Vecernji list

Ekonomski instituti jedino još mogu konstatirati kako je i njemačko gospodarstvo zapalo u dugotrajnu krizu kakva se nije vidjela desetljećima. „Godinama već teturamo iz jednog gospodarskog stanja šoka u drugi. Nakon svakog se pojavi nada, ali onda se i ona brzo guši ”, rekao je Michael Grömling iz njemačkog Instituta za gospodarstvo (IW) u Kölnu prilikom predstavljanja ankete provedene među tisuću poduzeća.

Kriza je započela 2020. pandemijom korone i već je to izazvalo teške posljedice tvrtkama. Nakon što je pandemija prošla, prognoze za 2022. bile su optimistične, kaže Grömling. No rat u Ukrajini donio je novi udar, zajedno s naglim rastom cijena energenata. Tek što se počelo učiti živjeti i sa tim šokom, sad je došao i novi udarac: sve pozitivne prognoze za 2026. su pale u vodu nakon napada na Iran.

Duboka zabrinutost među direktorima

Konjunkturna anketa IW‑a, provedena među oko tisuću tvrtki iz industrije, uslužnog sektora i građevinarstva, donosi porazne rezultate. Četrdeset i tri posto poduzeća navodi da im poslovanje ide lošije nego prije godinu dana, a samo 14 posto svjedoči kako posluje bolje. Ali od optimizma nema ni traga: za ostatak 2026. znatno više tvrtki očekuje pogoršanje nego poboljšanje poslovanja. Anketa je provedena u ožujku, nakon početka rata s Iranom.

Dodatni razlog za brigu jest što 40 posto poduzeća planira smanjiti ulaganja što znači i da u dogledno doba neće biti bolje. Mnoge tvrtke namjeravaju smanjiti troškove rada. U industriji 37 posto ispitanih poduzeća planira ukidanje radnih mjesta, samo 14 posto planira zapošljavati. U uslužnom sektoru omjer je nešto blaži: 28 posto očekuje smanjenje, a 22 posto povećanje broja zaposlenih.

U krizi su nužne i reforme

„Bez presedana je ovaj čitav niz teških gospodarskih šokova koji se protežu kroz više godina”, kaže Grömling. Posljednja kriza sličnog trajanja zabilježena je između 2000. i 2005. godine: počela je slomom burzovnih tečajeva nakon propasti mjehura stvorenog oko dot‑com tvrtki, ali i udvostručenjem cijene nafte na oko 30 dolara po barelu. U to je vrijeme kinesko gospodarstvo ubrzano raslo i naglo povećalo potražnju za naftom, što je onda dovelo i do naglog porasta cijene na svjetskim tržištima. Teroristički napadi 11. rujna 2001. dodatno su pogoršali gospodarsku situaciju.

Tadašnja njemačka vlada predvođena SPD‑om, odgovorila je na slabost gospodarstva i rast nezaposlenosti sveobuhvatnim strukturnim reformama poznatima kao Agenda 2010. „Kao i tada, i danas nam je potrebna fleksibilnija pravila na tržištu rada kako bi više ljudi moglo pronaći posao”, kaže Grömling.

Osim toga, treba smanjiti troškove birokracije. Njemačka poduzeća zapošljavaju velik broj ljudi koji se bave isključivo ispunjavanjem složenih državnih propisa, a često su prisiljena plaćati i skupu pravnu pomoć. Takvi troškovi opterećuju produktivnost. „Kad je birokratsko opterećenje visoko, dobit pada, a cijene za kupce rastu – i to izravno slabi konkurentnost Njemačke”, zaključuje Grömling.

Odluka je pala već u pretposljednjem kolu: remi protiv njegova pratitelja Anisha Girija iz Nizozemske bio je dovoljan Sindarovu za pobjedu na Turniru kandidata za naslov svjetskog prvaka na Cipru.

„Svako kolo bilo je izuzetno, izuzetno teško, a protekli tjedan bio je najteži u mom životu", rekla je nova šahovska zvijezda nakon velikog uspjeha. „Spavao sam jako loše i drago mi je da je sve završilo."

Dvadesetogodišnji Sindarov igrat će krajem 2026. protiv aktualnog indijskog svjetskog prvaka Dommarajua Gukesha za naslov. Bit će to dvoboj dvojice mladih zvijezda iz rastućih šahovskih sila Indije i Uzbekistana.

Sindarov odlično pripremljen

Sindarov, koji je velemajstor postao već s dvanaest godina i mjesecima je u vrhunskoj formi, dominirao je Turnirom kandidata od samog početka. Prva ključna prekretnica dogodila se već u četvrtom od ukupno 14 kola, kada je nadigrao Fabiana Caruanu, američkog favorita i drugi na svijetu 2018.

Time je Uzbek preuzeo vodstvo na ljestvici i do kraja ga više nije ispuštao. U prvih šest partija ostvario je senzacionalnih pet pobjeda – nešto što niti jedan šahist dosad nije uspio na tako jakom turniru.

Sindarovim uspjehom nastavlja se trend posljednjih godina: vrhunski šahisti sve su mlađi – i više ne dolaze iz klasičnih šahovskih zemalja Europe, pa čak niti iz Rusije ili SAD, nego ponajprije iz Azije. Azijska dominacija bila je na Cipru vidljiva i u ženskom natjecanju. Indijka Vaishali Rameshbabu osvojila je Turnir kandidatkinja u završnici, pobijedila Ruskinju Katerynu Lagno u posljednjem kolu i osigurala pravo da izazove kinesku svjetsku prvakinju Ju Wenjun. Ali nije nikakvo iznenađenje što se uz Kinu i Indiju sad i Uzbekistan uzdigao kao šahovska velesila. „Mladi talenti u Uzbekistanu iznimno su dobri", rekao je još prije pet godina bivši uzbekistanski velemajstor Rustam Kasimdžanov u razgovoru za Deutsche Welle.

Kasimdžanov, koji već dugi niz godina živi u blizini Bonna, smatra se začetnikom šahovskog procvata u toj srednjoazijskoj zemlji i osobno je trenirao mnoge od današnjih mladih šahovskih zvijezda Uzbekistana. Uvjeti za vrhunski šah u njegovoj su se domovini u međuvremenu znatno poboljšali: „U Uzbekistanu država već nekoliko godina pruža snažnu financijsku potporu šahu.“

Glavni trener iz Njemačke

Bivši prvak Kasimdžanov nije jedina Sindarovljeva veza s Njemačkom. Njegov glavni trener, Ukrajinac Roman Vidonjak, već dugi niz godina živi u Münchenu i sa Sindarovom surađuje otprilike godinu dana.

„Imamo još mnogo planova", otkrio je uspješni trener za šahovski portal ChessBase nakon uspjeha svog štićenika. Cilj je sada osvojiti naslov svjetskog prvaka, a potom pokušati etablirati Sindarova kao dominantnog igrača svoje generacije. Koliko je to teško, upravo osjeća aktualni svjetski prvak Gukesh koji je s 19 godina čak i nešto mlađi od Sindarova.

Od osvajanja naslova krajem 2024. u više ne ide kako treba. Na svjetskoj ljestvici trenutačno se nalazi tek na 15. mjestu. Utoliko nipošto nisu loše šanse Sindarovljeva da ove zime postane svjetski prvak. I dalje se najboljim šahistom svijeta smatra Norvežanin Magnus Carlsen, koji se, međutim, više ne natječe u klasičnim svjetskim prvenstvima s dugim tempom igre.

Nijemac do remija – ali rijetko do poraza

U sjeni Sindarova i Nijemac Matthias Blübaum odigrao je vrlo dobro. „Usamljeni vuk iz Lemga“, kako ga je nazvao šahovski časopis New in Chess, senzacionalno se kvalificirao kao prvi Nijemac nakon više od 35 godina za Turnir kandidata.

Kao autsajder, je na Cipru malo riskirao, branio se vrlo promišljeno i iz kola u kolo sigurno vodio partije prema remiju. Čak ni zvijezda u usponu Sindarov nije uspio ostvariti više od dva remija protiv dobro pripremljenog diplomiranog matematičara. Samo je dvaput Blübaum morao priznati poraz.

„Nevjerojatno je koliko suvereno Matthias Blübaum nastupa protiv najboljih igrača svijeta“, raduje se Ingrid Lauterbach, predsjednica Njemačkog šahovskog saveza, u razgovoru za Deutsche Welle. S Blübaumom i ponajprije s igračem iz svjetskih top 10 Vincentom Keymerom, Njemačka je trenutačno jedina europska šahovska zemlja koja barem donekle može parirati Indiji i Uzbekistanu.

„U Uzbekistanu, kao i u Indiji, vidi se što se događa kada se uz velika financijska ulaganja sustavno ulaže u šah“, objašnjava dužnosnica. O razvoju kakav bilježe pojedine azijske zemlje, Njemačka zasad može samo sanjati.

Tako se nije ostvarila nada da će se, zahvaljujući Blübaumovu uspjehu, pronaći snažnog sponzora za šah u Njemačkoj kojem je blagajna upravo kronično prazna. Kako bi Blübaum, poput svojih konkurenata, mogao nastupiti s vlastitim trenerskim timom, šahovski su dužnosnici na kraju čak organizirali crowdfunding putem interneta.

Komisija G10 jedan je od najtajnovitijih skupina u Njemačkoj. Gotovo nitko ne zna tko su i što su, iako pet muškaraca i žena koji se jednom mjesečno sastaju u prislušno sigurnoj prostoriji Bundestaga obavljaju važan posao: odlučuju o tome smiju li njemačke obavještajne službe potajno prisluškivati telefonske razgovore, čitati e‑poruke, chatove ili pisma.

Članovi Komisije G10 daju Saveznom uredu za zaštitu ustavnog poretka, Saveznoj obavještajnoj službi (BND) i Saveznom uredu za vojnu protuobavještajnu zaštitu (BAMAD) dopuštenje da u određenim slučajevima i privremeno prekrše ustavno zajamčenu tajnost pisama, pošte i telekomunikacija. Službe tada smiju tehnički nadzirati određenu ciljnu osobu, u načelu ograničeno tek na nekoliko mjeseci.

Prema istraživanju WDR‑a i NDR‑a, tome bi uskoro mogao doći kraj. Naime i kako se saznaje iz sigurnosnih krugova, njemačka vlada planira prenijeti zadaće Komisije G10 - koju imenuje Bundestag, na drugu instituciju: Neovisno nadzorno vijeće. Ta vrhovna institucija na razini federacije postoji od siječnja 2022. godine, a čine je bivše sutkinje i suci koji zasad isključivo nadziru strateško prikupljanje obavještajnih podataka u inozemstvu BND-a – primjerice sveobuhvatni nadzor komunikacija na internetskim čvorištima.

Ustavni sud tu ne želi amatere

Prema želji Ureda kancelara, Neovisno nadzorno vijeće trebalo bi od sljedeće godine odlučivati i o pojedinačnom nadzoru protiv određenih njemačkih i stranih osoba u Njemačkoj te njemačkih državljana u inozemstvu. U tu će se svrhu pri Vijeću uspostaviti novo područje djelovanja. Za to bi institucija trebala zakonom dobiti odgovarajuće ovlasti na kojem trenutačno radi njemačka vlada.

Time se reagira na odluku Saveznog ustavnog suda, koji je u listopadu 2024. zatražio profesionalizaciju prethodne kontrole obavještajnih mjera nadzora.

Ured kancelara na upit je priopćio da je koalicijskim ugovorom predviđena sveobuhvatna reforma prava koje uređuje djelovanje obavještajnih službi kako bi se ojačali nacionalni suverenitet i operativne sposobnosti službi. „Također je dogovoreno da se, u skladu s mjerilima Saveznog ustavnog suda, osigura učinkovitija struktura i točnije usmjeren nadzor, uključujući i onu koju provodi Njemački Bundestag”, dodao je glasnogovornik. Samo Neovisno nadzorno vijeće poručilo je da se ne izjašnjava o „razmatranjima mogućih zakonodavnih projekata”.

Tijelo koje bi trebalo doista znati sve

U jedva kojoj europskoj zemlji obavještajne su službe pod tako strogim nadzorom kao u Njemačkoj. Postoji čitav niz nadzornih tijela: u parlamentarnom povjerenstvu zastupnici Bundestaga nadziru rad službi – ali samo djelomično.

Neovisno nadzorno vijeće nadzire i unaprijed odobrava strateško prikupljanje obavještajnih podataka u inozemstvu njemačke obavještajne službe, kao i njezinu suradnju sa stranim službama u području tehničke špijunaže. Komisija G10 se pak dosad brinula o zahtjevima za nadzor pojedinih osoba, kako njemačkih državljana tako i stranaca u Njemačkoj.

Komisiju G10 trenutno čine pravnici koji dužnost obnašaju počasno: predsjednik, četiri člana i njihovi zamjenici. Njihove članove predlaže Parlamentarno povjerenstvo Bundestaga, a parlament ih imenuje za pojedino zakonodavno razdoblje. Najmanje po troje članova i zamjenika moraju imati kvalifikaciju za obnašanje sudačke dužnosti.

Članovi djeluju neovisno i nisu vezani nikakvim uputama. Ne moraju biti zastupnici Bundestaga, ali se često radi o bivšim parlamentarcima. Trenutačni predsjednik je bivši zastupnik CDU‑a i nekadašnji parlamentarni upravitelj kluba zastupnika Unije, Michael Grosse‑Brömer.

Parlament je tako još manje važan?

Pristaše smatraju da bi uključivanje dosadašnjih zadaća Komisije G10 u Neovisno nadzorno vijeće bio važan korak prema profesionalnijem nadzoru. Predsjednik Parlamentarnog povjerenstva Marc Henrichmann (CDU) govori o „nužnom cjelovitom pregledu” koje bi trebalo osigurati tom Vijeću. Time on vjeruje kako bi se mogla dobiti „veća učinkovitost, sigurnost i sposobnost međunarodne suradnje”.

Dijelovi oporbe upozoravaju na moguću buduću slabost nadzora. Tako potpredsjednik kluba Zelenih u Bundestagu Konstantin von Notz misli kako su te proširene zadaće Neovisnog nadzornog vijeća jedna od mogućnosti, ali istodobno želi i bolju povezanost parlamentarnog povjerenstva s tim Vijećem „a trebala bi biti poboljšana i stručna širina nadzora”, naglašava von Notz.

Kritičari vide rizik po sigurnost: tom bi se novom organizacijom, kako se strahuje među službama sigurnosti, čak i najosjetljivije informacije službi vjerojatno slijevale u neku "vanjsku” instituciju – Neovisno nadzorno vijeće. To se već danas odnosi natehničke pojedinosti nadzora, ali u budućnosti bi Vijeće moglo znati i unaprijed kontrolirati i ljudske izvore, dakle doušnike tih službi.

Ni ovako nije bilo (dovoljno) dobro

Neovisno nadzorno vijeće tada bi odlučivalo i o tome smiju li službe neku osobu uopće regrutirati kao doušnika. Ako bi se takve informacije centralizirale na jednom mjestu, upozoravaju predstavnici službi sigurnosti, to bi privuklo pažnju protivničkih obavještajnih službi. To Vijeće bi tako postalo od najvišeg zanimanja za strane i neprijateljske obavještajne službe, a bilo bi još teže pridobiti potencijalne izvore ako bi morali strahovati od razotkrivanja.

No redovito se kritizira i dosadašnji rad Komisije G10. Komisiju se opisuje kao „tijelo koje sve odobrava” i koje jedva da odbija neki zahtjeve za nadzor, tvrdi se i iz parlamentarnih i iz sigurnosnih krugova. Oštre kritike pojavile su se i prošle godine u jednom stručnom članku u časopisu Juristische Zeitung.

Strukturne slabosti nadzora prema G10, navodi autor, dodatno se „pojačavaju upadljivom praksom imenovanja, koju je moguće objasniti samo time da se deset mjesta u komisiji smatra položajima koje se po političkom ključu dijeli među klubovima zastupnika u Bundestagu”. Upadljivo je i to da u komisiju uglavnom dolaze stariji muškarci, neki od njih i prestari za obnašanje sudačke dužnosti.

Susann Prätor sociologinja je, psihologinja i pravnica. Kada govori i piše o kriminalitetu, u njezine analize ulaze sve te različite perspektive. Već zbog toga znanstvenica ima prilično distanciran odnos prema Policijskoj statistici kriminaliteta (PKS), čije novo izdanje uskoro treba objaviti Savezni kriminalistički ured (BKA).

Više od trećine osumnjičenih nema njemačku putovnicu

Udio osumnjičenih koji nisu njemački državljani, kod različitih kaznenih djela poput krađa, provala i nasilnih zločina, nedavno je iznosio 35,4 posto, što je više nego dvostruko u odnosu na njihov udio u ukupnom stanovništvu. Međutim, u PKS-u prevladavaju podaci koji su, prema mišljenju Prätor, često poput usporedbe jabuka i krušaka – jednostavno nisu usporedivi.

Profesorica s Policijske akademije Donje Saske na jednoj je konferenciji za novinare berlinske istraživačko-novinarske platforme Mediendienst Integration upozorila, primjerice, na razlike u dobnoj strukturi i spolu. Oboje igra veliku ulogu u kriminalitetu neovisno o podrijetlu, jer je broj mladih i muških osumnjičenih oduvijek nesrazmjerno visok. Prätor smatra kako su ti čimbenici iznimno važni za tumačenje statistike.

Mladi muškarci češće čine kaznena djela

„Stranci su u prosjeku znatno mlađi od Nijemaca", kaže stručnjakinja i dodaje: „Mladi muškarci nisu samo u Njemačkoj, već diljem svijeta skupina koja se vrlo često pojavljuje u kontekstu kriminalnog ponašanja."

Na statistiku kriminaliteta utječe i to koliko se i kako kaznena djela prijavljuju. „Postoje studije koje pokazuju kako se osobe koje se doživljavaju kao stranci češće prijavljuju policiji", naglašava Prätor.

Prema istraživanju Kriminološkog instituta Donje Saske iz 2024. godine, osobe koje nisu njemački državljani prijavljivane su gotovo tri puta češće nego Nijemci.

Poziv na više studija o brojkama u sjeni

Više jasnoće o uzrocima i pozadini kriminaliteta znanstvenica očekuje od istraživanja tzv. „brojki u sjeni". U njima se nasumično ispituje što veći broj ljudi o njihovim iskustvima s kriminalom. Tako se dobivaju dodatni uvidi i u neprijavljena kaznena djela – dakle ona koja se ne pojavljuju ni u jednoj statistici.

Susann Prätor objašnjava načelo: „Mogu pitati o migracijskom podrijetlu. Mogu pitati i o uzrocima. I nemam problema s tim da vidim samo kriminal koji je službeno registriran." Prednost takvih anketa među žrtvama i počiniteljima jest, kako kaže, u tome što omogućuju znatno finiju analizu.

Kako i gdje nastaje kriminalitet?

Kada je riječ o mladima, već postoje kvalitetna istraživanja „brojki u sjeni", kaže Prätor. „Ona pokazuju kako su životni uvjeti migranata u usporedbi s Nijemcima vrlo različiti." Tu između ostalog spadaju obiteljsko nasilje kod nekih, niža razina obrazovanja, kriminalni krugovi prijatelja i naglašavanje muškosti.

Detaljniji pogled na podrijetlo osumnjičenih također pokazuje koliko je složen tzv. kriminalitet stranaca. Godine 2024. gotovo 13 posto osumnjičenih potjecalo je iz Ukrajine. U odnosu na udio ukrajinskih izbjeglica koje žive u Njemačkoj (35,7 posto), to je upadljivo mali broj u usporedbi s drugim zemljama.

Zašto je toliko osumnjičenih iz sjeverne Afrike?

Kod ljudi iz Alžira, Maroka, Tunisa i Gruzije odnos je obrnut: oko tri posto osumnjičenih potječe iz svake od tih zemalja, dok njihov udio među registriranim izbjeglicama u Njemačkoj iznosi manje od jedan posto. Znači li to kako su ljudi iz sjeverne Afrike i Gruzije skloniji kriminalu od Ukrajinaca ili Nijemaca?

I tu pomaže pažljiviji pogled na čimbenike koji stoje iza brojki: relativno mali udio osumnjičenih iz Ukrajine mogao bi se objasniti demografskom strukturom – 63 posto odraslih izbjeglica iz te zemlje čine žene.

Kod tražitelja azila iz sjevernoafričkih zemalja, međutim, između 74 i 82 posto su muškarci. A njihov je udio u ukupnom kriminalitetu, bez obzira na zemlju podrijetla ili putovnicu, uvijek znatno veći nego kod žena.

Njemačka vladajuća koalicija dogovorila se privremeno – na dva mjeseca sniziti namete za gorivo. To u konačnici znači pojeftinjenje goriva za 17 centi, ali je mjera naišla i na brojne kritike: jer tako od te mjere koristi imaju i vozači Ferrarija i socijalno ugroženi u ovoj zemlji, a ipak će i tako – ako bi mjera potrajala čitav kvartal, u državnoj blagajni ostala rupa od oko 3,2 milijarde eura.

Još od početka godine je na snagu stupilo i pravilo kako oni koji putuju na posao mogu odbijati trošak već od prvog prijeđenog kilometra – do sad je to bilo tek nakon 20 kilometara. Ali to će potrošači osjetiti tek kod sljedećeg obračuna poreza na prihod, dakle tek sljedeće godine.

Isto tako još zimus je Berlin smanjio i nadoknadu za transport električne energije, a vlada je tvrdila kako će tako u blagajnama domaćinstava ostaviti oko 100 eura godišnje. No kako svjedoče stručnjaci, ušteda će njemačkim građanima u najboljem slučaju biti tek par desetaka eura na godinu.

Europski susjedi drugačije

U Nizozemskoj bi, primjerice, kućanstva s niskim prihodima koja više ne mogu podmirivati troškove energije trebala dobiti izravne novčane potpore. Za gospodarska vozila poput kamiona ili lakih dostavnih vozila trebalo bi se ukinuti pola poreza na motorna vozila, a povećala bi se i naknada za putovanje na posao.

No neće se rasteretiti samo vozači automobila: prema planovima novog predsjednika vlade Roba Jettena, vlasnici kuća moći će podnijeti zahtjev za subvencije za toplinsku izolaciju kako bi trošili manje nafte i plina. Prijedloge, međutim, još mora odobriti parlament.

Rim odvaja tri milijarde eura

Dok Nizozemska, dakle, namjerava uložiti oko milijardu eura kako bi rasteretila svoje građane, Giorgia Meloni u Rimu izdvaja trostruko više. Tim se novcem podupiru energetski intenzivne tvrtke i snižavaju cijene goriva na benzinskim postajama.

Slično kao Njemačka, Italija je snizila porez na mineralna ulja – no za čitavih 25 centi po litri. Prijevoznici dodatno dobivaju poreznu olakšicu kako povećane troškove prijevoza ne bi prebacivali na cijene proizvoda.

Snižavanje poreza na mineralna ulja za vlade je najbrži i najjednostavniji način rasterećenja potrošača. Tim su putem krenule i Grčka i Austrija. No to funkcionira samo ako naftne kompanije to porezno rasterećenje odmah ne uračunaju u cijenu goriva. Neke vlade u Europi to žele strogo nadzirati.

Francuzi nezadovoljni zbog malene pomoći

U usporedbi s Italijom, Francuska je pripremila prilično skroman paket pomoći. On obuhvaća svega 70 milijuna eura i namijenjen je ponajprije poljoprivrednicima, vozačima kamiona i ribarima. No mnogim Francuzima to nije dovoljno i već su izbili prosvjedi.

Mnogi zahtijevaju i sniženje poreza na mineralna goriva, no Francuska si to ne može priuštiti jer je zemlja visoko zadužena. A europska granica zaduženosti i dalje vrijedi – tri posto bruto domaćeg proizvoda – u protivnom slijede opomene iz Bruxellesa. Francuska je već na pet posto.

Hrvatska, Slovenija, Mađarska...

U Hrvatskoj su također predviđene mjere potpore ugroženom dijelu stanovništva u plaćanju računa za električnu energiju, ali glavna mjera Zagreba jest administrativno određivanje najviše cijene. Za gorivo se ono određuje svaka dva tjedna i dopuštena je cijena samo niža od propisane. Tamošnja vlada tvrdi kako tim mjerama ne tereti državni proračun, ali zapravo i manje trošarine znače manji prihod države.

Građanima Hrvatske neće mnogo pomoći odlaziti u neku susjednu zemlju napuniti spremnik goriva automobila: i Slovenija administrativno ograničava cijene i električne energije i goriva, ali cijene benzina i dizela su više nego u Hrvatskoj.

I u Srbiji se odlukom vlade određuje cijena goriva, ali cijene su praktično iste kao u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini teoretski nema državnih intervencija, ali zbog nižih nameta je benzin nešto jeftiniji, ali dizel znatno skuplji.

U Mađarskoj je gorivo bitno povoljnije – ali samo za vozila s mađarskim registarskim oznakama, stranci plaćaju i više nego u Hrvatskoj. To bi lako mogao biti ustupak Orbana i posebni odnos kojeg je dobio u nabavi fosilnih goriva iz Rusije, ali kako će to biti pod novom vladom – teško je reći.

EU ne dopušta državni deficit

Tijekom pandemije korone EU je ublažila pravila o državnom zaduživanju, no trenutno se u Bruxellesu o tome ne govori. Umjesto toga, države bi trebale imati više prostora za potpore mjerama napuštanja fosilnih goriva, a električna energija trebala bi pojeftiniti.

Tako se EU i dalje oslanja na toplinske pumpe i električne automobile – a oni se koriste električnom energijom. O dodatnim mjerama raspravljat će se na sljedećem sastanku šefova država i vlada, koji će se održati idući tjedan na Cipru.

Sve se činilo rutinom: početkom tjedna njemački kancelar Friedrich Merz razgovarao je telefonski s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom.

Nakon toga Merzov glasnogovornik Stefan Kornelius obavijestio je javnost o tome putem e-maila. Posljednje dvije rečenice glase: „Tijekom razgovora kancelar je izrazio duboku zabrinutost zbog događaja na palestinskim teritorijima. Ne smije biti de facto aneksije Zapadne obale." Na kancelarovom profilu na platformi X također je podijeljena ova poruka: „I made it clear: There must be no de facto annexation of the West Bank." („Jasno sam rekao: ne smije biti de facto aneksije Zapadne obale.")

Ništa od ovoga nije novo. Primjerice, nakon telefonskog razgovora između dvaju predsjednika vlada sredinom srpnja 2025. godine čulo se sljedeće: „Kancelar je naglasio kako ne smije biti daljnjih koraka prema aneksiji Zapadne obale." I ovdje je njemačka strana jasno dala do znanja kako se odlučno protivi jednostranoj izraelskoj akciji.

Berlin se zalaže za rješenje dviju država između Izraelaca i Palestinaca. Izraelska politika odgađa to rješenje, i to ne tek od terorističkog napada 7. listopada 2023.

„Nećete nas ponovo tjerati u geta"

No ovaj put, nakon njemačke opomene uslijedila je verbalna eskalacija. Izraelski ministar financija Bezalel Smotrich žestoko je napao Merza. „Gospodine kancelaru, vremena kada su Nijemci Židovima diktirali gdje mogu, a gdje ne mogu živjeti su prošla i neće se vratiti. Nećete nas ponovo tjerati u geta, sigurno ne u našoj vlastitoj zemlji", rekao je 46-godišnjak, reagirajući na kancelarovu objavu na platformi X.

Smotrich, unuk preživjelih Holokausta, jedan je od nekoliko ekstremno desničarskih političara u Netanyahuovu kabinetu. Rođen je na Golanskoj visoravni, dijelu Sirije koji je Izrael okupirao, a sada živi na okupiranoj Zapadnoj obali.

On neprestano privlači pozornost rasističkim, ksenofobnim i homofobnim izjavama. Također se povremeno i demonstrativno protivi izraelskom Vrhovnom sudu. Kada se za šest mjeseci u Izraelu budu održavali parlamentarni izbori, namjerava steći prednost pred premijerom Netanyahuom.

Smotrich je ovu izjavu dao u utorak, 14. travnja. U Izraelu je to bio Jom hašoa, Dan sjećanja na Holokaust. Zemlja se toga dana prisjeća šest milijuna Židova koje je nacistička Njemačka ubila tijekom Holokausta, a život u Izraelu se zaustavlja na nekoliko minuta. Preživjeli nacističkog masovnog ubojstva Židova u središtu su komemoracije. To je također dio konteksta u kojem Smotrich napada kancelara i govori o getima. „Am Yisrael Chai" – ovim hashtagom završava njegova objava na X-u. To znači: „Narod Izraela živi."

Premijer Netanyahu još se nije oglasio o ovom napadu na njemačkog predsjednika vlade. Jedino je izraelski veleposlanik u Njemačkoj Ron Prosor zauzeo stav. „Merz je veliki prijatelj Izraela", naglasio je taj diplomat na izraelskom televizijskom kanalu Kan.

Izraelski veleposlanik u Berlinu: „Stvari potpuno iskrivljene"

Pritom je, rekao je veleposlanik, moguće i sasvim legitimno raspravljati s Nijemcima – posebice na ovaj vrlo emotivan dan. Međutim, dodao je kako su izjave poput Smotricheve „upravo ono što potkopava sjećanje na Holokaust i predstavlja stvari na potpuno iskrivljen način".

Drugim riječima, Prosor, koji i sam često nastupa protiv kritičara Izraela u njemačkim raspravama, optužuje izraelskog ministra za instrumentalizaciju masovnog ubojstva Židova.

Istodobno Merz se suočava sa znatnim međunarodnim kritikama zbog oklijevanja da zauzme čvrst stav u vezi s nalogom Međunarodnog kaznenog suda (ICC) za uhićenjem izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U konačnici, ako bi Netanyahu došao u Njemačku, vlasti bi ga morale uhititi i izručiti Haagu.

Ovaj neviđeni napad na kancelara od strane izraelskog ministra nije potpuna novost. Sličan sukob dogodio se nešto više od tri tjedna prije. Tada je izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar žestoko reagirao na objavu njemačkog veleposlanikau Tel Avivu Steffena Seiberta. Seibert je u objavi na X-u spomenuo, između ostalog, nasilje doseljenika nad palestinskim stanovnicima na Zapadnoj obali, koju Izrael okupira od 1967. godine.

Seibert, čiji mandat u Tel Avivu završava ovoga ljeta, nije tipičan kritičar izraelske politike. Za bivšeg glasnogovornika kancelarke Angele Merkel položaj veleposlanika u Izraelu činio se kao nešto što mu je blisko srcu. Tamo je naučio hebrejski i žarko se zalagao za napore kako bi se osiguralo oslobađanje talaca koje su Hamasovi teroristi oteli iz Pojasa Gaze.

Ono što se događa na platformi X nije samo primjer usijane atmosfere na takozvanim društvenim mrežama. To također odražava rastuće otuđenje između Njemačke i Izraela – otuđenje koje je počelo mnogo prije 7. listopada 2023.

Prvi primjer

Prve njemačko-izraelske vladine konzultacije održane su 2008. Tadašnja kancelarka Merkel prethodno se obratila Knessetu, izraelskom parlamentu, kao prva njemačka predsjednica vlade koja je to učinila. Govorila je na njemačkom. Neki su zastupnici napustili dvoranu. Tadašnji čelnik oporbe Netanyahu kritizirao je njezin nastup.

Format vladinih konzultacija, u kojima sudjeluju predsjednici vlada i svi ministri, smatra se izrazom iznimno intenzivne suradnje. Njemačka održava takve konzultacije s desetak zemalja. Međutim, sedme i do danas posljednje njemačko-izraelske vladine konzultacije održane su 2018., prije osam godina. Jedino je od posljednjeg velikog sastanka između Njemačke i Turske prošlo više vremena.

Drugi primjer

U listopadu 2025. Merz se distancirao od pojma „državni rezon", koji se iz njemačke perspektive koristio barem od izjave Angele Merkel 2008. godine. Za kancelarku se to odnosilo na „posebnu političku odgovornost" za sigurnost Izraela. Merz je za Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung rekao kako se „uvijek borio s tim izrazom jer njegove pune implikacije nikada nisu bile jasno razjašnjene".

O pitanju kako Njemačka konkretno ispunjava svoju odgovornost prema Izraelu od tada se sve češće raspravlja. Kritika oblika izraelskog rata u Gazi i rasprava o njemačkom izvozu oružja Izraelu bile su dio te rasprave.

Treći primjer

Izrael i Njemačka već se dugo ne slažu oko pitanja rješenja dviju država Izraelaca i Palestinaca. Glasnogovornici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova više su puta okvalificirali nove izraelske projekte izgradnje naselja na Zapadnoj obali kao kršenje međunarodnog prava.

Izraelska vlada odbacuje palestinsku državnost. S obzirom na stalno širenje židovskih naselja, mogućnosti za palestinsku državu sve se više sužavaju. I Ujedinjeni narodi smatraju kako su sporna izraelska naselja velika prepreka mirovnom sporazumu. Palestinski civili više su puta ubijani u napadima radikalnih izraelskih doseljenika na palestinska sela. U tom kontekstu njemački je kancelar izrazio zabrinutost, a potom ga je napao izraelski ministar financija.

Nakon napada, britanski list The Guardian citirao je izraelsku stručnjakinju iz Međunarodne krizne skupine, nevladine organizacije sa sjedištem u Bruxellesu.

Mairav Zonszein na platformi je X napisala kako je izraelska vlada više puta napala Njemačku „jer se poziva na temeljna ljudska prava Palestinaca". Dodala je: „Čine to čak i uz rizik otuđivanja svojeg najjačeg europskog saveznika."

Zonszein je pozvala njemačku vladu da zbog toga preispita svoj stav prema Netanyahuovoj vladi.

Već punih tri godine Sudan proživljava ono što se može nazvati najgorom humanitarnom katastrofom na svijetu, a koju globalna javnost uglavnom ne primjećuje. Suparničke frakcije unutar vladajuće vojske vode žestoke borbe, što je rezultiralo smrću otprilike 150.000 ljudi. Oko dvanaest milijuna Sudanaca prisiljeno je napustiti svoje domove, što je gotovo svaki četvrti stanovnik ove zemlje. Više od 33 milijuna ljudi treba pomoć, što je otprilike dvije trećine stanovništva.

Cilj sastanka u Berlinu: osigurati da se sukob ne zaboravi

Patnje ljudi u Sudanu bile su u središtu ovotjedne konferencije u Berlinu. Predstavnici Europske unije, Velike Britanije, SAD-a i Afričke unije, s 55 zemalja članica, sastali su se u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. Njihov primarni cilj bio je pobrinuti se za daljnja sredstva za pomoć stanovništvu – i osigurati da se sukob ne zaboravi usred mnogih drugih globalnih kriza.

Mahamud Ali Yusuf, diplomat iz Džibutija i predsjednik Afričke unije, u utorak se nakratko sastao s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom (CDU). Merz je tom prigodom o Sudanu rekao: „Trenutno više od 20 milijuna ljudi tamo pati od gladi. To je gotovo polovica stanovništva te zemlje. Njemačka je jedan od najvećih donatora humanitarne pomoći. Stoga podržavamo sve napore SAD-a, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta u postizanju prekida vatre."

U fokusu financijska obećanja za Sudan

No Merz također zna: šanse za prekid vatre između regularnih Sudanskih oružanih snaga (SAF) i paravojnih Snaga za brzu podršku (RSF) iznimno su male. Predstavnici obiju sukobljenih strana nisu bili u Berlinu. Slična konferencija o ovoj temi završila je bez rezultata u Londonu prije godinu dana, kao i ona u Parizu 2024. Stoga su financijska obećanja za napaćeno stanovništvo bila glavni fokus berlinske konferencije.

I Yusuf je naglasio hitnu potrebu za prekidom vatre u Sudanu. Međutim, ustvrdio je kako je u ovom trenutku gotovo važnije posvetiti veću globalnu pozornost patnji tamošnjih ljudi: „Kada je cijeli svijet usmjeren na Ukrajinu, Iran i druge krize, dobrodošlo je što i Njemačka stavlja ovo pitanje u prvi plan, kako ne bismo izgubili iz vida patnju tih ljudi."

Donacije zemalja donatora se smanjuju

Godine 2024. zemlje širom svijeta donirale su ukupno 2,07 milijardi dolara kako bi osigurale osnovne potrepštine narodu Sudana. Godine 2025. taj je iznos pao na 1,77 milijardi dolara, što je prema procjenama stručnjaka predstavljalo samo oko 40 posto stvarnih potreba.

Jedan od razloga jest znatno smanjenje pomoći SAD-a pod predsjednikom Donaldom Trumpom, ali i usmjerenost bogatog Sjevera na trenutne sukobe oko Irana i Ukrajine. Samo na konferenciji o Sudanu u Londonu prije godinu dana zajamčeno je izdvajanje oko milijardu eura. To je iznos koji je, prema riječima ministra vanjskih poslova Johanna Wadephula (CDU), sada biti dogovoren i u Berlinu.

Dodatnih 20 milijuna eura pomoći od Njemačke

Njemačka ministrica za razvoj Reem Alabali Radovan (SPD) planira povećati njemačku humanitarnu pomoć za 20 milijuna eura, s posebnim naglaskom na žene.

U priopćenju za javnost objavljenom uoči konferencije ministrica je navela: „Dok su mnogi muškarci odsutni zbog rata, one se brinu za svoje obitelji i osiguravaju im egzistenciju. Njemačka razvojna pomoć podržava sudansko stanovništvo, kao i izbjeglice u zajednicama domaćinima susjednih zemalja, čime se postavljaju temelji za mirnu budućnost u Sudanu." Ukupna njemačka pomoć Sudanu sada iznosi 232 milijuna eura.

Zaboravljeni sukob – jer izbjeglice gotovo i ne pristižu

No Sudan je daleko od mirne budućnosti. Stručnjaci se boje kako bi se sukob uskoro mogao proširiti na susjedne zemlje poput Čada. U samoj zemlji prilike su neopisive.

Na konferenciji je britanska ministrica vanjskih poslova Yvette Cooper istaknula kako se silovanje neprestano koristi kao oružje rata. Cooper je obećala britansku pomoć Sudanu u iznosu od otprilike 168 milijuna eura za 2026. godinu.

Dronovi iz inozemstva pogoršavaju sukob

Volker Türk visoki je povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava već tri i pol godine. Ovaj austrijski pravnik rekao je na berlinskom sastanku za DW kako situaciju u Sudanu dodatno rasplamsavaju opsežne pošiljke oružja zaraćenim stranama koje pristižu iz mnogih zemalja: „U Sudanu se ne proizvodi nijedno oružje. No najsuvremeniji sustavi naoružanja dopremaju se u Sudan. Upravo smo to vidjeli s dronovima. Moj je ured od početka godine dokumentirao 700 smrtnih slučajeva civila zbog napada dronovima."

Zašto se unatoč svemu ovaj strašni sukob tako često zaboravlja? Thorsten Klose-Zuber, glavni tajnik nevladine organizacije „Help – Hilfe zur Selbsthilfe" (Pomoć – pomoć za samopomoć), rekao je u srijedu Katoličkoj novinskoj agenciji (KNA) kako je razlog i taj što gotovo nijedan izbjeglica iz te zemlje dosad nije stigao u Europu. Prema podacima Agencije UN-a za izbjeglice (UNHCR), 2025. godine u Europi je zabilježeno samo oko 14.000 izbjeglica iz Sudana – znatno manje nego primjerice iz Sirije. Svijest je sukladno tome niska, unatoč svim apelima na konferencijama poput one u Berlinu.

Njemačka ministrica zdravstva iz vladajućih demokršćana (CDU) Nina Warken u utorak je predstavila glavne elemente reformi koje vlada planira radi stabilizacije posrnulog zdravstvenog sustava.

Nacrt zakona koji je pripremila Warken, a koji bi trebao biti donesen ovog ljeta, ima za cilj spriječiti daljnje povećanje doprinosa za zdravstveno osiguranje. „Jednostavno ne možemo trošiti više nego što nam stiže u blagajnu", rekla je Warken u utorak na konferenciji za novinare u Berlinu.

U Njemačkoj je obavezno biti zdravstveno osiguran, a 90 posto stanovništva uplaćuje doprinose u javni sustav osiguranja ovisan o dohotku (Gesetzliche Krankenversicherung – GKV). Doprinosi iznose oko 14,5 posto dohotka i ravnomjerno ih snose poslodavac i zaposlenik, uz manji dodatni doprinos koji ovisi o osiguravatelju.

I mnoštvo privatnih osiguravatelja ima problema zbog sve skuplje zdravstvene skrbi, ali to nije problem države. Ti osiguravatelji to rješavaju i skupljim policama i kraćenjem usluga za osiguranike i manjim naknadama za liječnike tako da su davno prošla vremena kad je „privatni" pacijent bio kralj u liječničkoj čekaonici.

Skupa – i sad tek prosječna skrb

Sustavno raste i obavezni doprinos onih koji su uključeni u javni sustav zdravstvenog osiguranja: ove su godine porasli u prosjeku za tri posto, povrh povećanja od 2,5 posto u 2025. godini. Ali sve to nije dovoljno jer i troškovi javnih osiguravatelja rastu još bržim tempom.

Bez mjera za smanjenje troškova, javni fondovi zdravstvenog osiguranja suočili bi se s proračunskim manjkom većim od 15 milijardi eura do 2027. godine.

Njemačka ima jedan od najskupljih zdravstvenih sustava na svijetu. U ožujku je stručna komisija predstavila popis od 66 prijedloga za uštede kako bi se obuzdao rast troškova. Warken je sada objavila koje će od tih mjera biti provedene. Među njima su:

• Pacijenti će za recepte plaćati između 7,50 i 15 eura participacije, umjesto dosadašnjih 5 do 10 eura.
• Uvođenje obveznog dodatnog medicinskog mišljenja za odobravanje skupih operacija - osobito kuka ili koljena i to od liječnika koji nemaju financijski interes u tim zahvatima.
• Od 2028. godine bračni partneri bez vlastitog izvora prihoda, koji su trenutačno osigurani bez dodatnih uplata, morat će plaćati paušalni doprinos od 3,5 posto prihoda svojeg supružnika. Taj će doprinos biti niži za osobe s niskim i srednjim primanjima, a predviđena su i izuzeća za one koji se brinu o djeci mlađoj od sedam godina, roditelje djece s invaliditetom, njegovatelje i umirovljenike.
• Homeopatija više neće biti pokrivena zdravstvenim osiguranjem.
• Povećanje obveznih popusta koje farmaceutska industrija mora odobravati fondovima javnog zdravstvenog osiguranja.
• Uvođenje novih ograničenja na plaće uprave zdravstvenih osiguravatelja, kao i na njihove troškove administracije i marketinga.
• Ukidanje dodatnih naknada obiteljskim liječnicima za usluge poput pregleda bez dogovorenog termina i pregleda pacijenata upućenih od drugih liječnika.

Pošteđeni "pravi” igrači?

Stranka Zeleni je oštro kritizirala planove i smatra ih „pravim razočaranjem“. „Ministrica Warken nerazmjerno prebacuje teret stabilizacije na zaposlenike i poslodavce, dok se ne usuđuje suprotstaviti utjecajnim lobijima koji zarađuju na troškovima zdravstvene skrbi", rekao je glasnogovornik Zelenih za zdravstvenu politiku Janosch Dahmen tjedniku Der Spiegel.

Predsjednik Saveza fondova javnog zdravstvenog osiguranja (GKV-Spitzenverband) Oliver Blatt izjavio je da „izričito pozdravlja“ najavu ministrice da će prihodi ubuduće služiti kao mjerilo za rashode zdravstvenih osiguravatelja.

„Fondovi javnog zdravstvenog osiguranja trenutačno troše više od milijardu eura dnevno na skrb za 75 milijuna građana koji su osigurani u tom sustavu. To je ogroman iznos i mora biti dostatan. No samo u protekloj godini bolnički rashodi porasli su za gotovo 10 posto, izdaci za liječnike za gotovo osam posto, a troškovi lijekova za oko šest posto“, navodi se u priopćenju.

Neka država doista plaća za socijalne slučajeve

Reformski paket ne uključuje preporuku komisije s najvećim potencijalom za uštede, prema kojoj bi se troškovi zdravstvenog osiguranja za korisnike socijalne pomoći trebali financirati iz državnog proračuna. Država to teoretski i čini, ali obzirom da su troškovi skrbi sve veći, onda osiguravateljima ostaje rupa u blagajni. Komisija je procijenila da bi se samo u 2027. godini time osiguravateljima moglo uštedjeti 12,5 milijardi eura.

Čini se da je Warken popustila pritisku ministra financija Larsa Klingbeila iz redova socijaldemokrata (SPD), koji je zaprijetio da će staviti veto na takvu mjeru.

Prijedlozi će sada biti pretočeni u nacrt zakona, a vlada bi ga trebala usvojiti krajem travnja. Nakon toga slijedi rasprava i glasovanje u Bundestagu i Bundesratu – zakonodavnom tijelu koje predstavlja 16 njemačkih saveznih pokrajina – a odluka se očekuje prije ljetne stanke.

Kada su intelektualci u Mađarskoj sustav smijenjenog premijera Viktora Orbana nazivali „mafijaškim", strani promatrači su to često slušali sa skepsom. Međutim, tijekom šesnaest godina bilo je više trenutaka kada je to postajalo očito. Jedan takav trenutak bio je u studenom 2018. godine – bijeg bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog u Mađarsku.

Neposredno prije nego što je trebao početi izdržavati zatvorsku kaznu zbog korupcije, Orbanov prijatelj Gruevski pobjegao je u Albaniju. Odatle su ga, kako je tada istražio DW, mađarski diplomati u jednoj noćnoj i tajnoj akciji ilegalno prebacile preko Crne Gore i Srbije u Mađarsku. Tamo je odmah dobio politički azil – u zemlji u kojoj izbjeglice zbog Orbanove stroge migracijske politike gotovo da nemaju nikakve šanse dobiti zaštitu.

Gruevski – samo jedan od mnogih

Gruevski, koji je u svojoj zemlji i dalje simbol korupcije, samo je najpoznatiji u nizu sličnih slučajeva. Za vrijeme premijera Orbana, Mađarska je postala sigurno utočište za mnoge njemu bliske političare, koji su zbog korupcijskih afera u svojim zemljama imali probleme s pravosuđem ili su već bili pravomoćno osuđeni.

U prosincu 2024. godine politički azil u Mađarskoj dobio je bivši poljski zamjenik ministra pravosuđa Marcin Romanowski, za kojim je raspisana tjeralica. U studenom 2025. u Magyarsku je pobjegao i njegov bivši šef, nekadašnji ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro. Ta dvojica političara, koji su do prosinca 2023. bili dio desno-konzervativne vlade u Poljskoj, traže se zbog optužbi za korupciju i protiv njih su raspisane tjeralice.

Također, više političara Magyarske manjine iz Rumunjske i Ukrajine tijekom prethodnih godina sklonilo se u Mađarsku. U većini slučajeva Orban ili drugi članovi vlade tvrdili su da su postupci protiv njih politički motivirani.

„Mađarska nije odlagalište za kriminalce"

Nova Mađarska vlada ih se sada želi riješiti. Već u siječnju 2026., kada se saznalo da jeZiobro dobio azil u Mađarskoj, Peter Magyar i njegova stranka Tisa, pobjednici parlamentarnih izbora 12. travnja 2026., poručili su: „Mađarska neće biti utočište za strane kriminalce." Čini se da Magyar sada to želi provesti u djelo.

Na konferenciji za strane novinare održanoj odmah nakon izborne pobjede u ponedjeljak ujutro, odgovarajući na pitanje poljske televizije TVN, Magyar je rekao da će njegova vlada izručiti Varšavi Romanowskog i Ziobra. „Predlažem im da više ne idu u Ikeu i da ne kupuju namještaj, jer ovdje neće još dugo ostati", rekao je Magyar. „Mađarska nije odlagalište za međunarodno tražene kriminalce. Naći ćemo načina da ih, ako sami ne odu, izručimo Poljskoj." Izričito je spomenuo i bivšeg makedonskog premijera Gruevskog.

Bijeg u SAD?

U Poljskoj i Sjevernoj Makedoniji Magyarova izjava odmah je postala glavna tema u medijima i među političarima. Poljski premijer Donald Tusk rekao je o slučajevima Romanowski i Ziobro: „Nadam se da ću toj dvojici gospode moći reći: Dobrodošli u Poljsku." Dodao je da je o tome razgovarao s Magyarom još prije izbora.

U intervjuu za televiziju Polsat News u utorak 14. travnja, Ziobro je rekao da je uvijek spreman „boriti se za istinu", čak i „iz zatvorske ćelije". Nije otkrio hoće li i kada napustiti Magyarsku. Romanowski je u priopćenju naveo: „Neću pomagati vladi Donalda Tuska, neću joj otkriti ni svoje planove, ni novu adresu."

Prema poljskim medijima, Sjedinjene Američke Države su najvjerojatnije novo utočište za njih dvojicu, jer njihova stranka Pravo i pravda (PiS) održava bliske veze s pokretom MAGA. Njihove putovnice su u Poljskoj oduzete, ali bi u Mađarskoj mogli dobiti tzv. Ženevsku putovnicu – putnu ispravu za izbjeglice.

Brzo popravljanje odnosa s Poljskom

Za buduću vladu Petera Magyara izručenje Romanowskog i Ziobra Poljskoj imalo bi veliki simbolički značaj – i predstavljalo bi politički PR-potez gotovo bez rizika. Magyar želi brzo popraviti bilateralne odnose koje je Orban narušio i nada se snažnoj potpori Poljske u Bruxellesu kako bi Mađarska dobila odmrznuta sredstva iz EU-a, koja su od ključne važnosti za posrnulo gospodarstvo zemlje. Njegov prvi službeni posjet u funkciji premijera bit će upravo Poljskoj.

S druge strane, i za poljsku vladu novi vlastodršci u Mađarskoj imaju veliku važnost, jer desno-konzervativni predsjednik Karol Nawrocki, Orbanov saveznik, sabotira mnoge reforme vlade Donalda Tuska i nastoji vratiti desničarske populiste na vlast.

Gdje je Gruevski?

U Sjevernoj Makedoniji Magyarov plan izručenja izazvao je pravu političku oluju. Premijer Hristijan Mickoski, koji je naslijedio Gruevskog na čelu desno-konzervativne stranke VMRO-DPMNE, izjavio je da bi njegov prethodnik po povratku u zemlju morao u zatvor. Gruevski, koji je bio premijer od 2006. do 2016., pravomoćno je osuđen na devet godina zatvora zbog korupcije. „Ako se Nikola Gruevski pojavi u Makedoniji i postoji pravomoćna presuda, sigurnosne službe će ga uhititi i sprovesti na izdržavanje kazne", rekao je Mickoski u utorak 14. travnja.

Mickoski i Gruevski nekada su bili stranački saveznici, ali su njihovi odnosi godinama zategnuti. Još 2023. godine pojavile su se špekulacije da je tadašnja socijaldemokratska vlada pokušala postići dogovor s Gruevskim o njegovu povratku – sve kako bi oslabila poziciju Mickoskog u opozicijskoj VMRO-DPMNE uoči izbora 2024.

Taj dogovor je propao jer vlast nije uspjela osigurati mu amnestiju na zakonit način. Sada je i lider makedonskih socijaldemokrata (SDSM) Venko Filipče izjavio da bi izručenje Gruevskog bilo dobrodošlo.

Sam Gruevski se još nije oglasio. Nije poznato gdje se trenutno nalazi, jer živi vrlo povučeno. Posljednji put viđen je u listopadu 2024. godine u jednom restoranu u centru Budimpešte.

Ovog tjedna u Beogradu je održan drugi skup podrške medijskoj kući N1 čiji novinari i zaposleni se nalaze pod sve jačim pritiskom zbog kritičkog izvještavanja o vlasti Aleksandra Vučića. Povod je smjena programskog direktora N1 Igora Božića iza čega se naslućuje pritisak na programsko usmjerenje ove medijske kuće.

Priča se zakotrljala nakon što je prošlog ljeta otkriven audio snimak telefonskog razgovora direktora United Grupe (UG) Stena Millera i direktora Telekoma Srbije Vladimira Lučića koji su, prema onome što je objavljeno, razgovarali o strategiji da se umanji utjecaj medija koji kritički izvještavaju o vlasti Aleksandra Vučića.

Predstavnici vlasti u Srbiji, na čelu sa Vučićem, godinama bez dokaza iznose najrazličitije optužbe na račun N1.

Tim povodom DW je razgovarao s hrvatskom novinarkom i predsjednicom Europske federacije novinara (EFJ) Majom Sever.

Novinari N1 česta meta

„U EFJ već dugo pratimo rad N1 redakcija u svim zemljama u kojima djeluju i imamo kontinuiranu suradnju s njihovim novinarima. Podržavali smo ih kada su bili izloženi napadima, jasno osuđivali počinitelje i upozoravali da su upravo novinari N1 često mete političkih i javnih pritisaka zbog profesionalnog rada", rekla je Sever za DW.

Ona je pritom posebno istaknula N1 Srbija kao medij koji se najčešće suočava s pritiscima. „Redakcija N1 u Srbiji godinama je preuzimala obaveze javnog medijskog servisa i profesionalnim novinarskim poslom imao važnu ulogu u istinitom informiranju javnosti. Upravo zato smo i prije smjene Igora Božića od nove uprave tražili jasna objašnjenja o promjenama u vrhu kompanije, o uređivačkoj politici i o smjeru u kojem ide taj medij. Naš stav je jasan: N1 je izuzetno važan za pluralizam i demokraciju, ne samo u Srbiji nego i šire", kaže Sever.

Ona naglašava kako su i nakon smjene Igora Božića upozorili na to da to nije obična kadrovska odluka niti nešto što se može svesti na interno restrukturiranje. „U političkom i medijskom okruženju ovakvi potezi nužno otvaraju pitanje pravih motiva, a smjena Igora Božića dosta je proturječna izjavama Brenta Sadlera da namjerava sačuvati N1 od političkog uplitanja i izgraditi povjerenje među zaposlenicima", kaže europska sindikalistica.

Bivši novinar CNN-a iz Velike Britanije, Brent Sadler je, kako prenose mediji u Srbiji, u srijedu 8. travnja u Agenciji za privredne registre (APR) službeno registriran kao novi direktor televizije N1, umjesto Igora Božića.

Ohrabruje solidarnost

EFJ smatra da događanja na N1 Srbija upućuju na alarmantan razvoj događaja za budućnost neovisnog novinarstva. „Ohrabruje vidjeti kako su kolegice i kolege stali uz svog urednika Božića, i kako su građani prosvjedom podržali redakciju. Ne mogu shvatiti zašto jedan čovjek koji je imao dugu uspješnu karijeru u najvećim svjetskim medijima smjenjuje i zapravo razbija redakciju koja je godinama odolijevala strašnim napadima s vrha vlasti i usprkos tome nastavila beskompromisno i bez straha govoriti istinu i raditi pošten novinarski posao. Vrlo je važno kako će se budući procesi sa N1 i grupacijom medija u ANN-u (Adria News Network) odvijati s obzirom na očekivanu prodaju i hoće li će krajnji ishod biti da ovi mediji preko novog vlasnika dobiju političku kontrolu".

Sever je ukazala i na specifičnost slučaja N1 Srbija prije svega zbog svog djelovanja pod teškim uvjetima.

„Slučaj N1 je specifičan jer je taj medij godinama bio izuzetak u sustavu koji je već duboko opterećen političkim utjecajem, cenzurom, zarobljavanjem medijima. U Srbiji, gdje je velik dio medijskog prostora pod direktnim ili indirektnim utjecajem vlasti, N1 je predstavljao rijetku platformu za kritičko i profesionalno novinarstvo", smatra Sever.

Mediji nisu privatna igračka vlasnika

Sever je utvrdila kako tvrdnja nekih krugova kako se radi o privatnom mediju u kojem vlasnik ima pravo donošenja važnih, pa i kadrovskih odluka, ne stoji. „Mediji nisu obična privatna djelatnost jer imaju ključnu društvenu funkciju. Oni utječu na informiranje građana i na funkcioniranje demokracije. Pozivanje na privatno vlasništvo često se koristi kao opravdanje za odluke koje imaju šire posljedice. U stvarnosti, posebno u okruženjima poput Srbije, tržište nije potpuno slobodno".

„Postoje politički i ekonomski pritisci koji utječu i na vlasnike i na poslovne odluke", primjećuje Sever i dodaje: „Zato se pitanje ne može svesti na “vlasnik može što hoće”. Pravo pitanje je tko stvarno utječe na uređivačku politiku i u čijem interesu. Ako postoji i najmanja sumnja da politički centri moći oblikuju sadržaj, onda to više nije privatna stvar, nego pitanje javnog interesa i demokracije".

U osvrtanju na događaje u susjednoj Mađarskoj predsjednica EFJ-a je ustvrdila kako odlazak Viktora Orbana ima veliku simboličku težinu jer je njegov model postao primjer kako se medijski prostor može staviti pod kontrolu kroz zakonodavstvo, vlasničke promjene i financijske mehanizme.

„EFJ je već javno pozvao Pétera Magyara da pokrene reforme potrebne za jamčenje pluralizma i neovisnosti medija u Mađarskoj, u skladu s europskim pravnim standardima, posebno Zakonom o slobodi medija", zaključila je Sever i dodala kako će nakon obećanja o promjenama biti važno pratiti i njihovu provedbu.

U Mađarskoj je euforija nakon izbornog poraza Viktora Orbana golema. Zemlja se nakon kraja komunističke diktature 1989./90. nalazi pred svojom drugom promjenom sustava. Izborni pobjednik Peter Magyar kaže da je sada radi o tome da se „Orbanov sustav sruši“ i da se Mađarska ponovno učini „normalnom, poštovanom zemljom“ u Europi.

Kako Magyar to namjerava ostvariti? Što je s njegovim ugledom da se u nekim točkama jedva razlikuje od Fidesza? DW odgovara na najvažnija pitanja.

Gdje se politički nalazi Peter Magyar?

Magyar se sam opisuje kao konzervativan i desno orijentiran političar. Odbacuje svrstavanje pod pojam liberalno-konzervativan, ali se distancira i od pojma „patriot" kako ga koristi Viktor Orban. On je proeuropski orijentiran i zalaže se i protiv prevelikog utjecaja EU-a na nacionalnu politiku ali i protiv Orbanova „suverenizma“. Njegov stil govora često je vrlo polemičan, često snažno zaoštrava. Ipak, daleko je od Orbanova populizma.

Kako Magyar želi iskoristiti svoju dvotrećinsku većinu?

Magyar obećava ponovno uspostaviti kontrolu moći i mehanizme ravnoteže te Mađarsku ponovno učiniti demokratskom pravnom državom. Izborni pobjednik želi donijeti novi ustav – sadašnji mađarski ustav dijelom je konglomerat propagandnih članaka i odredbi za očuvanje moći Orbanova sustava. U novom ustavu trebali bi biti utvrđeni mehanizmi ograničenja vlasti, primjerice poput onog da premijer u Mađarskoj može obnašati najviše dva mandata.

Magyar želi reformirati izborni zakon krojen prema Orbanovoj stranci Fidesz, poništiti ekstremnu centralizaciju države i ponovno uspostaviti autonomiju sveučilišta. Pravosuđe bi trebalo postati neovisnije, iako ne postoji konkretan plan za reformu ovog segmenta. Također se želi odreći određenih ovlasti kao šef vlade, primjerice nadzora nad tajnim službama, koji bi ponovno trebao biti u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova.

Kako se Magyar želi boriti protiv raširene korupcije?

Magyarova vlada osnovat će agenciju za borbu protiv korupcije i agenciju za povrat imovine. Potonja bi trebala istraživati sve javne natječaje u vrijednosti većoj od preračunatih 25 milijuna eura. Mađarska će se također pridružiti europskom javnom tužiteljstvu. Glavno državno odvjetništvo trebalo bi raditi neovisnije. Općenito, Magyar obećava odlučnu borbu protiv korupcije i rasvjetljavanje korupcijskih slučajeva iz proteklih 16 godina, kada je Orban bio premijer.

Kakav će odnos Magyarova vlada imati prema EU-u?

Magyar vidi Mađarsku u potpunosti ukorijenjenu u Europi i obećava da će zemlja ponovno biti pouzdan partner EU-a i NATO-a. No također kaže da će „biti rasprava o nacionalnim interesima“. Mađarska se u Bruxellesu, kako kaže, „neće stalno boriti“, nego će biti „konstruktivan partner“. Magyar također planira pristupanje Mađarske zoni eura. Datum za to još nije definiran.

Za što se Peter Magyar zalaže po pitanju migracija?

Strogu antimigracijsku politiku Orbana nova vlada Magyarove stranke Tisza želi nastavitia isto tako želi zadržati ogradu na južnoj granici. Međutim, Magyar zagovara sveeuropsko rješenje i obećava da se to pitanje neće koristiti za propagandu protiv EU-a ili za unutarnjopolitičke svrhe. Konkretni prijedlozi o migracijskoj politici EU-a zasad ne postoje. Magyar također obećava zaustaviti zapošljavanje radne snage iz država izvan EU-a u Mađarskoj – što bi zbog nedostatka radne snage u zemlji moglo postati upitno.

Kakav je odnos Petera Magyara prema Ukrajini?

Zbog izrazito antiukrajinske propagande Orbana i optužbi da je Tisza ukrajinski projekt, Magyar se prema Ukrajini pozicionira oprezno. Zalaže se za normalizaciju odnosa sa susjednom državom, ali ne podržava ubrzanu integraciju Ukrajine u EU. Sudjelovanje Mađarske u kreditnom paketu za Ukrajinu od 90 milijardi odbija, kao i Orban, ali osuđuje Orbanov veto na taj paket, nakon što je Mađarska u prosincu 2025. već postigla „deal" oko nesudjelovanja u tom projektu.

Izričitu izjavu o povlačenju Orbanova veta Magyar zasad nije dao. Protivi se mirovnim rješenjima za Ukrajinu bez njezina pristanka. Suverenitet i međunarodno priznate granice Ukrajine su nepovredive a također se, po njemu, mora jasno imenovati tko je u ratu agresor, a tko žrtva.

Kakav je odnos Petera Magyara prema Rusiji?

Magyar Orbanovu vladu naziva „marionetom Kremlja“. Tijekom izborne kampanje među biračima Tisze često se čuo slogan „Rusi van!“. Protiv ruskog utjecaja u Mađarskoj Magyar želi odlučno djelovati. Mađarska prema njegovim riječima ubuduće želi snažno diverzificirati opskrbu energijom, ali se ne želi potpuno odvojiti od ruskih energenata.

Ugovore s Rusijom, uključujući i neobjavljeni ugovor o proširenju nuklearne elektrane Paks, Magyar želi ispitati i po potrebi izmijeniti. Kada bi ga ruski diktator Vladimir Putin nazvao, rekao je Magyar, pozvao bi ga da okonča rat protiv Ukrajine. Nakon završetka rata Europa bi mogla ponovno normalizirati odnose s Moskvom.

Kakav je odnos Petera Magyara prema SAD-u pod Trumpom?

U SAD-u Magyar vidi važnog partnera s kojim treba „njegovati dobre i bliske odnose“. Zbog jasne potpore Donalda Trumpa Orbanu u mađarskoj izbornoj kampanji odnos Magyara prema američkom predsjedniku zasad će vjerojatno ostati suzdržan. Magyar kaže da zasad ne vidi razlog da sam inicira telefonski razgovor s Trumpom. No poziva ga da u listopadu u Budimpešti sudjeluje na obilježavanju 70. obljetnice revolucije iz 1956.

Kakav značaj ima Srednja Europa za Magyara?

Unutar EU-a Magyar teži snažnoj suradnji sa srednjoeuropskim državama Poljskom, Češkom, Slovačkom i Austrijom. Smatra poželjnim proširenje tzv. Višegradske skupine na Sloveniju, Hrvatsku i Rumunjsku. Srednja Europa mora biti snažan stup unutar EU-a, kaže. Posebno mu je važan dobar odnos s Poljskom. Tamo će otputovati na svoje prvo inozemno putovanje.

Što će se dogoditi s Orbanovim „VIP izbjeglicama"?

Pod Orbanom je više srednjo- i jugoistočnoeuropskih političara dobilo azil u Mađarskoj, među njima makedonski bivši premijer Nikola Gruevski i bivši poljski ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro. Njih će Mađarska izručiti njihovim matičnim državama ako već nisu napustili zemlju, najavio je Magyar.

U Lufthansi eskaliraju štrajkovi letačkog osoblja. Još prije završetka pilotskog štrajka koji traje do utorka, kabinski sindikat Ufo (Unabhängige Flugbegleiter Organisation) pozvao je stjuardese i stjuarde na još dva dana štrajka u kompanijama Lufthansa i Lufthansa Cityline.

Ovaj, sad već peti val štrajka je zasjenio svečanost i ove srijede povodom 100. obljetnice osnivanja prve Lufthanse. Uprava koncerna priređuje veliku svečanost na koju se očekuju i visoki gosti uključujući i kancelara Merza i baš na taj dan sindikati planiraju prosvjed ispred sjedišta kompanije u zračnoj luci Frankfurt.

Ne postoji bolje mjesto za prosvjed od planiranog svečanog događaja, smatra predsjednik Ufa Joachim Vázquez Bürger. „Ako uprava zajedno s politikom slavi 100 godina Lufthanse, upravo ćemo tamo učiniti vidljivim pod kojim uvjetima funkcionira poslodavac – i na čijim se leđima donose aktualne odluke.“

Nema ustupaka – niti s jedne strane

Već je u ponedjeljak novi pilotski štrajk ponovno doveo do stotina otkazanih letova i dodatno zaoštrio odnose između pregovaračkih strana. Kompanija je zahtjeve pilota ocijenila kao „apsurdne i neispunjive“. Ponovno su tisuće putnika morale mijenjati svoje planove putovanja.

U razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung predsjednik uprave Carsten Spohr jasno je dao do znanja da se koncern neće slomiti pod pritiskom štrajkova. „Radije nekoliko dana manje ponude letova skupine Lufthansa zbog štrajka nego jedan dan u kojem će naš brend biti trajno oslabljen", rekao je Spohr. Lufthansa je vlasnica već više zračnih kompanija, a baš zbog starih i razmjerno povoljnih uvjeta za zaposlene, upravo središnja marka ima velikih problema sa isplativošću letova, tvrdi član uprave zadužen za ljudske resurse Michael Niggemann.

Za sindikate to nije nikakav argument: veliki odaziv jasno pokazuje da niti kabinsko osoblje ne želi ispasti budale, izjavio je tarifni stručnjak Harry Jaeger. „Ovdje imamo poslodavca koji se ukopao u tvrdolinijaškoj poziciji, dok istodobno neprestano tvrdi da je ‘uvijek spreman na pregovore'."

Obavezna nadoknada putnicima

U ovom štrajku sindikata Ufo nije sasvim jasno, hoće li biti pogođene i Lufthansine tvrtke kao što je Eurowings niti koji će letovi morati biti otkazani. Svakako je dobar savjet putnicima koji već imaju karte provjeriti, je li i njihov let otkazan.

Utjeha u tim neugodnostima i promjenama planova može biti smjernica Europske unije u kojoj se štrajk ne smatra „objektivnom preprekom" nego problemom zračne kompanije – što znači da imaju pravo na kartu nekog drugog dana ili naknadu punog iznosa za kartu koju su kupili.

A i to će Lufthansu već do sada skupo koštati: u ponedjeljak su štrajkali i Lufthansa i njemački Eurowings i otkazano je na stotine letova, slično je i danas kad štrajkaju samo piloti Lufthanse. Kod Eurowingsa je stvar složenija: u njenom sklopu je i tvrtka Eurowings Europe sa sjedištem na Malti i ona zapravo ne bi trebala sudjelovati u ovoj borbi zaposlenih za njihova prava.

Ali putnicima je svakako najbolje: provjerite status svog leta, a onda možete zatražiti nadoknadu ili tražiti nekakvu alternativu.

Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je da bi se smanjenjem cijene goriva za 17 centi po litri vrlo brzo trebala poboljšati situacija za vozače i gospodarstvo. Njemačka vlada očekuje da će naftna industrija prenijeti rasterećenje na potrošače. Prema navodima ministrice rada Bärbel Bas, potrošači i gospodarstvo trebali bi ukupno biti rasterećeni za oko 1,6 milijardi eura kada je riječ o cijenama goriva.

1.000 eura neoporezive „premije za rasterećenje“

Osim toga koalicija planira omogućiti poslodavcima da u 2026. godini isplate zaposlenicima „premiju za rasterećenje” u iznosu od 1.000 eura, na koju se neće plaćati porez. Kako bi se nadoknadili manji porezni prihodi, porez na duhan trebao bi se povećati već 2026. godine.

Koalicija je osim toga pozdravila najavu Europske komisije da, analogno doprinosu EU za energetsku krizu iz 2022., razmotri mjere prema naftnoj industriji. Time se misli na porez na ekstraprofit. Protufinanciranje poreznih rasterećenja trebalo bi se osigurati mjerama prema poduzećima iz naftne industrije koje su osigurane kartelnim ili poreznim pravom.

Reforma poreza na dohodak

I kod poreza na dohodak uskoro bi trebali uslijediti konkretni prijedlozi za reformu. Ministar financija Lars Klingbeil najavio je da će „brzo” predstaviti odgovarajući nacrt. Reforma bi trebala stupiti na snagu od siječnja 2027. i donijeti osjetno rasterećenje malim i srednjim dohotcima, najavio je predsjednik SPD‑a. Međutim, detalji su još otvoreni.

Demokršćani i socijaldemokrati time žele ispuniti obećanje iz koalicijskog ugovora o smanjenju poreza na dohodak sredinom mandata. Kako će se to financirati, i dalje je predmet spora. SPD želi zauzvrat jače oporezivati najviša primanja, dok Unija na to gleda skeptično.

Čelnik bavarskih kršćanskih socijalista Markus Söder vidi odluke koalicijskog vrha s vikenda samo kao prvi važan korak – daljnji moraju uslijediti. „Svjesni smo da je ono što smo odlučili samo početak. To još ni izdaleka nije dovoljno da Njemačku, koja se gospodarski nalazi u strukturnoj krizi, doista snažno poguramo naprijed. Ali to je prvi korak.”

Na konferenciji za novinare Merz je upitan i o sporu oko izjava ministrice gospodarstva (CDU), koja je u petak javno napala SPD i njegova predsjednika, ministra financija Klingbeila. Merz je rekao da polazi od toga da se u koaliciji može nastaviti raditi „potpuno neokrznuto”.

„Ono što mi se nije svidjelo bila je javna rasprava. Zato sam zatražio da prestane, a mi smo je tijekom vikenda i zaključili.” Reiche je SPD‑u predbacila da u aktualnoj krizi cijena goriva iznosi prijedloge „koji su skupi, slabo učinkoviti i ustavnopravno upitni”.

Kritike oporbe

Kritike na mjere koje je najavila koalicija stigle su iz redova oporbe. AfD smatra da su planirana rasterećenja za građane premala. Osim toga, smanjenje poreza na mineralna ulja za 17 centi dolazi šest tjedana nakon izbijanja rata s Iranom – prekasno, napisala je predsjednica stranke Alice Weidel na platformi X. „Građani i poduzeća trebaju trajno rasterećenje cijena goriva ukidanjem CO₂‑naknade i smanjenjem poreza na energiju i PDV‑a”, dodala je.

I Zeleni su kritizirali najavljeno smanjenje energetskog poreza i podsjetili na ranija iskustva. Već nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. semaforska koalicija privremeno je snizila energetski porez na goriva. „Popust na gorivo bio je skup poklon naftnim koncernima – a ne građankama i građanima”, izjavila je supredsjednica Zelenih Franziska Brantner za novinsku agenciju dpa. Tada su, rekla je, potrošene milijarde eura poreznog novca.

Umjesto toga zatražila je smanjenje poreza na električnu energiju za sve. Također, prihodi od CO₂‑poreza trebali bi se vratiti stanovništvu, kao što je Austrija pokazala svojim klimatskim bonusom. Na kraju, potrebna je i porezna mjera na ekstraprofit.

Malo je onih koji rado plaćaju porez. Ali mnogi birači ne vide problem u tome da se tzv. superbogataši dodatno oporezuju i plate svoj „pravedni dio“. Jedan od načina je povećanje poreza na dohodak. Postoji i opcija godišnjeg ili jednokratnog poreza na sve što netko posjeduje iznad određene granice.

Neke vlade žele oporezovati ekstremno bogatstvo kako bi smanjile poreze za srednju klasu ili ublažile društvenu nejednakost. Druge žele zakrpati proračunske rupe. Treći pak filozofski tvrde da pretjerano bogatstvo treba ograničiti, jer ono više ne doprinosi blagostanju tih pojedinaca.

Rasprava u Sjedinjenim Državama

Definicija bogatstva ovisi o promatraču. Ali općenito gledano, vrlo bogatima se smatraju privatne osobe s neto bogatstvom od najmanje 30 milijuna dolara (25,9 milijuna eura), dok superbogataši na raspolaganju imaju 300 milijuna dolara ili više.

U Sjedinjenim Američkim Državama Mitt Romney, bivši guverner savezne države Massachusetts, senator i predsjednički kandidat, vidi veliki problem u poreznim rupama koje se odnose na kapitalnu dobit. „Došli smo do točke na kojoj će svaka kombinacija rješenja za gospodarske probleme naše zemlje uključivati to da najbogatiji Amerikanci doprinesu više“, napisao je on u tekstu pod naslovom „Oporezujte bogate poput mene" u listu New York Times u prosincu 2025.

Zohran Mamdani, novi gradonačelnik New Yorka, predložio je povećanje gradske stope poreza na dohodak s 3,9 na 5,9 posto za prihode veće od milijun dolara godišnje. Početkom ožujka zakonodavci u saveznoj državi Washington usvojili su propise kojima se uvodi novi porez na osobni prihod veći od milijun dolara. Ta mjera čeka potpis guvernera. I drugi razmatraju slične mjere.

Ovi prijedlozi su važni zato što su Sjedinjene Američke Države najveće gospodarstvo na svijetu i imaju najveći broj milijunaša i milijardera, prema proračunima časopisa Forbes.

Tko se plaši poreza na bogatstvo?

„Oporezivanje superbogatih je pravedno, ekonomski efikasno i u nekim zemljama unapređuje druge važne ciljeve, kao što je jačanje demokracije", rekao je Brian Galle, profesor na Pravnom fakultetu kalifornijskog Sveučilišta.

U mnogim zemljama superbogati kontroliraju toliki dio društvenih resursa da mogu utjecati na političke i gospodarske ishode, kaže Galle. I upozorava da to može dovesti do nezdrave politike i katastrofalnih ekonomskih posljedica.

Što ako bi se umjesto poreza na dobit zbrojila sva nečija imovina i zatim oporezovao taj iznos: porez na bogatstvo. Prema podacima Cristine Enache i Alexa Mengdena iz organizacije Tax Foundation, neprofitnog istraživačkog centra za poreznu politiku, od 1965. godine 13 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) uvelo je porez na neto bogatstvo. No do danas su ga u Europi zadržale samo Norveška, Španjolska i Švicarska.

Ukupno gledano, ti porezi donijeli su malo prihoda i izazvali administrativne probleme, kažu Enache i Mengden. Još jedan problem bili su pravni sporovi.

Tako je njemački Savezni ustavni sud presudio 1995. godine da porez na bogatstvo krši načelo jednakosti i proglasio ga je neustavnim. Kao rezultat toga, Njemačka je 1997. ukinula taj porez. Vrhovni sud Nizozemske presudio je 2021. da porez na bogatstvo u toj zemlji krši europske propise koji se odnose na prava na imovinu i zabranu diskriminacije.

Poreze na bogatstvo teško je izračunati

Kada je riječ o porezu na bogatstvo, veliki problem je utvrđivanje nečijeg ukupnog bogatstva. Gotovinu je lako izbrojati, ali što je sa svim onim kućama, automobilima, privatnim zrakoplovima i investicijama? A da se i ne spominju zbirke umjetnina ili sadržaj sefova u bankama. To postaje još teže i skuplje ako se mora raditi svake godine.

Porez na bogatstvo destimulira štednju i investiranje, što dugoročno šteti poduzetništvu, prema istraživanju organizacije Tax Foundation. Pored toga, porez na bogatstvo „mogao bi dovesti do odljeva kapitala i preseljenja bogatih pojedinaca u susjedne jurisdikcije", rekli su Mengden i Enache. „Poslije povećanja poreza na bogatstvo u Norveškoj za 0,1 posto zemlja je zabilježila iseljavanje pojedinaca s velikim bogatstvom u države poput Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva."

Brian Galle ne vjeruje da ultra bogati mogu jednostavno premjestiti svoje bogatstvo kako bi izbjegli plaćanje poreza. „Dobar pravni dizajn, na primjer, može znatno otežati bogatim investitorima izbjegavanje poreza", rekao je Galle.

Može li Kalifornija postati primjer?

Kada je riječ o novom porezu na bogatstvo, Kalifornija možda pokazuje put s predloženim jednokratnim porezom od 5 posto za privatne osobe čije bogatstvo prelazi milijardu dolara. Hoće li on biti uveden, vidjet će se nakon planiranog referenduma i izbora u studenome.

U 2024. godini je snažan gospodarski rast tu saveznu državu učinio četvrtim najvećim gospodarstvom na svijetu, iza Sjedinjenih Američkih Država kao cjeline, Kine i Njemačke.

Pristaše kažu da će novi porez povećati proračunske prihode. Kritičari pak tvrde da će otjerati bogate koji će se preseliti u Teksas, Floridu ili Nevadu.

Guverner Gavin Newsom protivi se toj ideji, kao i čelnici velikih tvrtki i vjerojatno mnogi od oko 200 milijardera u toj američkoj saveznoj državi. Njihova najveća briga je to što porez uzima u obzir nelikvidno bogatstvo i nerealizirane dobiti. To znači da bi teorijski „papirni dobici“ na dionicama ili nekretninama bili oporezovani. Kritičari strahuju da bi to moglo prisiliti neke ljude na prodaju njihovih domova ili udjela u tvrtkama samo da bi platili porez.

Vlade imaju mnogo instrumenata kada je riječ o oporezivanju, ali oni moraju biti mudro korišteni ako je cilj pravedno oporezivanje.

Piloti njemačke skupine Lufthansa pozvani su u ponedjeljak i utorak u štrajk. Prekid rada predviđen je od ponedjeljka u 00.01 do utorka u 23.59, priopćila je u subotu sindikalna udruga Vereinigung Cockpit (VC). Na štrajk su pozvani članovi VC‑a u tvrtkama Deutsche Lufthansa AG, Lufthansa Cargo AG, Lufthansa Cityline GmbH i Eurowings GmbH. U Eurowingsu se štrajka samo u ponedjeljak i obuhvaćeni su svi letovi s njemačkih zračnih luka.

„Vereinigung prisiljena je na ovaj korak jer poslodavci u više kolektivnih pregovora ne pokazuju nikakvu volju za rješenjem“, rekao je predsjednik VC‑a Andreas Pinheiro. „Unatoč svjesnom odustajanju od štrajka tijekom uskrsnih blagdana, izostale su ozbiljne ponude. U tom razdoblju nije bilo nikakve reakcije ni spremnosti na razgovor sa strane poslodavaca."

„Ponuda koja ne zaslužuje taj naziv”

Prema navodima VC‑a ni Lufthansa ni Lufthansa Cargo nisu iznijele ponudu za dodatnu mirovinsku skrb, a u Lufthansa Citylineu ne postoji održiva ponuda za novi kolektivni ugovor o plaćama. U Eurowingsu je ponuđeno rješenje za mirovinska prava neprihvatljivo i „na toliko niskoj razini da to ime jedva zaslužuje".

Lufthansa je na poziv na štrajk reagirala s nerazumijevanjem. „Današnja najava štrajka strukovnog sindikata predstavlja potpuno novu razinu eskalacije“, rekao je glasnogovornik tvrtke. Njihov glavni zahtjev – udvostručenje ionako iznadprosječnog i izvrsnog mirovinskog sustava u tvrtki – „apsurdan je i neostvariv“.

VC je naglasio da je i dalje spreman razgovarati. „Poslodavci u svakom trenutku mogu spriječiti štrajk tako da iznesu ponude o kojima se može pregovarati“, rekao je Pinheiro. „Štrajk je uvijek posljednje sredstvo kako bi se pokrenuli propali pregovori. Vrlo bismo rado to izbjegli – posebno imajući na umu opterećenja za naše putnike te za kolegice i kolege na zemlji. No odgovornost za to leži na strani poslodavaca", rekao je Pinheiro.

U kontekstu trenutačne situacije na Bliskom istoku, letovi Lufthanse i Lufthansa Citylinea iz Njemačke prema sljedećim odredištima izuzeti su od štrajka jer uglavnom tamo redovnih letova trenutno niti nema: Azerbajdžan, Egipat, Bahrein, Irak, Izrael, Jemen, Jordan, Katar, Kuvajt, Libanon, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Energetska sigurnost je ponovo glavni prioritet u Europskoj uniji, jer rat u Iranu pokazuje do koje mjere su mnoge države članice i dalje izložene iznenadnim šokovima u snabdijevanju naftom i plinom - unatoč lekcijama iz invazije Rusije na Ukrajinu prije četiri godine.

Kriza je potaknula države članice da ponovo preispitaju svoje napore u diverzifikaciji opskrbe i smanje oslanjanje na vanjske izvore energije. Ona je također donijela novi zamah nuklearne energije.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen rekla je prošlog mjeseca da je europsko zapostavljanje nuklearne energije bilo „strateška greška". Bruxelles sada razmatra dodatno financiranje nuklearne energije, dajući prioritet uvođenju takozvanih malih modularnih reaktora (SMR) do početka sljedećeg desetljeća.

Čak i u Njemačkoj, koja je potpuno isključila sve svoje reaktore, rasprava o povratku nuklearnoj energiji ponovo se rasplamsava.

Kancelar Friedrich Merz kaže da je odustajanje od nuklearki bilo „ozbiljna strateška greška", ali i da nema povratka na atomsku energiju. No njegov blizak politički saveznik i premijer pokrajine Bavarske Markus Söder kaže da je „vrijeme za novu eru nuklearne energije" i planira izgradnju malih modularnih reaktora u svojoj pokrajini.

„Obnovljeni fokus Europske unije na proširenje nuklearne energije predstavlja strateški razuman odgovor na dugoročne ciljeve energetske sigurnosti i klimatske ciljeve regije", rekao je Henry Preston, glasnogovornik Svjetske nuklearne asocijacije koja okuplja proizvođače iz branše. „Nuklearna energija ostaje jedinstvena po tome što osigurava čistu, sigurnu i skalabilnu električnu energiju“, dodao je.

Fokus na SMR-u je „pogrešno usmjerena strategija"

SMR-i su nuklearne elektrane nove generacije, koje su obično projektirane za proizvodnju manje od 300 megavata električne energije - otprilike trećinu proizvodnje konvencionalnih reaktora. Zagovornici ove tehnologije tvrde da će ove elektrane biti jeftinije, jednostavnije za izgradnju i sigurnije od tradicionalnih reaktora.

Ali protivnici oštro kritiziraju ponovno okretanje Europske unije nuklearnoj energiji. To je „pogrešno usmjerena strategija", rekao je M. V. Ramana, profesor na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, čija se istraživanja fokusiraju na rizike nuklearne energije i razoružanje. On tvrdi da SMR na kraju košta više po jedinici proizvedene energije nego tradicionalni veliki reaktori „zato što snaga elektrane ne raste linearno s uloženim materijalima i radom".

Luke Haywood, šef za klimu i energiju u Europskom ekološkom uredu (EEB), smatra da „ulaganje novca u novu nuklearnu energiju, posebno u neprovjerene modularne nuklearne reaktore, neće riješiti nijedan od naših energetskih problema". On je nuklearnu energiju nazvao „skupom distrakcijom".

„Njezina izgradnja je prespora, ona je preskupa i prerizična. Modularni nuklearni reaktori su godinama, ako ne i desetljećima, udaljeni od primjene u velikim razmjerima", rekao je Haywood za DW.

Može li nuklearna energija doprinijeti podmirenju potrošnje?

Da bi smanjile oslanjanje na fosilna goriva, zemlje Europske unije su posljednjih godina znatno povećale proizvodnju energije iz drugih izvora – vjetra i sunca. Gotovo 50 posto električne energije koja se potroši u EU-u sada dolazi iz obnovljivih izvora. Ipak, zagovornici nuklearne energije tvrde da je ona ključna za osiguravanje stabilne „bazne" energije - minimalne razine električne energije koja je potrebna 24 sata dnevno, 7 dana tjedno - za razliku od povremenih izvora kao što su vjetar i sunce.

Malwina Qvist, direktorica Programa za nuklearnu energiju u nevladinoj organizaciji Clean Air Task Force (CATF), kaže da obnovljivi izvori i fleksibilna proizvodnja energije nisu dovoljni za ostvarenje gospodarstva bez emisija štetnih plinova.

Ona je istaknula da Njemačka proizvodi mnogo više električne energije iz obnovljivih izvora nego Francuska - oko 59 posto u usporedbi s 28 posto - ali da njena elektroenergetska mreža ukupno emitira oko 16 puta više ugljičnog dioksida.

„Njemačka proizvodnja iz neobnovljivih izvora u ogromnoj mjeri dolazi iz ugljena i plina, dok u Francuskoj nuklearna energija osigurava oko 67 posto električne energije uz skoro nultu emisiju štetnih plinova", rekla je Qvist.

Bez stabilne čiste energije, koja ima niske emisije štetnih plinova i dostupna je kad god je potrebna, države se neizbježno vraćaju fosilnim gorivima, naglasila je stručnjakinja. „Tu na scenu stupaju SMR-i. Kao dio paketa stabilne čiste energije, njihov modularni dizajn, niži početni troškovi i sposobnost osiguravanja industrijske topline čine ih posebno pogodnima za industrijske sektore u kojima je teško smanjiti emisije", rekla je ona, navodeći kao primjere kemijsku industriju te proizvodnju čelika i cementa.

Ali Haywood kaže da se nuklearna energija loše uklapa u energetski sustav kojim dominiraju vjetar i sunce. „Nuklearna energija nije prirodan partner sustavu zasnovanom na obnovljivim izvorima“, rekao je on, napominjući da „modernim energetskim sustavima treba fleksibilnost, postrojenja koja mogu brzo povećati ili smanjiti proizvodnju, a ne reaktori koji moraju stalno raditi da bi bili ekonomski isplativi".

Zato je ideja nuklearne energije kao izvora za „bazno opterećenje“ zastarjela, naglasio je on.

I profesor Ramana je ponovio taj stav, naglašavajući upravljanje potrošnjom, proširenje baterijskih sustava i skladištenja energije, kao i fleksibilnu proizvodnju radi uravnoteženja promjenljive proizvodnje iz solarne i vjetroenergije. „Ulaganje u SMR-e ili nuklearnu energiju uopće samo će skrenuti financiranje s ovih perspektivnijih pravaca", naglasio je.

Je li SMR sigurniji od tradicionalnih reaktora?

Sigurnost ostaje trajna briga za sve nuklearne tehnologije, uključujući male modularne reaktore. Neki smatraju da su SMR-i sigurniji zbog manjeg kapaciteta, manje potrošnje nuklearnog goriva i oslanjanja na pasivne sigurnosne sustave koji su projektirani za funkcioniranje bez vanjskog napajanja električnom energijom.

Sara Beck, šefica Odjela za istraživanje sigurnosti u organizaciji Društvo za sigurnost postrojenja i reaktora (GRS), središnjoj njemačkoj stručnoj organizaciji na području nuklearne sigurnosti, rekla je da „opće izjave o sigurnosti SMR-a nisu moguće“, ukazujući na „značajne tehničke i konceptualne razlike između pojedinačnih SMR projekata“.

SMR-i trenutno nemaju jedinstveni standardni dizajn, a širom svijeta se razvijaju deseci koncepata. Globalno gledano, do sada su izgrađena samo dva SMR projekta, jedan u Rusiji, a drugi u Kini, i to na temelju različitih projekata.

Profesor Ramana kaže da sve nuklearne elektrane, uključujući SMR, mogu doživjeti nesreće koje dovode do široko rasprostranjene radioaktivne kontaminacije. Također je naglasio da, unatoč desetljećima financiranja i istraživanja, još uvijek ne postoji sigurna i dokazana metoda za zbrinjavanje radioaktivnog otpada.

Potreba za dobro provedenim SMR programom u EU?

Qvist, stručnjakinja iz CATF-a, složila se da su SMR-i i dalje nova tehnologija čija je korist u velikoj mjeri nedovoljno dokazana u velikim razmjerima na zapadnim tržištima. Ali ona vjeruje da imaju ulogu u trenutku kada potražnja za pouzdanom energijom bez štetnih emisija brzo raste.

„Globalna potražnja za stabilnom čistom energijom brzo raste, a gospodarstvima u razvoju, industrijskim klasterima i operatorima data centara potrebna je pouzdana energija s niskim emisijama ugljika", rekla je ona.

Stručnjakinja je naglasila potrebu za dobro provedenim SMR programom u Europskoj uniji, s fokusom na standardizirane projekte i koordiniranu nabavku.

Stvaranje globalno konkurentne izvozne platforme „učinilo bi za nuklearnu industriju Europske unije ono što je Airbus učinio za zrakoplovstvo", rekla je ona. „Ako EU ne uspije razviti konkurentnu ponudu, riskira da taj prostor u potpunosti prepusti geopolitičkim rivalima."

Dok se Europa suočava s pritiscima na energetsku sigurnost u brzo promjenljivom geopolitičkom i ekonomskom okruženju, nema naznaka da će rasprava o nuklearnoj energiji uskoro utihnuti.

Hrvatska je nedavno ponovno dobila viši stupanj kreditnog rejtinga, prema jednoj od presudnih međunarodnih financijskih agencija, što je njezin već šesti skok naviše u nizu kroz posljednjih devet godina. Posrijedi je pomak od špekulativnog profila, dva stupnja ili razreda ispod prvog tzv. investicijskog, do ranga srednje jakog kapaciteta ispunjavanja financijskih obaveza. Tako za RH iznad aktualnog A razreda postoji njih još „samo“ pet. Za hrvatske državne i javne financije to svakako znači povoljnije uvjete bankovnog poslovanja tj. jeftinije zaduživanje.

Ipak, nameće se pritom i pitanje o neposrednoj koristi takvog napretka za same građane RH u odnosu na banke, podjednako kod podizanja kredita i oročavanja štednih depozita. Hrvatska se npr. po prosječnoj kamatnoj stopi na štednju nalazi na samom dnu Europske unije. Banke u RH su inače gotovo beziznimno u vlasništvu velikih inozemnih kuća od kojih njih tri drže otprilike dvije trećine hrvatskog bankovnog tržišta. Uostalom, niti hrvatski poduzetnici ne dobivaju od njih uvjete kakve dobivaju njihovi konkurenti u matičnim zemljama tih banaka.

Deregulacija i standard hrvatskih građana

„Dolazimo do ključnog problema svakog tržišta – postoji li tu uopće tržište? Ili ga kontrolira par igrača“, rekao nam je Goranko Fižulić, poduzetnik i bivši ministar gospodarstva RH koji smatra da ukupna hrvatska ekonomija u čitavom nizu segmenata funkcionira sa po tek nekolicinom tržišnih sudionika ili konkurenata. Prema njegovu mišljenju, posljedice su iste kao i da je formalno proglašena takva pozicija, bilo da je u pitanju monopol, duopol ili oligopol. „Tako je od derivata do glavnine prehrambenih proizvoda“, kaže on, „što itekako utječe na cjenovnu politiku i standard.“

„Kad naši građani misle da plaćamo više od drugih, valja poći od pitanja kako je regulirano tržište, ako jest. Isto je u mljekarstvu i bankarstvu, dok je posve drukčije u turizmu i na tržištu odjeće i obuće. Ali drukčije zato što je tako ispalo stjecajem okolnosti, a ne jer se regulator trudio da uspostavi konkurentno i građanima povoljnije tržište“, ističe Fižulić, dodajući kako tu – napose kod poslovanja s bankama - zaista nema efekta od državnog kreditnog rejtinga. On je na tu temu već napisao i komentar u svojoj kolumni na portalu Telegram.

RH među rijetkim sljedbenicima Maastrichta

Povod mu je bila rasprava između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, gdje je predsjednik RH minorizirao kreditno-rejtinški uspjeh, a premijer ga vrednovao kao izuzetan rezultat rada njegove vlade. „Istina je negdje po sredini“, drži Goranko Fižulić, „pri čemu je Hrvatska izgubila dva desetljeća, jer smo dva razreda ispod ovoga sadašnjeg, na BBB+, bili još 2004. godine. Zatim smo opako pali do BB i teško se iznova dizali. No presudilo je to što smo ušli u eurozonu, a ne to što smo proveli bitne strukturne reforme, jer nismo.“

Fižulić na koncu zaključuje da se mora konstatirati kako je hrvatski proračun u međuvremenu ipak snažno discipliniran, još od ministra financija Zdravka Marića. RH zadovoljava Mastriške fiskalno-disciplinske kriterije Europske unije, mada većina velikih članica tog saveza već par godina ne ispunjava jedan ili oba glavna zahtjeva ugovora iz Maastrichta. Financijski analitičar i burzovni stručnjak Neven Vidaković mišljenja je da i to Hrvatskoj u ozbiljnoj mjeri osigurava uspon u kreditnom rejtingu, koji smatra značajnom činjenicom.

Kretanje kamatnih stopa i problem koji ostaje

„Recimo, premijer Zoran Milanović u svoje vrijeme nije se mogao zaduživati, pa je planirao prodati Hrvatske autoceste. No rejting je, s obzirom na kamatnu stopu, relativan. Plaća li Njemačka tri posto, mi ćemo plaćati 3,2. Ako nam rejting padne, ne znači da će nam stope automatski narasti, jer se gleda relativno, a u EU je to u odnosu na Njemačku“, tumači Vidaković za DW i dodaje kako kretanje stopa ovisi i o monetarnoj politici. Upravo on, međutim, jedan je od najistaknutijih kritičara hrvatske monetarne politike već desetljeće i pol.

„Ovo povećanje efekt ima samo na državu“, napominje ovaj analitičar, „i odrazit će se malko na državnu obveznicu, ali na bankovni sustav nikako.“ Korist za građane, po njemu, dolazi posredno, a zbog važnosti trenda dugogodišnjeg rasta rejtinga. To pak ima realan utjecaj na relativnu ekonomsku i socijalnu stabilnost Hrvatske. Problem konačno ostaje u jednoj drugoj ekonomsko-političkoj temi koju Neven Vidaković najčešće komentira: strukturnoj inflaciji u srcu ekonomije RH ovisne o uslugama i potrošnji, s ultimativnom „okladom" na turizam.

Od prije tjedan dana na benzinskim postajama u Njemačkoj vrijedi novo pravilo: cijene goriva smiju se povećati samo jednom dnevno, i to u podne, a nakon toga tijekom dana mogu samo padati. Ta je mjera trebala usporiti rast cijena izazvan ratom u Iranu – ali zasad nije dala rezultate.

Na velikoj ploči benzinske postaje kod Stuttgarta piše – 2,43 eura za litru dizela. Cijena je visoka, no postaja je ipak dobro posjećena oko 11 sati prijepodne. Jer još uvijek postoji strah od većeg poskupljenja, unatoč novom pravilu prema kojem cijene smiju rasti samo jednom dnevno.

Ali je li ta mjera bila uspješna? Kupci na postaji u Stuttgartu kažu da nije. „Nije jeftinije, naprotiv – čini se da je skuplje“, kaže Monika Trick. Ramona Konrad kaže da stalno razmišlja koje je najbolje vrijeme za točenje goriva. Danas je, kako kaže, jednostavno došla – na sreću.

Vlasnici postaja odbacuju novo pravilo

Vlasnik benzinskih postaja Dithelm Jaspers upravlja s ukupno četiri postaje u okolici Stuttgarta. Na pitanje o uspjehu novog pravila samo se nasmije. Kaže da je to – šala. „Više mi je odgovaralo kada su naftne kompanije povremeno malo dizale, a ponekad spuštale cijene. Sada ih povise i više ih ne spuštaju toliko.“

Jaspers kaže da trenutačno postoji tiho, ali stalno povećanje cijena. On se mora nositi s bijesom i pritužbama mušterija, iako sam ne može ništa promijeniti. Jer cijene određuje naftna kompanija, a ne on.

Thomas Sens vodi neovisnu benzinsku postaju u blizini Karlsruhea. I on trenutačno osjeća nezadovoljstvo svojih kupaca. Za razliku od mnogih drugih, on sam smije određivati cijene. Pri tome se vodi, s jedne strane, nabavnim cijenama kod veletrgovaca, a s druge – cijenama izravne konkurencije.

Točno u podne svakoga dana unosi novu cijenu – gotovo naslijepo, kaže.„Doista nemam nikakav orijentir, ne znam ni što rade konkurenti.“ Zato obično povisi cijenu za osam do deset centi, a zatim promatra što rade ostale postaje. Ako je potrebno, poslije cijenu ponovno korigira naniže. Kako kaže, svaki put mu je to vrlo neugodno.

ADAC ne vidi poboljšanje

Ni Njemački automobilski klub ADAC ne smatra da je mjera dala rezultate. Ta je organizacija usporedila cijene goriva od početka rata u Iranu do danas.

Rezultat: cijene su stalno rasle – i tijekom posljednjih sedam dana, odnosno otkako je novo pravilo stupilo na snagu. Kako kaže glasnogovornica ADAC‑a, time su potvrđene ranije bojazni organizacije: „Ako se naftnim kompanijama dopusti da cijene povećaju samo jednom dnevno, one ih tada povise više nego što bi inače učinile i u cijenu uključe određenu premiju za rizik.“

Ekonomist protiv državnog upletanja

Jesu li, dakle, potrebne još snažnije državne mjere? U javnosti se razmatra čitav niz mogućnosti: smanjenje poreza na naftu i gorivo, ograničenje cijena za naftne kompanije, oporezivanje takozvanih ekstraprofita ili povećanje naknade za troškove putovanja na posao.

Vlasnik postaje Dithelm Jaspers najviše bi volio smanjenje poreza i nada se da bi to brzo snizilo cijene. Ograničenje cijena, međutim, ne podržava.

Ekonomist Lars Feld sa Sveučilišta u Freiburgu općenito savjetuje državi da se suzdrži od takvih intervencija. One, smatra on, nisu osobito učinkovite. „Nužno je dopustiti djelovanje kretanja cijena, jer ono dovodi do smanjenja potrošnje koje je u ovakvoj situaciji potrebno.“

Drugim riječima: tržište samo regulira odnos ponude i potražnje. Feld kritizira i to što se od pandemije korone veoma brzo poseže za državnom pomoći, iako ona nije uvijek doista svrhovita.

Više cijene unatoč primirju

Najava primirja u ratu u Iranu dovela je do toga da su cijene sirove nafte na svjetskim tržištima djelomično naglo pale. Međutim, cijene goriva na postajama u podne su ponovno povećane.

Na postaji Dithelma Jaspersa kod Stuttgarta cijena dizela porasla je doduše samo za jedan cent po litri, ali je benzin tipa Super poskupio čak sedam centi po litri. Vlasnik postaje kaže da vijesti s Bliskog istoka zasad još nisu utjecale na politiku cijena.

Ekonomist Lars Feld smatra da će proći još neko vrijeme dok se pad cijena nafte ne osjeti i na postajama. „Bio bih već zadovoljan kada bismo to osjetili u roku od tjedan dana. No realnije je da će se to dogoditi tek pred kraj ovog dvotjednog primirja.“ Hoće li i kada cijena goriva ponovno pasti na razinu prije rata, prema njegovim riječima ovisi o tome hoće li u Iranu biti postignut dugoročan mir.

Proizvođači električnih automobila mogli bi profitirati

Skupo gorivo ipak bi moglo imati jednog dobitnika, smatra taj ekonomski stručnjak. Prodaja električnih automobila mogla bi dobiti snažan poticaj. „Po mojem mišljenju, takva poskupljenja imaju mnogo jači učinak nego sve subvencije koje smo do sada vidjeli.“

Zato Feld ne preporučuje ni dodatne subvencije za električne automobile – bolje je, kaže, pustiti da tržišne cijene učine svoje. Zbog trenutačno visokih cijena goriva, prema njegovoj procjeni, mnogi bi se mogli odlučiti na prelazak na električni automobil.

Čelnici Srbije i Mađarske u nedjelju su objavili da su u Srbiji pronađeni eksplozivi u blizini plinovoda koji transportira ruski plin u Mađarsku. „Naše su jedinice pronašle eksploziv razorne snage“, rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u objavi na Instagramu.

Naveo je kako su „dva velika paketa eksploziva s detonatorima“ pronađena u Kanjiži, na sjeveru Srbije, „nekoliko stotina metara“ od plinovoda Balkan Stream.

Mađarski premijer Viktor Orbán sazvao je sastanak Vijeća za obranu svoje zemlje kako bi se raspravila situacija. „Prema informacijama kojima raspolažemo […] bio je pripremljen čin sabotaže“, rekao je Orbán nakon sastanka.

Dvojica čelnika nisu odmah iznijela dodatne pojedinosti o nalazima niti su objavili fotografije.

Mađarska će sada pojačati vojnu zaštitu dijela Balkanskog toka koji se nalazi na mađarskom teritoriju, dodao je Orbán. Ovaj plinovod je „od vitalne važnosti" za Mađarsku, jer osigurava 60 posto potreba za prirodnim plinom.

Nije izričito rekao da sumnja da Kijev stoji iza incidenta na plinovodu - ali je nakon sjednice na tu temu ponovio poznate optužbe protiv Kijeva. „Ukrajina godinama radi na prekidu opskrbe plinom (iz Rusije) Europi", rekao je Orbán u video obraćanju na Facebooku.

Ukrajinci su već uništili plinovod Sjeverni tok i blokiraju isporuku sirove nafte iz Rusije u Mađarsku putem plinovoda Družba koji prolazi kroz Ukrajinu. Osim toga, ukrajinska vojska stalno napada dio plinovoda Turski tok koji se nalazi na ruskom teritoriju. Balkanski tok, koji opskrbljuje Mađarsku, nastavak je Turskog toka.

Ukrajina odbacuje svaku povezanost

Balkan Stream je plinovod koji prolazi kroz Bugarsku i Srbiju te povezuje Mađarsku s ruskim plinom koji se ispod Crnog mora doprema u Tursku. Orbán je rekao da „Ukrajina već godinama pokušava odsjeći Europu od ruske energije“, ali se nije izravno upustio u optuživanje Ukrajine ili bilo kojeg drugog aktera.

Ukrajina je zanijekala bilo kakvu povezanost s navodnom sabotažom. „Kategorički odbacujemo pokušaje da se Ukrajinu lažno poveže s incidentom u kojem su eksplozivi pronađeni u blizini plinovoda TurkStream u Srbiji“, izjavio je glasnogovornik ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova Heorhij Tihij. „Ukrajina s tim nema nikakve veze. Najvjerojatnije je riječ o ruskoj operaciji lažne zastave u sklopu snažnog miješanja Moskve u mađarske izbore.“

Srbija i Mađarska u velikoj mjeri ovise o uvozu ruskog plina. U posljednjih nekoliko tjedana Orbán je optužio Ukrajinu da namjerno odgađa popravke na drugom oštećenom plinovodu koji prolazi kroz Ukrajinu, što je smanjilo dotok ruske nafte u Mađarsku i Slovačku.

Srpska vojna obavještajna služba objavila je istragu

Ravnatelj srbijanske Vojne sigurnosne agencije osporio je optužbe da bi srbijanska vojska mogla biti umiješana u „inscenirani incident" kako bi se Ukrajina optužila za sabotažu.

Đuro Jovanić govorio je o dezinformacijama, kako su izvijestili srbijanski mediji. Postoje naznake da je eksploziv proizveden u SAD-u. Vojno obučeni „član migrantske skupine" planirao je napad na plinovod, a za tom osobom se traga, rekao je dalje Jovanić, prenosi dpa.

Mađarska oporba sluti manipulaciju

Objava dolazi tjedan dana prije vrlo neizvjesnih izbora u Mađarskoj, na kojima bi nacionalistički lider Orbán, nakon 16 godina na vlasti, mogao izgubiti moć. Glavni oporbeni kandidat Péter Magyar reagirao je na vijest optuživši Orbána da pokušava širiti paniku uoči izbora.

„Nekoliko je ljudi javno upozoravalo da će se nešto ‘slučajno’ dogoditi na plinovodu u Srbiji za Uskrs, tjedan dana prije mađarskih izbora“, rekao je Magyar u videu objavljenom na Facebooku. „I eto, dogodilo se.“

Iako je to sukob sličan borbi Davida protiv Golijata, Iran je u samo nekoliko tjedana uspio izbaciti iz ravnoteže čitavo svjetsko gospodarstvo. Posljedice su očite: više cijene praktično svih sirovina, a to znači i slabiji rast.

Pogođeno je cijelo svjetsko gospodarstvo, sažima Međunarodni monetarni fond (MMF) u jednom svom blogu. Doduše, posljedice ne osjećaju svi jednako: uvoznici energenata su pogođeni više od izvoznika, siromašne zemlje teže od bogatih, a oni s malim ili nikakvim rezervama više od država koje imaju velike pričuve.

Sve se vrti oko energije

Jedan od ključnih razloga jest poremećaj u globalnoj opskrbi energentima. Napad na Iran je izazvao najteži poremećaj opskrbe u povijesti svjetskog tržišta nafte, navodi Međunarodna agencija za energiju (IEA). I globalna ponuda ukapljenog prirodnog plina (LNG) pala je za oko 20 posto.
„Posljedice faktičkog zatvaranja Hormuškog tjesnaca posebno teško pogađaju zemlje Azije, jer do 90 posto nafte i plina koje uvoze dolazi iz Zaljeva", navodi Germany Trade & Invest (GTAI), njemačka državna agencija za vanjsku trgovinu. Posljedice se ponajprije vide u južnoj i jugoistočnoj Aziji, gdje rastu cijene energije i javljaju se problemi s opskrbom.
U mnogim zemljama vlade zato interveniraju mjerama poput puštanja pričuva na tržište ili potporama.

Najveći svjetski uvoznik sirovina, Kina zapravo ne ovisi toliko o zbivanjima na Bliskom istoku. Budući da je preko plinovoda povezana s Rusijom i ima velike rezerve, manje ovisi o novim tankerima koji su joj trebali stići, navodi GTAI.

Hoće li biti čipova?

Rat je poremetio i mnoge druge lance opskrbe, sažima MMF. Tankeri i kontejnerski brodovi moraju se kretati drugim rutama – ako ne moraju biti na sidru u Perzijskom zaljevu, a poremećen je i zračni promet preko važnih čvorišta u Zaljevu. To povećava troškove tereta i osiguranja, a rok isporuke je bitno duži.
To pogađa pacifičku regiju Azije čiji su opskrbni lanci bili tijesno povezani s Bliskim istokom – primjerice u sirovinama za gnojiva, proizvodnji plastike ili plinovima potrebnim za industriju poluvodiča.

Ako bude pogođena industrija poluvodiča u Aziji, posljedice će na kraju osjetiti i industrijske zemlje. Za elektroničke uređaje, automobile, zrakoplove i umjetnu inteligenciju potrebni su čipovi i poluvodiči iz Tajvana, Kine i Južne Koreje. „Oko 90 posto suvremenih čipova proizvodi se u Tajvanu“, rekao je Tanjeff Schadt iz savjetničke kuće PricewaterhouseCoopers za postaju ARD. A ta proizvodnja treba mnogo energije i bez isporuke ukapljenog plina iz Katara bi i Tajvan možda uskoro morao uvesti redukcije energije.
Osim toga, za proizvodnju čipova potreban je helij i velik dio svjetske ponude dosad je dolazio iz Katara. Poremećena je i međusobna razmjena u regiji jer su na primjer za proizvodnju mobitela potrebne proizvodne linije u Indiji, Kini i Vijetnamu.

I hrana je sve skuplja

Poremećaji u opskrbnim lancima pogađaju i robu svakodnevne uporabe, uključujući i hranu. Na svjetska tržišta ne dolazi dovoljno gnojiva jer se trgovina ureom, amonijakom i fosfatom proizvedenima u državama Perzijskog zaljeva odvija kroz sad blokiran Hormuškog tjesnaca.
Uz to, tamo prolazi i polovica svjetske količine sumpora. On se koristi za proizvodnju gnojiva, ali i u kemijskoj industriji i preradi ključnih minerala.
Cijene mineralnih gnojiva porasle su na svjetskim tržištima od početka godine za oko 30 do 40 posto, kaže Philipp Spinne, direktor saveza Zadružnih banaka (DRV). No Europa za sad to toliko ne osjeća. „Europa već godinama gotovo da ne uvozi gnojiva iz tog područja sukoba", navodi Industrijsko udruženje za poljoprivredu, jer gnojivo uglavnom proizvodi sama. No kako je za proizvodnju gnojiva potrebno mnogo plina, cijene bi i u Europi mogle rasti ako rat potraje – što bi potom poskupjelo i hranu.
U zemljama s niskim prihodima, hrana čini oko 36 posto ukupne potrošnje, u zemljama u razvoju 20 posto, a u industrijskim državama oko devet posto. Time su ljudi u Africi, dijelovima Bliskog istoka i Srednje Amerike puno izloženiji rastu cijena hrane.
Ali i u Europi bi daljnji rast cijena energije dodatno opteretio kućanstva, upozorava MMF.

Još nekako, ali samo ako rat brzo završi

Mnoge države i instituti korigiraju svoje prognoze rasta, makar OECD procjenjuje kako će ove godine globalni gospodarski rast još biti stabilan i iznositi 2,9 posto, sljedeće godine procjenjuje rast od 3%. Taj gospodarski rast je ljuto potrebanveć i zbog ulaganja u tehnologiju i postupno uklanjanje prepreka međunarodnoj razmjeni, ali i OECD u svojoj procjeni svoj optimizam temelji samo – da će rat protiv Irana brzo završiti i da će se već u drugoj polovici ove godine tržište stabilizirati.

No čak i da se gospodarski rast uspije spasiti, to više neće biti moguće za stopu poskupljenja u zemljama G20: već u 2026. trebala bi iznositi četiri posto, 1,2 postotna boda više nego što se ranije očekivalo, navodi OECD. Za 2027. predviđa se pad na 2,7 posto, ali opet pod pretpostavkom normalizacije na tržištu energentima.

Za SAD se ove godine očekuje rast BDP‑a od dva posto, a 2027. od 1,7 posto, u Europi se očekuje rast od 0,8 posto 2026. i 1,2 posto 2027. Rast Kine trebao bi se usporiti na 4,4 posto 2026. i 4,3 posto 2027.
Zemlje Perzijskog zaljeva prema prognozama će u prvom polugodištu zapasti u recesiju zbog rata protiv Irana. Britanski institut Oxford Economics očekuje pad od 0,2 posto za zemlje Vijeća za suradnju u Zaljevu (Saudijska Arabija, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati), što je čak 4,6 posto manje od prognoza prije ovog rata.

Nema više optimizma u Njemačkoj

I kod prognoza za Njemačku vodeći instituti redom smanjuju svoje prognoze na niže: procjena im je rast BDP‑a Njemačke od samo 0,6 posto u tekućoj godini, prošle jeseni se očekivao više nego dvostruko veći rast. I za sljedeću godinu se optimizam rastopio: očekivao se rast od 1,4%, sad je smanjen na 0,9 posto.
Zbog viših cijena energije će bujati i inflacija, smatraju instituti. Ove i iduće godine potrošačke cijene mogle bi porasti za 2,8 posto. Već u ožujku je inflacija u Njemačkoj dostigla 2,7 posto – najveća od početka 2024. I Njemačka središnja banka upozorava kako bi se inflacija „uskoro mogla kretati prema tri posto".

Mračno raspoloženje u tvrtkama

To potvrđuje i anketa minhenskog Ifo‑instituta. „Mnoge se tvrtke pripremaju na dodatna opterećenja u sljedećim mjesecima“, navodi institut. Devet od deset industrijskih poduzeća u Njemačkoj očekuje da će njihov posao biti pogođen napadom na Iran, ponajprije zbog viših cijena energije.

Više od trećine tvrtki vjeruje da će ih pogoditi i ograničenja u pomorskom prometu te problemi s isporukom poluproizvoda i sirovina. Poremećaje u zračnom teretnom prometu očekuje 16 posto tvrtki. Oko četvrtine predviđa pad potražnje na važnim izvoznim tržištima.
Osim toga, mnoge tvrtke računaju na financijske rizike – od nesigurnih troškova transporta i logistike, preko viših premija osiguranja do povećanih rizika naplate.
„Rezultati pokazuju da se gospodarske posljedice napada na Iran već sada jasno vide i da bi se mogle postati još ozbiljnije kroz različite kanale", rekao je Klaus Wohlrabe, voditelj Ifo‑anketa. „Što dulje bude trajala neizvjesnost, to će biti veći problemi za poduzeća."

Desetak dana nakon uručivanja otkaza Hansiju Flicku čini se da je Njemački nogometni savez (DFB) pronašao njegovog nasljednika na klupi „Elfa". Sudeći po pisanju više njemačkih medija, dužnost izbornika A-reprezentacije bi trebao preuzeti Julian Nagelsmann. O tome je najprije pisao tabloid Bild-Zeitung. A o tom kadrovskom rješenju piše i sportski magazin Kicker.

Kako napominju njemački mediji, DFB je s bivšim trenerom minhenskog Bayerna postigao dogovor o suradnji do ljeta 2024. – odnosno održavanja Europskog prvenstva u nogometu koje se igra upravo u Njemačkoj. Navodno se treba riješiti još samo nekoliko „detalja" oko Nagelsmannovog angažmana. Po pisanju tabloida Bilda, on bi u DFB-u trebao zarađivati oko 400.000 eura mjesečno, što je osjetno manje nego što trenutno prima u FC Bayernu (navodno se radi o oko sedam milijuna eura godišnje).

DFB za sada još nije službeno potvrdio imenovanje novog izbornika. No, od strane Njemačkog nogometnog saveza je potvrđeno da je održan prvi sastanak predsjednika DFB-a Bernda Neuendorfa i direktora A-reprezentacije Rudija Völlera s Nagelsmannom. "Vodimo dobre razgovore", kazao je Neuendorf.

Samo jedna pobjeda u 2023.

DFB je 10. rujna prekinuo suradnju s bivšim izbornikom Flickom, nakon što je „Elf" dan ranije protiv Japana (1:4) zabilježio treći poraz zaredom. Njemačka reprezentacija je u ovoj godini odigrala šest mečeva, u kojima je uspjela upisati samo jednu jedinu pobjedu – 2:0 protiv Perua u prijateljskoj utakmici koncem ožujka. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru koncem prošle godine „Elf" je ispao iz turnira već nakon prve faze natjecanja po skupinama.

Nagelsmann je u ožujku ove godine razriješen dužnosti trenera FC Bayerna. On još uvijek ima važeći ugovor s rekordnim prvakom Njemačke u nogometu. A taj ugovor bi, kako pišu Bild i Kicker, trebao biti sporazumno raskinut, što bi značilo da DFB minhenskom klubu neće morati platiti nikakvu odštetu.

Ako se potvrdi vijest o njegovom transferu u Njemački nogometni savez, Nagelsmann bi „Elf" trebao voditi na predstojećoj mini-turneji po Americi – u listopadu će Nijemci u prijateljskim mečevima odmjeriti snage sa SAD-om (14.10. u Hartfordu) i Meksikom (17.10. u Philadelphiji). A ovu rezultatski mršavu godinu „Elf" će zaključiti u Beču, utakmicom protiv Austrije, koja je na rasporedu 21. studenoga.

Nagelsmann kao „vatrogasac"

Na klupi „Elfa" Nagelsmann ima jasnu misiju – on bi se, kao 12. izbornik u povijesti DFB-a, trebao pobrinuti da Njemačku na turniru iduće ljeto vrati u sam vrh europskog nogometa. Nakon blamaže u Kataru mnogi ljubitelji nogometa u Saveznoj Republici strahuju od nove, još teže blamaže na domaćim travnjacima. A nakon njegovog mandata DFB planira novi početak s mogućim dugoročnim rješenjem - već neko vrijeme se u tom kontekstu spominje ime Jürgena Kloppa, aktualnog trenera Liverpoola.

Julian Nagelsmann je dugo vremena bio na glasu kao „Wunderkind" njemačkog nogometa. Najprije je i u Augsburgu bio pomoćni trener Thomasa Tuchela, kao 25-godišnjak je asistirao tadašnjem treneru Hoffenheima Franku Krameru. A sa samo 28 godina preuzeo je klupu u tom klubu – i to kao najmlađi trener u povijesti Bundeslige. Nakon toga su uslijedile dvije godine na klupi RB Leipziga, odakle je on prešao u Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tagesschau.de/Bild/Kicker/dpa/ms

Toni Kroos (33) još uvijek igra u Realu iz Madrida gdje je osvojio sve što se osvojiti može. Nema sumnje da je i on mogao kraj karijere još bogatije naplatiti u Saudijskoj Arabiji, ali mu tako nešto nije padalo na pamet.

„Na kraju krajeva, to je odluka u korist novca, a protiv nogometa", rekao je Kroos prošli tjedan za njemačko izdanje magazina Sports Illustrated.

To je bila strelica upućena prema galeriji nogometnih zvijezda koje igraju za saudijski novac. Među masno plaćenim legionarima su Ronaldo, Neymar, Benzema, Brozović, Mitrović, Milinković-Savić. Računa se da će plaća dvadesetak vodećih igrača u saudijskoj ligi ove sezone zajedno iznositi oko milijardu eura.

„Zato se stvari počinju komplicirati za nogomet koji svi znamo i volimo", dodao je Kroos. On se tako pridružio kritičarima koji su mišljenja da saudijske milijarde „uništavaju" nogomet". Dodao je da on sam ne bi igrao tamo, i to zbog situacije s ljudskim pravima.

No, mogu li silni novci popraviti imidž ove arapske despotske zemlje, za što je na engleskom jeziku skovan termin „Sportswashing"?

Strah od momčadskih sportova

Pohod na svjetski nogomet dio je ambicija saudijskog prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana opisanih u „Viziji 2030“. Ideja je da se zemlja pripremi za vrijeme kad više neće moći živjeti samo od nafte, te da se izgrade industrije turizma i zabave.

Saudijci već duže vrijeme ulažu ogromni novac na individualne sportove kao što su golf, biciklizam, Formula 1, tenis, američko hrvanje ili MMA. Nogomet u toj strategiji na početku nije bio na agendi – s dobrim razlogom.

„Izbjegavanje momčadskih sportova bilo je ciljano, kako bi se suzbio potencijal nogometa kao poligona za proteste protiv vlasti“, piše James Dorsey, stručnjak za nogomet na Bliskom istoku.

Nogometni navijači igrali su naime bitne uloge u svrgavanju režima Moamera Gadafija u Libiji i Hosnija Mubaraka u Egiptu.

No, prijestolonasljednik bin Salman se ipak odlučio i za svjetsku najpopularniju igru kada je učvrstio moć na dvoru prije pet godina. Službeno, cilj Rijada je ekonomska diverzifikacija, izgradnja sportske infrastrukture, ali i narodno zdravlje – preko 60 posto Saudijaca je naime pretilo.

Aktivisti kažu nešto drugo – navode da je cilj nogometom „oprati“ despotsku politiku kraljevske kuće.

„Mislim da je princ shvatio da ne može stvarno unaprijediti sportski sektor bez nogometa“, piše Dorsey. Dvije trećine populacije mlađe je od 35 godina, a nogomet je u Saudijskoj Arabiji daleko najpopularniji sport.

Stadion kao mjesto pobune?

Nogomet je istovremeno dio formule „kruha i igara" ili, drugačije rečeno, „opijum za narod". „Takvi režimi koriste nogomet da se legitimiraju i da kooptiraju kritičare“, kaže Adam Scharpf, politolog sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je istraživao odnos autoritarnih režima i sporta.

U prijevodu, ideja je da se narod impresionira i time – ušutka. Vlasti demonstriraju da je njihova zemlja u nogometu na svjetskoj razini. „Oni praktički poručuju – ako hoćete Messija i Ronalda, dobit ćete i njih“, kaže Scharpf.

No, njegovo istraživanje pokazuje da su režimi itekako svjesni eksplozivne moći nogometa i da se zato ne odriču represije. Recimo, tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. godine, vlasti su pojačale represiju i prismotru prije i nakon turnira.

„Tako da sportski događaji na mnogo načina čak i ne čine život u zemlji boljim, čine ga gorim“, uvjeren je Scharpf.

Stručnjaci ipak ne vjeruju da bi se na navijačkoj sceni Saudijske Arabije mogla pojaviti klica pobune. Recimo, prije prevrata u Egiptu 2011. postojao je niz drugačijih okolnosti, podsjeća Dorsey.

„Imali ste rašireno nezadovoljstvo, a stadion je onda bio jedno od rijetkih mjesta gdje se nezadovoljstvo moglo iskazati i gdje su ljudi imali dojam da su brojni i snažni", piše on. „Jesu li takve okolnosti teoretski moguće u Saudijskoj Arabiji? Svakako. No, je li to realan scenarij za blisku budućnost? Apsolutno ne.“

Smrtna kazna je mala vijest…

Ako nogomet teško donosi promjene u zemlji, što je s imidžem zemlje u svijetu? Čini se da tu Saudijci imaju određene adute. Kad se njihova zemlja spomene, sve više ljudi će je povezati s nogometom.

Pretraga vijesti putem Googlea za određene datume pokazala je da je svega deset naslova na engleskom jeziku bilo posvećeno nedavnoj osudi na smrtnu kaznu protiv Mohameda al Ghamdija. Taj umirovljeni saudijski nastavnik je na mreži X (bivši Twitter) iznosio svoja politička mišljenja.

U istom razdoblju, zabilježeno je preko 1000 naslova posvećenih prelasku engleskog nogometaša Jordana Hendersona u saudijsku ligu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Nije ostalo puno vremena: do početka Europskog prvenstva u Njemačkoj ima još samo oko devet mjeseci, a izabrana vrsta je ostala bez trenera. DFB je nakon debakla protiv Japana povukao ručnu kočnicu i uručio otkaz Hansiju Flicku čiji je mandat na klupi „Elfa" tako naprasno okončan nakon serije loših rezultata. Usprkos ranom ispadanju sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., već nakon faze natjecanja po skupinama, DFB se nije htio odreći Flickovih usluga. A sad je Njemački nogometni savez pod pritiskom u potrazi za njegovim nasljednikom. Postoji doduše poduža lista s imenima potencijalnih kandidata, ali u praksi zapravo i nema puno izbora. Donosimo kratki pregled situacije i procjenjujemo kakve su šanse ljudi čije se ime spominje u njemačkoj javnosti.

Julian Nagelsmann

Nagelsmann je u ožujku ove godine dobio otkaz u minhenskom Bayernu, još se nalazi na platnoj listi bavarskog kluba i u brojnim njemačkim medijima njega se spominje kao najizglednijeg kandidata za Flickovog nasljednika. Njemu u prilog ide činjenica da je veliko trenersko ime, da raspolaže potrebnim stručnim znanjem te činjenica da je trenutno slobodan.

No, problem je da je Nagelsmann još uvijek ugovorom vezan zu FC Bayern, što znači da bi ga DFB morao „otkupiti". Bayern, kako se očekuje, ne bi pravio nikakve probleme Nagelsmannu u slučaju tog transfera, jer bi klub na koncu konca tako i uštedio – ne bi morao Nagelsmannu isplaćivati plaću. Još jedna prednost za Bayern: eventualnim prelaskom Nagelsmanna u „Elf", Bavarci ne bi pojačali nekog konkurenta iz Bundeslige. Za DFB bi to bila najskuplja opcija, za očekivati je da bi Nagelsmann mogao tražiti i odgovarajuću plaću – a to znači visoku.

No, želi li Nagelsmann uopće preuzeti njemačku reprezentaciju? On ima samo 36 godina, na početku je svoje (možda) velike karijere – a s obzirom na to kako trenutno igra "Elf”, mnogi će reći katastrofalno, taj potez bi se mogao pokazati riskantnim, odnosno postoji i mogućnost da Nagelsmann, u slučaju da se kriza „Elfa" nastavi, s reprezentacijom uništi jedan dio reputacije.

U lipnju ove godine je, kako se može čuti iz Nagelsmannovog okruženja, on bio spreman za transfer u DFB, ali u međuvremenu je, navodno, izgubio zanimanje za tim potezom. Jer na njega, kako se spekulira po njemačkim medijima, čeka jedno atraktivnije radno mjesto – u Borussiji iz Dortmunda. Klub iz Ruhrske oblasti je neuvjerljivo „otvorio" sezonu, zbog čega je porastao pritisak na trenera Edina Terzića.

A i DFB sigurno zna da je Nagelsmannov autoritet "narušen” zbog načina na koji je dobio otkaz u Bayernu.

Vjerojatnost: 40%

Matthias Sammer

Sammera bije glas da je nezgodan tip, čovjek koji voli stavljati sol na ranu. On je često kritizirao sportski razvoj u DFB-u. Europski prvak iz 1996. vrlo dobro poznaje DFB. U Savezu je obnašao dužnost sportskog direktora (2006.-2012.), kasnije je bio sportski šef Bayerna. U posljednjih pet godina djeluje kao savjetnik Borussije iz Dortmunda, ali nije aktivan u operativnom poslu.

Sammer sigurno ne bi bio loše rješenje, ali sudeći po njegovim izjavama, on više nema ambicija da se vrati na trenersku klupu. A kad to kaže, Sammer zvuči prilično vjerodostojno.

Vjerojatnost: 1%

Stefan Kuntz

DFB već odavno preferira interna rješenja. I Stefan Kuntz je stari poznanik u DFB-u, i on je 1996. s „Elfom" osvojio titulu prvaka Europe. Za razliku od Sammera, bivši golgeter je na glasu kao osoba spremna na postizanje kompromisa, odnosno kao čovjek koji forsira harmoniju. Pitanje je ipak jesu li te karakteristike uopće potrebne u sadašnjoj situaciji? Unutar DFB-a Kuntz uživa visoku dozu ugleda, upravo on je s mladom reprezentacijom (U21) trijumfirao na Europskom prvenstvu 2021.

Nakon toga je prešao u Tursku, gdje od 2021. obnaša dužnost izbornika A-reprezentacije. No, s obzirom na to da u Turskoj nije imao puno uspjeha, postoje i određene sumnje oko toga je li on dobro rješenje. Osim toga teško je za očekivati postizanje brzog rješenja u pregovorima s Kuntzom, odnosno Turskim nogometnim savezom.

Vjerojatnost: 15%

Oliver Glasner

Glasner je trener koji je uspio ostvariti (gotovo) nemoguću stvar s Eintrachtom iz Frankfurta, ekipom koja nije bila među favoritima, on je 2022. osvojio Europsku ligu. Nakon tog uspjeha je postao tražen trener, danas svi u Bundesligi jako dobro poznaju ovog 49-godišnjaka. Prije Eintrachta je on trenirao VfL Wolfsburg.

Ali pitanje je hoće li se DFB doista odvažiti na angažiranje jednog Austrijanca na najvažniju trenersku dužnost u zemlji? To bi se moglo shvatiti kao fatalan signal mlađoj generaciji trenera, odnosno kao objava bankrota izbobrazbi njemačkih trenera – angažman jednog stranca, pogotovo iz zemlje koju u Njemačkoj neki smatraju malom nogometnom nacijom, stranca koji bi trebao spasiti njemački reprezentativni nogomet.

U prilog Glasneru ide činjenica da je trenutno slobodan, i odmah bi mogao stupiti na dužnost.

Vjerojatnost: 5%

Lothar Matthäus

Svjetski prvak iz 1990., te bivši najbolji nogometaš svijeta, već je rekao da ne stoji na raspolaganju. Pritom "Loddar" (kako glasi njegov nadimak) sigurno ne bi bio najgore rješenje. On posjeduje autoritet, iza sebe ima uspjehe, a kao TV-stručnjak i kolumnist redovito isporučuje briljantne analize. Stručno znanje je neupitno.

No, nes(p)retan odnos s medijima prije mnogo godina njega je koštao možda i jedne velike trenerske karijere. A sada, sa 62 godine, ništa neće biti od novog početka za "Loddara” na trenerskoj klupi. Jer bi i DFB, zbog nekih ranijih trzavica, u slučaju njegovog angažmana morao progutati pokoju knedlu – „pa pitaj Loddara", to je u Njemačkoj postao running gag, uvijek kad bi negdje postao slobodan neki trenerski posao, moglo se čuti i takve riječi…

Vjerojatnost: 1%

Rudi Völler

Matthäusov kolega iz reprezentacije koja je 1990. pobijedila na Mundijalu, već je jednom zgodom za DFB vadio kestenje iz vatre. Nakon razočaravajućeg nastupa na Europskom prvenstvu 2000., Rudi Völler je „uskočio" kao privremeno rješenje, ali je na klupi „Elfa" ostao četiri godine, te na Svjetskom prvenstvu 2002. postao čak i viceprvak svijeta.

Völler je početkom veljače postao sportski direktor DFB-a, nakon otkaza Flicku, on će sjediti na klupi Njemačke na utakmici protiv Francuza – asistenti će mu biti trener momčadi U20, Hannes Wolf, te njegov pomoćnik Sandro Wagner.

U slučaju da Völler, usprkos svim (negativnim) očekivanjima, odjednom uspije vratiti „Elf" na staze uspjeha, ovo provizorno rješenje bi moglo dobiti trajni(ji) karakter. Jer sva trojica spomenutih stručnjaka potječu iz redova DFB-a, to bi bilo interno rješenje - a nemaju nikakve druge ugovorne obveze.

Vjerojatnost: 45%

Jürgen Klopp

To bi bilo ostvarenje sna mnogih nogometnih navijača u Njemačkoj: "Kloppo" kao savezni izbornik! Gdje god da je Klopp radio, zabilježio je uspjeh – u Mainzu, u Dortmundu, u Liverpoolu. Pogotovo njegove sposobnosti u ulozi motivatora su nešto što bi u sadašnjoj situaciji itekako dobro došlo njemačkoj nacionalnoj reprezentaciji.

No, Klopp je pod ugovorom u FC Liverpoolu, i tamo želi dokazati da može klub izvući i iz teške situacije – prošla sezona je bila jako slaba. Pitanje je i je li Klopp uopće u ovom trenutku spreman preuzeti i rizik mogućeg neuspjeha s „Elfom"? Teško…

On će vjerojatno kad-tad postati njemački izbornik, ali ovo za njega nije idealan trenutak za preuzimanje reprezentacije. Još ne.

Vjerojatnost: 0%

Louis van Gaal

Nizozemac je stari znanac u Njemačkoj. Od 2009. do 2011. je bio trener Bayerna, s tim je klubom 2020. uspio izboriti nastup u finalu Champions League. A inače je radio u brojnim velikim klubovima: Ajax Amsterdam, FC Barcelona, Manchester United. U tri navrata je bio izbornik Nizozemske, posljednji mandat je okončan 2022.

Zapravo je van Gaal, u međuvremenu 72-godišnjak, okončao svoju trenersku karijeru. Ali bi možda razmislio o reaktivaciji pod uvjetom da mu se ponudi jednu veliku, zanimljivu dužnost.

Ni van Gaal doduše nije Nijemac, ali ima ogroman nogometni renome. Na njegov autoritet nisu imuni ni najbolji igrači. Nadimak mu je „general", i to nije slučajnost. Van Gaal dobro govori njemački, odmah bi bio na raspolaganju, i sigurno ne bi bio pretjerano tužan zbog činjenice da bi taj angažman bio okončan odmah nakon Europskog prvenstva 2024. Za to vrijeme bi DFB na miru mogao planirati novi početak, s novim izbornikom.

Louis van Gaal bi zapravo bio idealno rješenje.

Vjerojatnost: 20%

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Dok je hodao katakombama dvorane u Manili sa zlatnom medaljom oko vrata, Johannes Thiemann zapravo nije ni znao što reći, kako prokomentirati ono što se dogodilo samo nekoliko minuta ranije. Par minuta ranije je završilo finale prvenstva svijeta u košarci, a krilni igrač Albe iz Berlina sa svojim je momčadskim kolegama iz njemačke reprezentacije skakao od sreće po parketu, presretan zbog trijumfa nad Srbijom, te kao nagradu u zrak podigao zlatni pokal. Johannes Thiemann je u nedjelju navečer (po lokalnom vremenu) postao prvak svijeta. I nakon toga stao pred kamere, s osmijehom od uha do uha, te rekao: „Nevjerojatno, jednostavno nevjerojatno. Ne mogu vjerovati, uopće ne shvaćam što se upravo dogodilo. To je jednostavno za ne povjerovati. Fucking World Champions."

Put od deset godina

Zapravo nikoga ne treba čuditi da je i Thiemann imao problema pronaći prave riječi u tom trenutku. Jer kako uopće opisati neočekivani, za mnoge senzacionalni, ali definitivno povijesni uspjeh? Za njemačku ekipu to nije bila treća ili četvrta titulu najboljih na svijetu, to je njihov prvi put uopće. To je i najveći uspjeh u povijesti košarke u Njemačkoj. Uspjeh koji su Johannes Thiemann i njegovi momčadski kolege ostvarili nakon finalne pobjede nad Srbijom (83:77). Taj trijumf je plod desetogodišnjeg rada i razvoja – i u izabranoj vrsti SR Njemačke, a prije svega u njemačkoj klupskoj košarci.

Naime prije točno deset godina je Niels Giffey, dugogodišnji suigrač Johannesa Thiemanna i dijete berlinske Albe, po prvi put obukao dres njemačke reprezentacije. Giffey je tada imao 22 godine, i debitirao je u jednoj test-utakmici uoči prvenstva Europe koje se igralo u ljeto 2013. Njemačka je tada, nakon poraza protiv Ukrajine, Belgije i Velike Britanije, ispala s turnira već nakon prve faze natjecanja. Drugim riječima: Nijemci su ispali iz turnira nakon što su u grupnoj fazi imali posla s nacijama koje s vrhunskom košarkom imaju otprilike isto onoliko veze kao što Njemačka posljednjih godina ima s pobjedom na Euroviziji (Eurovision Song Contest).

"Jednoga dana postati prvak svijeta, to je bila jedna od onih stvari koje uopće nisu bile na listi onoga što sam si uopće mogao i zamisliti", rekao je Giffey u nedjelju u Manili nakon utakmice u kojoj mu je upravo to uspjelo. Kako se to samo moglo dogoditi? Kako je moguće da jedna izabrana vrsta, kojoj su godinama otkazivali njezini ponajbolji igrači, jedna reprezentacija čiji polufinalni meč protiv SAD-a nije bio ni prenošen uživo na TV-u u Njemačkoj, kako je moguće dakle da jedna takva momčad postane prvak svijeta? Čarobne riječi glase: kontinuitet, zatim "Commitment", ono što je kapetan Dennis Schröder tako često spominjao, a prije svega poticanje mladih talenata, odnosno pravilo 6+6.

Enormno važno pravilo

Što je uopće to pravilo 6+6, što ono definira? To je pravilo u njemačku košarku uvedeno 2012. Dakle neposredno uoči već spomenutog prvenstva Europe godinu dana kasnije. To je pravilo još uvijek na snazi i ono, najjednostavnije rečeno, kaže da barem 50% igrača momčadi koje se natječu u košarkaškoj Bundesligi (BBL) moraju biti – Nijemci.

Do usvajanja tog pravila klubovi su se uglavnom oslanjali na usluge dobrih igrača iz inozemstva koje su angažirali po relativno povoljnoj cijeni. A nakon njegovog usvajanja, njemačku su klubovi odjednom morali obrazovati njemačke aktere. "To je pravilo enormno važno", kazao je Johannes Thiemann u nedjelju. Te dodao: „I to ne samo zbog toga što mladi igrači mogu igrati, već i zato što oni tako mogu preuzeti odgovornost, mogu igrati one uloge, koje su nam ovdje i potrebne."

Nova generacija

Johannes Thiemann, baš kao Andi Obst, junak polufinalnog trijumfa nad SAD-om, je izdanak omladinske škole Bamberga. Dennis Schröder i Daniel Theis u Braunschweigu su prošli program izobrazbe za košarkaške profesionalce, prije nego što su izravno, odnosno zaobilaznim putem, završili u sjevernoameričkoj NBA. Niels Giffey je apsolvirao omladinske programe u berlinskoj Albi, a nekoliko godina nakon njega to su učinili i braća Moritz i Franz Wagner. Njih su skauti otkrili u okviru jednog Albinog programa za osnovne škole, odrasli su u berlinskom kvartu, a nakon toga otišli u SAD – najprije na koledž, a onda su zaigrali u NBA.

Oni su simbolični predstavnici nove košarkaške generacije u Njemačkoj, o kojoj je prije deset godina rijetko tko mogao i sanjati. "Mi se u međuvremenu u njemačkoj košarkaškoj ligi fokusiramo na poticanje dobrih njemačkih igrača. Igrača koji ne bi trebali samo stajati negdje u uglu, već i doista igrati. To vrijedi za mlade igrače poput braće Wagner, ali i nešto starije aktere poput Giffeya, Thiemanna i Maodoa Loa, igrača koji su u redovima Albe posljednjih godina stasali u oslonce momčadi.

Definitivno nije slučajnost

Svi oni su se, kako to voli reći kapetan Dennis Schröder, "committed", oni su se posljednjih godina posvetili njemačkoj reprezentaciji. Samo tako je i mogla nastati ta momčadska kemija, koja je na ovom prvenstvu svijeta bila možda i najveća snaga Njemačke. Ključnu je ulogu pritom imao i savezni izbornik Gordon Herbert. Ovaj Kanađanin, koji je svojedobno i sam jednu sezonu proveo u berlinskoj Albi, uspio je pronaći savršen recept za odnos sa svojim igračima, prije svega s Dennisom Schröderom.

"Ono što je ranije bio Dirk Nowitzki, to je sada ovdje Dennis. On je pronašao svoj identitet, preuzeo je odgovornost, postao MVP", rekao je Herbert u nedjelju navečer. Samo par minuta prije te izjave kamere su ga „uhvatile" kako sjedi na podu parketa u Manili, dok teško diše, izgledao je kao emocionalno potpuno "prazan”, dok su istovremeno njegovi igrači euforično slavili par metara dalje. Slavili prvu titulu prvaka svijeta za njemačke košarkaše. Titulu koja je stigla iznenađujuće, ali titulu koja definitivno nije slučajnost.

Jakob Lobach, Manila

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Düsseldorf je grad domaćin Invictus Games. Od 9. do 16. rujna glavni grad savezne zemlje Sjeverna Rajna-Vestfalija će ugostiti u ratu ozlijeđene vojnikinje i vojnike – u Njemačkoj se tako po prvi put održavaju Invictus Games.

Delegacija pod vodstvom Thomasa Geisela, tadašnjeg gradonačelnika Düsseldorfa, u rujnu 2019. je otputovala u London, kako bi kod princa Harryja, inicijatora Igara, lobirali za pravo domaćinstva u Njemačkoj. A u siječnju je Harry objavio da će se Invictus Games 2022 održati upravo u Düsseldorfu. No, zbog pandemije koronavirusa, i Invictus Games su, kao i brojni drugi sportski događaji, bili su odgođeni ili otkazani, zato se igre nisu mogle održati 2020. i 2021. Prošle 2022. Invictus Games su se održale u nizozemskom Den Haagu, u gradu koji je Igre zapravo trebao ugostiti 2020.

Što su Invictus Games?

Invictus Games je natjecanje koje je inicirao princ Harry, radi se o paraolimpijskoj sportskoj priredbi na kojoj se natječu vojnikinje i vojnici koji su ozlijeđeni u ratu, odnosno osobe koje još uvijek pate od posljedica oboljenja, bez obzira radi li se o fizičkim ili psihičkim posljedicama. Invictus Games su prvi put održane 2014. Sudeći po navodima princa Harryja, igre bi trebale „demonstrirati značaj sporta za process ozdravljenja, podržati process rehabilitacije i pokazati kako izgleda život s invaliditetom.”

Harry, koji je i osobno, kao pripadnik Britanskog vojnog zrakoplovstva, služio kao vojnik u Afganistanu, ideju za organizacijom Invictus Games je dobio nakon što je 2013. s izabranom vrstom britanske vojske sudjelovao na US Warrior Games, jednom sličnom natjecanju u SAD-u. Po uzoru na tu priredbu, on je 2014. inicirao europsku varijantu, a natjecanje nazvao Invictus Games. Invictus znači nepobjediv ili nesavladan, a to ime bi trebalo simbolizirati cilj Igara – a to je podrška pogođenim osobama u procesu rehabilitacije.

Tko sudjeluje?

Na prvom izdanju Igara, 2014. u Queen Elisabeth Olympic Parku u London – mjestu na kojem su se održale Olimpijske igre 2012., sudjelovalo je više od 300 sportašica i sportaša iz 13 zemalja, među njima i iz Njemačke. U britansku prijestolnicu je bilo pozvano ukupno 14 nacija, ali je Irak odustao od dolaska. Drugo izdanje Igara se održalo 2016., u američkom Orlandu, kada je sudjelovalo 15 zemalja. Kanadski Toronto je bio poprište Igara 2017., tada je na Invictus Games bilo zastupljeno 17 nacija.

Njemačka je do sada sudjelovala na svim Igrama, a Düsseldorf je nakon Londona, Orlanda, Toronta, Sydneya (2019.) i Den Haaga šesti domaćin. Igre organiziraju Grad Düsseldorf i Bundeswehr. Pokrovitelj Igara, princ Harry, je najavio da će tijekom kompletnog trajanja Igara biti na licu mjesta, a za subotu (uoči otvaranja) on bi se trebao upisati i u „Zlatnu knjigu" Grada Düsseldorfa. U subotu navečer pripadnik britanske kraljevske obitelji je najavljen kao gost sportske TV-emisije ZDF-a „Das aktuelle Sportstudio" (od 23:00), gdje će govoriti o Invictus Games. Voditelji emisije s nesvakidašnjim gostom će biti Kathrin Müller-Hohenstein i Sven Voss.

Koje sportske discipline su previđene?

A dok Harry bude odgovarao na pitanja u TV-studiju, Igre će, kako je predviđeno, biti otvorene. Prva sportska natjecanja se održavaju u nedjelju (10. rujna). Na sportskim terenima, a to je stadion drugoligaša Fortune, odnosno okolnim borilištima, očekuje se oko 500 sportašica i sportaša iz 21 zemlje. Među njima i iz Ukrajine. Po prvi put na Igrama sudjeluju predstavnici Izraela i Kolumbije. Moto Igara u Düsseldorfu je "A Home for Respect", što bi, kako kažu organizatori, trebalo simbolizirati "duh i ideju održavanja Igara”. A u njihovom održavanju veliku pomoć će pružiti i oko 2.500 volontera.

Od ove godine se na Igrama održava I jedno novo natjecanje – u stolnom tenisu. Osim toga će se sudionice i sudionici natjecati u streličarstvu, atletici, biciklizmu, plivanju, košarci i odbojci u kolicima i drugim sportovima. Ulaznice se prodaju samo za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Igara, a ulaz na natjecanja tijekom takozvanog "Sports Weeka" je besplatan.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Otprilike 6000 kilometara. To je distanca koja dijeli bavarsku metropolu München i Kigali, glavni grad Ruande. Dva različita svijeta s različitim pogledima. I dva svijeta koje sad povezuje novi sponzorski ugovor. Promoviranjem državne turističke kampanje „Visit Rwanda“ u minhenskoj Areni ta zemlja želi privući više turista na istok Afrike. Ne zna se koliko milijuna eura Ruanda plaća za ugovor koji je na snazi do 2028. Za takozvano „platinsko partnerstvo" kao što je ovo u pravilu se mora platiti najmanje pet milijuna eura. I to godišnje.

"Jako, jako loš izbor", tako ovaj deal u kontekstu situacije oko (ne)poštivanja ljudskih prava komentira Wenzel Michalski iz međunarodne organizacije Human Rights Watch. Kritičare vlasti, a među njima i novinare, u Ruandi se ušutkava na razne načine, njima se prijeti. Postoje izvještaji o otmicama, mučenjima, o nerazjašnjenim smrtnim slučajevima.

Otprilike ista doza čuđenja, pa i šoka novim dealom rekordnog prvaka Njemačke u nogometu, prisutna je i među kritičnom navijačkom bazom u Münchenu. Christian Nandelstädt je aktivan u navijačkim krugovima, a osim toga je blogger. U razgovoru za DW on odlučno napominje: „Mi to odbacujemo."

„Sportswashing" jedne diktature?

I u Kigaliju se razilaze mišljenja po pitanju višemilijunskog sponzorskog ugovora kojim bi se trebao „uglancati“ imidž Ruande. Prigovor koji se može čuti: režim diktatora Paula Kagamea tako forsira „Sportswashing", odnosno tvrdi se da on tom kampanjom želi odvratiti pažnju od problema vezanih uz slobodu medija, demokraciju i borbu protiv siromaštva. Publicist Gonza Mugangwa, bivši glavni tajnik Ruandskog saveza novinara, kaže da je taj aspekt u ovoj diskusiji svakako razumljiv, ali i napominje da on nije ključan. „Ono što većinu stanovnika Ruande doista uznemirava je pitanje isplati li se doista investirati toliko novca“, kaže on za DW.

Naravno da su ljudi ponosni kada je njihova zemlja tako prominentno predstavljena, kaže on. Ali dodaje kako je skeptičan oko toga hoće li prihodi od tog posla doista pomoći i običnim građanima da poboljšaju svoju osobnu financijsku situaciju: „To bi bio slučaj kada bi prihodi stigli od turizma i kada bi ih izravno mogli povezati s ovim sponzorskim ugovorom." A to je u praksi teško, tvrdi naš sugovornik. On zato, kako kaže, "u direktnim sponzorskim odnosima s klubovima" ne vidi „nikakvu dividendu".

Bayernov navijač Charles Ndushabandi pak cijelu stvar vidi pozitivno: „Siguran sam da će Ruanda kao marka postati poznatija nakon potpisivanja tih ugovora. Ne samo u Africi, već i u Europi i Latinskoj Americi, zato što se radi o velikim nogometnim klubovima koje prate milijuni ljudi.“

Najprije Katar, a sad Ruanda

Šef uprave FC Bayerna Jan-Christian Dreesen u svakom slučaju ne da se impresionirati tim prvim valom kritika: „Mi Afriku vidimo kao kontinent šansi. Nismo mi prvi, a nećemo biti ni zadnji koji se počinju angažirati u Africi. Intenzivnije aktivnosti na tom kontinentu su dio naše strategije internacionalizacije.“ Dreesen dodaje kako Bayern podržava dječji i omladinski nogomet, i to u nadi da će tako pronaći nove talente koji bi jednoga dana mogli obući dres bavarskog kluba.

Navijačka scena FC Bayerna je ipak kritična oko ovog posla. Mnogi u nevjerici odmahuju glavom. Nakon što je okončan partnerski deal s kompanijom Qatar Airways, koji je također bio predmet brojnih kritika, „bilo je par blaženih tjedana“, priča Christian Nandelstädt za DW: "I sad ovo!" Opet se, kaže on, sklapa poslove s jednom diktaturom, opet se sklapa ugovor na pet godina: “Teške je uopće shvatiti zašto? Klub pliva u novcu." Nandelstädt kaže da se treba računati s novim protestima minhenske „Südkurve“, južne tribine na kojoj se nalaze i najžešći navijači.

Veza Ruande i Katara?

Zašto su se u Münchenu odlučili baš za Ruandu? Izgleda da to nije bila slučajnost. Predsjednik Kagame njeguje vrlo tijesan odnos s Katarcima, te veze sežu do najviših krugova – u palači katarskog emira. Osim toga je Qatar Airways, bivši sponzor Bayerna, jedan od najvećih igrača u afričkoj zemlji. Katarska avio-kompanija naime posjeduje oko 50% vlasničkog udjela u državnoj firmi RwandAir, a drži i 60% vlasničkog udjela u aerodromu Bugesera International koji se upravo gradi.

U razgovorima s inozemnim promatračima u Kigaliju postaje jasnije tko zapravo najviše zarađuje na međunarodnim tokovima novca i turizmu, u kojem su cijene usluga generalno govoreći visoke. Privredu većim dijelom kontrolira vladajuća stranka RPF. Gospodarski procvat o kojem se puno priča i piše, kojeg se puno hvali – koncentrira se zapravo samo na glavni grad. Čiste ulice, blještave staklene fasade, tereni za golf, poput onog kojeg je dizajnirala legenda tog sporta Gary Player, to su stvari koje očekuju posjetitelje u Kigaliju. A u provinciji i dalje vlada siromaštvo. Mnogo problema su ljudima u svibnju ove godine prouzročile poplave. Milijuni eura koji će “poteći” iz Bundeslige, tamo bi mogli biti pametno investirani…

Šansa za mlade talente?

Put do najboljih europskih nogometnih liga je dug, čak i za one mlade ljude koji prolaze kroz ekstremno kompetitivne sustave za podmladak u Njemačkoj ili Francuskoj. Novi deal po tom pitanju neće biti nikakav zaokret. On bi u najboljem slučaju mogao samo malo otvoriti vrata ruandskim nogometnim talentima. Sportski novinar Jah d’Eau Dukuze, koji u Ruandi uređuje jednu od vodećih sportskih emisija, u razgovoru za DW naglašava: “Sponzorstva sigurno imaju određeni efekt. Suradnja s PSG-om je primjerice bila važna za razvoj mladih igrača koji bi jednoga dana htjeli postati profesionalci.” Mladi igrači u starosnoj skupini između 12 i 15 godina dva puta su otišli u Francusku kako bi odmjerili snage sa svojim vršnjacima: “To je rijetka prilika.” A stvaranje takvih prilika, neovisno o milijunskom poslu s Ruandom, sada je zadaća koje se prihvatio FC Bayern.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Tko želi napisati scenarij za neku seriju koja bi po mogućnosti trebala biti uspješna i dugotrajna, potreban mu je „cliffhanger". Tako se stručnim žargonom naziva kraj jedne epizode koji emocionalno do te mjere dirne gledatelje da kod njih bude neutaživu glad da pogledaju i sljedeći nastavak. To su u pravilu neočekivani, dramatični preokreti. A njih trenutno ne manjka u španjolskom nogometu.

U glavnoj ulozi je predsjednik Luis Rubiales, bivši drugoligaški nogometaš koji se uspio popeti na sami vrh Španjolskog nogometnog saveza (RFEF). On je španjolskom nogometu priskrbio puno novca, na primjer "selidbom” utakmice Španjolskog superkupa u Saudijsku Arabiju. Rubiales se osim toga pobrinuo da se Španjolska pozicionira i kao jedan od favorita za organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu za muškarce 2030. – zajedno s Portugalom i Marokom.

S vremenom je on postajao sve moćniji. Kada je ženska nacionalna reprezentacija prošle godine upozorila RFEF na zlouporabu moći od strane trenera Jorgea Vilde, Rubiales se solidarizirao s trenerom. I to usprkos činjenici da je 15 nogometašica objavilo da više ne želi nastupati u izabranoj vrsti dok je Vilda trener.

Neprimjerene geste na tribini

A trener kojeg je Rubiales podržao na koncu je, s novoformiranom ekipom, osvojio titulu svjetskih prvakinja. Predsjednik je to očito shvatio kao i svoju osobnu pobjedu. Jednu je nogometašicu, bila je to Jenni Hermoso, tijekom ceremonije dodjele odličja, poljubio u usta, i to bez njezine dozvole. A kasnije rekao da će se s Jenni Hermoso vjenčati, a vjenčanje proslaviti s cijelom ekipom na Ibizi. I od tada se Španjolskom širi nelagoda zbog njegovog postupka, njegovog poljupca.

U radio-programu je Rubiales nakon toga svoje kritičare nazvao „glupanima”. Atmosfera je postajala sve napetija. Onda se u javnosti pojavio i jedan video-snimak na kojem se vidi kako se Rubiales, nakon pobjede španjolskih igračica u finalu, na tribini u trijumfalnoj pozi uhvatio za vlastito spolovilo. A samo nekoliko metara od njega se nalazila kraljica Letizia. Cliffhanger – cijela priča je postala politička tema.

Iz redova španjolske vlade lijevog centra se moglo čuti da se Rubiales mora povući, da osoba koja je pretpostavljena nogometašicama ne smije tek tako ljubiti igračice u usta. A s obzirom na to da je Hermoso rekla da joj to nije bilo pravo, cijel stvar je postala tema za pravosuđe. U Španjolskoj naime postoji zakon koji se zove "Solo sí es sí". Fizički dodiri i poljupci među ljudima su dozvoljeni samo onda ako obje osobe kažu "sí", dakle "da".

„Lažni feminizam"

Španjolski savez je htio deeskalirati situaciju, objavio je jedno priopćenje u kojem se citira Jenni Hermoso, gdje je stajalo kako ona ima dobar odnos s njezinim „predsjednikom", u kojem ona govori o prijateljskom poljupcu. No, baš u isto vrijeme dok svjetske prvakinje na ulicama u Madridu slave titulu s navijačima, postaje jasno da to nisu bile riječi Jenni Hermoso. Ona to naime nikada nije rekla. Cliffhanger. Pritisak raste.

RFEF poziva članove na izvanrednu skupštinu. Ljudi iz Rubialesovog okruženja šire glasine o tome da će on podnijeti ostavku. Alu umjesto ostavke, nogometni boss na skupštini govori o borbi kultura u Španjolskoj, o „lažnom feminizmu", te nekoliko puta ponavlja: "Neću se povući!"

Treneri španjolske ženske i muške nacionalne reprezentacije mu aplaudiraju. Vlada u Madridu najavljuje da će Sportski upravni sud provjeriti postoji li pravna mogućnost da se Rubialesu zabrani daljnje obnašanje dužnosti. A španjolske reprezentativke, novopečene prvakinje svijeta, objavljuju kako stupaju u štrajk, odnosno da ne žele nastupati za svoju zemlju dok je Rubiales na čelu RFEF-a. Cliffhanger.

Štrajk glađu u crkvi

I pomoćni treneri ženske izabrane vrste najavljuju da više ne žele raditi za Nogometni savez dok je na njegovom čelu Rubiales, odnosno aktualno vodstvo. Tvrde da ih se prisililo da se pojave na izvanrednoj skupštini kako bi tamo demonstrirali solidarnost s predsjednikom. Najkasnije u tom trenutku postaje jasno da neželjeni poljubac nije jedini, a pogotovo ne najveći problem u RFEF-u. I prije nego što se sportski sud prihvatio „slučaja Rubiales", Svjetska nogometna federacija (FIFA) suspendirala je Rubialesa koji u idućih 90 dana ne smije obnašati svoju dužnost.

Španjolcima polako postaje jasno da je u opasnosti i domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2030. za muškarce. Zemlja je bila uvjerena da će upravo Španjolskoj (i suorganizatorima Maroku i Portugalu) pripasti ta čast. Za riječ se javlja i majka Luisa Rubialesa, gospođa Angeles Béjar. Ona tvrdi da je njezin sin žrtva nepravde, i da bi nogometašice konačno trebale reći istinu – o tome da se radilo o sporazumnom poljupcu. Majka odlazi u jednu crkvu u mjestu Motril na jugu zemlje, crkvu ne napušta i počinje sa štrajkom glađu. Novi cliffhanger.

I sad svi očekuju brzi signal, odnosno brzu odluku Sportskog suda o Rubialesovom ponašanju i poljupcu. Ali Sud kaže da mu treba malo više vremena. Možda mu je to vrijeme potrebno nakon što se pojavio novi video-snimak. Iz kabine. Neposredno nakon pobjede u finalu Mundijala. A taj snimak se može, ali ne mora, interpretirati i tako da je Rubiales pitao Jenni Hermoso da li je smije poljubiti. Nastavak slijedi.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Sebastian Kisters, ARD Madrid

Što netko češće udari loptu glavom, time povećava rizik kognitivnih smetnji. To je ukratko zaključak jedne upravo objavljene studije u Velikoj Britaniji. Pod kognitivnim smetnjama se podrazumijeva, između ostaloga, sve veću dozu zaboravljivosti, pad stupnja pažnje, probleme s koncentracijom, govorne smetnje, probleme s orijentacijom ili gubitak sjećanja.

Istraživači su u okviru studije provedene po narudžbi Engleskog nogometnog saveza (FA) analizirali rezultate ankete provedene među 468 bivših profesionalnih nogometaša starijih od 45 godina. U prosjeku su ispitanici bili stari oko 63 godine.

Oni su morali procijeniti jesu li tijekom jednog nogometnog meča ili treninga igrači glavom između 1-5 puta, 6-15 ili više od 15 puta. Nakon toga su tijekom telefonskih intervjua testirane njihove kognitivne sposobnosti. Rezultat: kod onih igrača koji su najčešće igrali glavom uočen je (u odnosu na one igrače koji su relativno rijetko igrali glavom) više od trostruko veći rizik pojave kognitivnih smetnji.

Braniči posebno ugroženi

"Slični rezultati su uočeni i kod drugih kognitivnih testova povezanih s demencijom i Alzheimerom", stoji u studiji. Istraživači su ipak „ograničili“ tu izjavu, odnosno precizirali: "Budući da je dokumentirano samo 13 slučajeva liječnički dijagnosticirane demencije koje su spomenuli ispitanici, s oprezom treba interpretirati rezultate i zaključke u kontekstu tih slučajeva.“

2019. je dosta pažnje u medijima izazvala jedna studija Sveučilišta Glasgow. Znanstvenici su tada analizirali uzroke smrti više od 7500 škotskih profesionalnih nogometaša. Sudeći po rezultatima te studije, rizik kod tih igrača da umru od posljedica Alzheimera, Parkinsona ili drugih oblika demencije, bio je tri i pol puta veći nego kod prosjeka za cjelokupno stanovništvo.

Jedna studija u Švedskoj, u kojoj se analiziralo oko 6.000 nogometaša koji su između 1924. i 2019. odigrali najmanje jednu utakmicu u elitnoj švedskoj ligi, u proljeće 2023. je došla do rezultata da nogometnih profesionalci, u odnosu prema općoj populaciji, imaju oko 1,5 puta veći rizik da obole od Alzheimera ili drugih oblika demencija.

Nogometaši u polju, a posebice obrambeni igrači, više su ugroženi od vratara, stoji i u švedskoj i u škotskoj studiji. Igrači u polju prilikom dvoboja češće „zarade“ i ozljede glave, a češće i udaraju loptu glavom.

Zabrana igre glavom za djecu

Do istog rezultata došli su i istraživači koji su radili na novoj britanskoj studiji. Zato oni predlažu da se smanji broj trešnji glavom kako bi se preventivno djelovalo po pitanju kasnijih kognitivnih smetnji. Potrebne su nove studije, tvrdi se, kako bi se ustanovila svojevrsna gornja granica za broj udaraca glavom koji su prihvatljivi, a da ne prijeti rizik od mogućih kasnijih zdravstvenih problema.

U SAD-u je već od 2015 na snazi zabrana igre glavom za nogometašice i nogometaše mlađe od deset godina. U Engleskoj i Škotskoj je trening igranja glavom zabranjen sve do navršene 12 godine. U Škotskoj već postoje i restrikcije za profesionalce: na dan uoči i dan nakon nekog meča na treningu ne smiju igrati glavom.

A za Premier League vrijedi: “Preporučuje se da se tijekom trening tjedna maksimalno deset puta izvede udarac glavom pojačanom snagom.” Pritom se misli na udarac lopte glavom nakon dužih dodavanja, nabacivanja, kornera ili slobodnih udaraca.

Njemački put

Njemački nogometni savez (DFB) krenuo je drugim putem: od sezone 2024./2025. će se reformirati dječji i nogomet mlađih uzrasta u starosnoj skupini do 11 godina. „Bambiniji“, dakle nogometašice i nogometaši iz najmlađih uzrasta, smiju igrati na vrlo malim igralištima, s malim golovima, i to dva na dva, ili tri protiv tri. U tijeku je dvogodišnja pilot-faza. „Novi oblici natjecanja znače da se praktički isključuje mogućnost igre glavom“, tvrdi se iz DFB-a.

No, važno je vježbati dobru tehniku igre glavom: „Trening igre glavom u mlađim uzrastima bi, između ostaloga, trebao imati manji obujam, trebale bi se koristiti lakše lopte, trebalo bi biti dovoljno vremena za regeneraciju glave, odnosno dio treninga u samom početku bi bilo dobacivanje lopte rukom."

Do konca rujna traje istraživačka faza jedne studije koja se bavi zdravstvenim pitanjima bivših njemačkih nogometnih profesionalaca. U studiji je do sada sudjelovalo više od 300 nekadašnjih igračica i igrača. Rezultati bi trebali biti objavljeni 2024.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Od kad postoji Bundesliga?

24. kolovoza 1963. se po prvi put zakotrljala lopta na jednoj utakmici Bundeslige. 13 mjeseci prije toga su delegati pokrajinskih nogometnih saveza u Bundestagu Njemačkog nogometnog saveza (DFB), nakon dugotrajnih savjetovanja, odlučili utemeljiti jednu zajedničku ligu, takoreći elitni nogometni razred za 16 klubova u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

"Radujem se toj odluci. Konačno je imamo”, tako je DFB-ov žurnal tada citirao njemačkog izbornika Seppa Herbergera, koji je u Bundestagu nastupio i glasao kao delegat Jugozapadnog nogometnog saveza. DFB je bila jedna od zadnjih velikih nogometnih federacija koje su se odlučile na etabliranje jedinstvene prve lige za cijelu zemlju. Englezi su već od 1892. igrali Football League First Division, koja je 1992. preimenovana i transformirana u Premier League. Talijanska Serie A je u svoje prvo prvenstvo krenula već 1898. A španjolska Primera Division 1929., nakon čega je slijedila i francuska Ligue 1 od 1932. Brži su bili čak I istočni Nijemci, u DDR-u je prva liga (DDR-Oberliga) s natjecanjem počela 1949. – i to čak I prije službenog utemeljenja te komunističke države.

Zašto je utemeljena Bundesliga?

Mnogim nogometnim funkcionerima i fanovima stari se sustav nije sviđao, po njemu je odluka o prvaku Njemačke još od 1903. „padala" u okviru natjecanja koji je organizirao DFB. Na kraju sezone tada je na početku (uz nekolicinu iznimki) osam, a kasnije konstantno 16 klubova po knockout-sustavu odlučivalo o prvaku. Sudionici tih završnih rundi bili su prvaci regionalnih nogometnih saveza. Zbog te „rascjepkanosti" po regijama, redovito se događalo da najbolje momčadi u Njemačkoj, a u 30-im godinama prošlog stoljeća to su bili 1. FC Nürnberg i FC Schalke 04, nisu redovito igrali derbije, nego bi se maksimalno sastali samo jednom, na koncu sezone, u finalnoj rundi. Tu „anomaliju“ se htjelo korigirati utemeljenjem Bundeslige. Osim toga mnogima se činilo da bi bilo pravednije da odluka o prvaku padne u okviru ligaškog natjecanja koje traje cijelu sezonu, nego da o prvaku odlučuje „lutrija“ knockout-sustava, u kojem se nisu igrale po dvije utakmice, nego samo jedna.

Kako je pala odluka o 16 utemeljitelja?

Kod DFB-a su se prije šest desetljeća od ukupno 74 oberligaša „prijavilo“ njih 46 – koji su sudjelovali u utrci za jedno od 16 startnih mjesta u prvoj sezoni Bundeslige. DFB je već prije toga definirao kriterije za dodjelu startnih pozicija: tri kluba sa sjevera, po pet sa zapada i juga, dva za jugozapad, i jedan za grad Berlin. Za odabir je bila zadužena peteročlana bundesligaška komisija, oni su uvažili sportske, ekonomske i tehničke kriterije. Kao temelj za razmatranje molbi oberligaša oni su analizirali njihove rezultate u proteklih 12 sezona u Oberligi. Dakle, bio je to jasan postupak s jasnim kriterijima. Ali svejedno je bilo svađe, zato što ga DFB isprva nije javno komunicirao, a onda se kasnije nije baš držao svih ranije dogovorenih pravila.

Bilo je nekoliko specifičnih slučajeva, kod kojih odluka nije bila transparentna za sve, a nije se moglo ni shvatiti zašto je bila takva kakva je bila? Te posebne odluke su dovele do toga da između klubova koji su dobili pozivnicu i onih koji nisu, nastane duboko rivalstvo koje jednim dijelom traje do današnjih dana. Nije „prošla“ ni inicijativa da se u prvu sezonu krene s 18 ili 20 umjesto 16 klubova. Ukupno je 13 klubova koji nisu „upali“ u Bundesligu uložilo protest kod DFB-a, među njima su bili FC Bayern München i Borussia Mönchengladbach – no, nijedna žalba nije bila uspješna.

Tko su bili sudionici prve sezone Bundeslige?

Sudionici sa sjeveru su bili Hamburger SV, Werder Bremen i Eintracht Braunschweig. S juga Eintracht Frankfurt, Karlsruher SC, 1. FC Nürnberg, TSV 1860 München i VfB Stuttgart. Na zapadu se odlučilo za Borussiju Dortmund, 1. FC Köln, MSV Duisburg, Preußen Münster i FC Schalke 04. A osim njih u odabranom društvu su se našli 1. FC Kaiserslautern i 1. FC Saarbrücken s jugozapada, te Hertha BSC iz Berlina. Prvi prvak Bundeslige je postao 1. FC Köln.

Bundesliga je u sezoni 1965./1966. narasla na 18 klubova. A baš tada se u elitnom društvu konačno našao (danas) rekordni prvak Bundeslige, minhenski Bayern, koji je do tada nastupao u Regionalnoj ligi jug. Nakon ujedinjenja Njemačke, od 1991. integrirani su klubovi iz bivšeg DDR-a. Zadnji prvak DDR-Oberlige Hansa Rostock i viceprvak Dynamo Dresden su odmah postali prvoligaši, tako da se Bundesliga te sezone igrala s 20 klubova. No, onda su četiri kluba ispala, a samo dva iz druge lige “upala” u Bundesligu, I broj sudionika je reduciran na standardnih 18. Najdužu bundesligaški staž od svih klubova-utemeljitelja iz prve sezone prije 60 godina imao je Hamburger SV. Dugih 55 sezona HSV je kontinuirano nastupao u prvoj ligi, a onda su „dinosauri" ispali 2018. Najviše prvoligaških sezona na svom kontu imaju FC Bayern i Werder Bremen. Bundesliga je ovih dana krenula u svoju 61. sezonu. A Bayern i Werder u svoju 59. bundesligašku sezonu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

U Grčkoj je u punom jeku potraga za odgovornima za nasilne i krvave sukobe nogometnih huligana u Ateni početkom ovog tjedna. U neredima je poginuo jedan 29-godišnji simpatizer AEK-a. Do masovne tučnjave i upotrebe noževa je došlo uoči dvoboja zagrebačkog Dinama i grčkog prvaka iz Atene. Više od stotinu pripadnika desno-radikalnih hrvatskih ultrasa iz skupine Bad Blue Boys, kako ih nazivaju u grčkom medijima, sastali su se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos, kako bi se zajedno obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su u Grčkoj na glasu kao ljevičari. Pritom su bili očigledno napadnuti i slučajni prolaznici koji su jednostavno htjeli uživati u ljetnoj večeri u blizini AEK-ovog stadiona. Najmanje deset osoba je ozlijeđeno, neki su u bolnici proveli i nekoliko dana.

Dužnosnici UEFA-e su zapravo računali s time da bi se takvo nešto moglo dogoditi, nogometni čelnici su svjesni problema s nasiljem u režiji organiziranih nogometnih huligana. Zato je UEFA pravodobno zabranila dolazak gostujućih navijača, i Dinamovih u Atenu, a i AEK-ovih u Zagreb.

Kolosalne greške

Usprkos tome su huligani iz Hrvatske nesmetano doputovali u Atenu. Stotinama kilometara su se kretali u koloni vozila, prešli pola Balkana, bez problema apsolvirali crnogorsku, a onda albansku i grčku granicu, te prešli 550 kilometara u toj zemlji i stigli na krajnje odredište.

Nitko ih nije zaustavio iako je grčka policija najmanje tri dana prije toga od strane Hrvatske policije bila informirana o “invaziji”. Policajci nadležni za borbu protiv nasilja u sportu pravovremeno su upozoravali na huligane. Crnogorska policija je grčkim kolegama čak poslala i registracije vozila u kojima su se nalazili huligani. A u samoj Ateni, hrvatski su huligani za posljednjih nekoliko kilometara do stadiona koristili i podzemnu željeznicu, maskirani, naoružani palicama. Policija ih je, kako sama tvrdi, "diskretno pratila”. Ali nije intervenirala.

I tako su nogometni nasilnici uopće i mogli krenuti u “akciju”. A rezultat nasilja je tragičan: 29-godišnji Michalis Katsouris je mrtav, preminuo je nakon napada nožem. U trenutku pisanja ovog članka još uvijek je nejasno tko ga je ubio. No grčka javnost je ponovno šokirana propustima vlasti.

Žrtveni jarci…

Vlada u Ateni je po ekspresnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem – i pronašla je sedam osoba koje su morale odmah dati ostavku. Radilo se o povjereniku za borbu protiv nasilja u sportu i šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene.

Većina grčkih medija, uključujući i one koji su skloni vladi, tu je reakciju nazvala neprimjerenom, čak i smiješnom. U međuvremenu su objavljene i interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Grčka policijska uprava, pravodobno bile informirane o dolasku, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa. Dakle, posve je nezamislivo da kompletnu odgovornost za kolosalne propuste grčkih vlasti snosi samo nekoliko prometnih policajaca.

Oporbene stranke zahtijevaju ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua, koji je tu dužnost preuzeo tek prije nekoliko dana, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku 28. srpnja 2023. Mitarakis je naime tijekom katastrofalnih požara na otoku Rodosu i na Krfu bio na – odmoru. Oikonomou je naredio provođenje interne istrage kako bi se otkrilo kako su uopće hrvatski huligani uspjeli ući u Grčku i stići do Atene, i to unatoč zabrani UEFA-e. No, grčka javnost od takvih istraga u pravilu ne očekuje puno i uglavnom smatra da je cilj takvih poteza zataškavanje.

Bez diplomatskih trzavica

Nakon ubojstva 29-godišnjaka grčka je policija uhapsila više od 100 osumnjičenih osoba, među njima su greškom očito priveli i nekolicinu hrvatskih turista, koji su odmah bili pušteni na slobodu. U grčkim medijima su objavljene analize i izvještaji o Bad Blue Boysima i njihovoj sklonosti prema nacistima i ustašama. Pa ipak, u grčkoj javnosti nema nikakvih predrasuda prema Hrvatskoj, a nema ni diplomatskih trzavica.

Hrvatski premijer Plenković je brzo telefonirao s grčkim kolegom Mitsotakisem kako bi izrazio sućut zbog smrti AEK-ovog navijača, te osudio nasilje hrvatskih huligana. No, ni Mitsotakis niti Plenković nisu predložili odgodu utakmica AEK-a i Dinama, a nisu od UEFA-e zahtijevali ni rigoroznije sankcije.

Pitanje vremena

Očigledno se obojica ne žele sukobiti s moćnim nogometnim savezima. Jedino je Jiannis Panousis, bivši ministar zaštite građana, javno podržao ideju oštrijih kazni. Kod prijašnjih ovakvih slučajeva u rješavanju problema nisu pomogle ni novčane kazne, a ni odigravanje utakmica pred praznim tribinama, rekao je on za Prvi program grčke radio-televizije. Rješenje je, dodaje Panousis, momentalno izbacivanje ekipa iz natjecanja, a po potrebi i obustavljanje ligaškog natjecanja. Panousis, koji je inače renomirani profesor kriminologije, kaže da u svijetu nogometa ne uočava tendenciju koja bi vodila prema samočišćenju. „Ako nastavimo odgađati proces čišćenja u nogometu, onda je samo pitanje vremena kada će se dogoditi novi smrtni slučaj“, upozorio je.

Neodigrana utakmica između AEK-a i Dinama trebala bi se održati 19. kolovoza u Ateni. Prije toga se (15.8.) u Zagrebu igra susret koji je bio planiran kao uzvratni. Na obje utakmice nije dozvoljen ulazak gostujućih navijača.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu

DW: Podcast o zbivanjima na Balkanu? Za njemačku publiku? Zar Nijemce stvarno zanima što se događa na Balkanu?

Krsto Lazarević: Ne. U Njemačkoj baš i ne vlada veliko zanimanje za balkanskim temama. Danijel i ja smo stalno pričali o njima, to je živciralo naše prijatelje, i onda smo odlučili da pokrenemo podcast – i da idemo na živce samo onim ljudima koji doista žele čuti naše balkanske ćakule.

Danijel Majić: …ako sad ne prekinem Krstu, onda će on opet održati dvosatno predavanje o tome što je to Balkan, odakle potječe taj pojam, i zašto je Zapadnoj Europi potrebna ta vrsta granice. Ali u načelu je on u pravu. Prosječni njemački medijski konzument na taj Balkan i sav taj kaos gleda, ako uopće gleda, kao na neki pseudo-dokumentarac na RTL II o siromašnoj obitelji iz socijalnog stana u susjedstvu. I tu sliku njemački mediji snažno potiču: oni (na Balkanu, nap. red.) su jednostavno takvi, tako kaotični, tako zavađeni. To je njihov mentalitet. Balkan, što da se radi…

Ima li tu razlika između njemačkih i austrijskih medija?

Krsto: Austrija je tu zahvalnija od Njemačke. Austrijanci se još brinu oko svojih starih kolonija i zanima ih što se tamo događa. Pa i glavni šef u Bosni i Hercegovini je Austrijanac.

Danijel: Austrija je dio Balkana.

Kad ljudi pročitaju kako pričate, mogli bi pomisliti da je vaš podcast satiričnog karaktera. Ali nije. On je i ozbiljan.

Danijel: Da, tako je. Mi smo ga koncipirali u načelu kao nešto ozbiljno. Ne znam kako je kod Krste, ali u mom okruženju oduvijek je postojalo određeno zanimanje, pogotovo za zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ali istovremeno je poznavanje povijesti i aktualne političke situacije, hajde recimo to tako, jako slabo. I tu se ima puno toga za objasniti. Ali mi smo nekad i smiješni, ali to zapravo nije naša namjera…

Krsto: Mi ne pokušavamo biti satiričari, politika na Balkanu je sama po sebi realna satira. Humor pomaže kako bi se sve to podnijelo. Jasno, pričamo i puno viceva, ali u temelju je to ozbiljna stvar.

Danijel: Krsto je ozbiljan. Ja sam prije svega polemičan.

Krsto: Pokušavamo producirati po jedno izdanje podcasta mjesečno. Teme se uglavnom nude same od sebe. U aktualnom izdanju pričamo o Srbiji i predsjedničkim izborima. Ponekad se bavimo i temama koje se tiču cijele regije. Važno nam je da fokus stavimo na stanje u kojem su gayevi, lezbijke i transseksualci na Balkanu. Ali pričamo i o „balkanskoj ruti" i situacije u kojoj su izbjeglice koje su se tamo nasukale, toj temi smo posvetili jedno izdanje podcasta.

Što Nijemci uopće znaju o Balkanu? Imaju li uopće pojma što se tamo događa? Meni se nekad čini da više znaju o Kubi ili Dominikanskoj Reublici jer tamo provode odmor…

Krsto: Nemaju baš puno pojma, otprilike znaju koliko i Herr Majić… (smije se)

Danijel: Da, zato što ja ne gledam sve kroz veliko-srpske naočale jednog gay komunističkog masona kao ti! A za razliku od tebe, ja barem pričam jezik…pardon, čak i nekoliko vrlo različitih jezika, hrvatski, bosanski, srpski i što ja znam što sve ne…

Krsto: Ček, ček, ček…zar ti nisi srpski tajni agent jugoslavenske Udbe? Čini mi se da sam to negdje pročitao o tebi? A sad ozbiljno: ljudi koji potječu iz bivše Jugoslavije su jedna od najbrojnijih migrantskih skupina u Njemačkoj, svejedno se o njima ne čuje gotovo ništa. S jedne strane je to sigurno znak dobre i uspješne integracije, ali s druge strane bi bilo lijepo kad bi bilo više zanimanja. U prostorijama hrvatskih zajednica u Njemačkoj prikazan je jedan film koji je relativizirao holokaust. I to nikoga nije zanimalo. Zamislite samo da se to napravi u turskim džamijama. Onda bi sve odjekivalo!

Danijel: Ima još puno primjera. Na primjer aktivnosti hrvatskih fundamentalističkih katoličkih skupina u Njemačkoj. A to su samo Hrvati, a ne drugi! I samo u Njemačkoj. Ali kao što rekoh, ni kod publike a ni u redakcijama njemačkih medija nije baš izražena želja za znanjem o onome što se događa na Balkanu. Tko uopće zna da EU u FYROM-u, pardon, Makedoniji, surađuje s autoritarnim režimom, koji maltretira novinare i upravo pokušava rasplamsati etnički konflikt kako bi se po svaku cijenu održao na vlasti.

Ne samo da surađuje…

Krsto: Da, političari poput austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza čak su nastupili u predizbornoj kampanji autokrate Nikole Gruevskog. Istovremeno gospodin Kurz ne želi da turski političari nastupaju na predizbornim skupovima u Austriji. To i nije baš jako vjerodostojno.

U Njemačkoj ima puno stereotipa o Balkanu i Balkancima na koje naletite u njemačkom tisku, općenito u medijima. Koji su vam najdraži, a zbog kojih se najviše ljutite?

Krsto: Ljuti me da se zapadni Balkan uvijek poistovjećuje s ratom. Stalno me urednici pitaju je li u ovoj ili onoj zemlji opet izbio rat. Jer kad u naslovu stoji da na Balkanu prijeti novi rat, onda se više čita te članke. A takvi tekstovi često uopće ne odgovaraju stvarnom stanju i realnosti na terenu, ili su loše istraženi. Tako se samo potvrđuju slike koje urednici i čitatelji ionako imaju o regiji.

Danijel: Još više me ljuti nedostatak stvarnog zanimanja. Radi se o regiji koja je od Frankfurta udaljena sat leta, dvije zemlje, bivše republike iz sastava Jugoslavije su danas članice Europske unije. I svejedno se Balkan tretira kao da se radi o nekoj egzotičnoj regiji, čiji problemi nemaju nikakve veze s problemima zapadne Europe.

Krsto: U brojnim redakcijama jednostavno nema ljudi koji bi tu mogli unijeti određenu orijentaciju kad se radi o regiji Balkana. Velike novinske agencije su nakon izbora u Srbiji javile da je pobijedio „proeuropski kandidat". I to onda bez ikakve kritike preuzmu ostali mediji. Pritom je Aleksandar Vučić sve autoritarniji, on kontrolira medije, pravosuđe i instalira svoje stranačke pristalice na svim relevantnim javnim položajima. Kad se to sve označi kao „proeuropsko", onda je ta riječ izgubila svoj smisao. Onda se može reći i da su Erdogan i Putin veliki Europejci. Ima puno takvih primjera. Baš neki dan je novinar Theo Sommer u svojoj kolumni za Die Zeit pisao o tome kako se bosanska federacija sastoji od dva dijela: muslimanske Bosne i hrvatske Herceg-Bosne. To naravno nije istina. Ja sam pisao online redakciji tog lista, upozorio na grešku. Ali nisam dobio odgovor i očito nema ni volje da se korigira tu grešku. To je Balkan, koga to zanima. E sad zamislite da ja napišem da je Njemačka podijeljena u dva dijela. Istok i Zapad. A Zapad je podijeljen na južni Katolistan i sjeverni Protestantistan. To bi bilo otprilike podjednako kompetentno kao članak Die Zeita.

Danijel: Ono što je stvarno šteta je da bi ostatak Europe mogao nešto naučiti od bivše Jugoslavije. Mi vidimo da se sad u velikom stilu vraća nacionalizam, pod uvjetom da ga uopće jedno vrijeme nije bilo. Kad vidim mnoge njemačke novinare koji su odjednom iznenađeni intenzitetom šovinizma, koji vide da se rasističkim predrasudama i s fake news može raditi politiku i da su mnogi, mnogi ljudi spremni slijediti autoritarne vođe, onda ja mogu samo reći: nema potrebe da budete iznenađeni, to ste prije skoro 30 godina mogli promatrati i pred vlastitim kućnim pragom. Ali zaboravih opet da je to samo Balkan, to je nešto drugo…

Kad već spominješ bivšu Jugoslaviju, kakva je vaša veza sa zemljama nasljednicama, odakle potječete, jeste li ikada živjeli na Balkanu?

Danijel: Neka Krsto najprije kaže, njemu i nije baš bilo lako u životu…

Krsto: Ja sam rođen u SFRJ, u međuvremenu sam, prije tri godine odlučio postati Nijemac. S ocem i mojom bakom sam pobjegao od rata u Njemačku. Veći dio moje obitelji se raspršio u ratu po tlu cijele Bosne i Hercegovine, oni su također bili prognanici. Ja imam veliku obitelj, njezini članovi žive i u Njemačkoj, Srbiji, u Crnoj Gori, BiH. Redovito smo u kontaktu. A kao novinar koji prati jugoistok Europe i ja sam često u regiji. Ljetne praznike sam uvijek provodio u cijelosti u Bosni. Rado sam htio otići i negdje ali hajde ti to objasni mom ocu. I sad sam i ja sam stalno dolje. Možda sam postao nešto poput mog tate…

Danijel: Tja, ja sam rođen u Frankfurt na Majni. Moja obitelj potječe, barem što se tiče mog oca, iz Duvna, odnosno Tomislavgrada. Koji se nalazi u Bosni i Hercegovini, iako moj otac stalno tvrdi da putuje u Hrvatsku. Ostatak obitelji živi u Središnjoj Bosni, u Hercegovini, Dalmaciji i okolici Zagreba. Ja sam od rođenja bio jugoslavenski državljanin, onda hrvatski, a već 14 godina imam njemačko državljanstvo. Eto, u mom kratkom životu sam imao priliku posjedovati već tri domovine!

Danijele, Ti pišeš za dnevni list Frankfurter Rundschau, Krsto je slobodnjak i radi za različite medije, pa i za DW. Sad producirate podcast. Sigurno se želite obogatiti na reklamama?

Krsto: Sljedeća velika obiteljska fešta se održava u Münchenu. Kad odem dolje, malo ću razgledati sve te vile na Starnberškom jezeru. Da, tako je, s podcastom se planiramo obogatiti! I onda si Danijel konačno može kupiti bijelog Mercedesa i više se ne mora sramiti kad svoju obitelj posjeti u bezveznom VW Polu.

Danijel: Ispravak krivog navoda! Moj auto nije čak ni solidni njemački Volkswagen, već Peugeot! I da, to nije uzgred ni moj auto, već moje žene…ne mogu s njim naravno u Hercegovinu. A čim si budem mogao priuštiti nešto bolje, sjest ću u auto, pokupit Krstu, odvesti ga u Tomislavgrad i krstiti ga kao katolika – dok u pozadini svira Thompsonova glazba…

Krsto: Ave Maria! Ora et Labora!

S Danijelom Majićem i Krstom Lazarevićem razgovarao je Srećko Matić.

Tekuću europsku godinu međukulturalnog dijaloga, kulturni instituti zemalja Europske unije u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti za predstavljanje svoje novoosnovane mreže. EUNIC okuplja šest institucija – Austrijski kulturni Forum, Goethe institut, Britanski savjet, te Francuski i Talijanski institut, a pridružili su se i predstavnici Slovenije kao zemlje koja predsjedava Unijom. Zasigurno najbolji način za promociju mreže organiziranje je događaja koji će udružiti umjetnike iz zemalja mreže s kolegama iz Hrvatske.

Kulturni turizam na biciklu

Noć kulturnih instituta Europske unije, kako je nazvan prvi projekt mreže EUNIC, po čitavom je širem središtu Zagreba slučajnim i namjernim posjetiteljima ponudio niz zanimljivih programa. Pohvatati sve bilo je moguće jedino vozeći se na biciklu, što je u atmosferi ugodne proljetne večeri bilo i pravo zadovoljstvo. Bilo je tako uličnih kazališnih izvedbi, začudnih zvučnih instalacija, interaktivnih izložbi i provokativnih video radova kojima su umjetnici prigodničarski, ali i angažirano pokušali izraziti kreativnost, toleranciju, ostvariti međusobno razumijevanje, otvoriti dijalog – sve u svemu apostrofirati zadatke koje već godinama obavljaju kulturni instituti europskih zemalja, koji su zagrebačkoj publici poznati po mnogobrojnim i kvalitetnim programima. "Važan je umjetnički dijalog između stranih umjetnika i umjetnika iz Hrvatske. Svi smo pozvali goste iz svojih zemalja, ali su oni zajedno s umjetnicima iz Hrvatske izradili projekte", naglašava koordinator mreže Christian Ebner iz Austrijskog kulturnog foruma, koji je u Noći instituta sudjelovao s neobičnom verzijom lutkarske predstave "Gašpar i napitak zločestoće". Nju su su zajedničkim snagama ostvarili austrijski umjetnik Marius Scheiner i Dječje kazalište Dubrava.

Zvukovi podzemlja

Zvučna instalacija «Podzemni duhovi» povezala je, pak, berlinskog umjetnika Stefana Rummela i Zagrepčanina Ivana Marušića Klifa, koji će suradnju nastaviti i tijekom nadolazećega Urbanog festivala. "Nadovezao sam se na zagrebačkog gradonačelnika koji je najavio uvođenje podzemne željeznice. To je uobičajeni tijek razvoja velikih gradova, a kako sam već imao snimke buke svjetskih metropola poput Berlina, New Yorka ili Tokija, odlučio sam postaviti instalacije ne još nekoliko lokacija", objašnjava Rummel svoj projekt. Nakon postavljanja prve stanice podzemne željeznice, postavit će ih još četiri u svim dijelovima grada, i svaka će biti različita priča. Prvom je, kaže, na simboličan način želio otkriti kako podzemlje diše. Njegov se rad sastoji od rupe u koju je stavio posebni zvučnik koji emitira snimke, ali i stvara vibracije, te staklenog izloga Goethe instituta u koji je prenio dio iskopane zemlje, te u nju uronio zvučnik na koji je postavio silikonske vrpce što reagiraju na vibraciju zvuka.

Grižnja savjesti francuskog umjetnika

Korzikanski umjetnik Elie Cristiani bio je, pak gost Francuskog instituta u čijem je izlogu postavio svoj video rad. No, to nije uobičajeni video – presječen je s lijeve na desnu stranu i sastoji se od različitih komadića koji istovremeno pokazuju prolazak vremena. Na jednom je dijelu stara građevina, na drugom ljudi hodaju. "To je kao kad zamislite čovjeka koji hoda po prerezanom kamenu. Ne može se reći da on ide iz sreće prema nesreći ili obrnuto. Ne može se reći da ide iz prošlosti u budućnost, zapravo možemo samo reći da živimo jedan mali trenutak koji se sam po sebi ne može obuhvatiti", objašnjava umjetnik svoj rad i dodaje kako želi pokazati da vrijeme ne postoji i da nema početka ni kraja. Drugi video koji je izložio predstavlja ranjenog čovjeka, kao prijelaz prema smrti. Time je, priča, htio pokazati i svoj osjećaj u odnosu na rat u Hrvatskoj i osjećaj grižnje savjesti koji je osjećao na početku rata jer Europa nije ništa učinila da bi ga zaustavila.

Sirene privukle najviše publike

Sloveniju je u Noći instituta predstavila Lučka Koščak koja je jedan galerijski prostor otvorila publici provocirajući i potičući njihovu kreativnost, a Italiju Claudio Rotta Loria čiji rad – specijalni sklopivi drveni metar – istraživao odnos grada i njegova konteksta.

No priču o noći kulturnih institutai završavamo gostom Britanskog savjeta Rayem Leejem, čija je zvučna instalacija – predstava – kompozicija privukla najviše pažnje publike. Rad «Sirene» je velika zvučna instalacija, a istovremeno i kompozicija za zvuk koji se kreće prostorom. Na tridesetak metalnih tronožaca, neki su visoki i po tri metra, nalazi se elektro-motor koji rotira polugu na čijim su krajevima zvučnici. Oni odašilju elektroničke tonove, a umjetnik i njegov kolega tijekom izvedbe ugađaju te oscilatore na određene frekvencije. Zatim postupno ubrzavaju i rad motora koji rotiraju zvučnike. Vrtnja postaje sve brža, a ubrzanje stvara zanimljivu modulaciju zvuka. Čitav prostor je pažljivo osvijetljen, čime se naglašava komponenta teatralnosti. U jednom trenutku potpuno se gase svjetla, i tada do izražaja dolaze male crvene žaruljice na zvučnicima, objekti postaju nevažni, zvuk dobiva posve drugu kvalitetu i odvodi ljude u potpuno drugačiji prostor...