Vecernji list

Predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier vidi svoju dužnost kao „osiguranje demokracije“ protiv sve jačih populističkih snaga. Uloga predsjednika države se promijenila, rekao je on u ZDF-ovom ljetnom intervjuu. Nekada je savezni predsjednik bio nadstranačka ličnost, podsjetio je Steinmeier. Još prije 20 godina i ranije biralo se između lijevog i desnog, istinitog i pogrešnog, pojasnio je i dodao da je to, doduše, velikim dijelom i sad tako, ali da danas postoji znatan udio onih koji glasaju protiv demokratskog sustava.

„I tu pitanje nadstranačnosti više nije dovoljno. Tu se mora zauzeti stav“, naglasio je Steinmeier. Na pitanje žali li zbog nekih svojih ranijih izjava, primjerice kada je nakon prosvjeda protiv pandemijskih mjera u doba korone izjavio da je prosvjedna šetnja izgubila svoju nevinost, odgovorio je niječno.

Pohvala za vladin reformski paket

Istodobno je savezni predsjednik pohvalio nedavno usvojeni reformski paket vladajuće crno-crvene koalicije. Branio je odluke i protiv kritika da ima premalo rasterećenja. „Strukturne reforme nemaju prvenstveno cilj dati ljudima više novca, nego je prije svega cilj stabilizirati sustave", rekao je Steinmeier. On sam je 2005. bio jedan od glavnih odgovornih za reformski paket „Agenda 2010" tadašnje crveno-zelene vlade.

Steinmeier u odlukama ove vlade vidi i temeljnu promjenu: moguće je da je koalicija prevladala svoju „samoblokadu“, rekao je. Tada bi crno-crvena vlada mogla „ponovno zadobiti volju za oblikovanjem“. To je također potrebno kako bi se nastavio reformski smjer, naglašava predsjednik i dodaje da će, ako uspije potaknuti gospodarski rast, od toga profitirati i poslodavci i zaposlenici.

Pogled na pokrajinske izbore u pokrajini Saska-Anhalt

Steinmeier je upozorio da se odluke sada moraju sa „strpljenjem i ustrajnošću“ prenijeti u zakonodavstvo. To je potrebno za gospodarski rast. „A bez ponovnog gospodarskog rasta nećemo zadobiti ni poštovanje ni novo povjerenje“, rekao je s pogledom na sukob sa strankama krajnje ljevice i krajnje desnice.

Također je upozorio da ne treba već sada polaziti od izborne pobjede AfD-a na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhalt u rujnu. Izborna kampanja još uopće nije stvarno ni započela, naglasio je njemački predsjednik.

Prošla je gotovo polovica od dogovorenog 60-dnevnog primirja. No o prekidu vatre između SAD-a i Irana odavno više nema govora. U noći na nedjelju američka vojska napala je 140 vojnih ciljeva u Iranu – kao reakciju na iranski napad dronom na kontejnerski brod pod ciparskom zastavom.

„Svaki put kada nas Iran napadne, uzvratimo 20 puta jače“, zaprijetio je američki predsjednik Donald Trump. Sada je Hormuški tjesnac ponovno otvoren za plovidbu, rekao je Trump opovrgavajući iranske tvrdnje da je prolaz do daljnjega zabranjen. „Bombardirali smo ih u prah i pepeo", rekao je Trump na NBC-u. „To su vrlo zli i bolesni ljudi."

Pregovori u slijepoj ulici

Trump je sve frustriranije komentirao diplomatske pregovore s Iranom koji su trajali do vikenda. Teheran je isprva pristao na dogovor, ispričao je američki predsjednik: „Savršeno za nas: oni odustaju od nuklearnog oružja. Zatim napuste prostoriju. I sat vremena kasnije dronom napadnu brod."

Glavna točka spora je kontrola nad Hormuškim tjesnacem. 20 posto svjetskih isporuka nafte i plina mora proći kroz taj morski prolaz. Iran ne želi prepustiti tu polugu moći. Nasuprot tome, američka vlada inzistira na prolazu bez naplate za sve trgovačke brodove – te preporučuje da se ne plovi uz iransku obalu, nego uz obalu Omana. Te brodove onda Iran napada.

Veliko sredstvo pritiska uz minimalan napor

Sada se osvećuje to što je okvirni sporazum bio tako neprecizno formuliran, kritizirao je američki demokratski senator Adam Schiff: „Teško je zamisliti kako bi mogao izgledati izlaz iz ove kaljuže.“ Sažeo je ono što mnogi građani u SAD-u misle o nepopularnom ratu protiv Irana: „Iran je sada shvatio da već odavno ima neku vrstu nuklearnog oružja: uz minimalan napor mogu zatvoriti Hormuški tjesnac i ugušiti velik dio svjetskih isporuka nafte.“

Prema procjeni vojnih stručnjaka u SAD-u, Trump sada ima tri opcije: ili ponovno pokretanje sveobuhvatnog rata protiv Irana – za to se zalaže izraelska vlada, ali bi to u SAD-u bilo vrlo nepopularno. I druga opcija – povlačenje američke vojske – imala bi ozbiljne nedostatke. Iran bi dobio potpunu kontrolu nad tjesnacem i izašao bi ojačan iz sukoba.

Većina stručnjaka treću opciju smatra najvjerojatnijom. „To ‘kako ti meni, tako ja tebi’ trajat će još neko vrijeme“, prognozira David Sanger, dopisnik za sigurnosnu politiku New York Timesa. „Irancima se to više sviđa nego pregovarati o nuklearnom sporazumu.“

Nuklearni sporazum sve dalje

U nadolazećim tjednima moglo bi zato ponovno dolaziti do uzajamnih napada i odmazdi, dok se istodobno ponajprije države Perzijskog zaljeva nastoje izboriti za diplomatsko rješenje.

Trenutačna situacija bila bi tako u dogledno vrijeme novi status quo – sa svim neizvjesnostima za civilnu plovidbu i isporuke nafte i plina. A nuklearni sporazum zasad je sve dalje i dalje.

Na današnjem (13.7.) sastanku europskih ministara vanjskih poslova ponovno će se svaka njezina riječ pratiti s posebnom pažnjom i pažljivo odvagivati. Ponajprije zato što je odnos prema Izraelu jedna od tema dnevnog reda.

Otkako se pojavila tvrdnja da je glavna diplomatkinja EU-a Kaja Kallas izraelsku vladu usporedila sa "sustavom apartheida u Južnoafričkoj Republici", kritike na njezin račun dodatno su eskalirale. Njemački kancelar ju je javno ukorio na posljednjem summitu EU-a. „Izričito se ne slažem s takvim izborom riječi i o tome se mora temeljito razgovarati“, rekao je Friedrich Merz.

Predsjednik Odbora za vanjske poslove njemačkog Bundestaga Armin Laschet javno je zatražio njezinu ostavku.

Sama Kallas je izjavila: „Ne mogu se neprestano boriti protiv tih sjena, protiv tvrdnji što sam navodno rekla iza zatvorenih vrata ili nisam rekla. Držimo se onoga što sam službeno rekla – to je europsko stajalište koje zastupam.“

Izrael je u lipnju 2026. prekinuo kontakte s visokom predstavnicom Europske unije za vanjske poslove Kajom Kallas. Do toga je došlo nakon što su se pojavila izvješća da je na jednom internom sastanku u Meksiku postupanje Izraela na palestinskim područjima usporedila s nekadašnjim južnoafričkim režimom apartheida.

Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar zatražio je da povuče te izjave. Kallas tu usporedbu dosad nije ni demantirala niti službeno potvrdila, već je umjesto toga istaknula važnost vođenja dijaloga između Europske unije i Izraela u ozračju međusobnog poštovanja.

Govori se o „međusobnim podbadanjima“

Previše nediplomatična, previše kritična prema Izraelu, previše ambiciozna. Glavna diplomatkinja EU-a već je mjesecima izložena kritikama. Razlog je s jedne strane složenost europske vanjske politike, a s druge njezin težak odnos s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen.

Sukob između predsjednice Komisije i njezine visoke predstavnice za vanjske poslove u Bruxellesu se u međuvremenu otvoreno komentira. Na jednom događaju koji je organiziralo Predstavništvo Bavarske pri EU-u bivši europski povjerenik Günther Oettinger govorio je o „međusobnim podbadanjima koja troše mnogo energije“, dodavši da se pod vodstvom Ursule von der Leyen Komisijom upravlja više „predsjednički nego kolegijalno“. Za samu Kallas tvrdi se da je jednom upotrijebila riječ „diktatorica“.

Pritom obje žene imaju mnogo toga zajedničkog: obje potječu iz političkih obitelji, obje uspješno usklađuju veliku obitelj i karijeru, obje se smatraju ambicioznima i discipliniranima. Razlika je u tome što je Kallas već bila premijerka Estonije, dok je Ursula von der Leyen u Njemačkoj bila „samo“ ministrica.

Dužnost glavnog diplomata uvedena je tek 2011.

No, razgovara li se s ljudima u Bruxellesu, postaje jasno da se manje radi o navodnom „ženskom sukobu“, a više o temeljnom pitanju: tko je zapravo odgovoran za europsku vanjsku politiku?

Dužnost glavnog diplomata u EU-u postoji tek od 2011. godine. Kada je Kallas preuzela tu dužnost, svi su priželjkivali snažan glas i jasno političko pozicioniranje. No, upravo joj se to danas zamjera. Osim toga, njezin je manevarski prostor ograničen jer vanjskopolitičke odluke zahtijevaju jednoglasnost, a nju Unija uspijeva postići samo oko najmanjeg zajedničkog nazivnika – ako uopće do nje dođe.

Činjenica da američki predsjednik Donald Trump pokušava podijeliti EU dodatno otežava nastup u kojem bi se govorilo jednim glasom. To što Kallas, kao Estonka, upozorava na opasnost iz Rusije mnogi u Bruxellesu razumiju. Međutim, to slabi njezin položaj diplomatkinje, pa i moguće posrednice u ratu u Ukrajini.

Rat protiv Ukrajine promijenio je odnos snaga unutar EU-a. Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen podršku Ukrajini brani odlučno, gotovo poput lavice koja štiti svoje mladunce – „koliko god bude potrebno“. U novom proračunu EU-a traži milijarde eura za jačanje europskih obrambenih sposobnosti.

Sada se uključio i Costa

Tko, dakle, predstavlja vanjsku politiku Europske unije? Upravo je to pravi problem, koji daleko nadilazi trenutačno ogorčenje. Ursula von der Leyen želi voditi geopolitički usmjerenu Komisiju, što se često sukobljava s interesima glavne diplomatkinje Kaje Kallas.

Potom, tu su i politički moćni šefovi država i vlada. Vanjska i sigurnosna politika i dalje su prije svega u nadležnosti država članica. A onda je u igri još i NATO. U formatima E3 ili E5 Njemačka, Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Poljska i Italija pokušavaju gasiti različita svjetska krizna žarišta.

Kao da to nije dovoljno, predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa, koji predstavlja države članice EU-a, uspostavio je i tajne kontakte s Moskvom, a da to prethodno nije usuglasio s drugima. I nije li zapravo pravi „ministar vanjskih poslova EU-a“ povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič, koji ima izravan pristup Washingtonu i Pekingu? Za europsku vanjsku politiku tako se nadmeću Europska komisija, šefovi država i vlada te glavna diplomatkinja Kaja Kallas.

Interni dokument predlaže tri mogućnosti

Kako bi se prevladale te institucionalne blokade, jedan interni francuski dokument predlaže tri mogućnosti reforme. Vanjska politika mogla bi se u cijelosti staviti pod nadležnost Europske komisije. Druga mogućnost jest da prijeđe u nadležnost Vijeća EU-a, odnosno Antonija Coste i predstavništva 27 šefova država i vlada. Treća mogućnost bila bi znatno ojačati položaj Kaje Kallas i Europske službe za vanjsko djelovanje unutar sustava moći Europske unije. Trenutačno se, međutim, sve tri opcije smatraju malo vjerojatnima.

Kallas će se vjerojatno morati pomiriti sa činjenicom da kao bivša premijerka sada samo priprema odluke zajedno s ministrima vanjskih poslova, dok konačne odluke donose njezini nekadašnji kolege, šefovi država i vlada. Njezini pristaše kažu da to nije nimalo lako razumjeti.

Uostalom, ovo joj je ionako bio tek drugi izbor – zapravo je željela postati glavna tajnica NATO-a. No i za tu funkciju smatralo ju se previše nediplomatičnom.

Ljetno doba u Hrvatskoj uobičajeno u prvi plan opće pažnje dovodi situaciju na Jadranu. Jedan od protagonista u takvome sezonskom kontekstu bio je krajem prošlog mjeseca i sam premijer Andrej Plenković. Tom prilikom boravio je na Hvaru, a ondje je pored svega prokomentirao stanje cijena u maloprodaji. Točnije, u dućanskoj ponudi hrane i pića. „Ne može to tako“ i „to nije normalno“, glasio je njegov osvrt na činjenicu da „nešto što košta u Osijeku x, ovdje košta x plus jedan, plus dva ili plus tri“.

Hrvatskom premijeru, međutim, nesumnjivo je poznato da je posrijedi standardna trgovačka praksa, ne samo u RH. Stoga se njegova gesta čuđenja i kritike zacijelo može svesti na čin moralne podrške ugnjetenim potrošačima. Stopa inflacije u toj zemlji već dugo je među vodećima u Europskoj uniji, pored ostalog i zbog toga što država svoj prihod ostvaruje presudno iz potrošnje i – visokih cijena. Struktura nacionalne ekonomije, oslonjena na uslužni sektor, izrazito pospješuje takva inflatorna kretanja. Nameće se zato i pitanje: ne bi li se umjesto verbalnog solidariziranja prije moralo očekivati nekakav ekonomsko-politički zaokret?

Kratka potražnja na Dugom otoku

„Jasno da bi moralo, ali vlada to očito ne želi“, odgovorio nam je Goranko Fižulić, poduzetnik i medijski ekonomski analitičar. No, kao što je napomenuo, otočanima bi se moglo pomoći i mimo ukupne ekonomske politike. Još uvijek nije u dovoljnoj mjeri posegnuto za ciljanim poreznim olakšicama i socijalnim politikama, ali to su ionako poznate mjere drugdje u Europi. S druge strane, poznato je i to da se trgovcima ne može nametati politika identičnih cijena u različitim njihovim dućanima, ili barem ne u tržišnoj ekonomiji.

„Svi dobro znamo, pa i vlada, da neki od trgovaca imaju različite formate dućana, npr. malene kvartovske i velike supermarkete na rubovima grada. Već unutar istoga grada oni, dakle, mogu legitimno imati drukčije cijene za isti artikl, a što je u njihovu poslovanju i sasvim logično. Da ne govorimo o otocima gdje im se često isplati poslovanje samo u sezoni, a nemoguće je održavati samo sezonske trgovine, zbog prostora i radnika i drugih pitanja“, rekao je Fižulić za DW. Dodao je kako dobro poznaje situaciju na Dugom otoku, odakle je njegov djed. Tamo u sezoni boravi i po 10 tisuća ljudi, a izvan nje samo oko 1700 stalnih žitelja.

Olako propuštena šansa

Ipak, s odmakom od pitanja eventualnog utjecaja na trgovačku politiku cijena, ukazuje se prostor za drukčiju ekonomsku strategiju države kojom bi se moralo postići kakav-takav antiinflacijski efekt. „Sadašnja je Vlada RH imala jedinstvenu prigodu za postizanje drukčije strukture maloprodajne trgovine kod nas, u momentu sloma Agrokora. Pisao sam već tad o tome“, prisjeća se nekadašnji ministar gospodarstva RH Fižulić. Prigoda je propuštena, a sastojala se u mogućnosti pripuštanja više novih lanaca-diskontera na hrvatsko tržište.

„Takva se šansa neće lako ponoviti. Nije bilo volje da se riješi problem nedostatka konkurencije i viših trgovačkih marži. Ovako se dva diskontera lako dogovore oko toga, što nikad ne možete dokazati, ali im je to definitivno puno teže kad ih posluje pet-šest“, konstatirao je Goranko Fižulić. Dva diskontna lanca u RH danas jesu Lidl i Eurospin, a podsjećamo da takvim trgovinama forte predstavljaju upravo niže cijene zbog smanjenja nekih troškova. Oni forsiraju vlastite robne marke umjesto skupljih brendiranih proizvoda, kao i znatno manji obim marketinga, jednostavnije izlaganje robe, itd.

Veća ponuda diskontera na taj način „usidruje“ tržište hrane i pića, ne dajući ni skupljim lancima da olako dižu cijene, što zatim utječe i na inflaciju. No to je samo jedna linija moguće ekonomske politike, ograničena na relaciju prema trgovcima. Širi ekonomsko-politički instrumentarij odnosi se na promjenu strukture nacionalne ekonomije, gdje se u slučaju Hrvatske može očitati odustajanje od industrije zacrtano još krajem 20. stoljeća. Od toga se smjera u novije doba odustaje, mada opet samo – verbalno.

Žalopojka znači drskost ili neznanje

Ishod vladinih najava nečega poput reindustrijalizacije zato će vjerojatno biti isti kao i rezultat premijerove hvarske kritike trgovaca. Dotad valja pomnije obratiti pažnju na preostale mogućnosti vladina utjecaja na cifre po dućanima. Luka Brkić, profesor političke ekonomije na Sveučilištu Libertas u Zagrebu, mišljenja je da vladi tu ne može pomoći nikakva posebna „filozofija“ niti zamagljivanje odnosa. „Nalazimo se u tržišnoj ekonomiji, što znači da si ne možemo priuštiti zahvate iz centralno-planskog koncepta. Preostaje samo poticanje razvoja konkurencije“, tvrdi Brkić.

„S tržištem stvari stoje brutalno jednostavno. Ono zadobiva strukturu“, dodao je, „mononopolnu ili duopolnu ili oligopolnu ili pak – konkurencijsku. Kod potonjeg slučaja, cijene padaju po logici npr. elastičnosti ili supstituta, ali prvo se tržište mora politički dovesti u to stanje. Žalopojka iz vlade koju dobivamo umjesto toga, pokazuje izuzetnu drskost ili potpuno neznanje. A ne znam što je gore.“ Brkić ipak smatra da se radi o svojevrsnom populističkom licemjerju, s obzirom na važnost PDV-a za proračun RH.

Neometana pohlepa

„Temeljno je pitanje: zašto onda vlada ne poduzima ništa za razbijanje oligopola ili duopola u hrvatskoj maloprodaji? Zato što joj to samoj ne treba, a ovako se drži veoma lagodno, dok takav model ne potroši sam sebe, sa svim lošim posljedicama za sve nas, od inflacije nadalje. Da ne govorimo kako to ne treba ni postojećim trgovcima koji u RH drže svoj položaj“, rekao nam je ovaj politekonomist, ciljajući na utjecaj trgovaca na državnu politiku. No potom se zaključno osvrnuo na još jedan zanimljiv aspekt ove problematike. Posrijedi je ono što nazivamo trgovačkom pohlepom, a koja se u RH ispoljava, po svemu sudeći, dosta neometano.

Znano je već dugo da međunarodni trgovci postižu više marže u Hrvatskoj negoli drugdje u EU. „Osim toga, oni su zadnji u nizu faktora, pored raznih posrednika. No ako imaju prostor za stalno dizanje cijena, a razlog nije viša kvaliteta ili inovativnost, onda je riječ o omogućavanju pohlepe kao pokretača. A za to je kriva država, iako vlast biramo da upravlja politikama, ne da bi samo vladala“, istaknuo je Luka Brkić, uz finalnu zamjerku Vladi RH koja po njegovu mišljenju uporno zanemaruje dužnost suštinskog upravljanja ekonomijom.

Vreli početak ljeta potjerao je ljude u Njemačkoj na kupališta, ali za mnoge je to bio odlazak u smrt koju su, uglavnom, sami skrivili.

Njemačko spasilačko društvo priopćilo je da je lipanj odnio 99 žrtava, što je najviše za taj mjesec još od 2003. godine. U lipnju su temperature u dijelovima Njemačke danima bile oko 40 stupnjeva, što je u ovoj zemlji ekstrem koji se rijetko događa.

„Tragični početak sezone kupanja donosi zabrinutost da bi pri novim valovima vrućina na vrhuncu ljeta opet mnogo ljudi moglo izgubiti život u vodi", rekla je predsjednica društva Ute Vogt.

Muškarci sami sebe ugrožavaju

No jedna stvar upada u oči – više od 90 posto žrtava su muškog spola. A ako se pogledaju samo mlade žrtve – onda su sve muškog spola.

„Zato pozivamo posebno dječake i muškarce da realno procjene svoje sposobnosti i izbjegavaju rizične akcije“, rekla je Vogt.

Podaci se uklapaju u dobro poznat trend. I prošle godine je oko 80 posto žrtava utapanja bilo muškog spola.

„Precjenjivanje sebe"

Najviše ljudi se utapa u jezerima i rijekama, gdje vrebaju virovi i struje. Stručnjaci navode niz razloga, od naglog ulaska u još relativno hladnu vodu, pogibeljnih skokova, pokušaja preplivavanja voda, ali i prekomjernog konzumiranja alkohola.

U svemu tome prednjače muškarci. „Precjenjivanje sebe je logično objašnjenje“, kaže Wolfgang Gaissmaier, profesor socijalne psihologije i istraživač odluka na Sveučilištu u Konstanzu.

To, kaže on za javni servis SWR, odgovara onome što je poznato iz istraživanja – muškarci više riskiraju. Ali opet, oprezno kaže ovaj znanstvenik, u pitanju je splet razloga među kojima je i grupna dinamika – u grupama je ponašanje ekstremnije i manje odgovorno.

Češće na divljim kupalištima

I Felix Rebitschek, koji istražuje rizike pri Sveučilištu zdravstvenih znanosti u Brandenburgu, kaže da muškarci i žene u različitim situacijama razmišljaju duže ili kraće. „I da, muškarci pokazuju veću spremnost na rizik na nekim područjima, prije svega tjelesnim", rekao je za javni servis WDR.

On je dodao da nema podataka koliko često muškarci i žene idu na kupanje ili kako plivaju, no jedno se zna: „Muškarce ćete češće zateći na divljim kupalištima nego žene, na vodama gdje nema nadzora. Naravno da i to igra veliku ulogu jer se onda teže reagira u slučaju nesreće.“

Nasilne smrti

Muškarci inače i u Njemačkoj češće stradaju u svim oblicima nasilnih smrti i nesreća, osim padom koji uglavnom pogađa starije ljude.

Tako je, prema statistici za 2024. godinu, tri puta više muškaraca stradalo u prometu, skoro dvostruko više u požarima, oko 25 posto više bili su žrtve ubojstva, a čak dva i pol puta više muškaraca je umrlo od posljedica suicida.

Nakon što je njemačka vlada najavila omogućavanje rada knjižnica, pekarnica i slastičarnica i nedjeljom, rasprava o općem radnom vremenu trgovina tijekom vikenda sada dobiva na zamahu. Odbor za gospodarstvo Bundestaga zauzeo se za znatno ublažavanje trenutačno važeće zabrane rada nedjeljom.

„Bundestag odlučuje o radu zaposlenih nedjeljom, a savezne zemlje o radnom vremenu trgovina nedjeljom“, rekao je predsjednik Odbora Christian von Stetten za tabloid Bild. „U oba slučaja zalažem se za velikodušno proširenje postojećih pravila“, izjavio je političar CDU-a.

Dobro za privredu

Koordinator savezne vlade za turizam Christoph Ploß (CDU) također podržava tu ideju i navodi da je to dobro za njemačko gospodarstvo. Za novine medijske skupine Funke on je izjavio: „Hoće li se turisti odlučiti za Njemačku ovisi i o atraktivnim trgovinama te ponudi za kupnju.“ Dodao je kako argumente trgovine na malo „može vrlo dobro razumjeti i iz perspektive turističke politike“.

Ploß je nadalje rekao da sadašnja pravila potječu iz vremena „kada internetska trgovina nije postojala“. „Fleksibilnije radno vrijeme omogućilo bi njemačkim trgovcima da ostanu konkurentni internetskim trgovinama koje su dostupne u svakom trenutku“, smatra on. Osim toga, liberalnija pravila „dala bi novi poticaj njemačkim gradskim središtima“.

Manje dobro za zaposlene

S druge strane, Silke Zimmer iz sindikata Ver.di izjavila je: „Prijedlog Njemačkog trgovačkog saveza (HDE) o potpunom ukidanju nedjeljnog odmora u trgovini bilo je samo pitanje vremena, nakon što je savezna vlada već najavila dodatni rad nedjeljom za pekarnice i slastičarnice.“ Dodala je kako je to „pogrešan pristup koji ide na štetu radnika“. Nedjelja je, istaknula je, „za zaposlene jedini slobodan dan koji mogu pouzdano unaprijed planirati i tijekom kojeg imaju vremena za fizički i mentalni odmor od ovog zahtjevnog posla“.

Zimmer je naglasila da dulje radno vrijeme trgovina neće automatski donijeti veći promet niti oživjeti gradska središta. „Naprotiv, ono je snažan instrument u tržišnoj utakmici koja pogoduje velikim trgovačkim lancima. Dovodi do preusmjeravanja prometa iz ruralnih područja u gradove te od malih i srednjih poduzeća prema trgovačkim divovima, koji mnogo lakše mogu organizirati rad nedjeljom.“ Posljedica će biti, upozorila je, „sve sumornija gradska središta s uvijek istim trgovačkim lancima“.

Savezne zemlje nadležne za radno vrijeme trgovina

Nova rasprava potaknuta je najavom savezne vlade da će produljiti radno vrijeme pekarnica i slastičarnica nedjeljom. Prema dokumentu s odlukama vladajuće koalicije, od 1. siječnja 2027. na snagu bi trebalo stupiti produljeno radno vrijeme nedjeljom „za pekarnice, slastičarnice i knjižnice“. U nacrtu Ministarstva rada navodi se da bi pekarnice nedjeljom smjele raditi najdulje osam, a javne knjižnice šest sati.

Za određivanje radnog vremena trgovina od reforme njemačkog federalnog sustava iz 2006. godine nadležne su savezne zemlje. Većina ih je od tada liberalizirala propise pa trgovine radnim danom mogu biti otvorene 24 sata na dan.

Samo Bavarska i Saarland još uvijek imaju zakone koji se temelje na nekadašnjem saveznom propisu. Oni vlasnicima trgovina nalažu da ih zatvore u 20 sati.

Otvaranje trgovina nedjeljom dopušteno je u svim saveznim zemljama samo u iznimnim slučajevima, primjerice tijekom posebno određenih prodajnih nedjelja. Trgovačka udruženja već su ranije zatražila potpuno ukidanje ograničenja rada trgovina nedjeljom.

I crkve protiv prijedloga

Protiv ublažavanja odredbi o neradnoj nedjelji je i Socijalni savez Njemačke (SoVD). Nedjelja predstavlja mnogo više od gospodarskog čimbenika – "ona je nezamjenjiv dan za odmor, obitelj i društvenu povezanost“, izjavila je predsjednica Uprave Michaela Engelmeier za novine skupine Funke. Rad nedjeljom potreban je ondje „gdje služi pružanju osnovnih javnih usluga“, primjerice u zdravstvu, policiji ili prometu. „Na svim ostalim područjima on mora ostati iznimka“, naglasila je Engelmeier.

I Evangelička crkva u Njemačkoj upozorila je na opasnosti fleksibilizacije radnog vremena trgovina. "Slobodna nedjelja vrijednost je za cijelo naše društvo – neovisno o tome vjeruje li netko u Boga ili ne“, prenosi list Rheinische Post izjavu jednog glasnogovornika Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD).

On naglašava da je potreban jedan dan u tjednu tijekom kojeg bi što veći broj ljudi istodobno imao slobodno. „Nedjelja stvara prostor za obitelj, prijateljstva, susjedstvo i volonterski rad. Upravo u kriznim vremenima to jača društvenu povezanost i ljudima daje novu snagu. Od toga na kraju koristi ima cijelo naše društvo, ali i svijet rada“, navodi glasnogovornik EKD-a.

Slično se prethodno izjasnio i Katolički radnički pokret Njemačke (KAB). Ta je udruga nedjelju bez kupovine opisala kao prijeko potreban predah – za zaposlene, potrošače te za okoliš i klimu. „Ona nije relikt prošlih vremena, nego unaprijed određeno vrijeme za odmor i psihičku regeneraciju.“

Još nitko nije priveden nakon što je skupina mladića pretukla pisca Vladimira Arsenijevića uoči pokušaja obilježavanja obljetnice genocida u Srebrenici ovog vikenda.

I to unatoč tome što su, kako Arsenijević sada kaže za DW, ti mladići ostavili potpis „Omladina 451“, koja se smatra ekstremno desničarskom organizacijom.

Napad se dogodio u subotu (11. srpnja) ujutro, kada je Arsenijević došao na plato ispod Brankova mosta kako bi obavio posljednje pripreme za komemoraciju.

„Dočekala me poveća skupina mlađih muškaraca u crnim majicama i s crnim kapama, tipično uniformiranih“, kaže Arsenijević. Uslijedile su, dodaje, prijetnje, unošenje u lice, psovke, „a onda, bogami, i udarci“. Sve je to, kaže Arsenijević, trajalo desetak minuta uz „razmjenu političkih stavova“.

Kaže da nema govora o „entuzijastima“, nego da je sve bilo „organizirano“. „Jer, vandalizirali su cijeli prostor, ispisali poruke 'Ratko Mladić – srpski heroj', naveli broj srpskih žrtava u Bratuncu i na vrlo brutalan način pokušali silom nametnuti svoj pogled na politiku sjećanja.“

Uzaludne prijave

Policija je stigla brzo i bila je „profesionalna i ljubazna“. To je, kaže Arsenijević, tijekom godina doživio više puta, ali nikada nije doživio da istraga na kraju donese konkretne rezultate.

Arsenijević, koji je ujedno i predsjednik udruge „Krokodil“, kaže da godinama policiji i državnim odvjetništvima šalju snimke vandaliziranja svojih prostorija, na kojima se uvijek vide „mlada, golobradna lica, praktički dječačka“. Jednako bezuspješno Visokom javnom tužiteljstvu za visokotehnološki kriminal prijavljuju prijetnje koje dobivaju putem društvenih mreža.

„Veći dio našeg tima čine žene pa možete zamisliti kakve su to uvrede, pune prizivanja seksualnog nasilja i grupnih silovanja. Mnogi nam takve poruke šalju sa svojih osobnih profila, a na profilnim fotografijama imaju slike svoje male djece. No, apsolutno nitko dosad nije snosio zakonske posljedice na temelju naših prijava.“

Prema Arsenijeviću, postoji „infrastruktura“ koja može provoditi zakon, ali za to ne postoji odlučujuća politička volja.

Dva pogleda, jedan nasilan

Arsenijević kaže da bi društvo možda moglo podnijeti dva pogleda na devedesete godine, premda je onaj koji zastupaju „podržavatelji zločina“ u suprotnosti s činjenicama. Problem je, međutim, kaže on, što je jedna strana nasilna prema onima koji misle drukčije.

„Cijeli javni prostor ispunjen je jednim jedinim stavom i to je duboko zabrinjavajuće. Posebno zato što postoji okomita poveznica između tih huligana na dnu, te instrumentalizirane djece, i ljudi koji povlače društvene i političke poluge u ovoj zemlji“, dodaje Arsenijević za DW.

Kako kaže, posljednji osjećaj koji mu uvijek ostaje jest tuga. „Poražavajuće je u kakvim su ideološkim fantazijama zarobljeni mnogi naši mladi, bez izlaza. Vjerujem da čovjek u svim okolnostima ima pravo i obvezu koristiti se vlastitim razumom i donositi vlastite zaključke, ali nažalost nisu svi jednako opremljeni za to.“

Ponekad i ministrice moraju glumiti: Verena Hubertz i Stefanie Hubig ulaze u kuhinju stana u "jednostavno” izgrađenoj višestambenoj zgradi u berlinskome Neuköllnu. Pred kamerama se čude: zidovi stana su ostavljeni kao goli beton pa se na prvi pogled čini kao da radovi još nisu završeni. U uredskom prostoru na katu ispod su kanalice kablova tek na zidu, žbuke - nema. Sve je to učinjeno namjerno.

To je ogledni primjerak „zgrade tipa E" – gdje je E i „eksperiment" i „einfach" – jednostavno. Temeljna ideja takve zgrade jest odstupanje od standarda koji nisu važni za sigurnost kada to smanjuje troškove. To znači i svjesno ispitivanje takozvanih „uobičajenih pravila struke” koja doduše jesu po njemačkom industrijskom standardu DIN, ali zapravo nigdje ne piše da ona moraju postojati – kao što je primjerice žbuka u unutrašnjosti zgrade.

Keep it simple, stupid!

No investitori ih dosad uglavnom poštuju zbog mogućeg pitanja jamstva i odgovornosti, objašnjava njemačka ministrica pravosuđa Stefanie Hubig (SPD): „Našim zakonskim prijedlogom ubuduće ćemo omogućiti da ugovorne strane – investitor s jedne strane te arhitekt i građevinsko poduzeće s druge strane – mogu jasno urediti pravne odnose kako bi znale što je ugovorena obveza, koji standard žele i kojeg se standarda svjesno odriču.”

Cilj je uspostaviti jasan pravni okvir. Prije svega, arhitekti i građevinska poduzeća se više ne bi trebali bojati sudske tužbe ako pri gradnji ne primijene u cijelosti „uobičajena pravila struke” – primjerice ako u dnevni boravak ne ugrade dvoznamenkasti broj utičnica ili ako u kupaonici ne postave posebne radijatore na kojima se mogu sušiti ručnici.

Njemačka ministrica graditeljstva Verena Hubertz iz SPD-a naglašava da novi zakon nije detaljan popis zahtjeva koji određuje što stan mora imati, a što ne. „Kad bismo sada jednom zauvijek definirali kako izgleda ‘tip zgrade E’, zanemarili bismo činjenicu da se mnogo toga vrlo brzo mijenja. Moramo uzeti u obzir i to da je svaka zgrada drukčija – nije isto gradnja od drva, betona ili hibridnih konstrukcija od drva i drugih materijala.”

Mnogima će biti - dovoljno

Davanje preciznih uputa ograničilo bi kreativnost arhitekata, kaže ministrica. Zato „tip zgrade E” ne bi trebao postati nova kategorija zgrada, nego koncept projektiranja i ugovaranja. Najvažniji cilj jest učiniti gradnju stanova jeftinijom i bržom.

Stručnjak za graditeljstvo Dietmar Walberg smatra da je „tip zgrade E” ispravan pristup. No, kaže predsjednik neprofitne udruge suvremenih graditelja ARGE (Arbeitsgemeinschaft für zeitgemäßes Bauen) iz Kiela, taj koncept treba razraditi do kraja. Novi tip zgrade morao bi definirati „osnovni standard” kakav se nudi i jasno reći: „Ovako izgleda stan koji dobivate. Jeste li time zadovoljni?” Ako bi tada, kako kaže Walberg, „99 posto ljudi” bilo zadovoljno, „tip zgrade E” ispunio bi očekivanja.

Prema Walbergovu mišljenju, za poticanje stambene gradnje u mjeri koja je potrebna moralo bi se učiniti još više. Zajedno s Institutom za istraživanje graditeljstva zalaže se za ukidanje velikog broja normi i propisa. Prema studiji tih instituta, time bi se u Njemačkoj moglo izgraditi trećinu više stanova, a cijena četvornog metra bila bi niža barem za 1.000 eura.

Margarin i kavijar

Walberg upozorava i na druge državne programe potpora. Po njegovu mišljenju, nije dosljedno da njemačka vlada promiče jednostavniju gradnju, a istodobno prvenstveno potiče novogradnju koja je posebno energetski učinkovita pa samim time i složenija i skuplja. „Ne mogu s jedne strane zagovarati kruh s margarinom, a s druge u sustav potpora gurati kavijar”, kaže Walberg. „To među sudionicima na tržištu izaziva proturječja i nerazumijevanje. Zato se te politike moraju uskladiti i znatno pojednostaviti.”

Ministrice Hubertz i Hubig zasad se žele usredotočiti na niže standarde u stambenoj gradnji. Njemačka vlada trenutačno usklađuje stajališta o „tipu zgrade E” unutar svojih redova. Tijekom sljedećih mjeseci prijedlog zakona trebao bi službeno biti upućen vladi na usvajanje.

Svatko tko želi razumjeti važnost postojanja grobova na ovom mjestu – čak i nakon toliko godina – odgovor će dobiti od Munire Subašić. Ona je predsjednica udruženja „Majke Srebrenice“, grupe onih koji su preživjeli genocid i koji se zalažu za istinu i dostojanstveno obilježavanje sjećanja na žrtve.

„Preživjela sam genocid, ali su ubijena 22 člana moje obitelji“, kaže ona. „Ubijeni su mi suprug i najmlađi sin – onaj kojrga sam najviše voljela. Ubijeni su zbog svojih imena i zato što su bili muslimani. Pronašla sam samo dvije kosti svog sina, ali imam nadgrobni spomenik; mjesto koje svjedoči da je on živio u Srebrenici. Ali mnoge majke još uvijek to nemaju."

Novinar ARD-a potom navodi primjer Alnesa Alića, čiji otac je takođe sahranjen tokom obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Dio posmrtnih ostataka njegovog oca pronađen je još 1997. godine, a dio tek prije četiri godine.

No, mnoge druge obitelji još uvijek čekaju na otkrivanje novih masovnih grobnica – nadajući se da će pronaći barem još poneku kost i moći sahraniti posmrtne ostatke svojih najmilijih, podsjeća se u tekstu.

Zločin koji traje

Ta bolna nada, kako se navodi, dobro je poznata Emzi Fazlić, koja radi u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

"Konkretno, kod osoba koje se ovih dana sahranjuju, u prosjeku je pronađeno tek oko 50 posto skeleta", kaže ona. "To pokazuje da se zločin – na neki način – nastavlja i danas." Potraga za posmrtnim ostacima i dalje traje. "Kosti se godinama pojedinačno analiziraju i povezuju sa žrtvama koje su već sahranjene."

Identifikacija posmrtnih ostataka je proces koji je podjednako složen i bolan – posebno za obitelji, piše autor članka, citirajući Emzu Fazlić: „Oni uvijek iznova ponovo proživljavaju svoju traumu. Mnogi su vjerovali da će im sahrana omogućiti da okončaju bar dio svoje tuge. Ali onda ih moramo ponovo kontaktirati, tražeći još jednom njihov pristanak za otvaranje grobnice i pokopavanje naknadno pronađenih posmrtnih ostataka. Tako su prisiljeni da uvijek iznova proživljavaju isto iskustvo, čak i tri desetljeća kasnije."

Ipak, cilj je vratiti dostojanstvo svim žrtvama, kaže Emza Fazlić. I tako, čak i 31 godinu nakon genocida u Srebrenici, ona i njezin tim nastavljaju potragu. Devetsto osoba se i dalje vode kao nestale.

*Ovaj izbor iz štampe sadrži citate, odlomke i sažetke iz medija na njemačkom jeziku i ne odražava stavove redakcije.

Rafael Grossi, glavni direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), optimističan je. Njegova agencija uskoro bi trebala ponovno provoditi inspekcije iranskih nuklearnih postrojenja. To je, kako je objasnio prošlog tjedna, predviđeno nedavno postignutim okvirnim sporazumom između SAD-a i Irana. Točan termin još nije poznat.

„Ali to će se dogoditi. Hoće li to biti prekosutra, sljedeći tjedan ili za deset dana važno je pitanje, ali nije ključno“, rekao je Grossi.

Iranska vlada, međutim, znatno je suzdržanija. Zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi izjavio je kako se o međunarodnim inspekcijama i pristupu napadnutim nuklearnim postrojenjima može odlučivati tek u okviru konačnog sporazuma sa SAD-om i nakon napretka u ukidanju sankcija.

Iranski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u švicarskoj Ženevi također je nedavno naglasio da Teheran zasad nije dao suglasnost za povratak inspektora IAEA-e.

Političke prepreke

Tehnički gledano, sveobuhvatna kontrola u načelu je moguća, smatraju stručnjaci. Politički, međutim, postoje značajne prepreke.

„Obogaćivanje uranija odvija se u velikim i lako uočljivim industrijskim postrojenjima“, kaže radiokemičar Georg Steinhauser s Tehničkog sveučilišta u Beču u razgovoru za DW.

„Nezamislivo je da netko potajno u podrumu izgradi atomsku bombu, a da inspektorima tijekom obilaska kuće pokaže samo prizemlje.“

Prema njegovim riječima, obogaćivanje uranija tehnički je i industrijski iznimno zahtjevan proces koji zahtijeva goleme pogone i tisuće centrifuga. Upravo zato takav je program u načelu moguće učinkovito nadzirati.

I politolog Hessam Habibi Doroh s Instituta za očuvanje mira i upravljanje sukobima (IFK) u Beču smatra da neobvezujuća izjava o namjerama između Irana i SAD-a predstavlja korak naprijed.

„Pozitivno je prije svega to što su spremnost na inspekcije i veća transparentnost ponovno postali tema rasprave u Iranu“, rekao je za DW.

Ipak, upozorava da postoje ozbiljne političke rezerve. Zakon koji je usvojio iranski parlament značajno je ograničio suradnju s IAEA-om.

„U parlamentu trenutačno postoje vrlo utjecajni glasovi koji se protive sveobuhvatnim inspekcijama“, kaže Habibi Doroh.

Uranij visoke razine obogaćenosti

Međunarodna agencija za atomsku energiju navodi da glavni problem trenutačno nije nedostatak tehničkih mogućnosti.

Od posljednjih američkih napada na iranska nuklearna postrojenja u lipnju 2025. godine IAEA nije mogla pregledati nijedno od ključnih postrojenja za obogaćivanje uranija. Nadzor se trenutačno uglavnom oslanja na satelitske snimke.

Zbog toga IAEA, kako se navodi, ne može potvrditi je li Iran zaustavio obogaćivanje uranija, niti raspolaže informacijama o tome gdje se nalaze postojeće zalihe uranija ili koliko je centrifuga još uvijek u pogonu.

Prema podacima IAEA-e, Iran i dalje raspolaže s približno 440 kilograma uranija obogaćenog na oko 60 posto. Stručnjaci smatraju da bi, nakon dodatnog obogaćivanja na 90 posto, ta količina radioaktivnog materijala mogla biti dovoljna za izradu više nuklearnih bombi.

Iran odbacuje tvrdnje da želi razviti nuklearno oružje te navodi da njegov nuklearni program služi isključivo civilnim svrhama.

Hoće li Iran omogućiti potpuni pristup?

Za Steinhausera ključno pitanje nije u tehničkim mogućnostima nadzora, nego u pristupu postrojenjima.

„Ako Iran odobri potpuni pristup svojim nuklearnim postrojenjima, s vrlo velikom sigurnošću može se utvrditi provodi li neka država civilni ili vojni nuklearni program“, kaže on.

Zabrinutost proizlazi iz mogućnosti da neka postrojenja ne budu prijavljena ili da inspektorima ne bude dopušten njihov pregled.

Habibi Doroh također smatra da je sveobuhvatna kontrola načelno moguća. Za to bi, međutim, bio potreban povratak sporazumu sa SAD-om sličnom onome iz 2015. godine, poznatom kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA).

Taj sporazum, postignut uz posredovanje europskih država, IAEA-u je dao široke inspekcijske ovlasti i dugo se smatrao najopsežnijim sustavom nadzora nacionalnog nuklearnog programa na svijetu.

Američki predsjednik Donald Trump povukao je SAD iz JCPOA-e tijekom svog prvog mandata u svibnju 2018. godine.

„Kada bi se ponovno uveli usporedivi kontrolni mehanizmi i instrumenti nadzora, sveobuhvatna kontrola bila bi načelno moguća“, kaže Habibi Doroh.

No ostaje otvoreno pitanje bi li političko vodstvo u Teheranu danas bilo spremno na takve ustupke. U dijelovima političkog i sigurnosnog establišmenta sve se otvorenije raspravlja o tome bi li Iran, nakon recentnih vojnih sukoba, ipak trebao proširiti, a ne ograničiti svoje nuklearne opcije.

Kontrola „praktički izgubljena"

Do sličnih zaključaka dolazi i Institut za znanost i međunarodnu sigurnost (Institute for Science and International Security, ISIS) iz Washingtona.

Autori jedne aktualne analize navode da je IAEA „praktički izgubila kontrolu nad iranskim nuklearnim programom“.

Agencija, prema njihovoj procjeni, više ne može pouzdano provjeravati opseg zaliha uranija, njihovu lokaciju ni stanje iranskih postrojenja za obogaćivanje uranija.

Istodobno stručnjaci Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir (Carnegie Endowment for International Peacea) upozoravaju da ne treba podcjenjivati iranske tehničke kapacitete nakon napada.

Iako su veliki dijelovi poznate infrastrukture oštećeni, ne može se isključiti kasnija obnova ili čak premještanje pojedinih aktivnosti u manja i prikrivena postrojenja, navodi se.

„Industrijsko postrojenje za obogaćivanje uranija vrlo je teško sakriti“, kaže Georg Steinhauser.

Takvi su objekti veliki, tehnički složeni i neizbježno ostavljaju tragove koje inspektori na terenu mogu uočiti. To vrijedi čak i ako postoji pokušaj prikrivanja dijelova programa, napomenuo je.

Hoće li međunarodna zajednica ubuduće ponovno moći pratiti te tragove, stoga će manje ovisiti o sposobnostima inspektora, a više o političkoj spremnosti Irana da im doista omogući nadzor.

Za osobe koje uzimaju antidepresive, vrućina može biti još teža nego što je to uobičajeno. Pri temperaturama do 40 Celzijevih stupnjeva, koje se ovih dana sve češće bilježe na sjevernoj hemisferi, djelovanje lijekova može predstavljati dodatno opterećenje za organizam.

„Neki antidepresivi mogu utjecati na način na koji tijelo regulira temperaturu i znojenje, što znači da su neki ljudi skloniji tome da se osjećaju loše tijekom toplog vremena“, kaže Victoria Corciu Brown iz britanske udruge liječnika obiteljske medicine. Simptomi uključuju vrtoglavicu, mučninu, glavobolju, umor i dehidraciju.

I sama spadam među one koji to osjete čim se termometar približi granici od 30 stupnjeva. Problemi s vrućinom pojačali su se otkako sam prije nešto više od dvije godine počela uzimati antidepresive. Sertralin i amitriptilin dobro mi pomažu kod kronične boli, ali istodobno čine da više ne uživam u ljetu.

Piknik s prijateljicama u parku? Hvala na pozivu, ali ne mogu: zavrti mi se u glavi pri svemu što podrazumijeva više od ležanja na kauču u zamračenom stanu, uz ventilator koji mi puše u lice. Već pri temperaturi od 25 stupnjeva često na posao stignem potpuno mokra od znoja. Glavobolje i stalna iscrpljenost za mene su sastavni dio ljeta, kao što su za neke druge preplanula koža i kokteli na suncu.

Odakle potječe povećana osjetljivost na vrućinu?

„Čovjek održava svoju unutarnju tjelesnu temperaturu pomoću složenog sustava fizioloških mehanizama koji zajedno nadoknađuju promjene nastale metabolizmom, tjelesnim naporom i utjecajima okoline“, objašnjava Michael Paulzen. „Poremećaj tog procesa termoregulacije može biti uzrokovan toplinskim stresom, visokim temperaturama ili određenim lijekovima.“

Među tim lijekovima su i antidepresivi, primjerice selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), poput sertralina, kao i triciklički antidepresivi poput amitriptilina. Oni utječu na hipotalamus – dio mozga koji, među ostalim, regulira tjelesnu temperaturu.

Posljedica može biti da tijelo više ne uspijeva učinkovito regulirati temperaturu. To može dovesti do grčeva u mišićima, nesvjestice, toplinske iscrpljenosti pa čak i toplinskog udara. Antidepresivi također mogu smanjiti osjećaj žeđi, iako organizmu i dalje treba dovoljno tekućine. Osim toga, koža može postati osjetljivija na oštećenja uzrokovana sunčevim zračenjem.

„Neki od tih lijekova otežavaju tijelu da se rashladi i ostane hidrirano, stoga je važno piti dovoljno vode i izbjegavati izlaganje vrućini“, kaže Daniel Harwood iz britanske udruge psihijatara. „Posebno dehidracija može predstavljati problem jer tada organizam može snažnije reagirati na djelovanje pojedinih lijekova.“

Znojim li se više zbog sertralina?

„Znojim se kao domaća životinja bez ikakvog hlada“, napisala je jedna korisnica u komentaru na Redditu o sertralinu i vrućini.

„Toplinski valovi ionako su užasni, ali otkako sam ove godine počeo uzimati sertralin, postalo je mnogo gore“, napisao je drugi korisnik. „Imam osjećaj da se topim, bez obzira na to što odjenem ili što radim.“

U jednoj objavi iz lipnja 2026. stoji jednostavno: „Stalno mi je PROKLETO vruće. Otkako uzimam Zoloft, to me potpuno onesposobljava.“

Za ove pojave postoje jasna medicinska objašnjenja. „Triciklički antidepresivi poput amitriptilina mogu smanjiti znojenje i time otežati hlađenje tijela isparavanjem“, kaže Paulzen. „S druge strane, drugi antidepresivi mogu pojačati znojenje povećavajući aktivnost simpatikusa, odnosno aktivirajućeg dijela autonomnog živčanog sustava.“ Sertralin je, sudeći prema iskustvima korisnika, osobito poznat po izazivanju obilnog znojenja.

Nikada na svoju ruku prekidati terapiju antidepresiva

Prekomjerno znojenje, česti osipi („toplinski osip“) i iscrpljenost koja paralizira – jedva čekam da ljeto prođe. No zbog klimatskih promjena buduća će ljeta biti sve toplija. Europa je kontinent koji se najbrže zagrijava. Kako se onda osobe koje ovise o antidepresivima mogu zaštititi?

Najvažnije pravilo glasi: nikako ne prekidati terapiju na svoju ruku niti mijenjati dozu bez savjetovanja s liječnikom. „Nagli prestanak uzimanja antidepresiva može izazvati simptome ustezanja i negativno utjecati na tjelesno i mentalno zdravlje“, kaže Corciu Brown. „Preporučujemo isto što i inače savjetujemo tijekom velikih vrućina: unositi mnogo tekućine i izbjegavati izravno izlaganje suncu.“

Paulzen dodaje da se, uz pridržavanje tih mjera opreza, terapija obično može nastaviti bez povećanog rizika od nuspojava. Međutim, ako se pojave ozbiljne tjelesne tegobe ili novi, nepoznati psihički simptomi, potrebno je potražiti liječničku ili psihoterapijsku pomoć.

Kod mene, srećom, još nije bilo toliko ozbiljno. Zato nastavljam podnositi znojenje i nestrpljivo čekati početak jeseni.

Jedna potkoljenična kost, nekoliko rebara i dio donje čeljusti. To je sve što je tijekom 31 godine potrage za posmrtnim ostacima žrtava genocida pronađeno od Nusmirova oca Asima Kunića.

„Pokraj njega ću stati nakon 34 godine“, kaže Nusmir u izjavi za DW.

Posljednji put vidjeli su se 1993. godine, kada je Asim svoju obitelj ukrcao u konvoj za Tuzlu. Sjećanja tada četrnaestogodišnjeg dječaka danas blijede, ali dobro pamti da je njegov otac nosio kožnu jaknu.

Dijelovi posmrtnih ostataka njegova oca pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici. Od tada su prošle godine, a obitelj više ne želi čekati.

„Godine prolaze. Željeli smo pokopati oca dok je majka još živa, da i ona to dočeka. Barem da imamo mjesto na koje ćemo doći proučiti Fatihu“, kaže Nusmir u izjavi za DW.

„Da ima svoj mezar (nadgrobni spomenik)", dodaje.

Asim je, zajedno s još devet žrtava srebreničkog genocida, pokopan 11. srpnja 2026. tijekom obilježavanja 31. obljetnice genocida u Srebrenici.

Na današnjoj komemoraciji je još takvih sudbina. Ni posmrtni ostaci Rame Alića, više od tri desetljeća nakon genocida, nisu pronađeni u cijelosti. Dijelovi njegova kostura pronađeni su u dvije odvojene grobnice, no riječ je tek o polovini njegovih posmrtnih ostataka.

Vremena za pronalazak preostalih posmrtnih ostataka, kaže njegov sin Alnes, sve je manje.

„Odlučili smo pokopati barem ovaj dio koji je pronađen, da se smiri i on, a i mi. Da i ova djeca zajedno sa mnom imaju mjesto na koje mogu doći proučiti Fatihu, da znamo gdje je“, govori Alnes dok mu dvogodišnja kći briše suze.

Odluka nije bila jednostavna i u Alnesu je sazrijevala godinama. Činjenica da oca nikada nije upoznao dodatno je otežavala odluku da ga pokopa iako posmrtni ostaci nisu potpuni.

„Ovo je naš prvi i posljednji susret, kako se kaže, jer sam imao manje od godinu dana kada je ubijen. Ali više nisam mogao čekati. Došlo je vrijeme“, kaže Alnes.

Oca poznaje samo s jedne sačuvane fotografije.

„To je majčina uspomena i, osim njezinih sjećanja, jedina uspomena na njega.“

Traga se za još 900 žrtava

Mnoge žrtve genocida pokopane su uz tek jednu ili dvije kosti, a za oko 900 žrtava i dalje se traga, pokazuju podaci Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

„Najveći problem u procesu potrage za žrtvama genocida svakako je nedostatak točnih i vjerodostojnih informacija o lokacijama grobnica. To nije slučaj samo sa žrtvama genocida, nego i sa svim ostalim žrtvama u Bosni i Hercegovini za kojima još tragamo“, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta.

Dodaje da se informacije o grobnicama namjerno i sustavno skrivaju, što potvrđuje činjenica da se navodi o lokacijama masovnih grobnica, temeljeni na iskazima svjedoka, često pokažu netočnima.

„To je danas naš najveći problem. Znamo da postoje svjedoci koji znaju istinu i da među nama žive ljudi koji točno znaju gdje se nalaze grobnice, ali i dalje biraju šutjeti“, kaže Fazlić.

Današnjoj komemoraciji u Potočarima nazočili su članovi obitelji ubijenih i nestalih u genocidu, preživjeli, brojna izaslanstva, politički dužnosnici i veleposlanici stranih država.

„Ovdje se piše povijest – ispisali smo je bijelim nišanima"

Posebno je potresno bilo svjedočenje Kade Hotić, članice Udruge „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“.

Dok su je pripadnici Vojske Republike Srpske od 11. do 13. srpnja 1995. držali u hali u Potočarima, svjedočila je brojnim zločinima.

„Nikada neću zaboraviti te noći. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imalo je 13 godina. Jedna djevojčica je plakala, a majka je nije mogla smiriti. Vojnik joj je rekao: 'Ušutkaj to dijete.' Kada je majka odgovorila da ne može, uzeo je dijete i odrubio mu glavu.“

Hotić kaže da su Ujedinjeni narodi izdali narod Srebrenice, koja je bila proglašena njihovom zaštićenom zonom. Ipak, kako ističe, ne krivi Ujedinjene narode kao organizaciju, nego tadašnje čelnike.

Dodala je i da se povijest ne može prekrajati te da su ubijeni svjedoci te povijesti: „Ovdje se piše povijest. Ispisali smo je bijelim nišanima."

Ni više od tri desetljeća nakon genocida žrtve i obitelji ubijenih nemaju potpuni mir jer se genocid i dalje svakodnevno poriče. Izmjenama Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine iz 2021. godine, koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, poricanje genocida proglašeno je kaznenim djelom, no zakon se u praksi gotovo i ne provodi.

Udruge obitelji žrtava i istraživači genocida godinama upozoravaju da je poricanje posljednja faza genocida te dodatna bol za obitelji čiji najmiliji zaslužuju barem istinu.

Kad Bernd Wagner prolazi novim sjedištem tvrtke, ne skriva oduševljenje pa iznosi podatke poput: „sedam puta više čelika nego što je ugrađeno u Eiffelov toranj“ ili „ugrađeno je kabela dovoljno odavde do Napulja".

Wagner je zadužen za poslovanje u području računalstva u oblaku i prodaju u tvrtki Schwarz Digits, ogranku digitalnih usluga carstva jednog od najbogatijih Nijemaca, Dietera Schwarza koji je mnogo poznatiji po svojim lancima Lidl i Kaufland. Novo digitalno sjedište je skoro gotovo i službeno će biti otvoreno 21. srpnja 2026.

Nastao je kompleks za 3500 zaposlenika s dječjim vrtićem, restoranom i prostorom za fitness i podsjeća na sjedišta Amazona, Applea ili Googlea. Na uzvisini se nalazi pet višekatnih staklenih zgrada blago zakrivljenog oblika koje podsjećaju na saće. U središtu takozvanog kampusa Schwarz Digits nalazi se malo jezero, mnogo zelenih površina i klupe u sjeni. „Ovo je poruka. Nemamo se razloga skrivati pred Googleom ili bilo kim drugim", kaže Wagner.

Od discountera do digitalizacije

Novo sjedište ne nalazi se u Kaliforniji, nego u Bad Friedrichshallu, gradiću na jugu Njemačke. Odande nije daleko do Heilbronna, rodnog grada Dietera Schwarza koji danas ima 86 godina i iz kojeg je svoje trgovačko carstvo: više od 600.000 ljudi diljem svijeta radi u tvrtkama koje posluju pod okriljem Schwarz Grupe.

Ona je postala to što jest zahvaljujući trgovinskim lancima Lidl i Kaufland, ali s obzirom na to da Schwarz Grupa najradije sve radi sama – već i da bi povećala vlastitu dobit, širi se u različitim smjerovima: proizvodnju hrane, gospodarenje otpadom, recikliranje, a sada i digitalizaciju.

Prošle godine Schwarz Grupa ostvarila je gotovo 185 milijardi eura prihoda, više od SAP-a, Mercedesa ili Bayera i samo je Volkswagen ostvario veći promet. O Schwarz Grupi se zna veoma malo – ona nije dioničko društvo pa nije niti obavezna objavljivati bilo kakve poslovne podatke. Još se manje zna i govori o njezinu osnivaču Dieteru Schwarzu: jedva da uopće ima njegovih fotografija tako da se navodno može slobodno kretati i Heilbronnom i bilo gdje, a da nitko ne zna tko je on uopće.

Novo polje za dobar posao?

Sad se Schwarz Grupa okreće i digitalnom svijetu. Schwarz Digits se želi predstaviti kao način digitalne neovisnosti i Njemačkoj kao mjestu za poslovanje i razvoj. „Ako ne sjedite za stolom, završit ćete na jelovniku“, sažima Bernd Wagner.

Želja da se u Lidlu i Kauflandu što više poslova obavi u vlastitoj režiji je i stvorila Schwarz Digits: njena prvotna zadaća je bila brinuti se o informatičkoj infrastrukturi 14.500 trgovina diljem svijeta. Ali sad tvrtka svoje usluge računalstva u oblaku i sigurnosna rješenja nudi i poduzećima te državnim institucijama.

Wagner ističe da je to način da Njemačka i Europa „ponovno zauzmu mjesto za stolom" i da ne budu potpuno ovisne o tehnologiji iz SAD ili Kine. „Želimo Europi vratiti sposobnost samostalnog djelovanja."

Jedan od šefova Schwarz Digits se hvali da poslova već imaju, a klijenti joj sežu od nizozemske vlade, nekih njemačkih ministarstva pa do Njemačkog nogometnog saveza (DFB). U Spreewaldu, sat vremena vožnje južno od Berlina, Schwarz Digits gradi i podatkovni centar. S 11 milijardi eura riječ je o najvećoj pojedinačnoj investiciji u povijesti koncerna.

Koliko je stajalo novo sjedište u Bad Friedrichshallu, to nam ne žele reći. Gotovo idealno poslovno okružje najprije služi zadržati talentirane informatičare i možda privući nove. Jer zašto odlaziti u Silicijsku dolinu kada budućnosti može stvarati i na jugu Njemačke?

Heilbronn zna koliko je važno znanje

Milijarder Dieter Schwarz rano je shvatio da uspjeh ovisi o ljudima, talentima i obrazovanju. Od 1999. djeluje i Zaklada Dieter Schwarz koja podupite obrazovanje, znanost, istraživanje i poduzetništvo. Dobar primjer je i obrazovni kampus Zaklade Dieter Schwarz: ondje više njemačkih istraživačkih institucija školuje oko 8000 studenata, a njihov bi broj trebao znatno porasti.

Nedaleko se nalazi Experimenta koja tvrdi kako je najveći znanstveni centar u Njemačkoj – i svakako jest najveći u privatnom vlasništvu. Experimenta je istodobno simbol Heilbronna i velika turistička atrakcija gdje se umjetna inteligencija i nova tehnologija mogu doživjeti iz prve ruke.

Gradonačelnik Heilbronna Harry Mergel je još prije 20 godina i prije političke karijere i sam sudjelovao u pokretanju projekta Experimenta koju je dobrim dijelom financirala Zaklada Dieter Schwarz. Od 2014. je gradonačelnik grada s više od 130.000 stanovnika i naravno da poznaje Dietera Schwarza koji i dalje živi u gradu, ali od njega nećete čuti ni riječi o milijarderu: „Svatko ima pravo na anonimnost", kaže gradonačelnik.

Ponosan gradonačelnik

Ali on je promijenio i taj grad: „Schwarz Grupa i Zaklada Dieter Schwarz imaju ključnu ulogu u pretvaranju Heilbronna u grad znanja“, kaže Mergel u svom uredu u staroj gradskoj vijećnici. Promjene se već vide: Heilbronn, kojeg su stanovnici nekoć u šali nazivali i Heilbronx kao ne baš ugledna četvrt New Yorka, danas se u nekim rang-listama smatra gradom s najvećom kupovnom moći u Njemačkoj.

Sve je više i stranaca, prije svega IT stručnjaka iz Indije i Kine. Tu je i novi veliki projekt Innovation Park Artificial Intelligence (IPAI) koji bi Heilbronn tek trebao uvrstiti u najvišu ligu informatičke tehnologije. Tamo bi trebalo raditi i istraživati do 5000 ljudi, a prve zgrade bit će otvorene već 2027. godine. I ovdje važnu ulogu imaju Zaklada Dieter Schwarz i Schwarz Grupa.

Na upite o troškovima projekta ne žele odgovarati. IPAI kao mreža djeluje još od 2022. godine. U međuvremenu oko 140 poduzeća i partnera u Heilbronnu surađuje na razvoju umjetne inteligencije.

Harry Mergel ostat će gradonačelnik do 2030. Iako još nitko ne zna koliko će se brzo razvijati umjetna inteligencija, „neće postojati niti jedna tvrtka, niti jedna industrija niti javna uprava koja bez umjetne inteligencije može ostati konkurentna", uvjeren je Mergel. Zato je IPAI za regiju „nešto poput police životnog osiguranja", a samouvjereno dodaje: „U Heilbronnu se gradi budućnost.“

„Ovdje smo da ostanemo"

Od gradske vijećnice u Heilbronnu do sjedišta Schwarz Digitsa treba petnaest minuta vožnje automobilom. Ondje kuhinjski robot čak i noću priprema šest različitih jela za informatičke stručnjake budućnosti. „Regija će vrlo brzo postati najveće središte za razvoj umjetne inteligencije u Njemačkoj i Europi“, uvjeren je direktor prodaje Bernd Wagner.

No može li se tvrtka doista nositi s tehnološkim divovima? Amazon je samo u poslovanju s računalstvom u oblaku prošle godine ostvario prihod od 135 milijardi dolara. Schwarz Digits sa svim svojim djelatnostima ostvaruje promet od 2,2 milijarde eura.

„Ovdje smo da ostanemo", kaže Wagner samouvjereno. Poslovne prilike će već doći: Njemačkoj i Europi hitno su potrebna neovisna informatička rješenja.

Wagnerov poziv na digitalnu neovisnost djelomično zvuči i kao marketinška strategija. No osnivač Lidla Dieter Schwarz više je puta pokazao da ima strpljenja i dobar osjećaj za poslovne prilike.

Njemački automobilski koncern, suočen s problemima, mogao bi ukinuti do 100.000 radnih mjesta. To je objavio list Manager Magazin, dok tabloid Bild spominje brojku od čak 120.000. Kako je broj zaposlenih u Volkswagenu uopće toliko narastao i hoće li ti rezovi biti dovoljni da tvrtka preživi nalet kineskih proizvođača električnih vozila?

Ovog četvrtka (9. srpnja) je dugo trajala sjednica nadzornog odbora na kojoj su zaposlenici sa strepnjom očekivali odluku o drastičnim mjerama štednje, ali na koncu je sjednica završila bez te odluke, samo sa frazama o potrebnim promjenama i "opsežnoj novoj orijentaciji".

Volkswagen se razvio u jedan od najvećih pogona u svjetskoj automobilskoj industriji. S gotovo 630.000 zaposlenih, odnosno 680.000 ako se uračunaju zajednička ulaganja u Kini, VW zapošljava oko 60 posto više radnika od Toyote, 140 posto više od Stellantisa i gotovo 240 posto više od Forda.

Taj broj zaposlenih nekoć je bio simbol njemačke industrijske snage i goleme profitabilnosti Volkswagena. Danas je postao veliko opterećenje koje tvrtku prisiljava na bolne rezove kako bi opstala u konkurenciji s agilnim kineskim proizvođačima.

Nakon što je već prošle godine ukinuo tisuće radnih mjesta zbog ugrožene dobiti, Volkswagen sad očito želi nastaviti smanjivati broj zaposlenih širom svijeta. Plan je bio i zatvoriti četiri tvornice u Njemačkoj.

Rezovi pogađaju i luksuzne marke iz sastava VW-a, poput Porschea i Audija. Sličnim pritiscima izloženi su i drugi njemački proizvođači automobila i dobavljači. Mercedes-Benz planira ukinuti nekoliko tisuća radnih mjesta, a dobavljači poput Boscha najavili su velike programe smanjenja troškova.

Kako je VW došao do toga?

Velik dio problema s brojem zaposlenih proizlazi iz strateških odluka davnih dana. Meghan Ostertag iz američkog Instituta za informacijsku tehnologiju i inovacije (Information Technology and Innovation Foundation) objašnjava kako je VW trebao više radne snage jer je tvrtka sama nadzirala više faza proizvodnje nego konkurenti.

„Tvrtka velik dio svojih komponenti i softvera razvija i proizvodi sama, što povećava potrebu za radnom snagom i naravno, troškove rada", rekla je Ostertag. A troškovi proizvodnje u Njemačkoj mogu biti „i dvostruko viši nego kod konkurencije“.

Drugi stručnjaci ukazuju na agresivnu strategiju preuzimanja tijekom proteklih godina, koja je u sastav VW-a dovela marke poput Škode, Porschea, SEAT-a i Bugattija, da ne spominjemo nekoliko proizvođača kamiona. „Ta je strategija djelomično uspjela, ali složenost integracije svih tih marki, opskrbnih lanaca i različitih konstrukcijskih rješenja čini Volkswagen vrlo složenim za upravljanje“, sažima Daniel Harrison iz londonske savjetničke tvrtke Ultima Media.

Iako je Volkswagen preživio skandal sa krivotvorenjem vrijednosti ispušnih plinova njegovih dizel-motora iz 2015. bez trajnih financijskih posljedica, tvrtka je ipak pretrpjela goleme troškove.

Nije prvi put...

VW je također kasnio s prijelazom na proizvodnju električnih vozila upravo u trenutku kada su kineski proizvođači električnih automobila stekli ozbiljnu tržišnu poziciju i tehnološku prednost. To kašnjenje dovelo je do slabije prodaje u Kini na čije je tržište otpadala trećina ukupne prodaje VW-a. A pala je i potražnja na drugim tržištima.

Volkswagen je također ponovio pogrešku koju je američka automobilska industrija napravila desetljećima ranije. Tijekom 1960-ih i 1970-ih velika američka trojka — Ford, GM i Chrysler (danas dio Stellantisa) — bila je preglomazna i sporo se prilagođavala dok su japanski i europski konkurenti otimali tržište.

Kako ističe Ostertag, prošlo je gotovo desetljeće prije nego što su američki proizvođači promijenili način proizvodnje, ali do tada su već znatno zaostali.

Toyota, koja proizvodi podjednaki broj vozila kao VW, čini to s gotovo upola manje zaposlenih zahvaljujući većem oslanjanju na dobavljače, višoj razini automatizacije i jednostavnijoj upravljačkoj strukturi.

Previše povlastica zaposlenima?

Analitičar automobilske industrije Matthias Schmidt u nedavnoj je studiji ukazao na još jedan čimbenik: čvrst utjecaj sindikata i važnog dioničara na poslovanje Volkswagena. Prema njegovu mišljenju, upravo je to dovelo do „godina zanemarivanja potrebe za prilagodbom broja zaposlenih".

Njemačka pokrajina Donja Saska u kojoj se nalazi sjedište Volkswagena u Wolfsburgu je i suvlasnica VW-a: ona je preuzela vlasništvo nekad državne tvornice i sad raspolaže s 20 posto glasačkih prava u tvrtki. Vrlo vjerojatno je i ona bila odlučujuća u ovoj odgodi nekakve odluke jer ona može blokirati sve što joj se čini (politički) neprihvatljivim. U prošlosti su pokrajinske vlasti već vršile pritisak na upravu da ne zatvara pogone i ne otpušta radnike, posebno tijekom afere sa dizel-motorima i krize u opskrbnim lancima za vrijeme pandemije koronavirusa.

Istodobno, utjecajni njemački sindikati su već desetljećima uvijek uspijevali izboriti velika povećanja plaća i izdašne povlastice, zbog čega zaposlenici Volkswagena spadaju među najbolje plaćene radnike u automobilskoj industriji na svijetu.

Što Volkswagenu treba?

Iako se sindikati žestoko protive najnovijim planovima Volkswagena, analitičari upozoravaju da bi tvrtka možda morala ostvariti još veće uštede od četiri milijarde eura godišnje, koliko planira uštedjeti sadašnjim mjerama.

Prema njihovim procjenama, čak i da su prihvaćeni planovi otkaza, oni bi donijeli određene uštede, smanjili višak proizvodnih kapaciteta u njemačkim tvornicama i poboljšali kratkoročnu profitabilnost. Ipak, visoki troškovi same proizvodnje i troma kultura donošenja odluka- što se vidjelo i ovog četvrtka - upućuju na to da bi mogle biti potrebne dublje i radikalnije reforme.

Volkswagen bi, smatra Ostertag, trebao „znatno više ulagati u automatizaciju“, što bi proizvođačima automobila omogućilo da se „uspješnije natječu s učinkovitim tvrtkama“ poput kineskog BYD-a, jednog od proizvođača električnih vozila koji se brzo širi po tržištu Europe.

Analitičari navode da VW zaostaje za konkurentima po razini automatizacije proizvodnih pogona, ali je posljednjih godina povećao ulaganja u robotiku i digitalizaciju proizvodnje električnih vozila. Tvrtka također planira sljedeće godine predstaviti svoj prvi električni automobil s cijenom manjom od 20.000 eura.

Budući da se oko 30 posto globalne proizvodnje Volkswagenovih vozila odvija u Kini, Harrison predviđa daljnje premještanje proizvodnje u Aziju a mogućim joj se čini i to da bi kineski proizvođači električnih vozila koristili europske tvornice VW-a - što se donedavno smatralo nezamislivim.

Državna i europska potpora

Na političkoj razini, njemačka vlada subvencijama i zajmovima podupire domaću proizvodnju baterija za električna vozila kako bi smanjila ovisnost o kineskom uvozu.

Europska unija u međuvremenu provodi Zakon o ubrzanju industrije (Industrial Accelerator Act – IAA). Njegov je cilj povećati konkurentnost EU-a i zaštititi strateške industrije od nelojalne konkurencije iz Kine.

EU je već uvela carine do 45 posto na električna vozila proizvedena u Kini. Međutim, one su znatno niže od američkih carina od 100 posto koje su kineskim proizvođačima uglavnom zatvorile pristup američkom tržištu automobila.

Povjesničar sa Sveučilišta Harvard Niall Ferguson upozorio je da Europa presporo reagira na kinesku strategiju velikih državnih subvencija proizvođačima električnih vozila koje im omogućuju da potiskuju europske konkurente nižim cijenama.

„Ako ne dođe do radikalnih promjena, predviđam da će Europljani vrlo skoro u velikom broju voziti kineske automobile“, rekao je Ferguson prošlog tjedna za njemački list Süddeutsche Zeitung.

VW će – nestati?

U istom razgovoru Moritz Schularick, predsjednik Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu, predložio je korištenje pristupa tržištu kao sredstva pritiska, odnosno dopuštanje prodaje kineskih automobila u Europi samo pod uvjetom da se proizvode na europskom tlu.

Upitan o dugoročnoj budućnosti Volkswagena, Schularick je provokativno ustvrdio da će njemačkog automobilskog diva „vjerojatno preuzeti kineski proizvođač automobila poput BYD-a“.

Digitalne valute ili kriptovalute trebale su revolucionirati način na koji plaćamo robu i usluge. Ipak, i 2026. godine pri kupnji u trgovinama ili na internetu najčešće koristimo gotovinu ili kartice – ponajviše zato što kriptovalute poput Bitcoina snažno osciliraju.

Nasuprot tome, Europska središnja banka (ESB) planira uvesti stabilnu digitalnu valutu. Njome bi potrošači mogli sigurno plaćati u trgovinama, na internetu ili izravno između dvije osobe. Sve bi to bilo zajamčeno od strane europskih monetarnih vlasti. Ti planovi nisu samo digitalna nadogradnja za Europu, nego sve više predstavljaju i geopolitičku nužnost.

U potrazi za monetarnim suverenitetom

U svijetu u kojem američka vlada iznenada mijenja trgovinska pravila, preko noći uvodi carine ili pooštrava kontrole izvoza umjetne inteligencije, neovisnost vlastite valute postaje sve važnija.

Europa je pritom u velikoj mjeri ovisna o američkim platnim sustavima poput Vise i Mastercarda. Usluge mobilnog plaćanja kao što su Google Pay, Apple Pay ili PayPal stvaraju dodatnu razinu ovisnosti. „Kad bi se sve transakcije u svijetu obračunavale u dolarima, a digitalni euro ne bi postojao, to bi ograničilo mogućnost Europske središnje banke (ESB) da upravlja vlastitom valutom“, rekao je Bas van Donselaar iz konzultantske tvrtke PaymentGenes za DW.

Trgovina i plaćanja sve se više sele na internet te se u sve većoj mjeri oslanjaju na strane digitalne valute. Digitalni euro mogao bi pomoći u boljem upravljanju novčanom masom, učinkovitijem odgovoru na gospodarske krize i zaštiti eura od vanjskih šokova. Druge velike svjetske ekonomije već su otišle korak dalje, među njima i Kina sa svojim digitalnim juanom (e-CNY).

Od prve pilot-faze 2020. godine otvoreno je više od 230 milijuna privatnih i oko 18,8 milijuna poslovnih digitalnih novčanika (walleta) za e-CNY. Peking nastavlja razvijati projekt, proširuje njegovu prekograničnu primjenu te sada čak dopušta i obračun kamata na sredstva pohranjena u digitalnom juanu.

Je li ugrožena financijska stabilnost Europe?

Jedan od glavnih izazova jest činjenica da digitalni euro ne bi funkcionirao kao klasični tekući račun. U suprotnom bi europske banke mogle ostati bez značajnog dijela depozita. Primjerice, u slučaju gospodarske krize, kada građani strahuju za svoju štednju, mogli bi prebaciti sredstva u digitalni euro. „Ako ne postoji ograničenje koliko digitalnih eura građani mogu posjedovati, on će postati zamjena za bankovne račune“, upozorava Emmanuelle Auriol, ekonomistica sa Sveučilišta Toulouse School of Economics.

Kako bi to spriječio, ESB planira uvesti zaštitne mehanizme. Primjerice, moguće ograničenje od 3.000 eura (3.420 američkih dolara) za stanje na računu u digitalnim eurima automatski bi preusmjeravalo višak sredstava na povezani bankovni račun. Osim toga, digitalni euro ne bi donosio kamatu kako bi se smanjio poticaj za povlačenje štednje iz banaka. Prema planovima, ni poduzeća ne bi smjela držati velike iznose u digitalnim eurima.

Privatnost bez nadzora

Za potrošače je pitanje privatnosti i dalje jedna od najvećih briga. Neki strahuju da bi digitalna valuta središnje banke mogla omogućiti državni nadzor nad financijama, a kritičari povlače usporedbe s kineskim sustavom socijalnog kreditiranja. U tom se sustavu građani ocjenjuju prema svom ponašanju, uključujući financijsku pouzdanost. Loše ocjene mogu ograničiti pristup kreditima, radnim mjestima, javnim uslugama ili putovanjima.

Auriol smatra da takva usporedba nije opravdana. „Sustavi socijalnog kreditiranja (poput onoga u Kini) nemaju nikakve veze s digitalnim eurom“, rekla je za DW. „Zaštita privatnosti može se uskladiti s mjerama za suzbijanje kriminala, bez stvaranja instrumenata društvenog nadzora.“

ESB također planira omogućiti izravna plaćanja između pametnih telefona. Time bi se u svakodnevnim plaćanjima mogla očuvati anonimnost slična onoj koju pruža gotovina, uz istodobno poštovanje propisa o sprječavanju pranja novca. Evelien Witlox, direktorica projekta digitalnog eura pri ESB-u, opisuje planove kao „sigurnu javnu opciju za digitalna plaćanja koja spaja jednostavnost i praktičnost modernih načina plaćanja s povjerenjem i stabilnošću gotovine“.

Kako pridobiti banke?

Trgovci trenutačno pri svakom kartičnom plaćanju plaćaju određene naknade. Kod transakcije od 100 eura one iznose otprilike između 0,5 i 1,5 posto, a dijele ih banka i pružatelj platnih usluga. Digitalni euro trebao bi smanjiti te troškove za trgovce. Banke, međutim, ističu da upravo tim naknadama financiraju izgradnju i održavanje digitalne infrastrukture. Dio tih prihoda mogao bi nestati, zbog čega mnoge kreditne institucije traže pravednu naknadu.

„Pronalaženje ravnoteže između modela naknada za banke i trgovce presudno je“, rekao je van Donselaar. „Niže naknade za trgovce svakako su razumljive, ali najveći dio posla obavljat će banke i zato i one trebaju održiv poslovni model“, izjavio je stručnjak za platne sustave za DW.

Na kraju odluku donose potrošači

Kako bi digitalni euro bio široko prihvaćen, ESB mu želi dati status zakonskog sredstva plaćanja. Prema dosadašnjim prijedlozima, svaki trgovac koji ima terminal za kartično plaćanje morao bi prihvaćati i digitalni euro, bez dodatnih naknada za potrošače.

„Kao i kod fizičkih novčanica, njegovu vrijednost jamčio bi Eurosustav – Europska središnja banka i nacionalne središnje banke. Digitalni euro stoga uvijek vrijedi jednako kao i obični euro. Za razliku od kriptovaluta, njegova je vrijednost stabilna i ne oscilira“, izjavila je Witlox za DW.

Digitalni euro mogle bi ponuditi i države članice Europske unije koje još nisu uvele euro. Osim toga, funkcionirao bi i izvan mreže, što bi bilo korisno u slučaju nestanka električne energije ili na područjima sa slabom internetskom povezanošću.

Ipak, do njegove primjene još je dug put. Ovoga četvrtka (9.7.) je Europski parlamenta dao zeleno svjetlo za nastavak pregovora s Vijećem Europske unije i Europskom komisijom o njegovu uvođenju. Europski donositelji odluka žele pravni okvir usvojiti još tijekom ove godine; pilot-projekt planiran je za 2027., dok bi puna primjena mogla uslijediti 2029. godine.

Specijalizirani proizvođač vrtne opreme Gardena iz Ulma, prema navodima medija, planira ukinuti 250 radnih mjesta u Njemačkoj i dio poslovanja preseliti u Češku. To predstavlja smanjenje broja zaposlenih u zemlji za deset posto.

I veliki svjetski koncerni, poput BASF-a, nastavljaju ulagati u inozemstvu. Dnevni list Die Welt objavio je da tvrtka namjerava dio radnih mjesta u sektoru usluga preseliti u Indiju. Zbog toga se u Njemačkoj predviđa ukidanje većeg broja radnih mjesta, prije svega u Berlinu.

Nije dobro, ali bilo je i gore

Godinu dana ranije stanje se opisivalo znatno dramatičnije. „Industrijska kriza u Njemačkoj odvija se punim intenzitetom“, pisao je u studenome 2025. internetski magazin Finanzmarktwelt. Autor se pritom pozvao na podatke Saveznog zavoda za statistiku, koji je analizirao kretanja u razdoblju od 2018. do 2023. godine. Noviji podaci još nisu objavljeni.

Prema toj analizi, između 2021. i 2023. oko 1.300 njemačkih kompanija s više od 50 zaposlenih premjestilo je pojedine poslovne funkcije u inozemstvo. To je činilo 2,2 posto svih kompanija te veličine sa sjedištem u Njemačkoj tijekom 2023. godine. Zbog tih premještanja u zemlji je ugašeno oko 50.800 radnih mjesta.

Finanzmarktwelt tada je ocijenio: „Može se pretpostaviti da su se tijekom 2024., a osobito 2025. godine, ti trendovi dodatno pojačali zbog visokih cijena energije, sve izraženije birokracije i rasta troškova rada.“

Samo šest mjeseci poslije Njemačka razvojna banka KfW uočila je drukčiji trend. U priopćenju za javnost od 2. lipnja ove godine istraživački odjel te ustanove naveo je da se „mnoge srednje velike tvrtke povlače iz poslovanja u inozemstvu“. Dok je 2022. godine u inozemstvu poslovalo oko 880.000 od približno 3,8 milijuna srednjih poduzeća, godinu dana poslije taj je broj pao na oko 763.000. Udio srednjih poduzeća koja posluju u inozemstvu smanjio se s oko 23 na 20 posto.

„Uvjeti za vanjsku trgovinu znatno su se pogoršali“, ocjenjuje glavni ekonomist KfW-a Dirk Schumacher. Kao glavne razloge navodi geopolitičke napetosti poput rata u Ukrajini i na Bliskom istoku, sve jaču kinesku izvoznu konkurenciju u ključnim industrijskim granama te protekcionističku trgovinsku politiku Sjedinjenih Američkih Država.

Neujednačena slika

Drukčiju sliku daje Njemačka industrijska i trgovinska komora (DIHK). Na upit Deutsche Wellea glasnogovornik Sven Oehling uputio je na konjunkturno istraživanje Komore provedeno početkom 2026. godine. Ono pokazuje da je pritisak troškova na njemačku industriju dosegnuo rekordnu razinu te da zbog toga sve više poduzeća planira ulaganja u inozemstvu.

Prema podacima Komore, ove godine 43 posto industrijskih poduzeća planira ulaganja u inozemstvu, što je za tri postotna boda više nego godinu prije. „Razlozi su jasni – rast troškova, strukturni problemi i slaba gospodarska aktivnost u Njemačkoj“, izjavio je direktor sektora za međunarodno gospodarstvo Komore Volker Treier.

Što donose ulaganja u inozemstvu?

Ulaganja u inozemstvu dosad su u pravilu jačala domaće proizvodne kapacitete i pridonosila većoj zaposlenosti u zemlji. Osobito su ulaganja usmjerena na osvajanje novih tržišta ili razvoj prodajne i servisne mreže imala povoljan učinak i na matične kompanije. Međutim, prema podacima Komore, udio poduzeća koja u inozemstvu ulažu ponajprije radi osvajanja novih tržišta smanjio se s 30 na 28 posto.

„Posebno zabrinjava činjenica da izostaju nekadašnji pozitivni učinci koje su ulaganja u inozemstvu imala na poslovanje u zemlji, jer kompanije sada ulažu prije svega radi smanjenja troškova. To često dovodi do ozbiljnih rezova u domaćem poslovanju“, ocjenjuje Volker Treier.

Ulaganja u inozemstvu danas su prije svega usmjerena na smanjenje troškova, a ne na širenje poslovanja. Ukupna kretanja u području ulaganja u inozemstvu ne pokazuju jasan smjer. Prije bi se moglo govoriti o stagnaciji nego o izraženom rastu ili padu. Profesor Steffen Müller s Leibnizova instituta za ekonomska istraživanja u Halleu smatra da je Njemačka, kada je riječ o izravnim ulaganjima domaćih kompanija u inozemstvu, „daleko ispod ranije dosegnutih rekordnih vrijednosti“.

Kako je rekao za Deutsche Welle, statistika Njemačke savezne banke pokazuje da su izravna ulaganja između 2017. i 2022. godine iznosila oko 120 milijardi eura godišnje. U 2024. godini iznosila su oko 80 milijardi eura, a u 2025. manje od 100 milijardi eura. Ti podaci, prema njegovoj ocjeni, „ne pružaju osnovu za zaključak da iz zemlje odlazi znatno više kapitala nego prethodnih godina“.

Amerika gubi, Azija dobiva, Europa ostaje vodeća

Istraživanje pokazuje značajne promjene u odabiru odredišta njemačkih ulaganja u inozemstvu. Posebno opada privlačnost Sjeverne Amerike. Udio kompanija koje planiraju ulaganja u toj regiji smanjio se s 48 na 44 posto.

Istodobno raste zanimanje za Aziju. Prema podacima Komore, u Kini je udio industrijskih poduzeća koja ulažu porastao s 31 na 34 posto. Sve je važnija i regija Azije i Pacifika, bez Kine, gdje je taj udio povećan s 21 na 26 posto.

„Carinski spor sa Sjedinjenim Američkim Državama povećava neizvjesnost i navodi kompanije da odgađaju donošenje investicijskih odluka“, ocijenio je Volker Treier.

S udjelom od 64 posto, eurozona i dalje predstavlja najvažnije odredište njemačkih ulaganja u inozemstvu. Njegova stabilnost, jedinstveno unutarnje tržište i zajednička valuta osiguravaju pouzdane uvjete poslovanja, što u vrijeme izraženih geopolitičkih neizvjesnosti predstavlja jedan od ključnih čimbenika pri donošenju investicijskih odluka.

U Europu svakodnevno stiže 16 milijuna malih paketa iz Kine. Njihovi primatelji su potrošači u EU-u koji su po niskim cijenama naručivali robu putem internetskih platformi poput Temua, Sheina ili Aliexpressa. Te pošiljke vrijednosti manje od 150 eura dosad su bile oslobođene carine. Za carinsku politiku nadležna je Europska unija.

Prema navodima Njemačkog trgovačkog udruženja (HDE), takozvano pravilo 'de minimis' državnom proračunu svake godine uzrokuje štetu od najmanje 400 milijuna eura. Predsjednik HDE-a Alexander von Preen upozorava da su ugrožena i radna mjesta. Njegov savez procjenjuje da bi zbog te nelojalne konkurencije u Njemačkoj moglo nestati više od 40.000 radnih mjesta, od čega čak 28.300 samo u maloprodaji. „Temu i Shein često se ne pridržavaju zakonskih i regulatornih propisa, na naše tržište isporučuju nesigurne proizvode koji ponekad predstavljaju zdravstveni rizik te brojne domaće trgovce dovode na rub propasti“, kritizira von Preen.

Carine za male pakete

Od srpnja kineski izvoznici moraju plaćati carine EU-a na privatne pošiljke: tri eura po kategoriji proizvoda u paketu vrijednom manje od 150 eura. Već od 2021. godine na prijavljenu vrijednost robe obračunava se i porez na dodanu vrijednost. Taj novac slijeva se u proračun države u kojoj paket prvi put ulazi na jedinstveno europsko tržište.

U studenome 2026. bit će utvrđena i visina naknade za obradu pošiljaka. Od 2028., kada počne raditi sustav „EU Customs Data Hub“, primjenjivat će se redovne carinske stope.

„Status quo nije opcija“, rekao je europski povjerenik za trgovinu Maroš Šefčovič nakon razgovora s kineskim ministrom trgovine Wangom Wentaoom u Bruxellesu. „Želimo početiuspostavljati ravnotežu u trgovinskim odnosima između EU-a i Kine. Jaz postaje sve veći. Kineski izvoz u EU nastavlja rasti, dok se naš tržišni udio u Kini stalno smanjuje. Takav trend nije održiv“, istaknuo je Šefčovič.

Godine 2025. EU je u Kinu izvezao robu vrijednu 199,6 milijardi eura, a uvezao robu vrijednu 559,4 milijarde eura. Trgovinski deficit od 359,8 milijardi eura veći je od jedne i pol vrijednosti bruto domaćeg proizvoda Slovačke, domovine povjerenika Šefčoviča. Samo u prvom tromjesečju 2026. kineski uvoz u EU dodatno je porastao za četiri milijarde eura u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, dosegnuvši ukupno 145 milijardi eura.

Kina već više od deset godina govori da želi uravnotežene trgovinske odnose s Europom, kaže Rafael Jimenez Buendía iz berlinskog think tanka MERICS. „Kinezi uvijek govore isto, dok podaci jasno pokazuju da trgovina postaje sve neuravnoteženija."

Ministar Wang i povjerenik Šefčovič su se u Bruxellesu dogovorili da će „bez odgode uspostaviti zajednički mehanizam za praćenje trgovinskih tokova, koji bi trebao pomoći u uspostavljanju trgovinske ravnoteže“.

Kina kritizira zakonodavstvo EU-a

Kina prigovara najnovijim zakonodavnim inicijativama Europske komisije koje, prema mišljenju Pekinga, štete kineskim interesima. Primjerice, početkom ožujka 2026. Komisija je predstavila nacrt Zakona o industrijskom ubrzanju (Industrial Accelerator Act – IAA). Nova uredba trebala bi ojačati europsku industriju. Oznaka „Made in Europa“ trebala bi postati uvjet za dodjelu javnih potpora. O zakonu još pregovaraju Europski parlament i Vijeće Europske unije.

Prema sadašnjem prijedlogu, kineske bi tvrtke u većini slučajeva bile isključene iz javnih natječaja u Europi. U zajedničkim poduzećima na strateškim područjima, poput fotonapona i električnih automobila, ulagači iz Dalekog istoka smjeli bi imati najviše 49 posto udjela. Za to bi bilo potrebno posebno odobrenje nadležnih tijela, što znatno povećava troškove kineskih ulaganja. Oštre kritike IAA-u upućuje i Njemačka industrijska i trgovinska komora: „Politika 'Kupuj europsko' mogla bi odbiti trgovinske partnere i ulagače iz trećih zemalja.“

Na kritike u Pekingu nailazi i drugi europski zakon – Cyber Security Act 2 iz siječnja 2026. Prema Europskoj komisiji, cilj mu je „poboljšati kapacitete i otpornost na području kibernetičke sigurnosti“. U praksi se, međutim, kineski dobavljači visokog rizika isključuju iz poslova na područjima poput telekomunikacija i solarne energije. Upravo su u tim sektorima mnoge kineske tvrtke svjetski tržišni lideri, poput Huaweija i ZTE-a.

Približavanje oko rijetkih zemnih metala

Unatoč različitim stajalištima, Kina i Europska unija približile su se po pitanju rijetkih zemnih metala. Kao odgovor na odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o carinama, Kina je uvela kontrolu izvoza rijetkih zemnih metala i trajnih magneta. SAD je prethodno obustavio izvoz visokoučinkovitih čipova u Kinu, koji se, među ostalim, koriste za razvoj i djelovanje umjetne inteligencije.

Posljedice su osjetile i europske zemlje. Kina je najveći svjetski proizvođač rijetkih zemnih metala koji su industriji potrebni za proizvodnju poluvodiča, motora i turbina. Ministar trgovine Wang navodno je u Bruxellesu zajamčio da postojeće izvozne kontrole neće poremetiti opskrbne lance Europske unije. „Europske tvrtke mogu kineskom Ministarstvu trgovine podnijeti zahtjeve za izvoz rijetkih zemnih metala“, rekla je Chen Lingyan, voditeljica odjela državne Uprave za kontrolu uvoza i izvoza, koja djeluje pri Ministarstvu trgovine.

„Najprije moramo provjeriti podnositelja zahtjeva i uvjeriti se da su izvezene sirovine dokazivo namijenjene vlastitim potrebama, a ne daljnjoj preprodaji. Dosad je odobreno 90 posto njemačkih zahtjeva“, rekla je Chen sredinom lipnja na okruglom stolu s predstavnicima njemačkog gospodarstva u Düsseldorfu. Kod provjerenih kupaca postupak odobravanja znatno je kraći i brži.

Njemačka ne želi trgovinski rat

Njemačka se zalaže za pragmatičnu vanjskotrgovinsku politiku, izjavila je savezna ministrica gospodarstva Katharina Reiche, koja se prošlog tjedna sastala s Wangom u Bruxellesu. Gospodarska snaga Njemačke i sigurnost opskrbe ovise o osiguravanju opskrbnih lanaca, trgovinskih putova i mogućnosti ulaganja kroz strateška partnerstva, rekla je Reiche. Njemačka želi produbiti suradnju i učiniti je pravednijom. Uz otvorena tržišta priželjkuje i uravnotežene trgovinske odnose s Kinom.

U skladu s kineskim tempom, Europska unija i Kina sada namjeravaju ubrzano nastaviti rad u radnim skupinama koje će raspravljati o konkretnim mjerama. U listopadu povjerenik EU-a za trgovinu Maroš Šefčovič planira otputovati u Kinu kako bi objavio moguće postizanje dogovora.

U vladinoj četvrti u Berlinu na jednoj poslovnoj zgradi nalazi se takozvani sat duga. Riječ je o crnom digitalnom zaslonu s crvenim brojkama u vlasništvu udruge Bund der Steuerzahler (Savez poreznih obveznika), koji prikazuje aktualni njemački državni dug. Brojka se neprestano mijenja i ubrzano raste. Dana 6. srpnja sat duga je oko podneva pokazivao 2,78 bilijuna eura. U isto vrijeme, nekoliko stotina metara dalje, u Uredu saveznog kancelara, usvojen je nacrt proračuna za 2027. godinu.

Nacrt njemačkog saveznog proračuna dodatno će ubrzati rast brojki na satu duga. Savezni ministar financija Lars Klingbeil (SPD) za 2027. godinu planira rashode u visini od 555,4 milijarde eura. Od toga je 109,7 milijardi eura predviđeno za obrambene izdatke – trećinu više nego 2026. godine. Rashodi znatno premašuju porezne prihode. Zbog toga Klingbeil ponovno mora posegnuti za zaduživanjem. Planira nova zaduženja u iznosu od gotovo 119 milijardi eura. Ali to nije sve.

Krediti za Bundeswehr i infrastrukturu

Uz to dolaze – kao svojevrsni paralelni proračun – izdaci iz posebnih fondova financiranih zaduživanjem. To su višegodišnji izdaci i zato nisu navedeni u aktualnom proračunu. Za obnovu i modernizaciju infrastrukture te postizanje klimatske neutralnosti predviđeno je 500 milijardi eura. Tim će se sredstvima, raspoređenima tijekom dvanaest godina, između ostalog sanirati dotrajali mostovi, ceste i željeznička mreža.

Dodatni posebni fond uspostavljen je za Bundeswehr. Njemačka želi svoje obrambene izdatke do 2029. postupno povećati na 3,5 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Do 2035. godine trebali bi dosegnuti novi cilj NATO-a od pet posto.

„Mir u Europi ugrožen je Putinovim imperijalističkim ludilom“, rekao je ministar financija Klingbeil nakon sjednice vlade, osvrćući se na prijetnje koje dolaze iz Rusije i od njezina predsjednika Vladimira Putina. „S crnom nulom (uravnoteženim proračunom, nap. ured.) ne možemo se braniti od Putina.“ Njemačka mora u vrlo kratkom roku nadoknaditi tri desetljeća tijekom kojih se štedjelo na Bundeswehru, dodao je resorni šef: „A to nije moguće bez novih dugova, to je kao da se na Mjesec želi odletjeti bez rakete.“

Što je s dužničkom kočnicom?

Ako se zbroje dugovi iz redovitog proračuna i posebnih fondova, novo zaduženje u 2027. godini trebalo bi iznositi oko 203 milijarde eura. Već sada je jasno da će i u sljedećim godinama biti potrebni krediti sličnog volumena. Njemačka industrijska i trgovinska komora izračunala je, na temelju saveznih financijskih planova, da će rashodi do 2030. rasti prosječno pet posto godišnje. Porezni prihodi pritom će rasti upola sporije, odnosno za oko tri posto godišnje.

Što država gomila više dugova, to su veće kamate koje mora plaćati. Prema sadašnjim procjenama, 2030. godine one će iznositi 80 milijardi eura. Savez poreznih obveznika upozorava da bi time bili „progutani" svi dodatni porezni prihodi savezne administracije.

Njemački Temeljni zakon – odnosno Ustav – propisuje da država smije trošiti samo onoliko koliko i prihoduje. To se naziva dužničkom kočnicom. Dodatni krediti ne smiju premašiti 0,35 posto bruto domaćeg proizvoda. Međutim, izdaci za obranu i sigurnost uglavnom su izuzeti od tog pravila. Uz to, u vrijeme gospodarske slabosti dopuštene su veće granice zaduživanja. Kao najveće gospodarstvo Europe i treće najveće u svijetu, Njemačka si može priuštiti takvo zaduživanje, naglašava Klingbeil. „Razina našeg duga znatno je ispod prosjeka eurozone."

Gospodarski rast? Nema ga!

U eurozoni je dopuštena razina duga do 60 posto gospodarske snage zemlje. Njemačka će 2027. biti na razini od 69,5 posto. Istodobno, zemlja se nalazi dubokoj gospodarskoj krizi, a konjunkturni tempo iz godine u godinu slabi. Vlada sastavljena od konzervativnih stranaka CDU/CSU i socijaldemokrata pri preuzimanju dužnosti u svibnju 2025. najavila je ponovno pokretanje gospodarstva. Umjesto toga, kriza se nastavlja.

„Neodgovorni rat Donalda Trumpa protiv Irana prepolovio je gospodarski oporavak koji smo očekivali ove godine“, kritizirao je Klingbeil u Berlinu. „Taj rat Njemačku košta novca.“

Dodatne prihode trebali bi donijeti nova naknada na plastiku, uvođenje poreza na šećer te povećanje poreza na duhan i alkohol. Predviđeno je i oporezivanje imućnijih građana, ili „porez za superbogate“, kako ga naziva Klingbeil. No, to je tek kap u moru. Uštede su neizbježne. One će pogoditi i savezna ministarstva i njihove proračune, ali i financijsku pomoć kojom savezna država stabilizira sustave socijalnog osiguranja. Mirovinski i zdravstveni fondovi kronično pate od besparice i svake godine trebaju milijarde eura saveznih subvencija. One bi sada trebale biti smanjene - jer više nema dovoljno novca.

Njemački savez sindikata govori o „ogromnoj neravnoteži“, jer bi socijalni sektor trebao snositi teret sanacije javnih financija, dok vojni izdaci, kako napominju, istodobno snažno rastu.

Ekološke udruge oštro prosvjeduju

Klingbeil planira (is)koristiti i sredstva iz Fonda za klimu i transformaciju (KTF), koji se financira prihodima iz europskog sustava trgovanja emisijama. To oštro kritiziraju ekološke organizacije, ali i oporbeni Zeleni. Taj se novac ne smije koristiti za krpanje proračunskih rupa, rekao je predsjednik te stranke Felix Banaszak u nedjelju navečer za portal table.media.

„Prihodi od trgovanja emisijama CO₂ nisu samoposluga za ministra financija. Oni služe za financiranje klimatski neutralne transformacije našeg gospodarstva, potporu poduzećima u procesu transformacije te rasterećenje građana od troškova zaštite klime.“

Gotovo svi moraju štedjeti

Klingbeil je od svih ministarstava tražio i traži paušalne rezove. Iznimka je samo Ministarstvo obrane. Za 2027. radilo se konkretno o smanjenju od jedan posto svakog pojedinog proračuna. Pregovori su bili teški, rekao je ministar financija: „Neki su resori zbog toga došli do granice izdržljivosti, ali to je ispravno i nužno."

Godine 2028. ministarstva bi trebala smanjiti rashode za tri posto. „Svatko je odgovoran da to riješi unutar vlastitog ministarstva. No moramo konsolidirati javne financije, od toga ne možemo pobjeći.“

Tim više što financijski planovi do 2030. već sada pokazuju kolike će se rupe otvoriti u proračunima. Kada se očekivani prihodi oduzmu od predviđenih rashoda, ostaju golemi nepokriveni iznosi. Prema vladinom prijedlogu, financijska rupa 2028. iznosit će 22 milijarde eura, 2029. godine 38 milijardi, a 2030. čak 47 milijardi eura.

Već sada je jasno da će ministarstva imati sve manje sredstava na raspolaganju. Posebno je posljednjih godina pogođena razvojna pomoć. Ona bi 2027. trebala raspolagati s dodatnih 500 milijuna eura manje, pa se njezin proračun smanjuje na 9,5 milijardi eura.

Krovna organizacija za razvojnu politiku Venro upozorila je u Berlinu na „dramatične posljedice“ takvih rezova. Pozivajući se na jednu studiju, Venro navodi da bi zbog globalnih smanjenja financiranja do 2030. više od 9,4 milijuna ljudi dodatno moglo umrijeti od posljedica siromaštva, gladi, bolesti i klimatskih promjena.

Nada u Bundestag

„Savezna vlada vjerojatno uopće ne shvaća što upravo čini“, komentirao je član uprave Venra Michael Herbst. Već sada je cijeli sustav humanitarne pomoći „masivno nedovoljno financiran“. Rezovi u Njemačkoj u tome igraju značajnu ulogu, dodaje.

Ministar financija Klingbeil govori o „teškim odlukama“ koje su donesene. To, međutim, ne mijenja činjenicu da Njemačka na međunarodnoj razini ostaje „uistinu vjerodostojan partner“. I podsjeća:„Nakon povlačenja Sjedinjenih Država iz međunarodnog financiranja razvoja danas smo najveći donator.“

Organizacija za pomoć djeci Save the Children u međuvremenu je pozvala Bundestag da nacrt proračuna „u parlamentarnom postupku značajno doradi i sredstva za humanitarnu pomoć i razvojnu suradnju poveća u skladu s potrebama“.

Parlament će se nacrtom proračuna baviti nakon ljetne stanke, od rujna nadalje. Konačno usvajanje proračuna za 2027. godinu predviđeno je krajem studenoga.

Otrovna srebrnopruga napuhača (Lagocephalus sceleratus) nezaustavljivo se širi Egejskim morem. Grčka vlada sada je odlučila novčano potaknuti njezin izlov jer od te invazivne vrste nema baš nikakve koristi: ugrožava domaći morski ekosustav, uništava ribarske mreže i predstavlja opasnost za ljude.

Profesionalni ribari oko Krete i u južnom dijelu Egejskog mora ubuduće će za ulov dobivati novčanu naknadu. Prema izvješćima grčkih medija, za svaki kilogram ulovljene ribe isplaćivat će se 5,33 eura.

To naravno da nije onoliko koliko bi dobili za kvalitetnu ribu, ali ribarske udruge pozdravile su taj program i svakako će učiniti sve da ih ulove što više. Jer ta riba-došljak se posljednjih godina pretvorila u ozbiljan problem. Osim što potiskuje domaće vrste, često uništava ulov i pritom oštećuje mreže. Hrani se svime što joj dospije pod snažnu čeljust: školjkama, puževima, rakovima, ježincima, glavonošcima -uključujući hobotnice, a i manjim ribama ako su bile dovoljno neoprezne.

Prema grčkom Centru za istraživanje mora (HCMR), još nema mnogo detaljnih istraživanja o utjecaju te vrste na bioraznolikost, no postojeći znanstveni modeli upućuju na negativne posljedice. Invazivna riba vrlo je prilagodljiva i ima malo prirodnih neprijatelja.

I grize i meso joj je otrovno

U grčkim medijima posljednjih je mjeseci izazvala veliku pozornost iz dva razloga. Prvi je njezina otrovnost. Drugi su izrazito snažni zubi nalik kljunu kojima može nanijeti ozbiljne ozljede. Ribari zato redovito prijavljuju duboke ugrize koje zadobiju tijekom vađenja ulova i čišćenja mreža. Napuhača često pojede ribu koja se već našla u mreži, a pritom prereže i samu mrežu.

Stručnjaci ipak umiruju kupače. Prema podacima HCMR-a, poznat je samo jedan slučaj ugriza kupača, zabilježen 2022. godine. Zabilježen je i slučaj petorice mornara koji su ulovljenu ribu pojeli i nakon toga se otrovali, ali nitko nije preminuo.

Tijelo srebrnoprugaste napuhače sadrži tetrodotoksin, snažan neurotoksin koji blokira prijenos živčanih signala. Otrov se ne uništava termičkom obradom pa otrov ostaje aktivan i ako se ta riba kuha. Ipak, stručnjaci ističu da su takvi slučajevi rijetki te da su mnogo češće i daleko opasnije ozljede od nekih domaćih vrsta, poput pauka bijelca.

Došetala kroz Suez

Ova vrsta potječe iz Indijskog oceana i zapadnog dijela Tihog oceana. Prosječno naraste do 40 centimetara, ali može doseći duljinu od jednog metra i težinu od osam kilograma. U Sredozemlje je dospjela kroz Sueski kanal, a prvi put je ondje zabilježena 2003. godine.

Grčki ministar poljoprivrede i prehrane Margaritis Schinas ipak upozorava da nitko ne treba očekivati čuda. „Želimo stvoriti poticaje, ali nećemo vidjeti spektakularne promjene“, rekao je grčkim medijima. Potpuno iskorjenjivanje vrste smatra nemogućim. Cilj je tek smanjiti brojnost populacije i ublažiti štetu koju ona uzrokuje.

Sličan program već godinama provodi i Turska gdje se ova riba proširila ranije nego u Grčkoj. Prema podacima turskog Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, prošle godine ulovljeno je oko 290.000 jedinki. Turske vlasti procjenjuju da je time spriječeno razmnožavanje približno 22 milijuna novih primjeraka.

Drage kornjače, pomozite!

Prvi potvrđeni nalaz srebrnoprugaste napuhače u hrvatskom dijelu Jadrana zabilježen je još 2012. kod otoka Jakljana kraj Dubrovnika. Radilo se o ženki dugoj 66 centimetara i teškoj oko 3,5 kilograma. Kasnije je zabilježeno još nekoliko ulova u južnom i srednjem Jadranu. U svibnju 2024. ulovljen je primjerak u Medulinskom zaljevu u Istri, što je bio prvi nalaz u sjevernom Jadranu i dosad najsjeverniji nalaz te vrste u cijelom Sredozemlju.

Što je najgore, prirodnih neprijatelja – osim čovjeka, napuhača u Mediteranu jedva da ima. Poznato je da su manji primjerci došljaka završili kao marenda poneke lampuge (Coryphaena hippurus), igluna (Belone belone), a ima i primjera kanibalizma kad manjoj i mlađoj napuhači njegove ili njene kolege postanu neprijatelji.

Jedina mediteranska životinja koja nema ništa protiv da joj se napuhača nađe na jelovniku jest barem podjednako mrska ribarima: glavata želva (Caretta caretta). Furešti su je jedva ikad i vidjeli u Jadranu i njima će možda biti simpatična, ali ni nju ribari ne vole. Jer će i ona isto tako znati uništiti ribarsku mrežu, a povrh toga je golemi cirkus ako uopće tamo dospije. Jer želva je visoko na popisu zaštićenih vrsta ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj Europskoj uniji.

Ali protiv ovog došljaka iz Indijskog oceana: drage kornjače, dobar vam tek! Jer napuhača nije osobito brza riba: ima previše povjerenja u svoj otrov i snažnu čeljust.

„Naš je zaključak: tko želi uspješno upravljati useljavanjem, mora razumjeti i iseljavanje. Riječ je o tome da se ljude dugoročno zadrži kroz pravedne šanse, pouzdane procedure, dobru potporu i okruženje u kojem mogu razvijati dugoročne perspektive“, kaže Laura Goßner iz Instituta za istraživanje tržišta rada i zanimanja (IAB) na konferenciji za novinare u Berlinu.

Institut je putem internetske ankete ispitao osobe između 18 i 65 godina koje su se doselile u Njemačku do travnja 2025. godine zašto su napustile zemlju i koji su razlozi za to bili presudni. Prema rezultatima istraživanja, iseljavanje nije posljedica samo jednog faktora. Posebno važnu ulogu imaju obiteljski razlozi. Kao razlog navode se i iskustva diskriminacije. Mnogi čimbenici, poput birokracije, stambenog pitanja ili učenja jezika, politički su podložni promjenama, odnosno korekcijama.

Mladi iseljenici svoju sreću traže u Španjolskoj ili Švicarskoj

No tko su ljudi koji najčešće ponovno napuštaju Njemačku? „Iseljeni su u prosjeku mlađi. Kraće su živjeli u Njemačkoj te češće imaju partnera/icu i djecu u inozemstvu. Osim toga, rjeđe posjeduju znanje njemačkog jezika, ali češće dobro govore engleski“, kaže stručnjakinja IAB-a Theresa Koch.

Dok se 60 posto iseljenih vraća u svoju domovinu, njih 40 posto odlazi u druge zemlje. Najpopularnija odredišta su Španjolska, Švicarska, Italija i Hrvatska.

„Nalazimo se u konkurenciji za stručnu radnu snagu s drugim europskim zemljama“, kaže Yuliya Kosyakova, voditeljica odjela za migracije, integraciju i međunarodna istraživanja tržišta rada pri Institutu za istraživanje tržišta rada i zanimanja.

Birokracija je jedan od glavnih razloga iseljavanja

Velik dio kritika koje iseljenici upućuju Njemačkoj nije nov: dugo trajanje postupaka za dobivanje državljanstva, boravišnih dozvola, viza i priznavanja stranih diploma. Često moraju dugo čekati da njemačke institucije odgovore na njihove upite. Tu su i visoke birokratske pristojbe. Problem predstavlja i nedostatna podrška kada je riječ o poslu i karijeri, bilo kroz centre za zapošljavanje, lokalne vlasti ili poslodavce.

Sve to otežava dugoročno planiranje, pristup zaposlenju i osjećaj povezanosti s Njemačkom, kaže Laura Goßner.

Administrativni postupci utječu na to „kako doseljenici procjenjuju svoju budućnost u Njemačkoj. Ako se postupci doživljavaju kao dugotrajni, nerazumljivi ili teško dostupni, to može biti povezano s perspektivom ostanka“, analizira stručnjakinja IAB-a.

„Vidimo da se doseljenici koji imaju više negativnih iskustava s takvim postupcima u prosjeku rjeđe osjećaju dobrodošlo u Njemačkoj.“

Jezik ostaje ključni faktor na njemačkom tržištu rada

Telefonskim putem smo kontaktirali Tilmana Franka. Predsjednik Saveznog udruženja za međunarodno privlačenje stručne radne snage ujedno je direktor tvrtke TalentOrange GmbH, koja je za Njemačku već regrutirala i pratila dolazak tisuća medicinskih sestara i tehničara, odgajatelja te fizioterapeuta. Frank dobro zna u kojim situacijama ljudi nakon kratkog vremena ponovno spakiraju kofere i napuste Njemačku. Jezik je ključ za snalaženje u Njemačkoj, a posebno na tržištu rada, kaže on.

„Problem nastaje kada je već sam put prema Njemačkoj od početka pogrešno postavljen, kada ne pristupam pravim ljudima i ne odabirem odgovarajuće kandidate te kada ne pružam dovoljno kvalitetnu podršku pri učenju jezika. Ako to nije dobro postavljeno, vrlo je vjerojatno da će se ti ljudi vratiti. Ako, međutim, omogućim učenje jezika i odaberem prave ljude koji su dovoljno stabilni i spremni za korak dolaska u Njemačku, tada su stope ostanka vrlo visoke.“

I dalje se traže njegovatelji starijih osoba – ali odgovara li im obrazovanje?

Prema Frankovim riječima, trenutno posebno mnogo ljudi iz Kenije, Indije i Vijetnama pokušava pronaći svoje mjesto u Njemačkoj. Kenija zato što tamošnje ministarstvo rada potiče odlazak mladih nezaposlenih osoba u inozemstvo. Indija i Vijetnam zato što roditelji u tim zemljama mogućnost stručnog obrazovanja za svoju djecu smatraju vrlo privlačnom. Posebno je velika potreba za radnicima u skrbi za starije osobe.

Zbog toga Frank od savezne vlade traži da već u zemljama podrijetla podupire učenje njemačkog jezika. „Svi pokušaji da se ovamo dođe bez znanja njemačkog jezika dugoročno ne daju rezultate. Dobar primjer su međunarodni studijski programi koji funkcioniraju na engleskom jeziku i u kojima ljudi očekuju da će nakon toga moći raditi u Njemačkoj. No to ne uspijeva.“

Jedan od razloga odlaska može biti i to što doseljenici ne rade poslove koji odgovaraju njihovim kvalifikacijama: „Primjerice, osobe koje su u svojoj domovini školovane za akutnu bolničku skrb, a zatim ovdje, a da im to nije ni jasno ni unaprijed objašnjeno, završavaju u domovima za starije osobe radeći u domeni temeljne njege."

Novi pristup: agencije „Work and Stay"

I Frank je čuo brojne horor-priče iz njemačke birokratske džungle u kojoj se mnogi doseljenici ne uspijevaju snaći. Njegova tvrtka vodi Excelovu tablicu apsurdnih situacija i svega što može poći po zlu. Primjerice, kada dvoje službenika pošalje različita rješenja i različite rokove pri izdavanju vize.

Zbog toga je, kaže, profesionalna podrška neizostavna. Ipak, postoji i pozitivna strana: političari su u međuvremenu shvatili da međunarodni stručnjaci ne samo da moraju doći u Njemačku nego i ostati u zemlji. Njegov je zaključak da u Njemačkoj postoje i pozitivni i negativni primjeri.

„Savezna agencija za rad uvela je središnji sustav koji je brži i pouzdaniji. Pokrajina Hessen uvodi središnji ured za strance. Na saveznoj razini trebala bi biti osnovana i agencija ‘Work and Stay'."

No u svakodnevnom radu mnogo toga i dalje otežava nedostatak osoblja u nadležnim institucijama. „S digitalizacijom napredujemo polako, ali vrlo polako i uz pojedinačna rješenja koja uvode pojedine savezne zemlje ili općine. Još uvijek nedostaje jedinstveno i sveobuhvatno rješenje."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...