostupan relativno brzo i obično je podložan manje političkim uvjetima. Istodobno, afričkim vladama se pruža prilika da prošire svoja međunarodna partnerstva.

Opasnost od novih ovisnosti

Međutim, ovaj angažman nije u potpunosti bez kontroverzi. Chatham House ističe da su mnoga ulaganja koncentrirana na luke, lance opskrbe i sirovine, čime služe strateškim interesima zaljevskih država. Brookings Institution upozorava na ponovno svođenje Afrike na ulogu dobavljača sirovina. Ključno je, tvrde oni, razviti više industrijske prerade i stvaranja vrijednosti na samom kontinentu.

I Roll ovo vidi kao pravi izazov. On kaže da sama ulaganja nisu problematična, već nove ovisnosti stvorene strateškom infrastrukturom ili izvozom sirovina. Ekonomski i geopolitički interesi ne mogu se uvijek odvojiti. Procopio također poziva na oprez. Partnerstvo između Afrike i zaljevskih država još je u ranoj fazi, kaže on. Prema njegovom mišljenju, tek će u nadolazećim godinama¸ postati jasno hoće li milijarde iz Abu Dhabija, Rijada ili Dohe dugoročno doprinijeti industrijalizaciji.

U tome leži pravi izazov. Uspjeh partnerstva ne određuje podrijetlo kapitala, već hoće li afričke države uspjeti iz njega generirati više vlastite dodane vrijednosti. Afrička razvojna banka i Brookings Institution također ističu ovo: strana ulaganja mogu biti važan motor gospodarskog razvoja - ali imat će trajan utjecaj samo ako potiču razvoj domaće industrije i dugoročni rast.

Snimak kao iz akcijskog filma: u noći 17. listopada 2025. godine, helikopter francuske mornarice prati gliser stotinama kilometara od europske obale. Kada se plovilo sa snažnim motorima ni nakon upozorenja ne zaustavlja, snajperist uzima motore na nišan i otvara vatru.

Ubrzo nakon toga čamac se zaustavlja. Sigurnosne snage na kraju hapse posadu i zapljenjuju 2,3 tone kokaina. To je jedan od rijetkih uspjeha sigurnosnih službi u borbi protiv rastućeg problema pred kojim carina i policija postaju sve nemoćnije.

Ako je suditi po europskim istražiteljima, pucanje u motore krijumčarskih čamaca uskoro bi trebalo postati standardna praksa u borbi protiv kokaina. To proizlazi iz povjerljivog dokumenta europske organizacije MAOC-N (Maritime Analysis and Operations Centre – Narcotics), do kojeg su došli njemački javni servisi NDR, WDR i list Süddeutsche Zeitung (SZ).

Zahtjev za dugoročnim mornaričkim misijama

U dokumentu pod naslovom „Poziv na akciju“ (Call to Action), MAOC se u borbi protiv narko-glisera zalaže za „primjenu sile tijekom potjera na moru, uključujući mjere za zaustavljanje motora i upotrebu vatrenog oružja“.

Pored toga, MAOC u dokumentu traži dugoročne mornaričke misije protiv krijumčara droge. Pomorski analitički i operativni centar (MAOC) ima sjedište u Portugalu. U njegovom radu sudjeluje osam država Europske unije, među kojima je i Njemačka.

Dokument treba promatrati u kontekstu porasta krijumčarenja kokaina koji već nekoliko godina pogađa Europu. Do sada su kriminalne bande krijumčarenje uglavnom organizirale preko velikih luka. Međutim, otkako su Hamburg, Antwerpen i Roterdam pojačali sigurnosne mjere, u nekadašnjim žarištima zapljenjuje se sve manje kokaina.

Stručnjaci u tome, međutim, ne vide znak preokreta trenda. Naprotiv, vrlo je vjerojatno da u Europu stiže više kokaina nego ikada ranije, samo se manje otkriva. „Prilagodili smo sigurnosne mjere i počinitelji su morali pronaći druge puteve“, kaže Hans-Joachim Leon iz Savezne kriminalističke službe (BKA). Leon rukovodi sektorom za narkotike u Odjelu za teški i organizirani kriminal. Neke od novih ruta već su poznate, dok za druge još ne znamo, kaže on.

„Kokainski autoput" ka Europi

Posebnu zabrinutost sigurnosnih službi izaziva trend koji se razvija u morskom području između Madeire i Azora. To pokazuje međunarodna istraga. Europol to područje već naziva „kokainskim autoputom“ ka Europi. Prema saznanjima istražitelja, droga se sve češće ne krijumčari u kontejnerima do luka, već se pretovara na otvorenom moru i zatim transportira u Europu.

Kriminalne bande iz Španjolske i Portugala za to sve češće koriste glisere. „Pristižu veliki brodovi natovareni kokainom i odjednom se pojavljuju stotine brzih čamaca koji preuzimaju logistiku i omogućavaju pretovar kokaina“, opisuje situaciju Andy Kraag. Ovaj Nizozemac vodi Odjel za organizirani kriminal u Europolu.

Sigurnosne službe u međuvremenu primjećuju da gliseri plove prema pravim „plutajućim lukama“, daleko od europskog kopna, gdje se njihove posade mogu opskrbiti hranom i gorivom. Tako mali čamci prelaze udaljenosti od 1.000 kilometara i više.

Do pet tona kokaina

Jedan gliser može primiti i do pet tona kokaina. Ovi čamci danas predstavljaju veliki problem za sigurnosne službe. S jedne strane, u prostranstvima Atlantika izuzetno ih je teško otkriti, a s druge strane, potjera za njima veoma je opasna.

Čamci, koji se u Španjolskoj nazivaju „narcolanchas", po pravilu su opremljeni snažnim motorima i predstavljaju sigurnosni rizik za policiju i carinu. „Droga se na otvorenom moru uglavnom predaje, a zatim se gumenim čamcima unosi u riječna ušća, posebno u Španjolskoj i Portugalu“, kaže Leon iz BKA.

Krijumčari su u međuvremenu opremljeni i borbenim oružjem, koje bez oklijevanja koriste kada su njihove pošiljke ugrožene. Potjere su opasne i zato što su visokomotorizirani narko-čamci često nadmoćniji od policijskih plovila. Istraživanja pokazuju da je od 2024. godine u takvim akcijama povrijeđeno ukupno 14 pripadnika europskih sigurnosnih službi, dok je pet službenika izgubilo život.

Nemoćni pred novim razvojem situacije?

Kada se razgovara s istražiteljima, stječe se dojam da su preopterećeni razvojem situacije. Tijekom prošle godine europske sigurnosne službe, na osnovu informacija MAOC-a, zaplijenile su 92 tone kokaina. Zadatak MAOC-a je prije svega da identificira brodove na kojima bi droga mogla biti krijumčarena u Europu. U tu svrhu centar koristi podatke obavještajnih službi i policije, ali i javno dostupne informacije.

U intervjuu glavni analitičar MAOC-N-a Paulo Gomes da Silva izjavio je da pretpostavlja da prošle godine oko 700 tona kokaina nije zaplijenjeno: „Često nam za to nedostaju operativni resursi.“

U povjerljivom dokumentu MAOC-N se zato zalaže i za to da se prodaja brzih čamaca ubuduće regulira na razini cijele Europe. Kako bi se efikasno borilo protiv bandi, moralo bi biti moguće rasporediti mornaričke snage ispred zapadne Afrike i na morskom području između Azora i Kanarskih otoka.

Zahtjev za jačom suradnjom

Sličan dokument sastavile su i francuske vlasti, a o njemu se trenutno raspravlja u europskim institucijama i ministarstvima. Europska komisija je još krajem 2025. godine pozvala na jaču suradnju policije i pravosudnih organa u borbi protiv krijumčarenja droge.

Nizozemsko ministarstvo pravosuđa je, odgovarajući na upit, načelno pokazalo otvorenost prema angažiranju vojske. U Berlinu je, međutim, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova odbacio zahtjev za snažnijim uključivanjem mornarice. Iz ministarstva je priopćeno da angažiranje Bundeswehra u borbi protiv kriminala načelno nije predviđeno.

Pregovori o novim europskim pravilima oko prava putnika u zračnom prometu višestruko su bili blokirani. Nakon više od 13 godina reforma je početkom ovog tjedna prošla i posljednju prepreku – ministri država članica EU-a također su dali zeleno svjetlo izmjenama. Posebno su dugo postojala neslaganja oko visine odšteta i praga za njihovu isplatu.

Države članice EU-a prvotno su željele da putnici ubuduće imaju pravo na odštetu tek nakon četiri sata kašnjenja leta te da iznosi budu niži nego dosad. Na kraju su uvjeti u osnovi ostali isti: putnici imaju pravo na odštetu ako njihov let kasni najmanje tri sata.

Kolika je odšteta?

Ovisno o udaljenosti leta, odšteta iznosi:

• 250 eura za letove do 1.500 kilometara
• 400 eura za letove do 3.500 kilometara i letove unutar EU-a
• 600 eura za letove dulje od 3.500 kilometara koji se ne odvijaju isključivo unutar EU-a

Ti pragovi vrijede i kada je let u potpunosti otkazan, pod uvjetom da je otkazivanje putniku priopćeno manje od 14 dana prije planiranog polaska.

Koji su dodatni uvjeti?

Preduvjet za ostvarivanje prava na odštetu jest da je zrakoplovna kompanija odgovorna za kašnjenje ili otkazivanje leta. Novost je da će sada biti precizno navedene takozvane izvanredne okolnosti za koje prijevoznik ne snosi odgovornost, primjerice:

• putnici koji se nasilno ili neprimjereno ponašaju
• vremenske nepogode
• prirodne katastrofe
• štrajkovi zračnih luka ili pružatelja zemaljskih usluga

Zrakoplovna kompanija ipak mora dokazati da su upravo te okolnosti izravno uzrokovale poremećaj u prometu.

U roku od 96 sati nakon završetka putovanja aviokompanije će morati obavijestiti putnike o njihovim pravima i načinu njihova ostvarivanja. Putnici potom imaju devet mjeseci za podnošenje zahtjeva. Nakon toga aviokompanija mora u roku od 30 kalendarskih dana isplatiti odštetu ili putniku obrazložiti zašto u konkretnom slučaju nema pravo na naknadu.

Cilj EU-a jest pojednostaviti postupak podnošenja zahtjeva i omogućiti većem broju putnika da ostvare svoja prava. Ubuduće bi trebao postojati i dobrovoljni EU-certifikat za prava zračnih putnika kojim bi aviokompanije mogle potvrditi da posluju u skladu s europskim propisima.

Što se novo uvodi?

Djeca mlađa od 14 godina trebala bi u zrakoplovu moći sjediti pored svojih roditelja bez dodatne naknade za rezervaciju sjedala. Isto će vrijediti za trudnice te osobe sa smanjenom pokretljivošću i njihove pratitelje.

Aviokompanije će također morati besplatno ispravljati pravopisne pogreške u imenima na kartama te bez dodatnih troškova ispisati ukrcajnu propusnicu za putnike („Boardingpass") koji su već obavili prijavu na let.

Pružatelji zračnog prijevoza ubuduće će standardno morati prikazivati cijenu karte zajedno s ručnom prtljagom. Time bi se trebalo olakšati uspoređivanje cijena. Istodobno će aviokompanije i dalje moći nuditi jeftinije karte putnicima koji se dobrovoljno odreknu (u)nošenja većeg ruksaka u kabinu.

Putnici koji budu prisiljeni putovati u nižem razredu od onoga koji su rezervirali („downgrade“) automatski će u roku od 14 dana dobiti povrat dijela uplaćenog iznosa. Visina povrata ovisit će o cijeni karte i udaljenosti leta.

Pravila će također jasnije definirati na što putnici imaju pravo u slučaju poremećaja planiranog putovanja. Nakon dva sata čekanja imaju pravo na osvježenje, nakon tri sata na obrok, a potom svakih pet sati na dodatni obrok, pri čemu su predviđena najviše tri obroka dnevno. Osim toga, imaju pravo na pristup internetu i najmanje dva telefonska poziva.

Putnici koji kupe kartu za odlazni i povratni let, ali ne iskoriste odlazni let ili njegov dio („no-show“), i dalje će smjeti koristiti povratni let. Za to im se ne smije naplatiti dodatna naknada. To je važno jer je u praksi ponekad jeftinije kupiti povezane letove, pa putnici svjesno ne koriste jedan dio putovanja, ili pak nenamjerno propuste let.

Koja prava vrijede kod alternativnog prijevoza?

Ako je zbog nekog poremećaja potreban noćni smještaj, putnici moraju besplatno biti smješteni u hotelu te imati osiguran besplatan prijevoz od zračne luke do smještaja i natrag.

Ako aviokompanija ne pruži takvu pomoć, putnici mogu sami pronaći razumno rješenje te naknadno zatražiti povrat troškova.

U brojnim slučajevima putnici će imati pravo na alternativni prijevoz do odredišta. To može uključivati:

• drugi aerodrom u blizini konačnog odredišta
• drugu rutu putovanja
• prijevoz drugom aviokompanijom
• čak i prijevoz vlakom

Uvjeti putovanja pritom moraju biti usporedivi s prvotno rezerviranim opcijama. Primjerice, putnici koji su rezervirali izravni let ne smiju biti prisiljeni koristiti više presjedanja.

Aviokompanija mora ponuditi takvu alternativu u roku od tri sata. U protivnom putnici mogu sami organizirati dolazak do odredišta. Zrakoplovna kompanija tada mora nadoknaditi troškove do najviše četiri puta veće vrijednosti od izvorne cijene karte.

Dosad nije postojala takva gornja granica, pa bi za putnike koji su kupili vrlo jeftine karte, a morali naknadno kupiti skupe karte na dan putovanja, ova reforma mogla predstavljati pogoršanje u odnosu na sadašnja pravila.

Gdje i od kada vrijede nova pravila?

Nova pravila vrijedit će za sve letove koji polijeću iz Europske unije, neovisno o tome koja aviokompanija ih obavlja.

Ako let polazi izvan EU-a, a slijeće u Europsku uniju, pravila će se primjenjivati samo ako je prijevoznik sa sjedištem u EU-u.

Nakon stupanja propisa na snagu, zrakoplovne kompanije imat će 12 mjeseci za njihovu provedbu. Za putnike će nova prava u zračnom prometu vjerojatno početi vrijediti od sredine 2027. godine.

Neovisno o reformi prava zračnih putnika, Europski parlament i države članice već su se u lipnju dogovorili o izmjenama vezanim uz provedbu prava putnika. Te izmjene još moraju biti formalno potvrđene, ali prema informacijama Vijeća EU-a trebale bi stupiti na snagu istodobno s reformom prava zračnih putnika.

Predviđen je, među ostalim, jedinstveni obrazac kojim će putnici moći podnositi zahtjeve za odštetu ili povrat novca. Također bi trebalo biti jednoznačno propisano da se u slučaju otkazivanja leta putniku vraća puni iznos uplaćenog novca. Prema Vijeću Europske unije, internetske platforme i putničke agencije više neće smjeti zadržavati svoje posredničke naknade u takvim slučajevima.

Prvi simptomi koje je primijetio Paul Gaylord bili su nalik gripi. Dva dana prije toga Gaylorda je ugrizla njegova mačka, koja mu je djelovala vidljivo bolesno. Dobio je antibiotike protiv bolesti mačjeg ogreba – bakterijske infekcije koja može nastati nakon ogrebotina i ugriza mačaka.

Međutim, lijekovi nisu pomogli. Gaylordovo stanje se pogoršalo, završio je na intenzivnoj njezi i na kraju pao u komu. Nije bolovao ni od gripe ni od bolesti povezane s mačkom – Gaylord se zarazio kugom. Bolesti koju najčešće povezujemo sa Srednjim vijekom, a manje s modernom američkom saveznom državom Oregon, gdje je Gaylord živio.

Nespecifični simptomi i činjenica da se kuga danas pojavljuje rijetko predstavljaju problem. Jer sama bolest nije izgubila ništa od svoje smrtonosne snage. Gaylord je jedva preživio te je svoju priču objavio 2014. godine u britanskom listu The Guardian.

Tri oblika kuge – bubonska kuga, septikemijska kuga i plućna kuga

Kugu uzrokuje bakterija Yersinia pestis. Ona može na različite načine napasti ljudski organizam, a potom se razmnožavati iznimno velikom brzinom. Bakterija oštećuje tkiva brojnih organa, izaziva krvarenja i bez liječenja u gotovo 100 posto slučajeva dovodi do smrti.

Najčešći oblik je bubonska kuga. U tom slučaju buhe služe kao takozvani vektori. Ako zaraze glodavca inficiranog bakterijom Yersinia pestis, oni onda mogu prenijeti bakteriju kada ugrizu čovjeka. Yersinia pestis razmnožava se u limfnim čvorovima i uzrokuje njihovo bolno oticanje.

Ako uzročnik izravno dospije u krvotok, primjerice ugrizom zaraženog sisavca, može se razviti septikemijska kuga – trovanje krvi.

Kod plućne kuge uzročnik putem kapljica ili aerosola zaražene životinje ili čovjeka dospijeva izravno u pluća. Samo je kod ovog oblika kuge vjerojatan prijenos s čovjeka na čovjeka.

Kuga – pandemija u Srednjem vijeku, danas rijetka bolest

Prema podacima Instituta Robert Koch, godišnje se u svijetu prijavi do 3000 slučajeva kuge. Trenutačno su najpogođenije regije Demokratska Republika Kongo, Uganda i prije svega Madagaskar, gdje je 2017. godine zabilježena posljednja velika epidemija. Svake godine ondje se zarazi između 250 i 500 ljudi. No infekcije se i dalje povremeno pojavljuju i na zapadu Sjedinjenih Američkih Država.

U Srednjem vijeku, međutim, kuga je samo između 1347. i 1353. godine odnijela oko 25 milijuna života. Taj se val proširio u pandemiju koja je trajala više od 500 godina i usmrtila oko 60 posto europskog stanovništva.

Pritom nije riječ o tome da je Yersinia pestis počela inficirati ljude tek u Srednjem vijeku. Arheolozi su uzročnika pronašli u kosturima starijima od 5500 godina. Znanstvenici stoga u nedavno objavljenoj studiji zaključuju da je bakterija bila smrtonosna za ljude znatno dulje nego što se dosad pretpostavljalo.

Evolucija uzročnika kuge omogućila prijenos putem buha

Ben Krause-Kyora arheolog je i biokemičar na Institutu za kliničku molekularnu biologiju Sveučilišta u Kielu. Ondje vodi istraživačku skupinu za proučavanje drevne DNK, čije je glavno područje istraživanja interakcija između uzročnika bolesti i ljudskog imunološkog sustava.

U tom kontekstu kuga mu je posebno zanimljiva: koji su se takozvani faktori virulentnosti uzročnika tijekom vremena promijenili, tako da se kuga kao zoonoza mogla razviti od bolesti glodavaca do pandemije s razornim posljedicama za čovjeka?

„To još nije potpuno razjašnjeno“, kaže Krause-Kyora. No studije su pokazale da su ranim uzročnicima „nedostajali određeni geni potrebni za prijenos preko vektora [poput buhe]“. Moguće je da su postojali drugi vektori ili da su se ljudi zarazili konzumiranjem glodavaca.

„Na kraju brončanog doba događa se nešto vrlo zanimljivo“, kaže arheolog. Yersinia pestis razvija takozvani ymt-gen, a time i sposobnost prijenosa putem buha. Bakterija se odjednom mijenja dramatično i brzo. Dolazi do velikih epidemija kuge.

Zašto kuge više nema u Europi?

Koliko god kuga harala u Srednjem vijeku – od 1945. godine ona je nestala iz Europe. Tada su posljednji slučajevi zabilježeni na francuskom otoku Korzici.

Za nestanak kuge prvenstveno je zaslužna činjenica da u europskim kućama u pravilu ne obitavaju glodavci zaraženi bakterijom Yersinia pestis, kaže Holger Scholz. On je molekularni biolog i voditelj Nacionalnog konzilijarnog laboratorija za Yersinia pestis pri Centru za biološke opasnosti i posebne patogene Instituta Robert Koch (RKI).

U Srednjem vijeku kuće su bile nastanjene i štakorima kao i ljudima – dakle idealni uvjeti za buhe koje su prenosile Yersinia pestis na ljude.

„Štakori, osobito kućni štakor, u pravilu nisu pravi rezervoari ili domaćini uzročnika“, kaže Scholz. „I oni sami obolijevaju i ugibaju.“ Istraživanja ipak upućuju na to da štakori u endemskim područjima zbog stalnog kontakta s uzročnikom mogu razviti određenu otpornost na Yersinia pestis. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), među rezervoarskim životinjama nalaze se vrste poput američkog grmolikog štakora, ali i različiti glodavci iz obitelji vjeverica, primjerice svizac u Mongoliji. Populacije glodavaca u Europi, pak, očito ne predstavljaju odgovarajući rezervoar (ili domaćina) za uzročnika kuge.

Brza dijagnoza i liječenje odlučuju o životu i smrti

Holger Scholz i njegov tim u RKI-ju blisko surađuju s partnerima u endemskim područjima. Tako i s laboratorijem Laboratoire d'Analyses Médicales Malagasy pri madagaskarskom Ministarstvu zdravstva. Jedan od glavnih ciljeva jest izgradnja laboratorijske infrastrukture kako bi se poboljšala dijagnostika kuge, kaže Scholz.

A to je hitno potrebno jer je dijagnoza jedan od najvećih problema. Scholz priča o jednom džogeru iz SAD-a, mladom muškarcu koji je zbog simptoma sličnih gripi poslan kući da se oporavi. „Umro je jer nitko nije ni pomislio na kugu.“

Pritom postoje vrlo učinkoviti antibiotici kojima se bolest može liječiti. Ipak, kod svakog izbijanja epidemije „prvi pacijenti gotovo uvijek umiru zato što dijagnoza nije postavljena na vrijeme i terapija nije započeta dovoljno rano“, kaže Scholz.

Pravodobna antibiotska terapija na mnogim je dijelovima svijeta dodatni problem. Na Madagaskaru ponekad prođu dani prije nego što lijekovi stignu tamo gdje su potrebni, kaže Scholz. To je predugo za preživljavanje plućne kuge, koja može dovesti do smrti unutar 48 sati od pojave simptoma.

Može li kuga ponovno postati pandemija?

Iako Yersinia pestis i dalje uzrokuje lokalne epidemije, Holger Scholz uvjeren je da je nova pandemija kuge vrlo malo vjerojatna. Kuga se ne širi tako lako kao, primjerice, gripa ili SARS-CoV-2.

Osim toga, „imamo posve drukčije mogućnosti borbe protiv bolesti“ nego u Srednjem vijeku, kaže Scholz. Tada nije bilo ni antibiotika ni današnjih higijenskih standarda.

Drugačija bi situacija bila kada bi uzročnik bio genetski modificiran i upotrijebljen kao biološko oružje. Centar za biološke opasnosti i posebne patogene pri RKI-ju nadležan je i za pitanja bioterorizma.

Pomoću analiza genoma ne mogu se razlikovati samo brojni sojevi bakterije Yersinia pestis, nego ih se može povezati i s određenim regijama. „Možemo procijeniti i je li riječ o prirodnom soju ili je možda bio modificiran“, kaže Scholz.

Naravno, kugu bi u Europu i Njemačku mogli ponovno unijeti i putnici koji se vraćaju iz inozemstva. Vjerojatnost za to iznimno je mala, „ali se ne može stopostotno isključiti“, kaže Scholz.

„Moramo biti sposobni dokazati prisutnost uzročnika kuge u svim mogućim materijalima“, kaže Scholz. To mogu biti prirodni uzorci pacijenata ili iz okoliša, ali i materijali ugrađeni, primjerice, u ventilacijske sustave podzemne željeznice. Zato se neprestano radi na razvoju dijagnostičkih metoda. I time se dodatno smanjuje vjerojatnost velikog izbijanja bolesti.

Vikend izdanje lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) donosi tekst „Snajperisti na židovskom groblju“ u kojem navodi da je Aleksandar Vučić kao mladi dragovoljac „služio zločinačkoj politici u Sarajevu“.

Svoj opsežan tekst autor Michael Martens započinje poviješću židovske zajednice u Sarajevu, koja je gotovo potpuno uništena u Holokaustu. Povijesni pregled obogaćen je citatima nobelovca Ive Andrića – Martens je dobar poznavatelj njegova djela i autor Andrićeve biografije. Potom opisuje i tragove koje je na Židovskom groblju ostavio rat devedesetih godina. Slijedi kratak prikaz opsade Sarajeva u kojoj je poginulo više od 11.000 ljudi.

„Jedno od poprišta opsade bilo je upravo Židovsko groblje u Sarajevu. Viši dijelovi groblja, smještenog na obronku brda, bili su pod nadzorom srpskih napadača. Odatle su snajperisti držali grad na nišanu. Britanski general Michael Rose, koji je neko vrijeme zapovijedao mirovnim snagama UN u Sarajevu, izjavio je pred Haškim sudom da je Židovsko groblje stalno predstavljalo opasno polazište za granatiranje i snajpersko djelovanje po gradu. S položaja na groblju gađana je i gradska bolnica u naselju Marijin Dvor, u dnu sarajevske kotline. Jedan kirurg zaposlen u toj bolnici svjedočio je pred sudom da su pacijenti i medicinsko osoblje više puta ranjavani snajperskom vatrom koja je dolazila iz smjera Židovskog groblja.“

Mladi srpski dragovoljac

Potom Martens na novinsku pozornicu izvodi protagonista koji je zapravo glavna tema teksta – Aleksandra Vučića: „Čovjek koji je kao mladi dragovoljac, barem neko vrijeme, bio prisutan na tom mjestu, usred zločinačkih događaja na Židovskom groblju u Sarajevu, poslije će postati poznat i moćan – današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Nisu njegovi protivnici ni klevetnici ti koji su u javnost plasirali ovaj neugodan detalj iz njegove biografije. O tome je devedesetih godina u više intervjua govorio upravo on sam, i to s ponosom.

Ti su intervjui objavljeni u listovima koji odavno više ne izlaze i koji su ostavili vrlo malo tragova na internetu. Zato mnoge Vučićeve izjave u kojima se hvalio svojim sudjelovanjem kao ratni dragovoljac nisu prošle put od tiskanog doba do digitalne sadašnjosti i ostale su relativno nepoznate. Međutim, onaj tko istražuje fondove Narodne biblioteke Srbije u Beogradu, u papirnatim arhivima naići će na brojne tragove.“

Šešeljev dečko

U tekstu potom slijede rezultati autorova upornog istraživanja arhivske građe iz analognog doba – citati izjava Aleksandra Vučića iz njegova radikalnog razdoblja. Portret Aleksandra Vučića koji je u kolovozu 1994. objavio srpski ilustrirani tjednik Duga autoru je poslužio kao podloga za sljedeću ocjenu: „Vučić je 1994. godine već slovio kao političar u usponu u Srpskoj radikalnoj stranci, koju je vodio vođa paravojnih postrojbi Vojislav Šešelj, a za koju se pretpostavlja da ju je osnovala ili barem djelomično kontrolirala srpska služba državne sigurnosti."

Autor prepričava članak iz Duge i napominje da je novinar u Vučićevoj sobi kod roditelja primijetio „ratne trofeje“ obješene po zidovima, ne objašnjavajući o čemu je točno riječ. A zatim slijedi izjava Aleksandra Vučića: „Kad je počeo rat u Bosni, otišao sam u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dragovoljac." Obrazlaže kako je otišao u Sarajevo „braniti srpstvo“. Osim toga, u tekstu doznajemo i gdje je mladi dragovoljac Vučić najprije bio raspoređen: „Časopisu Duga Vučić je 1994. rekao da je ‘neko vrijeme bio na Židovskom groblju' prije nego što je otišao na Pale."

Vučić se niti "ne stidi”

Nakon toga njemački članak navodi otvorena pitanja: „Iz Vučićeva intervjua nije jasno što je točno radio na Židovskom groblju u Sarajevu. Je li i on pucao na grad? Je li i on ubijao civile? Koja je bila njegova uloga? Sigurno je, međutim, da za tvrdnju koja se posljednjih mjeseci pojavljuje u javnosti – da je Vučić navodno vodio bogate strance koji su kao ‘vikend-snajperisti’, uz novčanu naknadu, sa srpskih položaja pucali na civile u Sarajevu, ponajprije na žene i djecu – ne postoje nikakvi vjerodostojni dokazi. No takve senzacionalističke priče nisu ni potrebne da bi se zaključilo da se budući predsjednik Srbije kao mladi ratni dragovoljac stavio u službu duboko zločinačke politike."

„Da je tu politiku u potpunosti podupirao, Vučić je govorio i u drugim prilikama, među ostalim u posebnom izdanju časopisa Velika Srbija, glasila Srpske radikalne stranke, objavljenom u rujnu 1997. godine. Tada je već bio glavni tajnik stranke.“

Slijedi Vučićeva izjava iz izdanja Velike Srbije tiskanog u 50.000 primjeraka: „U tom doista kriznom razdoblju za naš narod našao sam se u dvojbi koja je mučila mnoge, posebno mlađe ljude, a koju je razriješio moj četrdesetodnevni boravak kao dragovoljca u Sarajevu."

U njemačkom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung navodi se da je Vučić u istom intervjuu iz 1997. rekao i da je „ukupno proveo čak osam mjeseci na područjima Bosne pod nadzorom bosanskih Srba, od čega ‘dva mjeseca na bojištu’“. Slijedi još jedna njegova izjava: „Ako mislite da sam se zalagao za Hrvate ili muslimane – nisam i ne pada mi na pamet da se toga stidim."

Doći će vrijeme za Veliku Srbiju...

Autor dodaje da Vučić istodobno naglašava navodna srpska prava na dijelove državnog teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i poziva na strpljenje dok se političke okolnosti u svijetu ne promijene.

U završnom dijelu teksta Martens piše: „Danas Vučić govori drukčije. U političkoj retorici prihvatio je Daytonski sporazum i poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ipak, u medijima bliskim Vučiću i dalje je prisutan revizionistički ton – upravo onakav kakav je najavljivao još 1997. godine.“

U tekstu se navodi da je Vučić, govoreći o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1997. izjavio: „Kad naša stranka dođe na vlast u Srbiji, svakodnevno ćemo podsjećati da su ti teritoriji naša vjekovna zemlja.“ Na samom kraju autor se pita: „Što takve riječi znače danas? SAD, koje su prije tri desetljeća bile ključni čimbenik u zaustavljanju ratova na Balkanu, u međuvremenu su se povukle iz regije ili čak pružaju potporu nacionalističkim tvrdolinijašima. Europske države nisu uspjele popuniti taj vakuum. Srpski veteran sa Židovskog groblja u Sarajevu pozorno prati taj razvoj događaja.“

Michael Martens podsjeća da je Aleksandar Vučić u svom oštrom napadu na Daytonski mirovni sporazum još 1995. napisao: „Na kraju će Srbi podići glavu i vratiti svoje zemlje. Potrebno je samo još malo pričekati.“ I tekst završava pitanjem: „Bliži li se tom čekanju kraj?“

U Haagu postoje dva velika međunarodna suda koja se često mogu zamijeniti. S jedne strane tu je Međunarodni sud pravde (MSP, na engleskom International Court of Justice - ICJ) Ujedinjenih naroda, koji rješava sporove između država i smješten je u povijesnoj Palači mira. S druge strane nalazi se Međunarodni kazneni sud (MKS, odnosno International Criminal Court, ICC, na engleskom), koji od 2002. godine privodi pravdi pojedince odgovorne za ratne zločine i djeluje u znatno modernijoj zgradi od stakla i betona.

U njemu nisu zastupljene sve 193 članice UN-a, nego samo 125 država koje su pristupile sudu i priznale njegovu nadležnost - među zemljama koje nisu članice nalaze se SAD, Rusija i Kina, kao i neke države iz Azije i Sjeverne Afrike.

Kada je američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio nedavno zaprijetio da će sud „rastaviti ciglu po ciglu”, bilo je jasno da misli na Međunarodni kazneni sud. Njegovo ministarstvo u priopćenju je navelo instrumente koje SAD razmatra u svojoj kampanji protiv suda. Između ostalog, SAD bi mogao uvesti zabrane ulaska zaposlenicima ICC-a ili pooštriti sankcije protiv suda i povezanih organizacija. Spominje se čak i pojačani nadzor nad državama „koje odbijaju odbaciti lažni autoritet ICC-a, a istodobno koriste američku pomoć”.

SAD je i ranije više puta pritiskao ICC, ali novi pristup privukao je pozornost stručnjaka za međunarodno pravo diljem svijeta.

SAD pojačava pritisak na Haag

„SAD i Marco Rubio sada su u biti javno obznanili nešto što traje već više od godinu dana – naime da SAD diplomatskim pritiskom i različitim sredstvima pokušava utjecati na druge države kako bi promijenile svoje stavove, a djelomično i način glasanja kada je riječ o ICC-u”, smatra Andreas Schüller, zamjenik voditelja programa za međunarodne zločine i pravnu odgovornost pri Europskom centru za ustavna i ljudska prava (ECCHR) u Berlinu.

„Činjenica da se to sada proglašava kampanjom dodatno pokazuje da je riječ o strateški promišljenom pristupu, da je obuhvat širi te da se i druge države koje nisu članice ICC-a nastoji uključiti kako bi vršile pritisak”, rekao je Schüller u razgovoru za DW.

SAD nije zemlja članica Međunarodnog kaznenog suda, pa se djela počinjena na njezinu teritoriju ne mogu procesuirati u Haagu. Međutim, ICC je nadležan kada se nekome na teret stavljaju zločini počinjeni na području neke države članice. Na toj osnovi izdani su, primjerice, nalozi za uhićenje ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

Postojanje ICC-a može se objasniti lekcijama iz povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata Nürnberški procesi protiv dijela nacističkog vodstva predstavljali su svojevrsno rođenje međunarodnog kaznenog prava. Kada su 1990-ih, nakon rata u bivšoj Jugoslaviji i genocida u Ruandi, etablirani tribunali za ratne zločine, sve više je jačao poziv za stvaranje stalne institucije.

Prema riječima Kaija Ambosa, stručnjaka za međunarodno pravo sa Sveučilišta u Göttingenu, riječ je o „temeljnom pitanju preuzimanja odgovornosti”, bilo da se radi o Ukrajini, Iranu ili Gazi. „Ne može biti prihvatljivo da se takvi teški zločini počine, bez obzira na sukob, a da glavni odgovorni, prije svega šefovi država i druge vodeće osobe, ostanu nekažnjeni. Jednostavno se ništa ne događa. To je neprihvatljivo za žrtve, ali zapravo i za sve nas”, rekao je Ambos za DW.

Trebaju li američki državljani sjesti na optuženičku klupu?

U kratkom video obraćanju Marco Rubio izjavio je da sud ugrožava cjelokupni pravni sustav SAD-a: „Službenici granične zaštite koji iz naše zemlje uklanjaju nasilne kriminalce. Američki marinci koji riskiraju svoje živote u obrani naše zemlje. (…) Ako ostanemo pasivni, svi bi oni bili prepušteni na milost i nemilost stranim sucima udaljenima tisućama kilometara”, rekao je američki državni tajnik.

Pred Međunarodnim kaznenim sudom trenutno se ne vodi nijedan postupak protiv američkih državljana. Aktivnosti graničnih službenika ICE-a uglavnom se odvijaju unutar SAD-a, gdje ICC ionako nema nadležnost. Drugačija je situacija kada je riječ o ciljanim likvidacijama navodnih krijumčara droge na Karibima. Bivši glavni tužitelj ICC-a Luis Moreno Ocampo još je u studenome ocijenio da bi se moglo raditi o mogućem zločinu protiv čovječnosti.

Kako se sud može oduprijeti pritisku?

Kai Ambos sada strahuje da bi se takozvani „chilling effect” mogao dodatno pojačati, odnosno da bi, primjerice, tužitelji Međunarodnog kaznenog suda mogli pokazivati veću popustljivost prema američkim osumnjičenicima. „Imamo i problem pretjeranog poštivanja sankcija (over-compliance), pa tako i tvrtke izvan SAD-a kažu: više ne surađujemo s tom institucijom jer bi to moglo ugroziti naše poslovanje u Americi.”

Još prošle godine američko Ministarstvo vanjskih poslova uvelo je niz sankcija protiv ICC-a i pojedinih sudaca. Kao odgovor na to, sud je dodatno smanjio svoju ovisnost o SAD-u te je, primjerice, uredske aplikacije tvrtke Microsofta zamijenio njemačkim open-source proizvodom.

Stručnjak ECCHR-a smatra da države članice imaju brojne manje mogućnosti za pružanje potpore sudu. „Ako se srednje velike sile i manje države udruže protiv SAD-a te postanu oslonac međunarodnim institucijama i pruže otpor, to je najvažnije.”

Europska unija stala je uz ICC odmah nakon Rubiovih prijetnji. Potporu sudu dao je i njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul, koji je poručio da taj sud svijet čini „sigurnijim i pravednijim”.

Zanimljivo je da je 2022. godine, u svjetlu ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, slično stajalište zauzeo i američki Senat. U rezoluciji je ICC opisan kao „međunarodni tribunal koji želi održati vladavinu prava”, a istrage protiv Rusije bile su pozdravljene. Jedan od supokrovitelja teksta, koji je predložio nedavno preminuli republikanski senator Lindsay Graham, bio je upravo današnji američki državni tajnik Marco Rubio.

Njemačka agencija za regulaciju mrežne infrastrukture (Bundesnetzagentur), unatoč kritikama više saveznih pokrajina, potvrdila je svoje planove: Deutsche Bahn morat će i na najopterećenijim prugama dio kapaciteta prepustiti konkurenciji. Time se otvara put talijanskom željezničkom prijevozniku Italo.

„Veća konkurencija može dovesti do boljih usluga za putnike“, rekao je predsjednik Agencije Klaus Müller. Dodao je da bi konačna odluka mogla donijeti promjene u međugradskom željezničkom prometu.

Riječ je o dodjeli ograničenih kapaciteta na posebno opterećenim željezničkim pravcima. Tvrtka Njemačkih željeznica nadležna za infrastrukturu, DB InfraGO ubuduće ondje više neće smjeti sav raspoloživi kapacitet dodijeliti samo jednom prijevozniku – dakle svojoj matičnoj kući.

Ovisno o trasi, jedan prijevoznik smjet će raspolagati s najviše 60 do 75 posto kapaciteta. Cilj je prije svega smanjiti gotovo monopolni položaj Deutsche Bahna u brzom međugradskom prometu. Tvrtka trenutačno drži oko 95 posto tog tržišta.

„Odluka na temelju grešaka"?

Takozvana klauzula za zaštitu tržišnog natjecanja trebala bi osigurati da na važnim međugradskim linijama posluje najmanje još jedan prijevoznik. Koliki će se dio kapaciteta morati ostaviti konkurenciji, DB InfraGO određivat će prilikom godišnje izrade voznog reda.

„Detaljno ćemo proučiti i ocijeniti odluku nadležnog tijela“, priopćio je Deutsche Bahn. Istodobno, iz očitovanja koje je DB InfraGO dostavio nadležnom povjerenstvu Bundesnetzagentura proizlazi da tvrtka odluku smatra pravno upitnom. Tamo je riječ kako je Agencija počinila „niz pogrešaka u postupku i utvrđivanju stanja" i smatra kako „ne postoje zakonski uvjeti za regulatornu intervenciju". Tvrtka ističe i da dosadašnja dodjela kapaciteta konkurentskim prijevoznicima nikada nije bila pravno osporena.

Nova pravila trebala bi stupiti na snagu pri izradi voznog reda za 2028. godinu jer se on tek radi sljedeće godine. Državni regulatori priznaju kako bi odluka mogla donijeti „velike promjene u međugradskom putničkom prometu".

Jedan od razloga za donošenje odluke planovi su talijanskog željezničkog prijevoznika Italo. Tvrtka namjerava od 2028. početi prometovati u Njemačkoj vlastitim vlakovima i konkurirati Deutsche Bahnu na najatraktivnijim međugradskim linijama.

"Stranci će birati samo grožđice iz kolača”

Prema vlastitim navodima, Italo planira ulaganja vrijedna više milijardi eura te traži dugoročnu sigurnost pri pristupu željezničkoj mreži.

Više njemačkih saveznih pokrajina pokušalo je utjecati na odluku Agencije. Strahuju da bi jača konkurencija mogla dodatno ojačati najisplativije veze između velikih gradova, dok bi manje prometne linije mogle biti zapostavljene.

Bavarski ministar prometa Christian Bernreiter (CSU) upozorio je da bi posljedice mogli osjetiti i lokalni i međugradski promet izvan velikih gradskih središta. Slične bojazni iznijeli su i Brandenburg te Hamburg.

Brandenburg upozorava kako prihodi Njemačke željeznice ostvareni na najtraženijim linijama danas pomažu financirati manje isplative usluge. Hamburg upozorava da bi neka stajališta ili pojedine linije mogli biti ukinuti, što bi dodatno opteretilo lokalni promet, osobito u razdobljima najveće gužve.

Hoće li biti bolje – ili još gore?

Monopolska komisija također je načelno podržala planove Agencije za mrežnu infrastrukturu. To savjetodavno tijelo smatra da je lakši pristup željezničkim kapacitetima preduvjet za ulazak novih prijevoznika na tržište. Istodobno upozorava da ostaju otvorena pitanja oko konkretne raspodjele kapaciteta. Zagovornici reforme očekuju da bi jača konkurencija mogla dovesti do nižih cijena, većeg broja polazaka i kvalitetnijih usluga.

Za Deutsche Bahn odluka predstavlja značajnu promjenu na tržištu kojim je dosad gotovo u potpunosti dominirao. Hoće li i u kojoj mjeri doista doći do promjena, ovisit će o ponudi novih prijevoznika i potražnji putnika.

Sindikat željezničara i prometnih radnika EVG upozorava na moguće pogoršanje usluga u njemačkom međugradskom prometu nakon ulaska talijanskog Itala na tržište. Prema ocjeni sindikata, posljedice bi mogle biti ozbiljne. U analizi koja je dostupna i dopisništvu ARD-a u Berlinu, navodi se da najmanje šesnaest gradova prijeti ukidanje ili smanjenje broja zaustavljanja vlakova ICE i IC. O tome je prvi izvijestio list Bild am Sonntag.

Čitav niz gradova tone u beznačajnost

Talijanska tvrtka namjerava najprije prometovati na linijama München – Frankfurt na Majni – Köln – Dortmund te München – Berlin – Hamburg. Riječ je o pravcima na kojima su i vlakovi Njemačkih željeznica ICE vrlo dobro popunjeni. Predsjednik sindikata strojovođa EVG-a Martin Burkert upozorio je: „Ako Italu bude dopušteno usredotočiti se samo na najisplativije linije i ako Deutsche Bahn bude potisnut s glavnih pravaca, to će razgraditi sadašnji sustav međugradskog prometa.“

Prema njegovim riječima, Deutsche Bahn tada bi imao manje mogućnosti financirati manje isplative linijeu manjim gradovima prihodima ostvarenima na glavnim pravcima.

Prema analizi EVG-a, ulazak Itala na tržište snažno bi pogodio gradove Aachen, Bamberg, Chemnitz, Cottbus, Freiburg, Ingolstadt, Jena, Magdeburg, Norddeich Mole, Osnabrück, Rostock, Saarbrücken, Schwerin i Singen. Posljedice bi osjetili i Augsburg te Münster, koji s više od 300.000 stanovnika spadaju među 25 najvećih njemačkih gradova. U Trieru, gdje trenutačno ne staju međugradski vlakovi, prema toj analizi bi onda izgubio i svaku nadu da će on biti povezan brzim željezničkim linijama.

U Španjolskoj, Portugalu, a posebno na jugu Francuske, stotine vatrogasaca trenutačno se bore s vatrenom stihijom. Gdje sve gori, pokazuje Sustav za informiranje o požarima – Fire Information for Resource Management System (FIRMS) američke svemirske agencije NASA-e: diljem svijeta raspoređene su crvene točke, dok su uglavnom samo bijele površine Grenlanda i Antarktika bez njih. Svaka od tih točaka označava požar.

Zbog toplinskih valova i suša, šumski požari diljem svijeta postaju sve češći. Često počinju sasvim bezazleno – odbačeni opušak cigarete ili iskra koju je vjetar odnio s logorske vatre dovoljni su da zapale suho lišće i sitno granje. Nakon toga presudno je brzo reagirati kako bi se požar ugasio prije nego što zahvati veće površine.

Sateliti mogu otkriti požare iz svemira

Da bi se moglo brzo djelovati, mali požari moraju biti otkriveni što ranije. To je posebno izazovno u teško pristupačnim područjima. Prije nego što ljudsko oko uoči plamen ili dim, sateliti već mogu poslati upozorenje.

Mnogi satelitski podaci dostupni su besplatno, poput onih koje nudi FIRMS. Globalni podaci postaju javno dostupni u roku od tri sata nakon satelitskog snimanja, dok su u SAD-u i Kanadi djelomično dostupni gotovo u stvarnom vremenu. Besplatne podatke za Europu, Bliski istok i sjevernu Afriku pruža i European Forest Fire Information System (EFFIS), koji koristi podatke NASA-inih i Copernicusovih satelita.

Unatoč besplatnom pristupu satelitskim podacima, startup OroraTech iz Münchena razvio je poslovni model za rano otkrivanje šumskih požara. Njihova formula glasi: satelitski podaci, umjetna inteligencija, usluga i velika brzina.

Münchenski startup „OroraTech" nudi sustav za upravljanje šumskim požarima

„Sustavi NASA-e i ESA-e uglavnom snimaju slike samo u određeno doba dana", objašnjava Thomas Grübler, tehnički direktor (CSO) tvrtke OroraTech. Primjerice, sateliti prolaze samo prijepodne ili oko podneva. Međutim, šumski požari najčešće izbijaju tijekom poslijepodneva. Upravo tu „poslijepodnevnu prazninu" OroraTech popunjava vlastitim satelitima.

Osim toga, podaci klasičnih satelita nisu prvenstveno namijenjeni otkrivanju požara, pa često imaju grublju rezoluciju i ne mogu pouzdano uočiti male požarne točke.

Zbog toga važne informacije ponekad do službi za gašenje požara stižu sa značajnim kašnjenjem – ponekad samo jednom dnevno. Za to vrijeme požari se mogu neprimjetno širiti.

U proljeće 2022. godine OroraTech je lansirao svoje prve satelite u orbitu. Oni koriste termalne infracrvene senzore koji mogu otkriti požare čak i noću ili kroz dim. Posebnost je u tome što su kamere toliko minijaturne da stanu u satelit veličine kutije za cipele, kaže Grübler. Zbog toga su znatno jeftinije i troše samo mali dio energije potrebne velikim satelitima.

Globalno otkrivanje požara uz pomoć umjetne inteligencije

Prema navodima tvrtke, OroraTech trenutačno upravlja s više termalnih satelita nego bilo koja druga država ili tvrtka na svijetu. Do 2028. godine planirano je čak 96 skeniranja dnevno, što bi omogućilo da se svaka točka na Zemlji pregleda svakih 15 minuta.

Međutim, samo otkrivanje požara nije dovoljno. „Naš zadatak je te podatke učiniti korisnima", dodaje Grübler. Zato OroraTech pomoću umjetne inteligencije analizira ne samo podatke svojih satelita, već i podatke drugih satelita, uključujući one ESA-e i NASA-e. Cilj je omogućiti da i ljudi koji nisu stručnjaci za satelite ili geopodatke mogu na temelju tih informacija donositi odluke.

Kupci tako već nakon nekoliko minuta dobivaju informacije o novim požarima, kao i kontinuirane procjene mogućeg širenja požara i njegovih posljedica.

Među korisnicima su tvrtke i države

Među klijentima u 25 zemalja su državne institucije, vatrogasne službe, šumarska poduzeća, infrastrukturne i energetske tvrtke, osiguravajuća društva i ekološke organizacije. Zahvaljujući ažurnim podacima o požarima, vlasnici plantaža za proizvodnju celuloze u Južnoj Americi, primjerice, mogu spriječiti da šumski požari unište njihove usjeve i time ugroze njihov kapital.

OroraTech danas prodaje podatke svojih satelita i ESA-i i NASA-i. Grčka vlada također je prihvatila njihovu tehnologiju. U suradnji s ESA-om razvijen je poseban sustav za Grčku, koji se sastoji od četiri satelita, zemaljske postaje u Grčkoj i platforme Wildfire Solution tvrtke OroraTech. Time se omogućuje kontinuirano dostavljanje podataka u stvarnom vremenu za rano otkrivanje šumskih požara.

Posebno u zemljama gdje se požari vrlo brzo razvijaju i šire, ovakvi sustavi pomažu da se vatrogasne i spasilačke ekipe učinkovitije organiziraju.

Prema podacima tvrtke, OroraTech trenutačno nadzire 407 milijuna hektara šuma diljem svijeta – površinu gotovo jednaku teritoriju Europske unije. To uključuje područja u Brazilu, Čileu, SAD-u, Kanadi i Australiji.

Novi poslovni pravci uz termalne satelite

„Nisam očekivao da će tržište iz jedne uske niše prerasti u nešto ovako veliko", kaže Grübler. „Danas smo duboko uključeni u tu temu i postali smo pravi stručnjaci na području šumskih požara. Zbog sve većeg broja požara – nažalost – tržište stalno raste."

Osim otkrivanja šumskih požara, otvaraju se i nova područja primjene. Termalni sateliti ne mogu mjeriti samo požare, već sve vrste toplinskih emisija. Tako se, primjerice, mogu prikupljati podaci o isparavanju vode na poljoprivrednim površinama, otkrivati urbani toplinski otoci, detektirati naftne mrlje na moru, a termalni podaci mogu biti korisni i na području obrane.

Iz svemira se, između ostalog, mogu otkriti brodovi čak i kada isključe svoj odašiljač – uređaj koji automatski šalje i prima informacije kako bi druga plovila i obalne postaje mogla pratiti njihov položaj. „Pretpostavljam da će se za pet godina pojaviti primjene za koje danas uopće ne znamo da će postojati", zaključuje Grübler.

Posljednjih godina cijena zlata neprestano raste. Uz jednu kratkotrajnu pauzu na tržištu, cijena već godinama ide samo u jednom smjeru – prema gore. Od 2020. godine porasla je s 1585 američkih dolara po unci na više od 4500 američkih dolara po unci.

U idealnom slučaju novac ne bi trebao gubiti vrijednost zbog inflacije, već bi trebao bi sam povećavati svoju vrijednost zahvaljujući kamatama. Međutim, to trenutačno nije osobito izgledan scenarij jer su ključne kamatne stope prilično niske. Zato oni koji ju imaju pokušavaju svoju imovinu sigurno pohraniti – a kao i često ranije, ulažće se u plemenite metale. A povećana potražnja onda dovodi do rasta cijene.

Ekonomisti Deutsche Banke navode da središnje banke diljem svijeta sve više kupuju zlato. U studiji objavljenoj 27. travnja navode da Kina, Rusija, Indija i Turska, kao i središnje banke na tržištima u nastajanju, povećavaju svoje zlatne rezerve. Stoga bi zlato do 2031. godine moglo dosegnuti čak i granicu od 8000 američkih dolara po unci, čime bi mu se sadašnja cijena udvostručila, smatraju njemački stručnjaci.

Novi igrač: kriptovalute

No, prije nego pogledamo u budućnost, vrijedi razmotriti kako je došlo do sadašnje situacije. Kako je posljednjih godina došlo do procvata tržišta zlata?

Frank Schallenberger iz Landesbank Baden-Württemberg (LBBW) kao razloge navodi „očekivanja smanjenja kamatnih stopa i slabljenja američkog dolara, snažnu kupnju zlata od strane središnjih banaka te veliku potražnju za zlatnicima i polugama“.

Uz, kaže Schallenberger za DW, na tržištu se pojavio relativno novi sudionik – kriptovalute. One se „sve više razvijaju u važnu novu skupinu potražnje jer i one doprinose diverzificiranju imovinu (među ostalim kupnjom zlata). Ako se taj trend nastavi, mogao bi dodatno potaknuti rast cijene zlata.“

Michael Hsueh, analitičar za plemenite metale u Deutsche Bank Researchu i jedan od autora spomenute studije, razlikuje „neelastičnu“ i „elastičnu“ potražnju. Ističe da su stabilni, neelastični kupci, poput središnjih banaka, potisnuli „elastične“ kupce, odnosno privatne osobe poput kupaca nakita. Ta stabilna potražnja, tvrdi on, „ključni je čimbenik snage tržišta zlata u razdoblju od 2021. do 2025. godine“.

S druge strane, Thomas Kulp, analitičar u istraživačkom odjelu DZ BANK-a, napisao je za DW: „Glavni pokretač rasta cijene zlata posljednjih godina bilo je gomilanje geopolitičkih neizvjesnosti. Uloga zlata kao 'sigurnog utočišta', s jedne strane, i njegov status jamca neovisnosti, s druge strane, bili su najvažniji čimbenici potražnje.“

Je li zlato još uvijek sigurno utočište?

Zlato se oduvijek smatralo pouzdanim načinom očuvanja vrijednosti novca. Iako se njegova količina ne može povećavati te je podložno špekulacijama, ovaj je plemeniti metal svakako sigurniji od čuvanja novca ispod madraca. No, je li zlato i danas prikladno kao sigurno utočište?

Ne, smatra Frank Schallenberger. Po njegovu mišljenju, veliko ulaganje u zlato nije dobra ideja, ali njegovu ulogu zaštite od rizika ne treba podcijeniti: „Ulaganje od pet ili deset posto portfelja u zlato svakako nije loša ideja jer može smanjiti kolebljivost vrijednosti portfelja.“

„Smatramo da ima smisla držati znatne količine zlata kao sredstvo očuvanja vrijednosti“, kaže Michael Hsueh iz Deutsche Bank Researcha. „Najvažniji razlozi zbog kojih upravitelji deviznih rezervi u središnjim bankama uključuju zlato u svoje portfelje jesu diverzifikacija, zaštita od geopolitičkih rizika i zaštita od inflacije.“

Thomas Kulp iz DZ BANK-a uopće ne dovodi u pitanje smisao zlata kao sredstva očuvanja vrijednosti. „Zlato jest i ostaje krajnje sigurno utočište. U nesigurnim vremenima ili tijekom kriza plemeniti je metal u pravilu vrlo tražen.“ Međutim, upozorava da to ne znači kako njegova cijena ne može biti podložna „ponekad vrlo velikim oscilacijama" te da bi „ulagači to uvijek trebali imati na umu pri raspodjeli svoje imovine“.

Pogled u kristalnu kuglu

Svako predviđanje nosi određeni rizik. To se ne odnosi samo na ispunjavanje loto-listića nego i na gospodarska kretanja. Kada bi većina prognoza bila točna, više ne bi bilo ekonomista ni poslovnih novinara, nego samo mnogo više multimilijunaša.

Dijele li stručnjaci koji su ovdje intervjuirani prognoze Deutsche Bank Researcha? Frank Schallenberger sigurno ne.

„Ne! Snažno tržište zlata, koje je privremeno završilo krajem siječnja, bilo je potaknuto, među ostalim, velikim kupnjama zlatnih ETC-ova i znatnim povećanjem zlatnih rezervi središnjih banaka. Međutim, obje su skupine kupaca trenutačno izgubile dio zamaha. Trenutačno ne vidim dovoljno snažne pokretače koji bi mogli dovesti do udvostručenja ionako već vrlo visoke cijene zlata u sljedećih pet godina.“

Suautor studije Deutsche Banka ostaje pri svojoj prognozi. „Analizirali smo gomilanje zlata u rezervama središnjih banaka zemalja u razvoju kao mogući dugoročni pokretač rasta cijene zlata“, rekao je Michael Hsueh za DW. Stoga očekuje novo povećanje zlatnih rezervi u središnjim bankama, što povezuje s „povratkom povijesti", odnosno s razdobljem koje podsjeća na vrijeme prije završetka Hladnog rata.

Nova, neizvjesna vremena, prema njegovim riječima, dovode do povratka na donju granicu raspona prije 1990. godine – udjela zlata od 40 posto u rezervama središnjih banaka. „Uz pretpostavku da se devizne rezerve zemalja u razvoju smanje s osam na pet bilijuna američkih dolara, to bi moglo odgovarati nominalnoj cijeni zlata od 8000 američkih dolara po unci“, kaže Hsueh.

Analitičar DZ BANK-a Thomas Kulp ipak je oprezniji. Za njega, „s obzirom na događaje posljednjih godina, takve prognoze nisu iznenađujuće“. Ipak, ne vidi tamne oblake na horizontu. „Očekujemo da će cijena zlata u sljedećih dvanaest mjeseci dosegnuti razinu od 5000 američkih dolara. Temeljni pokretači potražnje i dalje su prisutni. Stoga su i naši dugoročni izgledi za cijenu zlata pozitivni.“

Utorak je, kišno prijepodne početkom srpnja: šarena kolona crvenih vatrogasnih vozila i vozila hitne pomoći, narančastih kamiona za čišćenje ulica i odvoz otpada te jednog zelenog gradskog autobusa poredana je ispred Bundestaga. Gradonačelnici i načelnici iz više gradova i općina diljem Njemačke stigli su tim vozilima u Berlin kako bi prosvjedovali. Nedostaje im novca za pouzdano pružanje brojnih komunalnih usluga.

Sve veći broj od oko 10.700 njemačkih općina i gradova (pre)zadužen je. „Ovdje smo kako bismo upozorili na hitne financijske nevolje gradova“, kaže Thorsten Berg (SPD), gradonačelnik Oberhausena. Taj zapadnonjemački grad je pri vrhu nacionalne ljestvice zaduženosti. „Nalazimo se u zaista dramatičnoj situaciji.“

Slabo gospodarstvo, manji porezni prihodi, veći socijalni izdaci

Njemačke općine i gradovi su 2025. godine zajedno nagomilali gotovo 30 milijardi eura novog duga – povijesni rekord. Ukupan dug tako je narastao na više od 200 milijardi eura. Prema planovima komunalnih financija do 2028. godine, očekuje se svake godine novo zaduženje otprilike u istom iznosu.

Uzrok krize lako je objasniti: najveći izvori prihoda lokalnih vlasti su porez na poslovanje te porez na zemljišta i nekretnine. Uz to dobivaju i 15 posto prihoda od poreza na dohodak. No gospodarska kriza, koja Njemačku pritišće već sedmu godinu, smanjuje porezne prihode. Istodobno su socijalni izdaci znatno porasli, što posebno teško opterećuje općine i gradove.

U federalnoj Njemačkoj zakone donose Bundestag i parlamenti 16 saveznih zemalja. Među njima su i mnogi zakoni koje moraju provoditi lokalne vlasti. „Najveći teret za nas su socijalni transferi“, objašnjava gradonačelnik Berg u razgovoru za DW. „Tu su i troškovi koje imamo za pomoć mladima i za skrb.“ Problem je u tome što savezna država i pokrajine ni približno ne pokrivaju stvarne troškove tih obveza. „Općine bi sve to trebale plaćati, ali za to ne dobivamo novac. To je greška u sistemu“, zaključuje Berg.

DW je posjetio Oberhausen. Apostolos Tsalastras, gradski rizničar, od 2010. godine zadužen je za financije grada.

„Trenutačno imamo godišnje rashode od 1,2 milijarde eura, a naši prihodi su oko 100 milijuna eura manji“, priča ovaj ekonomist u svom uredu u gradskoj vijećnici. Krajem 2025. godine Oberhausen je imao nagomilan dug od dvije milijarde eura. Toliko velik da je savezna pokrajina Sjeverna Rajna-Vestfalija morala intervenirati. Aktualna stopa zaduženosti iznosi 800 milijuna eura.

Čak 50 posto rashoda odnosi se na socijalna davanja. Troškovi skrbi rastu jer sve više starijih osoba ne može plaćati smještaj u domovima pa grad mora uskočiti. Snažno su porasli i izdaci za pomoć mladima – sa 60 milijuna eura 2022. godine na 97 milijuna eura ove godine.

Problemi su počeli nestankom teške industrije

Kao i mnogi drugi gradovi u Ruhrskoj oblasti, Oberhausen se nakon propasti rudarske i čelične industrije suočava sa strukturnim gospodarskim problemima.

„Mnogi gradovi danas imaju manje velikih i profitabilnih poduzeća nego nekad, pa su prihodi od poreza na poslovanje manji. Istodobno su nezaposlenost i socijalni izdaci u mnogim općinama iznad prosjeka“, objašnjava Tsalastras.

To već dugo ostavlja posljedice: „Nemamo rezerve, nemamo kapitalna ulaganja koja bismo mogli unovčiti, nemamo imovinu koju bismo mogli prodati i slično“, kaže rizničar rezigniranim tonom. „Štedimo već 40 godina, već smo sve prodali, više nemamo ništa.“

Gradska uprava trebala bi dodatno štedjeti, a planirano je ukidanje pet posto radnih mjesta. Građanima će to vjerojatno donijeti dulja čekanja u komunalnim službama. Naknade za parkiranje povećane su za 50 posto, a planira se i više prometnih kontrola. U hotelima će za goste biti uveden porez na noćenje. Gradska poduzeća, poput javnog prijevoza, energetskih kompanija i službe za odvoz otpada, morat će veći dio svojih prihoda uplaćivati gradu.

No koliko dugo se još mogu pooštravati takve mjere, a da se pritom ne reducira obujam usluge za građane? To pitanje postavlja sve veći broj gradonačelnika u Njemačkoj, jer u gotovo svim općinama rashodi sada premašuju prihode.

Od svega profitiraju ekstremne stranke

Vraćamo se u Berlin. „Možemo se odreći svih drugih aktivnosti za zaštitu naše demokracije ako ne osiguramo da ljudi na lokalnoj razini vide kako naša država i naš demokratski sustav doista funkcioniraju“, kaže gradonačelnik Thorsten Berg.

„Ako taj osjećaj nestane, onda se ne treba čuditi što ljudi slijede navodno jednostavna rješenja i potom glasaju za stranke koje zasigurno nemaju najbolje modele za našu budućnost.“

To je upozorenje koje je očito stiglo do glavnih gradova saveznih pokrajina, ali i do Berlina.

„Dogovorili smo da od 1. rujna više nećemo donositi zakone koji općinama, a po potrebi i saveznim pokrajinama, ne osiguravaju odgovarajuću naknadu troškova“, rekao je krajem lipnja savezni kancelar Friedrich Merz (CDU) nakon sastanka s premijerima saveznih zemalja. „Vodimo se načelom: tko naručuje, taj plaća.“

Prema tom planu, općine bi ubuduće trebale snositi još samo 20 posto nastalih troškova.

No to vrijedi samo za buduće zakone. Obveze koje već postoje ostaju na snazi. Gradonačelnik Berg smatra da je odluka načelno pozitivna.

„To nam pomaže, ali samo malo, jer ne mijenja temeljnu situaciju. Ako se ona želi promijeniti, tada i savezna država mora doista izdvojiti novac."

Jedan od zahtjeva jest povećanje udjela lokalnih vlasti u ukupnim poreznim prihodima države. Osim toga, općine traže potpuno oslobađanje od dugova. Brza reakcija savezne države i saveznih pokrajina ipak se ne očekuje, jer ni one više nemaju dovoljno novca.

2016. godine su preuzimanja kompanija u Njemačkoj od strane Kineza dostigla vrhunac. Kineski investitori su ukupno 68 puta „ušli" u vlasničku strukturu njemačkih firmi ili ih u potpunosti preuzeli. Posebno su bili zainteresirani za kompanije iz sektora strojarske i automobilske industrije i elektrotehnike. Kritičari su upozoravali na rasprodaju njemačkih tehnologija, dok su zagovornici očekivali svjež kapital i nova tržišta.

Do sada gotovo da nije bilo sustavnih istraživanja o tome što se dogodilo s preuzetim kompanijama. Zbog toga je ekonomski magazin ARD-a Plusminus analizirao poslovni razvoj oko 50 kompanija s kineskim većinskim vlasnicima, s fokusom na promet i broj zaposlenih. Oko 20 kompanija odgovorilo je i na pitanja o strateškim promjenama, prijenosu znanja i značaju njemačke lokacije za njihovo poslovanje.

Nema dokaza o sustavnoj rasprodaji

Analiza gotovo 50 kompanija s kineskim većinskim vlasnicima pokazuje iznenađujuće stabilnu sliku. Pet godina nakon preuzimanja, prosječni promet tih kompanija bio je šest posto veći nego u godini preuzimanja. Ni kada je riječ o broju zaposlenih nije zabilježeno masovno ukidanje radnih mjesta. Nakon privrednog pada tijekom pandemije koronavirusa, broj zaposlenih se vratio na razinu iz vremena preuzimanja, pa čak i porastao nekoliko postotnih bodova iznad te razine.

Prema riječima ekonomista Martina Gorniga iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW), to nije dokaz da kineski investitori čine njemačke kompanije uspješnijima. Na razvoj poduzeća tijekom deset godina utječe više različitih faktora, dodaje.

Međutim, rezultati uglavnom odgovaraju općem ekonomskom razvoju. Podaci stoga ne pružaju dokaze o sustavnoj rasprodaji njemačkih kompanija.

Jedan od ključnih motiva kineskih investitora bio je pristup tehničkom znanju njemačke privrede. Analiza potvrđuje da je u mnogim slučajevima došlo do transfera znanja. Oko 70 posto anketiranih kompanija navodi da je došlo do intenzivnijeg prijenosa znanja prema Kini. Istovremeno, više od polovine kompanija ističe da su i same imale koristi od znanja i iskustava iz Kine.

To je u suprotnosti s dugo prisutnim uvjerenjem da tehničko znanje uglavnom odlazi iz Njemačke u Kinu. Rezultati prije ukazuju na to da se transfer znanja u mnogim slučajevima odvija dvosmjerno – a ne samo jednosmjerno.

Zašto slučaj Kiekert ipak otvara pitanja?

Činjenica da je ukupna bilanca uglavnom pozitivna ne znači da nema problematičnih primjera. To posebno pokazuje stečaj dobavljača za automobilske kompanije Kiekert u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Kompanija iz Heiligenhausa proizvodi sustave za zaključavanje vrata već 169 godina i ubraja se među svjetske lidere u svojoj branši.

Kineski vlasnik preuzeo je firmu 2012. godine, a proizvodnja je i nakon toga ostala u Njemačkoj. Međutim, kada je kompanija prošle godine zapala u financijske poteškoće, ranije obećana financijska sredstva iz Kine, vrijedna više milijuna eura, nisu uplaćena.

Istovremeno, geopolitičke napetosti otežale su pronalaženje novih investitora. Njemačke banke i razvojna banka NRW.BANK odbile su zahtjeve za kredite i garancije, što je za Plusminus potvrdila ministrica privrede Sjeverne Rajne-Vestfalije Mona Neubaur iz Stranke zelenih. Razlog su, između ostalog, bile američke sankcije protiv kineske matične kompanije. Ovaj slučaj pokazuje da njemačke kompanije danas više ne ovise isključivo od poslovnih odluka svojih vlasnika. Geopolitički sukobi i međunarodni režimi sankcija sve više utječu i na poslovanje njemačkih firmi.

Usprkos političkim napetostima, mnoge kompanije pozitivno ocjenjuju svoj razvoj pod kineskim vlasnicima i ne smatraju da je njihov položaj u Njemačkoj ugrožen. Više od polovine ispitanih firmi navodi da se značaj njihove lokacije u Njemačkoj povećao nakon preuzimanja, dok još jedna trećina smatra da je ostao nepromijenjen.

Nema jednostavne potvrde predrasuda

Najvažnija pouka proteklih deset godina vjerojatno nije ni zatvaranje prema stranim investitorima ni bezrezervna otvorenost. Rezultati pokazuju složeniju sliku. Ni strahovi od masovne rasprodaje njemačkih kompanija, ni očekivanja o automatskom privrednom rastu nisu se univerzalno potvrdili.

Međutim, slučajevi poput Kiekerta pokazuju da se rasprava promijenila: danas fokus više nije samo na samim investitorima, već na geopolitičkim rizicima koji mogu pratiti međunarodna vlasnička ulaganja.

Trenutno vladajuća demokršćansko-socijaldemokratska koalicija, po svemu sudeći, namjerava povećati porez na duhan više nego što je dosad bilo najavljivano. To proizlazi iz takozvanog prijedloga formulacije njemačkog Ministarstva financija namijenjenog zastupničkim klubovima vladajuće koalicije, u koji je uvid imala Redakcijska mreža Njemačke (RND). Time bi se trebalo pridonijeti zaštiti javnog zdravlja, ali i povećati porezni prihodi.

Gotovo 12 eura po kutiji

Trenutno kutija od 20 cigareta u Njemačkoj košta oko osam eura. Sljedeće godine cijena bi mogla porasti na 9,10 eura. A prema novom dokumentu, cijena za 20 cigareta trebala bi se do 2030. godine postupno povećati na gotovo 11,78 eura. To bi bilo 42 centa više nego što je dosad bilo predviđeno. Prema nacrtu zakona njemačke vlade, svake će se godine povećavati i porezi na sitno rezani duhan, odnosno duhan za motanje cigareta, kao i na duhan za lulu, cigare i cigarilose. .

Isto bi trebalo vrijediti i za zamjenske proizvode, poput tekućina za elektroničke cigarete. U tom bi se slučaju, prema navodima, porez povećavao svake godine za jedan cent po mililitru.

I novinska agencija DPA izvijestila je o povećanju predviđenih poreznih stopa, pozivajući se na izvore iz vladajuće koalicije.

Za javno zdravlje – i državni proračun

Razlog za ovu izmjenu, prema navodima, je manjak u saveznom proračunu. Izvori iz vlade naveli su, prema izvješću Redakcijske mreže Njemačke, da „umjereno povećanje” ne služi samo konsolidaciji proračuna: „Povećanje služi i zaštiti javnog zdravlja, te je u skladu s ciljem Savezne vlade da smanji udio pušača među mladima i odraslima.”

Konkretno, više porezne stope trebale bi, prema tim navodima, donijeti dodatne porezne prihode procijenjene na 756 milijuna eura u 2027. godini. Uz postupna povećanja, ti će prihodi u sljedećim godinama nastaviti rasti te će 2030. godine premašiti tri i pol milijarde eura.

Treba razmisliti, kaže Albert Sauter. Odvagnuti, je li smisleno ponovno raditi dulje kako bi njemačko gospodarstvo bilo učinkovitije. Vaganje je ujedno i posao Alberta Sautera jer njegova tvrtka u Balingenu u Württembergu proizvodi vage i utege.

Albert Sauter vodi obiteljsku tvrtku Kern & Sohn u osmom naraštaju. U toj tvrtki nikada nije postojao 35-satni radni tjedan. Poduzeće nije obuhvaćeno kolektivnim ugovorom metalne industrije i uvijek se radilo 40 sati tjedno. Direktor je oduvijek smatrao da je to dobra ideja, a danas, u gospodarski teškim vremenima, smatra to još važnijim.

„Pet sati manje rada značilo bi da trebamo više ljudi", kaže. „Ali to bi značilo i više dogovora unutar timova. Kada si ti na poslu? Kada je netko drugi?" Povećali bi se organizacijski troškovi, a trebalo bi i više novca za prostorije i softverske licence.

Sauter je uvjeren da si Njemačka jednostavno više ne može priuštiti radni tjedan kraći od 40 sati. Prije svega zato što međunarodna konkurencija često radi i više. Kao primjer navodi Indiju koju dobro poznaje i zato što se dio proizvodnje njegovih vaga odvija u suradnji s lokalnim tvrtkama.

„I ja sam u subotu išao u školu"

Ondje vrijedi 45-satni radni tjedan, kaže on i poziva se na prošlost u Njemačkoj: „I ja sam kao učenik osnovne škole još subotom prijepodne išao u školu. Dakle, može se. Zato je to moguće i za njemačku industriju.“

Budući da tvrtka nije vezana kolektivnim ugovorom, uvjeti rada u Kern & Sohnu dogovaraju se izravno s radničkim vijećem. Ono hvali radnu atmosferu i dobre odnose s direktorom. No u razgovorima se iznova otvara i pitanje tjednog radnog vremena. Kraći radni tjedan koristio bi i upravi, smatra član radničkog vijeća Stefan Rothmund.

Jer drugi poslodavci u neposrednoj blizini imaju 35-satni radni tjedan. „Kad tražite nove ljude, sigurno bi bilo privlačnije moći reći da se i kod nas radi 35 sati tjedno“, kaže Rothmund. Dodaje da je on sam zadovoljan radom u tvrtki iz drugih razloga.

S tim "drugim razlozima” računa i direktor. Nove zaposlenike nastoji privući posebnim pogodnostima. Primjerice, subvencijom za članstvo u fitness-centru, ali i plaćom koja je nešto viša od one predviđene kolektivnim ugovorima. A oni koji zbog privatnih razloga žele privremeno raditi kraće, mogu o tome razgovarati s njim pojedinačno, kaže Albert Sauter. Primjerice, neposredno prije odlaska u mirovinu ili kada moraju njegovati članove obitelji.

Više rada – za iste novce

U Mercedes-Benzu tema tjednog radnog vremena trenutačno podiže veliku buku. Prošloga petka su prosvjedovali zaposlenici više pogona protiv planova uprave. Koncern želi povratak na 40-satni radni tjedan kako bi ostao konkurentan.

Ključna razlika u odnosu na proizvođača vaga iz Balingena jest to što u Mercedesu ne bi bilo povećanja plaće kao naknade za dulje radno vrijeme. Drugim riječima: pet sati više rada za istu plaću.

Sindikat IG Metall smatra to neprihvatljivim. Teška situacija u koncernu posljedica je i pogrešaka uprave, a prebacivanje tereta na zaposlenike bila bi još jedna pogreška, smatra sindikat. I ističe da su umjesto toga potrebna pametna ulaganja u odgovarajuće inovacije.

Osim toga, IG Metall nije uvjeren da proizvođač automobila trenutno uopće ima dovoljno posla za 40 umjesto 35 radnih sati tjedno. Sindikat je 35-satni radni tjedan izborio još osamdesetih godina prošlog stoljeća. U metalnoj i elektrotehničkoj industriji on vrijedi od 1995. godine. U istočnoj Njemačkoj kolektivnim ugovorima je na mnogim mjestima i danas predviđeno 38 sati rada tjedno.

Samo iznimka – ili nova stvarnost?

Dok se sindikat u Mercedesu odlučno protivi produljenju radnog vremena, na drugim mjestima je nedavno pristao na kompromis: kod proizvođača automobilskih dijelova Aumovio u Villingen-Schwenningenu. Ondje od 1. srpnja vrijedi 38 umjesto 35 sati tjedno, bez povećanja plaće. U sindikatu ističu kako je riječ o velikoj iznimci: samo se na taj način moglo spriječiti ukidanje radnih mjesta, a očekuje se i da će se opseg posla uskoro povećati.

No upravo bi ta „iznimka” trebala hitno postati pravilo u njemačkoj automobilskoj industriji, smatra proizvođač vaga Albert Sauter. Situacija u Volkswagenu već je danas dramatična. Strahuje da nešto slično slijedi i Mercedesu. Više nije pitanje treba li raditi 40 sati ili ne: 40 sati, po njegovu mišljenju, je sad već minimum. „A i onda ćemo još morati zapaliti mnogo svijeća u crkvi da bi radna mjesta ipak ostala sačuvana“, upozorava poduzetnik.

Kako bi se to osiguralo, vjerojatno će biti potrebno učiniti još mnogo više. Njegov prijedlog glasi: ukinuti i neke državne blagdane. Time sigurno neće steći popularnost. Ipak, uvjeren je da su takve žrtve, kada se sve odvagne, manje zlo od daljnjeg slabljenja njemačkog gospodarstva.

Nakon što je njemačka vlada najavila omogućavanje rada knjižnica, pekarnica i slastičarnica i nedjeljom, rasprava o općem radnom vremenu trgovina tijekom vikenda sada dobiva na zamahu. Odbor za gospodarstvo Bundestaga zauzeo se za znatno ublažavanje trenutačno važeće zabrane rada nedjeljom.

„Bundestag odlučuje o radu zaposlenih nedjeljom, a savezne zemlje o radnom vremenu trgovina nedjeljom“, rekao je predsjednik Odbora Christian von Stetten za tabloid Bild. „U oba slučaja zalažem se za velikodušno proširenje postojećih pravila“, izjavio je političar CDU-a.

Dobro za privredu

Koordinator savezne vlade za turizam Christoph Ploß (CDU) također podržava tu ideju i navodi da je to dobro za njemačko gospodarstvo. Za novine medijske skupine Funke on je izjavio: „Hoće li se turisti odlučiti za Njemačku ovisi i o atraktivnim trgovinama te ponudi za kupnju.“ Dodao je kako argumente trgovine na malo „može vrlo dobro razumjeti i iz perspektive turističke politike“.

Ploß je nadalje rekao da sadašnja pravila potječu iz vremena „kada internetska trgovina nije postojala“. „Fleksibilnije radno vrijeme omogućilo bi njemačkim trgovcima da ostanu konkurentni internetskim trgovinama koje su dostupne u svakom trenutku“, smatra on. Osim toga, liberalnija pravila „dala bi novi poticaj njemačkim gradskim središtima“.

Manje dobro za zaposlene

S druge strane, Silke Zimmer iz sindikata Ver.di izjavila je: „Prijedlog Njemačkog trgovačkog saveza (HDE) o potpunom ukidanju nedjeljnog odmora u trgovini bilo je samo pitanje vremena, nakon što je savezna vlada već najavila dodatni rad nedjeljom za pekarnice i slastičarnice.“ Dodala je kako je to „pogrešan pristup koji ide na štetu radnika“. Nedjelja je, istaknula je, „za zaposlene jedini slobodan dan koji mogu pouzdano unaprijed planirati i tijekom kojeg imaju vremena za fizički i mentalni odmor od ovog zahtjevnog posla“.

Zimmer je naglasila da dulje radno vrijeme trgovina neće automatski donijeti veći promet niti oživjeti gradska središta. „Naprotiv, ono je snažan instrument u tržišnoj utakmici koja pogoduje velikim trgovačkim lancima. Dovodi do preusmjeravanja prometa iz ruralnih područja u gradove te od malih i srednjih poduzeća prema trgovačkim divovima, koji mnogo lakše mogu organizirati rad nedjeljom.“ Posljedica će biti, upozorila je, „sve sumornija gradska središta s uvijek istim trgovačkim lancima“.

Savezne zemlje nadležne za radno vrijeme trgovina

Nova rasprava potaknuta je najavom savezne vlade da će produljiti radno vrijeme pekarnica i slastičarnica nedjeljom. Prema dokumentu s odlukama vladajuće koalicije, od 1. siječnja 2027. na snagu bi trebalo stupiti produljeno radno vrijeme nedjeljom „za pekarnice, slastičarnice i knjižnice“. U nacrtu Ministarstva rada navodi se da bi pekarnice nedjeljom smjele raditi najdulje osam, a javne knjižnice šest sati.

Za određivanje radnog vremena trgovina od reforme njemačkog federalnog sustava iz 2006. godine nadležne su savezne zemlje. Većina ih je od tada liberalizirala propise pa trgovine radnim danom mogu biti otvorene 24 sata na dan.

Samo Bavarska i Saarland još uvijek imaju zakone koji se temelje na nekadašnjem saveznom propisu. Oni vlasnicima trgovina nalažu da ih zatvore u 20 sati.

Otvaranje trgovina nedjeljom dopušteno je u svim saveznim zemljama samo u iznimnim slučajevima, primjerice tijekom posebno određenih prodajnih nedjelja. Trgovačka udruženja već su ranije zatražila potpuno ukidanje ograničenja rada trgovina nedjeljom.

I crkve protiv prijedloga

Protiv ublažavanja odredbi o neradnoj nedjelji je i Socijalni savez Njemačke (SoVD). Nedjelja predstavlja mnogo više od gospodarskog čimbenika – "ona je nezamjenjiv dan za odmor, obitelj i društvenu povezanost“, izjavila je predsjednica Uprave Michaela Engelmeier za novine skupine Funke. Rad nedjeljom potreban je ondje „gdje služi pružanju osnovnih javnih usluga“, primjerice u zdravstvu, policiji ili prometu. „Na svim ostalim područjima on mora ostati iznimka“, naglasila je Engelmeier.

I Evangelička crkva u Njemačkoj upozorila je na opasnosti fleksibilizacije radnog vremena trgovina. "Slobodna nedjelja vrijednost je za cijelo naše društvo – neovisno o tome vjeruje li netko u Boga ili ne“, prenosi list Rheinische Post izjavu jednog glasnogovornika Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD).

On naglašava da je potreban jedan dan u tjednu tijekom kojeg bi što veći broj ljudi istodobno imao slobodno. „Nedjelja stvara prostor za obitelj, prijateljstva, susjedstvo i volonterski rad. Upravo u kriznim vremenima to jača društvenu povezanost i ljudima daje novu snagu. Od toga na kraju koristi ima cijelo naše društvo, ali i svijet rada“, navodi glasnogovornik EKD-a.

Slično se prethodno izjasnio i Katolički radnički pokret Njemačke (KAB). Ta je udruga nedjelju bez kupovine opisala kao prijeko potreban predah – za zaposlene, potrošače te za okoliš i klimu. „Ona nije relikt prošlih vremena, nego unaprijed određeno vrijeme za odmor i psihičku regeneraciju.“

Ponekad i ministrice moraju glumiti: Verena Hubertz i Stefanie Hubig ulaze u kuhinju stana u "jednostavno” izgrađenoj višestambenoj zgradi u berlinskome Neuköllnu. Pred kamerama se čude: zidovi stana su ostavljeni kao goli beton pa se na prvi pogled čini kao da radovi još nisu završeni. U uredskom prostoru na katu ispod su kanalice kablova tek na zidu, žbuke - nema. Sve je to učinjeno namjerno.

To je ogledni primjerak „zgrade tipa E" – gdje je E i „eksperiment" i „einfach" – jednostavno. Temeljna ideja takve zgrade jest odstupanje od standarda koji nisu važni za sigurnost kada to smanjuje troškove. To znači i svjesno ispitivanje takozvanih „uobičajenih pravila struke” koja doduše jesu po njemačkom industrijskom standardu DIN, ali zapravo nigdje ne piše da ona moraju postojati – kao što je primjerice žbuka u unutrašnjosti zgrade.

Keep it simple, stupid!

No investitori ih dosad uglavnom poštuju zbog mogućeg pitanja jamstva i odgovornosti, objašnjava njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig (SPD): „Našim zakonskim prijedlogom ubuduće ćemo omogućiti da ugovorne strane – investitor s jedne strane te arhitekt i građevinsko poduzeće s druge strane – mogu jasno urediti pravne odnose kako bi znale što je ugovorena obveza, koji standard žele i kojeg se standarda svjesno odriču.”

Cilj je uspostaviti jasan pravni okvir. Prije svega, arhitekti i građevinska poduzeća se više ne bi trebali bojati sudske tužbe ako pri gradnji ne primijene u cijelosti „uobičajena pravila struke” – primjerice ako u dnevni boravak ne ugrade dvoznamenkasti broj utičnica ili ako u kupaonici ne postave posebne radijatore na kojima se mogu sušiti ručnici.

Njemačka ministrica graditeljstva Verena Hubertz iz SPD-a naglašava da novi zakon nije detaljan popis zahtjeva koji određuje što stan mora imati, a što ne. „Kad bismo sada jednom zauvijek definirali kako izgleda ‘tip zgrade E’, zanemarili bismo činjenicu da se mnogo toga vrlo brzo mijenja. Moramo uzeti u obzir i to da je svaka zgrada drukčija – nije isto gradnja od drva, betona ili hibridnih konstrukcija od drva i drugih materijala.”

Mnogima će biti - dovoljno

Davanje preciznih uputa ograničilo bi kreativnost arhitekata, kaže ministrica. Zato „tip zgrade E” ne bi trebao postati nova kategorija zgrada, nego koncept projektiranja i ugovaranja. Najvažniji cilj jest učiniti gradnju stanova jeftinijom i bržom.

Stručnjak za graditeljstvo Dietmar Walberg smatra da je „tip zgrade E” ispravan pristup. No, kaže predsjednik neprofitne udruge suvremenih graditelja ARGE (Arbeitsgemeinschaft für zeitgemäßes Bauen) iz Kiela, taj koncept treba razraditi do kraja. Novi tip zgrade morao bi definirati „osnovni standard” kakav se nudi i jasno reći: „Ovako izgleda stan koji dobivate. Jeste li time zadovoljni?” Ako bi tada, kako kaže Walberg, „99 posto ljudi” bilo zadovoljno, „tip zgrade E” ispunio bi očekivanja.

Prema Walbergovu mišljenju, za poticanje stambene gradnje u mjeri koja je potrebna moralo bi se učiniti još više. Zajedno s Institutom za istraživanje graditeljstva zalaže se za ukidanje velikog broja normi i propisa. Prema studiji tih instituta, time bi se u Njemačkoj moglo izgraditi trećinu više stanova, a cijena četvornog metra bila bi niža barem za 1.000 eura.

Margarin i kavijar

Walberg upozorava i na druge državne programe potpora. Po njegovu mišljenju, nije dosljedno da njemačka vlada promiče jednostavniju gradnju, a istodobno prvenstveno potiče novogradnju koja je posebno energetski učinkovita pa samim time i složenija i skuplja. „Ne mogu s jedne strane zagovarati kruh s margarinom, a s druge u sustav potpora gurati kavijar”, kaže Walberg. „To među sudionicima na tržištu izaziva proturječja i nerazumijevanje. Zato se te politike moraju uskladiti i znatno pojednostaviti.”

Ministrice Hubertz i Hubig zasad se žele usredotočiti na niže standarde u stambenoj gradnji. Njemačka vlada trenutačno usklađuje stajališta o „tipu zgrade E” unutar svojih redova. Tijekom sljedećih mjeseci prijedlog zakona trebao bi službeno biti upućen vladi na usvajanje.

Kad Bernd Wagner prolazi novim sjedištem tvrtke, ne skriva oduševljenje pa iznosi podatke poput: „sedam puta više čelika nego što je ugrađeno u Eiffelov toranj“ ili „ugrađeno je kabela dovoljno odavde do Napulja".

Wagner je zadužen za poslovanje u području računalstva u oblaku i prodaju u tvrtki Schwarz Digits, ogranku digitalnih usluga carstva jednog od najbogatijih Nijemaca, Dietera Schwarza koji je mnogo poznatiji po svojim lancima Lidl i Kaufland. Novo digitalno sjedište je skoro gotovo i službeno će biti otvoreno 21. srpnja 2026.

Nastao je kompleks za 3500 zaposlenika s dječjim vrtićem, restoranom i prostorom za fitness i podsjeća na sjedišta Amazona, Applea ili Googlea. Na uzvisini se nalazi pet višekatnih staklenih zgrada blago zakrivljenog oblika koje podsjećaju na saće. U središtu takozvanog kampusa Schwarz Digits nalazi se malo jezero, mnogo zelenih površina i klupe u sjeni. „Ovo je poruka. Nemamo se razloga skrivati pred Googleom ili bilo kim drugim", kaže Wagner.

Od discountera do digitalizacije

Novo sjedište ne nalazi se u Kaliforniji, nego u Bad Friedrichshallu, gradiću na jugu Njemačke. Odande nije daleko do Heilbronna, rodnog grada Dietera Schwarza koji danas ima 86 godina i iz kojeg je svoje trgovačko carstvo: više od 600.000 ljudi diljem svijeta radi u tvrtkama koje posluju pod okriljem Schwarz Grupe.

Ona je postala to što jest zahvaljujući trgovinskim lancima Lidl i Kaufland, ali s obzirom na to da Schwarz Grupa najradije sve radi sama – već i da bi povećala vlastitu dobit, širi se u različitim smjerovima: proizvodnju hrane, gospodarenje otpadom, recikliranje, a sada i digitalizaciju.

Prošle godine Schwarz Grupa ostvarila je gotovo 185 milijardi eura prihoda, više od SAP-a, Mercedesa ili Bayera i samo je Volkswagen ostvario veći promet. O Schwarz Grupi se zna veoma malo – ona nije dioničko društvo pa nije niti obavezna objavljivati bilo kakve poslovne podatke. Još se manje zna i govori o njezinu osnivaču Dieteru Schwarzu: jedva da uopće ima njegovih fotografija tako da se navodno može slobodno kretati i Heilbronnom i bilo gdje, a da nitko ne zna tko je on uopće.

Novo polje za dobar posao?

Sad se Schwarz Grupa okreće i digitalnom svijetu. Schwarz Digits se želi predstaviti kao način digitalne neovisnosti i Njemačkoj kao mjestu za poslovanje i razvoj. „Ako ne sjedite za stolom, završit ćete na jelovniku“, sažima Bernd Wagner.

Želja da se u Lidlu i Kauflandu što više poslova obavi u vlastitoj režiji je i stvorila Schwarz Digits: njena prvotna zadaća je bila brinuti se o informatičkoj infrastrukturi 14.500 trgovina diljem svijeta. Ali sad tvrtka svoje usluge računalstva u oblaku i sigurnosna rješenja nudi i poduzećima te državnim institucijama.

Wagner ističe da je to način da Njemačka i Europa „ponovno zauzmu mjesto za stolom" i da ne budu potpuno ovisne o tehnologiji iz SAD ili Kine. „Želimo Europi vratiti sposobnost samostalnog djelovanja."

Jedan od šefova Schwarz Digits se hvali da poslova već imaju, a klijenti joj sežu od nizozemske vlade, nekih njemačkih ministarstva pa do Njemačkog nogometnog saveza (DFB). U Spreewaldu, sat vremena vožnje južno od Berlina, Schwarz Digits gradi i podatkovni centar. S 11 milijardi eura riječ je o najvećoj pojedinačnoj investiciji u povijesti koncerna.

Koliko je stajalo novo sjedište u Bad Friedrichshallu, to nam ne žele reći. Gotovo idealno poslovno okružje najprije služi zadržati talentirane informatičare i možda privući nove. Jer zašto odlaziti u Silicijsku dolinu kada budućnosti može stvarati i na jugu Njemačke?

Heilbronn zna koliko je važno znanje

Milijarder Dieter Schwarz rano je shvatio da uspjeh ovisi o ljudima, talentima i obrazovanju. Od 1999. djeluje i Zaklada Dieter Schwarz koja podupite obrazovanje, znanost, istraživanje i poduzetništvo. Dobar primjer je i obrazovni kampus Zaklade Dieter Schwarz: ondje više njemačkih istraživačkih institucija školuje oko 8000 studenata, a njihov bi broj trebao znatno porasti.

Nedaleko se nalazi Experimenta koja tvrdi kako je najveći znanstveni centar u Njemačkoj – i svakako jest najveći u privatnom vlasništvu. Experimenta je istodobno simbol Heilbronna i velika turistička atrakcija gdje se umjetna inteligencija i nova tehnologija mogu doživjeti iz prve ruke.

Gradonačelnik Heilbronna Harry Mergel je još prije 20 godina i prije političke karijere i sam sudjelovao u pokretanju projekta Experimenta koju je dobrim dijelom financirala Zaklada Dieter Schwarz. Od 2014. je gradonačelnik grada s više od 130.000 stanovnika i naravno da poznaje Dietera Schwarza koji i dalje živi u gradu, ali od njega nećete čuti ni riječi o milijarderu: „Svatko ima pravo na anonimnost", kaže gradonačelnik.

Ponosan gradonačelnik

Ali on je promijenio i taj grad: „Schwarz Grupa i Zaklada Dieter Schwarz imaju ključnu ulogu u pretvaranju Heilbronna u grad znanja“, kaže Mergel u svom uredu u staroj gradskoj vijećnici. Promjene se već vide: Heilbronn, kojeg su stanovnici nekoć u šali nazivali i Heilbronx kao ne baš ugledna četvrt New Yorka, danas se u nekim rang-listama smatra gradom s najvećom kupovnom moći u Njemačkoj.

Sve je više i stranaca, prije svega IT stručnjaka iz Indije i Kine. Tu je i novi veliki projekt Innovation Park Artificial Intelligence (IPAI) koji bi Heilbronn tek trebao uvrstiti u najvišu ligu informatičke tehnologije. Tamo bi trebalo raditi i istraživati do 5000 ljudi, a prve zgrade bit će otvorene već 2027. godine. I ovdje važnu ulogu imaju Zaklada Dieter Schwarz i Schwarz Grupa.

Na upite o troškovima projekta ne žele odgovarati. IPAI kao mreža djeluje još od 2022. godine. U međuvremenu oko 140 poduzeća i partnera u Heilbronnu surađuje na razvoju umjetne inteligencije.

Harry Mergel ostat će gradonačelnik do 2030. Iako još nitko ne zna koliko će se brzo razvijati umjetna inteligencija, „neće postojati niti jedna tvrtka, niti jedna industrija niti javna uprava koja bez umjetne inteligencije može ostati konkurentna", uvjeren je Mergel. Zato je IPAI za regiju „nešto poput police životnog osiguranja", a samouvjereno dodaje: „U Heilbronnu se gradi budućnost.“

„Ovdje smo da ostanemo"

Od gradske vijećnice u Heilbronnu do sjedišta Schwarz Digitsa treba petnaest minuta vožnje automobilom. Ondje kuhinjski robot čak i noću priprema šest različitih jela za informatičke stručnjake budućnosti. „Regija će vrlo brzo postati najveće središte za razvoj umjetne inteligencije u Njemačkoj i Europi“, uvjeren je direktor prodaje Bernd Wagner.

No može li se tvrtka doista nositi s tehnološkim divovima? Amazon je samo u poslovanju s računalstvom u oblaku prošle godine ostvario prihod od 135 milijardi dolara. Schwarz Digits sa svim svojim djelatnostima ostvaruje promet od 2,2 milijarde eura.

„Ovdje smo da ostanemo", kaže Wagner samouvjereno. Poslovne prilike će već doći: Njemačkoj i Europi hitno su potrebna neovisna informatička rješenja.

Wagnerov poziv na digitalnu neovisnost djelomično zvuči i kao marketinška strategija. No osnivač Lidla Dieter Schwarz više je puta pokazao da ima strpljenja i dobar osjećaj za poslovne prilike.

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...